sadrzaj 2 preventeen IMPRESUM kontaktirajte nas:

Transcription

1

2 sadrzaj Dajana Mišković, BA socijalnog rada Svjetlo i mrak nisu suprotnosti jer, gdje god je svjetlo, mrak ne može biti...4 Slađan Tomić, Srednjoškolski centar, Pale Amatersko vs akademsko/profesionalno novinarstvo...7 Marijana Remić, Srednja strukovna Škola Fojnica - Kiseljak, Hotelijerstvo i turizam Sve se promijenilo, al nije sad da mi nedostaje, to je sve samo odrastanje...9 Dajana Mišković, BA socijalnog rada Djevojke su pronalazili na igrankama, ne na društvenim mrežama...10 Jasmila Talić, MA psihologije, Sarajevo Dobrodošao, o živote!...12 Lejla Ibrulj, Prirodno-matematički fakultet, Sarajevo U Nigdjezemskoj nigdje pameti...13 Barbara Kustura, Ekonomski fakultet, Zenica Lopov koji nam je ukrao djetinjstvo i život...14 Nermana Suša, MŠS Hazim Šabanović, Visoko Samo prijatelji, nikada ljubavnici...15 Lejla Ibrulj, Prirodno-matematički fakultet, Sarajevo Bajka koju idiot priča...15 Jasmila Talić, MA psihologije, Sarajevo Otpor je sloboda...16 Jovana Đurić, FMK, Psihologija, Beograd Ud ri šakom od sto...18 Elmedina Tirić, Mašinski fakultet, Sarajevo...19 Moda pedesetih...19 IMPRESUM Urednički tim: Tarik Kovač, Dajana Mišković, Jasmila Talić Redakcija: Adna Bajraktarević, Emira Beganović, Lejla Džinić, Jovana Đurić, Lejla Ibrulj, Belma Jaganjac, Jasmina Kokić, Barbara Kustura,, Anela Pašalić, Marijana Remić, Nermana Suša, Slađan Tomić, Elmedina Tirić, Aleksandar Vidović, Dino Živojević Ilustracije: Milica Čajević, Melisa Haćimić, (crteži), arhiva UG NARKO-NE, last-copy internet, deviantart.com, piccsy.com Lektorica: Irena Ljevak Projekt-koordinatorica: Andrea Mijatović Nositelji projekta: UG NARKO-NE, HKO Kruh sv. Ante Adna Bajraktarević, Prva gimnazija, Zenica O kolektivnom mamurluku, jednoj glupoj mušici i koječemu drugom (ili hronologija jedne generacije)...20 Belma Jaganjac, Medicinska škola, Zenica Crveno...21 Anela Pašalić, Prva gimnazija, Zenica Pastelne boje...21 Nermana Suša, MŠS Hazim Šabanović, Visoko Jesam li kriva što odrastam?...22 Emira Beganović, MSŠ Nordbat 2, Vareš...22 Na kraju...22 Slađan Tomić, Srednjoškolski centar, Pale Običaji se (ne)mijenjaju...23 Elmedina Tirić, Mašinski fakultet, Sarajevo Porez na Šund?...24 Jasmila Talić, MA psihologije, Sarajevo Out of box - zauvijek...25 Lejla Džinić, Srednja škola Pere Zečevića, Odžak Ne može!...26 Aleksandar Vidović, Doboj, Ugostiteljska i trgovinska skola Seminari - poučno i zabavno?...27 Tarik Kovač, Vareš, Građevinski fakultet, Sarajevo O levaćenju i sličnim disciplinama...28 Dino Živojević, Elektrotehnički fakultet, Sarajevo Sukob izmedu generacija je uvijek postojao, ali postoje li razlozi za to?...29 Jasmina Kokić, Filozofski fakultet, Sarajevo, Psihologija Projekt veza Sarajevo-Beograd...30 Tarik Kovač, Građevinski fakultet, Sarajevo Ima neka tajna veza...31 Dizajn i DTP: Selma Fočo TRIPTIH Design studio, Sarajevo PREVENTIVNI MAGAZIN ZA MLADE / ISSN / DECEMBAR/ PROSINAC / GODINA VIII. / BROJ 27. kontaktirajte nas: Udruženje za prevenciju ovisnosti NARKO-NE Josipa Vancaša 21/2, Sarajevo, Bosna i Hercegovina Tel./Fax: +387 (0) preventeen@preventeen. ba www. narkone. org www. preventeen. ba Facebook: Časopis Preventeen 2 preventeen

3 Ne tako davno postojala je jedna kuća i jedno ognjište oko kojeg su se okupljali svi ukućani, a znalo je biti i po petnaest duša. Domaćin kuće je bio poštovan, njegova se riječ i naredba izvršavala bez pogovora i sa poštovanjem. Znalo se svačije mjesto i svačiji zadatak i kao da nije postojao sukob generacija, ili se za taj pojam tada nije ni znalo. U današnje vrijeme često se čuje taj izraz. Zbog toga smo i odlučili da to bude tema ovog broja Preventeena. Postići zajednički dogovor među pripadnicima različitih generacija, nije jednostavno. Šta je, zapravo, sukob generacija? Je li to samo jaz između nekad i sad, onog i ovog vremena? Je li težak proces odrastanja i šta nam roditelji brane? Kako je bilo u njihovo vrijeme, a kako je u naše?! Jesmo li zarobljenici moderne tehnologije? Ovo su samo neka od pitanja na koja ćete naći odgovore u ovom broju. Toliko toga na jednom mjestu! J Svi imamo svoje vrijeme. Naši djedovi i bake, naši roditelji imali su svoje vrijeme, a mi, današnji mladi, imamo naše. Recimo da vam neko danas pokloni KM i kaže da ih sve morate potrošiti u 24 sata. Šta biste prvo kupili ili platili? Biste li ih donirali? Dobro razmislite šta biste! Vjerujte mi na riječ, vi danas imate tih KM, ali pretvorenih u sekunde. To je vrijeme koje imate u 24 sata, da ga potrošite... Vi odlučujete kako! J Kroz Intervju broja ćete uvidjeli da je jedino vrijeme koje imamo ono danas jučer je prošlo, a sutra je neizvjesno. Moje vrijeme u Preventeenu je počelo davne J Tada je Preventeen bio jedna mala sjemenka koja je tek trebala izrasti u biljku. Trebalo je mnogo njege, ljubavi i pažnje, dopisnika/ica, suradnika/ica, tekstova, izvora... J Pratila sam čitav taj razvoj i rast posljednjih 27 brojeva. Prvo kao dopisnica, a zatim kao članica Uredničkog tima. Čini mi se da se sjećam svakog broja, pa čak i svakog teksta, posebno onoga čija je tema bila Punoljetstvo u čast mog 18. rođendana. Mnogo toga smo prošli u posljednjih osam godina! Kad malo bolje razmislim, Preventeen i ja smo rasli zajedno: toliko dugo smo skupa da sam se identifikovala s njim. Svaki novi broj koji izađe ponosno držim u rukama jer sam svjesna kako je to moje djelo, ne doslovno, ali moj trud i zalaganje se vidi, služi mi na čast, i ne samo meni nego i današnjim generacijama i svima onima koji dolaze poslije mene. J Kažu: Na mlađima svijet ostaje!, tako i ja mlađima prepuštam i ostavljam Preventeen. Vrijeme je da se oprostimo i krenemo, svako svojim putem. Razlog za to je moj odlazak u Njemačku na deset mjeseci. Idem Nijemcima prenijeti sve svoje znanje, iskustvo i pružiti im svu svoju ljubav koju nesebično dijelim sa svim dopisnicima/cama oni mogu potvrditi. Ipak, nemojte misliti da ću vas napustiti definitivno! Već u sljedećem broju ću s vama podijeliti utiske za Naše strane, a možda (ko zna?) budem o njima pisala u nastavcima čitavu sljedeću godinu? J Vaša najdraža urednica, Dajana preventeen 3

4 svjetlo i mrak nisu suprotnosti jer, gdje god je svjetlo, mrak ne moze biti Dajana Mišković, BA socijalnog rada Saša Ristić, umjetnik čiji je cilj potaknuti gledatelje na razmišljanje, na čuđenje ili nasmijati ih; osnivač i predsjednik Udruženja Srce puno osmijeha. Nakon što sam upalila diktafon Saša je pozdravio sve čitatelje Preventeena i izrekao uvodne riječi: Dobar dan. Samo da vas upoznamo sa situacijom. Malo nam je oblačno ovdje, ali uspjeli smo da dobijemo stol u maloj baštici. Nadam se da neće biti kiše. Naša reporterka se ovdje skupila k o čvarak jer je skinula jaknu, malo je hladno, ali nadam se da to neće uticati na kvalitet njenih pitanja i da ću ja moći da na sva odgovorim onako kako bi trebalo. Saša, za početak, reci mi šta je Srce puno osmijeha? Reakcije ljudi na ime Srce puno osmijeha uvijek su pozitivne i praćene komentarima da je to baš lijepo ime, a i ja se slažem da je predivno. Moja prva supruga Sanja i ja smo godine počeli raditi sa jednom grupom, internacionalno. Cilj je bio usrećiti djecu pripremajući i izvodeći predstave za njih. Najprije smo im se pridružili i pomagali prilikom prevođenja, pripremi ili izvedbi, a nakon nekog vremena odlučili smo okupiti domaću ekipu. Pripremili smo program koji je u potpunosti bio na našem jeziku: pjesmice, skečeve, predstave i sve ostalo... To je, čini mi se, bilo godine. Tada je nastalo to ime - Srce puno osmijeha - kao izraz naše želje da srce svih onih s kojima dolazimo u susret bude puno osmijeha. Počeci su i za nas bili neobični, puni promjena. Nismo ni pomišljali da ćemo se u životu baviti time. Zapravo, nikad to nisam ni pomislio jer sam inžinjer telekomunikacija i odbojkaš, to su moje kvalifikacije. Ipak, taj novi angažman je jednostavno nešto što je promijenilo moj život i samo izašlo na vidjelo. Sve je bilo organizovano kao neformalna grupa dosta dugo. To nam je dalo slobodu i mogli smo raditi šta smo željeli, a prije 3-4 godine registrovali smo Udruženje građana koje sada ima ime Udruženje građana Srce puno osmijeha. Kako ste se probili na tržište? Bilo je vrlo lako. U principu, tih godina potreba za radom sa djecom je bila ogromna. Poslijeratno stanje. Djeca su zaboravila smijati se, igrati se... Mi smo kroz interaktivne predstave vrlo lako dolazili do publike. Predstave su bile besplatne u većini slučajeva. Vrlo brzo pročulo se šta radimo i na koji način pomažemo. Poslije rata je to trebalo, pošto smo mi ljudska bića spoj fizičkog i duhovnog. Obje te komponente se moraju zadovoljiti. Dosta ljudi je uvozilo hranu, odjeću, potrepštine, gradile su se kuće i sve to, a Šahim je uvijek bio hadžija. Time out. Šahime, Šahimeee, staniii! I ode mi sugovornik u pola intervjua da se pozdravi. Upoznala sam i ja Šahima J i nakon što su se ispričali, Saša nastavlja: Vidiš, čovjek doktorir o ba! Eh, gdje smo mi stali? To je u biti to. Srce puno osmijeha je želja da svojim življenjem i radom postignem da drugi budu nasmijani. Sale, osim tebe nikad nisam upoznala nekog klauna. Šta je zapravo klaun i je li teško to biti? Ne, ne, ne! Klaun je klaun. Moje klaunovstvo je u stvari samo želja da se lakše dođe do situacije i do djeteta, mada ne samo djeteta, jer ja interakciju kao klaun imam i sa roditeljima i sa svima koji dolaze na predstave. A klaunovi, to je sad druga priča... Klaunovi mogu biti različiti, mogu biti cirkuski, ovi oni... Ljudi moraju završavati akademije bi bili pravi, profesionalni klaunovi. E to ja nisam! Ja sam klaun amater koji je u nekom liku našao sebe, taj klaun se našao u Saletu i jednostavno je isplivao. Isto tako, niotkuda, kao neka vrsta dvojne ličnosti, kao da sam se pronašao u tome. Recimo, u jednoj situaciji sam morao glumiti klauna - GLU- MITI KLAUNA?! sav sam se ukočio, nisam znao, našminkan ili nenašminkan, ne pravim razliku i ponašam se isto jer ja jednostavno ne glumim klauna - ja to jesam. Je li teško nasmijati djecu? Ne, djecu je najlakše nasmijati. Ona su jednostavna, otvorena... Ona će te sa jednom pjesmicom, sa jednom igrom, sa nekim balončićem prihvatiti i krenuti za tobom. Iako je bilo teških situacija, kad sam u svom radu dolazio u situaciju da radim sa djecom koja su bolesna ili koja imaju poteškoće u razvoju, ipak mislim da su djeca kao djeca veoma jednostavna. Uvijek svima kažem: Veći je problem roditelja. Njih treba malo više nasmijati. Zato njima pristupam na drugačiji način. Pokušavam vidjeti šta je njihov interes, pronaći u tome metu koju želim pogoditi... Probam koristiti humor kroz situaciju u kojoj se nalazim i iz nje crpim inspiraciju. Naravno, to puno ovisi od sagovornika. Ako vidim da oni reaguju, onda to ide samo dalje i dalje i dalje... Treba tu i malo psihologije, treba puno ljubavi i strpljenja... 4 preventeen

5 Spomenuo si da si radio sa bolesnom djecom. Je li njih i njihove roditelje teško nasmijati? Znaš, mala djeca ovise o roditeljima. Njihovo opšte stanje, pogotovo kada je dijete bolesno, ovisi od toga kako se roditelj nosi s tim. Ako on ima pozitivno razmišljanje o svemu tome, koliko god situacija bila teška, i to dijete jednostavno bude sretnije. Već pet godina idem u posjetu Pedijatrijskoj klinici na Jezeru, gdje ima dosta bolesne djece. Kada se pred njima pojavi klaun koji im se nasmije, otpjeva pjesmicu ili napravi balon, većina djece ima pozitivnu reakciju. E, sad, ako dijete trpi bol, tada je vrlo teško. Međutim, davno sam prestao očekivati da ću svakoga nasmijati. Moj cilj je da budem uz njih. Ako moje prisustvo pomogne i učini dobro super. Ako ne, moram živjeti s tim i dalje. Važno je dati svoj maksimum, bilo šta da radimo, i znati da ne možemo uvijek uticati na rezultate onoga što radimo. Znaš i sama, i ti radiš sa ljudima i znaš kako to ide. Radiš sa dušom, daješ, daješ i daješ i taj plod će možda kasnije roditi, možda rezultat nećeš vidjeti odmah, dijete ga neće pokazati, ali upamti: Ne možeš pogriješiti kada radiš dobro i pomažeš nekome, ne možeš pogriješiti ako si došao sa željom da pomogneš ti si već pomogao. Dakle, tvoja najveća motivacija je pomoći drugima? Pa da! Mislim da smo kao ljudska bića predodređeni da pomažemo. Jednostavno, da je trebao biti jedan čovjek na svijetu, bio bi jedan. Međutim, rođeni smo u nekoj zajednici i non-stop smo u nekoj interakciji: jesu li to naši roditelji, naša braća i sestre, rođaci, škola, sportski klub, firma... Mi smo non-stop u interakciji sa drugim ljudskim bićem. Znači, ne govorim o tome kako treba ići na kliniku i pomagati djeci, ja govorim o životu. Sada, nas dvoje ovdje sjedimo i razmjenjujemo energiju. Ja se hranim od tvoje, ti od moje energije, i tako je. Danas, kad krenemo odavde, otiđimo nasmijaniji i sretniji. Kako možemo druge animirati da rade slične stvari? To je odlično pitanje! Ne mogu nikoga natjerati, ali mogu uraditi najbolje što ja mogu, a neko to može prepoznati ili ne mora. Opet vam kažem, treba samo vjerovati da je dobro uraditi dobro i u situaciji u kojoj jesmo unositi pozitivnu energiju. Doći će i rezultat... Kako animiraš svoje volontere/ke? Ne želim da neko bude samo volonter. Volim da mi bude i prijatelj, zna moju ženu i moju djecu te bude svjestan kako to nije samo forma već da zna suštinu onoga šta radimo jer bez nje sve vrlo brzo propada. Ako je u pitanju samo forma - da neko dobije potvrdu da je volontirao ili ako će se fotografirati na Klinici sa djetetom i dobiti lajkova, mislim.. To nije ono što mi radimo. Mi volimo da ljudi znaju da je neko išao volontirati sa nama jer ja ne mogu sam. Moram imati nekoga ko će biti sa mnom i pomagati mi, ali isto tako više volim imati jednu osobu koja će biti stvarno tu zato što želi nego imati 101 koja će biti tu samo da bi se provrtjela i slično. Imat ću ja materijala za pisanje. J Lajkam kako razmišljaš pa mi reci kako bi animirao mlade koji imaju dosta problema i u riziku su da krenu lošim putem? Vidi, ja to gledam po sebi. Kad nisam sretan, tražim neki izlaz, nešto... Je li to klikanje po kompjuteru bez ikakvog smisla ili neki drugi način, da ne reklamiram sad svoje probleme puno (smijeh), svako ih od nas ima, važno je pronaći nešto da bi se sakrio iza svog problema, zar ne? Sad je pitanje, naravno, u kakvom si okruženju. 100% sam siguran da će djeca i mladi koji rastu u pozitivnom okruženju imati manju mogućnost da krenu lošim putem, iako ni tada to nije nemoguće. Svakome od nas je moguće i niko do nas ne može reći: E, ja to nikad ne bih!, jer nikad ne znaš u kakvu ćeš situaciju doći, stvarno ne znaš. Ne možeš reći ni za šta: Eto, ja ne bih!, jer život je život. On nije jednostavan. Nekad je težak, nepredvidiv. Objasnit ću ti slikovito. To je otprilike slika između svijetla i mraka: gdje god je svijetlo, mrak ne može da bude. Svi imamo naše mrakove i strahove, ali kada uključimo svjetlo u svom životu, oni nestaju. Zato vjerujem da je dobra stvar uvijek se truditi biti pozitivan. Evo ti klasični primjer! Kada ti kažem: Daj, napiši mi svojih deset dobrih i deset loših osobina! Ti ćeš onih deset loših napisati brzo, Saša Ristić preventeen 5

