Nau~ni ~asopis za ekonomiju

Transcription

1 ISSN X F i n a n c i n g Nau~ni ~asopis za ekonomiju U OVOM BROJU Broj 2, godina III, jun godine 2 Dragan Mikerević ZAŠTITA KAPITALA U FUNKCIJI OPSTANKA PREDUZEĆA U KRIZNIM PERIODIMA POSLOVANJA Božo Vukoja ZNAČAJ FORENZIČKOG RAČUNOVODSTVA I REVIZIJE ZA POUZDANOST FINANSIJSKIH IZVJEŠTAJA U BIH George W. Kester Goran Radivojac STAVOVI IZVRŠNIH DIREKTORA O DIVIDENDNOJ POLITICI BESPLATAN PRIMJERAK Prilog za pretplatnike Finrara

2 Milorad Telebak Kr(i)tički osvrt Gospodin individualni Pošteni narod (čuj mene: pošteni? Dijelim narod! Kao Broz: radnici, seljaci i poštena inteligencija ), dakle, pošteni narod jezik upotrebljava da bi se (spo)razumio, a drugi njegov dio jezik zloupotrebljava da se ne bi razumio. To je metod kojim se služi svaka vlast, svi političari. Uostalom, opštepoznato je da je jezik sredstvo komunikacije među (jednim) narodom, ali i sredstvo manipulacije narodom. Kako za koga. Jezikom vlast stvara privid, nadomješta ono čega nema (a trebalo bi da ima), uljepšava ono što ne valja, prodaje maglu narodu. Zarad svoga opstanka i trajanja. Iskustvo nam govori da čim političari i (njima naklonjeni) mediji počnu o nečemu mnogo i često da govore da upravo toga nema, da tu najviše škripi! Po onoj narodnoj: ko o čemu, lopov o poštenju! Kad god se i gdje god se mnogo i uporno ističe funkcionisanje pravne države i zaštita ljudskih prava, tu nema ni prava ni pravde, ni države. Vlast najviše radi na zaštiti životnog standarda građana upravo onda kad su kontejneri mnogima postali samoposluge! (Da im bar obezbijede infrastrukturu: uvedu svjetlo, izgrade prilaz.) O beskompromisnoj borbi protiv organizovanog kriminala, mita i korupcije govori se onda kad se baš ništa ne preduzima protiv toga. A ne preduzima se jer je ta pošast srasla sa institucijama vlasti, postala osnovna poluga sistema. Kako (i zašto) onda taj sistem može da se bori protiv toga? Protiv sebe! Nikad i nigdje. Ništa se ne čini, ne preduzima, samo se govori, priča, s ciljem da narod povjeruje u ono što nije, da umjesto svojim očima i svome stomaku vjeruje vlasti, medijima. Prodavanje magle! Riječi (jezik) služe za maskiranje da se sakrije ono što jeste (a ne bi trebalo) i proda ono što nije. Zašto su, npr., Rusi (sada već bivšu) Istočnu Njemačku zvanično nazvali Njemačka Demokratska Republika? Da zamaskiraju svoju totalitarnu vlast u njoj i da kažu da ona druga, Zapadna Njemačka nije demokratska. (Jednim metkom dva zeca!) Pogledajte i nazive naših političkih stranaka: svaka se zakitila epitetom demokratska (SDA, HDZ, SDS). (Vidi im se demokratičnost!) Pa onda, stranke: napredna, za boljitak. (Vidi se i kako napredujemo i uživamo u boljitku!) Da prikriju ružnu stvarnost i neprijatnu istinu, političari (vlast) često i rado posežu za eufemizmima blažim izrazima umjesto ružnih, te ških riječi. Tako umjesto da kažu koliko ima sirotinje i gladnih, mnogo ljepše zvuči lica sa nižim standardom. Prijatnije uhu je korekcija cijena (jer to može biti i naniže!) nego omraženo pos kup ljenje. U hijerarhijskoj organizaciji vlasti podređeni zadiru čak i u jezičku reformu : zamjenjuju riječi, mijenjaju njihova značenja. Tako, npr., pri odlučivanju o škakljivim stvarima, da im nadređeni ne bi natrljali nos: Ko ste vi da odlučujete?! umjesto odluka donose zaključke. A to nije isto svako ima pravo da razmišlja i zaključuje. Od mogućih primjedbi da su uopšteni, nekonkretni, birokrate se og rađuju upotrebom, njima omiljenog, atributa određeni : U odre đenim sredinama zapažene su određene slabosti i problemi čiji su nosioci određene grupe i pojedinci... Tako je sve određeno, a ne ka neko dokaže da je određeno neodređeno! U birokratskom jeziku omiljene su rečenice bez subjekta (bezlične rečenice). Tako eventualni krivac ostaje nepoznat: Izvršene su izm jene..., Odstupilo se od projekta... Uzroci grešaka dižu se na ni vo elementarnih nepogoda, pa umjesto da se kaže da je taj i taj pogriješio u tome i tome, oni kažu: Došlo je do greške u izvođenju radova... (A to je već nešto poput poplave i požara!) Suprotno svakom izražavanju sa dobrom namjerom, koje teži sažetosti i jasnosti, u jeziku vlasti je obrnuto: sa što više suvišnih ri ječi i izlizanih fraza zamagliti misao da se govori (jer je to oba veza), a da se ne saopšti ništa (jer je u tome spas za vlast). Ta ko njihovi govori, čija se vrijednost mjeri brojem stranica a ne ideja, predstavljaju pravu bujicu riječi. Zato je ogroman broj tradicionalnih, konkretnih riječi, još davno (u samoupravnom sistemu) zamijenjen njihovim opisom, defi nicijama: radnik je postao izvršilac poslova i radnih zadataka, zemljoradnik individualni poljoprivredni proizvođač, obdaništa centri predškolskog vaspitanja i obrazovanja itd. I kafanska pjevaljka je unaprijeđena u interpretatorku narodnog melosa! Taj (ne)jezik preuzeli su i informativni mediji (oni ga podržavaju i održavaju), pa su njime zagadili i (nekad kristalno čisti) jezik naroda, tako da danas i čobani, seljaci, radnici birokratski fraziraju! Seljak lijepo, narodski, kratko i jasno, kaže ženi: Oćera ja, ženo, na pijacu ovo krompira i paradajza, a u gradu, na pitanje poznanika gdje je krenuo, odgovara učeno, gospodskim jezikom: Transportujem radi plasiranja na tržište višak svojih poljoprivrednih proizvoda! Da se zna da i on zna da govori! Da nije šuša! 1

3 Naučni časopis za ekonomiju - 02/12 UPUTSTVO AUTORIMA DOSTAVLJANJE RADOVA Radovi se dostavljaju elektronskom poštom na adresu: fi nancing.redakcija@srrrs.org ili putem pošte na digitalnom mediju na adresu: Finrar d.o.o., Mirka Kovačevića 13 A, Banja Luka. PRIHVATANJE RADOVA Nakon dostavljanja rada i preliminarne ocjene, rad prolazi anonimni recenzentski postupak (recenzent nije upoznat sa identitetom autora). Recenzent po izvršenoj recenziji šalje uredniku povratnu informaciju o radu u vidu mišljenja i preporuke o objavljivanju. SADRŽAJ RADA Rad treba biti relevantan za naučnu i stručnu javnost, s jasno naglašenim ciljevima i rezultatima istraživanja, za ključkom i referencama u tekstu. Prva stranica rada treba da sadrži: ime i prezime autora, naslov članka i sažetak. Tekst članka mora početi uvodom, a sadrži glavna poglavlja, fusnote, tabele, grafi kone, slike, zaključak i popis korišćene literature i drugih izvora. TEHNIČKO OBLIKOVANJE RADA Tekstovi se pišu u Microsoft Word Windows programu. Obim rada treba iznositi od do znakova, što je oko 5 do 10 strana teksta u časopisu. Naslovi poglavlja (od uvoda do zaključka) moraju biti kratki i jasni, te numerisani arapskim jednocifrenim brojevima. Potpoglavlja se numerišu dvocifrenim, odnosno trocifrenim brojevima (na primjer: 1; 1.2; 2.1; itd.). Tabele, grafi koni i slike treba da sadrže broj, naziv i izvor. Ukoliko tabele, grafi koni i slike sadrže posebne znakove, te su rađeni u posebnom programu, dostavljaju se na posebnom fajlu, sa tačno navedenim rasporedom po kojem se uključuju u tekst. 2 PRAVILA CITIRANJA a) Knjiga: 1) prezime, inicijal imena autora, 2) naziv knjige, 3) podatak o izdavaču, 4) mjesto izdavanja, 5) godina izdavanja 6) strana. Primjer: Rodić J., Teorija i analiza bilansa, Beostar, Beograd, 1997, str b) Rad u zborniku: 1) prezime, inicijal imena autora, 2) naziv rada, 3) naziv naučnog skupa i zbornika radova, 4) podatak o izdavaču, 5) mjesto izdavanja, 6) godina izdavanja, 7) strana. Primjer: Rodić J., Najvažnije fi nansijske odluke, Deseti kongres SRRRS Harmonizacija regulatornog okvira u oblasti računovodstva revizije i fi nansija, Savez računovođa i revizora Republike Srpske, Banja Luka, 2006, str c) Rad u časopisu: 1) prezime, inicijal imena autora, 2) naziv rada, 3) naziv časopisa i broj, 4) podatak o izdavaču, 5) mjesto izdavanja, 6) godina izdavanja, 7) strana. Primjer: Rodić J., Računovodstvene politike preduzeća, Časopis Finrar, Finrar d.o.o., Banja Luka, 2005, str. 58. d) Propisi: 1) naziv propisa, 2) naziv i broj službenog izdanja, 3) član. Primjer: Zakon o privrednim društvima Republike Srpske, Službeni glasnik Republike Srpske br.127/08, čl e) www izvori: 1) prezime, inicijal imena autora, 2) naziv rada, 3) podatak o izdavaču, 4) mjesto izdavanja, 5) godina izdavanja, 6) strana, 7) potpuna http adresa i datum pristupa dokumentu. Primjer: Rodić J., Računovodstvene politike preduzeća, Časopis Finrar, Finrar d.o.o., Banja Luka, 2005, str. 58, datum pristupa

4 3 SADRŽAJ: NAUČNI ČASOPIS ZA EKONOMIJU 5 Dragan Mikerević ZAŠTITA KAPITALA U FUNKCIJI OPSTANKA PREDUZEĆA U KRIZNIM PERIODIMA POSLOVANJA IZDAVAČ: Finrar d.o.o., Banja Luka i Financing d.o.o., Brčko GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK: Prof. dr Dragan Mikerević ZAMJENIK GLAVNOG I ODGOVORNOG UREDNIKA: Mr Milan Pucarević REDAKCIONI ODBOR: Predsjednik: Prof. dr Novak Kondić Članovi: Prof. dr Kata Škarić Jovanović Prof. dr Mirko Puljić Prof. dr Milorad Ivanišević Prof. dr Hamid Alibašić Doc. dr Milan Lakićević Doc. dr Duško Šnjegota Doc. dr Goran Radivojac Dr Dejan Mikerević IZDAVAČKI SAVJET: Predsjednik: Prof. dr Janez Prašnikar Članovi: Akademik dr Mirko Vasiljević Prof. dr Jovan Rodić Prof. dr Dragan Đuričin George W. Kester, D.B.A. Prof. dr Silvije Orsag Doc. dr Kemal Kozarić Prof. dr Franc Koletnik Prof. dr Stanko Stanić Prof. dr Marko Rajčević Prof. dr Kadrija Hodžić Prof. dr Đoko Malešević Prof. dr Branko Krsmanović Prof. dr Radomir Božić Prof. dr Anđelko Lojpur Prof. dr Nenad Vunjak Prof. dr Zorica Božinovska Lazarevska Prof. dr Zdravko Todorović Prof. dr Goran Popović Prof. dr Reuf Kapić Doc. dr Vasilj Žarković Prof. dr Gordana Ilić Prof. dr Ljubomir Kovačević Doc. dr Jugoslav Jovičić Prof. dr Jovo Ateljević Mr Boško Čeko Mr Borko Reljić Ranko Travar, dipl. ek. Dragan Veselinović, dipl. ek Miroslava Grujić-Kalkan FORENZIČKA REVIZIJA U FUNKCIJI OTKRIVANJA KRIMINALNIH RADNJI Božo Vukoja ZNAČAJ FORENZIČKOG RAČUNOVODSTVA I REVIZIJE ZA POUZDANOST FINANSIJSKIH IZVJEŠTAJA U BIH George W. Kester Goran Radivojac STAVOVI IZVRŠNIH DIREKTORA O DIVIDENDNOJ POLITICI Zoran Mastilo UTICAJ GLOBALNE KRIZE NA NEZAPOSLENOST Dražena Vujičić Radosavljević BILANSIRANJE GUDVILA Lektor: Mijana Kuburić-Macura Grafička priprema: Atlantik BB Za štampariju: Branislav Galić Štampa Atlantik BB Časopis Financing upisan je u Registar javnih glasila Ministarstva prosvjete i kulture Republike Srpske rješenjem broj: / /10 od godine pod rednim brojem 603.

5 NAUČNI ČASOPIS ZA EKONOMIJU 02/12

6 UDK : PREGLEDNI RAD Dragan Mikerević * Zaštita kapitala u funkciji opstanka preduzeća u kriznim periodima poslovanja Rezime Iako na računovodstvu nije da štiti kapital, ono je pogodan instrumentarij (medij) blagovremenog identifi kovanja kapitalnog slabljenja preduzeća. To je posebno važno u kriznim uslovima poslovanja kako se ne bi ugrozili interesi povjerilaca. Da bi se u uslovima krize zaštitili interesi povjerilaca, neophodno je pomjeranje strukture kapitala ka sopstvenim izvorima fi nansiranja. Riječju, u takvim uslovima treba izbjegavati prekomjerno zaduživanje. Iako je pitanje zaštite kapitala, a time i povjerilaca, na menadžmentu preduzeća, osnovano je ustvrditi da je u uslovima smanjene odgovornosti menadžmenta tu zaštitu potrebno obezbijediti putem drugih privrednih propisa. Ključne riječi: kapital, dobitak, gubitak, aktiva, pasiva, preduzeće, bilans. UVOD Opstanak preduzeća, posebno u kriznim vremenima, uslovljen je njegovim dotadašnjim razvojem. U slučaju pada obima proizvodnje i prodaje, a time i fi nansijskog rezultata, preduzeće lakše podnosi oscilacije na tržištu ako je u većem obimu fi nansirano iz sopstvenog kapitala i ako je viši nivo skrivenih oblika samofi nansiranja, a što se stvara samo u konjunkturnim periodima poslovanja. U ostvarenju ovog cilja svoj doprinos mogu dati sve poslovne funkcije. Pri tome je posebna uloga fi nansijske funkcije da privoli ostale poslovne segmente i upravu preduzeća da prihvate fi nansijski način mišljenja i fi nansijsku fi lozofi ju upravljanja. Međutim, preduzeće može doći u krizno stanje i kada fi nansijska funkcija u potpunosti ostvari svoju ulogu. To se dešava u uslovima krupnih tržišnih i/ili monetarnih poremećaja ili dejstva nekomercijalnih rizika kada je u prvom planu problem zaštite (održanja) kapitala i obezbjeđenja platežne sposobnosti. U periodu kriza, posebno je delikatna pozicija top-menadžmenta, koji je u makazama interesa vlasnika kapitala za dividendom ili učešća u dobiti po osnovu udjela, što je nerijetko uslov produženja menadžerskog ugovora i potrebe ostvarenja dobrog finansijskog položaja i platežne sposobnosti, a to je uslov opstanka preduzeća na tržištu. Ta misija top-menadžmenta postaje složena i neizvjesna jer se i u uslovima kriza nastoji neto dobitak, pa i nerealizovani dobici, i dalje raspoređivati, menadžerski bonusi i ekstrabonusi isplaćivati, pri čemu porezi bivaju sve veći, a preduzeće postaje sve ovisnije o kreditu. Ta ovisnost preduzeća o kreditu postaje opasna i za bankare jer im povećava kreditni rizik. Rizici banaka i preduzeća (preduzetnika) rastu jer su sve više u situaciji da svoja potraživanja od prezaduženih preduzeća i fi zičkih lica moraju da otpisuju. Za opstanak i razvoj preduzeća nužno je obezbijediti fi nansijsku stabilnost i uvećanje kapitala jer u kriznim periodima prvo bankrotiraju kapitalno najslabiji, što pokazuju brojni primjeri iz prakse. Međunarodni standardi fi nansijskog izvještavanja (MSFI) takođe ne sadrže paragrafe koji su u funkciji zaštite kapitala prilikom obračuna. U fi nansijskim izvještajima sačinjenim na osnovu MRS/MSFI, nerijetko su iskazani bolji fi nansijski rezultati nego što bi bili kada bi se primijenila stroga načela opreznosti kod bilansiranja, a što je u kriznim periodima nužno ukoliko preduzeće želi opstati na tržištu. S tim u vezi, paragraf 37 Okvira za sastavljanje i prezentovanje fi nansijskih izvještaja čak izričito zabranjuje stvaranje rezervi, što bi, kako naglašava, bilo protivno načelu neutralnosti i stoga ne bi bili pouzdani. Čak ni revalorizacija, odnosno procjena osnovnih sredstava, koja treba da se vrši svake godine ako su odstupanja od početnih vrijednosti izražena, ili u periodu od dvije do četiri godine ako su odstupanja od poštene (fer) vrijednosti neznatna, nije u funkciji zaštite (održavanja) realne vrijednosti kapitala. Ovo iz razloga što se efekat revalorizacije nakon isteka korisnog vijeka osnovnog sredstva prenosi u korist neraspoređenog dobitka, koji se, po pravilu, u najvećem dijelu raspoređuje na vlasnike kapitala u vidu dividende odnosno učešća u dobitku vlasnika udjela u kapitalu. Zapravo, procjenom osnovnih sredstava održava se njihova realna vrijednost, a time i realni iznos amortizacije, što sprečava da finansijski rezultat (dobitak) bude pod uticajem inflacije. Kada je riječ o poslovanju banaka, situacija je sasvim drugačija. Tako je, recimo, globalna fi nansijska kriza s kraja godine nametnula nove zahtjeve bankarskom sektoru putem Bazela III, odnosno Bazela II i koji bi trebalo da bude u primjeni od godine. Ovaj sporazum je s izmijenjenom strukturom nešto stroži od prethodnih, Bazela I i II, koji su zahtijevali minimalnu stopu vlastitog 5 * Ekonomski fakultet Univerziteta u Banjoj Luci, dragan.mikerevic@efbl.org

7 6 kapitala od osam posto ponderisane rizične aktive. Međutim, ni to bankarski sektor (posebno u Sjedinjenim Američkim Državama, velike banke) nije poštovao jer je udio vlastitog kapitala (Kapital 1) sveo na nivo ispod pet procenata. Kad je riječ o našim bankama, Bazel III ih u pogledu povećanja minimalnih stopa trajnog kapitala neće ugroziti jer one već posjeduju taj nivo kapitala. Ono što brine su negativni rezultati poslovanja (prouzrokovani i nevraćanjem kredita od preduzeća i stanovništva) koji dodatno ugrožavaju trajni kapital banaka. S druge strane, sopstveni kapital u pasivi bilansa preduzeća pao je na najniže učešće, a platežna sposobnost dovedena do apsurda, tako da je kod nas sve više preduzeća kod kojih je žiro račun u blokadi preko godinu dana. Iako na računovodstvu nije da štiti kapital, sasvim je sigurno da ono treba da bude pogodan instrumentarij (medij) koji će blagovremeno identifi kovati kapitalno slabljenje preduzeća, što bi drugim privrednim propisima trebalo bolje zaštititi povjerioce ukoliko želimo da investiraju na ovim prostorima. Ta zaštita bi trebalo da bude više predmet Zakona o privrednim društvima i poreskih zakona kako bi skupštine društava i upravni odnosno nadzorni odbori donosili odgovornije odluke u vezi s tim. Tim prije što je kod nas odgovoran odnos prije izuzetak nego pravilo. Te odluke bi samim tim trebalo da budu više u funkciji zaštite povjerilaca i investitora jer bi se iz raspodjele dobiti izuzeli infl atorni i nerealizovani dobici koji se ne bi mogli pripisivati uspješnosti upravljanja društvom i po tom osnovu ostvarenju bonusa i ekstrabonusa. Ovi, kao i neki drugi problemi zaštite kapitala predmet su razmatranja u nastavku ovog teksta. Naučni časopis za ekonomiju - 02/12 1. KAPITAL KLJUČNA DETERMINANTA PREDUZEĆA Radi boljeg razumijevanja brojnih pitanja i problema o kojima će biti riječi u ovom radu, neophodno je da se ukaže na neka pojmovna i kategorijalna određenja koja su u vezi sa imovinom (sredstvima) i posebno s kapitalom preduzeća. Naime, još u doba rimskih pravnika kapital se defi nisao kao iznos glavnice nekog zajma. 1 Poznajući sveobuhvatnost pojma kapital, Schumpeter je kritikovao autore koji su u svojim analizama izjednačavali kapital s aktivnom i pasivnom stranom bilance poslovnog preduzeća. 2 Izjednačavanje kapitala s aktivom nalazimo kod P. Samuelsona, koji kapital defi niše kao skup sredstava, tj.... onih trajnih proizvedenih dobara koja se ponovo koriste kao proizvodni imputi za dalju proizvodnju. 3 Dakle, pod kapitalnim dobrima se podrazumijevaju kuće, oprema, zalihe i slično. Na sličan način i Keynes 4 posmatra kapital podrazumijevajući pod tim pojmom dobra i novac, tj. imovinu, a ne kao odnos vlasništva. Ovakav pristup ima i Van Horne, koji ukazuje da kada preduzeće investira kapital, tada tereti tekuće likvidne (novčane) isplate zbog koristi koja će biti ostvarena u budućnosti. 5 Dakle, autor o kapitalu razmišlja kao o konstantnoj novčanoj masi koju treba uložiti u neki investicioni projekat radi sticanja zarade. Naravno, ovdje se ne govori ni o sopstvenom ni o tuđem kapitalu. Profesor Rodić pod trajnim kapitalom podrazumijeva sopstveni kapital preduzeća. 6 Za razliku od prethodnih autora iz oblasti fi nansija koji kapital poistovjećuju s raspoloživim sredstvima za investiranje, profesor Rodić i mnogi autori iz oblasti računovodstva kapital ne poistovjećuju sa prirodnim vrstama sredstava (imovine), već je prioritetan vlasnički aspekt tog odnosa. S tim u vezi čini se da će biti od koristi sljedeća pojednostavljena šema bilansa stanja iz koje se na najbolji način može shvatiti karakter osnovnih ekonomskih kategorija preduzeća. 1 Schumpeter, A. J.: Povijest ekonomske analize, Informator, Zagreb, 1975, str Ibidem, str S računovodstvenog aspekta glavnica je dio pasive koja se dobije kada se od ukupne imovine oduzmu ukupne obaveze (Samuelson, P. A. i Nordhans, W. N.: Ekonomija, XIV izdanje, Mate d.o.o. Zagreb, 1992, str. 269). 4 Keynes, J. M.: Izabrana djela Matice hrvatske i Privredni vjesnik, Zagreb, 1994, str Van Horne, J. C.: Financial Management and Policy, IX izdanje, Mate d.o.o. Zagreb, 1993, str Jovan Rodić i Milovan Filipović, Poslovne fi nansije, Beogradska poslovna škola, Beograd, 2011, str. 389.

8 Naučni časopis za ekonomiju - 02/12 AKTIVA A) STALNA IMOVINA 7 1. Nematerijalna ulaganja 2. Materijalna ulaganja 3. Dugoročni fi nansijski plasmani C) OBRTNA IMOVINA Zalihe 2. Potraživanja 3. Hartije od vrijednosti 4. Gotovina Slika 1. Šema bilansa stanja preduzeća B) KAPITAL 8 1. Osnovni kapital 2. Rezerve 3. Revalorizacione rezerve 9 4. Neraspoređeni dobitak 5. Gubitak do visine kapitala D) OBAVEZE 1. Dugoročna rezervisanja 2. Dugoročne obaveze 3. Kratkoročne (tekuće) obaveze 11 PASIVA Iz pojednostavljene šeme bilansa stanja preduzeća može se vidjeti da nisu u pravu oni koji imovinu (tj. kapitalna dobra) preduzeća poistovjećuju s njegovim kapitalom. Imovinu čini cjelokupna aktiva preduzeća umanjena za gubitak iznad kapitala 12 (uključujući tu i fi nansijsku imovinu, tj. fi nansijsku aktivu), dok kapital preduzeća (osjenčeni dio u prethodnoj šemi) čine samo sopstveni izvori fi nansiranja. 13 Preostali dio imovine (aktive) preduzeća fi nansiran je tuđim (pozajmljenim) sredstvima prema kojima preduzeće ima obaveze. Osnovano je na ovome mjestu ukazati šta uslovljava ravnotežu bilansa, tj. da li je to na strani aktive (pojavni oblici imovine) ili pasive (izvori fi nansiranja) ili i jednog i drugog. Ako se pođe od toga da preduzeće, prije nego što započne ulaganje u pojedine oblike imovine, mora imati novac za investiranje, 14 to upućuje na potrebu da se prvo obezbijede izvori fi nansiranja koji su primarni i odlučujući za nastanak aktive. Budući da se na jednoj strani (aktivi) prikazuju konkretni oblici ulaganja, a na drugoj (pasivi) način fi nansiranja tih ulaganja, sasvim je jasno da između ovih dviju strana (aktive i pasive) uvijek postoji ravnoteža. S obzirom na to da se imovina u aktivi može fi nansirati iz sopstvenog i pozajmljenog kapitala, to se može prikazati u vidu elementarne relacije: iz čega proističe da je: (1) Imovina preduzeća = sopstveni kapital + obaveze (pozajmljeni kapital) (2) Imovina preduzeća - obaveze preduzeća = kapital preduzeća 7 Iz relacije (2) nije teško zaključiti da vrijednost imovine (aktiva) preduzeća čini bruto kategoriju, dok je kapital rezidual i predstavlja neto vrijednost preduzeća, koja je vlasništvo njegovih akcionara ili udioničara. Kategorija sopstvenog kapitala preduzeća ima višestruki značaj. U ranijem periodu netržišnog privrednog sistema (socijalističkog samoupravljanja) osjenčeni dio bilansa stanja (u šemi na desnoj strani) zvao se poslovni fond. 15 Kao homogen i jednistveni pojavni oblik on je isključivo bio najpovoljniji izvor fi nansiranja. Međutim, danas u tržišnom privrednom sistemu umjesto poslovnog fonda imamo kapital koji nije homogen i jedinstveni pojavni oblik, već se može zapravo raspravljati o različitostima (heterogenostima) i različitim pojavnim oblicima ukupnog kapitala. Struktura i pojavni oblici ukupnog kapitala zavise od organizovanja poslovanja u preduzeću (društvo lica, društvo kapitala). U osnovi kapital se sastoji od uloženog i zarađenog kapitala. Naime, svojim postojanjem i funkcionisanjem preduzeće obavlja i ispoljava svoju misiju, odnosno smisao i svrhu osnivanja. Misija 7 Stalnu imovinu čini imovina koja je u relativno dužem vremenskom periodu vezana za preduzeće. 8 Kapital preduzeća čine: osnovni kapital (akcijski kapital, udjeli, državni, zadružni i ostali), emisiona premija, rezerve iz dobitka, revalorizacione rezerve i neraspoređeni dobitak. U okviru kapitala eventualno se mogu naći otkupljene sopstvene akcije i gubitak do visine kapitala kao odbitne stavke koje umanjuju kapital. 9 U strukturi kapitala revalorizacione rezerve u privredi Republike Srpske učestvuju u godini sa 36,8%, što je u posljednjih nekoliko godina uobičajen procenat. MRS 16 omogućuje menadžmentu da vrijednost materijalnih ulaganja utvrđuje po istorijskim ili fer vrijednostima koji se zasnivaju na različitim osnovama, što za posljedicu ima iskaznu moć informacija koje se tim metodama dobijaju. Naknadnim vrednovanjem (procjenom) metodom revalorizacije investitori su u prilici da dobiju informaciju o tome kolika je neto imovina preduzeća u koje su investirali na dan izvještavanja, te za koliko je ona viša ili niža od fer vrijednosti iste neto imovine na početku perioda. Ako je fer vrijednost nekog pojedinačnog sredstva (imovine) viša od neotpisane knjigovodstvene vrijednosti, za tu razliku povećava se neotpisana vrijednost sredstva i formira se, a ako su već formirane povećavaju se postojeće revalorizacione rezerve. Ako je pak ta vrijednost niža od knjigovodstvene neotpisane vrijednosti (fer vrijednost utvrđena na kraju prethodne godine umanjena za redovne i vanredne otpise vrijednosti sredstava izvršene u toj godini), tada se za iznos razlike vrijednost sredstava (imovine) smanjuje, a smanjuju se i revalorizacione rezerve ako su formirane. Ako revalorizacionih rezervi za dato sredstvo nema, ili su pak niže od iznosa te razlike, tada se cjelokupan iznos razlike ili njen višak u odnosu na prethodno formiranu revalorizacionu rezervu priznaju u bilansu uspjeha kao gubitak, tj. rashod. Kako fer vrijednost materijalnih ulaganja predstavlja osnovu za obračun amortizacije u narednoj godini, to ona opredjeljuje tačnost ne samo fi nansijskog položaja na kraju izvještajnog perioda, već i visinu i tačnost fi nansijskog rezultata u narednom obračunskom periodu. 10 U obrtnu imovinu spada i: stalna imovina namijenjena prodaji, dati avansi, kratkoročni fi nansijski plasmani, te aktivna vremenska razgraničenja. 11 U tekuće obaveze spadaju: kratkorčni krediti, obaveze prema dobavljačima, obaveze za dividendu, obaveze za poreze, zatim obaveze po osnovu kamata i slično, tj. obaveze za koje se očekuje da će biti izmirene u roku od godinu dana od dana bilansiranja. 12 U bilansu stanja na strani aktive može se pojaviti gubitak iznad kapitala, pri čemu on ne predstavlja nikakvu imovinu, već, zapravo, nivo izgubljene imovine. 13 Sopstveni kapital je uslovni termin (pojam), koji polazi od toga da je preduzeće društvo kapitala i da su članovi društva - akcionari ili udioničari - unijeli u društvo osnivački (osnovni, temeljni) kapital, odnosno da su ga unijeli naknadno u jednom ili više postupaka dokapitalizacije. Budući da članovi društva ne mogu iznijeti taj kapital iz društva, on se tretira kao sopstveni kapital preduzeća. Pored toga, on je uložen u preduzeće na neodređeno, trajno vrijeme pa se zbog toga naziva trajnim kapitalom, što ne znači da ulagači ne mogu prodati svoja vlasnička prava na tom kapitalu nekom drugom pravnom ili fi zičkom licu. Razumije se da je trajni, sopstveni kapital, iako je izvor fi nansiranja, ipak bitno različita kategorija od ostalih (kreditnih) izvora sredstava, koja ne mogu imati karakter sopstvenog kapitala, već predstavljaju tuđi kapital, obaveze preduzeća, iako i taj kapital služi za fi nansiranje imovine (aktive) preduzeća. 14 Ross, S. A.: Westerfi eld, R. W. i Jaffe, J.: Corporate Finance, IV, Irwin, Chicago, 1996, str Uz poslovni fond mogao je biti rezervni fond i fond zajedničke potrošnje.

9 Naučni časopis za ekonomiju - 02/12 8 preduzeća se operacionalizuje postavljanjem njegovih određenih ciljeva. Upravljanje realizacijom ciljeva podrazumijeva izbor odgovarajućih strategija kao skupa upravljačkih aktivnosti i načina ostvarivanja ciljeva. Dalja konkretizacija i realizacija ciljeva preduzeća vrši se putem zadataka, a stepen njihovog ostvarivanja mjeri se odgovarajućim performansama, rezultatom (učinkom) i uspjehom preduzeća. Značaj kategorije kapitala, ali i kontroverze u vezi s njim, pokazale su se u punom svjetlu krajem osamdesetih godina prošlog vijeka, kada je s pojma kapitala skinuta ideološka oblanda i kada je, barem u načelu, prihvaćeno stanovište da privredni sistem ne može biti tržišni ako u njemu nije razvijeno i tržište kapitala, i da je kapital ne samo relevantna kategorija u raspodjeli nego je nužno u privredni sistem ugraditi upravljanje preduzećima i bankama po osnovu svojine na kapitalu. Iako je u početku izgledalo da su time konačno riješeni svi problemi, ubrzo se ispostavilo da to nije bilo tako. Jer, pokazalo se da samo davanjem zelenog svjetla kategorijama kao što su kapital, upravljanje po osnovu kapitala, dobit, preduzetništvo, menadžment i slično, ranije samoupravno društvenosvojinsko preduzeće nije automatski steklo i performanse (funkcionalne karakteristike) standardnog društva kapitala kao specifi čne ekonomske sinteze menadžmenta, rada i kapitala (različitih pojavnih oblika sredstava). Da bi se to vidjelo, treba podsjetiti da je u tim društvima kapital tipična vlasnička kategorija jer podrazumijeva postojanje pravnih i fi zičkih lica koja imaju vlasnička opšta prava na njemu. Jasno je da to ne znači da imaju vlasničko pravo na bilo kom dijelu imovine preduzeća: ona (imovina) u cjelini je u vlasništvu preduzeća društva. 16 Imajući to u vidu, postaje razumljiva ekonomska interpretacija preduzeća kao društva kapitala: imovina je u vlasništvu preduzeća; preduzeće je u vlasništvu akcionara, odnosno udioničara vlasnika; akcionari odnosno udioničari su vlasnici ne imovine nego akcija i udjela koji prezentuju pravo svojine na dijelu neto imovine; samo indirektno i u krajnjoj instanci, tj. u slučaju prestanka preduzeća, akcionari i udioničari se pokazuju i kao (su)vlasnici neto imovine preduzeća; u međuvremenu, kao vlasnici akcija ili udjela, oni imaju srazmjerno pravo upravljanja (osim u posebnim slučajevima, koje ovdje apstrahujemo) i srazmjerno pravo prisvajanja dobiti (zarade) po osnovu kapitala; ako preduzeće ostvaruje veću dobit (zarade), postoje uslovi da vlasnici akcija ostvaruju veću dividendu pa cijena njihovih akcija na tržištu kapitala raste; zbog toga (dakle, i zbog dividendi i zbog cijena akcija) akcionari su motivisani da preduzećem upravljaju tako da ono ostvaruje što veću dobit (zaradu). Efi kasnost preduzeća standardnih društava kapitala, a time i privrednog sistema u cjelini uslovljena je postojanjem fi zičkih i pravnih lica koja su vlasnici prava na kapitalu preduzeća, i to vlasnika koji imaju snažnu motivaciju za uvećavanje kapitala, a to znači neto dobitka. Da bi se to ostvarilo, vlasnici kapitala preduzeća, 17 sami ili preko menadžera koga postavljaju, preduzimaju sve neophodne mjere koje dovode do visoke ekonomske efi kasnosti, tj. rasta i razvoja preduzeća, koja treba da integriše sve ili većinu interesa ciljeva stejkholdera. Da bi se to ostvarilo, treba formulisati odgovarajuću strategiju rasta i razvoja preduzeća. Rast preduzeća podrazumijeva ulaganje u proširenje kapaciteta i ulaganje u istraživačko-razvojne projekte te predstavlja uslov razvoja preduzeća. Razvoj podrazumijeva odgovarajuće promjene u poslovnim aktivnostima preduzeća koje treba da stvori konkurentsku prednost u odnosu na druga preduzeća. Da bi se to i ostvarilo, rastom i razvojem treba upravljati budući da on rezultira iz eksternih mogućnosti i internih sposobnosti preduzeća. Ukoliko bismo pri tome željeli konkretizovati i kvantifi kovati ciljeve preduzeća, osnovano je ustvrditi da je najvažniji cilj maksimizacija dobitka u dugom roku. On je motiv i pokretačka snaga preduzetničkih aktivnosti preduzeća i najbolji test uspješnosti poslovanja, koji ne samo da ne isključuje postojanje i drugih ciljeva već, naprotiv, olakšava njihovo ostvarivanje. Među tim konkurentnim ciljevima posebno mjesto pripada zaštiti odnosno održavanju kapitala preduzeća. Zaštita odnosno održavanje kapitala nije eksplicitni krajnji cilj, već sredstvo (poluga) odnosno minimalni uslov kontinuiteta to jest stalnosti poslovanja preduzeća po principu going concern, koji u svojoj biti ima prirodni poriv da opstane da očuva (zaštiti, održi) uloženi kapital i vlastito poslovanje koji je isto tako temeljan kao i profi tni (dobitni) motiv. 18 Pri tome treba razlikovati: fi nansijski koncept kapitala kojim je uloženi novac (kupovna moć) sinonim za neto imovinu ili sopstveni kapital preduzeća. Ovaj koncept se usvaja u ulovima kada je preduzeću primarno održavanje nominalne vrijednosti uloženog kapitala odnosno održavanje kupovne moći uloženog kapitala. Prema ovom konceptu, dobit je zarađena samo ako fi nansijski iznos neto imovine (glavnice) na kraju perioda premašuje fi nansijski iznos neto imovine na početku perioda, nakon isključivanja svih raspodjela vlasnicima ili naplata (dokapitalizacije) od strane vlasnika u tom periodu. fi zički koncept kapitala je, zapravo, sinonim za poslovnu sposobnost odnosno proizvodnu sposobnost preduzeća. Prema ovom konceptu kapitala, dobit je zarađena samo ukoliko fi zička proizvodna sposobnost (poslovna sposobnost) preduzeća na kraju perioda premašuje fi zičku proizvodnu sposobnost na početku tog perioda nakon isključivanja svih raspodjela vlasnicima ili naplata od strane vlasnika u tom periodu. 19 Osnovna razlika između ova dva koncepta održavanja kapitala je tretman učinaka promjene cijene imovine i obaveza preduzeća. Svaki iznos preko onog koji je potreban za očuvanje kapitala s početka perioda jeste dobit. Dakle, ni ovaj cilj održavanja odnosno zaštite kapitala ne isključuje nijedan od ekonomskih ciljeva pa ni cilj maksimiranja dobitka u dugom roku preduzeća bez koga nema rasta i razvoja. 16 Kad se u zakonskim propisima kaže da povjerioci imaju pravo da se naplate iz osnovnog kapitala, to ne znači da se mogu (direktno) naplatiti iz ove pasivne kategorije, već to u suštini znači da imaju pravo da se naplate iz imovine preduzeća, čime će ona (imovina) biti smanjena, pa će na taj način i sam kapital kao rezidualna kategorija koja pripada vlasnicima biti smanjen. 17 Pravnici obično prigovaraju ovakvoj interpretaciji smatrajući da su akcionari samo vlasnici akcija, a da je akcionarsko društvo vlasnik trajnog kapitala preduzeća - ali ekonomisti preferiraju navedenu formulaciju jer se u njoj bolje uočava suština aktuelnih problema i kontroverzi. 18 Malinić, dr Slobodan: Računovodstveni izvještaji kao dispozitivni i kontrolni instrumenti u realizaciji osnovnih ciljeva preduzeća, Ekonomski fakultet, Kragujevac, 1995, str Okvir za sastavljanje i prezentaciju fi nansijskih izvještaja, paragrafi od 102. do 110, Savez računovođa i revizora Republike Srbije, Republike Srpske i Crne Gore, Beograd, 2010, str

