Transcription

1

2 AUTOROVA ZABILJEŠKA Čitav sam niz godina bio veliki ljubitelj trilera. I dok je knjigama koje nisu fikcija cilj prosvijetliti, zabavaje svrha većine trilera. Postoje, međutim, romani koji su i jedno i drugo: to su»fakcije«knjige koje su u cijelosti fikcije, ali čija se radnja temelji na stvarnim činjenicama, a upravo sam to kanio dosegnuti pišući Overtonski prozor. Kako budete zalazili u priču, neke situacije i likovi doimat će vam se poznatima. Hotimično je tako, jer priča se odvija u razdoblju američke povijesti koje uvelike nalikuje sadašnjem trenutku. No dok su brojne činjenice upletene u samu priču istinite (pogledajte pogovor kako biste došli do dodatnih detalja), scenariji koje stvaram kao posljedice tih činjenica, baš kao i poveznice između činjenica i zaključci koji se iz njih izvlače potpuna su fikcija. Nadajmo se da će tako i ostati. Znam da će ova knjiga biti kontroverzna, a sve što ljude navodi na razmišljanje obično i jest kontroverzno. U ovome se slučaju nadam kako nećete biti samo primorani razmišljati, nego i istraživati, čitati povijest, postaviti pitanja koja će vas odvesti izvan vaše zone ugode. U konačnici će svatko od nas morati potražiti vlastite istine. Iako to možda ne bih trebao ni spominjati, osjećam potrebu ponoviti: ovo je djelo fikcija. Neki od likova u knjizi tako ne samo da iznose stavove s kojima se ne slažem nego im se i žestoko protivim. U priču sam ih uključio zato što su njihovi stavovi, sviđali mi se ili ne, sastavni dio aktualnoga američkog dijaloga. Ignorirati ih ili se pretvarati kako takvi radikalni stavovi u našem društvu uopće ne postoje nikome od nas ne bi bilo ni od kakve koristi. Kada ih utišamo, glasovi ili stavovi povlače se u sjenu i mrak, gdje samo rastu, bujaju i postaju još snažniji. Vjerojatno ćete uočiti kako se pojmovi demokrat ili republikanac rijetko pojavljuju u knjizi, a kada se i pojave, to se događa u nimalo laskavu kontekstu. Nikada se ne susrećemo ni s predsjednikom Sjedinjenih Država niti doznajemo kojoj stranci pripada, odnosno kojoj je političkoj struji sklon. To sam svjesno učinio, a moja odluka samo odražava činjenicu da ono što se u našoj zemlji događa nije posljedica djelovanja jedne stranke ili osobe, nego destruktivnog pristupa kojeg smo se tijekom prošloga stoljeća držali različitim tempom. Kada god povičemo:»gdje si bio prije četiri godine?«ili:»to je pogreška tvoje stranke, a ne

3 moja!«ili:»nisam za njega glasovao!«bliži smo trenutku propasti Amerike naših Utemeljitelja. I dok pišem ovu uvodnu zabilješku, tjednima prije nego što će se ova knjiga uopće pojaviti u prodaji, unaprijed znam da će moji kritičari biti žestoki i neumoljivi. Optužit će me da sam tko zna kakav zagovornik teorije urote i sve će to prebaciti na samu potku priče ove knjige koju vjerojatno neće ni pročitati. Na svu sreću, ništa me se od toga ne tiče. Nikada me se nije ni ticalo. Nadjenuli su mi već sva užasna imena kojih se čovjek može dosjetiti i sve sam podnio. Ali kada svi kažu sve što žele, na kraju svega, kada se ljudi budu osvrnuli na ovo vrijeme u povijesti naše slavne zemlje, nadam se da će svi odreda, i kritičari i obožavatelji, moći ustvrditi samo jedno... Da sam bio u krivu. Uživajte u knjizi. Nadam se da ćete čitajući je probdjeti onoliko noći koliko sam ja probdio pišući je. Slobodu su progonili po čitavoj kugli zemaljskoj razum se smatrao pobunom, ropstvo straha ljude je zastrašilo od razmišljanja. No priroda istine toliko je neodoljiva, sve što traži, sve što želi, jest slobodno se pojaviti onakva kakva jest. THOMAS PAINE, Prava čovjeka, 1791.

4 UVOD Ei Churchill bio je brbljavac. Kada bijednom krenuo, za njega je bilo neuobičajeno stati i slušati, ali sada gaje zabrinula udaljena buka. Čekaj šapnuo je. Uglavio je slušalicu telefona u telefonskoj govornici između vrata i ramena, bacio pogled niz usku, prašnjavu cestu prepunu rupa koja gaje iz Mojave dovela do ovoga mjesta, a potom se zagledao i prema mračnome putu koji je vodio u suprotnome smjeru. U takvoj tišini, vlastiti se slub zna poigrati s čovjekom. Mogao se zareći daje čuo zvuk koji nije ovamo pripadao, nešto nalik pucanju vlati osušene trave pod nogama, iako ljudima nije bilo ni traga ni glasa barem dvadeset milja od mjesta na kojemu je stajao, ali nije mogao biti siguran u to. Mjesec je blistao, a oči su mu se već bile priviknule na tamu. Nikoga nije vidio, ali s momcima kakvi su Eliju zadavali brige čovjek nikad ne zna na čemu je. Kada je slušalicu ponovo prislonio na uho, čula se automatska poruka kojom mu je telefonska kompanija poručivala neka ubaci još novaca kako bi nastavio razgovor. Iz iskidanoga papirnatog smotuljka izvukao je posljednjih šest kovanica od četvrt dolara te ih jednu po jednu ubacio u prorez za kovanice. Preostale su mu još samo tri minute. Na određenije način to bilo ironično. Nakon godina planiranja, konačno je prikupio sve potrebne dokaze kojima će potvrditi svoju priču, ali nije imao nizdaleka dovoljno kovanica koje bi mu omogućile dovoljno vremena da priču i iznese do kraja. Jesi li još tamo, Beverly? Da. Telefonski je signal bio slab, a žena na drugome kraju žice zvučala je umorno i nestrpljivo. S dužnim poštovanjem, gospodine Churchill, ali trebali biste prijeći na stvar. Hoću, hoću. Gdje sam ono stao... Dok je grubo prelistavao snop fotokopija, nekoliko je listova zahvatio vjetar i odnio ih u noć. Spominjali ste novac. Da, dobro, u redu. Govorimo ovdje o dva bilijuna i tri milijarde dolara. Znate li koliko je to? To je gomila koja bi se s razine mora uzdigla izvan zemljine atmosfere i natrag i još bi vam preostalo tridesetak milja.

5 Upravo je to iznos za koji je Don Rumsfeld ustvrdio daje neobjašnjivo iščeznuo u ljeto Zar vam nije jasno? Dva bilijuna i tri milijarde, to je triput više od cjelokupnog iznosa novca koji je u optjecaju u Sjedinjenim Državama. Toliki se novac ne može zagubiti. To nije pogreška u računovodstvu, to je organizirani zločin. Gospodine Churchill, u svojoj poruci ste napomenuli kako ćete mi o tome reći nešto što još nisam čula... Znam na što su potrošili taj novac. Ili barem jedan njegov dio kratko pucketanje statičnog elektriciteta, nakon čega se razgovor nastavlja dalje. Kažite. Vidio sam mjesto, jedno od mjesta na kojem se pripremaju za nešto, nešto veliko... planiraju to, znate već? Dobio sam posao u održavanju, čistač. Mislili su da sam samo domar, a zapravo sam noću nadzirao sve. Vidio sam što planiraju. Grade strukturu. Potom je provjerio zabilješke kako bi bio siguran da ne griješi. Nije to neka zgrada, više je to poput nekakve političke, ekonomske i socijalne strukture. Dugo već rade na tome, jako dugo. Desetljećima. Kada budu srušili postojeći sustav, ovaj koji su sklopili bit će jedini koji će preostati. Voljela bih vas susresti, gospodine Churchill izjavila je žena. Gdje se trenutačno nalazite? Ne mogu vam to reći preko telefona... Ponovite. Gubim vas. Suh i leden pustinjski vjetar neumoljivo je puhao otkako je došao, ali sada je postao svjestan kao je utihnuo i gotovo posve zamro. Mijenjaju knjige tako da nove generacije više neće znati kakva je nekoć bila ova zemlja. Ekonomiju su udesili tako da se sruši kao kula od karata čim budu spremni pokrenuti urušavanje. Mediji koje imaju pod nadzorom spremni su preuzeti ulogu pronositelja njihove propagande. A oko sebe imaju ljude koji su toliko zaduženi, čije umove kontroliraju, ljude koji su toliko nespremni, da će prihvatiti svakog tko izjavi da ima odgovore na sve. Gdje se možemo sastati, gospodine Churchill? Nemamo vremena, samo me sada saslušajte. Uskoro će inscenirati nešto kako bi sve započeli. Baš kao stoje iščeznulo onih dva bilijuna i tri milijarde dolara, jednako je tako iz američkog arsenala iščeznulo jedanaest primjeraka nuklearnoga oružja, a dva sam takva oružja osobno vidio...

6 Pozornost mu je privuklo svjetlucanje blistave crvene svjetlosti na zidu telefonske govornice. Okrenuo se, baš kao što je od njega i očekivao čovjek koji mu je stajao iza leđa, i ispustio slušalicu iz ruke. Eli Churchill imao je vremena započeti tihu molitvu, ali ne i završiti je. Posljednje mu je riječi prekinuo pucanj iz puške s prigušivačem, a polupancirno zrno kalibra 357 s udubljenim vrhom bilo je posljednje što mu je proletjelo kroz glavu.

7 Prvi dio»moć je ta koja nalaže, dominira; tvar stremi. Ljudi su glina u rukama vode koji provodi svoju volju.«woodrow WILSON u djelu Vode ljudi PRVO POGLAVLJE Zapravo su trenuci ti koji nas određuju. Glavninu vremena smo isti, a zatim iznenada, na prekretnicama, odrastemo. Budući da mu je život već sam po sebi bio ugodan, Noah Gardner je sa svojih dvadeset i nešto godina velike napore ulagao kako bi po svaku cijenu izbjegao baš te sudbonosne trenutke. A vrijeme nije trošio uzalud. Daleko od toga. Kao prvo, čitavo je desetljeće utrošio gradeći ono što momci obično nazivaju nevjerojatnim uspjehom kod dama. Zgodan, uspješan u poslu, iznimno obrazovan, zabavan, pa čak i bistar kada bi se potrudio, u odličnoj kondiciji i formi za uredskoga momka, Noah je raspolagao svim bonafidae osobinama savršenog frajera. Od prve godine na Njujorškome sveučilištu, rijetko je ijedan vikend proveo sam. Kako bi u tome uspio, trebao se zadovoljiti prosjekom. Kada je zašao iza krivine dvadeset sedmoga rođendana i ispred sebe ugledao zastrašujuću brojku trideset, Noahje postao svjestan što znači pristajati na prosječnost: za ples je potrebno dvoje. Dok je u ljubavnim igrama pucao prilično nisko, možda su i žene kojima se poigravao činile isto. A sada, kada je slavio dvadeset osmi rođendan, još uvijek nije znao što od žene očekuje, ali znao je što ne želi: ženu koja će mu biti ukras. Gadilo mu se to. Možda je, samo možda, došlo vrijeme da se uozbilji.ćina ljudi o dobi i iskustvu promišljaju u okviru godina, a I baš mu je usred tih dubokih promišljanja o životu i ljubavi za oko zapela žena njegovih snova.

8 Ni situacija ni okruženje nisu bili baš ni po čemu romantični. Stajala je na vrhovima prstiju i visoko podizala ruke kako bi na oglasnu ploču od pluta pribadačama pričvrstila crvenobijeloplavi letak. A on ju je promatrao u nedoumici zaglavljen negdje između druge i treće brojke na aparatu za suhu hranu. Vrhunski psiholozi u časopisu Maxine vele kako se prvi i odlučujući dojam stvara u rasponu od prvih deset sekundi. To možda ne zvuči pretjerano dugo, no prokleto je to dugo razdoblje za momka koji ničim izazvan zuri u kolegicu s posla. U prve četiri sekunde, Noah je došao do tri zaključka. Kao prvo, bilaje komad, ali na suzdržan i nimalo napadan način, što je čovjeka samo dodatno palilo. Kao drugo, nije bila dio stalnoga osoblja, vjerojatno je samo privremeno radila na odjelu za razvrstavanje pošte ili nekom drugom mjestu gdje su fluktuacije osoblja bile osobito velike. I kao treće, koliko god daje bila nisko rangirana, neće dugo opstati u Doyle & Merchantu. Kažu da se čovjek treba odijevati sukladno zaposlenju koje priželjkuje, a ne prema radnome mjestu na kojem trenutačno radi. To osobito vrijedi u sferi odnosa s javnošću, jer ondje je pojavnost doista stvarnost. A posao što gaje ova djevojka priželjkivala po svemu je sudeći bilo mjesto na recepciji kluba za obožavatelja Grateful Deada. No to baš i nije bilo tako, iako mu je uistinu na prvi pogled izgledala kao hipijevka ili dijete cvijeća u retro stilu šezdesetih. No to je nadilazilo okvire odijevanja, bilaje to cjelokupna slika, njezino držanje, jer ostavljala je dojam osobe koja je istinski slobodna duha. Širila je oko sebe uzbudljiv fluid, posve izvjesno, ali nije bilo mjesta za takvo što u odijevanju, ali ni ponašanju u sterilnome svijetu tvrtke koja je bila sam vrh njujorških odnosa s javnošću. U približno petoj sekundi prvoga dojma pozornost mu je privuklo nešto drugo i tada je izgubio osjećaj za vrijeme. Ono što gaje privuklo bila je riječ ili točnije značenje riječi: linija. Moćnija od svib drugih elemenata nacrta, linija je duša svakog umjetničkog djela. Ona je razlog zašto najobičniji logotip nekih korporacija može vrijediti čak nekoliko desetaka milijuna dolara. Onaje ono što vas uspijeva uvjeriti da će vas baš taj, određeni automobil, sunčane naočale ili baš taj kroj jakne pretvoriti u osobu kakva želite biti. Definicija koju je dobio od jednog prijatelja umjetnika nije bila iskazana riječima, nego slikom. Samo nekoliko poteza širokim markerom po čistom bijelom papiru i pred očima mu se ukazala najčišća bit same žene. Nije tu bilo ničeg vulgarnog, ali Noah nikada prije nije vidio seksepilniji crtež.

9 A to gaje oborilo. Ispred oglasne ploče ugledao je baš tu istančanu liniju, od vrhova prstiju koji su provirivali iz njezinih sandala, čitavim predivnim putem do vrhova prstiju njezinih ruku. Koliko god se to doimalo malo vjerojatnim, ipak je istoga trena znao da se zaljubio.

10 DRUGO POGLAVLJE Mogu li vam pomoći? Noahov ulet koji i nije bio pretjerano sofisticiran, popratio je tupi zvuk pada čokoladnog rolatića na metalni pladanj automata za slatkiše. Zastala je i bacila pogled preko inače puste prostorije za odmor. Bio je to leden pogled odbijanja koji gaje ošamutio. Ni ne pogledavši je, stopalom je dohvatila obližnju klupicu i privukla je bliže, popela se na nju i nastavila na oglasnu ploču pričvršćivati onaj svoj letak. Njezin mu je potez jasno dao do znanja da ako je nekoliko dodatnih centimetara sve što joj može ponuditi, onda može i bez njega. Na svu sreću, Noah nije prihvaćao odbijanje; odbila je njegovu pomoć, bilo je to izvjesno, ali on zbog toga ni izbliza nije bio shrvan. Nasmiješio se, a čak je izdaleka bio siguran da na njezinu licu, onako iz profila, jasno vidi kako je situacija zabavlja. Nešto se u toj ženi opiralo klasičnoj procjeni inventara. Nije bilo sumnje, sve su prave stvari bile na svome mjestu, ali u njezinu se slučaju uopće nije mogla primijeniti ljestvica od jedan do deset. Za njega je to bilo posve novo iskustvo. Iako je u njezinoj prisutnosti bio manje od minute, njezina mu je duša obuzela sva osjetila, daleko više nego sama materija. Činilo se kako na sebi teško da ima imalo šminke, kao da na njezinu licu nije bilo ničeg što bi trebala prikriti ili uljepšati. Jednostavan srebrni nakit, uske, izlizane i ofucane traperice koje se nisu uklapale čak ni u kodeks odijevanja u sklopu»ležernog petka«, koje posve izvjesno nije ni odabrala ni nosila kako bi udovoljila ikome drugome osim samoj sebi. Bujna, tamna kestenasta kosa bila je s pomoću dviju olovaka pričvršćena u labavu punđu. Cjelokupan je izgled vjerojatno bio rezultat tek nekoliko sekundi uljepšavanja, ali izgledala je zavodljivije nego daje sate provela u salonu za uljepšavanje. Velik je broj neobuzdanih pramenova tijekom radnoga dana pobjegao iz sputanosti punđe. Ti oslobođeni uvojci boje kestena lijepo su lice činili još blistavijim, baš kao i tajanstvenost koja se posve izvjesno skrivala iza onih svijetlozelenih očiju.

11 Prišao joj je bliže i počeo čitati letak koji je probola i posljednjom pribadačom u gornjem kutu. Bilo je to amatersko djelo nekog tko je uložio mnogo truda da prilično dobrom kaligrafijom ispiše tekst. Naslov je bio ispisan na sprženoj i otrcanoj traci koja je izgledala kao daje otrgnuta s pergamenta na kojemu je bio napisan nacrt Ustava Sjedinjenih Država. Mi, narod Volite li svoju domovinu, ali istodobno strahujete za njezinu budućnost Pridružite nam se na večeri istine koja će vam otvoriti oči! Među gostujućim predavačima su: Earl Matthevv Thomas predsjednički kandidat (L) i autor uspješnice Podijeljeni ćemo pasti. Joyce McDevitt regionalna predstavnica za područje New Yorka, Liberty Belles. General bojnik Francis N. Klein zapovjednikekadašnjeg INSCOMA (umirovljen 1984.), utemeljiteljrganizacije GuardiansOfLiberty.com. Kurt Bilger koordinator područja koje pokrivari države, Sons of American Revolution. Beverly Emerson ravnateljica emeritus, Founder' Keepers. Danny Bailey čovjek koji stoji iza YouTube fenomena Prevrat koji je vidjelo 35 milijuna gledatelja, a broj još raste! Dovedite prijatelja, nazdravite i podignite glas za slobodu! ww.founderskeepers.com Datum, vrijeme i mjesto sastanka bili su napisani u dnu. A taj događaj, to je večeras? pitao je Noah. Čestitam, znaš čitati. Premještala je druge oglase i letke, pribadačama ih pričvršćivala na druga mjesta kako bi njezin letak bio uočljiviji. Možda ste svoj letak trebali postaviti još prošloga tjedna. Ljudi planiraju unaprijed...

12 Zapravo rekla je privodeći preslagivanje drugih letaka kraju ovo je ionako samo reda radi, ne očekujem da bi ikoga odavde to moglo zanimati. Ne? Ne. A zašto ne? Okrenula se, a budući daje stajala na stolcu, bila je nešto iznad njegovih očiju. Izbliza ju je sada vidio, licem u lice, a odisala je nekom čestitošću koja je istodobno i privlačila i zbunjivala. Stvarno želiš znati? Da, stvarno želim znati. Svi se vi iz odnosa s javnošću služite lažima kako biste zaradili za život rekla je. Za vas je istina samo još jedna od priča u nizu. Osjetio je refleksnu želju da se brani, ali taj je poriv potisnuo prije nego stoje izgovorio ijednu riječ. Na određenije način bila savršeno u pravu. Ono stoje rekla zapravo je bio savršen laički prijevod očitovanja tvrtke po pitanju njezine konačne svrhe i cilja, samo bez zakučastih riječi. Činilo se kako je savršen trenutak da promijene temu razgovora. Ja sam Noah rekao je. Znam, razvrstavam ti poštu. Potom su uslijedili detalji koje je izvrsno poznavala. Noah Gardner. Dvadeset prvi kat, ured na sjeverozapadnome uglu. Dopredsjednik od prošloga četvrtka. 1 sin... velike njuške. Opa. Na trenutak nisam bio siguran kamo će nas odvesti onaj posljednji podatak. Tvoj otac posjeduje ovo ovdje, zar ne? Posjeduje on štošta, mislim. Hej, moram ti nešto priznati. Kladim se u to. Nisi mi još rekla kako se zoveš rekao je Noah pa sam pokušao tvoje ime pročitati s pločice, ali strah me je da ćeš pomisliti kako zurim u nešto drugo. Ma, samo naprijed. Nisam sramežljiva. Dok su tako stajali, samo ju je dvaput kratko pogledao. Uočio je malenu tetovažu, lijepo narisanu i ne potpuno skrivenu porubom njezine majice, uz vrat. Vidio se sam vrh ispruženog ptičjeg krila ili je to možda bio anđeo. Na njezinoj mekoj, blijedoj koži ležao je i maleni, srebrni križ na tananome lančiću. Identifikacijska pločica bila joj je pričvršćena na samome dnu V-izreza njezina džempera koji kao daje baš toga jutra bio ispleten, tako joj je dobro

13 pristajao. Nosila je pločicu namijenjenu privremenim zaposlenicima koji su bili samo stubu iznad posjetitelja. Smiješila se na fotografiji, stvarno smiješila osmijehom koji je čovjeka tjerao da učini nešto kako bi ga zavrijedio i ponovo vidio. Molly Ross rekao je. Prstom gaje blago lupnula po bradi. To je stvarno dojmljivo, gospodine Gardneru, ali sada doista moram ići i posvetiti se svojim poštanskim dužnostima. Samo malo. Hoćeš li i ti biti na večerašnjem okupljanju? Da, naravno. Dobro. Zato što ću se i osobno potruditi doći. Ravnodušno gaje pogledala. Zašto? A što misliš? Veliki sam domoljub. Stvarno? Da, jesam. Veliki sam domoljub. Na pamet mi sada pada ona šala rekla je Molly. Noa dolazi kući, biblijski Noa, znaš na koga mislim? Kimnuo je glavom. I tako se naš Noa kući vraća nakon što je sve životinje smjestio na arku, a njegova ga supruga pita stoje radio cijeloga tjedna. Znaš li što joj je rekao? Ne, reci mi. Molly gaje pljeskala po obrazu i primaknula mu se malo bliže. Draga, sad sam ti pun ko brod. Spustila se na tlo, odgurnula stolac gdje je i prije stajao i zaputila se prema hodniku. Ne zaboravi svoj slatkiš dobacila mu je preko ramena. Usprkos svojoj poslovičnoj dovitljivosti, prošlo je dugo otkakou se za njom zatvorila vrata prostorije za odmor prije nego što mu je išta sinulo.

14 TREĆE POGLAVLJE Klasificirano: TS-CCO//ORCON»Konstitucionalisti«, ekstremizam, paravojni pokret i sve veća prijetnja domaćeg terorizma Terenski sažetak Dok ova Administracija prolazi kroz ekonomske, socijalne i političke izazove do sada neviđene u povijesti naše domovine, uspon radikalnih/reakcionarnih organizacija kao i popratna opasnost»domoljubnih pobuna«, gorljivih govora mržnje te domaćeg terorizma moraju se prihvatiti kao najveća prijetnja nacionalnoj sigurnosti. Imajući na umu tu jasnu i postojeću opasnost, preporučujemo da se razviju planovi sukladni situaciji (služeći se podacima prikupljenima u ranijim istraživanjima (operacija REX-84), a koji su u skladu s HSPD-20/NSPD-51), sve u svrhu: 1. Identifikacije obrazovati zakonsko pojačanje i novačiti pučanstvo u program identificiranja, profiliranja i prijavljivanja pojedinaca i kupina sumnjiva ponašanja, uključene u prosvjede/zahtjeve, distribuciju huškačke literature ili pružaju potporu subjek- *ima koji su već poznati kao»kritični«. militante organizacija protiv pobačaja ili onih»za život«/»božja Vojska«/pobornici školovanja kod kuće protivnici imigracije/»branitelji granica«/nau alarmisti/građani dragovoljci/»tea Parites«paravojne organizacije/vojni pobornici povratka na staro/ razvojačeni veterani/pobornici teorije opstanka

15 Earth First/Earth Liberation Front/»Zeleni anarhisti«/pobornici čuvanja sjemena u bankama protivnici poreza/pobornici politike»kraj Federaciji«/pokretači prosvjeda protiv IRS/WTO/IMF i Svjetske banke antisemitska retorika: Bilderberg Group/CFR/Trilateralni komitet/»novi svjetski poredak«zagovaratelji treće stranke/secesionisti/zagovornici suverenosti država Građanska stranka/ustavna stranka/»domoljubni pokret«/ aktivisti prava na oružje»9/11 Truth«/teoretičari zavjere/zagovornici teorije da do holokausta nije ni došlo/radio/televizija/vveb/tiskovine prepune govora mržnje Kršćanski identitet/bijeli nacionalisti/američka Nacistička stranka/svi skriveni pod okriljem»slobode govora«. 2. Klasifikacija/izolacija/motrenje agresivnosti Klasifikacija već identificiranih pojedinaca i skupina prema **žuriranim kriterijima DHS (Domovinska sigurnost, op. prev.) razine prijetnje. Nadzor agresivnog ponašanja, primjena taktika zakonske potpore (primjerice: primjena tehnika»nasrni i govori«,»motri i vrebaj«, postavljanje kontrolnih točaka, provedba retresa i zapljena) i drugih raspoloživih preventivnih i kaznenih mjera/poteza (primjerice: zabrana letenja ili kupovanja određenih proizvoda) koje je moguće prikladno gradirati 3. Zatvorska kazna/izručenje/ispitivanje/procesuiranje Izvanzakonska praksa neograničenog zadržavanja u pritvoru/pojačanog ispitivanja/izručivanja civilnih pripadnika neprijateljskih snaga postala je uobičajena pojava u očima javnoga mišljenja, barem onoliko koliko je to moguće. Presedan je uspostavljen te ga i dalje podržavaju neutralno do pozitivno orijentirani predstavnici vladi bliskih medija. Međutim, s obzirom na to da građani Sjedinjenih Država u sve većoj mjeri dolaze u doticaj s vijestima s prostora na kojima djeluju teroristi al-qa'ide, za očekivati je kako će doći do određene razine protivljenja, a zatim i odbijanja. Vijeće predmnijeva kako će takva masovna reakcija biti najveća prepreka koju ćemo morati prevladati. Zapravo, ne dogodi li se nešto

16 kataklizmičkih razmjera (u razmjerima Pearl Harbora ili napada 11. rujna), postoji mogućnost da vladine opravdane mjere naiđu na veliko negodovanje javnosti koja bi čak mogla iskazati simpatije i neopravdanu potporu tim izdajničkim/buntovnim elementima i njihovim na mržnji utemeljenim ciljevima. * Ovaj popis samo je ogledni primjerak i dalekoe od suvislog. Pogledati dodatak R. ** Pogledati dodatak N, pododjeljak Mislim da sam dovoljno pročitao. Arthur Isaiah Gardner zatvorio je svoj primjerak dosjea novoga klijenta i pažljivo ga odložio na stol u prostoriji za sastanke, aatim ga odgurnuo desetak centimetara izvan kruga njemu važnih stvari. Noah je rastao sa zdravim strahom od te kretnje, a tek je posljednjih nekoliko godina počeo cijeniti njezinu višeznačnost. Kao univerzalan izričaj dubokog očinskog razočaranja, jednako je djelotvoran bio u odnosu na svjedodžbu osnovne škole, ali i katastrofalno curenje podataka iz memoranduma sa sastanka predsjedniku bliskih suradnika koji su osvanuli na naslovnici nedjeljnog izdanja Washington Posta. Starac je plitko i umorno uzdahnuo i ostao gdje jest, a pritom je nalikovao na staroga državnika, kao slika i prilika portreta koji se zlokobno uzdizao iznad glavnoga predvorja u prizemlju. Taj portret načinjen u tehnici ulja na platnu za glavninu je od četiristotinjak zaposlenika D&M-a bio najbliži vizualni kontakt s patrijarhom tvrtke. Kada nije putovao, budno je pazio na svoj ured, a njegov je ured raspolagao vlastitim dizalom. Zapravo, gospodine Gardneru, mislim da će cijelome timu dobro doći ponovno razmatranje... Tko je progovorio? Noahov otac teško daje više izravno iskazivao svoj gnjev. Nije to više bilo kao nekoć: njegov legendarni temperament tijekom godina se istančao, a posljednjih je deset godina bilo prava rijetkost čuti ga kako viče. Otrov je još bio tu, ali bio je pročišćen i istančan, tako da njegove žrtve više ne bi ni osjetile smrtonosan ubod.»tko je progovorio?«bilo je izgovoreno s istinskim čuđenjem, kao da se starac obraćao kavezu prepunom laboratorijskih štakora, baš u trenutku kada je jedan od njih ružičastu šapu podigao s nakanom da postavi pitanje. U prostoriji je nastupila grobna tišina.

17 Ja rekao je stariji muškarac koji je sjedio na suprotnoj strani dugačkoga stola, na povlaštenu položaju, na mjestu namijenjenom za klijente. Fino odijelo i svježe, lijepo podšišana kosa, rumen koja inu se uspinjala uz obraze. Ustanite. Čovjek se blago naslonio na naslon svoga stolca, glupavo se nacerio, a zatim se uozbiljio. Bacio je pogled oko sebe kao da od ljudi iz skupine traži moralnu potporu, ali svi su izbjegavali njegov pogled. Nisam vas htio prekidati izjavio je slabašnim glasom. Arthur Gardner na to je odgovorio tek kretnjom ispružene ruke prema gore, čime je čovjeka samo podsjetio da mu je jasno naložio neka ustane. Prošlo je nekoliko dugih sekundi prije negoli inu je ovaj udovoljio. Kako bih vam umirio grozničave misli izjavio je starac uvjeravam vas daje tričavi problem koji ste mi danas podastrli već riješen. Priča u Postu je onesposobljena, energičan tim računalnih detektiva već je na tragu izvora curenja informacija, a autori memoranduma osobno su i uvjerljivo zanijekali njegovu istinitost te za njegovo pojavljivanje u novinama optužili odveć gorljivu administraciju nekog mjesta Bogu iza nogu, na Srednjem zapadu. I l ko će ovoga puta biti glavni krivac, Noah? Nacionalna Garda Illinoisa odgovorio je Noah. Eto. Kriza okončana. Sve je to, i prije 10 sati ujutro, odlično odigrao moj sin. Noah je odličan momak, a to osobno izjavljujem iako baš kao i on znam da nije od mene naslijedio krvožednost. Usprkos svemu, i više je nego dorastao tako sitnim neugodnostima. Usred gutljaja kave, Noah je tada podigao svoju šalicu kako bi ironično prihvatio lažnu pohvalu. Krajičkom oka vidio je kako čovjek koji je stajao uz dio stola namijenjen za klijente pristojno podiže kažiprst kako bi privukao pozornost. S dužnim poštovanjem, gospodine Gardneru, tomu možda i jest tako, ali... Dosta! Sa žestinom koju nitko ne bi očekivao od sedamdesetčetverogodišnjeg čovjeka, Arthur Gardner sa stola je pomeo težak registrator i bacio ga o zid. Vladin čovjek je ušutio, oči su mu se raširile, lice mu se zaustavilo usred rečenice. Dok su odbačeni papiri još lepršali u zraku, niotkuda su se pojavili stažisti koji su ih počeli sakupljati kao dječaci koji na Wimbledonu sakupljaju loptice. Kolumnist u Wall Street Journalu jednom je prilikom napisao započeo je Noahov otac protežući prste nakon izljeva gnjeva

18 da imam više novca od samoga Boga. I to mogu potvrditi. Ne vjerujem u Boga, a draga mije činjenica da u svijetu ima sve više ekonomija u procvatu, jer ne vjerujem više ni u dolar. Trenutačno su mi svete samo dvije stvari. Jedna je moje vrijeme pa vas upozoravam da ga ne trošite uzalud. Druga je moja ostavština. Danas sam vam želio pružiti priliku da u njoj dobijete udjela, ali budući da me ovako prekidate, to će biti gotovo nemoguće. A sada, ako nitko nema primjedbi koje će nas odvući dalje od rasporeda koji ste primili putem faksa, volio bih nastaviti. Nitko nije izustio ni riječ, a on je kimnuo glavom. Dobro, onda. Dok sam kritički razmatrao onaj nesretni dokument, ali i šire razmjere vašeg djelovanja, u misli su mi se vratila dva značajna događaja u mome životu. Prvi se dogodio početkom 1989., kada je k meni došla koalicija poslovnih ljudi s izazovom. Njihovi prethodnici dobro su se oznojili kako bi u razdoblju od približno jednoga stoljeća stvorili maleno, sto milijuna vrijedno, lijepo tržište, a ti su ljudi bili sretni s vlastitim nasljeđem, no svejedno su htjeli mrvicu više. Možda samo tri do pet posto širenja na domaćem tržištu godišnje. Zato su i došli k meni sa šeširima u rukama kako bi me pitali ima li po mome mišljenju tako euforično velik rast ikakvih izgleda. Sa sobom su ponijeli i registrator, nešto poput ovog vašeg, prepun njihovih strahova, briga te skromnih nadanja i snova. Okrenuo se kako bi se izravno obratio čovjeku koji je još uvijek stajao na suprotnom kraju prostorije. Gospodin Purcell, zar ne? Zvijezda u polaganom usponu, koliko sam shvatio, u našem moćnom Odjelu domovinske sigurnosti? Ukočeno, kratko kimanje glavom i ništa više. Maloprije ste gorljivo htjeli preuzeti riječ. Djevičanski čista, bijela ploča vas čeka na zidu, svježe obrisana, s novim kompletom raznobojnih markera vama na raspolaganju. Uvjeren sam kako bismo vam mogli priskrbiti i laserski pokazivač kojim ćete privući našu ushićenu pozornost i usmjeriti je na svoja dojmljiva objašnjenja. Onda, hoćete li sada na sebe preuzeti predsjedavanje sastankom ili ćete mi udovoljiti i dopustiti mi da zadržim glavnu riječ? Mišići su se napeli u Purcellovim čeljustima, ali nije prozborio ni riječ. Trenutak kasnije, pomaknuo se kako bi sjeo natrag na stolac, no u nakani gaje zaustavila gotovo nevidljiva starčeva kretnja. Bilo je to poput miga dresera pasa kojim ovaj obuzdava nemirnu kuju.

19 Ostanite tako još samo malo, gospodine Purcell. Pomozite mi. Pitajte me što su ti ljudi prodavali, a ja ću vam zauzvrat pokazati put u posve novi svijet gdje će sve ležati pred vama, zrelo za obilnu žetvu. Starac je obišao oko stola i otišao na suprotnu stranu, sve dok se njih dvojica nisu gotovo dodirivali vrhovima nožnih prstiju. Kimao je kako bi čovjeka ohrabrio da učini što je od njega tražio. Hajde, pitajte me. Kada je Purcell konačno progovorio, glas mu je bio slabašan i tih. O čemu se radilo? Arthur Gardner kratko se nasmiješio. Oh, nije to bilo ništa osobito vrijedno. Samo voda. Starac je položio ruku na Purcellovo rame, blago ga stisnuo i izbezumljenom čovjeku dao znak neka sjedne natrag na svoj stolac, što je on i učinio. Oprostite mi svi odreda. Gospodin Purcell velikodušno mi je pomogao u ovoj demonstraciji, a ubrzo ću protumačiti i njezin smisao. Projekcijski zasloni počeli su brujati i spuštati se sa stropa, postupno prekrivati pločama obložene zidove prostrane, okrugle prostorije. Kada su se zasloni zaustavili i jednoglasno kliknuli na mjestu, svjetlost se zatamnjela na pola prijašnje jakosti. Preostao je samo krug meke svjetlosti koja je poslušno pratila Arthura Gardnera dok se vraćao natrag na svoje mjesto. Reći ću vam što sam onim ljudima s flaširanom vodom prije dvadeset godina rekao u istoj ovoj prostoriji. Ako je ovaj registrator krajnji limit vaših ambicija, onda ste na pogrešnome mjestu. Avenija Madison prepuna je oglašivača i reklamnih agenata, a glavnina njih dovoljno je skučena da vam za gotovo beznačajan iznos može ostvariti tako skromne ciljeve. Idite u miru ako je to ono po što ste došli. Ali oni su ostali, baš kao što se nadam da ćete i vi, a ja sam ih odveo do onog što danas imaju. Cijevi ne samo da su im se ostvarili ili udvostručili, učetverostručili nego su rezultati tisuću puta veći od očekivanih. Isto mogu učiniti i s vašim ciljevima. Mlađa žena nalik knjiškome moljcu koja je sjedila na strani stola predviđenoj za klijente oklijevajućije podigla ruku tek nešto iznad ruba stola. Kao da se dragovoljno javlja poći u okršaj s topovima Navarone. Progovorila je tek nakon što joj je čovjek s podija kimnuo i dao joj riječ. Nisam sigurna da nam je jasno o čemu govorite, gospodine (iardneru rekla je. Naši ciljevi?

20 Vaši ciljevi, da. Vaša budućnost. Budućnost vlade u čijoj ste službi. A to znači i budućnost ove zemlje, hitnost da se djeluje u njezinu korist. A to me dovodi do druge priče koja se, čudnovato, nadovezuje na priču o vodi. Prije nekog vremena godišnji odmor sam provodio u inozemstvu, u Šri Lanci... koje je godine to bilo? Ah, da, 2004., nešto iza Božića. Sluškinja me probudila iz predivnog sna. Bez daha, mlada mije nesretnica rekla daje stigla žurna poruka, vijest o potresu u blizini Sumatre i da moramo otići čim prije. Naručio sam neka mi donesu doručak u sobu, istodobno su mi pakirali prtljagu, a naručio sam i privatni zrakoplov. Svi smo se zatim odjenuli i otišli na krov čekati polijetanje. Stizao je val, znate. Taj potres je ispod oceana oslobodio energiju ravnu energiji pola milijuna atomskih bombi, a tsunami se oko epicentra na sve strane širio brzinom od šesto kilometara na sat. Polako je ispio gutljaj čaja, nakon čega je šalicu pažljivo odložio na tanjurić. Ubrzo je stigao helikopter i počeli smo se ukrcavati. Jutro je bilo uistinu predivno, sve je oko nas izgledalo kao daje sa svijetom sve u najboljem redu, a ljudi na plaži uopće nisu bili svjesni onoga što im se sprema. Htio sam ostati pa smo i ostali. Bilo je tinejdžera koji su surfali, obitelji koje su uz rub plaže po pijesku šetale pse, koje su puštale zmajeve ili veslale u čamcima, djeca su s lopaticama i kanticama tražila školjke. Nisam mogao odvojiti pogled od njih, bilo je dojmljivo, ljudi tamo dolje ili nisu znali ili nisu shvaćali da prema njima ide nešto nepojmljivo, nešto Što će ih uništiti. S krova sam gledao kako se voda polako povlači s plaže. Svi su to gledali. Vjerojatno je to bilo tek iluzija, ali izgledalo je kao da se voda povukla unedogled. Na svakog čovjeka koji se okrenuo i potrčao tražiti povišeni teren dolazilo je nekoliko stotina onih koji su ostali na plaži, koji su opčinjeno promatrali prokletstvo što je prikupljalo snagu. Poslije sam doznao kako je postojao nekakav sustav za uzbunjivanje, ali on nije ispunio svoju funkciju ili su ljudi zaduženi za javnu sigurnost možda bili do te mjere samodopadni da se više nisu javljali na crvene telefone, a upozorenja poslana putem radioprijamnika ostala su uzaludna. Reći ću vam, međutim, što o tome mislim. Mislim da su ti ljudi tamo ostali zato što su bili uvjereni da će krhke stvari koje su stvorili vlastitim rukama zauvijek trajati. Promatrali su zidove lukobrana, imali su povjerenja u njih. Ništa nije moglo skršiti te zidove, jer ništa ih do tada nije skršilo. No kada je more prodrlo, uopće to nije Činilo u obliku vala, bilaje to

21 pobuna same Prirode, nepokolebljiva, rastuća, nemilosrdna i strpljiva pobuna koja se uopće nije obazirala na krhke ljudske tvorevine. I sve je pomela. Moj godišnji odmor naprasno je prekinut, a poginulo je dvjesto pedeset tisuća ljudi. Starac je promotrio svakog od prisutnih. Bear Stearns, ugaona tvrtka Wall Streeta, utemeljena u vrijeme kada je moj otac još bio mladić, tvrtka čije su se dionice još nedavno prodavale po pojedinačnoj cijeni od sto šezdeset dolara, ali koju su nedavno Federal Reserve i J. P. Morgan sanirale i otkupile po cijeni od samo dva dolara po dionici. Bio je to početak, prijatelji moji. Bio je to raspotres ispod oceana. Jutros sam analizirao vašu situaciju i na pamet mije palo: vi ste poput onih ljudi na plaži Kalutara, zar ne? Vidite kako se rađa katastrofa koja će promijeniti svijet pa ipak ste, iz nekih nebuloznih razloga, uznemireni pri pomisli kako će se američki narod osjećati ako u jutarnjim novinama pročitaju nešto o vašoj savršeno opravdanoj panici. To, dakako, uopće nije vaš problem. Noću vas budnima ne bi trebalo držati ono što bi oni o vama možda mogli misliti, nego ono što bi vam mogli učiniti, vama i vašima nadređenima, kada nastupe posljedice globalne katastrofe koja vreba i za ugla. Pogledajte se. Slažete vreće s pijeskom dok vam se nepovratno mijenja čitava obalna crta. A istodobno se odvijaju zločini za koje se tako silno brinete da ćejavnost za njih doznati. Nalazimo se usred onoga što će prerasti u najpogubniju financijsku katastrofu u povijesti zapadne civilizacije, a samo ovoga tjedna, molim, ispravite me ako su brojke kojima raspolažem pogrešne, Kongres i administracija odobrili su gotovo osam bilijuna dolara za institucije koje su i stvorile ovu krizu. A u svojoj ste beskrajnoj mudrosti baš njihove pajdaše i plaćenike postavili neka nadgledaju takozvani ekonomski poticaj. To je otimačina, urušavanje iznutra. Otprije je to na djelu, dakako. Institucija socijalne sigurnosti najdrskiji je primjer financijskog kriminala u dosadašnjoj povijesti. No svi računi za sve dosadašnje godine upravo sada dolaze na naplatu, a 11a svijetu nema dovoljno novca da ih se isplati. Oživio je prsten projekcijskih zaslona postavljenih uz strop, a zasloni raspoređeni oko čitave prostorije osvijetlili su se i preko njih je počela kliziti panorama pokretnih slika koje su se izmjenjivale. Brojčani prikazi i dijagrami, grafikoni, vremenske crte, karte, a sve to na ekranima se ne bi zadržalo dovoljno dugo da ih um apsorbira, nego se izlilo u mutan tijek informacija prikupljenih unutar istraživanja i tržišne špijunaže koje su pružale podršku starčevim riječima.

22 Tijekom proteklog ste stoljeća bespomoćne građane osedlali stotinama milijuna neosiguranog duga, riječ je o novcu što će ga vraćati sljedećih pedeset generacija, bude li do tada još uopće posla. Istodobno ste do guše uronili u ratove u kojima se gubite, na bojištima koja ne opraštaju, a riječ je o ratovima kojima nitko ne nazire kraj. A tu su još i bilijuni neisplaćenog unutarnjeg duga. Banke propadaju diljem zemlje. Samo je ove godine propalo više banaka nego tijekom čitavoga prošlog desetljeća. Vaša dugovima hranjena ekonomija sada ulazi u fazu slobodnoga pada pa ipak je vaša prva reakcija bila ta da ste zanemarili potrebe svojih glasača i nagradili krivce za krizu. I dok pljenidbe domova građana obaraju sve rekorde, a nezaposlenost nezamislivo raste u svim državama, vi lukavo obmanjujete javnost i bržebolje nacionalizirate kockarske gubitke elite s Wall Streeta. Za Boga miloga, General Motors ste nacionalizirali samo kako biste s grbače skinuli svoje sindikalne prijatelje. Kao što i sami znate, te sindikalne mirovine koje ste preuzeli na sebe u cijelosti su ozbiljno loše financirane, što vašem troškovniku pridodaje još dodatnih sedamnaest milijardi dolara. Sedamnaest milijardi, osjećam se dužnim napomenuti, koje nemate. Srebrnasti glas Arthura Gardnera prikupljao je snagu sve dok do stropa nije ispunio prostoriju, malopomalo je bujao sve dok zapovjednim i ritmičkim tonom nije postao nalik na glas propovjednika koji se obrušava na gramzivost. Samo kako ne bi potonula, vlada svakoga dana po sve većim kamatama posuđuje pet milijardi dolara od naših azijskih prijatelja kojima cvatu ruže. No sve će se to okončati kada vide vodu koja se povlači s plaže. Prije ili kasnije, istina se neće moći zanijekati, istina da se ti golemi dugovi ne mogu vratiti i nastat će panika, bjelosvjetska potraga za dolarima, ali vaši potezi jamče fatalne i nepopravljive posljedice. I ne događa se to samo ovdje, nego posvuda. Carroll Quigley iznijela je plan u svome djelu Tragedija i nada: jedina nada da izbjegnemo tragediju rata počiva u povezivanju svjetskih ekonomija u smislu učvršćivanja globalne stabilnosti i mira. To je i učinjeno, ali s nehotičnim, iako predvidljivim posljedicama. Umjesto da pomodnu jedni drugima, ti su međunarodni bankari vlastitu moć iskoi istili kako bi stekli kratkoročnu dobit, svalili nevjerojatne dugove na leđa javnosti. Svi smo prikovani za brod koji tone, a čim se ona pokrene, ta zajedničkim snagama zajamčena propast, sve će se dogoditi ne tijekom mjeseci, nego preko noći. A depresija koja je 1930-e pretvorila u pakao bit će kao raj zemaljski kada ovaj plimni val propasti zapljusne zemlju, jer njegove razmjere nitko ne može ni

23 zamisliti. I što mislite, protiv koga će se mase tada okrenuti? Dat ću vam mig: ljudi koje će smatrati odgovornima za sve trenutačno sjede za ovim stolom. U prostoriji je nastao tajac. Čulo se samo bujanje uključenih projektora. Da, protiv vas će se okrenuti. Svih vas. Vi ste izgradili ovaj sustav, vi ste im rekli da će sve biti u redu. Vaših će se laži sjetiti kada shvate da im je novac bezvrijedan koliko i obećanja koja ste im dali. Vaše će se obmane prisjetiti kada shvate da su im djeca ostala bez budućnosti. I vjerujte mi kada vam kažem, vaša će im se lica pred očima ukazati kada shvate da su umjesto mirovina dobili radni tjedan od četrdeset radnih sati i minimalce. -Kako znam sve to? Jednostavno: kada stvari pođu po zlu, ljudi uvijek moraju imati nekoga koga će okriviti za sve, negativca, ako hoćete. Jer znate kako se veli:»ako niste za stolom, onda ste 11a jelovniku.«ako ovu prostoriju danas napustite jednako arogantno kako ste u nju ušli, onda ćete, prijatelji moji, uskoro biti specijalitet dana. Zastao je kako bi ih nakratko ponovo promotrio, polukrug opravdano blijedih, zaprepaštenih lica obasjanih tek hladnim dokazima prokletstva koji su se projicirali na zaslonima oko njih. Sve, međutim, nije izgubljeno izjavio je starac. Crte lica ublažio je u tada gotovo nevidljiv osmijeh čovjeka koji zna. Recite nam što trebamo učiniti. Bila je to žena koja mu se ranije obratila. Sudeći prema zadihanome divljenju u njezinu glasu, već je bila zašla u ranu fazu ulaska u kult Arthura Gardnera. Pristupio je uredno poslaganim, identičnim fasciklima i uzeo jedan od njih u ruke. Vaš odgovor je ovdje rekao je. Ja sam strateg i čovjek koji na tom području posjeduje tek skromno znanje, iako me u ovome slučaju uopće nije stid priznati da stojim na ramenima divova: Woodrowa Wilsona, Juliana Huxleyja, Waltera Lippmanna, Clowarda i Pivena, Bernaysa i Ivyja, Saula Alinskoga. Popis je dugačak. A ovdje sam samo podigao je fascikl iskristalizirao viziju onih koji su mi prethodili, onih koji su sanjali nov i održiv, progresivan nacionalizam, ali kojima se san nikada nije u potpunosti ostvario. Zato moramo, zato ćemo konačno ostvariti ono što su oni osmislili: novi okvir koji će preživjeti čak i kada nadolazeća oluja spere trule ostatke neuspjelih Sjedinjenih Država. Unutar ovog okvira, nacija će se ponovo izdignuti iz ruševina, roditi se kako bi konačno zauzela svoje pravo stečeno, ponizno mjesto u svjetskoj

24 zajednici. A vi pogledao je okupljene za stolom svi ćete vi ondje biti kako biste je predvodili. Na suprotnoj strani stola podigla se jedna ruka, pitanje starijeg člana skupine koji je do tada sam šutio i slušao. Gospodine Gardneru rekao je čovjek a što je s javnošću? Kako to mislite? Javnost je izgubila hrabrost da vjeruje. Ljudi su odustali od vlastite sposobnosti razmišljanja. Više nisu u stanju i mišljenje uobličiti, oni samo upijaju tuda mišljenja, otvorenih usta sjede ispred televizijskih ekrana. Njihove misli stvorili su ljudi poput mene. Što s javnošću? Prije dvadeset godina u ovoj sam prostoriji skupini kratkovidnih poslovnih ljudi pokazao kako javnosti prodati nešto čega na Zemlji ima u izobilju i to deset puta skuplje nego prvoklasni benzin, kako ljudima prodati vodu koja im iz kuhinjskih slavina teče po cijeni od pola penija galon. Činilo se to nevjerojatnim, protivno svakoj logici i razumu. Vaši bi djedovi to nazvali kradom, prijevarom ili obijesnom pljačkom... s punim pravom, moram priznati. To mije iskustvo dokazalo jednu stvar: postoji mač s dvije oštrice kojim se javnosti može prodati baš sve, od boce iz slavine po tri dolara do rata velikih razmjera. Zasloni su zatitrali i na njima su se ukazale tri riječi ispisane krupnim, crnim slovima na bijeloj površini: NADA I STRAH Vidite li? Ako ljude samo prevarite, uvijek postoji mogućnost da će toga postati svjesni i pobuniti se protiv zločina. Ali mi ne mijenjamo njihove umove, mi mijenjamo istinu. Većina ljudi samo želi da ih se ostavi na miru, pristat će na sve ukoliko u njihovim glavama održavamo iluziju slobode i američkog načina života. Održavamo im nadanja i hranimo njihove strahove, a kada nam povjeruju, naši su zauvijek. Poslije ih možemo ščepati za šiju, pokazati im neoboriv znanstveni dokaz, dati im neka pročitaju etiketu na kojoj piše sadrži vodu iz gradskoga vodovoda, ali oni će samo sneno kimnuti glavom, proći pokraj slavine i otići kupiti flaširanu bocu. Tada shvatite daje sve moguće. Vi! Prst je upro prema gospodinu Purcellu na suprotnoj strani stola, a on se trgnuo kao da gaje netko ošinuo bičem. U ovu ste prostoriju ušli smatrajući me najamnikom, bili ste uvjereni da ste gospodar, a kako ste upravi vi osoba koja me plaća, takvi vaši stavovi bili su posve opravdani i ispravni. Zašto ste onda meni kao

25 pokornome zaposleniku dopustili da vas nadjačam, da preuzmem nadzor i ponizim vas pred vašim kolegama i niže rangiranima? Zašto? Kadaje bilo izvjesno da se nitko neće usuditi iznijeti bilo kakav nesiguran odgovor, starac je nastavio. Indoktrinacija. Zastrašio sam vas, gospodine Purcell, i u svome ste strahu samo prihvatili moju istinu, moju moć, a od vlastite ste odustali. Javnost će jednako postupiti, prepustite ih meni. Neumjestan otpor koji još mjestimično postoji bit će uništen u jednom žustrom potezu. Neće biti revolucije, doći će samo do kratkog, možda dijelom šokantnog skoka u društvenoj evoluciji. Ponovno ćemo uspostaviti prirodni poredak, a u masama će nastupiti samo mir i opće prihvaćanje. Nasmiješio se. A prije negoli sve privedemo kraju, u redu će poslušno stajati kako bi platili porez na zrak što ga udišu. Arthur Gardner načinio je nekoliko koraka kako bi se približio skupini za suprotnom stranom stola. Svi ste vi danas poslijepodne ovamo pozvani na moj prijedlog. Malen, ali i ozbiljan problem s kojim ste danas došli bio je tek izlika za današnje upoznavanje. Taj dokument koji je procurio u javnost potaknuo je moj razgovor s vašim nadredenima koji je uslijedio nakon njihova razgovora s njima nadredenima o opsežnome planu djelovanja na kojemu se već dugo radi, a koji sada čeka provedbu. Rekao sam im daje sada pravi trenutak, a oni su se s tim složili pod jednim uvjetom. Vi, svi vi ovdje prisutni bit će te zaduženi za provedbu tog plana, bit ćete, da tako kažem, terenski izvršitelji. Kako bi se novi red stvari mogao ostvariti, odlučili smo kako je nužnu da svi odreda pristanete, jednoglasno obećate da ćete štititi, braniti i izgraditi ono što od ove zemlje bude preostalo nakon njezine preobrazbe. Na zaslonu iza njegovih leda polako se pojavio citat koji je izgledao kao da gaje autor vlastoručno ispisao. Trebalo mu je vremena, ali Noah je ubrzo prepoznao riječi Julija Cezara. Sve je veći broj djela ljudi koji se u svome zamahu oslanjaju na sreću; izjalovi li se sreća, čitavo se njihovo životno putovanje svede na plitko more i bijedu. Na tako debelome moru mi sada brodimo i struju zajahati moramo dok možemo ili odustati od pustolovine.

26 Starac ih je promatrao dok su čitali, a zatim je nastavio govoriti. Shakespeare je pisao o vremenu velikih odluka, a takvo je vrijeme pred nama, moje dame i gospodo. Stojimo na raskrižju, civilizirani svijet stoji na raskrižju. Jedan od tih puteva vodi u svijet gdje su svi ljudi stvoreni jednaki: jednaki u bijedi, neznanju, jednaki u siromaštvu. Drugi put vodi k ostvarenju najsjajnijih nada čovječanstva. No to se ne odnosi na cjelokupno čovječanstvo: ovo ilo sada bio je kratak i neuspio pokus. Obilje, mir, napredak, opstanak kao takav, sve za čime toliko stremimo rezervirano je za najsposobnije, zaslužne, za najhrabrije i najmudrije. Za vizionare. U prostoriji je ponovo nastupio tajac, a on je dopustio da jedno vrijeme tako i ostane. A sada započeo je Arthur Gardner glasom tek nešto glasnijim od šapta dok nam plima ide na ruku, pođite sa mnom. Još uvijek se možete spasiti, a istodobno nam možete pomoći da na pepelu staroga izgradimo potpuno novi svijet.

27 ČETVRTO POGLAVLJE Noah je zastao nasred glavnoga hodnika ijedno vrijeme ondje samo stajao, glava mu je bila puna nedovršenih misli i zbunjujuće nedorečenosti koja čovjeka obuzme kada zaboravi kamo je pošao i zašto. Onaj sastanak se nastavio, ali bez njega. Njegov otac zatražio je stanku i predao mu popis telefonskih brojeva i kratkih uputa posljednji sitan posao što gaje trebao dovršiti prije odlaska na vikend. Očigledno su u pitanju bili VIP uzvanici pozvani na prezentaciju nakon radnoga vremena, jer prvi je dio bio prošao onako kako su se i nadali. Sve je zapravo prošlo sukladno očekivanjima. Zadatak koji mu je povjeren čudno je započeo, a kako su se pozivi nizali, postajao je sve čudniji. Nije bilo imena, samo brojevi. Na svaki se poziv odgovaralo odmah, i prije drugoga zvona, a na telefon se nije javljao nitko od službenika, nego osobni tajnik. Svaki od tih brojeva telefona opsluživala je posebna služba koja je, kako se činilo, bila djelatna čak i u petak navečer, dvadeset četiri sata na dan. Bilo je to krajnje ekstravagantno, ali možda ne i posve neobično s obzirom na krugove u kojima se kretao njegov otac. Tijekom barem četiri kratka razgovora jasno se moglo čuti da je glas dijelom maskiran, dok je kod jednoga bilo jasno daje u igri aparat za izmjenu glasa. Svi su krajnje budno pazili da tijekom razgovora ne otkriju identitet, ali posljednji sugovornik ipak nije bio dovoljno oprezan. Noah je načuo prezime koje je netko u pozadini izgovorio tijekom tog posljednjeg razgovora. Bio je to broj negdje na Manhattaiiu, predbroj 212, a prezime koje je čuo bilo je neuobičajeno. Isto je to prezime nešto ranije uočio u novinama. Poziv je sigurno bio upućen na privatni telefon sljedećega američkog državnog rizničara, dakako budu li izbori završili sukladno predviđanjima. Isti je čovjek trenutačno bio predsjednik njujorškoga ogranka Saveznih rezervi. On i još dvadesetak njih po svemu sudeći sličnoga statusa nakon ovih su telefonskih poziva ostavljali sve i dolazili u konferencijsku dvoranu u kojoj ih je Noahov otac čekao s klijentima. Otišao je do apartmana u jugoistočnome uglu zgrade i zaključao se u privatnoj kuhinji u kojoj je pripremao obroke za oca, barem kada bi ovaj boravio u gradu.

28 Prostorija je bila sva u keramičkim pločicama, uglačanome granitu i nehrđajućem čeliku, veća od većine direktorskih ureda i opremljena posebno za privatnoga kuhara Arthura Gardnera. Noah je okrenuo prekidač i upalio plamenik u stražnjem redu kuhala kako bi izvršio posljednju uputu s popisa. Uništi ovaj papir, osobno se uvjeri da je izgorio.

29 PETO POGLAVLJE Nakon obavljena posla, Noah je tumarao hodnicima. Teškoje bilo reći koliko je vremena prošlo od trenutka kada je dobio nalog da ode s onog sastanka. U Doyle & Merchantu nisu bili dopušteni ni zidni ni ručni satovi. Bila je to jedna od brojnih smicalica koje su svima davale na znanje da to nije tek banalno radno mjesto. Tijekom desetljeća taj je prostor prerastao u znanstveni prikaz unutrašnjosti starčeva uma, u svijet oblikovan isključivo od njemu dragih stvari, jer onih drugih nije ni bilo. Ponekad bi čudnovati detalji bili rezultat impulsa ili ispada, a ponekad bi se do njih dolazilo nakon pomnih razmišljanja, ali kada bi kralj Arthur nešto odlučio, nikada, baš nikada ne bi promijenio mišljenje. Do odluke koja se odnosila na satove došlo je nekoliko godina prije Noahova rođenja.kon obavljena posla, Noab je tumarao hodnicima. Teško Godine 1978., jedna od zaposlenica uprave računovodstva bacila je pogled na svoj sat upravo u trenutku dok je Arthur Gardner držao srceparajući govor na božićnome domjenku tvrtke. Pogled je podigla tek kada je u dvorani nastao tajac, a u očima Noahova oca jasno je vidjela koliko je sati: bilo je vrijeme da potraži novi posao, u nekom drugom gradu, u posve novoj grani industrije. Već sljedećega ponedjeljka, na snagu je stupio nov zakon. Isključivo zahvaljujući njegovoj milosti, prozori su se još uvijek tolerirali, ali pristup bilo kakvome pogledu na izvanjski svijet bio je moguć isključivo iz direktorskih ureda. Noah je nastavio šetnju i skrenuo udesno, iako još uvijek nije znao kamo ide. Nije bilo ni žive duše, iako bi netko mogao reći kako je to primjenjivo na čitav svijet odnosa s javnošću. Hodnik kojim se zaputio bio je galerija tvrtke, prostor prepun uokvirenih ili na postolja postavljenih dostignuća, prošlih i sadašnjih. Izresci iz novina, primjerci reklama, ogledni primjeri reklamnih kampanja i oglasa, nalickanih, dorađenih priča s naslovnih si ranica još iz 1950-ih godina, digitalizirani videoprikazi najzna( ajnijih trenutaka polagano su klizili preko ravnih ekrana zaslona. Bi laje to dvorana slavnih kakva nije postojala nigdje drugdje u toj branši, nešto na čemu su im zavidjeli svi konkurenti. Nije, međutim, bilo nikakvih blistavih trofeja, nikada nećete vidjeti da netko dobije nagradu za dobro provedenu kampanju, oh, Bože, to sigurno ne, jer ozbiljan

30 je ovo posao. Jedno je i jedino pravilo koje vrijedi u ovome poslu: Najbolje odrađeni posao uopće se ne vidi. Ako javnost vidi da ste u nešto umiješali prste, onda je sve propalo. Gotovo na samome početku hodnika bio je prostor namijenjen za relativno sitne poslovne pothvate: igračke prolazni hirovi koje su neočekivano poharale zemlju, koje su bile neizbježni božični darovi (ljudi su se doslovno ubijali za povoljnije mjesto u redu ispred trgovine), niz umjetno stvorenih boy bendova, tinejdžerskih popzvijezda, od kojih glavnina nije znala pjevati ni svirati bilo koji instrument. Jednom se prilikom, budući da se osjetio izazvanim, Noahov otac hvalio kako bi najbrutalnijeg ubojicu stoljeća mogao preoblikovati u miroljubiv i pomodan lik među pripadnicima američke kontrakulture. A to je i učinio: bezvezni studenti, ali i rockzvijezde i holivudske ikone ponosno su nosili majice s likom predsjednika Maoa i Che Guevare. Posljednji u nizu izložaka bili su najnoviji lijekovi koji su iziskivali pronalaženje nekih novih, umišljenih boleština koje bi im pristajale. Lijekovi se ne razlikuju previše od ostalih proizvoda, sve se temelji na stvaranju potrebe. Čuje li čovjek opetovano za sindrom nemirnih nogu, ubrzo će početi vjerovati da ga i sam ima. Televizijska natjecanja talenata također su bila odlično odrađen posao. Nešto dalje, iza velike reklame za duhansku industriju, bilaje malena izložba posvećena idealnome klijentu u svijetu odnosa s javnošću: lutriji. Zanimljiv detalj: kao naivan mladac, na jednoj od rijetkih zajedničkih večera obitelji Gardner, Noahu je na pamet pao ovdje uokvireni slogan. Tada je prvi puta zaslužio da ga stari pomiluje po glavi: Ako ne igraš, ne možeš ni pobijediti. Pa naravno, klinjo. A ne možeš ni letjeti ako ne mašeš rukama. Nijedan drugi proizvod nije mogao suštinu njihova posla dočarati tako savršeno kao što je to činila lutrija. Svi su oni silni oglasi i videospotovi gubitnike diljem svijeta mogli podsjećati da igraju, ali isključivo ih je čarolija odnosa s javnošću uvjeravala da vjeruju u nemoguće, iz godine u godinu. Bilo koji student prve godine matematike bez ikakvih je problema mogao srušiti čitav mit: kako bi čovjek imao barem pedesetpostotnu šansu da išta osvoji, morao bi kupiti sto milijuna listića Powerball lutrije. A svi to zapravo znaju, ali svejedno sanjare. Uzmi im novac, zauzvrat im daj komad papira i razočaranje i zatim ih a to je ključ svega navedi da sljedećega tjedna učine isto. Ako si u stanju u tolikoj mjeri zamazati oči javnosti i noću mirno spavati, onda je pred vama duga i uspješna karijera.

31 Svaki od tih propagandnih trikova za nekog je drugog predstavljalo poraz, dakako. Bilaje to priroda ovog posla, zapravo suština. Čitav koncept pobjeđivanja iziskuje da netko drugi gubi, ponekad i sve što ima. Tako jednostavno mora biti. Čovjek bi mogao protratiti čitav život pokušavajući dokučiti koliko je sve to dobro ili loše. Primjera radi: Noah je na koledžu imao prijateljicu, ne osobito blisku, ali djevojku koja bi za drugog dala srce, šeprtljavu curu koja je voljela prirodu, dobročiniteljicu koja je nakon diplome otišla u Afriku u okviru humanitarne misije. Ostali su tek u neobaveznom kontaktu, ali njezino je posljednje pismo bilo je dostojno spremanja u spomenar. Ispostavilo se kako su nakon svih prikupljanja sredstava, banketa, humanitarnih koncerata i poziva s ciljem uplaćivanja novčanih sredstava sva odjeća, hrana i lijekovi koji su za taj novac kupljeni istoga trena bili pokradeni i prodani na crnome tržištu. Pljačku bi izvršili ili korumpirani članovi vlade ili korumpirani pripadnici vojnih pobunjenika, ili ijedni i drugi zajedno. Glavnina novca stečenog na crnome tržištu poslužila bi za kupovinu privatne motorne jahte sinu nekog od članova parlamenta. Od preostalog novca kupili bi se oružje i streljivo. Prikupljenim bi se arsenalom izvršio još jedan od sektaških genocida u nizu, pokolja kojima su glavni cilj bili izgladnjeli ljudi, žene i djeca za koju se pomoć i prikupljala. U mladim je danima Noah brzo dokučio poruku te priče: ne može čovjek baš sve popraviti, možda se zapravo ništa ne može popraviti. Sve odveć glomazno, previše polomljeno. Zato se nemoj previše trsiti, momče. Samo budi zahvalan na blagoslovima koje si primio, pogni glavu i igraj sa sretnim kartama koje su ti dodijeljene. Bili su to prikladni dokazi za mladića koji je rano odustao od vlastitih ideala i sretno doplovio do sigurne luke očeva posla. Bio je to utješan odgovor, barem dok si čovjek ne bi glavu previše razbijao kojekakvim pitanjima. A što je ona žena izjavila danas? Svi iz odnosa s javnošću lažu kako bi zaradili za život. Tako je, pogodila si, draga. Eh pa, gospođice»poštenija od najpoštenijeg«, da parafraziram istaknutog klijenta ove tvrtke, pretpostavljam da sve ovisi o tome kako ćeš definirati laž, nije li tako? A dok u rječniku promatraš riječi pod slovom L, pođi svojim drskim prstićem malo dalje pa pod slovom P potraži pojam preživjeti. Svi mi moramo preživjeti na ovaj ili onaj način, a ispravi me ako griješim, oboje nas plaćaju istim, prljavim novcem. Jedina je razlika ta što jedno od nas dvoje samome sebi ne maže oči.

32 Tada je već došao do manje prostorije posvećene vrhunskim, svjetskim događanjima i moćnicima, političkim i drugim, kojima je tvrtka dala svoj doprinos. Bio je tu velik broj američkih predsjednika, gotovo neprekinut niz predsjednika i administracija koji je sezao sve do JFK-a. Bile su tu samo dvije iznimke, Jimmy Čarter koji je bio previše ohol i moćan da bi prihvatio ičiju pomoć te Nixon koji je bio previše jeftin. Republikanac ili demokrat, uopće nije bilo važno, jer je realistima suvremene politike ideologija bila samo promjenjivo sredstvo na putu do cilja. Noah je bio već gotovo na kraju hodnika kada mu je pozornost privukao malen i skroman izložak. Nije uz njega bilo ni naslova ni opisa, samo video bez komentara, svjedočenje medicinske sestre Nayirah al-sabah pred Kongresom. Bila je to petnaestogodišnja kuvajtska djevojka čija je do suza žalosna priča o nedonoščadi koju irački vojnici bacaju iz njihovih inkubatora prerasla u geslo konačnog jurišanja u Zaljevski rat godine. Taje priča bila posve izvjesno dirljiva, krajnje djelotvorna i posve izmišljena. U ovome je slučaju klijent bio samo dijelom prikrivena skupina ljudi koji su se zalagali za pokretanje invazije, fronta Građani za slobodan Kuvajt. Djevojka uopće nije bila medicinska sestra, bila je tek fotogenična kćerka kuvajtskoga veleposlanika u Sjedinjenim Državama. Njezino je svjedočenje napisao, uobličio i organizirao Arthur Isaiah Gardner, otmjeni gospodin koji je na videosnimci sjedio točno iza nje. Tupa glavobolja počela mu je pulsirati u sljepoočnici i Noah se iznenada sjetio kamo je pošao: do oglasne ploče u sobi za odmor. Morao je doći do adrese na kojoj će se okupiti oni ludi mahači zastavama, a zatim završiti razgovor s privlačnom, ali i pomalo naivnom djevojkom kojoj je možda trebalo nekoliko pametnih savjeta.

