Izdava~: PEN Centar Bosne i Hercegovine Za izdava~a: Marina Trumi}

Transcription

1

2 Izdava~: PEN Centar Bosne i Hercegovine Za izdava~a: Marina Trumi} Urednica: Ferida Durakovi} Lektorica: Rusmira ^amo Kranskript: Mira Duvnjak DTP i dizajn: Bori{a Gavrilovi} [tampa: GODAPRINT Sarajevo Tira`: 500 Za objavljivanje ove knjige na podr{ci zahvaljujemo: CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo :82]:323(497.6)(042) KAKO (pre)`ivjeti u paralelnim svjetovima BiH? : javna rije~i i njena tuma~enja : transkripti razgovora 2009 godine. - Sarajevo : PEN centar Bosne i Hercegovine, str. ; 23 cm ISBN COBISS.BH-IDE

3 KAKO U PARALELNIM SVJETOVIMA BiH? JAVNA RIJE^ I NJENA TUMA^ENJA Transkripti razgovora godine Sarajevo, godine

4

5 Umije{ati se! Marina Trumi} UMIJE[ATI SE! Direktor svjetske organizacije za hranu i poljoprivredu Jacques Diouf po~eo je 24-satni {trajk gla u. Po~etkom sedmice pokrenuo je internetsku peticiju protiv gladi u svijetu. Sve to uo~i svjetskog samita o hrani koji }e se u ponedjeljak odr`ati u Rimu.''Ovo je ~in solidarnosti. Pozvao sam sve ljude dobre volje koji vjeruju u pravdu da izraze solidarnost s milijardom gladnih diljem svijeta i djecom od kojih po jedno umire svakih {est sekundi', izjavio je Diouf. Oslobo enje, Za mene ostaje zagonetka da upravo ti svjedoci koji su pre`ivjeli najmanje govore o osveti i krivici. Heinrich Böll Nisam daleko stigao, ali izdaleka putujem. Tin Ujevi} Niti smo proveli denacifikaciju, niti imali Marshalov plan, niti imamo Adenauera, pogotovu ne Manna, Brechta od starijih, a niti Bölla, Grassa od novih... Situacija nam je sli~na: izgubljene generacije, zemlja ru{evina fizi~kih, moralnih, dru{tvenih, pojedina- ~nih... Na{a je kriza velika, dakle na{a je {ansa velika. Radomir Konstantinovi} 5

6 Kako (pre)`ivjeti u paralelnim svjetovima BiH? Za{to sve ovo citiram u vezi s Heinrichom Böllom, kakve to veze ima? pretpostavimo da bi se netko mogao zapitati. Pa zato {to ima, i {to je njegov credo bio: Umije{ati se, jedina je mogu}nost da se ostane realisti~an. Tra`e}i mogu}e odgovore, nastojala sam slijediti tu neposustalu umije{anost, njezine tragove, dodire, spregu i sli~nosti sa djelima drugih pisaca, a prije svega u na{oj bosanskohercegova~koj stvarnosti, ma koliko se {izofrenom ponekad ~inila. I zato neka mi bude opro{ten mo`da odve} osoban pristup temi. U Banjaluci, na ve~eri posve}enoj Heinrichu Böllu, moglo se zapaziti da smo svi mi, sudionici u toj manifestaciji, izdvojili iste ili sli~ne citate iz Böllovih tekstova, {to govori o tome koliko smo bili prosto op~injeni nevjerojatnom aktualno{- }u njegove misli, neumornom aktivno{}u na izgradnji svijesti da cilj nikad nije dostignut, te da se, kako je spomenuo Vahidin Preljevi} na okruglom stolu Pisac i politika Heinrich Böll i na{e vrijeme, pisac i dru{tvo nalaze u jednom dinami- ~nom i dijalekti~nom odnosu, u kojem se ovaj prvi nikada ne smije smiriti niti zazirati od toga da prije e granice u kojima se ono drugo u odre enom trenutku zatvorilo. Stoga ne}u brisati te citate, zamjenjivati ih drugima; u ovom slu~aju, ~ini mi se barem, ponavljanje mo`e koristiti. Ne `elim se li{iti ni drugih citata, koje sam izabrala jer savr{eno korespondiraju s djelom ovog pisca, na isti na~in na koji ono, to djelo, korespondira s na{om sada{njo{}u. Istini za volju, treba re}i kako smo se u ovim tekstovima a {to je i razumljivo imaju}i u vidu njihov prigodni karakter i povod vrlo malo, ili gotovo nikako, bavili knji`evnom analizom i interpretacijom Böllovih romana i pripovjedaka, a vi{e smo bili usmjereni (kao da smo se dogovarali) na njihov dru{tveni zna- ~aj i poruku. To jeste na neki na~in osiroma{ivanje jednog velikog knji`evnog djela, koje je ovjen~ano nobelovskom slavom i svo enje samog Bölla na, vi{emanje, jednu dimenziju; ali ovom prilikom doista je nemogu}e bilo obuhvatiti sve, pa smo poku{ali pokazati {to danas u Bosni i Hercegovini svima nama, a i pojedina~no, zna~i njegovo djelo, njegova biografija, njegov `ivotni stav, dakle sve ono {to je pisao, govorio i kako je djelovao. Za sebe mogu re}i ovo: kada sam u to sve zaronila, preda mnom se otvorio jedan novi svijet, koji mi je nagovijestio svu svoju slo`enost, ali i jednostavnost, svu dramatiku i me usobnu povezanost ljudske misli i djela u razli~itim povijesnim i vremenskim razdobljima. Skoro sto dvadeset minuta pi{e Böll u tekstu [to je za aktualno? dva sata dnevno, svake devete minute svog budnog stanja slu{amo vijesti. Oslu{kujemo glas onog ~ovjeka koji objektivno i ~injeni~no izvje{tava o stvarima {to su se dogodile u svijetu, ali iza svake pojedine vijesti... skriva se vi{e bola no {to mo- `emo pojmiti. O svakoj pojedinoj od tih kratkih vijesti mogla bi se napisati tragedija: gubitak djeteta, mu`a, majke. ^ujemo uvijek samo rije~i, no rije~i ozna~uju stvari, a zato {to su rije~i u opasnosti da se potro{e, dolaze i stvari u opasnost da izgube svoje pravo zna~enje. 6

7 Umije{ati se! O Heinrichu Böllu, velikom njema~kom piscu i nobelovcu, zna se mnogo, ili se ne zna gotovo ni{ta. Kako tko! U svakom slu~aju, onome tko `eli saznati dostupna su, prije svega, njegova djela, sve ono {to je tijekom svog bogatog `ivota pisao i govorio; a onda i biografija: sve {to je va`no uredno je zapisano po datumima i mo`e se pro~itati na Internetu. I zato ne}u govoriti o tome. Ono {to me kod Bölla fascinira jeste ponajvi{e njegova nevjerojatna aktualnost, suvremenost kao da je jo{ me u nama, opisuje i djeluje. Primjera je bezbroj, i u svakome od njih vidim njegovu umije{anost u svakodnevicu, ovu na{u nemogu}u i neshvatljivu svakodnevicu; umjetnik i ~ovjek su u savr{enoj harmoniji, i stoga se ono {to je Böll govorio i pisao onda izvanredno podudara s ovim danas. A to je, opet, zato {to je ovaj veliki majstor kratke pri~e (koja je bila njegova omiljena forma, a napisao ih je stotinjak, ali je pisao i romane, eseje, ~lanke, svjedo~enja) umjetnik u ~ijim djelima gotovo svaki detalj, svaka crtica iz `ivota nadrasta lokalne i vremenske okvire i uzdi`e se do univerzalne poruke. Sam pisac to obja{njava ovako: Pretpostavimo da pi{~ev pogled dopire u podrum: tu za stolom stoji mu{karac i mijesi tijesto, mu{karac lica zapra{ena bra{nom pekar. Vidi ga tamo, kao {to ga je jo{ i Homer vidio, isto onako kao {to ni Balzacovom ni Dickensovom pogledu nije promakao, vidi ~ovjeka koji pe~e na{ kruh, starog koliko i svijet, s budu}no{}u koja se prote`e do kraja svijeta. Me utim, taj mu{karac u podrumu pu{i cigarete, odlazi u kino, njegov sin je pao u Rusiji, tri tisu}e kilometara daleko, pokopan je uz rub nekog sela, ali njegov je grob poravnan, na njemu nema kri`a, a traktori su zamijenili plug, koji je od pamtivijeka plu`io tu zemlju. Sve je to sastavni dio onog blijedog i vrlo tihog mu{karca koji tamo dolje, u podrumu, pe~e na{ kruh. Sav taj bol isto je tako dio njega kao i poneka radost. (H. Böll: Pripadnost knji`evnosti ru{evina, 1952.) Sve to je tako isprepleteno. Bo`anska zamisao je takva pisao je Sol`enjicin da nema granica u pojavljivanju stalno novih i uzbudljivih kreativnih talenata, od kojih, me utim, niko ne pori~e na bilo koji na~in radove izvanrednih prethodnika, ~ak i ako su oni 500 ili dve hiljade godina udaljeni'.' Povijesnom trenutku pada Berlinskog zida prisustvovao je novinar i pisac Erich Rathfelder, koji je tada bio urednik u Tageszeitung Berlin za Isto- ~nu Europu. On ka`e: Kada su se otvorila vrata, prvi sat smo svi {utjeli. Objavili smo naslov Zid je otvoren. Mi stariji gledali smo taj doga aj na TV, a sada je prilika da i mla i i najmla i saznaju kako je bilo. Europa slavi. Me utim, to slavlje ipak je malo zamu}eno, jer svjedoci smo kako svuda oko nas ni~u novi neki zidovi. Knji`evnik Mirko Kova~ nedavno je boravio u Sarajevu, gdje je govorio o temi Lijepa knji`evnost izme u ~itaoca, politike i tr`i{ta. Govorio je o svome odlasku iz Beograda, grada koji je volio i u kojem `ive mnogi ljudi koje je tako er volio, ali pri tom se sjetio i Gombrowicza, tako er velikog pisca u emigraciji, koji se, poslije 25 godina izbivanja iz Poljske i boravka u Argen- 7