10 Naučni časopis za ekonomiju - 02/12 2. SHVATANJE BILANSA Pojam bilans potiče od latinske riječi bilanx koja označava vagu sa dva tasa. Pojam se koristi kad god se želi izraziti stanje i rezultati neke ljudske ili ekonomske aktivnosti. Dakle, on upućuje da se: bilansom nešto mjeri i iskazuje rezultat, to što se mjeri posmatra s dva aspekta, ta dva aspekta posmatranja onoga što se mjeri dovodi u ravnotežu, formira jednakost među njima. 20 Bilans se u knjigovodstvu koristi kada se iskazuje stanje i rezultat preduzeća i pri tome se koristi: bilans stanja predstavlja fi nansijski izvještaj kojim se prikazuje stanje imovine, kapitala i obaveza na izabrani dan bilansiranja Ra uni aktive i predstavlja osnovu za prezentaciju imovinskog i fi nansijskog položaja preduzeća; bilans uspjeha podrazumijeva fi nansijski izvještaj kojim se prikazuju prihodi, rashodi i finansijski rezultat kao razlika između njih u izabranom obračunskom periodu i predstavlja osnovu za prezentaciju prinosnog (rentabilitetnog) položaja preduzeća; izvještaj o tokovima gotovine iskazuje gotovinske prilive (primanja), gotovinske odlive (izdavanja) i neto tok gotovine, kao razliku između priliva i odliva gotovine u određenom izvještajnom periodu. Iako svaka donesena i sprovedena poslovna odluka utiče na bilans, a budući da je evidentirana na niz knjigovodstvenih računa, njene posljedice se manifestuju (pojavljuju) samo na dan bilansa, dakle tek kada se knjigovodstveni računi saldiraju, što ilustruje sljedeća slika: Ra uni pasive Bilans stanja (ra un izravnanja) Saldo ra una aktive Integrisanje gubitka Saldo ra una pasive Integrisanje dobitka Ra uni rashoda Ra uni prihoda Bilans uspjeha (ra un dobitka i gubitka) 9 Saldo ra una rashoda Saldo ra una prihoda Šema 1. Veza izme u bilansa i knjigovodstva Prihvatajući dekadni način klasifi kacije i obilježavanja računa u kontnom okviru, svi knjigovodstveni računi razvrstani su u klase (od 0 do 9), a u okviru klasa u grupe (od 00 do 99). Svaka grupa se zatim dijeli na račune (od 000 do 999), a računi na neograničeni broj podračuna. Poredak klasa u kontnom okviru, kao i koje će račune pojedine klase obuhvatiti zavisi od toga na koji način se rangiraju ciljevi knjigovodstva, od načina bilansiranja uspjeha i od zahtjeva za informacijama eksternih i internih korisnika. 21 Pri tome, primarnim ciljem knjigovodstva može da se smatra ili dobijanje svrsishodnih fi nansijskih izvještaja o rezultatu i imovini preduzeća ili praćenje kružnog toka kretanja sredstava kroz preduzeće. 22 Ako je primarni cilj praćenje kružnog toka kretanja sredstava kroz preduzeće, zahtjevi bilansiranja biće potisnuti u drugi plan, a sadržina klasa računa će pratiti kružni tok N-R-P-R1-N1. Ukoliko je primarni cilj dobijanje svrsishodnosti fi nansijskih izvještaja (bilans stanja i bilans uspjeha), tada će sadržina klasa računa i njihov redoslijed biti jednak redoslijedu i sadržini bilansnih pozicija u bilansu stanja i bilansu uspjeha. U ovom slučaju, između knjigovodstva (glavne knjige) i bilansa postoji čvrsta formalna i materijalna povezanost kao pretpostavka urednog bilansiranja. Metode obračuna rezultata imaju različite zahtjeve u pogledu načina iskazivanja poslovnih prihoda 20 Jovan Rodić, Teorija i analiza bilansa, Beostar, Beograd, 1997, str Prof. dr Kata Škarić Jovanović: Finansijsko računovodstvo, Ekonomski fakultet, Beograd, 2007, str Ibidem, str. 72. i rashoda. To iz razloga što je on rezultat saldiranja i zaključivanja računa prihoda i rashoda. Naime, bilans uspjeha može se sačiniti metodom: prodatih učinaka (funkcionalna procesna metoda), ukupnih troškova (bilansna metoda). Metoda troškova prodatih učinaka zahtijeva podatke o prihodima od prodaje i cijeni koštanja prodatih učinaka, a to znači da pogonsko knjigovodstvo mora biti dio fi nansijskog knjigovodstva, što upućuje na funkcionalni okvir. U ovom slučaju postoji materijalna ali ne i formalna povezanost knjigovodstva (glavne knjige) i bilansa. Riječ je o nešto komplikovanijem metodu obračuna periodičnog rezultata jer je obimu prodatih učinaka nužno sučeliti troškove koji su sadržani u tim prodatim učincima. Ova metoda obračuna prepoznaje troškove proizvoda (troškove nabavke, upravljanja proizvodnjom, troškove glavne i pomoćne djelatnosti) koji se nadoknađuju prilikom obračuna poslovnog rezultata, i to samo onog dijela proizvodnih troškova sadržanih u prodatim učincima, dok se drugi dio tih troškova odlaže za neke kasnije obračunske periode. Neproizvodni troškovi (marketinga, istraživanja i razvoja, troškovi uprave i prodaje) u cijelosti se moraju nadoknaditi u periodu kada su i nastali i zbog toga se

11 Naučni časopis za ekonomiju - 02/12 10 nerijetko nazivaju troškovi perioda. Zbog svoje komplikovanosti,ova metoda obračuna periodičnog rezultata nije moguća samo na osnovu informacija iz finansijskog računovodstva, već podrazumijeva postojanje i veoma razvijenog obračuna troškova i učinaka. Da bi se došlo do troškova prodatih učinaka (proizvoda i usluga), kontni okvir razvija se tako da se na knjigovodstvenim računima, svrstanim u pojedine klase, prati kretanje faktora proizvodnje u proces reprodukcije, uz, razumljivo, praćenje njihove transformacije iz jednog u drugi oblik sve do završetka proizvodnje i prodaje učinaka. Otuda i naziv funkcionalni odnosno procesni kontni okvir. Na prihodnoj strani ove metode nalaze se prihodi od prodaje učinaka i robe, prihodi od fi nansiranja i ostali prihodi, a na rashodnoj troškovi prodatih učinaka i nabavna vrijednost prodate robe, rashodi fi nansiranja i ostali rashodi. Suština obračuna poslovnog rezultata 23 metodom ukupnih troškova ogleda se u međusobnom sučeljavanju ukupnih ulaganja (po vrstama) i ukupnih učinaka (efekata) ostvarenih u određenom vremenskom periodu, bez obzira na to da li je došlo do prodaje tih učinaka. Ukupna ulaganja obuhvataju se u fi nansijskom računovodstvu na računima poslovnih rashoda (nabavna vrijednost prodate robe, troškovi materijala, amortizacije, zarada, goriva i energije proizvodnih i neproizvodnih usluga, rezervisanje za materijalne troškove i sl.). Osnovni problemi u primjeni metode ukupnih troškova su što proizvedeni učinci koji su prouzrokovali ukupna ulaganja ne moraju biti i prodati. U slučaju pak prodaje učinaka u istom vremenskom periodu, ti efekti bi se evidentirali na računima poslovnih prihoda te, suprotstavljajući ih poslovnim rashodima, jednostavno bi došlo do iskazivanja poslovnog rezultata. Međutim, poslovni prihodi i poslovni rashodi u određenom vremenskom periodu najčešće se ne podudaraju. U slučaju kada je obim proizvodnje veći od obima prodaje, u obračunu poslovnog rezultata, potrebno je uključiti utvrđeni višak proizvedenih učinaka koji nisu prodati. Suprotno, ukoliko bi obim prodaje bio veći od proizvodnje, bilo bi potrebno višak prodatih učinaka isključiti iz ove računice jer ovaj dio učinaka nije produkt ulaganja samo u tom periodu, već nekog drugog iz prethodnog perioda. Metodološki se to rješava putem upoređivanja zaliha učinaka (gotovih proizvoda, nedovršene proizvodnje) na početku i na kraju perioda. Na kraju perioda, nakon izvršenog usaglašavanja računovodstvenog sa stvarnim stanjem, neprodate zalihe biće iskazane na strani aktive prema proizvodnoj cijeni koštanja ili neto prodajnoj cijeni, 24 zavisno od toga koja je od njih niža. Poređenje vrijednosti početnih i krajnjih zaliha može imati za posljedicu da je: vrijednost krajnjih zaliha veća od početnih, što će doprinijeti povećanju vrijednosti zaliha učinaka (zbog toga što je obim proizvodnje veći od obima prodaje); vrijednost krajnjih zaliha manji od početnih, što će prouzrokovati smanjenje vrijednosti zaliha učinaka (zbog toga što je obim prodaje veći od obima proizvodnje). 25 Nakon toga, za taj dio koriguju se poslovni prihodi naviše u slučaju povećanja vrijednosti zaliha učinaka, odnosno naniže u slučaju njihovog smanjenja. Ova metoda obračuna rezultata zahtijeva jednostavniju organizaciju računovodstva i nije presudno uslovljena postojanjem pogonskog obračuna. Bilansni kontni okvir razvijen je tako da poredak klasa u potpunosti odgovara sačinjavanju bilansa uspjeha po metodi ukupnih troškova. Uz to, postoji čvrsta veza između knjigovodstvenih računa i bilansa, pa se bilans sačinjava saldiranjem i zaključivanjem knjigovodstvenih računa. Važeći kontni okvir sačinjen prema bilansnom principu ima sljedeće klase: 0 Upisani neuplaćeni kapital i stalna sredstva; 1 Zalihe; 2 Kratkoročna potraživanja, kratkoročni plasmani i gotovina; 3 Kapital; 4 Dugoročna rezervisanja i obaveze; 5 Rashodi; 6 Prihodi; 7 Otvaranje i zaključak računa stanja i uspjeha; 8 Vanbilansna evidencija; 9 Obračun troškova i učinaka. Bilansni kontni okvir karakterišu sljedeće osobine: a) Uspostavlja se čvrsta veza između knjigovodstva i bilansa. Naime, bilans se dobije jednostavno, saldiranjem i zaključivanjem knjigovodstvenih računa, pri čemu se bilans uspjeha sačinjava metodom ukupnih troškova, što olakšava bilansiranje. b) Kod proizvodnih preduzeća obavezno je vođenje pogonskog knjigovodstva, čime se stvaraju uslovi za razvoj upravljačkog računovodstva koje pruža informacije o: rentabilnosti proizvodnje svakog proizvoda, doprinosu pojedinih segmenata preduzeća njegovom dobitku, a i jedno i drugo omogućuje strukturisanje proizvodnje i usmjeravanje razvoja segmenata preduzeća ka ostvarenju njegovog vrhunskog cilja maksimiranja dobitka. c) Stvara preduslove za razvijanje motivacionog mehanizma srednjeg sloja menadžera (menadžeri profi tnih centara) i nižeg sloja menadžera (menadžeri centara troškova i centara prihoda). 26 d) Negativna strana bilansnog kontnog okvira kod proizvodnih preduzeća je u tome što povećava broj knjiženja s područja odnosa pogonskog knjigovodstva sa fi nansijskim knjigovodstvom. U skladu s prethodnim, treba ukazati na međuzavisnost ovih triju bilansa, što pokazuje sljedeća ilustracija: 23 Periodični rezultat preduzeća može se diferencirati na poslovni (operativni) rezultat, rezultat iz fi nansiranja i ostalih aktivnosti preduzeća. Poslovni (operativni) rezultat predstavlja pokazatelj uspješnosti, odnosno rentabiliteta po osnovu poslovnih (operativnih) aktivnosti preduzeća u određenom obračunskom periodu. 24 Neto prodajna cijena = (1- troškovi perioda/ prihodi od prodaje učunaka) x prodajna cijena. 25 Prof. dr Kata Škarić Jovanović: Finansijsko računovodstvo, Ekonomski fakultet, Beograd, 2007, str O tome vidjeti: Dr Jovan Rodić: Računovodstvo i menadžment, časopis Knjigovodstvo, 1 2/96.

12 Naučni časopis za ekonomiju - 02/12 Bilans stanja ( ) (P) Vrijednost preduze a Bilans uspjeha (BFR = P-R) Izvještaj o tokovima gotovine (NNT = NP-NI) Prethodni trougao ukazuje na međuzavisnost ovih triju fi nansijskih izvještaja koji pokazuje genezu i razvoj suštinskog određenja finansijskog rezultata preduzeća, njegovo utvrđivanje (obračun i mjerenje) prvobitno zasnovano na vrednovanju imovine (sredstava), tj. na osnovu bilansa stanja, a kasniji razvoj računovodstva doveo je do mjerenja odnosno utvrđivanja rezultata sučeljavanjem prihoda i rashoda putem bilansa uspjeha. 27 Pri tome, ostvareni rezultat (neto dobitak) predstavlja maksimalni iznos koji preduzeće može u toku perioda disponirati pod uslovom da u potpunosti očuva u njega uložen kapital s početka perioda. 28 Iz prethodnog je osnovano ustvrditi da plod (rezultat) može biti ubran, ali drvo odnosno sadnica (kapital) ne smije biti oštećeno, što aludira na prethodno istaknutu potrebu očuvanja (zaštite) kapitala (finansijski i fizički koncept). U osnovi periodičnog rezultata leže tokovi rentabiliteta koji prate obim poslovnih aktivnosti preduzeća, dok se u osnovi totalnog rezultata nalaze tokovi gotovine. Zaštita odnosno održavanje kapitala preduzeća uslovljava stalno reinvestiranje za iznos utrošenih faktora proizvodnje u određenom obračunskom periodu. Važna polazišna tačka u održavanju kapitala preduzeća je određivanje gornje i donje granice reinvestiranja, posebno u uslovima inflacije. Zanemarivanje ove opasnosti može da dovede do pogrešnih poslovnih odluka u domenu raspodjele, koje mogu biti štetne po očuvanje kapitala, što upućuje na potrebu utvrđivanja realnog periodičnog rezultata. Bilans stanja je na vrhu preduzetničkog trougla iz razloga što od upravljanja imovinom i izvorima finansiranja primarno zavisi obim proizvodnje i prodaje, a time i prihodi, rashodi i finansijski rezultat preduzeća. S tim u vezi, bilans uspjeha putem ostvarenih prihoda i rashoda i finansijskog rezultata utiče i mijenja veličinu i strukturu pozicija bilansa stanja. Recimo, akumulirani dobitak povećava kapital i pasivu bilansa preduzeća. Stavljanjem u odnos ostvarenog neto dobitka s kapitalom može se sagledati rentabilnost kapitala, što ukazuje na uspješnost poslovanja preduzeća. Najzad, izvještaj o tokovima gotovine nam pokazuje kako se naplaćuju ostvareni prihodi, isplaćuju rashodi i raspoređuje ostvareni neto dobitak. Od veličine i brzine naplate prihoda zavise primanja gotovine, a od veličine i brzine plaćanja zavisi izdavanje gotovine i, na kraju, neto tok gotovine, koji može biti pozitivan ili negativan. I obrnuto, primanja i izdavanja gotovine kreiraju veličinu i strukturu pozicija u ovom izvještaju. Tako, recimo, naplata potraživanja od kupaca smanjuje njihove obaveze u pasivi bilansa i povećava poziciju gotovine u aktivi bilansa. Dakle, izvještaj o tokovima gotovine pokazuje po kom osnovu je ona primljena i u koje svrhe je upotrebljavana. 29 Sva tri bilansa, svaki na svoj način, neposredno utiču na kreiranje vrijednosti preduzeća. 3. FINANSIJSKE KARAKTERISTIKE BILANSA STANJA Bilans stanja predstavlja prikaz imovine i izvora finansiranja preduzeća na određeni izvještajni dan. Sastoji se iz dva dijela: imovine (aktive), izvora fi nansiranja (pasive). Aktiva pokazuje pregled imovine (sredstava) 30 u koju su uloženi izvori fi nansiranja, dok pasiva 31 pokazuje obaveze koje se moraju platiti, kao i kompenzacije po osnovu uloženog kapitala (sopstvenih izvora). Ove potonje kompenzacije po osnovu uloženog kapitala sastoje se od očuvanja (održanja, zaštite) kapitala, ali i njegovog uvećanja. Pošto se pribavljena imovina (sredstva) mogu fi nansirati iz sopstvenih i/ili pozajmljenih izvora, zbir aktive i pasive mora biti jednak, što pokazuje naredna slika: Prof. dr Slobodan Malinić: Upravljačko računovodstvo i obračun troškova i učinaka, Ekonomski fakultet, Kragujevac, 2005, str Prof. dr Nikola Stevanović: Održavanje realne supstance preduzeća u infl atornoj ekonomiji, Naučna knjiga, Beograd, 1975, str Dakle, ovaj izvještaj ne iskazuje dospjele a neisplaćene obaveze, zbog čega se ne može na osnovu njega ustvrditi da li je preduzeće likvidno ili ne. 30 Aktivu čini: nematerijalna imovina (patenti, licence, koncesije, gudvil), materijalna imovina (građevinski objekti, oprema, zalihe i sl.) i fi nansijska imovina (novac na računima i u blagajni, potraživanja, dati krediti drugima, ulaganja u akcije, obveznice i sl.) na određeni dan. 31 Pasivu čine: sopstveni izvori - kapital (koji čini: osnovni kapital, emisiona premija, rezerve i zadržani - neraspoređeni dobitak) i obaveze - dugovi (koje čine dugoročna i kratkoročna rezervisanja, dugoročne obaveze, kratkoročne fi nansijske obaveze, obaveze iz poslovanja, iz specifi čnih poslova, za zarade i naknade, poreze i doprinose i druge obaveze) te pasivna vremenska razgraničenja.

13 Slika 2. Osnovni dijelovi bilansa stanja 12 Imovina (aktiva) n.j. Imovina iskazana u aktivi bilansa predstavlja potencijalne mogućnosti (kapacitete) preduzeća. Ona je posljedica prethodnih poslovnih događaja (odluka) od kojih se očekuju prilivi ekonomske koristi u budućnosti, koji su od uticaja na kapital, prinosni položaj i tokove gotovine u preduzeću. Imovina se, pored ostalog, može strukturisati i na dugoročno i kratkoročno vezanu imovinu. Nasuprot imovini u aktivi i pasivi bilansa, izvori mogu biti, sa stanovišta vlasništva, sopstveni i pozajmljeni, kao i s aspekta ročnosti dugoročno i kratkoročno raspoloživi Imovina preduzeća Stalna imovina Prema savremenom shvatanju, stalna imovina ne izjednačava se sa dugoročno vezanom imovinom. Struktura stalne imovine može se ilustrovati na ovaj način: STALNA IMOVINA NEMATERIJALNA MATERIJALNA FINANSIJSKA ULAGANJA U RAZVOJ KONCESIJE, PATENTI. FRANŠIZE, LICENCE I SLIČNA PRAVA GUDVIL NEMATERIJALNA ULAGANJA U PRIPREMI OSTALA NEMATERIJALNA ULAGANJA DATI AVANSI ZA NABAVKU NEMATERIJALNE IMOVINE ZEMLJIŠTE I ŠUME GRAĐEVINSKI OBJEKTI OPREMA ALAT I INVENTAR VIŠEGODIŠNJI ZASADI OSNOVNO STADO OSTALA OSNOVNA SREDSTVA OSNOVNA SREDSTVA U PRIPREMI STALNE ZALIHE DATI AVANSI ZA NABAVKU NEMATERIJALNE IMOVINE UČEŠĆE U KAPITALU DATI DUGOROČNI KREDITI ULAGANJA U DUGOROČNE HARTIJE OD VRIJEDNOSTI OSTALA FINANSIJSKA IMOVINA Ovdje je neophodno ukazati na neke od karakteristika stalne imovine: a) Dio dugoročno vezane imovine konvertuje se u gotovinu putem amortizacije koja se uključuje u troškove proizvodnje učinaka (usluga), završetka proizvodnje, te prodajom i naplatom učinaka odnosno usluga. b) Proces konverzije u gotovinu kod nematerijalnih i materijalnih ulaganja traje nekoliko godina, a kod građevinskih objekata i nekoliko decenija. c) Kod dugoročnih fi nansijskih plasmana, izuzev dugoročnih hartija od vrijednosti koje se kotiraju na berzi efekata, proces konverzije u gotovinu traje nekoliko godina, a učešće u kapitalu drugih preduzeća kao i ulaganja u zemljište nikad se ne konvertuju u gotovinu, osim ako se ne prodaju. = Obrtna imovina Struktura obrtne imovine je: Osnovne karakteristike obrtne imovine su: GOTOVINA U BANCI NA RAČUNIMA PO VIĐENJU U BLAGAJNI Izvori fi nansiranja (pasiva) n.j. KRATKOROČNA POTRAŽIVANJA OBRTNA IMOVINA POTRAŽIVANJE OD KUPACA POTRAŽIVANJE OD POVEZANIH LICA POTRAŽIVANJE OD ZAPOSLENIH POTRAŽIVANJE OD FISKUSA OSTALA POTRAŽIVANJA KRATKOROČNA FINANSIJSKA IMOVINA DATI KRATKOROČNI KREDITI I OSTALI PLASMANI HARTIJE OD VRIJEDNOSTI SA ROKOM DOSPIJEĆA DO GODINU DANA HARTIJE OD VRIJEDNOSTI KOJIMA SE TRGUJE ČEKOVI I MJENICE OSTALA KRATKOROČNA ULAGANJA ZALIHE MATERIJALA NEDOVRŠENE PROIZVODNJE I POLUPROIZVODA GOTOVIH PROIZVODA ROBE STALNA IMOVINA NAMIJENJENA PRODAJI DATI AVANSI DATI ZA NABAVKU ZALIHA AKTIVNA VREMENSKA RAZGRANIČENJA transformiše se u novac najkasnije u roku od jedne godine, materijal se ne amortizuje, već se vrijednost u cijelosti prenosi u cijenu gotovih proizvoda (usluga). Pri tome, novac se koristi za pribavljanje sirovina i materijala, isplatu plata i drugih resursa, a potom se oni transformišu u nedovršenu proizvodnju (poluproizvode) i gotove proizvode. Prodajom gotovih proizvoda nastaju potraživanja od kupaca koja se nakon naplate pretvaraju u gotovinu, čime se uloženi novac vraća u gotovinu. Najkraće vrijeme i najveću sposobnost mobilizacije u gotovinu ima imovina uložena u hartije od vrijednosti koje kotiraju na berzi. Potom slijede potraživanja iz poslovanja, jer se ta potraživanja konvertuju u gotovinu u rokovima koji su ugovoreni za naplatu prodatih učinaka, a ti se rokovi u principu izražavaju jednocifrenim ili dvocifrenim brojem dana. Zatim slijede kratkoročni fi nansijski plasmani koji će se konvertovati u gotovinu za ugovoreno vrijeme, a ono ne može da bude duže od dvanaest mjeseci. Slijede zalihe proizvoda i robe koje će se konvertovati u gotovinu kada budu prodate i naplaćene, pa zalihe nedovršene proizvodnje i poluproizvoda koji će se konvertovati u gotovinu kada bude završena proizvodnja i proizvodi budu prodati i naplaćeni. Zatim, slijede zalihe materijala koje će se konvertovati u gotovinu kada budu utrošene za proizvodnju i kada bude proizveden, prodat i naplaćen proizvod. Najzad, dio kratkoročno vezane imovine koji je stalno prisutan u preduzeću novac (gotovinu) vezuje na dugi rok. 32 TRAJNA OBRTNA SREDSTVA = KAPITAL + DUGOROČNA REZERVISANJA + DUGOROČNE OBAVEZE STALNA SREDSTVA (po sadašnjoj vrijednosti) ili TRAJNA OBRTNA SREDSTVA = OBRTNA SREDSTVA KRATKOROČNE OBAVEZE Trajna obrtna sredstva susreću se pod nazivom obrtni kapital, a u stvari pokazuju dio obrtnih sredstava koji je fi nansiran iz dugoročno raspoloživih izvora. Ako se radi o obrtnom kapitalu, riječ je o dugoročnim izvorima finansiranja koji preostaju nakon pokrića stalne 32 Nisu prihvatljiva mišljenja nekih autora da se u trajnu obrtnu imovinu uključi i konstantni dio potraživanja od kupaca i dio gotovine, pošto se ti dijelovi stalno obnavljaju, što znači da se ne smanjuju, jer u odnosu na gotovinu i potraživanja od kupaca uvijek su spontani (autonomni) izvori fi nansiranja koji se stalno obnavljaju i drže na određenom nivou.

14 imovine za fi nansiranje obrtne imovine. Ovaj pokazatelj koristi se za ocjenu dugoročne fi nansijske ravnoteže, pri čemu se upoređuje sa zalihama i stalnom imovinom koja je namijenjena za prodaju. Upoređivanjem obrtnog kapitala sa zbirom zaliha i stalnim sredstvima namijenjenim prodaji ocjenjuje se fi nansijska stabilnost na osnovu sljedećih relacija: 1) zalihe i stalna imovina namijenjena prodaji = obrtni kapital, 2) zalihe i stalna imovina namijenjena prodaji < obrtni kapital, 3) zalihe i stalna imovina namijenjena prodaji > obrtni kapital. U vezi s tim konstatujemo: 1) relacija 1: fi nansijska stabilnost omogućuje održavanje platežne sposobnosti; 2) relacija 2: finansijska stabilnost obezbjeđuje sigurnost održavanja platežne sposobnosti; 3) relacija 3: finansijska stabilnost onemogućuje održavanje platežne sposobnosti. Drugi način ocjene fi nansijske stabilnosti vrši se koefi cijentom fi nansijske stabilnosti na sljedeći način: 1) stalna imovina, 2) dugoročno vezana imovina (zalihe i stalna imovina namijenjena prodaji), I) stalna i dugoročno vezana imovina (1 + 2), 3) kapital, 4) dugoročna rezervisanja, 5) dugoročne obaveze, II) trajni i dugoročni kapital ( ) Koefi cijent fi nansijske stabilnosti (I/II) Tumačenje koefi cijenta fi nansijske stabilnosti: 1) kada je koeficijent finansijske stabilnosti 1, finansijska stabilnost omogućuje održavanje platežne sposobnosti; 2) ukoliko je koefi cijent fi nansijske stabilnosti manji od 1, fi nansijska stabilnost obezbjeđuje sigurnost održavanja platežne sposobnosti; 3) ako je koefi cijent fi nansijske stabilnosti veći od 1, fi nansijska stabilnost onemogućuje održavanje platežne sposobnosti Izvori finansiranja preduzeća Izvore fi nansiranja imovine preduzeća pokazuje pasiva bilansa. Sa stanovišta vlasništva, izvori fi nansiranja mogu biti sopstveni i tuđi (pozajmljeni), a sa stanovišta ročnosti se dijele na kratkoročno i dugoročno raspoložive izvore. Tokom različitih faza životnog ciklusa preduzeća, tj. od osnivanja preduzeća preko ekspanzije visokog rasta, stabilnog (zrelog) rasta, pa do opadanja mijenja se i dominantnost pojedinih izvora fi nansiranja. 33 U literaturi se najčešća podjela izvora finansiranja pravi na interne, koji pokazuju sposobnost preduzeća za fi nansiranjem, i eksterne, koji pokazuju mogućnosti fi nansiranja preduzeća u različitim fazama tokom njegovog životnog ciklusa, što se može islustrovati sljedećom slikom: 34 prihodi 13 prihodi/ zarade u dolarima zarade vrijeme potrebe za eksternim finansiranjem velike, ali ograni ene infrastrukturom velike, u odnosu na vrijednost preduze a umjerene, u odnosu na vrijednost preduze a opadaju e, izraženo kao procenat od vrijednosti male, sa približavanjem projekta kraju interno finansiranje Slika negativno ili u maloj mjeri negativno ili u maloj mjeri u maloj mjeri, u odnosu na potrebe za finansiranjem u velikoj mjeri, u odnosu na potrebe za finansiranjem u ve oj mjeri nego što su potrebe za finansiranjem eksterno finansiranje kapital vlasnika kredit od banke kapital investitora u visoko rizi ne projekte obi ne akcije obi ne akcije varanti zamjenjive hartije dug isplata duga otkup sopstvenih akcija faza rasta faza 1 po etak poslovanja faza 2 brzi rast faza 3 visoki rast faza 4 zreli rast faza 5 opadanje finansijska tranzicija dostupnost privatnog kapitala vlasnika inicijalna javna ponuda 33 Aswath Damodaran: Korporativne fi nansije, Modus, Podgorica, 2007, str Ibidem, str povremene emisija vlasni kih hartija emisija obveznica Slika 3. Analiza oblika fi nansiranja tokom životnog ciklusa

15 14 Ovdje treba naglasiti da sva preduzeća ne prolaze kroz ovih pet faza jer: mnoga preduzeća u tom procesu ne prežive fazu početnog razvoja, a neka koja i prežive, nastave poslovanje kao mala preduzeća s malim mogućnostima za ekspanziju; sva uspješna preduzeća čijim se akcijama ne trguje javno (zatvorena akcionarska društva) ne postaju korporacije čijim se akcijama javno trguje, ali uspijevaju da prikupe dovoljno kapitala da bi i dalje imale visoke stope rasta; neka preduzeća, kao što su Microsoft, imaju visok rast i čini se da nemaju potrebe za eksternim fi nansiranjem (emisijom dužničkih hartija od vrijednosti i kreditima) jer se dokazalo da su interna sredstva više nego dovoljna za fi nansiranje njihovog rasta; postoje preduzeća visokog rasta koja emituju dužničke hartije od vrijednosti i preduzeća niskog rasta koja emituju vlasničke hartije od vrijednosti, što ukazuje na postojanje brojnih izuzetaka. U osnovi, životni ciklus preduzeća je korisno sredstvo odnosno poluga za objašnjenje postupaka različitih vrsta preduzeća pri izboru pojedinog oblika fi nansiranja Sopstveni izvori finansiranja Pod sopstvenim izvorom fi nansiranja podrazumijeva se kapital preduzeća (osjenčeni dio na slici 1) koji čine: 1. osnovni kapital, 2. emisiona premija, 3. rezervni kapital (zakonske i statutarne rezerve), 4. revalorizacione rezerve, 5. neraspoređeni neto dobitak, 6. nerealizovani dobici dugoročnih hartija od vrijednosti, 7. nerealizovani gubici dugoročnih hartija od vrijednosti, 8. gubici do visine kapitala, 9. otkupljene sopstvene akcije, 10. kapital ( ). Prethodni algoritam, zasnovan na mješovitoj normativnoj osnovi, tj. gdje se u fi nansijskim izvještajima za vrednovanje imovine i obaveza koriste pravila računovodstva istorijskih transakcija i pravila računovodstva fer vrijednosti, stavke koje povećavaju ukupni kapital su: osnovni kapital, emisiona premija, rezervni kapital, revalorizacione rezerve, neraspoređeni dobitak i neralizovani dobici. S druge strane, ukupan kapital umanjuju: nerealizovani gubici, gubici do visine kapitala i otkupljene sopstvene akcije ili udjeli. Zapamtite da se preduzeće ne može kontinuirano zaduživati bez jačanja sopstvenog trajnog kapitala. 35 Ova tvrdnja je nesporna, pa se u vezi s tim postavljaju pitanja: koliki sopstveni kapital datog preduzeća treba da bude, kako se obezbjeđuje potreban obim sopstvenog kapitala, kakva je poželjna struktura sopstvenog kapitala, kako održati realnu vrijednost kapitala u uslovima infl acije. Koliki sopstveni kapital treba da bude? Visina kapitala datog preduzeća uslovljena je: fi nansijskom stabilnošću, strukturom stalne imovine, visinom poslovnog rizika, autonomijom preduzeća. Visinu sopstvenog kapitala uslovljava, prije svega, fi nansijska stabilnost. Podsjetimo se da je fi nansijska stabilnost prihvatljiva kada je odnos dugoročno vezane imovine (stalne imovine, stalne imovine namijenjene prodaji, gubitka iznad kapitala i stalnih zaliha) i kapitala uvećanog za dugoročna rezervisanja i dugoročne obaveze jedan, a da je fi nansijska stabilnost dobra kada je ovaj odnos niži od jedan. Permanentno održavanje tog odnosa na nivou jedan ili niže od jedan nije jednostavno jer se stalna imovina smanjuje po osnovu amortizacije i povećava po osnovu investiranja. Dugoročne obaveze se smanjuju po osnovu otplate dugoročnih dugova, a dugoročna rezervisanja se smanjuju po osnovu ukidanja iskorištenih i neiskorištenih dugoročnih rezervisanja u korist prihoda. Kada god dugoročno vezana imovina ima neto smanjenje (neto smanjenje dugoročno vezane imovine je razlika između smanjenja stalne imovine po osnovu amortizacije uvećane za naplaćene dugoročne fi nansijske plasmane umanjeno za novo investiranje u dugoročno vezanu imovinu) manje od zbira ukinutih dugoročnih rezervisanja u korist prihoda uvećanih za otplaćenu glavnicu dugoročnih dugova, preduzeće, da bi spriječilo pogoršanje fi nansijske stabilnosti, trebalo bi da se ponovo dugoročno zaduži. Međutim, mogućnost novog dugoročnog zaduženja, između ostalog, uslovljena je kreditnim bonitetom preduzeća, a bitna komponenta kreditnog boniteta je fi nansijska stabilnost. Jednom ostvarena fi nansijska stabilnost nije nepromjenljiva jer je pod uticajem: mobilizacije stalne imovine putem amortizacije i naplate dugoročno datih kredita, novog investiranja, smanjenja dugoročnih rezervisanja po osnovu iskorišćenja ili ukidanja u korist prihoda, otplate dugoročnih dugova, smanjenja kapitala po osnovu isplate dividende i bonusa iz neraspoređenog dobitka, poslovanja s gubitkom. Preduzeće će lakše održavati fi nansijsku stabilnost što ima više kapitala a manje dugoročnih dugova i dugoročnih rezervisanja u okviru trajnog i dugoročnog kapitala. Održavanje fi nansijske stabilnosti neophodno je ne samo da se održi permanentna platežna sposobnost preduzeća, već i zato što je fi nansijska stabilnost bitan kriterijum kreditnog boniteta preduzeća. Naime, ako preduzeće izgubi fi nansijsku stabilnost, što se događa kada je koefi cijent fi nansijske stabilnosti veći od jedan, postaje platežno nesposobno, a istovremeno gubi i kreditni bonitet, zbog čega se ne može zadužiti i time vratiti platežnu sposobnost. Struktura stalne imovine bitno utiče na visinu sopstvenog kapitala. Naime, što preduzeće u okviru stalne imovine ima više trajno vezane imovine (zemljište, građevinski objekti, učešće u kapitalu drugih preduzeća i banaka) i što ima veće stalne zalihe, utoliko je potrebno više sopstvenog kapitala, koji je takođe trajan, a što trajno vezanu imovinu više pokriva trajnim kapitalom, razumljivo je da to olakšava održavanje fi nansijske stabilnosti. Preduzeća čija je struktura stalne imovine 36 takva da se brzo mobiliše putem amortizacije (oprema, 35 James C. Van Horne: Financijsko upravljanje i politika, Mate, Zagreb, 1997, str Treba imati u vidu i nivo stalne imovine namijenjene prodaji koji se formira ili pribavljanjem stalnih sredstava namijenjenih prodaji u visini novčane vrijednosti ili pak ukoliko se iz bilo kojih razloga stalna imovina isključi iz upotrebe u visini sadašnje vrijednosti. Osnovna karakteristika ove imovine je da njihovo držanje ne doprinosi fi nansijskom rastu, negativno utiče na fi nansijsku stabilnost i indirektno povećava troškove kamata. Zadatak fi nansijskog menadžmenta je da se u što kraćem roku liši tih sredstava.