33 ŠESTO POGLAVLJE Ma, daj, čovječe, što mi uopće radimo na Park Avenue? Tijekom godina, Noah je nebrojeno puta svjedočio činjenici da doista postoji nešto što se zove loša noć. Kada vam se dogodi takva večer, jednostavno je ne možete izbjeći. Prokletstvo na vas nasrne kao podivljali vlak, a kada uočite svjetlost koja vam se približava, već je prekasno, katastrofa je neizbježna. Možete se samo pomiriti sa sudbinom i čekati svanuće. Ako bismo uopće mogli reći da to ima i svoju svijetlu stranu, onda je to činjenica da vas loše noći koje vas ne ubiju ponekad čine barem mrvicu pametnijima. Do sada je tako, primjerice, otkrio da stvari počesto krenu po zlu zbog loših prosudbi koje je moguće izbjeći i da zla kob obično uključuje stvari koje je trebao unaprijed predvidjeti, stvari koje dolaze u valovima. Piloti zrakoplova reći će vam isto: zrakoplovne nesreće rijetko su posljedica samo jednog propusta. Sve započinje s malenom, nevinom pogreškom ili lošom odlukom koja vodi do sljedeće loše odluke, a prije negoli se čovjek snađe, već je na dnu paklene provalije te se pita što li se dovraga dogodilo. Razmotrite, primjerice, ovu noć: prva Noahova pogreška bila je ta što je, umjesto da se strpi nekoliko minuta i dočeka službenu limuzinu, pozvao taksi. Odmah po ulasku u taksi svu je pozornost posvetio svom BlackBerryju. Kada je nekoliko minuta kasnije podigao glavu, ispred sebe je ugledao more titravih crvenih svjetala. Kao kaša gust promet koji poslovično prethodi svakom početku vikenda. Bila mu je to druga pogreška u nizu. I dok su brisači plesali amotamo u ritmu neke atonalne bliskoistočne glazbe koja je treštala iz radioprijamnika, čovjek za upravljačem nizao je bijesne, osebujne epitete na svom materinjem jeziku. Činilo se kako svu krivnju svaljuje na GPS, dispečera, kišu, automobil ispred sebe, osobito na žućkasti kipić od slonovače svetoga Kristofora koji je bio prilijepljen na upravljačku ploču. Ma, zaboravite, samo vozite prema zapadu kratko je dobacio Noah kroz mutni pleksiglas i uhvatio vozačev pogled u retrovizoru. Zapad-naglasio je, pretpostavljajući daje zbog ozbiljne jezične barijere nužno naglasiti svaki slog. Vozite nas dalje od Park Avenue pa poprijeko kroz grad do zapadne zaobilaznice, a zatim na jug, sve do Chambers Streeta. Kako bi ga odobrovoljio, iz

34 džepa je izvadio novčanicu od dvadeset dolara i pružio mu je kroz pomična vratašca na pregradi otpornoj na metke. Već kasnim. Hajdemo sada, može? Nagazite. Posljednja izgovorena, čarobna riječ bilaje njegova treća pogreška. Auto je krenuo unatrag, upravljač se okrenuo do krajnjega limita, a motor je zagrmio. Instinktivno, Noah se okrenuo, tako da nije licem, nego profilom udario o pregradu u trenutku kada je automobil jurnuo unatrag. Lexus koji se nalazio iza njih za samo je nekoliko centimetara izbjegao sudar. Od najbližeg ih je raskrižja dijelio gotovo čitav blok zgrada i to po gustome prometu koji nije ostavljao nimalo manevarskoga prostora, ali to nije moglo ograničiti čovjeka s tako velikom maštom za kretanje. Koja god daje bila autoškola u kojoj je dobio dozvolu, u njoj je vrijedilo samo jedno prometno pravilo: sve je prihvatljivo ako su vam na cesti barem dva kotača. Noah se rukama čvrsto upro o krov i vrata dok je taksi gazio preko rubnika i nastavljao voziti pod nagibom od dvadeset stupnjeva, napola na nogostupu, napola na cesti, te se poput konca kroz ušicu igle provlačiti između štandova s brzom hranom i kolone zaprepaštenih kolega vozača s njihove lijeve strane. Desni je retrovizor očešao autobusno stajalište dok je vozač u punoj brzini izvodio polukružno skretanje u Istočnu 23. ulicu. A tada je nagazio kočnicu i sve se uz škripu zaustavilo. Vojnik u pustinjskoj maskirnoj uniformi i kabanici stajao je točno ispred taksija, a desna mu je ruka bila ispružena tako daje bilo očigledno da od njih zahtijeva da se zaustave. U drugoj je ruci držao jurišnu pušku koja nije bila usmjerena prema nedužnom putniku u taksiju, ali nije bila ni okrenuta na drugu stranu. Pokraj onog vojnika ubrzo su se pojavili i drugi muškarci u odori koji su odmah okružili taksi. Istoga je trena bilo očigledno da se taksist u svojoj domovini već susretao s vojnim kontrolnim točkama. Odmah je isključio motor i ruke podigao tako da ih vojnici mogu vidjeti izvana. Noah nije imao ranijih sličnih iskustava tako da nije znao kako se ponašati. Osjetio je samo kako Lennyjev sendvič odjako začinjene dimljene govedine u kojem je uživao tijekom stanke za objed pokušava izaći na najbliži otvor probavnoga trakta. Netko je žestoko udario o prozor, nakon čega je kroz staklo začuo oštar glas. Van. Noah je odložio svoj kišobran na sjedalo, duboko udahnuo i izašao.

35 Iako je vojnik imao lice devetnaestogodišnjaka, ponašanje mu je bilo znatno zrelije. Pogled mu je bio tako odlučan, da su se njegova puška i pištolj doimali posve suvišnima. Nije u pitanju bila samo čelična smirenost, nego i odlučnost, nepokolebljiva samouvjerenost, sigurnost da će on i njegovi ljudi ovdje i dalje stajati bez obzira na sve što bi se moglo dogoditi, od savršeno civiliziranog razgovora do žestoke razmjene vatre. Gospodine, pokažite mi svoju osobnu iskaznicu. Riječi su bile izgovorene pristojno, ali i na način kojim mu je jasno davao do znanja da nema rasprave. Naravno. Iako je najiskrenije htio surađivati, Noahova je vozačka dozvola nekoliko napetih sekunda odbijala izaći iz plastičnoga pretinca u lisnici. Približio im se drugi čovjek u odori koji se, nakon što je jedno vrijeme promatrao njegovu borbu s lisnicom, umiješao i pružio mu otvorenu plastičnu vrećicu. Noah je u vrećicu ubacio čitavu lisnicu, a nakon što gaje čovjek s jurišnom puškom nijemo požurio, u istu je vrećicu ubacio i sadržaj preostalih džepova. Vrećica je zatvorena i predana trećem čovjeku koji je trčećim korakom otišao do neoznačenog kombija parkiranog nešto dalje. Kiša koja je do tada bila slaba i sporadična kao za inat je počela pljuštati baš u trenutku kada više nije bio u zaklonu taksija. Mladi vojnik njemu sučelice kao da nije zapažao vrijeme koje je postajalo sve gore. Zurio je u Noahovo lice. Nije to bilo mačo zurenje, ništa u tom stilu. Nije zapravo bilo nikakva povezivanja na ljudskoj razini. Vojnik gaje promatrao hladno i stoički, onako kako su ga trenirali da se ponaša, zurio mu je ravno u oči, jer u očima se uočavaju sve promjene raspoloženja i nakane. Kotrljanje groma na trenutak je nadglasalo buku grada, u daljini se začuo zvuk nalik na brujanje timpana. Noah se omotao kaputom, rukom čvrsto uhvatio ovratnik. Što kažeš za ovu kišu, ha?-glupo je započeo kao da će čavrljati. Odgovora nije bilo. Nije ni trepnuo. Začuo je bump i hrvanje iza svojih leđa, do nogu. Kada se okrenuo i pogledao, vidio je kako taksista na silu obuzdavaju držeći mu ruke na leđima i savijaju ga preko haube automobila. Glasno vičući, počeo je ponavljati nešto što je nalikovalo na preklinjanje, ali jedan od vojnika glavu mu je pritiskao dolje, dok mu je drugi pretraživao džepove. Druga dvojica pretraživali su prtljažnik i unutrašnjost njegova automobila.

36 Negdje južno od njih čuo se udaljeni zvuk sirene, zatim i više njih, a ubrzo se niz ulicu razvukao špalir bučnih policijskih automobila koji su se rasporedili od raskrižja prema gradu. Iza njih pojavila se povorka SUV-ova, svi odreda crni, posljednji modeli, istovjetni. Pa naravno, to je bilo to oba predsjednička kandidata danas su došli u grad kako bi u žestokoj kampanji proveli predstojeći vikend, prije izbora u studenom. To je značilo da su se ovdje sjatile i stotine drugih političara, velikih njuški i ulizica iz obiju stranaka. Povrh toga, koliko se sjećao, u središtu grada održavao se sastanak posebnog odjela G-20 koji je sazvan zbog financijskih katastrofa koje su se spremale. Uz sve te velikodostojnike ide i veliko osiguranje: svi policajci, a po svemu sudeći i jedinica vojnih snaga sigurno su češljali ulice u potrazi za mogućim problemima. Vremena su se posve izvjesno preko noći promijenila, iako Noah nikada do sadajoš nije iskusio nešto tako intenzivno. Bez obzira na 4. amandman, uza sav strah od terorizma koji je ojačao tijekom proteklih godina, sve je postalo pomalo maglovito. Ljudi su se na to do sada već privikli, snage reda su bez ikakvih problema mogle zaustaviti i pretražiti svakog pa i najpoštenijega građanina koji je mobilnim telefonom snimao bruklinski most ili Empire State Building, a kako ne bi taksi koji je jurcao napola po nogostupu. Vojnik njemu zdesna slobodom je rukom dodirnuo rub svojega šljema, škiljeći je slušao poruku koja je primao preko radiouređaja, a zatim je podigao pogled i Noahu dao znak da ga slijedi do kombija u koji je nešto ranije odnesena plastična vrećica s njegovim osobnim stvarima. Vozilo je veličinom i izgledom nalikovalo na vozila kojima se služi UPS, ali umjesto tamnosmeđe boje, ovo je bilo mat crno sa zatamnjenim staklima. Logotip na bočnoj strani vozila na prvi se pogled doimao službeno, ali isprva se nije sjetio nijedne vladine igencije koju bi mogao predstavljati. Unutra je bilo toplo i suho, a unutrašnjost je bila tek prigušeno osvijetljena jednom jedinom stolnom svjetiljkom i zaslonima račui lala koja su bila nanizana ukrug. Čovjek koji gaje dopratio je otiš.io, bučno iza njega zatvorio klizna vrata, tako da se Noah zatekao sam sa ženom koja je sjedila za metalnim stolom ispred njega. Sjednite, gospodine Gardneru. Bilo joj je četrdesetak godina, bila je zdepasta, stroga izgleda i očigledno uštogljena, prerano osijedjele kose ošišane tako daje nalikovala na rese stolnih

37 svjetiljki u motelima. Neki ljudi jednostavno izgledaju kao da su se rodili sredovječni, kao da nisu proživjeli ni trenutak mladosti. Ispred njegaje sjedio ogledni primjerak. Odjeća joj je bila tamna, ultrakonzervativna kroja i iako nije nosila vojničku odoru, iz njezina se ponašanja dala naslutiti vojnička disciplina. Postavit ću vam samo nekoliko pitanja, a zatim sam uvjerena da možete ići svojim putem. Noah je sjeo na stolac s naslonom njoj preko puta. O čemu je riječ? Mislim, jasno mije zaustavljanje prometa... Trenutak. Kliknula je lijevi prekidač miša na podlozi postavljenoj desno od tipkovnice, a nekoliko sekundi kasnije na monitoru se ukazala Noahova fotografija na formularu. Na formularu je još bilo nekoliko praznina, ali sve je uglavnom već bilo popunjeno. Ma, čekajte samo malo rekao je. Samo nekoliko pitanja, može? Rutinska pitanja, prijeko potrebna. Trepnuo je i sjeo natrag. Možete li mi pokazati neki identifikacijski dokument? Naravno. Izvadila je kožnu lisnicu, rastvorila je i držala je ispod stolne svjetiljke tako daje on može vidjeti. Nije to bio bedž, nego pozlaćeni grb nalik onome na kombiju koji je sada bio na posjetnici zajedno s njezinim u reljefu ispisanim imenom i titulom glavnog terenskog istražitelja. Tek tada se sjetio gdje je većvidio taj logotip. Nekoliko mjeseci ranije, Doyle&Merchant pokušala je sklopiti ugovor za promicanje i imidž ove tvrtke na međunarodnoj razini. Tvrtka je tražila nekog tko će joj u potpunosti promijeniti imidž, jer bilaje suočena sa sve većim brojem optužbi na vijestima, a optužbe su išle od profiterstva u ratovima preko podmićivanja i krijumčarenja pa sve do onih krajnje ozbiljnih koje su se odnosile na silovanja i ubojstva. Noah i njegov kreativan tim nisu dobili posao, ali čitavu je priču ipak pratio od trenutka kada se pojavila i na internetu. Ova žena, njezina frizura i vozilo bili su iz Taliona, najbolje povezane privatne vojne savjetodavne tvrtke na području međunarodnog i američkog naoružanja. Slušajte rekao je Noah dobro znam tko je večeras u gradu, a znam i da su tri susjedne države zbog toga u stanju opće pripravnosti ili kako se to već zove, ali ja sam bio sam putnik u taksiju kojim je upravljao pretjerano gorljiv taksist i to je sve. Ne znam što bih vam još mogao reći.

38 Poznajete li čovjeka koji vas je vozio? Ne. Uopće? Ne znam ništa o njemu. U ovome je gradu dvadeset tisuća taksija. Podigao sam ruku ijedan od njih se zaustavio. Žena je sve zapisivala na tipkovnici ispod stola, a pogled joj je bio uprt ujedan od monitora. A odakle ste dolazili večeras? S posla. I kamo ste išli? Srce mu je počelo ubrzano kucati; adrenalin to čini, htjeli vi to ili ne. Ranije je bio preplašen, ali sada gaje počeo obuzimati bijes. Nije htio odmah odgovoriti, čekao je da ona postane svjesna i išine i pogleda ga. Tada je progovorio. Trebam li pozvati odvjetnika? Ne vidim zašto biste to učinili. Jesam li priveden? Pa... Jesam li priveden? Ne. Mogu, dakle, slobodno otići. Ne shvaćam zašto ne želite razgovarati s nama... Zahvaljujem na svemu izjavio je Noah i ustao. Laku noć. Jeste li se večeras zaputili tamo? U ruci je držala letak koji je pozivao na onaj sastanak, letak iz sobe za odmor što gaje presavio i spremio u džep. S jednog od predavanja tijekom prvoga, na propast osuđenoga semestra studija prava na Njujorškome sveučilištu, u misli mu se jasno vratio mudar savjet: Prvo što kažete svojim klijentima nakon što su uhićeni, bili krivi ili nevini, jest da ne kažu ništa: da nikad, baš nikad ne razgovaraju spolicajcima. Ali kako bi dobar savjet bio od koristi, morate ga se pridržavati. Osim toga, ova uštogljena žena nije ni bila policajka. Samo ću skoknuti tamo da se nađem s nekim, a zatim idemo najedno drugo mjesto. Sto znate o toj skupini, gospodine Gardneru? Baš ništa. Kao što sam vam već rekao...

39 Povezani su s Arijevskim bratstvom izjavila je lupajući pritom po fasciklu koji je ležao na stolu i paravojnom skupinom Lone Star, Nacionalnim radničkim vijećem, koalicijom Common Law, s Earth Liberation Frontom... Čekajte, samo malo rekao je Noah. Nacionalno radničko vijeće? Nacionalno radničko vijeće malena je i neprofitabilna organizacija s ograničenim budžetom koja se bori protiv izrabljivanja radnika i dječje radne snage. Želite li poslušati moj savjet, gospodo? Bolje bi vam bilo da osvježite dosjee kojima raspolažete ako ne želite da vam se ljudi smiju. I kao što sam vam već rekao, ne znam ništa o toj skupini, ne znam ni što rade, ni što mislite s kime su sve povezani. Ondje ću se susresti s nekim drugim, a zatim zajedno idemo negdje drugdje. Vjerujte mi, u Arijevskome bratstvu ne bih stekao previše prijatelja. Upro je tada prstom u zaslon računala. No vi ste do sada sigurno već zavirili u moj dosje i to već dobro znate. Znamo tko ste, gospodine Gardneru. Mislim da time želite reći kako znate tko je moj otac. Dobro. Odlično. Ako nemate drugih pitanja, rado ću vas napustiti. Kimnula je i rukom pokazala vrećicu s njegovim stvarima koja je ležala na stolu. Podigao je vrećicu, iz ruke joj istrgnuo letak i izašao bez riječi. Dok je Noah hodao ulicom, kiša se ponovo smirivala i prerastala u ledenu rosulju. U hodu je džepove ponovo punio svojim osobnim stvarima. Nasred ulice čuo je kako mu netko viče iza leda. Bio je to taksist kojeg su prema kombiju odvlačila dvojica dvostruko glomaznijih od njega. Noah i taksist su se pogledali. Ono što je ovaj sada vikao nije bilo teško razumjeti, jer bile su to riječi koje je vjerojatno iz priručnika naučio u slučaju da noću u taksiju nešto pode po zlu. Pomozi mi, prijatelju. Upravo to je govorio, neprestano ponavljao u najjednostavnijim varijacijama, kao da se nadao da će Noah sljedeći puta shvatiti u kolikim se problemima ovaj momak nalazi i da mu je potreban netko tko će se za njega založiti kako bi ga izvukao iz problema i omogućio mu da večer ipak provede sa svojom obitelji. Ali stoje Noah mogao učiniti? Ne može čovjek pomoći baš svakome tko se nade u nevolji. A bolje mu je i bilo da se ne miješa. Koliko je shvatio, momak je bio voda važne terorističke jedinice. Osim toga, kasnio je na sastanak s mladom gospođicom kojoj je silno trebala dobra doza stvarnosti.

40 Noah je nastavio dalje svojim putem, puštajući da čovjekove usrdne molbe iščeznu u daljini njemu iza leđa. I nije mu to palo baš tako teško koliko je trebalo.

41 SEDMO POGLAVLJE Vlik je broj praznih taksija pokraj Noaha prošao dok je hodao prema središtu grada, ali on se nije usuđivao ponovo podignuti ruku i zaustaviti jednog od njih. Gužva u čitavome gradu još uvijek je bila sveprisutna poput noćne more, a usprkos sporadičnoj kiši, činilo se kako je bolje duboko udahnuti i nastaviti pješice nego izlagati se riziku još jedne zloslutne vožnje. Bilo kako bilo, uzevši u obzir činjenicu daje večer prerasla u neprekinut niz loših odluka, odlučio je nastaviti pješice. Spuštena pogleda i pognut, nastavio je brzim korakom, a na tom se otoku tako do svake točke može stići u razumnom vremenskom razdoblju. Ključ svega je jasan cilj. Nisu Njujorčani takvi kakvi jesu zato što odluče biti osorni dok hodaju, oni jednostavno žele stići onamo kamo su pošli. Sa sedamdeset tisuća ljudi s kojima se susrećete na svakom kvadratnom kilometru, jedini način da stignete do zacrtanog cilja jest izbjegavati kontakte s nasumičnim strancima. No, koliko god se trudili, kontakt se jednostavno ne može izbjeći. Pogled na vozačevo lice Noahu je do mozga dopro tek kasnije, tek kada mu je okrenuo leđa, a tada mu se činilo daje prekasno vratiti se. Bilo je prilično mračno, a on je stajao dovoljno daleko, daje prizor tog očajnog lica trebao biti odveć mutan da bi ga se sjećao, pa ipak mu se u sjećanje urezao kristalno jasno. Pomozi mi, prijatelju. Noah je duboko udahnuo i zatresao glavom kako bi ga izbacio iz sjećanja te nastavio dalje. Kao prvo, pajdo moj, nisam ti ja nikakav prijatelj. Kao drugo, nije to bio njegov problem. A treće, treće nije ni bilo potrebno. Ne može čovjek baš svakoga zaštititi. Kada bi počeo spašavati sve odreda, bi li tome ikada bilo kraja? Taje vrsta lažnog oslobođenja od osjećaja krivnje nekoć dobro I unkcionirala, no sada se osjećao prazno, još i gore: osjećao je krivnju. I dok se trudio misli prebaciti na nešto drugo, otkrio je kako postoje još mračnije stvari koje ga izjedaju iznutra. Što se zapravo dogodilo na onom sastanku u uredu? I što se možda još uvijek ondje događalo? Noahov je otac carstvo u industriji odnosa s javnošću izgradio isključivo na reputaciji huškača bez kajanja, plaćenika koji će se boriti za sve i svakoga ako mu

42 plate za to. Išao je posvuda gdje se moglo zaraditi bogatstvo, a takvih je prilika bilo uvijek, u dobra i loša vremena tražili su se ljudi s određenom moralnom fleksibilnošću kada su u pitanju klijenti. Promotriti stanje na terenu, identificirati igrače, odabrati stranu, izraditi plan bitke i provesti ga u djelo. Takva je igra, a stari je Arthur Gardner uvijek igrao da pobijedi. Kao reklamni agent prvoga reda, bio je u stanju ni iz čega stvoriti sukob, a zatim ga unovčiti prodajom oružja zaraćenim stranama. Davno su stvari otišle puno dalje od sukoba između Coca-Cole i Pepsija. Između pseuđoliberalnih demokrata i lažno konzervativnih republikanaca, dalje od sukoba između sindikata i poslodavaca, prostodušnih boraca za okoliš i zlih korporacija, nafte i ugljena, bogatih i siromašnih, puno dalje od umjetno stvorenih problema i fikcija/manipulacija i shema za dobivanje izbora, manipuliranih tržišta, osiguranja dominacije superklase u domovini i inozemstvu bili su to sada stvarni ili umjetno stvoreni problemi koji su se odnosili na čitav svijet, od globalnoga hlađenja iz 1970-ih do današnjega globalnog zatopljenja. Dobro protiv lošeg, ta borba u konačnici nije ni bila važna, tako da ni njemu nije ništa značila. Rat, mir i politika oduvijek su bili sastavni dio svakog biznisa zato što istinski novac počiva upravo ondje. Novac mu, međutim, nije bio jedina motivacija. Novac mu zapravo uopće nije bio motivacija, ne više. Arthur Gardner je tijekom sljedećih dvadeset godina svakoga tjedna mogao u vjetar baciti 30 milijuna dolara, a da ni izbliza ne isprazni svoje prekomorske bankovne račune. Ciljevi i dometi tijekom godina bivali su sve veći, tako da su u konačnici uvelike prerasli isključivo financijske interese. Sada su još samo moć i upravljanje njome mogli fascinirati čovjeka kao što je on. Zadubljen u vlastite misli, Noah je došetao do ruba nogostupa, a to je pogreška koju nijedan iskušan pješak ne čini po kišnome vremenu. Baš u tom trenutku pokraj njega je protutnjao gradsku autobus, zapljuštao kroz baru veličine Lake Placida kojaje nastala kod kanalizacijskoga odvoda te u zrak bacio prljavu, motornim uljem začinjenu vodu koja gaje do kože promočila sve do pojasa. Dok je autobus nastavljao dalje, ugledao je gomilu klinaca koji su se tiskali uz prozore, oduševljeno upirali prstima i zviždali, sretni što su odigrali ulogu u njegovu namakanju. Savršeno. Noah se zaustavio ispod tende i razmotrio u kakvu je stanju. Dosegnuo je kritičnu točku: od glave do pete na njemu nije bilo nijednoga kvadratnog

43 centimetra suhe odjeće. Pomno je pregledao oznake ulica kako bi vidio gdje se nalazi morao je prijeći još samo nekoliko blokova zgrada. Dok je hodao, u misli mu se ponovno vratio onaj sastanak. Možda je previše razmišljao o tome. Tijekom godina, njegov je otac na jednako gorljiv način opetovano izricao slične pozive na akciju, radeći pritom na povratničkim političkim kampanjama zaboravljenih kongresmena ili reklamnim kampanjama za različitee marke deterdženata za rublje. Bilo daje u pitanju bio novo icvolucionarno sladilo ili takozvana fundamentalna preobrazba Sjedinjenih Država koja se dogodila baš tog poslijepodneva, bilo to uvijek isto, isprazno vašarsko lajanje koje se klijentima toliko sviđalo, predstava koju im je starac rado nudio. Zvučalo je to dovoljno dobro da mu umiri savjest, barem za sad. Osim toga, što je to onaj starac govorio? Ne postavljajte pitanja,iko ne želite čuti odgovore. Noah posve sigurno nije htio čuti odgovor. Bilo je lakše izvršavati naredbe i primati plaću, a pritom ne znati koje posljedice te naredbe za sobom povlače. Na letku je pisalo da se sveamerička zabava održava u Stars 'n Stripes Saloonu, šarmantnom, rustikalnom lokalu u Tribeci. Noili je ondje bio nekoliko puta dok je s klijentima obilazio pivnice n središtu grada. Stars 'n Stripes bio je poznat kao malo, ali slatko zadovoljstvo, maleno mjesto s domaćom atmosferom, pomalo kičastom, prijateljsko okružje s veličanstvenim konobaricama, (-Jasnim južnjačkim rockom koji je treštao iz džuboksa i jeftinim i lomaćim točenim pivom. Prolazeći pokraj posljednjeg bloka zgrada, Noah je još gajio nadu da će okupljanje ili što god to bilo biti slabo posjećeno te da će mu se ukazati prilika da u kut stjera onu žestoku djevojku i s njom kvalitetno razgovara. A postojala je i velika vjerojatnost da ii' odaziv biti malen. Naposljetku, koliko je blesavih krajnjih desničara uopće moglo živjeti u ovom prosvijetljenom gradu i koliko je njih bilo spremno izmigoljiti iz svojih bunkera i otići na sastanak na kišni i ledeni petak? Kada je konačno došao do odredišta, dobio je krajnje depresivan odgovor na svoje pitanje, a on je glasio da su baš svi došli na zakazani sastanak.

44 OSMO POGLAVLJE S ugla Hudsona i West Broadwaya, Noah je mogao vidjeti veliku gomilu koja se izlijevala preko nogostupa. Mjesto je bilo krcato, svjetlost koja je dopirala iz unutrašnjosti pivnice bila je zatamnjena zbog gomile okupljenih koji su stajali uz prozore. Samo produži dalje vlastiti mu je ratio došapnuo taj mudri savjet zaboravi čitavu ovu nesretnu večer i otiđi kući, uroni u onaj ugodni, topli jacuzzi. Pametniji bi mladić možda i poslušao, obustavio daljnju štetu i išao na sigurno, ali njega je obuzela nekakva tvrdoglava predanost zacrtanome cilju zbog koje je odbacio svaku pomisao o odlasku kući. Odustati sada značilo bi daje čitavo ovo bijedno putovanje bilo uzaludno. U zatamnjenome izlogu jedne trgovine, Noah je provjerio kako izgleda, prstima je nekoliko puta prošao kroz kosu sve dok nije izgledao kolikotoliko pristojno, poravnao svoju prljavu i mokru odjeću te prešao ulicu kako bi uronio u ratoborno more konzervativnih ekstremista. Živa glazba koja je dopirala iz unutrašnjosti miješala se s brujanjem mnoštva. Ljudi je bilo toliko da nije bilo moguće kretati se pravocrtno. Raznolikost okupljenih bila je posebno iznenađenje, činilo se kako tu nema baš nikakve rasne, klasne ili bilo koje druge isključivosti kojom su mediji raspirivali američku kulturnu podijeljenost. Bilo je to sveopće miješanje ljudi u odijelima stajali su tik uz one u majicama i trapericama, poslovni ljudi čavrljali su s hipijima, crni i bijeli, mladi i stari, kauboj i dama s urom vrijednom šesto dolara svi su međusobno razgovarali, energično raspravljali, uzajamno se slagali i razilazili u mišljenjima dok je prolazio između njih. A mediji su ovakve sastanke opisivali kao tipična zborna mjesta starijih bijelaca ograničena imovinskog stanja i još ograničenije inteligencije. No ovdje je lulo svega i svakoga. Dok se polako probijao u unutrašnjost, Noah je ugledao izvor glazbe, usamljenoga gitarista na provizornoj pozornici. Njegov vanjski izgled i glas bili su u potpunome neskladu na ulici ga čovjek uopće ne bi zamijetio, jer bio je samo jedan od mršavih momaka s prištevima i trodnevnom bradom u nizu no pozornicom <vladao poput kakve rock zvijezde. Kada je o njegovu stilu riječ, bio je zapeo negdje usred široko prihvaćene folk glazbe iz 1960-ih godina, a pjevao je i

45 svirao tiho i prodorno, kao da pazi da svaka riječ i nota budu iskazane onako kako su napisane. Kada je na red došao refren, upro je prstom u publiku i sagnuo se do usne harmonike koja mu je bila pričvršćena oko vrata, zasvirao vatreno, s tugaljivošću punom moćne energije, dok su ljudi počinjali pjevati s njim. Glazba i atmosfera što ju je stvarala bili bi pametan reklamni po(ez kada bi ga znali iskoristiti. Jer budu li njihovi protivnici nastavili prikazivati ih kao poput sira blijede ljubitelje NASCAR utrka, do zuba naoružane reakcionare koji voze kamionete, a skloni su rasizmu i nasilju, koji bi potez za ove ljude bio bolji nego pozvati se na miroljubivi duh Martina Luthera Kinga ili Mahatme C iandhija? Ako već ništa drugo, to bi njihove ljevičarske kritičare stjeralo uza zid. Noah se sagnuo kako bi iznad glave propustio poslužavnik pun krigli s Budweiserom i istodobno se izmaknuo kako bi konobaru omogućio prolaz. Okrenuo se kako bi pogledao s kime se pritom sudario i ispred sebe ugledao Molly Ross. Prvo stoje zamijetio bilaje činjenica da se preodjenula. Na sebi je imala finije traperice i džemper u toplim jesenjim nijansama, nokti su joj bili lakirani, a u kosi je umjesto olovaka imala maleni grimizni cvijet. No bilo je tu nečeg značajnijeg od promjene odjeće. Razlikaje bila suptilna, ali i upadljiva, a svodila se na jedno: koliko je neskriveno prezirala ljude iz ureda, toliko joj je bilo stalo do ovih ljudi. To je bilo to, bilaje tamo gdje pripada i to joj se vidjelo u očima. Pa, dakle rekla je Molly nudeći mu pritom tek natruhu osmijeha gle što nam je maca donijela. Po prvi je puta u njezinu govoru naslutio blagi južnjački naglasak. Da, uspio sam. Rekao sam da hoću. Razmaknula je rever njegove jakne, coknula jezikom i zatresla glavom. Zar si ovamo došao pješice po kiši? Ne pitaj. Čekaj. Prijekorno uzdahnuvši, pomogla mu je svući jaknu koju je složila i prebacila je preko ruke. Dođi, imam stol tamo, pokraj džuboksa. Malo ću se raspitati, sigurna sam da netko ima rezervnu majicu koju bi mogao odjenuti. Ne, stvarno, ne moraš se truditi... No ona mu je već okrenula leđa i pružila ruku tako daje može slijediti. Uhvatio ju je za ruku i slijedio dok se ona probijala kroz gusto načičkanu gomilu.

46 Ubrzo su došli do malenoga okruglog stola za dvoje u blizini pozornice s dvije barske stolice. U višim društvenim sferama, bila bi ovo VIP mjesta. Odmah se vraćam rekla je, a zatim iščeznula u bučnome mnoštvu. Nakon još jedne tipično američke skladbe, pjevač je nastup i ikončao popraćen glasnim aplauzom i zvižducima odobravanja. K ada su se ovacije utišale, Noabu je prišla konobarica i pitala čime ga može poslužiti. Iz nekog razloga izjavio je Noab obuzela me neočekivana zelja da popijem jedan Samuel Adams. Zapisala je narudžbu, a činilo se kako uopće ne zamjećuje Noaliovo nimalo»kavansko«, usiljeno ponašanje. Molly se vratila s dvije šalice kave, tri majice i ogromnim bradatim muškarcem u kombinezonu i sa šiltericom. Majice je očigledno pokupila iz prtljage ljudi koji su netom doputovali u grad. Nije bilo jasno gdje je pokupila gospodina glomaznog, ali svakako je izgledao kao daje došao ravno s nekog polja. Veliki je podigao bradu prema Noahu. Tko ti je taj momak? pitao je. Nije mi momak rekla je Molly na način kojim je samo naglasila koliko je to nemoguće. Ovo je Noah Gardner, iz tvrtke u kojoj radima, i Noah, ovo je moj prijatelj Hollis. Mišićava desna ruka sa šakom veličine boksačke rukavice ispružila se prema njemu, a Noah je ispružio svoju ruku. Drago mije, Hollis izjavio je, stišćući ruku dovoljno čvrsto da pokaže kako iskreno misli ono što govori. Nije htio pokrenuti natjecanje u stiskanju šake u koje se često upuštaju muškarci na prvom susretu. I meni je drago odgovorio je krupni momak. Bilo je izvjesno kako je lijepo ponašanje nešto čemu se učio od djetinjstva, a po njegovu se ponašanju moglo vidjeti kako je rukovanju s neznancima pristupao s velikim poštovanjem. S obzirom na velike fizičke proporcije, glas mu je bio neočekivano kreštav i piskutav. U kontaktu s njim, čovjek je imao osjećaj daje upoznao ovlaš izbrijanog, dva metra visokog medvjedića Winnieja ili prije grizlija koji govori. Molly je zatim pokazala muške majice koje je donijela. Medu njima je bio gornji dio trenirke s natpisom Kent State, tamna majica s kapuljačom, pokidanim džepom i rupama od moljaca te dvobojna majica s natpisom PROGLAŠEN NEZNALICOM sprijeda. Odabrao je gornji dio trenirke. Hvala rekao je Noah osvrćući se oko sebe. Kamo mogu otići da odjenem ovo?

47 Za Boga miloga, pa to je samo majica. Možeš se preodjenuti i ovdje, ako želiš. Nagnula se naprijed, laktovima se naslonila na stol i bradu položila na dlanove te se zaprepašteno nedužno zagledala u njega, čudeći mu se kao mlad zec snijegu. Sumnjam da imaš nešto što Hollis i ja već nismo vidjeli. Aha, priznaješ, dakle, da sam ljudsko biće. Činilo se da ga pozorno promatra, kao ta traga za dijelom slagalice koji joj se nalazi ispred nosa. Trajalo je to samo trenutak, ali činilo se da traje cijelu vječnost. Vidjet ćemo.

48 DEVETO POGLAVLJE Budući da nije stigao pošteno se osunčati, Noah je odlučio preodjenuti se dalje od tuđih pogleda, ali ispostavilo se kako je u i oaletima jednaka gužva kao i izvan njih. U zraku se posve izvje110 osjećao miris trave. U gomilije već uočio nekoliko ogrezlih, i/dvojenih primjeraka pušača konoplje. Možda su se i oni sa svojim osobnim ciljevima htjeli pridružiti ambicijama veće skupine. Svukaoje svoju mokru košulju i navukao posuđenu, suhu majicu. S hlačama će se morati pomiriti, ali one su se ionako već počele sušiti. A bez košulje i kravate barem će se malo lakše stopiti s većinom luđaka tamo vani. Kada se vratio u prostor same pivnice, vidio je daje veliki momak otišao, no Molly se za stolom pokraj pozornice pridružio drugi muškarac. Noah je zastao pokraj stupa, na mjestu gdje ga nisu mogli odmah uočiti. Nije ondje zastao vođen svjesnom nakanom da ih promatra izdaleka, uopće nije. To uopće ne bi bilo pristojno, a bilo bi i jezivo kada bijedno od njih dvoje bacilo pogled i ugledalo ga kako ondje stoji. No, kratka je stanka prerasla u minuti pa čak i više, a činjenica da bi ga ona mogla vidjeti ubrzo je postala znatno manja briga. Jer oni su sjedili jedno uz drugo, držali se za ruke, razgovarali i šaputali, posve usredotočeni jedno na drugo, nadovezivali se jedno drugome na rečenice, smijali se. Između njih vladala je bliskost, zajedništvo bez ikakva uvijanja, bliskost koja se rijetko možeamijetiti između rođaka, češće između doista starih prijatelja, ali ipak najčešće između zaljubljenih. Ta Molly stvarno je draga djevojka, ne misliš li tako? Noah se trgnuo na zvuk glasa u blizini njegova uha. Okrenuo se pokraj sebe ugledao krupnog Mollyna prijatelja koji se iznad njega uzdizao poput tornja, koji je kao i on promatrao udaljeni stol. Samo sam... Draga djevojka. I pametna. Hitra kao bič. Sada kada je izgovorio nekoliko riječi u nizu, njegov se naglasak jasno razabirao. Taj momak ne samo daje bio s Appalachiansa, nego je izgledao i zvučao kao daje pojeo jednu od Blue Ridge planina. Kako god ti kažeš izjavio je Noah. Tek sam je upoznao, tako da... Onaj momak, tamo s njom, zove se Danny Bailey. Molly mi je rekla da su nekada davno bili blisko povezani, ali dalje se nisam raspitivao.

49 Činilo se kako glumiti nezainteresiranost više nema nikakva smisla. Ilije Hollis znao odlično procijeniti ljude ili je bilo toliko očigledno da gaje ta žena očarala, da se Noah više nije morao ni truditi prikriti tu činjenicu. Dobro, znači tako se zove izjavio je Noah ali tko je taj momak? Njegovo skrovište bilo je razotkriveno, jer Molly gaje uočila i mahala mu da dođe. Da budem iskren, ne znam baš puno o njemu rekao je Hollis, a ono što je zatim izjavio zvučalo je zbunjujuće, budući daje divovski čovjek izgledao kao netko tko se bez problema mogaootući s grizlijem iz zoološkog vrta u Bronxu. Ali me plaši. Kada se vratio stolu, dovukli su još jedan stolac pa su sve troje»jeli. Ti si sigurno Noah rekao je Danny Bailey. Molly mi o irbi nije rekla gotovo ništa. Ako je modulacija u njegovu glasu mogla biti nekakav znak, Uaileyje samoga sebe smatrao prokleto zabavnim. Ostavljao je dojam čovjeka priviklog da druge promatra s pozornice ili da stoji pred kamerama, a sukladno tome se i dotjerao. Bio je prilično zgodan, ali čovjek je izbliza mogao vidjeti sve ono što ostaje kriveno pod svjetlima pozornice: previše bora i borića za tako mlada čovjeka, očajno neukroćena kosa za nekoga kome je toliko stalo do izgleda, odveć mršavo lice, oči upale i pomalo sive. Bio je slika i prilika čovjeka koji je prevalio tridesetu i jedva se još seća dvadesetih. Nisam iznenađen odgovorio je Noah. Jedva da se i poznajemo, a čisto sumnjam da joj se sviđa ono što je do sada o meni doznala. Bailey je Molly kratko gurnuo ramenom. Što kažeš na to, slatkice? Doimala se zbunjeno, a od odgovaranja na njegovo pitanje spadaju je konobarica koja je donijela naručena pića. Ma daj, hajde, razvedrite se. Šalim se zato što vas volim. Evo. Podigao je u zrak čašu za kratka pića i strusio smećkastu tekućinu, a zatim ponovo u zrak podigao sada praznu čašu u namjeri da održi nekakvu zdravicu. Mojim novim prijateljima u čast, a možda i novim obožavateljima. Noah je podigao čašu i ispio gutljaj. Oprosti, ali rekao si obožavateljima?

50 Pa da, čovječe ispružio je ruku kako bi se upoznali i Noah u je prihvatio. Danny Bailey. Izgledao je kao da čeka znak da ga Noah prepoznaje, ali znaka nije bilo. Samo mi nemoj reći da nisi vidio videosnimku. Noah je trepnuo i zatresao glavom. Prevrat, čovječe, video. Taj će video srušiti čitavo prokleto zlo carstvo, trideset pet milijuna gledatelja na YouTubeu. To sam ti ja. Zaprepašten sam, stvarno ga nisi vidio? Internet je preplavljen elektroničkom poštom o njemu. Eh, pa izjavio je Noah to znači da imam doista djelotvoran filtar za neželjene masovne poruke. Legendarni je Danny Bailey na trenutak koji se doimao poput vječnosti izgledao kao da gaje netko posred lica razvalio rukavicom i pozvao na dvoboj. Smirite se, momci rekla je Molly. Bailey je pustio neka zrak između njihjoš neko vrijeme potiho ključa. Zatim se nasmiješio i zatresao glavom, podigao čašu koja je stajala ispred Molly i njezin sadržaj ispio u jednome gutljaju te ustao sa stolca u namjeri da ode. Sagnuo se prema Molly i poljubio joj obraz, šapnuo joj nešto u uho i zagledao se u Noaha. Puno sreće izjavio je Bailey. Da, stvarno, i tebi. Kada je ovaj otišao, Noah se okrenuo prema Molly i prstom lupnuo rub njezine sada prazne čaše. Mogu li ti naručiti novo piće? Ne, ne pijem. Zato je to i učinio, nije bio nepristojan. Ma ne, uopće nije. Danny je dobar momak, samo mislim daje zaglavio negdje u prošlosti ovoga pokreta. Ne govorim ti ništa što njemu već nisam rekla. Vidjet ćeš na što sam mislila kada večeras čuješ njegov govor. Nema baš neki filtar za sranja, tako da mu se događa da ljude zapali za pogrešne stvari, a ima toliko istinskih problema protiv kojih bismo se trebali boriti. Ne može se, međutim, zanijekati da privlači veliku pozornost. Dat ću ti svoje osobno mišljenje izjavio je Noah a moraš znati da sam dobro informiran. Trebali biste pažljivo birati s kime se povezujete. U odnosima s javnošću imamo stav kako je glasnik važniji od same poruke. I nije baš uvijek istina da nema loše reklame. Prihvatit ću tvoj savjet. Dobro gaje promotrila. Drago mije da ti ta majica tako dobro pristaje.

51 Da, moja je veličina negdje između medium i large odgovorio je Noah odlažući smotuljak svoje mokre odjeće na praznu barsku stolicu između njih. Hvala još jednom. Kimnula je glavom. Drago mije što si došao. A sada privukla mu se nekoliko centimetara bliže reci mi o sebi nešto što već ne znam. Noah joj tada instinktivno odgovori: Hoću ako ćeš i ti učiniti isto. Činilo se kako Molly kratko razmatra ponudu. Dobro. Dobro zagrizao je usnu kao da duboko razmišlja dok je razmatrao što će joj prvo razotkriti. Imam nevjerojatnu sposobnost da osjetim kada netko nešto skriva. Ma, sigurno nemaš. Imam. Dok su ostali klinci išli u izviđače, ja sam sjedio iza zatamnjenog stakla, proždirao bombone M&M i promatrao oko milijun najrazličitijih skupina ljudi. Poznajem ljude. Kažiprstom se lupio po sljepoočnici. Ja sam ljudski detektor laži. Dokaži. Noah se kratko osvrnuo oko sebe, pogledom prešao preko bara i pronašao čovjeka kojeg je nakratko proučio. Dobro. Iza tebe, slijeva, na pola puta do oznake za izlaz. Pripijena majica, jedna naušnica u uhu, široki kaput, plavokosi momak s»fudbalerkom«. Budi diskretna. Osvrnula se iza sebe, a zatim ga ponovo pogledala. On nije jedan od vas. Ako nije namjerno ubačen, onda ne znam što to znači infiltrirati se. Molly se ponovo osvrnula iza sebe. A kada se ponovo okrenula prema njemu, nije izgledala kao daje se to osobito dojmilo. Izgledala je zabrinuto, a zatim i bijesno. Smiri se rekao je Noah. Zar si mislila da protivnički tabor neće k vama poslati barem špijuna ili dva? To nije u redu. Ma daj, zaboravi rekao je. Evo, ja sam prvi razotkrio svoju tajnu, a sada ti reci nešto o sebi. Molly je kimnula glavom, a zatim se popela na svoj stolac i povikala preko čitave pivnice.

52 Hej, ti! uprla je prstom u onog momka koji se zajedno s mnoštvom drugih ljudi okrenuo prema njoj. Uživaš u zabavi, zar ne? Pogledajte, ljudi! S nama je i Benedict Arnold! Iz zlonamjernog pogleda što joj gaje uputio dalo se vidjeti da je ovakvo javno raskrinkavanje bilo posljednje što je priželjkivao za petak navečer. Okružen glasnim povicima, preko ramena joj je uputio još jedan otrovan pogled, a zatim se žurno zaputio prema izlazu. Molly je ponovo sjela i slatko uzdahnula. Nešto o meni... da vidimo nagnula se naprijed, bliže Noahu, kao da će mu priopćiti tajnu koju nitko živ ne zna. Ponekad znam biti malo impulzivna šapnula je.

53 DESETO POGLAVLJE Džuboks je iznenada utihnuo I na pozornicu je stupila govornica. Moglo joj je biti oko pedeset pet godina i u očima joj je blistalo samopouzdanje. U mladim se danima sigurno dičila istinskom ljepotom koja je i sada još bila vidljiva, ali koja je ti ckom godina samo sazrela i dobila nove nijanse. Čekala je da se graja donekle stiša, a zatim je pristupila mikrofonu. Dok vas ovako gledam, prisjećam se onog što je u onim ranim danima James Madison rekao o svojoj zemlji:»sretno jedinstvo ovih država nešto je izvanredno, njihov Ustav je čudo, njihov primjer nada slobodi diljem svijeta.«uslijedio je glasan aplauz pun entuzijazma. Kretnjom ruke utišala je prisutne i nastavila.uboks je iznenada utihnuo i na pozornicu je stupila govor Tijekom dugih godina SAD je bio primjer, prijatelji moji, i obećavam vam da će ponovo biti tako. Sada se, međutim, suočavamo s prijetnjom s kakvom se još nikada nismo susreli. Stotine teorija urote trude se objasniti što nam se to događalo tijekom prošloga stoljeća. Velik sam broj tih teorija večeras i čula u govorima, osobno, u porukama ispisanim na transparentima po čitavoj ovoj prostoriji. Svi se mi upinjemo podati nekakav smisao ovome što je prokleto očigledno. Strahujem, međutim, da ponekad vidimo samo simptome, ali ne i bolest. Ta bolest je korupcija, najobičnija korupcija. Korupcija je virus koji lebdi u hodnicima moći, koji je spreman zaraziti i proširiti se među svima čiji su imunološki sustavi načeti pohlepom i slijepom ambicijom. Tako je oduvijek ilo, a naš je sustav vlasti sazdan onako kako je sazdan, s političkom moći podijeljenom na tri različite grane vlasti, a svaka je od njih strogo ograničena vlastitim djelokrugom i principima koje nalaže zdrav razum. Naši temeljni dokumenti novi su oblik vladavine uspostavili kako bi nas zaštitili od boleština koje slobodu uništavaju još od početaka civilizacije: od neizbježnog rađanja tiranije koja snagu crpi iz pohlepe i nezasitnosti vladajuće klase. Neprijatelj s kojim se suočavamo danas isti je onaj koji se oduvijek upinje porobiti ljude. Nije ovo neka nova prijetnja. Povijest čovječanstva kronika je ljudske borbe protiv tlačenja manjine nad većinom. Ta manjina uvijek je među nama, u svakoj generaciji, samo čeka priliku istupi i preuzme moć. Thomas Sowell jasno je predočio našu borbu:»temeljni problem nije što je najbolje, nego tko će odlučiti stoje najbolje.«ne morate smišljati nikakvu novu teoriju urote kako biste objasnili što se oko nas događa. Vladajuća je klasa napisala i objavila svoje planove i vlastitu povijest, bez ikakva uvijanja.

54 Uzela je u ruke i pred svima u zrak podignula veliku knjigu tvrdih korica. Naslov ove knjige je Tragedija i nada. U njoj je gotovo tisuću četiristo stranica povijesti i ciljeva neprijatelja. Znamo da ta knjiga sadrži istinu, jer nije fikcija koju je napisao netko od nas. To je smirena i racionalna knjiga činjenica koju je napisala upućena osoba, povjesničar naklonjen ciljevima vladajuće elite, predsjednički mentor koji se, usput budi rečeno, zove Carroll Quigley. Čovjek koji je iza nje stajao iz ruke joj je uzeo tu i zamijenio je starijom i tanjom knjigom. Ako je to njihova povijest, onda je ovo rani, objavljeni primjerak njihova plana djelovanja. Obećanje američkog života autora Herberta Crolyja, djelo prvi puta objavljeno 1909., prije početka velikoga sloma. Njegov autor zalagao se za ono što je osobno prozvao novim nacionalizmom. Velika vlada, programi i odjeli u stalnome širenju, državaskrbnica koja ima ovlasti vršenja ovrhe, baš kao i one zakonske nad svim aspektima života. Bio je uvjeren da u novoj, industrijskoj eri ljudi nisu u stanju upravljati sami nad sobom, baš kao što su dobronamjerno, ali i neupućeno predviđali Utemeljitelji. Naposljetku, kada je shvatio što je zapravo pokrenuo, Crolyje odustao od vlastita životnog djela. Preživjeli su, međutim, njegovi zapisi, a oni su utjecali na sve fundamentalne promjene koje je iznjedrilo ono stoje u prvoj polovini dvadesetoga stoljeća postalo poznato kao»progresivni pokret«, od Zakona o saveznim rezervama do poreza na dohodak i spiralnoga rasta zaduživanja i ovisnosti koja je započela s New Dealom. Odložila je knjigu, a kada je ponovo progovorila, učinila je to tihim i promišljenim glasom. No, Herbert Croly nije bio zao čovjek. Njezina izjava bilaje popraćena posvemašnjom tišinom u publici. Priželjkivao je bolji život za svoje sunarodnjake. Zapisivao je vlastite zamisli s pomoću kojih je to kanio provesti u djelo i bio je slobodan učiniti to. Amerika danas vrvi stavovima, pokretima i planovima koji se radikalno razlikuju od naših. Čak se i mi ovdje okupljeni uvelike međusobno razlikujemo, a tako će uvijek biti. Opasnost prijeti kada kultura korupcije preokrene i iskoristi dobre namjere, kada oni koje smo izabrali kako bi nas predstavljali prestanu djelovati sukladno našim interesima i počnu se skrbiti isključiva za vlastitu dobit... Sada nam se događa upravo to. Imamo ljude koji su zbog vlastite dobiti u stanju pravdu koja je jednaka za sve zamijeniti onom socijalnom, koji individualnu slobodu zamjenjuju svemogućom, sveznajućom središnjom vlašću, koji zaboravljaju veličanstveni kreativan potencijal američkog

55 pojedinca, srce same nacije, zamjenjuju ga dvoklasnim društvom u kojem elita vlada, a ispod nje su svi isti: homogenizirani, podređeni, zaduženi i nemoćni. To će nam učiniti korupcija, a mi smo joj dopustili da se predugo bahati. Noah je s govornice skrenuo pogled prema okupljenome mnoštvu kako bi ih promotrio: teško je osloboditi se starih navika. Gotovo svi u prostoriji aktivno su slušali, ali bilo je i iznimki. Skupina muškaraca i žena, njih petnaestak, bili su raštrkani po čitavome baru i neznatno su se razlikovali od ostalih. Nije u oči toliko upadala sama odjeća, koliko držanje. Daleko su veću pozornost posvećivali jedni drugima nego onome što se zbivalo na pozornici. A barem polovina njih u rukama su imali malene, digitalne videokamere. Hej šapnuo je Noah i dlanom pljesnuo po stolu pokraj Mollyne ruke. Ona gaje, međutim, samo utišala, a svu je pozornost i dalje usmjeravala prema ženi obasjanoj svjetlošću reflektora. Još jednom je zato zabrinutim pogledom prešao preko čitave prostorije i okrenuo se prema govornici. U Washingtonu D.C. postoji trideset pet tisuća evidentiranih lobista izjavila je žena, a njezine su riječi popratili povici negodovanja i zvižduci iz publike. Na svakog pripadnika Kongresa dolazi gotovo sedamdeset lobista. Prošle su godine zajedno potrošili tri i pol milijarde dolara, stoje više od šest i pol milijuna dolara po kongresmenu. Tim novcem oni kupuju utjecaj, ali ne u vašu korist, nego kako bi ostvarili ciljeve svojih klijenata, velikih korporacija, međunarodnih banaka, brokera na Wall Streetu, stranih vlada, medijskih divova, ciljeve istinske, samoproglašene vladajuće klase. Njihovi lobisti ispisuju račune, a vaši kongresmeni rade kao bojovnici izvitoperenog zakonodavstva, glasuju onako kako im nalažu njihovi menadžeri. Nisu, naravno, baš svi takvi. U Washingtonu D.C. još ima dobrih ljudi, muškaraca i žena, ali više ih se nego dovoljno odavno iskvarilo. Odustanu li od prisege što su je dali kada su stupali na dužnost, obećavaju im bogatstvo i slavu, ponovljene mandate, samo ako plešu kako gospodari sviraju. U Miprotnom se mogu pozdraviti s karijerama u takozvanome javnome sektoru. Ova zemlja utemeljena je kao zastupnička republika, no ovdje vas više nitko ne predstavlja, zar ne? Iz pozadine se čulo razgovijetno Ne! koje je pokrenulo lavinu povika sa svih strana. Pustila je neka jedno vrijeme viču, a zatim je kretnjom ruke zatražila da se utišaju te je u zrak podignula tanani dokument. Ovo je Ustav Sjedinjenih Američkih Država. U ovom, tikanome obliku sastoji se od samo petnaestak stranica, a izvorno je rukom napisan na samo četiri

56 pergamenta. Evo ga. Ovdje c cjelokupan vrhovni zakon naše zemlje, okvir čitavoga sustava upravljanja. A znate li zašto je tako malen? Zato što je i sama Vlada i rebala ostati malena. Je li federalna Vlada od vitalnog i ključnog značaja za našu domovinu? Jest. Treba li postojati kao srce i simbol našega jedinstva, kao smjerokaz nama kao jedinstvenoj naciji na putovanju kroz povijest? Da. No, taje Vlada trebala biti malena. Zašto? Zato što ste vi i ja, zato što smo mi istinska Vlada ove naše zemlje. To je zaboravljena istina koja nam se obraća s ovih malobrojnih stranica. Utemeljitelji su znali da se vlast iskvari. Zali) nam je Thomas Jefferson i poručio daje opiranje tiranima čin poslušnosti prema Bogu. Njima je bilo jasno daje zlo, baš kao i gravitacija, jedna od sila prirode. Korupcija naposljetku uvijek pusti korijen. Poput korova u vrtu, čvrsto se uhvati, raste i zavlada. Mudno bdijte, tako nam je rečeno, pazite na postupke svoje vlade ili će ovaj raj slobode i prilika iščeznuti u jednoj jedinoj generaci i. A mi smo, prijatelji moj, predugo odvraćali pogled s naše svete dužnosti. Zaboravili smo bdjeti, prespavali smo stvaranje novih okvira, korumpiranih i u neprestanom širenju, što su trebali zamijeniti temeljne okvire koje su iscrpili dovoljno da ih sruše. A sada se oko sebe osvrćemo i shvaćamo kako smo umalo ostali bez budućnosti. Naši predstavnici u vlasti pri stupanju na dužnost prisežu da će podržavati i braniti Ustav Sjedinjenih Američkih Država. Ali za mnoge od njih to su tek puste riječi. Nikada se čak ni ne osvrću na mudrosti koje bi trebali čuvati. Čim je izgovore, zaboravljaju prisegu koju su dali, a Ustav Sjedinjenih Američkih Država nikada im više ni ne padne na pamet. Odložila je dokument na obližnji stolić s kojeg je zatim podignula tamnu knjigu veličine telefonskoga imenika za područje Brooklyna. Čitav Ustav može se presaviti i nositi u džepu košulje, a preporučila bih vam da ga, ako to već ne činite, neprestano i nosite uza se. Ovo je, međutim podignula je masivnu knjigu u zrak svezak federalnog poreznog zakona. Spustila je knjigu do pojasa i ispustilaje iz ruku, tako daje svom silinom tresnula o pozornicu. Tisuću četiristo stranica, a to je samo jedan svezak; postoji puna polica ovakvih svezaka. Šezdeset sedam tisuća stranica propisa, kazni i zločina za koje ste svi odreda krivi dok ne dokažete vlastitu nevinost. Nema vam spasa kada vam na vrata pokuca Ured za prihode. A znate li zašto je ova knjiga ovako velika, zastoje iz godine u godinu sve veća? Iz istoga je razloga Ured za prihode uključen u donošenje zakona o javnome zdravstvu. A nekoć je iz istog tog razloga državna Riznica bila uključena u prohibiciju. Zato što moć ubiranja poreza za sobom

57 povlači moć da se uništi. To nije moj osobni stav, to je stav Vrhovnoga suda Sjedinjenih Država! No, ne treba vam sudac da bi vam rekao ono što je očigledno svakome tko je ikada pokušao ispuniti porezni obrazac. Porezni zakon nije pisan tako da bi ga mogli čitati i razumjeti obični ljudi. On je stvoren kako bi zaštitio one koji su od nas dobili vlast, kako bi bio selektivno oružje koje će se koristiti protiv svakog tko se usudi podići glas i iznijeti suprotno mišljenje. Zakon nije stvoren zbog njih, nego za vas: upravo sada stotine tisuća federalnih zaposlenika duguju gotovo milijardu dolara u zaostalim porezima, i jedan od njih je i državni rizničar. Gomila je uzvratila glasnim povicima negodovanja i zvižducima, tako daje bilo potrebno podosta vremena da se sve stiša. Kada su konačno nastupila kakva takva tišina, žena je nastavila govoriti, samo joj je glas sada bio znatno blaži. Mi koji smo se danas ovdje okupili ne borimo se samo protiv poreza koji se troše izvan svake kontrole, a ni protiv neodrživih dugovanja, borimo se za nešto znatno veće: za pravdu jednaku za sve. Borimo se kako bismo stali na kraj izuzećima od pravde i nedodirljivosti onih koji brojeve pravih ljudi imaju na brzome biranju. Nema razloga zašto bi se netko na čelu Porezne uprave, kongresmen koji piše porezne zakone ili menadžer tvrtke koji ima prijatelje u Bijeloj kući izvukao, a samo mi plaćali posljedice zajedničkih odluka. John Adams jednom je prilikom rekao kako smo mi vladavina zakona, a ne ljudi. Zapitajte se: je li i danas tomu tako? Vaš prihod, vaše obiteljsko ime, veze kojima raspolažete danas su važniji nego ikada. Mogu vam pomoći u uspjehu, ali vam mogu i zajamčiti neuspjeh. A kako uopće mogu postojati u društvu u kojemu su svi ljudi navodno rođeni jednaki? Odgovor je da ne mogu. Zato i jesmo ovdje. A zato i našu poruku o pravdi jednakoj za sve ne može pobiti nitko tko je iole pošten. Kako to znam? Zato što je to bila i poruka Martina Luthera Kinga mlađeg. Noah je zamijetio da se ozračje u baru izmijenilo tijekom nekoliko minuta otkako je žena stupila na pozornicu. Nije to bilo samo zbog činjenice daje tišina bila tolika da se mogla čuti i muha u letu, nego se sve doimalo drukčijim. Držala ih je na dlanu. Važno je prisjetiti se činjenice da su neuspjeh doživjeli svi koji su se tijekom naše povijesti odlučili za nasilje u svrhu ostvarenja vlastitih ciljeva. Doktor King bio je drukčiji. On je ljudima rekao neka kleknu, neka budu miroljubivi s riječima i u djelima, da se drže zajedno i bez predaha bore za svoje ciljeve. Doktor King je shvatio ono što svi mi ovdje okupljeni jednostavno moramo shvatiti: oni koji se

58 upinju ispraviti nepravdu moraju znati prihvatiti patnju ako je ona nužna, ali nikada je ne smiju nanositi drugima. Zaustavile su se sve za kafiće uobičajene aktivnosti. Cak su i konobarice i pipničari bili usredotočeni na riječi koje su se slijevale s pozornice. Doktor King jednom je rekao: 'Nijedna laž ne može dovijeka živjeti.' Znao je da će američki narod, čim shvati kolika je nepravda koju trpi, odabrati pravu stranu. Upravo se danas suočavamo s tim izazovom, a budemo li strpljivi, možemo očekivati baš takve posljedice. Amerikanci su još uvijek dobar i pošten narod. Znaju razlikovati stvarni rasizam od izmišljenoga, nasilje od optužbi za nasilje, znaju razliku između mržnje i domoljublja. Neka odvagnu dokaze, neka za to ostave dovoljno vremena, jer kada dođe trenutak konačne presude, ponovno ćemo biti na pravoj strani. Bijesni ste, znam da jeste i trebate biti nastavila je govornica. Ali sada vas preklinjem, molim vas da odustanete od svakoga tko vam nudi nasilje. Po uzoru na doktora Kinga, i mi želimo ukloniti zlo, a ne one koji ga provode. Opredijelimo li se za nasilje u bilo kojem obliku, tada prihvaćamo igru onih koji nam se protive. A oni su već beskrajne sate utrošili prikazujući nas kao nasilne rasiste pune mržnje pa samo čekaju priliku da tu priču nadopune novim detaljima. Ne pružajte im priliku. Umjesto Billa Ayersa dajte im Benjamina Franklina. Umjesto Malcolma X dajte im Rosu Parks. Podajte im Ghandija umjesto Bin Ladena. Jer oni dobro znaju kako nasilje okrenuti u vlastitu korist. Nemaju, međutim, pojma kako bi iskoristili mir. Žena na pozornici ponovno je u zrak podignula tiskanu verziju Ustava. Osim toga, sve što nam je potrebno za pobjedu, svaki štit i oružje protiv tiranije i ugnjetavanja, čak i u najkasnijim stadijima korupcije koja nas je načela poput bolesti, sve što nam treba upravo nam je sada i ovdje na raspolaganju. Moramo samo pronaći snage i mudrosti kako bismo probudili naše prijatelje i susjede, povratili zakonsku snagu i obnovili ono što je zaboravljeno. Obnovili. Ne prilagoditi, ne preobraziti... obnoviti... Dopustite mi da vam svima postavim pitanje. Mnoge su nas ovdje okupljene prozvali 'protuvladinim elementima', ali tko Ameriku voli više: oni koji je žele obnoviti ili oni koji je žele preobraziti? Savršena tišina koja je do tada vladala prostorom na trenutak je minula. Sa svib su se strana začuli razgaljeni povici i pokliči. Čak i oni likovi koji su odudarali od svih ostalih, oni uz šank, spustili su kamere kao da mogući materijal snimljen u tom trenutku po samoj prirodi stvari ne bi bio ni od kakve koristi.

59 Nemojte dopustiti da vas zavaraju, 'preobrazba' je samo pristojniji način da se kaže kako vam se nešto ne sviđa! Živite li u staroj kući koju obožavate, tada govorite o 'restauraciji' doma, a ne o njegovoj 'preobrazbi' u suvremeno zdanje, zar ne? Isto vrijedi i za stare automobile ili slike, stvari koje imaju stvarnu vrijednost nećemo mijenjati ili preoblikovati, njih čuvamo. Zastala je i pogledom prešla po prostoriji, kao da razgovara sa svakim od prisutnih posebno. Ne znam što vi kažete na to, ali osobno sam uvjerena kako Amerika kakvu su stvorili naši Utemeljitelji zaslužuje daje očuvamo. Hvala vam svima, Bog vas blagoslovio, Bog blagoslovio Sjedinjene Države. Žena je napustila pozornicu, a iz razglasa se začula pjesma Tobyja Keitha. Molly se okrenula i pogledala Noaha, aplaudirajući pritom u znak odobravanja. Nagnula se zatim prema njemu i glasno mu se obratila kako bi nadjačala buku. I, što misliš? Noah je zamišljeno ispio gutljaj iz svoje čaše i slegnuo ramenima dok se buka polagano stišavala. Hoćeš da ti donesem gaziranu vodu ili sok? Ne, hvala. Što misliš o onome što je rekla? Ne znam. Čini mi se da vjeruje u ono što govori. Vau izjavila je Molly pa to je najneodređeniji niz riječi što sam ga ikada od nekog čula. Stvarno si izvrstan u odnosima s javnošću. Žao mije rekao je. Ne volim govoriti o politici. Oduvijek sam smatrao daje to jedna vrsta gubljenja vremena. Dakle, ako sam te dobro razumjela, sklon si prihvatiti činjenicu da osoba koja je govorila tamo gore na pozornici, a riječ je o mojoj majci, usput budi rečeno, po svoj prilici vjeruje u ono što govori, a ipak promišljanje o tim stvarima ne zaslužuje ni sekundu tvoga vremena? To je bila tvoja majka? upitao je Noah. Odgovori na pitanje. Ne, nisam to rekao. Komplicirano je. Ne ledeno je odgovorila uopće nije. Možemo li barem nakratko promijeniti temu? Ne želim raspravljati s tobom... Sada je prekasno, gospodine Gardneru. Dobro, poslušaj me onda. Jasno mije kako ljudi određenog mentalnog sklopa mogu početi mrziti vlast...

60 Mi ne mrzimo vladu. Mi se samo borimo protiv vlade koja je izmakla svakom nadzoru, koja je odustala od svih principa i dopustila daje preplavi korupcija. Dobro, to stoji. Jasno mije da ste uznemireni zbog svega što se u zemlji dogada... Drago mije što ti je to jasno. Jasno mije. Stvari loše stoje, a bit će još i gore prije nego što i ivoj krizi dode kraj, ali sve ovo rukom je prešao preko kafića I n epunog ljudi što mislite da ćete ovim ovdje riješiti? Okupljamo se i zauzimamo stav. Zauzimate stav? Protiv čega? Protiv situacije koja je oduvijek ovakva kakva jest? Jer to se neće promijeniti. Molly se pomaknula na stolcu kako bi mu se primaknula bliže i zagledala mu se ravno u oči. Zašto si zapravo večeras došao ovamo? Uzdahnuo je i odmaknuo se od nje. Pa, pretpostavljam da sam te htio upoznati. Eh, pa evo izjavila je ovo bespredmetno okupljanje, ona zaluđena žena na pozornici i svi ovi zabludjeli ljudi, znaš što? Sve sam to ja. Sada me poznaješ. Tada je pokupila svoje stvari i ostavila ga samog s pivom za stolom.

61 JEDANAESTO POGLAVLJE Nakon prve krigle, Noah više nije brojio koliko je piva ispio, ah u prosjeku je po gostu govorniku ispijao oko sedam decilitara piva. Nakratko je pomišljao da sam sa sobom zaigra igru ispijanja»na eks«kada god netko izgovori bezobraznu riječ poput progresivan, socijalan iliglobalizam, ah daje slijedio tu zamisao, mrtav bi pijan ispod stola ležao samo nekoliko minuta kasnije. Pristupi govornika bili su različiti, ali osnovna im je ideja bila uglavnom ista, jer blaga su odstupanja postojala samo u dvije točke: koga optužiti za probleme u koje je zemlja zapala i što učiniti po tom pitanju. I dalje je sam sjedio za onim stolom uz pozornicu. Nakon razlaza s Molly, nije više bilo razloga da se tu zadržava, no bio je previše utučen da izađe i ode. Osim toga, pivo kojim se obilno natakao doimalo se poput idealnog lijeka koji će mu omogućiti da malo ublaži tu zlosretnu večer. Pri svršetku još jednoga glazbenog predaha, gomila u njegovoj blizini se razmaknula. Ponadao se da dolazi konobarica s još jednom kriglom, ali umjesto nje pojavio se poznati, ogromni bradati čovjek koji je prišao stolu. Hollis ni u jednom mu trenutku nisu rekli njegovo prezime prstom je dodirnuo barski stolac preko puta Noaba. Prema djeliću njegova lica koji nije bio obrastao dlakama jasno se vidjelo da pristojno pita može li sjesti. Molim izjavio je Noah samo izvoli. Barska stolica nalikovala je na komad pokućstva iz kuće za lutke pokraj nježnoga diva, no ipak je izdržala kada je sjeo na nju. Moram ti, međutim, napomenuti da bi ovdje barem stotinu ljudi bilo bolje društvo od mene, tako da se čudim što si došao. Pojavila se konobarica koja je ispred Noaha odložila pivo i (loca-colu ispred njegova novog prijatelja za stolom. Hollis je t ekao da ona oda kako bi odgovorio. Ne znam ni sam izjavio je izgledaš mi nekako žalosno, pretpostavljam. Kao daje netko dolio ulje na vatru i pokvario Noahovo već ionako loše raspoloženje, jer na scenu je uz heavy metal glazbu i ovacije od kojih su podrhtavale sve čaše na policama iza šanka st upila zvijezda večeri, dični Danny Bailey. Pozdrav New Yorku! povikao je Bailey poput ostarjele rock zvijezde koja kreće na jednogodišnju, oproštajnu turneju. Ispru/ io je mikrofon prema mnoštvu kako bi dodatno pojačao njihove povike odobravanja te se nije ni trudio utišati ih.

62 Buka se utišala tek kada je pokazao list papira i mikrofon privukao k sebi, dobru minutu kasnije. Doista, hvala vam. Mogao bih to slušati cijelu noć. No hajdemo sada vidjeti jeste li moji. Kako znate da političar laže? kratko je tada mikrofon ponovo okrenuo prema publici kako bi se čuo njihov odgovor. Usne mu se pomiču! vikali su ljudi. Tako je rekao je Bailey. A promotrite kojim imenima nazivaju pojedine stvari, osobito račune i troškove koje izglasavaju a da ih prethodno ni ne prouče. Ako nešto prozovu Domoljubnim zakonom, onda budite sigurni da će isti ubrzo iskoristiti za progon nas domoljuba. Ako im je nešto Čista neutralnost, onda će je iskoristiti kako bi uništili svoje neprijatelje. Ako je nešto Nepristrana doktrina, ondajoj je svrha nepošteno slobodu govora staviti pod nadzor vlasti i dokinuti vam prava zajamčena prvim amandmanom. Imigracijska reforma, reforma zdravstva... ma dajte, molim vas, kada ih čujete kako izgovaraju riječ 'reforma', želim da umjesto nje čujete preobrazba. A pitanje koje si zatim morate postaviti glasi: u što nas to pokušavaju preobraziti? U bolju, jaču, slobodniju zemlju? Ili mjesto u kojem živi sve više ljudi koje lakše drže pod nadzorom, koje lakše eksploatiraju, koje lakše drže pod vlastitom čizmom? Ova je izjava urodila glasnom i pozitivnom reakcijom koja se nastavila sve dok Bailey nije pokazao list papira i okupljenima dao znak da se utišaju. Hej, je li itko od vas u potrazi za poslom? Nezaposlenost je porasla i prešla brojku od dvadeset posto, govorim o stvarnoj nezaposlenosti, ne o krivotvorenim brojkama kojima nas šopaju na večernjim vijestima. I ništa to nije u odnosu na nezaposlenost od četrdeset posto koja se odnosi na mlade crnce u ovoj slobodnoj zemlji. Kako sam mislio da su neki od vas u potrazi za novom karijerom, došao sam s novim poslovnim mogućnostima. Otisnutu je stranicu držao pod kutom koji mu je omogućavao da pročita tekst. Ovo sam prošloga tjedna pronašao na službenoj vladinoj internetskoj stranici. Riječ je o istinski dobrome poslu, a oni su to radno mjesto nazvali ovako: stručnjak za privođenje i raseljavanje. Reakcija gomile bilaje trenutna, glasna i bijesna. Ma, smirite se, dajte im priliku. Od sveukupnog broja zatvorenika u svim zatvorima svijeta, u našoj se zemlji nalazi dvadeset pet posto od tog broja. A, dovraga, u Sjedinjenim Državama živi tek pet posto svjetske populacije, tako daje broj nepoželjnih po svoj prilici neproporcionalan, što mislite?