6 Saša Ristić i ekipa a za onih deset dobrih ćeš se zapitati: Šta je moja dobra osobina? Mi smo u principu negativni, najviše prema sebi jer sebe najbolje poznajemo, ali to je život. Čovjek je takav. Imat će i dobrih i loših osobina. Ipak, ne trebaš isticati svoje brige, probleme ili bol. Ako si napravila glupost, traži nek ti se oprosti! Ako te neko povrijedio, oprosti mu, bez obzira na sve! Ti moraš ići dalje, a tvoje je hoćeš li otići nasmijan ili tužan, ohrabren ili utučen. Niko osim nas samih ne može promijeniti naše mišljenje. Prednost je što nam je Bog dao mogućnost jedne misli u jednom trenutku, ona može biti negativna ili pozitivna, ali niko je ne može izabrati osim nas samih. Tako je to. Kažeš sebi: O.K., napravio si grešku. Svi je napravimo. Nastavljam! Ne postoji niko ko nije pogriješio bar jednom u životu! I, praktično, ja sam ovdje, sad, sjedim s tobom onakav kakav jesam, i proizvod sam svih svojih odluka, i dobrih i loših. Ne bih bio ovo što jesam bez svih tih odluka. Mogu razbijati glavu zašto je nešto bilo i šta bi bilo kad bi bilo, ali nema koristi. Danas, danas što misliš da trebaš uraditi, uradi! I gledaj da to uradiš dobro, pošteno i pozitivno. Prošlost i budućnost?! Prošlost je završena, budućnost ne znamo. Jedino što imamo je ovo danas. Nas dvoje ovdje sjedimo i to je jedino što sad u ovom trenutku imamo. Ne znamo šta će se desiti u sljedećem. Principi ne postoje, ni vrijeme, to je samo iluzija. Znači, mi ustvari živimo samo ono što imamo sad. Nema tu velike pameti. Je l to tvoja poruka drugima? Da, to je poruka za svakoga od nas: da razmisli malo kako smo stvoreni da pomažemo, stvoreni smo da radimo dobro, stvoreni smo da imamo interakciju sa ljudima. To je toliko jednostavno. Danas ulazimo u neke stvari za koje nismo sigurni da će funkcionisati, osjećamo se pod pritiskom, mo- ramo biti prvi, moramo biti najbolji, moramo ovo, moramo ono... I sve mora biti sad! Nema vremena da se nešto formira. Ne! Sad i odmah: KM platu, najbolje auto!... Pa ljudi moji, ne može tako, to mora ići polako. Mora se polako zaraditi. Mora se naučiti da imamo odgovornost. Mladi moraju to proći. Svi smo morali, prije ili kasnije. Svako od nas ko je odrastao morao je prvo biti mlad, zar ne? Mladi trebaju imati interakciju, upoznavati druge ljude, otvoriti se za njih, slušati ih, probati naći svoj način djelovanja... Problem je kod nas i u školovanju i što se svi nameću, a najčešće roditelji. Primjerice, pokušavam nametnuti odgovore, pa čak i ako su ispravni, ne pružam priliku svojoj djeci da ih sama pronađu. Znači, mi koji radimo sa mladima moramo biti svjesni da ne trebamo odlučivati umjesto njih već ih voditi da oni sami donesu odluku, kakva god ona bila. Naravno, željeli bismo da ona bude ispravna, ali poslije se vraćamo na onu pitanje: Šta je pravilna odluka? Morao sam napraviti i pravilne i nepravilne izbore da bih bio ono što sam sad. Dakle, važno je ne suditi po tome kako je to završilo nego ići dalje, praviti sljedeći korak koji će kasnije, u konačnici, dovesti do sretnijeg društva. A društvo kao ovakvo je samo skup ljudi! Ako imamo ljude koji su pozitivni, imat ćemo pozitivno društvo. Ako imamo ljude koji su negativni, vrlo je jednostavno zaključiti šta ćemo imati. Možemo svi kukati kako ne valja ovo, kako ne valja ono, ali šta radimo da to promijenimo? Znači, ako dođeš i kažeš da ne valjaju država ili politika, O.K. Međutim, šta si ti uradila da bude bolje? A volontiranje kao prilika tim mladim ljudima? O tome se radi! Ponuditi priliku mladima da se nađu u nečemu što vole i da to obavljaju kroz taj segment interakcije. Šta god odlučili da rade u životu, morat će imati interakciju, bez obzira školuju li se, imaju li još 30 kolega, na fakultetu, isto... Onda u braku, u porodici, uvijek imaš ljude oko sebe. Mislim da je dobro mladima pružiti priliku za upoznavanje drugih ljudi i oni će raditi odlične stvari. Mi imamo mogućnost da im pomognemo u godinama kada im je potrebna pomoć baš te prirode, da imaju nekoga u koga imaju povjerenje, a ko ih neće gurati nego voditi primjerom, idejom, pozitivom, da bi se oni prikačili... A kad se prikače: jedno, drugo... Naime, za mlade je karakterističan taj lavinski efekt. Ako se jednoj osobi svidjelo, ona će odmah to prenijeti u svom okruženju: Aaa, bilo je dobro, haj mo, hajmo! I ona odmah privuče druge, naročito ako je to istinski osjetila. Svi ono što volimo vrlo lijepo prezentujemo nekome drugom. Ljudi mogu osjetiti naše oduševljenje, to se ne može isfolirati. Ljudi osjete, a kada osjete, lakše će i poći za nekim. I mi pođosmo, ali ne tako brzo. Isključili smo diktafon i nastavili pričati o životu. Možda ovaj tekst čak bude i u nastavcima. J 6 preventeen

7 stalnim pritiskom, što nerijetko utiče i na njihov odnos prema poslu te dovodi do ignorisanja nekih profesionalnih standarda i normi. A onda se pojavi osuda jer su društvo i druge profesije uvijek više osuđivale nego razumijevale novinarski posao. Već sam spominjao ignorisanje standarda i normi, što je nerijetko razlog generalizacije pa od mnogih ljudi čujemo rečenice: Svi novinari su korumpirani! Svi novinari lažu! Autori tih tvrdnji na malom uzorku stvaraju sliku o svim novinarima i novinarstvu. Tek rijetki se trude razumjeti novinarstvo i uslove u kojima rade novinari. Možete li napraviti paralelu između amaterskog i profesionalnog novinarstva? Šta je suštinska razlika? Almir: Smatram da novinarstvo ne trpi podjelu na amatersko i profesionalno. Važan je odnos novinara prema svom poslu i publici, amaterski ili profesionalan. U prilog tome treba nabrojati odlike novinara koji ima profesionalan odnos, kako bi se vidjelo šta nedostaje kolegi sa druge strane. Pa, krenimo redom! Profesionalan odnos podrazumijeva postojanje činjenica kao osnova svakog teksta. Bez njih se dovodimo u sferu nagađanja, kleveta i laži. Profesionalan odnos podrazumijeva i postojanje šest ključnih odgovoamatersko vs akademsko/ profesionalno novinarstvo Slađan Tomić, Srednjoškolski centar, Pale Novinarstvo je nekada bilo vrlo cijenjeno zanimanje, a ljudi koji su se bavili novinarstvom novinari bili su cijenjeni skoro poput sudija i advokata. Nekada, sada ne. Trenutno su sve češći fizički i verbalni napadi na novinare. Novinarska etika i objektivnost kao da su se skrile iza džepa nekog tajkuna, političara, moćnika..., koji izdvaja ne tako male svote novca za režimsko izvještavanje medija. Svakim danom sve je veći broj elektronskih medija. Da demokratija nije samo sloboda govora već i govor mržnje dokazuju pojedini portali čiji tekstovi ili komentari čitalaca ispod njih obiluju govorom mržnje. Dopušta li uređivačka politika takvo stanje kako bi privukla pažnju čitalaca ili ne poznaje novinarske kodekse ili, jednostavno, ne postoje obrazovani novinari u takvim redakcijama? Odgovore na ova, ali i mnoga druga pitanja, s naglaskom na suštinsku razliku između amaterskog i akademskog novinarstva, daće nam Almir Šećkanović i Benjamin Hasagić. Kakvo je bilo stanje u medijima, a kakva globalna slika o novinarstvu kada ste se odlučili baviti tim poslom? Almir: Stanje u novinarstvu uvijek je vezano uz jednu riječ neizvjesnost! Tako je bilo prije deset godina, kada sam počinjao svoj novinarski put, a tako je i danas. Ništa se značajno nije promijenilo. Pogledajmo primjer štampe. Ona je i danas u utrci za većim tiražom koji joj garantuje opstanak. Ukoliko izgubi tu bitku, izvjestan je nestanak pojedinog medija. Novinari su pod Benjamin Hasagić Rođen je u Zenici Osnovnu školu završio je u Maglaju, gdje i živi, dok je srednju muzičku školu pohađao u Zenici. Muzičar općeg smjera i solo pjevanja. Odličan učenik. Nastupao je na raznim festivalima širom bivše Jugoslavije i osvajao prestižne nagrade. Osnivač Jugoslavenske Radio-televizije, počevši od godine, kada je i utemeljena ideja. Trenutno je angažovan na spomenutoj radio-televiziji koja će svoju premijeru uskoro doživjeti na TV-ekranima i radioprijemnicima. Benjamin Hasagić preventeen 7

8 Almir Šećkanović Almir Šećkanović Almir Šećkanović je planning producer programa na Al Jazeeri Balkans. Radio je u bh. dnevnom listu Oslobođenje i magazinu BH Dani. ra na pitanja: ko, šta, kada, gdje, zašto i kako (5W+H). Naša publika zaslužuje te odgovore, a mi bez njih nemamo priču. Profesionalan odnos zahtjeva postojanje izvora informacija te zaštitu i poštivanje tog izvora u skladu sa esnafskim pravilima. Znam da se tzv. amatersko novinarstvo najčešće veže za mlade novinare, odnosno one koji se nisu afirmisali u ozbiljnim redakcijama. To je pogrešno, jer i mladi novinar ne smije imati amaterski pristup. I on, baš kao i njegov stariji kolega, odnosno tzv. profesionalac, ima svoju publiku koja od njega očekuje sve vrijednosti profesionalnog odnosa, od provjerene informacije do ključnih odgovora. Može li amaterski novinar biti dobar, profesionalan i objektivan prenosilac informacija kao profesionalni novinar? Benjamin: Novinar sam po sebi danas može biti svako. Najveća razlika je u tome što se, naravno, vijesti razlikuju prema klasifikaciji. Dosta je danas samoprozvanih novinara koji se najviše bave žutom štampom. Međutim, malo je kako amaterskih tako i novinara sa stečenim obrazovanjem, koji prenose objektivne i tačne informacije. Ipak, postoji dosta ljudi koji, iako nisu završili predviđene fakultete za to, ili su još mladi, kao ja u ovom slučaju, znaju prenijeti informacije i prepoznati pravu informaciju koja zanima određeno podneblje. Ti se baviš novinarstvom, a pohađaš srednju muzičku školu, to nisu srodna područja. Odakle ljubav prema novinarstvu? Benjamin: Iako muzika i novinarstvo nisu srodne nauke, smatram da obrazovan muzičar mora imati dozu novinarstva u sebi, ne zato što želi nego zato što mu je tako nametnuto. Sama ljubav prema novinarstvu rodila se dosta rano. Bukvalno, od malih nogu. Uvijek sam imitirao poznate voditelje vijesti i stajao za stolom i ponavljao njihove riječi sa TV-ekrana. Dosta godina kasnije, odnosno prije dvije godine, odlučio sam baviti se novinarstvom, a za godinu kasnije to predznanje prenijeti na fakultet. Da li je pluralizacija medija preduslov za razvoj demokratskog društva ili je ona, ipak, mač sa dvije oštrice? Almir: Smatram da je pluralizacija medija, posebno u zemljama poput Bosne i Hercegovine, od izuzetne važnosti. Mediji imaju veliku ulogu u obnovi društva, posebno postkonfliktnog, kakvo je naše. Znali su to i predstavnici međunarodne zajednice kada su u prvim godinama nakon rata u BiH osnovali na desetine medija kako bi na temelju pluralizacije radili na demokratskom razvoju društva. Slični projekti su vođeni i u susjednim zemljama, prije svega u Hrvatskoj i na Kosovu. Mediji često krše sva medijska pravila, krše i pravila Regulatorne agencije za komunikacije... Zašto? Almir: Bosna i Hercegovina je zemlja sa najboljom medijskom regulativom na području jugoistočne Evrope. Većina naših zakona i medijskih pravila prepisana je iz zemalja zapadne Evrope. No, dok se kod njih ti zakoni i provode, kod nas se sa njima eksperimentiše. U praksi su česti slučajevi odstupanja od zakonske regulative. Svjedoci smo da se RAK-ove kazne često smanjuju do iznosa koji je prihvatljiv medijskoj kući, a sve kako bi se bar nešto naplatilo!? Česti su i politički uticaji na odluke državnih agencija kakva je RAK, odnosno politička intervencija kada je u pitanju kažnjavanje pogodnih medija. Kao posljedica toga dolazi do svojevrsne poplave kršenja pravila RAK-a i sličnih institucija. Prekršitelj zna da su u praksi kazne blage, a nerijetko i vrlo spore. Dok Almir smatra da je RAK najodgovorniji za slobodu medija koja, ne tako rijetko, prelazi granice slobode i dolazi do granica huškanja, govora mržnje, režimskog izvještavanja, Benjamin tvrdi da su za nekorektno izvještavanje krivi sami novinari. Bilo kako bilo, i Almir i Benjamin su potvrdili da dobar novinar nije onaj iza čijeg imena stoji diploma nego onaj čije ime stoji ispod kvalitetnih i profesionalno napsianih tekstova. Šta je najveći razlog za pluralizaciju govora mržnje u elektronskim medijima iako postoje brze, jednostavne i efektne reakcije za sankcionisanje komentara u kojima se on pojavljuje? Almir: Govor mržnje na web-portalima je pod stalnom kontrolom policijskih agencija u BiH. Većina MUP-ova ima posebna odjeljenja za takve istrage, a često i provode akcije. Prema informacijama iz FUP-a, ova policijska agencija mjesečno zatraži informacije o porijeklu nekoliko stotina komentara na web-portalima u BiH. Većinom je riječ o komentarima koji se mogu povezati sa krivičnim djelima poput širenja rasne, vjerske ili nacionalne mržnje. Pravo je pitanje 8 preventeen