8 Kako (pre)`ivjeti u paralelnim svjetovima BiH? tini, na{ao u Europi. Tom prilikom stigao je i na samu granicu svoje domovine Poljske ali tu granicu ipak nije pre{ao. Prepreka nije bila stvarna granica ve} ona u njegovoj glavi. Postoje razne granice; one u glavama su izgleda najnepremostivije. Mi `ivimo u duboko podijeljenom dru{tvu, dru{tvima bolje re~eno (podsjetimo se: podijeljeni Mostar, dvije {kole pod istima krovom, nacionalne stranke, crkve, zapravo manipulacije vjerskih poglavara, pro{logodi{nji cirkus oko djeda Mraza, recimo pa se onda sjetimo {to je u~inio Böll: on je sa svojom `enom iza{ao iz crkvene zajednice, ali to, jasno, nije imalo nikakve veze s Bogom ve} upravo sa svakojakim manipulacijama... I mogli bismo tako nabrajati u nedogled, na`alost! U svojoj rije~i Psi rata mogli su sve sem da mi uzmu jezik, izgovorenoj na susretu Poezija Mediterana u Peskari, pjesnik Stevan Tonti} zapisao je, izme u ostalog, i ovo: Tokom rata u Sarajevu meni se, poslije po~etne, strahotom izazvane blokade mog pjesni~kog jezika, upravo taj jezik ukazao kao jedina mogu- }nost odbrane sopstvenog duhovnog integriteta i najbolji oblik svjedo~enja o u`asu kojem smo bili izlo`eni. A to svjedo~enje kao da mi je nalagao sam pjesni~ki jezik... Osjetio sam da pjesni~ki jezik posjeduje ~udesnu mo} svjedo~enja, ljudskijeg od medijskih izvje{taja... I pjesnik mora da priziva, slu- {a i slijedi bez obzira na posljedice u svom gra anskom `ivotu tu inherentnu mo} i sveti dar jezika, tu tvora~ki razbujanu ali ne i bezobli~nu jezi~ku energiju koja ga spasava od poni`avaju}ih nagodbi sa sudbinom, iskupljuje od duhovne smrti u svijetu sveop{teg nasilja i la`i. Otad mi jezik poezije zna~i mnogo vi{e nego {to mi je ranije zna~io. A oduvijek mi je zna~io mnogo, da ba{ ne ka`em sve. Bo`e, kako u ovome sveop}em planetarnom (pazite, ova rije~ je danas tako ~esto u opticaju, posebice kad se govori o ne~ijim uspjesima u raznim podru~jima, sve je za nas, zaboga, postalo planetarno, da se ve} otrcala od silne uporabe!) dakle, u tom i takovom kaosu kakvim nam se ~ini, i kakav uistinu i jeste na{ `ivot, ne samo na ovim prostorima ili, {to bi se reklo, u regionu (opet jedan omiljeni stereotip, kao {to je i na{ deklarativni ulazak u Europu : svima su puna usta, osim malobrojnima koji se protive, neki znaju a neki ba{ i ne znaju za- {to), ipak ima stanovitog reda (tu bi i Shakespeare imao {to re}i!) i kako neke misli, izjave, postupci vrlo razli~itih ljudi u povijesti i sada{njosti prosto sa~ekuju i dopunjuju jedni druge i tako stvaraju neku sliku svijeta koji, unato~ svemu, ipak nije sasvim besmislen. I ne zaslu`uje da bude uni{ten, {to bi rekla Wislawa Szymborska u svojoj pjesmi o ~udesnom nizozemskom slikaru Vermeeru. E sad, i pisac je samo ~ovjek; zapravo, ni{ta pametnije niti originalnije ne pada mi na pamet u `elji da izbjegnem jo{ jedan stereotip u smislu pisac mora (istina je da on mora samo pisati po diktatu svoga srca i najintimnijeg bi}a svoga, i 8

9 Umije{ati se! svoga jezika), a koji mi se neminovno name}e dok razmi{ljam o jednom takvom piscu kao {to je Heinrich Böll, o tako nemirnom, anga`iranom, djelatnom ~ovjeku kakav je on bio, i {to nam je sve tim svojim neumornim radom i krajnjom ljudskom posve}eno{}u ostavio. A mi u BiH to vrlo dobro znamo, pa ~ak i oni koji Böllova djela nikad nisu ~itali, zahvaljuju}i prije svega pomo}i i radu Fondacije koja nosi ime ovog velikog njema~kog nobelovca. Koliko je samo projekata, raznih kulturnih programa, manifestacija, razgovora, razmjena i ~ega sve ne da spomenemo samo suradnju s PEN Centrom u BiH ostvareno uz svesrdnu materijalnu, duhovnu i moralnu potporu ove Fondacije. Tako je, na primjer, u suradnji PEN Centra u BiH s Böllovom fondacijom uprili~en niz susreta i razgovora, u Sarajevu i mnogim drugim gradovima na{e zemlje, u kojima su sudjelovali umjetnici i kulturni radnici, novinari, profesori, studenti i gosti iz regiona, a govorilo se o mnogim relevantnim temama {to se name}u kao krucijalna pitanja i dileme na{eg dru{tva u ovom trenutku. Budu}i su ovi razgovori snimani i sukcesivno se objavljuju u pisanom obliku, oni su i svjedo~anstvo o stanju duha u ovoj sredini i u ovom trenutku. Bez njihovog razumijevanja i pomo}i a mislim pri tome i na Fond Otvoreno dru{tvo BiH, Goethe Institut, pa francuski kulturni Centar André Malraux, kulturni, a kad to ka`em imam u vidu cjelokupan umjetni~ki, intelektualni, tj. duhovni `ivot kod nas bio bi, blago re~eno, mnogo, mnogo siroma{niji. Poslijeratne rane i traume nisu zacijelile, naprotiv; k tomu je jo{ do{la i tranzicija kao normalan proces u jednom postkomunisti~kom dru{tvu, gdje `ivot za mnoge postaje sve nerazumljiviji i te`i, u svakome pogledu. Evo, na primjer, ~itam neki dan u zagreba~kom Jutarnjem listu reporta`u iz Mostara re~enicu, koja je zaklju~ak novinarskog istra`ivanja: Djeca iz mije{anih brakova budu li imala sre}e, bit }e emigranti koja mi se zabada bolno pod ko- `u. A takvih je `alosnih primjera i zaklju~aka bezbroj. I sad: kakva je u tomu svemu uloga pisca, umjetnika? zapitat }e se netko. Socijalizam je pi{e Igor Mandi} dr`ao pisce na pijedestalu i prisiljavao ih da budu rigidni i dosadni. Sad su napokon postali ljudska bi}a. Ukratko, to je srozavanje navi{e. Mo`da jeste, ali je ipak srozavanje. I to nam se, na`alost, doga a u svemu, u svim sferama `ivota, rada i nerada. Normalan ~ovjek bi ipak `elio po}i dalje od konstatacije. Böll, ~ovjek poput njega, to bi ve}, zacijelo, u~inio, na{ao bi neki na- ~in. A {to da ~inimo mi? Ve} samo postavljanje pitanja i tra`enje odgovora je ne- {to. Bar mi se tako ~ini. Pisci su samo ljudi i mnogo je faktora koji utje~u na to koliko }e, i na koji na~in, biti anga`irani u tzv. dru{tvenom `ivotu. To nerijetko ovisi o karakteru, temperamentu, energiji svakog pojedinca, i zato mi re~enica: Pisac se mora opirati zlu zvu~i poput direktive; neki se i samim ~inom pisanja opiru zlu, a neki, opet, a takvih primjera ima, dobro su pisali, a kao ljudi nisu znali ili nisu htjeli prepoznati zlo, pa su ~esto bili na njegovoj strani. Jer, zlo ima ~ude- 9

