PSIHOPATOLOGIJA. Autor: Dr Radojka Praštalo. Psihopatologija

Transcription

1 4 PSIHOPATOLOGIJA Autor: Dr Radojka Praštalo Psihopatologija

2 4.1. Psihopate U svijetu je nastupila velika kriza koja se svakim danom samo produbljuje i ne vidi joj se kraj. Kažu-ekonomska! Međutim, po svoj prilici nije samo ekonomska, već opća. Neki od rijetkih američkih novinara i analitičara još od upozoravaju da će korporacijski psihopate dovesti svijet u katastrofu. Međutim, nitko nije reagovao, a psihopate su se osim u korporacijama namnožile još i u svim drugim oblastima i potpuno preuzele u svoje ruke upravljanje ekonomijom, politikom i svijetom uopće. Sad je već više nego jasno da se to desilo. Zato su psihopate postale predmet medicinskih istraživanja. Ustanovljeno je da su to ljudi koji imaju genetski naslijeđenu osobinu koja ih sprečava da imaju osjećaj humane empatije, tj. saosjećanja prema drugima. Naučna istraživanja pokazuju da je 21. stoljeće sa financijskim institucijama velikog obrta novca i širenja globalne moći veoma pogodno za psihopate i njihovo bogaćenje ma račun drugih i na račun kompanije za koju rade. Visoko pozicionirani psihopata može veoma lako slomiti svjetsku ekonomiju zbog svoje naslijeđene osobine nemogućnosti sagledavanja mogućih posljedica svog djelovanja. A što je najgore, psihopate su najčešće i savjetnici vlada i savjetuju ih kako da izađu iz krize u koju su dospjeli 1

3 njihovom zaslugom! To je isto kao da ste zadužili piromana da gasi vatru! Psihopatija nije bolest i ne može se liječiti, već je to psihološki defekt, odnosno emocionalna gluhoća, kako ju je nazvao Robert Hare. Njihovo fiksiranje na lični interes ide do te mjere da se prema ljudima ponašaju kao prema ovcama. Nauka to objašnjava naslijeđenom genetskom abnormalnošću u oblasti amigdale mozga. Ljudska sposobnost za izgradnju socijalnog kapitala podrazumijeva da ljudi mogu saradjivati i vjerovati jedni drugima. Na osnovu toga možemo predviđati kako će se tko ponašati u određenim situacijama, na čemu gradimo svoje povjerenje prema njemu. Socijalni kapital je ljepilo koje drži na okupu naše zajednice, složena društva, velike institucije i ekonomiju, što sve može nemilosrdno da uništi samo jedan psihopata koji se nađe na poziciji moći. A takvih moralnih monstruma čija lakomost nema granica je, prema rezultatima naučnih istraživanja, oko 1% u populaciji ( oko 3 milona u USA!). Između takvih se regrutuju i moberi kojih je sve više i više. Oni su doveli svijet u katastrofu! Sad se katastrofa pokušava razriješiti, ali rezultata nema niti ga može biti! To što se radi u ime nekog rješavanja problema ne može dati nikakve poželjne rezultate jer se nije počelo sa protjerivanjem psihopata sa ključnih pozicija i njihovom zamjenom sa ljudima od savjesti, čija amigdala je normalna i zdrava! Tako svijet i dalje ostaje, kako autor Boddy kaže, potpuno psihopatski institucionaliziran! Naime, i oni koji 2

4 se navodno izaberu na slobodnim izborima su uglavnom psihopate ili njihovi poslušnici u čemu je naša sveopća tragedija jer oni, ni jedni ni drugi, nisu sposobni da išta urade u cilju opšteg dobra. Zato je otpočela akcija Okupirajmo Wal1 Street u kojoj se mogu vidjeti i parole vezane za onih 1%/99%, što nije slučajno. Zar ne? 4.2. Psihologija balkanskog stanovništva (iz Knjige za bolji život na Balkanu ) Značaj poznavanja psihologije čovjeka Psihologija izučava ponašanje zdravog čovjeka, a psihijatrija se bavi psihički bolesnim ljudima. Psihologija ima sve veći značaj jer prati čovjeka od rođenjado smrti. Naročito joj je velik značaj u doba kad je čovjek radno sposoban. Danas svaka ozbiljna firma koja želi da bude uspješna, mora imati bar jednog psihologa koji će za njihove potreba izučavati ponašanje zaposlenih, poslovnih partnera i potencijalnih kupaca. Za mnoge nesreće i nedaće stanovnika Balkana krivo je njihovo ponašanje. Zbog njihove neinformisanosti i neprosvjećenosti postoji sklonost ka fatalističkom gledanju i ponašanju. Naime, ljudi obično misle ovako: Ja sam onakav kakav jesam. Kao što je neka osoba rođena visoka ili niska, plavooka ili smeđeoka, debela ili mršava, tako je i sa ponašanjem. Neki su ljudi rođeni sa 3

5 samopouzdanjem, drugi su povučeni, neki su inteligentni, neki tupi.. Međutim, naučna istraživanja su samo u neznatnoj mjeri potvrdila takvo fatalističko gledanje. Svi smo mi rođeni sa širokim spektrom mogućnosti. Zato bi trebalo da budemo zainteresovani da se oslobodimo onih oblika ponašanja koje smo posisali sa majčinim mlijekom, ukoliko su se pokazali kao neadekvatni, a koji nisu upisani u naš genetski kod. Mi smo ih samo naučili posredstvom okoline u kojoj živimo. To drugim rječima znači da svaki svjestan pojedinac može da utiče na svoje ponašanje u željenom smjeru. Mnogobrojnim eksperimentima u eksperimentalnoj psihologiji dokazano je da se različiti oblici ponašanja, pod određenim uslovima, mogu naučiti, te da se od naučenog ponašanja, opet pod određenim uslovima, pojedinac može odučiti. Međutim, treba biti svjestan da to nije ni lako ni jednostavno. Ali, ipak je moguće! Čudesna zamršenost psihičkog ustrojstva čovjeka otežava to sama po sebi, a posebno kad je u interakciji sa uticajima okoline koju je često veoma teško kontrolisati. Ipak, vrijedi pokušati! U razvijenim zemljama psihologija je veoma popularna i cijenjena nauka. Nažalost, kod nas većina stanovništva ne zna ni da takva nauka postoji a da se i ne govori o tome kako se ništa ne zna o tome kako se ta nauka može upotrijebiti u cilju poboljšanja i uljepšanja života svakog pojedinca i društva u cjelini. Ipak, izdavačka preduzeća su se potrudila da se takva literatura stavi na raspolaganje i balkanskom stanovništvu. Nažalost, na Balkanu se malo čitaju knjige. Zbog toga se preporučuje 4