9 zašto se mrzimo na internetu i sakriveni iza lažnih imena? Mislim da odgovor trebaju dati sociolozi, možda čak i psiholozi. Mediji su tu nemoćni, sve dok je ovakvo (ne)uređenje interneta kao novog medija. Ko je krivac za dopuštanje govora mržnje u elektronskim medijima? Benjamin: Za govor mržnje u elektronskim medijima krivi su prezenteri samih vijesti. Naime, vijesti treba prenijeti na odgovarajući način svim društvenim grupama, istovremeno zadržavajući njihovu srž i pravu informaciju. Naravno, veliku ulogu ima i politika. Iako je neminovno da se neke informacije moraju prenijeti, ma kakve god bile, postoji adekvatan način na koji se to radi. I mi, kao čitaoci i posmatrači, ne treba da sudimo medij. On je tu samo da prenese ono što je aktulelno, odnosno što je u žiži javnosti. Treba da sudimo one koji su u vrhu ili, u zavisnosti one koji su takvu vijest učinile takvom kakva ona jeste. Nažalost, sam primjer loših vijesti nije samo u BiH nego bilo gdje. Loša vijest se širi brže nego dobra. Šta je, prema vašem mišljenju, najvažnije u novinarstvu i šta svaki novinar mora znati? Benjamin: Uređivačka politika je najvažnija u novinarstvu. Svaki novinar mora sam sebi postaviti standarde kojih će se držati. Također, novinar mora znati osnove novinarstva i prezentacije vijesti. U to svakako spadaju odgovori na: ko, šta, kada, gdje, zašto i kako. Nakon što novinar zaista tačno odgovori na takva pitanja, prava vijest će biti i ispravno prezentovana. Osim toga, važno je istaknuti tačne informacije, novosti, akteulnosti itd. Almir: Odgovornost je najvažniji dio novinarstva. Svako od nas je odgovoran za napisanu ili izgovorenu riječ. Zbog toga je bitno da prvo dobro provjerimo informacije pa tek onda da ih objavimo. Neka poruka za kraj bude: bolje je biti tačan nego biti prvi. sve se promijenilo, al nije sad da mi nedostaje, to je sve samo odrastanje Marijana Remić, Srednja strukovna Škola Fojnica - Kiseljak, Hotelijerstvo i turizam Svatko od nas iskusio je čari djetinjstva i adolescencije, ali čini se da odrastanje nikad nije bilo pred većim izazovima i iskušenjima nego danas. Kompjuteri, internet, nasilje, ovisnosti, tempo današnjeg života i obitelj koja pokušava očuvati stabilnost postavljaju pred dijete i adolescenta nove zahtjeve na koje ono samo teško može odgovoriti. Sposobnosti djeteta i adolescenta mnogo su manje u odnosu na odrasle pa oni i manje složene životne okolnosti mogu procijeniti kao ugrožavajuće i stresne. Pedagoginja Morena Bešlić-Bojo Adolescenti prepoznaju roditeljska pravila i nastoje ih oslabiti ili prekršiti, ne uvijek zbog neslaganja već zbog nužnog odupiranja autoritetima koji su nedjeljiv dio odrastanja. Roditelji često odrastanje doživljavaju kao bolnu separaciju, a na pitanje zašto je tako odgovorila nam je pedagoginja i psihologinja srednje škole Ivan Goran Kovačić u Kiseljaku Morena Bešlić-Bojo. Roditelji mogu biti povrijeđeni sve većom važnošću koju adolescent pridaje odnosima s vršnjacima i potrebom za privatnošću te se osjećati odbačeno. U očima roditelja dijete u pravilu ostaje dijete. Čak i u obitelji u kojoj ima truda, najčešće ne po- preventeen 9

10 stoji mogućnost da se komunikacija održi na razini ravnopravnih odraslih osoba, da se odluke donose zajednički, pri čemu se svačije mišljenje podjednako uvažava. Stare navike, podsvijest i potisnuti dijelovi osobnosti znatno će to otežati. Međutim, adolescentima su i dalje potrebni potpora i usmjeravanje roditelja. Oni moraju imati na umu da je odvajanje njihove djece normalan dio odrastanja. Koliko god da im bude teško što ih više njihova djeca ne trebaju da ih nahrane, presvuku ili nešto slično, u razdoblju adolescencije im trebaju kao potpora. U razdoblju sazrijevanja u svim obiteljima ima konflikata koji nastaju zbog nesklada između želja mladih i stavova roditelja. Međutim, treba li sukobe između roditelja i mladih doživljavati tragično? I na ovo pitanje dobili smo odgovor: Mladi u doba adolescencije počinju razvijati vlastiti identitet i oblikovati mišljenja neovisna od roditeljskih. Tada propituju i roditeljski autoritet i njihove stavove te uviđaju da roditelji nisu uvijek u pravu. Dolazi do češćih sukoba između roditelja i adolescenata, uzrokovanih nesuglasicama oko obiteljskih odnosa, svakodnevnih obaveza, škole, džeparca, izgleda, izlazaka... Međutim, sukobi između roditelja i mladih nisu i ne trebaju biti tragedija. Bez obzira na česte, gotovo svakodnevne svađe između roditelja i adolescenata, postojeći sukob može se promatrati kao prijelazna faza iz djetinjstva u odgovornost i samostalnost odrasle dobi te predstavlja jedan vrlo važan dio normalnog procesa odrastanja. Dakle, mlada osoba oblikuje svoju ličnost, a sukobi su važni za razvoj njezinog osobnog identiteta, kazala je pedagoginja Morena. Važno je spomenuti i da su prijateljstva važan dio adolescencije. To mladima omogućava da svijet koji ih okružuje i sebe same sagledavaju očima bliske i sebi slične osobe. Također, roditelji moraju biti svjesni da će njihov utjecaj na određena područja života njihove djece oslabiti i da će biti nadomješten utjecajem vršnjaka. Ipak, trebaju biti sretni jer njihova djeca postaju osobe koje idu vlastitim putem, a ono što im treba upravo je njihova potpora. Naime, u tempu današnjeg života potrebno je da imamo nekoga tko će nam pomoći da usporimo, uhvatimo dah, zagledamo se u sebe i novi, snažni, svijetu damo najbolje od sebe. djevojke su pronalazili na igrankama, ne na drustvenim mrezama Dajana Mišković, BA socijalnog rada U narodu važi nepisano pravilo da generacije koje su prošle svoje kritikuju one čije vrijeme tek dolazi, često zaboravljajući kakvim su sve porocima i ispadima bile sklone u mlađim danima. Neki to zovu sukob generacija, a sociolozi su prema rođenju generacije podijelili na: veterane, baby boom, generacije X, Y i Z. Veterani ( ): Osnovne vrijednosti tzv. generacije veterana čiji su pripadnici rođeni u dekadama koje su obilježili ekonomska kriza i Drugi svjetski rat su: poštovanje autoriteta i pridržavanje pravila i discipline. Kažu da je ovakva disciplinovanost proizvod toga što su svijetom u kojem su odrastali upravljale velike vođe i da su naučeni da trpe i slušaju. Njihova društvena aktivnost odvijala se putem telefona sa čuvenim rotirajućim brojčanicima ili starim dobrim načinom zvanim licem u lice. Baby boom generacija ( ): Iako su rođeni nakon Drugog svjetskog rata u općoj atmosferi siromaštva, osnovne vrijednosti ove generacije su optimizam i angažovanost. Ne čudi, ako se uzme u obzir činjenica da poslije rata možda nije bilo novca, ali je bilo nade! Muškarci iz generacije veterana ostavili su puške, našli srodne žene koje su se mahom posvetile domaćinstvu i nastao je pravi baby boom! Društvenu aktivnost baby boomera najbolje definiše rečenica: Ostanimo u kontaktu telefonom!, uz obavezni dodatak: Zovite me u bilo koje doba dana! Pripadnike ove generacije i danas (kada su društvene mreže na sasvim drugačiji način povezale svijet) zateći ćete kako sastanče u gradskoj kafani. Idoli ove generacije su: The Beatles, Bob Dylan, Rolling Stones, književnik Allen Ginsberg i borba za seksualno oslobađanje i građansku slobodu. Interesuju ih misticizam, nove religije i egzotični opijati. Generacija X ( ): Pripadnici generacije X odrastali su u atmosferi opće dekadencije, ali i polarizacije oličene u sukobu Istoka i Zapada. Ime im je dao fotograf Robert Capa, 10 preventeen

11 čuven po svojim fotoesejima, opisujući ovu generaciju kao nešto još uvijek nepoznato! Rastrzana između tradicionalizma (koji su im nametnuli roditelji) i novih (prilično progresivnih) kretanja, ova generacija je u mnogo čemu ostala na pola puta. Tipični predstavnici generacije X su: nezreli muškarci koji nikako ne žele odrasti i žene koje su sve uspješnije u svom poslu te nemaju slobodnog vremena ni za sebe ni za svoju porodicu. Pripadnike ove generacije zovu i MTV poklonicima. Oni se dive stvaralaštvu Quentina Tarantina i Stevena Soderbergha, slušaju metal, punk, u nešto blažoj varijani novi talas, synth-pop, grunge i angažovani hip-hop. Više vole živu svirku od nelegalno skinute muzike, sjećaju se kaseta, a veći dio vremena proveli su slušajući CD-ove. Interesuje ih sve što se tiče teme disfunkcionalne porodice, diskutabilne seksualne orijentacije, korištenja modernih narkotika i tehnologija, školskog nasilja i toga kako miran otići na HIV testiranje. Milenijumska Y generacija ( ): Černobil, raspad komunizma, ekspanzija AIDS-a, ratovi na Balkanu, u Iraku, Afganistanu, drastično ubrzan razvoj tehnologije... Ovako otprilike izgleda atmosfera u kojoj je rasla generacija Y. Naziv su jednostavno dobili nasljeđujući generaciju X (po abecedi). Njihova društvena aktivnost odvija se preko interneta, telefona sa kamerama, mailova. Sve koriste u isto vrijeme, a multitasking im je prirodno stanje stvari, baš kao i život u virtualnom svijetu. Tehnologija im je do te mjere sastavni dio života da im je za kratko vrijeme postala nužno sredstvo komunikacije. Gledaju satelitsku televiziju, čitaju elektronske medije i isključivo nagrađene književnike. Također gledaju aktuelne (mahom 3D) filmove, igraju Battlefield, i slušaju instant-hitove koje su nezakonito skinuli sa interneta, bez vezivanja za filmske ili muzičke idole (kao što su to činili njihovi roditelji). Interaktivni stil im je participa- tivni. Dakle, za razliku od prethodne generacije oni su skloniji timskoj igri i svjesni su toga da su uvijek samo dio igre, a ne centar svijeta. Pripadnici ove generacije hoće sve sada i odmah! Karakteriše ih visoki stepen konzumerizma, visoko obrazovanje i sjajno poznavanje tehnologije. Interesantno je, međutim, da njihova ovisnost o tehnologiju nimalo ne umanjuje njihovu sposobnost komunikacije. Zabrinuti su zbog svjetskog terorizma, prenaseljenosti planete, opšte finansijske krize... Religiozniji su od svojih roditelja, ali su im brakovi neuspješniji. Razlog je jednostavan srljaju u veze jer nemaju strpljenja za traženje idealne srodne duše. Ipak, činjenica je da ova generacija sazrijeva sporije od prethodnih zadržavajući se što dulje pod roditeljskim krovom, zbog čega ih se naziva i Petar Pan generacijom. Već su pokazali da imaju hrabrosti podići glas i prezentirati svoje ideje, a realizaciju još iščekujemo. Z generacija (2001?): Još uvijek su nepoznati podaci o osnovnim vrijednostima i društvenim aktivnostima ove generacije. Ono što se zna jest njihov interaktivni stil. On je opisan kao digitalni urođenici. Ipak smo mi generacija koja mora da ih kritikuje. Došao je red i na nas! Prva generacija koja ne poznaje život bez interneta i virtualnog svijeta je generacija Z. Upravo zbog toga često ih se oslovljava i kao i-generacija, net generacija ili tiha generacija. To će se, naravno, odraziti i na njihovom ponašanju. Oni se ne sjećaju vremena prije digitalizacije, a sukladno s novim tehnologijama odvijaju se njihovo obrazovanje, odgoj, ali i zabava. Sve je manje dječaka koji nabijaju loptu po igralištu, curice više ne preskaču laštik, a sve je manje i djece koja čitaju knjige. Čovječe ne ljuti se, i karte više nisu in, danas su najpopularnije računalne društvene igre. Nema više dopisivanja na školskom satu preko papirića, za to postoje: Facebook, chat, mobiteli Ova generacija htjet će sve sada i odmah. Karakterizirat će ih i sve veći konzumerizam, visoko obrazovanje te tehnologija kao statusni simbol i sastavni dio života. Pitanje je hoće li njihove socijalne vještine biti osiromašene zbog dominantne online komunikacije. Neki stručnjaci smatraju kako će biti riječ o drugačijoj socijalnoj komunikaciji, nikako o njenom nedostatku. Međutim, zbog prevelike dostupnosti informacija, ali i recesijskog vremena u kojem su rođeni, mnogi stručnjaci pribojavaju se kako ova djeca neće imati pravo bezbrižno djetinjstvo te da će prebrzo odrasti. Ipak, svi su složni u jednom: ova generacija donijet će promjene na bolje! Posvećeni radu i obrazovanju djelovat će za dobrobit zajednice, a sve rasne, spolne i kulturne predrasude trebale bi iščeznuti upravo s njima. Činjenice o generaciji Z temelje se, naravno, samo na pretpostavkama, a kakva će ova generacija zapravo biti saznat ćemo tek za desetak godina, kada postanu zrela radna snaga. preventeen 11

12 dobrodosao, o zivote! Jasmila Talić, ma psihologije, sarajevo Umri i postani. Rekao bi Goethe. Rekao bi neki sufija iz davnih vremena. Rekla bih ja. Oni. Vi. Je li dovoljno samo postojati, životariti, pokoren pravilima života koji su nam nametnuli? Ili zbaciti fantazmogariju kao zmija plašt, pogledati Životu u lice i reći: Ja stižem. Jeste li ikada bili nesigurni ko je to Ja koje stiže i klizi i škripi kroz Život? Kriza identiteta? Možda niste čuli za psihologa Erika Eriksona, ali upravo on se bavio teorijom identiteta i stadijima razvoja kroz koji prolazimo tokom života. A ko je to on i trebamo li mu dati za pravo da nam kaže kako je to biti izgubljen? On je uvijek bio drugačiji od drugih. Nepoznatog porijekla. Živio u nekoliko porodica, što je nametnulo pitanje vlastitog identiteta. Zato je odlučio sam sebe definirati kad je odrastao pa je promijenio svoje prezime u Erikson, što je trebalo značiti svoj vlastiti sin. Naravno, njegova odluka nije doslovna uputa, ali iz njegovog iskustva može se mnogo shvatiti o tome kako je to ne znati koja je tvoja tačna uloga i pravac u životu, i kamo ići. Ova osjećanja narušavanja kontinuiteta Ja dešavaju se u tranzicijskim periodima života, najčešće u adolescenciji. Traganje za ličnim identitetom težak je i neizvjestan put ispunjen lutanjima i sumnjama, eksperimentisanjem mnoštvom uloga i ponašanja te vrijednosti i stavova. Naravno, nije svaka kriza identiteta nezdrava. Često kriza vodi višem stepenu psihosocijalne integracije. Ipak, može se desiti da osoba razvije i negativni identitet, kada vidi sebe kao bezvrijednu, opasnu ili zlu. To se dešava u specifičnim situacijama, kada iz osvete prema prezahtjevnim ili poznatim roditeljima, iz očajanja, bira identitet zasnovan na svim ulogama koje su joj u kritičnim fazama razvoja predstavljane kao najnepoželjnije. Ako se kriza formiranja identiteta razriješi pozitivno, osoba iz nje izlazi kao samosvjesna, stabilna i jedinstvena ličnost te je spremna za iduću fazu razvoja - intimnost. Dvije osobe mogu razviti bliskost ukoliko imaju čvrsto i koherentno Ja. Kriza je normalna stvar u životu svakog čovjeka. Nekima se dogodi odmah na početku života, nekima mnogo kasnije, kada shvate da se ne nalaze na mjestu na kojem su htjeli biti. Erikson je smatrao da ti ljudi na neki način imaju sreću, jer imaju priliku koju drugi nemaju priliku za ponovno rođenje. Ljudi koji se rode i odmah nađu svoje mjesto u svemiru su jednom rođeni, dok su ovi drugi kojima to malo teže ide rođeni dva puta. Prvo rođenje je ono stvarno. Drugo rođenje je simboličko: pronalazak identiteta kojem često prethode patnja i zbunjenost. Drugorođenima je teže, ali uspiju li proći kroz tu fazu, često u svijetu ostave veći trag od onih koji nisu imali priliku drugog rođenja. Tako nas roman Jamesa Joycea Portret umjetnika u mladosti, roman koji je objektivni prikaz jedne subjektivne svijesti u razvoju, vodi kroz razvoj piščevog alter-ega, Stephena Dedalusa. Dedalus svoj puni razvoj doživljava kada se oslobađa uticaja porodice za koju je previše vezan, religije i strahova, kada doživljava ljubav i povredu i bol i grijeh te kada se oslobađa malograđanskog shvaćanja irskog patriotizma. Odlučuje naći svoj put. U posljednjem poglavlju Stephen je student koji pokušava postati umjetnik, ali se neprekidno sukobljava sa mnogim malograđanskim uticajima i shvaćanjima. Ipak, uspijeva. Uspijeva naći svoj vlastiti put i slobodu bivstvovanja. Uspijeva zbaciti laži i norme i okove, nakon teške borbe, zbunjenosti i krize. Uspijeva! Kreće na Put i kaže: Dobrodošao, o Živote! Idem da se po milioniti put susretnem sa stvarnošću iskustva i da u kovačnici svoje duše iskujem nestvorenu savjest svog naroda. Umri i postani. Nije lahko, znam. Znao je i Erikson. Znao je i Joyce. Ipak, možda, kad se ponovo rodimo, okupani svjetlošću postojanja u ponovnom postojanju, možda ćemo tad prigrliti Život još snažnije i željeti voljeti. Željeti znati. Bez fantazmogarija. Okruženi ogledalima, bez straha i pomisli o laži i maskama i pravilima i očekivanjima. Samo Istina. I življenje. 12 preventeen