10 Kako (pre)`ivjeti u paralelnim svjetovima BiH? snu mo} mimikrije. Ono ima tisu}e lica, od kojih nam se jedno mo`e u~initi dobro i privla~no zato se ne bez razloga govori o zavodljivoj pornografiji zla. Nagradu mira na ovogodi{njem Frankfurtskom sajmu knjiga dobio je talijanski pisac Claudio Magris, koji je, zahvaljuju}i se, rekao: Tre}i svjetski rat se dogodio, premda je ve}i dio Europljana imao sre}u da ne plati cijenu u krvi. Dvadeset milijuna mrtvih poslije 1945, manje-vi{e; za razliku od `rtava iz Drugog svjetskog rata, gotovo ignoriranih i zaboravljenih, izlo`enih naknadnom nasilju zaborava. Prepu{tamo se iluziji da `ivimo bez rata. Rat je u zraku kao prijetnja, ili kao objektivna realnost... koja uzima mnogo lica; uvla~i se i maskira u najrazli~itijim formama: on nije samo masakr u Bijafri, 11. septembar u Njujorku... Rat je trgovina organima otetim od djece ubijene u tom cilju... Danas, rat je bez granica... Biti prisutan, budan, biti skepti~an prema svakom poku{aju manipulacije, proturje~iti svima koji misle da je `rtva iz vlastite zajednice ve}a obaveza od `rtve koja je stradala upravo zato {to ju je netko isklju~io iz te iste na{e zajednice i proglasio druga~ijom, ni`im bi}em, dakle neprijateljem, jedna je od jasnih politi~kih oporuka velikog pisca. Dakle, pisac i politika, pitanje tog odnosa se ne mo`e izbje- }i, ali je i ono podlo`no manipulacijama. Pa ~ak ni pisci nisu imuni na to. I stoga nas Böll upozorava: Ne vjerujmo miru: ma{inerija za proizvodnju mi{ljenja je tu nudi za sada bezazlene stvari, formira predrasude koje se, dodu{e, iscrpljuju u komercijalnom, ali ipak ve} natapaju na{ mozak. Potrebna je ~udovi{na snaga da bi se, prkose}i toj ma{ineriji, sa~uvalo razmi{ljanje i sposobnost sje}anja. Moglo bi do}i vrijeme u kojem vi{e ne bi bilo politi~ki oportuno zlo~in iz pro{losti nazvati imenom koje mu pripada, tek tada }emo pokazati koliko nam je vrijedna sloboda; to {to se mo`e se ponoviti bilo kojoj nasumce klasificiranoj skupini. Znamo {to je ~ovjek u stanju u~initi, ne vjerujmo mu. Ili: ima u ~ovjeku neko zlo..., kako je rekao Marek Edelman, lije~nik i humanist, koji je nedavno preminuo, a bio je zapravo, sve donedavno, zadnji pre- `ivjeli ustanik iz var{avskoga geta. Mi nismo vrijedni pomirenja ~itamo u Böllovoj Cijeni pomirenja ako na taj na~in odobravamo ubojstva iz pro{losti. Protivrje~ite, vi mla i, va{im o~evima, va{im u~iteljima, protivite se u tramvaju i na {kolskom dvori{tu, u radionici i kancelariji. Protivrje~ite svugdje gdje se zlo negira, ili tamo gdje vam, poput bilansiranja u industrijskom pogonu, za izravnavanje ra~una ponude druge nevino stradale. Za bezbrojne ubijene u logorima, bezbrojni drugi; mrtvi u ratu, oteti, nestali, djeca i `ene, koji su umrli po seoskim drumovima. Mrtve uzeti kao predmet nacionalnog teku}eg ra~una jeste novi neljudski ~in, koji odobrava budu}e zlo~ine, to je nedostojan ~in, proisti~e iz iste zablude, kao i trijumf pobjednika koji isporu~uje nevine propasti vjeruju}i da time popravlja zlo. Nevolja je, me utim, {to ljudi imaju kratku pamet ili, to~nije, ne vole se sje- }ati, ne vole se suo~avati s pro{lo{}u, ~ega smo tako er svjedoci. Potrebna nam je dekontaminacija i denacifikacija prostora uzalud izgleda vapiju neki. Obukao 10

11 Umije{ati se! je uniformu pi{e novinarka i spisateljica Radmila Karla{ u svome romanu-prvijencu ^etverolisna djetelina po~etkom rata i ~esto odlazio u Potkozarje. Ti odlasci nisu spadali u red redovnih i uglavnom nasilnih mobilizacija, kada su mladi}i iz grada gurani na slavonska rati{ta ili slani na kojekakve bosanske ~uke, gdje bi se, kako }e pri~ati pre`ivjeli, povla~ili po nare enju, bez ikakvog smisla, ili i{li u osvajanje neke livade ili proplanka, tako er bez ikakvog smisla. Prijedor je bio odlazak u plja~ku. I ne{to jo{ gore. Ubijanje civila. U sarajevskom tjedniku Dani objavljen je razgovor s ovom spisateljicom. Vrijedi ga pro~itati u cijelosti, a ja }u citirati samo ovo: Zlo se mora imenovati, osuditi, ono su`ava `ivotni prostor, ono ako ho}ete i zaudara. Kako da ne zaudaraju zvijeri i strvinari koji su ga ~inili, oblaci te zagu{uju}e pra{ine nas i dalje zasipaju bez prestanka. Ali, priznavanje zla povla~i konsekvence i toga su politi~ari svjesni. Ni sâm Böll koji, poput tolikih njema~kih, i ne samo njema~kih mladi}a diljem svijeta, nije `elio taj u`as, nije mogao izbje}i rat. Godine dobiva poziv za tzv. vojnu slu`bu, i slu`buje do 1945., pored Njema~ke, i u Poljskoj, Francuskoj i Rusiji, odbijaju}i da postane oficir Wermachta. Kraj rata do~ekuje u ameri~kom zarobljeni{tvu. Evo {to, izme u ostalog, o tome ka`e u tekstu Osobno predstavljanje mladog pisca : Do{ao je u`asni kraj rata koji sam, opskrbljen la`nim dokumentima, do- `ivio uz svoju `enu. Smaknu}a izbjeglica i dezertera, nare enja ~ija se ne- ~ovje~nost vi{e nije mogla nadma{iti, i ja sam se, da bih izbjegao prijete}oj opasnosti hap{enja i smrtnoj presudi priklju~io jednoj pje{adijskoj diviziji gdje sam do`ivio rasulo Wermachta koje je bilo potpuni rasap, do same sr`i. Horde kakve nisu vi ene jo{ od Tridesetogodi{njeg rata lutale su zemljom, mostovi su dizani u zrak i sve kao da je spopao zanos razaranja. Vojnici su vje{ani, strijeljani dvije minute prije kraja rata, a negdje u nekom bunkeru u Berlinu ~amio je Hitler, {takor propasti, dok su generali i feldmar{ali i dalje ispunjavali {takorovu volju. Kad o tome razmi{ljam, ~esto se sjetim ratnih do`ivljaja, vrlo upe~atljivih slika ratnog Sarajeva, o ~emu mi je pri~ala jedna moja rodica, koja je u vrijeme Drugog svjetskoga rata mogla imati tri-~etiri godine. U njihovu neveliku stambenu zgradu na periferiji, koja je bila lijepa i udobna, imala je svega {est-sedam stanova, uselili su se njema~ki vojnici, valjda neki ~asnici. Stanari su ih, razumije se, primili, jer {to su drugo mogli? Nisu oni prema njima bili ni tako lo{i, mnogi su svojim izgladnjelim stanodavcima donosili pone{to od svoje vojni~ke gibire. U njihov stan, gdje je ta moja rodica `ivjela s majkom, bakom i djedom, uselio se mladi oficir. Bio je visok, lijep i plav barem takav je u njezinu sje}anju. Mo`da je imao bradu. U svakom slu~aju, njoj, ~iji je otac bio daleko i tko zna da li uop}e `iv, poklanjao je svu svoju o~insku pa`nju i nje`nost, jer tamo negdje, u nekom njema~kom gradu, ostala je s majkom isto toliko stara njegova k}i. Bio je blag, a 11