6 stanovništvu da takve svoje loše navike hitno mijenja, što je u njihovom vlastitom interesu. Za početak mogle bi im se preporučiti baš knjige iz oblasti popularne psihologije čiji najprikladniji predstavnik je komplet od tri knjige iz biblioteke popularnae psihologije izdavača Prosvjeta Zagreb, pod naslovom PSIHOLOGIJA USPJEHA I, II i III, autora Dejla Karnagija. Kad bi bar dio stanovništva primijenio u svom životu neka saznanja iz ovih knjiga, došlo bi do znatnih promjena na bolje u njihovom vlastitom životu, ali i u životu osoba iz njihove okoline, a da pri tom nije potrebno uložiti nikakva dodatna materijalna sredstva. Ako se desi, što ni u kom slučaju nije opravdano, da se neki ljudi opiru samom prijedlogu za takvu njihovu promjenu pravdajući se starošću ili nečim sličnim, treba im dati do znanja da pravila promjene ponašanja ne poznaju granice u pogledu godina, spola i obrazovanja. Štaviše, ona se mogu naučiti i primijeniti u praksi u izuzetno kratkom vremenskom periodu. Način na koji se ljudi sami ( i oni oko njih) ponašaju, kao i razlozi njihovih reakcija u određenim situacijama, za većinu ljudi su gotovo misterij. Ako korištenjem knjiga iz biblioteke popularne psihologije razmrsite taj misteruj, umjesto da budete žrtvom okolnosti, postat ćete gospodarom svoje sudbine. Sve što se traži od vas je da žrtvujete malo vremena i truda danas, da biste izmijenili na bolje svoju budućnost sutra. Pomenuta literatura će pomoći svima onima koji žele graditi uspješniju sliku o sebi i teže zadanom cilju ili pak imaju prepreke u ostvarivanju uspješnog života. Pri tom svi trebaju imati na umu da način međusobnog saobraćanja 5

7 ljudi, u svakom društvu, mnogostruko utiče na način života i da obrazovanje, između ostalog, znači i doraslost svim životnim situacijama. Te knjige će vas, između ostalog, poučiti kako da potstaknete neke nove misli, ideje, ambicije, kako da brzo i lako steknete prijatelje i naklonost drugih ljudi, ali i da izbjegnete nesporazume u javnoj i privatnoj sferi. Savjeti iz tih knjiga će vam pomoći kako da se suprostavite konfliktnim situacijama, ali i kako da dominirate u raznim prilikama, što je osnovna pretpostavka svake društvene promocoje. Autori ovakvih knjiga ne zapostavljaju ni ovaj posljednji aspekt odnosa jer su njihovi ispitanici uglavnom poslovni ljudi ili oni koji to tek žele da postanu. Ne treba posebno naglašavati koliko je značajno razmatranje tog aspekta života za one koji su gotovo pola stoljeća živjeli uz real-socijalistička pravila rada i života. Neosporno je da je sposobnost suzbijanja briga uz težnju za uspjehom značajan činilac svake društvene igre. Imajući za cilj da preformulira, osavremeni i iznese prastare istine o ljudskoj prirodi te ohrabri sve one koji ispituju i ocjenjuju vlastite postupke, pomenuti autor se služi nizom primjera iz stvarnog života. Tako su ove knjige postale autentična zbirka prokušanih recepata i tehnika samoispitivanja, a ti konkretni primjeri iz života učinili su ove knjige veoma interesantnim štivom za široku čitalačku publiku. Naime, knjige se čitaju u jednom dahu, a usput se osjeća i potreba stalnog vraćanja na pojedine, već pročitane, odlomke. Toliko su sugestivne da nećete moći odoljeti a da nešto od toga ne usvojite i ne isprobate u vlastitom životu što će se zasigurno, pozitivno 6

8 odraziti na kvalitet vašeg života ali i na kvalitet života osoba iz vašeg okruženja. Znati postupati sa ljudima je jedna od najvećih teškoća s kojima se susreće poslovni čovjek. Nije toliko teško naći dobrog stručnjaka, bilo da je on inženjer, knjigovođa ili arhitekta, koliko je teško pronaći takvog stručnjaka koji uz svoje tehničko znanje posjeduje i sposobnost jasnog izražavanja misli, nadahnjivanja i vođenja svojih saradnika. Američki bogataš Rokfeler je jednom prilokom rekao: Vještina ophođenja s ljudima isto je tako kurentna roba kao što su šećer i kafa. Za tu vještinu spreman sam platiti više nego za bilo šta drugo pod suncem. Ali nažalost, toj vještini ljude nitko ne podučava. U našoj sredini se za ovu dimenziju ljudskih osobina čak ne zna ni da postoji, a kamoli koliki joj je značaj i kako je forsirati. Zbog toga su takvi ljudi rijetki, a njihova vještina u tom pogledu je obično prirođena ( nešto kao talenat) ili stečena u porodici ili eventualno na nekom kursu ( kakvih u razvijenim zemljama ima sve više i više). Nažalost, kod nas, pored toga što se o tome ništa ne zna ( a samim tim ništa u tom smislu i ne preduzima), još se i oni rijetki talentovani pojedinci sputavaju i onemogućavaju na sve moguće načine a naročito kroz politiku koja se pokazala besprijekorno funkcionalnom jedino po tom pitanju. Zbog toga će u ovoj knjizi biti nešto rečeno i o tome. Naravno ne sa pretenzijom da se narod pouči u tome smislu, već da ga se upozori na postojanje i ove dimenzije života i da mu se ukaže na njenu važnost za uspješnost u poslu i životu uopće. Više detalja o tome, oni znatiželjniji ( a rekla 7

9 bih i savjesniji) mogu saznati iz knjiga popularne psihologije. Iako je umijeće ophođenja sa ljudima važno u svim političkim sistemima, ipak se mora naglasiti da je u društvenim uređenjima slobodne inicijative ono važnije nego igdje. Od njega direktno zavisi poslovni i svaki drugi uspjeh pojedinca a samim tim i njegova egzistencija. A mi smo sada baš na početku stvaranja takvog društvenog sistema. Treba li onda uopće naglašavati koliko će to biti važno za naše stanovništvo u vremenima koja dolaze? Velika je razlika između onoga što jesmo i što bismo trebali biti. Koristimo samo mali dio naših tjelesnih i umnih zaliha. Uopćeno govoreći, ljudsko biće živi ispod prosjeka svojih sposobnosti. Obdareno je svakakvim sposobnostima od kojih se mnogima nikada ne služi., rekao je američki filozof Viljem Džejms. Gore pomenute knjige će vam pomoći da otkrijete, razvijete i upotrijebite neke od tih neiskorišćenih sposobnosti. Prilikom donošenja odluke kako ćete se ophoditi prema drugim ljudima imajte uvijek na umu: ljudi su krvavi pod kožom i nisu prvenstveno bića razuma već bića osjećaja, podložna predrasudama, ispunjena ponosom i taštinom. Ako o tome budete vodili računa, činit ćete manje grešaka i bit ćete uspješniji. Zato, umjesto da na prečac osuđujete ljude, pokušajte da ih razumijete. Nastojte da dokučite uzroke njihova ponašanja, što će biti mnogo korisnije od pukog kritiziranja. Razumijevanje rađa saosjećanje, toleranciju i dobrotu. A da bismo to mogli, moramo imati na umu da svaki zdrav, odrastao čovjek želi: 8