16 alat i inventar, na primjer) mogu fi nansijsku stabilnost održavati i sa manje sopstvenog kapitala uz pomoć dugoročnih obaveza, naročito ako mobilizacija putem amortizacije i naplate dugoročno datih kredita odgovara dospjeloj glavnici za otplatu dugoročnih dugova. Preduzeće koje ima visok poslovni rizik, koji se kvantifi kuje, podsjetimo se, iz odnosa marže pokrića i poslovnog dobitka, da bi imalo prihvatljiv ukupan rizik, koji se kvantifi kuje iz odnosa marže pokrića i bruto dobitka redovne aktivnosti, mora da minimizira fi nansijski rizik, koji se kvantifi kuje iz odnosa poslovnog dobitka i bruto dobitka redovne aktivnosti. Ovo zato što je ukupan rizik ostvarenja bruto dobitka redovne aktivnosti, u stvari, umnožak faktora poslovnog i faktora fi nansijskog rizika. Ako je faktor poslovnog rizika, recimo, šest, a faktor fi nansijskog rizika tri, faktor ukupnog rizika biće čak 18 = (6 x 3), što je veoma visoko, te je veliki rizik da će se ostvariti gubitak. Ovo znači da je bruto dobitak redovne aktivnosti osamnaest puta manji od marže pokrića, tačka neutralnog bruto dobitka udaljena je od koordinantnog početka, odnosno stopa elastičnosti ostvarenja neutralnog bruto dobitka približava se nuli i preduzeće klizi u zonu gubitka. Da do toga ne bi došlo, pošto preduzeće ne može oboriti poslovne fi ksne rashode jer je njihova visina uslovljena amortizacijom, jedini je izlaz da se poveća sopstveni kapital a smanje kamatonosni dugovi. Na taj način će se smanjiti rashodi fi nansiranja (kamate), smanjiće se fi nansijski rizik, zbog čega će ukupan rizik ostvarenja bruto dobitka redovne aktivnosti biti na prihvatljivom nivou uprkos visokom poslovnom riziku. Stepen autonomije u vođenju politike preduzeća bitno uslovljava visina sopstvenog kapitala jer je to garantna supstanca za povjerioce. Naime, dok god nivo gubitka ne premaši nivo sopstvenog kapitala, povjerioci su zaštićeni, oni svoja potraživanja mogu naplatiti kadtad, makar iz stečajne mase, ali kada nivo gubitka pređe nivo sopstvenog kapitala u visini razlike između gubitka i sopstvenog kapitala, povjerioci svoja potraživanja više ne mogu naplatiti. Upravo je to razlog što oni zaziru od dužnika sa niskim sopstvenim kapitalom, izbjegavaju da posluju s takvim dužnikom, a ako i posluju, oni bitno utiču na njegovu poslovnu politiku s ciljem da smanje rizik naplate svojih potraživanja. Primjera radi, povjerioci odlučuju da li će pozajmljivati sa zalogom ili garancijom trećeg lica a ne dužnika. Dakle, visina sopstvenog kapitala treba da bude dovoljna da obezbijedi autonomiju u vođenju poslovne politike. Kako se obezbjeđuje potrebni obim sopstvenog kapitala? Teorijski, povećanje obima sopstvenog kapitala može se obezbijediti: dokapitalizacijom, akumuliranjem neto dobitka u rezerve, konverzijom dividende u dividendne akcije, odgađanjem isplate dividende na preferencijalne akcije, odgađanjem raspodjele neto dobitka, konverzijom duga u osnovni kapital. (1) Dokapitalizacija je, u stvari, pribavljanje dodatnog kapitala od vlasnika kapitala. Korporacije dodatni kapital pribavljaju emisijom i prodajom nove serije akcija. Korporacije čije se akcije kotiraju na berzi efekata to jednostavnije ostvaruju jer imaju širok krug investitora i uz to postoji mogućnost da ostvare i emisionu premiju (ažiju). Korporacije čije akcije ne kotiraju na berzi efekata teže da prodaju novu seriju akcija, jer treba same da pronađu investitore koji su voljni da kupe nove akcije (mladice), a uz to one se, u principu, prodaju po nominalnoj vrijednosti, što znači da se ne ostvaruje emisiona premija. Preduzeća sa ograničenom odgovornošću dokapitalizaciju mogu da ostvare samo ako nađu investitore koji su voljni da ulože kapital u vidu udjela u kapitalu, što je teško ostvarljivo. Isto je i sa dokapitalizacijom društva lica (ortačka i komanditna društva). (2) Akumuliranje neto dobitka u rezerve zahtijeva saglasnost vlasnika kapitala jer se time smanjuje dividenda vlasnika običnih akcija, odnosno učešće u neto dobitku vlasnika udjela u kapitalu. Akumuliranje neto dobitka u rezerve do visine zakonske rezerve vlasnici kapitala prihvataju bez diskusije, ali akumuliranje neto dobitka u rezerve iznad zakonske rezerve zahtijeva pristanak vlasnika kapitala, a taj pristanak u velikoj mjeri zavisi od sposobnosti fi nansijskog menadžmenta da dokaže neophodnost akumuliranja neto dobitka u rezerve iznad zakonske rezerve. To se dokazuje neophodnošću održavanja dobre ili barem prihvatljive fi nansijske stabilnosti, smanjenjem poslovnog rizika i stvaranjem rezervi iznad zakonskih radi otpisa eventualnih budućih gubitaka kako taj otpis ne bi bio na teret osnovnog kapitala. (3) Konverzija dividende u obične akcije (dividendne akcije) dovodi do povećanja osnovnog kapitala, što je svojevrsna dokapitalizacija. Kod društva sa ograničenom odgovornosti udjeli u kapitalu mogu se povećati i konverzijom pripadajućeg učešća u neto dobitku vlasnika udjela. To se može ostvariti i kod društva lica (ortačka i komanditna društva). Međutim, ove konverzije uslovljene su voljom vlasnika kapitala da ih prihvate, a dobijanje njihove saglasnosti uveliko zavisi od umijeća i spretnosti fi nansijskog menadžera da dokaže neophodnost i korisnost povećanja osnovnog kapitala putem konverzije dijela neto dobitka koji pripada vlasnicima kapitala. (4) Odlaganje isplate dividende na preferencijalne akcije dovodi do privremenog povećanja sopstvenog kapitala. Prema ovom osnovu, sopstveni kapital se povećava samo do momenta isplate dividende na preferencijalne akcije, a isplata se može privremeno odložiti ukoliko je ta mogućnost predviđena u odluci o emisiji preferencijalnih akcija i javno objelodanjena u prospektu za njihovu prodaju. Tada, naravno, nije nužna saglasnost vlasnika preferencijalnih akcija za odlaganje isplate dividende jer su oni na to pristali samom kupovinom preferencijalnih akcija. (5) Odgađanje raspodjele neto dobitka takođe je privremeno povećanje sopstvenog kapitala, jer se neraspoređeni neto dobitak kad-tad mora rasporediti. No, za ovo odgađanje nužna je saglasnost vlasnika kapitala. (6) Osnovni kapital se povećava konverzijom duga u osnovni kapital, što se, po pravilu, događa u periodu saniranja preduzeća, a preduzeće se sanira kada ima loš fi nansijski položaj i/ili kada posluje s gubitkom. Kada preduzeće-dužnik predloži konverziju duga u osnovni kapital, povjerilac će ozbiljno da analizira prinosni i fi nansijski položaj dužnika da bi se uvjerio da li ta konverzija spašava njegovog dužnika od stečaja, i ako dužnik padne u stečaj, da li će povjerilac moći naplatiti svoja potraživanja iz stečajne mase. Ukoliko se cijelo potraživanje ne može naplatiti iz stečajne mase, procjenjuje se koliki će otpis potraživanja biti. Naravno, ako se radi o povjeriocima pravnim licima, oni procjenjuju i komercijalni odraz na njihovo poslovanje ako dužnik padne u stečaj. Ako je riječ o zaposlenima, pa se predlaže konverzija neisplaćenih zarada u osnovni kapital, oni razmišljaju o mogućnosti zaposlenja u drugom preduzeću ukoliko njihovo preduzeće nestane zbog stečaja. Odluka povjerilaca da prihvate konverziju svojih potraživanja u osnovni kapital zavisi od njihove procjene koliko gube a koliko dobijaju od konverzije. Konvertovanjem dugoročne obaveze u osnovni kapital u momentu konverzije ne poboljšava se fi nansijska stabilnost, ali se sprečava da se ona pogoršava zbog otplate glavnice dugoročnih obaveza, pri čemu se smanjuju i rashodi kamata i fi nansijski rizik ostvarenja bruto dobitka. Ukoliko se kratkoročne finansijske obaveze konvertuju u osnovni kapital, samom konverzijom poboljšava se fi nansijska stabilnost i smanjuju rashodi kamata. Najzad, ako se konvertuju obaveze prema dobavljačima i prema zaposlenima u momentu konverzije, poboljšava se fi nansijska stabilnost, ali ta 15

17 16 konverzija nema odraz na troškove fi nansiranja jer te obaveze nisu pod kamatom. Najzad, ako je preduzeće projektovalo i ostvarilo ciljni dobitak do nivoa ciljnog dobitka koji je predviđen za održavanje nepromijenjene finansijske stabilnosti, odnosno za dovođenje finansijske stabilnosti na normalu, mora da bude akumuliran neto dobitak bilo za osnovni bilo za rezervni kapital. 37 Kakva je poželjna struktura sopstvenog kapitala? Preduzeće je entitet (pravni i ekonomski) odvojen od vlasnika kapitala. Otuda mu ne odgovara učešće u neto dobitku vlasnika kapitala jer je to izdatak, i to veći od isplaćenog iznosa učešća u neto dobitku vlasniku kapitala za iznos poreza na dobitak koji otpada na to učešće u neto dobitku. Primjera radi, ako je akcionarima na ime dividende isplaćeno , a stopa poreza na dobitak je 20%, korporacija ima izdatak za dividendu i otpadajući porez na dobitak od = ( * ) 1 0,20 Međutim, na tako isplaćenu dividendu plaća se porez po odbitku što umanjuje efektno primljenu dividendu akcionarima. Na drugoj strani, preduzeće po osnovu rezervnog kapitala, zadržanog neraspoređenog dobitka i emisione premije nema nikakvog izdatka. Otuda je u interesu preduzeća, kao entiteta odvojenog od vlasnika, da u odnosu na osnovni kapital ove vrste kapitala budu što više. Naravno, emisionu premiju može da ostvari samo korporacija čije su akcije uključene na listu kotacije berze efekata, i to prilikom prodaje nove serije akcija (akcije mladice), pod uslovom da se prodaju iznad njihove nominalne vrijednosti. Rezerve se stvaraju iz akumuliranja neto dobitka za rezerve, a za to je potrebna saglasnost vlasnika kapitala. Kod korporacija čije se akcije kotiraju na berzi efekata i za korporaciju kao entitet nije sasvim svejedno da li će dividenda biti viša ili niža po jednoj akciji, jer iznos dividende po jednoj akciji bitno utiče na tržišnu vrijednost akcije, a veća tržišna vrijednost akcije donosi korporaciji veći rejting i uz to otvara mogućnost da ostvari emisionu premiju pri emisiji i prodaji akcija mladica. Otuda se takve korporacije kao entiteti lome oko visine dividende i akumuliranja neto dobitka za rezerve. Naravno, svako preduzeće koje želi akumulirati dio neto dobitka za rezerve suočava se s vlasnicima kapitala, jer je neophodan njihov pristanak za tu odluku. Koliko će preduzeće uspjeti u tome uveliko zavisi od spretnosti fi nansijskog menadžera da dokaže neophodnost akumuliranja za rezerve u predloženom iznosu. Budući da su zadržani neraspoređeni dobitak i dividenda na preferencijalnim akcijama za preduzeće takođe besplatan izvor fi nansiranja, preduzeće je zainteresovano da ti iznosi budu što viši i da se zadržavaju u što dužem periodu. Međutim, ova zadržavanja ne mogu da budu u nedogled produžavana jer je to neprihvatljivo za vlasnike kapitala. Najzad, vidjeli smo da je jednostavniji otpis gubitka na teret rezervnog kapitala iznad zakonske rezerve i zadržanog neraspoređenog neto dobitka nego na teret osnovnog kapitala, pa je i sa te tačke gledišta preduzeću kao pravno-ekonomskom entitetu u interesu da te vrste kapitala budu što više. Održavanje realne vrijednosti sopstvenog kapitala u uslovima inflacije. U uslovima infl acije, realna vrijednost sopstvenog kapitala može ili da padne ili da ostane nepromijenjena, ili pak da se povećava. U uslovima infl acije sopstveni kapital se povećava i po osnovu efekata revalorizacije i po osnovu raspodjele neto dobitka. Stopa rasta sopstvenog kapitala po oba osnova i stopa infl acije teorijski može da ima sljedeće relacije: (1) stopa rasta sopstvenog kapitala = stopa infl acije, (2) stopa rasta sopstvenog kapitala > stopa infl acije, (3) stopa rasta sopstvenog kapitala < stopa infl acije. U prvom slučaju, realna vrijednost sopstvenog kapitala je održana. Primjera radi, stopa infl acije mjerena cijenama korpe robe i usluga decembra tekuće godine prema decembru prethodne godine je 80%, sopstveni kapital krajem prethodne godine je , a njegovo uvećanje krajem tekuće po osnovu efekata revalorizacije i neto dobitka je , odnosno za 80% = ( / ) x 100. Iz toga proizlazi da se za sopstveni kapital može krajem tekuće godine kupiti ista količina robe koja se mogla kupiti krajem prethodne. U drugom slučaju, realna vrijednost sopstvenog kapitala je povećana. Ako je, recimo, uz navedenu stopu infl acije i navedeni sopstveni kapital krajem prethodne godine, sopstveni kapital krajem tekuće povećan po osnovu efekata revalorizacije i neto odbitka za , odnosno 100% = ( / ) x 100, onda je realna vrijednost sopstvenog kapitala povećana za 20 procentnih poena (100-80). Iz toga slijedi da se iz sopstvenog kapitala može kupiti roba i usluga čijim se cijenama mjeri stopa infl acije više krajem tekuće nego prethodne godine za 20 procenata. U trećem slučaju, relana vrijednost sopstvenog kapitala je pala. Ako je uz navedenu stopu infl acije i sopstveni kapital krajem prethodne godine, primjera radi, sopstveni kapital na kraju tekuće godine povećan po osnovu efekata revalorizacije i neto dobitka za , odnosno za 70% = ( / ) x 100, realna vrijednost sopstvenog kapitala smanjena je za 10 procentnih poena (70-80). Iz toga proizlazi da se za sopstveni kapital može kupiti manje robe i usluga čijim se cijenama mjeri stopa infl acije krajem tekuće nego krajem prethodne godine za 10 posto. Ako pada realna vrijednost sopstvenog kapitala, preduzeće ne može obnoviti u nesmanjenom fi zičkom obimu utrošene realitete (osnovna sredstva i zalihe) koje je fi nansiralo iz sopstvenog kapitala. Da bi u tom slučaju preduzeće održalo nesmanjeni fi zički obim poslovanja, mora ili smanjiti fi zički obim poslovanja, ili se dodatno zadužiti u visini izgubljene vrijednosti sopstvenog kapitala. I jedno i drugo se negativno odražava na neto dobitak; tačnije, neto dobitak se smanjuje, jer ako se u fi zičkom smislu smanji obim proizvodnje i prodaje, fi ksni troškovi po jedinici proizvoda rastu, a ukoliko obim proizvodnje i prodaje u fi zičkom smislu ostaju nepromijenjeni, povećaće se rashodi fi nansiranja zbog dodatnog zaduženja, što će, opet, smanjiti neto dobitak. Stoga treba imati u vidu da pri nesmanjenom fi zičkom obimu proizvodnje i prodaje do dodatnog zaduženja u visini izgubljene vrijednosti sopstvenog kapitala dolazi odmah nakon izgubljene vrijednosti sopstvenog kapitala ako je ovaj uložen u zalihe. Ako je uložen u osnovna sredstva, do dodatnog zaduženja će doći kada ta osnovna sredstva usljed dotrajalosti bude trebalo zamijeniti. Da se na ovaj način ne bi pogoršala fi nansijska stabilnost, dodatno zaduženje bi trebalo biti dugoročno. Da li će se u uslovima infl acije održati realna vrijednost sopstvenog kapitala, najviše zavisi od propisa o bilansiranju. Ako je vrhunski cilj bilansiranja u uslovima infl acije održavanje realne vrijednosti sopstvenog kapitala po osnovu efekata revalorizacije, sopstveni kapital će rasti tačno po stopi infl acije, revalorizacijom se održava realna vrijednost sopstvenog kapitala, a prirast sopstvenog kapitala po osnovu neto dobitka u takvim okolnostima, naravno, predstavlja njegovo realno uvećanje. Ukoliko propisi o bilansiranju 37 Vidjeti: prof. dr Dragan Mikerević: Finansijski menadžment, Ekonomski fakultet i Finrar, Banja Luka, 2011, str i

18 ne obezbjeđuju održavanje realne vrijednosti kapitala, fi nansijska strategija i taktika moraju se usmjeriti na održavanje realne vrijednosti kapitala na sljedeći način. Težiće se da se ostvaruju što viši pozitivni revalorizacioni efekti po osnovu revalorizacije aktive, a što niži po osnovu revalorizacije obaveza (dakako, u granicama propisa o bilansiranju) kako bi se razlikom između pozitivnih i negativnih efekata revalorizacije održala realna vrijednost sopstvenog kapitala. U slučaju da se na taj način ne može održati realna vrijednost sopstvenog kapitala, treba nastojati da se iz neto dobitka poveća sopstveni kapital u iznosu koji obezbjeđuje održavanje njegove realne vrijednosti Tuđi (pozajmljeni) izvori finansiranja U procesu pripreme odluke o fi nansiranju treba naći prikladne odgovore na sljedeća pitanja: koliko kapitala pribaviti iz pozajmljenih izvora; da li reinvestirati dobit i po tom osnovu jačati sopstveni kapital, ili pak isplatiti dividende, te ako će se isplatiti, po kojoj stopi; da li kapital pribaviti na tržištu hartija od vrijednosti ili putem banaka; da li kapital pribaviti na dugi ili kratki rok; da li emitovati vlasničke ili povjerilačke (dužničke) hartije od vrijednosti; koju vrstu hartija od vrijednosti emitovati i kada. Defi nisanje potrebe preduzeća za odgovarajućim oblikom fi nansiranja fi nansijski menadžer treba uskladiti sa: postojećim tržišnim uslovima (nominalnim i efektivnim (stvarnim) troškom pojedinog oblika fi nansiranja), dostupnošću izvora, fl eksibilnošću/neizvjesnošću vezanom za karakteristike pojedinog fi nansijskog instrumenta, imajući u vidu inovacije fi nansijskih instrumenata kojima se nastoji izbrisati crvena nit između vlasničkih i povjerilačkih (dužničkih) hartija od vrijednosti. U uslovima kada su sopstveni izvori fi nansiranja nedovoljni za fi nansiranje poslovnih aktivnosti preduzeća dolazi do korišćenja tuđih izvora koji se ugovaraju i pozajmljuju pod određenim uslovima, što u suštini predstavlja obavezu preduzeća. Pri izboru tuđih izvora fi nansiranja neophodno je opredijeliti se za vrstu duga koji je najprikladniji u određenoj fazi živonog ciklusa preduzeća; dakle, da li će on sa stanovišta ročnosti biti kratkoročni ili dugoročni, u kojoj valuti domaćoj ili stranoj i u kojoj stranoj valuti, sa fi ksnom ili varijabilnom kamatnom stopom. Naravno, izbor pojedine vrste duga zavisi i od djelatnosti preduzeća i vrste aktive koju posjeduje i prirode novčanih tokova od te aktive. Kvantifi kacija potrebnih dodatnih sredstava vrši se po roku vezanosti na: a) kratkoročna potrebna sredstva koja obuhvataju sredstva za fi nansiranje sezonskih zaliha, povećanje potraživanja od kupaca po osnovu prolongiranja roka naplate potraživanja i sredstava za kupovinu kratkoročnih hartija od vrijednosti radi prodaje; b) dugoročno potrebna sredstva koja obuhvataju sredstva za fi nansiranje investiranog projekta, nabavke nekretnina, postrojenja i opreme radi zamjene dotrajalih dijelova imovine, kupovinu akcija drugih preduzeća, kupovinu dugoročnih hartija od vrijednosti radi prodaje i sredstva potrebna za uspostavljanje fi nansijske stabilnosti i stvaranje uslova za održavanje likvidnosti, što se može ilustrovati na ovaj način: stalna imovina, 2. stalne zalihe 39, 3. stalna imovina namijenjena prodaji, 4. DUGOROČNO VEZANA IMOVINA (od 1 do 3), 5. kapital, 6. dugoročna rezervisanja, 7. dugoročne obaveze, 8. TRAJNI I DUGOROČNI KAPITAL (od 5 do 7), POTREBNA SREDSTVA ZA DUGOROČNO FINANSIRANJE (4-8 uz uslov da je 4 > 8). Međutim, prije donošenja konačne odluke o fi nansiranju neophodno je sagledati uticaj te odluke na prinosni i fi nansijski položaj preduzeća. Promjena u prinosnom položaju kvantifi kuje se ovako: 17 Bilans uspjeha Prije operacionalizacije odluka o fi nansiranju Poslije operacionalizacije odluka o fi nansiranju Poslovni prihodi 2 Finansijski prihodi I Operativni prihodi (1+2) 3 Poslovni rashodi 4 Finansijski rashodi II Operativni rashodi (3+4) Operativni fi nansijski rezultat (I-II) 38 Prof. dr Jovan Rodić i prof. dr Milovan Filipović, Poslovne fi nansije, Poslovna škola, Beograd, 2008, str Šta su stalne zalihe? Kod preduzeća koja tokom godine imaju ravnomjeran obim prizvodnje i prodaje stalne zalihe su izjednačene sa ukupnim zalihama. Kod preduzeća koja u jednom dijelu godine imaju proizvodnju a u drugom prodaju, ukupne zalihe se dijele na stalne i sezonske. Stalne zalihe su najniže zalihe ostvarene u periodu kada je prodaja smanjena, a sezonske su dio zaliha koje će se prodati u sezoni prodaje.

19 U ovom slučaju finansijska odluka je prihvatljiva kada operativni finansijski rezultat poslije operacionalizacije odluke o finansiranju nije negativan i kada je pozitivan operativni finansijski rezultat poslije operacionalizacije odluke o finansiranju veći ili barem jednak operativnom finansijskom rezultatu prije operacionalizacije odluke o fi nansiranju. Promjena u fi nansijskom položaju kvantifi kuje se ovako: Prije operacionalizacije odluke o fi nansiranju Poslije operacionalizacije odluke o fi nansiranju Stalna imovina 2. Stalne zalihe 3. Stalna imovina namijenjena prodaji 4. Dugoročno vezana imovina (od 1 do 3) 5. Kapital umanjen za gubitak 6. Dugoročna rezervisanja 7. Dugoročne obaveze 8. Trajni i dugoročni kapital (od 5 do 7) Nedostajući kapital (4-8) uz uslov da je 4 > 8 Slobodan kapital (8-4) uz uslov da je 8 > 4 18 U koloni tri podaci iz kolone dva uvećavaju se za iznos povećanja poslije operacionalizacije odluke o fi nansiranju, i to: stalna imovina se uvećava za iznos ulaganja u nekretnine, postrojenja, opremu i stalne zalihe predviđene investicionim projektom, za ulaganja u nabavku nekretnina, postrojenja i opreme radi zamjene dotrajalih i za ulaganja u kupovinu akcija i dugoročnih hartija od vrijednosti drugih preduzeća; trajni i dugoročni kapital se uvećava samo kod dugoročnih obaveza za iznos dugoročnih kredita predviđenih investicionim projektom. Odluka o fi nansiranju je prihvatljiva ako u koloni tri nije iskazan nedostajući kapital, a iskazani slobodni kapital je ravan nuli ili veći od nule. Nedostajuća, odnosno dodatno potrebna sredstva mogu se pribaviti povećanjem sopstvenog kapitala ili kreditnim zaduženjem. Pošto u fokusu našeg istraživanja nije prva opcija rješenja problema, govorićemo o problemu dodatnog kreditnog zaduženja. Naime, dodatno kreditno zaduženje zahtijeva utvrđivanje roka otplate kredita, uslove kredita u pogledu kolateralnog obezbjeđenja i cijenu kredita. Rok otplate kredita je sa stanovišta korisnika povezan s namjenom kredita, a uslovi su mu najprihvatljiviji ako obezbjeđenje od rizika povrata kredita ne izaziva dodatne troškove i ne mobiliše pojedine dijelove imovine za vrijeme njegove otplate Kratkoročne (tekuće) obaveze Pod kratkoročnim (tekućim) obavezama kao izvorom kratkoročnog fi nansiranja treba podrazumijevati: kratkoročne fi nansijske obaveze, obaveze po primljenim avansima, obaveze prema dobavljačima, obaveze prema zaposlenim po osnovu zarada, obaveze po osnovu kamate, ostale fi nansijske obaveze (porezi i doprinosi) Kratkoročne finansijske obaveze Kratkoročne fi nansijske obaveze nastaju po osnovu emitovanih i prodatih kratkoročnih hartija od vrijednosti i obaveza po osnovu uzetih kratkoročnih kredita. Osnovna karakteristika im je rok raspoloživosti do dvanaest mjeseci. Dobro vođeno preduzeće signal o potrebi kratkoročnog zaduživanja dobija iz dinamičkog planiranja priliva i odliva gotovine. Naime, kada kvartalni plan priliva i odliva gotovine iskazuje nedostatak gotovine, fi nansijski menadžer razmatra opcije pribavljanja nedostajuće gotovine i odlučuje da li mora da ide na kratkoročno zaduženje ili ima neku drugu opciju, kao što je prodaja kupljenih hartija od vrijednosti, na primjer. Naravno, dolazi u obzir i kombinacija opcije kratkoročnog zaduženja i opcija prodaje kupljenih hartija od vrijednosti, iz čega, zahvaljujući dinamičkom planu priliva i odliva gotovine, dobija tačnu informaciju o visini potrebnog kratkoročnog fi nansijskog zaduženja. Kod preduzeća koja imaju sezonsku proizvodnju i/ili prodaju potreba za kratkoročnim finansijskim zaduženjem javlja se u fazi fi nansijskog naprezanja. Podsjećamo da je glavna karakteristika faze finansijskog naprezanja povećanje obrtne imovine u čijoj strukturi jača komponenta robne obrtne imovine (zaliha). Kod preduzeća koja imaju kontinuiran proces proizvodnje i prodaje, uz uslov da je koefi cijent fi nansijske stabilnosti jedan, a naročito ako je niži od jedan, pogotovo ako teži nuli, dinamički plan priliva i odliva gotovine rjeđe iskazuje nedostatak gotovine. Taj nedostatak gotovine može da bude posljedica poremećaja po roku i obimu mobilizacije kratkoročno vezane imovine i dospijeća za plaćanje kratkoročnih obaveza ili dospijeća za plaćanje glavnice (ili dijela glavnice) dugoročnog duga. Opšta karakteristika takvih preduzeća je da dinamički plan priliva i odliva gotovine ne iskazuje visok nedostatak gotovine i da se taj nedostatak javlja u relativno kratkom roku. Nasuprot tome, i kod preduzeća sa sezonskom proizvodnjom i/ ili prodajom, čak i kada imaju koefi cijent fi nansijske stabilnosti jedan ili niži od jedan, dinamički plan priliva i odliva gotovine ukazuje na relativno visok nedostatak gotovine i u dužem periodu, u periodu koji se podudara s trajanjem faze fi nansijskog naprezanja.

20 U određenim situacijama fi nansijski menadžer može doći u dilemu da li prodati kupljene hartije od vrijednosti ili ići na kratkoročno fi nansijsko zaduženje. Ova dilema se razrješava analizom troška kratkoročnog fi nansijskog zaduženja i prihoda kojih se odriče u slučaju prodaje kupljenih hartija od vrijednosti, uključujući i kapitalni dobitak ili gubitak od prodaje kupljenih hartija od vrijednosti. Ako je trošak kratkoročnog fi nansijskog zaduženja viši od prihoda koji se ostvaruje po osnovu prodaje kupljenih hartija od vrijednosti, uključujući i očekivani kapitalni dobitak i gubitak od njihove prodaje, odlučiće se za prodaju kupljenih hartija od vrijednosti, i obrnuto. Kada je konačno odlučeno da se ide na kratkoročno fi nansijsko zaduženje, ostaje problem izbora opcije zaduženja zaduženje putem emisije i prodaje kratkoročnih hartija od vrijednosti (komercijalnih zapisa, na primjer) ili putem uzimanja kratkoročnog fi nansijskog kredita. Ovaj izbor opcije uslovljen je mogućnošću pribavljanja nedostajuće gotovine i troškovima fi nansiranja. Mogućnost pribavljanja nedostajuće gotovine veća je putem emisije i prodaje kratkoročnih hartija od vrijednosti jer je veći broj potencijalnih investitora. Drugi aspekt prednosti kratkoročnih hartija od vrijednosti (npr. komercijalnih zapisa) jeste taj što emitent može ponuditi kupovinu robe koja se plaća njegovim kratkoročnim hartijama od vrijednosti, što podstiče prodaju, s jedne, i vraćanje duga u naturi, u robi, s druge strane. U pogledu troška kratkoročnog fi nansijskog zaduženja dilema se razrješava poređenjem stvarne kamatne stope kratkoročnog kredita i stvarne kamatne stope kratkoročne hartije od vrijednosti. Kod stvarne kamatne stope kratkoročne hartije od vrijednosti treba uzeti u obzir proviziju staraoca i troškove štampanja kratkoročnih hartija od vrijednosti. Ilustracije radi, uzimamo sljedeći primjer: 1. Izdato 100 komercijalnih zapisa nominalne vrijednosti 500, što ukupno iznosi Rok dospijeća komercijalnih zapisa sa kamatnom stopom 4% pa kamate iznose Provizija staraoca Troškovi štampanja komercijalnih zapisa * * 100 Stvarna kamatna stopa = = = 4, % Ova stvarna kamatna stopa komercijalnih zapisa uporediva je sa stvarnom kamatnom stopom kratkoročnog kredita. Pri odlučivanju da li uzeti kratkoročni kredit ili emitovati komercijalne zapise (ako su podjednako dostupni, bitnu ulogu ima visina stvarne kamatne stope), prednost će se dati onoj opciji koja ima nižu stvarnu kamatnu stopu, osim u slučaju kada se favorizuje prodaja robe za komercijalne zapise, ali i tada se ne smije izgubiti iz vida visina stvarne kamatne stope Obaveze prema dobavljačima Ovdje je u suštini riječ o rokovima plaćanja obaveza prema dobavljačima. Rokovi plaćanja obaveze prema dobavljačima ugovaraju se pri kupovini robe i usluga, a uslovljeni su: kreditnim bonitetom kupca, položajem robe i usluga na tržištu, ponašanjem konkurencije na tržištu. Kada je kreditni bonitet kupca slab, njemu se prodaje ili s avansnim plaćanjem (plaćanje unaprijed) ili s plaćanjem u momentu preuzimanja robe, to je promptno plaćanje (rok plaćanja je 0 dana). U uslovima dobrog kreditnog boniteta ugovaraju se rokovi plaćanja izraženi brojem dana, recimo od 1 do 120 dana. Taj rok plaćanja dijeli se na diskontni i kreditni period. Diskontni period je broj dana koji označava period u kome kupac ima pravo da iskoristi ponuđeni kasa-skonto. Kreditni period je broj dana po isteku diskontnog perioda koji označava za koliko dana kupac mora da plati obavezu prema dobavljaču, ali sada bez kasa-skonta. U kreditnom periodu kupac praktično koristi trgovinski kredit bez kamate. Iskorištenje kasa-skonta je praktično sniženje nabavne cijene kupljene robe ili usluge. Sa stanovišta prodavca, kasa-skonto je zapravo kamata koja se plaća kupcu zbog toga što vrši isplatu svoje obaveze prije dogovorenog roka. Kasa-skonto je, prema tome, fi nansijski rashod kada se daje, odnosno fi nansijski prihod kada se koristi. % kasa-skonto 365 (100 % kasa-skonto) * (rok plaćanja rok diskonta) Ilustrujmo to sljedećim primjerom. Preduzeće je kupilo robu za KM, sa krajnjim rokom plaćanja 40 dana, a ako plati za 10 Da bi se izbjegla nelojalna konkurencija po osnovu dužine diskontnog i kreditnog perioda, prodavci iz iste branše (djelatnosti) često zajednički određuju dužinu diskontnog i kreditnog perioda; međutim, nije rijedak slučaj da pojedini učesnici tog dogovora u pogledu diskontnog i kreditnog perioda odstupaju od tog dogovora. U pogledu određivanja kada počinje da teče diskontni period najčešće se uzima datum izdavanja fakture, pri čemu se faktura ne može izdati prije isporuke robe, odnosno učinjene usluge. Od ovog pravila u trgovinskoj praksi ima izuzetaka: početak diskontnog perioda za sve kupovine u toku mjeseca pomjera se na prvi dan narednog perioda, što se označava skraćenicom EOM (end of the month = kraj mjeseca); svaki mjesec dijeli se u dva perioda šesnaesti dan u mjesecu i posljednji dan u mjesecu, što se označava skraćenicama MOM (the midle of the month = sredina mjeseca), a to znači da za sve kupovine od 1. do 15. u mjesecu diskontni period počinje teći 16. u mjesecu, a za sve kupovine u periodu od 16. do kraja mjeseca diskontni period počinje teći od prvog narednog mjeseca; diskontni period počinje teći od dana prijema robe, što se skraćeno označava ROG (receipt of goods = prijem robe). Ovaj termin početka diskontnog perioda primjenjuje se kod geografski udaljenih dobavljača, kada je vremenski nesklad između otpreme i prijema robe izražen. Ako se kupcu nudi isporuka s kasa-skontom koji važi za diskontni period, on će, prema jednoj opciji, težiti da plati posljednjeg dana diskontnog perioda, a druga je opcija da plati posljednjeg dana kreditnog perioda bez korišćenja kasa-skonta. Ta opcija ima implicitne troškove fi nansiranja u visini propuštenog iskorišćenja kasa-skonta u diskontnom periodu. Stopa troškova propuštenog kasa-skonta izračunava se pomoću jednačine: = Stopa troškova propuštenog kasa-skonta dana, ima pravo na kasa-skonto od 2%. Stopa troška propuštenog kasa-skonta je: Stopa troškova propuštenog kasa-skonta = * * (100 2) (40 10) 100 = 98 * * = 24,8297% 19

21 20 Stopa troška propuštenog kasa-skonta na ovaj način preračunata je na godišnji nivo pa je zbog toga uporediva sa godišnjom kamatnom stopom. Otuda fi nansijski menadžer može da bira da li će koristiti kasa-skonto. Uzmimo, na primjer, da je godišnja kamatna stopa na kratkoročni kredit 12%, a to znači da je mjesečna kamatna stopa 1%. Ako preduzeće iz našeg primjera uzme kratkoročni kredit u iznosu od KM sa rokom vraćanja 30 dana, ono će platiti na ime kamate 200 = ( x 0,01). Ako gotovinom dobijenom iz kratkoročnog kredita plati fakturu dobavljača od na posljednji dan (u našem primjeru deseti dan) diskontnog perioda, iskoristiće kasa-skonto od 2%, što znači da će manje platiti dobavljaču 400 = ( x 0,02). Dakle, preduzeće je od dobavljača dobilo sniženje nabavne cijene od 400, a platilo je banci kamate 200, što znači da je neto ušteda 200 = ( ). Iz ovog zaključujemo: kada je stopa troška propuštenog kasa-skonta viša od vladajuće godišnje kamatne stope, kasa-skonto treba iskoristiti, pa makar i uz dodatno kreditno kratkoročno zaduženje, naravno, pod uslovom da se kratkoročni kredit može dobiti. Opšta politika nabavke treba da se kreira na što duže rokove plaćanja, uključujući i što duže diskontne periode. S fi nansijske tačke gledišta, tačnije sa gledišta održavanja likvidnosti, idealno bi bilo kada bi prosječni rokovi dospijeća obaveze prema dobavljačima bili duži od prosječnih rokova naplate potraživanja od kupaca ili barem da ti rokovi budu jednaki. Ovo zato što će se u tom slučaju podudarati priliv gotovine od naplate potraživanja od kupaca sa dospijećem plaćanja obaveza prema dobavljačima. Iz prethodnog je osnovano ustvrditi da kratkoročnim izvorima fi nansiranja treba fi nansirati kratkoročno vezanu imovinu. Kratkoročno vezanu imovinu čine kratkoročna potraživanja čiji je rok dospijeća kraći od jedne godine a koefi cijent obrta veći od jedan kao i sezonske (povremene) zalihe. 40 Riječ je, dakle, o svim obrtnim sredstvima osim novčanih sredstava i stalnih (minimalnih, gvozdenih) zaliha. Čine ih: hartije od vrijednosti, kratkoročna potraživanja iz poslovanja, aktivna vremenska razgraničenja, dati avansi dobavljačima, preplaćeni porezi i doprinosi, potraživanja od radnika, sezonske zalihe, te kratkoročni plasmani i gotovina. Po pravilu (zlatno bilansno pravilo u užem i širem smislu), kratkoročno vezana imovina treba se fi nansirati iz kratkoročnih izvora fi nansiranja, i to: autonomnih (spontanih) izvora, u koje spadaju obaveze prema dobavljačima, primljeni avansi, obračunate a neplaćene kamate, dividende i naknade za ulog vlasnika, poreze i doprinose, premije za osiguranje, zarade radnika i slično; kratkoročnih kredita i, eventualno, emitovanja komercijalnih zapisa. Uspostavljanjem konvergencije odnosno jednakosti između kratkoročno vezane imovine, s jedne, i kratkoročno raspoloživih izvora, s druge strane, postiže se kratkoročna fi nansijska ravnoteža što održava likvidnost preduzeća. Ukoliko dođe do narušavanja kratkoročne fi nansijske ravnoteže i ugrožavanja plaćanja obaveza prema dobavljačima, najčešće menadžment preduzeća poseže za kratkoročnim kreditima. Praktično, svaki poremećaj u poslovanju preduzeća (nesraz mjerne zalihe sirovina i materijala, nedovršene proizvodnje i gotovih proizvoda, prolongiranje naplate potraživanja i sl.) može se ublažiti ili neutralisati angažovanjem kratkoročnih kredita. U normalnim uslovima poslovanja uobičajeno je da su kratkoročni krediti jeftiniji od dugoročnih zbog manjeg rizika kreditora (banke) jer je procedura dobijanja kratkoročnog kredita jednostavnija od procedure odobrenja dugoročnog kredita, a to zahtijeva i manje troškove fl otacije (troškovi pribavljanja novca i transakcija s novcem). Zato se zbog preferiranja načela rentabilnosti menadžment preduzeća nerijetko odlučuje na zamjenu (konverziju) dugoročnog kredita kratkoročnim upravo zbog toga što je jeftiniji i što pozitivno utiče na stopu prinosa preduzeća. Stoga nam se nameće pitanje za koje namjene treba koristiti kratkoročne kredite, tj. kakva treba biti struktura kratkoročnih izvora fi nansiranja. Ako se pođe od toga da su novčana sredstva i njegovi ekvivalenti (primljeni čekovi i mjenice za naplatu, sopstveni izdati čekovi i mjenice, kreditne kartice), potraživanja od kupaca i druga potraživanja i hartije od vrijednosti fi nansirani iz autonomnih (spontanih) izvora na koje se ne plaćaju troškovi fi nansiranja, u tom slučaju sezonske zalihe i kratkoročni plasmani treba da se fi nansiraju kratkoročnim kreditima. U skladu s prethodnim, struktura kratkoročno vezane imovine predodređuje korišćenje kratkoročnih kredita čija cijena, po pravilu, zavisi od: odnosa ponude i tražnje, visine stope infl acije, visine rizika Dugoročne obaveze Dugoročne obaveze čine: obaveze po emitovanim i prodatim dugoročnim obveznicama, dugoročne kreditne obaveze, obaveze iz lizinga, obaveze iz zajedničkog ulaganja (poduhvata). Visina dugoročnih obaveza trebalo bi da bude takva da fi nansijska stabilnost bude prihvatljiva (koefi cijent 1) ili dobra (koefi cijent manji od 1), a to je razlika između dugoročno vezane imovine i sopstvenog kapitala uvećanog za dugoročna rezervisanja i dugoročne obaveze. Pri tome, treba razlikovati rashode fi nansiranja po osnovu dugoročnih obveznica i dugoročnih kredita. Rashode fi nansiranja po osnovu dugoročnih obveznica čine: - kamata, - provizija staraoca, - provizija berze efekata. Kada preduzeće emituje dugoročne obveznice, ono sačinjava ugovor s bankom da ova pripremi emisiju, sačini prospekt za prodaju obveznica, garantuje otkup obveznica, a često banka preuzima i obavezu da neprodate obveznice otkupi. Takva banka u literaturi i praksi naziva se staralac. Naravno, staralac za sve ove usluge naplaćuje proviziju za prodaju dugoročnih obveznica. U tom smislu, fi nansijskog menadžera zanima koliki je zapravo trošak (rashod) po dugoročnoj obveznici. To se može kvantifi kovati preko stvarne (efektivne) kamatne stope, tako što se troškovi provizije staraoca i berze efekata odbiju od nominalne vrijednosti dugoročne obveznice, a potom se izračuna kamatna stopa. Primjera radi, ako je nominalna vrijednost jedne dugoročne obveznice 1000, a emitovano je 500 dugoročnih obveznica, za čitavu emisiju provizija staraoca je , a provizija berze efekata Prema tome, ukupna provizija po obveznici je 30 = (15.000/500). Ako su obveznice emitovane s kamatnom stopom od 10%, stvarna kamatna stopa se dobija ako se od nominalne vrijednosti obveznice odbije provizija, a to je: 40 U preduzećima iz oblasti građevinarstva, ratarstva, voćarstva, vinogradarstva, stočarstva i sl. sezonsko poslovanje karakteriše faza angažovanja i faza realizacije. U fazi angažovanja u strukturi obrtnih sredstava povećava se učešće nerobnih oblika obrtnih sredstava.