13 u nigdjezemskoj nigdje pameti Lejla Ibrulj, Prirodno-matematički fakultet, Sarajevo Negdje sam načula misao da, kada jednom odrasteš, nema povratka. Naglasak na jednom, naglasak na povratak, a zašto? Zar čovjek odraste samo jednom i zar se nikada ne vrati svojim dječjim mislima? Čitav život odrastamo i nikada, zaista nikada nećemo odrasti do kraja, ali neki se i ne približe kraju odrastanja, neki za sebe nikada neće moći reći da su odrasli, bar malo. U ljudskoj prirodi je da, dok je još dijete, sebe smatra odraslim i želi biti veliki. Međutim, nije nam u opisu radnog mjesta da, kada konačno postanemo veliki i naiđemo na raznorazne obveze, trčimo mami da nas ona vadi iz problema. Također, kada uradimo nešto što nije u skladu sa nastalom situacijom ili gadno zabrljamo, a smatramo se odraslima, mama neće doći da nas štipne za obraz i kaže: Nema veze, još si mali, naučit ćeš. Kada? Bajka o Petru Panu ne sadrži samo fikcijske nego i stvarne likove koje srećemo na ulicama, pijemo kavu sa njima ili još gore - u vezi smo s njima. Tip gradskog momka, potpuno sređenog, bez briga i pameti, srećemo vrlo, vrlo često. Ti momci su glavne dase u društvu, nemaju problema, nije ih briga je li vedro ili oblačno, izgledaju kao grom, a iznutra su onaj tek nastali kontakt pred strujni udar. I što onda sa njima? Godinama se provlače kroz društvo i dogurali su do 21. vijeka kao veliki, a opet mali! I dalje misle da znaju sve, a žive u nekom svom Maštokraju, nekoj Nigdjezemskoj bez imalo pameti. Svaki taj Petar Pan zna što želi, a to je sloboda, doslovno rečeno. Ništa ih ne sputava u tome. Do svog cilja dolaze odlučno i sigurno, zanemarujući pri tome sve oko sebe. Budući da živimo u nekom ludom vaktu pa nam i ono nenormalno postaje normalno, današnje seke lože se na takve filmske priče. To Petra Pana čini još atraktivnijim. Možda bi se takvi momci i spustili na zemlju da nemaju uz sebe, i to svaki, po jednu Wendy i Zvončicu. Mirna i povučena Wendy, zaljubljena do ušiju, spremna na sve, pa čak i da mu izigrava majku, pokušava ga opametiti, a i sama se na kraju uplete u mrežu i svaku noć čeka kada će se na prozoru pojaviti on da je povede na krilima snova daleko od stvarnosti, problema, u samo njihov raj, a njega nema, pa nema. Gdje bi mogao biti? S društvom, igra igrice, pije pivo i zna da će ga, kada god se vrati, Wendy čekati, ne želeći odrasti, samo zbog njega. A Zvončica? Šta je sa njom? To je onaj tip seka koje hoće sve konce u svojim rukama pa se zaljube u ovako neodraslog bracu. Tada svim silama pokušavaju da mu naređuju, a on opet po svome, i njemu je dobro. Ne žele oni obaveze, djecu, brak, pelene i slično, to nije oblik slobode kakav njih privlači. Povest ćete on do oblaka i nazad, da vidiš zvijezde, vile i čarobni prah. Baš u trenutku dok mu na oblacima pričaš o ljubavi, zajedničkom životu, vjerujem, sasvim slučajno, mora te spustiti na zemlju jer, znaš, oblaci su za maštanje, tamo on pripada, a te tvoje željice neka ostanu ispod kreveta, u mraku, dok ne shvatiš da je bolje ostati zauvijek dijete nego postati odrasla osoba. Za njega su one Babaroge ispod kreveta bile i ostale baš te tvoje željice, to odrastanje. Zato će on radije noću biti vani na krilima sna nego u krevetu, kao ti, strahovati od strašne Baboroge, moja Wendy! Netko je negdje rekao da je odrastanje zamka pa se ta parola provukla kroz uši slušatelja, neprimjetno, ali je ostala u pamćenju. Danas, možda zbog toga, a možda zbog neke desete stvari, imamo omladinu koja fura fazon starijih jer je cool biti buntovan, pa hajde da sa 12 godina budemo veliki! No, šta je sa ovim već naraslim? Neću reci odraslim, jer to nisu, čast malobrojnim izuzecima. Neki bi rekli: Odrastao je, iskusniji, pametniji... Možda. Kod njih nema bunta?! Ma ima, kako nema! Oni narasli furaju fazon pubertetlija pa, umjesto da sa 30-tak godina budu neovisni, ovisni su o mami, sekama, izlascima i provodu. Kako koje stoljeće prolazi, uloge se mijenjaju. Plašim se da zakon kruženja i predavanje energije nisu dobili nove uloge? Možda je sve otišlo u drugom smjeru! Poremetila se ravnoteža pa su likovi iz bajki postali stvarni. Sve mi se čini da bismo, kada bismo se nekako izdvojili iz ove dimenzije i sa strane promatrali svijet, uživo gledali neke nove klince kako parodiraju bajke. preventeen 13

14 PPoboljšanje u zdravstvu, lagodniji i luksuzniji život, olakšana komunikacija, a s druge strane pak zakržljala socijalizacija... Koliko toga nam je tehnologija u posljednjih 50 godina donijela, ne može se ni nabrojati u jednoj običnoj kolumni. Koliko nam nedostaju druženje, izlasci, šetnje i slično, svako zna po sebi. Gledamo se preko Skypea, razgovaramo satima preko Vibera, gubimo vrijeme listajući naslovnicu Facea, lajkamo, komentiramo, dijelimo poveznice i naravno dopisujemo se. No, neka nama dobrog, starog Facea. Čujemo se sa ljudima koji nam nisu blizu, pratimo što se događa u životu naših prijatelja od kojih nas dijeli daljina, saznajemo za humanitarne akcije pa pomažemo i sl. Tehnologija je super ukoliko se koristi u prave svrhe, a propast ako se koristi na pogrešan način. Najmlađe generacije se neće sjećati starih televizora, mobitela i sličnih stvari. Doduše, mi živimo u divnoj Bosni, gdje je rjeđi primjer napredne tehnologije nego zastarjele. No, nama bolje i ne treba. Svatko ima pravo na odabir, a bira naravno u skladu sa mogućnostima. Koliko god smo tehnološki napredovali, toliko nam je i život postao skuplji. Sjećam se vremena kada nam za igru nisu trebale ni skupocjene igračke ni neke druge gluposti. Dovoljno je bilo probuditi se, doručkovati i otrčati na vrata najbližem prijatelju pa sa njim zajedno ići po ostatak družine. Proces okupljanja ekipe bi trajao oko 15 minuta, a onda bi počelopov koji nam je ukrao djetinjstvo i zivot Barbara Kustura, ekonomski fakultet, zenica la prava zabava. Trčanje, igra Žmire, nogomet na najbližoj livadi i još mnogo zabavnih igara. Postojalo je mnogo različitih igara, mislim, različitih inačica jedne igre i po tome se prepoznavalo iz kojeg ste kvarta. A danas... Djeca od sedam, osam godina otvaraju Facebook profile i igraju igrice satima dok jadni, prezauzeti roditelji, kojima je od previše obaveza najlakše dijete poslati za računar, ne kažu: Dosta! Prije djeci nije bio problem istrčati napolje, isprljati se, tu i tamo zaraditi koju ogrebotinu. Naprotiv, roditelji su se čudili ako bismo kući došli čisti i bez i jedne ogrebotine. Kada dođe zima, nije postojalo ništa ljepše od grudvanja sa vršnjacima, pravljenja Snješka Bijelića i građenja bunkera. Danas je većini djece ta zabava uskraćena, nisu je nikada doživjeli. Ipak, nisu samo djeca kriva. Imam neki čudan osjećaj da i roditelji imaju veliku ulogu u tome. Ma sigurna sam da imaju! I dandanas, iako vrlo rijetko, viđam djecu pred svojom zgradom: dječake kako trče za loptom, a djevojčice kako se igraju lutkicama i preskaču lastiku. Doduše, u tim igricama za djevojčice imale smo uloge i za muškarce pa se nismo previše ni razdvajali niti stvarali međusobni jaz. Bit je u tome da roditelji moraju poticati socijaliziranje svoje djece. Koliko god razmišljam, ne mogu nikako smetnuti sa uma koliko je tehnologija promijenila školu i proces školovanja. Nekada se lektiru spremalo tako što se sjelo i pročitalo knjigu. Danas se lektire spremaju tako što ukucamo naslov knjige na Google, pročitamo kratak sadržaj i glumimo da znamo o čemu se radi. I prijateljstva između odraslih su bila drugačija. Više se odlazilo na izlete, češće se moglo prošetati gradom, dok se danas većina komunikacije svodi na virtualno druženje. Opet ću napomenuti koliko je to super u slučaju kada želimo pričati sa osobom koja nam je daleko, ali nije razumljivo da sa prijateljem koji živi u zgradi do naše razgovaramo satima preko Vibera, a nemamo vremena izaći u park, sjesti na klupu i ispričati se kako treba. Prije nismo bili pretrpani poslom i imali smo vremena za sebe i druge. Danas nemamo vremena ni za sebe, a kamoli za druge. Tehnologija je trebala olakšati život, ali mislim da ga je u velikom dijelu i zakomplicirala. Na kraju, utakmica tehnologija nekada protiv tehnologije danas još uvijek nije gotova, a rezultat je, kada se zbroje sve prednosti i mane, neriješen. Svi dobro znamo da je izjednačen rezultat najzanimljiviji i najneizvjesniji. Ostaje nam još samo da vidimo što nam donosi sutra. 14 preventeen

15 samo prijatelji, nikada ljubavnici Nermana Suša, MŠS HAzim šabanović, visoko Prijateljstvo ili ljubav? Vrlo često pitanje na koja obično dobivamo različite odgovore. Razgovarajući s ljudima možemo uočiti i generacijske razlike, shodno vremenu u kojem živimo i generacijama sa kojima razgovaramo. Iskustvo, teorija i praksa... Generacijski pogledi... Različite sredine... Sve to su aspekti mogućeg razmatranja naše teme. Seksualna privlačnost je prva i najveća prijetnja muško-ženskim prijateljstvima. U praksi su ovakvi odnosi mogući. Smatram da u zrelijoj dobi, kada već prerastemo fazu zaljubljivanja i traženja partnera, imamo mogućnost iskrenog prijateljskog odnosa, u svom izlaganju navodi prof. soc. Mediha Čehajić. Iz nešto opuštenije sredine dolazi u grad prepun diskutovanja KO I SA KIM! Naravno, sredina i teorija drugačije određuju. Manja sredina, poput Visokog, reći će za muškarca i djevojku koji šetaju gradom kako su u ljubavnoj vezi: Ma kakvi su oni prijatelji? Nema toga danas! B. B. (17) S druge strane, navest ću nešto veću sredinu, Mostar, gdje takvih razmišljanja ima sve manje. Vjerujem u takve odnose. Mi u Mostaru uvijek imamo grupe djevojaka i muškaraca koji se druže kao krvno vezani. I uvijek smo raja. Nikada nas niko neće doživjeti kao da smo u ljubavnoj vezi. Sanjin Salčin Teorija je dokazala da muško-ženska prijateljstva ne postoje, kako je to samo mit. Američki psiholog Adrian F. Word je proveo analizu i istraživanje o ovoj kontraverznoj temi te zaključio da su prijateljstva između dva različita spola mit, nemoguća. Uvijek sa jedne strane postoji seksualna tenzija. Možda je samo dobro skrivena, ali postoji. U jednom trenutku će se roditi ljubav. Možda u pogrešnom trenutku. Možda privremeno. Možda prekasno, a možda zauvijek. Čehajić Mediha Amir Pulić je Visočanin koji je pet godina živio u Mostaru. On je bio svjedok jaza među sredinama. U Visokom uopšte nisam imao ženskog društva. Jednostavno je takva sredina. Nemoguća za takve poduhvate. Sve se promijenilo kad sam otišao u Mostar. Tamo sam prvi put doživio obično, čisto jaranstvo. Tamo je sve normalno. Teško je diskutovati o toj temi. Nekako mi se čini da uvijek jedna strana očekuje više. Mada, Mostar je sredina koja je malo opuštenija. Tamo često važi i ona: No relationship - No emotion. Just friends with a benefits. bajka koju idiot prica Lejla Ibrulj, Prirodno-matematički fakultet, Sarajevo Što se dogodi kada odraslima pričate bajku: Bio jednom jedan...? Hoće li vas shvatiti ozbiljno ili se okrenuti i otići? Predstava Bajka koju idiot priča počinje zanimljivim monologom u kojem se krije suština predstave i jedna velika istina. Htjeli smo da vam ispričamo jednu bajku. Htjeli smo je početi sa bio jednom jedan Ali nije bio i nije bio samo jedan. Jer je živio ovdje. A ovdje ne možeš biti. Moraju te prvo svrstati. U ove, ili one. Njihove, ili naše. Moraš znati da li mučeš, ili mekećeš? Da li laješ, ili blejiš? I uvijek moraš znati koja ti je omiljena boja. Jer, ne daj Bože, da je ona druga! Ta ne valja. Tako da vam ovdje ne možemo ispričati bajku. Nemoguće je. A, opet, preventeen 15