12 Kako (pre)`ivjeti u paralelnim svjetovima BiH? skoro divovskog rasta; uzimao ju je u naru~je i bacao u visinu, kako {to se to ve} ~ini s malom djecom. A onda bi dohvatio lopatu za sme}e i metlu s dr{kom i svirao, kao na violini. U miru, bio je glazbenik, violinist. Sve drugo je zaboravila, ta moja rodica: i kako se on zvao, i koliko je dugo bio kod njih, i {to su o njemu mislili ostali ~lanovi njezine obitelji ali taj osje}aj, zapravo jedini koji }e do`ivjeti budu}i joj se ro eni otac nikad nije vratio iz rata, osje}aj o~inske topline zauvijek `ivi u njoj a i u meni, kojoj je to nekad davno ispri~ala, a ja vama sada prenosim. [to se s tim ~ovjekom kasnije zbilo, mo`emo samo naga ati. Ovaj doga- aj spominjem zato {to u svakome od nas `ivi neka pri~a o nekome Oscaru Schindleru (sje}am se pritom iz {kolske lektire pri~e Jovana Popovi}a, mislim da se zvala Pinki je vidio Tita, u kojoj se govori o njema~kom vojniku koji se, kad je shvatio kakav je karakter rata u kojemu sudjeluje, priklju~io partizanima, a tada ba{ nije bilo uobi~ajeno o [vabama pisati na taj na~in; ili jedne scene iz filma Pijanist Romana Polanskog). Sva ova sje}anja naviru dok suosje}am s Böllom; mogu samo zamisliti kako se on tada, po povratku iz rata, osje}ao. Ovih dana ~itam najnoviju knjigu eseja Mirka Kova~a Elita gora od rulje. Pisac se prisje}a Borgesa, koji ka`e da literatura jest jedna forma radosti. ^ini se da bez tog dragocjenog ~uvstva ne bismo mogli osjetiti niti iskusiti sve neizmjerno bogatstvo {to nam ga knji`evnost pru`a. ^itaju}i Knuta Hamsuna i rade}i na izboru njegovih djela pi{e Kova~ obuzimala me radost. Tu sam radost do`ivio kao neku vrstu autorskog sjedinjenja, jer knji`evnost je nezamisliva bez tog 'estetskog' fenomena spajanja. Ne{to sli~no sam osjetila prevode}i i prire uju}i za izdavanje poeziju dugog jednog nobelovca, velikog poljskog pisca Czeslawa Milosza. I ne spominjem Milosza ovdje samo usporedbe radi; u njegovom `ivotu i djelu ima mnogo toga {to ga ~ini bliskim s Böllom, na{im suvremenikom, na isti na~in na koji nam je suvremen svaki veliki umjetnik. 12

13 [ta rade pisci u kolumnama? [TA RADE PISCI U KOLUMNAMA? Moderator: Faruk [ehi}, pisac i novinar, Sarajevo Uvodni~ari: Slavko [anti}, pisac i publicist, Sarajevo Tomislav Markovi}, pisac i novinar, Beograd Eldin Kari}, glavni urednik ~asopisa Start BiH, Sarajevo Gradska galerija Collegium artisticum, utorak 14. aprila/travnja u 19,00 sati Ferida DURAKOVI]: Dobro ve~e. PEN Centar ovim nastavlja jedan ciklus razgovora iz pro{le godine. Interesantno je da smo PEN-ove razgovore po~eli u novembru godine, a prva tema je bila Kultura ili nekultura dijaloga. To je, zna~i, dvije godine na{ih poku{aja da utvrdimo, da prodiskutujemo ne{to {to se zove kultura ili nekultura dijaloga u javnosti, odnosno u medijskoj javnosti, a javlja se ne{to {to je ~ista nekultura dijaloga. Na`alost, ~ini mi se da nismo uspjeli u svojim poku{ajima da uredimo medijski prostor na na~in koji zahtijeva civiliziran dijalog, ali je isto tako jako va`no da smo napravili seriju razgovora koji se trude i koji idu prema onome {to bi se moglo nazvati kultura dijaloga u javnosti Bosne i Hercegovine. [ta rade pisci u kolumnama? To je tema koju je Upravni odbor PEN-a usvojio sve mi se ~ini ima skoro godina dana, kao na{ plan za godinu, odnosno kao zavr{etak na{e pri~e za godinu. De{avaju se neka preustrojavanja javnoga prostora u kojima PEN biva ili napadnut, ili napu{ten, ili ignoriran. Va`no je, dakle, biti u javnom prostoru, ali ne po svaku cijenu. 13

14 Kako (pre)`ivjeti u paralelnim svjetovima BiH? Faruk [EHI]: Kada poku{avam sebi odgovoriti na ovo pitanje, neminovno mi padaju na pamet tekstovi nekolicine pisaca. U daljnjem tekstu ih ne}u imenovati, ba{ zato jer oni perverzno vole biti imenovani. Njihova pozicija `rtve nerazumijevanja sredine (ili sredina) u kojoj `ive i pi{u ne}e biti dodatno podjarena ovim tekstom. Po{to su oni sami `rtve vlastitog neshva}enog genija (tako sebi obja{njavaju napade kojima su, navodno, stalno izlo`eni), to prokletstvo im je sasvim dovoljno. O ~emu zaista pisci pi{u u kolumnama? O frustracijama iz najranijeg ili ranog perioda djetinjstva, {to im nadolazi kao posljedica prekomjernog ~itanja i uva`avanje proze Sigmunda Freuda. O stvarnim frustracijama kada su bili povu~eni, i neatraktivni u dru{tvu, kakvi su i sada, samo {to ovjen~ani medijsko-literarnom slavom misle da su blistavi apoloni duha i tijela. Pi{u o svemu {to znaju i {to im pada na pamet kada upadnu u vremenski tjesnac, znam to iz {estogodi{njeg iskustva pisanja kolumni. O tome kako nacija razmi{lja, di{e i koliko ima otkucaja srca u minuti. Premda, preovladavaju kolumnisti liberali, ljevi~ari i tzv. ljevi~ari, koji pi{u protiv vlasti, nacionalizma, kriminala i korupcije. Najbanalniji su mi tzv. ljevi~ari; njihova `elja za mo}i i vlasti mi se gadi vi{e nego lopovsko-religiozne face bo{nja~kih politi~ara na poziciji. O vlastitim ~emerima i jadima izazvanim psihofizi~kim kompleksima. Mo`da `ele tekstovima za~epiti, jednom za svagda, pukotine unutar proze svog `ivota, romansiraju}i svoju biografiju kako bi ona, naivnom ~itaocu, upu}ivala na jedno neshva}eno i genijalno dijete obmotano bradom i knji`evnom slavom. O svojoj neuta`ivoj `elji da se bude pametan, na~itan, potkovan, izobra`en, sveznaju}i, transcendentalan, iznad svih svojih ~italaca, svih knji`evnih suvremenika, izuzev onih kojima na{i sveznadari slu`e kao a utanti i de`urni diza~i morala (oni, koji svojim idolima, svako malo, priu{te antistresni felatio). Pi{u i rade na tome da sebe, i jedino sebe, prenebregavaju}i svemo} starog dobrog boga, instaliraju kao neprikosnovene eti~ke, literarne, ili op{teljudske i humane gromade. To je po~esto najva`nija svrha njihovih tekstova. Tako onda napadaju petpara~ke prozaike i pjesnike dr`e}i im slovo o svemu i sva~emu, glume}i pri tome nabildane i ultrasvemo}ne likove od novinskog papira. Nikad ne- }u mo}i shvatiti za{to se okru`uju poltronima i blagonaklonim istomi{ljenicima, izuzev ako nemaju nov~anu korist od takvog knji`evnog klana. Kao {to svi znamo: para u knji`evnom svijetu ima jako malo, mo}i pogotovo nema nikakve. Pi{u u kolumnama kako bi osigurali stalnu zainteresovanost publike za svoje knjige, {to je zdravorazumska stvar. 14