22 1.000 * 0,10 Stvarna (efektivna) kamatna stopa = ( ) * 100 = 10,3093% Kod dugoročnih kredita (zajmova) često postoji razlika između stvarne i nominalne kamatne stope. To se događa: kada se kamata plaća anticipativno, u slučaju da za odobrenje kredita dužnik kod banke ima otvoren depozit, kada banka zahtijeva da dužnik u vrijeme korišćenja kredita ima konstantan iznos na svom depozitu po viđenju, ako se primjenjuje relativna kamatna stopa, tj. kada se obračun kamata vrši u kraćim periodima od godinu dana, što dovodi do toga da stvarna godišnja kamatna stopa bude nešto viša od nominalne Dugoročna rezervisanja Dugoročna rezervisanja su zapravo obaveze za pokriće troškova i rizika proisteklih iz prethodnog poslovanja po osnovu kojih će se isplate javiti u narednim godinama, a odnose se na: rezervisanja za troškove u garantnom roku, rezervisanja za troškove obnavljanja prirodnih bogatstava (zemljišta i šuma), rezervisanja za zadržane kaucije i depozite, rezervisanja za troškove restrukturisanja, rezervisanja za naknade i druge benefi cije zaposlenih u skladu sa MRS 19 Primanja zaposlenih, ostala dugoročna rezervisanja u skladu sa MRS 37. Sva ova dugoročna rezervisanja formiraju se na teret tekućih rashoda. Prema MRS 37 Rezervisanja, potencijalne obaveze i potencijalna imovina iznos rezervisanja treba da bude najbolja procjena izdataka potrebnih da bi se izmirila sadašnja obaveza na datum bilansa stanja. Procjena treba da se zasniva na iskustvu i vjerodostojnoj knjigovodstvenoj dokumentaciji, s tim što rezervisanje treba da koristi samo za izdatke za koje je prvobitno i bilo predviđeno. U momentu formiranja dugoročnih rezervisanja poboljšava se fi nansijska stabilnost i smanjuje porez iz dobitka. Stoga fi nansijska strategija treba da bude naklonjena formiranju dugoročnih rezervisanja, tim više što predstavljaju besplatan izvor finansiranja i time smanjuju finansijski rizik ostvarenja bruto dobitka. Pošto je riječ o obavezi s neizvjesnim rokom dospijeća i iznosa, rezervisanja se ne mogu egzaktno vrednovati, već se procjenjuju. Od realne procjene rezervisanja zavisi i realnost fi nansijskog rezultata i iskazane neto imovine. Ako se troškovi rezervisanja potcijene, u bilansu će se pojaviti skriveni gubici, dok će se u slučaju njihovog precjenjivanja pojaviti latentne rezerve, što ukazuje na to da je pitanje priznavanja rezervisanja povezano s načelom uzročnosti prihoda i rashoda. Stvarni izdatak po tom osnovu nastaje tek u nekom budućem periodu. Prodaja proizvoda uz davanje garancije je eklatantan primjer u kojem se procjenjuje rezervisanje za troškove popravke i zamjene tokom trajanja tog garantnog roka. Smisao rezervisanja je da se troškovi i s njima povezane obaveze priznaju u periodu u kome su nastali, zbog čega se u momentu formiranja rezervisanja zadužuje odgovarajući račun troškova, a odobravaju rezervisanja za procijenjeni iznos. U godini u kojoj isplate po osnovu rezervisanja stvarno i nastanu, oni se knjiže na teret rezervisanja koje duguju, a odobravaju se računi dobavljača ili žiro račun ili račun rezervnih dijelova. U svakom slučaju, u godini korišćenja rezervisanja ne mogu se ponovo evidentirati troškovi. U skladu s računovodstvenim standardima, dio dugoročnih rezervisanja koji je ostao neiskorišćen ukida se u korist prihoda i to ukidanje dovodi do povećanja bruto dobitka, a time i do povećanja poreza iz dobitka. No, s fi nansijske tačke gledišta, i to povećanje poreza iz dobitka je prihvatljivo jer se u krajnjoj liniji radi o plaćanju odloženog poreza. Naime, da dugoročna rezervisanja nisu formirana u iznosu koji prevazilazi nivo troškova koji ih tereti, u momentu formiranja dugoročnih rezervisanja po tom osnovu ne bi bilo smanjenja bruto dobitka, a time bi i poreske osnovice i porez iz dobitka bili veći. Ali, pošto su dugoročna rezervisanja formirana iznad nivoa troškova obaveza ili gubitaka za koje je rezervisanje formirano i koji ih terete, u momentu nastanka troškova smanjuje se bruto dobitak, poreska osnovica i porez iz dobitka. Iz toga proizlazi da je odloženo plaćanje poreza iz dobitka u periodu od formiranja dugoročnih rezervisanja do ukidanja neiskorišćenih dugoročnih rezervisanja, i budući da se radi o dugoročnim rezervisanjima, taj period je najmanje od jedne do nekoliko godina. Saglasno prethodnom, pri upravljanju dugoročnim rezervisanjima treba se zalagati za formiranje dugoročnih rezervisanja u iznosima koji će biti viši od iznosa obaveza odnosno gubitaka čijem su pokriću namijenjeni, a da se ukidanje neiskorišćenih dugoročnih rezervisanja odlaže sve dok je to moguće prema odredbama Međunarodnih standarda fi nansijskog izvještavanja. Na kraju, neiskorišćeni iznos dugoročnih rezervisanja iskazuje se kao prihod od ukidanja rezervisanja. Pri tome, iznos rezervisanja mora biti takav da se eventualno viši iznos može braniti razlozima opreznosti, inače postoji opasnost optužbi od falsifi kovanja bilansa. 4. UPRAVLJANJE KAPITALOM Uspješnost upravljanja kapitalom uslovljena je: privrednim propisima, računovodstvenim propisima, računovodstveno-fi nansijskom politikom Privredni propisi Zakon o privrednim društvima ( Službeni glasnik RS 127/08, 58/09. i 100/11) propisuje minimum osnovnog kapitala koji vlasnici moraju uložiti pri osnivanju privrednog društva (minimum osnovnog kapitala je za društva sa ograničenom odgovornosti 2000 KM, a za akcionarska društva KM (zatvoreno) (otvoreno), član 228. Zakona). Ovaj zakonski minimum osnovnog kapitala ne daje nikakvu garanciju da će novoosnovano društvo moći održavati likvidnost i ostvarivati pozitivni fi nansijski rezultat. U uslovima oštrih zakonskih i tržišnih sankcija, kada se nelikvidnost u dugom roku ne toleriše, takva preduzeća imaju malu šansu da na tržištu prežive. Zbog toga bi profesionalni menadžment u preduzeću visinu minimuma osnovnog kapitala trebalo da odredi realnije na osnovu projektovanog osnivačkog bilansa 41 sljedeće sadržine: Projektovani bilans uspjeha. Ovaj bilans se projektuje za godinu dana, s tim što godina počinje sa danom osnivanja, a sadrži: Jovan Rodić i Milovan Filipović: Specijalni bilansi (neobjavljeni rukopis).

23 1. prihode od prodaje; 2. rashode (od 2.1. do 2.7): 2.1. nabavna vrijednost prodate robe, 2.2. troškovi materijala, 2.3. troškovi energije, 2.4. troškovi bruto zarada, 2.5. troškovi proizvodnih usluga, 2.6. troškovi amortizacije, 1. Nematerijalna imovina (troškovi osnivanja, paragraf 45. MRS 38) 2.7. ostali neproizvodni troškovi (porez na imovinu, troškovi platnog prometa i dr.); 0. poslovni dobitak (1-2), 1. troškove kamata, 2. bruto dobitak (3-4), 3. porez na dobitak, 4. neto dobitak (5-6). Projekcija bilansa stanja. Ovaj bilans projektuje se na dan osnivanja, a iskazuje imovinu i obaveze godinu dana nakon osnivanja. Sadržina projektovanog bilansa stanja je sljedeća: Bruto Ispravka vrijednosti po osnovu Neto amortizacije (1-2) 2. Zemljište 3. Građevinski objekti 4. Postrojenja i oprema 5. Zalihe (od 5.1. do 5.3) 5.1. Materijal 5.2. Učinci Roba 6. Potraživanja od kupaca 7. Plaćeni PDV 8. Gotovina AKTIVA (od 1 do 8) 1. Kapital 1.1. Osnovni 1.2. Neraspoređeni dobitak 2. Obaveze (od 2.1. do 2.7) 2.1. Dugoročni krediti 2.2. Kratkoročni krediti 2.3. Obaveze prema dobavljačima 2.4. Obaveze za bruto zarade 2.5. Obaveze za poreze i doprinose, izuzimajući poreze i doprinose na zarade 2.6. Obaveze za kamate 2.7. Naplaćeni PDV PASIVA (1+2)

24 Kvantifi kacija pozicija bilansa stanja vrši se na ovaj način: Troškovi osnivanja u bruto iznosu su troškovi ispitivanja tržišta, administrativni troškovi osnivanja i troškovi registracije. Na bruto iznos se obračunava ispravka vrijednosti u visini godišnje amortizacije. Zemljište se kvantifi kuje u bruto iznosu po vladajućim tržišnim cijenama uz uslov da se zemljište namjerava nabaviti. Građevinski objekti kvantifi kuju se u bruto iznosu po tržišnim cijenama uz uslov da se namjeravaju nabaviti zbog prirode djelatnosti društva. Na bruto iznos obračunava se ispravka vrijednosti u visini godišnje amortizacije. Postrojenja i oprema kvantifi kuju se u bruto iznosu po tržišnim cijenama za količinu postrojenja i opreme neophodne za obavljanje djelatnosti. Na bruto iznos obračunava se ispravka vrijednosti u visini godišnje amortizacije. Zalihe materijala kvantifi kuju se tako što se troškovi materijala iz bilansa uspjeha dijele koefi cijentom njegovog obrta koji se ostvaruje u drugim društvima iste djelatnosti. Zalihe učinaka kvantifi kuju se tako što se projektuju troškovi njihove proizvodnje i troškovi prodatih učinaka, a razlika među njima su zalihe učinaka. Zalihe robe kvantifi kuju se tako što se nabavna vrijednost prodate robe iz bilansa uspjeha dijeli koefi cijentom obrta robe koji ostvaruju društva iste djelatnosti. Potraživanja od kupaca kvantifi kuju se tako što se prihodi od prodaje iz bilansa uspjeha uvećavaju za porez na dodatu vrijednost a potom dijele sa koefi cijentom obrta potraživanja od kupaca koja ostvaruju društva iste djelatnosti. Plaćen porez na dodatu vrijednost kvantifi kuje se tako što se obračuna PDV na obaveze prema dobavljačima, a potom dijeli koefi cijentom obrta 12. Gotovina se kvantifi kuje kao i potraživanja od kupaca, s tim što se dijeli koefi cijentom obrta 182. Dugoročni krediti kvantifi kuju se samo u iznosu koji je čvrsto dogovoren s kreditorom; na primjer, kredit po osnovu lizinga ili kredit koji je dogovoren sa osnivačem. Kratkoročni krediti kvantifi kuju se u iznosu koji je čvrsto dogovoren sa osnivačem. Obaveze prema dobavljačima kvantifi kuju se tako što se iz bilansa uspjeha uzima zbir nabavne vrijednosti prodate robe, troškova materijala, troškova energije i troškova proizvodnih usluga. Taj zbir se uvećava za porez na dodatu vrijednost a zatim dijeli koefi cijentom obrta koji ostvaruje društvo iste djelatnosti. Obaveze za bruto zarade kvantifi kuju se na način da se troškovi bruto zarada iz bilansa uspjeha dijele koefi cijentom obrta 12. Obaveze za poreze i doprinose kvantifi kuju se tako što se zbir ostalih neproizvodnih troškova i poreza na dobitak iz bilansa uspjeha dijeli koefi cijentom obrta 12. Obaveze za kamate kvantifi kuju se na način da se troškovi kamata iz bilansa uspjeha dijele koefi cijentom obrta 12. Naplaćeni porez na dodatu vrijednost kvantifi kuje se tako što se na prihode od prodaje iz bilansa uspjeha obračunava porez na dodatu vrijednost i dijeli koefi cijentom obrta 12. Kapital preduzeća je ravan razlici između imovine i obaveza. Kako ukupan kapital nije homogena već heterogena kategorija, ovdje se čini interesantnim ukazati na njegovu strukturu, imajući u vidu promjene u računovodstvu koje su se desile pod uticajem okruženja u kojem preduzeća posluju. Naime, decenijama korišćena normativna osnova fi nansijskog izvještavanja koja se primarno zasnivala na pravilima priznavanja i vrednovanja izvedenim iz koncepta istorijskog troška je velikim dijelom napuštena, a uveden je koncept fer vrijednosti, gdje se na mješavini ova dva koncepta danas grade MSFI. 42 Međutim, pravni okvir koji defi niše pitanje strukture kapitala čini nekoliko zakonskih propisa od kojih su najznačajniji Zakon o privrednim društvima 43 i Zakon o računovodstvu i reviziji 44 i njima pripadajući podzakonskih opšti akti pravilnici. Prethodno pomenuta dva koncepta ne samo da konkurišu jedan drugom, već se međusobno isključuju. 45 U cilju obezbjeđenja informacija o sigurnosti potraživanja povjerilaca, primjena pravila procjenjivanja i vrednovanja u konceptu istorijskih troškova bili su podređeni opreznom odmjeravanju periodičnog rezultata i onemogućavanju precjenjivanja neto imovine. To iz razloga da povjerioce ne dovedu u zabludu time što će u bilansu biti iskazane precjenjene vrijednosti. Pri tome, izvještaj o rezultatu je bio primarni i pratio je kružno kretanje imovine te je onemogućavao iskazivanje nerealizovanih rezultata. Rast rizika u poslovanju, kao i nove vrste rizika u okruženju preduzeća dovele su do promjene informacionih potreba investitora i povjerilaca. Naspram povjerilaca koji su primarno zainteresovani za naplatu glavnice i pripadajućih kamata, investitori bivaju zainteresovani za stalan rast tržišne vrijednosti preduzeća, budući da su sredstva uložili na vlasničkoj osnovi. To podrazumijeva da su jako zainteresovani za njihovu fer vrijednost neto imovine na dan izvještavanja, što bilansu stanja, tj. izvještaju o fi nansijskom položaju daje primarni značaj. 46 Između ova dva koncepta značajne razlike se odnose na priznavanje dobitka. U konceptu računovodstva fer vrijednosti načelo realizacije se praktično suspenduje, jer za razliku od koncepta istorijskog troška, dobitak se prizaje ne samo kad je realizovan kroz transakcije na eksternom tržištu, već i kada dođe do rasta fer vrijednosti aktive ili pak pada fer vrijednosti obeveza, i obrnuto. Prema mjerodavnim MRS/ MSFI, 47 nastali neralizovani dobici i gubici u jednom izvještajnom periodu smatraju se djelom ukupnog rezultata što znači da, prema prof. dr Kati Škarić Jovanović, prezentaciji ovog elementa ukupnog rezultata treba posvetiti više pažnje. 48 Prema MRS 1 Prezentacija fi nansijskih izvještaja, pruža se mogućnost da se u izvještaj o rezultatima komponente ostalog ukupnog rezultata iskažu u neto iznosu, tj. bez poreza Prof. dr Kata Škarić Jovanović: Implikacije primjene fer vrijednosti na iskaznu moć izvještaja o rezultatu, 43. simpozijum Saveza računovođa i revizora Republike Srbije, Zlatibor, str Službeni glasnik Republike Srpske : 127/08, 58/09, 100/11. i Službene novine FBiH, od 23/99. do 63/10). 44 Službeni glasnik Republike Srpske : 36/09, 52/11. i Službene novine FBiH, 83/09). 45 Prof. dr Kata Škarić Jovanović: Ibidem, str Ibidem, str MSFI 9 Finansijski instrumenti i MRS 40 Investicione nekretnine. 48 Prof. dr Kata Škarić Jovanović: op.cit., str Ibidem, str. 33.

25 Komponente dobitka ili gubitka u izvještaju o rezultatu, utvrđene primenom mješovite osnove, izgledaju ovako: 1. Poslovni rezultat (poslovni prihodi - poslovni rashodi) 2. Rezultat fi nansiranja (fi nansijski prihodi - fi nansijski rashodi) 3. Ostali rezultat (ostali prihodi - ostali rashodi) 4. Dobici i gubici po osnovu promjena fer vrijednosti sredstava koja se vrednuju po fer vrijednosti kroz dobitak / gubitak 5. Dobitak / gubitak prije oporezivanja 6. Rashodi po osnovu poreza na dobit 6. Dobitak / gubitak iz diskontinuiranih operacija /bez poreza/ 7. Dobitak / gubitak nakon oporezivanja Ostali ukupan rezultat Komponente ostalog rezultata koje se ne reklasifi kuju 8. Porez na dobit za komponente ostalog rezultata koje se ne reklasifi kuju Komponente ostalog ukupnog rezultata koje se reklasifi kuju Porez na dobit za komponente ostalog rezultata koje se reklasifi kuju 9. Ukupan rezultat perioda 24 Na ovaj način sačinjen izvještaj o ukupnom rezultatu za primarni cilj ima pružanje informacija o uspješnosti menadžmenta u svim njegovim aktivnostima. Prema autoru, on po svojoj sadržini jasno odražava nastojanje da se u što većoj mjeri zadovolje investicione potrebe investitora i da rezultat iskazan u izvještaju o ukupnom rezultatu odgovara promjeni visine neto imovine iskazane u bilansu stanja. 50 Ono što u ovom trenutku može da izazove nedoumice jeste: koliko se u uslovima odsustva aktivnog tržišta, pravne sigurnosti i odgovornosti koja je prije izuzetak nego pravilo, može pouzdati u procijenjenu fer vrijednost neto imovine. To pitanje je naročito aktuelno u posljednjih nekoliko godina, kada tržišne vrijednosti nakon globalne krize, ali i prije krize, u značajnoj mjeri odstupaju od fer vrijednosti, o čemu bi korisnici fi nansijskih izvještaja(a vlasnici naročito) morali imati saznanja. Jer, recimo, da li će se kod procjene uspješnosti menadžmenta uzimati u obzir nerealizovani dobici i gubici? To, zapravo, dovodi do pitanja i performansi kojima će se mjeriti uspješnost izvještajnih entiteta koji su unekoliko ipak različiti nego u konceptu računovodstva istorijskih transakcija Računovodstveni propisi Prije prelaska na računovodstvene propise, treba razmatrati i ukazati na potrebne izmjene i eventualne dopune propisa koji regulišu tržište novca i tržište kapitala. U okviru ovih propisa, trebalo bi propisati da se bilo na organizovanom ili na neorganizovanom fi nansijskom tržištu dozvoljava, recimo, otkup sopstvenih akcija i udjela u iznosu koji nije veći od razlike uzmeđu neto obrtnog kapitala i zaliha. 52 Propisi o računovodstvu bi trebalo da obuhvate najvažnije kriterijume: Sva potraživanja koja nisu naplaćena za godinu dana od dana dospijeća obavezno se otpisuju. Svaka vrsta zaliha koja nije imala izlaza godinu dana u bilansu se vrednuje po likvidacionoj vrijednosti, osim u djelatnostima s poslovnim ciklusom dužim od godinu dana. Aktivna vremenska razgraničenja mogu se bilansirati samo u realnim iznosima, kao što su unaprijed plaćeni troškovi i potraživanja za prihod koji objektivno nije mogao da bude fakturisan; Isplata dividende akcionarima i vlasnicima udjela u kapitalu i isplata bonusa menadžmentu može se vršiti samo poslije pokrića gubitka. U dijelu Međunarodnih računovodstvenih standarda i međunarodnih standarda fi nansijskog izvještavanja moguće su, recimo, intervencije na: MRS 16 Nekretnine, postrojenja i oprema. Prema paragrafu 41, revalorizaciona rezerva prenosi se u neraspoređeni dobitak kada se sredstvo od koga revalorizaciona rezerva potiče prestane koristiti, ali može se prenijeti u korist neraspoređenog dobitka i u toku korišćenja sredstva od koga rezerva potiče u visini razlike amortizacije obračunate na revalorizovanu i na nerevalorizovanu vrijednost. Ovo omogućuje da se revalorizaciona rezerva u okviru neraspoređenog dobitka isplati vlasnicima kapitala u vidu dividende i menadžerima u vidu bonusa, što je neprihvatljivo. Prema našem uvjerenju, budući da revalorizaciona rezerva predstavlja bar dio održavanja realne vrijednosti kapitala, ispravnije bi bilo da se revalorizaciona rezerva nakon prestanka korišćenja sredstva od koga potiče prenosi u korist rezervnog kapitala. 50 Ibidem, str Ibidem, str Potpisani je video-bilans društva sa ograničenom odgovornosti koje je otkupilo dio sopstvenih udjela u deset puta većem iznosu od knjigovodstvene vrijednosti, a potom ih prodalo po neznatno višoj cijeni od knjigovodstvene vrijednosti.

26 MRS 29 Finansijsko izvještavanje u hiperinflacionom periodu. Ovaj standard se primjenjuje kada se kumulirana stopa infl acije tokom tri godine približava inosu od 100% ili ga premašuje (paragraf 3). Budući da godišnja stopa infl acije najčešće iznosi do 10% i da je održavanje realne vrijednosti prijeko potrebno i radi održavanja fi nansijske stabilnosti i radi dobrog kreditnog boniteta, mislimo da efekat održavanja realne vrijednosti kapitala treba kvantifi kovati ovako: 1. kapital na početku godine umanjen za isplaćenu dividendu i otkupljene akcije i udjele u tekućoj godini, 2. koefi cijent održavanja realne vrijednosti kapitala (1 + godišnja stopa infl acije/100), 3. revalorizovana vrijednost kapitala (1 2), 4. kapital na kraju godine bez neto dobitka tekuće godine, 5. realno povećanje vrijednosti kapitala (3-4) - 3>4, 6. realno smanjenje vrijednosti kapitala (4-3) - 4>3, 7. neto dobitak tekuće godine, 8. neto dobitak za rezervni kapital (redni broj 6), 9. neto tekući dobitak za neraspoređeni dobitak (7-8) - 7>8, 10. nedostatak neto tekućeg dobitka za održavanje realne vrijednosti kapitala (7-6) - 7>6. Ukoliko je tekući neto dobitak veći od realnog smanjenja kapitala, tekući neto gubitak se unosi u rezervni kapital u visini realnog smanjenja vrijednosti kapitala (redni broj 8 prethodne tabele), a razlika se unosi u neraspoređeni dobitak (redni broj 9). Ako je tekući neto dobitak manji od realnog smanjenja kapitala, cijeli ovaj dobitak se unosi u rezerve, a redni broj 10 iskazuje koliko nedostaje tekućeg dobitka za održavanje realne vrijednosti kapitala. U ovom slučaju treba se vratiti na nematerijalnu imovinu, nekretnine, postrojenja, opremu i biološka sredstva i ocijeniti da li su ta sredstva vrednovana po fer vrijednosti. Ako je u okviru te imovine bilo koje sredstvo potcijenjeno, neophodno je izvršiti procjenu po fer vrijednosti s ciljem da se uz pomoć revalorizacione rezerve održi realna vrijednost kapitala. Pažljivi čitalac vjerovatno primjećuje da se efekat održavanja realne vrijednosti kapitala ne pripisuje osnovnom kapitalu, već se evidentira u okviru rezervnog kapitala. Razlozi tome su: ako bi se osnovni kapital mijenjao po osnovu efekta održavanja realne vrijednosti kapitala, ta promjena bi se morala notarski obraditi i upisati u registar privrednih društava, što nije jednostavno niti jeftino, budući da postoji niz vlasnika osnovnog kapitala u datom društvu i da se nominalna vrijednost akcija evidentira u centralnom registru hartija od vrijednosti; izloženi koncept održavanja realne vrijednosti kapitala ne obuhvata samo osnovni kapital, jer je sa stanovišta pravnog entiteta (preduzeća) bitno da se u uslovima infl acije održava realna vrijednost ukupnog kapitala. U skladu s prethodnim, cilj kvantifi kacije u prethodnom algoritmu je da se iz raspodjele neto dobitka izuzmu infl atorni dobici jer se oni ne mogu pripisati uspješnosti upravljanja privrednim društvom. Zato bi trebalo razmotriti mogućnost dopune Zakona o privrednim društvima, gdje bi se privredno društvo obavezalo da se prije svake odluke o raspodjeli neto dobitka poslovne godine nadoknade gubici na sopstvenom kapitalu zbog promjene kupovne moći novca (infl acije), slično kao što je riješeno i za preneseni gubitak iz prethodnih godina (čl Zakona o privrednim društvima), kojim se prvo treba pokrivati gubitak i tek onda eventualno izvršiti raspored za rezerve, neraspoređeni dobitak i dividende. MRS 39 Finansijski instrumenti: priznavanje i odmjeravanje. Prema ovom standardu, nerealizovani dobici po osnovu dugoročnih hartija od vrijednosti i nerealizovani gubici po osnovu dugoročnih hartija od vrijednosti evidentiraju se u okviru kapitala do momenta unovčenja dugoročne hartije od vrijednosti, a u momentu njenog unovčenja nerealizovani dobici se prenose u prihode, a nerealizovani gubici na rashode. Mislimo da bi ispravnije bilo nerealizovane gubitke prenijeti na rashode i prije unovčenja dugoročnih hartija od vrijednosti u visini razlike između nerealizovanih gubitaka i nerealizovanih dobitaka. Ovaj postupak bi doveo do realnijeg iskazivanja i kapitala i fi nansijskog rezultata Računovodstveno-finansijska politika Ciljni dobitak je planirani dobitak za tekuću godinu. Postupak planiranja ciljnog dobitka je: (1) Početkom tekuće godine sačinjava se prva varijanta planskog bilansa uspjeha i stanja za tu godinu. (2) Na osnovu prve varijante planskog bilansa stanja utvrđuje se koefi cijent fi nansijske stabilnosti na kraju tekuće godine, koji se upoređuje s koefi cijentom fi nansijske stabilnosti na kraju prethodne godine. (3) Utvrđuje se ciljni minimalni i ciljni maksimalni dobitak. Ciljni minimalni dobitak utvrđuje se ovako: 1. planirana dugoročno vezana imovina na kraju planske godine, 2. koefi cijent fi nansijske stabilnosti na kraju prethodne godine, 3. potreban trajni i dugoročni kapital na kraju planske godine za nepromijenjen racio fi nansijske stabilnosti (1/2), 4. kapital na kraju planske godine, bez uvećanja sa neto dobitkom po prvoj varijanti planskog bilansa, plus dugoročna rezervisanja i dugoročne obaveze po prvoj varijanti planskog bilansa stanja, 5. ciljni minimalni neto dobitak (3-4), 6. ciljni minimalni bruto dobitak: 5 (100/100 - prinosna stopa na dobitak). Ciljni maksimalni dobitak utvrđuje se na ovakav način: 1. planirana dugoročno vezana imovina na kraju planske godine, 2. planirani kapital bez uvećanja sa neto dobitkom po prvoj varijanti planskog bilansa uspjeha, plus planirana dugoročna rezervisanja i dugoročne obaveze po prvoj varijanti planskog bilansa stanja, 3. maksimalni neto dobitak za akumuliranje (1-2), 4. maksimalni neto dobitak za dividendu (osnovni kapital željena stopa dividende), 5. maksimalni neto dobitak za premiju menadžera (utvrđuje se na osnovu ugovora s menadžerima), 6. ukupno ciljni maksimalni neto dobitak ( ), 7. ciljni maksimalni bruto dobitak: 6 (100/100 - poreska stopa na dobitak). Izložene kvantifi kacije ciljnog dobitka pokazuju: Ostvarenje ciljnog mininimalnog dobitka obezbjeđuje da se dugoročna fi nansijska ravnoteža tekuće ne pogorša u odnosu na dugoročnu fi nansijsku ravnotežu prethodne godine, polazeći od pretpostavke da, kad je preduzeće preživjelo prethodnu, preživjeće i tekuću godinu. 25

27 26 Ostvarenje ciljnog maksimalnog dobitka obezbjeđuje dovođenje dugoročne fi nansijske ravnoteže na normalu (racio fi nansijske stabilnosti 1), dividendu za vlasnike kapitala i premiju za menadžment. S prvom varijantom planskog bilansa uspjeha i stanja i kvantifi kovanim minimalnim i maksimalnim dobitkom, planer izlazi pred menadžere fi nansija, prodaje, nabavke i proizvodnje. U tom slučaju: Finansijski menadžer stupa u kontakt s kreditorima s kojima pregovara o produženju roka otplate dugoročnih kredita, konverziji kratkoročnih u dugoročne kredite i o smanjenju kamatnih stopa, a s dužnicima pregovara o skraćenju roka naplate dugoročnih plasmana i povećanju kamatnih stopa. Menadžer prodaje ispituje mogućnost povećanja obima prodaje, povećanja prodajnih cijena i skraćenja roka naplate te povećanje koefi cijenta obrta proizvoda i robe. Menadžer proizvodnje ispituje mogućnost smanjenja troškova učinaka i povećanje obima proizvodnje. Manadžer nabavke ispituje mogućnost povećanja obima nabavke, sniženja nabavnih cijena, produženje roka plaćanja i povećanje koefi cijenta obrta materijala. Kada menadžeri obave ove poslove, na osnovu njihovih podataka,planer koriguje prvu varijantu planskog bilansa uspjeha i stanja i dolazi do konačne varijante. Konačna varijanta bilansa uspjeha mora da iskaže dobitak bar u visini minimalnog dobitka. Dobitak u konačnoj varijanti bilansa uspjeha u praksi je najčešće viši od minimalnog, a niži od maksimalnog dobitka. Konačnu varijantu planskog bilansa uspjeha i stanja usvaja uprava preduzeća proširena menadžerima pojedinih funkcija. Iz konačne varijante bilansa proizlazi obaveza svake funkcije za ostvarenje planskog bilansa, a bonus menadžera se uslovljava tim izvršenjem Taktika upravljanja pojedinim sredstvima i obavezama Zbog ograničenog prostora izlažemo taktiku u veoma skraćenoj formi: (1) Potraživanja podrazumijevaju ocjenu kreditnog boniteta svih dužnika. Dužnici sa slabim kreditnim bonitetom se isključuju. Ukoliko neki kupac ima slab kreditni bonitet, a značajan je za ostvarenje obima prodaje, utvrđuje se limit do koga se toleriše potraživanje od tog kupca. Kada potraživanje dostigne limit, isporuka se obustavlja. Taj limit se saopštava kupcu. Ako je kupcu stalo da zadrži dobavljača koji je odredio limit, logično je da će ulagati napore da plaća obaveze prema dobavljaču prije dostignutog limita. (2) Zalihe materijala održavaju se na minimumu tako što se utvrđuje minimalna zaliha koja je dovoljna da se održi proizvodnja u periodu prispijeća nove nabavke. U tom smislu, kvantifi kuje se optimalna veličina nabavke: 2 Gu Tn Nopt = Cn St, gdje je: Gu = godišnji utrošak datog materijala izražen količinski, Tn = troškovi lansiranja jedne naružbe, Cn = nabavna cijena po jedinici materijala, St = stopa troškova držanja zaliha izražena decimalnim brojem. Dakle, optimalna veličina narudžbe ima za cilj da snizi i troškove držanja zaliha. Budući da je složena primjena ove formule, optimalna narudžba se utvrđuje samo za materijal koji preduzeće najviše troši. (3) Optimalna zaliha nedovršene proizvodnje utvrđuje se formulom: Gp T ZPopt = 365, pri čemu je: Gp = planirana godišnja vrijednost završene proizvodnje, T = broj dana trajanja tehnološkog procesa. Dakle, optimalna zaliha nedovršene proizvodnje održaće se ukoliko se ostvaruje godišnji obim proizvodnje i ne produžuje broj dana trajanja tehnološkog procesa. (4) Kod proizvoda se utvrđuje veličina serije, pri kojoj su troškovi pripreme serije i zaliha držanja proizvoda najniži: gdje je: A = planirana godišnja proizvodnja serije izražena fi zičkom jedinicom mjere, S = planirani troškovi pripreme jedne serije, i = stopa troškova držanja na zalihama gotovih proizvoda izražena decimalnim brojem (izračunava se iz odnosa troškova držanja zaliha i njihove vrijednosti), C = cijena koštanja jedinice proizvoda, P = maksimalni godišnji kapacitet postrojenja za proizvodnju za koju se računa veličina serije izražen količinom proizvoda. (5) Obaveze prema dobavljačima podrazumijeva situaciju kada dobavljač odobrava kasa-skonto za plaćanje prije ugovorenog roka plaćanja, pri čemu se izračunava stopa troškova propuštenog kasa-skonta na sljedeći način: % kasa-skonto (100 - % kasaskonto) Stopa troškova propuštenog kasa-skonta upoređuje se s kamatnom stopom na kredite i, ako je ona viša od kamatne stope, korisno je uzeti kredit da bi se koristio kasa-skonto koji nudi dobavljač. (6) Gotovina je primarna kategorija čiji se minimum dobija kada se razlika između planskog priliva i odliva podijeli sa 182, jer se gotovina na poslovnom računu najčešće u prosjeku zadržava dva dana. Međutim, radi sigurnosti plaćanja obaveza o roku dospijeća, potrebna je i likvidna rezerva. Visina likvidne rezerve uslovljena je: Veli ina serije = 2 A S i C 100 (rok pla anja - rok diskonta) sinhronizacijom priliva i odliva gotovine, P P A, 100 = oštrinom sankcija za slučaj nelikvidnosti, stopa troškova propuštenog kasa-skonta da li se novčano poslovanje odvija preko žiro ili tekućeg računa i kolika je kamatna stopa na potražni saldo tekućeg računa. U vezi s navedenim, ne postoji opšteprihvaćena formula za utvrđivanje optimalne veličine likvidne rezerve, već se ona utvrđuje intuitivno, na bazi iskustva. 53 Detaljna metodologija ovog planiranja može se vidjeti u knjizi: Rodić-Filipović, Poslovne fi nansije, Beogradska poslovna škola, Beograd, 2011, str

28 Kada priliv i odliv gotovine nije sinhronizovan, a postoji mogućnost kupovine kratkoročnih hartija od vrijednosti radi održavanja likvidnosti, optimalni saldo gotovine utvrđuje se obrascem: Optimalni saldo gotovine = 2 3B 4i L pri čemu je: B = fi ksni troškovi po jednoj transakciji kratkoročne hartije od vrijednosti, 3 Element ² = varijansa dnevnog salda gotovine, i = dnevna kamatna stopa kratkoročne hartije od vrijednosti, L = minimalni saldo gotovine. Dinamički plan priliva i odliva gotovine se sačinjava da bi se dobila informacija da li će se u datom periodu planske godine javiti nedostatak gotovine za plaćanje obaveze i, ako se to dogodi, da se blagovremeno preduzmu mjere radi njegovog sprečavanja. Na početku planske godine sačinjava se dinamički plan priliva i odliva gotovine po kvartalima na sljedeći način: Kvartal I II III IV A. Priliv gotovine (1+2) 1. Naplata potraživanja od kupaca 2. Naplata dugoročnih i kratkoročnih fi nansijskih plasmana B. Raspoloživa gotovina prenijeta u planski period C. Ukupno priliv i raspoloživa gotovina (A+B) D. Odliv gotovine (od 1 do 4) 1. Isplata dobavljača 2. Isplata zarada zaposlenih 3. Otplata kredita Isplata poreza i doprinosa E. Stanje gotovine na kraju intervala (C - D) višak + manjak (-) Na početku svakog kvartala, priliv i odliv gotovine planiraju se za svaki mjesec u toku kvartala. Kada plan iskazuje manjak (nedostatak) gotovine, bilo u datom kvartalu bilo u datom mjesecu, preduzimaju se mjere da do manjka ne dođe. 54 Z A K LJ U Č A K Dok se pozajmljeni kapital štiti na jedan od ugovorenih načina (kamatom, valutnom klauzulom), u teoriji i praksi su prisutni različiti pristupi zaštite sopstvenog kapitala. Jedan od pristupa fi nansijske zaštite kapitala bila je standardna zaštita kamata na kapital, čiji je smisao bio održavanje kupovne moći sopstvenog kapitala. Pošto se taj mehanizam više ne primjenjuje, preduzeća se priklanjaju stvaranju skrivenih rezervi, pridržavajući se pri tome načela opreznosti prilikom bilansiranja. Takav pristup jača povjerenje u preduzeće i fi nansijsku disciplinu, što se nerijetko sukobljava s očekivanjima vlasnika kapitala koji žele maksimirati dobitak i stvoriti uslove za isplatu dividendi i smanjenje roka povrata uloženog kapitala, što može da inicira problem likvidnosti preduzeća. Takav pristup sukobljava se i sa interesima uprave (menadžmenta) preduzeća, koja je zainteresovana za ostvarivanje bonusa i ekstrabonusa. Dosadašnja praksa pokazuje da su najviše profitirali vlasnici (akcionari), menadžeri koji su ostarivali visoke bonuse i državni budžeti, što je, u stvari, izazvalo globalnu fi nansijsku i ekonomsku krizu. U takvim kriznim uslovima poslovanja, neophodno je stvarati pretpostavke veće zaštite povjerilaca putem održavanja likvidnosti preduzeća, što se postiže iskazivanjem nižeg dobitka. U skladu s prethodnim, realno je ustvrditi da je struktura kapitala i njegov udio u izvorima fi nansiranja jedan od bitnih pokazatelja o tome kako su se uprave, nadzorni i upravni odbori i sami akcionari odnosno članovi društva odnosili prema razvoju i jačanju fi nansijske snage preduzeća. Respektujući krizno stanje u ekonomiji, i fi skus (država) bi morao biti spremniji na žrtvu. Poseban problem pri tome čini Zakon o porezu na dobit. Naime, sadašnjim zakonom o porezu na dobit preduzeće u slučaju nemogućnosti naplate potraživanja na dvostrukom je gubitku jer na to treba da plati porez. U kriznim periodima poslovanja naših preduzeća trebalo bi sagledati mogućnost da se u Zakonu načine izmjene u smislu isključivanja iz osnovice poreza na dobit potraživanja koja nisu naplaćena. U sadašnjem zakonu o porezu na dobit trebalo bi izvršiti dopune u smislu isključivanja iz osnovice poreza na dobit onih infl atornih iznosa dobitka koji su namijenjeni zaštiti kapitala jer se oni ne mogu pripisati uspješnosti upravljanja društvom. Isto tako, za povećanje troškova amortizacije zbog revalorizacije ne bi trebalo povećavati osnovicu poreza na dobit 54 Više o tome u knjizi: Rodić-Filipović, citirani opus, str. 344.