10 -zdravlje i dug život, -dovoljno hrane, -dovoljno sna, -novac i sve što novcem može kupiti, -sretan spolni život, -dobrobit vlastitoj djeci i -osjećaj da nešto znači. Gotovo sve navedene želje bivaju, u manjoj ili većoj mjeri, zadovoljene osim jedne koja je isto tako duboka kao ona za snom ili isto tako potrebna kao ona za hranom, a koju je najteže zadovoljiti. To je ona koju Frojd naziva željom za osobnom veličinom, a Davej željom da budemo važni. Ljudi su toliko željini pažnje i priznanja da ponekad doslovno polude u nastojanju da ih dobiju. Znajući to, zamislite kakva čuda možete postići odajući iskreno priznanje ljudima u svakodnevnom životu! Međutim, nemojte pogriješiti, te umjesto priznanja isporučiti nekome laskanje! Laskanjem ćete rijetko šta postići kod pametnih ljudi jer je laskanje plitko, sebično i neiskreno. Ipak, ono ima prođu kod nekih ljudi i to prvenstveno kod onih koji toliko žude za priznanjem da su spremni progutati bilo šta baš kao što čovjek koji umire od gladi neće oklijevati da jede travu i korijenje. Pitat ćete se, kakva je razlika između priznanja i laskanja? Priznanje je iskreno, a laskanje neiskreno, tj. priznanje izvire iz srca a laskanje iz jezika. U vezi s tim postoji i poslovica: Ne boj se neprijatelja koji te napada, nego prijatelja koji ti laska. Znati postupati sa ljudima veliko je umijeće, a jedan od najboljih savjeta za provođenje tog umijeća dao je Henri Ford ovim riječima: Ono se sastoji u 9

11 sposobnosti da sagedamo stav drugog čovjeka, te da uzmognemo posmatrati stvari s njegovog stanovišta kao sa svog vlastitog. Ovo pravilo je toliko jednostavno i toliko jasno da bi svatko, iole pametan, morao shvatiti njegovu vrijednost i ponašati se u skladu sa njim. U stvarnom životu, nažalost, većina ljudi naprosto se na njega ne obazire. Svijet vrvi od grabežljivaca i sebičnjaka. Stoga rijetki pojedinci, koji nesebično pokušavaju pomoći drugima, imaju malo takmaca i puno uspjeha. Oven D. Jang je rekao: Čovjek koji se znade staviti u kožu drugih ljudi i gledati stvari njihovim očima, ne treba brinuti za vlastitu budućnost. Ta osobina je u psihologiji poznata pod pojmom empatija, a temelji se na svijesti o vlastitim emocijama. Nažalost, naše škole su odavno prestale da odgajaju djecu, već ih samo obrazuju ( i to neadekvatno), tako da su sve sadašnje zrele generacije emocionalno nepismene. Valjda baš zbog toga, u zadnje vrijeme, može se ponegdje od stručnjaka za psihologiju čuti vapaj za potrebom razvijanja emocionalne inteligencije koja podrazumijeva vještinu komuniciranja osobe sa svojom okolinom. To drugim riječima znači da su psiholozi (nažalost, samo oni) postali svjesni da je današnjem čovjeku, više nego ikad ranije, potrebno ostvariti dobru koordinaciju između razuma i osjećaja, a to se podrazumijeva upravo pod pojmom emocionalne inteligencije. Ne može se reći da je to posve nova kategorija u psihologiji, jer je postojalo i nešto pod čim se to podrazumijevalo i ranije - bio je to karakter. Međutim, kako se ta kategorija uslijed svega što se događa u zadnjih nekoliko decenija 10

12 potisnula gotovo potpuno na marginu ( a bez nje se očigledno ne može), to se javila potreba njene renesanse, pa makar i pod drugim imenom. Mnogo je ljudi na svijetu koji u toku školovanja uče Vergilijeve stihove,višu matematiku i sl., a da nikad ne proniknu u tajne vlastite prirode. Oni naprosto i ne znaju da je to moguće, jer im o tome nitko nije nikad govorio. O tome govore upravo knjige iz oblasti popularne psihologije. Iz njih ćete saznati kako da upoznate samoga sebe, a samim tim i druge ljude, što će uticati na porast sposobnosti ophođenja sa drugim ljudima. Da biste u tome uspjeli, svakodnevno nađite vremena za razmišljanje o vlastitom ponašanju i analizirajte greške koje ste u toku tog dana načinili. Na kraju nedelje napravite rezime u stilu: Kakve sam greške učinio u toku nedelje? Šta me je na njih navelo? Kakve su one posljedice izazvale? Kako sam mogao bolje postupiti? Kakvu sam pouku izvukao iz takvog ponašanja? Budete li se ponašali u skladu sa gore rečenim, bit ćete u mogućnosti da i kod svojih bližnjih ( i ne samo njih) pobudite želju za pozitivnim, konstruktivnim djelovanjem. Ako to postignete, cijeli svijet će biti uz vas, a ako ne - ostat ćete sami., kaže Overstrit. Želite li imati prijatelje među ljudima, morate za njih nešto učiniti: morate im posvetiti vremena, energije, nesebične ljubavi i pažnje. Također morate pri susretu s ljudima biti srdačni i veseli i pokazati iskreno interesovanje za njih i njihove probleme. Ne kaže slučajno stara kineska poslovica: Tko se ne zna smješkati, neka se ne igra trgovca. Naravno, to se 11

13 ne odnosi samo na trgovce. Vedar smješak koristit će svakom ljudskom biću i u raznim situacijama. Također imajte na umu da su ljudi toliko ponosni na svoja imena, te se slobodno može reći da je čovjeku njegovo ime najslađa i najvažnija riječ na svijetu. Zato pamtite imena i oslovljavajte ljude što češće imenom. Život svakog čovjeka krcat je problemima razne vrste. Zbog toga, dobrog slušatelja jednako cijene velikani kao i obični ljudi. Stara je istina da mnogi ljudi odlaze ljekaru zbog toga što im je potreban slušatelj pred kojim će moći istresti sve svoje probleme. Nažalost, ljudi se sasvim drugačije ponašaju i najčešće uopće ne slušaju šta im sagovornik govori jer su u mislima zaokupljeni onim što oni imaju namjeru reći sagovorniku, tj. onim što njih lično tišti. Želite li da vas ljudi izbjegavaju, preziru i da vam se smiju iza leđa, poslužite se ovim receptom: nikad ne slušajte što vam ljudi govore već pričajte o sebi bez prestanka. Mnogi se, nažalost, pridržavaju tog recepta. To su gnjavatori prepuni sebe, opijeni vlastitom veličinom, zaljubljeni u vlastito ja. Treba znati da čovkoji koji govori samo o sebi, on i misli samo na sebe. A Čovjek koji misli samo na sebe je neodgojen čovjek, bez obzira na formalno obrazovanje, rekoao je Batler, predsjednik kolumbijskog sveučilišta. Zato, želite li postati dobar sagovornik, pretvorite se u pažljivog slušatelja. Želite li postat zanimljivim, zanimajte se za ljude i njihove probleme i uspjehe. Da, potaknite svoga sagovornika da vam priča o svojim uspjesima. Imajte na umu da vašeg sagovornika više zanimaju njegovi problemi, želje i uspjesi, negoli vaše brige. U 12

14 tom pogledu trebalo bi učiti od Ruzvelta, američkog političara. Svi koji su ikad razgovarali s njim bili su iznenađeni širinom i raznovrsnošću njegova znanja. Bilo da je razgovarao sa seljakom, umjetnikom, političarom ili diplomatom, on je za svakoga znao naći pravu riječ, sa svakim zapodjenuti zanimljiv razgovor. Kako mu je to uspijevalo? Prije svakog najavljenog posjeta on se potrudio da sazna nešto više o sklonostima i zanimanjima dotične osobe, pa bi onda do duboko u noć prelistavao knjige čitajući sve što bi mu došlo pod ruku u vezi sa odgovarajućom temom. Kao veliki državnik, Ruzvelt je shvatio da najkraći put do čovjekova srca vodi preko razgovora o stvarima za koje se čovjek živo zanima. Kad bi se uspjelo u tome da se balkanski čovjek navede da prihvati bar nešto od onog o čemu se govorilo u prethodnom tekstu, život na Balkanu bi postao ljepši i bolji. Naravno, ništa ne može preko noći. Oni koji su shvatili značaj takvih promjena u ponašanju i shvatanjima čovjeka, neka svojim primjerom pokušaju navesti bar svoje bližnje na razmišljanja u tom smislu. tj. neka im stave bubu u glavu koja će ih bar poticati na takva razmišljanja. A kakav je to uopće balkanski čovjek i zašto je neophodno da on promijeni svoje razmišljanje, shvatanje i ponašanje? Psihologija balkanskog čovjeka Čudan je balkanski čovjek. Ako netko sa strane posmatra njegovo ponašanje, analizira njegove stavove i posmatra njegovo djelovanje u okviru 13