63 Čovjek koji je stajao izvan reflektorima obasjanog kruga pružio mu je snop papira. Oh, čekajte malo nastavio je Bailey iščuđavajući se nad onim što vidi. Što je ovo? Mislim da ovo nije trebalo doći do nas. Ovo je vojni Propis sastavljen prije gotovo pet godina. Hoćete li ga, molim vas, pogledati? Njegov naslov glasi Program prisilnoga t<ida za civilne zatvorenike. Možda im za to i treba stručnjak za privođenje i raseljavanje. Uslijedila je nova provala negodovanja. Obuzdajte se malo. Riječ je o opasnim kriminalcima. Netko ili ipak treba držati na uzdi, zar ne? Zašto ih ne bismo strpali u vojni radni logor gdje od njih možemo dobiti malo besplatnoga i.ida? Dokle god nismo kriminalci, nemamo se zašto brinuti. U rukama je preokrenuo još jedan dokument. No, što to imam ovdje? Okružnica iz 1970., napisao ju je čovjek koji će kasnije postati direktor FEMA-e, dokument koji se zalaže za hvatanje i internaciju dvadeset jednog milijuna, citii.im, američkih crnaca, završen citat, u slučaju građanskog nepo.luha. Točne brojke su mi ostale kod kuće, ali uvjeren sam daje dvadeset jedan milijun brojka koja tada ugrubo predstavljala sve američke crnce. A evo, ovdje je razrogačio je oči nakon što je kratko bacio pogled na dokument plan Američkih zračnih snaga 55-2 u slučaju građanskih nemira, a koji ministra obrane ovlašćuje da u slučaju krize posegne za oružanim snagama kako bi se uspostavio red i mir. U sklopu baš tog plana, provedene su vojne vježbe, kojima se potvrđuje da imaju smisla za humor, a te su vježbe prozvane kodnim imenom Rex-84. Vježbama se trebalo utvrditi koliko efikasno vojne snage mogu uhititi i zatočiti sve neposlušne Amerikance s njihovih popisa. Dok je govorio, Bailey je podizao dokument za dokumentom. Pitate se o kakvim je popisima riječ? Raznorazni su to popisi. Ilije FBI-ov popis ADEX iz kasnih 1960-ih; ADEXje kratica za agitatorski indeks, a prepun je opasnih intelektualaca, sindikalnih vođa, ljudi koji su govorili protiv Vijetnamskoga rata. A sada na DHS-ovu popisu za nadzor nad terorističkim aktivnostima imamo gotovo milijun i pol ljudi, a svakoga se mjeseca tom popisu pridodaje dvadeset tisuća novih imena. Jeste li registrirali neko vatreno oružje? Na popisu ste! Jeste li pružili političku potporu trećoj stranačkoj opciji? Na popisu ste! Jeste li pred izgredima sklonom skupinom domoljuba držali govor o vladinim popisima? Na popisu ste!

64 No, kome trebaju popisi kada vas mogu nadzirati čim požele? Svi ste čuli za 'Digitalnog anđela', napravu koja vam se može usaditi ispod kože, zar ne? Kažu kako je to čip u koji se mogu pohraniti medicinski podaci, za sigurnost djece i oboljelih od Alzheimera. Gomila je tad počela ispuštati povike negodovanja i zviždati. Čekajte, čekajte... možda su konačno iskreni, ali znate što? To je apsolutno nevažno! Digitalni anđeo je varka za odvraćanje pozornosti. Svi mi kopamo i istražujemo o tom čipu za ugradnju ispod kože, a istodobno stojimo u redovima kako bismo kupili najnoviji model iphonea ili BlackBerryja. Ljudi moji, pa čitajte tekst ispisan sitnim slovima! Ne trebaju nam oni prodavati nikakvu novu tehnologiju, kada mi gorljivo prihvaćamo onu staru! Oh, da, to dijelom možemo zahvaliti i našim prijateljima na internetu, mjestu gdje ih, barem za sada, možemo pratiti s jednakom lakoćom kao i oni nas. Noah je osjetio kako mu se lice žari. U Baileyevoj je ruci bio ispis vladina memoranduma koji je procurio na internetu, na čijem je uklanjanju osobno radio čitavoga jutra. To je sada doista bilo bezopasno, kao da ga nikada nije ni bilo, samome je sebi ponavljao to, ali svejedno gaje živcirao samodopadan pogled momka na pozornici. Govoriš li protiv pobačaja nastavio je Bailey čitajući s memoranduma ako si ratni veteran, ako se zalažeš za obranu Drugog amandmana, suprotstavljaš se ilegalnoj imigraciji, zalažeš se za školovanje kod kuće, na automobilu imaš naljepnicu na kojoj piše'chucka Baldwina za predsjednika' ili ako te, Bože sačuvaj, uhvate s primjerkom Ustava Sjedinjenih Američkih Država, onda svi, vi dobri američki domoljubi, vi majke, očevi, djedovi i bake, ti čuvari slobode, onda vas mogu uz najveće mjere opreza, s upei cnim puškama privesti zato što ste možda terorist! Po svemu je bilo izvjesno da se raspoloženje gomile rasplamsav. Nisu još svi bili prihvatili takvu retoriku, možda deset posto iu]žešćih. I iako ni ta manjina još nije bila dovoljno razjarena za podizanje revolucije, nisu bili ni daleko od toga. Ali, čekajte sada, samo malo. Svi smo im, dakle, na popisima, no neće nas samo tako pohvatati i poslati u koncentracijske logore, zar ne? To bi se moglo dogoditi samo pronađu li nešto za što nas mogu optužiti, u slučaju neke stvarno velike krize. Ali tko odlui uje kada je došlo do krize i o kakvoj je krizi riječ? Možda Kongres? Isti bezubi Kongres koji ni u jednom trenutku nije ni proglasio rat s bilo kojom od sedamdeset zemalja u koje još od 1945.ljemo svoje mladiće i

65 djevojke kako bi ondje umirali? Isti onaj Kongres kojemu nije ni dopušteno pročitati o sustavu vladanju u Orwellovu stilu koji se uspostavlja još od 1980-ih? Ne, Kongres i ie odlučuje. Bailey je podigao novi dokument. Situacija je još gora. I to je službeno još od predsjedničkog naputka broj pedeset jedan. Predsjednik odlučuje. Pažljivo izabrani predsjednik preuzima nadzor nad čitavim cirkusom, odnosno onim što u predsjedničkom naputku broj šezdeset sedam nazivaju 'održivom ustavnom vladom'. Po njegovu se nalogu SAD može pretvoriti u ECG i lako može ostati sve dok novi, blagonakloni car ne odluči da trelu drukčije. Istina je da se to može dogoditi bilo kada. Ako niste nali, vladajuće instance ovu zemlju još od neprestano drže u nekoj vrsti nacionalne krize. Jeste li svjesni činjenice da, živite li i icgdje na stotinama milja dugoj američkoj obali ili uz granicu, na području prozvanom 'Zona bez Ustava', vaša ljudska i građanska prava mogu iščeznuti dok trepneš okom? Nisam to rekao ja, nego ACLU (American Civil Liberties Union). U toj zoni žive dvije trećine Amerikanaca, odnosno njih dvjesto milijuna. Jeste li znali da su večeras, u ovome gradu, naši vode uspostavili ono što oni nazivaju 'zonom slobodnoga govora', gdje možemo uživati u pravima koja nam propisuje prvi amandman, ali ta se zona nalazi daleko od gradskoga središta, tako da onim što imamo za reći ne bismo ometali naše gospodare i predstavnike medija. Eh, pa, dame i gospodo, ovim putem svečano objavljujem kako je točka na kojoj stojim, ali i svaki kvadratni centimetar ove velike zemlje koja se prostire između dva blistava oceana, zona slobodnoga govora. Činim to moćima i pravima koja mije dodijelio Stvoritelj! Noah je morao brzo ščepati svoju kriglu piva prije nego što ju je sa stola pomeo obližnji obožavatelj. Prisutni su već tako energično i glasno pljeskali, da se činilo kako će svakoga trena prijeći u fizičku agresiju. Danny Bailey je s pozornice dao znak da ponovo želi nešto reći. Gadno to izgleda, znam daje tako započeo je Bailey. Ali znate li zašto ćemo ih potući? Potući ćemo ih zato što istina postaje nezaustavljiva kada jednom izađe na vidjelo. Kada se dovoljno ljudi probudi, neće imati izbora, nego izaći iz sjene, na sunce i boriti se, a tad ćemo ih dobiti. Sjetite se da je jedan veliki čovjek jednom rekao: 'Prvo te ignoriraju, onda te ismijavaju, a zatim se protiv tebe bore. A zatim pobjeđuju izjavio je Noah. Bio je to jedan od trenutaka nalik noćnoj mori u kojoj sanjaš da se bez hlača pojavljuješ u gimnazijskoj kantini. Baš u trenutku kada je izgovorio te tri riječi, glasno, ali i samo za sebe, čitavaje prostorija utihnula u iščekivanju Baileyjeva

66 trijumfalnog zaključka. Nekim okrutnim trikom akustike, Noahovo je sarkastično izokretanje Ghandijeva citata jasno doprlo do svakog uha.

67 DVANAESTO POGLAVLJE Tjekom nekoliko sekunda koje su se doimale poput vječnosti, Noah se nadao kako se Danny Bailey neće obazirati na upadicu i da će samo nastaviti dalje, ali bila je to drukčija večer. Noah i pogledao gore i shvatio daje čovjek na pozornici svu pozornost usmjerio upravo u njega. Gle, gle Bailey je prišao rubu pozornice, tako da su sada i.ijali sučelice jedan drugome. Čini se da ovdje imamo juniorkog veleposlanika Ivy League. Noah je uporno zurio u svoju kriglu piva, ali Bailey nije kanio odustati. Dođite ovamo gore, Harvarde, nemojte nas držati u iščekivanju. Ako imate toliko toga za reći, izbacite to iz sebe prostim rijei i ina, kako bismo svi mi seljačine shvatili, a imajte i petlje izreći to jasno kako bi vas svi mogli čuti. Čisto sumnjam da nam možete bogzna što reći o Ustavu ili Utemeljiteljima, ali možda nas mori e prosvijetliti sitnim rasističkim i komunističkim mudrostima od junaka... kao što je Che Guevara. Noah gaje pogledao. Ne, hvala. Oh, ali ja 'ne' ne prihvaćam kao odgovor. Bailey se okrenuo prema gomili. A nećete ni vi, zar ne? Bijesan aplauz ispunio je prostor zajedno s povicima i skandii.injem. Više se jednostavno nije moglo otrpjeti. Dobro izjavio je Noah. Iskapio je ostatak posljednjeg piva, dopustio da mu pomognu popeti se na pozornicu i stao pod svjetlost reflektora. Bailey se odmaknuo od stalka s mikrofonom i rukom mu pokazao neka preuzme njegovo mjesto. Htio bih započeti izjavom zaustio je Noah, pokušavajući glas prilagoditi ozvučenju da sam zahvaljujući poslu kojim se bavim u jedinstvenoj poziciji da sa sigurnošću znam kako je glavnina večeras rečenog apsolutna istina. Nakon ovih riječi, gomila se znatno utišala, baš onako kako je i očekivao. Da vidimo mogu li potvrditi nagađanja nekih prethodnih govornika... Federalna riznica uopće nije federalna: u pravu ste, u principu je riječ o banci u privatnome vlasništvu koja vam uz kamate pozajmljuje vaš vlastiti novac, a njezino utemeljenje bilo je početak kraja sustava slobodnoga tržišta. Sjedinjene Države utemeljene su tako da počivaju na individualnoj slobodi, to je točno, ali budući da ste onim manijacima opsjednutima kontrolom dopustili da njima

68 upravljaju gotovo stotinu godina, vaša zemlja sada počiva na dugovima. Goldman Sachs je danas pokretački stroj, a u slučaju da toga još niste postali svjesni, američki je narod ovdje samo gorivo i ništa više. Komitet 300 postoji. Vijeće za odnose s inozemstvom, Bilderbergova grupa, Trilateralna komisija, Rimski klub... svi oni postoje. I svi su globalisti; ne možete si ni predočiti koliko su bogati i moćni. Među njima ima predatora, potpuno nemilosrdnih ljudi, ali svi oni doista upravljaju svime što se na svijetu događa, baš onako kako ste rekli. Nema, međutim, ničeg tajnog u tim društvima. Nema nikakvih tajnih urota: ono što čine rade javno i bez skrivanja. Gledajte, mjesto na kojem radim mjesto je na kojemu se razotkrivaju sve tajne, jer oni nam moraju reći svoje tajne kako bismo ih mi znali sakriti. Ali postoji nešto zanimljivo: znate li zašto mi nije baš nikakav problem reći vam sve ovo? Zato što se oni više uopće ne plaše američkoga naroda, osobito ne vas. Dovoljno im je poticati vas da se svađate između sebe, preplavljivati vas proturječnim informacijama ili vas pušta11 tla blebećete o urotama i kao hipnotizirani sjedite ispred svojih lelevizora ili računalnih zaslona, dopustiti vam da se okupljate na i ovakvim mjestima i živite u uvjerenju da im zadajete udarce, iako im ni u jednom trenutku ni izbliza niste nanijeli baš nikakvu letu. Uistinu se ostvaruje ono što nazivate novim svjetskim poi rikom, ali on nije ništa novo. Odavno se već to ostvaruje. Pažnju vam odvraćaju tisuće teorija zavjere, iako u njihovoj suštini stoji jedna jedina istina. George Carlin rekaoje to bolje nego što bih ja mogao reći: gore, na samome je vrhu veliki klub, a vi niste u njemu. Oni imaju svu moć, a vije uopće nemate. Vraga je nemamo! doviknuo je čovjek iz pozadine. Dobro, dobro, mislim da znam što pokušavaš reći. Kada bi me svi zajedno uspjeli prikupiti dovoljno glasova da učinite nešto značajno, tada biste možda imali neke šanse. No i s tim je lako i zaci na kraj. Dopustite mi da vam pokažem. Noah je prstom upro u prilično korpulentnog čovjeka koji je stajao uz šank. Mogu li svi pročitati što piše na majici onog momka. Znate, u majici koju je u Bangladešu vjerojatno šivala desetogodišnja djevojčica koja radi šesnaest sati na dan? Okreni se, momčino, tako da svi vide, budi ponosan. Piše: Rođen u Semitskim Američkim Državama* Ako već nije ubačeni agent ili provokator, onda bi vi i vaši neprijatelji odmah trebali angažirati. Taj momak je razlog zašto me uopće nije strah govoriti vam stvari koje bi trebale biti i jasne: dok je on uz vas, tko će povjerovati i u jednu vašu riječ? Na svakom okupljanju koje organizirate novinari će, ako imate sreće i la se uopće pojave, uočiti baš njega i on će biti na

69 svim naslovnicama. Želite li znati zašto ne možete dobiti baš nikakvu podršku od devedeset sedam posto američkog stanovništva, to je zato što imate posla s takvim ljudima. Prozivanje različitim imenima također djeluje poput čarolije. Prstom je upirao u različita lica i dodjeljivao im imena. Onaj tamo zalaže se za prava stečena rođenjem, pa Istinoljubac, ono su dvojica pobornika Paulita, jedan Johna Birchera, Slobodoljubac, onaj ondje zalaže se za prevlast bijele rase, pa džanki, troje pobornika "čajanki", a onaj tamo je pravi dobitak na lutriji: on tvrdi da holokausta nije ni bilo. Počevši od toga, prilično vas je lako profilirati tako da se nitko zdrava razuma nikada ni ne poželi pridružiti vam se. Zašto bi? Sudeći prema onome što piše na internetu, na rubu ste da vas proglase ludima, neznalicama, paranoicima, neobrazovanima, promicateljima mržnje, rasistima opsjednutim teorijama zavjere. Tako vam odvraćaju pozornost od stvarnih problema. A sve vam se to vrijeme pred nosom događa veliki obrat o kojem tako strastveno govorite. Pa ipak, okupili ste se ovdje kako biste u zboru propovijedali, kao da će te tako išta zaustaviti. U Washingtonu prema vama ne gaje baš nikakvo poštovanje. Ismijavaju vas. Kažete da želite revoluciju? Ustav što ga je ona gospođa prije nekoliko trenutaka držala u rukama? Upravo vam taj Ustav daje moć da se pobunite na svakim izborima. Jeste li svjesni činjenice da će vam za dva tjedna na raspolaganju biti sva sjedala u Zastupničkome domu Sjedinjenih Država? Predsjednička titula? Trećina mjesta u Senatu? Mislim daje donja granica za ulazak u Kongres petnaest posto glasova. Mogli biste sve preokrenuti i oteti im radna mjesta u samo jednome danu. No, znate li što će se umjesto toga dogoditi? Ja znam. Titula predsjednika primijenit će stranku, ali korupcija će se samo ubrzati. Više od devedeset posto onih koji sada sjede u Kongresu, ljudi koji svakoga dana što ga provedu u Washingtonu zavlače ruke sve dublje u džepove lobista, više od devedeset posto njih bit će ponovo izabrani. Gomila je pozorno slušala, činilo se kako nisu baš svi pretjerano sigurnije li i on možda dio predstave. To je sve što imam za reći izjavio je Noah. Bit ću vani i i i kati automobil, ako netko od vas želi doći i odalamiti me. Da Im idem iskren, mislim da bi tučnjava bila pravi način da večerašiijti zabavu privedem kraju. Došlo je zatim do mlakog pokušaja aplauza i popriličnog žamora medu prisutnima dok je silazio s pozornice, dohvatio svoju mokru odjeću, ostavio nešto novca na stolu i zaputio se prema vrai ima. Čuo je kako Danny Bailey koji je iza

70 njegovih leda stao za mikrofon pokušava nastaviti gdje je ranije stao i trudi se okupljene zainteresirati za njegovu poruku, kakva god ona bila. Noah je bio blizu izlaza kada mu je netko dodirnuo ruku. Za laoje, okrenuo se i ispred sebe ugledao ženu koja je nešto ranije ilržala govor na pozornici, odnosno Mollynu majku. Odličan nastup, osobito s obzirom na to da ste to učinili bez prethodne pripreme izjavila je. Da odgovorio je Noah. Prirodno sam nadaren. Gledajte, nikoga nisam htio omalovažavati... Ne trebate mi se ispričavati. Lice joj je bilo blago, a inteligentne su joj oči bile obasjane istim nedokučivim iskrenjem ko)im gaje njezina kćerka upecala tijekom njihova kratka druženja. Mislim da imamo više zajedničkog nego što slutite. Iza njegovih leda, Bailey je ponovo bio usred svoga vatrenoga govora, moderne inačice već ofucanog pristupa Patricka Henryja. Sudeći prema reakcijama, publika se već bila oporavila od Noahove dvostruke doze stvarnosti i ponovo se dobrano pjenila i talasala. Možda je u pitanju bio kasni noćni sat, činjenica da su se alkohol i bijes gomilali tijekom večeri ili sada posve očigledna prisutnost ubačenih koji su davali sve od sebe kako bi raspirili gnjev i potakli mentalitet rulje što god daje bilo u igri, stvari su se loše odvijale. Noah se osvrnuo kako bi pogledom potražio Molly, ali masa okupljenih ljudi bila je prevelika da bi išta vidio. Dvojica muškaraca zauzeli su položaj ispred glavnoga ulaza, a po njihovu se držanju dalo naslutiti da će izlaz uskoro biti zatvoren. Jeste li vidjeli svoju kćer? Jesam, prije nekoliko minuta. Mislim da moramo otići odavde rekao je Noah i uhvatio stariju ženu ispod ruke. I to odmah. Na zidu, u stražnjem dijelu prostorije nalazila se svjetleća oznaka za izlaz, a iako je vjerojatno bilo i drugih izlaza, njemu se taj učinio najprikladnijim. Polako su se probijali. Bailyjev grlati govor i povremeno urlanje gomile u Noahovoj su glavi izbrisali sve misli i ostavile samo jednu: izaći prije nego što se dogodi nešto loše, ma što to bilo, jer zlo će se dogoditi. Prestanimo se zavaravati govorio je Bailey. Dali smo sve od sebe kako bismo izbjegli oluju koja nadolazi. Naš se glas nije čuo! Prošlo je vrijeme nade da će se

71 promjena dogoditi, vrijeme molitvi za mir. Ako naša vlada ne želi odgovoriti na naše usrdne molbe, ako ne želi učiniti što je ispravno, ako su zaboravili da su prisegnuli braniti Ustav, onda nam preostaje još samo pozvati na oružje i milost svemogućega Boga! Pitam vas: kada ako ne sada? Hoćemo li ikada biti jači? Sljedeći tjedan? Sljedeće godine? Hoćemo li biti jači kada nam budu oduzeli oružje, kada policajac ili plaćeni uhoda budu stajali na svakome uglu i jamčili provođenje policijskoga sata? Ne! Kažem vam, ako je rat neizbježan, neka se barem pokrene prema našim pravilima! Noah je već bio nadomak izlazu kada je stao kao ukopan: nije bilo ni traga ni glasa Molly. Dok su se probijali kroz gomilu, izgubio je kontakt i s njezinom majkom. Održavanje bilo kakva mira više nema smisla! vikao je Bailey s pozornice. Znali vi to ili ne, rat je već započeo! Kada bi čovjek pokušao opisati nekoliko sekundi koje su uslijedile, sve bi se doimalo isprepleteno i mutno, a bilo je daleko od loga. Sve se odvijalo kao na usporenome snimku, kao daje riječ jednom od onih veličanstvenih snimaka rasprskavanja mlijeka u zdjeli sa žitnim pahuljicama ili prolasku puščanoga metka kroz mm iću kartu, u dvadeset tisuća slika u sekundi. Ali cijena kojom i< platio tu vizualnu jasnoću bila je nemogućnost bilo kakvih djeli»vanja. Noah je vidio sve, ali nije mogao učiniti baš ništa. Metalno sivi pištolj pojavio se u ruci čovjeka koji je stajao u blizini istog je čovjeka Molly nešto ranije pokazala kao najnovijeg i l.ma njezine organizacije. Čovjek je spustio oružje i usmjerio ga prema pozornici. Uslijedio je bljesak, a zatim zvučni pritisak nalik eksploziji petarde ili rasprskavanju papirnate vrećice u samoj Nizini uha, pa još jedan, dok se gomila razmicala oko čovjeka s pištoljem. Sve glasnija panika, prštanje stakla i bijelih iskri zbog i isprskavanja reflektora smještenog na postolju iznad pozornice, stražnja vrata koja se s treskom otvaraju, u crno odjeveni policajci koji ulijeću unutra, iznenadan prodoran i oštar miris koji podsjeća i i.i mješavinu Tabasco umaka i spreja za tamanjenje gamadi, glasno komešanje na suprotnom kraju prostorije zbog upada još jednoga policijskog odreda. Noah nije imao izbora, jer oni oko njega svojim su ga tijelima pogurali prema središtu prostorije. Tada je ugledao Molly koja je i»i njega bila udaljena kojih petšest metara. Klečala je dok ju je i kosu držao i lijevu joj ruku iza leda uvrtao

72 neki siledžija visok kao telefonski stup. Noah je začuo prigušeni vrisak i električan vuk. Okrenuo se i ugledao velikog čovjeka kojeg je upoznao nešto ranije, a zvao se Hollis, kako bespomoćan na podu leži i trese pod udarom električnog pištolja za omamljivanje. Sakriven zatamnjenim vizirom, čovjek u crnom koji je stajao u blizini podigao je svoju palicu, bio je spreman smrskati lubanju čovjeku koji mu je ležao do nogu. Usred tih čudnih, neobično živih slika, kroz glavu mu je posve neočekivano proletjela misao koju je čuo ranije toga dana. Glavninu života ostajemo isti, a onda se iznenada mijenjamo, u presudnim trenucima. Znao je da će ono stoje uslijedilo postati ili jedan od tih strasnih trenutaka koji nas definiraju ili konačna pogreška loše noći koja će zasjeniti sve prethodne. I iako je dane provodio brišući razlike između dobra i zla, to nije značilo da nije u stanju razabrati što je ispravno, a što pogrešno. Vrijeme je povratilo uobičajen ritam, a on je osjetio kako mu um ponovo djeluje. Kada se crna palica nakon zamaha počela spuštati, Noah je ispružio ruku te je čovjeka u odori dohvatio za ručni zglob, zaustavio ga na mjestu neočekivano čvrstim stiskom ruke kojim se mogao pohvaliti zahvaljujući osobnome treneru u klubu Madison Square. Istina je što kažu: nikada ne znaš kada će ti dobro doći svi oni sklekovi i podizanja utega. Nije bilo borbe. Samo su stajali i iz neposredne blizine si zurili u oči. Moždaje i onaj čovjek baš tada proživljavao vlastiti odlučujući trenutak koji će ga poslije definirati. Isprva je izgledao iznenađeno, a zatim gaje obuzela nevjerica usprkos dojmljivom naoružanju koje je nosio za pojasom, usprkos trojici policajaca koji su mu dotrčali upomoć izgledao je uplašeno. Trajalo je to samo trenutak koji je prošao kao treptaj. Noah je osjetio prvi divljački udarac u zatiljak, možda i još jedan. Zatim više nije osjećao ništa.

73 TRINAESTO POGLAVLJE Ovorio je oči i vidio kako zuri u njega. Zahvaljujući mješavini najrazličitijih bolova koje je osjećao,..i igurnošću je znao da nije plod njegove mašte. Glava mu je bila u njezinu krilu, a Molly gaje čvrsto držala dok je policijski kombi poskakivao i ljuljao se tijekom vožnje neravnim prigrad.k mi ulicama. Policijski kombi? Hej rekla je. Zdravo. Svjetla koja su blještala bila su plavičastobijela, fluorescentna i oštra. Kada je okrenuo glavu, trgnuo se od iznenadne boli u vraiii. kao da gaje pčela žalcem ubola u leđnu moždinu. Stražnji dio vozila bio je pun, čak pretrpan ljudima koje ovlaš prepoznavao i pivnice. Većina njih su sjedili, no neki su, baš poput njega, bili ivaljeni u različitim položajima, očigledno ozlijeđeni. Noah je ponovo pogledao prema njoj. Što se dogodilo... Prinijela je prst ustima i ušutkala ga, a tada je vidio da su joj ruke vezane najlonskim trakama. Vozilo je usporilo i zaustavilo se, dvostruka vrata na njihovu stražnjem dijelu su se otvorila, odvukli su ga od nje i izvukli na ulicu. Novinarske ekipe već su bile na mjestu, spremne slati izvješća s lica mjesta i prije nego što su se policijska vozila zaustavila. Zabljesnula su žarka svjetla, a novinari iz lokalnih televizijskihostaja, ali i dopisne ekipe počeli su izvikivati pitanja, dok su se snimatelji primicali bliže kako bi sve zabilježili. Noaha su noge jedva pridržavale dok je u redu čekao zajedno s ostalima. Kada su novinari ostali iza njih, uhićenici su kroz policijsku postaju prolazili šibani uvredama, podbadanjima i naredbama koje su zvučale poput lajanja, sve do konačnog metalnog zvuka zatvaranja vrata ćelije. Ćelija u kojoj se zatekao bila je jedna od nekoliko razmještenih uz hodnik: sveukupan broj uhićenih bio je oko tristo ljudi. Dakako, ovdje su bili smješteni samo muškarci; žene su odvezli na neko drugo mjesto. Glavnina momaka oko njega po svoj su prilici bili iz pivnice. Neki drugi očigledno su bili veterani zatvorskoga sustava te su privođeni gotovo svakodnevno zbog kojekakvih prekršaja koji su se po ozbiljnosti kretali od skitnje i prostitucije do opijanja i stvaranja nereda. Gomila uhićenika iz pivnice pritvor je prepunila preko njegova kapaciteta. Glavnina njih od zaprepaštenja su samo šutjeli, ali neki su bili ratoborni: vikali su,

74 izazivali, provocirali stražare ili dozivali odvjetnike, majke ili bilo koga tko bi ih mogao čuti i spasiti. Noah je bio među posljednjima koji su ušli u ćeliju, tako da se našao u njezinu prednjem dijelu, pritisnut uz šipke. U glavi mu se još uvijek vrtjelo i bilo je nužno da sjedne, ali ćelija je bila krcata kao vlak u vrijeme najvećih gužvi: jedva daje bilo mjesta da se čovjek okrene oko sebe. Nakon nekog vremena ugledao je nešto što nije mogao shvatiti; sigurno je pogriješio. Čovjek iz stražnjeg dijela pivnice, onaj s pištoljem, iz susjedne je ćelije izašao s još jednim muškarcem. Ruke mu ničim nisu bile vezane. Samo je s ostalim policajcima krenuo prema izlazu. Gardner! U stvarnost gaje vratio zvuk vlastitoga imena koje je netko dozivao s hodnika. Ubrzo se pojavio policijski narednik s pisaćim I 'li ikom i još dvojicom policajaca iza sebe. Ispružio je ruku između rešetaka. To sam ja. Ja sam Noah Gardner. Trojica muškaraca okupili su se oko njega i počeli ga promatraii, uspoređivati njegov izgled s opisom što su ga imali na onom bloku. Čini se kako je prsten zlatne klase iz Riverdale Countryioola definitivno potvrdio da odgovara opisu. Narednik je još jednom provjerio zapovijedi koje je pismeno iprimio, nakon čega je jedno vrijeme zveckao svežnjem ključeva sve dok nije pronašao onaj pravi i naposljetku otključao vrata. I dok je Noah izlazio, čovjek u alkoholnome deliriju pokušao je slijediti njegov primjer, ali policajci su mu odrješito preporučili da se vrati natrag u gomilu privedenih. Što se događa? pitao je Noah dok su ga izvodili. Vaš odvjetnik je na putu ovamo odgovorio je narednik glasom kojim je posve izvjesno htio dočarati opipljivo gađenje prema cijelokupnom američkome pravnome sustavu. Nakon kratke šetnje kroz labirint hodnika, Noah se zatekao u malenom, sporednom uredu, gdje je za radnim stolom preko pui.i njega sjedio policajac koji je, po svemu sudeći, bio zadužen za vođenje evidencije o uhićenima. Čovjek je bio odjeven u civilnu odjeću, neobrijan i raščupan, kao daje odradio dvije smjene u nizu i kao da su ga probudili iz dubokog sna i ovamo dovukli kako bi pomogao novome kolegi u panici. Nije to bio policajac s kojim sekobio u pivnici; tog bi se lica sjećao da gaje vidio ranije.

75 Stol je bio prekriven otrcanim dosjeima s magarećim ušima i uredskim priborom, dok je oglasna ploča bila neuredna gomila unoljepivih papirića s bilješkama, dopisa, rasporeda zaduženja, obilježenih fotografija, a bila je na njoj ijedna neuspjela, nimalo smiješna faksom poslana karikatura. Prezaposlen, s malenim brojem ljudstva i potplaćen: bilaje to ključna poruka što ju je odašiljao taj neuredni i skučeni prostor. Gospodine Gardneru, imate pravo šutjeti rekao je policajac, dok mu je svu pozornost privlačio papir s nekakvim otisnutim tekstom i odbiti odgovoriti na postavljena pitanja. Je li vam jasno? Da. Sve što izgovorite na sudu se može iskoristiti protiv vas. Je li vam jasno? Da. Imate pravo posavjetovati se s odvjetnikom prije nego što razgovarate s policijom, a imate i pravo na odvjetnika tijekom saslušanja, sada i ubuduće. Ako si ne možete priuštiti odvjetnika, bit će vam dodijeljen besplatan, po službenoj dužnosti. Je li vam jasno? Da, jasno mije. A sada... policajac je po prvi puta podigao glavu i pogledao ga prije nego li vas pitam hoćete li razgovarati sa mnom, želim da vam jedno bude jasno. Nećemo razgovarati o kazni za nepropisno parkiranje. Netko će noć provesti u zatvoru. Vas i vaše prijatelje ukrcat ćemo u veliki autobus te će vas u pratnji naoružanih čuvara odvesti do središnjeg prijamnog ureda zatvorskog kompleksa na Manhattanu, većini ljudi poznatog kao Tombs. Ondje će vas fotografirati, uzeti uzorke DNK i otiske prstiju, a zatim ćete biti i formalno optuženi, dovedeni pred suca te će protiv vas biti pokrenut krivični postupak. Moram, međutim, biti iskren i priznati vam da bi se moglo dogoditi, budući daje petak navečer, a čujem i da vas ima popriličan broj, da vas sve evidentiraju tek u nedjelju ili čak u ponedjeljak, kada biste bili spremni izaći pred suca. Ako vam ne dodijele pravo izlaska uz jamčevinu, a s obzirom na prirodu prekršaja, trenutačno ozračje i činjenicu da se u sve uplela Domovinska sigurnost, čisto sumnjam da će vam jamčevina i biti dodijeljena, onda ćete na put onim drugim autobusom, onim koji uz sjedala ima okove i rešetke na prozorima, jer n lom slučaju idete za Rikers Island. A optužit će vas za zastao je kako bi na nos nataknuo naočale za čitanje poticanje nemira, opiranje uhićenju i napad na policijskog djelatnika. Ovo posljednje i sobom povlači minimalnu kaznu od tri i pol godine zatvora. A ako ko od vas, ne znam tko, bit će optužen za

76 krivično djelo napali smrtonosnim oružjem. Ako vam to zvuči ozbiljnije od onog što sam ranije rekao, onda je s pravom tako. Ispio je gutljaj kave i ponovo skinuo naočale. Noahu se učinilo I.iko policajac radi nešto što je sastavni dio njegove svakodnevice. No ako netko istupi i rasvijetli mi sve okolnosti, a pod tim nekim podrazumijevam nekog kao što ste vi, eh, pa u tom bih slučaju bio sretan kolegama dojaviti informacije koje će im omogućiti da slučajne promatrače odijele od stvarnih počinitelja. Možemo, dakle, izgovarati ovdje i sada ili možete nastaviti razmišljati dok budete stjecah nove prijatelje medu zatvorenicima u Tombsu. Ne znam što vamje možda doprlo do ušiju, ali vjerujte mi rukomje prešao preko tmurnih zidova tamo nije ni izbliza ovako lijepo kao ovdje. Policajac se nagnuo naprijed na svome škripavom stolcu i utišao r.las kao da ne želi da kolege koji bi možda mogli proći hodnikom pomisle daje blag prema privedenome osumnjičeniku. Čujte, izgledate mi kao pošten momak. Ne treba vam da vas uvuku u nešto ovakvo. No, ruke su mi u ovom slučaju vezane; u susjednoj prostoriji imao očevica koji kaže da vas je vidio kako pendrekom udarate policajca. Ne želim vjerovati daje to istina, ali morate se i sami zauzeti za sebe ili vam ne mogu pomoći. Uvjen n sam da ste se našli na pogrešnome mjestu u pogrešno vrijeme i možemo to izgladiti, Noah, samo ako mi odmah pomognete. Otvorio je ladicu i iz nje izvadio diktafon, provjerio njegov momi or, pritisnuo tipku i postavio ga na stol između njih dvojice. Sada kada sam vas upoznao s vašim pravima, jeste li voljni odgovoriti na moja pitanja? Prije nego što je Noah uspio odgovoriti, netko je triput kratko pokucao na vrata i u sobu je ušetao Charlie Nelan, obiteljski odvjetnik, ni ne pitajući trebaju li ga. Podigao je diktafon sa stola i ugasio ga, ubacio si ga u džep. Policajac se pokušao pobuniti, ali obiteljski gaje pravni savjetnik jednom kretnjom utišao i dao mu do znanja da on sada sve preuzima na sebe. Charlie se okrenuo prema Noahu: Jesi li išta rekao? Ne... Baš ništa? Ništa nisam rekao, samo da su mi jasna moja prava.

77 Dobar dečko. Charlie Nelan bio je jedan od pripadnika stare škole, izniman profesionalac srebrnaste kose koji se kleo na izvanjski dojam i nastup. Gdje god da biste ga vidjeli, uvijek je izgledao kao daje sišao s naslovnice Gentlemen's Quarterlyja. A na svu sreću, dobar izgled pratila je učinkovitost. Nelan je dodirnuo Noahovu bradu i okrenuo mu glavu kako bi dobio bolji uvid ozljede što ih je pretrpio tijekom uhićenja. Zatvorio je zatim vrata i ponovo se okrenuo prema čovjeku koji je sjedio za radnim stolom. Detektive... Halliday. Detektive Hallidayu, želim da otpustite mog klijenta i da odustanete od svih optužbi podignutih protiv njega, a želim i da izvješće o uhićenju odmah bacite u stroj za uništavanje papira. Policajac je to popratio prezrivim gunđanjem, ali njegovo razmetanje nije zvučalo pretjerano uvjerljivo. Na putu ovamo nazvao sam vašeg zapovjednika izjavio je Charlie. Sada je sve između nas četvorice, a tako će i ostati. Poslušajte sada vi mene rekao je Halliday. Uopće me ne zanima što želite, koga ste nazvali ili koliko daleko želite da ide... U tom je trenutku zazvonio telefon na njegovu stolu, a on je iprepašteno zurio u njega kada je ugledao broj pozivatelja. Trebali biste se javiti rekao je Charlie. A kada nas budete i rebali, potražite nas u sobi G, preko puta hodnika. Soba G bila je jedna od prostorija za saslušanja u nizu. Kada su se vrata iza njih zatvorila, Charlie je Noahu dao znak da sjedne te mu je dodao bocu mineralne vode koju je izvukao iz unutarnjeg ilžepa svoga kaputa. Kako si uopće doznao da sam ovdje? upitao je Noah. Način kako gaje odvjetnik pogledao mladome je gospodinu Gardneru dao do znanja da se brine o stvarima koje uvelike nadilaze njegovo poimanje, osobito uzmu li se u obzir trenutačne okolnosti. Charlie je već utipkavao brojeve na svom mobitelu, a dok gaje prinosio uhu načinio je kretnju prema onoj boci vode kao daje hidratacijajedini Noahov značajan doprinos cjelokupnome slučaju. Sudeći prema tome kako je zvučalo, novije poziv bio upućen zamjeniku državnoga pravobranitelja ili izravno u državno tužilaštvo, ali prije negoli je uspio

78 načuti dijelove razgovora, Noaliovuje pozornost privuklo nešto stoje ugledao kroz uski prozor uz okvir vrata. Na prostoru ispred soba za saslušanja približno je tucet okupljenih muškaraca ispijalo kavu i družilo se s nekolicinom policajaca u odorama. Zastao je i približio se staklu. Koliko se god trudio, nije mogao vjerovati vlastitim očima. U tom su nevjerojatnom okupljanju sudjelovali svi provokatori, svi izazivači neprilika koje je tijekom govora uočio u pivnici. Svi su bili slično odjeveni, a jedine razlike odnosile su se na paletu žestokih, huškačkih natpisa na njihovoj odjeći i rekvizitima. Dok su još bili raštrkani unutar veće skupine, teško je bilo uočiti ih kao potencijalne urotnike, no sada kada su bili na okupu i opušteni, bilo je očigledno da na sebi imaju prikladne kostime, ali da im ponašanje nije u skladu s likovima koje bi trebali igrati. Izgledalo je to poput zabave nakon audicije kod Cable Guya Larryja. Jedan od njih do posljednjeg je detalja odgovarao Noahovoj slici iz sjećanja. Bio je sada posve siguran: čovjek je na sebi imao napadnu flanelsku košulju, lovačku jaknu, zakrpu načinjenu od dijela konfederacijskoga borbenog stijega, a oko ramena i futrolu za pištolj. Čuo je da se razgovor iza njegovih leđa okončao, a zatim i zvuk sklapanja mobilnog telefona. Dobro uzdahnuo je Charlie. Sjednimo i razgovarajmo o tome, Dillingeru. Charlie... Ispravka. Ti ćeš šutjeti, a ja ću govoriti. Sjeli su, a Noah je sjeo na stolac s kojega je i dalje imao pogled na hodnik. Ne znam što si učinio, a što ne izjavio je Charlie a ne želim ni znati. Važno je kako može glasiti optužnica protiv tebe, jer digao si ruku na policajca koji je obavljao svoju dužnost, a to je u ovoj državi krivično djelo prvoga stupnja. Pogledaj me. Ako si učinio to, u očima zakona je potpuno nebitno zašto si to učinio: u obrani, u žaru borbe, zbog privremenog gubitka zdrave pameti, nevažno je, optužnica ti je zajamčena. Samo da znaš, od nekolicine utjecajnih ljudi molio sam uslugu, no svejedno su te htjeli optužiti za nešto, nešto manje ozbiljno, za običan napad, izgredničko ponašanje, bilo što. Potom sam se obratio još nekim utjecajnim ljudima, zamolio ih da mi izađu u susret pa smo izgladili to. Večeras ćeš odavde izaći kao da se nikada ništa nije ni dogodilo. Kratko me poslušaj...

79 Velika je ovo stvar, Noah. A reći ću ti još nešto: neka ti je posljednji put. Večeras sam potrošio sve tvoje adute za izvlačenje iz zatvora. Od sada pa nadalje, budeš li na bilo koji način izazivao, bacio gumu za žvakanje na tlo umjesto u koš, budeš li preglasno puštao glazbu, znaš li što će ti ovi momci učiniti? Zaboravi. Od sada pa nadalje, podeš li dalje od Trideset četvrte ulice, neću ti biti od bogzna kakve pomoći. Jasno mije i zahvaljujem ti. Mogu li ti sada nešto reći? Charlie je bacio pogled na svoj ručni sat. Hajde. Sve je ovo velika namještaljka. Nije me briga. Oni momci, baš oni, tamo Noah je prstom upro kroz staklo, i Charlie je kratko pogledao u tom smjeru i oni su bili na onom okupljanju večeras, tamo gdje se sve ovo dogodilo, a oni su tamo poslani kako bi nešto isprovocirali. Kada im je dozlogrdilo čekati da ljudi sami od sebe postanu nasilni, pokrenuli su nasilje. Da vidimo jesam li shvatio. Kažeš da misliš kako je jedan od njujorških plavaca na tajnome zadatku namjerno pucao iz pištolja u pivnici prepunoj ljudi kako bi doveo do incidenta? Da. Nema šanse. Baš nikakve šanse. Dobro, onda nije riječ o policajcu. Dobro, nisam vidio nikak ve oznake ili značke na ljudima koji su upali u pivnicu, možda su lo bili... ne znam, možda plaćenici, unajmljeni ljudi iz osiguranja koji su odradili prljav posao i predali nas njujorškoj policiji... Noah započeo je Charlie. Glas mu je bio strpljiv, ali i odlui an. Smiri se. Sto god da se dogodilo, tebi baš ništa ne znači. Kako možeš to reći? Onaj momak tamo, onaj s propusnicom za posjetitelje i futrolom za pištolj ispod jakne, on je ispalio hice i apočeo čitav cirkus! A onda su ljudi u punoj opremi istoga trena nahrupili unutra, nije bilo nikakvog poziva na intervenciju, nikakvog vremenskog razmaka, policija je čekala ispred vrata. A novinariizvjestitelji su nas dočekali ispred policijske postaje; kako su uspjeli doznati... Dobro, znači, sve je bila namještaljka. I što misliš da možemo učiniti po tom pitanju, ti i ja? Tko si ti, Nelson Mandela? Ako nisi znao: Djed Mraz ne postoji, a ni uskrsni zeko, a nema ni nikakve zakonske vile koja skrbi o onome što si vidio ili

80 što misliš. Nepravda je sastavni dio svijeta, a dok ti imaš sreće da si pošteđen onih najgorih nepravdi, glavnina ljudi nema tu sreću. Potapšao je Noaha po nadlaktici. Primio sam k znanju tvoju opravdanu užasnutost. A sada idemo Bogu zahvaliti na blagoslovima i pojesti krišku pite negdje u gradu. Ne idem. Molim... što si rekao? Ne bez svih koji su ovamo dopremljeni zajedno sa mnom. Charlie nije odmah reagirao. Jesi li siguran u ono što govoriš? naposljetku je pitao. U potpunosti. Sto misliš da će se dogoditi ako zagrebem površinu i ništa ne dokažem? Velike su šanse da ću morati zaboraviti do sada postignute dogovore. Siguran sam, Charlie. Dobro tiho je rekao odvjetnik. Dopusti mi da se time pozabavim, da vidim što mogu učiniti. Moram ti, međutim, odmah reći da će mi, bez obzira na sve što budem otkrio, biti potrebno više od onoga što trenutačno skrivam po džepovima. To znači da ću morati nazvati tvoga oca. Nisu to bile dobrodošle vijesti, ali Noah je duboko udahnuo i kimnuo glavom u znak pristanka.

81 ČETRNAESTO POGLAVLJE Noah se trudio sačuvati smirenost dok je koračao posljednjim dugačkim hodnikom koji je vodio prema izlazu iz prve polu ijske postaje, ali kada je konačno stupio na pločnik, srce mu je počelo tako žestoko udarati daje bio uvjeren da nazire kako dolikuje ispod pozajmljene majice. Nepravda postoji, izjavio je Charlie i zbog toga mu je njegov mladi klijent sada bio duboko zahvalan. Ako je zbog zloporabe moći (davninu večeri morao provesti u zatvoru, onda je ponovno zloi ibljenje moći vlasti prisililo da ga puste na slobodu. Kako god da ju je stekao, ipak je to bila sloboda, tako daje možda po prvi puta u životu u cijelosti shvaćao smisao tog pojma. Charlie je rekao kako je, nakon stoje počeo kopati, skupina policajaca naposljetku potvrdila Noahovu verziju dogadanja te večeri po svemu sudeći nisu htjeli sudjelovati u namještaljci na nedužnoj skupini nedužnih građana. Baš kada je zaprijetila opasnost izbijanja manjeg sukoba između policajaca u odorama i pripadnika osiguranja koji su izazvali ispad, došao je telefonski poziv od nekog visoko pozicioniranog pa se sve odmah, naprasno i u i išini, dovelo u red. Noah je zastao na početku ulice, iznenada iscrpljen i nesiguran na vlastitim nogama te se naslonio na obližnji stup ulične rasvjete. I»ubokoje udahnuo hladan, otrežnjavajući noćni zrak i osjetio kaio mu se bol između rebara zabija kao tanak bodež. Boljelo je, ali i" kao daje nešto trajno uništeno; nešto se savilo, ali ne i slomilo. Iza njegovih leđa, svi su ostali počeli sporadično izlaziti van, provjeravati koliko je sati, prebirati osobne stvari i vraćati ih u džepove, svi su izgledali kao da im je kamen pao sa srca i sretni, tek su rijetki bili snuždeni. Oni koji nisu bili iz grada, pogledom su pretraživali obzor u potrazi za nekim orijentirom, kao da ih je netko bez busole iz zrakoplova noću izbacio u najzabačeniji kutak Bornea. No, priskakali su jedni drugima upomoć, a ubrzo se činilo kao daje svatko otišao svojim putem, daleko od večerašnje pustolovine, kako bi zvukove zatvorske ćelije zamijenili vlastitim sobama. Noah se iznenadio koliko su stvari u izvanjskome svijetu sada izgledale drukčije. Prije samo nekoliko sati vrijeme je bilo olujno, sivo i bijedno, ali nebo se sada raščistilo i bilo obasjano svjetlošću ranoga praskozorja nad metropolom koja je intenzitetom nadjačala sve zvijezde osim onih najjarkijih.

82 Nešto mu je blago okrznulo ruku i taj gaje dodir prenuo iz razmišljanja. Okrenuo se vidjeti tko gaje dodirnuo i shvatio da mora podignuti glavu kako bi se s tom osobom našao oči u oči. Samo sam ti htio zahvaliti izjavio je Hollis. Daje uza se još imao svoju kapu, sada bije stidljivo prevrtao u rukama. Hej, ne spominji. Ne, ne. Hollis je svečano tresao glavom. Tvoj sam dužnik. Dogovorit ćemo se nešto rekao je Noah. Reci mi koliko je sati pa ćemo time sravniti račune. Veliki je čovjek podigao glavu i zagledao se u nebo kao da skuplja brojke s nebeskih tijela prije negoli će trenutku dati vrijeme. Po mome bi mišljenju moglo biti oko pola pet ujutro, više ili manje. Četiri i trideset. Trebam li pretpostaviti kako je riječ o planinskome vremenu? lollis se pristojno nasmiješio, kao daje dobar prijatelj upravo ispričao vic koji i nije pretjerano smiješan. Laku noć izjavio je. Pazi na sebe. Nekoliko blokova kuća dalje niz ulicu, iza ugla, Noah je ugleđao svoj automobil. Podigao je ruku kako bi ga vozač zamijetio i gledao kako se pale svjetla na mercedesu koji je krenuo prema njemu i rubu pločnika. Noahje koraknuo prema automobilu, ali tada je iza sebe začuo poznate glasove pa se zaustavio. Okrenuo se i ugledao Molly koja je sa svojom majkom pozdravljala posljednje kolege na odlasku. One su očigledno ostale posljednje kako bi bile sigurne da su baš svi izašli. Kada su ga ugledale, Mollyje majci nešto šapnula u uho pa su zajedno krenule prema njemu. Nikada se nismo zvanično upoznali izjavila je starija žena. Ja sam Beverly Emerson. Noah Gardner. Rukovali su se. Uvjeren sam da nije nužno napominjati, ali bilo bi mi draže da smo se upoznali pod druki'ijim okolnostima. Jasno mije da ti moramo zahvaliti što si se noćas borio za sve nas. Ovo što ste rekli ostavlja dojam da sam plemenitiji nego što se osjećam. Doista iznimno cijenim ovo što si učinio. Majčinski je tada k ćerku lagano podbola laktom. I ja izjavila je Molly. Bilo je doista teško razlučiti išta u njeinu pogledu: to što je u njezinu pogledu mogao naslutiti nije baš bila isprika, ali ipak nešto nalik tome.

83 Sa svoje se strane, pak, osjećao sve nelagodnije zbog tolike, prei )erane zahvalnosti, jer u konačnici je samo posegnuo za očevom utjecajnošću. Prenijet ću vaše pozdrave svome odvjetniku kada ga budem vidio. On je još tamo, čisti nered koji sam načinio. Stigao je automobil koji se polagano zaustavio, a zatim se čuo mehanizam za otključavanje vrata. S obzirom na okolnosti, bilo bi mu draže da se pojavio neki manje razmetljiv automobil, ali dispečer mu je iz garaže poslao jedan od srebrnih Pullmana S600, vozilo tek nešto skromnije od razmetljive bogataške limuzine. Mogu li vam ponuditi prijevoz? Oh, pa to bi bilo fantastično izjavila je Beverly. Molly je sjela na sjedalo preko puta njega, a njezina je majka sjela pokraj nje. Unutrašnjost automobila bilaje uređena kao konferencijska prostorija za četvero i radni prostor. Svejedno je bila opremljena svim blagodatima kojima raspolaže svaka limuzina odana jednostavnome luksuzu. Sve je bilo ili presvučeno kožom ili načinjeno od skupocjenog, lakiranog drva. Svako od četiriju sjedala koja su bila postavljena tako da su okrenuta jedno prema drugome na raspolaganju je imalo ravne zaslone preko kojih je svatko imao pristup neograničenoj količini informacija ili zabavi. U naslone za ruke bili su ugrađeni neprimjetni senzori i konzole preko kojih je čovjek mogao zadovoljiti svaku svoju potrebu ili prohtjev. Čitavo je vozilo bilo putujući spomenik udobnosti prvoga poslovnog razreda u putovanjima, jer za cijenu ručnoga rada na malenom prostoru od nekoliko prostornih metara mogla se izgraditi solidna kuća gotovo bilo gdje na svijetu. Ne putujem uvijek ovako ispričavao se Noah u trenutku kada se automobil pokrenuo. Ali samo kako bih vam dočarao situaciju, moj otac ni mrtav ne bi ušao u mercedes. On se ili vozi u blindiranome Maybachu 62 ili hoda. Ispostavilo se da svi žive na gotovo suprotnim krajevima grada. Kada je vozač preko interfona zapitao:»kamo?«noah gaje prvo uputio na najbliže od triju odredišta, hotel Chelsea. Zene su se u međuvremenu osvrtale oko sebe i promatrale luksuzno okruženje. Činilo se kako se ne usuđuju išta dodirnuti u strahu da bi štogod mogle razbiti pa poslije biti prisiljene nadoknaditi štetu. Ovo će vam se svidjeti izjavio je Noah otvarajući odjeljak pokraj sebe. Iza kliznih vrata nalazila se piramida uredno složenih ručnika koji su se ondje nalazili na stalnoj temperaturi i vlazi, kao gotov objed. Svakoj je ženi mašicama dodao po jedan ručnik, a zatim je razmotao svoj, nakon čega je uz lice pritisnuo vruću tkaninu, zavalio se u sjedalu i udahnuo miris limuna i ljekovitih trava. Njegove

84 suputnice učinile su isto, tako da su čitav prostor ubrzo ispunili uzdasi olakšanja, utjehe i opuštanja. Točno je znao kako se osjećaju, iako je uspijevao obuzdati se i biti tiši. Fizički je to bio prilično dobar osjećaj, ali nestao je i veliki mentalni teret, sve se nekako vraćalo na svoje mjesto. Loša noć službeno se primakla kraju, a sve troje još su bili na nogama. Kako bi prešli na sljedeću fazu osvježenja, Noah je otvorio bar i svakome od njih poslužio sokove. Nekoliko je blokova zgrada proletjelo pokraj duguljastih prozora. Usprkos povremenim rupama i neravninama na cesti, usprkos neprekidnoj gradskoj buci, u unutrašnjosti automobila mogla se čuti muha i nije bilo nikakva treskanja. Molly mi veli da si ti kreativan pisac. Noah je bio usred gutljaja, tako daje umalo ispljunuo sok od đumbira. Oh, tako je to nazvala? Tako se zanimljivim poslom bavite izjavila je Beverly. Ako mi nećete zamjeriti što vas pitam, kako izgleda vaš tipičan dan? Tipičan dan ponovio je razmišljajući. Osvrnem li se na petak, sada jučerašnji dan, da razmislim... Ne bih smio reći što sam radio rano ujutro, isto vrijedi i za poslijepodne, ali u podne sam pisao natuknice za govor jednog američkog senatora koji će se uskoro naći pod istragom etičkog povjerenstva. Je li učinio nešto loše? Da, apsolutno je učinio. Svome bivšem pobočniku pomogao je da postane neregistrirani lobist, ugovorio je nekoliko sumnjivih sastanaka kako bi ga u tome podupro, a istodobno je, gotovo godinu dana, bio u strastvenoj ljubavnoj vezi sa suprugom tog čovjeka. Oh, Bože. Da, sve je isprepleteno na prilično bolestan način. I kakve ste mu natuknice dali? Slično ste već čuli: nije učinio ništa protuzakonito, optužbe su neutemeljene, zavjetuje se na potpunu suradnju s istražiteljima, ima povjerenja u pravnu državu, lagano bacanje ljage na motive onih koji ga sumnjiče, nešto kratko i slatko, zato što se gorljivo želi posvetiti potrebama svoga biračkog tijela. Vjeruj mi, ovakve su stvari za mene rutina. Sutra navečer će sve biti u novinama, zato vam o tome sad mogu pričati.

85 Noah je već mnogo puta prošao iskustvo razgovora o svome poslu, tako daje već znao kako će glasiti sljedeće pitanje. Na njega je već često odgovorio, na bezbroj koktelzabava i stotinama prvih sastanaka, a njegov je odgovor prerastao u nešto glatko i automatski izrečeno, nešto oko čega se više nije morao trsiti. Problem je sada, međutim, bio u tome što je Beverly Emerson, iako su riječi bile manje ili više iste, to pitanje postavila na posve nov način. Ali, zar te to ponekad ne uznemirava, Noah? Nije to izgovorila rugalački ili kao netko tko druge propituje s visokih moralnih pozicija, nije to čak bio ni pokušaj (što se često dogada) dobivanja savjeta kako izbjeći savjest u vlastitim, mutnim aktivnostima. Umjesto toga, njezino je pitanje bilo iskreno prožeto suosjećajnošću, kao daje unaprijed znala što mu leži na srcu. Zato mu nije bilo druge nego odgovoriti iskreno. Misliš kada načinim pogrešku i zastanem kako bih uistinu promislio o svemu tome? Da, doista me uznemirava. Automobil se zaustavio na prvoj postaji. Ja izlazim ovdje izjavila je Beverly. Kada joj je vozač otvorio vrata, zagrlila je kćerku i tiho joj poželjela laku noć. Sagnula se zatim prema Noahu i potapšala ga po koljenu. Prijatelju moj, ovo je stvarno bilo veliko iskustvo. Iskreno se nadam da ćemo se uskoro ponovno vidjeti. Laku noć. Podigao je bočicu soka u zrak. Nazdravljam u ime želje da nam sljedeća večer bude mirnija. Molly je majku promatrala sve dok nije zašla u hotelsko predvorje. Automobil je ponovo bio u pokretu u iščekivanju daljnjih uputa, vozač je sasvim polagano klizio niz ulicu. Njegov posao često nije bila samo vožnja do određenog cilja, nego i vožnja sama po sebi. Jako si tiha izjavio je Noah. Pretpostavljam da jesam. Na pokretnome postolju, smješten jednim dijelom između njih, nalazio se zaslon koji je Molly tada odmaknula u stranu. Imaš li kakve glazbe u ovome autu? Naravno. Dodirnuo je ekran na dodir u blizini vrata, a kako nije imao pojma kakva bi joj se glazba mogla sviđati, prepustio je vozilu i icka odluči. Danas mije bio dvadeset osmi rođendan izjavio je Noah, zapravo jučer. Sretan rođendan.

86 Hvala. Kada sam puhao u svjećicu na svome kolačiću, poželeo sam da noćas neko vrijeme provedemo zajedno. Blago se nasmiješila. Trebao si biti određeniji. Imaš pravo. Trebao sam napomenuti da ne želim da to bude iza rešetaka. Iz zvučnika se začula tiha glazba, samo medeni, čaroban glas i tiha gitara u pozadini. Noah? Hmm? Htjela bih ti se ispričati. Zašto? Mislim da sam te pogrešno procijenila. Ne znam jesi li ili nisi. Jedno je vrijeme zurila kroz prozor. Na obrazuje imala ogrebotinu i modricu koje je zaradila u barskoj tučnjavi, ali ti tragovi nisu nimalo nagrdili njezin profil koji gaje očarao još na prvi pogled. Kamo idemo? upitala je. Trenutačno ne idemo nikamo. Želiš li ići kući? Zatresla je glavom. Gladna sam. Tvoja je riječ moja zapovijed. Noah je pritisnuo dugme interfona. Eddie, možeš li nas odvesti do Amy Ruth's na Sto šesnaestoj ulici? I hoćeš li nas, molim te, najaviti? Mislim da još nisu otvoreni. Reci Robertu da želimo sok od naranče i dva Al Sharptonsa za ponijeti. Kroz staklenu je pregradu vidio kako vozač potvrdno kima glavom i uključuje Bluetooth. Stoje Al Sharpton? pitala je Molly. Pržena piletina i palačinke. Ti si južnjačka cura, zar ne? Kimnula je glavom. Samo mislim da je Jug malo veći nego što vi Njujorčani mislite. Nikada nisam čula za kombinaciju piletine i palačinki. Ali pretpostavljam da prihvaćaš kulinarski izazov. Putem do restorana doznao je nešto više o njoj i njezinu životu. Obitelj joj se prilično selila dok je bila malena, slijedila oca koji je kao putujući inženjer radio za

87 Pratt&Whitney. Naposljetku su živjeli u blizini zrakoplovne vojne baze Arnold pokraj Manchestera u Tennesseeju. Kada joj je otac poginuo tijekom nekih testiranja, tamo su i ostali. Majka je tada vratila svoje djevojačko prezime, a nekoliko se godina kasnije pridružila domoljubnoj skupini Founder's Keepers. Obje su i dandanas članovi iste te skupine. Koliko ti je bilo godina kada si ostala bez oca? pitao je Noah. Devet. Uzdahnuo je i zatresao glavom. Menije bilo deset kada mije umrla mama. Zao mije. Znaš što? Promijenimo temu. Pitaj me što god poželiš. Dobro. Od osoba koje si susreo, tko te najviše fascinirao? Nije oklijevao. Predsjednik Clinton. Bez figa u džepu. Stvarno? Zanemarimo li politiku, nikada nisam vidio toliko karizme u jednom jedinom ljudskom biću. A nešto ranye si se dotaknula teme laganja... taj čovjek bio je u stanju u glavi imati dvadeset monumentalnih laži i njima besprijekorno, istodobno manipulirati, uvjeriti čovjeka koji raspolaže čvrstim dokazima protiv njega da mu povjeruje u svaku izgovorenu riječ. Njegovaje supruga možda i bila pametnija od njega, ali kada je o izmotavanju riječ, nije mu bila ni do gležnja. Baš kao ni Al Gore koji je bio prilično bespomoćan kada bi mu se dogodio kakav kiks. Ali Clinton? On je poput onih cirkuskih artista: kao da ne ulaže baš nikakav napor u ono što čini. A kada smo kod umijeća, on je istinski Svengali okružen komadima. Meni se nikada nije činio baš tako privlačnim. Oh, ma sve je potpuno drukčije kada je netko takav u tvojoj blizini, nego kada ga gledaš na televizijskom ekranu. Znaš što bi se dogodilo kada bi on sjedio gdje ja sada sjedim? Vjeruj mi, bila bi bespomoćna. Ne bi se morao ni truditi. Kada bi ti počeo čitati telefonski imenik, nakon jednoga sata bila bi uvjerena da ti je čitao Oscara Wildea. Clinton bi ti mogao čitati i bajku, a ti bi se upiškila u gaćice i prije nego što bi Zlatokosa raspustila kosu. Morat ću ti vjerovati na riječ. Budući da smo to apsolvirali, moram reći daje on ijedan od najnemilosrdnijih gadova koji su ikada hodali kuglom zemaljskom, a još generacijama ljudi neće

88 vidjeti nekoga kao što je on. Kratko je bacio pogled kroz prozor kako bi provjerio gdje se nalaze. A kako stvari stoje kod tebe? Hmmm? Tko je tebe najviše fascinirao? Oh Molly se nakratko zamislila. Moja majka, pretpostavljam. Ne krećem se u visokim društvenim krugovima kao ti, ali velika sam obožavateljica poštenja. Ispila je posljednji gutljaj soka, naslonila se na sjedalo i odložila bočicu. A kada smo već kod fascinantnih roditelja, tvoj otac bio bi zanimljiva tema. To bi sigurno bio. Dakle? Čekaj da se sjetim odakle bih započeo... Učenik klasične gimnazije, to je malo poznata činjenica. Na Oxfordu je studirao antropologiju kada je upoznao čovjeka po imenu Edward Bernays. Bernays je bio veleuvaženi nećak Sigmunda Freuda, ako to ikako objašnjava čitavu zbrku, kojemu je bila potrebna svježa krv, netko poput moga oca kako bi dao odlučan poticaj razvoju industrije koju je izmislio nekoliko desetljeća ranije. Odnosi s javnošću. Tako je. Bernays je započeo s velikim igračima kada je Woodrowu Wilsonu pomogao Sjedinjene Države uvući u Prvi svjetski rat. A prvi projekt na kojemu je moj otac radio s njim bila je ogromna propagandna kampanja za Hoearda Hunta i CIA-u, ali i United Fruit Company, kada su se svi udružili kako bi svrgnuli predsjednika Gvatemale. Nije valjda. Jest. A sve ostalo je povijest. Namrštila se. Kada zamišljam državni udar, vidim vojsku i tenkove na ulici, a ne snopove plakata i letaka. Ma ne, ne, znatno je to više od toga, politika i rat, u pitanju je društvena psihologija, možda je zapravo oduvijek tako i bilo. Osvrni se na pritisak propagande kojim je američki narod vraćen u rat u Iraku. To nije bila naša kampanja, bilo je to maslo Rendon Groupa iz Washingtona, ali i mi bismo učinili isto. I ne zauzimamo se ni za koga ako za to nismo plaćeni. Ako nam netko dode za zahtjevom da mu pomognemo prikupiti podršku za pokretanje rata, na primjer, mi ne pitamo je li to dobro ili loše, baš kao što se ni agencija koja zastupa McDonald's ne pita je li njihov klijent doista bolji od Burger Kinga. U našem

89 slučaju, međutim, u pitanju nisu samo riječi i slike, zbog toga se sve čini čak i prejednostavnim. Odnosi s javnošću su znanstveni inženjering privole. Nisam baš sigurna da shvaćam. Uzmimo kao primjer umjetno stvoreni prevrat, kao onaj u C ivatemali. Tu smo inženjeringom doveli do svrgavanja demokratski izabranog predsjednika, čovjeka koji je bio stvarno popularan, jer kanio je uzeti zemlju United Fruitu i vratiti je narodu, zato smo ga morali demonizirati prije svrgavanja. Ako samo s vojskom preko noći negdje umarširaš, ljudi bi se mogli pobuniti i pružiti otpor, a to je nešto što ne želiš. Moraš ih umrtviti, zato njihovi umovi ijesu prvo što moraš izmijeniti. Uzmi našu zemlju kao primjer. Osamdeset milijuna građana Amerike posjeduje vatreno oružje, nikada ne bi pobijedio kada bi svi oni odlučili oduprijeti ti se. Slobodu ne možeš oduzeti svjesnoj, dobro informiranoj populaciji, oni od nje moraju sami odustati. Vojnici, dakle, dolaze posljednji, a ako su ljudi zaduženi za propagandu dobro odradili svoj posao, onda gotovo da se ni ne moraju javno boriti. U trenutku kada se pojave tenkovi, ljudi ih već s veseljem dočekuju. Znaš čitavu onu priču o srcu i umu. Ljudi se prepuste i odustanu od svih svojih prava, zaborave svoje u nepoznato odvedene susjede. Čuj, središnje mjesto na polici s knjigama kod Josepha Goebbelsa zauzimala je knjiga Edwarda Bernaysa, a ne moram ti ni govoriti koliko su efikasnu propagandu nacisti imali. Dobro, znam daje to jeziv primjer... Drago mije što to kažeš.... ali od samoga početka, svi stari momci u ovome poslu, kao i njihovi prijatelji iz redova vladajuće klase, svi su oni sebe doista doživljavali kao nove utemeljitelje. Ozbiljno ti velim, oni su sebe doživljavali kao pastire, a narodne mase kao svoje bespomoćno stado. Osobito je takav bio Bernays. On je vjerovao kako su društvene elite dužne manipulirati širomjavnošću kako bi ljude navele na odluke za koje nisu dovoljno pametni donijeti ih sami, svim prijeko potrebnim sredstvima. Njegova vizija ove zemlje, zapravo čitavoga svijeta, bilaje divovska država dadilja, plutokracija, gdje će narod biti hranjen na žličicu u svim aspektima njihovih banalnih, bijednih života. On bi im pokazao kako glasovati, kako jesti, što voljeti, a što mrziti, što misliti i kada. A, Bog nam pomogao, moj je otac te lekcije primio k srcu i nadogradio ih. Ono što radi čini bolje nego što je to itko ikada činio.