16 moramo. Htjeli smo je ispričati hrabro, iskreno i maštovito, a onda su nam rekli da ovdje nema budžeta za takve stvari. Da vam ovdje ne možemo ispričati bajku. Nemoguće je, a opet moramo. (Vedran Fajković, dramaturg) Teatar je magično mjesto gdje su glumci, prerušeni u idiote, uspjeli ispričati bajku. A znate li koga predstavljaju ti idioti? Razne ideologije, svjetonazore, božanstva... Momak koji je, igrom slučaja, preminuo i otišao na onaj svijet, a vi ga nazovite onako kako želite, gubi svoj identitet. Susreće se s Bogom koji ga pokušava nagovoriti da se priključi njegovoj stranci uz obećanje da će imati sve uvjete za dobar život. Na onom svijetu? Dat će mu ime koje je zvučno, NAŠE, a ne NJIHOVO. Susreće Karla Marxa, Adolfa Hitlera, Malog princa, Ludog Šeširdžiju, sekretaricu koja ga pokušava razvrstati i predstavnicu noćnog života... Da, on dolazi u susret sa svima njima, a odlazi li s nekim od njih, saznat ćete. Znate što se krije iza ovako zvučnih imena, kakve ideje, kakva povijest i kakvi idioti? Svi oni žele da mladić pristane na njihova pravila, da zaboravi tko je i prihvati nametnutu i iskrivljenu varijantu sebe i svojih svjetonazora, da se podčini. Njegova borba traje do samoga kraja, a rezultat je neočekivan. On bira da bude NITKO ili NIKO ili NIKO, uglavnom, ne boji se NIKOG i zato ga smatraju ludim. Ovako ispričana bajka odraz je krize identiteta u samoj Bosni i Hercegovini, ali i šire. Posljedica je užasne prošlosti koja proganja i nas mlade koji tada nismo ni imali identitet. Čim dođeš na ovaj svijet moraju te svrstati, pokazati gdje je tvoje mjesto i do kojeg drveta je tvoj teritorij. Jeste li znali da je čovjekov DNK sličan DNK-u gliste, banane, čimpanze...? Gledaj kolika je razlika, a mi se i dalje međusobno dijelimo na naše i njihove, dijelimo se na temelju religije, imena... Ovakva situacija je kriva za stagnaciju Bosne i Hercegovine, za nemogućnost napretka, a glavni junak ove predstave je odraz stanja države kojoj se identitet nameće konstantno i koja se godinama razvlači na tri dijela te gubi svoj stvarni značaj. Svi ovi likovi zapravo su odraz svega lošeg što nas je razaralo i još uvijek razara. Teatar je divno mjesto u kojem možete biti nitko, biti ostali i biti sretni. Kome je još sreću u životu donijelo izjašnjavanje na papiru i svrstavanje u grupe? Zašto se ne može odabrati jedinstvo i zajedništvo? Zašto svoje svjetonazore i religiju ne možemo mirno nositi u sebi i činiti dobro ljudima oko koji nas okružuju? Bajka koju idiot priča je sve ovo i još mnogo više. Doživjeti ju uživo i pustiti da njezin magični duh prođe kroz vas i razbije sliku o stanju ove države i cijelog svijeta, poseban je osjećaj. Pogledati istini u oči na smiješan način, biti dio te magije i vidjeti da i ova bajka može imati koliko-toliko sretan kraj, divan je osjećaj. Izađete bogatiji za iskustvo, zreliji, pametniji, izađete kao bolji čovjek koji je svjestan svega lošeg i kao pojedinac spreman boriti se protiv svih predrasuda. otpor Jasmila Talić, ma psihologije, sarajevo Priliku da saznam nešto o izgubljenoj generaciji 90-ih iskoristila sam kroz intervju sa 24-godišnjim dramaturgom i dramatičarom iz Hrvatske Dinom Pešut. Dinina drama Pritisci moje generacije predstavlja vapaj generacije koja je odrasla u tranzicijskim godinama i koja ne može naći svoje mjesto u društvu bez ideala. Ipak, Dino nam otkriva više o relativnoj slobodi i mogućnosti otpora istoj. Tvoj dramski tekst Pritisci moje generacije nastao je u toku studija, prilikom vježbe pisanja adaptacije na priču Yoko Ogawe. Kako se dogodio dalji razvoj tvoje ideje i zašto si odlučio pisati baš na ovu temu? To mi sada izgleda kao da se dogodilo prije deset godina. Imao sam veliki otklon od te priče pa sam odlučio pisati nešto svoje. Djelovalo mi je logično da napravim inverziju i da se pitam koliko je lako od tankoćudnosti doći do frustracije. Polako mi se rastvarala djevojka koju zaista muči sve samo kada počinje uviđati da većina odluka nisu njene i da se u razvijenom kapitalizmu još uvijek nije dovoljno, da tako kažem, zezala. Mentor Tomislav Zajec mi je pustio da istražujem i odstupam od zadatka i tako sam dobio prostor proniknuti i u vlastitu poetiku, preokupacije i neke zadatosti zanata. Znam da te često pitaju za poziciju ženskog lika u tvom dramskom tekstu, i ti to smatraš simptomatičnim. S razlogom. Možeš li mi reći šta je to što ovom djelu ipak ne bi donio nijedan muški lik (društveno uvjetovano rečeno muški lik )? Povijest drame, ali i umjetnosti, bila je nemilosrdna prema ženama, stvorivši binarnu tipologiju ili svetica-kurva ili supruga-majka. Mi još uvijek živimo u patrijarhalnim društvima u kojima muškarac može biti buntovnik, vođa pokreta otpora, službenik ili što poželi. Dakako, ima pravo na frustraciju i prigovaranje i razna odgađanja. Uviđam to po sebi. Djevojke još uvijek odgajamo kao trpeće subjekte i njihovo prigovaranje ili bunt pripisujemo debinimin fantilizacijama pa je to tako ili PMS ili ženska priroda. Ona mi je došla sama od sebe i stvorio sam joj zaista nemilosrdne uvjete, kako emotivne tako i financijske. Za potrebe ove priče trebao mi je snažni ženski lik, mlada djevojka te njezin košmar i dvojbe o kojima će rijetko čuti na TV-u ili u javnoj raspravi. Naime, što ako njoj i nije neka mistika naći frajera ili ako nema preveliki problem s genetskom zadatosti poput celulita? E, onda se ne razlikuje od muškarca, zar ne? Ona, junakinja drame, svjesna je kako joj mladost prolazi, a ostalo joj je niz uputa kako će živjeti, što ipak rezultira 16 preventeen

17 je sloboda Dino Pešut razbijanjem porculanskog bića. Jesu li današnji mladi sa 25 godina zaista prezreli, i je li sloboda relativna, a mogućnost izbora uvjetovana? To su pravila kapitalizma koja u nekim razvijenim ekonomijama i jesu i nisu očigledna. U našim sustavima ona su samo frustrirajuća. Jest, smatram da je sloboda relativna, da imamo izbora, ali nam opcije zadaje netko ili nešto. Sve što smo mogli prekrojili smo u set tržišnih utrka na 100 metara s preprekama. Mislim da je klincima mlađima od mene triput teže jer stasaju u dubokoj recesiji gdje je ugušena i posljednja ideja na deili nekih grandioznih pubertetskih ideja. No, iz toga mogu nastati predivne i vrlo kreativne stvari. Iskreno se nadam da će se to uskoro dogoditi. Prostor Njenog stanovanja je uronjen u plitku vodu, i likovi su u čizmama. Je li to izravna asocijacija na Njenu izjavu da u Njenom svijetu ne prestaje padati kiša. Šta mladi mogu učiniti da prestane padati kiša u njihovim svjetovima? Kazalište je divno jer netko kaže da stalno pada kiša i cijela publika osjeti atmosferu koja ju prati. Mladi moraju znati da su posebni po tome što su mladi. Ukoliko se previše slažu sa svojim roditeljima u stavovima ili svjetonazoru, to vjerojatno ukazuje da su nešto preskočili. Na ovim prostorima mi još nismo vidjeli prirodni proces koji se zove smjena generacija, ali ona je neminovna kao i protok vremena. Mladima će prestati padati kiša kad puste da pubertet napravi svoje, da se okruže nekim super frendovima, nešto svi skupa zabriju i tako krenu dalje i pritom se odlično zabave. Pisanje je prostor tvog otpora, ali ne i autorefleksije. Zašto? Pisanje drame je javni čin. Za razliku od drugih formi, drama je tu da bude predstavljena skupu ljudi koji odu u kazalište. Stoga, da otpor, autorefleksija svijeta, ali ne moj dnevnik. To pripada u srednju ladicu na mom radnom stolu. Drama je uspostavljanje jednog svijeta koji će se stvoriti u kazalištu pred grupom ljudi. Moj zadatak je pred njih postaviti problem, sugerirati rješenja, ali nikako odgovore, i iskreno se nadam nekome pomoći. Otpor je sloboda i divno je što ima mnoge oblike. Nekima je to na Twitteru, nekima u noćnom klubu, nekome u knjižnici. To je prostor u kojemu možemo razmijeniti ideje, pomoći jedan drugome i promijeniti kako sebe tako i fragmente svijeta oko nas. Na početku si svog književnog puta. Koliko je teško mladim piscima uključiti se u književni život? Zapravo, ja gotovo da i nemam književnih ambicija. Kazališni sam čovjek pa sam tako i drame počeo pisati kao dio tog paketa. Mislim da je svim mladima teško uključiti se u bilo što što će im platiti stanarinu pa traže utočište u Danskama i Njemačkama. Ja sam imao mnogo sreće i nekih istinski divnih pojedinaca koji su mi pomogli da uđem u kazalište i tamo pronađem i sreću i osjećaj korisnosti. Kako je rekla Ana Karić u jednom trenutku, kazalište radiš zbog ljudi, nekoliko divnih suradnika te publike koja dolazi svaku večer, kasnonoćnih razbijanja glave i realno rješavanja tuđih problema kroz sebe. preventeen 17

18 ud ri sakom od sto Jovana Đurić, FMK, Psihologija, Beograd Ponekad nam je teško zamisliti da su se nekada stvari odvijale drugačije od onoga što nam je danas svakodnevnica i uobičajena pojava. Danas smo to što jesmo zahvaljujući promjenama koje su se postepeno dešavale i mijenjale društvo, zajednice i njihove stavove o različitim temama. Želim sa vama podijeliti sopstveni pokušaj sumiranja istorije žene. U antičkoj Grčkoj žene su smatrane manje vrijednima i njihova jedina zasluga bila je rađati kršne sinove koji bi išli u vojsku. Njihova edukacija je bila potpuno zanemarena. Bilo je neophodno da savladaju osnovna znanja, čisto da bi mogle voditi domaćinstvo, dok su za muškarce obezbjeđivali tadašnje velike mislioce poput Sokrata, Platona i mnogih drugih koji su ih intelektualno razvijali. Jedini izuzetak bio je Egipat, u kojem su se žene izuzetno cijenile. Pojavom religije uloga žene je još više pala. One su većim dio istorije zbog inkvizicije bile neosnovano kažnjavane za takozvana vještičarenja. Bile su spaljivane, mučene i vješane svakodnevno. Jedan period tog doba žene su imale i određenu satnicu za boravak vani, nakon koje bi bile hapšene i optuživane za bludničenje, a onda bi opet slijedila mučenja. Nakon Francuske revolucije popravio se i položaj žena. Počele su da se zauzimaju za sebe i za svoja prava, da se zalažu za svoje obrazovanje. Neshvatljivo mi je da se stavke navedene u ljudskim pravima nisu odnosile na žene. Bilo je potrebno da se napravi novi dokument koji bi propisao poštivanje prava žena. Zar žene nisu ljudi? I dandanas žena je definisana kao slabiji pol koji ekonomski zavisi od muškog dijela porodice. Međutim, svijest se podigla i možemo da obezbjedimo sebi i obrazovanje i relativnu ekonomsku nezavisnost. Pitanje je koliko smo i danas zaštićene? Iako imamo pravo da šetamo kad god želimo, niko nam ne garantuje da nas neko neće i napasti. Imamo pravo da radimo, ali će nas pitati: A koji su Vam planovi za budućnost?, ili u prevodu: ako planiraš trudnoću, nećeš dobiti posao. Imamo pravo da se bavimo politikom, ali smijemo li otvoreno reći svoje mišljenje u sali prepunoj muškaraca? Možemo i pokazati svoju seksualnost, ali ona će biti osuđivana i praćena nepristojnim komentarima. Sve nam se ovo možda čini apstraktno i udaljeno od nas, misleći da se to dešava daleko od nas, a zapravo je bliže nego što mislimo. Bakina prijateljica mi kaže: A da, mogli smo da idemo na igranke, ali nakon što oribamo najprljaviju sobu u kući, a onda već padne noć. Tada ne smijemo da idemo nigdje. Fakultet sam htjela da upišem, moja želja je uvijek bila medicina, ali novac je bio problem, kao i većini porodica. Više se ulagalo u obrazovanje muške djece. Bilo je nezamislivo da ja kao žensko dijete učim za doktora. Udala sam se za čovjeka kojeg sam vidjela triput u životu. Prije toga me je zaprosio dečko kojeg sam mnogo voljela, a i on je volio mene. Međutim, majka je zaprijetila da će se objesiti ako odem sa njim. Generacije naših majki su možda imale malo bolje perspektive, obrazovanje im je bilo obezbjeđeno ukoliko je to moglo biti finansijski prihvatljivo, imale su svakako više i slobode pri odabiru partnera, mada je i to zavisilo od porodice do porodice, odnosno od običaja sredine. I tu smo onda mi, školujemo se, idemo na fakultete, imamo momke, donekle i slobodu, i skoro sve što poželimo: odjeću, hranu, izlaske... Uglavnom ne moramo raditi da bismo dodatno zaradile, ali nemamo ono najvažnije, a to je bezbjednost. Sve u svemu, još uvijek možemo biti zahvalne jer ne živimo u nekom drugom periodu. Ipak, to ne treba da nas zaustavi u pokušaju mijenjanja svijeta. Moramo nastaviti da ga poboljšavamo i napredujemo kao ljudska rasa. Ako uporedimo naše bake, majke i nas lično, možemo sa sigurnošću reći da smo se razlikovale u mnogim spektrima života, poput obrazovanja, sklapanja brakova, rada i sl. Ipak, isto tako možemo tvrditi da sve želimo slobodu (i ne, ne mislim na slobodu hajcanja po klubovima do pet ujutro). Slobodu trebamo obezbijediti i našim kćerkama: da sigurno šetaju u bilo koje doba dana, da imaju adekvatno obrazovanje koje će biti prihvaćeno, da se bave čime žele, da se udaju za one koje ih vole i poštuju i smatraju intelektualno ravnopravnim. To je život koji svi želimo da živimo i treba da bude dostupan svima. 18 preventeen

19 moda pedesetih Elmedina Tirić, mašinski fakultet, sarajevo Nakon Drugog svjetskog rata visoka moda vraća se na velika vrata. Klasičan pop i klasičan izgled polako su ustupili mjesto rock and rollu i Christian Dioru. Revolucija je bila na pomolu. Najznačajnija novost koju su pedesete donijele je pojava tinejdžerske mode. Do tada su se djevojke oblačile u stilu svojih majki, kao da su se natjecale koja će izgledati starije. Popularnost dama u tridesetim i četrdesetim godinama postepeno je nestajala pred tinejdžerskom te su se one trudile izgledati što mlađe. Taj svjetonazor je aktualan i danas u drugoj deceniji dvadeset i prvog stoljeća. Pod utjecajem filma, televizije, časopisa i muzičkih rock-zvijezda, mladi vrlo brzo prihvaćaju stil koji će pripadati samo njima i jasno ih odvojiti od stila njihovih roditelja. Posebno je to vidljivo kod djevojaka. Struk i bista su bili u centru pažnje u obje siluete one tanke u obliku olovke i one pri kojoj je suknja bila široka u gloknu, dužine do polovine lista. Obje siluete bile su vrlo ženstvene i privlačne. Suknje u gloknu su iziskivale ne samo mnogo materijala već i žipone koji su se uglavnom šili od najlona, materijala koji je uvelike osvajao i žensku i mušku modnu scenu. Christian Dior je odvažno ušao na postratnu modnu pistu krajem četrdesetih, sa elegantnim modelima, ne žaleći skupe materijale. Rodio se new look! Ponekad je za njegovu kreaciju bilo potrebno utrošiti nekoliko desetina metara materijala, što je bio njegov odgovor na oskudicu ratnih vremena, kada se štedjelo na svemu pa i na materijalima za odjeću. Žene su nakon bezlične odjeće, nalik na vojnu, čeznule za glamurom, a Dior im je ispunjavao modne snove sa velikim zadovoljstvom na obostranu radost. Proslavio se munjevitom brzinom. Bio je zaista na pravom mjestu u pravo vrijeme te je imao osjećaj za trenutak i želje ljepšeg pola. Polovinom pedesetih Coco Chanel je ponovo otvorila svoju modnu kuću te je počela proizvoditi već legendarne i lako prepoznatljive Chanel kostime od tvida krupnog tkanja. Svedenih linija, bez kragne, uske suknje, postavljen čistom svilom uz poznati Chanel lanac ušao je u historiju kao kostim za sva vremena. Yves Saint Laurent (Diorov učenik) samostalno ulazi na modnu scenu sa trapez-haljinom koja je dočekana sa velikim oduševljenjem jer su se dame već pomalo umorile od steznika i uske odjeće koja je ograničavala kretanje. U trapez-haljini sloboda pokreta dolazi do punog izražaja i milioni žena su konačno u njoj počeli uživati. Na samom kraju pedesetih pojavljuje se imperatorski ili grčki stil koji je posebno bio popularan među tinejdžerima. Stil je dobio ime po imperatorskim haljinama iz starijih stoljeća, kada se struk pomjerao na gore, do ispod samih grudi, odakle su tkanine slobodno padale. Na kraju pedesetih prestaje šivanje po mjeri, a konfekcija ulazi na velika vrata. Ženama je mnogo privlačnije bilo ući u trgovinu i prema svojoj mjeri i ukusu kupiti ono što im se sviđa nego kupovati materijale i ići na probe kod krojača/ica. Vrhunski modni kreatori shvaćaju tu potrebu i vrlo brzo se prilagođavaju novom trendu masovne proizvodnje za velike robne kuće. Danas, u vrijeme avangarde i ekstravagancije, postoje ljudi koji njeguju modu pedesetih. Jedna od njih je i modna blogerica Dragana Subotić. U razgovoru s njom saznali smo koje čari nam nude pedesete. Dragana, zašto baš pedesete? Volim period od dvadesetih do četrdesetih, ali moram priznati da najviše nosim odjeću iz stila pedesetih. Zaljubljena sam u suknje punog kruga koje je donio new look Christiana Diora kasnih četrdesetih i početkom pedesetih. Jesi li ikada razmišljala da promijeniš stil? Ne, nisam. Tada bih morala i sve ostalo promijeniti. A u vintage odjeći se najbolje osjećam, to sam jednostavno ja. Kako bi usporedila modu nekad i sad? Moda danas je mnogo drugačija. Prije su dijelovi odjeće bili mnogo ženstveniji, ali na lijep i primjeren način. Odjeća je naglašavala žensku figuru, ali nije otkrivala previše. Damski i elegantno. Danas je sve više prisutan minimalistički stil koji je često i vulgaran, kao i stil nošenja odjeće koja ustvari jest ili podsjeća na mušku odjeću, što ne laska ženskoj figuri. Kako ljudi reagiraju na to da se drukčije oblačiš? Vrlo pozitivno. Često mi postavljaju zanimljiva pitanja: zašto baš vintage, kada i kako? Meni se sviđa jer izgledam drugačije. Koji je najzanimljiviji komentar koji si dobila na svoje odijevanje? Ima ih stvarno mnogo, ali bilo mi je zanimljivo kada me je jedna gospođa zaustavila i rekla da je ona imala istu suknju kada je bila mlada. Nakon toga mi je ispričala šta je sve ona nosila. Haljina bi trebala biti dovoljno uska da pokaže da ste žena i dovoljno široka da pokaže da ste dama. Edith Head Dragana Subotić, modna blogerka preventeen 19