29 28 do visine pune revalorizacije proizašle iz procjena fer vrijednosti dugoročno vezane imovine. Sadašnja rješenja, prema kojima se realizovane revalorizacione rezerve (putem amortizacije, prodaje i sl.) uključuju u poresku osnovicu, zapravo predstavljaju ignorisanje efekta porasta cijena i nisu u funkciji zaštite kapitala, što otežava opstanak preduzeća na tržištu i jačanje njihove konkurentske sposobnosti. U odsustvu drugih mehanizama, jedan od mogućih pristupa zaštiti kapitala je otvaranje skrivenih izvora samofi nansiranja. 55 Pored domaće literature, o ovome se može naći i u literaturi zemalja s najjačom ekonomijom Evrope, recimo u Njemačkoj. Oblikovanje razumnih prikrivenih (tihih) rezervi (stille rüchlagen) ne smatra se u njih prevarom ili bilansnom kozmetikom. Štaviše, načelo trgovačke oporezivosti je dopustivo ako ne služi za manipulisanje dobitkom, kada je to u interesu povjerilaca i vlasnika društva. Može se s likvidacijom tihih rezervi koje iz bilansa nisu vidljive namjerno iskrivljivati iskazani dobitak pa su tihe rezerve u osnovi nespojive s ciljem bilansa sve dotle dok je njihovo oblikovanje i likvidiranje u napomenama prikazano tako da za korisnika godišnjeg obračuna ne utiče na iskazani dobitak. 56 Ovdje se nalazi odgovor upućen povjeriocu društva. Ako je jedan od osnovnih izvora fi nansiranja banka, dobavljači i zaposleni, onda je, iznad svega, najvažnija zaštita njihovog potraživanja, a ne visina dobitka koja bi služila za dalju raspodjelu. Ukoliko se, s tim u vezi, pri bilansiranju stvaraju skrivene rezerve, zašto bi oni bili protiv toga, jer to samo može da jača povjerenje i fi nansijsku disciplinu koja, naročito u kriznim periodima, nedostaje. S obzirom na ovakvu praksu, pa i teoriju, koja je naročito prisutna i respektovana u Njemačkoj i koja je iskazala brigu o fi nansijskoj stabilnosti privrednih društava, treba tražiti jedan od uzroka što se njihova ekonomija najbrže oporavila i izašla iz krize. Na tim osnovama je temeljena i njihova koncepcija privrednopravnog računovodstva prema Zakonu o privrednim društvima (HGB), koja se donekle razlikuje od MSFI. Naime, privrednopravni propisi su u apstraktnom obliku i uglavnom se primjenjuju na pojedini slučaj. Fiksiranjem ovih propisa u obliku zakona oni postaju relativno nefl eksibilni, daju prednost zaštiti povjerilaca i načelu opreznosti, dok se MSFI usredsređuju isključivo na potrebe tržišta kapitala i pružanju informacija investitorima, a ne stvara osnove kada isplatiti dividendu ili kakva će biti poreska opterećenja. 57 Svjedoci smo, a neki i učesnici izazivanja globalne fi nansijske krize, koja je djelimično izazvana i koncepcijom postojećih MSFI, gdje se više vodilo računa o raspodjeli dobitka, a ne i stvaranju i očuvanju kapitala. Pošto kod nas, pa i u okruženju, odgovornost nije pravilo već izuzetak, osnovano se postavlja pitanje zašto odbor za standarde (IASB) u Londonu nije donio računovodstveni standard koji bi razradio faze naznačene u paragrafi ma spomenutog okvira koji govori o tzv. konceptu očuvanja fi nansijskog i fi zičkog kapitala. U osnovi fi nansijskog koncepta je da se samo onaj dio povećanja cijene imovine koji prelazi opšti nivo cijena smatra profi tom (dobitkom). Ostatak fi nansijskog porasta se smatra održavanjem kapitala te stoga kao dio kapitala (p. 108). U defi nicijama koje nakon toga slijede upućuje se implicitna preporuka menadžmentu da mora tražiti ravnotežu između pouzdanosti fi nansijskih izvještaja i koncepta očuvanja fi zičkog kapitala, pri čemu promjena kupovne moći novca predstavlja zapravo revalorizacionu rezervu... koja čini dio kapitala a ne dobit (p. 109). Pošto novog međunarodnog standarda za zaštitu kapitala nema, preostaje da izmjenama i dopunama Zakona o privrednim društvima izvršimo intervencije u području raspodjele kako bi skupštine društava počele voditi računa i o zaštiti kapitala, a time i većoj zaštiti povjerilaca, a sve to treba da pozitivno utiče na likvidnost i fi nansijsku disciplinu aktera na tržištu. S obzirom na postojanje supervizije banaka, jedino banke analiziraju i prate strukturu kapitala, kao i strukturu kapitala onih koji traže kredite. Koliko je ovo pitanje značajno za ekonomiju jedne zemlje neka posluži i činjenica kakva je složena procedura ako neko namjerava da smanji osnovni kapital. To je potpuno opravdano i razumno. S obzirom na to da društvo za svoje obaveze odgovara svojom imovinom, da li odgovara i svojim kapitalom? Ako je ukupna imovina fi nansirana i dugovima, društvu u slučaju likvidacije propada samo njegova imovina, a ona može biti ekvivalentna vrijednosti njegovog kapitala, iz čega proizlazi da će njegova viša neto vrijednost imovine smanjiti rizik naplate potražnje povjerilaca. Ukoliko je kapital skroman, utoliko su i viši rizici povjerilaca da će se moći naplatiti iz neto imovine, a to će izazvati pojavu gubitka iznad kapitala u aktivi bilansa, kojih je u našim fi nansijama sve više (apsolutno i relativno). 58 IZVORI 1. Dr sc. Vlado Brkanić: Zaštita kapitala kao izraz fi nansijske stabilnosti i zaštite vjerovnika, RRIF, Zagreb, 11/ Aswath Damodaran: Korporativne fi nansije, Modus, Podgorica, Keynes, J. M.: Izabrana djela Matice hrvatske i Privredni vjesnik, Zagreb, Ross, S. A.: Westerfi eld, R. W. i Jaffe, J: Corporate Finance, IV, Irwin, Chicago, Samuelson, P. A. i Nordhans, W. N.: Ekonomija, XIV izdanje, Mate d.o.o. Zagreb, Schumpeter, A. J.: Povijest ekonomske analize, Informator, Zagreb, Stadler W., Die nene Unternehmensfi nanzierung. Redline W. Frakfurt. 8. Van Horne, J. C.: Financial Management and Policy, IX izdanje, Mate d.o.o. Zagreb, Jovan Rodić i Milovan Filipović, Poslovne fi nansije, Beogradska poslovna škola, Beograd, Jovan Rodić, Teorija i analiza bilansa, Beostar, Beograd, Küting i Weber C. P.: Die Bilanyanalyse, drugo izdanje, Schäfter/ Poeschel, Štutgart. 12. Malinić dr Slobodan: Računovodstveni izvještaji kao dispozitivni i kontrolni instrumenti u realizaciji osnovnih ciljeva preduzeća, Ekonomski fakultet, Kragujevac, Prof. dr Dragan Mikerević: Finansijski menadžment, Ekonomski fakultet i Finrar, Banja Luka, Prof. dr Dragan Mikerević: Finansijski menadžment, Ekonomski fakultet i Finrar, Banja Luka, 2011, str Küting i Weber C. P.: Die Bilanyanalyse, drugo izdanje, Schäfter/Poeschel, Štutgart, str (prema: Dr sc. Vlado Brkanić, Zaštita kapitala kao izraz fi nansijske stabilnosti i zaštite vjerovnika, RRIF 11/11, Zagreb, str ). 57 Stadler W., Die nene Unternehmensfi nanzierung. Redline W. Frakfurt, str. 72. (prema: Dr sc. Vlado Brkanić, isto, str. 59). 58 U ukupnim gubicima privrede Republike Srpske gubici iznad kapitala u godini su iznosili 21%, dok su godine bili 15%, a godine 13%.

30 14. Prof. dr Kata Škarić Jovanović: Implikacije primjene fer vrijednosti na iskaznu moć izvještaja o rezultatu, 43. simpozijum Saveza računovođa i revizora Republike Srbije, Zlatibor, Prof. dr Kata Škarić Jovanović: Finansijska kriza povod za preispitivanje osnova vrednovanja u fi nansijskim izvještajima, Zbornik radova 40. simpozijuma Saveza računovođa i revizora Republike Srbije, Zlatibor, Prof. dr Kata Škarić Jovanović: Finansijsko računovodstvo, Ekonomski fakultet, Beograd, Prof. dr Nikola Stevanović: Održavanje realne supstance preduzeća u infl atornoj ekonomiji, Naučna knjiga, Beograd, Prof. dr Slobodan Malinić: Upravljačko računovodstvo i obračun troškova i učinaka, Ekonomski fakultet, Kragujevac, Međunarodni standardi finansijskog izvještavanja, Savez računovođa i revizora Srbije, Republike Srpske, Crne Gore, Beograd, Summary Although the role of accounting is not to protect the capital, it is a suitable instrument (medium) of early identifi cation of company`s capital weakening. This is especially important in critical operating conditions, in order not to jeopardize the interests of creditors. In order to protect the interests of creditors in conditions of crisis it is necessary to shift the capital structure to its own funding sources. In such circumstances, excessive borrowing should be avoided. Even though, the issue of capital protection, and thus the creditors is a responsibility of the management, it should be determined that in terms of reduced management responsibilities it is necessary to ensure such protection through other economic regulations. Key words: capital, gains, losses, assets, liabilities, business, balance. 29

31 UDK 675.2: PREGLEDNI RAD Miroslava Grujić-Kalkan * Forenzička revizija u funkciji otkrivanja kriminalnih radnji Rezime Forenzička revizija predstavlja potpuno novo i nedovoljno istraženo angažovanje nezavisne revizije, koje zahtijeva profesionalno angažovanje profesionalaca u reviziji, sa posebnom obukom i iskustvom u borbi protiv kriminalnih radnji. Mogućnost nastanka kriminalnih radnji sa kojima se suočava revizor u postupku vršenja revizije fi nansijskih izvještaja, kao i njihova brojnost i raznolikost, pod značajnim su uticajem karakteristika rukovodstva preduzeća, uslova u privredi, kao i samog društva. Ključni element revizorskog istraživanja i otkrivanja nezakonitih radnji je kvantitativna ili kvalitativna procjena rizika da u preduzeću postoje nezakonite radnje, na osnovu koje se osmišljavaju i sprovode odgovarajući revizorski postupci kao reagovanje na procijenjene rizike. Ključne riječi: forenzička revizija, kriminalne radnje, fi nansijski izvještaji, protivpravno prisvajanje sredstava, lažno fi nansijsko izvještavanje, korupcija, pranje novca, kompjuterski kriminal. 30 UVOD U procesu revizije fi nansijskih izvještaja problematika revizije kriminalnih radnji i grešaka sve više dobija na značaju. To zahtijeva da prilikom planiranja i obavljanja revizijskih postupaka i procjenjivanja i izvještavanja o rezultatima tih postupaka, revizor treba da razmotri rizik od materijalno značajnih pogrešnih iskaza sadržanih u fi nansijskim izvještajima, koji nastaju usljed kriminalne radnje ili greške. Sistem fi nansijskog izvještavanja i računovodstveno-revizorska profesija su nerijetko optuživani za nastanak prevara i gubljenje povjerenja u pouzdanost fi nansijskih informacija od strane brojnih korisnika i donosilaca ekonomskih odluka. Revizor nema, niti može da snosi odgovornost za kriminalne radnje i greške. Međutim, činjenica da se vrši godišnja revizija može da djeluje kao sredstvo za odvraćanje od takvih postupaka. Revizija je u razvijenim zemljama dugi niz godina bila omeđena revizorskim stanadardima i sve što je izlazilo iz okvira tih standarda revizorske fi rme nisu mogle raditi. Rastući broj slučajeva korporativnih skandala u svijetu, izazvanih kriminalnim radnjama u fi nansijskim izvještajima, doveo je do toga da velike svjetske revizorske fi rme sve više pružaju i usluge forenzičke revizije, oblasti koja još nije značajnije uređena profesionalnom regulativom i standardima. U ambijentu u kom revizorska praksa nudi i obavlja usluge koje još uvijek nisu uobličene i kanalisane smjernicama i standardima, veliki je izazov za revizorsku teoriju da forenzičkoj reviziji da odgovarajuće mjesto u setu pruženih revizorskih usluga, i to, prije svega, kroz njeno ispravno defi nisanje, ali i prepoznavanje njenih ciljeva, karakteristika i pravilnog iskazivanja njenih rezultata i nalaza. 1. POJAM FORENZIČKE REVIZIJE Forenzička revizija je nova praktična disciplina u okviru revizije i kao takva još nije dobila sveobuhvatnu i jedinstveno prihvaćenu defi niciju u svijetu. Ipak, veliki broj teoretičara, kao i mnogobrojne nacionalne i međunarodne organizacije i udruženja, dali su polaznu osnovu za pravilno defi nisanje forenzičke revizije, opisujući njeno mjesto i ulogu u revizorskoj teoriji i praksi. Nezavisna forenzička revizija fi nansijskih izvještaja je, u suštini, nova specijalizovana usluga u okviru nezavisne revizije fi nansijskih izvještaja i ona, prema profesoru Thomas Buckhoff, podrazumijeva ugovaranje posebnog angažmana sa revizorskim kućama i zahtijeva rad revizora sa posebnom obukom i iskustvom u sprečavanju i otkrivanju kriminalnih radnji 1. Institut forenzičkih revizora (Institute of forensic auditors IFA), neprofi tna organizacija osnovana godine, u cilju strukovnog organizovanja forenzičkih revizora u Belgiji 2, forenzičku reviziju određuje kao aktivnost prikupljanja, verifi kovanja, obrade, analiziranja i izvještavanja o podacima s ciljem dobijanja činjenica i dokaza koji mogu biti iskorišteni u sudsko-fi nansijskim sporovima nastalim usljed kriminalnih radnji u fi nansijskim izvještajima i davanja preventivnih savjeta. * Poreska uprava Republike Srpske, pjsokolac@poreskaupravars.org 1 Buckhoff, T.: Forensic Audit vs. Financial Statement Audits,... op.cit., 2 Institute of forensic auditors IFA,

32 Prema Paulu Thangamu 3, forenzička revizija predstavlja primjenu računovodstvenih metoda u praćenju i prikupljanju forenzičkog dokaza, obično za istragu i krivični progon kriminalnih radnji poput pronevjere i prevare. Pomenuti autor ističe i da je forenzička revizija nova grana revizije koja pruža ogromnu mogućnost za ovlašćene računovođe i revizore. Ova nova praktična djelatnost određuje se i kao koncentrovana revizija svih transakcija pravnog lica u cilju provjera njihovih ispravnosti u smislu da li je tim transakcijama predstavljena nerealna slika i stečena protivpravna korist 4. Na kraju, i pojedini članovi azijske asocijacije vrhovnih revizorskih institucija (ASOSAI) imaju svoje viđenje forenzičke revizije, određujući je kao usmjerenu reviziju transakcija fi nansiranja ili neke druge posebne aktivnosti, koja se, ne obazirući se na vremenski okvir izvršenih transakcija, usredsređuje na pronalaženje činjenica i sudski branjivog dokaza u pogledu njihove ispravnosti 5. Imajući u vidu gorenavedene stavove i mišljenja, proizlazi da je forenzička revizija posebna usluga revizije fi nansijskih izvještaja, zasnovana na primjeni računovodstvenih i revizorskih vještina u vidu sprovođenja ciljnih, usmjerenih i detaljnih revizorskih procedura, a u cilju otkrivanja kriminalnih radnji u fi nansijskim izvještajima i predstavljanja istih na način prihvatljiv za sudski postupak. Cilj tradicionalne nezavisne revizije fi nansijskih izvještaja je da obezbijedi mišljenje da li su fi nansijski izvještaji u saglasnosti sa opšteprihvaćenim računovodstvenim principima i da li predstavljaju u svim materijalnim aspektima fer fi nansijsku poziciju klijenta. Sa druge strane, osnovni cilj forenzičke revizije jeste otkrivanje kriminalne radnje u fi nansijskim izvještajima klijenta, bez obzira na veličinu njene materijalnosti, tj. stepena njenog uticaja na istinitost i objektivnost fi nansijskih izvještaja. Da bi u cjelini ispunio osnovni cilj forenzičke revizije, forenzički revizor bi, u mjeri u kojoj je to moguće, trebalo da otkrije i imenuje izvršioca kriminalne radnje, odredi mjesto i vrijeme njenog izvršenja, izračuna i iskaže materijalnu štetu nastalu usljed kriminalne radnje i, na kraju, opiše način njenog izvršenja. Forenzička revizija treba da ukaže na izvršioca kriminalne radnje i na njegovo radno mjesto u organizaciji, odnosno koji je položaj zauzimao u vrijeme izvršenja kriminalne radnje, kao i da ustanovi da li je radnju izvršio samostalno ili povezano sa drugim licima zaposlenim u okviru ili van pravnog lica. Neophodno je odrediti i mjesto izvršenja kriminalne radnje u forenzičkoj reviziji, zbog toga što će nalaz i mišljenje forenzičke revizije za posljedicu, između ostalog, imati i sudski postupak. Od određivanja mjesta izvršenja kriminalne radnje zavisi prostorno važenje krivičnog zakonodavstva, kao i određivanje mjesne nadležnosti suda. Forenzičkom revizijom je, takođe, potrebno utvrditi i vrijeme izvršenja kriminalne radnje, jer od te činjenice, kao i kod određivanja mjesta izvršenja, zavisi rješavanje brojnih pitanja koja se tiču vremenskog važenja krivičnog zakona, pitanja zastarjelosti, utvrđivanja krivice učinioca i slično. Višestruki su razlozi što je, nakon otkrivanja kriminalne radnje, forenzičkom revizijom potrebno ustanoviti i veličinu štete uzrokovane njenim izvršenjem. Sa stanovišta klijenta forenzičke revizije, oštećeno pravno lice može, na osnovu iskazane štete, u disciplinskom i sudskom postupku prema izvršiocu dostaviti zahtjev za nadoknadu štete, izvršiti ispravke u fi nansijskim izvještajima, ili dostaviti zahtjeve prema osiguravajućim društvima. Sa stanovišta mogućeg sudskog postupka, koji, pored ostalih dokaza, uzima i nalaze forenzičke revizije, obračunavanje štete je nužno zbog pravilnog određivanja nadležnosti pojedinih sudova i eventualnog odustajanja od sudskog postupka kod kriminalnih radnji koje su, po visini uzrokovane štete, djela malog značaja. Za forenzičku reviziju i samog forenzičkog revizora od izuzetne važnosti je utvrđivanje načina, odnosno tehnike izvršenja kriminalne radnje. Ovim putem klijent forenzičke revizije otkriva slabosti u sistemu internih kontrola i mehanizme pomoću kojih su one od strane počinioca zaobiđene. Na osnovu toga, oštećeno pravno lice može u budućnosti preduzeti radnje u pogledu jačanja sistema internih kontrola i sprečavanja pojava novih sličnih nezakonitosti. Otkrivanje tehnike izvršenja kriminalne radnje će omogućiti pravosudnim organima da lakše odrede da li je izvršena radnja krivično djelo i o kom je krivičnom djelu riječ. Odnosno, pravosudni organi će, u slučaju sudskog postupka, izvršiti kvalifi kaciju krivičnog djela. 2. CILJEVI FORENZIČKE REVIZIJE 3. KARAKTERISTIKE FORENZIČKE REVIZIJE S obzirom na to da su osnovni i pojedinačni ciljevi forenzičke revizije specifi čni, forenzički revizori imaju umnogome drugačiji pristup verifi kaciji fi nansijskih izveštaja od tradicionalnih revizora, kako kada je u pitanju materijalnost i obuhvat provjera, tako i kada je u pitanju načina izvještavanja o rezultatima svoga rada. Nesumnjivo, kao novi oblik revizije fi nansijskih izveštaja, forenzička revizija ima i svoje posebne karakteristike. Prije svega, tradicionalna revizija stavlja težište na uočavanje grešaka i prevenciju kao rezultat djelovanja sistema interne kontrole, pri čemu revizor provjerava njihovu djelotvornost putem uzorkovanja, a ne putem cjelokupnog pregleda svih transakcija. Sa druge strane, forenzički revizor ima sasvim drugačiji pristup. On u područjima poslovanja u kojima se pojave simptomi ili nagovještaji kriminalnih radnji detaljno ispituje većinu ili čak svaku pojedinačnu transakciju. Shodno tome, i pitanje materijalnosti kod forenzičke revizije značajno se razlikuje u odnosu na tradicionalnu reviziju finansijskih izveštaja. Kod tradicionalne revizije fi nansijskih izvještaja, materijalnost suštinski predstavlja način označavanja ili imenovanja značaja transakcije ili događaja. Ako je transakcija ili događaj materijalan, onda je i značajan. U određivanju vjerovatnoće da li će ili neće biti materijalne greške, tradicionalni revizori koriste statistiku, ocjenjuju sistem internih kontrola i, ako ocijene da je taj sistem djelotvoran, materijalne greške neće biti vjerovatne. Suprotno tome, forenzički revizor u svom radu nije usmjeren na otkrivanje materijalno značajnih nepravilnosti, već otkriva svaku kriminalnu radnju, bez obzira na stepen njenog značaja i veličine. Jack G. Bologna i Robert J. Lindquist ističu da je nivo materijalnosti angažmana forenzičke revizije mnogo niži i više usmjeren od redovnog angažmana nezavisne revizije. Po ovim autorima, ni jedan trag, niti djelić dokaza nije toliko mali da ne bi bio značajan, tj. materijalan 6. Osim onog što je gore navedeno, potrebno je istaći da nezavisna revizija usmjerava pažnju na sadašnjost, tj. na tekuću godinu za 31 3 Thangam, P.: Forensic Auditing is more relevant than Normal Auditing, 4 Vasudevan, S.: Forensic Auditing p sep04.pdf 5 Association of certifi ed fraud examiners, 6 Bologna, G. Jack., Lindquist, J. Robert: Fraud Auditing and Forensic Accounting, John Wiley&Sons, New York, str. 47.

33 koju se sprovodi revizija fi nansijskih izveštaja, i to u smislu primjerenosti internih kontrola, kao i pouzdanosti, valjanosti i matematičke tačnosti knjiženja. Međutim, tako uzak pristup, zbog činjenice da se kriminalne radnje mogu godinama skrivati u fl nansijskim izvještajima, ne pruža istorijsku perspektivu, tako bitnu za otkrivanje nezakonitog postupanja. Prilikom sprovođenja forenzičke revizije, revizor ne vrši verifi kaciju seta fi nansijskih izvještaja za određenu poslovnu godinu, već, rukovođen simptomima i nagovještajima nezakonitog postupanja, prati trag kriminalne radnje sve do njenog korijena ili početka, bez obzira na vrijeme kada je ona izvršena. Na kraju, nezavisna revizija, kao rezultat svog rada, sačinjava izvještaj u kojem izražava svoje mišljenje o tome da li su fi nansijski izvještaji sačinjeni u skladu sa opšteprihvaćenim okvirom za fi nansijsko izvještavanje, pri čemu su osnovni elementi izveštaja tradicionalne revizije propisani međunarodnim standardima. Sa druge strane, polazeći od činjenice da forenzička revizija ima specifi čan cilj, i sam njen izvještaj, iako za sada nema opšteprihvaćenu i međunarodnim standardima propisanu formu, svojim sadržajem mora zadovoljiti određene osnovne kriterijume, koji se, prije svega, odnose na njegovu primjerenost i upotrebljivost za mogući sudski postupak. Forenzički revizor, zbog navedenih specifi čnosti forenzičke revizije, mora imati sasvim drugačiji pristup verifikaciji finansijskih izvještaja. Postupci forenzičke revizije su mnogo intuitivniji procesi od formalne analitičke metodologije koja se sprovodi u tradicionalnoj nezavisnoj reviziji fi nansijskih izvještaja. Zbog toga pojedini teoretičari forenzičku reviziju smatraju manje naukom, a više umjetnošću, pa ju je teško i naučiti. Uspješan forenzički revizor mora biti znatiželjan, istrajan, kreativan, otvoren da razmotri sve mogućnosti, ispita sitne detalje i istovremeno vidi širu sliku. Prema dr Petkoviću, 7 razlika između nezavisne revizije i forenzičke revizije mogla bi se rezimirati na sljedeći način: 32 Karakteristike Nezavisna revizija Forenzička revizija Cilj Istraživanje mišljenja o istinitosti i "fer" Utvrđivanje i otkrivanje kriminalnih radnji u prezentaciji fi nansijskih izvještaja fi nansijskim izvještajima Tehnike Period Izvještaj i mišljenje Metode uzorkovanja i izvođenje kontrolnih i suštinskih testova Ispitivanje fi nansijskih izvještaja, transakcija i računa za određeni vremenski period Izražavanje mišljenja sa rezervom ili bez rezerve, uzdržavajućeg ili negativnog mišljenja Suštinsko, detaljno i dubinsko provjeravanje svih, ili tačno odabranih transakcija u sumnjivim područjima poslovanja Nema takvih ograničenja. Izvještaji, transakcije i računi mogu biti, po potrebi, ispitani od početka, "od korijena", bez obzira na datum događaja Izražavanje mišljenja u pogledu mjesta, vremena i načina izvršenja kriminalne radnje, obračunavanja štete i imenovanja počinioca. 4. POSTUPAK FORENZIČKE REVIZIJE U OTKRIVANJU KRIMINALNIH RADNJI Organizovani kriminal u privredi, korupcija i drugi različiti oblici kriminalnih radnji u finansijskim tokovima, predmet su interesovanja stručne i šire javnosti u današnje vrijeme. Tom problemu posvećeno je održavanje brojnih seminara, simpozijuma i konferencija, kako kod nas, tako i u inostranstvu. Uočava se rastuća opasnost od ovih društvenih anomalija, jer kriminalne radnje u ekonomskim odnosima imaju dubok nepovoljan uticaj na privredne tokove. Do sada se više pažnje posvećivalo klasičnim oblicima kriminala, kao što su: krađe, teške krađe, razbojništva i drugi oblici imovinskih delikata. Osnovna linija razdvajanja između ova dva oblika kriminalnih aktivnosti jeste namjera počinioca da upotrijebi ili fi zičku snagu ili obmanu u cilju sticanja protivpravne imovinske koristi. U skladu sa zahtjevima međunarodnih standarda i potrebom uvažavanja i primjenjivanja koncepta dužne profesionalne pažnje, jasno određivanje pojma i razgraničavanja oblika kriminalnih aktivnosti, koje su značajne za revizorsku teoriju i praksu, omogućava njihovo uspješnije uočavanje od strane revizora prilikom sprovođenja procesa revizije. Međunarodni standardi revizije određuju da su za revizora značajna djela sa obilježjem kriminalne radnje ona koja prouzrokuju materijalno značajan pogrešan iskaz u fi nansijskim izvještajima. 8 U dijelu koji slijedi daje se prikaz mogućeg pristupa forenzičke revizije kod: protivpravnog prisvajanja sredstava; lažnog fi nansijskog izvještavanja; korupcije; pranja novca, i kompjuterskog kriminala Kontrolni testovi revizije kod protivpravnog prisvajanja sredstava Prilikom razmatranja protivpravnog prisvajanja, neohodno je ukazati na oblike materijalnih sredstava koji imaju najviši nivo inherentnog rizika. Naime, gotovina i zalihe su u većoj, a nekretnine, postrojenja i oprema u manjoj mjeri podložni protivpravnom prisvajanju. Kriminalne radnje u vezi sa gotovinom mogu biti: prisvajanje gotovog novca, branje gotovog novca, kao i lažne obaveze. Protivpravno prisvajanje zaliha i druge materijalne imovine može se izvršiti kroz neodobreno korišćenje i direktno prisvajanje. Faktori rizika protivpravnog prisvajanja sredstava posmatraju se pod dejstvom podsticaja ili pritisaka, prilika, kao i stavova ili opravdanja. Revizor bi trebalo da osmisli revizorski program za kontrolne testove protivpravnog prisvajanja sredstava, koji bi mogao imati sljedeću sadržinu: 9 7 Petković, A.: Forenzička revizija Kriminalne radnje u fi nansijskim izveštajima, Proleter, Bečej, 2010, str Međunarodni standardi i saopštenja revizije, Savez računovođa i revizora Srbije, Beograd, 2005, str Petković, A.: Forenzička revizija Kriminalne radnje u fi nansijskim izveštajima, Proleter, Bečej, 2010, str. 217.

34 Provjeriti da li računi i gotovinske priznanice imaju serijske brojeve; Ispitati da li povraćaj novca zahtijeva odobrenje; Posmatrati da li je gotov novac na siguran način fizički obezbijeđen; Ispitati da li postoji video nadzor ključnih aktivnosti na blagajni ili kasi; Ispitati da li se povremeno vrši privremena i nenajavljena rotacija osoblja zaposlenog na blagajni ili kasi; Ispitati da li se na dnevnoj osnovi vrši uplata primljene gotovine na tekuće račune kod banaka; Posmatrati da li se popis gotovine vrši po apoenskoj strukturi i tako uplaćuje banci; Ispitati da li je funkcija prijema gotovine odvojena od uplate kod banke; Ispitati da li je blagajnička funkcija odvojena od polaganja gotovine u banku; Ispitati da li lice nezavisno od blagajnika zaprima pritužbe mušterija; Posmatrati da li se na kraju radnog vremena usklađuje iznos gotovog novca registrovan na fi skalnoj kasi sa novcem u blagajni; Ispitati da li se dokumentacija blagajne dostavlja blagovremeno na knjiženje; Provjeriti da li se vrši povremena konfi rmacija kupaca kojima je naplata izvršena putem terenske prodaje; Ispitati da li je kreditna služba odvojena od fakturne službe; Ispitati da li je služba otpreme odvojena od fakturne službe; Ispitati da li je služba za evidenciju potraživanja odvojena od službe za unos podataka u glavnu knjigu; Ispitati da li je naplatna služba odvojena od službe za evidenciju potraživanja; Provjeriti da li je knjiženje prodaje onemogućeno bez prethodno odobrenog potpisa na porudžbenici i otpremnici; Provjeriti evidentiranje izlaznih faktura prema rednim brojevima; Provjeriti usklađenost rednih brojeva otpremnica sa rednim brojevima faktura; Provjeriti da li se na dnevnoj osnovi vrši slanje svih otpremnica u fakturnu službu; Provjeriti postojanje pisanih politika koje bliže određuju popust pri prodaji; Pregledati da li porudžbenica navodi opis stavki, količinu, cijenu, uslove isporuke; Provjeriti obilježenost porudžbenica serijskim brojevima; Ispitati da li je služba nabavke odvojena od postupka izdavanja naloga za nabavku i prijem naručene robe ili usluga; Posmatrati da li osoba koja je odvojena od odjeljenja nabavke, u momentu prijema kupljenih materijalnih sredstava, istu provjerava prije njenog zaprimanja; Provjeriti da li odjeljenje nabavke priprema izvještaje o prijemu kupljene materijalne imovine; Provjeriti da li se dokumenti o prijemu materijalne imovine podnose službi računovodstva i službi nabavke; Ispitati da li se evidencija obaveza prema dobavljačima odvaja od evidencije glavne knjige; Provjeriti da li je onemogućena nabavka bez potpisa na narudžbenicama; Ispitati da li se ulazne fakture provjeravaju u pogledu cijena, troškova, transporta, popusta i kreditnih uslova; Ispitati da li se vrši provjera usklađenosti, u vrijednosnom i količinskom smislu, narudžbenica, izvještaja o prijemu i odobrenja za plaćanje; Pregledati da li se fakture dobavljača, izvještaji o prijemu robe i porudžbenice provjeravaju i potpisom odobravaju za plaćanje prije njihove isplate; Provjeriti da li se izvještaji o prijemu spajaju sa ulaznim fakturama prije knjiženja; Ispitati da li se povremeno pregledaju liste u pogledu novih, neobičnih dobavljača; Provjeriti da li narudžbenice sadrže detaljan upis podataka o dobavljačima; Ispitati da li se od nezavisnih lica povremeno vrši uvid u opravdanost pojedinih nabavki i plaćanja; Ispitati da li se iznosi pojedinih troškova budžetiraju; Ispitati da li se budžeti troškova odobravaju od strane ovlašćenih lica; Ispitati da li se tekući troškovi upoređuju sa budžetiranim i da li se promjene analiziraju; Ispitati da li je kadrovska služba odvojena od službe za obračun plata; Ispitati da li se isplata zarada vrši odvojeno od kadrovske službe i službe za obračun plata; Ispitati da li se isplata prekovremenih sati odobrava od strane nadležnog lica; Ispitati da li se van prodajnog odjeljenja odobravaju provizije prodajnom osoblju; Provjeriti da li zaposleni lično i uz potpis preuzimaju isječke plata; Ispitati da li se vrši povremena nenajavljena rotacija zaposlenih koji vrše predaju isječaka plata zaposlenim; Ispitati da li se promjene na platnim spiskovima vrše tek nakon datog odobrenja odgovarajućeg odjeljenja ili lica; Ispitati da li se vrši provjera kvalifi kacija, diploma i biografi ja novozaposlenih; Ispitati da li se bonusi, provizije i isplate prekovremenih sati unaprijed odobravaju i pregledaju u smislu saglasnosti sa politikom pravnog lica; Ispitati da li se platne liste povremeno ažuriraju zarad provjera postojanja fi ktivnih lica i bivših zaposlenih u njima; Provjeriti da li obrasci platnih lista sadrže ime i prezime zaposlenog, radne sate, koeficijent zarada, obustave i druge potrebne podatke; Ispitati da li se tekući iznosi zarada porede sa budžetiranim ili prošlogodišnjim; Ispitati da li rukovodstvo od zaposlenih zahtijeva da prije isplate nadoknada troškova dostave na pregled dokumentacionu osnovu isplata zarada; Ispitati da li se sačinjava i popunjava poseban obrazac o izvršenim troškovima nadoknada prije njihove isplate; Pregledati da li izvještaj o nadoknadi troškova sadrži sve potrebne podatke; Ispitati da li se vrši povremena konfi rmacija dobavljača po priloženoj dokumentaciji za naknadu troškova; Posmatrati da li se prenos sirovina u skladište vrši zajedno sa odobrenim izvještajem o prijemu koji je označen rednim brojem; Posmatrati da li postoji fi zička zaštita zaliha; Ispitati da li se povremeno vrši poređenje zaliha sa knjigovodstvenim stanjem; Ispitati postoje li primjerena, pismena uputstva u vezi sa postupcima inventarisanja; Provjeriti da li inventarni list sadrži sva neophodna polja za unošenje podataka o količini, vrsti i opisu materijalne imovine koja je predmet inventarisanja; Posmatrati da li postupci inventarisanja obezbjeđuju prebrojavanje svih stavki i onemogućuju dupliranje brojeva; Posmatrati da li se zastarjela, otpisana i oštećena materijalna imovina propisno odvaja prilikom inventarisanja; Ispitati da li se inventarisanje vrši od strane lica čije su funkcije nezavisne od funkcije fi zičkog čuvanja materijalne imovine; Provjeriti da li je materijalna imovina koja nije u vlasništvu pravnog lica, a nalazi se u prodajnom ili skladišnom prostoru, privremeno odvojena od ostale; 33

35 34 Posmatrati da li se kretanje i premještaj materijalne imovine primjereno kontroliše; Posmatrati da li se na odgovarajući način, prilikom inventarisanja, uključuje i brojanje materijalne imovine pravnog lica, koja nije trenutno u njegovom prodajnom ili skladišnom prostoru; Ispitati da li se značajna odstupanja stvarnog od knjigovodstvenog stanja materijalne imovine ispituju prije unošenja ispravki i prilagođavanja knjigovodstvenog stvarnom stanju; Ispitati da li se materijalna imovina na udaljenim lokacijama prebrojava; Pregledati da li su dokumenta o trebovanjima i prijemu materijalne imovine numerisana serijskim brojevima; Ispitati da li različiti zaposleni obavljaju dužnosti trebovanja, prijema, otpisa, naplate i prodaje otpisane imovine; Ispitati da li lice koje je nezavisno od funkcije kupovine i skladištenja materijalne imovine periodično vrši njeno fizičko posmatranje; Posmatrati da li je materijalna imovina propisno fizički obezbijeđena; Provjeriti da li se kamere i video nadzor koriste u čuvanju i nadgledanju materijalne imovine. Navedeni su neki od primjera mogućih revizijskih postupaka koji bi mogli dovesti do otkrivanja rizika materijalno značajnih pogrešnih iskaza nastalih usljed protivpravnog prisvajanja sredstava Revizorski programi testova kod lažnog finansijskog izvještavanja Lažno fi nansijsko izvještavanje usmjereno je na stvaranje iskrivljene slike o fi nansijskom položaju organizacije. Međunarodni standardi revizije smatraju da lažno fi nansijsko izvještavanje predstavlja kriminalnu radnju koju karakteriše namjerno pogrešno iskazivanje ili izostavljanje određenih podataka ili objelodanjivanja u fi nansijskim izvještajima, s ciljem obmanjivanja korisnika fi nansijskih izvještaja. Lažni fi nansijski izvještaji mogu njihove korisnike, a prije svega kreditne institucije i investitore, navesti na donošenje pogrešnih poslovnih odluka, i, shodno tome, izazvati velike gubitke i narušiti povjerenje u sistem fi nansijskog izvještavanja i izazvati ozbiljne probleme na tržištu. Lažnim fi nansijskim izvještajima obično pribjegavaju: pripadnici organizovanih kriminalnih grupa, srednji i viši nivoi zaposlenih i rukovodstva u pravnim licima, kao i najviši nivoi rukovodstva. Pet je najčešćih međusobno povezanih oblika lažnog fi nansijskog izvještavanja: 10 fi ktivni prihodi; lažna vremenska razgraničenja; prikrivanje obaveza i troškova; nepravilna objelodanjivanja, i ostale tehnike lažnog fi nansijskog izvještavanja. S ciljem ocjene djelotvornosti internih kontrola pravnog lica, usmjerenih na sprečavanje lažnog finansijskog izvještavanja, revizor može razviti posebne revizorske programe. Postoje brojni programi mogućih revizijskih postupaka koji se odnose na otkrivanje materijalno značajnih pogrešnih iskaza, nastalih usljed lažnog fi nansijskog izvještavanja: 11 Uporediti detalje u porudžbinama, transportnim dokumentima i fakturama o prodaji u vezi sa nedosljednostima; Izvršiti uvid u porudžbenice i odobrene uslove prodaje; Izvršiti poređenje porasta troškova prodatih proizvoda tekuće sa prošlom godinom; Uporediti iznose transportnih troškova tekuće u odnosu na prošlu godinu; Uporediti naplativost potraživanja tekuće u odnosu na prethodnu godinu; Uporediti datume evidentiranja transakcija prodaje sa datumima otpreme; Provjeriti da li je bilo velikih povrata prodate robe i proizvoda na početku sljedećeg računovodstvenog perioda; Provjeriti da li je bilo prodaja prema kupcima u posljednjem mjesecu tekuće godine po neobičnim i krajnje povoljnim uslovima; Provjeriti da li su se dogodile neobično velike prodaje tokom nekoliko posljednjih nedjelja pred kraj poslovne godine; Na odabranim uzorcima računa posljednjeg mjeseca u računovodstvenom periodu ispitati da li su računi proknjiženi u ispravnom periodu; Nagovještaje lažnih prodaja provjeriti detaljnim konfi rmacijama ili telefonom; Ispitati značajne, neobične ili veoma složene transakcije, posebno one blizu kraja izvještajnog perioda; Ispitati značajne transakcije sa povezanim pravnim licima, koje nisu u običnom toku poslovanja, ili sa povezanim pravnim licima koji nisu bili podložni revizijama; Ispitati značajne račune u bankama ili poslovanje fi lijala ili predstavništava u poreskim rajevima, za koje izgleda da ne postoji jasno poslovno opravdanje; Ispitati značajan obim prodaje pravnim licima čija suština i vlasništvo nije poznato (moguće fantomske fi rme); Ispitati neobične promjene u prodaji od strane manje jedinice unutar pravnog lica; Pratiti uzorke izvještaja o prijemu materijalne imovine do odgovarajuće ulazne fakture i odobrenja za plaćanje; Uporediti visinu troškova rezervisanja za zamjenu dijelova ili servisiranja u garantnom roku tekuće sa prethodnom godinom; Uporediti odnos visine troškova rezervisanja za zamjenu dijelova ili servisiranja u garantnom roku i obima prodatih proizvoda tekuće sa prethodnom godinom; Uporediti visinu troškova pozajmljivanja tekuće sa prethodnom godinom; Uvidom u dokumentaciju provjeriti osnovanost kapitalizacije, tj. uključenja pojedinih troškova u nabavnu vrijednost stalne imovine; Izvršiti uvid u ugovore o zajmu i prepiske sa državnim organima; Uporediti visinu troškova advokatskih usluga tekuće sa prethodnom godinom; Ispitati dokumenta u evidenciji preduzeća koja se odnose na prepisku i račune advokata u pogledu postojećih i mogućih sudskih sporova; Pribaviti konfi rmaciju od bankarskih institucija u pogledu datih hipoteka, garancija, solidarnog dužništva, jemstva, i dr.; Pogledati izvorna knjiženja naknadnih događaja u smislu ispitivanja neuobičajenih poslovnih događaja; Uporediti visinu iznosa nenaplaćenih potraživanja tekuće sa prethodnom godinom; Uporediti odnos između visine nenaplaćenih potraživanja i potraživanja od kupaca tekuće sa prethodnom godinom; Na izabranom uzorku provjeriti da li je otpis potraživanja odobren na osnovu dokumentacione osnove (izvještaj stečajnog upravnika, suda, itd.); Provjeriti da li je na izabranom uzorku pojedina imovinska pozicija naknadno vrednovana na dosljedan način i u skladu sa usvojenom računovodstvenom politikom Revizorski pristup borbi protiv korupcije Korupcija se zasniva na zloupotrebi ovlašćenja u javnom ili privatnom sektoru, u cilju sticanja lične koristi ili koristi za drugoga. Može se odrediti kao radnja nuđenja, obećavanja, davanja, neposrednog 10 Wells, T. J.: Corporate Fraud Handbook, John Wiley&Sons, New Yersey, 2004, str Petković, A.: Forenzička revizija Kriminalne radnje u fi nansijskim izveštajima, Proleter, Bečej, 2010, str. 243.