90 Shvatio je da samo priča bez prestanka, a tek je tada zapazio turoban izraz u Mollynim očima. Izgledala je poput djeteta kojemu je netko upravo objasnio što se u gradskoj živodernici događa sa štencima koje nitko nije htio. Ova tema će nam samo uništiti raspoloženje, zar ne? izjavio je. Aha. Dobro. Nećemo više o ozbiljnim stvarima. Automobil se zaustavio uz rub pločnika ispred restorana, bočni prozor se polagano spustio te mu je prišao od uha do uha nasmi ršen čovjek s bijelom pregačom i pladnjem koji se pušio. -Mladi gospodine Gardner. -Dobro jutro, Roberte. Oprosti ako sam te izvukao iz kreveta. Nema problema, uopće nema problema, svoj ću trud radoopisati u vaš troškovnik. Uvjeren sam da hoćeš. Roberte, ovo je Molly. Ovo je naš prv i zajednički obrok i želim je impresionirati. Glavni kuhar im je kroz prozor dodao prekrivene tanjure, boce i sokom, jedaći pribor umotan u ubruse. Eh, pa, Molly, ako već ništa drugo, vaš novi prijatelj ima odličan ukus kada je riječ o duhovnoj hrani. Kada je automobil ponovno krenuo i zaputio se u smjeru jugoi toka, više se jelo nego pričalo. Piletina i palačinke uvijek su fani ist ični, a Molly je svoj obrok pojela znatno prije njega. Kakva je bila tvoja majka? Otac je moju majku upoznao 1978., a kažem ti, čisto sumii.un da na svijetu može postojati dvoje toliko različitih ljudi. Oh, to je zapravo zanimljivo, jer moju se majku može vidjeti na onom dokumentarcu o Woodstocku. U kojem dijelu? Odmahnuo je ispred lica. Ne znam točno, nisam u stanju pogledati to. Navodno se na filmu šlata s nekim dugokosim frajerom, a nisam siguran, mislim da u jednom trenutku pred kamerom pokazuje grudi... Nisi siguran? To je nešto čega bih se posve jasno sjećala. Čuj, potiskujem to, mama mije, shvaćaš? I tako, bilo kako bilo, godinama kasnije, kasnih sedamdesetih, i dalje je imala svoje razloge za protestne marševe, ali uglavnom je jednostavno voljela život, znaš? Nikada nije tražila previše. Imala

91 je maleni stan u sjevernome dijelu države New York, a jednoga je ljeta kao konobarica radila u tamošnjem ljetovalištu. A moj otac, čovjek koji će postati mojim ocem, imao je ogroman posjed na obližnjem jezeru, još uvijek ga posjeduje, vidio ju je u restoranu, pozvao je da izađe s njim i to je bilo to. Pomalo luckasta romansa. Mislim da mu je ona bila četvrta žena. Ili peta. No nakon njezine se smrti, više nikada nije oženio. Svi ste, znači, tamo zajedno živjeli? Oh, ne, Bože dragi. Ona nije htjela preseliti u grad, a on je, dakako, bio prevelika riba za tako maleno mjesto, tako da sam ga rijetko viđao, samo za blagdane. Nismo bili ono što ljudi nazivaju tradicionalnom obitelji: dovraga, pa do šeste sam godine mislio da mije on zapravo djed. Bio je prilično stariji od nje. Bio. Na trenutak se izgubio, a zatim je dugo zurio u svoje ruke kako bi se prestao prisjećati. Bilo kako bilo, umrla je, rak pluća, a pretpostavljam da moj otac nije znao što bi sa mnom pa me preselio ovamo. Nastupila je tišina koja je potrajala minutu i nešto. Hej lupnula gaje po koljenu, a on je podigao glavu i pogledao je. Hoće li ti smetati ako sjedne pokraj tebe? Ne, neće mi smetati. Sjedala su bila predviđena za po jednu osobu, ah ona se prebacila na drugu stranu, odmaknula njihove tanjure u stranu i s lakoćom se zavukla tik uz njega, jednu mu ruku provukla iza leda, a drugu položila na prsa. Potom je naslonila glavu na njegovo rame. Mislim da ćeš mi se svidjeti izjavila je Molly. Zvučiš iznenađeno. Pretpostavljam daje tako. On ju je nježno zagrlio, oklijevajući pritom u strahu da bi mogao uništiti tako lijep trenutak. Razloga za brigu, međutim, nije bilo. Dodirnula mu je ruku i privila mu se još bliže. Mislim da se i ti meni sviđaš rekao je. Ali upozoravam te, znaš li što će ti se dogoditi ako prestanem biti na oprezu, a ti me povrijediš? Vidjela si što sam večeras učinio onim manijacima. Oh, ne. Zar ćeš me licem udariti u koljeno? Svom snagom. Vožnja se nastavila. Razgovor im je bio opušten, tihe misli i leme koje su razmjenjivali. Kod Devetnaeste ulice, vozač je skrenuo prema Central parku, a

92 zatim se spretno provukao između policajca koji je ondje stražario i modre barikade kod Engineers' latea. Motornim je vozilima u to doba dana prolaz bio strogo zabranjen, ali tko je mogao reći ne takvom automobilu, osobito kada čovjek nije siguran tko bi u njemu mogao biti. Polako su vozili i to ne samo kako bi šetačima, džogerima i psima dopustili da uživaju u pravu na cestu tijekom vikenda. Iz nekog je razloga izlazak sunca u subotu, iznad prolaza kroz park izgledao neponovljivo, tako da nije bilo žurbe. Noah? Da? Sanjivo se protegnula onako stisnuta uz njega, uzdahnula i zagledala mu se u oči. Hoćeš li me sada odvesti kući? Naravno. Gdje si ono rekla da živiš, u blizini Tompkins Squ.ire parka? Ne. Htjela bih da me odvezeš k sebi. Oh trepnuo je. Dobro. Još se ne osjećam dovoljno sigurno, ne nakon prošle noći. Mogu razumjeti. Pritom nisam mislila na seks. Čudim se što to uopće spominješ. Nije mi bilo ni na kraj pameti. Stvarno. Ne, ali u redu je. Samo ćeš prespavati, bez seksa. To je posve u redu, imam rezervnu sobu. Pritisnuo je dugme interfona i vozača zamolio da ih odveze do njihove posljednje stanice, na ugao Sedamdeset devete i Pedesete ulice. Znam daje nezgodno o tome govoriti izjavila je Molly ali samo sam ti htjela reći da inače nikada ne bih spavala s nekim koga sam tek upoznala... Seksualno. Baš tako. Samo sam htjela biti izravna. To nije nešto što inače radim. Shvatio sam. Ne kažem da nikada nisam. Ili da možda neću htjeti. Namjestila mu je ovratnik koji je očigledno sve vrijeme bio preokrenut, a zatim ponovo glavu ugnijezdila na njegovo rame. Samo sam u životu već počinila nekoliko gadnih pogrešaka pa sam odlučila ne ponavljati ih više. Dobro, shvatio sam. Nemaš pojma što ćeš sada propustiti, ali dobro.

93 PETNAESTO POGLAVLJE Na uglu su izašli iz automobila, a dok je vozaču davao dopuštenje da ode, Noah je vidio Molly koja je samo stajala na pločniku, osvrtala se oko sebe kao da se upravo iskrcala iz posljednjeg autobusa prispjelog iz Poughkeepsija i smušeno zuri u gornji dio East Sidea. Tamo živiš? upitala je upirući prstom. Ne, ne tamo. Vidiš one zastave? To je francusko veleposlanstvo uhvatio ju je za ruku i poveo je do raskrižja. A tamo dolje niz ulicu je Metropolitan Museum of Art kojim možemo prošetati poželiš li kada da ti stane pamet. A ono tamo je Central Park, njega si već vidjela. Okrenuo ju je i prstom upro u toranj od tamne opeke i stakla koji se do tada nalazio iza njezinih leđa. A tamo gore, na dvadeset trećem katu, tamo živim. Ušetali su unutra i prošli kroz bogato urešeno predvorje, sve do dizala. U trenutku kada su se dvostruka vrata počela zatvarati, jedna se ruka između njih ispriječila i zaustavila ih. Vrata su se tada ponovo otvorila, a ispred njih se ukazao mršav visok muškarac od pedesetak godina u trenirci. Bio je rumen od jutarnjeg trčanja, prilično zgodan momak tamne, blago prorijeđene kose i oštrih, modrih očiju. Pritisnuo je dugme s brojem svoga kata, a zatim onim svojim očima kratko odmjerio Molly od glave do pete, što je njoj bilo teško hladnokrvno ignorirati. Kada se dizalo zaustavilo na njegovu katu i vrata se otvorila, momak je, prije negoli će izaći, Noaha značajno pogledao kako bi, tipično muški, pohvalio njegov dobar ukus kada su žene u pitanju. Vrata su se šumno zatvorila i njih dvoje ostali su sami. Je li to bio onaj tko mislim daje? upitala je Molly. Eliot Spitzer. Guverner. Guberner New Yorka. Bivši guverner. A ako možda nisi primijetila ili ranije pročitala u novinama, totalni je uspaljenik. Primijetila sam. Da. S velikom moći dolazi i velika obijest. Svi oni za nečim pretjerano žude. On živi ovdje? I to nije sve. Ovaj pet milijuna dolara vrijedan stan u kojemu ćemo provesti noć? On je u vlasništvu moga oca. Spitzerov otac posjeduje čitavu zgradu. Bože.

94 Aha. Dao je ostavku na položaj, zar ne? upitalaje Molly. Zbog čega se ono morao povući? Kratak odgovor glasi da su federalci snimili njegov telefonski razgovor tijekom kojega unajmljuje prostitutku koja dnevno zarađuje više nego tvoji kolege iz odjela za pismene pošiljke u čitavoj godini. Vau..., a prilično je brzo pao. Brzo će se on i vratiti u politiku, ne brini. Pamćenje javnosti je jako ograničeno, a kao što sam već rekao, na vrhu ovoga svijeta doista je samo jedan veliki klub. A mi nismo u njemu nadovezala se ona barem ja nisam. Začulo se ding i vrata su se razdvojila, a pred njima se ukazaolegantan ulaz u stan. Možda nisi rekao je Noah ali stvarno ne bi trebala kritizirati prije nego što iskušaš. Čim ih je zaključao iznutra, Molly je počela istraživati, diviti se panoramskome pogledu kroz prozore koji su se uzdizali od poda tlo stropa, trčati iz prostorije u prostoriju kao dijete koje je netko pustio da slobodno jurca po trgovini igračaka. Koliko je ovo veliko? čuo ju je kako ga doziva negdje iz pozadine. -Stan zauzima samo pola kata. Ako je ovo na tebe ostavilo toliki dojam, onda bi povremeno trebala vidjeti stan koji zauzima čitav kat. Koliko si ono rekao da košta? Pet milijuna, plus još oko šezdeset tisuća godišnje, za održavanje. Pojavila se iz gostinjske sobe i uprla prstom iza svojih leđa. Tuškabina u onoj kupaonici veća je od moje spavaće sobe. Kada smo kod toga rekao je Noah idem se oprati i spavati. Imam dojam da na sebi još nosim smrad zatvora. Oh, i ja, i ja. Hajde onda, samo naprijed. Sve što ti je potrebno trebalo bi biti tamo, a slobodno pretraži ladice u komodi i nađi nešto u čemu ćeš spavati. Dobro nasmiješila mu se tada, a taj osmijeh je bio ono čemu se svih tih sati nadao. Dobro rekao je. Savršeno mi je jadno daje sada pola osam ujutro, ali svejedno ti želim laku noć.

95 Konačno čist kao suza i odjeven za počinak, sa zastorima preko prozora, Noah je odabrao knjigu i zavalio se u jastuke kako bi zaspao čitajući uz blijedu svjetlost noćne svjetiljke. Usred drugog poglavlja, iz predsoblja je do njega doprlo tiho kucanje pa je pogledao prema vratima, malo se pridigao i ugledao je kako poviruje u sobu. Ponovno ja rekla je Molly. Hej odložio je knjigu pokraj sebe pazeći da obilježi stranicu na kojoj je stao. Poslužila sam se tvojim telefonom. Nadam se da se ne ljutiš. To je u redu, što god poželiš. Zvala sam kako bih doznala nešto o Dannyju. Sjećaš ga se. Danny Bailey iz pivnice? Da, iako bi mi bilo draže da ga nisam ni upoznao. Nitko se ne sjeća da gaje vidio nakon onog upada, a nije s nama bio ni u policijskoj postaji. Nazivala sam ljude kako bih doznala je li ga itko vidio. Koliko sam shvatio, nitko ništa ne zna. Zatresla je glavom. Siguran sam da će se pojaviti rekao je Noah. Sam Bog zna daje dovoljno velik kako bi se brinuo o sebi. Hajde, pokušaj se malo odmoriti. Kasnije možemo ponovo provjeriti. Dobro rekla je Molly, ali nije se ni pomaknula od vrata. Trebaš li dodatnu deku ili nešto slično? Mogu li doći k tebi? Naravno odgovorio je i ona je došla. Hej, pa pronašla si moju lacrosse majicu. Deset sam je godina tražio. Igrao si lacrosse u školi? Izblijedjeli gornji dio dresa joj je, dakako, bio prevelik pa je ona višak materijala skupila i povezala oko pojasa, tako daje iznad njegovih bokserica koje je također navukla pucao očaravajući pogled na njezin gladak i zategnut trbuh. Uglavnom sam kao rezerva sjedio na klupi odgovorio je. Kosa joj je bila raspuštena, ručnikom protrljana i svjetlucava, tamna i kovrčava, milovala joj je ramena dok je koračala. Čudno je to, ta majica sada izgleda daleko bolje nego što se sjećam daje izgledala. Kada je došla do ruba kreveta, ušuljala se sa suprotnoga kraja velikog, bračnog ležaja, udaljenost koja ju je od njega dijelila prešla c na koljenima, a zatim zalegla tik uz njega, uzdahnula i naslonili se na njegove jastuke.

96 Što čitaš? upitala je. Kratko joj je pokazao naslov, a zatim knjigu odložio natrag. Mislio sam da ćeš spavati u drugoj sobi. Smetam ti? Ne, nimalo mi ne smetaš. Ali ovo je kao kada me je tetka Beth odvela u trgovinu slatkiša i nije mi dopustila da išta pojedem. Nikad mi slatkiši nisu smetali. Otići ću ako želiš. Ne, ostani, ostani. Šalio sam se. Na odredeni način. Samo nemoj raditi ništa seksi. Hvala. Prošla je rukama kroz kosu i ponovo se istegnula, a zatim se migoljeći zavukla ispod pokrivača, legla na bok i ruku prebacila preko njega. Istodobno je na sebi osjećao hladan, svileni ast dodir kože njezinih nogu. Vidiš ovo? rekao je Noah. Zamolio sam te da baš to ne činiš. Samo se namještam tako da mi bude udobno. Glas joj je već bio sanjiv i malo je zadrhtala. Hladno mije po stopalima. Kako hoćete, mlada damo. Bez uvijanja ću vam reći da vi određujete pravila, ali u ovom slučaju igrate se s vatrom. I ja imam neka svoja pravila, a moje pravilo broj jedan glasi: ne draškaj panteru. Dobro, bit ću dobra. Uhvativši se za ovratnik njegove majice, povukla se prema gore kao da koristi posljednje atome snage nakon napornoga dana, a zatim ga blago pljesnula po obrazu. Laku noć šapnula je. Laku noć, Molly. Noah je uzeo svoju knjigu i dao sve od sebe da se ponovo udubi u priču, ali kada je shvatio da isti paragraf čita po dvadeseti put, odustao je i odložio je. Autoru knjige u prilog, morao je priznati da nijedan raspored riječi u rečenici nije bio dorastao onome što je dan ranije proživio, a i nijedna fikcija nije mu mogla odagnati misli od čudnog i prelijepog lika koji je u stvarnome životu ležao pokraj njega. Bio je više nego sretan što može slušati njezino tibo, ravnomjerno disanje, gledati je kako tone u dubok i miran san. Ubrzo joj se i on pridružio u zemlji snova, jer sanjati je počeo i prije nego što je posve utonuo u san.

97 Drugi dio»argument da bi dvije stranke trebale zastupati oprečne ideale i politike... smiješna je zamisao. Umjesto toga, dvije bi stranke trebale biti gotovo istovjetne, tako da američki narod na svakim izborima može eliminiratiupeže i hulje, a pritom ne dovesti do dubokih ili opsežnih političkih pomaka. U tom bi slučaju trebalo biti mogućejednu stranku, čak i svake četiri godine ako je nužno, zamijeniti drugom koja s prethodnomeće imati ništa zajedničkog, ali koja će s novom energijom nastaviti provoditi približno istu politiku.«profesor CARROLL QUIGLEY, AUTOR Tragedije i nade»volja naroda ne smije se olako shvaćati, ona se mora stvoriti.«herbert CROLY, AUTOR djela Obećanje američkog života ŠESNAESTO POGLAVLJE Suart Kearns ponovo je sklopio svoj identifikacijski dokument kadaje zaključio daje narednik za stolom dovoljno proučio akreditiv. Čovjekovo lice bilo je klasičan primjerak bezizražajnosti, ali kadaje podigao glavu, u očima mu se moglo vidjeti blago iskrenje zainteresiranosti. Kearns je predao tvrdu kuvertu od smeđeg papira koja je sadržavala pisano dopuštenje za informativni razgovor i uvjetno odreknuće od uhidbenih prava za zatvorenika na kojeg se zahtjev odnosio. Papire je kratko primio i za obradu ih pripremio čovjek koji je svoj posao radio kao radnik na pokretnoj vrpci. Agent Kearns je zatim, nakon što mu je onaj čovjek bez riječi dao znak, kratko odšetao do stolca u malenom pomoćnom uredu kako bi, kao i svi ostali, čekao svoj red. Bilaje to samo jedna od privilegija službene značke, pretpostavljao je. Civili moraju otići čak do Ureda za motorna vozila kako bi dobili ovakav tretman. A zapravo je sve bilo pitanje moći, koliko god tričavo bilo, ali ipak uvijek prisutno u svim sučeljavanjima s birokracijom. Čin je mjerilo važnosti pojedinog

98 čovjeka, a hijerarhija se utvrđuje sa svakom novom interakcijom, jer FBI-u se ovdje položaj može pogoršati čak i ako njujorška policija izgovori najveću moguću glupost. Dobro, budimo iskreni, nije baš cijeli Federalni ured bio izložen udarcima nepoštovanja, nego samo jedan njegov, umoran i iscrpljeni predstavnik. Činjenica je da su mu takvi ljudi i njihovo pasivnoagresivno borbeno ponašanje u njegovu profesionalnome životu smetali manje nego prije. Nakon trideset jedne godine udaranja glavom o zid, sve u želji da provede zakon, čovjek se ne bi trebao čuditi da vidi kako mu se mozak prosuo po zidu koji još stoji gdje je i bio. Ali često se događa daje čovjek nečega svjestan, ali se svejedno ponaša kao da nije. Njegova je prva supruga to najbolje rekla prije nego što će otići. Nisu u pitanju drugi ljudi, nije to tvoj šef ili tvoji neprijatelji, ili klinac u supermarketu. Tvoj problem si ti. Ti tražiš to, Stuarte, a oni ti daju ono što tražiš. Hvala ti još jednom, medena moja, hvala ti na podršci. Najbolja si žena na svijetu. Druga supruga nije se udostojala ostaviti ni poruku. Malena prostorija u kojoj je sjedio bila je pometena, ali i pljesniva, bez prozora i oskudno namještena, zidova oličenih groznom nijansom prljavo bež boje, pokućstvo je bilo desetljećima staro, puno mrlja i neusklađeno. Pohabani drveni stol možda je bio još iz vremena kada je Herman Melwille, prije Građanskoga rata, pisao o ovome zatvoru. Kakve god da su bile i koliko god da je bilo prostorija za prihvat posjetitelja u velikome prostranstvu Manhattan Detention Complexa, ova prostorija jamačno je bila na samome dnu ponude. Na stoluje stajao okvir za sliku u kojemu je još uvijek bila požutjela promotivna fotografija obitelji umetnuta u tvornici. Preko tog toplog, namještenog ruralnog prikaza zajedništva zrcalio se odraz neočekivano ostarjela čovjeka s podvaljkom i sijedom kosom koji je zurio u staklo postavljeno preko fotografije. Godine uistinu prolaze. Narednik koji je radio trijažu pokucao je na vrata i ušao, a zatim mu pružio formulare koje je trebao popuniti, koji su svi odreda bili potpisani i ovjereni. -Dovode vašeg čovjeka-rekao je. Stiže za nekoliko trenutaka. Dobro. Trebali ste mi reći pridodao je narednik koji je iznenada z vučao znatno uljudnije. Stuart Kearns namjestio je naočale na nosu, ali nije podizao pogled s onih formulara. Ili sam ja trebao reći odgovorio je ili ste vi trebali pitati.

99 Narednik je opravdano zaključio da nije potreban pa je otišao. Čovjekovu iznenadnu pozornost nesumnjivo je privukla služba koja je Kearnsu dodijelila zadatak, a to je, budimo iskreni, bilo vidljivo tek nakon čitanja zapečaćenih dokumenata koje je predočio. Običan uredski policajac možda se može dobro nasmijati i zabaviti tako da federalnog agenta pošalje da pola jutra provede čekajući na red, ali kada naredbe dođu izravno iz glavnoga grada, iz zapovjedništva Ujedinjenih snaga za borbu protiv terorizma, onda nitko na tako niskoj razini ne želi da ga proglase uskim grlom u ratu protiv terorističke prijetnje. Pogledao je na sat. Pola osam u subotu ujutro, a sudeći prema z vukovima koji su dopirali izvana, Tombs se službeno budio. Ovakva mjesta imaju samo sebe svojstvene zvukove. Da se nal.izio među zatvorenicima, sigurno bi ga preplavila buka povika i buke ljudi u neposrednoj blizini, ali ovako, iz daljine, glasovi su se isprepletali i zvučali poput vjetra kao prozračna jeka koja je hučala i uzdizala se iz ćelija u određena doba dana i noći. Dok je još čekao, iz aktovke je izvukao debeli fascikl i otvorio ga na stolu. Bilaje to skraćena verzija FBI-ova dosjea o mladiću kojeg će uskoro vidjeti. Momak će biti kao sažvakan, uvjeravali su ga, jer po nalogu su ga smjestili u ćeliju s najgorim serijskim z ločincima koji su im se našli pod rukom, tako da se do jutra trebao smekšati. Bude li imao sreće, kada mu bude iznio nagodbu, neće protratiti previše vremena na pregovore. Bio je to neuobičajeno debeo dosje za nekoga tko nikada nije bio uhićen ni za što ozbiljnije od sitnih prekršaja vezanih u posjedovanje opojnih droga. Uglavnom je u pitanju bio kokain, droge koje mladi uzimaju na zabavama, ajednomje uhvaćen s biljkama i vrećom punom sjemena, prije nekoliko godina. U posljednjem se prekršaju uspio izvući nagodbom, jer pristao je svjedočiti protiv svojih suučesnika. Ta se činjenica trebala posebno naglasiti. S dvadesetak je godina izvršio malodušan pokušaj samoubojstva koji je najvjerojatnije bio tek poziv u pomoć, ali devedesetih je izveo krajnje ozbiljan pokušaj tijekom devedesetodnevnog boravka u okružnome zatvoru u Louisiani ta je stranica bila otrcana baš kao i psihološka procjena iz tog vremena. Imao je i nekih problema s porezom, kao i sukoba s policijom iz tinejdžerskih dana, ali posljednja su se i najnovija izvješća odnosila na podatke prikupljene tijekom motrenja njegova doma i radnoga mjesta, transkripte prisluškivanja preko hamradija, kao i izviješća o videoklipovima koji su preko udruge Patriot Culture kružili internetom. Govor mržnje/protuterorizam pisalo je na prvome zahtjevu za

100 prisluškivanje, ali posljednji su takav zahtjev ishodila tri odjela koji su međusobno surađivali, a njihovi inicijali pisali su na dnu dokumenta: DC-JTTF, NM-DTWG, NM-WMDWG. Udružene snage za borbu protiv terorizma, Skupina za borbu protiv domaćeg terorizma, Skupina za oružje masovnog udruženja. Posljednja dva ureda imali su sjedište u Novome Meksiku. S obzirom na dosje, ali i prije svega oslanjajući se na dugo i bogato iskustvo Stuarta Kearnsa na tome području, momak teško daje predstavljao ikakvu državnu prijetnju. Sve je izgledalo kao da su davno odlučili ščepati ga, samo još nisu uspjeli dokučiti kako. Nije se doimao opasnim, bioje samo izravan i sklon ispadima. Ali, sam Bog zna, ima i puno čudnijih stvari. U posljednje vrijeme, zagovaratelji građanskih prava i sloboda počeli su gubiti rat za prevlast s nacionalnom sigurnošću. Do toga je dolazilo malopomalo, u trenucima kada se, gledan izdvojeno, svaki maleni gubitak privatnosti i slobode činio opravdanim. Posljedice su, međutim, bile kumulativne. Danas se događa da čak i najliberalniji političari otvoreno zastupaju ideju preventivnog zatvaranja pojedinaca za koje se sumnja da su teroristi, a riječ je zapravo o zatvaranju na neograničeno vrijeme, bez optužnice ili suđenja, a sve to zbog nečega što se počesto moglo okarakterizirati kao idejni prijestup. Pretpostavka daje netko nevin dok se ne dokaže suprotno u jednostavnimje vremenima bila hvalevrijedna doktrina, iako se u najboljem slučaju u stvarnosti tek sporadično primjenjivala bila je više ideal kojemu se stremilo nego kamen temeljac američkoga pravosuđa. Posljednjih je godina sve preplašenija javnost pristala da se jedan šuplji koncept zamijeni drugim, osobito kada se radilo o određenim vrstama prijestupa: ako nisi siguran, bolje ih zatvori. U dosjeu je bila i fotografija momka formata osam puta deset, slikana prošle večeri, tijekom nekakva okupljanja krajnje desnih skupina. Ondje se sukobio s policijom, a tada je Stuart i primio onaj ponoćni telefonski poziv. Tada su mu najavili da će uskoro dobiti važan dio slagalice. Postojala je nada da će momak biti zainteresiran za pružanje pomoći svojoj domovini, ali u slučaju da ne pokaže baš nikakvo zanimanje za to, namjeravali su učiniti ga dovoljno očajnim i spremnim učiniti sve kako bi pomogao samome sebi. Trojica zatvorskih čuvara otvorenim su vratima prišli sa zat vorenikom u teškim okovima. Jedva je uspijevao hodati, možda zbog teškoga umora ili iživljavanja ostalih zatvorenika koja je ti ekom noći trpio, ili i jednog i drugog.

101 Uveli su ga, posjeli za stol, njemu preko puta, lisicama ga privezali za stolac, vreću s njegovim osobnim stvarima odložili na metalni ormar za kartoteku i bez riječi napustili prostoriju nakon što im je Stuart kimajući dao znak i pozdravio ih. Momakje imao spušteni glavu, brada mu je doslovno počivala na prsima. Da na stolcu nije bilo naslona za ruke koji su ga pridržavali, vjerojatno bi samo bočno pao na tlo. Daniel Carroll Bailey? Poskočio je na zvuk vlastitoga imena, kao da gaje netko naprasno probudio iz košmara. Lanac kojim je bio vezan oko ručnoga zgloba se nategnuo; izmaknuo se u stranu i sagnuo kao da čeka još jedan udarac čizmom u glavu. Izgledao je prilično loše, ali ako ga očiste možda će biti u stanju podnijeti putovanje, tako da sve ide kako je i predviđeno. Izuzmu li se posjekotine i modrice, ako je pomanjkanje sna bilo njegov najveći problem, onda je bio u dobrome stanju; moći će se odmoriti u zrakoplovu. Jeste li vi moj odvjetnik? Bilo je to izgovoreno slabašnim i ne pretjerano artikuliranim glasom. Natečena čeljust, oči koje se uzalud trude usredotočiti se, svježe razderana ušna resica zbog trganja naušnice ili možda ugriza. Prije nego što će ga dovesti, netko je ovlaš obrisao skorenu krv oko njegova nosa i usta, ali bilo je izvjesno da će mu netko morati pružiti istinsku liječničku njegu prije nego što se zapute prema zračnoj luci. Ne, nisam vaš odvjetnik. Želim iskoristiti pravo na telefonski poziv, nisu mi dopustili da telefoniram... Možete telefonirati sada ako želite i pozvati odvjetnika. To je vaše pravo. Ali moram vas upozoriti na ono što će vam se dogoditi ako se odlučite na to. Ovo dolazi s visokih instanci, zapravo najviših. Uzme li se u obzir vaš dosadašnji dosje te ako mu pridodamo optužbe za događaje od prethodne noći, a osobito dlanom jc pljesnuo po fasciklu koji je ispred njega ležao na krovu dokaze prikupljene tijekom federalne istrage u tijeku, bilo koji odvjetnik vam u najboljem slučaju može iskamčiti petnaest do dvadeset godina na mjestu još gorem od ovog. To je posve izvjesno. Ali ne mora biti tako, Danny. Polagano, činilo se kako se zatvorenik mentalno oporavlja, barem onoliko koliko mu je trebalo da spozna s čime se suočava. Tko ste vi?

102 Stuart Kearns izvadio je identifikacijsku karticu i gurnuo je prema njemu tako da se zaustavila na samome rubu stola. Reći ću vam nešto za što ni u snu niste mislili da će vam biti drago čuti rekao je. Zastupam vladu i ovdje sam kako bih vam pomogao.

103 SEDAMNAESTO POGLAVLJE Peko razglasa začula se obavijest da su upravo dosegnuli visinu od metara, a tu je vijest dodatno naglasilo uključivanje svjetlećeg znaka ZABRANJENO PUŠENJE. To je djelovalo dojmljivo, no s obzirom na veličinu zrakoplova, kopilot je to isto mogao doviknuti preko naslona svoga sjedala i tako dvojicu putnika izvijestiti o tijeku samoga leta. Stuart Kearns iz džepa jakne izvadio je paket Dunhilla, dok je iz drugog džepa izvadio upaljač, pomaknuo je sjedalo u napola ležeći položaj i pripalio cigaretu. Duboko je udahnuo i izdahnuo kolut gustog, bijelog dima pa promatrao kako lebdi prema zaobljenome stropu kabine. Što to radite? Danny Bailey probudio se iz drijemeža i kroz uski prolaz između sjedala zurio u upaljenu cigaretu kao da promatra pljačku banke. Na putničkim letovima još uvijek se smije pušiti. Na ovome se posve izvjesno može pušiti. Kearns je prema njemu pružio paket cigareta i lupkajući prstom iz nje napola izbacio jednu od njih. Hajde, znam da želiš pripaliti. Prestao sam pušiti prije pet godina. Posljednja prilika. Ne dobiva čovjek svakoga dana dopuštenje da prekrši pravila. Bailey nije reagirao pa je Kearns cigarete vratio u džep. Hej, daj me podsjeti, koliko ti je godina? Trideset četiri. U desetljeću kada si rođen, ljudi su još mogli pušiti na svim letovima unutar države. Možeš li vjerovati? Čuj zaustio je Bailey kako si ono rekao da se zoveš? Kearns. Stuart Kearns. Tako je, specijalni agent Kearns. Eh, pa slušaj me, Stuarte, drago mije što sam izašao iz zatvora, ali još uvijek se ne osjećam kao da sam stvarno slobodan. Kimnuo je glavom. Upravo tako. Dobro. Bez ljutnje, ali onda nema razloga da se trudiš pretvarati se da si mi prijatelj. Držimo se posla. Sto veliš na to da prvo uživaš u svojoj cigareti, a onda mi dovraga kažeš što trebam učili iti kako bi me pustili kući.

104 Nije to bio osobito razrađeni plan, nije ni mogao biti takav, jer uspjeh čitave akcije ovisio je o informatoru lišenom slobode. A kada je o tajnom zadatku riječ, ako nešto može poći po zlu, sigurno će poći. Najbolje je kada je plan krajnje otvoren i izravan. Sto jednostavnije, to sigurnije. Mete operacije bili su niskorangirani pripadnici paravojnih postrojbi s ambicijama da postanu velike face domaćeg terorizma. U mutnim su poslovima sudjelovali financirajući ih, pružajući logističku potporu ili prodajući krajnje ozbiljno oružje. Bude li sve prošlo u najboljem redu, onda ee svi odreda u završnome činu okončati iza rešetaka. Danny Bailey pojavit će se na prvome susretu kako bi kao poznata faca pridonio vjerodostojnosti čitave akcije bio je osoba koja je Patriotsko podzemlje najviše do sada približila mogućnosti da se javno očituje. U osnovi će Bailey igrati ulogu Oprah Kearnsovu doktoru Philui. Sama operacija bit će munjevita, u stilu udi, obavi svoje i izađi, ali pripreme za nju bile su dugotrajne i zahtjevne. Nekoliko godina ranije, momci iz informatičke službe Ureda izradili su web stranicu Priča koja se na internetu pojavila glasilaje ovako: bivši federalni agent završio je na ulici nakon što je odlučio kao zviždač u javnost izaći s nekim opasnim istinama. Nakon opetovanih prijetnji smrću, otpušteni se agent razbjesnio i u javnost izašao putem web stranice kako bi se zaštitio od moguće odmazde, ali i kako bi nastavio svoj križarski pohod protiv mračnih sila koje žele izazvati svjetski financijski slom i tako otvoriti put stvaranju jedne svjetske vlade. Globalni zlikovci koje navodi na svojoj stranici izvučeni su iz vreće zvane živopisni katalog ekstremističkih paranoja: cionisti, rojalisti, MMF i svjetski bankari, Rothschildovi i Rockefelleri, Bilderbergerovi, masoni, Vatikan i tako unedogled. Mnogi su se potencijalno uklapali u profil, a to je i bio smisao. Tražilice su Startovu web stranicu ubrzo počele navoditi kao omiljenu destinaciju svih luđaka sklonih jednoumlju, a posjećenost je parala oblake. Već je pri prvome pogledu na naslovnicu bilo očigledno da stranica nije za mlitavce. Ispisane parole, poruke, poveznice, videozapisi, dokumenti i forumi što su ih uređivali fiktivni bivši federalci koji su promijenili stranu jasno su upućivah na činjenicu da vjeruje u oružani ustanak, stvarni rat kao jedini način da se u Americi išta postavi na pravo mjesto.

105 Ta web stranica i njezin podrivački sadržaj predstavljah su ono što se u internetskim krugovima naziva mušica. Lov na mušicu je ribički pojam: zabaciš mamac iz čamca i ostaviš, pustiš neka se udica i mamac vuku za čamcem u nadi da će se nešto uhvatiti. S 200 milijuna web stranica, nitko nije pretjerano vjerovao da će opskurna stranica i ime Stuarta Kearnsa postati točka oko koje se okupljaju različite, konkurentske, mržnji sklone skupine. FBI i brojne druge agencije održavali su na tisuće takvih mamaca; ti su se pokušaji povremeno isplatili, ali najčešće nisu imali baš nikakva učinka. Ali jednoga je dana mušica privukla ribu, a od prvoga se trzaja dalo naslutiti daje riječ o velikoj ribi. Nova skupina za raspravu oblikovala se na privatnome chatu na web stranici, pod naslovom»izravna akcija«. Članovi su počeli iznositi svoja nagađanja o logistiki skrivenoj iza bombaškog napada u Oklahoma Cityju, napadu Tima McVeigha na federalnu zgradu Murrah, 1995.: što je bilo izvedeno kako treba, što je pošlo po zlu, a nagađalo se i o različitim teorijama urote koje su se još vezivale uz taj događaj i njegove posljedice. Uz određene poticaje administratora foruma, diskusija je evoluirala neki su iznosili vlastite planove i tvrdili kako bi bolje obavili taj posao, navodili druge osjetljive mete, ljude, opisivali koji bi pristup bio bolji, s pomoću kojeg oružja. Preostala skupina nastavila je raspravu sve do opipljivih glasova 1 kriptirane elektroničke pošte, a sve se to vrijeme malopomalo sve kretalo od banalne rasprave do jasno definiranog plana koji je samo trebao biti proveden. Još trojica anonimnih sudionika naposljetku su se ohladili i odustali od svega, a preostala su petorica spremnih, željnih i sposobnih za počinjenje grotesknog čina domaćeg terorizma. I kucnuo je čas da ih se upeca. Nisu to moji ljudi izjavio je Bailey. Sigurno se šališ, čovječe, n i kada još nisam nikome rekao da počini ikakvo nasilje... Gledao sam tvoje videouratke, sinko, tako da znam da ni u jednom trenutku ne kažeš ni da ne čine ništa nasilno. Ma, daj. Bailey je sjeo natrag na svoje sjedao i odmahnuo pjavom. Moram se dobro potruditi kako bih ljude uopće privo110 đa ustanu s kauča. Je li itko od vas ikada pročitao prvi amanđman? Tom Clancy je i prije 11. rujna napisao dvije knjige o tomeako se teroristi zrakoplovima mogu poslužiti kao oružjem. Jeste li ga zbog toga uhitili?

106 Ne, ali reći ću ti nešto: prokleto sam siguran da smo ga pozvali na obavijesni razgovor. Nisam pravi čovjek za ovo. Eh, pa, tebe jedinog imamo. Za te si ljude ti veliko ime. Vjeruj mi, povjerovat će u sve što im budeš rekao, a to je sve što nam treba. Samo ćeš se tamo pojaviti i malo ih uzdrmati, reći im da me poznaješ i da sam zabrinut jer sumnjam daje u njihove redove ubačen agent... -Brineš se da bi netko od njih mogao biti krtica. Zgodan pristup. Hvala odgovorio je Kearns. A zatražio sam da i ti pođeš sa mnom i susretneš se s njima prije nego što pristanem osobno se susresti sa svakim od njih. Sve će biti u redu, vjeruj mi. Samo taj prvi susret i možda naknadno neko popratno druženje. To je sve što moraš učiniti. A onda sam slobodan i pustit ćete me na miru? Ne upadaj u neprilike i nema razloga zašto bi ikada više imao posla s nekim kao što sam ja. Moram to dobiti napismeno. Dobit ćeš. Kearns je ugasio cigaretu u pepeljari ugrađenoj u naslon za ruke svoga sjedala. Jesi li se ikada bavio glumom, recimo u srednjoj školi? Zašto? Neki ljudi postaju nervozni kada moraju lagati, to je sve. Nije to baš neki nastup, ali moram biti siguran da možeš podnijeti pritisak. Ne smiješ me iznevjeriti. Oh, želiš znati jesam li u stanju izigrati šačicu očajnika koji se u svojim dnevnim boravcima igraju Crvene zore? Bailey je kimnuo glavom, skinuo sunčane naočale, iz Kearnsova krila uzeo policijski dosje i počeo prelistavati gomilu papira. Negdje potkraj druge trećine naišao je na fotografije. -Jesu li ti nedostajali ovi ovdje? upitao je. Na svim tim fotografijama, a bile su načinjene početkom godine, bio je čovjek odjeven i našminkan tako daje uvjerljivo nalikovao na pukovnika Sandersa. Imao je čak i kozju bradicu, bio odjeven u bijelo odijelo s uzicom oko vrata svezanom kao kraval a. Gornja fotografija prikazivala je kako se ispod divovskog grba Sjedinjenih Država rukuje s otmjenim muškarcem. Jesi li to ti? upitao je Kearns. Ja sam. Bailey je prstom upro u čovjeka koji je na fotograi iji stajao pokraj njega a ovo je gospodin Ali Treki, predsjednik generalne skupštine UN-a kojemu u

107 službeni posjet dolazi utemeljitelj Kentucky Fried Chickena koji je tada već trideset godina bio mrtav. Pogledaj. Okrenuo je stranicu i pokazao sljedeću fotografiju. Dopustio mije čak da sjedim na njegovu mjestu i lupam njegovim čekićem. Kad si to učinio, prošle godine? Te su fotografije istoga tjedna bile objavljene u Daily Newsu. Hio je to reklamni trik za moj DVD o korupciji u UN-u, United abominations (Ujedinjene Korumpirancije). DVD je rasprodan, ali mislim da bih ti mogao nabaviti primjerak. Pridodat ću ga ostalim materijalima. Kako si uspio proći osiguranje? Koje osiguranje? Ljudi iz osiguranja dopratili su me do predsjednikova ureda nasmiješio se Bailey. Svi vole pukovnika. Ta ti je dobra izjavio je Kearns. Oh, Stuarte, to ne samo daje dobro. To je prokleto dobro. Usprkos okolnostima, bilo je lako shvatiti zašto se ljudi tako lako vezuju uz Dannyja Baileyja. Bio je krajnje šarmantan, s lakoćom je čovjeka mogao navesti na bilo što, poput spretna trgovca koji će vam prodati sve što mu padne na pamet. A kadaje riječ o radu na tajnom zadatku, taje sposobnost bila važnija nego što se na prvi pogled činilo. Kada stvari krenu pogrešnim tokom, razbor vas može spasiti tamo gdje bi vas vlastiti pištolj mogao osuditi na smrt. Kearns je kimnuo glavom i uzeo dosje natrag.u sebi je pritom pomislio kako ga još jednom mora pažljivije iščitati. Taj je momak mogao ponuditi znatno više nego što mu se na prvi pogled učinilo.

108 OSAMNAESTO POGLAVLJE Slanina. Miris se obraća najprimitivnijem od pet osnovnih osjetila. Za razliku od vida ili sluha, pa čak i opipa, miris vas bez potrebe za zaustavljanjem u razboritim dijelovima mozga može katapultirati ravno u područje neukroćenih emocija. Nešto vam se ili sviđa ili vam je odvratno, to je dalekosežni doseg sirovog podražaja koji vam nos isporučuje zato što je stvoren za to. Baš je zato misao slanina pretekla sve duboke misli koje su Noahu trebale nahrupiti u glavu i preplaviti mu um odmah nakon buđenja. Zrakom su se kroz susjedne prostorije do njega pronosili i drugi predivni mirisi svježe pripravljenog, domaćeg doručka koji su ga neodoljivo podsjećali na djetinjstvo. Molly nije bilo ni na vidiku, iako su na krevetu pokraj njega na plahtama bili vidljivi zamamni obrisi ženskoga tijela. Razgrnuo je poplun i zagledao se u sat na suprotnome zidu: 4:35 pisalo je na satu, ali nije imao pojma je li to vrijeme obilježavalo rano jutro sljedećega dana ili kasno poslijepodne istoga. Možda će mu trebati i cio vikend kako bi tijelo ponovo prilagodio normalnome vremenu. Navukao je kućni ogrtač i razmaknuo zastore. Još uvijek je bilo oblačno, a sunce se nalazilo nisko na obzoru. Još uvijek je, dakle, bila subota. Jesi li konačno ustao? kroz vrata je začuo glas. Da. Kada se okrenuo, vidio je daje već odjevena i spremna za novi dan. Čini se da si uspjela pronaći praonicu rublja. Otišla sam i u nabavku. Hladnjak ti je bio nenormalno čist i prazan. Cesto jedem vani. Eh, pa nešto sam ti pripravila. Nasmiješila se. Zakasnjeli rođendanski doručak. Hajde, dođi i jedi dok je toplo. Zajedno su sjeli za stol na ostakljenoj verandi, gdje se on usredotočio na hranu, a ona na križaljku u sutrašnjem broju Sunday Timesa. Voliš se igrati riječima? upitao je Noah. Jako ih volim. Pa ako negdje zapneš, samo mi reci. Nisam neki genijalac, ali kao klinac sam išao na natjecanje u pravopisu. Vau. Kako štreberski. Da, kasno sam sazrio.

109 Evo jedne dugačke riječi koju moram odgonetnuti. Dvanaest okomito: enormno posvećen vinu. Kratko je razmislio. Somelijer. Prstom je prebrajala kvadratiće i odmahnula glavom. Ne, previše slova, treba mi šest. Trebala si mi to ranije reći. Oprosti. Pokušaj... vinopija. Ne. Ovoga vikenda vrijedi trik: svi odgovorio započinju istim slovom kao i pitanja. Znači da odgovor na 'enormno posvećen vinu' mora započeti s 'e'. Ponavljam se, ali i to bi mi prije nekih dvadesetak sekundi bio jako važan podatak. Otežavaš ljudima koji ti žele pomoći, Molly. Pokušavam ti očuvati poniznost. Ispio je kavu do kraja i šalicu odložio na stol. Tražena riječ je enofil. Sumnjičavo gaje pogledala pa joj je izgovorio slovo po slovo. E-no-fi-1. Od oenofilos. Ljubitelj vina. Upisala je slova u kvadratiće dok su joj usne bez riječi izgovarale svako napisano slovo, a pogled budno pratio svaku kretnju. Shvatio je kako bije rado gledao kako to čini čitav božji dan. I sama bih već nadošla na to. Znaš, ako baš toliko voliš igre riječima, onda možda u uredu imam bolji posao za tebe. Spustila je olovku, ali pogled joj je i dalje bio uprt u papir ispred nje. Htjela sam s tobom razgovarati o nečemu rekla je Molly. Ustala je i pokupila njegov prazan tanjur i jedaći pribor pa ih odnijela do sudopera. Dobro. Razgovarajmo o tome. Neću se još dugo zadržati u gradu. Zašto? Jednostavno neću. Bilo je nekih stvari koje sam ovdje morala obaviti, sada sam ih obavila, tako da ću uskoro otići. Kratko je ustao i ponovo sjeo. Kada si namjeravala otići? Uskoro. Ponašanje joj se naglo promijenilo, kao da samu sebe prisiljava na razgovor u kojem više ne želi sudjelovati.

110 Gledaj, nisam imao nikakvih primisli kada sam spomenuo posao, znam kakve osjećaje gajiš prema onom mjestu... Nisi ti rekao ništa loše. Stvari jednostavno tako stoje, shvaćaš? Dobro. U tišini je kratko prtljala po kuhinji, vješala tave na njihova mjesta, malo čistila, ali ubrzo je sjela za stol, njemu sučelice, nagnula se i uhvatila ga za ruke. Glavu gore reklaje Molly. Idi se spremiti i pozajmi mi jaknu. Mislim da bismo trebali malo prošetati. Kada se iz spavaće sobe vratio odjeven, zatekao ju je kako ponovo sjedi za stolom i u rukama drži jedan od njegovih uramljenih školskih uradaka iz djetinjstva. Stoje ovo? upitala je. Bilaje to vježba krasopisa iz petog razreda. Odmaknuo je stolac i sjeo pokraj nje. Mislim da se to više ni ne uči u školi. Krasopis? Pomaknula je uokvireni papir u stranu tako da oboje mogu čitati. Rekli su nam da napišemo nešto što nam se sviđa, naravno, što je moguće urednije, pa sam zapisao omiljenu pjesmu moga oca, barem njezin završni dio. U gornjem kutu nalazila se prva zlatna zvjezdica koju je zaradio u novoj školi, u blizini njemu tada novog doma, u godini tijekom koje se sve promijenilo. Jedna od dadilja uramilaje rad kako se ne bi zaboravilo. Radnici zaduženi za selidbu uramljeni su papir samo odložili na prazan stol kada se preselio ovamo, ali on više nije bio siguran je li ga uopće pogledao tijekom svih tih godina. I nije bilo baš potpuno točno kadaje rekao očeva omiljena pjesma; prije bi se to moglo nazvati riječima kojima starac opravdava vlastiti život. Svoga je mladog sina uputio da prouči tu pjesmu kako bi uvijek znao kako funkcionira svijet. Noah je u ruke uzeo uramljeni papir i palčevima uklonio prašinu iz kutova kako bi naglas pročitao stihove. Bogovi Tržišta tad se srušiše i njihovi blagoglagoljivi čarobnjaci povukoše, a srca najopakijih postadoše ponizna te počeše vjerovati da istina je kako sve nije zlato i sjaj, da dva i dva su četiri, a Božanstva poglavlja u knjigama šepajući se dovukoše da ponovo objasne.

111 I kako bit će ubuduće, bijaše i kada rodio se Čovjek samo četiri su stvari izvjesne otkako započe društveni napredak. Pas vratit će se onome što je ispovraćao i krmača blatu svome će poći, budalin spržen u zavoje umotan prst ponovo će vatri doći. I kada sve se ostvari i započne vrli novi svijet, kada svi ljudi budu plaćeni da postoje, kada nitko platiti za svoje grijehe neće, sigurno kao voda koja moči i vatra koja peče, Božanstva poglavlja u bilježnicama vratit će se s užasom koji glave siječe! Kada je Noah pročitao pjesmu, samo su sjedili u tišini. Činilo se kako su te riječi izvukle nešto iz njega. I Molly je osjetila promjenu. Uzelaje okvir iz njegovih ruku i odložila ga na stol. Tko je to napisao? upitala je. Rudyard Kipling, godine. Nije mu to jedno od poznai ijih djela. U ratuje izgubio sina, a kćerka mu je umrla nekoliko godina ranije. Pretpostavljam da nije bio sretan kada je uvidio što se počinje dogadati u svijetu. Ovo je tek nekoliko kitica cijele pjesme... samo je to moglo stati na stranicu. Poprilično teške riječi za sedmogodišnjaka. Da rekao je. Nije to Knjiga o džungli. A što misliš da ti je tvoj otac htio poručiti tom pjesmom? Rekao mije kako ta pjesma poručuje da se povijest uvijek ponavlja, da se iste pogreške unedogled ponavljaju, jedina je razlika u tome što su svaki put sve veće i veće. Mudar čovjek zna da ako to već ne može promijeniti, onda može iskoristiti i okrenuti u svoju korist. Za mene je to, međutim, imalo drugo značenje. Koje? Ta pjesma je, pretpostavljam, upozorenje o onome što se dogodi kada zaboraviš zdrav razum. Mislim da nam šalje porukuako doista postoji istina, stvarna i objektivna istina, daje ljudi mogu spoznati ako se potrude i ne zaborave tko su. Pa ipak, glavninu vremena radije se predaju i umjesto toga vjeruju u laži. Kladim se daje tvoj otac bio jako razočaran kadaje njegov rođeni sinčić izrekao takvo što.

112 Znaš izjavio je Noah kladim se da bi bio razočaran da sani ikada imao petlje reći mu to. Ispostavilo se daje izlazak van bio dobra zamisao. Noahaje tijelo još boljelo od udaraca koje je primio prethodne noći. Bilaje to neodređena bol poput one koju čovjek osjeća nakon sudara, ali hladan gradski zrak i malo šetnje uvelike su mu je ublažili. Putem su malo razgovarali, no uglavnom su samo šetali i šutjeli. U tom hodanju bez riječi nije, međutim, bilo nikakve napetosti ili sputanosti. Bio je opušten u njezinu društvu, kao da su neprekidno razgovarali, samo u drukčijem obliku. Držala se blizu njega, a njezine su geste povremeno bile neočekivano intimne: rukom bi ga zagrlila oko pojasa, provukla prst kroz petlju za pojas na njegovim hlačama dok bi prelazili prometnu cestu, dlan bi mu položila uz obraz dok bi mu u uho govorila kako bi nadglasala gradsku vrevu. Na raskrižju Četrdeset druge ulice i Sedme avenije polagano je usporila korak i zastala ispred rijeke pješaka koji su pristizali i/ središta grada. Ljudi vele da čovjek nikada ne zaboravlja prvi poljubac, ali kod Noaha nije bilo tako. Površne stvari nemaju dovoljnu težinu da bi u sjećanju ostavile ikakva traga. Za njega se onaj prvi poljubac pretočio u njih stotinu, lica, imena i situacije davno su se stopili u neodređeni, ugodan, kolektivni događaj. Blago uzbuđenje, nespretnost i nesigurnost, onih nekoliko slatkih sekundi koje bez daha dijelite s drugim bićem, kratkotrajan osjećaj da zajedništvoio ga u tom trenu imate može potrajati, koliko god to trajanje k ratko bilo. Ovo nije bilo tako. Molly mu se zagledala u oči, a u njezinu je pogledu vidio istu volju koju je i sam osjećao, tako da nije bilo odgađanja između poziva i prihvaćanja. Ova se želja razlikovala od ranijih iskustav a, potreba da nešto kaže, nešto što se može iskazati samo najlarijim jezikom na svijetu. Sagnuo se prema njoj, sklopio oči i usne su im se nježno dodirnule. Nakon što joj je uzvratio, poi cla ga je još požudnije ljubiti. Osjetio je njezine ruke na sebi, njezino tijelo koje se uz njega privijalo u zagrljaju, osjetio je u sebi gvalju nalik na glad, srce mu je počelo brže kucati, njezine hladne ruke ispod tople jakne kružile su po njemu, privlačile ga još bliže k sebi. Sve što ih je okruživalo na tom raskrižju svijeta, napadne rei lame, ulični prodavači novina, veliki digitalizirani ekrani s poi ukama koje su klizile preko svih okolnih zgrada, svjetleće rek lame koje su obasjavale večernje nebo, sve je to iščeznulo i bilo nevažno, svelo se na dvodimenzionalnu razglednicu. Čitav c svijet

113 ostao izvan njihova malena kruga, a da gaje netko pitao, mogao je tako zauvijek ostati. No tada je osjetio njezin osmjeh n.i svojim usnama, u trenutku kada im je prolaznik glasno, govorom tipičnim za Brooklyn rekao kako im je bolje da potraže hotelsku sobu. Popustila je ona blaga nesvjestica pa su nekoliko ulica dalje pronašli kafić, gdje su sjeli uz prozor i čekali tragove kiše na staklu. K ada se sa šanka vratio sa šalicama kave, zatekao ju je kako sjedi presavijenim novinama koje nije čitala, nego je bila izgubljena u vlastitim mislima. Jedno je vrijeme samo šutjela. Noah? Već sam se zabrinuo da si zaboravila da sam ovdje. Molly je duboko udahnula, tako da se činilo kako prikuplja hrabrost. Moram te nešto pitati. Dobro. Kada bismo vas angažirali, tvoju tvrtku, što biste nam savjetovali da činimo? Blago se namrštio. Hoćeš reći ako nas angažirate ti i tvoja majka? Nismo u igri samo nas dvije, znaš to. Znatno nas je više. Ne znam odgovorio je. Podsjeti me, što biste ono htjeli ostvariti? Želimo spasiti našu domovinu. Oh. Dobro. Je li to sve? S tim ćemo započeti, zar ne? S jasnim ciljem. Tako je. Dakle? Dobro. Dopusti mi da kratko razmislim. Molly je postala smrtno ozbiljna to nije bilo obično ćaskanje. Dok je čekala, nije skidala pogled s njega. Pretpostavljam zaustio je da bih započeo tako što bih sjeo sa svim tim različitim skupinama i sve ih usmjerio na ono oko čega se svi slažete, na osnove. Uspostavio bih zajedničku platformu, znaš? Olakšati ljudima da shvate što zapravo zastupate. Ponudio bih istinske odgovore. Navedi mi primjer. Ne znam... započeo bih s poreznim zakonom, budući daje tvoja mama o tome tako gorljivo govorila. Sto kažeš na rezanje troškova ijedinstveni porez od trinaest posto? Ih na svođenje onih bezumnih šezdeset sedam tisuća stranica poreznoga zakona na četiri ili pet ključnih točaka, pokazati kakve će to efektivne posije diče

114 imati na trgovinu, zapošljavanje, dugovanja i budućnost ove zemlje. Ovo su samo prijedlozi, ali što veliš na istinsku reformumigracijske politike? Uvesti politiku koja će prihvaćati ljude koji ovamo žele doći iz pravih razloga, omogućiti im da uspiju. Osloboditi se straha kada govorimo o istinski važnim pitanjitna, razgovarati o svjetlijoj budućnosti, znaš? U našem poslu, mi to nazivamo otvorom za dizalo: kako ćeš vlastita načela, planovc i projekte objasniti i prenijeti neznancu tijekom jedne jedine vožnje dizalom ako raspolažeš samo dizalom koje ide do desetol'.i kata? Zato i treba započeti sa zajedničkom platformom. Tako i rte barem početi govoriti uglas. Inače nećete steći nikakvu polit ičku moć. A koji je sljedeći korak? Podigao je ruke. Uspori malo. Ne mogu. Stoje sljedeće? Nije li ti jasno da me sada izlažeš pretjeranom pritisku? Noili je pokušao ispiti gutljaj kave, ali opekao se. Bila je još prevruća da bi je pio. Usput budi rečeno, što si mislila pod onim spasiti iimovinu? Spasiti od čega? Značajno gaje pogledala. Znaš ti od čega. Ma, daj, Molly. Molim te, reci mi da nisi jedna od onih ljudi, znam da nisi... Znam da se jučer poslijepodne u uredu održao sastanak rekla je tišim, ali jednako dojmljivim glasom. Vidjela sam popis uzvanika za dostavu hrane. Znam tko je tamo bio. Znam da si bio i n no. A mislim da znam i o čemu ste razgovarali. Dobro, da, velika novost, održao se sastanak, ali ja nisam ostao do kraja. A želiš li da ti kažem još nešto? Nemam pojma 'bog čega je bio sazvan pa kako bi ti onda mogla to znati? Hajde da zajedno otkrijemo. Što? Dokaži da griješim. Idemo ravno tamo i otkrijmo. Ne mogu učiniti to. Možeš. Otići ćemo sada do ureda i ti ćeš mi pokazati da nemam razloga za brigu. Ako je tomu tako, onda će to biti kraj či tave priče. Ne slušaš me kada ti kažem da ne mogu... Učinio bi kada bi znao koliko je to važno. Ne, ne bih. Mnogo bih toga za tebe učinio, ali to nikako ne bih.

115 Kada ćeš odrasti, Noah? Znam da nisi kao tvoj otac, ali u tome moje sljedeće pitanje glasi: Tko si zapravo ti? Čini mi se kako si odgovor na to pitanje znao još tamo negdje u petom razredu, ali sada si zaboravio da treba odrasti i biti muškarac. Ja jesam muškarac, Molly, ali nemam namjeru ni za što riskirati sve. Želiš li da odem? Glas joj je bio zgrčen i u očima su joj se iznenada pojavile suze. Želiš li da me nikada više ne vidiš? Jci to si htio reći, tako je zvučalo. Počeli su privlačiti pozornost ljudi oko sebe. To je tako nevjerojatno nepošteno. Jesi li uopće čula što si izre kla? Ne mogu vjerovati da me dovodiš u ovakav položaj. Ona ga, međutim, više nije slušala. Bez riječi je ustala, okrenuta mu leđa i otišla ravno do vrata. Noah ju je kroz staklo gledao kako odlazi i prepustio se nadi da će za nekoliko trenutaka promijeniti mišljenje i vratiti mu se n.i trag u zagrljaj kako bi mogli sve zaboraviti. Ali baš kao i ljubav na prvi pogled, takve su se stvari događale samo u filmovima. Doista je odlučila ostaviti ga ondje. Nije imala namjeru vrat n i se. U trenutku kadaje konačno odlučio što će činiti, Mollyje vci bila iščeznula u rijeci vikendturista i ljudi koji su se u kazališu zaputili sa središta Times Squarea.

116 DEVETNAESTO POGLAVLJE Sgurno si poludio - rekao je Noah zadihano. Govorio je samome sebi. Mollyje bila odmah iza njega, čvrsto gaje držala za ruku dok ju je vodio između redova dizajnerskih suknji i bluza, prema stražnjim prostorijama trgovine. Činiš pravu stvar šapnula mu je. Odlučio je ne ući na glavni ulaz s predvorjem na Petsto petoj aveniji, ondje je bilo previše nadzornih kamera, da ne spominjemo recepciju na kojoj bi se trebao upisati, tako da bi ostao pisani trag njegova posjeta tijekom vikenda. Privatno dizalo vodilo je do uredskih prostorija Arthura Gardnera na dvadeset prvom kai u pa su taj pristup i odabrali. Dizalo je nekoć bilo rijetko korišteno pomoćno teretno dizalo, sve dok ih nije doživjelo luksuznu preobrazbu u trenutku I ada su Doyle&Merchant otvorili ured u New Yorku. Postojala i '.amo jedna»kvaka«: ulaz u dizalo s prizemlja nalazio se na suli ilnom posjedu na kojem se trenutačno nalazila trendovska trgovina odjećom na više razina. Zaposlenici trgovine upozoreni su na činjenicu da će povremei u i viđati dobro odjevene neznance kako ulaze u trgovinu i izlai" kroz vrata za zaposlenike. D&Mje vlasniku mjesečno plaćao u i»laz, a zamjenici izvršnih direktora najtajnovitije su klijente do mrda dovodili tim čudnovatim, privatnim putem. Nekima je ta tajnovitost bila dodatni začin njihovu posjetu. Tijekom uobičajenoga radnog vremena trebalo je samo iznad glave podignuti identifikacijsku karticu tvrtke i tiho nastaviti dalje prema stražnjem dijelu, dok bi poslovođa kimnuo glavom. Budući daje za upravljanje dizalom bila prijeko potrebna kodirana kartica s pinom i ključ koji su samo rijetki imali, opsežnije provjere nisu ni bile potrebne. Sada je, međutim, bila subota navečer, a oni su više bili odjeveni kao studenti, a manje kao izvršni direktori tvrtke. Posljedično su privukli i veću pozornost, a plaćeni predstavnik osiguranja trgovine s pristojne ih je udaljenosti motrio čitavim putem do dizala. Uopće nisu uspjeli proći nezamijećeno. Noah je provukao svoju karticu i vrata su se za njima zatvorila, a zatim je u kontrolnu ploču umetnuo kratak, cilindričan ključ i ona su se uključila. Na njoj nije bilo okomitog niza dugmadi za odabir kata; dizalo je moglo ići samo na dva mjesta: do vrha zgrade i natrag do prizemlja. Uz zvuk uključivanja releja i brujanje, dizalo se pokrenulo.

117 U tišini je promatrao zid iznad vrata, prostor na kojemu se inače vidi promjena kata, kada mu je Molly pristupila. Hvala ti, Noah. Sada baš i nisam raspoložen za razgovor s tobom. Dodirnula mu je prsa i ruku položila na rame. Spustio je glavu zagledao joj se u oči. Nadam se da griješim izjavila je. Voljela bih da griješim, trebao bi to znati. A sada te molim da mi oprostiš, barem dok ne izađemo odavde. Odvratio je pogled, ali nakon nekog je vremena samo kimnuo glavom. Dobro. Nije bilo drugog načina da se opravda tako očigledna povred.t poslovne etike, a oprati gaje mogla samo činjenica da to radi kako bi ispunio neke više ciljeve. Ako je Molly bila u pravu, onda je zgodna i osebujna privremena zaposlenica odjela za razvrstavanje pošte otkrila veliku urotu protiv temeljnih ljudskih sloboda koja je osmišljena u konferencijskoj dvorani njegove tvrtke za odnose s javnošću. Dobrobit spoznavanja istine prevladat će posljedice, a posljedice će biti te da će izgubiti očevo povjerenje i prekršiti sve stavke ugovora bez ijedne rupe te tako okončati vlastitu poslovnu karijeru. Naposljetku, s vjerom u slobodni svijet u ravnoteži, suočavanje s činjenicom da će ostati bez posla, biti razbaštinjen i završiti u zatvoru trebalo bi mu biti najmanja briga. Ako je Molly bila u krivu a nema tu nikakve sumnje, bila je u krivu tada će on dobiti zadovoljštinu, a ona će mu se morati duboko ispričati i prisegnuti kako će čitav ovaj fijasko ostati u tajnosti, a možda bi čak mogla i postojati šansa da se spasi ono što je od vikenda još preostalo. Bio je to možda traljav način razmišljanja, ali u tom mu je trenutku baš on pomagao da od sebe odagna mračne misli koje su mu navirale nakon svega čemu je u posljednja dvadeset četiri sata svjedočio, a duboko u sebi znao je da mu je istina potrebna koliko i njoj. Dizalo se zaustavilo i vrata su se otvorila. Starčev ured nikada nije bio u tami. I noću i danju uvijek je bilo i toplim svjetlom obasjano i besprijekorno održavano, blago namirisano mirisom lule i crnoga čaja, sredstvom za laštenje, namješteno i uređeno svim njegovim finim, vrijednim stvai ima. Od umjetnina na zidovima i postoljima do antikviteta i glinenih zbirki rijetkih predmeta razasutih po policama za knjige, kud god bi se čovjek okrenuo, posvuda su bili predmeti od neprocjenjive vrijednosti. Za njega je

118 to bio manje poslovni prostor, i više svetište posvećeno tihoj meditaciju i hram svim istinskim licima sreće koju novac zapravo može kupiti. Tek je nekolicina zaposlenika imala priliku nogom kročiti u taj prostor i uživati u prizoru, ali Mollynu je pozornost privuklo samo jedno. Što je ovo? upitala je. Zurila je u mramornu skulpturu koja je u kutu stajala na svome postolju. Noahov ju je otac kupio prije mnogo godina. Lik je bio čudnovata mješavina Kipa slobode i Kolosa s Roda. Pri samome pogledu na njega, Molly je jasno mogla vidjeti što je to. Zapravo je htjela pitati: Što to znaci? Ovo je kako moj otac gleda na stvari... na ljude, odnosno na društvene zajednice. Zakon možda može odraditi neku svoju površinsku svrhu, ali dalje od toga ne može rekao je Noah dodirujući koplje što gaje lik držao u lijevoj ruci. U određenom trenutku, zakon se mora ukloniti kako bi ga zamijenila sila. Tako se zapravo sve privodi kraju. Ljudi u konačnici tako i žele: poput ovaca su izgubljeni bez prijetnje sile koja ih vodi. To je značenje ovoga. Molly je u tišini još neko vrijeme promatrala skulpturu, kao daje želi dobro zapamtiti. Nakon nekoliko trenutaka, duboko je udahnula, otišla do vrata, povirila kroz njih kako bi se uvjerila da je zrak čist, a zatim se okrenula i Noahu dala znak daje slijedi. Idemo ovo obaviti do kraja. Rad vikendom bio je jedna od mnogih stvari kojima njegov otac nije bio sklon, a to je dovelo do toga da su gotovo svi zaposlenici kod kuće imali drugi ured. Tako su i uspijevali ispuniti tjedni fond od sedamdesetak radnih sati, a istodobno se prividno podčiniti poslovnoj politici tvrtke. A to je za Noaha i Molly na svu sreću značilo i da će moći na miru obaviti svoj špijunski zadatak. Zaključali su se u zvučno izoliranoj kabini koja se nalazila uz glavni hodnik, odmah pokraj konferencijske dvorane. Molly je pokraj njega stajala dok je na računalu tražio kodirane dosjee, unosio njihove lozinke i s pomoću daljinskog upravljanja pripremao čitavu predstavu u konferencijskoj dvorani. Kada su ušli u dvoranu, programirana svjetla već su se prigušila, a preko zidova su se spuštali veliki bijeli zasloni. Zabrujali su digitalni projektori i uključili se kako bi primili podatke. Zaslone je ubrzo zatim obasjala svjetlost s uvodnim prikazom.

119 Isprvaje prilično brzo pretraživao sadržaj; taj mu je dio već bio poznat. Zastajaoje samo kada bi mu Molly rekla da stane kako bi proučila neki izdvojeni sadržaj. Neke je slajdove i grafičke prikaze bilo teško shvatiti bez komentatora. Animirani grafikoni dočaravali su različite društvene i političke trendove, vremenske crte bilježile su napredak prema neimenovanim ciljevima, zemljovidi s nekim, posebno obilježenim područjima prikazivali su neutvrđene promjene tijekom mjeseci, godina i desetljeća. Stani rekla je Molly. Vrati se jednu unatrag. Sada su već bili zašli duboko u prezentaciju, iza točke kada je Noah bio napustio onaj sastanak, ali ništa mu se nije činilo osobito sokantnim ili zastrašujućim. Bez ikakvih bi problema ne osvrćući se prošao pokraj prezentacije koju je htjela ponovno vidjeti. Bio je to uvodni plan za skupinu vrlo važnih ljudi koji su došli prisustvovati drugoj polovini sastanka. Naslov je glasio»okviri i temelji: ususret novome Ustavu«. Uz podnaslove koji su slijedili nije bilo nikakvih imena, samo područja za koja je vlada bila zadužena, čiji su predstavnici po svoj prilici bili na sastanku. Financije/Državna blagajna/federacija/wall Street/Korporativno udruživanje Energija/Okoliš/Socijalne službe Rad/Prijevoz/Trgovina/Zakonska regulativa Obrazovanje/Upravljanje medijima/svećenstvo/javna telefonija Federalni prihod od komunikacija/internet/prijenos javni li medija Nadzor i očuvanje kritične infrastrukture Upravljanje u hitnim slučajevima/brza reakcija/nepredvideni slučajevi Zakonska potpora/domovinska sigurnost/usnorthcom/norad/str ATCOM/profesionalna voj ska/savezničke snage Kontinuitet upravljanja CasusBelli: Rechstag/Susannah/Unit 131/Northwoods/EXIGENT Znaš li tko je sve prisustvovao tom sastanku? upitala je Molly. Ljudi koje sam vidio uglavnom su bili iz odjela za napredno planiranje iz Domovinske sigurnosti, lokalni ratni igrači, nešto poput međunarodnog Pentagona. Ovdje negdje je i snop od desetak kartica s njihovim imenima. Ne znam kako

120 stvari stoje s onima koji su došli kasnije, na raspolaganju sam imao samo njihove telefonske brojeve. Imaš li još uvijek taj popis? Ne, nemam ga. Rekli su mi da ga spalim, a to sam i učinio. Otišao je do zaslona i prstom upro u posljednji redak. Sto znači ovaj pojam? Moj latinski malo je zahrđao. Kratko je podigla pogled sa svojih zabilješki. Casus Belli. Time se označava incident kojim se opravdava rat. Hajde, nastavimo dalje. Slajdovi koji su uslijedili sadržavali su zabilješke koje su se odnosile na nekakav dokument koji je zasigurno prisutnima na uvid predan tijekom samoga sastanka. Bez tog dokumenta činilo se bespredmetnim nastaviti dalje. To je to izjavio je Noah. Mislim da dalje nemamo što tražiti. Još nismo gotovi. Nismo došli do kraja. Držao je palac na dugmetu za pregledavanje slajdova, tako su se zapisi nadovezivali sve brže i brže. Kažem ti, pogledaj, to su sve samo brojevi stranica... Zidovi su iznenada pocrnjeli i u prostoriji je zavladao gotovootpuni mrak. Jedan po jedan, zasloni su se ponovo osvijetlili i čitavu prostoriju ispunili do tada neviđenim zapisima. Na svakom pojedinom zaslonu nalazio se linearni dijagram, zaštitni znak strateških planova tvrtke. S pomoću tih dijagrama klijentima tvrtke pokazivalo se korak po korak što, kako i kada činiti. Podnaslovi su se odnosili na pojedina, ranije spomenuta područja: Financije, Energija, Rad, Obrazovanje, Infrastruktura, Mediji, Upravljanje u hitnim slučajevima, Zakonska podrška i Kontinuitet upravljanja. Tada se pojavila sigurnosna zaporka, a Noah je izgovorio lozinku. Bude li itko provjeravao tko je sve i kada pristupao ovim dosjeima, bit će to samo još jedan čavao u njegovu lijesu. Pojavio se pješčani sat kao znak daje postupak u tijeku, zajedno s porukom: Molim pričekajte... sadržaj se prebacuje iz izvanjske memorije. Trebat će nekoliko minuta da se podaci prebace rekao je Noah. Najosjetljivije stvari držimo izvan glavnog servera kako lii smo onemogućili ovo što mi upravo činimo.

121 Molly je ustala sa svoga sjedala i obišla puni krug oko prostorije, promatrala različite naslove na zaslonima. Zastalaje kraj njega i prstom uprla u okvir koji je obuhvaćao dio ilustracije na zaslonu njima nasuprot. Što predstavlja taj okvir? upitala je. To je Overtonski prozorčić. Moj otac je projekt ukrao trustu mozgova na Srednjem zapadu, predstavlja način opisivanja onog što je javnost na bilo kojem području trenutačno spremna prihvatiti, tako daje moguće pronaći najbolji način kako je okrenuti u željenome smjeru. Ne shvaćam izjavila je. Promatrala je zaslon s materijalima koji su se odnosili na nacionalnu sigurnost i provođenje zakona. Izuzme li se naslov i duga debela crta s otvorenim okvirom smještenim gotovo u samome središtu, slajd je bio gotovo prazan. Kako to funkcionira? Krajevi ove duge crte Noah je odšetao do zaslona kako bi pokazao početnu točku predstavljaju ekstremne mogućnosti. Na samome kraju ljestvice je nepojmljivo, a na suprotnome kraju također je nešto što si ne možemo ni predočiti kao nešto što bi se moglo dogoditi, samo u obratnome smislu. Nešto predobro da bi bilo istinito ovdje, a nešto odveć zlo da bi bilo moguće tamo. Da govorimo o vladi, onda bi na ovome kraju bile prevelike slobode, što bi dovelo do anarhije, a na drugom potpuna tiranija u Orwellovu stilu, odnosno potpuno odsustvo slobode. Ove točke između su miljokazi. Mollyje izgledala kao daje pomalo izgubljena u konceptu, a zatim mu je dala znak da nastavi. Uzmi za primjer zračnu sigurnost rekao je Noah. Prije četrdeset godina, ljudi su u zračnu luku mogli doći samo nekoliko minuta prije leta, a prema njima bi se ondje ophodili s puno poštovanja. Pokazali bi osobne dokumente, zrakoplovnu kartu te se u zrakoplov ukrcali sa svim onim što su imali u džepovima i osobnoj prtljazi. Bilo je ondje i određenog osiguranja, ali bilo je nevidljivo. Danas je takvo što nezamislivo, zar ne? Čini se nemogućim povratak u takva vremena. Kimnula je glavom. Na suprotnome kraju spektra, zamislimo da putnici dolaze i etiri sata ranije kako bi prošli sigurnosnu provjeru koja ne dopušta nošenje nikakvih osobnih stvari, a predvida obvezno pretraživanje do gola, rengensko snimanje, pretraživanje tjelesnih Mipljina svakog putnika, kao i obvezno ostajanje na sjedalu tijekom čitavoga leta koje je zajamčeno narukvicama za omamljivanje koje se aktiviraju pokuša li itko ustati i otići u toalet koji, dakako, više ni ne postoji.