15 [ta rade pisci u kolumnama? O bjelosvjetskoj ili lokalnoj nepravdi, pru`aju}i tako svojim ~itaocima utjehu kako nisu sami na ovom mra~nom i tu`nom planetu. [ta pisci rade u kolumnama? Pi{u novinske tekstove zato jer su pisci, pa im je logi~no da od pisanja trebaju i mogu zaraditi za pre`ivljavanje. [to u ovom gradu ipak ne mogu, jer su tira- `i novina i magazina kukavno mali i nebitni, pogotovo ako se sjetimo da u BiH trenutno ima oko nepismenih ljudi prema podacima UNICEF-a. Pi{u protiv reisa Ceri}a, pedofilije u Bo{njaka, te potom bivaju progla{eni islamofobima. Jednostavno popunjavaju kolone slova, kartice, i novinske stranice. Da znam (i mogu) i{ta drugo raditi, nikad ne bih pristao pisati redovno za novine. Pisanje za novine je stanovita uzaludnost, ako se sjetimo kako novine zavr{avaju kao kape na glavama molera ili na anusima pijanaca. Tim vi{e postaju smije{ne i nebulozne gorljive polemike i dijalo{ki poligoni kao da je novinski papir istinsko bojno polje. [teta je za mnoge novinare i pisce {to barem nekoliko dana nisu turisti~ki proveli na prvoj borbenoj liniji pro{loga rata. Mislim da bi sigurno bili manje frustrirani i `eljni medijske krvi i slave koja traje 24 sata ili 7 dana. Dodu{e, pisanje za novine ima i dobrih strana; jedna od njih je ta da je pisac u stalnoj kondiciji za pisanje. Pogubnost ove pozitivne strane jeste {to je u novinama uvijek bitna koli~ina i mi{i}na masa, kvalitet je neupitno u drugom planu. Prvo pitanje uvijek glasi: koliko kartica teksta treba napisati? Ili komanda glasi: napi{i 5 kartica teksta, to }e biti dovoljno. Gdje se kvalitet teksta neminovno gubi u mi{i}noj masi bespotrebnih rije~i. Na taj na~in pisac refleksno pi{e duge tekstove, iako nema stvarne potrebe za tolikim vi{kovima re~enica ili rije~i. Postoje, naravno, i oni urednici i sami pisci koji zaista i misle kako je najbitnija velika koli~ina napisanog teksta u {to kra}em vremenskom roku. Takvi pisci i urednici su vi{e nalik na mesare ili piljare na Markalama. Oni tako fizi~ki i izgledaju. Sa druge strane, ve}ina pisaca smatra kako }e od svojih kolumni napraviti jednu ili vi{e knjiga. Tada kolumne neminovno moraju imati odre enu koli~inu literarnosti u sebi, kako bi unutar knjige probili magi~ni rok trajanja od 24 sata ili 7 dana. Zato pisci moraju imati dvije sklopke u glavi: jednu za svoju knji`evnost, drugu za novinske tekstove. I moraju znati kada da pritisnu jednu, a kada drugu. Vjerovatno postoje i oni koji ne prave razliku izme u literarne i novinske forme (bez obzira koliko kolumna mo`e biti literarna), pa im knjige traju 24 sata ili 7 dana. Ja, li~no, pi{em za novine zbog nov~anog i spisateljskog zadovoljstva. Unutar okvira kolumne sam dosta puta objavljivao fragmente, kratke pri~e ili eseje iz knjiga na kojima sam radio sa potpunom posve}eno{}u i koncentracijom. Zbog toga jer mi se nije pisala nova kolumna, a honorar je trebalo zaraditi. Nekad ~o- 15

16 Kako (pre)`ivjeti u paralelnim svjetovima BiH? vjek misli na taj jadni honorar (to je onda kada je zasi}en novinarskim pisanjem), a drugi put su mu sam proces pisanja i tekst na prvom mjestu. Nekad pisac ne misli ni na jedno ni na drugo. Mada je svaki pisac koji pi{e za novine i pomalo egzibicionista, u ~emu ne vidim ni{ta lo{e. Bitno je da se ne pretjera sa egzibicionizmom, jer to onda postaje bolest. Nekim piscima bi najte`a kazna bila kada bi im se zabranilo pisati za novine. Taj pakao medijske anonimnosti oni ne bi mogli izdr`ati. Biti pisac i godinama pisati novinske kolumne je sli~no tr~anju maratona. Naporno, dugo i dosadno. Biti pisac i godinama pisati novinske kolumne bilo bi vrhunsko zadovoljstvo onda kada bi ~ovjek mogao biti pla}en sukladno kvaliteti svoga teksta, ~itanosti i op{toj recepciji. Pozdravljam sve prisutne; Ferida je uglavnom rekla sve {to je trebalo re}i vezano za po~etak ove ve~eri. Dogovorili smo se da Slavko [anti} prvi ili pro~ita ili pri~a o svom tekstu koji je uradio o temi [ta rade pisci u kolumnama? Slavko [ANTI]: Dobro ve~e. Uglavnom se svi znamo. Ja }u pro~itati ovo {to sam naumio re}i da ne bi bilo poslije problema sa mnom. Dakle, ovako pitanje je iz naslova podsjetilo me je na jednu drugu ve} dugo vo enu raspravu koja jo{ nije prestala i koja ve} ima ozbiljne prakti~ne posljedice. Naime, spor se vodi oko toga {ta je knji- `evnik, a {ta pisac Pitanje iz naslova ove rasprave podsjetilo me na jednu drugu, ve} dugo vo- enu raspravu, koja jo{ nije prestala i nije samo retori~ke prirode, ve} ima i ozbiljne prakti~ne posljedice. Naime, spor se vodi oko toga {ta je knji`evnik, a {ta pisac, ko je knji`evnik, a ko pisac? Kakva je razlika me u njima? A posljedice znamo: u Hrvatskoj sada postoje Dru{tvo pisaca i Dru{tvo knji- `evnika. Kod nas, u Sarajevu, nekad je postojalo Udru`enje knji`evnika, a sada je to Dru{tvo pisaca. Pravi razlozi sigurno ne le`e samo u imenima. I u Hrvatskoj i kod nas, a sigurno i drugdje, i pisci/knji`evnici i novinari, dakako, ne vade zube, ne kopaju ugalj, ne voze trolejbuse, ne obra uju zemlju, nego samo pi{u. Pi{u u samo}ama svojih radnih soba ili za stolovima novinskih redakcija. Ima tu i drugih sli~nih ~injenica. I pisci/knji`evnici ~esto pi{u u novinama. A i mnogi profesionalni novinari ~esto pi{u i objavljuju knjige, i to ne bilo kakve, nego odli~ne, {to, dodu{e, jo{ nije masovna pojava, ali jeste sve ~e{}a. Zato, ne ulaze}i u taj knji`evni~ko-spisateljski spor, mo`e se, onda, postaviti i drugo nimalo retori~ko pitanje: Jesu li novinari pisci? A mogu li biti i knji`evnici? I, u skladu s tim: Za{to pisci ne bi mogli biti novinari-kolumnisti? 16