36 ili posrednog iznuđivanja, zahtjevanja, prihvatanja ili primanja poklona ili druge koristi, koja je povezana sa izvršenjem dužnosti od strane lica zaposlenih u privatnom ili javnom sektoru, kad takva radnja predstavlja kršenje njihovih dužnosti, a u namjeri sticanja protivpravne imovinske koristi za sebe ili za druge. Korupcija se, kao kategorija kriminalne radnje može pojaviti u obliku: 12 podmićivanja; sukoba interesa i ostalih oblika korupcije. Podmićivanje podrazumijeva nuđenje, primanje ili traženje neke vrijednosti zarad nezakonitog uticaja na obavljanje određene službene radnje. Sukobi interesa se javljaju u okolnostima koje mogu narušiti nepristrasnost pojedinog lica u donošenju odluka zbog sukoba između njegovog ličnog i profesionalnog, tj. javnog interesa. Ostale koruptivne tehnike mogu biti: poslovne ucjene, preuzimanje poslova i primanje poklona. Pravno lice bi trebalo da osmisli i objavi čvrstu politiku o tome šta jedno ponašanje čini koruptivnim i koji su to koraci koji ga sprečavaju. Nedostatak jasne politike koja se tiče ovog pitanja ostavlja mogućnost za počinioce da imaju opravdavajuće stavove za koruptivno djelovanje. Etički kodeksi zabranjuju zaposlenom ili članu uže porodice da traži ili prihvati od postojećeg ili mogućeg poslovnog partnera bilo kakve nadoknade, pozajmice ili druge koristi. Zaposlenima se nalaže da izbjegavaju bilo koji interes ili korist od dobavljača, koji bi uticao da taj dobavljač bude povlašćen u odnosu na druge. Otkrivanje korupcije u fi nansijskim izvještajima je izuzetno složena, zahtjevna djelatnost, u kojoj revizija fi nansijskih izvještaja može imati određenu ulogu. U fi nansijskim izvještajima može doći do materijalno značajnih pogrešnih iskaza zbog koruptivnog ponašanja nosilaca određenih funkcija, pri čemu je otkrivanje ovog tipa kriminalne radnje najteže. Problem kod otkrivanja korupcije je što saznanje o krivičnom djelu imaju samo lica koja su ga počinila, učestvujući u nedozvoljenom poslu. Osim toga, u najvećem broju slučajeva, a pogotovo kod podmićivanja, ne postoji dokumentacijski i revizorski trag njegovog postojanja. Zbog navedenih razloga, mnoge države svojim pravosudnim organima, kriminalističkim službama i specijalizovanim agencijama, a u namjeri prikupljanja dokaza i tragova, daju i mogućnost nadzora i tajnog snimanja telefonskih i drugih razgovora, optičkih snimanja lica za koje postoje osnovi sumnje da učestvuju u korupciji. Takvi istražni i dokazni postupci nisu dostupni revizorskoj profesiji, te se od nje ne može ni očekivati da ima uspjeha u otkrivanju ovog oblika kriminalnih radnji. Ipak, u zavisnosti od okolnosti i potreba, revizor ima mogućnosti da sprovede određene postupke usmjerene na otkrivanje korupcije u revizorskim izvještajima. Revizor klasičnim revizorskim testovima ima veoma male mogućnosti da otkrije ove radnje, jer iste veoma rijetko (skoro nikako) ostavljaju dokumentacioni trag. Zato se, sa stanovišta revizije fi nansijskih izvještaja, otkrivanje korupcije prevashodno zasniva na potrazi za njenim simptomima, odnosno nagovještajima, a ne za dokazima o njihovom postojanju. Shodno tome, revizor može razviti određene upitnike, koji su osmišljeni na način da otkrivaju mogućnost povećanog rizika postojanja podmićivanja i razmotriti posebna stanja u pravnom licu koja mogu ukazati na postojanje sukoba interesa. Uvid u predstavke i dojave, kao i obavljanje razgovora sa zaposlenima koji rade u nabavnoj službi u pogledu privilegovanja jednog ili više dobavljača, neke su od najčešćih metoda koje se koriste za otkrivanje rizika od sukoba interesa i od strane revizora i od strane rukovodstva Pranje novca i revizija finansijskih izvještaja Pranje novca postao je postupak ozakonjivanja nezakonito stečenog novca s ciljem prikrivanja njegove prave prirode i izvora. Pranje novca nije pojedinačna radnja, već složen proces koji se sastoji iz tri faze, koje se međusobno mogu preplitati: 13 faza polaganja, faza prikrivanja i faza uključivanja. U fazi polaganja gotov novac koji neposredno potiče od bavljenja kriminalom prvi put se polaže u fi nansijsku instituciju ili se koristi za kupovinu neke imovine. Faza prikrivanja predstavlja niz transakcija s ciljem odvajanja prihoda od njihovog kriminalnog porijekla i prikrivanja dokumentaciono-revizorskog traga. Prikrivanje kriminalnog porijekla novca najčešće se vrši kroz: fantomske fi rme, off-shore kompanije, otuđene države i teritorije i fantomske banke. Faza uključenja podrazumijeva upotrebu različitih, naizgled zakonitih postupaka trošenja, investiranja i pozajmljivanja sredstava u zemlji i inostranstvu. Mala je vjerovatnoća da će pranje novca imati uticaja na fi nansijske izvještaje kao neke druge kategorije kriminalnih radnji, jer su lica koja se bave pranjem novca više sklona da pravna lica koriste kao neku vrstu tranzita za tokove prljavog novca. Borba protiv pranja novca oduvijek je bila u nadležnosti kriminalističkih službi. Međutim, teorija i praksa revizije u današnje vrijeme mora imati teorijskih i praktičnih saznanja o pranju novca kao kategoriji kriminalnih radnji u fi nansijskim izvještajima zbog ispunjavanja zakonskih obaveza i pružanja profesionalnih usluga. Brojne vlade zemalja modernih tržišnih ekonomija donijele su, ili su u procesu donošenja zakona kojim će se od pravnih i fi zičkih lica zahtijevati da, ukoliko tokom poslovanja uoče bilo kakvu sumnjivu djelatnost koja bi mogla biti u vezi sa pranjem novca, o tome obavijeste nadležne državne organe. 14 U skladu sa tim, pred svakog računovođu i revizora mogao bi se postaviti takav zahtjev. Da bi ispunio svoju zakonsku obavezu u ovom pogledu, revizor treba da poznaje tehnike i karakteristike pranja novca kao kriminalne radnje. Imajući u vidu pravce razvoja korporativne i zakonske prakse u svijetu, pravnim licima će, očigledno, sve više biti nametnute obaveze osmišljavanja i primjenjivanja internih kontrola, čiji će ciljevi biti usmjereni na usaglašavanje njihovog poslovanja sa zakonima i propisima protiv pranja novca. Ukoliko bi se u takvom okruženju nezavisni revizor angažovao na reviziji usaglašenosti, ocjena iste bi se mogla izvesti kroz razvijanje posebnih revizorskih programa za kontrolne testove pranja novca, koji bi mogli imati sljedeću sadržinu: 15 Ispitati da li program protiv pranja novca zahtijeva odobravanje od upravnog odbora; Ispitati da li pravno lice ima program saglasnosti sa zakonima i propisima, koji uključuje imenovanje službenika odgovornog za usaglašavanje i nadgledanje mjera i radnji koje se sprovode protiv pranja novca na svakodnevnoj osnovi i koji je imenovan od strane izvršnih direktora pravnog lica; Pregledati pismene politike koje dokumentuju postupke koji se moraju izvršiti zarad sprečavanja, otkrivanja i izvještavanja o sumnjivim transakcijama koje su bile odobrene od izvršnih rukovodilaca; Ispitati da li pravno lice ima službu interne revizije ili neku nezavisnu treću stranu, koja redovno vrši ocjenu politika i praksi protiv pranja novca; Ispitati da li pravno lice posjeduje procedure u vezi sa čuvanjem evidencija o sumnjivim transakcijama, shodno primjenjivim zakonima; Ispitati da li pravno lice zahtijeva da se politike i procedure usmjerene protiv pranja novca primjenjuju na sva predstavništva i fi lijale u zemlji i inostranstvu; 12 Wells, T. J.: Principles of Fraud Examination, John Wiley&Sons, New Yersey, 2005, str Gilmore, C. W.: Dirty Money, Council of Europe Publishing, Strasbourg, 1999, str IFAC: Discusion Paper on Anti-Money Laundering, International Federation of ACcountants, January, 2002, New York, str Petković, A.: Forenzička revizija Kriminalne radnje u fi nansijskim izveštajima, Proleter, Bečej, 2010, str

37 36 Ispitati da li pravno lice vrši ocjenu rizika usmjerenu na klijente i transakcije klijenata u vezi s pranjem novca; Ispitati da li pravno lice posvećuje odgovarajući nivo dužne pažnje neophodne za one kategorije klijenata i transakcija za koje pravno lice ima razloga da vjeruje da posjeduju povećan rizik od nezakonitih aktivnosti za pravno lice; Posmatrati da li pravno lice primjenjuje mjere i radnje za identifi kaciju svojih klijenata, uključujući podatke o strankama u slučaju evidentiranih transakcija, otvaranja računa, itd; Ispitati da li pravno lice ima obavezu prikupljanja podataka u vezi sa sumnjivim transakcijama klijenata; Ispitati postojanje i pregledati politike i procedure usvojene za identifi kaciju i izvještavanje o transakcijama za koje je obavezno da se izvijeste nadležni organi; Ispitati da li pravno lice sprovodi mjere i radnje za uočavanje transakcija koje su tako osmišljene da izbjegnu propise i zahtjeve u vezi sa izvještavanjem o gotovinskim uplatama; Ispitati da li pravno lice provjerava transakcije klijenata ili transakcije koje pravnom licu izgledaju kao visokorizične; Ispitati da li pravno lice posjeduje politike koje daju razumno uvjerenje da se neće izvršiti transakcije za koje se sumnja da imaju svoje izvore u nezakonito stečenoj imovini; Ispitati da li pravno lice ima program nadzora za sumnjive ili neobične aktivnosti koje skrivaju transfere novca; Ispitati postojanje politika kojima se prate i primjenjuju novi ili izmjene postojećih zakona i propisa u vezi sa pranjem novca; Ispitati da li pravno lice pojedinim kadrovima obezbjeđuje obuku u vezi sa mjerama protiv pranja novca, koja uključuje identifi kaciju i izvještavanje u vezi sa transakcijama o kojima se mora obavijestiti nadležni državni organ Sprečavanje kompjuterskog kriminala Brzim razvojem kompjuterske tehnologije, njenom sve većom dostupnošću širokom krugu korisnika, lakoćom i jednostavnošću rukovanja, stvoreni su uslovi i za nastanak kompjuterskog kriminala kao društveno opasne pojave. Kompjuterski kriminal odnosi se na posrednu ili neposrednu upotrebu kompjutera ili telekomunikacionih tehnologija u izvršavanju kriminalnih radnji. Pojedini vidovi kompjuterskog kriminala mogu se svrstati u kategoriju kriminalne radnje u fi nansijskim izvještajima, zato što se pojedini oblici i tehnike kriminalnih radnji ne mogu izvršiti bez upotrebe računarske tehnologije. U funkcionisanju računarskog sistema postoji pet osnovnih nivoa koji, u stvari, predstavljaju kritične tačke sa stanovišta zaštite od kompjuterskog kriminaliteta, jer je na svakom od tih nivoa računarski sistem podložan kriminalnim radnjama. Ti kritični nivoi su: ulaz, izlaz, programiranje, upotreba i prenos. 16 Sve veća upotreba interneta u odnosima sa potrošačima, poslovnim partnerima, državnom upravom i zaposlenima, putem e-poslovanja, uvodi nove elemente rizika koje pravno lice treba da prevaziđe i koje revizor treba da razmotri prilikom sprovođenja revizije fi nansijskih izvještaja. Poput ostalih kategorija kriminalnih radnji, i kompjuterski kriminal se izvršava pod uticajem primjetnog pritiska, primjetne mogućnosti i pravdajućih stavova. Revizor razmatra kontrolno okruženje i procedure kontrole koje je pravno lice primijenilo na svoje aktivnosti elektronske trgovine u mjeri u kojoj su značajni za tvrdnje u fi nansijskim izvještajima. Mjere za sprečavanje kompjuterskog kriminala su: 17 interne računovodstvene kontrole, kontrole pristupa kompjuterskom sistemu, zaštite od neovlašćenog pristupa i upada sa računarskih mreža. Tradicionalne mjere interne računovodstvene kontrole isto su tako značajne i u automatizovanom okruženju kao i u ručno procesiranom ambijentu. Kontrole pristupa kompjuterskom sistemu mogu uključiti kontrole autentičnosti i identifikacije, uključujući i ključeve i pametne kartice, lozinke, biometriju, vremenske i dnevno ograničene pristupe i povremene promjene lozinke i kodova. Upotrebom hardverskog ili softverskog uređaja, koji je konfigurisan da dozvoli, odbije ili odobri pristup podacima kroz kompjutersku mrežu koja ima različite nivoe povjerenja, kao i sličnih zaštita, može se uspješno spriječiti upad raznih neodobrenih programa i podataka u računarski sistem, naročito sa internet mreže. 5. IZVJEŠTAJ FORENZIČKE REVIZIJE Revizorske kuće, prilikom sačinjavanja izvještaja forenzičke revizije, uglavnom koriste oblik izvještavanja koji se, po pravilu, ne razlikuje mnogo od tradicionalnih izvještaja nezavisne revizije. Prema međunarodnim revizorskim standardima, izvještaj revizora sadrži sljedeće elemente: 18 naziv izvještaja; kome je izvještaj upućen (adresat); početni ili uvodni pasus; pasus o obimu (koji opisuje prirodu revizije); pasus sa mišljenjem; datum izvještaja; adresa revizora; potpis revizora. Naziv izvještaja mora jasno ukazati na to da je riječ o forenzičkoj, a ne tradicionalnoj nezavisnoj reviziji fi nansijskog izvještaja. Obično su u upotrebi nazivi poput: Specijalni forenzički revizorski izvještaj, Izvještaj o istrazi forenzičke revizije, ili prosto Izvještaj forenzičke revizije. Izvještaj forenzičke revizije treba da bude naslovljen na odgovarajućeg primaoca, a izvještaji forenzičke revizije se dostavljaju strani koja je i zatražila njeno angažovanje. Forenzički izvještaj se obično naslovljava na najviše nivoe rukovodstva, u okolnostima kada ove strukture korporativnog upravljanja, zbog saznanja o mogućim kriminalnim radnjama, zatraže od revizorske kuće ciljanu forenzičku reviziju. Moguće je da i skupština akcionara bude naručilac forenzičkog izvještaja, pa se u tom slučaju izvještaj njoj i dostavlja. Kod nezavisne revizije fi nansijskih izvještaja, u početnom ili uvodnom pasusu obično se ukazuje na fi nansijske izvještaje pravnog lica koji su bili predmet revizije, uključujući datum i period koji je njima obuhvaćen. Pored toga, u izvještaj se uključuje saopštenje da je rukovodstvo pravnog lica odgovorno za fi nansijske izvještaje, kao i saopštenje da je odgovornost revizora da izrazi mišljenje o fi nansijskim izvještajima zasnovano na reviziji koju je izvršio. Međutim, kod ciljane forenzičke revizije, kao najčešćeg vida angažovanja, sadržina početnog ili uvodnog pasusa značajno se razlikuje. Izvještaj ciljane forenzičke revizije, u uvodnom pasusu, umjesto na cjelinu fi nansijskih izvještaja klijenta, stavlja naglasak na područje poslovanja koje je bilo predmet interesovanja, a u kojem obično postoje simptomi ili nagovještaji kriminalnih radnji, ili se pak želi provjeriti da li su ta područja lišena nezakonitog djelovanja. U pasusu o obimu, odnosno djelokurugu revizije, forenzički revizor opisuje ciljeve, prirodu i metodologiju obavljenog posla, koji predstavljaju osnovu za izražavanje mišljenja forenzičkog revizora, kao i eventualna ograničenja koja je forenzički revizor imao prilikom rada. To znači da on treba da ukaže na poslovnu dokumentaciju koja je bila predmet forenzičke revizije, kao i na obavljene razgo- 16 Petrović, S.: Kompjuterski kriminal, Bezbjednost, Beograd, 1996, str Petković, A.: Forenzička revizija Kriminalne radnje u fi nansijskim izveštajima, Proleter, Bečej, 2010, str Međunarodni standardi revizije 700 Izvještaj revizora o fi nansijskim izvještajima.

38 vore, intervjue i ispitivanja sa osobama čiji bi iskazi mogli pomoći u potvrđivanju ili opovrgavanju sumnji. Pasus sa mišljenjem forenzičkog revizora treba da ukaže na to da li je sprovedenom forenzičkom revizijom otkrivena kriminalna radnja u oblastima koje su bile predmet provjera, tj. da li su i u kojoj mjeri ostvareni osnovni i pojedinačni ciljevi revizije. Potpuno i cjelovito mišljenje forenzičke revizije u okolnostima postojanja kriminalne radnje podrazumijeva, dakle, otkrivanje i imenovanje izvršioca i njegovog položaja u organizaciji, opisivanje tehnike i određivanje mjesta izvršenja kriminalne radnje, kao i izračunavanje materijalne štete koju je ona izazvala. Ipak, prilikom izražavanja mišljenja u izvještaju forenzičke revizije, revizor mora obratiti posebnu pažnju na dvije posebno važne činjenice. Prvo: zbog same prirode kriminalnih radnji, forenzički revizor često neće biti u mogućnosti da u potpunosti ispuni sve ciljeve forenzičke revizije. Ipak, moraće i djelimično ostvarene ciljeve forenzičke revizije da opiše i iskaže u izvještaju kroz iskazano mišljenje. Drugo: izraženim mišljenjem u izvještaju, forenzički revizor može izazvati pokretanje krivičnog postupka, bilo protiv poznatog ili protiv nepoznatog izvršioca kriminalne radnje i uključenje državnih organa u tom pravcu. Sam ton izvještaja mora biti prožet konceptom osnovane sumnje, a ne optuženja ili presuđivanja. Datum izvještaja označava dan završetka revizije kod klijenta i krajnji datum do kada su mogle biti uočene kriminalne radnje i njihovi nepovoljni uticaji na fi nansijske izvještaje. Kod forenzičke revizije, kao i kod tradicionalne, u izvještaju treba označiti adresu revizora, kako bi se u budućem radu mogla nesmetano odvijati korespondencija. Izvještaj forenzičke revizije obično se potpisuje imenom revizorske fi rme i ličnim imenom revizora. ZAKLJUČAK Forenzička revizija je posebna usluga revizije fi nansijskih izvještaja, zasnovana na primjeni računovodstvenih i revizorskih vještina u vidu sprovođenja ciljnih, usmjerenih i detaljnih revizorskih procedura, a u cilju otkrivanja kriminalnih radnji u fi nansijskim izvještajima i predstavljanja istih na način prihvatljiv za sudski postupak. Osnovni cilj forenzičke revizije jeste otkrivanje kriminalne radnje u fi nansijskim izvještajima klijenta, bez obzira na veličinu njene materijalnosti, tj. stepena njenog uticaja na istinitost i objektivnost fi nansijskih izvještaja. Da bi u cjelini ispunio osnovni cilj forenzičke revizije, forenzički revizor bi, u mjeri u kojoj je to moguće, trebalo da otkrije i imenuje izvršioca kriminalne radnje, odredi mjesto i vrijeme njenog izvršenja, izračuna i iskaže materijalnu štetu nastalu usljed kriminalne radnje i, na kraju, opiše način njenog izvršenja. Za razliku od nezavisne revizije fi nansijskih izvještaja, koja koristi metode uzorkovanja i izvođenje kontrolnih i suštinskih testova, forenzička revizija vrši suštinsko, detaljno i dubinsko provjeravanje svih, ili tačno odabranih transakcija u sumnjivim područjima poslovanja. Kod forenzičke revizije nema ograničenja na određeni vremenski period. Izvještaji, transakcije i računi mogu biti, po potrebi, ispitani od početka, od korijena, bez obzira na datum događaja. Kod nezavisne revizije fi nansijskih izvještaja izražava se mišljenje sa rezervom ili bez rezerve, uzdržavajuće ili negativno mišljenje. S druge strane, kod forenzičke revizije mišljenje se izražava u pogledu mjesta, vremena i načina izvršenja kriminalne radnje, obračunavanja štete i imenovanja počinioca. Za revizora su značajna djela sa obilježjem kriminalne radnje ona koja prouzrokuju materijalno značajan pogrešan iskaz u fi nansijskim izvještajima, kao što su: protivpravno prisvajanje sredstava, lažno fi - nansijsko izvještavanje, korupcija, pranje novca i kompjuterski kriminal. Revizorske kuće, prilikom sačinjavanja izvještaja forenzičke revizije, uglavnom koriste oblik izvještavanja koji se, po pravilu, ne razlikuje mnogo od tradicionalnih izvještaja nezavisne revizije. Međutim, iako je forma slična, zbog ciljeva i posebnosti forenzičke revizije, njeni izvještaji su sadržinski drugačiji. IZVORI 1. Bologna, G. J., Lindquist, J. R.: Fraud Auditing and Forensic Accounting, John Wiley&Sons, New York, Gilmore, C. W.: Dirty Money, Council of Europe Publishing, Strasbourg, IFAC: Discusion Paper on Anti-Money Laundering, International Federation of ACCountants, New York, January, Međunarodni standardi i saopštenja revizije, Savez računovođa i revizora Srbije, Beograd, Petković, A.: Forenzička revizija Kriminalne radnje u fi nansijskim izveštajima, Proleter, Bečej, Petrović, S.: Kompjuterski kriminal, Bezbjednost, Beograd, Wells, T. J.: Corporate Fraud Handbook, John Wiley&Sons, New Yersey, Wells, T. J.: Principles of Fraud Examination, John Wiley&Sons, New Yersey, Internet: 1. Buckhoff, T.: Forensic Audit vs. Financial Statement Audits,... op.cit., 2. Institute of forensic auditors-ifa, 3. Thangam, P.: Forensic Auditing is more relevant than Normal Auditing, 4. Vasudevan, S.: Forensic Auditing p sep04.pdf 5. Association of certifi ed fraud examiners 37 Summary Forensic audit is a brand new and under-researched engagement of an independent audit which requires professional involvement of professionals in auditing, with special training and experience in fi ght against fraud. Possibility of frauds that auditor faces in conducting audit of fi nancial statements, as well as their abundance and diversity, is under signifi cant infl uence of management characteristics, conditions of economy and society itself. The key element of the audit investigation and detection of illegal activity is a quantitative or qualitative risk assessment that illegal activities are present in the company based on which are devised and implemented appropriate audit procedures as a response to the assessed risks. Key words: forensic audit, fraud, fi nancial statements, misappropriation of funds, false fi nancial reporting, corruption, money laundering, computer crime.

39 UDK 657.2: PREGLEDNI RAD Božo Vukoja * Značaj forenzičkog računovodstva i revizije za pouzdanost fi nansijskih izvještaja u BiH 38 Rezime Računovodstveni iskazi i drugi računovodstveni izvještaji su glavna svjedočanstva o imovinsko-fi nansijskom položaju, te o poslovnoj i novčanoj uspješnosti privrednog subjekta. Pri manipulacijama u računovodstvenom evidentiranju, radi se o fi ktivnim ili nepravilnim načinima računovodstvene obrade podataka, s namjerom da se prikrije prava slika o stanju sredstava, izvora sredstava ili poslovnom rezultatu. Pri zloupotrebi pravnih propisa, radi se o zloupotrebi pravnih normi, pri čemu se naizgled stvara slika njihova poštovanja, a u stvari se unutar propisa traže načini kako bi se postigli željeni poslovni ciljevi. Da bi se postigao taj cilj, brojnim se manipulacijama stvore drugačije vrijednosti sredstava, troškova i odliva. Do osporavanja fi nansijskih izvještaja, odnosno manipulacija, može doći i zbog neposrednog krivotvorenja podataka u računovodstvenim izvještajima. To se dešava usljed manipulacija podacima o bilansu, prenosu računovodstvenih podataka u posebne tabele i njihovom neispravnom svrstavanju u grupe, prikazivanju po vrijednosti, koja se bitno razlikuje od stvarne, da bi se pri tome prikazala ciljana vrijednost pojedinih ekonomskih kategorija. Upravo računovodstvenim prezentovanjem poslovnih rezultata, različitih od stvarnih, poslodavci žele da ovladaju tržištem i ostvare druge koristi, usljed čega izvještavanje o poslovnom uspjehu postaje nerealno, jer nije ostvareno. Rad je koncipiran tako da je podijeljen u šest dijelova. Prvi dio tretira pitanje privrednog kriminala u računovodstvu. Drugi dio razrađuje prevare u računovodstvu. U trećem dijelu se razmatra pojmovno određenje forenzike u računovodstvu, što je vodilja cjelokupnog koncepta rada, jer implicira potrebu njegovog postojanja i daljeg razvoja. Četvrti dio rada obuhvata analitičke procedure u forenzičkom računovodstvu. U petom dijelu se razmatra koncept kreativnog računovodstva i njegov uticaj na fi nansijske izvještaje. U šestom dijelu su prikazani rezultati istraživanja primjene forenzičkog, odnosno kreativnog računovodstva u Bosni i Hercegovini. Ključne riječi: forenzičko računovodstvo, kreativno računovodstvo, revizor. UVOD Razvoj forenzičkog računovodstva i revizije u BiH je neminovan iz više razloga, a među njima posebno se ističe nedostatak specijalnih znanja i iskustava eksternih i internih revizora, poreznih revizora, inspektora i računovođa pri istragama kažnjivih i drugih nedozvoljenih djela, te davanju mišljenja vještaka u vezi sa pravnim, poslovnim i drugim potrebama. Forenzičko računovodstvo je posebna grana računovodstva, koja se bavi isključivo ocjenama zakonitog i stručnog evidentiranja i izvještavanja. Preteča forenzičkog istraživačkog računovodstva nađena je u Španiji u XIX vijeku, u zapisima Pedra Antonio Alarcona, koji je opisao jednu pripovijetku o tikvama i paradajzu. Počeci pravog forenzičkog računovodstva vezani su za sudski postupak Meyera protiv Seftona iz godine, gdje se sudilo za uzrokovanje bankrota. Postoji vjerovanje da je naziv forenzičko računovodstvo (Forensic Accounting) prvi upotrijebio Maurice E. Peloubet još godine u svom članku Forensic Accounting: Its Place in Todays Economy. On je izjavio da su tokom rata i javno i industrijsko računovodstvo bili i ostali u funkciji forenzičkog računovodstva, naglašavajući da je do tada forenzičko računovodstvo korišteno samo u sudnici, te da pripremljeni fi nansijski izvještaji nisu imali sve karakteristike forenzičkog računovodstva. Prvu knjigu o forenzičkom računovodstvu napisao je Francis C. Dykeman godine. Vinko Belak je objavio godine knjigu u oblasti forenzičkog računovodstva, Poslovna forenzika i forenzičko računovodstvo. U SAD su brojne organizacije koje podržavaju upotrebu forenzičkog računovodstva i propisuju stroge standarde vezane za ovu oblast. Neke od njih su: Association of Certified Fraud Examiners, American College of Forensic Examiners, Association of Certified Fraud Specialists, National Association of Certified Valuation Analysts, American Institute of Certified Public Accountants itd. Svrha ovog rada jeste da ukaže na značaj razvoja forenzičkog računovodstva i forenzičke revizije u BiH u smislu sprečavanja malverzacija u okvirima poslovanja privrednih subjekata. Svako preduzeće mora imati odgovarajući sistem vođenja i upravljanja, koji sprečava i/ili otkriva nastajanje preduzetničkog kriminala. Cilj rada je da se ukaže na značaj koji forenzičko računovodstvo ima u okvirima poslovanja savremenih poslovnih sistema i ulogu menadžmenta u preuzimanju glavne odgovornosti za istinito i fer fi nansijsko izvještavanje i prezentovanje. * Ekonomski fakultet Sveučilišta Vitez u Travniku, bozo.vukoja@unvi.udu.ba

40 U istoriji su zabilježeni mnogi računovodstveni skandali uzrokovni računovodstvenim smicalicama (Accounting Shenanigans) i raznim trikovima i izvrtanjima (Tricks and Gimmicks), među kojima su najpoznatiji: Helmsley Enterprises Inc. (SAD) godine, Polly Peck (Velika Britanija) godine, Maxwell Communications (Velika Britanija) godine, Enron (SAD) godine, Tyco (SAD) godine, WorldCom Inc. (SAD) godine, Parmalat SpA (Italija) godine, America Online Inc. (AOL) (SAD), Bernard L. Mardoff Investment Securities LLC (SAD) godine, Satyam Computer Services (Indija) godine itd. 1. KREATIVNO RAČUNOVODSTVO Pojam kreativno računovodstvo može se objasniti na nekoliko načina. Krenućemo od sljedeće defi nicije: kreativno računovodstvo je proces u kojem računovođe koriste svoje poznavanje računovodstvenih pravila da bi manipulisali ciframa iskazanim u poslovnim računima 1. U Velikoj Britaniji, ovaj fenomen je okarakterisan izrazom creative accounting dok se u Sjedinjenim Američkim Državama češće koristi izraz earnings management 2. Pored ovih, još se koriste i izrazi poput: agresivno računovodstvo, ujednačavanje dobiti, kao i lažno fi nansijsko izvještavanje. Iako se međusobno razlikuju, prema vrstama postupaka koje obuhvaćaju, imaju zajedničku karakteristiku: sračunati su na prevaru i stoga su nepoželjni. Različiti autori pod ovim terminom podrazumijevaju različit sadržaj. Te razlike se kreću od stava da: 1. kreativno računovodstvo uključuje uobličavanje fi nansijskih izvještaja korištenjem prava izbora i drugih postupaka dopuštenih računovodstvenom regulativom 3 ; 2. kreativno računovodstvo obuhvata upravljanje dobiti (ne uključujući uravnoteženje dobiti ) i manipulaciju u vezi sa klasifi kacijom bilo u bilansu stanja bilo u bilansu uspjeha 4 ; 3. kreativno računovodstvo obuhvata svaki i sve one postupke koji se koriste da bi se manipulisalo podacima u fi nansijskim izvještajima, uključujući agresivno računovodstvo, primjenu računovodstvenih principa suprotnu njihovom duhu, lažno fi - nansijsko izvještavanje i sve postupke koji vode ka upravljanju dobiti ili manipulisanju prihodima 5. Veliki broj navedenih ciljeva je moguće svesti na sljedeća četiri 6 : 1. održanje povjerenja investitora, 2. ostvarenje bonusa, odnosno korištenje opcija na dionice, 3. priprema za preuzimanje ili odbrana od neprijateljskog preuzimanja, 4. odlaganje poreza na dobit na buduće periode. Kreativno računovodstvo se pojavljuje u dva oblika: 1. tzv. kozmetičko, gdje menadžeri manipulišu razgraničenjima bez ikakvih posljedica na novčane tokove, i kršenjem računovodstvenih propisa (van regulatornog okvira); 2. tzv. stvarno, gdje menadžeri poduzimaju dionice koje utiču na novčane tokove u svrhu upravljanja dobiti 7. Nosioci računovodstvene djelatnosti su stvaraoci informacija o privrednoj istini, koja nikada ne može biti u potpunosti objektivna. Veoma je važna spoznaja nosilaca računovodstvene djelatnosti da je upravo njihovo profesionalno postupanje ključ za stvaranje povjerenja u njihovoj djelatnosti. Kada subjektivnost ne bi postojala, tada ne bi bilo potrebe za revizorskom i drugim srodnim profesijama vještaka, koji upravo svojim znanjem i ponašanjem stvaraju povjerenje kod ljudi. Ključnim razlozima za pojavu privrednog kriminala u računovodstvu, smatraju se: poslovno-organizacijski nered i neodgovarajući unutrašnji nadzor, nevjerodostojno računovodstveno izvještavanje. U formiranju funkcionalnih sistema vođenja i uprave, ključna je organizacija ciljnog i decentralizovanog vođenja, s jasnim od re đivanjem u sistemu. Menadžment se mora baviti opstankom i razvojem preduzeća, a ne brojnim poslovno-izvršnim zadacima, koji bi trebalo da budu delegirani na izvršavanje nižim nivoima. U svakom preduzeću postoji veća ili manja potencijalna opasnost od pojave preduzetničkog kriminala, što implicira nužnost egzistiranja nadzornog organa, te razmatranje posljedica eventualno nastalih kriminalnih djela u preduzeću. U organizacijskim okvirima, upravo iz ovih razloga, nužno je postojanje interne kontrole, koja suštinski razmatra bonitet u samom sistemu poslovanja, te na taj način utiče na sprečavanje i otkrivanje prevara i drugih kažnjivih djela. Nevjerodostojno računovodstvo i fi nansijsko izvještavanje produkt je kreativnog, odnosno, manipulativnog računovodstva. Radi se o spornim ponašanjima nosilaca računovodstvene djelatnosti, koji računovodstvenim znanjima i vještinama preprave računovodstvene podatke i izvještaje, pa na taj način prikriju stvarne događaje, procese ili stanja, najčešće i sam poslovni rezultat. Danas se u svijetu kreativno računovodstvo često defi niše kao: maštovita upotreba računovodstva; transformacija fi nansijskih izvještaja iz onoga što je stvarno, u ono što se želi prikazati, korištenje legalnih mogućnosti izbora fl eksibilnih računovodstvenih metoda, postupaka i procjena, zloupotreba računovodstvenih procjena, metoda i tehnika, sa ciljem što boljeg prikaza fi nansijskog stanja, uspjeha itd. Kreativno računovodstvo obuhvata svaki postupak koji se koristi kako bi se manipulisalo podacima u finansijskim izvještajima. Ovaj oblik uključuje: agresivno računovodstvo, primjenu računovodstvenih načela suprotnu njihovom duhu, lažno finansijsko izvještavanje i sve postupke koji vode ka upravljanju dobiti ili manipulisanju podacima. U tim slučajevima riječ je o prevarantskim podacima, čija je svrha lažno predstavljanje ekonomskih okolnosti i uspjeha poslovnog subjekta, a rezultat su zloupotrebe pravnih i/ili drugih strukovnih, te profesionalnoetičkih normi. Radi se, dakle, o pogrešnim podacima, koji bi trebalo da navedu korisnika na pogrešan trag pri njegovim odlukama Amat O., Blake J. i Dowds J., The ethics of creative accounting, Economics Working Paper, Journal of Economic Literature classifi cation: M41, U prevodu upravljanje dobitkom. 3 Amat O. i Gowthorpe C., Creative accounting: Nature, Incidence and Ethical Issues, Journal of Economic Literature classifi cation: M41. 4 Stolowy H. i Lebas M., Korporativno fi nansijsko izvještavanje, str. 657, prema: Škarić Jovanović K., Kreativno računovodstvo motivi, instrumenti i posljedice, Zbornik radova sa 11. kongresa SRRRS, Banja Vrućica, god. 5 Mulford C. i Comiskey E., The Financial Numbers Game: Detecting Creative Accounting Practices, Wiley, 2000, str. 3, prema: Škarić Jovanović K., Kreativno računovodstvo motivi, instrumenti i posljedice, Zbornik radova sa 11. kongresa SRRRS, Banja Vrućica, god. 6 Vidjeti: Amat O., Blake J. i Dowds J., The ethics of creative accounting, Economics Working Paper, Journal of Economic Literature classifi cation: M41, Prevare u fi nansijskom izvještavanju metode njihovog činjenja, otkrivanja, prevencije i istraživanja, Simeunović, N., Beograd, 2011.