122 Zapravo se priča kako bi neke od tih stvari mogle postati stvarnost izjavila je. O tome i govorim. Postane li iznenada stvarnost nešto od ovoga o čemu sam govorio, odustat ćeš od letenja, zar ne? A bez sigurnosnih mjera također se ne bi usudila stupiti nogom u zrakoplov. To znači daje tvoj Overtonski prozorčić negdje u sredini. No, moj je cilj navesti te da prihvatiš radikalnija rješenja, korak po korak. Zamislimo sada da se neki idiot sutra uspije na neki let ukrcati s majušnom količinom eksploziva kućne proizvodnje. To će se tjednima vrtjeti u vijestima, bez obzira izazvao on štetu ili ne. Obuzme te strah, a na televiziji ti govore kako se sve to može riješiti tako da kupe još skuplje strojeve za pretraživanje putnika, zaposle još ljudi kao što su oni koji su budalaša propustili u zrakoplov, ali i da svi odustanu od malene količine dostojanstva na kontrolnim punktovima pa ćemo svi biti sigurni. To je, dakako, laž, ali postiže željeni učinak. Pomiče prozorčić izjavila je ona. Točno. Na oba smo kraja postavili lažne ekstreme kako bi izbori između njih djelovali umjereno. A zatim, uz blagi poticaj, čovjeka možeš nagnati da se složi s nečim što tjedan dana ranije ne bi ni u snu probavio. Ali zašto? Zašto bi btjeli učiniti takvo što? Primjer zrakoplova bio je slučajan, ali na pamet mi pada nekoliko razloga. Ako moj klijent prodaje rengenske strojeve ili želi potpisati ugovor za dodatno osiguranje, onda tu leži prilika za dobru zaradu. To vladu čini moćnijom i daje joj veći upliv u naše živote, a to može opravdati i veće poreze i davanja, veću birokraciju, veći budžet, to omogućava i prikupljanje podrške za nimalo popularne vojne poteze i tako unedogled. A tko zna? Neki od tvojih sinoćnjih prijatelja možda bi rekli kako je sve to dio programa koji Amerikance pretvara u pokorne ljude koji podižu ruke u zrak čim ugledaju nekog u odori. A taj Overtonski prozorčić, je li neprestano u funkciji? Neprestano, posvuda. Nijedna dobra kriza ne može proći neiskorištena, a ako krize nema, nije nikakav problem stvoriti je. Saddamu malo nedostaje da se domogne nuklearnog oružja, zato ga moramo napasti prije nego što on s lica Zemlje izbriše, recimo, Cleveland. Da nismo AIG sanirali financijskom injekcijom od sedamdeset milijardi dolara, dogodila bi se depresija, a do podneva sljedećega dana imali bismo vojni udar. Ako se svi odreda ne cijepimo, stotinu tisuća ljudi će umrijeti od pandemije svinjske gripe. A što je s cijenama goriva? Ako samo jednom za galon benzina plate čak pet dolara, ljudi će

123 iznenada tri i pol dolara za istu količinu početi smatrati rasprodajom. A sada nam govore da će čitav svijet potonuti u oceane ne počne li se diljem svijeta naplaćivati porez na ugljični dioksid. A jasno ti je da sada ne govorim koliko su te teme ispravne ili ne. I mene osobno brine očuvanje okoliša, želim čistu energiju, želim da se ova zemlja oporavi i ponovno bude moćna, ljudi trebaju dobiti cjepiva ako su im ona potrebna, a Saddam Hussein uistinu je bio čudovište. Samo govorim da se oportunisti mogu uhvatiti naših nada i strahova u odnosu na neke stvari, zbog zarade, a to je jedan od načina kojima se koriste. Pitanje koje bismo trebali postaviti jest zašto se ne služe legitimnim sredstvima koja su im na raspolaganju, zašto posežu za lažima? Dakle, čak i ako nas ne mogu nagnati da odmah prihvatimo sve izjavila je Molly proučavajući dijagrame zadovoljni su i kada se malopomalo pomičemo prema jednom od krajeva. Baš tako. Zapravo, izuzmemo li velike katastrofe poput Pearl Harbora ili 11. rujna, onijedino tako i funkcioniraju. Blaga gurkanja u željenome smjeru i prije nego što si toga uopće postao svjestan, već izvršavaš plan što su ga zacrtali. Oni ne teže revoluciji, nego evoluciji. A kada kažemo 'oni', ne mislim ni na kakvo tajno društvo. Iza tih se stvari uvijek krije prvoklasan igrač, a poprilično je lako otkriti njegov identitet. Dovoljno je istražiti kome ide sva dobit: samo slijedi trag novca i moći. Što misliš, tko je najviše lobirao za politiku kontrole onečišćenja? Greenpeace? odgovorila je Molly. Ne. Enron. Velik broj moćnih ljudi osigurava si novac u ovom poslu, ali tada je izvršen ogroman pritisak na Enron netom prije negoli je čitava tvrtka eksplodirala Americi u lice. Trgovanje ugljikom trebala im je biti najveća ljaga otkako su pogasili sva svjetla po Kaliforniji i ucijenili čitavu državu. Već su počeli pokretati čitave teorije o klimi, možeš li vjerovati, ali taje ucjena trebala biti tisuću puta drskija od prethodne. Tada su još svi bili uvjereni da se šale. Pretpostavljam ne baš svi. Tu si u pravu odgovorio je Noah. Enron je zapravo bio tek ogromna diverzija, nešto poput Bernija Madoffa, žrtveno janje bačeno vukovima. Rasprave o ugljiku su se nastavile. Cikaška Klimatska burza vjerojatno je najbolji primjer, jer riječ je o organizaciji koju su utemeljile najutjecajnije osobe na popisu velikih boraca za okoliš poput Ala Gorea i Goldmana Sachsa. No jasno mi je zašto nikome zapravo nije stalo utemeljitelj burze smatra kako je riječ o tržištu koje godišnje donosi prihod od desetak bilijuna dolara.

124 Molly je u njega zaprepašteno zurila. Zar si rekao deset bilijuna dolara godišnje? Aha. A pozadina svega toga vodi ravno do samoga vrha, internacionalnog. Evo jedno kvizpitanje: Sto dobivaš kada korporacijsku pohlepu udružiš s političkom korupcijom i sve pospeš s nekoliko bilijuna dolara? Ne znam... fašizam? Noah je zatresao glavom. Dobiješ najnovijeg klijenta Doyle&Merchant'sa. Nekoliko trenutaka ranije iščeznuo je pješčani sat na zaslonu, zamijenio gaje dijaloški okvir s dvije tipke. Na jednoj je pisalo ZAUSTAVI, a na drugoj NASTAVI DALJE. Sada znam što promatram izjavila je Molly. Hajde da vidimo stoje sljedeće. Noah je aktivirao daljinski upravljač i svi su se zasloni počeli mijenjati. Nepotpuni slajdovi ispunili su se pozivima, brojevima, imenima, tumačenjima i datumima koji su trebali dočarati dugoročne planove pojedinih dijelova američke vlade i društva općenito. Neki planovi pokrivali su razdoblje od samo nekoliko godina, dok su se drugi odnosili na čitavo stoljeće. Pokazivači uz vremenske crte počeli su se pomicati; pojavljivali su se tekstovi i nestajali, kako se već dolazilo do značajnih događanja u bliskoj prošlosti, a zatim i odmicalo od njih. Pojavljivali su se miljokazi unutar Overtonskih prozorčića koji su se polagano pomicali slijeva nadesno. Previše je tu bilo podataka koji su se neprestano mijenjali, a koje je trebalo apsorbirati, kao da su u multiplexu gledali sve fil move istodobno. No dok su se oko sebe osvrtali i promatrali sve zaslone raspoređene oko prostorije, Molly mu je iznenada uhvatila ruku i čvrsto je stisnula. Čini se kako su istodobno došli do iste spoznaje: nije u pitanju bilo osam različitih planova. Bio je to jedan jedinstveni plan. Na dnu kretala se neprekinuta vremenska crta. Preko sredine, vidjeli su se sporadični pomaci Overtonskog prozorčića obično su to bili pomaci prema naprijed, ali povremeno i unatrag, kao da se javnost povremeno i kratkotrajno bunila protiv stalnog pritiska, a zatim se prepuštala. U gornjem desnom uglu svakog zaslona bio je naveden konačan cilj. Dok je razmatrao svaki od njih, Noah je iznenada shvatio što svi ti konačni ciljevi imaju zajedničko. Nijedan od njih nije bio zapisan ili predstavljen kao nepojmljiv ekstrem, nego prije kao posve ostvariv cilj unutar novog i ujednačenog okvira

125 nadzora i zapovijedanja koji će biti spreman kada stara, postojeća struktura konačno propadne. Sve medije učvrstiti na temeljima koncepta nove internacionalizacije. Okupiti i centralizirati sve moći izvršne struke. Obrazovanje: ukloniti naglasak s individualnog, pojačati potrebu za ovisnošću i kolektivizmom, socijalnom pravdom i»općim dobrom«. Postaviti blagodati globalizacije nasuprot izolaciji/suverenosti: klimatskim promjenama, dužničkoj krizi, financijama/ novčarstvu, slobodnoj trgovini, imigraciji, krizi vezanoj uz hranu/vodu/energiju, sigurnost nasuprot terorizmu, ljudska prava nasuprot pravima na vlasništvo, UN-ovu planu 21. Povezati otpor tom planu i zalaganje za»ustavnost«s nazadnjaštvom i ekstremističkim poimanjem svijeta: rješavanje problema s pomoću oružja. Ugušiti svaki pokušaj rasprave, dovesti do prisilnog konsenzusa: identificirati, izolirati, nadzirati opozicijske vode/prijetiti podizanjem ustanka kriminalizacija disidenata proširiti glasačko tijelo kojim je lako manipulirati jamčenjem prava glasa zatvorenicima državnih zatvora, imigrantima bez papira, ali i na odabranim područjima izvan teritorija Sjedinjenih Država poput Portorika. Prikazati to kao osnovna građanska prava, protivnike tih prava obilježiti kao rasiste pozvati se na pouzdane analogije: ropstvo, nacizam, segregaciju, izolacijsku politiku. Nacionalnu sigurnost povjeriti savjesti javnosti. Privesti kraju pad i napuštanje dolara kao valute: nova međunarodna valuta u pričuvi. U potpunosti sinkronizirati i integrirati lokalne pravne mehanizme s državnim, federalnim i plaćeničkim vojnim snagama, pripremiti opcije, sustave i ljudstvo za sabiranje/premještanje. Sudeći prema napredovanju na vremenskoj crti, mnoge su od tih inicijativa već bile u tijeku. Slajd posvećen financijama početak aktivnost smještao je u 1913., a od tog se trenutka prozorčić već bio primaknuo samome kraju. Zaslon posvećen obrazovanju upućivao je na još ranije razdoblje, tako daje i to bilo poprilično uznapredovalo. Jedan od zaslona odnosio se na nadzor, sigurnost i militarizaciju provođenja zakona, a napredak na njemu radikalno se ubrzao od 11. rujna. Postoji velika razlika između sumnje i potpune sigurnosti da je nešto onakvo kakvo jest. Noah je osjećao kako mu se želudac uvrće zbog te razlike. Čovjek se

126 može uhvatiti i najsitnije sumnje, tješiti se njome, živjeti u stanju nijekanja i bezbrižno proživjeti čitav život, sve dok ga u kut ne stjera istina koju više ne može zanemarivati. Pogledaj tamo rekla je Molly. No i sam je to već bio vidio. I dok su svi pokretni prozorčići na svim slajdovima pokazivali promjenu i polagano pomicanje prema naprijed u vlastitom, individualnom rasponu, najednom se od njih nije baš ništa pomaknulo, kao da mu je uloga bila neka samo spreman čeka aktivaciju. Još jedna stvar razlikovala gaje od ostalih slajdova na njemu se vrijeme nije mjerilo godinama ili desetljećima, nego je bilo ograničeno na tri konačna dana. Za razliku od ostalih slajdova, na ovome nije bilo Overtonskog prozorčića. NUŽNO je bilo sve što je pisalo na kraju vremenske crte, a činilo se kako prihvaćanje javnosti u ovom slučaju uopće nije bilo potrebno, kako pridobivanje javnoga mišljenja uopće nije bilo nužno. Što god to bilo, za sobomje povlačilo vlastite konsenzuse.»casus Belli«, glasio je naslov, a Mollyn mu je prijevod još uvijek bio u glavi. Incident kojim se opravdava rat.

127 DVADESETO POGLAVLJE Nebo je vani još djelovalo prijeteće, a ledenoj se kisici sada pridružio i podmukli ledeni vjetrić koji je puhao ulicama. Po takvome vremenu gotovo svi koji se na ulici zateknu traže prijevoz, tako da su Noah i Molly pješice prešli nekoliko blokova prije nego što su pronašli prazan taksi koji ih je odvezao do središta grada. Kada su zalupili vratima, vozač se prema njima okrenuo i upitao ih kamo idu. Raskrižje Devete ulice i Avenije B, kod Thompkins Square Parka rekao je Noah. I učinite nam uslugu pridodao je pružajući vozaču napojnicu koja je bila dovoljna da udovolji svakom njegovom zahtjevu ne žurimo, pa vozite stvarno, stvarno polako. Jeste li shvatili? Čovjek na sjedalu ispred njih uzeo je novac i kimnuo u retrovizor, uključio žmigavac i polako se udaljio od rubnika. Vozio je kao da mu je u automobilu komisija za nadzor taksista i vozača limuzina. Molly je sjedila na svojoj strani vozila. U tišini je zurila kroz prozor dok je automobil kretao, ali trenutak kasnije uhvatila je Noaha za ruku. Nema nikakvih datuma na onim zaslonima na kraju izjavio je Noah. Nema ničeg što bi nam dalo naslutiti da će se to dogoditi sutra, sljedećega tjedna ili godine. Odmahnula je glavom. Sve se to događa već sada. Kako to znaš? Zato što vidim. Ekonomija propada, Noah. A ovoga puta neće biti sigurnosne mreže na koju će se dočekati. Zato i srljamo u sve te poticaje, s obje strane. Žohari izlaze iz svojih skrovišta kako bi pokupili sve što još stignu pokupiti. To je pljačka usred bijela dana i nije ih više briga kome je to jasno. Zato znam. Od su udvostručili nacionalni dug, a sada sa svim tim sanacijama, svim tim dodatnim milijardama dolara ukrali su nam budućnost, nama na očigled. Nisu se čak ni potrudili odglumiti da će tim novcem platiti nešto stvarno, većina novca otišla je na prekomorske račune. Nisu pomogli nikakvim stvarnim ljudima, isplatili su sami sebe, pokrili kockarske dugove s Wall Streeta. Zurila je u njega. Pitao si me kako znam da se to upravo sada događa? Jer je pljačka vlastite riznice posljednje što bi neka legitimna vlada učinila.

128 Nije se mogao dosjetiti ničega čime bi joj proturječio, zapravo ničega u što bi oboje mogli povjerovati. Bit će nam dobro rekao je Noah. Kome će biti dobro? Nama dvoma. I gle, ne tražim od tebe da se i na što obvezuješ, ne tražim vezu ili bilo što drugo, znam da smo se tek upoznali pa zato hajdemo zaboraviti sve ovo i ne brinuti se ovog trenutka. Samo ti velim da ću ti pomoći, tebi i tvojoj majci, bez ikakvih obveza. Ne mogu to prihvatiti. Samo razmisli. Znam, vjerojatno će to nalikovati na sporazum s đavlom. I ja osjećam isto, ali to je ipak bolje od druge opcije, zar ne? Što god se dogodilo, neće svejednako pogoditi. Velik broj ljudi koje poznajem vjerojatno ništa neće osjetiti, a i osobno sam u položaju da mogu izgurati kroz gotovo sve. Zato ti kažem da možemo srediti da tvoja majka i ti također prođete neokrznute. U zabludi si, nećeš biti dobro. Nitko se neće izvući. Provedu li do kraja polovinu onoga što smo vidjeli, novac te više neće štititi. Ništa te neće moći zaštititi. Ponovno se okrenula prema prozoru i usredotočila u mračnu, olujnu noć onkraj prozorskoga stakla. U jednom mu je trenutku čvršće stisnula ruku, ali to nije nalikovalo na izljev osjećaja. Više je podsjećalo na način kako čovjek kod zubara stišće naslone za ruke ili gesta kojom se stari ljubavnici bez riječi opraštaju na kraju dugog rastanka.

129 DVADESET PRVO POGLAVLJE Kada se taksi zaustavio, Molly je otvorila vrata i okrenula se natrag prema njemu dok je on još plaćao vožnju. Hajde, dođi gore rekla je. Baci pogled kako živi druga polovica čovječanstva. Staza do ulaza započinjala je odbojnim metalnim vratima na nogostupu. Brava je iziskivala popriličnu spretnost. Činilo se kako je češće bila obijana nego otključavana ključem. Iza vrata ležao je neveseli vrt, a zatim i pomoćni, vatrogasni izlaz s vratima koja su na sebi imala tri zasuna, a iza kojih se pružao maleni hodnik obasjan svjetlošću jedne jedine, o žicu obješene žarulje. Slijedio ju je dok se uspinjala uskim, škripavim stubama, povremeno slušajući njezine naputke da izbjegne oštećene dijelove ograde ili stuba. Na drugome katu, prilaz sa stubišta bio je zapriječen teškim lancem i lokotom. Prvo je pomislio kako su vrata blokirana u nakani da se onemogući pristup ilegalnim stanarima, ali s obzirom na ruinirano i zapušteno stanje same zgrade, lanci su tu bili kako bi zajamčili sigurnost i posjedu i onima koji bi ga mogli ometati. Iako su se na zidovima i prozorima vidjeli tragovi sporadične brige, samo zdanje doimalo se poput nečeg slučajno izgrađenog i nedovršenog. Činilo se kako nijedan popravak na zgradi nije bio izveden sukladno propisima, ali jednako je tako izgledalo kako ni izvorna drvenarija nije bila izvedena zakonito. Dok su se uspinjali stubama, vidio je velike komade šperploče prikucane preko razbijenih prozora, a iz zidova su svako malo provirivali goli klinovi. Duge, cikcak pukotine na zidovima upućivale su na slabost cjelokupne konstrukcije koja je mogla sezati sve do samih temelja. Mjestimične pukotine širile su se mračnim stubištem koje je ispuštao svakojake škripave zvukove, zveketanje i psikanje nalik onima što ga ispuštaju stari radijatori na paru. Kada su došli do trećega kata, Molly je već pripremila ključeve te se odmah bacila na otključavanje nekoliko zasuna na vratima stana na kojima nije bilo broja. Koliko dugo već živiš ovdje? upitao je Noah. Ne baš dugo. Pokušala je otvoriti vrata, a zatim ih je ramenom pogurala kako bi ih izgurala iz od vlage nabujalog okvira. Unutra je malo ljepše. Bilaje u pravu. Doista, čim su prešli prag, činilo se kao da su zakoračili ujedan posve drukčiji svijet. Dok je ona zaključavala vrata, on je načinio nekoliko koraka, zastao i zagledao se oko sebe. Bilo je izvjesno daje velik napor uložen kako bi se ovaj prostor preobrazio u neku vrstu samodostatnoga skloništa miljama udaljenog od grada onkraj njegovih

130 vrata. Ono što je nekoć vjerojatno bilo hladan, industrijski prostor, sada je bilo obnovljeno tako da mu je uz ogroman trud, rad i domišljatost bio udahnut nov život. Rezultat svega bio je velik prostor pokretnim pregradama podijeljen na dojmljivo opušten životni prostor. S mjesta na kojem je stajao mogao je vidjeti prostranu višenamjensku prostoriju odvojenu od predsoblja, pokraj nje kuhinju i prostoriju za pranje rublja, a straga i nešto stoje nalikovalo na čitav niz gostinjskih soba. Molly je ključeve objesila na kuku pokraj vrata. I, što veliš? Koliko ljudi živi ovdje? upitao je Noah. Ne znam, osam ili deset pa se nemoj čuditi ugledaš li nekoga. Oni samo dolaze i odlaze, nitko od njih nije ovdje trajno nastanjen. Diljem zemlje raspolažemo ovakvim prostorima, tako da uvijek imamo sigurno prenoćište kada nekamo putujemo. Ono tamo je za sada moja soba, ali teško daje išta od svega ovoga moje. Ne prekidajući razgovor, otišla je do kuhinje. Sjedni. Pripravit ću nam ledenoga čaja. Ili bi radije popio pivo? Čaj mi zvuči kao prava stvar. U mome kraju ga pripravljamo prilično slatkim. Samo donesi, Ellie Mae. Sto sladi, to bolji. Zašao je otprilike na pola puta u prednju prostoriju i ondje zatekao blago podignuti podij ograđen japanskim zaslonima od tamnoga drva i rižina papira. Bilo je ondje mnogo polica s knjigama, komoda, pisaći stol s poklopcem i psiha. Čitavim je prostorom, međutim, dominirala ležaljka od konopa čija je mreža s pomoću prekrivača i jastuka bila pretvorena u ugodno gnijezdo, koja je bila obješena o crvene ventile na metalnim cijevima koje su se protezale od poda do stropa i dopirala do pojasa. Ova prostorija unutar prostorije bila je osvijetljena malenim svjetiljkama i lampionima od papira u pastelnim bojama. Bio je to pravi mali opuštajući i ugodan zenraj. Većje samo jedan letimičan pogled na police s knjigama otkrio čudnovatu zbirku materijala za čitanje. Na policama je bilo i pregršt starih i suvremenih klasika, no zbirka se uglavnom sastojala od djela koja su naginjala prema ekscentričnome pa čak i zabranjenom. Činilo se kako između njih nema baš nikakve jasne ideološke poveznice: Propisi za radikale Alinskoga stajali su tik uz naslov I nitko se ne usuđuje to prozvati zavjerom. Nešto niže, Plava knjiga udruženja John Birch kao u sendviču je stajala između knjige Abbie Hoffman

131 Ukradi ovu knjigu, Carstva Orsona Scotta Cardova i prevedena primjerka Nadolazeće pobune. Posve dolje nalazio se čitav niz knjiga specijaliziranog nakladnika, a svima je autor bio neki Kagnar Benson. Noah je rukom prešao preko izlizanih hrbata i pročitao naslove jedan za drugim: Suvremeno utočište za preživljavanje Gerilska izrada pušaka Bacači granata kućne izrade: kako načiniti savršeno hobi oružje Ragnarovi detonatori kućne izrade Škrinja s lijekovima za preživljavanje Živjeti od zemlje u gradu i na selu. Posljednji, od ruku izlizan, tvrdo ukoričeni naslov je bio: Hvatanje ljudi u zamke. Zgodne to knjige ona ima ovdje, ha? Da nije bilo opuštenoga ozračja koje je u prostoriji vladalo i činjenice da mu je glas zvučao poznato, odmah bi iskočio iz vlastite kože. Okrenuo se i ispred sebe ugledao krupnog Mollyna prijatelja iz pivnice s kojim se sada gledao oči u uči i to samo zato što je stajao na podiju. Hollis izjavio je Noah i spustio se s podija. Kako to da te nisam ni čuo da dolaziš? Veliki gaje čovjek tada primio u krajnje muški zagrljaj i pošteno ga na kraju potapšao po ramenu. Pretpostavljam da se krećem prilično tiho. Možda bih ti trebao objesiti zvončić oko vrata, samo da si sačuvam živce. Daj rekao je Hollis dodi da ti malo pokažem potkrovlje. U stražnjem je dijelu potkrovlja bilo znatno više prostora negoto je Noah mogao naslutiti. Neke su prostorije bile za spavanje, a druge za sastanke ili rad. U prostoriji koju je Hollis nazvao svojom nalazio se nizak vojnički poljski krevet, nekoliko pedantno raspoređenih stolova za nacrte, veliki crveni ormar na kotačima, vjerojatno krcat alatom. Sveje to bilo raspoređeno kao daje noćni odmor u postelji posljednji na popisu prioriteta ovog čovjeka. Stoje sve ovo? upitao je Noah. Jedan od stolova bio je prekriven dijelovima i opremom za testiranje malenih elektroničkihomponenti, na drugome je ležala gomila rastavljene opreme za komunikaciju, a na trećem su se nalazile potrepštine

132 za čišćenje oružja, kao i pažljivo rastavljena crna strojnica zastrašujućeg izgleda i pištolj. Još više oružja moglo se vidjeti u otvorenome sefu za držanje oružja u uglu, ali pozornost mu je ipak privukao obližnji radni stol. Zar ovdje izrađuješ streljivo? Da. Hollis je podigao dovršeni primjerak i pokazao točku uz sivkasti vrh. Metak je samo sitan dio koji dolazi na kraju. Ovo ovdje je 44-kalibarsko šuplje, pancirno zrno, ima veliku udarnu moć. Oko stola bio je nanizan velik broj limenki i staklenki s etiketama, u kojima se nalazio crni prah različitih nijansi i zrnatosti, a bilaje tu i apotekarska vaga, mjedene čahure na pladnju i ručni stroj koji je nalikovao na precizno cjedilo za agrume koji je za stol bio pričvršćen s pomoću škripa. Zašto bi, za Boga miloga, htio izrađivati vlastito streljivo? Hollis je sjeo, nataknuo naočale na nos, uzeo dijelove nedovršena metka, počeo ih sklapati i tek zatim progovorio. Voliš li kolačiće, Noah? Da, Hollis, zašto pitaš? Razgovarali smo o vatrenome oružju, ali da, doista volim kolačiće. A koji ti je najdraži? Položio je otvorenu, barutom napunjenu čahuru u donji dio ručnoga stroja, namjestio zrno na vrh, vješto, kao obijač sefova podesio prsten, a zatim zavrtio kotač kako bi dva dijela namjestio i ugurao jedan u drugi. Jesu li ti draži oni suhi kolačići od prhkoga tijesta koje ti u restoranima s brzom prehranom zapakiraju u kutiju? Dovršeni metak izvadio je iz mehanizma i podigao ga tako da se Noah može diviti njegovu savršenstvu. Ili bi radije imao topao kolačić netom izvađen iz pećnice, kolačić što gaje tvoja draga načinila samo za tebe? Pretpostavljam da mi je jasno na što ciljaš. Ma, dovraga, sve je dobro kada pucaš u metu, mogao bih se složiti s tim, ali u lovu ti treba nešto posebno, sukladno onome što loviš, a što si sam puno bolje možeš složiti, nešto što leti pravilnije i moćnije od onog što možeš kupiti u kutiji, u trgovini. Nisam momak koji ljubi puške, ali teško mije povjerovati da je razlika baš tolika. A ja bih rekao daje razlika ogromna. Nakon što je pregledao alat, Hollis je podesio presu i vratio se svome poslu.

133 Idi van i pokušaj sjevernoameričkog losa upucati puškom koju si napunio mecima predviđenima za lov na bjelorepog jelena pa ćeš vidjeti što će se dogoditi. Efekt bi bio isti da si ga smotanim novinama udario po nosu. Shvaćam. I bolje ti je da shvatiš. Jer nema goreg od razgnjevljenog losa koji te preko otvorenog polja naganja kako bi te poučio važnosti streljiva. Noah je ponovo pogledao preko stola. Uza sam rub stola stajala je gomila uredno poslaganih, prozirnih plastičnih kutija punih gotovoga streljiva Koliko komada streljiva možeš načiniti u sat vremena? S presom s jednim postoljem? Pretpostavljam da se brojka kreće negdje između sedamdeset pet i dvjesto komada. Hollis je podigao pogled i pogledao ga preko ruba zaštitnih naočala te se nasmiješio. Sve ovisi o tome koliko sam motiviran. Hej, momci rekla je Molly. Donijela je čašu čaja i za Hollisa. Družite se? Pa, da. Hollis mije baš dijelio savjete koji će mi dobro doći kada sljedeći puta budem išao u lov na sobove. Potapšala je svoga prijatelja po leđima. Malo ću ti ga ukrasti, može? Pazite kako se ponašate, mladunci odgovorio je Hollis. U blizini su se čuli i drugi glasovi, a Molly gaje povela uz niz vrata i prostora odijeljenih na manje prostorije, vodila gaje prema izvoru zvuka. Na kraju hodnika, došli su do velike prostorije u kojoj je skupina muškaraca i žena sjedila za dugim konferencijskim stolom. Kada je bolje pogledao, shvatio je da prisutni zapravo sjede na različitim modelima sklopivih stolica, za četiri nanizana stola za kartanje. Ljudi su slušali govornika koji je sjedio na čelu stola, ali svi su ušutjeli kada su ugledali pridošlice. Predstavljam vam započela je Molly Noaha Gardnera. Noah, ovo su regionalni vode udruge Founder's Keepers. Rekao si da dobro pamtiš imena pa ćemo te sada iskušati. Počela je od njima bližeg kraja stola te u smjeru kazaljke na satu počela predstavljati sve prisutne. Molly bi prstom uprla u pojedinu osobu te navela povijesni pseudonim koji sije svaka osoba nadjenula prilikom pristupanja udruzi. Jesi li ih sve upamtio? Da vidimo. Započeo je tamo gdje je stala i krenuo u suprotnome smjeru. Ovo je Patrick, Ethan, George, Thomas, Benjamin, Samuel, John, Alexander, James,

134 Nathaniel, još jedan Benjamin, Franklin ili Rush, nisi rekla koji, pa Francis, William i Stephen. Jako dobro. To mogu zahvaliti Daleu Carnegiju. Svi prisutni ispred sebe su imali otvorene knjige koje su po svemu sudeći bile istovjetne. Što smo prekinuli? upitao je Noah. Strateški sastanak ili nešto tomu slično? Ne večeras izjavila je Molly. Govornici koja je sjedila na čelu stola tada je dala znak neka nastavi gdje je stala. Bilaje to žena možda desetak godina starija od Noaha koju su mu predstavili pod pseudonimom Thomas. Bdijmo zato nad duhom našega naroda rekla je žena i potičimo njihova stremljenja. Ne sudite preoštro njihove pogreške, nego ih ispravljajte tako što ćete ih prosvijetliti. Ako se dogodi da jednoga dana izgube interes za javna poslove, vi i ja, Kongres i Skupštine, suci i guverneri, svi ćemo odreda postati vukovi. Bile su to riječi koje je zapisao Thomas Jefferson. Iako ih nije prepoznao kao takve, Noah je mogao pročitati naslov knjige ispred muškarca koji je sjedio pokraj one žene što je govorila. Taj je čovjek vrhom prsta pažljivo slijedio tekst koji je ona napamet naučila. Navedeni je ulomak iznosila s mnogo emocija i energije, ne kao da recitira napamet naučeno, sto godina staro pismo, nego kao da su Jeffersonove misli postale njezine vlastite. Čini se kako je to zakon koji upravlja našom prirodom nastavila je usprkos pojedinim iznimkama, iskustvo nam kazuje kako je čovjek jedina životinja koja proždire pripadnike vlastite vrste, jer blažim riječima ne mogu opisati niti jednu europsku vladu, odnos bogatih prema siromašnima. Za stolom je bio jedan prazan stolac ispred kojeg je također bila jedna od onih knjižica. Molly je uzela tu knjigu i odmahnula prisutnima u znak pozdrava. Sljedeći se govornik već pripremao i čekao svoj red. Uhvatila je Noaha za ruku te ga iz te prostorije povela natrag kroz hodnik. Zar im ta knjiga neće biti potrebna? upitao je Noah. Ne, ovo je moja knjiga. Pružila mu je knjigu. Iako ja nisam poput njih. Svatko je od njih napamet naučio čitav jedan lik, a ja sam napamet naučila samo malene dijelove mnoštva povijesnih likova. Uglavnom Thomasa Painea. A kakav je smisao svega ovog? Knjiga je očito bila uvezana rukom, a ne tiskana u masovnoj nakladi. Izgledala je staro, ali i brižno čuvano, a na prednjoj je

135 unutarnjoj naslovnici nosila broj, što je upućivalo na činjenicu daje poput svih ostalih dio velike serije. To je nešto što pripadnici udruge Founders' Keepers redovito čine izjavila je Molly. Prisjećamo se. Prisjećate se govora, pisama i takvih stvari? Prisjećamo se kako je utemeljena ova zemlja. Nikad se ne zna, možda ćemo sve jednoga dana morati ponoviti. Sve čuvate u svojim glavama? Zašto, u slučaju da jednoga dana sve knjige izgore? To se već događa, Noah, ako nisi primijetio. Ne gore, ali se mijenjaju. Pitaj bilo kojeg klinca iz osnovne škole što zna o Georgeu Washingtonu i vrlo ćeš vjerojatno čuti laži, priče poput one o trešnjinu drvetu ili njegovu drvenom zubalu, a nećeš čuti išta od svega onoga zbog čega ga smatramo ocem naše domovine. Pitaj bilo kojeg srednjoškolca što zna o Ronaldu Reaganu i on će ti reći kako je riječ o drugorazrednome glumcu koji je postao političar ili o frajeru koji se slučajno zatekao u predsjedničkome uredu baš u trenutku kada je Gorbačov okončao hladni rat. Pitaj bilo kojeg studenta s koledža što misli o socijalnom osiguranju i on će ti po svoj prilici reći kako je ono prvobitno svim Amerikancima trebalo zajamčiti mirovinu. Pitaj nekog tridesetogodišnjaka što zna o Drugom svjetskom ratu i on će ti recitirati ono što je vidio u filmu Spašavanje vojnika Ryana. Shvaćaš? Nitko više ne mora ponovo pisati povijest, dovoljno je potruditi se daje se više nitko ne sjeća. Pažljivo je sklopio knjigu i ponovo joj je predao. Molly? Da? Nabaci mi malo Thomasa Painea. Držala gaje za ruku i tiho mu govorila dok su hodali. Ovo su vremena koja ljudsku dušu izlažu kušnji rekla je Molly. Oni koji su vojnici i domoljubi samo u sretna vremena, u krizi će se povući i neće biti u službi svojoj domovini, ali onaj koji sada ostane i ne ustukne, zaslužuje svu ljubav i hvalu naših žena i muškaraca. Tiraniju, kao ni pakao, nije lako srušiti, ali mi smo sigurni ujedno: žestoka bitka trijumf veličanstvenim čini. Ono što odveć lako postignemo, ni cijeniti ne možemo: vrijednost ima samo ono što smo s mukom stekli. Nebo već znade pravu cijenu svake stvari, a bilo bi doista čudno kada nešto toliko nebesko kao što je sloboda ne bi imalo i najveću cijenu.«

136 Po povratku u Mollyn prostor, Noah je popio ledeni čaj i sjeo uz njezinu ležaljku od užeta. Sjeo je na kauč od pletena pruća prekriven raznoraznim šarenim jastucima. Ispostavilo se daje čaj uistinu onoliko sladak koliko ga je i upozorila da će biti, ali bio je dobar. Ono kod Hollisa izgledalo je kao pravi mali arsenal rekao je Noah. Jesu li sve te puške legalne? Dvije su registrirane. Ostatak je u prolazu. Priprema se za sajam naoružanja u provinciji. To znači daje odgovor ne, da nisu legalne. Znaš li koliko mu je vremena treba da u ovome gradu legalizira te dvije puške? Mogu zamisliti. Više od godine dana, a momci koji ih posjeduju morali su dati otiske prstiju, izjave te utrošiti oko tisuću dolara kako bi uživali u ustavom zajamčenom pravu. Dobro došli u New York. Kada živi u New Yorku, čovjek se mora pomiriti s mnogo toga. Čekaj, pa rekao si da si na koledžu pohađao pripremni studij prava? To me navodi na pomisao da su ondje ipak određeno vri jeme posvetili i drugom amandmanu. Da, jesu odgovorio je Noah. Mišljenja stručnjaka se razilaze kada je riječ o njegovu tumačenju. Progovorila je tada naglašavajući svaku riječ:»pravo naroda da posjeduje i nosi oružje neće biti narušeno«, menije to prilično jasno. Izostavila si dio koji je temelj svih prijepora. Riječ vojska tada je imala posve drugo značenje, Noah. Ben Franklin osnovao je prvu takvu vojsku. Vojska se tada sastojala od svakoga građanina koji je bio sposoban i spreman braniti svoju zajednicu, bez obzira na prijetnju. Bilo je to nešto sasvim prirodno, onako kao što je to danas brava na ulaznim vratima. Danas policija štiti društvo, no ta policija nije obvezna bdjeti nad nama kao pojedincima. Vrhovni sud je to odavno preuzeo u svoje ruke. A od vlade nas sigurno neće štititi, Bože oprosti ako ikada do toga dođe. I zato mislim da drugi amandman jednostavno govori kako imamo pravo biti spremni braniti sebe i svoga susjeda ako je to potrebno.

137 Kada smo već kod toga rekao je zašto mi ne kažeš nešto o ovoj polici s knjigama. Kratko je bacila pogled prema polici. Stoje s policom? Zamijetio sam neke naslove. Prilično subverzivna biblioteka. Neke od tih knjiga ljudi koriste kako bi nas blatili, neke su napisali naši neprijatelji. Čitam sve odreda kako bih znala protiv čega se borim, kao da o njima govorim. Ne vidim u tome ništa loše, a ti? Tko je taj luđak Ragnar Benson? Nasmiješila se. Nije on luđak. To mu je pseudonim, usput budi rečeno, teško da itko zna tko je zapravo on. No, piše o korisnim stvarima. Primjerice kako u radnoj sobi izraditi bacač granata? Taje knjiga plod njegovih plaćeničkih dana. Od tada je ipak malo smekšao. Sada uglavnom piše o neovisnosti, spremnosti i samodostatnosti, znaš? O radostima pustinjačkog života. Zvučiš gotovo kao da tog momka i osobno poznaješ. Kratko gaje promotrila, a zatim se sagnula prema njemu. Znaš li čuvati tajnu? Pogrešan je dan za takvo pitanje. To je Hollisov ujak šapnula je Molly. A pogodi tko je preuzeo obiteljski posao i osobno napisao nekoliko ovih knjiga. Hollis?-palcem je pokazao preko svoga ramena. Moj Hollis? Kimnula je glavom i blago se nasmiješila. Ne bi smio čovjeka suditi prema izgledu, znaš. On je vrlo inteligentan. Da, i Unabomber je bio takav. Prvi u svome razredu, tako sam čuo. Uvijek se šališ kada si nervozan rekla je Molly. To je baš nekako zgodno. Hvala. A sada popij svoj čaj do kraja ili ću misliti da ti se ne sviđa. U jednom je dugom gutljaju ispio sav čaj, a Mollyje dlanomljesnula po ležaljci od užeta pokraj sebe. Oh, ne rekao je. Dvadeset osam godina nisam ni pokušao sjesti na takvu stvarčicu. Dođi ti sjesti pokraj mene. Ma hajde, nije problem, plašljivče. Preokrenut ću se.

138 Nećeš. Pružila je ruke prema njemu, dozivala ga. Samo kratko želim zaboraviti sve, može? Dođi ovamo. Nemoj da te ponovo molim. Bilo bi uistinu teško reći joj ne pa nije ni pokušao. Uz njezinu je pomoć sjeo na nesiguran rub ležaljke. A sada samo pazimo rekla je Molly. Samo podigni noge s poda i lezi, trudi se ne otkotrljati na drugu stranu. Slijedio je njezine kretnje dok je lijegala, a nakon toga je uslijedilo nekoliko zabavnih uskomešanih sekundi. Usred ljuljanja i mahanja, održavanja ravnoteže i velike količine smijeha, sve se postupno umirilo i zaustavilo u krhkoj stabilnosti. Naposljetku su se našli ugodno isprepleteni, stisnuti jedno uz drugog u udubini ležaljke, u ugodnom, nježnom ljuljuškanju. Okvir prostorije nije imao vlastiti strop, tako da su se visoko iznad njih uzdizale metalne nosive grede oko kojih je netko bio omotao božične girlande koje su podsjećale na zvijezde na večernjem nebu. Hej, Molly šapnuo je. Da. Sto kažeš na to da se ovdje stvarno dugo zadržimo? A ona mu se još bliže primaknula. Voljela bih da možemo. Njezinu je srebrnu narukvicu uočio još prije, ali tek ju je sada vidio izbliza i na njoj uočio izlizanu gravuru. Sto tu piše? Primaknula je zapešće bliže njegovim očima. Ova je narukvica štošta prošla pa se bojim daje sve teže pročitati što na njoj piše. Noah je uhvatio njezinu ruku, postavio je na pravu udaljenost, a zatim pronašao i pravi kut pod kojim će na prigušenome svjetlu pročitati izlizana slova. Kada je bio siguran da može pročitati, naglas je iščitao riječi. U našoj je moći iznova započeti svijet. Tako je rekla je Molly. Čiji je to citat? Čuo sam to još prije. Thomas Paine. Spustio je glavu natrag pokraj njezine. Ali, kako zamišljaš učiniti to, Molly? Ne kažem da ne možeš, ali ne vidim kako.

139 Ima još rekla je. Drugom je rukom pažljivo preokrenula narukvicu tako da joj se naličje okrenulo prema van pa se moglo vidjeti i što piše iznutra. Vjera Ufanje Ljubav To je... lijepo. Lijepo? Pretpostavljam da mi zapravo nije jasno reče tada Noah. Mislim, jasne su mi riječi, ali to nije smisao, zar ne? Jesi li svjesna protiv čega si ustala? Da rekla je Molly. Ali sumnjam da su naši neprijatelji toga svjesni. Pa, reci mi. Dobro odgovori Molly. Kratak kviz: Tko je ispalio prvi hitac u Američkoj građanskoj revoluciji? To je trik pitanje. Nitko ne zna tko je ispalio prvi hitac. Je li to tvoj konačan odgovor? Aha. Pridigla se i oslonila na lakat kako bi ga mogla gledati. Prvi hitac nije bio ispaljen iz puške. Prvi hitac bilaje propovi jed koju je održao Jonathan Mayhew, godinama prije Lexington.i i Concorda. Nije političar prvi izjavio da»nema oporezivanja bez zastupanja«. Bio je to svećenik. Ah. To je, dakle, dio koji se odnosi na vjeru. Više je to od toga. Naša prava dolaze od više sile, Noah. Čovjek ih ne može jamčiti, čovjek ih ne može ni oduzeti. U tome, držim, počiva razlika između onoga što se dogodilo u Francuskoj revoluci i onog što smo postigli našom revolucijom. Mi smo vjerovali da iza nas stoji Božja volja, a oni su vjerovali Godwinovim riječima, (edan je vječan, a drugi je pokleknuo pred ljudskim slabostima. Prstom je dodirnuo drugu riječ ugraviranu u srebrnu narukvicu. A što je s nadom? To znači da vjerujemo u ono što je u ljudskome duhu najsnažnije. Nada i istina međusobno su povezane; ako je sve za što /namo laž, onda nemamo nikakve šanse. Ako ti liječnik kaže da si bolestan, ne kriviš njega za dijagnozu. Od tog trenutka raspolažeš istinom, koliko god ona loša bila, pa možeš planirati kako ozdraviti. To je nada. Činjenica da čak i kada je sve loše znaš da može doći bolje sutra. Molly je tada prstom uprla u posljednju od tri riječi.

140 A s milosrđem je jednostavno. Mislimo da trebamo pomagati jedni drugima kako bismo došli do tog boljeg sutra. Ben Franklin čitavu je moju narukvicu obrazložio kada gaje predsjednik Yalea zamolio da rezimira američko vjerovanje. Odgovorio je: Vjerujemo da postoji Bog, život nakon ovog života, da će nas Bog držati odgovornima za sve što smo tijekom života činili te daje služenje našoj ljudskoj braći ponajbolji način da mu služimo. To su vjera, ufanje i ljubav. Dobro zvuči. Noah je namjestio jastuk i glavu ponovo položio na njega. Zao mije što moram reći, ali jednostavno mislim da to nije dovoljno. Možda je to nešto što čovjek ne može baš odmah shvatiti rekla je Molly. Nikome od nas to nije sinulo preko noći. Shvatit ćeš kada budeš bio spreman shvatiti. Na zidu do njih nalazio se crtež postavljen tako da ga lako vidi svatko tko leži ondje gdje su ležali oni. Tko je nacrtao ono tamo? upitao je Noah. Okrenula je glavu prema zidu, a zatim se blago prebacila na bok, izvukla pribadaču kojom je papir bio pričvršćen za zid i postavila crtež tako da ga oboje vide. Ja sam to nacrtala. Bio je to crtež malene brvnare u dolini, zimski ugođaj, u blizini potoka koji protječe kroz šumarak. Svi su detalji bili pažljivo prikazani; stolac za ljuljanje na trijemu, vrt ograđen niskom ogradom, staza od plosnatog kamenja koja vodi do ulaza, nanosi snijega na strehama i uz rub prozora. Bile su to samo jednostavne crte i područja osjenčana olovkom, ali umjetnikovaje ruka živopisno ovjekovječila prizor. Doista je lijepo rekao je Noah. Gdje je to? Samo u mojoj glavi, pretpostavljam. Pogledala gaje. I hoćeš da ti nešto kažem? Naravno. To je sve za čime žudim, ovo maleno mjesto. Pretpostavljani da nekome poput tebe to zvuči prilično jednostavno. Ne, ne zvuči mi tako. Zvuči odlično. Mjesto poput ovoga koje bih s nekim podijelila, sloboda da ondje proživimo svoje živote. Potraga za srećom, shvaćaš? Taje potraga svakome drukčija, a tako i treba biti. No ovo je moja, ovo je ono o čemu sanjam. Nadam se da ćeš jednoga dana pronaći to mjesto.

141 Nadam se da hoćemo, svi odreda. Kratko se zamislio. A zašto odmah ne odeš i ne potražiš to mjesto? Hoćeš reći: zašto ne bih odmah pronašla vlastitu sreću, dovraga sa svima ostalima? Nisam baš tako mislio... Rak izjeda ovu zemlju, Noah. Oboje smo sada već vidjeli rengenske snimke i znamo kako izgleda. Ne zaustavimo li ga, proširit će se tako da se više nigdje nećemo moći sakriti od njega. I želim da nešto znaš. Nužno je da nešto doznaš. Dobro. Ne postoji to od čega ne bih odustala zbog ove zemlje... bez obzira na to koliko mi to teško palo, ali učinit ću sve što je u mojoj moći. Shvaćam odgovorio je Noah. Silno se tome divim. No, ne želim to na svojim plećima. Ne želim biti u pravu. Voljela bih daje situacija drukčija. Kada bih mogla, zauvijek bih ostala ovdje, onako kako si poželio. Volio bih da mogu biti tako emotivan prema bilo čemu. Prošle su tihe minute, a dok je ležao i zurio u žaruljice nalikvijezdama, osjećao je u svojoj blizini, bezuspješno se pokušavao prisjetiti čemu je težio svih tiih godina, pa bilo to i nešto tako jednostavno kao njihovo zajedništvo. Iznenada je zamijetio da mu se u vidno polje ušuljala zamagljena mrlja. Oko izvora svjetla stvorila se izmaglica i iako ju je žmirkali jem pokušao odagnati, čudnovata se magla iznova vraćala, a pralioju je neobičan osjećaj nelagode, nešto nalik valu vrtoglavice. Vau. Stoje? Ništa. Mislim da mi se nakratko zavrtjelo u glavi. Čim gaje osjećaj minuo, odmah se ponovo vratio, još žešći, pa se ukočio, trudio se osloboditi ga se. Molly se pridigla na lakat, zabrinuta pogleda. Jesi li u redu? Da uzdahnuo je. Dobro sam. Ali nije bio dobro. Na koledžu je, u glupim igrama opijanja, / nao odjednom popiti preveliku količinu alkohola koji bi mu napjo ušao u krvotok. Nakon toga bi uslijedio najgori mogući osjećaj bespomoćnosti, jer kada god bi shvatio koliko je veliku pogrešku učinio, već bi bilo prekasno i ne bi si mogao pomoći.

142 Moram ustati rekao je. Vlastite su mu riječi do ušiju stizale sa zadrškom i nisu zvučale najbolje. Osjetio je kako ga obuzima panika, na čelu je osjetio njezinu hladnu ruku, ruku utjehe. Budi miran rekla je. U tom gaje trenutku sve napustilo: i snaga i želja da se pomi če, a zamijenio ih je sve jači osjećaj da se sve odvija usporeno, uza sam rub provalije bez dna. Dok se prostorija punila izmaglicom i počinjala blijedjeti, ugledao je trojicu neznanaca koji su stajali u blizini, mladiće odjevene u poslovna odijela s kravatama. Vrijeme je da krenemo, Molly rekao je jedan od njih. Glas mu je zvučao udaljeno i nestvarno. Dajte nam još samo minutu. Čekajte me dolje. Zatim su otišli, a u prostoriji se pojavio krupniji i viši lik. Ostat ćeš uz njega, Hollise, zar ne? Ostat ću dokle budem mogao. Osjetio je njezine ruke kako ga čvrsto grle, njezine suze na obrazu, njezine usnice u blizini svoga uha trenutak prije nego što će konačno potonuti u mrak. Bio je već gotovo izgubio svijest, ali četiri su riječi što ih je izgovorila jasno odzvanjale u njegovu umu čak i kada je sve ostalo iščeznulo. Tako ini je žao.

143 DVADESETDRUGO POGLAVLJE Aent Kearns povukao se u kuhinjicu svoje prostrane kampkućice kako bi si pripremio doručak. Danny Bailey je zato grdno mamuran u salonu ostao sjediti sam u pozajmljenoj pidžami, s ružnom, prljavo bijelom mačkom i modelom atomske bombe. Nedjeljne novine iz nekoga dalekoga grada presavijene su ležale na suprotnome kraju kauča. Bilo bi mu drago daje mogao pročitati barem neke naslove, ali novine su bile preblizu mački da bi bilo sigurno privući ih k sebi. Znači, nikada nisi bio u Winnemucci, je 1' tako? doviknuo mu je Kearns kroz uske vratnice. Ponovo to prokleto čavrljanje. Ne, možeš li povjerovati? odgovorio je Danny. Promatrao je složenu cilindričnu napravu koja je na niskome stoliću ležala u teškom, drvenom kućištu. Nisam ni znao što propuštam. Ako misliš daje ovaj gradić mrtav, čekaj da vidiš mjesto gdje ćemo se večeras naći s onim momcima. IVashingtonpostje čitav ovaj dio Nevade prije dvije godine proglasio pazuhom Amerike. Zvuči poput uvrede. Hej, Stuarte? Da? Ne želim zvučati kao baba, ali je li ovo ovdje što izgleda kao bomba i radioaktivno? Ma ne, ne previše. Kearns se vratio noseći kave i sjeo u obližnji naslonjač. Jezgra je inertna, to je samo velika olovna kugla. Ispod površine je tek nešto osiromašenog urana, tako da bi Gajgerov brojač reagirao kada bi se netko okušao u mjerenju. Evo, pogledaj. Uključio je prekidač na kompaktnoj žutoj napravi koja se nal.i žila na stolu i približio je prednjem dijelu modela bombe. Kazaljk.1 na mjernom instrumentu je zatitrala u trenutku kadaje dodirnuo model, a iz zvučnika se istoga trena začulo i ritmično zujanje. Zvuči prilično usijano, zar ne? Ali nije opasno. Ne, ali svejedno je ne bih noću čuvao ispod kreveta.

144 A ti frajeri koje ćemo susresti, momci koji ovo žele kupiti, ka ko imje uopće palo na pamet daje običnome građaninu operativ no nuklearno naoružanje moglo dospjeti u ruke? Dobro, trebali bismo o tome razgovarati. Sjećaš li se da se pri je godinu dana u vijestima pojavila priča o krstarećoj raketi kojo se izgubio svaki trag? Naravno da se sjećam. Afera Barksdale, tjedan dana sam to vrtio u svim emisijama. Netko je na B52 u Sjevernoj Dakoti pri čvrstio pravu bojevu glavu umjesto školske. Bazu je napustilo šest takvih bojevih glava, ali samo ih se pet pojavilo u Louisiani. Tako je odgovori Kearns. A obojica znamo da se takvo što ne može slučajno dogoditi, da to nikako nije bila nezgoda. To je kao kada bi tajna služba predsjednika slučajno smjestila u pogrešan automobil i kada do podneva sljedećega dana nitko ne bi ni zami jetio da ga nema. To je nemoguće: previše je mjera osiguranja da bi bilo moguće. Osim ako, dakako, sve nije maslo nekog iznutra. Moj jedini izvor je čovjek s gomilom korisnih veza iz vre mena kada sam radio za FBI. Prije kojih sedam godina zgadila mi se čitava ova korumpirana vlada pa sam pokupio krpe i nestao u vlastitoj inačici programa za zaštitu svjedoka. Tako je glasila moja priča, a kako bih se domogao bombe, sprijateljio sam se s dvojicom pravih ljudi iz onih udruženja za izradu streljiva na internetskim stranicama. Jedan je bio iz vojne zračne baze u Minotu, a drugi na odredišnoj adresi. Oni su krivotvorili naredbe i ugovorili let,.1 zatim nam pomogli da punjenje jedne od tih bojnih glava utovarimo na kamion koji je već bio na pola puta do Barksdalea pola dana prije negoli je itko primijetio da nedostaje. Znači, ni ne pokušavaš prodati priču da si sve sam izradio u svome dvorištu. Ne, dovraga, ne. Načinio sam samo kućište, okvir i dio elektronike, samo sam to morao osmisliti na licu mjesta. Sama bojeva glava ostala je takva kakva jest. Danny se nagnuo naprijed i vrhom prsta prešao preko glatkoga metalnog kućišta. Moram ti je predati. Izgleda prilično opako. Da, stvarno izgleda rekao je Kearns, koji je Gajgerov brojač zatim ugurao u sportsku torbu pokraj kauča ako mogu takvo što reći. A koliko je od svega toga stvarno istina? Koliko je od svega toga stvarno istina? Od ovoga što si upravo ispričao. Ta priča vezana uz aferu u llarksdaleu.

145 Kearns nije odmah odgovorio. Zatvorio je patentni zatvarač torbe na podu, sjeo natrag u naslonjač i namrštio se. Stoje sada ovo?jesmo li iznenada u emisiji 60 minuta? Ne, čovječe, samo razgovaramo... Nisam ovdje kako bih popunio informacijske praznine za tvoj sljedeći videouradak o uroti. Samo pokušavam shvatiti čitavu priču. Dobro odgovorio je Kearns ali, što je ovdje istinito, nije dio priče koju trebaš shvatiti. Dobro, u redu, oprosti. Samo je zvučalo tako uvjerljivo. Sve mije ovo prilično novo, znaš, i još sam malo omamljen. Nisam u komadu spavao dvanaest sati već punih dvadeset godina. Drugi gaje i dalje proučavao, kao daje mislio da mu je nešto možda promaklo pa je pokušavao dokučiti ozbiljnost situacije. Ali nakon nekoliko sekundi je kimnuo glavom, činilo se kao da se malo opustio, a zatim je k sebi privukao onu odbojnu, šugavu mačku i počeo je gladiti po glavi. Da, dobro rekao je Kearns. Oprosti, nisam se htio srdit i. Možda me s godinama obuzima sve veća paranoja. Nekoć su znali reći da imam nekih problema. Hej, prijatelju, pa tko ih nema? Pravo veliš. Mikrovalna pećnica u drugoj prostoriji je zapištala i dala im do znanja daje zagrijala što je trebala zagrijati. Onda rekao je Danny trljajući dlanove što imamo za jelo? Agent Kearns donio je prepečenac, malo skorenoga margarina,pržena jaja i šunku iz konzerve. Meso je bilo gnjecavo kao spli žva i ljigavo, a jaja su okusom podsjećala na hranu iz kompleta za preživljavanje, no uz podosta soli i papra, sve je postalo prilično jestivo. Pitao sam ono što sam pitao i prije rekao je Danny -jer prva bi mi misao bila da ste vi momci dali da inženjeri u nekom la boratoriju u zapovjedništvu sve to sklope, sve u svrhu provođenja tajne operacije pod krinkom. Znaš što mislim, kako se nitko od vas ne bi morao osobno brinuti o svemu ovome. Da, tako to ide, ali posljednjih sam se nekoliko godina pri viknuo da sve radim sam. Kada si na tajnom zadatku, najbolje je kada imaš što je moguće manje

146 kontakata. Tako mi svega, toliko sam već dugo vani, da mislim kako još samo jedan momak iznu tra uopće zna da sam na platnom popisu. Vau, onda tom momku sigurno jako vjeruješ. Kearns se sagnuo i iz futrole koju je nosio oko gležnja izvukao pištolj kratke cijevi. Kao daje iz cipele izbacio šljunak. Izbacio je bubanj i zavrtio ga dlanom, vratio ga natrag, položio pištolj na stol ispred sebe, a zatim ponovo uzeo tanjur i nastavio doručkovati. Kao da nema ništa s predmetom koji je ležao na stolu u njegovoj blizini. Pa naravno, mali-rekao je Kearns. -Ja vjerujem svima odreda.

147 DVADESET TREĆE POGLAVLJE Nedjelju poslijepodne proveli su upoznajući se s profilom kojim će se onaj drugi predstaviti u javnosti. Žele li se pri kazati kao stari prijatelji, onda ne bi smjeli oklijevati oko detalja koji bi tijekom razgovora mogli isplivati na površinu. A zatim su, prije nego što će se ukrcati u kombi, obavili telefonski poziv kako bi ugovorili sastanak s metama policijske operacije. Kearns se poslužio hakerskom spravom poznatom pod nazi vom»narančasta kutija«kako bi prikrio telefonski broj pozivate lja. Primateljima poziva tako je izgledalo kao da im je poziv upućen izravno s privatne linije Dannyja Baileyja. Njegov je mobilni telefon kao dokazni materijal još ležao na nekom skladištu u New Yorku. Čovjek koji se javio na telefon bio je posve očito pod dojmom što mu se ukazala prilika razgovarati s jednim od dugogodišnjih medijskih junaka u ratu protiv tiranije. Potvrđeni su vrijeme i mjesto susreta, a Stuart Kearns primio je svesrdnu podršku da kao dokazani domoljub isporuči robu. Prije nego što će okončat i razgovor, čovjek s druge strane žice poslao je telefon u krug kako bi njegovi kolege mogli osobno barem kratko razgovarati sa slavnim sugovornikom. Pod Kearnsovim budnim okom Dannyje s priličnom lakoćom odigrao svoju ulogu, ali nešto gaje počelo kopkati nakon što je spustio slušalicu. Zbunjujuće je bilo to da su svi iako su listom tvrdili da su njegovi najveći obožavatelji, da su vidjeli sve njegove videouratke, pročitali sve stoje ikada objavio na internetu po svemu sudeći vidjeli, čuli i pročitali stvari za koje je Danny Bailey bio siguran da ih nikada nije izrekao: Da jedino što još može potaknuti narod na akciju jest trganje zastora i prisiljavanje neprijatelja da izađe na svjetlo dana. Da globalistički oligarsi i njihove marionete u Washingtonu već šezdeset godina traže sukob i da će sada dobiti rat. Da duše Utemeljitelja vape i dozivaju domoljube neka istupe i konačno Republiku dovedu u red. I daje konačno kucnuo čas za pucanj dvadeset prvog stoljeća čija će se eksplozija začuti diljem svijeta, konačan zvuk trube koji će obilježiti početak Druge američke revolucije. Pa čak i ako riječi nisu bile točno citirane, osjećaj što su ga stvarale bio mu je jako poznat. Možda je i bio rekao takvo što, ali u trenutačnom se kontekstu

148 njegove riječi dobile drukčije značenje. Na kraju krajeva, stvari ipak drukčije zvuče kada ih poput jeke izgovori netko tko svoju poruku prenosi megafonom, nego s pomoću ubojice od petnaest kilotona.

149 DVADESET ČETVRTO POGLAVLJE Mljama su vozili pustim dijelom međudržavne ceste broj 80, u noći bez mjesečine. Cesta je bila tako mračna, da se čin i kako svijet okončava u točki do koje dopire svjetlost prednjih farova, dok se kroz stražnji prozor nije vidjelo ama baš ništa. Hej, Stuarte? Da. Ne bih radio ovo da sam se uspio nagoditi s onim huliganima, barem jedan posto. Nisam terorist i nisam prevrtljivac. Nisam ni mislio da jesi odgovorio je Kearns pogleda upi ta u cestu. Kao što sam već rekao, nisu to moji ljudi, a ono što žele uči niti nije način kako bi se stvari trebale mijenjati. Nikada nisam m rekao da bi se tako trebalo postupati. Vjerujem ti. Malo nevezanog čavrljanja svakako bi mu pomoglo, ali kako vozač nije pokazivao pretjeranu želju za razgovorom, Danny je bio prisiljen zaokupiti se vlastitim mislima, slušati cestu koja je šuštala ispod kotača. Kakav je to telefon? upitao je Danny. Uočio je napravu koja je u svome punjaču stajala u blizini upravljačke ploče. Bila je prevelika za mobitel, više je nalikovala na manji i tanji model voki tokija, ali sa standardnom tipkovnicom. Satelitski telefon odgovorio je Kearns. Radi posvuda. Viza putem mobitela na ovakvim je mjestima prilično loša. Pretpostavljam daje tako. Nakon nekog vremena, Kearns je podigao nogu s papučice gasa pa je kombi počeo usporavati sve dok se naposljetku nije zaustavio. Tada je isključio svjetla. Sto radiš? Spusti prozor, isturi glavu van i pogledaj gore-rekao je Kearns. Zašto bih učinio to? Vjeruj mi. Želim da vidiš nešto. Živiš u gradu, zar ne? Da, u Chicagu odgovorio je Danny. Gotovo čitav život. Spustio je staklo koje je škripalo, proturio glavu van na hladanjetar i pogledao gore, kako mu je bilo rečeno. Eh, pa ovdje, usred ničega, možeš vidjeti samo tri stvari rekao je Kearns a ovo je jedna od njih.

150 Oh! Bože. Moj Bože! Zrak je bio savršeno čist, a činilo se kako se ogoljeno tlo prostire sve do rubova obzora. S kraja na kraj nije bilo nikakvoga umjetnog svjetla koje bi zasjenilo pogled prema gore. Tisuće zvijezda, možda i nekoliko desetaka tisuća, svjetlucale su poput dragulja na kupoli od crnoga baršuna. Sićušne točke suptilnih nijansi, sjajna bijela sunca u sazviježđima pravilno raspoređenim preko neba, bezvremena u usporedbi s ljudskim trajanjem... Činilo se kako je dovoljno samo ispružiti ruku i dohvatiti te zvijezde od kojih su ili dijelile svjetlosne godine. Danny je uvukao glavu unutra, zavalio se u sjedalo i podigao prozorsko staklo, dok je Kearns upalio svjetla i uključio grijanje kako bi ponovo zagrijao kombi. Hvala ti, čovječe. Stvarno hvala. Ovo mije doista pomaknulo perspektivu. To nekako vrati čovjeka na mjesto, je 1' da? rekao je Kearns. Odonud smo svi mi došli, a jednoga ćemo se dana svi tamo i vratiti. Znaš što? Vidio sam tvoju poslovnu posjetnicu, ali tek sada shvaćam zašto vas zovu specijalnim agentima. Eh, pa sinko, htio ti to ili ne, shvatit ću to kao kompliment. Nekoliko kilometara dalje, Kearns je sišao s međudržavne ceste,nakon čega su se našli na zemljanoj cesti. Cesta je približno kilometar i pol vijugala između ograda od bodljikave žice s obje strane, nakon čega se svela na uzak put posut šljunkom. Na pola pui.i niz prilaz, ispred njih su se ukazala žućkasta svjetla ranča. To je to rekao je Kearns. Jesi li spreman? Danny je duboko udahnuo kako bi izdisajem iz sebe izbacio svu napetost. Da. Obavimo to. Vrata garaže bila su podignuta, a s mjesta na kojem su se zaustavili Danny je jasno mogao vidjeti ljude koji su sjedili za dva igraća stola, okruženi gomilama krame, automobilskih dijelova i crvenim kutijama za alat. Svi su se okrenuli kada su svjetla faro va prešla preko širom otvorenih vrata, a zatim pridošlicama dali znak da uđu kada su prepoznali vozilo. Kearns je ostao u kombiju, dok je Danny izašao i popločanom se kosinom zaputio prema kući, ruku spuštenih niz bokove i otvo renih šaka, kako bi svi jasno vidjeli da nije naoružan. Po svemu sudeći, ovi se momci na to nisu ni osvrtali. Susreli su ga na pola puta do garaže i pozdravili ga kao starog prijatelja kojeg već du go nisu vidjeli.

151 Jedna je stvar krenula po zlu. On i Kearns očekivali su da će na sastanak doći petorica ljudi, ali jedan se nije pojavio.

152 DVADESET PETO POGLAVLJE NAkon susreta, odmah su prešli na posao. Do tada se sve svodilo na priču, rekao imje Danny, a sada su stvari postale ozbiljne. Stuart Kearns imao je ono što je njima bilo potrebno, tako daje preostalo još samo pitanje je li pronašao pravoga čovjeka za posao pred njima. Imat će samo jednu priliku, udarac koji je planiran godinama, tako daje mnogo toga ovisilo o snalažljivosti ovoga tima. Danny je iz džepa izvadio papir s otisnutim tekstom, ispis nedavnoga razgovora na chatu, raspravu četvorice pod lažnim imenima. Peti, kako su mu rekli, momak po imenu Elmer, neočekivano je poslom otputovao u Kingman u Arizoni, a vratiti se trebao tek iza ponoći, u ponedjeljak ujutro. Nakon što je to od njih zatražio, svaki je rekao nešto o sebi, a predstavili su se isključivo imenom. Jedino što je u tom dijelu razgovora bilo zanimljivo jest način kako je svaki od njih neprimjetno uspijevao prijeći iz normalnog u uvrnuto. Ja sam Ron. Odrastao wm blizu Laughlina, a u ovdašnjim sam rudnicima radio još od tinejdžerskih dana. Oženio sam se, dobio dvojepredivne djece, a opametio sam se u odnosu na one cionističke bankare i niškorisnu englesku kraljicu kada sam vidio što su nam učinili 11. rujna. Četvorica prisutnih godinama su se već uzajamno poznavali, a onog Elmera koji se te večeri trebao pojaviti svi su odreda upoznali na chatu internetske stranice Stuarta Kearnsa. Svi su se, međutim, složili daje Elmer ozbiljan igrač, čovjek kojemu mogu vjerovati. Jedan od njih pitao je za modrice i druge tragove borbe na Dannyjevu licu te mu dao priliku da pojasni svoju ulogu u nedavnim događanjima. Uhitila gaje policija nakon domoljubnog okupljanja u središtu New Yorka, tako im je rekao, a u pritvoru su ga isprebijali. Svi su imali točku pucanja, a to je bila njegova. Znao je da se sukob neće mirno okončati; neprijatelj je to konačno jasno obznanio. Zato je i nazvao svog starog prijatelja Stuarta Kearnsa kako bi uplatio jamčevinu i omogućio mu da sudjeluje u ovom planu. Ovamo je sada došao da bi pomogao kako zna i umije te kako bi, kada sve bude gotovo, priču prenio istinskim vjernicima diljem svijeta. Čim mu je Danny dao znak daje zrak čist, Kearns je otvorio vrata pa im dao znak da izađu van i priđu kombiju. Kada su se svi okupili oko vozila, otvorio je bočna klizna vrata, objesio radno svjetlo o kuku na stropu, uključio ga i ljudima pokazao oružje koje je donio kako bi oni svoju misiju proveli do kraja.

153 Dok su ljudi zurili s mješavinom divljenja i radosnog iščekivanja, Kearns ih je počeo upoznavati s napravom. Učinak će biti približno jednak atomskoj bombi bačenoj na Hirošimu, objasnio je, iako će razmjeri uništenja biti različiti, budući da će biti riječ o eksploziji na tlu. Naprava je sofisticirana, ali i jednostavna za uporabu, raspolaže detonatorom na daljinsko upravljanje pričvršćenim za GPS uređaj postavljen izvan tijela bombe. S aktiviranom bombom skrivenom u svome vozilu, trebaju se još samo odvesti do mete. Ne moraju pamtiti nikakve tajne šifre, nikakve gluparije u stilu Jamesa Bonda, nisu vremenski ograničeni na nekakve vremenske detonatore u holivudskom stilu trebaju samo postaviti i prepustiti se. Odmah po dolasku u bilo koju točku unutar radijusa od stotinu metara u odnosu na trenutačnu metu, detonator će se aktivirati, a sve unutar jednoga kilometra će biti sravnjeno sa zemljom. Kearns je iz džepa izvadio dva malena ključa i umetnuo ih u limenu kontrolnu ploču te ih istodobno okrenuo za četvrt kruga, a zatim pritisnuo crveni pravokutni prekidač na kojemu je pisalo AKTIVACIJA. Uključio se niz malenih žutih krugova koji su zatim, jedan po jedan, mijenjali boju u zelenu, dok je tiho elektroničko cviljenje postajalo sve glasnije. GPS je ubrzo pronašao satelit za orijentaciju i njegov se široki zaslon podijelio na dvije polovice: jedna je prikazivala trenutačan položaj, a druga nultu točku, metu oko koje su se svi složili: ured vode trenutačne većine u Senatu Sjedinjenih Država, zgradu Federalnog suda, 333 Las Vegas Boulevard, u Las Vegasu, Nevada.