17 [ta rade pisci u kolumnama? 2. Kolumnisti~ka po{ast ovladala je odavno svim svjetskim, ali i ovda{njim novinama. Najve}e svjetske novine i ~asopisi imaju ne samo jednog, nego vi{e kolumnista, i ne samo za svaki dan, nego gotovo za svaku stranicu. Danas kolumne nemaju samo novine koje uop}e ne postoje. A, dakako, kolumne danas imaju i gotovo svi Internet blogovi, a zbirka kolumnisti~kih autora manja je samo od broja novinskih ~italaca i posjetilaca Internet stranica. O dodatnim anonimnim komentatorima, pretendentima na kolumnisti~ku glasnost, da i ne govorimo. Ta kolumnisti~ka po{ast popularna je, naravno, i kod nas u BiH, i proporcionalna je logici zdravog razuma onoliko koliko su vrijedne novine koje boluju od vi- {ka kolumnizma. 3. [ta su uop}e kolumne? Za{to se pi{u? Upro{}eno re~eno, kolumne su autorski komentari, jedna vrsta anga`ovanog novinarstva. Ali, znalo se uvijek: kolumne pi{u samo one osobe koje imaju veliko novinarsko iskustvo, veliko znanje, nesalomljiv profesionalni, moralni i eti~ki stav prema zanatu, ali i prema izazovima svakodnevice o kojoj pi{u, te tako ste~eni neupitan kredibilitet kod ~itatelja. Ali, do toga se dolazi sporo, mukotrpno, najprije savladavanjem svih ni`ih novinskih formi i neprekidnim u~enjem. Inflacija kolumnizma nastala je kao posljedica nedostatka rigoroznih redakcijskih i uredni~kih kriterija, ~emu nisu krivi ambiciozni kolumnisti, ve} nepismeni urednici. Lako je citirati bezbroj mi{ljenja o tome {ta je to novinska kolumna anga- `ovano novinarstvo, iskaz autorskog stava, povratak normalnosti, primijenjena knji`evnost, bilje{ke s kraja stola vi{i vid ispovijedanja, dvostruki obra~un sa stvarno{}u, novinski esej, savjeti gra anski i moralni (Frensis Bejkon). Kolumnisti su eksponenti one politike koju zastupa onaj ko ih pla}a,...kolumnista je nosilac 'visokog `urnalisti~kog ~ina', ima privilegiju na subjektivniji ugao gledanja, slobodan izbor teme koju }e da fokusira, dopusti sebi ~ak i vi{ak emocija, ali ne i nerealne procene i prognoze, ~ime bi izgubio kredibilitet i uverljivost kod ~italaca. Itd., itd. Jedna formulacija mi se posebno dopada. Kolumna je, smislena kao duhovna/tekstualna ve`ba iz mi{ljenja, provociraju}a i u plemenitom i biofilnom smislu re~i 'isklju~iva': ona tera na opredeljivanje, i samim tim podsti~e debatu, taj lek za cirkulaciju u dru{tvu. 4. Za{to uop}e taj novinarski `anr? Novine `ele da javnosti predo~e svoj ure iva~ki stav. Mogu to, naravno, ~initi (i ~ine) izme u ostaloga selekcijom vijesti, ~lancima, reporta`ama, fotografijama itd. To, me utim, nije dovoljno. Svaka ozbiljna novina `eli javnosti da predstavi i neki personalni autoritet, koji }e pisati (govoriti) u njeno ime, odabranog kolumnistu, ~ije }e pisanje u javnosti imati zna~ajnog odjeka, privu}i pa`nju, izazvati reakcije, drugim rije~ima uticati i na tira`. Ime kolumniste postaje za{titni znak novine. On obi~no biva izabran me u najiskusnijim, najboljim novinarima, 17

18 Kako (pre)`ivjeti u paralelnim svjetovima BiH? ~ijim tekstovima (i stavovima) javnost vjeruje. Govorim o pravilu, a ne o nekontrolisanoj inflaciji neukih kolumnista. Novine su se dosjetile da i me u najuglednijim piscima ima takvih uticajnih imena. Logi~no je, onda, da knji`evnici/pisci budu pozvani na saradnju takve vrste i da se sve ~e{}e (i sve uspje{nije!) upu{taju u avanturu kolumnizma, da se bave tom vrstom spisateljskog posla. Siguran sam, za razliku od mog kolege Faruka [ehi}a, da oni to ne ~ine radi novca ili to ~ine najmanje radi novca. Ima drugih, mnogo ozbiljnijih razloga. Ni pisci/knji`evnici, ni iskusni novinari nisu naivni. Jedni vrlo dobro znaju {ta je novina i {ta ona mo`e u~initi u javnosti. Drugi vrlo dobro znaju {ta zna~i objaviti knjigu, makar i u malom tira`u. Znaju, dakle, i jedni i drugi, koje su koristi i od knjiga i od kolumni. Vjeruju}i da nema nikakve potrebe ni za kakvim mistificiranjem, a ponajmanje za nepotrebnim visokoumnim filozofiranjem, kolumna je, po mom uvjerenju, na~in autorovog izra`avanja, iskaz njegovog stava o onome o ~emu ili povodom ~ega pi{e. I, sad, kakva je i ima li uop}e razlike u tome da li je autor kolumne pisac/knji`evnik ili novinar? Pogotovo se to pitanje o mogu}oj razlici mo`e postaviti, ako ga je uop}e potrebno postaviti, onda kada je novinar ujedno i pisac ili pisac ujedno i novinar. A naro~ito onda kad je rije~ o autoru koji je odli~an i u jednom i u drugom poslu pisanja. 5. Za{to pisci pi{u kolumne? Na{ kolega Mile STOJI] u jednom intervjuu je rekao: Kolumne su neki drugi oblik mog pisanja. One su moj obol nekakvoj vrsti povratka normalnosti. Dosta me ljudi zaustavlja i zove povodom tih kolumni. Jednostavno, mnogo se toga sru{ilo na le a obi~nog ~ovjeka, on sam se ~esto puta ne usu uje da donese sudove i onda mu treba neko ko }e to u~initi za njega. U tim kolumnama ljudi prepoznaju svoj glas, pronalaze svoja razmi{ljanja i zbog toga su kolumne danas mo`da naj~itaniji dio novina. Pisac u kolumni osvaja novi prostor za bru{enje svog stila, `ivotni realitet kojim ispunjava svoje kolumne u~i ga da uo~ava ne samo va`ne i najva`nije, nego i naoko neva`ne stvari oko sebe. Prisiljava ga na druk~iji, rekao bih aktivniji anga`man nego {to je onaj neophodan za pisanje romana ili pri~e ili drame. Kona~no, sasvim je normalno da sadr`aji njegovih kolumni postanu i sadr`aji njegovog romana ili pri~e. Dovitljivi pisac zato ne}e propustiti priliku da se upusti u taj izazov. S druge strane, kolumnista od ugleda, od javnog rejtinga, bio on profesionalni novinar ili ne, sasvim legitimno `eli da svoje tekstove vidi u okviru korica knjige. Mada postoji fama o tome da `ivot novine traje jedan dan, ona ipak ne za- 18

19 [ta rade pisci u kolumnama? vr{ava samo na glavama molera ili na anusima pijanaca, mada ima i toga. Postoje novinske arhive i dokumentacije, nezamjenjivi dokazi njihovog postojanja. Knjige su, ipak, sasvim druga pri~a. One su autoritativniji i dugotrajniji oblik pi{~evog kontakta sa ~itaocima. 6. [ta rade pisci u kolumnama? O ~emu pi{u? Da bi ne{to napisao, da bi ne{to kazao publici koja }e ga, eventualno, ~itati, piscu htio-ne htio mora ne{to pasti na pamet. Ina~e ne bi imao o ~emu da pi{e. Ako je pisac kolumne ozbiljan ~ovjek, ako mu je stalo do vlastitog ugleda u javnosti, onda ne pi{e ba{ o svemu i sva~emu. Pi{e o onome {to misli da je va`no i o ~emu sigurno zna bar onoliko koliko mnogi drugi o tome pojma nemaju, ili ga imaju samo djelimi- ~no. Pisci u kolumnama relaksiraju se od terora svog spisateljskog izop}enja od stvarnosti, spasavaju se, makar za trenutak, od svoje poetske fantazije i, naro~ito, od nezaja`ljivog narcizma svojih literarnih likova. U kolumnama ni~ega od tog terora nema, izuzev terora svakodnevice, ali to je ve} prostor za `ive ljude, pa se pisac autor kolumne mo`e pona{ati normalno, ugro`en kao i svi drugi oko njega, ali u ambijentu u kojem bira oblik i svrhu vlastitog anga`mana. Pi{e kolumne, govori {to misli, poku{ava da uvjeri, ali nikoga ne terori{e. O~ekuje, naravno, sagovornike, tj. one kojima }e njegove kolumne olak{ati svakodnevicu, one kod kojih }e izazvati reakciju. I ne mora obavezno biti u vremenskom {kripcu, ali mo`e imati (i po`eljno je da ga ima!) onu nervozu, recimo onu tremu, koja je nu`na da pisac kolumne osjeti kreativni strah od ~itaoca koji }e ga prihvatiti ili ne}e. Ozbiljnom piscu kolumne do toga je jako stalo. Ako pisac u svojoj kolumni pi{e samo o onome {to njega li~no interesuje, nema nade da }e ga ~itaoci prihvatiti. To pisac ostavlja za svoju ku}nu radionicu, za pisanje romana, novela, drama, eseja, kritika, itd. Pisac kolumne mora da oslu- {kuje i da otkriva teme koje su od interesa za ~itaoce, tj. za `ive ljude s kojima dijeli svakodnevicu. Andrej Nikolaidis, jedan od najpoznatijih crnogorskih pisaca mla e generacije, ka`e da se u njegovom pisanju stvarnost jednako prepli}e i u kolumni i u knji`evnom djelu, da tu uspostavlja ravnote`u i da je za njega jedno od bitnih pitanja upravo to kako stvarnost, bogatu tolikim paradoksima, {to vi{e iskoristiti u knji`evne svrhe. Zbog toga ka`e on kolumna bi po svom zna~aju i formi pisanja, danas vi{e mogla da bude knji`evni nego novinarski `anr. 7. Pisci u novinskim kolumnama, dakle, nisu nikakvi uljezi i strana tijela, kao {to ni novinari kolumnisti, objavljuju}i svoje knjige, nisu nikakvi nepozvani i nepo`eljni gosti u ataru rezervisanom za tzv. profesionalne pisce. Pisci, u otklonu od svoje spisateljske (romaneskne, poetske, dramske) opsesije, u kolumnama se vra}aju u sam `ivot. Ali, kako ka`e jedan komentator ovakvih kolumni (saku- 19