20 o kolektivnom mamurluku, jednoj glupoj musici i kojecemu drugom (ili hronologija jedne generacije) 20 preventeen Adna Bajraktarević, Prva gimnazija, zenica Ja ću jednu kratku s mlijekom, jednu što slađu kafu da što duže i što slađe srčem oštri očaj i tupu, tupu dosadu u koju sam upala. Sam grad kao grad nije ružan. Ružni su ljudi. Ružne su njihove navike ili, bolje rečeno, nenavike. Ružna je ta lijenost, mrskoća... Ružno je to što sve stoji, zalijepljeno i tako čvrsto ustaljeno, kao preparirano. Da! Preparirani grad u kojem ljudi stoje sretno zakačeni na svojim mjestima, identično nepomični toliko godina da je previše teško i previše mučno da se broji. Preparirane životinje u postholokaustnom društvu koje se, ipak, na opće iznenađenje europske i američke kvaziprijateljske publike koja plješće razdragano, osmjehuje poput pajaca, klauna... Nasmijani preparirani klaun. Zašto učimo nešto što nam ne treba? Ne trebaju nam fizika, zakoni i matematika... Ne trebamo znati nešto o sebi i o svijetu oko nas. Šta će nam to kad ćemo vjerovatno loše završiti? E da, naučite me onda, drugovi moji, profesori, direktori, vlade, sindikati i ministarstva, o naučite me kako fino, pedantno oprati i izglancati čašu! Naučite me kako što brže naučiti narudžbu od gosta. (Ionako sam oduvijek i zauvijek samo konobar koji prima goste. Primam goste i impresioniram ih, živim za druge, nikad za sebe. I zato me lijepo naučite kako što preciznije upamtiti šta drugi žele od mene.) Naučite me koliko puta isprati krpu i koliko puta zamijeniti vodu u kanti da bi hodnici i pločice iza mene ostali čisti. A da, zaboravio sam da me to ne možete naučiti! Naime, jedino to ne znate. To vam nedostaje u vašoj velikoj riznici znanja: kako i kada zamijeniti prljavu vodu? Ipak, svi se mi već dugi niz godina, dugi niz života gušimo u nečistoj vodi. Šta misliš da odemo na kafu? Evo, mi s kafe.. Ja bila s njom na kafi. Kontali smo na kafu. Haj mo na kafu. Trebala sam na kafu. Bila na kafi. Odoh na kafu. Na kafi sam. S kafe ja baš sad evo. Krenuh na kafu. Rekao bi čovjek da imamo toliko toga da pričamo na tim kafama! A i imamo, ako ćete iskreno. Raspravljamo o toliko načina samoubistva dok je pijuckamo. Nogama ležerno dignutim uvis možemo se milijun puta žaliti na stanje u našoj državi, i to tako temeljito, profesionalno i dubokoumno analizirati dok u rukama držimo tanke cigarete. Ušminkani, mirisni i sređeni možemo čak i kukati kako nemamo novca i posla. Na kraju, možemo na tim kafama dobro se, ali baš ono, ljudski, bosanski odmoriti. Od čega? Pa od silnog odmora! Gledaš ljude svojih godina i jasno ti je sve. Jasno ti je kako je biti dio generacije, skoro pa vojske mladih ljudi zaglavljenih u tranziciji dva sebično različita vremena. Samo smo dijelovi auta na otpadu. Mušica u agdi bajramske baklave, smotano zaglavljena, nesposobna da se izbavi. Slučajno je kušala agdu, sada je pijana od glukoze. Pijano sretna od sreće u nesreći poima postojanje novog svijeta koji joj je tu, nadohvat krila. Šećer joj ispunjava nutrinu, agda joj filuje tijelo. Postaje sve teža, teža od same sebe, guši se u vlastitom užitku. Strast i agonija se smjenjuju dok napokon ne pobijede nad krhkim izbezumljenim tijelom. Mušica je sada mrtva, krila su joj raširena u ljepljivoj šećernoj smjesi. Razapeta su ta krila u jednom herojskom aktu: skoro pa revolucionarnom. Mušica je bila pokusni kunić, dobrovoljac, bila je hrabri volonter za sve one što dolaze. Bila je Isus svih mušica, najsmjelija od svih, ali i najgluplja. Mušica - glupi, glupi altruista! Naime, što je altruizam nego glupost? Je li čovjek, odnosno, generacija... Eh da! Je li mušica altruista ako se glupira i troši i predaje se tjelesnome i onome tek iskušanom da bi one nakon nje znale šta ih čeka? Vitezovi i heroji novog doba su izbačeni, odmetnici, neuspjeli, uzalud neispravljeni pokušaji. Hrabri su oni koji iskorače. Ponos su čudaci, greške. Oni su vjetar u leđa starom drvetu. Nastali su u drugačijem svemiru. Gledajte to kao televizijsku emisiju. Oni su slučajno upali u kadar, a tu su da mijenjaju stvari, da podignu uzbunu, da naprave anarhiju. Oni složno skandiraju: Car je go! Car je go! Car je go! Koračaju i lupaju, plješću i uzaludno prave buku: između njih i ljudi je zvučna izolacija - zid obmane i laži. Ne čuje ih niko. Uzalud borba i uzalud to što je car vražje go! Ma ne bi ih čuli ni da car umire jer, k vragu, ne vide ni cara, ni šta se s njim događa. Lagano padaju ti vitezovi, padaju i liju brze suze očaja dok publika lijeno i sporo plače od puke dosade jer, avaj, završen je reality show.

21 crveno Belma Jaganjac, medicinska škola, zenica Želiš da ti kažem šta vidim? Crveno. Oči me peku i koža nestaje. Ostaju mi kosti. Nemoj me u prah pretvoriti. Crveno. Dan je noć. Noć je dan. Mi nismo ljudi. Ko još ovdje priča o ljubavi? Mi nismo ljudi. Gdje su snovi? Ne daj da moji nestanu. Obuzdaj ih, nježno kažeš. Reci mi, kako zvijer obuzdati. Ja, ja više svoja nisam. Crveno. Ne daj da nestanemo. Pablo Picasso, The Weeping Woman (1937) pastelne boje Anela Pašalić, Prva gimnazija, zenica Mrlje pastelnih boja svuda oko nje. Tankim prstima igra se bojama i oblicima. Nježnim pokretima kista iscrtava najljepše tonove boja koje sam ikad vidjela. Smireno, polako i tiho završava svoju naslikanu princezu iz čijih očiju izlazi ljubav šireći se po sobi. Njen osmijeh, i tiho šaputanje njenog baršunastog glasa, koje kao da čujem, već natapa prostor, a meni privlači pozornost, dok se svaki djelić njenog savršenog tijela jasno ocrtava na pozlaćenoj svjetlosti mjesečine. Osjetim pozitivno prisustvo najdivnijih tonova plave i ružičaste. Osjećam kako mi obuzimaju tijelo, kao da prelazim u neku novu dimenziju i lutam po nekom novom i nepoznatom carstvu boja, nijansi i oblika. Jedini dokaz da sam zaista bila tu je prigušeni miris lavande koji osjećam u nozdrvama i nakon povratka u zbilju. Znam, bila sam tamo, tu, upoznala nešto novo, a tako blisko, čisto i moje. Vidjela sam i nju, pustila joj da postane dio mene, i da i ja uplovim i postanem dio nje, dio male lađe koja luta nepredvidivim dubinama mora. Vidjela sam nju, slikaricu svog vlastitog života. preventeen 21

22 jesam li kriva sto odrastam? Nermana Suša, MŠS HAzim šabanović, visoko Rastem, jačam, sazrijevam... Zašto ljudi to ne razumiju? Kao da to nije prirodna pojava. Da, ne moraš mi govoriti kako sam se promijenila, kako nisam ona klinka koja je slinila za nečim nestvarnim. Brate moj, možda sam shvatila realnost. Nisi o tome razmišljao? Naravno da nisi. Kako sam to mogla i pomisliti? Ne moraš reći kako nisam ona jaka cura koju si upoznao nekada davno, ona cura za koju je Justin Bieber bio pravi muškarac. Ooo, da, da, sjećam se tih vremena. I vjerovatno ti zvučim kao neka nana od 70 i kusur godina, ali je tako. I ja imam prošlost. Jesam li kriva što odrastam, što spoznajem i mijenjam se? O, molim te, shvaćaš li me? Vjerovatno opet ne. Trebam pravog muškarca koji će znati biti uz mene kada mi je potreban, a u isto vrijeme kada ga guram od sebe iz nekog ženskog inata da se vrati, osvrne na mene. Ja takvoga trebam. Muškarca koji će biti šarmantan u odjelu, iskren u bolesničkoj postelji, sladak u pidžami, u trenirci, u svemu. E, takvog ga želim! Onoga za kojeg sam sigurna da je uz mene, koji će me svaki dan iznova šarmirati, a nemoguće ga je kupiti novcem. Onoga koji će biti poseban i drugačiji od drugih. Aha, sada si se pronašao, je li? Znala sam! I sad me vjerovatno shvaćaš. Pazi da ne bude prekasno! Ja sam dijete i uvijek ću to biti, samo se znam čvrsto nositi sa životom. To me čini velikom djevojkom. Zapamti, uvijek ću biti mala djevojčica koja želi da ju neko čvrsto zagrli. Ovaj život je samo platno koje traži nekoliko kapljica krvi kako bi ostavilo trag iza sebe, kako bi ti živio. Ja to želim. Ja želim ostaviti malo svoga napora i svoje krvi kako moje ime ne bi umrlo, kako bi moja djela živjela, a moje riječi se prepričavale. Pridruži mi se, o čitaoče, jer i ti to možeš i želiš duboko u srcu, vjeruj mi. Emira Beganović, msš nordbat 2, vareš Šta na kraju da kažem? Osim jedno umorno zbogom... Šta se više može ispraviti? Kad je sve mreža u koju sam se zapetljala... Nošena uraganom, sanjala bijelu zoru koja će donijeti osmijeh... Ali umjesto sjajne zore došla je magla, a ona je u sebi krila strepnju i zebnju. Polako se navikavam da više nema ničega, Ni laži, ni istina, ni dugog čekanja... Ni sunce više ne sija, njegove zrake su hladne i slute na bolest. Kupim u ruke krhotine što su ostale iza mene. Ne, to više nisam ja! Ni odraz u ogledalu nije više isti. I onaj leptir što sam ga nacrtala šarenog, posivio je i odletio... Gore spavaju, spavaju ulice. Samo sam ja budna i moje uspomene. Jedan uzdah je od mene, jedan od njih. I tako čekamo maglu... Previše je mali grad za toliko uspomena, i previše krhko srce za svako sjećanje... Kad bih mogla vratiti vrijeme, da ga pustim ispočetka da krene, opet bih birala iste ljude, iste sjene... Jednog dana će doći zaborav. Tada, kupit ću kartu u jednom smjeru. Ne znam gdje će me odvesti i koliko daleko? Lutalica sam na vlastitom putu, stranac u vlastitom životu... Jednostavno, neki me univerzum izgubio, a Zemlja primila k sebi, I sad sam nesretna... Na kraju ništa nije rečeno, a toliko riječi potrošeno... Na kraju krajeva, i kraj je početak... Zar ne? na kraju preventeen

23 obicaji se (ne)mijenjaju Slađan Tomić, srednjoškolski centar pale Uf, kakva noć! Piće, muzika, ples, stres... Ludi petak! Čak i najmanji napor vilice, jer sam pokušao zijevati, stvarao mi je kratkotrajnu, ali bolnu glavobolju. Nevoljno sam vukao nogu za nogom, a one, kao da su se svađale, želeći da se potuku, sapletale su se. Toga jutra sam zube prao toliko dugo da sam mogao konkurisati za Ginisov rekord. Mogao sam, ali nisam se toga, bar ne tada, sjetio. Nisam se ni sjetio da su toga dana Zadušnice. Zadušnice, praznik u pravoslavnoj crkvi koji je posvećen mrtvima (upokojenima). Praznuje se uvijek u subotu jer je u bogosluženjima prema crkvenom pravilu subota dan za pomen svim mučenicima i upokojenima pa se stoga i u bogoslužbenim pjesmama vjernici molitveno obraćaju za spasenje svojih upokojenih. Različiti su običaji u narodu povodom zadušnih praznika. U svoj vaseljeni u te se dane moli na svetoj i, na parastosima, prekađivanjem grobova i pomenima za spasenje svih onih koji usnuše s nadom na vaskrsenje i život vječni. Ušao sam u kuhinju tražeći nešto za jelo, nakon čega sam se vratio u krevet. Nakon nekoliko koraka stao sam i zatvorio oči, plašeći se da sam počeo halucinirati. Strah je rastao skupa sa jecajima. Stajao sam zatvorenih očiju. Konfliktna situacija u meni je bila sve veća, strah je navirao poput prekipjelog mlijeka. Sa jedne strane, bilo me strah za psihičko stanje, a sa druge strane, kojom ne upravljam kao u prvoj, strah od jecaja. Čiji su jecaji? Šta je to toliko strašno da natjera odraslu osobu da plače? S obzirom na to da živim sa dvjema sestrama, bakom i dekom, znao sam da je nešto ozbiljno. Sestre ne plaču tako, njihov plač ne poznaje jecaje samo vrištanje i odbranu kroz dječije načine plakanja. Otvorih oči, a prizor, prizor je bio zastrašujući. Baka je plakala gledajući kroz prozor našeg stana. Pogled joj je bio usmjeren na uličicu u kojoj su bile stare drvene šupe bez građevinske dozvole, nakaradne i nepotrebne. Gledala je i druge dvije kuće duž ograde koja ih je dijelila od zgrade u kojoj godinama žive isti ljudi. Jedina zgrada u kojoj za mog života niko nije umro, niko se nije rodio, niti doselio, čak ni iselio. U kući nije bio niko osim mene i bake. Prišao sam joj i pitao je: Jesu li svi živi? Nažalost, jesam. Svi su dobro, svi osim mene! Sram te bilo! Voljela te je više nego rođena majka!, jedva je izgovarala riječi trudeći se da ne zaplače. Odmah sam znao o čemu se radi. Pustih i ja poneku suzu i prošaputah: Izvini, otići ću bar u crkvu. Naš razgovor je prestao i nismo ga ni nastavljali, nikada. Kao da se to nije ni dogodilo. Već nekoliko godina bakina majka napustila je ovozemaljski svijet. S obzirom na to da je rođena i živjela u Rogatici, tamo je i sahranjena. Baka zbog zdravlja i obaveza nije mogla na Zadušnice otići na groblje pa smo se dogovorili da to uradim ja. Suze su se otimale i, uprkos naporu da ih zadržim, bježale su niz lice. Nisam mogao izbjeći kajanje za greškom. Iznevjerio sam prabaku, a ona mene nije nikada. Po povratku iz crkve baka je i dalje gledala kroz prozor vičući: Fuj! Kako vas nije stid? U moje vrijeme ovoga nije bilo! Svašta mi je padalo na pamet pa sam otišao na balkon gledajući na naselje koje se nalazilo ispod naše zgrade. Na ogradi koja je dijelila kuće sa zgradom stajao je jedan par, držeći se za ruke i ljubeći se. Baki je to bilo nedopustivo. Nasmijao sam se, kao što bi, pretpostavljam, svako od vas. Odmah sam se sjetio sopstvene greške - zaboravio sam otići na groblje. Da li sam pogriješio? Da li je manja vrijednost molitve u crkvi od molitve nad grobom pokojnika? Ili je to samo nepoštovanje? Da li je odlazak na groblje zaista najvažniji na Zadušnice ili je i svaki drugi dan podjednako važan? Možda su zadušnice ljudi izmislili da bi se sretali na groblju? Ili nešto treće? Ne znam. Kakav god bio odgovor, vjerovanje je jedno. preventeen 23