41 Za sprečavanje i otkrivanje kriminalnih i drugih nedozvoljenih djela, preduzeću su potrebni: profesionalno upravljanje, dugoročni (strateški) poslovni ciljevi, poslovno-organizacijski red, potporni mehanizmi (informacijska aktivnost usmjerena ka donošenju odluka, kvalitetno izgrađen sistem internih kontrola i interna revizija, a na čelu svega odgovarajuća poslovna kultura). Američki zakon Sarbanes-Oxley Act (SOX) iz godine snažnije je inicirao borbu protiv prevare i korupcije, nego prijašnja regulativa, i to ne samo u Americi i Evropi, nego širom svijeta. U Evropi je godine osnovan nezavisni istraživački ured za borbu protiv prevara i prekograničnog kriminala OLAF Offi ce Européen de Lute Anti Fraude. Precizna defi nicija prevara ne postoji. Termin prevara se koristi da opiše postupke kao što su obmana, podmićivanje, krivotvorenje, iznuda, korupcija, krađa, kovanje zavjere, pronevjera, nezakonito prisvajanje, davanje netačnih podataka, skrivanje materijalnih činjenica i dosluh. Prevara se najčešće dešava tamo gdje su kontrole slabe, gdje se ne primjenjuju ili ne postoje. Zato je jako važno da se, u kontekstu kontrole poslovanja, prvenstveno utvrditi stepen internih kontrola u preduzeću. Jačanje kontrola može pomoći u smanjivanju prilika za prevaru. U narednoj tabeli je prikazan postotak prevara prema tipu kompanije i prosječni gubici od prevare koji su zabilježeni u SAD-u. Prevare se najčešće klasifi kuju u tri grupe i to: korupcija, otuđivanje imovine i lažiranje fi nansijskih izvještaja. Slika 1. Komparacija revizije i forenzike 40 Sam način djelovanja forenzičara može se promatrati dvojako, i to kao preventivno (ex ante) koji podrazumijeva odvraćanje od prevara, odnosno djelovanje nakon sumnje u mogućnost prevare koja još nije nastala, i naknadno (ex post) nakon sumnje da je prevara nastala ili nakon otkrića same prevare. Inače, forenzičari mogu djelovati interno i eksterno, pri čemu interno djelovanje uključuje istraživanje mogućih prevara od strane zaposlenika i menadžera, dok eksterno podrazumijeva istraživanje mogućih prevara od strane kupaca, dobavljača, banaka i ostalih partnera. 2. FORENZIČKO RAČUNOVODSTVO Koncept forenzičkog računovodstva je temeljan i kompleksan, u kojem računovođa, u svom profesionalnom nezavisnom prosuđivanju, formira prezentaciju na tako visokom nivou pouzdanosti, da bi bila podobna kao dokaz u zakonski vođenom postupku, te za sudski ili administrativni uvid. Jednostavno rečeno, forenzičkno računovodstvo je računovodstvo koje je prikladno za javne preglede, jer podrazumijeva najviši stepen osiguranja. Rezultati istraživanja zasnovani su na naučnoj detekciji i interpretaciji dokaza određenog fenomena. Prva odrednica forenzičkog računovodstva su analize, koje razrađuju i objašnjavaju uzrok i posljedicu određene pojave, uključujući otkrivanje prevare (ukoliko postoji) i njenih posljedica. Primarna metodologija forenzičkog računovodstva jeste objektivna verifi kacija. Forenzičko računovodstvo je fokusirano na dokaze o ekonomskim transakcijama i na izvještavanje, kao sastavni dio računovodstvenog sistema i zakonske mreže, koja podržava ovakav tip dokaza, kao prihvatljive u funkciji utemeljenja računovodstvenog evidentiranja i/ili vrednovanja. Na razvoj discipline forenzičkog računovodstva više su uticala empirijska znanja dobijena kroz poslovnu praksu, a manje teorijska znanja. Za forenziku se kaže da je to dubinsko snimanje i istraživanje događaja, koji izazivaju sumnju da se nešto krivo radi ili da je prevara moguća. Forenzičko računovodstvo podrazumijeva primjenu znanja iz više disciplina, kao što su: računovodstvo, revizija, ekonomija, statistika, te istražiteljske vještine. Računovođe forenzičari su osposobljeni da promatraju iza brojeva i samim tim se suočavaju sa realnom situacijom u poslovanju. 3. CILJEVI FORENZIČKOG RAČUNOVODSTVA Djelatnost forenzičkog računovodstva podrazumijeva istražiteljsku funkciju, i to je zanimanje u kojem su zastupljeni računovodstvo i informacijske tehnologije, kao integrativni dijelovi. Ukoliko su rukovodioci poslovnog subjekta zabrinuti zbog odstupanja u fi nansijskim izvještajima i zbog fi nansijskih pronevjera, tada je njima potrebno više od onih usluga koje nude računovođe (eng. CPA Certifi ed Public Accountant Sertifi kovani računovođa). Dakle, njima je potreban forenzički računovođa (eng. CFA - Certifi ed Forensic Accountant Sertifi kovani forenzički računovođa). Primarni cilj forenzičkog računovodstva je objektivna verifi kacija fi nansijskih događaja. Upravo iz ovog razloga, u velikom broju slučajeva ra čunovođe forenzičari bivaju pozvani da svjedoče na sudu, kao svjedoci, eksperti, kako na strani tužioca, tako i na strani odbrane. Računovođe forenzičari mogu raditi na slučajevima građanske i krivične parnice. U građanskim parnicama forenzički

42 računovođa može dobiti upit da procijeni ekonomske štete usljed prekida ugovora. U slučajevima krivičnih parnica, od forenzičkog ra čunovođe se pak može zahtijevati da prezentira činjenične po - da tke o počinjenoj prevari u oblasti osiguranja, da identifi kuje prevaru, pranje novca, fi ksiranje cijena, manipulaciju trgovanja na berzama i slične nedozvoljene radnje. Nagli porast broja forenzičara i potreba za forenzičkim računovodstvom u svijetu, uzrokovani su i sljedećim događajima: veliki broj kompanija izjavio je da su bile žrtve prevara u posljednje dvije godine; porastao je broj kompanija koje su imale slučajeve korupcije i podmićivanja (corruption & bribery), porastao je broj otkrivenih slučajeva pranja novca (money laundering), porastao je broj fi nansijskih izvještaja u kojima je utvrđeno pogrešno prikazivanje (misrepresentation), veliki broj kompanija je izjavio da su bile žrtve prevare, prevare u obliku prikazivanja gubitaka na imovini u prosjeku su bile u rastu, veliki broj kompanija pretrpile su značajne gubitke ugleda u poslovnom svijetu, smanjena je motivacija osoblja i došlo je do poremećaja poslovnih odnosa; preko trećine prevara otkrivene su slučajno, primjenom uobičajenih postupaka detekcije prevara. Forenzički računovođa kao alat koristi svoju vještinu razumijevanja informacija o poslovanju, te fi nansijski sistem izvještavanja, računovodstvene i revizorske standarde i procedure, te prikupljene dokaze i tehnike istraživanja. Forenzičko računovodstvo ne pronalazi samo neslaganja, nego otkriva čitav lanac prevare i nalazi odgovore na pitanja: ko šta gdje zašto kada kako, pitanja koja čine lanac prevare. Osnovno načelo pri forenzičkoj istrazi jeste ocjena činjenica. Zadaci forenzičkog računovođe su da analizira, interpretira, sumira i prezentuje međusobno povezane poslovno-fi nansijske stavke, tako da budu razumljive i na odgovarajući način potkrijepljene. Računovođa forenzičar često participira u sljedećim aktivnostima: istraživanju i analiziranju dokaza o počinjenoj prevari, razvijanju kompjuterizovanih aplikacija koje će poslužiti u analizama i prezentacijama o fi nansijskim dokazima, prezentacijama rezultata istraživanja u vidu izvještaja i kompletiranja dokumentacije, asistiranju u pravnim postupcima, uključujući svjedočenja na sudu u ulozi svjedoka-stručnjaka, te pripremanju vizuelnih sredstava, koji će služiti kao dokaz na suđenju. U prethodnoj tabeli su prikazani podaci dobijeni intervjuisanjem 532 forenzičara u SAD-u o postotku i načinima otkrivanja prevara. 4. FORENZIČKO RAČUNOVODSTVO U BOSNI I HERCEGOVINI U bosanskohercegovačkom društvu, većina računovođa nikada nije čula za pojam računovođa forenzičar. Pozicija samog računovodstva u BiH je nezahvalna, prije svega zbog uslova i okruženja u kojima bosanskohercegovačke računovođe obavljaju svoj posao. Razlozi za to su: nedovoljno uređena računovodstvena legislativa sa pratećim propisima, neredovno obnavljanje informacija o izmjenama MRS/MSFI, neadekvatno valorizovanje računovodstva kao profesije i njenih pripadnika, nedovoljan razvoj svijesti o potrebi, odnosno navici cjelo životnog učenja, ostali subjektivni i objektivni razlozi. Računovodstvu kao profesiji, u zadnje vrijeme se daje više zna čaja, kako od menadžera i vlasnika kapitala, tako i od samih ra čunovođa, koji nastoje maksimalno postupati u skladu sa pra vilima struke. Međutim, bez obzira na pozitivne trendove, cje lokupna slika računovodstva kao profesije u BiH, u smislu pristupa računovodstvenim tehnikama i metodama, još uvijek se može okarakterisati kao konzervativna. Teško je, ili gotovo nemoguće govoriti o forenzičkom računovodstvu u okviru bosanskohercegovačke računovodstvene prakse, koja uopće ne poznaje zvanje forenzički računovođa. Edukacija za ovo zvanje, iz sadašnje perspektive bosansko-hercegovačke računovodstvene stvarnosti, djeluje, nažalost, kao utopija. 5. ANALITIČKE PROCEDURE U FORENZIČKOM RAČUNOVODSTVU U fazama obavljanja svog zadatka, računovođa forenzičar primjenjuje različite procedure, kako bi utvrdio područja počinjenih prevara. Analitičke procedure su one koje razlažu problem do detalja i djeluju u kontekstu formiranja usporedbi određenih uzajamno povezanih segmenata poslovanja, a ti odnosi na kraju, eventualno, impliciraju mogućnost prevare. Analitičke procedure u forenzici imaju tri primarna cilja: preliminarne (pripremne) analitičke procedure se koriste za otkrivanje područja visokog rizika od prevare, njihove prirode, vremena i stepen potrebnih forenzičkih procedura, nezavisne analitičke procedure se koriste za pribavljanje dokaza na temelju uspoređivanja i usklađivanja podataka, te utvrđivanja vjerodostojnosti (ispravnosti) dokumentacije, knjiženja i obračuna, konačne analitičke procedure služe za donošenje zaključaka o uticaju problematičnih transakcija na fi nansijske izvještaje. Istražitelj forenzičar u svom poslu, pored ostalog, koristi i analitičke tehnike za analizu odnosa između stavki u fi nansijskim izvještajima, odnosno analizu poslovnih transakcija. Istražiteljske tehnike forenzičkog računovodstva su: horizontalna analiza koja upoređuje stavke iz tekućeg perioda sa istim stavkama iz prethodnog perioda, Vertikalna analiza koja upoređuje postotne udjele pojedinih stavki u fi nansijskim izvještajima, npr. postotni udjel rashoda u prihodu, dobiti u prihodu i slično, Upoređivanje detaljnih stavki u fi nansijskim izvještajima sa istim ili sličnim stavkama iz prethodnih perioda, Analiza odnosa (ratio analysis) u fi nansijskim izvještajima u područjima profi tabilnosti, likvidnosti, solventnosti, aktivnosti i stvaranja vrijednosti. Tipični aspekti forenzičkih analitičkih procedura su usporedbe određenih kategorija, kao što su: tekući podaci nasuprot podacima iz prethodnog perioda; stvarni podaci nasuprot budžetu, prognozama i projekcijama; podaci preduzeća nasuprot podacima 41

43 42 u industriji; fi nansijski podaci nasuprot operativnim (količinskim) podacima; usporedba sintetičkih podataka nasuprot analitičkim podacima po organizacijskim jedinicama, proizvodima, lokacijama ili zaposlenima; podaci preduzeća nasuprot očekivanim rezultatima forenzičara. 6. NAJČEŠĆE MANIPULACIJE U FINANSIJSKIM IZVJEŠTAJIMA PRIMJENOM POSTUPAKA KREATIVNOG RAČUNOVODSTVA Jedan od vodećih autoriteta u Americi u otkrivanju manipulacija izazvanih primjenom postupaka kreativnog računovodstva u svrhu lažiranja fi nansijskih izvještaja, Howard Schilit, grupisao ih je u sedam dijelova i nazvao smicalicama (shenanigans). Računovodstveni trikovi koje računovođe najčešće koriste za lažiranje fi nansijskih izvještaja su: 1. prerano priznavanje prihoda ili priznavanje prihoda upitne kvalitete; 2. priznavanje fi ktivnog prihoda; 3. napuhivanje zarade vanrednim dobicima; 4. prebacivanje tekućih rashoda u raniji ili kasniji obračunski period; 5. pogrešna knjiženja ili nepravilno redukovanje obaveza; 6. prebacivanje tekućeg prihoda u kasniji period; 7. prebacivanje budućih rashoda u tekući period. U slučaju preranog priznavanja prihoda ili priznavanja prihoda upitne kvalitete, najčešći primjeri su: priznavanje prihoda od usluga ili proizvoda, za usluge koje će biti realizovane tek u narednom periodu ili proizvode koji kupcu još nisu isporučeni; priznavanje prihoda za usluge koje kupac nije dužan platiti; prodaja pridruženim preduzećima; prisvajanje i priznavanje tuđih prihoda kao svojih; precjenjivanje bezvrijednih stvari i njihova prodaja po visokoj cijeni. Priznavanje fi ktivnog prihoda nastaje usljed priznavanja prihoda, kada nisu ispunjene zakonske pretpostavke; priznavanje odobrenog rabata od strane dobavljača kao prihoda; priznavanje prihoda od prodaje u visini prodajne cijene nekretnina; priznavanje prihoda od prodaje preduzeća, nakon poslovnog spajanja; priznavanje fi - nansijskih i drugih prihoda kao prihoda od prodaje. Za napuhivanje zarade vanrednim dobicima imanentno je napuhivanje profi ta prodajom ranije otpisane imovine; stvaranje prihoda reklasifi kacijom stavki u bilansima (npr. stalna sredstva namijenjena prodaji); korištenje dobiti od prodaje nekretnina za smanjenje tekućih rashoda; uključivanje dobitka na prodaji nekretnina u prihode od prodaje. Prebacivanje tekućih rashoda u raniji ili kasniji obračunski period realizuje se kapitalizovanjem tekućih operativnih troškova i kasnijim terećenjem na rashode; prebacivanjem tekućih troškova u prethodni period uz pomoć primjene promijenjene računovodstvene politike; smanjenjem ispravke vrijednosti imovine; priznavanjem rashoda od umanjenja imovine (npr. goodwill); prebacivanjem troškova amortizacije u kasnije periode, odnosno prolongiranjem vijeka upotrebe, tzv. rastezanjem amortizacije. Pogrešna knjiženja ili nepravilno redukovanje obaveza nastaju usljed: priznavanja ranije stvorenih fiktivnih rezervi u prihod; smanjenja obaveza mijenjanjem računovodstvenih pretpostavki; davanja neopravdano velikih popusta; namjerno pogrešnog knjiženja rashoda uz formiranje (priznavanje) nepostojećih obaveza kao protivstavke; knjiženja plaćanja unaprijed u prihode, iako obaveza nije izvršena. Prebacivanje tekućeg prihoda u kasniji period realizuje se stvaranjem rezervi, te njihovim kasnijim priznavanjem u prihode, kao i priznavanjem prihoda kod pripajanja, koji je zarađen prije pripajanja. Najveći broj računovodstvenih skandala nastao je usljed napuhivanja i lažiranja prihoda, i to radi privlačenja investitora, povećanja ili održavanja cijena dionica, povećanja tržišne vrijednosti, ostvarivanja menadžerskih bonusa, izbjegavanja opasnosti od preuzimanja zbog loših rezultata i sl. U BiH nema zvaničnih istraživanja, ali na bazi praktičnih iskustava, može se reći da se radi o sljedećim manipulacijama: manipulacije troškovima i rashodima, manipulisanje prihodima, manipulisanje rezervisanjima, stvaranje nerealne aktive kapitalizacija tekućih troškova, agresivna revalorizacija radi poboljšanja slike o solventnosti i smanjenja utiska o visokim zaradama, skrivanje obaveza, isisavanje novca iz preduzeća, složene transakcije, krađa gotovine. Gotovo je nemoguće predvidjeti kad i gdje će se javiti računovodstvene manipulacije, ali je važno napomenuti da ciljevi manipulacije uveliko ovise o tome da li se radi o javnom preduzeću, koje kotira na berzi, ili privatnom. Naime, javna preduzeća nastoje prikazati bolji poslovni rezultat iz niza razloga, dok privatna preduzeća tome pribjegavaju jedino u slučaju kada namjeravaju izaći na berzu, ili kada ne žele prikazati gubitke, da ne bi uništili fi nansijski rejting, koji im je potreban za dobijanje kredita od banke. Indikatori prevara u preduzećima, a samim time i u računovodstvu, koji se najčešće pojavljuju u bosanskohercegovačkim preduzećima, na osnovu podataka koje smo dobili tokom istraživanja, možemo reći da su: veliki neočekivani gubici, opstruisanje (sprečavanje) normalnog rada internih revizora, neobjašnjeni manjkovi na zalihama, neobični otpisi potraživanja, neusklađenost priliva novca s prihodima i potraživanjima, neusklađenost odliva novca s obavezama, neuobičajeno veliki računi za nedefi nisane usluge (npr. istraživanje tržišta) koji se plaćaju drugim preduzećima, fi ktivni računi s povezanim preduzećima. Ovi tragovi se simbolično nazivaju crvene zastave ( red fl ags ) i upućuju na nužno preispitivanje markiranih područja poslovanja, u cilju detekcije nedozvoljenih radnji. Premda redovna revizija nije orijentisana na forenzičko računovodstvo, revizori mogu detektovati tačke mogućih nepravilnosti i prevara ( red fl ags ). U takvim situacijama, oni se ograđuju od pozitivnog mišljenja, ali na njima nije teret istražiteljstva i izvođenja dokaza, odnosno to je posao forenzičara. U slučajevima kada otkriju indikator moguće prevare ( red fl ag ), revizori istražiteljski posao predaju forenzičarima (hand-off). Računovođe forenzičari, pored konstatovanja činjeničnog stanja, nastoje da klupko počinjene prevare u potpunosti istraže i razriješe. U kontekstu forenzičkog računovodstva bitno je naglasiti da je zadnja karika u procesu tužba protiv počinitelja prevare, što znači da se u proces uključuje sud, koji će odrediti kaznu za počinjeno djelo.

44 ZAKLJUČAK U današnjem vremenu kompleksnog korporativnog poslovanja, sve organizacije su izložene određenom stepenu rizika od prevare. Stepen izloženosti organizacije riziku od prevara zavisi od inherentnosti poslovnih procesa, adekvatnosti i efi kasnosti internih kontrola za sprečavanje i otkrivanje prevara, kao i od poštenja i integriteta lica koja su uključena u poslovne aktivnosti. Kolika je vjerovatnoća da će se u nekoj poslovnoj organizaciji prevara desiti zavisi od više faktora specifičnih za preduzeće koje je u fokusu posmatranja. Kolika je vjerovatnoća da će doći do prevare, zavisi od toga, koliko je lako počiniti prevaru, te od prisutnosti motivacijskih faktora koji vode ka prevari, kao i na prethodnim iskustvima organizacije u pogledu broja i koliko se puta desila prevara u posmatranom prethodnom periodu. Razvoj računovodstva se odvija paralelno s razvojem i globalizacijom privrede, umrežavanjem i spajanjem velikih fi rmi, razvojem tržišta kapitala, davanjem većeg značaja fi nansijskim izvještajima, pa čak i razvojem svijesti ljudi, koji se bave računovodstvenom profesijom. U vremenskoj distanci razvoja računovodstvene profesije, došlo je do evolucije pojma računovodstva i nastanka pravaca koji se bave problematikom računovodstva na određen, specifi čan način, odnosno pojave konzervativnog, kreativnog, forenzičkog ili nekog drugog računovodstva. Forenzičko računovodstvo podrazumijeva primjenu postupaka, metoda i tehnika, da bi se utvrdilo da li se pogrešno radi, pogrešno prikazuje i izvještava (fraudulent fi nancial reporting), ima li podmićivanja (korupcije), postoji li prevara ili namjera prevare, ima li krađe, iskrivljavanja informacija, iznuđivanja, krivotvorenja i sl. Usporedba podataka iz preduzeća sa podacima preduzeća iz iste industrije, odnosno branše, mogu ukazati na tačke koje treba istražiti. Forenzičar uobičajeno ispituje: povećane proizvodne troškove, koji nemaju logično objašnjenje; velike otpise imovine koji odstupaju od onih u industriji; nižu količinu proizvodnje za iste troškove kao u industriji; niži ili viši rashod po zaposlenom od onog u industriji i sl. Polovina ispitanika smatra da zakonska regulativa u maloj mjeri smanjuje mogućnost friziranja finansijskih izvještaja. Ispitanici, takođe, smatraju da je najlakše na području zaliha sprovesti friziranje pozicija, a potom slijede prihodi i rashodi, te razgraničenja i rezervisanja. Indikatori prevara u preduzećima, a samim time i u računovodstvu, koji se najčešće pojavljuju u bosanskohercegovačkim preduzećima, na osnovu podataka koje smo dobili tokom istraživanja, možemo reći da su: veliki neočekivani gubici, opstruisanje (sprečavanje) normalnog rada internih revizora, neobjašnjeni manjkovi na zalihama, neobični otpisi potraživanja, neusklađenost priliva novca s prihodima i potraživanjima, neusklađenost odliva novca s obavezama, neuobičajeno veliki računi za nedefi nisane usluge (npr. istraživanje tržišta) koji se plaćaju drugim preduzećima, te fi ktivni računi s povezanim preduzećima. Na osnovu prezentovanih činjenica, jasno je da je hipoteza ovog rada da forenzičko računovodstvo daje zadovoljavajuće rezultate u otkrivanju značajno pogrešno prikazivanih informacija u finansijskim izvještajima, uzrokovanih počinjenim prevarama dokazana, što posebno potvrđuje praksa. Posao forenzičkog računovođe, najjednostavnije rečeno, od krucijalne je važnosti za otkrivanje nepravilnosti informacija prikazanih u finansijskim izvještajima, a koje se jednom riječju nazivaju prevara. U bosanskohercegovačkoj stvarnosti nužno je raditi na izmjeni konceptualnog okvira razmišljanja o računovodstvenoj djelatnosti, gdje svi zaposleni u domenu računovodstva moraju prihvatiti, istražiti i usvojiti znanja o novim pravcima računovodstvene djelatnosti, kao što je forenzičko i kreativno računovodstvo, koja će umnogome doprinijeti razvoju poslovnog funkcionisanja uopšte. LITERATURA 1. ACFE Association of Certifi ed Fraud Examiners, Report to the Nationon Occupational Fraud and Abuse, Amat O. i Gowthorpe C., Creative accounting: Nature, Incidence and Ethical Issues, Journal of Economic Literature classifi cation: M Amat O., Blake J. i Dowds J., The ethics of creative accounting, Economics Working Paper, Journal of Economic Literature classifi cation: M41, Belak V., Poslovna forenzika i forenzičko računovodstvo borba protiv prijevare, Belak Excellens d.o.o., Zagreb, Belak, V., Forenzičko računovodstvo, u: Računovodstvo, revizija i fi nancije konzalting - seminar, Zagreb Belak, V., Kreativno računovodstvo i njegov utjecaj na fi nansijske izvještaje. Računovodstvo, revizija i fi nancije, Zagreb, Belak, V., Fer vrijednost i tržišno računovodstvo. računovodstvo, revizija i fi nancije, Zagreb, Bešvir, B., Forenzička revizija. Računovodstvo, revizija i fi nancije, Zagreb, Brkanić, V., Bilančna kozmetika - dopuštena i nedopuštena kreativnost u fi nansijskim i poreznim izvješćima. RRI F, Zagreb, Crumbley L. D., Heitger L.E., Smith S.G., Forensic and Investigative Accounting, CCH a Wolters Kluwer business, Kolenda S., Forenzičko računovodstvo u funkciji razotkrivanja gospodarskog kriminala, Računovodstvo i menadžment RIM, 12. međunarodna znanstvena i stručna konferencija, Zbornik radova, Svezak I znanstveni radovi, Hrvatski računovođa Neovisna udruga računovođa, poreznih savjetnika i fi nansijskih djelatnika, Zagreb Split, Koletnik F., Koletnik Korošec M., Forenzičko računovodstvo u funkciji sprečavanja i otkrivanja gospodarskoga kriminala, Zbornik radova: Ekonomske reforme u BiH i evropske integracije (Implikacije Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između EU i BiH), Jedanaesti međunarodni simpozij, Udruženje-udruga računovođa i revizora Federacije Bosne i Hercegovine, Neum Kolar I., Je li forenzičko računovodstvo pravi put za otklanjanje privrednog kriminala, Acta economica časopis za ekonomiju, Ekonomski fakultet Univerziteta u Banjoj Luci, 12. izdanje, Banja Luka, Kumalić, J.: Računovodstvena načela i standardi kao ishodište računovodstvenih politika, Bihać, januar, godine (predavanja) 15. Knežević G., Analiza fi nansijskih izveštaja, Univerzitet Singidunum, Beograd, McArthur, C.V, Evidence Accountants as Experts, Canadian Bar Review, Vol. XXVI, No.5, May Mulfrod C.W., Comiskey E.E., The Financial Numbers Game: Detective Creative Accounting Practice, John Wiley & Sons, Ltd. New York, Nasre K., Creative Financial Accounting: Its Nature and Use, Hemel Hempstead, Prantice Hall,

45 19. Novalija S, Forenzičko računovodstvo i utjecaj kreativnog računovodstva na fi nansijske izvještaje, Ekonomski fakultet Tuzla, Schilit H., Financial Shenanigans: How To Detect Accounting Gimmicks & Fraud in Financial Reports, McGraw Hill, New York, Stanišić M., Konzervativno vs. kreativno (forenzičko, manipulativno) računovodstvo, Porezni savjetnik, avgust/kolovoz Stanišić M., Revizija otkrivanja prevare bazirana na riziku, Porezni savjetnik, septembar/rujan Stefanović, R. Sprečavanje i otkrivanje lažnog fi nansijskog izvještavanja, Beograd Škarić Jovanović K., Kreativno računovodstvo motivi, instrumenti i posljedice, Zbornik radova sa 11. kongresa SRRRS, Banja Vrućica, Summary Accounting statements and other accounting reports are the main evidence of the property and fi nancial position, and the business and monetary success of the undertaking. When recording in the accounting manipulations, it is a fi ctive or improper methods of accounting data processing, in order to disguise the true picture of the status of funds, resources and business results. When the abuse of legal regulations, it is an abuse of legal norms, in which seemingly create your respect for them, in fact, within the regulations seek ways to achieve the desired business goals. To achieve this goal, many manipulations are creating a different value of assets, expenses and outfl ows. By challenging the fi nancial statements, or manipulation, may be due to direct and forgery of data in accounting reports. This happens due to manipulation of the data on balance, the transfer of accounting data into separate tables and their improper classifi cation of the group, displaying the values that are signifi cantly different from the real, to thereby display the target value of some economic categories. That accounting presentation of operating results, different from the actual employers want to master the market and achieve other benefi ts, which resulted in reporting on business success, it becomes unrealistic, because it was not realized. This study is designed so that it is divided in six parts. The fi rst part treats the issue of economic crime in accounting. The second part discusses the accounting fraud. The third section examines the conceptual defi nition of forensic accounting, which is guiding the whole concept of work, because it implies the need for its existence and further development. The fourth part of the work includes analytical procedures in forensic accounting. The fi fth section discusses the concept of creative accounting and its impact on the fi nancial statements. In the sixth section presents the results of the application of forensic research, or creative accounting in Bosnia and Herzegovina. Keywords: Forensic accounting, creative accounting,auditor, creative audit.

46 ZAKLJUČAK U današnjem vremenu kompleksnog korporativnog poslovanja, sve organizacije su izložene određenom stepenu rizika od prevare. Stepen izloženosti organizacije riziku od prevara zavisi od inherentnosti poslovnih procesa, adekvatnosti i efi kasnosti internih kontrola za sprečavanje i otkrivanje prevara, kao i od poštenja i integriteta lica koja su uključena u poslovne aktivnosti. Kolika je vjerovatnoća da će se u nekoj poslovnoj organizaciji prevara desiti zavisi od više faktora specifičnih za preduzeće koje je u fokusu posmatranja. Kolika je vjerovatnoća da će doći do prevare, zavisi od toga, koliko je lako počiniti prevaru, te od prisutnosti motivacijskih faktora koji vode ka prevari, kao i na prethodnim iskustvima organizacije u pogledu broja i koliko se puta desila prevara u posmatranom prethodnom periodu. Razvoj računovodstva se odvija paralelno s razvojem i globalizacijom privrede, umrežavanjem i spajanjem velikih fi rmi, razvojem tržišta kapitala, davanjem većeg značaja fi nansijskim izvještajima, pa čak i razvojem svijesti ljudi, koji se bave računovodstvenom profesijom. U vremenskoj distanci razvoja računovodstvene profesije, došlo je do evolucije pojma računovodstva i nastanka pravaca koji se bave problematikom računovodstva na određen, specifi čan način, odnosno pojave konzervativnog, kreativnog, forenzičkog ili nekog drugog računovodstva. Forenzičko računovodstvo podrazumijeva primjenu postupaka, metoda i tehnika, da bi se utvrdilo da li se pogrešno radi, pogrešno prikazuje i izvještava (fraudulent fi nancial reporting), ima li podmićivanja (korupcije), postoji li prevara ili namjera prevare, ima li krađe, iskrivljavanja informacija, iznuđivanja, krivotvorenja i sl. Usporedba podataka iz preduzeća sa podacima preduzeća iz iste industrije, odnosno branše, mogu ukazati na tačke koje treba istražiti. Forenzičar uobičajeno ispituje: povećane proizvodne troškove, koji nemaju logično objašnjenje; velike otpise imovine koji odstupaju od onih u industriji; nižu količinu proizvodnje za iste troškove kao u industriji; niži ili viši rashod po zaposlenom od onog u industriji i sl. Polovina ispitanika smatra da zakonska regulativa u maloj mjeri smanjuje mogućnost friziranja finansijskih izvještaja. Ispitanici, takođe, smatraju da je najlakše na području zaliha sprovesti friziranje pozicija, a potom slijede prihodi i rashodi, te razgraničenja i rezervisanja. Indikatori prevara u preduzećima, a samim time i u računovodstvu, koji se najčešće pojavljuju u bosanskohercegovačkim preduzećima, na osnovu podataka koje smo dobili tokom istraživanja, možemo reći da su: veliki neočekivani gubici, opstruisanje (sprečavanje) normalnog rada internih revizora, neobjašnjeni manjkovi na zalihama, neobični otpisi potraživanja, neusklađenost priliva novca s prihodima i potraživanjima, neusklađenost odliva novca s obavezama, neuobičajeno veliki računi za nedefi nisane usluge (npr. istraživanje tržišta) koji se plaćaju drugim preduzećima, te fi ktivni računi s povezanim preduzećima. Na osnovu prezentovanih činjenica, jasno je da je hipoteza ovog rada da forenzičko računovodstvo daje zadovoljavajuće rezultate u otkrivanju značajno pogrešno prikazivanih informacija u finansijskim izvještajima, uzrokovanih počinjenim prevarama dokazana, što posebno potvrđuje praksa. Posao forenzičkog računovođe, najjednostavnije rečeno, od krucijalne je važnosti za otkrivanje nepravilnosti informacija prikazanih u finansijskim izvještajima, a koje se jednom riječju nazivaju prevara. U bosanskohercegovačkoj stvarnosti nužno je raditi na izmjeni konceptualnog okvira razmišljanja o računovodstvenoj djelatnosti, gdje svi zaposleni u domenu računovodstva moraju prihvatiti, istražiti i usvojiti znanja o novim pravcima računovodstvene djelatnosti, kao što je forenzičko i kreativno računovodstvo, koja će umnogome doprinijeti razvoju poslovnog funkcionisanja uopšte. LITERATURA 1. ACFE Association of Certifi ed Fraud Examiners, Report to the Nationon Occupational Fraud and Abuse, Amat O. i Gowthorpe C., Creative accounting: Nature, Incidence and Ethical Issues, Journal of Economic Literature classifi cation: M Amat O., Blake J. i Dowds J., The ethics of creative accounting, Economics Working Paper, Journal of Economic Literature classifi cation: M41, Belak V., Poslovna forenzika i forenzičko računovodstvo borba protiv prijevare, Belak Excellens d.o.o., Zagreb, Belak, V., Forenzičko računovodstvo, u: Računovodstvo, revizija i fi nancije konzalting - seminar, Zagreb Belak, V., Kreativno računovodstvo i njegov utjecaj na fi nansijske izvještaje. Računovodstvo, revizija i fi nancije, Zagreb, Belak, V., Fer vrijednost i tržišno računovodstvo. računovodstvo, revizija i fi nancije, Zagreb, Bešvir, B., Forenzička revizija. Računovodstvo, revizija i fi nancije, Zagreb, Brkanić, V., Bilančna kozmetika - dopuštena i nedopuštena kreativnost u fi nansijskim i poreznim izvješćima. RRI F, Zagreb, Crumbley L. D., Heitger L.E., Smith S.G., Forensic and Investigative Accounting, CCH a Wolters Kluwer business, Kolenda S., Forenzičko računovodstvo u funkciji razotkrivanja gospodarskog kriminala, Računovodstvo i menadžment RIM, 12. međunarodna znanstvena i stručna konferencija, Zbornik radova, Svezak I znanstveni radovi, Hrvatski računovođa Neovisna udruga računovođa, poreznih savjetnika i fi nansijskih djelatnika, Zagreb Split, Koletnik F., Koletnik Korošec M., Forenzičko računovodstvo u funkciji sprečavanja i otkrivanja gospodarskoga kriminala, Zbornik radova: Ekonomske reforme u BiH i evropske integracije (Implikacije Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između EU i BiH), Jedanaesti međunarodni simpozij, Udruženje-udruga računovođa i revizora Federacije Bosne i Hercegovine, Neum Kolar I., Je li forenzičko računovodstvo pravi put za otklanjanje privrednog kriminala, Acta economica časopis za ekonomiju, Ekonomski fakultet Univerziteta u Banjoj Luci, 12. izdanje, Banja Luka, Kumalić, J.: Računovodstvena načela i standardi kao ishodište računovodstvenih politika, Bihać, januar, godine (predavanja) 15. Knežević G., Analiza fi nansijskih izveštaja, Univerzitet Singidunum, Beograd, McArthur, C.V, Evidence Accountants as Experts, Canadian Bar Review, Vol. XXVI, No.5, May Mulfrod C.W., Comiskey E.E., The Financial Numbers Game: Detective Creative Accounting Practice, John Wiley & Sons, Ltd. New York, Nasre K., Creative Financial Accounting: Its Nature and Use, Hemel Hempstead, Prantice Hall,

47 19. Novalija S, Forenzičko računovodstvo i utjecaj kreativnog računovodstva na fi nansijske izvještaje, Ekonomski fakultet Tuzla, Schilit H., Financial Shenanigans: How To Detect Accounting Gimmicks & Fraud in Financial Reports, McGraw Hill, New York, Stanišić M., Konzervativno vs. kreativno (forenzičko, manipulativno) računovodstvo, Porezni savjetnik, avgust/kolovoz Stanišić M., Revizija otkrivanja prevare bazirana na riziku, Porezni savjetnik, septembar/rujan Stefanović, R. Sprečavanje i otkrivanje lažnog fi nansijskog izvještavanja, Beograd Škarić Jovanović K., Kreativno računovodstvo motivi, instrumenti i posljedice, Zbornik radova sa 11. kongresa SRRRS, Banja Vrućica, Summary Accounting statements and other accounting reports are the main evidence of the property and fi nancial position, and the business and monetary success of the undertaking. When recording in the accounting manipulations, it is a fi ctive or improper methods of accounting data processing, in order to disguise the true picture of the status of funds, resources and business results. When the abuse of legal regulations, it is an abuse of legal norms, in which seemingly create your respect for them, in fact, within the regulations seek ways to achieve the desired business goals. To achieve this goal, many manipulations are creating a different value of assets, expenses and outfl ows. By challenging the fi nancial statements, or manipulation, may be due to direct and forgery of data in accounting reports. This happens due to manipulation of the data on balance, the transfer of accounting data into separate tables and their improper classifi cation of the group, displaying the values that are signifi cantly different from the real, to thereby display the target value of some economic categories. That accounting presentation of operating results, different from the actual employers want to master the market and achieve other benefi ts, which resulted in reporting on business success, it becomes unrealistic, because it was not realized. This study is designed so that it is divided in six parts. The fi rst part treats the issue of economic crime in accounting. The second part discusses the accounting fraud. The third section examines the conceptual defi nition of forensic accounting, which is guiding the whole concept of work, because it implies the need for its existence and further development. The fourth part of the work includes analytical procedures in forensic accounting. The fi fth section discusses the concept of creative accounting and its impact on the fi nancial statements. In the sixth section presents the results of the application of forensic research, or creative accounting in Bosnia and Herzegovina. Keywords: Forensic accounting, creative accounting,auditor, creative audit.