20 Kako (pre)`ivjeti u paralelnim svjetovima BiH? pljenih u najboljim knjigama) njima je strano nasilje uop{tavanja, jer kolumna mora po}i od li~nog. Oni pru`aju otpor niskim literarnim pobudama: `ivot ~esto ho}e i mora da ostane tamo gdje jeste, u dimenziji realnog postojanja, tamo gdje mo`e i mora da bude gra a za komentar, emotivnu reakciju ili posredan, metafori~ni nauk ne za roman ili pri~u. Taj, kako bi rekao Mile Stoji}, drugi oblik pisanja sigurno nije nastao iz bilo kakvih frustracija, ve} predstavlja spasonosnu relaksaciju i za pisca i za novinu. Novinari, pak, koji svoje kolumne naknadno uokviruju u knjige, nerijetko iznena uju ~itaoce (pa i same sebe) novim, druk~ijim zra~enjem svojih tekstova, za koje se misli(lo) kako im `ivot traje samo koliko i `ivot novine u kojoj su objavljeni ili neznatno du`e. 8. Htio bih da naglasim i to da pisci autori kolumni nerijetko imaju po{teniji odnos prema novinarskom zanatu nego mnogi tzv. profesionalni novinari. Oni cijene pravila pona{anja, naro~ito kad su anga`ovani kao gosti u nekoj novini. Po{tuju njenu tradiciju, opredjeljenje, uredni~ke kriterije, ste~eni ugled, ali i elementarne postulate novinarskog zanata. Tada im to daje slobodu da budu slobodni u obra}anju ~itaocima i da budu nezavisni od mogu}ih ure iva~kih pritisaka. Sve to, kona~no, omogu}ava im da bez dvoumljenja odlu~e ho}e li sara ivati u nekoj novini kao kolumnisti ili ne}e. 9. Koja je, dakle, razlika izme u novinara kolumniste i pisca kolumniste? [to se mene ti~e nikakva, izuzev banalne tehni~ke ~injenice da je prvi u radnom odnosu, drugi u gostuju}em, mada mogu i jedan i drugi biti i u jednoj i u drugoj poziciji izvan radnog odnosa i nezavisni. I jedan i drugi pi{u. Njihove kolumne nerijetko su jedna do druge, u najgorem slu~aju razdvajaju ih samo jedna, dvije stranice u istoj novini. ^itaocima su oni dio ekipe. Prepoznaju ih po imenu, tj. po autoritetu, dignitetu i integritetu koji su sebi priskrbili svojim tekstovima stilom, mi{ljenjem, stavovima. Onoliko koliko ih ~itaoci prihvate, zavole i osje}aju intenzivnu potrebu za njihovim tekstovima, toliko novina `ivi u ~itala~kim rukama. Nema nikakve nedoumice odli~an pisac sigurno je i odli~an novinski kolumnista. A najnovija izdava~ka iskustva pokazuju (i dokazuju) da odli~ni novinari mogu biti (i jesu) i odli~ni pisci (knjiga). I u jednom i u drugom slu~aju rije~ je o istom stvarala~kom habitusu prepoznaje se rukopis dobrog pisca jednako i u njegovom romanu, kao i u njegovoj kolumni. A u drugom slu~aju sabrane novinske kolumne rasnog novinara kolumniste uokvirene u koricama jedne knjige daju da se prepozna jedna druga vrsta umjetni~kog djela: ako nije roman, ili novela, ili drama, ipak jeste ne{to osebujno, istrgnuto iz `ivota, ponu eno kao kreativni izazov, nerijetko privla~niji, ali u svakom slu~aju druk~iji od obi~ne, banalne proze. Zato sam siguran u ono {to veliki kolumnisti dokazuju svojim pisanjem da novinarstvo ne strada ako se njime bave pisci, a da knji`evnost profitira od dobrog `urnaliste koliko i od dobrog knji`evnika. 20

21 [ta rade pisci u kolumnama? 10. Na kraju: mo`da ste, po{tovani sau~esnici ovog skupa, primijetili da je ovaj moj tekst neka vrsta blage, uistinu dobronamjerne polemike sa uvodnim tekstom Faruka [ehi}a, kojeg ina~e veoma, veoma cijenim. Ali, moje godine i moje dugo, ~etrdesetpetogodi{nje novinarsko iskustvo u gotovo svim `anrovima i u razli~itim medijima, dozvoljavaju mi, nadam se, takvu vrstu blagog polemiziranja, na kakvo ina~e nisam navikao. Naprotiv. Mo`emo, dakle, ironizirati ovako kako to ~ini Faruk [ehi} u svom uvodnom izlaganju. Mogu}e je, naravno, ironizirati i druk~ije. Jedna danas popularna savremena hrvatska autorica (Milana Vukovi} Runji}) kolumnu je `anrovski smjestila u pornografsku prozu, objasniv{i je sklono{}u autora da se jedanput tjedno skida pred ~itateljima i uz to da vjeruje kako uvijek ima o ~emu da govori i da zna o svemu ne{to re}i. Ako imate sklonost ka- `e ona redovitom skidanju pred velikim brojem ljudi i ako imate o svemu ne- {to za re}i, u vama ~u~i kolumnist. To je njeno tuma~enje kolumniste. Ali, ~emu ironiziranje kad se radi o ozbiljnom pitanju, a to zna~i i o ozbiljnom razgovoru? [to se mene li~no ti~e, da sam ikada u svojoj karijeri na ovakav na~in shvatao posao (obavezu) kolumniste, danas se od stida ne bih smio pojaviti ni ovdje, a i nikada i nigdje drugdje. Uvjeren sam da pisanje kolumni nije lije~enje frustracija i nije pornografski posao. To, {to se pisanjem kolumni danas bave i pojedini frustrirani novinari (frustrirani uglavnom zato {to su neobrazovani i netalentovani) i sli~ni frustrirani pisci i {to me u autorima kolumni vjerovatno ima egzibicionista one vrste o kojoj govore i pomenuta autorica i Faruk [ehi}, to jo{ uvijek ne zna~i da su kolumne besmislene. I da pisci nemaju {ta da tra`e u kolumnama. Naprotiv. Podsjeti}u i sebe i sve vas da su mnogi veliki svjetski pisci bili istovremeno novinari i autori velikih kolumni Jack London, Ernest Hemingway, George Orwell, Albert Camus, Gabriel García M`rquez, Truman Capote. Sa na{ih ex-jugoslovenskih prostora treba se najprije sjetiti i duboko pokloniti jednom Miroslavu Krle`i i A.G. Mato{u. Oni koji se ve} bave kolumnisti~kim poslom sigurno imaju na umu nenadma{nog Veselka Ten`eru i jo{ neuni{tivog Igora Mandi}a, a tu su i brojni drugi savremenio hrvatski, srpski i bosanskohercegova~ki kolumnisti Mirko Kova~, Boris De`ulovi}, Viktor Ivan~i}, Miljenko Jergovi}, Dubravka Ugre{i}, Teofil Pan~i}, Milo{ Vasi}, Petar Lukovi}, Filip David, Vladimir Joki}, Miodrag Stanisavljevi}, Bogdan Tirnani}, Jovan ]irilov... Andrej Nikolaidis, Dario D`amonja, Marko Ve{ovi}, Sead Fetahagi}, Ivan Lovrenovi}, Mile Stoji}, Senad Pe}anin, Senad Avdi}, Vildana Selimbegovi}, Ivan [ar~evi}, Aleksandar Hemon, Muharem Bazdulj i jo{ neki. Namjerno ostavio sam za kraj imena Hamze Bak{i}a i Gojka Beri}a. Treba ustati iz po{tovanja kad se izgovaraju njihova imena. 21