24 porez na sund? Elmedina Tirić, vareš mašinski fakultet, sarajevo...jednom ga je, baš u vlaku, trideset i neke neki Latif-aga od Sarajeva do Zagreba gnjavio pričama o turskom vaktu, koji je bio bolji od austrijskog i o austrijskom, koji je bio bolji od Aleksandrovog, i o tome kako je u nas svaki vakat gori od onog prije i kako se boji za ovu mladost koja će sigurno još tri vakta preturiti preko glave. - Miljenko Jergović Je li zaista ono što je prošlo bilo ljepše ili smo mi samo jedina živa bića koja umiju biti nezadovoljna? Kroz život sam se uspjela uvjeriti da su prethodno spomenute Miljenkove riječi poprilično tačne jer poznajem generaciju ljudi koji su zadovoljni, i više od toga, vaktom u kojem su živjeli. Ta generacija ljudi i danas živi. Iskrenije rečeno, životari... Rock and roll-generacija. Ljudi koji su stvarali umjetnost sa nekoliko drhtavih žica. Miladin Šobić. Ljudi koji su smjeli reći sve što im smeta. Riblja Čorba. Ljudi koji su proricali budućnost. Atomsko sklonište. Ljudi koji su voljeli Jugoslaviju. Ljudi koji su bez nje ostali. I naposljetku, ljudi koji su ljudi. Đorđe Balašević. A danas, djeca sa svojih četrnaest godina izlaze u kafiće u kojima iz zvučnika čuju riječi poput onih: Neko će mi noćas napraviti sina! Djevojčice sa petnaest godina trče za deset godina starijim momcima samo zato što u džepu imaju ključeve nekog R8 audija. I onda, jesmo li nezadovoljni ili samo razumni kada kažemo da je prije bilo bolje? O tome šta misli o današnjem vremenu, kako je bilo prije i koliko profitabilna je ljubav razgovarali smo sa vlasnikom kafića Jazz in the House Sašom Đukićem. Šta mislite o vremenu u kojem živimo? Ovo danas nije vrijeme već nevrijeme. Koliko je profitabilno biti vlasnik kafića koji se ne uklapa u današnje standarde? Jazz je osnova moderne muzike. Iz njega su se razvili: blues, soul, funk, a nešto kasnije i rock n roll i neki drugi pravci. Profit se nalazi na drugim mjestima (nažalost). Današnje vrijednosti ili nevrijednosti, zavisi kako ko gleda na te stvari, u potpunosti se uklapaju sa našim društvom i državom, što nije slučaj samo na našim prostorima. U kafić dolaze svi koji žele mir i opuštenu atmosferu, znajući unaprijed šta mogu čuti i očekivati na tom mjestu. Kakvo je Vaše mišljenje o današnjim pjevačima i pjevačicama te lokalima gdje se sluša njihova muzika? O pjevačima novokomponovane muzike ne mislim ništa, s tim se ne zamaram. Ne slušam i ne shvaćam. Lokali vjerovatno to rade zbog profita. Ne idem na takva mjesta. Različiti su ukusi, je l? Mada je moje mišljenje da bi trebali plaćati trostruko veći porez od nas ostalih zbog trovanja, šundovanja i lošeg utjecaja na omladinu, baš kao što je, u bivšoj nam DRŽAVI, postojao porez na šund. Zaista, država bi nam bila znatno naprednija kada bi se naplaćivao porez na šund. Bez obzira, zarobljeni smo u vremenu, ne možemo to promijeniti. Kao što postoje ljudi koji su nostalgični za prošlim vremenima, tako postoje i ljudi kojima je dobro, ovdje i sad. I postojat će ljudi kojima će se ovo naše vrijeme činiti boljim od njihovog. To je taj lanac nezadovoljstva. Ili razuma. Čudna je to bol, umrijeti od nostalgije za nečim što nikada nećeš proživjeti. Alessandro Baricco, Svila 24 preventeen

25 out of box - zauvijek Jasmila Talić, ma psihologije, sarajevo Čitajući Šehićevu Elegiju za Toshibu, i ono daleko Vilnius, koje je njemu tad sa Toshiba zvučalo tako daleko, nestvarno, vilenjački srce mi je osjetilo čežnju. Nikad nisam ni pomislila o Litvaniji. Ni o avanturi. Niti sam slutila da će me ta mala vilenjačka bajkovita zemlja zarobiti. Upravo sam završavala fakultet, pišući svoju master tezu, i nalazila sam se u nekoj međufazi, daljeg traganja za identitetom (šta očekivati od zaljubljenice u psihologiju?). Predugo sam bila ukalupljena, u čamotinji očekivanja kako trebam živjeti. Nikad se nisam upustila u avanturu. I onda, nešto je u meni kliknulo kad sam vidjela: Out of Box projekt koji se održavao u malenom mjestašcu Merkiné. I krenuli smo. Iz Sarajeva sam se zaputila ka Tuzli, gdje sam se našla sa Arminom. Noć smo proveli kod Sabine, jeli smo krompir. Otpratila nas je ujutro, u spavaćici, bunovna, a mi smo nastavili prema Beogradu, gdje nas je čekala Nikolina. Sve troje smo bili vrlo uzbuđeni, nakon dugo vremena, ili prvi put neki od nas su letjeli. Lot Airlines. Do Varšave. Varšava nas je očarala, imali smo nekoliko sati da prostrujimo gradom jer smo navečer imali noćni autobus za Vilnius. Magične gljive sa magičnim ljudima Put od sedam sati bio je mučan, ali kad smo kročili u Vilnius, nisam prestajala uzdisati. Nikolina i Armin su ostali u velegradskim svjetlima Varšave, i dalje maštajući o njoj, a moja duša je skakutala, zadivljena uskim uličicama, Old Townom, katedralama, Gediminas tornjem, radnjama sa nakitom od baltičkog ćilibara (Vilnius je bio narandžast od tolikog jantara!). Plavokose i crvenokose svijetle žene, lepršave vile, koje su nas gledale nestvarnim očima, opet su mi stvarale osjećaj bajkovitosti. Nisam znala sanjam li. U bunilu sam i dalje osjećala silnu nervozu, želudac u grlu, doslovno, zbog susreta sa velikom grupom stranaca. Hoću li biti zbunjena? Moj engleski? Moja stidljivost? Ljudi? Žilvinās je došao po nas, i nakratko sam se oprostila od narandžastog snenog Vilniusa. Kombijem smo otruckali do Merkinéa, i kiša se slijevala niz prozore. Kad smo došli na farmu, tek onda nisam znala sanjam li. Jezerce, kolibice, cvijeće, drveni stolovi, prostrana šuma... Zaljubila sam se! Svi strahovi su postepeno iščezli. Raja iz: Hrvatske, Srbije, Češke, Turske, Makedonije, Albanije. Radost. Priroda. Kiša. Male sobe i cimerke Bugarkinje. Nema ormara. Nema peškira. Pogled s prozora na ovce, kokoške, i roj pčela koje su nas progonile svako jutro. Saitu, Turčinu bujne kovrdžave kose, pčela se zaplela u uvojak i tu mu dugo brujala. Svi smo se smijali. Jeli smo za drvenim stolovima, napolju. Bilo je vrlo hladno. Imala sam jaknu na jakni, i čarape na čarapama. Pas sa farme, Pilkés, uvijek mi se motao oko nogu, i davala sam mu koščice koje su mi ostajale od piletine. Mazio se. Dani su prolazili, a ja sam bila sve zaljubljenija u prirodu, i u dar da osjećam istinski kontakt sa ljudima. Brali smo gljive, sa Hanom, Kristinom i Mirekom, kako bismo im pomogli da se pripreme za češku interkulturalnu večer. Jesu li to bile magične gljive? Gljive ludila i smijeha? Neću vam odati, sami prosudite. Ovce su nas voljele. Pčele zavodile. Ljuljačke plesale s nama. Teniski tereni skakutali s nama. Hladno jezero nas je čekalo poslije saune. A balkansko srce je to izdržalo. I pričali smo s jezerom. I pričala su naša srca. Iako smo iz različitih zemalja. Različitih kultura. Religija. Ili bez religija. I nikad prije nisam shvaćala ko sam. I nikad prije nisam to ni željela da znam. Bosanka u meni se probudila snažno, i širom prigrlila drugo i drugačije, i sebe, i Prirodu koja nas je spojila. Ali, i tome je morao doći kraj. Ja sam zaista izašla iz kutije, u svakom smislu. Zato Litvaniju nikad neću zaboraviti. Ni jantar. Ni Vilnius. Ni Merkiné. Ni Antoniju, Andreu, Zoe, Hanu, Kristinu, Mireka, Olsija, Glejdija, Boška, Nolu, Dijanu, Saita, Melis, Anu, Ginku, Gianna, Paulinu, Raimondu Nikad. I opet. Iz Vilniusa za Varšavu, noćnim autobusom, u kojem nam je stjuardesa dala dekice za noćnu hladnu vožnju. Imala je plave oči, sjećam se. I ime Vaida zakačeno na desnoj strani majice. Pričala je ruski. I pod njenom brigom, stigli smo opet za Varšavu. Duga je to bila, i hladna, hladna noć. Imala sam čak četiri para čarapa na nogama, ali nije mi pomagalo. Lot Airlines. Beograd. Razilaženje na tri puta. Nikolina za Banja Luku. Armin za Tuzlu. Jasmila za Sarajevo. Beogradski autobus Kondor i Jasmila sama, sa pitanjima i mislima, je li sve sanjala. I neke čudne suze u očima, i osjećaj u srcu, da se nešto prelomilo. Raskol je prestao. Pitanja o identitetu završena. Žudnja za žurbom i krajem puta nije tu. Tu je spoznaja da su bitni KORACI I ŽIVOT, i pogled na sve što vodi do kraja tog puta. I sjećanja na Vilnius. Ljude. Bol. Radost. Sadašnjost. Zatvaram Šehićevu knjigu. Imala sam priliku biti u tom dalekom bajkovitom Vilniusu, i ne slušati o njemu preko Toshiba, niti preko ovdašnjeg Youtubea ili svemoćnog Googlea. Zaista je bio tu. Zaista sam bila tu. I oni su bili tu. Sad im vjerujem. I vječna prijateljstva, susreti u mnogim drugim dalekim gradovima, koji su stvarni, pod mojim nogama, nastavili su se. Litvanija je napravila procjep u mom srcu, otvorila me za nova iskustva. Otvorila me za Ljubav. Za Život. preventeen 25

26 ne moze! Crtež: Milica Čajević Lejla Džinić, srednja škola pere zečevića, odžak Vikend mi je pokucao na vrata. Muzika do daske i spremanje za noćni život. Naravno, od muzike ne čujem ništa drugo. Svijetli mi mobitel. Sigurno se ON javio. Ali ne, to nije ON. Opet je to moja mama. O, Bože, šta sad hoće? Smanji tu muziku, nemoj da ti ja dolazim! Tipični scenarij. Nakon pola sata, eto mene na izlasku iz kuće, kad ono... Kamo?, pita mati. Rekoh joj: Pa rekla sam ti. U disko. Sa prijateljicama. A ona će meni: Dobro, dobro, samo ti idi. I pamet u glavu! Da, da. Tako to obično biva sa nama tinejdžerima. Međutim, šta se događa kada dobijemo negativan odgovor? Jaoo, pa ima li išta gore od toga!? Mrzim to! A šta to roditelji brane? Kasne izlaske. Zapravo, ne to. Kasne dolaske. J (Indira, 17) Spavanje do podne. (Aziz, 19) Hmmm...Piti, pušiti i drogirati se (smijeh). Nema sad tu nekih ograničenja i mislim da su moji relativno sigurni u mene i moje prosudbe. Također, trošiti suludo novac, bježati iz škole i oženiti curu druge vjere. J (Vedran, 18) Moji roditelji su dovoljno strogi, ali i dovoljno blagi da me ne drže na lancu. Imam dovoljno slobode da znam šta je dobro, a šta nije. Sama zabrana dugih izlazaka u maloljetnoj dobi ostala mi je kao navika. Također, zabrana oblačenja provokativnih stvari, zabrana alkoholnih pića i cigareta i ostalih štetnih tvari. Htjela bih ovim putem reći da je mnogo toga i do roditelja te da ne budu prestrogi, ali i da ne popuste da se djeca ne otkače odjednom. U tom slučaju, neke stvari ovise i od djece. Kako će ona postupiti dalje u ovom okrutnom svijetu, punom nemoralnih ponuda, loših društava... Treba uvijek slušati svoje roditelje jer nam oni jedini na svijetu žele najbolje. J (Leila, 18) A šta roditelji misle? Postoji određen razlog zašto moje dijete nešto ne smije. Ponekad je razlog jedinica iz nekog predmeta, ponekad nezrelost, a ponekad je to zbog našeg lošeg iskustva. Naravno, ne želim da moje dijete pravi iste pogreške kao i ja. (Ana, 38) Kako starimo, sve više ćemo shvaćati postupke svojih roditelja, a vrhunac shvaćanja bit će kada i sami postanemo roditelji. Kao tinejdžer se ne mogu u potpunosti staviti u cipele svojih roditelja, a ne mogu ni oni u naše cipele. Tetovaža. Moja bolna tačka i dobro poznata rečenica, takoreći šlag na kraju: Dok si pod mojim krovom, to uraditi nećeš! Potom slijedi i vrlo poznato retoričko pitanje kao višnjica na sav taj šlag: Je l jasno!? Pa kad mi kaže: U moje vrijeme to tako nije bilo! Naravno da nije bilo. Kako će biti kad živimo u 21. vijeku, tzv. suvremenom dobu?! 26 preventeen