154 DVADESET ŠESTO POGLAVLJE Sastanak je prividno bio civiliziran pa čak i prijateljski, ali okončao se popraćen priličnom nelagodom, napetošću koja nije popuštala. Ni Bailey ni Kearns nisu progovorili ni riječ dok se izrovanom, zemljanom cestom nisu odvezli barem kilometar i pol od one kuće, prema relativnoj sigurnosti medudržavne prometnice. Reci mi što je tamo pošlo po zlu izjavio je Danny. Mnogo je toga pošlo po zlu. Kearnsova je pozornost bila podijeljena između ceste koja se ispred njih prostirala i tame u retrovizoru. Plan, teškom mukom prihvaćen, bio je ostaviti lažnu bombu petorici urotnika u zamjenu za dvadeset tisuća dolara koje su ovi trebali isplatiti kako bi pokrili Kearnsove troškove. Sutradan su urotnici trebali poći na osmosatnu vožnju do Las Vegasa i ciljane adrese. No, umjesto mučeništva, ondje će ih dočekati SWAT tim i gomila federalnih agenata koji će ih uhititi. Nijedan od tih momaka nije pripadao profilu osobe koja bi se predala živa, tako da ce vjerojatno i FEMA biti u punoj pripravnosti. S obzirom na to da će se provesti evakuacija nekoliko blokova kuća, postojala je mala vjerojatnost da će ijedan nevini promatrač stradati u izvjesnoj razmjeni vatre. Večerašnji sastanak nije se, međutim okončao kako su očekivali, a to je moglo upućivati na štošta ništa od svega toga nije zvučalo idealno. Problem je, u najboljem slučaju, bio tek nedužni nesporazum koji će dovesti do jednodnevnog odgađanja privođenja čitavog posla kraju. U najgorem su slučaju potencijalni domaći teroristi namirisali klopku pa se pritajili u svome skrovištu kako bi odlučili što i kako dalje. Ako je tomu tako a Danny je zaključio da jest, s obzirom na usredotočenost njegova vozača na cestu iza njih par prednjih svjetala u brzome kretanju značio bi daje za njima krenula neprijateljska potjera u kojoj stari kombi nije imao nikakve šanse. Ako do toga dođe, bilo je posve izvjesno da će agent Kearns i on večer okončati zakopani u istom plitkom, pjeskovitom tlu. Znaš li pucati iz vatrenog oružja? upitao je Kearns. Nisam neki stručnjak, ali znam. Krenu li stvari po zlu, u pretincu za rukavice je pištolj. Otkočen je, ali je svejedno malo teže opaliti prvi put. Nakon prvog zrna, okidač je stvarno mekši.

155 S pištoljem ću već izaći na kraj. Bolje bi bilo da mi kažeš što se događa. Kearns se odvojkom uključio na cestu 1-80, a što je brzina kojom su se kretali postajala veća, to se on vidno sve više opuštao. Kao prvo rekao je njihova bomba još uvijek je kod nas, zato što oni nisu imali naš novac. Moguće je da će stvarno tek sutra imati sav novac, ali je jednako tako moguće daje ovo nekakav test. Kakav test? Iskušavaju nas. Možda su htjeli vidjeti hoćemo li im ostaviti robu iako nam nisu predali novac. Ako smo ono što tvrdimo da jesmo, znaju da to nikako ne bismo učinili. No ako smo federalni agenti koji im žele namjestiti, onda bismo učinili sve da im u ruke predamo dokazni materijal za sutrašnju akciju. Dobro. Druga stvar, kako bi opisao intelektualnu razinu one četvorice momaka koje smo ostavili u onoj kući? Ne znam. Danny se kratko zamislio. Više mi nalikuju na ovce nego na pastire. Baš tako. A znaš li tko se s njihove strane od samoga početka predstavljao kao mozak cjelokupne operacija? Da pogodim uzdahnuo je Danny. Onaj koji se večeras nije pojavio. Upravo tako. Ne kažem da su ovi s kojima smo se susreli bezopasni, ali oni su samo sljedbenici. Onaj Elmer im je voda. Ako su lagali gdje je, onda je vjerojatno zapravo bio negdje u blizini i motrio nas kroz optiku lovačke puške. A ako je stvarno u Arizoni, onako kako su nam rekli, onda se moramo zapitati što tamo radi. I što sada? upitao je Danny. Jesam li obavio svoje? Možeš li me sada pustiti? Još ne. Rekao sam im da mi pošalju elektroničku poruku kada se naš prijatelj Elmer bude vratio kasno tijekom noći, jer moramo ugovoriti novi sastanak za sutra. U međuvremenu ću provjeriti situaciju sa svojim kontaktima, a zatim moramo igrati po sluhu. Vožnja se nastavila, prošlo je nekoliko minuta u tišini, pogledi u retrovizor postali su sve rjeđi, tako da se naposljetku činilo kako im više ne prijeti nikakva izravna opasnost. Kearns je uključio radio i pretraživao frekvencije sve dok nije pronašao postaju koja je puštala dobre, stare hitove. Zavalio se u sjedalo, slušao riječi i glazbu iz njegove prošlosti, kao daje upravo ta pjesma znak da je svim njegovim brigama kraj, barem za večeras. Kadaje došao refren, Kearns je tiho, samome sebi u bradu zapjevao u falsetu. Danny gaje pogledao.

156 Hej, Stuarte? Da. Mogu li te pitati nešto osobno? Naravno. Možeš pitati, a ja ne moram odgovoriti. Karijera u FBI-u traje koliko, dvadeset, dvadeset pet godina? Da, obično je tako. Tako nekako. Nemoj me onda pogrešno shvatiti, ali ne bi li čovjek tvojih godina već trebao biti u mirovini? Kearns gaje kratko pogledao, isključio radio i usredotočio se na vožnju. Pitaš se zašto šezdesettrogodišnjak još uvijek radi na terenu umjesto da upravlja nekim uredom ili uživa u državnoj mirovini. Samo sam se pitao. Duga je to priča. Eh, pa odgovorio je Danny i duga je vožnja pred nama.

157 DVADESET SEDMO POGLAVLJE Ispostavilo je daje Stuart Kearns desetljeće ranije bio u posve drugom položaju. Bio je na samome vrhu protuterorističke borbe, a radio je s čovjekom po imenu John O'Neill, agentom koji je devedesetih godina dvadesetoga stoljeća najupornije upozoravao na opasnost koja je prijetila od Osame bin Ladena i al- Qaide. Umjesto da za to primi zasluženu nagradu, mnogi su bili uvjereni kako su baš ta opetovana upozorenja O'Neilla u konačnici i stajala karijere. John O'Neill uočio je žalosnu nepripremljenost za prijetnju protudržavnoga terorizma dvadeset rvoga stoljeća i nije se susprezao iskazati svoje mišljenje. Ljudima na višim položajima nimalo se nisu svidjele te kritike izravno upućene federalnome birou i vladi općenito, a ponajmanje činjenica daje kritike izgovorio netko iz njihovih redova. O'Neillu je konačno sve postalo jasno nakon nekoliko odgođenih promaknuća i ne pretjerano suptilnih hajki pokrenutih protiv njega pa se u kasno ljeto dvadeset pete godine rada u Uredu odlučio otići. Preuzeo je tada novu funkciju: šef sigurnosti u Svjetskom trgovačkom centru u New Yorku. Na radnome se mjestu prvi puta pojavio tri tjedna prije nego što će ondje junački umrijeti 11. rujna Zbog njegove izravnosti i povezanosti s O'Neillom, i karijera Stuarta Kearnsa u FBI-u je iskočila iz tračnica, ali on je odlučio ne odustajati i nastaviti borbu. Birokracija, međutim, nikada ne zaboravlja, tako da su ga neprestano samo odgurivali u stranu, sve dok se nije našao u situaciji da već godinama obavlja tajne zadatke pod lažnim identitetom i pita se zna li još uopće itko daje agent. Uspori, uspori rekao je Danny. Kearns je podigao stopalo s papučice gasa i pogledao ga. Stoje? Učini mi uslugu i izađi na ovaj odvojak ispred nas. Na vrhu nosača s putokazima iznad ceste nije bilo ničeg zanimljivog: samo uputa kako doći do mjesta s benzinom za vozila, hranom, pićem i prenoćištem. Oh, da, bio je tu i plakat s reklamom za ranč Pussycat. Ma sigurno se šališ rekao je Kearns. Imali smo gadnu noć, Stuarte, i volio bih popiti pivo. Imam piva i kod kuće. Pivo u konzervi i kampkućici s drugim frajerom i pivo u javnoj kući u Nevadi dvije su potpuno različite stvari, a menije trenutačno potrebnija ova druga.

158 Za divno čudo, Kearns se nije nastavio opirati. Bez zanovijetanja je slijedio upute uz kružni tok, a zatim se zaustavio na parkingu, na samome kraju kompleksa. Danny je izašao iz kombija, poravnao odjeću i osvrnuo se. Ideš i ti? Ne, ne bih rekao. Bila ona lažna ili ne, neću ovu atomsku bombu ostaviti bez nadzora na parkiralištu ispred svratišta. Dobro, ti si na gubitku. Možeš li mi pozajmiti stoticu do plaće? Nemam sto dolara. Kearns je izvadio novčanik, iz njega izvadio novčanicu te je predao Dannyju kroz otvorena vrata. Imam dvadeset. Pokušat ću obaviti telefonski razgovor dok si unutra, ali nemoj ostati cijelu noć. Ujutro moramo rano ustati. S dvadeset dolara čisto sumnjam da ću ostati duže od deset minuta. Znam da ti ne moram ovo ni reći, ali pazi što i kome govoriš rekao je Kearns. Popij piće i vrati se ovamo. Ne tjeraj me da dolazim po tebe. Odmah se vraćam. Po ulasku unutra, jedva daje uspio sjesti na barsku stolicu i naručiti piće, kada mu je pogled privukla jedna od gomile zgodnih mladih dama koja se istoga trena osjetila pozvanom prići mu. Sto mogu učiniti za tebe? upitala je. Nije li to suvišno pitanje na mjestu poput ovog? Namrštila se i bolje ga promotrila. Poznajem li vas, gospodine? Pipničar se pojavio s njegovim pivom, uzeo onih dvadeset dolara i umjesto njih, na šanku ostavio novčanicu od deset dolara. Danny je podigao čašu i ostatak pa onu djevojku uhvatio za ruku. Kako se zoveš? upitao je. Tiffany. Oči su joj iznenada zaiskrile. Pa ti si onaj momak šaputala je s interneta, na onom videu. Jesam, taj sam rekao je Danny. Približio joj se. I, Tiffany, molio bih te da mi učiniš malenu uslugu. U sobi smještenoj u stražnjem dijelu zgrade, svojoj je novoj prijateljici dao autogram i posljednjih deset dolara kojima sije kupio pet minuta nasamo s njezinim mobitelom.

159 Dok je sastavljao tekstualnu poruku za Molly Ross počeo je shvaćati koliko joj malo podataka zapravo treba prenijeti. Znao je tajno ime operacije u koju je bio uvučen; vidio je ime na papirima koje je morao potpisati prije puštanja iz zatvora. Znao je kada se sve trebalo dogoditi i gdje. A znao je i daje nešto pošlo po zlu, da je urušavanje možda tek započelo. Vani, na televizoru u baru prikazivale su se vijesti, dok je na dnu ekrana klizio tekst s obavijesti daje razina opasnosti oderorističkih napada bila podignuta na narančastu, a bilo je to samo korak od najviše moguće razine. Možda je to imalo nekakve veze s Kearnsovom akcijom, a možda i nije. Mogao joj je samo reći neka se ona i svi ostali trude držati izvan određenog područja te se nadati da će sve biti u najboljem mogućem redu. Provjerio je još jednom svoju poruku, a zatim pritisnuo naredbu POŠALJI. Mollyproširi glas -- u ponedjeljak se držite dalje od las vegasa FBI akcija -> *neodložno* čuvaj se xoxo db

160 DVADESET OSMO POGLAVLJE Delić njegove svijesti iz mrtvog je kuta jasno sagledao sve, ali upravo je taj dio odustao od svakog pokušaja da pokrene ostatak njegova bića. Noah i dalje leži tamo gdje gaje Molly ostavila. Nije zapravo spavao, ali svejedno je bio miljama udaljen od svjesnog stanja. Čuo je udaljeno lupanje i prigušene povike koji su dopirali negdje iz uskomešane tame u njegovoj glavi. Ti zvukovi na njega nisu djelovali poput uzbune neprimjetno su se stopili u njegov loš san. Tijekom godina, njegove su noćne more bivale sve rjeđe, ali uvijek su bile iste. Usporene potjere, zombiji koji se gegaju u hodu ili žute oči koje u njega zure kroz otvorena vrata ormara; osnovna tematska potka njegovih košmara nije baš bila osobito komplicirana. U svakom od njih jednostavno bi upao u zamku, uhvatilo bi ga nešto čemu nije mogao umaknuti, nešto što bi ga držalo sve dok ga život ne bi napustio. Živ zakopan u skučenom lijesu od jelovine, ugušen jastukom koji mu uz lice pritišću snažne, moćne ruke, uhvaćen ispod lavine, užasnut i bespomoćan, svjestan činjenice daje već počeo umirati. Ovoga je puta to bila duboka voda. Vidio je svjetlost dana kako se ljeska visoko gore na površini valova. Sav njemu prijeko potreban zrak bio je tamo, predaleko. A dok se upinjao plivati, svaki gaje zamah ruku slao još dublje prema dnu, sve dok njime nije ovladao neki pradavni instinkt koji gaje nagnao da udahne. Slana voda nahrupila mu je u pluća koja su se stezala, izbacio ju je van, ponovo ju udahnuo, pržila gaje iznutra poput kiseline. To je bio trenutak kada bi shvatio da se mora probuditi, jer bio je siguran da će ga, ako se ne probudi, san na kraju ubiti. San, međutim, nije popuštao. Začulo se jedno hum, zveket glasniji od ostalih zvukova, netko gaje zatim ščepao za ramena, tresao gaje. Borio se protiv pritiska, a zatim je nekako prisilio oči da se otvore. Crne stvari puzale su po podu, uza zidove, preko njegovih ruku i lica ljudi koji su stajali iznad njega. Zamahnuo je prema njima i izgubio ravnotežu, otkotrljao se na pod, žestoko udario o tlo. Ljudi su pokraj njega trčali, izvlačili pištolje i vikali. Starijaje žena pokraj njega kleknula i rastvorila torbu koju je do njega položila na pod. Dodirnula mu je lice i njegovo ime izgovorila kao daje pitanje, palčevima mu držeći oči napola otvorenima. Zasjala je užarena svjetlost, toliko jarka daje boljelo, a on se pokušao izmaknuti.

161 Polako rekla je žena i dala znak nekome tko je stajao iza njega. Došli su drugi, a Noahje osjećao kako mu otkopčavaju dugmad na košulji, ruke koje preko njega prelaze kao da nešto opipavaju, zatim bol i zvuk koji razdire glavu, kao da mu netko ljepljivu vrpcu odljepljuje s dlaka na prsima. Jedan od rukava bio mu je podignut i osjećao je kako mu nešto hladno i mokro trlja venu na pregibu ruke kod lakta. Možda ćete osjetiti slab ubod rekla je žena. Spustio je pogled i vidio kako mu se igla polako zabija u ruku, ali osjetio je samo neodređeni pritisak tekućine koja mu se ulijevala u žilu. Prostorija se počela polagano okretati oko njega. Liječnica mu je zapucketala prstima ispred lica. Noah? Možeš li mi reći koja je godina? Gdje sam? Na sigurnom. Koje je djevojačko prezime tvoje majke? držala mu je stetoskop na prsima i pažljivo promatrala svoj ručni sat. Wilson. Jaime Wilson. Osjetio je da mu se glava razbistrava. Počela gaje obuzimati postupna, neprirodno opsežna svijest koju je potaknulo ono nešto što je bilo u šprici. Počelo mu je bubnjati u sljepoočnicama pa je od sebe odgurnuo ruke koje su ga pridržavale, pridigao se i sjeo. I koji je danas dan? Ovamo sam došao u subotu navečer. Oko njega okupilo se još nekoliko ljudi, a zamijetio je da se znakovito pogledavaju u trenutku kada je ponudio svoj odgovor. Što se dogodilo? Koliko sam dugo bio u nesvijesti? Ponedjeljak je, oko podneva odgovorila je žena. Svukla je rukavice, vratila svoje stvari u torbu s medicinskim priborom, nakon toga ustala i prišla jednome od muškaraca. Ja ću ga preuzeti. Trojica od vas neka podu sa mnom, ostali neka ovdje dovrše posao, a zatim neka se svakako jave. Ponedjeljak, oko podneva: četrdeset je sati bio izvan svijeta. Noah se upinjao progutati tu spoznaju dok su mu dvojica pomagali ustati. Nisu se odmicali od njega, kao da su bili sigurni da će se sručiti na tlo čim pokuša hodati. Kamo idemo? upitao je Žena gaje pogledala, a njezino je ponašanje postalo vidno hladnije. Događa se to s nekim liječnicima: čim vam se zdravstveno stanje poboljša, više im niste zanimljivi. Vaš otac želi vas vidjeti rekla je.

162 DVADESET DEVETO POGLAVLJE U kojoj je vremenskoj zoni Nevada? doviknuoje Danny prema kuhinjici u kampkućici. Sat mu je bio kopija Rolexa, tako da na njemu nije bilo lako mijenjati vrijeme. Zato se, koliko je god mogao, trudio ne prtljati po njemu tijekom putovanja. No ovo je, međutim, sve više prerastalo u dan tijekom kojega će biti važno znati točno vrijeme. -Pacifičko srednje vrijeme, kao i u Los Angelesu-doviknuo mu je agent Kearns. Negdje je oko osam sati i dvadeset pet minuta. Obojica su predugo spavali pa su sada bili u žurbi. Da sve bude još napetije, Kearns je rekao kako prošle noći nikako nije uspio stupiti u kontakt sa svojom vezom u FBI-u te kako je jutros primio prilično zagonetnu elektroničku poštu od svoje terorističke braće. Poruku mu je poslao čovjek koji se nije pojavio na onom sastanku, onaj po imenu Elmer. Ovoga je poslijepodneva trebalo doći do sastanka, istinskog sastanka, na kojemu će oružje razmijeniti za novac, nakon čega bi još trebali malo promisliti prije planiranog, sutrašnjeg dizanja središta Las Vegasa u zrak. Sastanak je dogovoren za 5 sati poslije podne, negdje u pustinji, toliko daleko od bilo čega civiliziranog, da su zemljopisna širina i dužina koje su poslali bile jedine smjernice i putokazi. Od njih dvojice, Danny je bio najspretniji s računalom, tako daje njemu povjeren zadatak da s pomoću zemljovida na MapQuestu pronađe put do te udaljene lokacije. Dok je Kearns bio u kupaonici, Danny je otišao na svoju omiljenu web stranicu s anonimnom elektroničkom poštom pa svojim ljudima u Chicago poslao najnovije informacije. Primjerak izvješća poslao je i Molly te još nekim svojim sunarodnjacima: * SAMO ZA VAŠE OČI, IZBRISATI NAKON ČITANJA* Veliki sastanak danas, ponedjeljak poslije podne, južna Nevada. Ako vam se ne javim do srijede, onda sam vjerojatno mrtav (volio bih da se šalim), a evo i koordinata na kojima ćete pronaći moj leš: šir 37 39'54.35"N duž '31.48"W > DRŽI TE SE DALJE od Nevade< Db

163 Poruka je sigurno otišla na odredište, nakon čega je izbrisao svaki njezin trag, na pisaču otisnuo zemljovid područja na kojemu je sastanak dogovoren kako bi sve bilo spremno kada se Kearns iz kupaonice vrati u sobu. Kada su lažnu bombu ponovno ukrcali u kombi, Dannyje sjeo i čekao, grijao ruke na šalici instantkave dok je automobilski motor brujao. Osjećao se neočekivano smireno s obzirom na činjenicu da ih je čekala osmosatna vožnja i događanja čiji se ishod nije mogao predvidjeti. Kearns se pojavio nešto kasnije, ali kada se našao na pola puta do vozila, iznenada je zastao i blago se pljesnuo po čelu, kao da je umalo zaboravio nešto jako važno. Okrenuo se i požurio do ulaza u kampkućicu, otključao vrata i držao ih otvorenima, dozivao nekog i mahao rukama, sve dok šugava mačka nije prošla pokraj njega kroz vrata i izašla na pusto dvorište. Agent Kearns zatim je kleknuo i preokrenuti naplatak napunio vodom iz crijeva za zalijevanje vrta te je pažljivo odložio uza stube, na mjesto gdje će voda glavninu dana ostati u sjeni i hladna. Bilo je to nešto što bi učinio svatko tko ima kućnog ljubimca i zna da će se kući vratiti tek sutradan, krajem poslijepodneva. Iako je bilo teško reći točno zašto, Dannyju se učinilo kako se ovaj čovjek možda znatno duže neće vraćati kući.

164 TRIDESETO POGLAVLJE Nakon što su ga odveli do kućnog broja 500 na Petoj aveniji, Noaha je njegova pratnja čekala ispred stana dok se brzo tuširao i preodjenuo u uredno složenu, čistu odjeću koju mu je donijela njegova tajnica. Potom su se svi preko dvadeset prvog kata zaputili do ureda u uglu. Arthur Gardner sjedio je za svojim radnim stolom, izgledao je zamišljeno i trezveno poput suca. Dugi prsti ruku bili su mu isprepleteni dokje blago zavaljen u svoj kožni radni stolac zurio ispred sebe. Charlie Nelan stajao je uz prozor. Kratko je pogledao, a zatim i gotovo neprimjetno zatresao glavom u trenutku kadaje susreo Noahov pogled. Charlie je istodobno izgledao i umorno i napeto, košulja mu je bila zgužvana, raskopčana uz ovratnik, rukavi zasukani i nije nosio kravatu. Bilo je to daleko od uglancane vanjštine koju odvjetnici inače nude javnosti: izgledao je poput čovjeka kojeg je netko probudio iz dubokog sna kako bi gasio požar. Liječnica je Noahu dala bočicu bez etikete s gomilom malenih bijelih tableta u njoj. Bilaje to slabija doza i oralna inačica injekcije koju je primio nešto ranije, a trebala je poništiti dugotrajne učinke anestetika koji se nalazio na ljepljivoj traci koju su na njegovim pr sima zatekli kada su ga pronašli bez svijesti. Već je bio uzeo jednu od tih tableta, osjećao je da pomaže, ali i dalje se osjećao kao da je sišao s divovskog vrtuljka. Bočica je zazveckala dokje sjedao na stolac, za prostrani stol preko puta svome ocu. Šef osiguranja tvrtke, bivši plaćenik po imenu Warren Lan ders, kratko se posavjetovao s četvoricom svojih zaposlenika koji su Noaha uveli unutra. Noah je u prošlosti samo nekoliko puta imao bliski kontakt s tim čovjekom i uvijek je vrlo brzo na njega djelovao krajnje dojmljivo. Landers je bio tipičan nasilnik iz školskoga dvorišta što je u međuvremenu odrastao i pronašao šefovski posao koji mu je pružio priliku da nosi skupa odijela i radi ono što oduvijek voli. U njegovu je glasu uvijek bilo nečeg skrivenog, a u pogledu nešto zbog čega bi čovjek pomislio daje središte ružne šale koju si Landers upravo u mislima prepričava. Arthur Gardner blago je odmahnuo rukom i četvorica pripadnika osiguranja napustili su prostoriju. Gospodin Landers prišao je i stao uz stol. Budući da su svi sada bili okrenuti prema njemu, Noah je osjetio kako je vrijeme da nešto kaže, iako nije imao pojma što bi to trebalo biti. Tata...

165 Sretan sam što nisi ozlijeđen izjavio je starac. Uopće se nije doimao sretnim, ali riječi su svejedno zvučale prilično iskreno. Kako si me pronašao? Jednako kao što sam te pronašao i u petak navečer, u policijskoj postaji odgovorio je Charlie. Pronašli smo tvoj mobilni telefon. Izvadili su iz njega bateriju, ali netko ju je prije otprilike sat vremena vratio. Noah se kratko zamislio. Oprosti, nije mijasno, pratili ste moj mobitel? Kako ste to izveli? Landers je vješto izbjegao odgovor na to pitanje. Prvi nam je cilj bio rekao je otkriti tko je prošloga tjedna novinarima doturio onaj vladin dokument. 1 tko je to bio? Dokument je bio skeniran i poslan odavde. Približno dva sata nakon što je dospio u prostoriju za sortiranje pošte. Ne vjerujem izjavio je Noah. Landers je sa stola podigao fascikl za spise i predao ga Noaliu u ruke. Sam se uvjeri rekao je. Dosje nije bio obilježen, a papiri u fasciklu još su bili topli od stroja za kopiranje. Papir na vrhu bio je naslovnica dosjea na kojo je masnim slovima pisalo: Molly Ross. Okrenuo je stranicu i na sljedećoj pronašao dokaz njezinih ra čunalnih aktivnosti poslan s Odjela za informatiku. Na papiru si i bila sva njezina povezivanja putem elektroničke pošte te nekoli ko prilično nemuštih pokušaja da svoje sumnjive aktivnosti pri krije radom preko posrednika. A bila je tu i elektronička poruka na koju se sve odnosilo, poslana na nekoliko stotina adresa izvan zaštićenog područja tvrtke. U privitku poruke bila je digitalna verzija nekoć tajnog DHS memoranduma. Bilo je neupitno daje baš ona to učinila. Neupitno je bilo i da je pokušala prikriti što je učinila. Charlie mu je nalio vode iz vrča koji je stajao uz rub stola, bila mu je potrebna. Ruke su mu podrhtavale dok je iz džepa uzimao još jednu od onih tableta. Progutao ju je s ostatkom vode. Nastavi rekao je Charlie. Postaje sve bolje i bolje. Na sljedećoj stranici bila je fotografija u nekakvom akadeni skom okruženju, a Noahu je trebalo vremena da na njoj uoči sve razlike. Nosila je naočale, tanak,

166 napola zatvoren okvir i blago obojane leće. Kosa joj je bila duža i svjetlija, gotovo plava. No promjene se nisu odnosile samo na njezin vanjski izgled. Na toj je fotografiji djelovala profinjeno, bili su tu i stil i ozbiljnost koje je ili previdio ili ih je ona skrila tijekom njihova kratkog druženja. Druga fotografija bila je načinjena tijekom nekakva političkoj-, okupljanja, uz nju je sjedne strane stajala njezina majka, a s druge sveprisutni Danny Bailey koji ju je jednom rukom grlio oko pojasa, a i ona njega dok su pozirali ispred fotoaparata. Sljedeća fotografija po svemu je sudeći bila novijega datuma. Molly je na njoj bila sama, nosila je pilotske naočale, unatrag okrenutu šiltericu, kratke hlače s resama i maskirnu majicu. U rukama je držala nešto što je nalikovalo na vojničku automatsku pušku s okvirom za metke u obliku bubnja, koju je držala kao daje to najnormalniji ukras svakoj djevojci koja sunčan, ljetni dan provodi u streljani. Iz nekog nepoznatog razloga, to gaje podsjetilo na poznatu fotografiju iz stražnjega dvorišta Leeja Harveyja Oswalda koji je tom prilikom u jednoj ruci držao primjerak svojih radikalnih novina, a u drugoj oružje kojim će počiniti atentat, samo nekoliko mjeseci prije njegova susreta s JFK-om na Dealey Plazi. Koliko smo shvatili rekao je Landers ti su ljudi htjeli izvući prljavo rublje o vladi koja je naš klijent, a došli su do zaključka kako je upravo naša tvrtka najslabija karika u sigurnosnome lancu. Zato su i poslali onu djevojku u tvrtku za privremeno zapošljavanje s kojom surađujemo. Prstom je lupkao po jednom od papira u fasciklu. Napisala je savršen životopis za ovaj posao, a u razgovoru je učinila ostalo. Ta djevojka, Ross, stvarno zna šarmirati, toliko sam shvatio. Noah je osjetio kako mu se lice žari. No, pristup prostoriji za razvrstavanje pošte nije joj bio dovoljan izjavio je Landers. Eh, pa imala je ondje tek ograničen pristup informacijama, a šteta koju su nam kanili nanijeti zahtijevala je pomoć iznutra. Samo reci ono što pokušavaš reći rekao je Noah. Zar stvarno misliš da sam namjerno išao pomoći tim ljudima? Upoznao sam je u petak, posve slučajno, a zatim je u subotu navečer doveo ovamo. Bilaje to užasna pogreška, svjestan sam toga i znam da zaslužujem svaku kaznu koja me snađe. Samo nemoj stajati tako i dodjeljivati mi bilo kakvu ulogu u svemu tome. Landers je sa stola podigao i drugi fascikl i pružio ga Noahu kada mu je starac kimnuo glavom.

167 Pokušavam reći da tvoj susret s njom nije bio nimalo slučajan, a sve je započelo davno prije petka. Kada je otvorio novi fascikl, lijevo, s unutarnje strane njego vih korica nalazila se uvećana Mollyna identifikacijska karti tvrtke. Na njoj se nalazila ista fotografija kojoj se onako divio dok je bila pričvršćena za široki džemper što gaje nosila ispleten od vune u njemu najdražim, modrim nijansama. Bila je lijepa, naravno, činilo se kako se može pohvaliti svim osobinama koje je on kod žena smatrao najprivlačnijima. Kada je prvi pui.i vidio tu sliku, u oči mu nije upalo nešto iznimno važno: Molly je izgledala i jako pametno. S desne strane fascikla, u za njih predviđenome džepu, nalazio se snop otisnutih papira. Te stranice nisu bile posvećene Molly, nego su sadržavale njezine zabilješke. A zabilješke su predstavlja le sve što bi itko ikada htio doznati o Noahu Gardneru, a većinu joj je podataka glupavo priskrbio sam subjekt. Bili su to podaci s Facebook profila i Tvvittera, gomile odgovora na čitav niz upi l nika što ih je ispunjavao prilikom učlanjivanja u klubove za sam ce na internetu, srceparajući, iskreni izljevi osjećaja na njegovim osobnim blogovima, izvješća o njegovim aktivnostima i nekoliko tjedana unatrag glavnina svega toga bila je raspoloživa i otvore na zajavnost, ali bilo je i podataka koji su iziskivali sitne hakerskc pothvate i krađe identiteta. Kratko gaje obuzeo poriv da Landersa upita kako je uspio pri kupiti sve te podatke, vjerojatno s Mollyna osobnog računala, a zatim se sjetio u kakvoj tvrtki radi. Noah je takvu vrstu digitalne krađe imao prilike vidjeti već bezbroj puta kao sastavni dio koi poracijske špijunaže ili prljavih političkih predizbornih kampanja Stranice su bile uvedene u registar dokaznih materijala, kao da ili je poslala tvrtka preko koje je Molly imala pristup internetu,.i sve u svrhu provođenja nekakvih sumnjivih zakonskih odredbi S obzirom na činjenicu s kolikom se lakoćom u današnje vrijeme svatko mogao poigravati s tuđom privatnošću, vjerojatno je zapravo bilo dovoljno samo nazvati pravu osobu. Noah je okrenuo stranicu, a sljedeći dokaz gaje pogodio kao silovit udarac u trbuh. U prvi mah je pomislio kako je riječ o još jednoj fotografiji Molly, a činilo se kako u tome i jest bio problem. Bilaje to fotografija Noahove majke koju je na neku od uz nju vezanih obljetnica postavio na svoj blog. Možda joj je bio rođendan ili godišnjica njezine smrti, ili je samo bila jedna od onih samotnih noći kada mu je majka nedostajala

168 više nego inače. Na toj je fotografiji bila u srednjim dvadesetim godinama, stara približno koliko i Molly sada, bezbrižna mlada buntovnica s osmijehom koji bi svakome slomio srce. Na sebi je imala izblijedjele traperice, sandale i blijedoplavi pleteni džemper, dokje u svojoj tamnoj, kovrčavoj kosi nosila sitne cvjetove. Nisi imao nikakve šanse, Noah izjavio je Charlie. Ovamo je došla isključivo kako bi ti se približila, a zatim to i iskoristila. Ta Rossova ti je zašla tako duboko u glavu, da nisi mogao ni biti svjestan onoga što ti sprema. Nitko drugi na tvome mjestu ne bi toga bio svjestan. Odmaknuo je stolac i sjeo. A zašto nam sada ne bi rekao što se dogodilo s tom ženom. Počni od početka. Sada pokušavamo utvrditi i ispraviti štetu pa nemoj ništa izostaviti. Ispričao im je sve. Sve je bilo bolno jasno, ali gospodin Landers svejedno je s vremena na vrijeme postavljao dodatna pitanja kako bi rasvijetlio neke detalje kako nitko ne bi propustio ni djelić izdaje. Molly je prvi puta susreo u prostoriji za odmor posve je izvjesno bilo kako je to trebalo nalikovati na slučajan susret, iako uopće nije bilo tako. Svoju je užinu svakoga dana dolazio kupovati na automatu za grickalice uvijek u određeno vrijeme, točan kao švicarski sat. Njezin izgled bio je točno osmišljen kako bi djelovao na njegovu podsvijest i učinio ga bespomoćnim. Osim toga, ona se ponašala kao daje posve nezainteresirana, a to je djelovalo kao instantčarolija. Nakon posla je otišao do gradskoga središta kako bije ponovo vidio na onom susretu; Charlie je već drugu dvojicu izvijestio o detaljima. Odvezao ju je do svoga stana, a ona je šmugnula dok je on još spavao tada je izradila kopiju ključeva, rekao je Landers, a usput je i vrataru došapnula kako će se kasnije možda pojaviti s nekim Noahovim prijateljima kako bi mu pripremila iznenađenje. Noah ju je nakon toga uveo u ured i pokazao joj prezentaciju učinivši to, pokazao joj je i kako pristupiti zaštićenim dosjeima, što je ona iskoristila kada se iste noći sa suučesnicima vratila i pokušala ih ukrasti. Ubrzo potom ničega se više nije sjećao pa je Landers prešao na rekonstrukciju čitave priče. U njezinu stanu, ona mu je po svoj prilici dala neku drogu brzoga djelovanja koja gaje ošamutila, nakon čega su mu prilijepili flaster s fentalinom koji ga je u nesvijesti trebao držati tijekom čitavog vikenda. Liječnica imje poslije jasno dala do znanja kako je to bilo opasno i nimalo obazrivo prema Noahovoj sigurnosti. U subotu navečer, Molly se u ured vratila s trojicom suučesnika. Poslužila se pritom ranijim iskustvom, kao i Noahovom magnet nom karticom kako bi došli na

169 kat. Pokušali su kopirati elektroničke dosjee iz konferencijske dvorane, ali oglasio se alarm sigurnosnog sustava i serveri su se isključili i prije nego što su uspjeli išta kopirati. Veliku su količinu podataka ipak uspjeli ukrasti, tako da je upitno u kolikoj se mjeri Šteta uopće može sanirati. Potpuno su očistili onaj ilegalni stan u kojem smo te pronaš li rekao je Charlie no iza sebe su ostavili neke sumnjive, inkriminirajuće dokaze: radikalnu literaturu, nešto oružja i slične razbojničke materijale. Sigurno im je namjera bila dati anonimnu dojavu policiji. Zašto bi učinili takvo što? Mislimo da ima je namjera bila policiju navesti da te pronađu sa svim onim materijalima, kako bi u ulozi suučesnika bio uvučen u cijelu aferu. U tom bismo slučaju morali šutjeti kako bismo te zaštitili pa bi bilo malo vjerojatno da ćemo sve pretvoriti u slučaj na federalnoj razini. Znamo da su te noći ponovo odlazili do tvoga stana. Ubrzo ćemo doznati jesu li ti ondje išta postavili, ali čini se kako nisu ništa uzeli. Lupanje srca mu se pogoršavalo, a ponovno proživljavanje iskušenja kroz koja je tijekom vikenda prošao uopće mu nije išlo na ruku. I što ćete učiniti? upitao je Noah. Nećemo u ovo upletati vlasti. Bile su to prve starčeve riječi nakon nekog vremena. No već je bilo... posljedica... za ljude koji su ovo izveli. A bit će ih još. Da, mali moj, zažalit će zbog svega izjavio je Landers, nakon čega je pljesnuo Noaha po ramenu nešto žešće nego što je bilo potrebno prilikom uobičajenog iskazivanja prijateljske naklonosti. Ali, hej, barem je netko uspio nešto i povaliti, je 1' da? Nikada prije Noah nije osjetio toliku želju da drugog muškarca šakom razvali posred lica, ali istodobno fizički nikada nije bio toliko nesposoban za takvo što. Zato je samo sjedio i zurio u tlo, zamišljao kako bi to dobro bilo. Gospodo rekao je tada starac možete li moga sina i mene malo ostaviti nasamo? Landers je pokupio svoje stvari, nakon čega je nakratko zastao i Arthuru Gardneru nešto šapnuo u uho. Charlie Nelan ostao je gdje je i bio: i dalje je sjedio na stolcu pokraj Noaha. I ti, Charlie, lijepo bih te molio. Radije bih ostao.

170 Starac koji je čistio lulu i punio je svježim duhanom pustio je neka tišina odgovori umjesto njega. Charlie je ustao, položio dlan na Noahovo rame i stisnuo ga, nakon čega je napustio prostoriju i iza sebe zatvorio vrata.

171 TRIDESET PRVO POGLAVLJE Gvorkalo se daje uredski kompleks Arthura Gardnera najtiše mjesto na čitavom otoku Manhattanu. Njegovi su uredi tako i dizajnirani: da predstavljaju okružje besprijekorne samoće, posve lišeni bilo kakvih zvukova iz vanjskoga svijeta. Nije ondje bilo nikakve ulične ili gradske buke, ali ni šuštanja radijatora ili sustava za hlađenje, baš kao što do ušiju nije dopirao nikakav zvuk iz ostalih ureda. U usporedbi s tim prostorom, čitaonica Njujorške gradske knjižnice preko puta ulice bila je bučna poput motora autobusa. Na ovom bi mjestu čovjek uronio u dubok prostorni mir nalik onome unutar debelih čeličnih zidova sefa neke banke ili u kripti zapečaćenog mauzoleja. Sva ta odsutnost bilo kakvih izvanjskih zvukova svaki je zvuk iznutra činila pretjeranim i neprirodno razlučivim škrgut kremena u očevu upaljaču, psikanje duhana koji se žario u njegovoj luli, ustaljeni, metalni zvuk staroga sata na polici u uglu. Glavnini ljudi nije bilajasna osebujnost ovoga mjesta. Arthuru Gardneru nije bila važna samo tišina. Zvukovi koje je sam stvarao vjerojatno su mu zvučali poput glazbe. Ono što je on zapravo htio izbjeći bila je buka koju stvaraju druga ljudska bića buka koja gaje podsjećala na činjenicu da drugi ljudi uopće postoje. Nekoliko puta je ponovio: kada bih jednoga jutra izašao iz kuće i otkrio da su nekim čudom svi ljudi iščeznuli s lica Zemlje, značilo bi to da mi se ostvarila najveća životna želja. Eto, toliko je volio biti sam. Njih dvojica više su od minute sjedili u savršenoj, gustoj tišini kadaje Noah smogao snage i progovorio. Zao mije, tata. Ne moraš mi se ispričavati. Stvarno mije žao... Nema potrebe, rekoh. Njegov je otac zatim lulu odložio na postolje te se zavalio u stolcu. Više je to bila uvreda nego naneseno zlo, ta spoznaja da su te uspjeli iskoristiti kako bi nanijeli štetu našoj tvrtki i klijentima. Znali smo da ti ljudi postoje, dakako, pa smo bili uvjereni da smo spremni za njih, ali sve su nas iznenadili, zar ne? A moram reći lice mu je sada krasio neobičan smiješak ovaj put što su ga odabrali, zavodnička infiltracija te djevojke, pokazuje da su inteligentniji nego što sam očekivao, s obzirom na izvor kojim raspolažem. Bilo je to stvarno nadahnuto. Koliko god nemilosrdno bilo. Trebao sam biti pametniji.

172 Glupost. I mudriji su od tebe pali kao žrtve znatno nesposob nijih neprijatelja. Kraljevi, glavešine čitavih industrija, senatori, aktivni predsjednici država, svi odreda. Podigao je lulu, lupnuo njome o stol te je ponovo krenuo pripaliti. Zaboravimo to. Bojim se da imamo drugih, važnijih tema koje trebamo pretresti. Kratkim osvrtom unatrag, Noah je mogao na prste jedne ruke pobrojati stvarno intimne razgovore sa svojim ocem. A sada se činilo kako ga očekuje baš jedan od takvih razgovora, iako nije bio raspoložen za to. Prvobitni šok je blijedio i sada je bio bijesan, povrijeđen, osjećao je mučninu, prijeko su mu bili potrebni pošten obrok i dobar san kako bi od sebe odagnao sav divovski kaos. Nisam sto posto svoj, tata. O čemu trebamo razgovarati? Njegov je otac već nebrojeno puta prijetio da će se povući u mirovinu, ali sada se činilo kako nije riječ o tome. Nešto će se dogoditi sutra ujutro, Noah. Nešto što će biti početak velike promjene u načinu kako stvari stoje. Razvoj događaja ovoga vikenda, ova krađa i popratna prijetnja iznošenja povjerljivih podataka uključenim je stranama samo učvrstilo stav kako je kucnuo čas za promjenu kursa. Sto će se dogoditi? Nakratko se učinilo kako starac ne pronalazi prikladne riječi, što nije bilo svojstveno za njega. Ta mlada žena, ta Molly Ross i njezini. Uviđaš li koja je razlika između načina kako oni doživljavaju svijet i onoga kakav on zapravo jest? Nisam siguran shvaćam li što želiš reći. Ako su doista razgovarali s tobom, onda sam uvjeren da si dobio uvid u njihov iskrivljeni pogled na svijet. Ponosna etika općenito je prvo što im navre na usta ili neka varijacija na tu temu. Sljedeće riječi izgovorio je dubokim glasom u kojemu se jasno osjećao rugalački ton lažnoga klanjanja. 'Predmnijevamo kako ovo su očigledne istine, da svi ljudi stvoreni su jednaki, da Stvoritelj im je udijelio neka neotuđiva prava, život, slobodu' i tako dalje. To je geslo suvremenog američkog domoljuba iz naslonjača, a moram priznati da tako sročena, ova rečenica uzbudljivo zvuči. Rano sam, međutim, shvatio da ni Thomas Jefferson osobno nije mogao vjerovati u ono što je u svojoj Deklaraciji napisao. Nije u to mogao povjerovati nijedan robovlasnik. Ali ni bilo tko njegove inteligencije, njegova poznavanja povijesti, nitko takav nije mogao povjerovati da je jednak neukoj svjetini svojega doba. Pripremao se povesti bitku protiv carstva, ustati protiv božanskoga prava kraljeva, zato je gorljivo zazvao Stvoritelja da stane na njegovu

173 stranu. Iznio je tezu daje Bog izvorište tih rođenjem stečenih ljudskih prava, što je bilo protivno mitologiji tog vremena, te je trebalo značiti kako Svemogući neće biti na strani britanskoga imperija preraste li sukob u rat. Nije bilo istina da su ta prava zajamčena od Boga, znaš, Jefferson je to trebao reći kako bi svojoj revoluciji da moralno pravo da se nastavi. No sigurno je tada bio svjestan i činjenice da polaže previše vjere u običan puk koji zapravo nikada nije pokazao preveliku hrabrost kojom bi tu vjeru zaslužio. Noah se upinjao shvatiti zašto je ta tema bila tako neodgodiva upravo sada, ali nije mogao učiniti ništa, samo sjediti i slušati. Misliš, dakle, da je Jefferson bio u krivu. Oh, mislim daje imao pravo pokušati. Postoji priča iz tih vremena, odmah po okončanju ustavne konvencije, a koja kazuje kako je netko Benjamina Franklina upitao koji će oblik vlasti biti ponuđen narodu: republika ili monarhija. Sjećaš li se Franklinova odgovora? Republika odgovorio je Noah ako je znate sačuvati. Starac je kimnuo. Ako je možete sačuvati, da. Nikada prije nitko nije pokušao takvo što, ne u tolikim razmjerima. Bio je to smion pokus čiji ishod daleko od toga daje bio siguran, a mogao je funkcionirati. No njegova temeljna postavka istodobno je bila i velika slabost: da običan puk, stanovništvo Sjedinjenih Država, po prvi put u zabilježenoj ljudskoj povijesti, nekako može biti u stanju upravljati vlastitom sudbinom, ustrajati u težnji da očuvaju krhki dar što su ga primili. A bezbroj su puta opetovano dokazali da nisu dorasli toj zadaći. Što mi time želiš reći, tata? Dopusti mi da te nešto upitam, Noah. Zanemari nakratko njihovu nesposobnost da sami upravljaju sobom. Misliš li da su ljudi, ljudska bića, u srži dobri? Da se samo, kako bi nam tvoja odana prijateljica Molly nesumnjivo propovijedala, moraju probuditi i prigrliti slobodu pa će se ostvariti najuzvišeniji potencijali cjelokupne ljudske vrste? Volio bih vjerovati daje tako. Nisam te pitao što bi volio rekao je starac, a zvučao je odsječno i jasno mu je dao do znanja da neće prihvatiti nikakvo izmotavanje. Pitao sam te što misliš. U tom slučaju: da. Vjerujem da su ljudi u srži dobri. Prilično je lako izjaviti takvo što, ali povijest drukčije svjedoči. Suočeni sa slomom svjetskih razmjera koji će nas uskoro zahvatiti, bit ćemo posve izgubljeni

174 položimo li svu svoju vjeru u želje i nade da će sve proći u najboljem redu. Podigao je novine presavijene na dohvat njegove ruke i dobacio ih preko stola. Noah je novine uzeo očekujući kako će ga u njima dočekati nekakva uobičajena priča o dalekom genocidu ili pokolju, o već posvuda prisutnoj pedofiliji unutar neke uzvišene vjerske institucije, o prisjećanju na nacističke užase ili strahote na bojnim poljima. No bilo je odveć jednostavno optužiti neki moćan režim ili njegove vođe, a istodobno oprostiti sve njihovim sljedbenicima oni, narod koji bez pogovora izvršava naređenja ili samo u tišini promatra užase, prolaze nekažnjeno. Primjer što gaje njegov otac odabrao bio je sitniji, ali i dublji, bolniji, tako daje nakon njega bilo znatno teže jednostavno izbrisati i zaboraviti nehuman odnos čovjeka prema čovjeku. Naslov priče je glasio ovako: ŠESNAESTOGODIŠNJA DJEVOJKA U TURSKOJ ŽIVA ZAKOPANA ZATO ŠTO JE RAZGOVARALA S MLADIĆIMA. Tekst ispod naslova objašnjavao je kako je djevojka bila žrtva ubojstva iz časti, koje nije rijetka pojava u brojnim kulturama, te daje stradala od ruke rođenoga oca i djeda. Živu su je zakopali ispod kokošinjca, u stražnjem dvorištu iza obiteljske kuće. I nije u pitanju bio zločin iz strasti. Takvo što iziskivalo je dugo promišljanje i planiranje. Zapravo je na sastanku obiteljskoga vijeća odlučeno kojajoj kazna slijedi zbog druženja s muškim prijateljima. Noah je odložio novine. Ovo ne znači daje cjelokupno čovječanstvo zlo izjavio je. Posvuda postoje ekstremi. Sjećaš se, bio sam društveni antropolog prije nego što sam se posvetio odnosima s javnošću pa te molim da mi s dužnim poštovanjem dopustiš da ti kažem kako je ovo znatno bliže ljudima no što si ti spreman vjerovati. Diljem svijeta, ljudi su posvuda isti. Da se kojim slučajem rodila u Južnoj Africi, do šesnaeste bi godine već vjerojatno bila silovana. Robovanje je u ovom ili onom obli ku diljem svijeta danas prisutnije nego ikada u povijesti. Činjenica daje jedan od nas milijun evoluirao i prevladao najniže instinkte slaba mije utjeha. Situacija postaje sve gora, Noah. Na svijetu su oduvijek postojale samo četiri vrste ljudi: vizionari koji odreduju smjer kretanja, a nas je i najmanje; pohlepni i korumpirani oni su korisni zato što će učiniti sve za kratkoročni dobitak; revolucionari, šačica nasilnih, nazadnih mislilaca kojima je jedini cilj stajati na putu napretka uskoro ćemo se njima pozabaviti; i naposljet ku su tu mase, glodavci koji jedva raspolažu dostatnom inteligen čijom koja im omogućuje da slijepo slijede predvodnike. Ima

175 ili daleko više nego nas, a svakoga ih je dana sve više. Kada sam se rodio, na svijetu su živjele dvije milijarde ljudi, a broj im se sada više nego utrostručio, u trajanju samo jednoga životnog vijeka. I nisu to Mozarti, Einsteini, Pascali, Salkovi, Shakespearei ili Ge orge Washingtoni koji populaciju umnažaju do granica pucanja. Množe se i umnažaju oni beskorisni žderači, oni će zapravo planet Zemlju dovesti do točke da više neće moći podnijeti. Milijarda ljudi diljem svijeta upravo sada polagano umire od gladi. Dvadeset tisuća djece će samo danas umrijeti od gladi. To je propadajućistanje čovječanstva. A kada nastupe istinski teška vremena, a do njih će uskoro doći, sve ćeš te užase moći pomnožiti s tisuću. IJ vakuumu nastalom unutar straha, gladi i potrebe, upravo će zlo nahrupiti kako bi popunilo nastalu prazninu. Ne dobro. Zvučalo je kao da nema odgovora, ali predobro je poznavao oca da bi zaključio takvo što. Nekome se to možda nije sviđalo, no starac je uvijek imao rješenje. Spoznaja do koje smo konačno došli, Noah, jest činjenica da se ljudima ne može povjeriti nadzor nad njima samima. Čak i najinteligentniji među njima u srcima su još uvijek barbari. Upravo su iz škripca izvukli naše prijatelje s Wall Streeta i spasili ih od katastrofe pucanja posljednjeg financijskog mjehura od sapunice, a uvjeravam te da upravo sada intenzivno rade na napuhavanju novog, iako dobro znaju da će taj biti poguban. To je poput smrtonosne želje: taj poriv za uništavanjem nam je u genima. A želimo li preživjeti, moramo te porive staviti pod nadzor. Zagonetka s kojom se suočavamo ista je kao i ona s kojom su se Utemeljitelji suočili kada su započeli sa svojim pokusom. Društva trebaju vladu. Vlade čovjeka uzdižu na razinu moći, a ljudi koji traže moć podložni su korupciji. To se širi poput bolesti, a zatim, iz korupcije u korupciju, prije ili poslije sve se okončava tiranijom. Tako je oduvijek bilo. Vlada Sjedinjenih Država osmišljena je tako da tu slabost čovjekove prirode drži pod nadzorom, ali to je iziskivalo svakodnevno sudjelovanje naroda, narod je trebao bdjeti i biti na oprezu, a nije. Od njih je taj koncept zahtijevao da se ophode kao daje vlada njihov sluga, ali nisu tako postupili. U svojoj je šutnji narod Sjedinjenih Država progovorio. Dok su oni spavali, sluga je postao gospodar. Američki pokus je propao, a sada je vrijeme da se pokrene drugi. Jedan svijet, jedna vlada, ovoga puta ne vlada jednoga naroda, nego vlada pravoga naroda: kompetentnog, mudrog, jakog. Noahu je pred očima još visjela izmaglica nastala pod utjecajem droge, a želudac mu je počeo zavijati. Između ostataka opijata i lijeka koji mu je prepisan

176 kako bi suzbio djelovanje droge, osjećao je kako gubi metabolički rat. Sve riječi koje je izgovorio njegov otac, sve stoje vidio tijekom prezentacije, što je od Molly doznao tijekom onih nekoliko sati koje su proveli zajedno, sve stoje nakon toga doznao sve se to pokušavalo povezati u neku suvislu cjelinu, ali mentalno trenutačno nije bio u stanju to pro vesti u djelo. Kažeš da nema šanse za ovu zemlju izjavio je Noah. Noah, želim reći da su mi moji klijenti podastrli problem rekao je starac a ja sam im ponudio rješenje. Počinjemo suti.i ujutro. Nijemo sam stajao i predugo samo promatrao neumoljivi ritam propadanja. Sada će ostaci prošlosti biti pometeni jednim jedinim potezom, aja ću prije smrti vidjeti ostvarenje vlastite vizije Red iz kaosa, nadzor i mir iz napuknutog ljudskog duha. Nazovi to nadom ako želiš, ali svejedno će se dogoditi. Pokus koji započinje sutra sigurno neće propasti.

177 Treći dio Svjesna i inteligentna manipulacija organiziranim običajima i stavovima masa važan je element unutar demokratskoga društva. Oni koji manipuliraju tim nevidljivim mehanizmima društva predstavljaju nevidljivu vladu koja je istinska upravljačka moć našega Društva. EDWARD BERNAYS, autor Propagande TRIDESET DRUGO POGLAVLJE Noah se iznenada ispričao i posrćući otišao do elegantne kupaonice smještene u uglu privatne prostorije za odmor njegova oca. Čovjek zna da mu je stvarno loše kada nastavlja povraćati i deset minuta nakon što je izbacio i posljednje što je imao u želucu. I dalje je grlio porculansku školjku, osjećao se iscijeđeno i izmrcvareno, kao daje upravo istrčao maraton i izveo barem četiristo čučnjeva. Kadaje bio siguran daje mučnina prošla, ustao je i otišao do umivaonika te odvrnuo slavinu s vodom koju je pustio da bude onoliko vruća koliko je mogao izdržati. Pustio je da se umivaonik napuni vodom, a zatim se umio, pustio neka ga toplina oživi, sve dok naposljetku nije osjetio iskrenje preostale energije koja se sabirala. Uspravio se i otro lice ručnikom, zakopčao košulju i ugurao je u hlače. Naposljetku je rukavom obrisao zamagljeno ogledalo iznad umivaonika. Lice mu je bilo bijelo kao vapno, ali iako je bio prilično shrvan, još uvijek nije bio za baciti. Liječnica je rekla kako bi popratne pojave mogle potrajati i čitav dan, ali da će tijekom sati bivati sve slabije i slabije. Uzeo je još jednu tabletu iz džepa i samome sebi rekao kako je najgore ipak prošlo. Tako je jednostavno moralo biti, jer uz nadolazeću svijest o onome što je upravo čuo od svoga oca, morao je izravnati dugove prije negoli se ohladi trag što gaje iza sebe ostavila određena mlada dama. Dok je Noah niz stubište hitao prema prostoriji za razvrstavanje pošte, nesigurno se dočekao na jednu nogu i umalo preletio polovicu stuba u posljednjem nizu. Ljudi pokraj kojih je prolazio u hodniku izmicali su se i stvarali mu širok prolaz: bilo da su osjetili njegovu mučninu ili bijes, očigledno nisu željeli da na

178 njih prenese to što je nosio u sebi. Teško je disao dok je zalazio za posljednji ugao, osjećajući jezu i vlagu kako mu klize ispod odjeće. Naravno da nije ni očekivao da će je toga dana zateći na poslu, kako nedužno razvrstava poštu i ponaša se kao da se ništa loše nije dogodilo. Namjeravao je, međutim, pronaći je kako zna i umije, a ovo je bila najbliža postaja na njegovu putu. Frank! povikao je Noah. Upravitelj odjela povirio je iza jedne od polica za razvrstavanje. Da, gospodine. Je li se Molly danas ikako javljala? Ne, gospodine. Na raspoređuje, ali nije se javila na posao. Prije sat vremena sam nazvao njezinu agenciju, ali oni mi se još nisu javili. Dobro, hvala. Je li možda, ne znam, ostavila nekakav kon taktbroj u slučaju da joj se nešto dogodi? Frank je izgledao iznenađeno što mu postavlja takvo pitanje. Možda će to znati u kadrovskoj službi, gospodine Gardneru. Ja vam mogu dati samo broj agencije preko koje smo je uposlili. Govorite o Molly, onoj djevojci zaposlenoj na određeno? Razgovor je čuo jedan od zaposlenika odjela za razvrstavanje po šte pa je prišao bliže. Netko je nazivao ovamo i tražio je tijekom vikenda. Preslušao sam glasovnu poruku kada sam jutros otvorio ured. Imate li tu poruku? Upitao je Noah. Važno je. Izbrisao sam je, a nisam ništa ni zapisao, jer poruka je bi la osobna. Momak koji je nazvao sigurno je nazivao sve brojeve nutar tvrtke kako bi došao do nje. Poručio je da joj je mama u bolnici. Noah je stajao kao ukopan i pustio da mu vijest potone na dno praznoga želuca. A dok je postajao svjestan onoga što je čuo, sjetio se onog što je Warren Landers izgovorio gore, u uredu njegova oca. Tada mu je to ušlo na jedno uho, a izašlo na drugo, jer kao i obično, previše je bio obuzet samim sobom, kao da se najgore stvari uvijek događaju samo njemu. Zažalit će zbog ovog što su učinili. Tako je to sročio gospodin Landers. U kojoj je bolnici? Središte grada, Lenox Hill izjavio je, a zatim se prema njemu nagnuo kako bi nešto tiše izrekao što misli. Znam da me se ne tiče, gospodine Gardneru, ali uopće mi nije dobro zvučalo.

179

180 TRIDESET TREĆE POGLAVLJE Iz taksija koji gaje vozio prema središtu grada, Noah je upu tio dva telefonska poziva. Nazvao je bolnicu kako bi doznao pacijentičin broj sobe i kat na kojemu se nalazi, a zatim i svoju sta ru i pouzdanu poznanicu kojaje sada i sama bila na putu za Lenox Hill kako bi se ondje sastala s njim. Jednoga davnog ljeta, Ellen Davenport iz East Hamptona postala je njegova prva, istinska prijateljica, prvi ženski prijatelj. Za njegaje to bilo nešto novo, a iako imje to bila prva namjera, oboma je, čini se, odmah bilo jasno daje ljubavna veza posljednje li što bi se trebali upuštati. Pokušali su zapravo jednom, ali nelagoda te užasne večeri koju su proveli zajedno mogla se mjeriti samo s onom udeseterostručenom kada su nekoliko godina kasnije tu večer jedno drugome prepričavali. Ellen je sada bila na drugoj godini specijalizacije neurologije u bolnici Mount Sinai, na drugome kraju grada. Njegov poziv zatekao ju je na kraju smjene duge dvadeset šest sati, no usprkos tome, rekla mu je da će odmah doći a da pritom nije ni upitala zašto je uopće zove. Dokje koračao hodnikom koji vodi prema bolničkim soba ma, za oko su mu zapale tri stvari: gomila ljudi koji izlaze kroz dvostruka vrata kapelice na katu, manja skupina posjetilaca koji su čekali ispred sobe s jednim ležajem na samome dnu hodnika i doktorica Ellen Davenport kojaje na sebi još imala zgužvanu li ječničku kutu i mahala mu iz niše pokraj dizala. Ellen gaje primila u zagrljaj kada joj se približio, a zatim ga odmaknula od sebe da ga promotri. Izgledaš očajno, Gardneru. Hvala. Bio je zamišljen, promatrao je ljude koji su vrvjeli sa svib strana, iz svih hodnika. Obuzimao gaje strah da će medu njima možda ugledati Molly, ali i strah daje više nikada neće vidjeti. Neki od tih ljudi su mu uzvraćali pogledom, a po njihovu se ponašanju dalo zaključiti da znaju tko je on. Hej Ellen mu je prstima zapucketala ispred lica. Stvarno tako mislim. Izgledaš kao da bi trebao leći. Molio bih te da mi učiniš uslugu rekao je Noah. Ruke su mu blago drhtale dok je iz džepa vadio bočicu s lijekom, istresao tabletu na dlan i progutao je bez ikakve tekućine.

181 Ellen mu je uzela bočicu iz ruke, protresla je i primaknula bliže očima. Ponovo se zatim zagledala u njega. Izgledala je zabrinutije nego ranije. Ako me želiš zamoliti da ti prepišem još metadona, onda ću ti reći da sam blok s receptima ostavila u drugim hlačama. Žena koja leži u sobi u dnu hodnika rekao je. Molim te da mi pomogneš: razgovaraj sa specijalistom, potrudi se da dobije najbolju moguću skrb. Samo želim da se netko pobrine za nju. Kada su takve stvari u pitanju, ovdje su prilično dobri, Noah. Poslušaj me, Ellen... Sto god da joj je htio ispovjediti, Noaha je u tom trenutku prekinula neznanka koji im je pristupila. Bila je to starija žena, mršava i krhka kao suha grančica, a kutkom oka uspio je vidjeti daje došla iz smjera one sobe smještene pri samome dnu hodnika. Žena je kimnula Ellen u znak poštovanja, okrenula se prema njemu, a zatim mu s blagom ozbiljnošću u glasu priopćila poruku koja se sadržavala znatno više od samih riječi. Budna je. Netko joj je rekao da ste ovdje, a ona je rekla da želi razgovarati s vama.

182 TRIDESET ČETVRTO POGLAVLJE Samo je stajao s unutarnje strane otvorenih vrata, gledao kako se preostali posjetitelji pozdravljaju s njom te jedno po jedno pokraj njega izlaze van i napuštaju bolničku sobu. Po čitavoje sobi bilo cvijeća u vazama i košarama, u vrčevima s vodom, na stolovima s kotačima koji su, kako se činilo, dopremljeni baš kako bi se na njih odložila gomila prispjeli darova od ljudi koji su joj željeli brz oporavak. Posljednji posjetitelj iza sebe je zatvorio vrata, ali Noah je i dalje samo stajao sve dok ga Beverly Emerson nije pogledala i slabašnom mu kretnjom u zavoje povijenom rukom dala znak da joj priđe i sjedne na postelju pokraj nje. Ponovo se susrećemo rekla je. Bilo je to tek nešto više od uzdaha, kao da u plućima ima mjesta za samo jedan dah. Imalaje modrice po licu i rukama, tamne, neujednačene mrl i okružene žutim aureolama, dokje zavoj na vratu, u blizini zatilj ka, bio natopljen sada osušenom i smeđom krvlju. Bilaje shrva na, sjenka osobe koju je upoznao prošloga petka navečer. Jedino što je ostalo isto bilo je nezaboravno iskrenje njezinih svijetloze lenih očiju. Nije imao pojma što bi rekao pa je izgovorio prvo što mu je palo na pamet. Oporavit ćete se. Ponovo se nasmiješila, no zatim je polagano zatresla glavom i dodirnula njegovu, njoj bližu ruku. Nemojmo se zavaravati izjavila je. Bojim se da nemamo vremena za to. Štedjela je dah dok je govorila, između plitkih udisaja uspijevala je izgovoriti tek nekoliko riječi u rečenici. Ne očekujem od tebe da shvatiš zašto je Molly učinila ono što sam od nje zatražila da učini. Stisak njezine ruke se pojačao, kao daje u tu ruku usmjerila svu snagu kojom je raspolagala. Mene optuži, a ne nju. Iskoristit ću privilegiju žene na umoru pa te molim da zanemariš sve i usredotočiš se na ono što ću ti reći. Dobro. Moja kći je u opasnosti. Želim da mi obećaš da ćeš bdjeti nad njezinom sigurnošću. U glavi mu se tada oglasilo toliko protuslovnih stvari, no usprkos toj mentalnoj buci i svemu što se događalo, po prvi puta u živoi u jasno je vidio da se

183 sve posložilo prema istinskome sustavu vrijednosti pa je bio siguran da postoji samo jedan ispravan odgovor. Obećavam. Stisak njezine ruke je popustio, glavu je ponovo položila na jastuk i sklopila oči. Ubrzo joj se na licu mogao vidjeti i sitan, jedva zamjetan osmijeh, kao daje upravo u glavi izgovorila vlastitu, unutarnju molitvu. Hvala ti šapnula je Beverly. Nije odgovorio, ali samo zato što nije htio zaključiti daje zahvala bila upućena njemu. Poslala sam Molly daleko odavde, ali još nije sigurna rekla je. Sada čeka, u blizini zrakoplovne luke. Pogledaj u gornju ladicu noćnog ormarića. Nazvala je i jednoj od medicinskih sestara rekla gdje će biti, a ona mije to zapisala. Dobro rekao je. Mislim da će onda biti najbolje da pođem. Pomaknuo se kako bi njezinu ruku odložio natrag na postelju, ali ona ga nije htjela ispustiti. Znaš li protiv čega se boriš, sine? Da, mislim da znam. Protiv prilično zlih ljudi. Pogledala gaje pogledom koji kao daje kazivao koliko joj jeraga ta njegova naivnost. Poslanica Efežanima, 6,12, baci malo pogled kad ti se pruži prilika. Hoću rekao je. Tvoja je uloga puno veća, Noah. Znatno veća nego što si spreman povjerovati. Prije mnogo godina poznavala sam tvoju ma ku, znala za sva dobra kojaje htjela učiniti. To je Molly u tebi i vidjela: rekla mije. U tebi nije vidjela tvoga oca, nego ostavštinu tvoje majke. A to vidim i ja. Pretpostavljam da mije drago što netko to vidi. Noah... -Da. Ponovo joj je lice krasio onaj gotovo neprimjetan osmijeh. Onaj Noa iz Biblije, znaš za njega? Kimnuo je glavom i usprkos svemu se ipak nasmijao. Stari zavjet. Ponovno mu je čvršće stisnula ruku. Bog ga nije izabrao zato što je bio najbolji čovjek na svijetu tiho je prozborila. Odabrao gaje zato što je bio najbolji na raspolaganju.

184 Po izlasku iz sobe, na hodniku jedva daje uspio načiniti pet koraka, kada gaje zaskočila Ellen Davenport. Odlučno gaje dohvatila za rukav i za sobom povukla do obližnjeg spremišta, nakon čega je zatvorila vrata. Ellen, moram ići. Prvo me moraš poslušati. Doznala sam neke stvari dok si bio u onoj sobi. Tko ti je ta žena? Majka moje prijateljice. Ellen je kimnula glavom. Sjedni. Ton njezina glasa jasno mu je dao do znanja kako mu je najbolje ne raspravljati s njom pa je privukao obližnji stolac i sjeo. Stoje? Ta će žena umrijeti, znaš li to? Kako to možeš reći? Samo su je gadno istukli, zar ne? Nije baš tako stara. Sve se može popraviti uz dovoljno... Pštttt. Slušaj me sada. Postoje stvari koje se ne mogu popraviti, Noah. Tko god da joj je to učinio, dobro je znao da nećemo moći popraviti. Kako to misliš? Nikome ne smiješ reći da si o ovome razgovarao sa mnom, jasno? I to ne samo zato što bih mogla ostati bez licence. Dobro. Istukli su je, da, to je točno, no to su vjerojatno učinili iz puke zabave. A zatim su je otrovali. Obuzela ga je jeza. O kakvom je otrovu riječ? Parakvat odgovorila je. Zurila mu je u oči da vidi njegovu reakciju, zna li o čemu je riječ. Vidjela je da nema pojma. -Je li ti jasna poruka koju žele poslati? Je li ti jasno kakve su se zvijeri okomile na tu ženu? Parakvat je pesticid. Ubojica korova. Pesticid. Jasno je čuo što je rekla, ali svejedno je ponovio naglas, kako bi bio siguran daje razumio. Pokreće neizlječivu fibrozu u plućima. Pluća se progresivno raspadaju, sve dok čovjek više ne može disati. A ako te ni to ne ubije, onda svi organi počnu otkazivati i tada je doista sve gotovo. Ništa se tu ne može, ne možemo joj čak ni

185 davati kisik. To bi samo pogoršalo situaciju. Možda će živjeti još dan ili čak tjedan, no savršeno je očigledno kako su htjeli da pati. Kako su liječnici došli do zaključka daje primijenjen baš t i otrov? Pa, u laboratoriju je prilično lako izolirati taj pesticid, auovu me je slučaju to bilo još lakše. Oni koji su joj to učinili, u vratu su joj ostavili veterinarsku iglu. Igla joj je još bila u vratu po dolask u hitne pomoći. Noah je ustao, ali prebrzo, tako daje osjetio kako ga ponovo obuzima nesvjestica. Gdje su tablete, one koje si mi uzela? Zavukla je ruku u džep i pružila mu bočicu. Napisala sam ti upute za primjenu ovog lijeka. Samo ne prc tjeruj, u redu? Zapravo, s čega god da se želiš skinuti, mislim d.i bi bilo bolje da samo izguraš to umjesto da samoinicijativno uzi maš lijekove. Dovidenja, liječnice. Hvala za sve. Ne znam na koji si način umiješan u sve ovo izjavilaje Elleii no najbolje bi bilo da jednu stvar ne smetneš s uma, Noah. Po stoji milijun načina da nekog ubiješ, ali stoje htio poručiti on.i tko je onu ženu odlučio ubiti baš na onakav način? Htio je poru čiti da nema toga što nisu u stanju učiniti.

186 TRIDESET PETO POGLAVLJE Adresa koja je bila načrčkana na bolničkom papiru nije ga dovela do jedne od onih takozvanih sigurnih kuća koje mu je opisivala Molly. Kada se taksi zaustavio na traženoj adresi, Noah je ispred sebe ugledao nešto što je nalikovalo na starinsku zalogajnicu u obiteljskome stilu, Buccaneer Diner na bulevaru Astoria u Queensu udaljenu oko kilometar i pol od zrakoplovne luke La Guardia. U restoranu se već lagano stišavala podnevna gužva, glavnina stolova se raščišćavala, tako daje osoblje odnosilo jedaći pribor ili za blagajnom gostima naplaćivalo objed. U separeu smještenom gotovo u stražnjem dijelu, u kutu koji je najviše nalikovao mračnom kutu tog sunčanog ponedjeljka poslijepodne, sjedila je, međutim, djevojka koju je odmah uočio. Kada je Molly bacila pogled i ugledala ga kako joj prilazi, ustala je i iznenada ju je zapljusnuo potop suza koje je do tada vjerojatno jedva obuzdavala. Potrčala je prema njemu i bacila mu se u naručje. Tijekom vožnje taksijem uvelike je razmišljao što bi joj mogao reći bude li ga doista čekala na zapisanoj adresi. Sada kada je stajala ispred njega, čitav mu je unaprijed pripremljeni mentalni dijalog što gaje putem ponavljao jednostavno ispario iz glave. Njegovo mu iskustvo utemeljeno na površnim vezama nije bilo ni od kakve koristi. Ne samo da si mi slomila srce nego ste me ti i tvoji prijatelji gotovo ubili prekomjernom dozom droge, sve u ime neostvarivih ideala. Stalo mije do tebe, počeo sam vjerovati u tebe, a sada više ne znam je li išta između nas bilo istinito. A bilaje tu, dakako, i ova verzija: Mislim daje moj otac izdao nalog da pogube tvoju majku, s jednakom lakoćom kao što je jutros naručio doručak. Osjećaji su ga preplavili pa nije rekao ništa. Ništa nije ni oprostio ni zaboravio, samo je sve odgurnuo u stranu i držao je u naručju. Za svoju je majku pitala glasom koji mu je dao do znanja kako odgovor mora svesti na optimistične vijesti. Noah joj je zato rekao da joj je majka bila budna i daje s njom razgovarao kada ju je posjetio, da se brinula za svoju kćer i daje psihički ostavljala dobar dojam. Molly je te vijesti primila svečano kimajući glavom, a zatim mu je izložila cjelokupnu situaciju.