15 društva u kojem živi, ne može da se oslobodi utiska da taj čovjek konstantno radi u korist svoje štete! Zbog toga nije čudo što mu se to sve vraća na najgori mogući način: kroz ratove, bijedu i nesreću svake vrste. Ne kaže uzalud narodna poslovica: Svatko je kovač svoje sreće. Ali i nesreće! Najžalosnija činjenica na Balkanu je upravo ta što je ovdje bilo i još uvijek ima mnogo, mnogo više kovača nesreće negoli kovača sreće, a to se skrši kao nesreća i na jednima i na drugima. Zato svaki stanovnik Balkana treba da bude iskren bar prema sebi i da analizirajući objektivno svoje ponašanje, činjenje i nečinjenje postane svjestan svojeg vlastitog udjela u nesrećama koje se dešavaju balkanskom stanovništvu i njemu samome. Psihologija čovjeka kao višeg bića je vjerovatno bar slična (ako možda ne i ista) u svim krajevima svijeta, ali je ona različitim tradicijama, religijama, političkim sistemima, prosvjećivanjem i obrazovanjem u mnogome korigovana i usmjeravana, planski ili neplanski, u pozitivnom ili negativnom smislu. Ovdje na Balkanu, u nedostatku ozbiljnih političkih sistema, svi ovi razni uticaji su se reflektovali na stanovništvo uglavnom negativno tako da se konstantno ima situacija koja bi se mogla uporediti sa raštimovanim orkestrom. Tako razne tradicije, umjesto da doprinose bogatstvu kulture, one samo unose razdor i zabunu u stanovništvo koje je u tom smislu veoma šaroliko. Religije djeluju još pogubnije, potpuno destruktivno zahvaljujući činjenici da ih mnogobrojni zlonamjernici konstantno zloupotrebljavaju u svrhu svojih vlastitih ciljeva, shvatajući njihovu moć. 14

16 Ozbiljnih političkih sistema na Balkanu nikad nije ni bilo, a što se obrazovanja i prosvjećivanja tiče ono je uvijek na margini i nikad nije bilo suštinsko već uvijek samo formalno. Zbog toga je balkanski čovjek upravo takav kakav je. Da bi ga bolje upoznali, dajmo riječ onima koji su ga najbolje poznavali i koji su ga u svojim djelima bezbroj puta opisali. Ivo Andrić, u ZNAKOVIMA PORED PUTA, kaže: Čovek koji nastoji da poraste tako što u svojim, a zatim u svačijim očima umanjuje sve oko sebe, da bi to postigao, on primenjuje nadljudski i neljudski visoka merila na svačija dela i postupke. Pred njegovim sudom ne može niko opstati, ni tu meru izdržati, pred njim se sve spušta, povija i smanjuje do nepostojanja. Jedinica mjerenja je nula. Kad tako sve oceni, premeri i sravni sa zemljom, onda se pobednički prošeta tom pustinjom, kao melanholičan trijumfator, žaleći se na nesposobnost ljudi i nesavršenost stvari. A iza njegovih leđa odmah se ispravlja i diže sve što je on svojim merenjem oborio i unizio i dobija ponovo svoju stvarnu meru i visinu koju je oduvek imalo. Ali on, on se nikad ne okreće da bi pogledao iza sebe, ide samo napred, pobednički i sigurno, i meri i obara sve, a sam ništa ne zna do to i ničeg nema do svojih visokih merila, i svog beskrajnog zadovoljstva zbog njih. Slijedeći citat iz istog djela kaže: Na kraju, svi računi i sve ispitivanje, sve se svodilo na jedno: pravo prokletstvo njegovog života dolazilo je od visokog mišljenja koje je imao o sebi. I što je najgore, on toga nije bio svestan; to mišljenje je 15

17 živelo u njemu kao što živi u nama naš krvotok i stalno lučenje žlezda, a mi ga nismo svesni, ne znamo ga, ne osećamo i ne vidimo drugačije do po njegovim krajnjim posledicama. To je čoveka zavodilo na hiljade krivih puteva i pogrešnih zaključaka u životu, nagonilo ga da uzroke svim svojim mnogobrojnim nedaćama i nezadovoljstvima, i svim protivrečnostima svog života -traži tamo gde oni nisu i ne mogu biti. U slijedećem citatu iz istog djela, Ivo Andrić kaže: Istinski ponos dovoljan je sam sebi. Samo, istinski ponos je redak. Mnogo češće susrećemo oholost, sujetu, uobraženje: nekad su pod njegovim vidom i imenom, a nekad goli, bez maske. Oni nikad nisu dovoljni sami sebi. Da bi se potpuno ispoljili i izživeli, njima treba tuđe divljenje i priznanje, često i tuđe poniženje; oni su za onoliko veći za koliko drugog umanjuju, a ta veličina nikad im nije dosta, stoga su stalno nemirni, u pokretu, tražeći na šta bi mogli da se popnu i izdignu, dok je ponos uvek miran, zadovoljan onim što je i gde je, i samo ne da nikom na sebe. Ponosni ljudi, prirodno, često stradaju zbog svog ponosa, ali im njihov ponos pomaže da podnesu svako stradanje. Naprotiv, sujetni ljudi se i ponižavaju da bi zadovoljili svoju sujetu i, naravno, ne uspjevaju u tome, jer sujeta se, kao ćudljiva žena iz rđavog društva, odjednom okreće i predbacuje im ono što su zbog nje učinili. Na jednom mjestu Ivo Andrić piše: Nekad davno napisao sam da je jedna od čovekovih slabosti njegova mala i ograničena sposobnost predviđanja, naročito kad su u pitanju ne sitne i svakodnevne, nego krupne i sudbonosne stvari. ( To ne znači da 16

18 nije oduvek i svuda bivalo izuzetnih, velikih ljudi koji su bili sposobni da svetlošću svoga duha obasjaju uža ili šira područja budućnosti.) Ali bez obzira na tu našu ograničenu sposobnost predviđanja, i svaki od nas običnih ljudi treba da razvija i usavršava svoje umne i moralne snage i da savesno vrši svakodnevne dužnosti i poslove, kako bi mogao spreman dočekati tu teško predvidljivu budućnost i sa što više razuma, hrabrosti i ljudskog dostojanstva stati pred svaki zadatak i svako nepredviđeno iskušenje, koje ona može da donese. Često smo primorani da se zapitamo jesu li neki od ljudi koji su bili (ili još uvijek jesu) na vodećim funkcijama u politici uopće normalni ljudi? Prema zvaničnim medicinskim statistikama poznato je da je u svakoj populaciji prisutan ogroman postotak ljudi za koje se to ne bi moglo reći. Zbog toga je neophodno obezbijediti mehanizme koji bi mogli spriječiti dolazak takvih ljudi na vlast. Ako se to ne obezbijedi, manijaci poput Hitlera, Staljina, Lenjina i mnogih drugih bit će i u buduće u mogućnosti da izazivaju katastrofe poput onih koje su takvi psihopatski bolesnici izazvali. Da je takvih bolesnih političara bilo ( a i sad ih ima) na političkoj sceni Balkana, neosporno je. Zato nije slučajno što se u ZNAKOVIMA PORED PUTA našao i ovaj odlomak: Jeste li primetili koliko ludaka i manijaka ima oko nas? Obratite pažnju, pa ćete videti. I kod onih koje smatramo normalnim javi se povremeno blesak nekog ludila, ili nečeg što liči na ludilo, potraje duže ili kraće, pa prođe kao da nije nikad ni postojao. Ali vi posle toga znate na čemu ste i gde da svrstate toga 17