22 Kako (pre)`ivjeti u paralelnim svjetovima BiH? Neka mi neko doka`e na bilo koji na~in da nabrojane osobe nisu i odli~ni pisci i odli~ni kolumnisti. I na samom kraju malo ironizma i s moje strane. Imaju}i u vidu najljep{e kolumnisti~ke i spisateljske uzore i, ~ak, zanemaruju}i vlastito (nemalo) iskustvo u tom poslu, ho}u prijateljski re}i da za Faruka [ehi}a jo{ ima mnogo nade ili }e uskoro prestati da se bavi pisanjem kolumni ili }e, tako er uskoro, o tom poslu misliti sasvim druga~ije. I onda, uz savladavanje svih formi ovog ~asnog zanata, sigurno mo`e postati jedan od najcjenjenijih pisaca novinara i kolumnista, sli~nih ovima koje sam ve} pomenuo. Hvala vam {to ste me saslu{ali. Faruk [EHI]: [ta re}i nakon ovako detaljnog teksta kolege [anti}a, koji se o~igledno potrudio da pro~ita moj tekst. Nisam imao namjeru da tim tekstom objasnim jednom za svagda i zauvijek svima {ta pisci rade u kolumnama; to je tekst u kojem je moja omiljena stilska figura hiperbola, i na neki na~in je sasvim opravdao svoje postojanje reakcijom Slavke [anti}a, koja je sasvim konstruktivna i slo`io bih se u mnogim stvarima, naravno, ne moramo se slagati. Ne}u se slo`iti u jednoj stvari, a to je da pisci, bili oni pisci-novinari ili novinari-pisci, kako god, u kolumnama imaju dodir sa stvarno{}u. Ja, recimo, iz li~nog iskustva, zna~i ne u ime drugih nego u ime sebe, mogu re}i da sam se u knji`evnosti bavio toliko stvarno{}u da mi nije trebala kolumna da bih se bavio socijalnom slikom sarajevske ulice, parka, pijanaca, narkomana i bilo ~ega drugog, sad govorim o najni`em sloju dru{- tva, zna~i o ulici. I u poeziji i u prozi `ivio sam u stvarnosti. Ne pi{em ja kolumnu samo zbog para, pare su ovdje toliko minorne, pa se mo`e re}i da je to ~isti entuzijazam. Razlika je pisati kolumnu danas u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj, u kojoj ljudi `ive od sedmi~ne kolumne, poput Roberta Peri{i}a koji ima kolumnu u Globusu, ili Jurice Pavi~i}a, ili Tatjane Groma~a koja sad pi{e u Novom listu... Sada bih ja dao rije~ Tomislavu Markovi}u za kojeg bih rekao da se pored toga {to pi{e, ima nekoliko knjiga poezije, bavi i aforizmima. On je ~lan redakcije e-novine.com, zna~i ~ovjek koji je pisac i novinar, i koji u srbijanskoj stvarnosti kolumnisti~koj, knji`evnoj, literarnoj, paraliterarnoj ima dosta stvari za re}i. Tomislav MARKOVI]: Kataklizma kolumnizma: [ta pisci rade u kolumnama? Kolumnisti~ka vojska: Na parove razbrojs' Savez izme u novinarstva i knji`evnosti trebalo bi da bude ne{to sasvim o~ekivano, po{to obe delatnosti zahtevaju ve{tinu slaganja re~enica, te stoga predstavljaju prirodne koalicione partnere. Pisac u kolumni je pravi ~ovek na pravom 22

23 [ta rade pisci u kolumnama? mestu. Na pitanje otkud toliko pisaca me u novinarima, Boris De`ulovi} (pisac i novinar) jednom prilikom je odgovorio: To bi bilo isto kao da pitate otkud toliko pliva~a me u vaterpolistima. Otuda bi bilo razumno o~ekivati da pisci redovno pune stranice {tampanih medija u Srbiji, na op{te zadovoljstvo ~italaca, vlasnika novina kojima raste tira` i ku}nog bud`eta doma}ih spisatelja. Me utim, o~ekivati da se u srpskim medijima doga aju razumne stvari potpuno je nerazumno. Ogromnu ve}inu kolumnisti~ke vojske ~ine: politi~ki banaliti~ari poput Slobodana Antoni}a i \or a Vukadinovi}a (koji uglavnom pevaju ode nacionalisti~kim politikantima Vojislavu Ko{tunici i Tomislavu Nikoli}u, nari~u nad otetim Kosovom, te markiraju izdajnike srpstva), ~lanovi posluge Slobodana Milo{evi}a kao {to su Milorad Vu~eli} i Aleksandar Vulin (kojima plemenska retorika, propovedanje ideologije krvi i tla, i bogatstvo ste~eno devedesetih uop{te ne smetaju da se ose}aju kao levi~ari), Vladimir \ukanovi} vo a demonstracija za odbranu Radovana Karad`i}a (kome je patriotsko veli~anje genocida jedino zanimanje), spisateljice lake literature Isidora [enica Bjelica i Mirjana Bobi} Mojsilovi} (koje propagiraju nepodno{ljivu lako}u pisanja bez preteranog kori{}enja mozga), urednici raznih toaletoida poput Dragana J. Vu~i}evi}a, \oke Kesi}a i Predraga Popovi}a (koji uglavnom {ire mr`nju, istinu o Srbiji i sli~ne zarazne bolesti), novinari za specijalne operacije Milovan Drecun i Milijana Baleti} (koji nastavljaju svoju ratnohu{ka~ku tiradu bez obzira {to, na njihovu `alost, nikakvog rata nema na vidiku), propali muzi~ari poput Bore ^orbe, muzi~ari koji tek treba da propadnu (skupina Beogradski sindikat koja svoje mu{ke fantazije i`ivljava kroz repovanje o vitezovima Kosovskog boja, samurajima bez gospodara i ratnicima kao takvim), te ~itava armija anonimnih kolumnista koji svojim bezli~nim tekstovima popunjavaju medijski prostor u nameri da podr`e sve koji veruju da je ~itanje novina ru`na i nepotrebna navika. A povremeno se oglasi i sama lady Magbet, Mirjana Markovi}, tek da nas podseti koliko zlo mo`e biti glupo i banalno. Pesnici su ~u enje u getu Nije na{ medijski mrak ba{ tako crn kao {to izgleda, ima ~asnih izuzetaka, darovitih novinara kao {to su, na primer, i Teofil Pan~i}, ~ije su kolumne negde na sredokra}i izme u literature i novinarstva, ali su njihove jezi~ke bravure samo kap mastila u moru sveop{te pomame za ~uvenim francuskim stilom, u narodu poznatom pod imenom galimatijas. Duboko u tom moru mo`e se prona}i i poneki pisac-kolumnista. Me utim, ni tu stvari nisu sjajne, pisci koji u kolumnama imaju ne{to suvislo da ka`u vi{e li~e na brodolomnike koji sa improvizovanog splava {alju SOS signale, nego na putnike koji se javljaju sa palube prekookeanskog broda. Ako izuzmemo povremena sletanja u realnost iz vizantijske perspektive Radoslava Petkovi}a (kolumna Svakodnevica, dnevni list Blic), pri~e za te{ku no} koje Sa{a Ili} ispisuje u mese~niku Yellow Cab pod zajedni~kim imenom Recycle Bin, te tekstove Vladimira Arsenijevi}a i Davida Albaha- 23