187 Njezini suputnici otišli su ispitati teren na La Guardiji prije njihova leta na zapad, prema manje neprijateljskom okružju. Sudeći prema vijestima, DHS je tijekom vikenda podigao opasnost kojaje prijetila nacionalnoj sigurnosti na najvišu razinu, a to je očigledno bilo dovoljan razlog za zabrinutost. Do nje je naposljetku došla vijest kako su prvi njezini prijatelji koji su došli do kontrolne točke za nadzor putnika bili odvojeni i odvedeni u stranu. Ne samo da su ih detaljno pretresli i zlostavljah, što je posljednjih godina postalo posve uobičajeno, nego su ih ovoga puta i uhitili te zadržali u pritvoru. Molly je objasnila da mora čim prije napustiti grad i pojaviti se na dogovorenome sastanku na drugom kraju države. Vožnja automobilom ne bi joj bila ni od kakve pomoći, jer mora stići na vrijeme. Nije znala kako bi se sigurno ukrcala u zrakoplov, budući da je njezino ime zasigurno sada već bilo na vrhu sve dužega popisa imena ljudi sumnjivih predstavnicima Domovinske sigurnosti. Noah ju je slušao, ali i proučavao njezino lice dok je govorila. Prolazna sličnost s fotografijom njegove majke gotovo je posve iščeznula sada kada se više nije trudila održati privid. Sličnost je u najboljem slučaju bila neznatna, ali ipak dovoljna da potakne njegovu podsvijest. Ali sada kada su sjedili ispod jarkih fluorescentnih svjetala zalogajnice u Queensu, shvatio je da nema baš nikakve sumnje kada je riječ o tome na koga Molly nalikuje. A to mu je dalo blistavu ideju.

188 TRIDESET ŠESTO POGLAVLJE Noah se vratio iz telefonske govornice smještene u blizini ulaznih vrata, sjeo, a zatim se uz polukružni, tapecirani odjeljak dovukao dovoljno blizu njoj kako ih nitko ne bi čuo. Dobro, svi smo spremni. Što podrazumijevaš pod tim svi smo spremni? Zar si jednini telefonskim pozivom uspio ukloniti osiguranje iz međunarodne zrakoplovne luke? Učinio sam nešto još bolje. Kratko je pogledao oko sebe. Jesam li to vidio putnu torbu? Aha... Dodaj mije. Iako je bila posve zbunjena, sagnula se i ispružila ruku te dohvatila svoju malenu putnu torbu od čupavog materijala koju je zatim postavila na stol ispred njega. Noah je otvorio torbu i počeo kopati po njoj, vaditi iz nje bejzbolsku kapu, izblijedjelu majicu s logotipom sveučilišta te maleni točkasti etui sa šminkom. Imaš li sunčane naočale? Čekaj, zaboravi, imam ja svoje. Dobro rekla je Molly a sada slijedi dio kada mi objašnjavaš što ćemo učiniti. Jesi li se ikada zapitala kako slavni i javne osobe uspijevaju izbjeći gnjavažu kroz koju mi moramo proći kada odluče progutati ponos i letjeti komercijalnim letom? Nikada nisam razmišljala o tome. Obave telefonski poziv poput ovog što sam ga upravo obavio. Sve velike zrakoplovne tvrtke u velikim gradovima imaju VIP linije, a postoji i uslužna tvrtka, KTL, s kojom naša tvrtka surađuje, a koja će dodatno sve podmazati. Njihovi ljudi dočekat će nas na izlazu iz automobila i provesti sve do zrakoplova... Čekaj, čekaj malo izjavila je Molly. Ali, mi nismo slavne osobe, Noah. U pravu si, nismo. Alija sam bogati klinac iz moćne obitelji, tako da njima posve prihvatljivo zvuči činjenica da izlazim sa slavnom osobom. Ma, o čemu ti to govoriš? Nasmiješio se. Trenutačno hodam s Natalie Portman. Pogledala gaje kao da se upravo pretvorio u bundevu. Čekaj, što?

189 Bolje ne može odgovori joj Noah. Na povlaštenome je popisu, ali je uglavnom snimala artfilmove, tako daje prosječan smrtnik ne bi prepoznao u gomili. Približno je tvoje visine... Ne izgledam kao Natalie Portman. Zapravo nalikuješ na nju, a imamo vremena izvesti još nekoliko trikova prije nego što limuzina dođe po nas. Ispružio je ruku kako bi joj palcem zagladio jednu od obrva, ali ona se izmaknula i odgurnula ga. Opusti se. Sve će biti u redu. Ne, neće. To uopće neće ići. Poklopio je dlanom njezinu ruku i iako još uvijek nije izgledala kao da vjeruje u sve ovo, ipak ga nije odgurnula. Vjeruj mi rekao je Noah. Molly se iz zahoda vratila nakon što je ondje s toaletnom torbicom provela deset minuta, poštujući naputke koje joj je Noah dao. Na sebi je imala Wanderbilt majicu, dok joj je kosa bila podignuta u ležernu pundu na zatiljku, a usta, obrve i trepavice našminkala je toliko da se cjelokupan njezin izgled uklapao u laičku koncepciju filmske zvijezde koja ne nosi ni trunku šminke. U prilog imje išla činjenica da slavni koji izlaze u javnost žele izbjeći gomilu pa se zato i trude uopće ne nalikovati na sebe. Sjela je i pogledala ga, sumnjičavo pritom podižući jednu od svojih svježe našminkanih, savršenih obrva. Noah joj je dodao bejzbolsku kapu i sunčane naočale kako bi upotpunila krinku. Navukla je kapu, naočale, a zatim preko glave navukla i kapuljaču pa provjerila svoj izgled na ulaštenoj, srebrnoj strani držača za ubruse. Savršeno rekao je. Baš savršeno. Oh, čekaj. Uzeo je njezinu toaletnu torbicu i počeo prekopavati po njoj sve dok nije pronašao što je tražio: malenu crnu olovku tupoga vrha. Približi mi svoje lice. Molly je to i učinila, a on se pažljivo bacio na posao. Natalie ima dva malena madeža, jedan ovdje..., a drugi... tu. Nagnuo se unatrag i promatrao svoje majstorsko djelo. I to je to. Možemu putem na njih nanijeti još malo pudera i bit će savršeno. Dođi, sada, auto nas već čeka. Tijekom kratke vožnje do zrakoplovne luke ukratko joj je prepričao pozadinu cijele priče koju je iznio Kyleu, izvršnome agen tu iz KTL-a: Noah i gospođica Portman zajedno su proveli divl]i vikend u gradu, a stvari su potkraj malo izmakle

190 kontroli. Netko joj je ukrao torbicu s dokumentima i nije se osjećala baš najbolje, a nekoliko ih je agresivnih novinara počelo salijetati. Misija se sa da sastojala u tome da iz grada izađe tako da pritom ne dospije u.i šestu stranicu New York Posta. Kao što je Noah i predvidio, za djelatnike KTL-a to uopće ni e bilo neuobičajeno pa čim su utvrdili njegov identitet, sve ostalo odvijalo se po planu. Za nešto manje od dvije tisuće dolara isplaćenih preko njegova računa za tekuće troškove plus cijena cijeloga reda sjedala u odjeljku poslovne klase koja se posebno naplaćivala plan se odvijao uredno i bez dodatnih pitanja. Kadaje ispred sebe ugledao terminal, Noah je duboko udahnuo i izdahnuo brojeći polagano do deset. Pogledao je Molly kojaje izgledala kao da meditira ili se u sebi moli, teško je bilo reći, ali u takvoj je oluji bila dobrodošla svaka mirna luka. Ne zaboravi rekao je stvar je u tome da ne moraš ni s kim komunicirati. Ne moraš ni s kim razgovarati, nikome ne moraš uzvratiti pogledom, a to je dobro, budući da ti oči nisu prikladne boje. Rekao sam im da si izgubila osobne dokumente, tako da neće ni očekivati da im ih pokažeš. Sada si u elitnome klubu, velika si filmska zvijezda kojaje provela nekoliko divljačkih dana na zabavama pa nisi raspoložena ni za kakve neugodnosti. Sve smo te silne novce i uplatili kako bismo izbjegli neugodnosti. Promišljaj o tome u svojoj glavi, naš momak i ja ćemo govoriti umjesto tebe. Poštujući raniji dogovor, uz rub pločnika stajao je Kyle u otmjenom odijelu koji ih je raširenih ruku čekao na dogovorenome mjestu. Limuzina se zaustavila, a njihov je domaćin otvorio vrata te ih kretnjom manikirane ruke pozvao neka izađu i uđu u njegov automobil. Gospodine Gardneru, gospođice Portman rekao je Kyle. Ovim putem, molim. A tim su putem i pošli. Većina ljudi zna da postoji skriveni dio Disney Worlda u koji turisti nikada ne zalaze. Ispod nogostupa i iza scenografije nalazi se prostran kompleks velik koliko i čitav zabavni park, a ta unutarnja mreža tunela, radionica, strojarnica i kontrolnih soba zapravo je prostor na kojem nastaje sva čarolija. Jednako tako i velika zrako plovna luka ima svoju skrivenu razinu tajni, a onaj momak Kylc imao je ključeve koji su vodili do svih dijelova tog čarobnog car stva. Prolaz kroz područje otvoreno za javnost trajao je samo tren. Dvojica muškaraca odlučno su hodali tik ispred Molly. Uglavnom su prolazili nezapaženo, iako je nekoliko ljudi ipak imalo osjećaj da medu njima šeće starleta koja želi izbjeći poglede javnosti. Tijr kom puta što su ga prešli, svaki bi prosječan putnik

191 nekoliko puta morao zastati i suočiti se s nekoliko sporih, invazivnih postupa ka uobičajene sigurnosne provjere, no za njih se na tim mjestima uvijek našao netko tko bi im značajno namignuo i podigao bar šunasto uže, domahnuvši neka prođu dalje. Negdje nasred terminala, Kyle se zaustavio uza zid, kratko po gledao lijevo i desno, a zatim otključao i otvorio bezlična siva vrata. Kao daje riječ o portalu koji čovjeka istoga trena iz rural nog Kansasa prebacuje u zemlju Oz, s druge strane vrata bila je prostrana VIP prostorija, elegantno namještena, s garnituram.i za sjedenje, barom i stolovima. Nešto dalje od središta prostori je nalazio se prostor za pojedinačno, dostojanstveno sigurnosno skeniranje. A sada, izviđači moji cvrkutao je Kyle sada još samo tre bate protrčati kroz detektor metala pa idemo u salon prije ukrca vanja po čašicu finog šampanjca. Kako se držimo? Mislim daje sve u redu odgovorio je Noah. Molly je ispustila uzdah nestrpljenja dostojan Oscara i naslonila glavu na nje govu ruku. Dok su prilazili stroju za rengensko snimanje, časnik TSA ustao je sa stolca, odložio svoj časopis i zauzeo položaj. Kada gaje ugledao, Noah je tako naprasno zastao u mjestu, da mu se Molly zabila u leđa. Nešto nije u redu? upitao je Kyle mršteći se. Ispričaj nas na trenutak izjavio je Noah. Sada sam se sjetio, moramo brzo obaviti jedan telefonski poziv. Odveo je Molly do telefonske govornice smještene u blizini vrata. Ušli su u govornicu, daleko od ušiju Kylea i ostalih. Prokletstvo procijedio je. Stoje? upitala je Molly. Svi tamo stoje i gledaju nas. Pretvaraj se da telefoniraš. Moram kratko promisliti. Molly je podigla slušalicu, prislonila je uz uho, pritisnula nekoliko brojeva i privukla ga bliže k sebi. A sada mi reci što se događa. Promotri momka u odori TSA. Učinila je to. I? Ma šališ se? Ako si ikada vidjela obožavatelja Ratova zvijezda, onda je ovo jedan od njih.

192 Možda i nije bio baš slika i prilika Lukea Skywalkera, s obzirom na nesparene čarape ispod staromodnih hlača odore visoka pojasa ili naočale čiji su okviri bili načinjeni od imitacije kornjačevine, ali sve je na tome čovjeku jasno davalo do znanja daje riječ o kralju fanova, a to je bilo strašno loše. Ne shvaćam... Progovorio je tada još tiše. Natalie Portman igra u tri dijela serijala Ratovi zvijezda. I sad si se toga sjetio? Pretpostavljam da su mi ti filmovi bili toliko mrski, da sam ih potisnuo iz sjećanja. Ali kladim se da onaj čudak tamo lice Natalie Portman prepoznaje kao i svoje u ogledalu. Ne možeš si ti ni predočiti kakvi su to ljudi, on u maminu podrumu sigurno ima maleni oltar sa svijećom zapaljenom ispred njezine fotografije. Molly je još jednom pogledala preko njega i progutala knedlu. Što ćemo? Predlažem da odemo odavde i smislimo nešto drugo. Ne rekla je ona, a zvučala je kao daje to njezina konačna odluka. Nemamo vremena. To je to. Ovdje smo gdje jesmo i stvar ćemo odraditi do kraja. Nakon nekoliko trenutaka koji su mu bili potrebni da se pribe re, kimnuo je glavom, namjestio joj kapuljaču, spustio Šiltericujoš malo niže, objesio umjesto nje slušalicu natrag na telefon, a zatim se okrenuo kako bi se suočio sa stvarnošću. Noah je krenuo prvi, prošao ispod luka detektora za metal koji nije zapištao. Kyleje stao uz rengen za pregled prtljage, nesumnji vo kako bi obrazložio bilo kakav sumnjiv predmet koji bi njegov i klijenti mogli nositi u torbi. Njezina platnena torba, njihova jedina prtljaga, bez ikakve je primjedbe prošla kontrolu. No onaj momak iz TSA pažljivo je i prodorno motrio Noah.i, kao da mu se u glavi motalo ručno pretraživanje, kao i pregleda vanje tjelesnih otvora iz puke zabave. S obzirom na nedavnu promjenu stupnja uzbune, službeni na putak DHS-a sigurno je već obišao sva prometna čvorišta pa čak i ovakve specijalne službe, a kako bi zaposlenicima u osiguranju prenio ključne markere za prepoznavanje sumnjivih aktivnosti kupovina jednosmjerne karte u posljednji tren, bez prtljage za pri javu, nervozno ili zbunjeno ponašanje, problemi s osobnim doku mentima njih dvoje davali su sve uznemirujuće znakove.

193 Kyle se značajno nakašljao ne mičući se s mjesta na kojemje sta jao. Njegova je suptilna, savršeno ugođena intervencija sve prisni ne u prostoriji podsjetila na činjenicu da su putovanje potvrdile znatno više instancije i da to dvoje vrlo važnih ljudi nitko ne smije zamarati uštogljenim, standardnim procedurama. Uz malo vidljivog negodovanja, strogi je mladi časnik kimnuo glavom i bradom dao znak daje prvi od dvoje putnika spreman za ukrcaj. Za sada je sve bilo u redu. Noah je sa sivoga plastičnog poslužavnika uzeo pojas i predmete ranije izvađene iz džepa te se spremao obuti cipele. Upravo kadaje počeo vjerovati da će uskoro biti na putu kući, iza svojih je leđa začuo prodorno pištanje detektora za metal.

194 TRIDESET SEDMO POGLAVLJE Uklonite, molim, sa sebe sve metalne predmete i prođite ponovo kroz detektor, gospođo. Koliko god daje pristojno i profesionalno zvučalo, ipak je to bila naredba, a ne zamolba. Kyle se požurio Molly otpratiti do suprotnoga kraja odjeljka za sigurnosnu provjeru, a potom ju je pregledao od glave do pete nc bi li na njoj uočio bilo kakav metalan predmet koji je mogao po krenuti alarm. U žurbi je bila posve zaboravila na mobitel što ga je nosila u džepu. Kylejoj je pomogao oko mobitela, a zatim joj je priskočio u pomoć kako bi čim prije otkopčala ogrlicu, narukvica i i skinula prsten s prsta. Sve je te predmete odložio na poslužavnik koji je ispred njih držao onaj službenik, a potom kimnuo kako bi dao znak daje sve spremno za novi pokušaj. Molly je ponovno polagano krenula kroz sigurnosni luk. Oko mita svjetla blago su zaiskrila u zelenkastim nijansama možda je to bila reakcija na njezine sunčane naočale no ovoga puta nije bilo zvučnog alarma. Noah je jedini mogao vidjeti gotovo neprimjetan izraz olakšanja na Mollynu licu. Bilaje već gotovo na izlazu staze koja se proteže uz detektor, kada ju je zaustavio glas onog službenika. Gospođice... Portman? Kada se Molly okrenula, sigurno je ispred sebe ugledala isto što i Noah. Agent TSA uopće nije zurio u nju. Zurio je u njezine osobne predmete koju su ležali u plastičnoj plitici. Da? tiho je upitala. Tek tada ju je pogledao i iznad plitice polagao podigao ruku. Na palcu mu je bila obješena Mollyna srebrna ogrlica na kojoj se klatio srebrni križić. Mislio sam izjavio je agent da ste Židovka. U prostoriji je iznenada zavladalo ozračje kao daje temperatura pala za pedeset stupnjeva. Noahova usta posve su se osušila, koža mu se skupila kao daje sva vlaga iz nje isparila u tanan sloj inraza koji je prekrio sve oko njih, a one riječi kao da su zaleđene ostale visjeti u zraku. Policajci lažljivce prepoznaju i po mraku. Susreću ih svakoga dana, po čitave dane, prepoznaju sve znakove i simptome, a obučeni su i tako da znaju da se čak i iza potpuno nedužnog traka dima ipak krije vatra. Dok iskušavaju osobu kako bi

195 proučili njezine reakcije, oni prate i najsitnije kretnje, promjene u boji glasa, ali prije svega, promatraju oči. I najsumnjiviji osumnjičenici iznesu sve o sebi čak i tijekom upornih nijekanja. Bila je to jedna od tema neobaveznoga razgovora u sitne noćne sate one prve noći kada su se Molly i on tek upoznali. Noah je bio toliko fasciniran tom ženom, da se nije prestao pitati kako to da baš toliko toga zna o umijeću obmanjivanja. Ne boj se, rekla je, to je ključ svega, koliko god gadno postalo. Ostanu li zatočeni u automobilu koji punom brzi srlja prema rubu oštećenoga mosta i većje prekasno da se ikako zaustave, većina će ljudi posljednje trenutke prije smrti utrošiti u beskorisno pritiskanje kočnice. A ono što čovjek uistinu treba učiniti jest pomoliti se i pritisnuti gas do daske. Ako ćeš pasti u provaliju, jednostavno ćeš pasti, ali ćeš barem to junački učiniti a uvijek postoji i malena vjerojatnost da ćeš uspjeti preletjeti do suprotne strane toga oštećenog mosta. Iza njezinih leda, Noah je vidio Mollynu glavu koja je blago zatitrala, a taje kretnja bila popraćena suptilnim njihanjem bokova. Iznad kraka detektora za metal nalazilo se konveksno sigurnosno ogledalo, a u njegovu je odrazu vidio strpljiv, ali i ozbiljan izra z njezina lica koji je jasno govorio: Nisi stvarno izgovorio ovo što sam upravo ćula, zar ne? Agent je izgledao kao daje ostao bez teksta. Hoćete li, molim vas, skinuti sunčane naočale? rekao je zatim. I to je, gospodo, bilo to. Zastor se spustio, šahmat, igra gotova. Noah se samo nadao da će skori ponovni posjet zatvoru biti ugodniji od prethodnoga. Već je počeo procjenjivati koliki pm mora pretrčati do vrata, kada gaje Molly pogledala. Doimala se savršeno smireno, a nešto mu je bez glasa pokušala poručiti. Nije baš bio spretan u čitanju s usana, tako daje njegovu umu u panici bilo potrebno nekoliko trenutaka da shvati o čemu je riječ. Bilaje to kratka rečenica kojaje uvijek na vrhu topljestvice omiljenib, posljednjih riječi. Pazi sad ovo. Okrenula se prema agentu, svukla kapuljaču i pustila je neka joj padne preko ramena, s glave skinula bejzbolsku kapu i ispustilaje na tlo do svojih nogu, a zatim je polagano, ali sigurno počela koračati prema njemu. Sila je moćna uz ovoga ovdje izjavila je Molly smireno i odlučno kao Jedi. Nije više bilo njezina naglaska, a glas joj je zvučao dovoljno zadihano da prikrije sve nedostatke koji bije razotkrili kao varalicu.

196 Agentu TSA obrazi su se počeli žariti. Moć je mijenjala stranu, a Noah je iz prve ruke doznao da kada se djevojka protiv tebe okrene, onda nikada ne znaš s koje će te strane napasti. Nastavila mu se približavati, potom je prstom povukla okvir i spustila sunčane naočale niz nos, a bradu je podigla tako da su se oči u oči gledali kroz zatamnjeno staklo. Zastala je samo korak ispred njega, nakon čega je suptilno postavila raširen dlan između njih i ponovo progovorila: Nisu ovo droidi za kojima tragaš reklaje Molly. Kratko potom, blago mu je kimnula, kao da mu je htjela dati do znanja da je njegov red da progovori u ovome dijalogu snimanom u krupnome planu. Nastupila je stanka koja kao daje potrajala čitavu vječnost, a zatim je Noah vlastitim očima mogao svjedočiti preobrazbi koja je zastrašujućeg, krupnog mladića, psa čuvara TSA pretvorila u najvećeg obožavatelja Natalie Portman. Nisu ovo droidi za kojima tragamo ponovio je agent po uzoru na očaranog Imperijina jurišnika na carskoj kontrolnoj točki u četvrtome nastavku serijala. Nakon što mu je još nekoliko trenutaka zavodnički zurila u oči, Molly je posegnula za tajnim oružjem jačim od bilo kojeg svjetlosnog mača za onim slatkim, podmuklim osmijehom od kojega svaki muškarac ima dojam da mu se koljena mogu savijati u svim smjerovima. Izvukla je olovku iz džepa na njegovoj košulji, pritiskom je uključila, uzela njegovu ruku u kojoj se još uvijek klatila njezina ogrlica i kitnjastim mu se rukopisom potpisala na dlan. Bravo! povikao je Kyle, a njegovu su se aplauzu pridružili svi zaposlenici koji su pratili što se zbivalo. To je označilo kraj cjelokupne krize: bez daljnjeg odgađanja koje bi moglo narušiti njegov zacrtani plan, s pokretne trake je uzeo njezinu putnu torbu, a zatim i njezinu jaknu, telefon i nakit. Potom je veselo preko ramena dobacio: Hvala svima nakon čega se ponovo posvetio svojim klijentima i poveo ih prema izlazu. U zrakoplov su se trebali ukrcati sa samoga uzletišta, preko stuba kojima se koristi posada. Kada su se zatekli vani, Noah je Kyleuao znak da kratko želi biti sam sa svojom djevojkom. Njihov pratilac kimnuo je glavom i izmaknuo se na pristojnu udaljenost. Prethodno je samo prstom lupnuo po svome ručnom satu kako bi im dao do znanja da moraju biti brzi. Kakva sam bila? upitala je Molly, očigledno svjesna vlastitoga podviga. Spomenula si dva različita muška lika iz pogrešne trilogije, ali inače si bila odlična.

197 Na koledžu sam pisala esej o prva dva filma. Ostale nikada nisam ni pogledala. Filmska umjetnost? Politologija. Morao je pričekati da pokraj njih prođe bučno vozilo prije nego što je mogao nastaviti. Trebam te nešto pitati rekao je Noah. Samo naprijed. Činilo se kako je svjesna daje postao mrk. Kada smo bili na Times Squareu, kada smo se poljubili... Skinula je naočale i zakačila ih za svoj džep, prišla mu maloliže i rukom s lica uklonila pramen kose koji joj je otpuhnuo vjetar. Sjećam se. Jesi li mi tada iz džepa ukrala BlackBerry? Molly se nasmiješila i privukla ga k sebi u poljubac. Nije se zapra vo čudio, ali taj je poljubac bio jednako uzbudljiv kao i onaj prvi,.1 bio je uvjeren i da će tako biti sa svakim sljedećim poljupcem. Odmaknula se od njega za jedan korak, lice joj je bilo nevino kao u janjeta dokje ispred sebe držala njegov novčanik. Volim te rekao je Noah. Molly gaje pogledala hrabro i odlučno poput na propast osu denog Hana Soloa na kraju filma Imperija uzvraća udarac. Znam odgovorila je. Prije nego stoje mlažnjak dosegnuo željenu visinu leta, Molly mu je kao klada zaspala u naručju. Čitav red sjedala bio je samo njihov, a posada se o njima besprijekorno brinula. Sve je sada bilo mirno, a malo mira i spokoja na kraju takva dana bilo je i više nego dobrodošlo. Molly je iz torbe uzela samo jednu stvar daje zabavi tijekom četverosatnoga leta. Prepoznao je knjigu: bio je to rukom uvezan dnevnik koji mu je pokazala u svome stanu. Bilo bi lijepo imati kakvo štivo za čitanje, pomislio je, a nakon kratkog promišljanja zaključio je da mu vjerojatno neće zamjeriti uzme li čitati njezinu knjižicu dok ona spava. Presavijen, odmah iza naslovnice, nalazio se njezin crtež olovkom koji je nekoć pribadačama bio pričvršćen za zid njezine spavaće sobe: idiličan prikaz kolibe koju će jednoga dana imati negdje u nekoj šumi.

198 Već na sljedećoj stranici započinjali su tekstovi koje su joj povjerili predstavnici udruge Founders' Keepers, zapisi iz rane američke povijesti koje je trebala naučiti napamet. Thomas Jefferson Pred Božjim sam oltarom prisegnuo da vječno ću neprijateljstvo osjećati prema svakom obliku tiranije nad ljudskim umom. Činilo se kako se u onome što je slijedilo ne nalaze najslavniji ili najjezgrovitiji zapisi. Prije bi se moglo reći kako je to bio dio njegove pisane ostavštine te daje cjelokupna ostavština bila raspoređena na dijelove i povjerena u ruke određenog broja ljudi, tako daje Molly imala tek malen, slučajan dio. Sukladno tome, prvi odjeljak predstavljao je drugi Jeffersonov inauguracijski govor. Noah je pročitao dio. Ne strahujem da bi me bilo kakvi interesni motivi mogli nagnati da skrenem s puta; nisam podložan nikakvoj strasti koja bi me svjesno mogla zavesti i skrenuti sputa pravde, no slabosti ljudske prirode i granice moga vlastitog poimanja stvorit će pogreške u prosudbama koje nanose štetu vašim interesima. Stoga će mi prijeko potrebna biti sva blagost u kojoj do sada sam uživao, a kojom obasipali su me birači; potreba za njom sigurno se neće umanjiti tijekom budućih godina. Ono stoje Noaha zaprepastilo bila je činjenica da su se te riječi temeljno razlikovale od kasnijeg političkog diskursa. Pred njim je bio tekst jednog od utemeljitelja nacije, tekst možda najvećeg mislioca medu njima, kojeg je svejedno krasila odlika koja je danas tako rijetka, kojom se u današnja vremena javni službenici više uopće ne mogu pohvaliti. Bila je to duboka poniznost koja je svjedočila kako ništa nije važnije od želje da iskaže kolika je za njega čast bila što su ga ponovo izabrali da bude čuvar najdragocjenijih sloboda naroda. Bilo je tu još štošta za čitati. Noah je bacio pogled prema Molly i vidio da ona i dalje spava. Podesio je svjetiljku iznad sebe tako da ne ometa njezin san. Sjetio se još nečega što ju je htio pitati, a pitao bije i ranije da su imali ijedan trenutak predaha. Nije to bilo ništa važno, svejedno gaje zanimalo.

199 Od svih destinacija koje je Molly mogla odabrati kao sigurne luke a mogla je otići na bilo koje mjesto na svijetu pitao se zašto je odabrala baš Las Vegas.

200 TRIDESET OSMO POGLAVLJE Dnny Bailey i agent Kerns u svome su se kombiju s bomboni neprekidno vozili već gotovo pet sati, a odavno su već trebali stati kako bi rezervoar napunili gorivom i malo protegnuli noge. Nakon stoje skoknuo do skučenoga zahoda na benzinskoj crpki, Danny je uzeo dijetalni gazirani sok i šećernu pločicu te otišao do blagajne. Dok mu je blagajnica davala račun, pogledom je prelazio preko vidljivih naslova na novinama koje su ležale na pultu. Dva naslova osobito su se isticala pa ih je pročitao nekoliko puta za redom. PONOVNO PODIGNUTA NACIONALNA RAZINA OPASNOSTI OD TERORISTIČKE PRIJETNJE ZAPOVJEDNIK DHS-A: INTERNA KONTROLA POTVRĐUJE VJERLJIVU PRIJETNJU ZA AMERIČKI ZAPAD Podigao je pogled i zagledao se u kut iz kojega je u njega zurila pašinom prekrivena sigurnosna kamera. Čak i ovdje, pomislio je, na rubu civilizacije, neki zaostali, daleki rođak Velikoga Brata i dalje motri. Iz tog je čudnog kuta kamera Dannyjevu maglovitu i iskrivljenu sliku slala na maleni, crnobijeli televizijski prijamnik smješten između police sa cigaretama i reda otrcanih pornočasopisa. Uzet ću ijedne novine rekao je podižući novine u zrak. Stuart Kearns pokraj njega je tada prošao prema vratima, još trljajući ruke kako bi ih osušio. Hajdemo, mali, dan se već bliži kraju. Dannyje kimnuo kako bi dao znak daje primio na znanje, ali samo značenje i hitnost riječi koje je čuo nisu do njega doprli kroz misli koje su ga zaokupljale. Nekoliko trenutaka kasnije, blaga nica mu je blago gurnula ruku kako bi ga prenula iz razmišljanja, nakon čega je pokupio vrećicu sa svim što je kupio, kao i ostatak novca te se zaputio prema kombiju. Kako su u smjeru juga napredovali cestama koje su vodile kroz Nevadu, putovanje je postajalo sve rustikalnije, a promet sve rjed i Prvo su sa široke međudržavne ceste sišli na onu državnu s četiri vozna traka i naplatnim kućicama, a naposljetku i na pustinjsku dvotračnu cestu po kojoj su vozili već poprilično dugo na određeni su način čak imali dojam da se svakom prijeđenom miljom vraćaju sve

201 dublje u prošlost. Nastave li tako, da zalaska sunca im nije ginula vrletna staza kroz divljinu. Dannyju su preko krila još bile raširene one novine, iako ih je pročitao još nekoliko minuta ranije. Mogu li nešto napomenuti, Stuarte? Pa naravno. Podignuta je razina uzbune na opasnost od terorističkih napada. Zapravo ću se ispraviti: razina je podignuta još prije dva dana, a sada je samo dodatno podignuta. Dobro. Ovdje govore pljesnuo je dlanom po novinama govore o nečemu što nazivaju opravdanom opasnošću od terorističke prijetnje, možda je u pitanju dvostruka opasnost, negdje na zapadu Sjedinjenih Država. Već zaustavljaju i pretražuju automobile ispred mostova u San Franciscu. Kearns gaje kratko pogledao, a zatim pozornost ponovo prebacio na cestu. Na što ciljaš? Daj se malo uozbilji pa ću ti reći. Dobro, dobro, daj. Sjećaš li se bombaških napada 2005.? Naravno. Znaš li daje tvrtka s frajerom koji je nekoć bio u Scotland Yardu u Londonu baš tog jutra provodila vježbu borbe protiv terorizma? A ta vježba kojaje uključivala tisuću ljudi planirana je mjesecima unaprijed, trebala je simulirati nekakav bombaški incident, napad na iste one mete, istoga dana kada se dogodio pravi napad, u isto vrijeme, jesi li to znao? Ne, nisam to znao. I tada se stvarno dogodilo to. Dok su oni provodili vježbu, dogodilo se ono za što su se prokleto uvježbavali. Kolika je vjerojatnost daje to bila tek puka slučajnost? Daje išta od svega toga istina rekao je Kearns znao bih za to. I što ti to kazuje, Olivere Stoneu? Dakle nastavio je nepokolebljivo Danny a znaš li daje momak za kojeg tvoji stari prijatelji iz vlade Sjedinjenih Država vjeruju daje bio mozak tih bombaških napada ime mu je Haroon Rashid Aswat bio i neka vrsta zaštićenog dvostrukog agenta koji je također bio i na platnome popisu neke tajne frakcije MI6? CIAje o njemu znala sve, ali nisu ga smjeli ni taknuti; nekoliko je godina živio ovdje. Čak

202 je bio toliko drzak daje u Oregonu pokušao organizirati al-qa'idin kamp za obuku... Stvarno si prava mustra, znaš to? Još jedan detalj. Momak s kojim se još nismo susreli, zove se Elmer, je li tako? Tako je. Momak zadužen za operacije provedene jedanaestoga rujn.i bio je Mohamed Atta. Krio se iza gomile lažnih identiteta, a Elmei je jedan od onih kojima se počeo služiti nakon 2000., kada je doselio u Sjedinjene Države. Rodio se kao Mohamed Elamir awad al-sayed Atta Karadogan. No na njegovoj radnoj vizi, onoj koju je priložio prilikom upisa u zrakoplovnu školu na Floridi, pisalo je: Mohamed Mohamed el-amir. A el-amir zvuči kao Elmer izjavio je Kearns. Spavaš li preko dana? Jer noću si sigurno budan i razbijaš glavu oko ovakvih gluposti. Prevedeno na engleski, el-amir znači 'general'. Možda je ri ječ o kodnome imenu. Atta se kao el-amir predstavljao 2001., a i ovaj se momak sada služi tim imenom. Ako je sve ovo dio operacije kojoj je za cilj pogrešna identifikacija ako doista pokušavaju rat prebaciti na naš kućni prag potrebno im je novo strašilo i to upravo ovdje, na američkome tlu, a zatim ga moraju povezati s dogadanjima iz prošlosti i domoljubnim pokretom kako bi demonizirali cjelokupan pokret otpora. Mohamed Atta je mrtav. Da? Mrtav je i Osama bin Laden, ali to ga ne sprječava da se svakih šest mjeseci pojavi na novoj videosnimci. A uopće ne govorim da se iza svega krije neki istinski islamski fašist, no daju li neki sve od sebe da tako izgleda, priča će biti znatno strašnija kada se nešto bude dogodilo. Čuj rekao je Kearns reći ću ti jedino što znam. Pred nama su izbori, a faktor straha oduvijek je bio najdjelotvorniji u politici stranaka. Tajming svega ovoga, podizanje razine opasnosti od terorističkog napada neću se nimalo iznenaditi ako kasnije doznamo daje sve bilo igra, dio igre u nečijoj političkoj predstavi. Tehnički gledano, pretpostavljam da bismo to mogli nazvati urotom, jesi li sretan? Nije ga to činilo sretnim, ali Danny je pustio neka prođe. Koliki nas još put čeka? Kearns je bacio pogled na sat, a zatim i zaslon GPS-a. Oko pola sata, možda i manje.

203 Dok su u tišini nastavili dalje, Danny je s vremena na vrijeme pogledavao starijeg čovjeka, nadajući se kako gaje uspio barem malo upozoriti na opasnost. Činilo se kako je ipak postigao mrvicu uspjeha. Ne možeš vidjeti tuđe misli, ali možeš vidjeti kada se čovjek pokraj tebe zamisli.

204 TRIDESET DEVETO POGLAVLJE Sjetlosni signal za vezivanje sigurnosnih pojaseva upravo sc uključio iznad Noahove glave, a preko razglasa se začula obavijest da će se zrakoplov uskoro početi spuštati prema McCarran Internationalu. Protrljao je oči koje su bile suhe kao da poprilično dugo nije ni trepnuo. Vrijeme je doista proletjelo dokje iznova čitao i iščitavao brojne citate kojih su bile prepune stranice Mollyne knjige. S obzirom na vrhunsko obrazovanje što gaje imao, već se sigurno morao susresti sa sličnim tekstovima, ali u tom mu slučaju ne bi trebah izgledati baš tako nepoznato i novo. Na čudan, zbunjujući način kao da čita zadivljujuće točan horoskop koji na čovjeka ostavlja dojam da gaje autor redaka mjesecima motrio kroz prozor dnevnoga boravka činilo se kao da se svaki redak tih tekstova odnosi na današnje vrijeme, baš na ovo mjestu, na korist upravo Noahu Gardneru. Brojni su primjeri išli tome u prilog, ali ovaj se posebno izdvajao:raza»prevelik da bi doživio neuspjeh«ponovo je zaživjela u propagandne svrhe tijekom napornih i intenzivnih promišljanja i traganja za rješenjima u uredu, prošle godine. Bilo je to vrijeme kadaje zemlja srljala u veliki financijski rasap, u katastrofu koja se odvijala u više faza, a čiji je glavni udarac uslijedio tek sada. Izvorna svrha te fraze u poslovnome je svijetu trebala biti ta da se dočara entitet koji je doslovno prevelik i odveć uspješan da bi propao nešto poput Titanica, ali prije ledene sante. Odlučeno je, međutim, da će ovo novokomponirano značenje biti prije prijetnja, a ne obećanje. I iako kriza, dakako, zapravo nije bila ništa drugo nego bezočno i dalekosežno učvršćivanje bogatstva i moći a na djelo su ga proveli neki od najutjecajnijih klijenata Doyle&Merchant'sa s Wall Streeta novinari i javnost to nisu smjeli tako doživjeti. Zato je država podmirila milijarde dugova nastalih financijskim špekulacijama, isplatila sudionike pljačke i njihove pajdaše, umjesto da je odvažno stvarno priskočila u pomoć u korist Sjedinjenim Državama i njihovim stanovnicima. Nemamo drugog izbora u istom su žalosnom, bespomoćnom tonu govorili i davatelji i primatelji tih stotina milijardi dolara, novca koji je oduzet izravno snovima o svijetloj budućnosti za buduće generacije. AIG, Lehman Brothers, Merrill Lynch, Citi, Bear Stearns, Bank of America, Morgan Stanley, Fannie and Freddie i svemogući gospodari lutaka koji iza svega toga stoje, Goldman Sachs te

205 su tvrtke jedini potporanj našem načinu života, tako je glasila priča koju su ljudi prepričavali, a ako se oni sruše, padamo i mi. Bio je to nov pristup kako javnosti predočiti njima poznat izbor: od dva zla odabrati ono manje. Govorilo se o pogubnoj spirali niz koju su se spuštale sve dionice na burzi, o propasti banaka i pljenidbama imovine: Kongresu se čak prijetilo vojnim sudom ne prođe li prijedlog o financijskoj injekciji. Bile su to izlike kojima su se razbacivali pametnjakovići iz tvrtki za odnose s javnošću, ali i njihovi suučesnici iz vlade koja bi navodno trebala predstavljati narod kada bi ih netko upitao: Zašto ste to učinili? Svjesno su odabrali nagraditi korupciju, iako su svi odreda znali da postoji bolje rješenje ili su barem trebali znati. Jer nije bilo potrebno pročitati politički program od tisuću stranica da bi se do njega došlo. Neka se pravda provede pa makar propao svijet. U Mollynoj knjizi ovaj citat nije bio potpisan, ali pronosio je pradavni ideal, središnji stup vladavine zakona. Thomas Paine čiji se citat nalazio na istoj stranici, u Zdravom razumu na drukčiji je način kazivao isto:»u Americi zakon je kralj.«čak ni najmoćniji ne mogu se postaviti iznad zakona, slabi nikada nisu izvan njegove zaštite, a nijedna korumpirana institucija nije dovoljno velika da ne bi propala. Takav je, dakle, princip, pomislio je Noah kao da prvi puta promišlja o tome. Nije to bila nit vodilja, prijedlog ili argument određene težine u intelektualnom promišljanju. Bio je to ugaoni kamen u samim temeljima, stijena na kojoj je sagrađena čitava divovska struktura. Sve se drugo oko nas može srušiti -jer prolazne stvari uvijek se mogu iznova stvoriti tako da budu bolje no što su bile no ako ga se držimo, princip će se održati tako da uvijek možemo iznova krenuti. Niže na istoj stranici bio je citat Johna Adamsa o nečemu što mu je još tog jutra govorio otac: Žudnja za vlašću, tim velikim principom zahvaljujući kojemu smo postigli tolika dobra i zla djela je, kada je pravilno obuzdamo,vrlo koristan i plemenit poticaj ljudskoga uma. No kada nestanu ograničenja, ta se žudnja pretvara u pohlepnu, gramzivu, neobuzdanu silu izvan svakog nadzora. Nebrojeni su sustavi oličenja nejednakosti zahvaljujući udovoljavanju toj velikoj strasti... Ukratko, pokazalo se da se sve vlade uvijek iskvare zato što ih čine nesavršeni ljudi. No, za razliku od Arthura Gardnera, Adams je bio uvjeren kako je nerješiva zagonetka razriješena genijalnom podjelom moći u srcu projekta njegove nove države. Ili bolje rečeno: narodu je pružena prilika da tu zagonetku rješavaju

206 svakoga dana, prilikom parlamentarnih izbora, nadzirući rad njihovih opasnih podanika. Na sljedećoj stranici nalazio se citat jednog drugog Adamsa, Johnova rođaka, a bio je ispisan znatno krupnijim, masnim slovima. Bio je to izazov s kojim je Samuel Adams izašao u javnost u trenutku kada je revolucija u povojima dosezala točku s koje više nije bilo povratka, test savjesti upućen svima onima koji će se kasnije prozvati Amerikancima: Akoje vaša ljubav prema bogatstvu veća od ljubavi prema slobodi, ako vam je spokoj podčinjenosti draži od zahtijevanja slobode, pođite od nas kući u miru. Ne treba nam ni vaš savjet ni vaše oružje. Kleknite i ližite ruku koja vas hrani; neka vam lanci i negve budu laki, neka buduće generacije zaborave da ste nam bili zemljak. Istupi ili šuti, moglo bi se to i tako reći, bori se ili idi kući. Sloboda je rijetka iznimka, poručio je, ona nije pravilo, a ako je priželjkuješ, onda moraš nešto i učiniti kako bije dobio i zadržao. Zrakoplov je dodirnuo pistu, a zatim skrenuo prema terminalu. Nešto je Noahu dodirnulo nogu pa je podigao pogled s knjige. Molly se konačno probudila. Kada se dobrano protegnula, dodao joj je bocu vode. Hvala rekla je. Nisam namjeravala spavati baš tijekom čitavog leta. San ti je sigurno bio potreban. Molly je primijetila knjigu u njegovim rukama. On ju je sklopio i predao u njezine ruke. Nadam se da mi ne zamjeraš što sam je čitao. Ne, nimalo. Izvukla je torbu koja joj je ležala ispod sjedala, otvorila je i ubacila knjigu u nju. Hej, Molly? Da? Dodirnuo joj je ruku. Mislim da mije sada jasno izjavio je Noah. Sto ti je jasno? Prije nisam shvaćao, ali sada mi je jasno što radiš, što radite ti i tvoji. Oh kimnula je glavom i nastavila provjeravati jesu li joj sve stvari na mjestu. Stvarno tako mislim.

207 Znam da tako misliš rekla je to kao da maleno i zahtjevno dijete hvali zbog nekog sitnog uspjeha. Dobro. Drago mije. Ni sam nije znao kakvu je reakciju od nje očekivao kada joj je to rekao, no sigurno ne ovakvu. Njezina reakcija teško da se uopće mogla kvalificirati kao reakcija. Ubrzo, zrakoplov je došao do vrata za iskrcaj i njima najbliža vrata su se otvorila. Hodala je ispred njega kroz tunel za iskrcaj, kao daje baš trebalo biti tako, iz nekog razloga koji mu nije rekla. Sustigao ju je kadaje zastala ispred monitora sa svjetlećom mapom zrakoplovne luke i rasporedom njezinih službi. Predlažem da odemo nešto pojesti rekao je Noah prespavamo noć i tek sutradan ujutro pokušamo smisliti nešto. Njegov je prijedlog zanemarila kao da ga nije ni čula. Trebaš mi pomoći da unajmim automobil rekla je Molly.

208 ČETRDESETO POGLAVLJE Oo mora daje traženo mjesto rekao je Danny. Presavio je plan putovanja i ugurao ga u pregradu na vratima. Sudeći prema zemljovidu i brojaču kilometara u kombiju, mjesto dogovoreno za susret i konačnu razmjenu trebalo je biti upravo ovdje, negdje uz svijetlu, šljunčanu cestu. Kroz njegov prozor nije se moglo vidjeti bogzna što: samo ravno prostranstvo pustinje i daleke planine na obzoru. Kearns gaje pljesnuo po nozi. Ovamo. Kako je sunce tonulo, pusti je krajolik poprimao sve toplije nijanse, a danje svjetlo bilo je još dovoljno intenzivno da se sve jasno vidi, barem za onog kojije znao kamo gledati. Kroz vozačev prozor, možda dvjesto pedeset metara dalje od njih, Dannyje ugledao nešto što je izgledalo kao jedina ljudskom rukom sagrađena tvorevina u krugu od nekoliko kilometara. Što god daje to bilo, nije bilo ništa osobito. Nikakav put nije vodio do tog zdanja, a kombi nije bio terensko vozilo. Činilo se, međutim, da Kearns zna što radi. Pažljivo je skrenuo prema njihovu konačnom odredištu, pažljivo prešao preko ruba ceste te se zaputio preko tvrde, nabijene zemlje. Kako su se približavali, sve je postajalo jasnije. Dannyje ugledao stražnji dio dvaju vozila, automobila i neregistriranog žutog kamiona srednje veličine. Oba vozila bila su parkirana iza četvrtaste, sive jednokatne zgrade. To se zapravo uopće nije moglo nazvati zgradom: bila je to samo tri metra visoka ograda koja je po svemu sudeći bila izgrađena isključivo od cementnih blokova i tamne žbuke. U ograđeni prostor ulazilo se kroz vrata u obliku luka, no iznad njega nije bilo baš nikakva krova. Tek nešto dalje od središnje strukture, u savršenome je krugu bio raspoređen čitav niz čudnovatih, pojedinačnih zidova i tvorevina koje su se pod različitim kutovima uzdizale iz pijeska. Neke su izgledale poput zaštitnih mreža na rukometnom igralištu, a jedna je izgledala kao monolit iz Odiseje u svemiru Sve je to pomalo podsjećalo na Stonehenge, samo što je ovaj Stonehenge izgledao kao da gaje u žurbi za samo jedan vikend izgradio priučeni zidar ovisnik o opijatima. Kakvo je, dovraga, ovo mjesto? upitao je Danny.

209 Ovdje čovjek nikad ne zna. Ovaj dio Nevade prepun je iznenađenja. Agent Kearns kombije parkirao podalje od onih vozila i izbacio mjenjač iz brzine. Moglo bi biti nešto što je vojska sklepala za potrebe nuklearnog testiranja, moglo bi biti meta za borbeno gađanje iz zrakoplova, ovdje to često rade. Blago je Dannyja pljesnuo po ramenu. Što misliš, jesi li spreman za ovo? Već sam ti rekao što mislim. Ne brini previše izjavio je Kearns -jer ćeš izgledati nervozno. Slušaj me, ovo je med i mlijeko. Ući ćemo unutra i izaći za pet minuta, a onda ćemo skoknuti na hotdog i hladno pivo prije nego što te odbacim do zrakoplovne luke... Tadaje ušutio, jer mu je pozornost privuklo nešto onkraj prednjega vjetrobranskog stakla. Jedan od ljudi s kojima su se trebali susresti pojavio se na uglu glavne građevine od cementnih blokova te ih širokim kretnjama pozivao da mu priđu. Iza njega je stajao drugi s jurišnom puškom prebačenom preko ramena. Dobro, onda uzdahnuo je Danny idemo u akciju. Otvorio je vrata, izašao i mahnuo čovjeku koji ih je dočekao, nakon čega je odjenuo tanku jaknu koju mu je Kearns pozajmio. Bila mu je za broj prevelika, ali posve je dobro poslužila svrsi. Pružio je ruku u kombi i s punjača na upravljačkoj ploči uzeo Kearnsov satelitski telefon pa ga ubacio u lijevi džep jakne. Otvorio je pretinac za rukavice i iz njega uzeo pištolj. Imaš li dodatni okvir za ovo? Ne, nemam. Što to radiš? Danny je pištolj ugurao straga, za pojas, ne na sredini leđa, nego bliže desnoj ruci, a dugačka ga je jakna u potpunosti prekrila. Pripremam se za mogućnost da sve ovo ode k vragu. Ako sve prođe kako treba, moći ćeš mi reći da si mi tako rekao. Ali u međuvremenu ti savjetujem da iz futrole koju nosiš uz gležanj izvadiš onaj pištolj i postaviš ga negdje gdje će ti biti na dohvat ruke ako ti zatreba. Na svu sreću, poslušao gaje. Iako nije bio uvjeren da bi moglo doći do nekih problema, ipak je bio dovoljno razborit da maleni pištolj ugura u desni džep svoje jakne. Mislim da si mi rekao kako ne znaš previše o oružju izjavio je Kearns. Nisam to rekao. Rekao sam da nisam stručnjak. Stručnjak nije bio pojam kojim se itko smio olako razmetati medu Dannyjevim prijateljima koji su puške poznavali u dušu. Stručnjak je netko tko može prstom pokazati točku koju će pogoditi, a zatim s deset metara izvući pištolj

210 iz futrole i bez ikakve pripreme metkom pogoditi prethodno pokazanu metu, sve u desetinki sekunde. Molly je bila jedna od njih, a prije nekoliko godina, tijekom nezaboravnog, vrućeg ljeta u Tennesseeju, ona gaje poučila svemu što je danas znao. Te je godine primio neuobičajeno mnogo prijetnji smrću, a ona je htjela da bude siguran od napada. Pa iako nije bio stručnjak, prilično je brzo mogao potegnuti pištolj no kada je u pitanju bila preciznost kojom je pucao, tu je još morao prilično vježbati. Dobro rekao je Kearns. Činilo se kako mu se raspoloženje pokvarilo. Obavimo to.

211 ČETRDESET PRVO POGLAVLJE Nihova lažna bomba i nije bila baš teška, možda četrdeset ili pedeset kilograma, ali bila je nespretna za nošenje. Kada su se primaknuli ljudima s kojima su se trebali naći i sada su tu bila samo četvorica, petome nije bilo ni traga jedan od njih prstom im je pokazao mjesto na tlu gdje su trebali odložiti teret. To su i učinili kada su došli do željenoga mjesta. Jednome od onih ljudi do nogu je ležao ruksak koji je izgledao kao daje posve nov. Bila je to torba koja je u sebi mogla sadržavati njihovih dvadeset tisuća dolara koje su trebali dobiti. Dvojica koji su stajali iza nosili su automatske puške. Oružje kojim su se ti momci razmetali zapravo je bila nekakva sklepana inačica AR-15, ali sa skraćenom cijevi, ugrađenim mehaničkim nišanom, standardnim prigušivačem i nestandardnim okvirom. Takvo što nije se moglo kupiti u trgovini. Puška nije bila namijenjena svim vrstama borbe, sigurno se nije mogla primijeniti u lovu ili pucanju u metu, ali bila je izvrsna u bliskoj borbi protiv žive sile. U ovakvim okolnostima, na primjer. Naoružani čovjek lijevo od njih pušku je držao kao daje rođen s njom. Onaj drugi nije izgledao nimalo opušteno, ni s oružjem u rukama ni u ulozi koju je igrao. Ruke je držao u džepovima, a puška mu je preko ramena na remenu visjela kao da su mu je o rame objesili protiv njegove volje pa je se samo želi riješiti. Odmah po dolasku, Kearns je kratko porazgovarao sa svim pri padnicima ove skupine, nakon čega su se svi složili kako je vrijeme za dogovor provedu kraju. Evo vašeg novca rekao je čovjek sa začelja. Na sastanku održanom noć ranije taj se čovjek predstavio kao Randy. Dok im je Kearns prilazio kako bi pokupio ruksak s novcem, Randy je svojim ljudima kretnjom dao znak da pokupe robu i natovare je na kamion. Stražnja vrata kamiona bila su otvorena pa su dvojica bombu pažljivo ponijeli preko rampe za utovar, položili je u kamion i uključili svjetiljku kojaje ondje visjela kako bi provjerili kupljenu robu. Kearns je u međuvremenu uzeo ruksak, vratio se do Dannyja i stao uz njega. Nećeš li prebrojiti? To neočekivano pitanje izgovorio je jedan od onih momaka s puš kom, onaj kojije davao sve od sebe da izgleda kao rođeni, opasni nitkov. Kearns je odmahnuo glavom.

212 Ako nam niste uplatili dovoljno, onda barem znamo gdje ćemo vas sutra ujutro pronaći, zar ne? Svi su se na to blago nasmijali svi osim onog kojije pitanje postavio. Dannyjevu pozornost privuklo je, međutim, nešto drugo, nešto što je sada bilo vidljivo u unutrašnjosti kamiona. Dublje, nasred kamiona, na zavarenom, do pojasa visokome stalku, nalazilo se nešto što je nalikovalo na dugi, srebrnasti torpedo. Zapravo i nije toliko nalikovalo na torpedo: vrh nije bio previše tup i plosnat, dokje stražnji kraj bio uzak i opremljen acrodinamičnim krilcima. Nalikovalo je to na nešto iz ratnog muzeja, na do krajnjih granica naoružan projektil koji je tijekom davno prošlog razdoblja hladnoga rata trebao biti bačen iz zrakoplova. I nije to bilo sve. Skriveno straga, u uglu, daleko od svjetla, nešto je na podu ležalo umotanu u plastičnu foliju. Moglo je to biti hilo što, ali s obzirom na stanje njegova uma, Dannyju je prvo na pamet palo daje riječ o vreći s tijelom. Bacio je pogled prema Kearnsu koji je, po svemu sudeći, uočio istu stvar. Tišinu je iznenada prekinula glasna zvonjava telefona za pojasom čovjeka po imenu Randy. Pristojno je u zrak podigao kažiprst kao da želi reći: Oprostite, ali moram se javiti, nakon čega se okrenuo, načinio pola koraka i javio se na telefon. A bio je to, pomislio je Danny, poziv od el-amira. Kearns se sagnuo i ruksak odložio na tlo između njih, malo se stresao, huknuo topli zrak u šake, a potom ruke ugurao u džepove jakne. Kadaje pogledao Dannyja, potrajaloje to samo sekundu ili dvije, tako su se savršeno pogledima sporazumjeli, daje gotovo čuo riječi u glavi. Bio si u pravu. Sada ćemo ovim momcima dopustiti da nam pošalju još samo jedan loš znak, posve sićušan, a onda ćemo im pogasiti sva svjetla. Neće biti onog:»ruke u zrak, FBI!«neće biti nikakvih povika upozorenja, pucat ćemo sve dok ih sve do jednog ne ubijemo ili dok oni ubiju nas. A obojica znamo tko mora pasti prvi. Danny je desnu ruku izvadio iz džepa, počešao se po nosu, odglumio ležerno zijevanje, a zatim ruku spustio uz bok. Randy koji je još uvijek telefonirao bacio je pogled preko ramena. Pozorno je slušao, nije govorio; pogled mu je prvo pao na Stuarta Kearnsa, a zatim i na Dannyja, nakon čega im je ponovo okrenuo leđa. Prošlo je još nekoliko trenutaka, nakon čegaje Randy, i dalje njima okrenut leđima, polagano ispružio

213 slobodnu ruku i dodirnuo rame čovjeku kojije stajao desno od njega, frajeru koji je izgledao kao napeta struna koja samo čeka da pukne. I to je bilo to. Kada čovjek dovoljno vježba, sve mu to nalikuje najedinstve nu fluidnu kretnju, ali brzo potezanje pištolja zapravo se odvija u četiri faze, barem gaje tako Molly poučila. Na samome početku sve se odvija polako i nužno je zaustavljati se između pojedinih faza kako bi osoba koja te poučava bila sigurna da si sve dobro shvatio. Nakon nekoliko mjeseci i nekoliko tisuća ponavljanja, sve se odvija tolikom brzinom da se u treptaju može propusti i čitava akcija. Danny je desnom rukom odmaknuo jaknu i pronašao dršku pi štolja tamo gdje ju je i ostavio, izvukao pištolj iz pojasa i postavio ispred sebe, cijev je postavio tako da bude paralelna s tlom, nakon čega je oružje čvršće uhvatio i lijevom rukom, usmjerio u središnji dio mete, ciljnik podigao na razinu očiju, tako daje naposljetku, nakon čitavog niza radnji, došao do savršenog položaja za puca nje a da pritom nije nijednom zastao. Bum njihova prva dva pucnja dogodio se gotovo istodobno, ia koje Kearnsu s pištoljem u džepu ipak bilo jednostavnije. Obojica su odabrali istu primarnu metu, čovjeka kojemu je Randy pre više očigledno dao znak da se baci u akciju, momka koji bi ih na pola presjekao jednim jedinim rafalom da su mu pružili priliku. Dok se Kearns bacao ulijevo, njihov je nesuđeni egzekutor počeo padati unatrag, vjerojatno smrtno pogođen, posve sigurno izba čen iz stroja. Danny se bacio udesno, držeći pištolj u visini pojasa, novi metak ispalio čim mu se sljedeći iz skupine našao na vatrenoj crti. Kod pucanja u nepokretne mete bio je negdje u okvirima prosje ka, ali njegove su mete sada bile u pokretu i uzvraćale su vatru, tako daje pucao, a činilo se da ne pogađa gotovo ništa. Ali barem je u potpunosti zaokupio njihovu pozornost. Već trenutak kasnije ostao je bez streljiva i dobrih ideja kako se izvući iz gabule, i to baš kada se onaj drugi, teško naoružani momak oporavio od šoka i počeo pucati. Gusta crta što su je tragovi metaka iscrtavali po pijesku brzo mu se približavala, a kada se Denny sručio na tlo tražeći zaklon u plitkome jarku, iza sebe je začuo eksploziju automobilske gume i zvuk rasprskavanja prozorskih stakala na kombiju. Ugledao je Stuarta Kearnsa koji je povirio iz zaklona jednog od onih betonskih zidova, gledao kako agent FBI-a cilja i puca. Kada su planinama odjeknuli i posljednji pucnji, trojica od četvorice onih momaka nepomično su ležali na tlu. Četvrtome nije bilo ni traga, ali ne zadugo.

214 Tišinu je prekinuo zvuk dizelskog motora koji se uključio i zabrujao. Danny je promatrao kako Kearns šepa prema stražnjem dijelu kamiona, hvata se za rub i uskače u otvoreni teretni prostor. Kada se kamion pokrenuo i zaputio prema cesti, Dannyje ustao i potrčao za njim. Stoje brže trčao, kamion je bivao sve brži, gotovo daje već ubrzao toliko da ga nije mogao sustići, došao je do njegove stražnje ograde i poskočio kako bi ščepao ispruženu ruku Stuarta Kearnsa. Osjetio je kako ga ovaj povlači k sebi u uvlači u kamion.

215 ČETRDESET DRUGO POGLAVLJE Nah je iz bočice s prepisanim lijekom negdje na pola putovanja istresao i posljednju tabletu, tako daje djelovanje lijeka sada oslabjelo i osjećao je gadne posljedice koje su se na njega sručile poput osvete. Kada su došli do ureda tvrtke za iznajmljivanje automobila, jasno je osjećao da nije sasvim svoj. Glavobolja, drhtavica, nesvjestica i mučnina općenito već je to samo po sebi bilo prilično gadno, a znao je da će u sljedećih nekoliko sati stanje postati još gore. Mollyje vozila, jer on posve izvjesno nije bio u stanju sjediti za upravljačem, a pristojno rečeno, moglo bi se reći daje vozila prilično odlučno. Da se osjećao dobro ili daje bio u pustolovnom raspoloženju, njezinu bi vožnju možda lakše podnio. No kako mu se fizičko stanje pogoršavalo, a budući daje na suvozačevu sjedalu neprestano plesao u ritmu kočenja, ubrzavanja, skretanja i provlačenja kroz gust promet, uopće se nije zabavljao. Uza sve to, samo je šutjela. Otkako su sjeli u auto, od nje je dobivao samo jednosložne odgovore, zajedno s neverbalnim znakovima kako trenutačno ništa nije vrijedno bilo kakve rasprave. Prije približno pola sata iza sebe su ostavili prigradsko područje Las Vegasa, tako da više nije bilo baš nikakve nade da će noć provesti u nekom hotelu s pet zvjezdica i pošteno se oporaviti. Sudeći prema pokazivaču brzine, kamo god da ih je kanila odvesti, činila je to u pretjeranoj žurbi. Presrest će nas policija rekao je Noah. Nije odgovorila, a nije ni usporila. Kamo idemo, Molly? Priskočiti prijatelju u pomoć pristojno je odgovorila. A hoćeš li mi, molim te, sada dopustiti da samo vozim? Dobro. Hvala ti. Ubrzo su skrenuli s glavne autoceste i zaputili se niz usku pustinjsku cestu koja je na zaslonu GPS-a bila prikazana tananom crtom. Prije nego što su krenuli, potrošili su poprilično vremena da svoje odredište unesu u navigacijski instrument i doživjeli veliku količinu frustracija. Bilo je teško, rekla je, zato što nisu unijeli ulicu i kućni broj, nego samo geografsku širinu i duljinu. Papir s kojeg je čitala koordinate još uvijek je bio zataknut za postolje za čaše. Dobro, onda.

216 Ako ona već nije htjela tratiti vrijeme i objašnjavati mu kamo idu, onda je, dovraga, i sam mogao zaključiti o čemu je riječ. Prije nego što je uspjela zaustaviti ga, Noah je uzeo list papira i rasklopio ga, uključio svjetlo iznad glave i približio papir licu. Ono što je na papiru bilo otisnuto po svemu je sudeći bilo kopija SMS poruka ili elektroničke pošte, nije uspio razlučiti. Možda zato što mu je mozak radio sa samo polovicom kapaciteta, ali sve je morao dvaput pročitati. Pri prvome čitanju nije mogao prihvatiti ono što je ispred sebe vidio. mollyroširi glas u ponedjeljak se držite dalje od las vegasa FBI akcija -> *neodložno* čuvaj se xoxo db * SAMO ZA VAŠE OČI, IZBRISATI NAKON ČITANJA* Veliki sastanak danas, ponedjeljak poslije podne, južna Nevada. Ako vam se ne javim do srijede, onda sam vjerojatno mrtav (volio bih da se šalim), a evo i koordinata na kojima ćete pronaći moj leš: šir 37039'54.35"N duž '31.48"W >DRŽITE SE DALJE od Nevade< db Nevjerojatno. Pogledala gaje, ali samo kratko prije nego stoje svu pozornost ponovo usmjerila na cestu. Kadaje spustio pogled, shvatio je d.i je rukama tako energično zgužvao papir, da ga možda više nika da neće poći poravnati. Ne mogu vjerovati rekao je Noah ponovo ste me namagarčili.

217 ČETRDESET TREĆE POGLAVLJE Kamo god da su išli, vožnja nije bila nimalo ugodna. Danny se čvrsto držao za traku za pričvršćivanje tereta, u blizini širom otvorenih stražnjih vrata kamiona za selidbu, na jedinome mjestu u metalnome odjeljku gdje je signal bio dovoljno jak da obavi poziv s Kearnsova satelitskog telefona. Zovem se Danny Bailey, nalazim se negdje u pustinji, sjeverozapadno od Las Vegasa, a sa mnom je i specijalni agent FBI-a Stuart Kearns. Nalazim se u prikolici kamiona u pokretu, a kamion je u posjedu terorističke organizacije koja možda raspolaže nuklearnim oružjem. Gdje se nalazite, gospodine? Čujte, dobro znam što ste sve u stanju učiniti. Već sada bolje od mene znate gdje se nalazim, znate s čijeg vas telefona zovem, na kojoj sam cesti, a za desetak sekundi ćete i sa sigurnošću znati tko sam, nakon što mi identificirate glas, zato nemojmo gubiti vrijeme. U tom se trenutku na liniji začuo čudan zvuk, nisu to bile nikakve smetnje, nego čitav niz elektroničkog pištanja, različitih zvukova, uključivanja.vetjedanjedan, ovaj se poziv snima, koji je vaš problem? Dobro, prava stvar, je li još itko na liniji? Slušate li me? Riječ je o operaciji kodnoga imena Hitno. Jeste li čuli? Hitno. I tako sada znate tko sam, s kim sam, zašto sam ovdje gdje jesam, znate kamo trebate poslati konjicu, a za Boga miloga se nadam i da ste vjesni kako se ovo stvarno događa. Samo pratite signal i dođite ovamo, je li vam jasno? Ostavio je telefon uključen i odložio ga u udubinu, na krevet u teretnome odjeljku. Kearns je bio u blizini prednjega zida, klečao je pokraj svežnja umotanog u plastiku koji su obojica ugledali trenutak prije nego što je počela pucnjava. Bio je to, dakako leš, a mrtvačevo je lice bilo otkriveno. Kada se Kearns prema njemu okrenuo, Danny ga nije ni morao pitati tko je čovjek koji tamo leži. Već je znao o kome je riječ. Agent Kearns jednom prilikom je rekao kako mu je nakon svib tih godina rada na tajnim zadacima tijekom kojih se upinjao ostaviti dojam žestokog agitatora koji se okrenuo protiv svoje vlade te otvoreno poziva na nasilnu revoluciju preostala samo jedna kontaktosoba unutar FBI-a. Njegov zastrašujući elektronički

218 alias bio je poznat tisućama luđaka, pripadnika ekstremističkih skupina, ali i predstavnicima zakona, a samo je jedna jedina živuća osoba mogla vjerodostojno posvjedočiti daje zapravo odani Amerikanac koji čini svoju dužnost kako bi zaštitio Sjedinjene Države. A taje osoba sada bila ovdje, i to mrtva. Jesi li pozvao 911? upitao je Kearns. Da, jesam. A sada će ili doći ili neće. Što time želiš reći? Danny je dodirnuo metalno postolje pokraj sebe, okvir na kojem je počivalo nešto što je na prvi pogled izgledalo kao torpedo. Pogledaj sa mnom ovo pa mi reci što misliš. Kearns je krenuo ustati, trgnuo se i naslonio glavu natrag uz stijenku odjeljka. Njegova je desna nogavica ispod koljena bila umrljana krvlju. Jesi li dobro? Sve će biti u redu. Pomozi mi da ustanem. Stali su svaki sjedne strane okvira, uhvatili se za šipke kako ne bi pali dok se kamion brzo kretao po neravnoj cesti. Ovo mi izgleda kao stara atomska bomba Mark 8 izjavio je Kearns iz ranih 50-ih. Spustio je svjetiljku bliže i rukom prešao po površini, zaustavio se na čitavom nizu pečata i naljepnica s datumima i inicijalima inspektora. Održavana je svih ovih godine. Ova je, znači, još uvijek aktivna, zar ne? Tako mi barem izgleda. Iz stražnjeg dijela naprave vodio je prijenosnik u čiji je suprotni kraj Kearns upro prstom. Cijev je preko poda vodila sve do vozačke kabine. A čini se kako su sve podesili da se može aktivirati s prednjeg sjedala. Dakle, tvoj momak koji leži na podu: on im je donio ovu, a ti si im donio svoju. Smotali su vas istodobno, jer niste znali jedan za drugog. Ali zašto? izjavio je Kearns. Nije to zapravo bilo pitanje, prije bi se moglo reći daje razmišljao naglas. Već sam ti rekao. Tko god da se iza ovoga krije, trebao mu je naivac s pomoću kojega će lažirati teroristički napad na domaćem teritoriju, a to si, Stuarte, u ovom slučaju ti. Pritom su trebali i moje ljude prikazati kao neprijatelje, zato sam ja sada ovdje gdje jesam. Sudeći prema tvome dosjeu, mogli su te pokupiti u bilo kojem trenutku, ali oni su te pokupili baš u petak navečer, kako bi sudjelovao u ovome. A mene, čuvali su me u rezervi...

219 Čekali su pravi trenutak, trenutak kada će im zatrebati baš dvojica otpadnika izjavio je Danny. Ludi pobornik teorije urote na internetu koji je ove luđake potaknuo na nasilje i usamljeni čudak, bivši pripadnik FBI-a koji im je pomogao da sve provedu u djelo. Eh, pa tko god daje iza svega ovoga, za sada smo im pomrsili planove. Ali ne zadugo. Ovaj momak vozi kao da ima namjeru nekamo i stići, ali ako se dovoljno smiri i negdje zaustavi kako bi provjerio stanje tereta, onda smo kuhani i pečeni. Nenaoružani smo pa će samo morati ispred nas stati i gađati nas kao glinene golubove. Zatim će produžiti do Las Vegasa i obaviti svoju dužnost. Ne možemo čekati da to i učini. Kearns gaje pogledao. A što ćemo onda? Kamion je nakratko usporio, skrenuo na nešto što se činilo kao znatno ravnija cesta, a zatim je ponovo počeo dobivati na brzini. Imam ideju odgovorio je Danny samo ne znam hoće li ti se sviđati. Otišao je zatim do stražnjih vrata u blizini kojih se nalazio njihov paket trakama pričvršćen uz bočnu stijenku i svome je partneru dao znak neka mu priđe. Kadaje Kearns sjeo i postavio ranjenu nogu tako da ga što manje boli, Dannyje čučnuo i uklonio ceradu s bombe. Uzeo je ključeve koji su samoljepivom vrpcom bili prilijepljeni za kontrolnu ploču i pružio ih Kearnsu. Ako jejedna od ovih bombi prava, ondaje postojala realna mogućnost da su obje prave. Postojao je samo jedan način da se to provjeri. Idemo rekao je Kearns. Umetnuo je dva ključa u kontrolnu ploču, okrenuo ih četvrtinu kruga i pritisnuo dugme AKTIVACIJA. Zasvijetlio je niz žutih mjehurića koji su ubrzo poprimili zelenu boju, a zatim se začulo tiho brujanje dok se elektronika punila. Čimje bomba bila spremna za aktivaciju, bilo je prilično jednostavno odrediti konačno odredište s pomoću ekrana GPS detonatora osjetljivog na dodir. Nisu, dakako, odabrali nikakvu adresu, nego pustu točku na cesti kojom su se kretali, nešto manje od četiri kilometra ispred njih. Stariji muškarac pripalio je cigaretu, a zatim protresao paket kako bi iz njega izvirila još jedna cigareta koju je ponudio onom drugom. Ne, rekao sam ti odgovorio je Danny prestao sam prije pet godina. Ma daj. Posebna prigoda.