19 čoveka. Istina, ima i takvih sa kojima se družite ili viđate godinama, a da nikad niste primetili ništa što bi moglo da liči na ludilo. To znači samo da taj nije imao prilike da se oda. Ili vi niste umeli da vidite. Jer, primetili vi to ili ne, možete slobodno uzeti kao pravilo da u svakom od ovih oko vas ima kvasac ludila, ovakvog ili onakvog, većeg ili manjeg. (Razume se da to važi i za vas, lično, u odnosu prema drugim ljudima.) Različite su i mnogobrojne sitne ili krupne vrste duševnih poremećaja od kojih ovi ljudi pate, nekad primetno, a nekad skriveno, ali mi se čini da ih ponajčešće napada i zanosi ludilo veličine, golemaštvo raznih oblika i stepena. Analizirajući pažljivo psihološke osobine stanovništva svoje domovine, Ivo Andrić kaže: Često mi se čini da je od svih naših ljudskih rđavih osobina najteže podnositi samovolju. Lakše se branimo od svakog drugog zla nego od nepredvidljive i neuračunljive ćudljivosti, od osećajnog i misaonog nereda sirovih i surovih ljudi. Svaki se rđav nagon pre ili posle zadovolji ili smiri, a samovolja nas prati i goni stalno, susreće gde to ne očekujemo, pogađa gde se ne nadamo, jer se ona ne zaustavlja ni pred čim. Samovoljni i osioni ljudi, kakvih u nas ima dosta, u svakom vremenu i u svima redovima, nanose društvu više štete nego pijanci, kradljivci ili ubojice. I plemenitija osećanja, kojih samovoljni ljudi nisu potpuno lišeni, unapred su otrovana i obesnažena njihovom samovoljom koja može da stvara samo nered i pustoš, u njima i oko njih. 18

20 I Meša Selimović je bio obdaren nekom vrstom sklonosti za analiziranje psiholoških osobina ljudi iz svog okruženja. Njegova djela su prepuna takvih analiza ili bolje rečeno, od njih se i sastoje. Citirajmo nešto od toga:.. Imao sam jednu nepoželjnu osobinu, ni od koga nikad nisam tražio nikakvu uslugu. Mojoj nezavisnosti ljudi su postavljali razne prepreke. Namjerno ili prirodno, nevažni i zavisni ljudi uvijek nailaze na podršku jačih. Ja sam uvijek išao uspravno, ništa nisam tražio što mi normalno ne pripada, sa svakim sam razgovarao ravnopravno, ne sagibajući ni kičmu ni šiju. Primijetio sam da čovjek ne smije da bude nezavisan a još manje pametan, jer će ga snaći mnoge nevolje....ne volim ljude koji rade kod kadije. Da mu je kičma od željeza pukla bi za dva mjeseca. Njega nije trebalo ni lomiti, on se savija prije dodira. Sličan je vodi, nema svog oblika, prilagođava se sudu u koji ga uspu. Ništa mu nije gadno, ako mu je korisno, jer je imao jedan cilj u životu: da uspije....što ima više skloništa iza kojih se ljudi kriju, sve je više prostora za ljudsko zlo. Čovjek uvijek izmisli razlog izvan sebe, da bi se oslobodio od odgovornosti i krivice, što je podsticaj za zajedničku neodgovornost. Teško čovječanstvu dok je tako!....sve će proći, gospodine,- govorio je tihi Ibrahim Paro (TVRĐAVA). Ali kakva je to utjeha? Proći će i radost, proći će i ljubav, proći će i život. Zar je nada u tome da sve prođe?....mislim da je naziv tačan: otpadnik, konvertit, čovjek koji je promijenio vjeru. Bili smo hrišćani, pa 19

21 smo ostavili staru vjeru i uzeli novu, okupatorovu. Zar to nije otpadništvo? Međutim, ja sam ipak vezan za bosansko i muslimansko porijeklo i uvjeren sam da je naša složenost ( zbog dugogodišnjih tuđih navika koje smo prihvatili) zbog čudne istorije, zbog stvorenih kompleksa, zbog hiljada spletenih čvorova izuzetno bogata stvaralačkim mogućnostima. Možda su svoju prevjeru plaćali većom revnošću u novoj vjeri. S nejasnim osjećanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kud da gledamo unaprijed, zato zadržavamo vrijeme u strahu od ma kakvog rješenja. Emocionalna pozlijeđenost može u nama okrenuti u potpuni nihilizam i cinizam ili u neutoljivu emotivnu glad ili buntovništvo, otpor, težnju za nezavisnošću svih ljudi i svih vjera, stalno osjećanje povrijeđenosti koje se nikad i ničim ne može rekompenzirati, zbog čega je čovjek stalno u stavu odbrane. Ako pravilno shvatimo poruke pisaca zključit ćemo da su nam oni željeli savjetovati da svatko od nas prepozna kod sebe iste takve mane i da ih, u svom vlastitom interesu, pokuša bar obuzdati. Kako su ovdje citirani odlomci iz djela naših pisaca, to je očigledno da se radi o opisivanju karaktera ljudi sa našeg područja. Međutim, time se ne želi reći da su svi drugi ljudi van ovih balkanskih područja, bolji. Niti govora! Oni su samo uspjeli ( ili ih je nešto na to prisililo) da svoje takve loše osobine stave pod kontrolu, bar u onolikoj mjeri u kolikoj je to neophodno da one ne bi, u većim razmjerama, 20

22 zagorčavale život i njima i ostalima. Što se tiče stanovništva Balkana, ono još nije dostiglo taj stepen razvoja na kojem bi moglo samo zaključiti da ga takve karakterne osobine vuku u propast, a do sada se nije našao nitko dovoljno svjestan i sposoban da stanovništvu nametne takav kodeks ponašanja u kojem bi se takve karakterne osobine okvalificirale kao loše, nepoželjne i opasne. A u interesu je svakog stanovnika Balkana da se bar nešto učini u tom smislu. Jer takva situacija kakva je sada na Balkanu, ne može odvesti narode Balkana u bolju budućnost jer ne postoje nikakvi zdravi moralni principi ( niti bilo kakvi mehanizmi) koji bi onemogućili da ljudi sa lošim psihološkim osobinama lako dolaze do najviših instanci vlasti, da se tu dugo zadržavaju i uzrokom su katastrofa koje su bile pogubne u prošlosti, koje su pogubne u sadašnjosti a bit će pogubne i u budućnosti. Sa žaljenjem se, pored svega gore rečenog, mora još konstatovati da je osnovna životna filozofija stanovnika Balkana ona koja se može iskazati rečenicom: Da komšiji crkne krava ( pa makar i moja crkla)! To je, doduše, izum neprosvijećene, primitivne sredine. Sama činjenica da je ta ideja na Balkanu još uvijek veoma prisutna, mora ozbiljne ljude navesti na razmišljanje. Znači li to da smo mi na Balkanu još uvijek prevashodno primitivna sredina? Ono što najviše užasava je činjenica da je ovakva filozofija života jednako zastupljena kod nepismenih kao i kod univerzitetskih profesora! 21