48 UDK : PREGLEDNI RAD George W. Kester * Goran Radivojac ** Stavovi izvršnih direktora o dividendnoj politici Rezime Ovaj radi se bavi rezultatima nedavnog sveoubuhvatnog istraživanja izvršnih direktora kompanija kotiranih na banjalučkoj berzi u vezi sa njihovim pogledima na različita pitanja vezana za dividende. Ispitanici vjeruju da isplata dividendi utiče na vrijednost akcija. Lintnerov model odloženog djelimičnog prilagođavanja djeluje kao generalno dosljedan sa stavovima direktora ispitanika koji su takođe svjesni signaliziranja i efekata klijentele. Ključne riječi: izvršni direktori, banjalučka berza, dividende, vrijednost akcija, Lintnerov model. UVOD U današnjim nesigurnim ekonomskim, kreditnim i uslovima tržišta akcija, za kompanije je važno da sačuvaju gotovinu i pažljivo ocijene politiku isplate dividendi. Decembra god. sproveli smo detaljno istraživanje izvršnih direktora kompanija kotiranih na banjalučkoj berzi u vezi sa njihovim stavovima o raznim teoretskim pitanjima i fi nansijskoj politici i praksi njihovih kompanija u tri glavna područja: politika kapitalne strukture, dividende i fi nansijski planovi. Ukupni rezultati su prezenovani u junu na VI međunarodnom simpozijumu o korporativnom upravljanju. Ovaj članak sumira naše rezultate u području politike dividendi. Rezultati bi trebalo da budu od koristi akademicima, kao i praktičarima. Rezultati pružaju uvid u praksu kompanija i mjeru u kojoj kompanije koje učestvuju u istraživanju koriste pretpostavke, modele i odluke koje osmišljavaju i o kojima poučavaju akademici, za donošenje fi nansijskih odluka. 1. POZADINA Glavna ideja fi nansijskog menadžmenta ima za cilj povećanje akcionarske vrijednosti, što se postiže kriterijumom neto sadašnje vrijednosti za prihvatanje ili odbijanje investicija. Prema ovom kriterijumu, kompanija treba da prihvati sve investicione prilike koje obećavaju veći prinos od onog koji je dostupan drugdje za isti nivo rizika. Iz ovog slijedi politika rezidualne dividende: dividende treba da budu isplaćene od preostale zarade nakon fi nansiranja svih projekata sa pozitivnom neto sadašnjom vrijednošću. Svaka preostala zarada treba biti distribuisana akcionarima kompanije koji zauzvrat zarađuju veće prinose na druge investicije istog nivoa rizika. Međutim, ovisno o tajmingu i visini zarade i investicionim prilikama dostupnim kompaniji, strogo pridržavanje rezidualne politike na godišnjoj bazi rezultira nepredvidljivim uzorkom dividende. Debata oko dividendne politike većim dijelom se bavi efektima promjene dividendi na vrijednost akcija. Tradicionalisti vjeruju da akcionari preferiraju dividende u odnosu na kapitalnu dobit koja se očekuje kao rezultat reinvestiranja zarade firme. Pod pretpostavkom da sve ostalo ostaje konstantno, bilo kakvi rezovi u dividendi kao rezultat rezidualne politike bi vjerovatno rezultirali smanjenjem vrijednosti akcije. Rani zagovarači ove tzv. ptica u ruci teorije, Gordon (1959) i Lintner (1962), smatrali su da su dividende manje rizične od kapitalne dobiti. Kapitalna dobit ne ovisi samo o profi tabilnoj reinvesticiji zarade kompanije, već i o kretanjima na cjelokupnom tržištu akcija. Pošto se dividende smatraju manje rizičnim od kapitalne dobiti, akcionari će više vrednovati akcije kompanije sa većim koefi cijentom isplate dividendi od akcija sa manjim koefi cijentom isplate dividendi, pod uslovom da je sve ostalo konstantno. Alternativni stav je da je dividendna politika nevažna. U svom teoretskom radu, nobelovci Miller i Modigliani (1961) su demonstrirali da je dividenda politka nevažna u svijetu savršenih i efi kasnih tržišta kapitala. Ovim stavom, koji su proširili Black i Scholes (1974) i Miller i Scholes (1978), smatra se da su akcionari okupirani samo zaradom kompanije, a ne udjelom zadržanim u kompaniji i isplaćenim u vidu dividendi. Akcionari su indiferentni da li su dividende isplaćene i shodno tome indiferentni na nepredvidljive dividende koje bi rezultirale pridržavanjem rezidualne politike. Slično tome, Radivojac (2008) smatra da je vrijednost kompanije više zasnovana na kvalitetu njenog menadžmenta i investicionoj politici, nego na njenoj dividendnoj politici. Bez obzira na debatu koja se nastavlja u akademskoj zajednici, praktičari se ponašaju kao da dividendna politika jeste važna; to je ponašanje koje može, ali i ne mora biti racionalno i teoretski opravdano. U klasičnoj studiji zasnovanoj na intervjuima sa američkim korporativnim izvršnim direktorima sredinom pedesetih 45 * Washington and Lee University. ** Ekonomski fakultet Univerziteta u Banjoj Luci, goran.radivojac@efbl.org

49 46 godina prošlog vijeka, Lintner (1956) je došao do zaključka da iako mnoge kompanije imaju dugoročne koefi cijente isplate zasnovane na zaradi, godišnje dividende sporo reaguju na zaradu. Privremena povećanja ili smanjenja u zaradi imaju kratkoročno malo efekta na dividende. Ukratko, došao je do zaključka da su kompanije nevoljne da povećaju dividende na nivo koji se ne može održati od straha zbog kasnije potrebe za smanjenjem dividende. Kao rezultat ovih intervjua, Lintner (1956) je postavio model odloženog djelimičnog prilagođavanja koji se odnosi na promjene u dividendi i na prošle dividende i tekuću zaradu. Lintnerov bihejvioristički model, ili njegove varijacije, empirijski je testiran tokom godina od strane brojnih istraživača. Npr. primjenjivan je na fi nansijske podatke razvijenog tržišta u Sjedinjenim Državama od strane Fame i Babiaka (1968), Wattsa (1973), Roya i Cheunga (1985), u Kanadi od strane Chateaua (1979), u Velikoj Britaniji od Ryana (1974) i Irskoj od strane Barretta i Cottera (1990). U principu, rezultati ovih studija dosljedni su sa Lintnerovim modelom djelimičnog prilagođavanja prema ciljanom koefi cijentu isplate. Linterov model je takođe podržan istraživanjima izvršnih direktora kompanije. Npr. Baker, Farelly i Edelman (1985) su anketirali glavne fi nansijske direktore kompanija u Sjedinjenim Državama i došli su do zaključka da izvršni direktori i dalje naglašavaju važnost održavanja kontinuiteta dividendi. Mnogi ispitanici su se složili da kompanije treba da izbjegavaju promjene u dividendi koje bi uskoro mogle biti obrnute i treba da teže neprekinutoj isplati dividendi. U njihovom istraživanju američkih kompanija, Pinegar i Wilbricht (1989) su pronašli dodatne dokaze snažne menadžerske preference za kontinuitetom dividendi. 2. ISTRAŽIVANJE Upitnici istraživanja od četiri stranice koji se sastoje od raznih pitanja, korišteni su za sticanje informacija u vezi sa fi nansijskom praksom i politikom kompanija izlistanih na banjalučkoj berzi. Upitnici, napisani na srpskom jeziku, nisu tražili od ispitanika da otkriju svoj identitet, funkcije ili kompanije, poslani su mailom od strane banjalučke berze izvršnim direktorima kompanija izlistanih na zvaničnom tržištu banjalučke berze. Sveukupno, upitnici sa poslani na 30 kompanija u decembru god. Podsjetnici su poslani u januaru kako bi se popravila stopa odgovaranja. Vraćeno je 11 upitnika, što je rezultiralo stopom odgovora od 36,7%. Ovo je prvo istraživanje fi nansijske politike i prakse kompanija sa banjalučke berze. 3. REZULTATI: POLITIKA DIVIDENDI Da bismo ocijenili stavove izvršnih direktora u vezi sa politikom dividendi, od ispitanika smo tražili da navedu nivo svog slaganja sa 13. izjava na skali od 7 bodova. Izjave su adaptirane iz upitnika Bakera i ostalih (1985). Tabela 1. sadrži statistike rezimea odgovora na ponuđene izjave. Izjave nisu prikazane po redu navedenom u upitniku istraživanja. Tabela 1: Stepen slaganja sa dividendnom politikom Neslaganje Slaganje Koef. (-3,-2) (-1,0.1) (+2,+3) Stavovi o dividendama i vrijednosti akcija 1. Isplate dividendi utiču na cijenu akcija. 0,0% 45,5% 54,5% 1,82 2. Kapitalna dobit koja se očekuje od zadržane zarade je manje izvjesna od očekivanih dividendi. 9.1% 45.5% 45,5% 1,09 Stavovi o Lintnerovom modelu 3. Kompanija treba da teži neprekinutoj isplati dividendi. 27,3% 45,5% 45,5% 0,60 4. Kompanija treba da izbjegava povećanja dividendi koje mogu biti obrnute za godinu dana. 0,0% 63,6% 36,4% 1,27 5. Kompanija treba da ima ciljani koefi cijent isplate i periodično prilagođava isplatu prema tome. 0,0% 54,5% 45,5% 1,36 6. Promjena u postojećoj isplati dividendi je važnija od stvarnog iznosa dividendi. 18,2% 18,2% 63,6% 1,73 Stavovi o efektima signalizacije 7. Razlozi za promjenu politike dividendi moraju biti adekvatno objavljeni investitorima. 9,1% 27,3% 63,65% 1,73 8. Isplata dividendi obezbjeđuje uređaj za signaliziranje budućnosti kompanije. 27,3% 36,4% 36,4% 1,27 9. Tržište koristi objave dividendi kao informaciju za procjenu jamstva. 0,0% 81,8% 18,2% 1,18 Stavovi o efektu klijentele 10. Menadžment treba da odgovori na preference svojih akcionara u vezi dividendi. 9,1% 27,3% 63,6% 1, Investitori su ravnodušni između prinosa dividendi nasuprot onih od kapitalne dobiti. 9,1% 81,8% 9,1% 0,45

50 2. Kapitalni dobici očekivani kao rezultat zarade su manje sigurni od očekivanih dividendi. 9,1% 45,5% 45% 1,09 Stavovi o rezidualnoj politici 12. Novi zahtjevi kapitalne investicije fi rme generalno imaju malo efekta na modifi kaciju šablona ponašanja dividendi. 18,2% 45,5% 36,4% 1, Distribucija dividendi treba biti posmatrana kao rezidualna nakon fi nansiranja željenih investicija od dostupnih zarada. 9,1% 54,5% 36,4% 1, Stavovi o dividendama i vrijednosti akcija Kao što je već prethodno navedeno, većina kontroverze u literaturi sa bavi odnosom između dividendi i vrijednosti akcija. Direktori ispitanici se snažno slažu sa izjavom da isplata dividendi utiče na cijenu akcija (S 1) i prema tome nije irelevantna. Postoji manje slaganje sa tvrdnjom da je kapitalna dobit koja se očekuje kao rezultat zadržane zarade manje sigurna od očekivane dividende (S 2), osnovno opravdanje koje nude tradicionalisti kao potvrdu svoje tvrdnje da akcionari preferiraju dividende u odnosu na kapitalnu dobit Stavovi o Lintnerovom modelu Četiri izjave se odnose na Lintnerov model odloženog djelimičnog prilagođavanja: (S 3), (S 4), (S 5) i (S 6). Direktori ispitanici se čvrsto slažu sa tvrdnjom da kompanija treba da izbjegava donošenje promjena u dividendama koje mogu biti obrnute za godinu dana ili slično (S 4) i da kompanija mora imati ciljani koefi cijent isplate i periodično prilagođavati svoju isplatu prema meti (S 5). Međutim, nije izraženo čvrsto mišljenje vezano za izjave da kompanija treba da teži da održi neprekinute isplate dividendi (S 3). Lintnerov model takođe sugeriše da menadžeri preferiraju održavanje stabilnih dividendi i fokusiranje na promjene u postojećim stopama isplate dividendi prije nego na ukupan iznos isplaćenih dividendi. Izraženo je snažno slaganje sa izjavom da je promjena u postojećim isplatama značajnija od stvarnog iznosa dividendi (S 6) Stavovi o efektima signaliziranja Objašnjenje ponuđeno za opravdavanje stabilnih dividendi je efekat signaliziranja ( ili informacijski sadržaj dividendi), koji se fokusira na informacije koje promjene u dividendama prenose investitorima. Prema efektu signaliziranja, promjene u nivou dividendi mogu prenijeti nove informacije investitorima u vezi sa budućom zaradom ili novčanim tokom. To je zbog asimetrije informacija između menadžera i investitora. Prema tome, smanjenja u dividendama koja periodično rezultiraju iz višegodišnjeg pridržavanja rezidualne politike šalju negativan signal akcionarima u vezi sa budućnosti kompanije, pri tome protivno utičući na cijenu akcija. Tri izjave uključuju efekte signaliziranja: (S 7), (S 8) i (S 9). Izvršni direktori se slažu sa tvrdnjom da razlozi za promjenu politike dividendi treba da budu adekvatno objavljeni investitorima (S 7) i da isplate dividendi pružaju signaliziranje budućnosti fi rme (S 8). Postoji manje slaganje da tržište koristi objave dividendi kao informaciju za procjenu vrijednosti akcija (S 9) Stavovi o efektu klijentele Drugi ponuđen razlog za opravdanje stabilne politike dividendi je efekat klijentele koji objašnjava tendenciju svake kompanije da privuče sopstvenu klijentelu koja je dijelom privučena kompaniji zbog njene politike dividendi. Neki investitori preferiraju visoku isplatu akcija, dok ostali preferiraju kapitalnu dobit. Ako se kompanija striktno pridržava rezidualne politike na godišnjoj osnovi, rezultirajuće promjenjive dividende bi izazvale promjene u sastavu svojih akcionara (njegove klijentele), što može bar privremeno prekinuti cijenu njenih akcija dok stara akcionarska grupa prodaje svoje akcije. Tri izjave se bave efektima klijentele (S 10), (S 11) i (S 2). Direktori ispitanici se slažu sa tvrdnjom da menadžment treba da odgovori na preference akcionara u vezi sa dividendama (S 10) (ova izjava dobila je najveći koefi cijent slaganja od svih 13 izjava). Nijedno snažno mišljenje nije izraženo u vezi sa izjavom da su investitori ravnodušni prema izboru između prinosa od dividendi i onog od kapitalne dobiti (S 11). Kao što je prethodno spomenuto, postoji manje slaganje sa tvrdnjom da je kapitalna dobit koja rezultira od zadržane zarade manje sigurna od očekivanih dividendi (S 2) Stavovi o rezidualnoj politici Kao što je prethodno obrađeno, implikacija signaliziranja i efekta klijentele je ta da rezidualna politika ne treba biti primijenjena kratkoročno zbog nepredviđenog šablona dividendi koji se može javiti. Ako se primijeni, treba biti primijenjena tokom dužeg perioda kako bi se izjednačile isplate dividendi kompanije. Izjave (12) i (13) se bave primjenom rezidualne politike. Direktori ispitanici se slažu sa tvrdnjom da nove kapitalne investicije generalno imaju malo efekata na modifi kaciju šablona ponašanja dividendi (S 12) i da distribucija dividendi treba biti posmatrana kao rezidualna nakon fi nansiranja željenih investicija od zarade (S 13). ZAKLJUČNI KOMENTARI Prije kakvih zaključaka, potrebno je navesti nekoliko ograničenja našeg istraživanja. Prije svega, istraživanje je bilo ograničeno na kompanije sa banjalučke berze. Finansijska politika i praksa našeg malog uzorka izlistanih kompanija ne predstavlja sve kompanije u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini. Štaviše, istraživano je samo 30 kompanija. Iako je odaziv bio prilično impresivan (36,7%), broj vraćenih popunjenih upitnika je bio mali (11). Ovo je posebno problematično pri ispitivanju podgrupa uzorka. Drugo, istraživanje bilježi percepcije, ne nužno realnost. Kao što je Aggarwal (1980) istakao, odgovori na upitnik od strane individualaca donošenja bilo iz velikih kompanija ne održavaju uvijek prakse koje se koriste u tim kompanijama. Treće, rezultati našeg istraživanja su uspoređeni sa rezultatima prethodnog istraživanja u Americi i drugim zemljama. Međutim, takvim poređenjima između zemalja se mora oprezno pristupiti. Različita citirana istraživanja su sprovedena u različitim vremenskim periodima i u različitim ekonomskim uslovima. Rezultati istraživanja mogu u velikoj mjeri odražavati odgovore izvršnih direktora koji su više upoznati sa fi nansijskim teorijama, konceptima i terminologijom korištenom u upitniku. Kada se imaju na umu ova ograničenja, sljedeći zaključci se mogu izvući iz ovog istraživanja. 47

51 48 U području dividendi, ispitanici su se složili sa tim da menadžment treba da odgovori na preference akcionara koje se odnose na dividende. Isplata dividendi utiče na cijenu akcija, razlozi za promjenu politike dividendi treba da budu adekvatno objavljeni investitorima i promjena u isplati dividendi je važnija od samog iznosa dividendi. Generalno, Lintnerovo odloženo djelimično prilagođavanje je generalno dosljedno sa stavovima izvršnih direktora u našem istraživanju. Takođe su svjesni signaliziranja i efekata klijentele. ZAHVALNICA Autori ovog rada rada su veoma zahvalni na saradnji i pomoći Milanu Božiću, direktoru Banjalučke berze, u sprovođenju istraživanja koje je predmet ovog rada. ZAVRŠNE BILJEŠKE 1. Ljepljivost dividendi je takođe zabilježena od strane Donaldsona (1961) u istraživanju fi nansijske prakse uzorka velikih američkih kompanija objavljenom god. Donaldson je zapazio da iako kompanije adaptiraju ciljni koefi cijent otplate za svoje investicione prilike, oni to rade postepeno, nastojeći da izbjegnu iznenadne promjene u dividendama. 2. Efekat klijentele su prvobitno predložili Miller i Modigliani (1961). Međutim, oni su smatrali da je jedna klijentela jednaka drugoj, prema tome zaključujući da njeno postojanje nije impliciralo da je jedna politika dividendi bolja od druge. IZVORI 1. Aggarwal, R. (1980). Capital Structure Differences among Large Asian Companies, ASEAN Economic Bulletin, Vol. 7, No. 1, pp Baker, H. K., Farrelly, G. E. and Edelman, R. B. (1985). A Survey of Management Views on Dividend Policy, Financial Management, Vol. 14, No. 3, pp Barrett, T. and Cotter, D. (1990). The Dividend Strategy of Irish Manufacturing Companies, Irish Business and Administrative Research, Vol. 11, pp Black, F. and Scholes, M. (1974). The Effects of Dividend Yield and Dividend Policy on Common Stock Prices and Returns, Journal of Financial Economics, Vol. 1, No. 1, pp Chateau, J-P.D. (1979). Dividend Policy Revisited: Within- and Out-of-Sample Tests, Journal of Business Finance & Accounting, Vol. 6, No. 3, pp Donaldson, G. (1961). Corporate Debt Capacity, Boston, MA: Division of Research, Graduate School of Business Administration. 7. Fama, E. F. and Babiak, H. (1968). Dividend Policy: An Empirical Analysis, Journal of the American Statistical Association, Vol. 63, No. 324, pp Gordon, M. J. (1959). Dividends, Earnings and Stock Prices, Review of Economics and Statistics, Vol. 41, No. 2, pp Lintner, J. (1956). Distribution of Incomes of Corporations among Dividends, Retained Earnings, and Taxes, American Economic Review, Vol. 46, No. 2, pp Lintner, J. (1962). Dividends, Earnings, Leverage, Stock Prices and the Supply of Capital to Corporations, Review of Economics and Statistics, Vol. 44, No. 3, pp Miller, M. H. and Modigliani, F. (1961). Dividend Policy, Growth, and the Valuation of Shares, Journal of Business, Vol. 34, No. 4, pp Miller, M. H. and Scholes, M. S. (1978). Dividends and Taxes, Journal of Financial Economics, Vol. 6, No. 4, pp Pinegar, J. M. and Wilbricht, L. (1989). What Managers Think about Capital Structure Theory: A Survey, Financial Management, Vol. 18, No. 4, pp Radivojac, G. (2008). Analysis of the Impact of Dividend Policy on the Value of the Company, Proceedings of the 12th Congress AAARS: Tasks for Accounting, Auditing and Financial Professionals After the Signing of a Stabilization and Association Agreement with the European Union. 15. Roy, S. P. and Cheung, J. K. (1985). Target Payout and the Association between Dividends and Share Prices, Accounting and Finance, Vol. 25, No. 2, pp Ryan, T. M. (1974). Dividend Policy and Market Valuation in British Industry, Journal of Business Finance and Accounting, Vol. 1, No. 3, pp Watts, R. (1973). The Information Content of Dividends, Journal of Business, Vol. 46, No. 2, pp Summary This paper reports the results of a recent comprehensive survey of executives of companies listed on the Banja Luka Stock Exchange (BLSE) regarding their views on various issues related to dividends. The respondents believe that dividend payout affects share value. Lintner s lagged partial adjustment model also appears to be generally consistent with the views of the responding executives who also seem to be aware of signalling and clientele effects. Key words: executives of companies, the Banja Luka Stock Exchange, dividends, share value, Lintner s model.

52 Naučni časopis za ekonomiju - 02/12 UDK : PREGLEDNI RAD Zoran Mastilo * Uticaj globalne krize na nezaposlenost Rezime O globalnoj ekonomskoj krizi intenzivno se govori posljednjih godina. Kriza nije nastala slučajno. Ova kriza ima sve karakteristike turbulentne pojave koja se brzinom svjetlosti širila kroz fi nansijski i realni sektor globalne privrede. Nastanku globalne krize i njenom razvoju doprinijeli su svi: politike, ekonomije, vlade, akademske zajednice, mediji. Kriza je nastala kao posljedica neodgovorne poslovne politike nadležnih državnih institucija, a prvo je zahvatila tržište nekretnina u SAD-u. Negativni efekti krize manifestuju se kroz seljenje inostranog kapitala, drastičan pad berzanskih indeksa, sve manje svježeg kapitala i sve veće marže na kredite. Dosadašnje informisanje o krizi nije dovoljno da bismo se izborili protiv nje. Sam pojam nezaposlenosti predstavlja stanje u kojem se dio raspoložive radne snage kojim jedna zemlja raspolaže ne može zaposliti adekvatno svojim sposobnostima i kvalifi kacijama za određenu nadnicu. Svaka država prati i statistički iskazuje stopu zaposlenosti i stopu nezaposlenosti. Svugdje u svijetu, stope se računaju na isti način. Nezaposlenim licima smatraju se i ona lica koja rade u zoni sive ekonomije, iako su djelimično zaposleni. Zemlje BRIC-a registrovale su u godinu smanjenu stopu nezaposlenosti (Brazil 6%, Rusija 6,8%, Indija 9,4%, Kina 6,5%), u odnosu na prethodne godine. Kada se poredi stopa nezaposlenosti zemalja BRIC-a sa stopama nezaposlenosti za godinu u SAD-u (8,6%) i EU (9,3%), jasno je da je ovaj važni makroekonomski pokazatelj mnogo povoljniji u zemljama BRIC-a u odnosu na SAD i EU. Takvo stanje nije samo trenutno stanje, sve analize pokazuju da će se ovakav trend nastaviti i u budućnosti. Ovo govori da će se SAD suočiti sa velikim izazovom da li će u budućnosti moći da zadrže globalnu ekonomsku dominaciju ili će se ona pak preseliti u središte zemalja BRIC-a. Ključne riječi: globalna kriza, nezaposlenost, stopa nezaposlenosti, struktura nezaposlenosti, nezaposlenost mladih, zaposlenost, prirodna nezaposlenost, hipotekarni krediti, zemlje BRIC-a, Evropska unija, SAD, prirodni resursi. 49 UVOD Snažna ekonomska kriza pogodila je čitav svijet. Zbog toga, ona ima dimenziju velike globalne fi nansijske i privredne krize, koja se nakon Drugog svjetskog rata može smatrati najvećom krizom. S pravom se pitamo da li je snažna ekonomska kriza događaj koji će imati dugoročne geopolitičke implikacije. O globalnoj ekonomskoj krizi intenzivno se govori posljednjih godina. Ova kriza ima sve karakteristike turbulentne pojave koja se brzinom svjetlosti širila kroz fi nansijski i realni sektor globalne privrede. Kriza se manifestovala kroz kombinovani efekat nelikvidnosti fi nansijskog tržišta i opšteg pada tražnje u realnom sektoru. Negativni efekti krize manifestovali su se i kroz socijalnu i političku nestabilnost, koja je primorala države da preduzmu niz mjera. Globalna ekonomska kriza naročito je uticala na povećanje stopa nezaposlenosti posmatrano globalno (Stopa nezaposlenosti u svijetu 6%), zatim u SAD-u (8,6%) i Evropskoj uniji (9,3%). Međutim, zemlje BRIC-a (Brazil, Rusija, Indija, Kina) pokazale su snažnu otpornost prema globalnoj krizi i njenim negativnim efektima, tako da su iste u uslovima krize registrovale smanjene stope nezaposlenosti (Brazil 6%, Rusija 6,8%, Indija 9,4%, Kina 6,5%). Zemlje sa visokim stepenom izvoza su najviše pogođene globalnom krizom. Negativni efekti krize su razorili djelove globalne privrede, prije svega u zemljama Evropske unije, tranzicionim privredama i na kraju u zemljama BRIC ekonomija. Istorija sugeriše da postoje događaji koji fundamentalno mjenjaju svjetski poredak. Npr. Francuska revolucija dovela je do tektonskih promjena u evropskom društvu kroz ubrzanje razvoja novih ideja ali i usljed dvodecenijskih ratova na evropskom (i u manjoj mjeri sjevernoameričkom) kontinentu koji su drastično promijenili uticaj pojedinih velikih sila (dugoročno, najveći dobitnici su bili Britanija i, kasnije, SAD). 1 Nastankom geopolitičkog vakuuma SSSR je zauzeo poziciju druge supersile, koju je uspijevao da, uz ogromne napore, održi naredne četiri i po decenije. SSSR je u tom periodu sproveo radikalnu industrijalizaciju, dramatičnu militarizaciju, uključujući i zastrašujući nuklearni arsenal, i doveo do uspostave neke vrste bipolarnog svjetskog poretka. 2 Ova kriza nastala je nakon dugog razdoblja brzog kreditnog rasta, malih premija za rizik, velike likvidnosti, rasta cijena imovine i naduvavanja cijena nekretnina. U i prvoj polovini god. desilo se šokantno povećanje cijena hrane i energije, što je dodatno ubrzalo globalnu krizu. Sve ovo je imalo za posljedicu naglo pogoršanje ekonomske situacije. Preko 100 miliona ljudi u zemljama u razvoju je gurnuto u siromaštvo. S pravom možemo konstatovati da je ovo kriza neoliberalističkog sistema, a izlazak iz krize treba tražiti u alternativnim ekonomsko-političkim sistemima. * Univerzitet u Istočnom Sarajevu Fakultet poslovne ekonomije u Bijeljini, zoran.mastilo@fpe.unssa.rs.ba 1 Nikolić, G., Petrović, P. (2011), Da li će globalna ekonomska kriza podstaći seizmičke geopolitičke promene?, Biblid , 63(2011), Izvorni naučni rad, maj Nikolić, G., Petrović, P. (2011), Da li će globalna ekonomska kriza podstaći seizmičke geopolitičke promene?, Biblid , 63(2011), Izvorni naučni rad, maj 2011; Od do Svjet je bio kvazibipolaran (SAD SSSR), jer je Sovjetski Savez, praktično, samo na vojnom planu, i to tek od kraja šezdesetih, bio takmac SAD-u.

53 1. KOLIKO SMO INFORMISANI O GLOBALNOJ KRIZI? Dosadašnje informisanje o krizi nije dovoljno da bismo se izborili protiv nje. Ovo je nastojanje da se kriza analizira odnosno da se sagleda ambijent u kome se ona javlja. Različiti su pogledi na uzroke krize. Sasvim je sigurno da su hipotekarni krediti inicijalna kapisla ove krize na fi nasijskim tržištima SAD-a. I to ne ti krediti sami po sebi, nego oni koji se kolokvijalno Naučni časopis za ekonomiju - 02/12 zovu sub-prime krediti, 3 kod nas prevedeni kao drugorazredni, a u stvari visokorizični, zbog toga što su odobravani klijentima bez kreditne sposobnosti i odgovarajućeg pokrića. 4 S obzirom na to da su cijene nekretnina konstantno rasle, banke koje nisu mogle da direktno odobravaju kredite klijenitima počele su da otkupljuju hipotekarne kredite od manjih depozitno-kreditnih institucija, vjerujući da su te hipoteke dobro obezbijeđene i da će cijena nekretnina nastaviti da raste. 5 U narednom grafi čkom prikazu predstavićemo kretanje cijena nekretnina na tržištu SAD-a. Grafik 1: Bazni mjesečni indeks kretanja desezoniranih i sezoniranih cijena nekretnina na tržištu SAD-a za period od do godine. 50 Izvor: Offi ce of federal housing enterprise oversight monthly prices indexes 6 Ovaj grafi k pokazuje rast sezoniranih i desezoniranih cijena nekretnina do juna godine. Tada se trend rasta i sezoniranih i desezoniranih cijena nekretnina naglo zaustavio. U periodu od godine do godine desezonirane cijene nekretnina porasle su u prosjeku za 126% 7, dok su sezonirane cijene porasle za 124% 8. Cijene nekretnina na tržištu SAD-a rasle su najviše u periodu od januara do juna godine. Tada su desezonirane cijene nekretnina porasle za 30% 9, a sezonirane cijene za 26% 10. Ovaj grafi čki prikaz pokazuje da su cijene nekretnina nakon juna godine počele da opadaju, tj. zabilježen je nagli pad cijena nekretnina na tržištu SAD-a. Tržište nekretnina u SAD-u otkriva karakter špekulantskog tržišta iz razloga što su špekulanti koji ulaze na tržište motivisani enormnim i brzim zaradama. Njihova razmišljanja su bila da se ne zadržavaju puno na tržištu, no da kroz brzu zaradu ostvare svoj cilj i da se što brže povuku sa tržišta. Na primjer, da su nekretninu kupili tokom januara godine i prodali tokom juna godine, na razlici u cijeni moglo je da se zaradi u prosjeku do 25% 11. Takva situacija je pogodovala investitorima sa špekulativnim motivima, što pokazuje praksa koja se primjenjivala kod kupovine nekretnina. Klijenti su kod banaka ostavljali mnogo manje depozite od hipotekarnih kredita koje su uzimali za kupovinu nekretnina, a nakon kupovine nekretnine zarad dalje prodaje ostvarivali su enormne zarade. Međutim, kako se ista količina novca okretala pri kupovini sve više nekretnina, a da se pri tome smanjivalo servisi ranje kredita usljed loših kreditnih plasmana banaka (krediti koji su davani klijentima sa lošim bonitetom), došlo je do nestašice novca tako da se broj izdatih kredita sve više smanjivao UTICAJ GLOBALNE KRIZE NA NEZAPOSLENOST Sam pojam nezaposlenosti predstavlja stanje u kojem se dio raspoložive radne snage kojim jedna zemlja raspolaže ne može za po sliti adekvatno svojim sposobnostima i kvalifi kacijama za odre đenu nad nicu. Svaka država prati i statistički iskazuje stopu 3 Puljić, M. (2009), Mjere Vlade za prevazilaženje ekonomske krize, ACTAECONOMICA, god. 9, br. 14, februar str Puljić, M. (2009), Mjere Vlade za prevazilaženje ekonomske krize, ACTAECONOMICA, god. 9, br. 14, februar str Galić A. (2008), Hipotekarni krediti: Gramzivost i pohlepa, 6 Offi ce of federal housing enterprise oversight: Ibidem. 8 Ibidem. 9 Offi ce of federal housing enterprise oversight: Ibidem. 11 Ibidem. 12 Galić A. (2008), Hipotekarni krediti: Gramzivost i pohlepa,

54 Naučni časopis za ekonomiju - 02/12 zaposlenosti i stopu nezaposlenosti. Svugdje u svijetu, stope se računaju na isti način. Nezaposlenim licima smatraju se i ona lica koja rade u zoni sive ekonomije, iako su djelimično zaposleni. Nezaposlenost se ne pojavljuje samo u vremenu globalne ekonomske krize, pojavila se i mnogo ranije. Svoj procvat u većini zemalja svijeta nezaposlenost je doživjela u posmatranom periodu globalne ekonomske krize. Prije perioda globalne ekonomske krize , najveća nezaposlenost evidentirana je u januaru godine, kada je broj nezaposlenih u svijetu dostigao broj od 180 mil. ljudi, što je u tom momentu predstavljalo 6,5% ukupno radno sposobnog stanovništva na planeti. Nauka poznaje prirodnu nezaposlenost i ona se kreće do 2% nezaposlenosti od ukupne raspoložive radne snage u jednoj zemlji. Ovo što se dešava u periodu globalne ekonomske krize je mnogo više u odnosu na prirodnu nezaposlenost. Zato možemo kazati da nezaposlenost u današnjim usovima predstavlja jedan od najvećih izazova makroekonomske teorije. Nezaposlenost predstavlja najveći problem savremenog svijeta. Globalna ekonomska kriza je dodatno usložila problem nezaposlenosti, tako da su se mnoge zemlje u uslovima krize ( ) suočile sa značajnim porastom nezaposlenosti. Ima zemalja (Kina i Rusija) koje su u uslovima globalne ekonomske krize pokazale otpornost prema stopi nezaposlenosti. Te zemlje, pojedinačno posmatrano, ostvarile su pozitivne stope privrednog rasta i pozitivne stope rasta zaposlenosti, odnosno smanjenja nezaposlenosti, iako je globalna kriza razorila ekonomije mnogih zemalja u svijetu. Tabela 1. Stopa nezaposlenosti u svijetu po regionima za period Izvor: Global Employment Trends 2011, The challenge od a jobs recovery, Geneve Grafik 2. Stopa nezaposlenosti u svijetu Izvor: Global Employment Trends 2011, The challenge od a jobs recovery, Geneve Iz ove analize vidljivo je da su najveće stope nezaposlenosti bile u godini. U toj godini svijet je imao stopu nezaposlenosti od 6,2%, zatim razvijene ekonomije i EU od 8,3%, Centralna i Jugoistočna Evropa 10,2%, Istočna Azija 4,3%, Jugoistočna Azija i Pacifi k 5,2%. Visoku stopu nezaposlenosti u godini imao je i Bliski Istok 10,1%, zatim Sjeverna Afrika 9,6% i Supsaharska Afrika od 8,2%. U godinama i 2011, stopa nezaposlenosti, globalno posmatrano, se smanjivala, 6% u godini. U ostalim regionima stope nezaposlenosti su imale negdje smanjenje, a negdje povećanje, zavisno od regiona.

55 Naučni časopis za ekonomiju - 02/12 Grafik 3. Stopa nezaposlenosti u SAD-u u periodu od do godine 52 Izvor: U.S. Department of Labor Nezaposlenost u SAD-u koja je analizirana od do godine pokazuje da je najniža stopa nezaposlenosti bila godine (4%). Nagli porast nezaposlenosti u SAD-u registrovan je od godine, kada je iznosila 4,6%, a godine 9,7%. Stopa nezaposlenosti u godini od 9,7% je najveća registrovana nezaposlenost u SAD-u u zadnjih 15 godina. Tako visokoj nezaposlenosti doprinijela je globalna ekonomska kriza i njeni negativni efekti koji su uticali na negativne stope privrednog rasta i visoku nezaposlenost u SAD-u. SAD su za godinu (8,6%) smanjile stopu nezaposlenosti u odnosu na Grafik 4. Stopa nezaposlenosti u EU u periodu od januara do februara godine godinu (9,7%). Najnovija registrovana nezaposlenost u SAD-u (podaci za februar godine) bila je 8,2%, što govori da stopa nezaposlenosti u SAD-u pada. Ovaj podatak stope nezaposlenosti može se smatrati najnižom nezaposlenošću u SAD-u, u posljednje tri godine. Američki poslodavci u januaru godine otvorili su novih radnih mjesta. Privatni sektor u SAD-u prednjači u zapošljavanju. Na kraju januara godine, u SAD-u bez posla je bilo ukupno 12,75 miliona ljudi i to je mnogo manje u odnosu na decembar godine, kada je bilo 13,09 miliona nezaposlenih lica. 13 Izvor: Eurostat 13 Američki predsjednik Barak Obama ocijenio je da se ekonomski oporavak ubrzava i pozvao Kongres da što prije produži važenje poreskih olakšica za oko 160 miliona američkih radnika, koje bi trebalo da isteknu krajem ovog mjeseca. Obama se takođe založio za produženje benefi cija za nezaposlene kako ne bi došlo do ponovnog usporavanja ekonomije.

56 Naučni časopis za ekonomiju - 02/12 Ova analiza pokazuje da je EU zabilježila rekordnu nezaposlenost (10,1%), sa tendencijom daljeg rasta. Tolika nezaposlenost nije zabilježena od uvođenja evra kao valute (1999. godina), a analize pokazuju da je ¼ nezaposlenih mlađa od 25 godina. Najveću stopu nezaposlenost od 23,3 % imala je Španija, gdje je broj nezaposlenih Grafik 5. Stopa nezaposlenosti u Kini starosne dobi između 16 i 24 godine porastao na 51,4% u decembru, što je dvostruko više od evropskog prosjeka. U Grčkoj stopa nezaposlenosti iznosi 19,9% u Portugalu i Irskoj 14,8%. U EU ima i pozitivnijih primjera, kao što su Austrija, Holandija i Luksemburg, sa stopama nezaposlenosti 4-5%. Izvor: Kina je država koja ima zvaničnu trenutnu nezaposlenost 4,1%. Ako se to posmatra u odnosu sa prethodnim periodom ( ,3%, %), vidi se da je tržište rada stabilno u Kini. Stanovništvo Kine je veoma radno i disciplinovano stanovništvo koje ima visok stepen povjerenja u rukovodstvo da ih vodi u dobrom pravcu. Stalna je želja Grafik 6. Stopa nezaposlenosti u Rusiji stanovništva Kine za ekonomskim poboljšanjima, a manje sklonost da se ruši sistem i cijepa ogromna država. Kina je najmnogoljudnija zemlja na svijetu koja ima najveći broj sindikalno organizovanog članstva (123 mil. 2003, 209 mil i 311 mil. u godini), što se može smatrati i malim s obzirom na milijardu stanovnika Kine Izvor: 14 Naime, preko 5 mil. Kineza radi bukvalno besplatno (najviše u građevinarstvu). Formalno oni su na probnom radu i poslodavac je dužan da im obezbijedi smještaj i hranu (i jedno i drugo najčešće na nedostojnom nivou), ali ne i platu.