27 seminari-poucno i zabavno? Aleksandar Vidović, Doboj, Ugostiteljska i trgovinska Škola U BiH već godinama djeluju mnogobrojne nevladine organizacije koje se bave aktivizmom mladih. Njihov cilj je mlade ljude na različite načine obučiti i pripremiti za životne izazove te im pomoći u ličnom rastu i razvoju. Uprkos svemu tome, moramo se zapitati zašto neki roditelji ne puštaju svoju djecu na takve poučne aktivnosti. Odgovor sam pokušao dobiti u nekoliko kratkih razgovora. Prva osoba s kojom sam razgovarao je volonterka Jelena Radojković. Ona već nekoliko godina volontira u Omladinskoj organizaciji Šesto čulo u Doboju. Šta za tebe predstavlja odlazak na seminar? Jelena: Odlazak na seminar omogućuje mi da saznam neke nove stvari, odnosno da unaprijedim znanje u oblastima koje nisu dostupne u svakodnevnici, pa ni u školi. Da li su tvoji roditelji bili skeptični kada si prvi put odlazila na neki seminar? Jelena: Jesu. Tada su prvi put čuli termine: nevladina organizacija, trening-seminar i sl. Ipak, objasnila sam im o čemu je riječ i šta mi to omogućava. Međutim, i dalje su bili skeptični, ali kada su vidjeli da proširujem znanje, puštali su me veoma rado. Potom sam razgovarao sa direktoricom nevladine organizacije. Da li ste se Vi, kao izvršna direktorica NVO, našli u situaciji da Vaše volontere roditelji ne puštaju na trening-seminare u druge gradove? Admira: Da, naravno. Često se dešavalo da roditelji moje volontere i volonterke sprečavaju odlaziti na ovakve predivne aktivnosti. Da li ste se našli u situaciji da morate roditeljima objasniti šta su to zapravo trening-seminari i zbog čega bi njihova djeca trebala učestvovati? Admira: Da, i to ne jedanput već nekoliko puta! Roditelji uvijek budu skeptični, što je normalno jer se boje. Međutim, nekada to ne bude strah nego jednostavno mišljenje da je riječ o nečemu političkom, iako smo mi nevladina organizacija, što često ne mogu shvatiti ispravno. Zbog toga ne dopušraju djeci da dolaze na ovakve aktivnosti. A sada da vidimo sta je rekla diplomirana socijalna radnica Vesna Sočković Vukomirović. Prema Vašem mišljenju, šta je razlog da roditelji mladih volontera sprečavaju svoju djecu da sudjeluju u seminarima? Vesna: Smatram da djecu ne puštaju zbog dva glavna razloga. Prvi je da većina roditelja i ne zna šta je volonterizam te smatraju da će, kad je nešto besplatno, njihova djeca u ovo materijalističko vrijeme pogrešno naučiti, odnosno da će misliti kako se može raditi džabe ili za malo novca. Drugi razlog je što još uvijek postoji uvriježeno mišljenje da su nevladine organizacije domaći izdajnici - strani plaćenici koji će njihovu djecu odvesti na pogrešan put. Smatrate li da odlasci na seminare mladima mogu pomoći u životu i zašto? Vesna: Naravno da seminari mogu pomoći mladima. Zbog loše ekonomske situacije mladi rijetko putuju, a to je jedan od načina kako to sebi mogu priuštiti. S druge strane, proširuju svoje vidike, upoznaju drugačije od sebe... I za kraj, da vidimo kakvi to strahovi prevladavaju kod roditelja čije je dijete volonter. Zašto ne puštate svoje dijete, koje je volonter, da odlazi na seminare koji pomažu mladima? Anonimni roditelj: Prvenstveno, kao pedagog, smatram da odlazak na takve skupove neće mnogo pomoći u životu i da je to samo izostajanje iz škole, što ja, naravno, ne odobravam. Svom djetetu dozvoljavam da volontira u svom rodnom gradu vikendima, iako mu/joj to neće mnogo pomoći, što znam iz pouzdanih izvora. Ako smatrate da im takva okupljanja ne mogu pomoći, zašto ne puštate Vaše dijete da na njima barem upozna nove ljude? Anonimni roditelj: Ipak ne. Smatram da moje dijete ima dovoljan broj prijatelja u svom gradu, stoga nema potrebe da odlazi na takva okupljanja! Ako ste pažljivo čitali, mogli ste shvatiti da kod nas, nažalost, još uvijek postoji, kako bismo mi mladi to rekli, zastarjelost. Neke osobe, čak i roditelji, ne shvataju šta uopšte pružaju nevladine organizacije, koja je njihova prednost i zašto bi trebali puštati svoju djecu na ovakve aktivnosti. Ipak, mi volonteri se čvrsto nadamo se će se to uskoro promijeniti. preventeen 27

28 o levacenju i slicnim disciplinama Tarik Kovač, građevinski fakultet, sarajevo Sigurno vam se nekad desilo da ste se rodili ili spletom okolnosti živite u BiH, kako u prošlom tako i u ovom životu? Reinkarnirali biste se u žabu, al vam nešto ne ide? Ali ni to nije sve! Vi ste nezaposleni, beznadežni i tu vašim problemima nije kraj? Uzeli ste cvaju na proteklim izborima i zaokružili ime sa letka, pogledali u kalendar i vidjeli da su sljedeći izbori i sljedeća cvaja tek za dvije godine? Progutali ste knedlu, ali ne i svarili onu od jučer? Poslije izbora vam svi slogani izgledaju slično: Zaboravi rješenja, mi nudimo probleme! Došao neki Nijemac u Bosnu i doživi saobraćajnu nesreću. Mujo saznao za to i hoće da mu da krv. Kad se Nijemac oporavio i izašao iz bolnice stade zahvaljivati Muji. Obeća mu dati novac, auto, kuću, obeća da će ga voditi u Njemačku... A Mujo će njemu: De ti to meni odmah, dok u tebi nije proradila ta bosanska krv! Ima nešto u tom našem nepopravljivom genetskom kodu, il je to možda posljedica cjeloživotnog učenja i profiliranja, al u jednom pitanju se damo podijeliti u dvije grupe: ili levatiš il si levat. A šta je nama naša borba dala? Dala nam je pravo i obavezu da biramo vlastitog levatnika, a način na koji bivamo levaćeni u mandatnom periodu je relativno sličan i direktno proporcionalan kvadratu ljudske gluposti i našeg visokog praga tolerancije na čizmu koja nas gazi. Al dobro je, samo nek ne tuku! Bili jednom jedni izbori. Izbori k o izbori. I mi izabrali. Izabrali k o da dva est godina prepisujemo. Mjesec dana izborne kampanje ponudio nam je nesaglediv repertoar bosanskohercegovačkog političkog pozorišta. Gluma za berlinskog međeda, scenario se možda i promijenio, al je režija ista! I mi po istom... Valjda nam se komad sviđa pa nek je pe stota epizoda, majka mu stara, mi ćemo vazda kupovat ulaznicu! Al za jedno sam se zabrinuo: koje radno mjesto izabrati od onih koja su nam obećana? Slatke li muke! 28 preventeen

29 sukob izmedu generacija je uvijek postojao, ali postoje li razlozi za to? Dino Živojević, elektrotehnički fakultet, sarajevo Temu kao što je nesaglasnost između pripadnika različitih generacija je najbolje posmatrati sa obje strane medalje. Naime, nemoguće je odrediti stranu koja je na bilo koji način ispravnija, jer i jedni i drugi imaju izvjesne prednosti i mane. Inače, kada je riječ o bilo kakvom neslaganju, najnemaštovitiji izlaz iz začaranog kruga rasprave je korištenje dobro poznatih i ustaljenih rečenica poput: Ma ne razumiješ ti to!, koje apsolutno neosnovano ukazuju na manjak inteligencije, iskustva ili bilo kojeg drugog ljudskog resursa sagovornika. Upravo posmatrajući mnoge razgovore između grupe ljudi koji su u određenom dijelu svog života shvatili da više ne trebaju zamarati mozak učenjem novih stvari i napredovanjem, jer je njihovo dotadašnje iskustvo više nego dovoljno za funkcionisanje, i onih koji na osnovu tek stečenih saznanja u potpunosti shvaćaju kompletan svijet i smisao života, može se primijetiti nedostatak međusobnog razumijevanja. Je li moguće da uvijek sve znamo i svi savjeti koje primamo od drugih ljudi su samo suvišno pametovanje? Činjenica je da svaka nova generacija, zbog napretka društva u tehnološkom ili bilo kojem drugom smislu, ima veću mogućnost da raspolaže i većom količinom informacija te obimnijim i temeljitijim znanjem. Ipak, tehnološki napredak je mač sa dvije oštrice kada je u pitanju razvijanje inteligencije svake nove generacije i može izazvati suprotan efekt. Taj stil života možda najvećim dijelom utiče na razvoj stavova, pogleda na svijet i slično. Razumljivo je da će onima koji nisu odrasli u takvom ambijentu, njihovim roditeljima, bakama i djedovima sve to biti neshvatljivo, ali zar je moguće priznati to nekome od koga si bar dvostruko stariji? S druge strane, generacija roditelja ima svoju idealnu sliku života i svijeta, koja je obično ostala u nekim zlatnim vremenima. U svakom slučaju, ne može im se zamjeriti kada se u obzir uzmu svi negativni efekti koje donosi razvoj društva. Suhe informacije kojim raspolažu mladi još uvijek nisu dovoljne da se izbjegnu glavobolje od čestih probijanja zidova u životu. Za to je potrebno nešto što jedino može doći s vremenom iskustvo. To je nepremostivi nedostatak osobe sve dok nosi epitete mlad i zelen. Problem koji se javlja kao nemogućnost nalaženja zajedničkog jezika među različitim generacijama možda najbolje opisuje citat engleskog pisca i novinara poznatog pod pseudonimom George Orwell, a on glasi: Svaka generacija zamišlja da je inteligentnija od one prije nje i mudrija nego ona koja dolazi poslije nje. Zaključno, ako nekada bude postojala jedinka koja će uvažavati tuđe mišljenje i biti naučena da u ispravnom omjeru koristi čulo sluha i sposobnost govora, to će vjerovatno biti novi stadij u evoluciji čovjeka. Tada životne lekcije neće učiti isključivo iz vlastitih grešaka. preventeen 29

30 projekt veza sarajevo-beograd Jasmina Kokić, filozofski fakultet, sarajevo, psihologija Projekt VEZA (Volonterizam i Edukacija za Zaštitu prava djece i Aktivizam mladih), koji su osmislili volonteri i volonterke UG NARKO-NE iz Sarajeva, imao je za cilj povezivanje i razmjenu volonterskog iskustva između studenata i studentica iz Sarajeva i Beograda koji rade sa djecom u riziku. Osim toga, bio je prilika za promoviranje volonterskog rada za profesionalno usavršavanje i doprinos zaštiti dječijih prava. U projektu je sudjelovalo deset volontera i volonterki iz Sarajeva te isti broj mladih volontera i volonterki iz Beograda. Projekt su financirali Fondacija SHL i UG NARKO-NE. Od 4. do 6. jula u posjeti Sarajevu boravili su volonteri i volonterke iz Beograda. Nakon kahve dobrodošlice te međusobnog upoznavanja i druženja, dogovorene su aktivnosti koje su i realizirane 5. jula u Službi za prevenciju i zaštitu djece u riziku KJU Disciplinskog centra i na Vilsonovom šetalištu. U Službi su održane edukativne radionice za tridesetak djece, dobi od 5 do 15 godina, koja su nerijetko uključena u rad na ulici kroz prosjačenje te nemaju priliku za školovanje. Poslije edukativnih radionica i zabave za djecu volonteri i volonterke uputili su se na Vilsonovo šetalište gdje su dijelili letke želeći promovirati volonterizam i skrenuti pažnju na jedan od ciljeva rada sa djecom ulice, a to je važnost edukativnog rada sa ovom populacijom te njihova integracija u redovni proces školovanja. Razgovarajući sa prolaznicima, volonteri i volonterke su ih uputili kako je davanje novca djeci na ulici zapravo način na koji se podržava eksploatisanje djece kroz prosjačenje. Od 17. do 19. oktobra volonteri i volonterke UG NARKO-NE uzvratili su posjetu volonterima i volonterkama CIM-a u Beogradu i uspješno završili drugu fazu projekta VEZA. Posjeta Beogradu bila je vrlo korisno iskustvo. Misija oba grada, odnosno misija volonterizma i u Beogradu i Sarajevu je ista: pružiti pažnju, ljubav i znanje djeci koja su u riziku te na taj način pokušati spriječiti prosjačenje. Ono što je prema mojem mišljenju bilo korisno jest razmjena iskustava u istoj misiji koju imaju. Naime, kolege volonteri iz Beograda, osim rada u njihovom Centru za djecu u riziku Svratište, rade i na terenu. Terenski rad podrazumijeva da volonteri idu u romska naselja i tamo rade s djecom, vode ih i pripremaju za školu, posebno mališane kojima je to prvo obrazovno iskustvo (predškolsko obrazovanje). Ipak, terenski rad ne podrazumijeva samo vid instrumentalne pomoći djeci već im omogućava da dožive, osjete i razumiju ambijent u kojem ta djeca odrastaju. Na taj način postaju iskusniji u pružanju kako instrumentalne tako i emocionalne te socijalne potpore djeci. Posjeta jednom od naselja u kojem obavljaju terenski rad jedno je novo i vrlo korisno iskustvo za volontere iz Sarajeva. Realizacija promoviranja volonterizma i skretanja pažnje na činjenicu da je davanje novca djeci na ulici zapravo način na koji se podržava njihovo eksploatisanje kroz prosjačenje, kako je održano na Vilsonovom šetalištu u Sarajevu, na sličan način je realizirano i u Beogradu u Knez Mihajlovoj ulici. Realizacija ovog djela projekta je bila na Dan borbe protiv trgovine ljudima tako da smo upoznali ljude koji su došli u Knez Mihajlovu da obilježe taj dan, razmijenili smo ideje s njima te se javila ideja da slijedeće godine napravimo sličnu akciju i u Sarajevu. Osim spomenutih aktivnosti, koje su uspješno realizirane, volonteri su imali vremena i za obilazak grada te druženje i zabavu. Posjetili smo Kalemegdan, stari dio grada, te iskoristili slobodno vrijeme za izlaske. Projekt VEZA je korisno iskustvo jer pruža mogućnost da se vide iste stvari iz drugačijeg ugla, da se razmjeni iskustvo sa kolegama koji rade s istom populacijom i istom misijom. Nadam se da se nećemo ovdje zaustaviti i da će se pisati novi projekti i stiecati nova korisna iskustva. Naravno, sa kolegama u Beogradu mnogi će ostati u kontaktu, kako prijateljskom tako i profesionalnom, javit će se nove ideje i planovi za rad u budućnosti. 30 preventeen

31 ima neka tajna veza Tarik Kovač, vareš građevinski fakultet, sarajevo Ima neka tajna veza između čovjeka i svega onoga što nastaje kao izraz njegove kreativnosti i što postaje njegov lični proizvod. Ta tanka nit kroz vrijeme jača i čovjek zauvijek biva vezan za svojih ruku djelo. Iako neću ići toliko daleko i duboko u te vode, ono što čovjek ostavlja iza sebe jest pokazatelj njegove naravi, njegovih stavova, odnosa prema društvu, okolini i vremenu u kojem živi. Satisfakcija je jedini osjećaj koji je direktno povezan uz stvaralaštvo, a svi drugi osjećaji ovise od mnoštva faktora i okoline. Lično zadovoljstvo javlja se samo onda kada ga produciramo i ovisi samo od nas samih. Kada prošetam kroz Vareš, gradić koji je svojevrsni vremeplov i simbol nekog davno prošlog vremena, muzej koji živi, gdje su jučer i sutra isto što i danas, kraj u koji se dolazi samo sa namjerom i kroz koji ne protiče ni vrijeme ni ljudi, samo rijeka Stavnja, često i iznova razgledam i prisjećam se neizbrojivih ljudi sa kojima sam nekad i sa kojima još uvijek na kreativan način obilježavam taj fiktivni protok vremena. Sve to vidim na različitim mjestima, svaki vidljivi i nevidljivi trag koji sam sa njima ostavio ostaje kao vječni spomen na jedno vrijeme, nešto kao fotografija, ali ne ona na kojoj se pozira i svi su pozvani da se fotografišu, već ona crno-bijela na kojoj se vidi radnja i sa koje se čita događaj, a likovi i ne primjećuju da se taj trenutak ovjekovječio. U misli mi se uplela i u stavu približila moja drugarica Andrea Djaković (18) koja od godine volontira u IKS-u: To nisu samo lijepi nego i nezaboravni momenti u ove tri godine. Mislim da više ne mogu zamisliti ljeto bez tog projekta. IKS, osim što donosi svakodnevnu zabavu i uživanje, omogućava da steknemo određene vještine ili ih poboljšamo. Drago mi je što sam naučila mnoge stvari uz IKS i uz ljude u njemu. Ljudi i prijateljstva su ono što mi pruža zadovoljstvo. Većina tih događaja i proizvoda našeg aktivizma proizlazi iz dugogodišnjeg volontiranja u projektu IKS koji se godinama provodi pod okriljem UG NARKO-NE. Tragovi tih aktivnosti se vide širom grada, prkoseći vremenu i služeći svrsi i dandanas. Jedna projektna aktivnost bila je pravljenje velikog šahovskog polja i figura u centru grada. Skoro svake godine smo i slikali po jednu sliku velikog formata na nekom zidu i sve te slike i dan-danas stoje, a prva je naslikana još godine. Organizirane su i mnoge radionice, a meni najdraža aktivnosti bila je priprema i izvedba predstave koju smo izveli za širu javnost i kojom smo lokalnu legendu o Anki i Akifu adaptirali u modernom vremenu i okruženju. I kao što rekoh, ima neka tajna veza koja će i mene i moje kolege vječno vezati za naš zajednički rad i kreacije. Uvijek kada prođem mahalom, iza svakog ćoška imam čega da se prisjetim i da razmislim dokle smo otišli, šta smo bili i šta smo postali. preventeen 31

32 Melisa Haćimić-Ljubović, Tehnika Pastel, slika iz zbirke privatnog projekta