23 I kod njemačkog naroda postoji poslovica koja kaže: Die reinste Freude ist die Schadefreude. To bi u slobodnom prevodu značilo: Najčistiji oblik radovanja je zlobno likovanje nad nevoljama onih kojima zavidimo, a što bi se moglo smatrati identičnim sa onim gore rečenim. Međutim, po stepenu razvoja koji je dostiglo njemačko društvo, mora se zaključiti da je filozofija života iskazana gornjom sentencom potisnuta i marginalizovana, te nije više u stanju da iza sebe ostavlja pustoš. Nažalost, na Balkanu je ona još uvijek u žiži života i predstavlja osnovu za građenje sopstvenog stava većine pojedinaca prema ostalim iz svog okruženja, pa i šire. Naravno, sva činjenja vođena ovom destruktivnom maksimom su krajnje destruktivna, a to vuče čitavo društvo nazad. Svaka nova, dolazeća generacija nema šta bolje da nauči od prethodne do to isto, zbog čega i ona postaje ista takva ( ili još gora), a što je izašlo na vidjelo posljednjih godina na Balkanu. Kao rezultat dugogodišnjeg prisustva ovakvog circulos vitiosus-a, očigledna je sve veća prisutnost primitivizma među svim slojevima stanovništva. A primitivizam nije nešto čime bi se neko društvo moglo ponositi. Naprotiv. Iako bi svatko iole razuman brzo i lako mogao uvidjeti negativne posljedice ovakve svoje životne filozofije ( čak i na sebe samoga), žalosno je da to ne uviđaju čak ni oni koje smatramo obrazovanima. Jer, da to uviđaju, borili bi se protiv nje, a ne bi bili njeni najdosljedniji privrženici, kao što to jesu. Pa zar nije više nego očigledno da ako mojem komšiji ne crkne krava, bit će više mlijeka i mesa za sav narod. A taj narod, ako bude bolje živio, bolje će i raditi, što će 22

24 voditi ka bogatijem društvu i bogatijoj državi. A u bogatijoj državi bit će bolje i zdravstvo i školstvo i sudstvo i privreda i penzije i sve ostalo. A to znači da će i meni biti bolje! Zar svaka osoba ne bi trebalo da teži k tome i da radi samo ono što vodi ka takvom cilju? A naš balkanski čovjek se upravo suprotno ponaša! On ne samo da želi da komšiji crkne krava, nego će čak uraditi sve što god može da se to i desi, a ni najmanje mu neće biti žao svog truda. Pri tom mu ni u jednom trenutku neće pasti na pamet da se zapita : Šta ako takvih kao ja ima mnogo? Šta ako su svi takvi? Kud će nas to odvesti? Da li ću ja, kao jedinka, na kraju od toga svega imati korist ili štetu? Balkanski čovjek je toliko ograničen u dometu svog razmišljanja da ne može shvatiti kako su to sve naše zajedničke krave i ako sa njima ide sve dobro, onda se i mi svi možemo nadati nekom boljitku. A ako ne ide, svi možemo očekivati samo propast. Osim toga treba imati na umu da pored razočarenja, uzbuđenja i žurbe još i mržnja, zavist i pakost kvare duševnu harmoniju čovjeka i prizivaju glavobolju i bolesti svake vrste. Svi oni koji se u takvom društvu raznim kriminalnim radnjama i sitnim i krupnim pakostima obogate, bogatstvo neće moći obdržati, a pogotovo to neće poći za rukom njegovim potomcima, jer ratovi se ovdje javljaju u ciklusima a za sobom ostavljaju pustoš. Suština balkanskog mentaliteta ( koji vuče porijeklo od Dinaraca, a vidjeli smo da tih gena imaju svi stanovnici Balkana), je i veća sklonost ka usmenoj negoli pisanoj komunikaciji, što ima za posljedicu nesklonost ka čitanju knjiga. Takav epski mentalitet poštuje tuđu ličnost što ima za posljedicu 23

25 individualnost. Međutim, ta osobina, iako se sama po sebi ne bi mogla okarakterisati kao loša, funkcioniše samo u manjim zajednicama, gdje svatko svakog zna. Kad čovjek iz takve sredine dođe u sredinu u kojoj je anoniman, on često zaboravi svaki moral jer ga tu više nije stid svojih suseljana koji ga znaju kao poštenog, moralnog čovjeka, te je sklon da radi svašta što se ne bi moglo smatrati moralnim. Sjetimo se samo onih snimaka na TV koji su prikazivali automobile sa zagrebačkom registracijom čiji su vlasnici u prikolicama, nakon pada Srpske Krajine, nemilosrdno pljačkali sve i svašta i vozili to kući u Zagreb, jer su vjerovali da ih tu nitko neće vidjeti i prepoznati. Proradili u njima geni primitivizma! Osim prethodnih osobina ovom stanovništvu bi se mogla pripisati i pretencioznost, osornost i netrpeljivost. Naime, naše stanovništvo je sklono pretjerivanju i megalomaniji. Osrednjost ih ne zadovoljava i samo nešto veličanstveno ih može pokrenuti na akciju. Oni rade svoj posao nevoljno, smatrajući sebe pozvanim za lakše i bolje plaćene poslove, a često nemaju sposobnosti ni za to što rade. Kod nas bi svaki radnik htio biti direktor! Doduše, veoma često se mogu naći primjeri da netko bez stvarnih zasluga i sposobnosti zauzima visok položaj, što je dalo pravo i onima drugima da smatraju kako im takvo mjesto pripada. Tome je naročito doprinijela skoro pedesetogodišnja politika negativne kadrovske selekcije i mogućnost da bravar bude šef države, a nesvršeni učitelj glavni ideolog i teoretičar tog političkog sistema. 24

26 Također postoji sklonost ka kompliciranju jednostavnih stvari ( Što bi jednostavno kad može komplikovano?), kao i težnja ka prepričavanju Markovih konaka umjesto konkretnog rada. Jedna od velikih mana dinarskog mentaliteta je sklonost da se marginalne razlike pretvaraju u provalije, neznatno razilaženje u mišljenju izaziva trajno neprijateljstvo. Kao da dvoje ne mogu imati različite ukuse, različite političke orijentacije a biti dobri prijatelji ili se bar uvažavati. Valjda je to razlog što Slaveni doživljavaju Zapad kao emocionalnu pustinju, a Zapad Slavene kao ljude koji se pretjerano uzbuđuju nizašto, što se može ilustrovati slijedećom anegdotom: Zašto Srbin poteže revolver ako mu netko kaže da je magarac? - pitao Englez nekog našeg čovjeka. Pa zar je mogao drugačije da reaguje? - začudi se on. Mogao je, ako se razmišlja ovako: Prvo, tko je on da sudi o tome? Drugo: možda je čovjek u pravu. -posavjetuje Englez. Drugim riječima moglo bi se reći da je narod bez tolerancije i trpeljivosti zbirka ostračćenih i međusobno nepomirljivo sukobljenih pojedinaca. Javne i privatne diskusije se pretvaraju u lični obračun, drski i grlati odnose pobjede, a čak ih ni javno mnijenje ne osuđuje. Naširoko se primjenjuje ona narodna utuk na utuk, ne odgovara se argumentom na argument, nego se ide na čovjeka ( čak i toljagom, kamenom, revolverom) a pogotovo blaćenjem i omalovažavanjem. Postoji opća nestrpljivost da se sasluša drugoga. Kultura govora ( i općenito kultura) zahtijeva da se sasluša drugi, da mu se ne upada u riječ, da se tek poslije pauze i 25

27 razmišljanja odgovori, poštujući sagovornika i njegove argumente. S obzirom na sve ovo gore navedeno, zar može neki od naroda Balkana tvrditi da nema takve manire i dinarske gene? Ako ipak tvrdi, molim da iznese protivargumente ( ako ih ima). Citirajmo ponovo Andrića: I kad ljude grdimo sa puno razloga, ne smemo izgubiti osećanje mere i granice. Stvarajte i utvrđujte nove mere, ali ne prezirite stare i ne razarajte ih bez potrebe, jer na njima često počinju nove. Pritajena ili otvorena mržnja prema istaknutim ličnostima nije specifičnost samo našeg stanovništva ( iako je veoma istaknuta crta našeg balkanskog mentaliteta), niti je vezana isključivo za samoupravni socijalizam ( mada se tamo uzdigla do nivoa osnovne filozofije života). Ovaj manir je poguban za svako društvo u kojem eskalira, pa bi ga trebalo držati pod kontrolom. U tom cilju bi roditelji trebali svojoj djeci već u osnovnoj školi savjetovati: Nemojte mrziti druge iz razreda što bolje od vas sastavljaju pismene radove ili što bolje znaju matematiku. Možda će oni jednog dana izmisliti lijek koji će vama spasiti život. U svakom slučaju veća je vjerovatnoća da će to učiniti oni, negoli oni koji ne znaju ni matematiku ni svoj materinji jezik. Nažalost, samoupravni socijalizam je potencirao tu osobinu kod masa. Osnovni razlog za to je bio harizmatski vođa koji nije trpio oko sebe pametne i karakterne ljude. To se prenijelo na sve spratove hijerarhijske piramide, uključujući i prizemlje. Zbog toga je samoupravni socijalizam iza sebe ostavio kadrovsku pustoš, koja nas je dovela u 26

28 ovako tešku situaciju, a njene posljedice se ne mogu popraviti desetljećima, tj. baš toliko dugo koliko su trajali i uzroci. Samoupravni socijalizam je nalagao uniformnost mišljenja, njegovane stereotipe. Pametni i kritični umovi bili su prisiljeni da se brane ćutanjem. U protivnom, izmislili bi im se grijesi i bili bi osuđeni na lomaču. To je hranilo zadovoljstvom prazne duše socijalista- naći neku izmišljenu manu u velikom čovjeku i time utješiti sebe u svom osjećaju inferiornosti. Međutim, bez velikih umova i jakih karaktera, nema progresa. Netko čak reče: Da bi se imala domovina, treba imati jak karakter. Utoliko je jedno društvo stvaralačkije, ukoliko podstiče i nagrađuje inventivnost, pamet i karakter, a suzbija i kažnjava lijenost, glupost i beskarakternost. Svi veliki narodi, oni koji su dali doprinos razvoju civilizacije, znali su to. S obzirom kako se radilo kod nas zadnjih pedesetak godina ( a i dalje se u tom pogledu radi isto), zar smo mogli proći bolje i zar se imamo čemu nadati? Prosječan čovjek zato teži uravnilovci. On u hijerarhiji vrijednosti vidi sopstvenu smrt jer uspostavljanje hijerarhije vrijednosti svodi svakog prosječnog ( i ispodprosječnog) na njegove skromne dimenzije, oduzima mu pravo na neodgovornost i na slobodu u razaranju. Također, uspostavljanje hijerarhije vrijednosti otvara polje individualnom stvaralaštvu što omogućuje formiranje duhovne elite- karijatide hrama kulture čiji portal nije ništa drugo do lice moderne civilizacije kojoj i mi pripadamo. 27

29 Nipošto se ne smije zaboraviti da bez velikih ljudi, bez podsticanja izuzetno sposobnih nema napretka i da se njihovim sputavanjem dolazi do toga da neznalice odlučuju o važnim stvarima i da će od toga svima biti gore. U svjetlu toga, neka se svaki stanovnik Balkana upita koliki je njegov vlastiti doprinos ovom kaosu u koji smo dospjeli. U tom pogledu su nevini samo oni koji su bili digli svoj glas oprotiv takvih nakaznih filozofija života i zbog toga, na razne načine, stradali. Svi ostali su sukrivci jer su ćutali a time takve pojave odobravali. Sad uživaju u plodovima takvog svog (ne)djelovanja. Kod balkanskog stanovništvo primjetljiva je još jedna opasna osobina primitivizma koja se ogleda u omalovažavanju žena.većina balkanskih muškaraca iz straha da žene ne ugroze njihovu ( bijednu) poziciju, sa svim svojim kompleksima, frustracijama i primitivizmom, svaki pokušaj žene da bude ravnopravna sa muškarcem, automatski proglašavaju feminističkim pokretom. Međutim, žene ne žele da prevaziđu muškarce i da budu iznad njih, već samo žele da stoje sa njima rame uz rame i da participiraju u svemu, čak i u politici gdje se donose sudbonosne odluke po pitanju sudbine čitavog naroda, a gdje se muškarci nisu baš pokazali razboritima i uspješnima. Pogotovo ne ovi na Balkanu. Pri tom je interesantno da su u tom pogledu najugroženije one žene za koje se posumnja da su pametne. Njih treba još i uništiti! Naravno, objašnjenje za to leži u podsvjesnom priznanju Balkanca da je on u stvari minoran, a želi da bude superioran. Tu njegovu navodnu superiornost može da ugrozi i samo jedna pametna žena! Zato se svaki 28

30 Balkanac sa toliko strasti ostrvi na takvu ženu, ma gdje da se ona pojavi, a naročito ako se pojavi u blizini njegovog radnog mjesta! U tom pogledu su isti gotovo svi muškarci sa ovog područja bez obzira na formalno obrazovanje. I ova osobina nije specijalnost Balkana već ostatak primitivizma. Jednom prilikom je američka glumica Barbara Strejsend izjavila: Postoji potreba omalovažavanja uspješne žene. Vjetovatno to nije rekla bez razloga, već je to osjetila na vlastitoj koži. Međutim, u američkom društvu se, izgleda, uspješno nose sa ovakvim ostatkom primitivizma što se može zaključiti po broju uspješnih žena u američkom društvu. A slobodnih strelaca sa osobinama primitivizma svakako da i tamo ima i uvijek će ih biti. Samo, njihov uticaj je ipak pod kontrolom. Za našu sredinu se to ne bi moglo reći. Kod nas upravo takvi kolo vode! Velika je šteta što se sposobnosti žena još nikad nisu znatnije cijenile i koristile na ovom području. Možda je baš to razlog što je situacija na Balkanu još uvijek takva kakva jeste. Možda je baš zbog toga stanovništvo u nedozvoljivim razmjerama obrazovno zapušteno. Možda je baš to razlog što se ratovi na ovom području javljaju tako često. Jedno je sigurno: žene u tome nisu imale nikakvog udjela jer su odlučujuću riječ, do sada, na ovom području uvijek i jedino imali muškarci!. Pogledajmo do čega je to dovelo. Zato imamo pravo da kažemo: Da su u svemu tome bar nekakvog udjela imale žene, sigurno je da ne bi bilo sve tako crno kao što jeste. Ovu tvrdnju je teško 29

31 argumentovano opovrći! Nju balkanski muškarci opovrgavaju jedino galamom i nasiljem. U toku ovog rata izašla je na vidjelo još jedna, neobjašnjiva karakteristika balkanskog stanovništva, a to je: opća destruktivnost. Ne ogleda se to samo u strasti za rušenjem neprijateljiskih kuća, već svega što se može smatrati tekovinom civilizacije, uključujući tu i ono što je njima samima neophodno za kolikotoliko normalan život. Sa stanovišta zdravog razuma, ova pojava je potpuno neobjašnjiva i jedino prihvatljivo objašnjenje bi bilo: silazak sa uma takvih pojedinaca! Navedimo samo jedan takav drastičan primjer: Željeznica Republike Srpske je čitavo vrijeme rata gotovo besplatno prevozila narod. Zaposleni na Željeznici ili nisu primali nikakvu naknadu za svoj rad ili je ona bila simbolična samo da se ne bi moglo reći da baš ništa ne primaju. Za uzvrat, od svog naroda, bili su nagrađeni nečuvenim vandalizmom nad objektima i sredstvima za rad svog preduzeća. Svi vagoni koji su saobraćali za vrijeme rata, potpuno su demolirani i uništeni, tako da su se i po zimi putnici morali voziti vagonima bez prozora i vrata, sa izrezanim meblom na sjedištima. Kad se rat završio, odgovorni u ŽTP-u su pomislili da je doba ludila prošlo i nabavili su polovne vagone u inostranstvu, kako bi i naše stanovništvo moglo da se vozi u prevoznom sredstvu dostojnom čovjeka, a ne u vagonima koji više ni stoci ne bi odgovarali. Međutim, slijedilo je veliko razočarenje: u veoma kratkom roku, i ovi vagoni su doživjeli istu sudbinu! Ne možemo a da se ne zapitamo akvi i koji ljudi su se vozili u tim vagonima u inostranstvu kad su vagoni mogli poslije višegodišnje upotrebe 30

32 još biti prodati kao polovni, u izvanrednom stanju, a koji i kakvi se to ljudi voze u našim vagonima, koji nakon upotrebe u toku istog perioda, mogu samo završiti na otpadu? Šta reći o kulturi jednih i drugih i kako se ne upitati: Zaboga, tko sve ne spada u ljude? Pa zar takvi ljudi uopće zaslužuju da imaju prevozno sredstvo? Izgleda da ih je trebalo ostaviti da idu pješice ili na konju kao u srednjem vijeku, kad im progres i civilizacija ne odgovaraju. Takvi nisu ništa bolje ni zaslužili. Jedino je šteta ( i nepravda) što ono malo normalnih i kulturnih ljudi mora da trpi posljedice pameti i rada tih divljaka, koji se ni sa stokom ne bi mogli uporediti, a da se pri tom stoka ne povrijedi! Kako mi onda da ne budemo siromašno društvo? Većinu balkanskih stanovnika krasi još jedna čudna karakteristika za koju nisam sigurna da li je naslijeđena ili stečena. Radi se o nevjerovatnoj sklonosti ka primanju mita, korupciji i mogućnosti da se narod lako potkupi za male pare. Možda je ta sklonost ostala iz doba Turske Carevine jer je ta država sva bila zasnovana na tome, ali ti maniri su bili preuzeti i od strane komunista, i rekla bih tamo još usavršeni. Kao takvi imaju prođu i danas, a pogubni su za sudbinu i države i naroda. Zbog toga su, možda, sve dosadašnje države i propale jer je to krajnje nezdrava osnova na kojoj počiva neka država. Upravo bi na ovom mjestu bilo korisno opisati metod kojim su Švajcarci, još u l6. stoljeću oslobodili svoju vlast mita i korupcije. Na zidu gradske vjećnice u Bazelu postoji freska iz tog doba koja predstavlja detalj iz jedne perzijske legende. Na fresci je predstavljen tron na kom sjedi glavni sudija 31

33 a tron je presvužen kožom prethodnog sudije, njegovog oca, koji je po nalogu kralja smaknut zbog primanja mita, a njegovom kožom je presvučen tron na kom će sjediti sve buduće sudije! Okrutno, zar ne? Svakako neprimjereno današnjem dobu, ali se ne može osporiti efikasnost! Međutim, nešto drugo sam htjela ovim da kažem: Nije čudo što narod koji se još od tada beskompromisno bori protiv mita i korupcije ima danas tako uspješnu državu, kao što nije ni čudo što narod koji još ni danas nije stavio na dnevni red pitanje borbe protiv te nemani, ni danas nema ništa što bi iole moglo da liči na pravu državu! U današnje vrijeme, kad se tek učimo višestranačju na Balkanu, primjetno je da političari drže svoje glasače za veoma glupe i kao takve uspiju jeftino da ih kupe. Najinteresantnije u svemu tome je što ih kupuju za njihov sopstveni novac! Naime, penzionerima se dugo vremena ne isplaćuju penzije, a zatim im se takve obezvređene isplate pred same izbore, čime političari namjeravaju kupiti njihove glasove. Šta reći za one glasače kod kojih to uspijeva? Mnogo sam razmišljala o poplavi kiča na Balkanu. Nisam bila sigurna da li i sklonost ka kiču treba pripisati lošim psihološkim osobinama balkanskog stanovništva ili uslovima života u kojima su se ti narodi našli. Bilo kako bilo, potrebno je nešto reći i o ovom fenomenu, iako nisam posve sigurna da li baš na ovom mjestu. Kič je pseudoumjetnost i za njegovu pojavu i procvat potrebni su slijedeći uslovi: 32

34 -opća degradacija društva, -materijalni siromaštvo -marginalizacija pravih vrijednosti od strane vlasti pa i društva u cjelini, -destimulacija obrazovanih ljudi da se bave kulturnim djelatnostima jer se od tog posla ne može živjeti, -zatvaranje društva u sebe i njegova izolacija. To sve stvara plodno tlo za bujanje korova zvanog kič. U tom smislu kič je parazitska pojava protiv koje se veoma teško boriti, kad se jednom ukorijeni. Potpuno istrebljenje kiča je nemoguće, ali je veoma teško i njegivo svođenje u podnošljive granice kad mu se dozvoli da uđe u svaku poru života. Jedini način borbe je razvijanje osjećaja naroda za prave vrijednosti i veća ulaganja u istinsku kulturu, te nametanje te istinske kulture stanovništvu što je moguće jedino sistematskim i adekvatnim obrazovanjem i prosvjećivanjem. Kič se baš zato i javio što nije postojalo pravilo vrednovanja istinskih vrijednosti, pa su one marginalizovane. U tom vakuumu pojavio se kič kao nadomjestak, surogat istinske kulture zbog stagnacije u razvoju pravih vrijrdnosti. Kič je ekvivalent duhovne propasti jednog društva, a količina kiča je direktno srazmjerna dubini posrtanja tog društva. Kad bi se sad odjednom i uspjeli ukloniti svi oni uslovi koji su doveli do pojave kiča, žilavog kiča će se i dalje biti teško osloboditi jer u pozadini stoje velike materijalne koristi koje pojedinci izvlače plasirajući narodu kič i gurajući ga tako sve dublje i dublje u 33