220 Zavjetovao sam se jednoj staroj prijateljici, Stuarte, a da sije upoznao, znao bi zašto ne smijem prekršiti obećanje. Kada to tako kažeš, onda mislim da mi je jasno. Kearnsovo se lice iskrivilo u grimasu pa je ispružio nogu i sklopljenih očiju naslonio glavu na stijenku odjeljka. Hej započeo je Danny čekajući da ga partner pogleda. One noći kada si mi pričao o svojoj karijeri u FBI-u, rekao si da si se nakon svega što si prošao ponekad znao pitati zašto uopće ustraješ. Aha. Evo zašto. Noćas vidiš zašto si ustrajao. Sto si ono morao reći, prisegnuti kada su ti dali Bibliju, kada si položio na nju ruku? Davno je to bilo, da vidimo hoću li se uopće sjetiti... 'Svečano prisežem' započeo je Kearns svečanim glasom 'da ću podržavati i od svih, vanjskih i unutarnjih neprijatelja braniti Ustav Sjedinjenih Američkih Država, da ću mu biti odan i vjeran.' Upravo tako. A ti, što je s tobom? Sa mnom? Oh, za mene je ovo savršeni način da se iskažem. Sto više o tome razmišljam svjesniji sam činjenice da sam predugo odgađao svečano pristupanje vlastitome pokretu. Ma, povlačim što sam rekao, pokret čak više ni nije moj. Ako se ovakvi momci slažu sa svim onim što sam rekao, onda sam govorio pogrešne stvari. I znaš što, Stuarte? Nekoć davno, vlastiti sam život, bo gatstvo i čast ponudio kao zalog ovoj zemlji, a sada mi se ukazal.i prilika da ih žrtvujem sve troje istodobno. Kearns je udahnuo posljednji dim i opušak bacio na metalni pot I. Smeta li ti što nitko nikada neće doznati što smo učinili ovdje? Oh, netko će već shvatiti što se dogodilo. Netko kao ja. Iako mu ostali neće vjerovati. Bomba smještena pokraj njih ispustila je glasan zvuk. Crven.i se svjetlost upalila ispod riječi Blizina mete. Bilo mije drago raditi s tobom, mali rekao je Kearns. Ispružio je ruku, a Danny Bailey ju je čvrsto prihvatio u stisakolidarnosti. Samo trenutak kasnije, više ih nije bilo.

221 ČETRDESET ČETVRTO POGLAVLJE Namagarčili te? povikala je Molly. Mi tebe namagarčili? Zar si stvarno toliko opčinjen samim sobom da misliš kako išta od svega ovoga ima ikakve veze s tobom? Ovo u potpunosti ima veze sa mnom, jer me neprestano uvlačite u ovo uzvratio je Noab. Za Boga miloga, pa gotovo ste me ubili. Zato biste mi mogli oprostiti što sve ovo doživljavam tako osobno. Hollis je bio uz tebe sve dok nisu došli po tebe. Pazio je da ti ne padne ni dlaka s glave. Zao mije što te sada muči glavobolja, ali nitko te nije ni pokušao ubiti. Ma to je divno za čuti. Znaš, stvarno ste nevjerojatni. Moj otac jutros mije rekao da će se dogoditi nešto što će promijeniti sve, a ja sam tad pomislio: dobro, doći će do glomaznih pomaka na burzi ili će izbiti neki novi rat na jugu Azije ili na Bliskom istoku, ili će se zrakoplovi zabiti u neke zgrade kao i posljednji put kada se sve zauvijek promijenilo. No tada me tvoja majka zamolila da ti pomognem pobjeći negdje na sigurno podigao je tada papir što gaje držao u ruci a ja sam ti, idiot, dopustio da me odvedeš na posljednje mjesto gdje bih trebao biti. Ovdje sam kako bih, ako mogu, spriječila da se to dogodi. E, pa ne možeš! doviknuo joj je. Otvori oči, za Boga miloga. Oni imaju sve, a ti ništa. Postići ćeš samo to da nas ili ponovo uhite ili ubiju i pokopaju negdje u neobilježen grob usred pustinje. Moram pokušati. Ne moraš pokušati. Kažem ti, oboje se još možemo izvući. Ne mogu vjerovati da ovo govorim, ali još uvijek ti mogu pomoći, Molly. Ona koliba u šumi o kojoj si mi pričala, kamo god želiš poći prije nego što sve ode u vražju mater, još uvijek ti mogu pomoći da to i ostvariš. Kako se usuđuješ ponovno mi time mahati ispred nosa! Što misliš, da i ja ne priželjkujem to? Da te ne želim? Zar misliš da i mene nije strah, da nikada ne sanjam kako više nemam nikakva posla s ljudima kao što je tvoj otac, da me nije briga u što to pretvaraju ovaj svijet? Koliko god možda loše zvučala mogućnost da preuzmem br i gu o tebi, ipak je i to bolje od umiranja nizašto, zar ne? Izraz Mollyna lica se promijenio. Duboko je udahnula i progovorila umjerenim glasom koji se upinjala obuzdati.

222 Prije nego što je naš zrakoplov poletio, rekao si kako konačno shvaćaš za što se borim. Tako je. Ne, ništa ti ne shvaćaš, Noah. Pojma ti nemaš. Zar misliš da je dovoljno poznavati istinu? Mnogo ljudi zna istinu, ali to ništa ne mijenja. A ti tako baš danas, nakon dvadeset osam godina plovidbe kroz život i uzimanja svega od ove zemlje, nedavanja ničega zauzvrat, baš danas mi izjavljuješ kako si doživio prosvjetljenje i da bi to meni trebalo nešto značiti? Ne bili? Kada čovjek spozna istinu izjavila je Molly onda je mora i živjeti. Samo to i pokušavam. Vidio je daje podigla pogled i nešto promatra u retrovizoru te da se nešto u njoj zaledilo. Noah se osvrnuo i bacio pogled kroz stražnje staklo. Pogled je pucao miljama daleko, a na rubu njemu vidljivoga obzora uočio je tananu crtu policijskih rotirajućih svjetala. Vozila je jednako žestoko i brzo kao prije, ali na njezinu licu, u njezinim očima vidio je nešto što još nikada nije vidio. Molly je bila uplašena. A tada je shvatio da se nije plašila policije ili mogućeg odlaska u zatvor, a nije ju plašila ni činjenica da bi mogla poginuti, nije se bojala čak ni Arthura Gardnera. Plašila se samo da bi njezinoj borbi mogao doći kraj. Bilo je u njegovu životu prekretnica koje je osjećao i mjesecima unaprijed, ali ova mu se prekretnica ukazala u trenu. Bio je zaštićen i siguran, a samo trenutak kasnije, iako je i dalje bio isti kao i prije, samo jedan treptaj i već se našao na drugoj strani, probudio se i shvatio kakav će čovjek biti. U daljini ispred njih vidio je da se cesta sužava i prelazi preko kratkoga mosta iznad plitkoga klanca dugog nekoliko stotina metara. Moraš spoznati istinu, a zatim je i živjeti. Bilo je možda prekasno, a možda i premalo, no svejedno je znao što mu je činiti. Uspori rekao je Noah. Izlazim van. Što? Nemoj se zaustavljati, samo uspori i pusti me van. Odškrinuo je vrata i vjetar je nahrupio unutra, ona je podigla stopalo s papučice gasa i počela kočiti sve dok se automobil kretao brzinom koja više nije bila opasna za čovjeka koji iz njega iskočio. Nije mogao biti siguran daje njoj jasno što radi, a vremena za objašnjenja

223 nije bilo. Možda nikada neće shvatiti, ali kako je ona to sročila, ništa od svega ovoga nije imalo nikakve veze s Noahom Gardnerom. Posljednji put je pogledao Molly. Oči su joj se orosile suzama, ali pogled je svejedno bio odlučno uprt u cestu ispred nje. Dovidenja rekao je Noah. Odgovorila mu je glasom tako tihim i prisnim daje bilo posve izvjesno da njezine riječi nisu ni trebale doprijeti do njega. Ako se više nikada ne budu vidjeli, činilo se kako je za nju to bilo nešto što je trebalo ostati zapamćeno. Bile su to možda dobre želje, no on je nekako osjećao da zna što je točno rekla. I ja tebe volim. Otvorio je vrata i pao na pločnik, kotrljao se kako mu se činilo, odskakivao, udarao nekih stotinjak metara. Naposljetku se zaustavio, kratko promatrao automobil kojije ponovo počeo ubrzavati, udaljavati se prema obzoru. Pokušao je ustati, ali bol gaje u tome spriječila. Zato je otpuzao do sredine ceste i kleknuo nasred uskoga mosta pa podigao ruke u zrak kako bi bio uočljiviji. Promatrao je zatim kako mu se pri bližava povorka automobila s rotacijskim svjetlima. Možda će se zaustaviti na vrijeme, a možda i neće, razmišljao je Noah, no svakako će ih usporiti. Osim toga, dvije je stvari sa sigurnošću znao: Molly Ross i dalje se borila, a usprkos onom što mu se prijeteći nadvilo nad glavom, uopće ga nije bilo strah. Kadaje automobil na čelu kolone proklizao kočeći i konačno se zaustavio, na licu je osjećao toplinu prednjih svjetala. Neka vozila iz pozadine pokušavala su se zaustaviti uz rub ceste, a njihovi vozači tražili su način da izbjegnu to usko grlo, no pijesak uz cestu bio je tako mekan, da su u njemu zapeli, a kotači su im se samo bespomoćno okretali u mjestu. Pogledao je gore i vido petoricu muškaraca u odorama s isu kanim pištoljima. Svi su odreda izvikivali naredbe koje nije uspijevao razumjeti. Potom su svi iščeznuli, baš kao i ostatak svijeta, u kratkome bljesku bijeloga svjetla koje gaje zaskočilo s leda. Svjetlo je bilo tako blistavo, daje preplavilo sva njegova osjetila. Mogao ga je osjetiti na leđima, mogao je čak čuti to svjetlo, namirisati ga. Kada mu se vratio osjet vida, Noah je vidio da policajci i dalje stoje na cesti gdje su i bili, neki su od njih oči prekrili rukama, ali drugi su zurili preko njega, smrknutih lica, ruku opuštenih uz tijelo.

224 Okrenuo se i preko ramena pogledao u smjeru kamo je Molly otišla, a kilometrima iza sebe ugledao je oblak u obliku gljive koji se uzdizao iznad obzora, masivnu, kotrljajuću plamenu kuglu koja se uspinjala preko večernjeg neba. Koncentričan, udarni krug preko pustinje se širio prema njima, prema svemu u svim smjerovima, a nekoliko trenutaka kasnije je i stigao, nalik na udar groma, udar usijanog, ljetnog vjetra.

225 ČETRDESET PETO POGLAVLJE Mžda su ga obrađivali i glavninu noći. Moglo je to trajati i danima. Svaki osjećaj za vrijeme napustio ga je još dok je klečao na onoj cesti. S ispitivanjem su započeli na jednome mjestu, a zatim su shvatili da ni najgore što mu ondje mogu učiniti neće biti dovoljno dobro. Uslijedila je vožnja automobilom s povezom preko očiju pa let nekamo. Na novome mjestu ponovno su se okomili na njega. Već su podosta znali. Znali su da su iz Noahova stana bili upućeni pozivi čitavom nizu suučesnika agitatora kojemu je cilj bio uništiti američki grad ili dva. Znali su i daje Noah jednom od središnjih likova cjelokupne urote omogućio pristup povjerljivim dosjeima i informacijama. Znali su da joj je pomogao izbjeći osiguranje i odletjeti na drugi kraj države kako bi odigrala vlastitu ulogu u propalome napadu. Znali su da su dva nuklearna oružja dospjela u ruke onih terorista, da je jedno od oružja eksplodiralo. Za ono drugo, međutim, nisu ništa znali. Druga skupina ispitivača bilaje organiziranija, služila se preciznijim i daleko kreativnijim metodama. Nisu mu nanosili samo bol, koristili su se i zastrašivanjem: najučinkovitije mučenje odvija se u glavi. Nakon mnogo sati i nebrojenih metoda, naposljetku su se odlučili za starinsko čekanje koje je po svemu sudeći za njih bilo najdjelotvornije, jer urodilo je gotovo trenutačnim rezultatima. Vrpcama privezan za hladan, metalni stol, glave imobilizirane i položene tako da se nalazi niže od ostatka tijela, s vlažnom krpom prebačenom preko lica, tako da mu je disanje ograničeno zalijevaju ga zatim malom količinom vode, možda samo jednom jedinom čašom, no i to je već dovoljno i cijedi mu se niz nos i grlo. Neki primitivan dio njegove svijesti iznenada se aktivira i obuzima ga spoznaja da se guši i ne može pobjeći. Ma koliko se trudio biti jak, ništa tu ne pomaže. Daje znao išta od onog što je njih zanimalo, rekao bi im za manje od deset sekundi, a oni bi znali da im govori istinu. Tijekom svoga rada rekli su mu gomilu toga čime su ga htjeli potaknuti da prekine šutnju. Rekli su mu kako je Mollyna majka tijekom sličnog ispitivanja priznala čitavu urotu te im rekla koliko je duboko Noah u sve upleten. Rekli su mu daje i Molly uhićena, a iznijeli su mu i bolne detalje tehnike primijenjene tijekom njezina ispitivanja. Tvrdili su kako im je gotovo odmah sve priznala, iznijela im imena svih njezinih jataka.

226 Nakon svega što su mu priuštili, Noah je bio spreman povjerovati u gotovo sve što su mu rekli, no čak su i njegovu zamagljenom i izmrcvarenom umu posljednje dvije tvrdnje zvučale posve netočno one dvije nikada ne bi izdale svoje ciljeve. Ako je trebala pasti, znao je da će Molly pasti sama i u tišini. Ta spoznaja Noahu je podala prvi tračak nade nakon dugo vremena. Nastavilo se u istom stilu, neprestano iznova, kao daje vrijeme jedino što imaju u izobilju, kao da im ništa ne znači to što im neprestano ponavlja kako ne zna baš ništa od onoga što ih zanima. Čini se kako su njegovo nepoznavanje činjenica doživljavali kao tvrdoglavo opiranje njihovu ispitivanju. A čovjek nikad ne zna kad se netko može opametiti. A onda su prestali. Nekoliko su ga minuta čistili što su bolje znali, odvezali mu ruku, podesili stol tako da mu nagib bude prirodniji, ispod glave mu čak ugurali nekoliko plosnatih jastuka. Ni u jednom mu se trenutku nisu izravno obratili, ali iz njihovih je međusobnih razgovora Noah zaključio kako im u posjet dolazi poseban posjetitelj, netko dovoljno poseban da obustave najozbiljnije ispitivanje od uhićenja šeika Khalida Mohammeda, dvije godine nakon 11. rujna. Dok su se pripremali za odlazak, dovodili su svoje stvari u red, onako kako to čine mehaničari sa svojim alatom. Sve mu je to jasno davalo do znanja da se u kratkom roku mogu vratiti natrag i nastaviti gdje su stali. Velik broj tamnih plastičnih kupola s nadzornim kamerama bio je raspoređen po čitavome stropu. Vođa ispitivanja pogledao je jednu od kamera i mahnuo kako bi dao znak daje subjekt sada spreman primiti svog posjetitelja. Na njegov znak, ugasila su se sićušna crvena svjetla na kamerama. Nekohko sekundi kasnije, na otvorenim se vratima pojavio lik.

227 ČETRDESET ŠESTO POGLAVLJE Noaha su mrcvarili satima, doveli ga do ruba psihičke i fizičke izdržljivosti. Nitko mu zato ne bi zamjerio da istoga trena nije prepoznao svoga posjetitelja čovjeka kojeg su tako rijetko viđali izvan njegova prirodnog, elegantnog staništa. Usprkos svemu tome, Noah je ipak odmah znao u koga zuri, jer bila je to njegova krv i meso: legendarni Arthur Gardner. Starac je ušao i došetao do središta prostorije te kretnjom ruke svome tjelesnom čuvaru i svima ostalima dao znak da odu, tako da su Noah i on ostali sami. Umjesto uredskog naslonjača na kotačićima koji su mu priredili, otac je privukao visoki stolac. Kao i obično, zauzimao je visok položaj u odnosu na sugovornike: kada je zasjeo na stolac, starac se našao visoko iznad svoga sina koji je i dalje bio privezan za metalni ležaj. Jedno su se vrijeme samo promatrali u tišini. Možda je to bilo dio očeve igre muškog sučeljavanja koju je često primjenjivao u poslovnim pregovorima: u neprijateljskim pregovorima prvi koji progovori često je onaj koji će naposljetku izgubiti. Nakon nekog je vremena tišina ipak prelila čašu njegova strpljenja. Ova žena s kojom si se spetljao započeo je Arthur Gardner imaš li pojma koliko nas je stajala? Ne znam odgovorio je Noah. Glas mu je bio promukao zbog nedostatka vlage u grlu, ali i cjelokupnog mučenja kroz koje je prošao. Milijarde? Starac je silovito udario o rub stola, dovoljno jako da slomi kost. Koštala nas je posljedični povikao je. Trebao je to biti čist i spektakularan događaj, nešto s pomoću čega smo trebali načiniti ogroman skok naprijed, prema novome početku. Umjesto toga doživjeli smo debakl. Dobili smo gotovo neprimjetnu eksploziju u pustoj pustinji od koje jedva da se zatresla šalica čaja u najbližem gradu. Nema čak nijedne fotografije morali smo pomoć potražiti u umjetničkim koncepcijama i posebnim efektima. Probdjet ćemo čitavu noć kako bismo osmislili uvjerljivu priču i spasili što se spasiti može. Nakon svih tih godina pripreme, požurili su s akcijom protiv moga htijenja, sve zbog ovih beznačajnih akcija otpora. U koje se nekako upleo i moj rođeni sin. Po svemu sudeći, otac je smatrao kako bi u tom trenutku dobro došla nekakva isprika. Noah je pažljivo birao riječi. Nije trebalo biti tako, tata.

228 Starac sije promrmljao nekoliko otrovnih riječi u bradu, a zatim se potrudio povratiti dostojanstvo. Namjestio je već savršen čvor kravate od perzijske svile, a kadaje ponovo progovorio, glas mu je bio znatno odmjereniji. Nismo doživjeli baš potpun neuspjeh. Tvoji su prijatelji izgubili i prije nego što je borba uopće započela. Godinama smo radili na stvaranju njihova imidža ekstremne skupine po uzoru na Timothyja McVeigha, a dakako da će ih mediji prikazati kao zločince koji su stajali iza ovog neuspjelog napada. Zurio je u daljinu, kao da ne razgovara ni s kim. Šteta što su ti tvoji prijatelji bili toliko prozirni u svojoj težnji za provođenjem nasilja. Javno su slali poruke o 'naoružavanju' i zalijevanju stabla slobode krvlju tirana. Odijevaju majice kojima podupiru uzimanje političara na ciljnik', a ne zaboravi, Noah, ni onaj incident u pivnici u kojemu si i osobno sudjelovao. Ti ljudi miru nikada nisu htjeli pružiti priliku a sada su jasno pokazali koliko su daleko spremni otići kako bi poslali svoju poruku. Čak se smiješio, pokazivao koliko sadistički uživa u svemu. Na svu sreću, već se govori o odgađanju predsjedničkih izbora, iako bi obojica kandidata bili jednako korisni nakon svega ovoga, ali svejedno ćemo ovako dobiti moćnu simboliku. Velik će broj korisnih zakona u danima koji slijede proći uz malu ili nikakvu raspravu, a ti zakoni će nam pomoći da obuzdamo ono što je preostalo od bijednoga pokreta one Rossove. I naravno daje u tijeku operacija hvatanja svih koji su povezani s tim zaostalim revolucionarima, sve uz potpunu podršku medija i njihove publike. Saul Alinsky bio je u pravu, Noah: cilj opravdava sredstva. Ne mogu si ni predočiti kako itko razuman može misliti drukčije. Sto misliš da bi ogromnoj većini ljudi bilo draže kada bi znali ono što znam, a to je da imaju samo dvije mogućnosti izbora: brzu, pomalo bolnu preobrazbu ili još jedno stoljeće polaganog napretka i patnje, s tim da ijedno i drugo vodi ka neizbježnome kraju. U drugom bi slučaju, međutim, sva bogatstva i potencijali zemlje bili ukradeni i prije nego što bi propadanje uopće započelo. Pa ipak ti sebični i zatucani nametljivci, domoljubi, kako drsko sami sebe zovu, žele stati sudbini na put. Sto misle da su uspjeli postići? Koliko je života noćas spašeno? Trideset tisuća? Pet puta više ljudi svakoga dana umre na kugli zemaljskoj. Umiru u tami njihova besciljnog postojanja i iščezavaju u prašini kao da nikada nisu ni postojali. No onih trideset tisuća, oni bi umrli u svrhu cilja većeg od ijednog drugog, njihova imena uklesali bismo u spomenike novoga svijeta, na granitne miljokaze novog početka cjelokupnog čovječanstva. Novi svijet kojim vladaju mudri i najsposobniji, jaki,

229 koji ne dopuštaju da ih zavedu naivni prividi o jednakosti i slobodi koja je jednaka za sve. Koliko li samo puta moramo iznova učiti uvijek iste lekcije? Pusti beskorisne žderače neka nastave s vlastitom potragom za srećom i dobit ćeš pokolje i kaos, siromaštvo i očaj. Ono što tvoji novi prijatelji nikako ne vide jest činjenica daje ova zemlja tek kratkotrajna anomalija, treptaj u vremenu. Ljudi često pitaju kako se robovlasništvo uopće moglo dogoditi, no time samo pokazuju vlastito neznanje. Robovlasništvo i tiranija tisućljećima su bili državna uređenja, sloboda je kratkotrajna iznimka. Sjedinjene Države nisu trebale opstati tako dugo, ali svemu dobrom dođe kraj. Sustav se raspao i ne može se popraviti. Sudjelovanje u izborima za predsjednika danas košta milijarde dolara. Abraham Lincoln danas ne bi otišao dalje od mjesnog odbora Iowe. A ako vizionari povremeno i dospiju do predsjedničkoga ureda, njihova korupcija započinje već samim tim činom. Zatrpaju ih problemi koje u uredu zateknu. Većina političara samo su prostitutke i marionete i uvijek će to biti. To su maloumnici koji žeđaju za novcem, seksom i moći kojeje samim tim lako kontrolirati, ali mi se iz istog razloga i gade. Kada posluže svrsi, svi će odreda doznati što je istinska moć, baš kao i svi ostali. Nadzirati događanja na ovome svijetu možemo samo povlačeći niti. Predsjednici, senatori, guverneri... svi oni dođu i odu, ali ja i meni slični oduvijek smo ovdje, mi ih uzdižemo i rušimo. Stvarno trajne moći ovoga svijeta starije su od bilo koje suvremene vlade i odavno smo već trebali stati na kraj tim pustim snovima o slobodi. Sada otvoreno uzimamo uzde u svoje ruke. Sada ćemo narodu dati vlast kakvu su pokazali da zaslužuju. Nitko ne poznaje ljude bolje od mene, upravo ja najbolje znam što im je potrebno. Dat ću im smisao: jednostavan, sređen, miran život s komforom u razumnim granicama, u službi nečeg znatno većeg od bilo koje sebične, izdvojene nacije. Starac je ustao, otišao do vrata, triput udario o okvir, a zatim se vratio i ponovo sjeo na stolac. Ubrzo su i ostali ušli u prostoriju, neki drugi stručnjaci, ne više oni kojeje Noah vidio ranije. Tvoja majka započeo je Noahov otac mnogo mije značila. U njoj sam vidio svoju posljednju nadu za čovječanstvo. Imala je i ona svojih slabosti, ali kada sada o tome razmislim, te su me slabosti i privukle k njoj. Vjerovala je u ljude, kao prvo, da dobro u njima može prevladati zlo. Kratko sam vrijeme bio uz nju, nešto te slabosti proširilo se i na mene. Zajedno smo dobili dijete, iako sam se zakleo da nikada neću na svijet donijeti novo ljudsko biće. Sve je svoje nevine snove

230 prenijela na svoga sina. A dokje ležala na samrtnoj postelji, tvoja majka mije rekla da od tebe trebam očekivati predivne stvari, Noah. Čvrsto sam se držao te nade. No dok sam stajao tamo, sat vremena promatrao što se događa u ovoj prostoriji, jednostavno sam se morao zapitati je li ovo kraj svih mojih ambicija što sam ih za tebe imao. Tvojih ambicija... za mene? Vjerovao ili ne, dječače moj, ali neću ni ja zauvijek živjeti. Mnogo toga još moram obaviti prije nego što umrem. Konačan ishod mog životnog djela još uvijek je prilično nesiguran, potrebna mije pomoć da sve sagledam. Potrebna mije tvoja pomoć. Zelja mije bila da jednoga dana uz mene stojiš kako bismo zajedno iznjedrili taj novi svijet. Silno si darovit, Noah, ali tvoju je darovitost uspavala hirovitost naslijeđa. Znam da si taj sukob iskusio u sebi, sigurno ti je to povremeno čak bilo i bolno. Imaš očev um i majčino srce. Jedno drugome ne dopuštaju prevagu. Čini se kako su ti se razmišljanja tijekom proteklih nekoliko dana zatrovala. Poznato mije to trovanje, a pokazalo se, iz iskustva znam daje uglavnom neizlječivo. Ostat ćeš takav do kraja života. I zato, prije nego što mi budeš mogao pomoći, Noah, prije nego što ti ukažem povjerenje, moramo biti sigurni da ti ona žena i njezini prijatelji nisu u organizam ubrizgali otrov koji se ne smije dalje širiti. Tehničari su već bili započeli s pripremama. Neki su od njih sada donosili teške bakrene kabele i elektrode koje su bijelim ljepljivim trakama Noahu pričvršćivali uz tijelo. Hladan, provodni gel nanijeli su mu prvo na jednu, a zatim i drugu stranu čela. Ovdje sam kako bih te spasio, Noah rekao je otac na ovaj ili onaj način, ali i kako bih sačuvao vlastitu ostavštinu. Samo jedan od dvojice mladića napustit će sa mnom ovu prostoriju. Prvoga su oteli i kao taoca držali ona Rossova i njezini prijatelji teroristi, ali uspio je pobjeći i kratko vlastiti život žrtvovati tako što je stao nasred ceste i skupinu federalnih agenata spasio od sigurne pogibije u pustinjskoj eksploziji. Taj čovjek je junak, nastavit će dalje s mojim djelom, bit će moje uši i oči na terenu, kada budemo nastavili provoditi naše planove. Drugi je sudjelovao u sličnoj priči, ali s jednom nesretnom iznimkom: poginuo je. Arthur Gardner glavom je dao znak jednom od tehničara koji su sjedili. A sada rekao je hajdemo jednom zauvijek otkriti je li Noah Gardner uistinu sin svoga oca.

231 ČETRDESET SEDMO POGLAVLJE I dalje je bio vezan, samo su trake sada podesili tako da se ne ozlijedi tijekom iskušenja koje gaje čekalo. Savjetovali su mu neka dobro zagrize cijev od tvrde gume koju su mu postavili između zuba. Ono što su učinili učili su tijekom desetljeća pokušaja i pogrešaka na tisućama zatvorenika koji su ovo isto prije njega prošli. Čak i u kliničkim uvjetima, terapija elektrošokovima više je umjetnost nego znanost. Rezultati nikada nisu unaprijed poznati, nego su vidljivi tek na svršetku. Ciljevi su sada bili drukčiji, ali svrha i smisao svega bili su jasni: uništiti bilo kakvu preostalu želju da pruži otpor ili pobjegne, tako da može govoriti isključivo i samo istinu. Dugo je njegov otac u tišini samo sjedio pokraj metalnoga stola, dok su tehničari voltažu precizno dozirali kao ljekarnici lijek. Noah je čuo urlike, a znao je i da su njegovi, no malen dio njega kao da se odvojio od tijela i samo promatrao mučenje. Njegov um, ono na što je nekoć bio tako ponosan, više nije bio pod njegovim nadzorom. Nije se uspijevao usredotočiti na tehničare ili na bol koju je osjećao, a davno se već bio prestao pitati koliko će još sve potrajati. Preostali su mu još samo kratki i nasumični bljeskovi prošlosti koji su mu nepozvani prolazili kroz glavu. Svi njegovi obrambeni mehanizmi prestali su djelovatijoš prije nekoliko sati. S obzirom na stanje u kojem se nalazio, daje raspolagao ijednom korisnom informacijom, rado bije s njima podijelio, ali oni su sada ionako već ispitivali nešto znatno dublje od puke inteligencije. Kada god bi pomislio kako više ništa nije preostalo, oni bi pronašli i ogulili još jedan tanak i krhak sloj njegove duše. Naposljetku, kadaje ispred sebe mogao vidjeti samo tamu, što god daje od njega još bilo preostalo, dignulo je ruke i predalo se. Kao da osjeća kakoje sve gotovo, starac je ustao s klimavog drvenog stolca i stao iznad sina. Evo, evo sada, Noah, mislim da obojica otkrivamo kakav si zapravo čovjek i moram ti reći daje to prilično razočaravajuće. Kratko je zatim pogledao list papira sa zabilješkama koji su mu pružili. Neuvjerljivo. Siguran sam da znaš kakoje to riječ koju mrzim najviše na svijetu. A ne obilježava li upravo ta riječ kratko i žalosno razdoblje na kraju jednog mladog i nesvrsishodnog, žaljenja vrijednog života? Iako nam nisi dao ništa što bi te uplelo u izdaju prije nekoliko dana, nisi nam rekao ni ništa što bi te u ovome sukobu postavilo na moju stranu. Istinski

232 zanesenjak ili izdajnik, jesi li ijedan od te dvojice kojima, ako već ništa drugo, dugujem barem poštovanje? No ti si slabić, zar ne? I to do kraja. Noahove se oči nisu htjele do kraja otvoriti, tako da mu je pogled bio mutan i vodenast. Njegov otac izgledao je kao divovska silueta, sjenka bez prepoznatljivih crta lica. Probijali su se fragmenti sjećanja, prostorija za odmor u kojoj je upoznao Molly, no njezinu je sliku zamijenilo sedam lakih udara. Nastavite rekao je njegov otac tehničarima. Crte koje su nekoć pratile Mollyne predivne oblike razlile su se u more tame i boli. Noah, posljednji puta sam ti ovo rekao dok si još bio maleni dječak pa čisto sumnjam da se još sjećaš. Njegov otac ponovo je zauzeo isti položaj pokraj stola. To je pjesmica koju sam izmislio kako bih ti odgovorio na neko dječje pitanje koje si mi postavio. Mislim daje i sada posve prikladna i odgovara situaciji. Kada je ponovo progovorio, starčev je glas zvučao mekše, gotovo očinski. Postoje ljudi koji su slabi, malo je jakih/ima ljudi koji su u pravu, ali većina njih griješi/no od svih ljudi koji u košnici svijeta žive/samo jedna istina vrijedi: prežive samo najsposobniji. Noah, krotki neće naslijediti zemlju. Nježno srce slabost je koliko i slaboumnost. Boli me što ti to moram reći, ali bojim se da se naši putevi ovdje razilaze. Upravo tada, Noah je osjetio nešto ispod sebe, iza sebe, posvuda oko sebe nešto izvan njega samoga što nije uspijevao identificirati. Očev um, majčino srce. Ono što mu je starac dao u nasljeđe predstavljalo je sve ono što su mu mogli oduzeti, ali do majčina srca nisu baš uspijevali doprijeti. Njegova mu je majka to ostavila u nasljeđe, a usprkos činjenici daje toliko godina bilo zanemareno, iako ga se gotovo nije ni sjećao nakon tolikih uzaludnih godina, činilo se kako gaje Molly Ross nekako uspjela probuditi. Pomisao da će umrijeti nije bila ni iz daleka tako zastrašujuća kao što je mislio. No istodobno mu je kroz glavu prolazila i primisao kako nije zamišljao da će ovako okončati. Molly gaje poučila koliko je važno boriti se da bi ostao na životu. Nisu je uhitili, nisu je ubili. Čovjek njezina duha ne umire samo tako. Nije raspolagao činjenicama koje bi ga u to uvjerile, ali jednostavno je znao daje tako. Možda je to bila baš ona vjera o kojoj mu je govorila. Stoički odlučan, starac se odmaknuo i uzeo jaknu svoga odijela koja je bila uredno prebačena preko naslona uredskoga stolca. Dok ju je odijevao, okrenuo se prema čovjeku koji je očigledno bio odgovoran za provođenje ispitivanja.

233 Dovršite posao, a onda osmislite priču koja će jamčiti da moga sina pamte na način koji će mojoj obitelji zajamčiti čast i dostojanstvo. Postojao je način da izvuče živu glavu, ali Noah nije znao kako, sve dok nije čuo odgovor koji mu je netko šaputao u uho, kao da je Molly stajala tik uz njega. Borba će se nastaviti, rekla je, s njom izvana i njim iznutra, na područjima gdje se, kako mu je već pokazala, može izazvati najveća šteta. A potom je dodala još nešto: Ne boj se. Dok se starac udaljavao od njega, Noah je pokušao izgovoriti riječi koje mu je šapnula, ali usta i usnice bili su mu toliko suhi da mu je glas bio jedva čujan. Kako će ubuduće biti šapnuo je tako bijaše i kada rodio se Čovjek. Nije čak bio siguran ni izgovara li naglas te riječi ili ih samo ponavlja u mislima. Samo su četiri stvari izvjesne otkako je započeo Društveni napredak. Otac je već ruku položio na kvaku kada se iznenada ukočio i okrenuo. Što si rekao? upitao je starac. Noah je nastavio i glas mu je bivao sve snažniji. Da pas se vraća svojoj bljuvotini, krmača svome blatu. Otac mu se tada primaknuo za nekoliko koraka. Zavojima povijeni, oprženi prsti budale ponovo vatri se vraćaju. Lice Arthura Gardnera na kojemu se nikada nisu mogle vidjeti emocije kojeje tako dugo potiskivao, iznenada više nije moglo zatomiti zaprepaštenje. Ponovo je sjeo na stolac pokraj stola i svima dao znak da napuste prostoriju. Starac se nagnuo prema sinu i čvrsto ga uhvatio za ruku. Noah se nasmiješio što je bolje znao, kako bi otac doista povjerovao vlastitim očima. Znao sam da ti je ostalo negdje u glavi izjavio je Arthur Gardner. Morali smo ukloniti sve one gluposti, ali evo ga sada, tu je, u korijenu tvoga bića, srž onoga čemu sam te poučavao. Znao sam da ne možeš zaboraviti, iako moram priznati da sam već bio pomalo zabrinut. Noah se zagledao ravno u očeve pametne i oštroumne oči te kimnuo. Ti ljudi s kojima si bio nastavio je starac oni nekako vjeruju kako blistavu budućnost možemo ostvariti uskrsnemo li propale ideje iz prošlosti. Griješe, a njihove bi ideje dovele do neizrecive bijede milijuna ljudi. Pravi odgovor na sve je nova vizija, moja vizija, a zajedno je možemo pretočiti u stvarnost.

234 Noah je tada shvatio još nešto, nešto čemu gaje poučila Molly: kada čovjek za život zarađuje lažući, može mu se dogoditi da ne vidi istinu koja mu je pred nosom. To je slabost koja se može iskoristiti. Kod Arthura Gardnera bilaje stvar ponosa svoga nasljednika uključiti u preobrazbu kojaje trebala uslijediti. Njegov će sin zato dati sve od sebe da dokaže koliko je istinita poslovica da ponos vodi do propasti. Starac se nasmiješio. Mučenje se okončalo i iako je posve izvjesno smatrao daje izvojevao pobjedu, Arthur Gardner nije ni slutio da su crte bojišnice tek sada bile povučene. Noah je osjećao da se gubi, ali ponovo je progovorio, iako mu je glas bio tek nešto više od šapta. Ono što je rekao svejedno je bilo namijenjeno drugim ušima, a gdje god daje bila, bio je siguran da ga Molly čuje. U našoj je moći rekao je Noah da iznova započnemo svijet.

235 EPILOG Pošlo je točno mjesec dana otkako je Noah dobio nov smještaj. Dani su se ondje počeli polagano pretakati jedan u drugi pa je čvrsto odlučio svaki izlazak sunca obilježiti reckom na zidu od obojane opeke iznad svoga kreveta. Iako je štićenicima njegova statusa bilo dopušteno posjedovati kalendare, smatrao je kako je njegov način bilježenja vremena provedenog unutra ipak prikladniji. Ostatkom olovke s noćnog ormarića ucrtao je još jedan X na kraju posljednjega niza kvadratića, a zatim, u iščekivanju novoga mjeseca, načinio još jednu praznu rešetku. Noah se već bio priviknuo na ozračje u spavaonici, iako tijekom školovanja na koledžu nikada nije morao boraviti u nekoj od njih. A ovo je mjesto nalikovalo upravo na spavaonicu. Jednostavnu spavaonicu s krevetima od iverice i zajedničkom kupaonicom, nešto veću od ćelije, ali ipak znatno manju od pravoga stana. Neki nimalo blesav dizajner poigrao se s furnirom kako bi stvorio dovoljno topline unutar prostora koji njegovi stanovnici zbog toga počinju doživljavati više kao skroman dom, a manje kao mjesto na kojem su zatočeni. Dva kata ispod, prostor je više nalikovao na barake s neravnim podovima. Čovjek je prošao hodnikom, kratko bacio pogled kroz prozorčić na vratima. Nije to bio čuvar, tako su Noaha uputili prilikom dolaska, nego nadglednik kata, dobroćudan predstavnik administrativnog osoblja koji bdije nad njegovom sigurnošću. I nije ovo nikakav zatvor, uopće ne, odbor za doček dao je sve od sebe da to naglasi. Ovaj kompleks zajedno s okolnim zgradama možda je izvorno i trebao biti zatvor, ali zbog rezanja sredstava i promjena politike, mjesto je prije nekoliko godina napušteno. Općinski službenici malenoga grada u Montani bili su oduševljeni kada su doznali da će njihova skupa investicija možda konačno postati profitabilna te da će lokalno riješiti problem sa zapošljavanjem i čitavome području omogućiti da se uhvati u koštac s nedavnom krizom. Starac je svome sinu ovdje odmah rezervirao smještaj i posao. Čim se oporavio, Noah je postao ključni pokretač i uzdanica iznimno važnih odnosa s javnošću koji su stajali iza novog nacionalnog programa koji se hrabro odvijao u potpuno novom smjeru. Nije se trebao odmah vratiti u New York bit će neka vrsta izvjestitelja s terena, pomagat će u manipulaciji informacijama vezanima uz borbu

236 koja se upravo vodi protiv domoljubnih snaga koje su objavile otvoreni rat američkome napretku. Prvi Noahov smještaj bio je zapravo znatno ljepši, bio je to privatni stan najednom od gornjih katova ali zbog nezadovoljavajućih rezultata što ih je postigao na svom prvom pravom radnom mjestu, kakvoća njegova smještaja blago se srozala. Neuspio zadatak bio je prilično drzak: trebao je napisati opširan tekst za vijesti kojim bi naglasio djelovanje iznutra pripadnika domovinske urote kojaje umalo dovela do razaranja Las Vegasa i San Francisca. Priču je trebao ispričati iz vlastitoga kuta, odnosno prepričati sve kroza što je kao hrabri talac i prisilni sudionik prošao. Odmah su odbili prvu skicu teksta, jer tekst je zvučao pomalo dvosmisleno te se činilo kakoje kolovođe, Founders' Keepers, prikazao u prilično pozitivnom svjetlu. Drugi pokušaj bio je još gori. Čudno je to bilo, ali koliko god se Noah upinjao napisati ono što su od njega očekivali, istina kao da se borila za opstanak i izbijala na površinu. Nakon informativne istrage, ta prva pogreška pripisana je posljedicama pretrpljenog štokholmskog sindroma, mentalnoga stanja u kojemu taoci počinju suosjećati s otmičarima. Zato je i odlučeno da Noahu, dok mu se stanje ne popravi, daju manje zahtjevni zadaci te da nad njim bdije pomoćni urednik. Zadataka je bilo u izobilju, kako malih, tako i velikih. Usluge stručnjaka za odnose s javnošću bile su vrlo tražene kako bi se popratile promjene koje su već bile u tijeku diljem zemlje. Noah je dobio gomilu sitnih tekstualnih zadataka, uglavnom kratkih fraza od jednog retka i letaka koji su iziskivalo znatno manju povezanost s čitavom mrežom novih istina koje su se servirale novinarima i javnosti. Jedan od zadataka sastojao se u tome da osmisli prikladan i bezopasan naziv za novi ured Ministarstva financija koji će biti zadužen za novi val državnih financijskih injekcija tvrtkama na rubu propasti. Zahtijevalo je to tek nekoliko sekundi posla. Noah je ured prozvao Federal Resource Allocation & Underwritting division* Bio je otisnut već gotovo cio kamion memoranduma i posjetnica, kada je netko u produkciji uočio problem: akronim ovog novog federalnog ureda glasio bi FRAUD. Rekli su mu kako vjeruju daje u pitanju bila nesretna slučajnost, ali svejedno su Noaha prebacili na sigurniji kat zgrade za stanovanje tijekom pokusnoga roka. Bila je to mjera opreza.

237 Kada spoznaš istinu, rekla je Molly, onda je moraš živjeti. Ono što je po svemu sudeći zaboravila reći bila je činjenica da se čovjek nakon toga ne može oduprijeti porivu da tu istinu nasumično govori svima oko sebe, bez obzira hoće li mu to stvoriti probleme ili ne. Noah je rasporedio jastuke i legao na svoj poljski krevet, nije namjeravao spavati, nego samo nakratko odmoriti oči i rasteretiti misli. Tisuće stvari prelijetale su mu kroz glavu. Bilo je to stanje koje je njegov otac prozvao tematskom olujom, stanje u kojem čovjeku kroz glavu prelijeće toliko protuslovnih misli, da gubiš sposobnost da ijednu od njih odijeliš od drugih i provedeš je u stvarnost. Takvo su stanje stručnjaci za odnose s javnošću redovito poticali kako bi zamaglili i nadzirali teme koje su bile u žiži javnih rasprava, a sve kako bi ljude koji razmišljaju deprimirali i učinili apatičnima na dane izbora te kako bi obeshrabrili sve kojima bi moglo pasti na pamet da istupe i zauzmu stav po pitanju neke kompleksne problematike. Dali su Noahu radioprijamnik i maleni televizor, ali on je dobro znao kako mu to neće nimalo pomoći u pokušaju da rasvijetli situaciju. Upravo suprotno, sustav za rano uzbunjivanje uključio se odmah nakon osujećenog napada i iako su neke pojedinačne postaje i mreže ponovo bile aktivne, sve su vijesti posve izvjesno i dalje dolazile iz jednoga izvora. Iako nije došlo ni do kakve stvarne katastrofe, odabrani pojedinci zaduženi za stvaranje vijesti neumorno su radili 24 sata na dan kako bi napuhali katastrofu do koje je moglo doći, ono što nam još prijeti. Strah, nesigurnost i sumnja tri najdjelotvornija oružja u arsenalu Arthura Gardnera čitavu su državu držali u neugodnom stanju napetosti i bespomoćnosti. Sto čovjek ovdje može učiniti kao pojedinac? Bilo je to pasivno, retoričko pitanje koje je ušutkivalo ljude i činilo ih nemoćnima pred onim što se doimalo preglomaznim i odveć zastrašujućim da bi se obuzdalo. Isto je pitanje prolazilo i Noahovim mislima. Sada vidim istinu i da, želim je živjeti, ali što mogu učiniti po tom pitanju? Odlučio je prespavati to pitanje, jer do sada još nije bio u stanju iznaći dobar odgovor. Noah je oprao zube i otuširao se čim je kupaonica bila slobodna te je umivaonik, tuš i čitav prostor iza sebe ostavio znatno čišćima nego što su bili, a zatim odjenuo pidžamu i otišao na počinak. Okrenuo se na bok i ispred sebe ugledao ispunjenu prvu rešetku kojom je obilježio prvi mjesec, a do nje i onu novu, praznu.

238 Gdje će biti za mjesec dana? Odgovor se činio depresivno izvjesnim. No, gdje bi mogla biti Molly? Postavljanje tog pitanja za njega je preraslo u večernji obred na koncu grozomornih dana, a u glavi bi mu se vrtjelo i dok bi tonuo u san. Nije bilo jasnog prijelaza između njegova svjesnog stanja i početka njemu sada poznatog sna. Noah je otvorio oči i osvrnuo se oko sebe. Nalazio se u malenoj, toploj obiteljskoj prostoriji rustikalne, malene kolibe. Posvuda oko njega bilo je jednostavno pokućstvo, ručno izrađeni popluni, kutne police prepune uspomena i fotografija. Za razliku od svijeta prepunog neosobnih predmeta iz masovne proizvodnje što gaje iza sebe ostavio, ove stvari ovdje gradile su, tkale, klesale i dotjerivale spretne ruke pune ljubavi, bili su to predmeti koje su načinili ili darovali prijatelji, članovi obitelji, stvari koje su nešto značile, koje su se prenosile s koljena na koljeno i trajale generacijama. Snijegje lepršao onkraj velikih prozora, krupne pahulje koje su prolijetale i lijepile se za zaleđena stakla, idiličan šumoviti krajolik uokviren jelovinom prozorskih okvira i kukičanim zavjesama. Sjedio je ispred kamenoga ognjišta. Ondje se sušio par čizama, a bilo je mjesta za još jedne, nešto manje čizme. Vatra je tinjala, iznad žara visio je crni kotlić iz kojega se širio predivan miris. Na obližnjem stolu bila su postavljena dva tanjura i jedaći pribor. Nagovještaj jednostavne večeri. Iako je ova noć mogla izgledati istovjetna tisućama noći kojeje s njom već proveo, svejedno je znao da će biti posve različita od svih ostalih prije ili nakon nje. Uvijek je bilo tako: biti s Molly, razgovarati s njom, slušati je, uživati u tišini s njom, osjećati je blizu sebe, razmišljati s njom o budućnosti. Svaka noć bila je poput savršenog prvog izlaska, svako jutro bilo je poput prvog uzbudljivog dana posve novog, zajedničkog života. Kao što je Molly jednom rekla, takav jednostavan život nije za svakoga. Ali sloboda izbora vlastitoga puta prema sreći na tome je počivao temelj njezine domovine i za to se borila. Noah je začuo zvuk na vratima pa se okrenuo daje ponovo pozdravi na povratu kući. Ali kada se osvrnuo oko sebe, okruživala gaje drukčija prostorija. Nekoliko puta je trepnuo očima, no stvarnost u koju se probudio nije htjela iščeznuti. Onaj čovjek s hodnika zurio je u Noaha kroz prozor i dozivao ga neka dođe do vrata.

239 Uzdahnuo je, ustao, prišao vratima i otključao ih. Bilaje to, dakako, tek puka formalnost, jer momak s druge strane nesumnjivo je također imao ključ. Nakon uobičajenih šala, čovjek je Noahu pružio pladanj s kolica za dostavu. Čini se da sam te probudio. Oprosti. Nema problema odgovorio je Noah. Stoje za večeru? Čovjek je s tanjura podigao kupolast poklopac od nehrdajueg čelika. Danas je sigurno četvrtak odgovorio je. Ah, moj omiljeni jelovnik. Čovjek je već gotovo bio prišao svojim kolicima, kada se iznenada zaustavio i ponovo mu prišao. Čuj, vidim te ovdje svakoga dana, a večeras mije sinulo da se nikada nismo upoznali, onako ljudski. Noah je odložio poslužavnik na stol kojije stajao s unutarnje strane vrata. Ja sam Noah Gardner. Čovjek je kimnuo, a potom opušteno bacio pogled lijevo i desno niz hodnik te naposljetku tiho progovorio: Prijatelji me zovu Nathan. Imam poruku za tebe rekao je. Mogu li ući na trenutak? Naravno, samo naprijed. Ušao je, izmaknuo se u stranu i zatvorio vrata nakon što je čovjek pokraj njega prošao i ušao u sobu. Noah je promatrao kako televizor isključuje iz utičnice, prstima prolazi uz rub stola kao da traži nešto skriveno, a zatim uključuje radio i pojačava mu zvuk tako da dobiju prikladnu pozadinsku buku. Kakva je sad ovo?... zaustio je Noah, ali prije nego što je uspio dovršiti pitanje, ovaj gaje pritisnuo uza zid i posve mu približio svoje lice. Želiš znati što je ovo? psikao je Nathan. Ovo je poziv na buđenje. Na dragocjenom si položaju, prijatelju moj, a mi bismo željeli da ga iskoristiš i za nas obaviš važan posao. Uhvatio je Noaha za ovratnik i nastavio. Pažljivo me poslušaj. Sutra, na radnome mjestu, na računalu se prijavi prije nego što ćeš otići, ali nemoj se odjaviti. Ovo je ključ. Noah je osjetio kako mu nešto ubacuje u džep. Ostavit ćeš ga ispod podloge za miš, dva radna mjesta lijevo od tebe. Jesi li skužio? Noah je glavom kimnuo što je bolje mogao. Nadam se da jesi izjavio je Nathan. Odmaknuo se korak, nasmiješio se i poravnao odjeću kao da su se samo trenutak ranije prijateljski, energično izgrlili. A

240 ovom bih prilikom citirao i jednog svog prijatelja pridodao je hodajući prema vratima. - Ako će ovo već prozvati izdajom, onda bismo je trebali odraditi najbolje što znamo. Čekaj rekao je Noah. Uživaj u večeri rekao je Nathan. Mesna štruca i nije bogznaš to, ali mislim da će ti se desert svidjeti. S tim je riječima napustio prostoriju i niz hodnik se zaputio dalje gurajući metalna kolica za dostavu obroka. Noah je zatvorio vrata i zurio u pladanj s tanjurima koji su bili prekriveni kupolastim poklopcima. Odmahje prišao najmanjem tanjuru, podigao poklopac i ispod njega zatekao upravo ono čemu se i nadao: još topao kvadrat ukusne pite s breskvama. Uzeo je nož, zabo ga u središte, a on je, baš kako se i nadao, ubrzo naišao na nešto tvrdo. Izvadio je predmet iz ljepljivoga soka i odnio ga do kupaonice, zaključao vrata koja su iz kupaonice vodila u susjednu sobu i držao predmet ispod mlaza vode sve dok nije bio posve čist. Bila je to Mollyna srebrna narukvica. Primaknuo ju je bliže očima: riječi koje su bile ugravirane u nju bile su možda izlizanije nego prije, ali sjetio bi ih se čak i da su se potpuno izlizale i izbrisale. Živa je. Kakva god bila neka druga poruka kojoj se nadao, kakve god upute daje očekivao, ovo je bilo bolje od toga. Nije to bio nikakav plan, jer svaki plan se može izjaloviti. Ovo je bio temelj. Vraćajući se u spavaonicu, na pamet mu je palo da mu je u džepu ključ pa gaje izvadio. Bio je umotan u papir, a kada gaje razmotao, Noah je na njemu pronašao jednostavnu poruku ispisanu njemu poznatim, Mollynim rukopisom. Posvuda smo. Ostani s nama, uskoro ćemo se vidjeti. Bitka započinje sutra.

241 POGOVOR Vjeruj onima koji tragaju za istinom. Sumnjaj u one koji su je pronašli. ANDRE GIDE Postoji jako dobar razlog zašto smo ovoj knjizi nadjenuli naslov Overtonski prozor, i to ne samo zato što je to tehnika koju Arthur Gardner primjenjuje kako bi ostvario svoje ciljeve. Naslov smo odabrali i zato što smo istu tehniku, u odredenoj mjeri, primijenili i na vama. (Ključna razlika je ta što otvoreno govorim što činim i nemam nikakvih skrivenih ciljeva.) Tijekom čitanja i promišljanja ove priče, skromno se nadam da ste barem nakratko razmišljali o idejama koje vas ranije nisu zaokupljale. Ne zaboravite, čitav koncept Overtonskog prozora počiva na činjenici da javnost ozbiljno shvaća samo nekoliko scenarija koji se nalaze unutar okvira prihvatljivog. Kako bi Prozor pomaknuli prema svom konačnom cilju, oni koji imaju skrivene planove moraju uvesti radikalne ideje koje su daleko izvan postojećih okvira i područja ugode. I iako će te ekstremne ideje odmah biti zanemarene, Prozor će se ipak lagano pomaknuti u njihovu smjeru. To omogućuje uvođenje ideja koje su nekoć bile nezamislive, ali i situaciju da se u konačnici razmatraju kao moguća rješenja. Primjenom ovog koncepta u našoj priči, trebalo bi biti jasno kako stvaramo zaplet utemeljen na stvarnosti, ali da ga zatim guramo uotpunu krajnost. To je jedan od intrigantnih potencijala ove vrste fikcije: kada um na nešto reagira s nevjericom, istodobno se otvara i postaje spremniji razmotriti širi spektar mogućih ishoda dogadanja i tijekova koji se svakoga dana odvijaju posvuda oko nas. Borbeni pilot se, na primjer, često koristi simulatorom leta kako bi bio spreman za istinsku borbu. U sigurnome okruženju, ti simulatori pilote prisiljavaju da razmatraju okolnosti koje bi u normalnim uvjetima smatrali smiješnima, okolnosti poput kvara na oba motora u trenutku neprijateljskog borbenog djelovanja, kada je nužno sletjeti na nosač zrakoplova koji se ljulja na devet metara visokim valovima. To je jedna od krajnosti, ali tako to funkcionira. Brojni piloti koji su preživjeli misije na ratom zahvaćenim područjima od kojih bi vam se digla

242 kosa na glavi kažu kako to uopće nije bilo tako strašno kao ono s čime su se suočili tijekom vježbi na simulatorima. Ova je knjiga vaš simulator. Malo je vjerojatno da ćemo se suočiti s izazovima protiv kojih ustaju i bore se Molly i Noah. No nakon što ste u fikciji iskusili njihov scenarij, možda će biti jednostavnije i lakše započeti dublju raspravu o važnim silama koje su istinski na djelu u stvarnome svijetu. Kao što sam već rekao, iako sam se koristio popriličnom dramskom slobodom, ova je priča ipak prožeta istinom. Činjenicama se, međutim, može lako manipulirati, zato joj i pridodajem ovaj odjeljak. Želim da sami zaključite stoje činjenica, a što se temelji na stvarnim činjenicama, što se po općem uvjerenju temelji na iskrivljenim činjenicama, a stoje u potpunosti fikcija. Ne ograničavajte se samo na moje izvore informacija, pronađite vlastite. Tako ćete točno utvrditi gdje bi se trebao nalaziti vaš Overtonski prozor dok nastavljamo raspravljati u kakvoj Americi želimo živjeti. I ne zaboravite, ovaj popis je samo početna točka. Ako vas je osobito zaintrigirao neki pasus ove knjige ili izjava koju ovdje nisam izravno tumačio, tada odvojite nekoliko minuta i u omiljenu tražilicu ukucajte neke ključne riječi. (Pokušajte, na primjer, ukucati pojam»kfc UN Security«spomenut u 17. poglavlju...) Možda ćete se iznenaditi gdje bi vas to moglo dovesti. U uvodu, Eli Churchill Mollynoj majci spominje (jeste li shvatiti kome se on obraća?) kakoje Donald Rumsfeld koncem ljeta objavio da vlada Sjedinjenih Država ne zna gdje je nestalo 2,3 bilijuna dolara. To se doista dogodilo. Točno 10. rujna Samo dan kasnije, novac kojije iščeznuo (premdaje riječ o bilijunima) iznenada više uopće nije bio važan. Rumsfeld announces $2.3 trillion unaccounted fbr on September 10, 2001: Defense Department Cannot Account For 25% Of Funds $2.3 Trillion, CBS News, 29. siječnja 2002., cbsnews.com/stories/2002/01/29/eveningnews/main shtml Pogledati i: videozapis dijela CBSNeuss, watch?v=3kpwqdpmjmo Uzgredna zabilješka: Ako ste se čitajući ovaj dio zapitali što telefonska govornica radi usred pustinje, usred ničega, onda vam moram reći kakoje riječ o zanimljivoj lokaciji kojaje postojala sve donedavno. Upišite u tražilicu Mojave phone booth i doznajte više.

243 U Trećem poglavlju predstavljamo vladin memorandum koji naglašava sve veću prijetnju domaćeg terorizma. Memorandum je dakako načinjen prema stvarnome memorandumu kojije izdao centar za analizu informacija u Missouriju, Missouri Information Analysis Centar (MIAC), a kojije izazvao gnjev zbog pretjeranog uopćavanja oko toga tko bi sve mogao biti pripadnih opasnih paravojnih postrojbi. Vladin memorandum: The Modern Militia Movement, Missouri Information Analysis Center (MIAC), objavljen u veljači 2009.: MIAC-Strategic-Report-20Feb09- U sklopu našeg zamišljenog memoranduma su reference povezane s vladinim programom pod nazivom»rex-84«. Prema tada objavljenim izvješćima, program je obuhvaćao akcije koje bi se provele u slučaju nacionalne krize Associated Press izvijestio je direktivi FEMA-e koja je vježbu REX-84 opisala kao pripremu za pritvaranje više od 400 tisuća izbjeglica iz Srednje Amerike i njihovo zadržavanje u vojnim centrima zatvorenog tipa raspoređenim diljem zemlje. Priča objavljena u Miami Heraldu ponovo progovara o REX84, a ovoga puta se govori o Oliveru Northu koji je s FEMA-om blisko surađivao kako bi razvili plan u slučaju da se Amerika suoči s velikom krizom poput nuklearnog rata ili pobune. Plan je pozivao na poteze poput»privremenog ukidanja Ustava, prebacivanje nadzora nad Sjedinjenim Državama na FEMA-u, predaja vlasti nad državama i lokalnim upravama u ruke vojnih časnika, te uvođenje ratnih zakona«. U»žestoko cenzuriranom memorandumu FEMA-e«do kojega je The Herald uspio doći, ogledna vježba REX-84 opisana je kao poziv na»aktivaciju 'kriznog zakonodavstva, podjelu vlasti u slučaju krize... itd.'«.»izvor upućen u oglednu vježbu izjavio je kako je North sudjelovao u simulacijama te daje surađivao s FEMA-om i Pentagonom kako bi ih uspješno proveo. Dok su simulacije još bile u tijeku, Pentagon je pokrenuo prvu od nekoliko godišnjih velikih vojnih vježbi u Hondurasu, te primijenio tisuće vojnika u blizini baza za opskrbu..glasnogovornica Pentagona, natporučnica Nancy LaLuntas, odbila je iznositi detalje ili planove združene vježbe FEMA-e i Pentagona, navodeći pritom 'sigurnosne razloge'. Pa opakje potvrdila kako su se od 5. do 13. travnja odvijale vježbe kodnih naziva REX-Alpha i Night Train 84. Glasnogovornik FEMA-e Bili McAda također je potvrdio da su se simulacije dogodile, ali odbio je dati detalje, baš kao i LaLuntas.«

244 U posljednje vrijeme REX-84 dioje svakodnevnoga govora pobornika teorije urote i to opravdano: nema ni jednog jedinog dokaza da su te vježbe, osim što su vladu dovele u neugodan položaj, ikada urodile ikakvim pozitivnim rezultatima. S druge pak strane, s obzirom na prošle reakcije vlade u slučajevima katastrofe (primjerice, tu je prisilna internacija više od 100 tisuća Amerikanaca japanskoga podrijetla 1942.), čovjek ne mora biti pobornik teorije urote kako bi shvatio da svi mi moramo biti na oprezu i dati sve od sebe kako bi jedini dokument kojeg ćemo se držati u slučaju sljedeće krize biti Ustav. REX-84: Associated Press,»Administration Denies Existence of Detention Camps for Illegal Aliens«, 16. prosinac 1986., com/newspapers?id=uealaaaaibaj&sjid=upwfaaaaibaj&d q=rex- 84&pg=6740%2CPogledati i: Alfonso Chardy, Reagan Advisers Ran 'Secret' Government, Miami Herald, 5. srpanj Kao i: Alfonso Chardy, North Helped Revise Wartime Plans, Miami Herald, 19. srpnja Kako bismo dočarali na koji se način tijekom vremena može oblikovati percepcija i ponašanje javnosti, posegnuli smo za pričom o vodi u bocama, proizvodu koji kao da se niotkuda pojavio i stvorio danas posvuda prisutnu, divovsku industriju. Kakoje do toga došlo? Kao prvo, pročitajte Bottlemaniju. * Marketing vode u bocama: kako bi se doživio duh ovoga pasusa, pročitati Elisabeth Royte, Bottlemania: The Marketing of Bottled IVaterandWhy IVe Rought It (Bloomsbury, 2008.), com/books?id=lwuuaqaaiaaj Još o trećem poglavlju: Manjkavost sustava za upozoravanje kod opasnosti od tsunamija: Laura Smith-Spark, Indonesia Tsunami System 'Not Ready', BBC News, 9. srpnja 2006., -pacific/ stm Doslovno cjelokupan govor što ga Arthur Gardner drži u sobi za sastanke temelji se na činjenicama, ali on, dakako, sukladno svome karakteru iznosi vlastitu verziju istih tih činjenica. Slijedi nekoliko specifičnih primjera: 8 bilijuna dolara dodijeljeno onima koji su financijsku krizu i pokrenuli: David Goldman, The $8 Trillion Bailout, CNNMoney.com, 6. siječnja 2009.,

245 economy/where_stimulus_fits_in/index.htm Javna sigurnost Ponzijevaje zamisao: JeffPoor, Cramer: Social Security a Bigger Ponzi Scheme than Madoff's, Business & Media Institute, 18. prosinac 2008., articles/2008/ aspx Sto tisuća milijuna dolara: odnosno 100 bilijuna dolara; riječ je o procjeni od koje se čovjek ježi, odnosno o dugovanjima naše Socijalne službe i osnovnog Medicinskog osiguranja. Pamela Villarreal, Social Security and Medicare Projections: 2009, National Centerfor Policy Analysis, 11. lipanj 2009., General Motorsa: Kimberly S. Johnson, GM to reorganize in governmentled bankrupcy, APForeign, 1. lipnja 2009., milijardi dolara u nesubvencioniranim sindikalnim mirovinama: Nick Bunkley, Automaker Pensions Underfunded by $17 Billion, Neu> York Times, 6. travnja 2010., com/2010/04/07/business/07cars.html Od Azije dnevno pozajmljujemo 5 milijardi dolara: izjava C. Freda Bergstena, direktora Institute fot Internationa Economics, veljače 2005., transcripts/ pdf U 10. poglavlju prvi puta se susrećemo s Mollynom majkom koja drži govor u baru. Glavnina onog što navodi je točno, između ostaloga i:»sretna zajednica ovih država...«: James Madison, objavio Galliard Hunt, The Writtings ojjames Madison (New York, NY: G.P.Putnam's Sons, 1910.): 357, books?id=v7jgaaaamaa»temeljno pitanje nije...«: Thomas Sowell, KnowledgeandDecisions (New York, NY: Basic Books, 1980.), books?id=4kqtmrekwxoc Knjiga Carrolla Quigleya Tragedy & Hope u romanu se spominje nekoliko puta i to opravdano: premisa koju je naglasio, Uzajamno zajamčena destrukcija, danas je postala stvarnost. Ne moramo, međutim, brinuti samo zbog vojne destrukcije, nego i one ekonomske. Ekonomije su danas na međunarodnoj razini toliko isprepletene, daolaps bilo koje od njih i za nas ima ogromne posljedice. Quigleyjeva je knjiga obvezno štivo svakome tko želi shvatiti teorije čovjeka koji je nadahnuo brojne vode, medu njima i predsjednika Billa Clintona.

246 Carroll Quigley: Carroll Quigley, Tragedy &Hope: A History oft he World in Our Time (G.S.G.&Associates, 1975.), com/books?id=kqzxaaaaiaaj Herbert Croly: Herbert Croly, The Promise oj American Life (New York, NY: MacMillian Company, 1909.), books?id=eoxiaaaayaaj Thomas Jefferson:»Pružanje otpora tiranima poslušnost je prema Bogu«: Willard Sterne Randall, Thomas Jefferson: A Life (New York, NY: Harper Collins, 1993.), books?id=jxh4rgiz7ggc registriranih lobista: Jerry Kammer, A Steady Flow of Financial Influence, Copley News Service, 25. kolovoz 2006., Prošle godine potrošeno gotovo 3,5 milijardi dolara: Oxford Analytica, Lobbyists Sway in Washington, 13. travnja 2010., l Nevjerojatnih stranica poreznoga zakona: 67,204-Page Code Confounds Taxpayers, yet Congress Sits Ba, USAToday.com, 4. travnja 2007., IRS uključen u stvaranje zakona o medicinskoj skrbi: Kim Dixon, U.S. budget office: 4 million likely to pay helth fine, VVashington Post, 22. travnja 2010., wpdyn/content/article/2010/04/22/ar html Ministarstvo financija nametnulo prohibicijske zakone: Narcotic Bili Now Law: Hoover Signs Measure Creating a Bureau int hetreasury, TheNeiv York Times, 15. lipnja 1930., 4 DE405B808FF1DMoć oporezivanja uključuje moć uništavanja: The Supreme Court: The Power to Tax, Time, 17. ožujka 1958., com/time/magazine/article/0,9171,863135,oo.html 100,000 federalnih dužnosnika duguju porez: Devin Dwyer. Tax Scam Uncle Sam? You Oughta Be Fired! Says Utah Rep. Chaffetz, ABC News, 18. ožujka 2010., federalemployeesoveirsbacktaxes/story?id=tajnik Ministarstva financija duguje zaostali porez: Jonathan Weisman, Geithner's Tax History Muddles Confirmation,

247 The Wall Street Journal, 14. siječnja 2009., SB html John Adams: Vladavina zakona...: David McCullough, John Adams (New York, NY: Simon&Schuster, 2001.), Nijedna laž ne može živjeti vječno: dr Martin Luther King, Jr, objavio James Washington, A Testament ofhope: TheEssential VVritings and Speeches of Martin Luther King, _/r.,(new York, NY: Harper-Collins, 1986.), Uli. poglavlju prvi se puta suočavamo s gorljivim zagovornikom teorije urote Dannyjem Baileyjem. Dannyje momak koji voli međusobno povezivati gomilu raznovrsnih činjenica kako bi nešto posve ludo zvučalo prihvatljivo. Njegov je govor iznimno važan budući da dokazuje kako odabrane istine i činjenice mogu poslužiti kao temelj za tezu koja je sama po sebi u potpunosti fikcija. Bailey započinje navodeći podatke o nezaposlenosti koji uvelike odstupaju od službenih izviješća i vladinih procjena. Te statistike, ali i brojne druge mogu se pronaći na internetskoj stranici Shadow Statistics koju vodi ekonomist John Williams. Istinska nezaposlenost prelazi 20%: statistike Johna Williamsa, Shadowstats.com, Oglas s ponudom za posao što ga navodi Danny odličan je primjer kako činjenice mogu raspiriti teoriju urote. Postoji li doista otvoreno radno mjesto pod nazivom»stručnjak za internaciju i preseljavanje«? Da, a nalazi se na internetskoj stranici goarmy.com. Zašto javno potražuju zaposlenike za tako inkriminirajuću funkciju? Odgovor je jednostavan... zato što funkcija uopće nije inkriminirajuća. Vojska raspolaže zatvorskim kompleksima diljem svijeta za koje mora imati i odgovarajuće osoblje. Da su preko interneta objavili kakoje otvoreno radno mjesto za»iskusnog snajperista«, zar bi to ljude navelo na zaključak da vojska ima namjeru Amerikance ubijati na teritoriju Sjedinjenih Država? Naravno da ne bi, pa opak su ljudi skloni donositi određene zaključke kada pročitaju ono»stručnjak za internaciju«. Stručnjak za internaciju i preseljavanje: radno mjesto ponuđeno na goaermy.com, zatvorenika na svijetu nalazi se u Sjedinjenim Državama: Jim Webb, Why We Must Fix Our

248 Prisons, Parade, 29. ožujak 2009., Vojna odredba : program rada civilnih zatvorenika, pdf Dokje Oliver North pred Kongresnim odborom svjedočio o kontraobavještajnim aktivnostima u Iranu, Miami Herald objavio je čitav niz članaka u kojima je detaljno predočena Northova uloga u planiranju protuakcija u izvanrednim situacijama. U članku objavljenom 5. srpnja 1987., Herald piše o memorandumu koji u prvi plan postavlja planiranje u nepredviđenim situacijama, a koji po svemu sudeći nalikuje na zapisnik s kolegija kojije pisao tadašnji direktor FEMA-a:»Scenarij izložen u Birkerhoffovu memorandumu pomalo nalikuje na dokument što gaje Guiffrida napisao 1970., na Army War Collegeu u Carlisleu, Pa., a kojim se zalagao za primjenu ratnih prava i običaja u slučaju da crnačke paravojne snage pokrenu ustanak. Dokument se zalagao i za sabiranje i premiještanje najmanje 21 milijuna američkih crnaca u»sabirne centre ili logore za ponovno razmiještanje.memorandum iz «: Alfonso Chardy,»Reagan Advisers Ran Secret Govrenment«, Miami Herald, 5. srpnja Agitator Indeks (ADEX): Earl Ofari Hutchinson, The Dangerous New FBI, 4. lipnja 2002., feature/2002/06/04/cointelpro/print.html Možda ste i vi terorist: Missouri Report on Militias Draws Fire, The Associated Press, 14. ožujka 2009., Posljednja objava rata 1945.: The Declaration of War: One forhe History Books? National War College, 1998., Doc.pdf Članak kojije razotkrio zapisnik s kolegija tadašnjeg direktora FEMA-a istodobno iznosi i detalje o drastičnim mjerama koje Vlada neprestano predlaže, a FEMA formulira:»do konflikta između FEMA-a i (Ministra unutarnjih poslova) Smitha je došlo zbog tajnoga plana koji bi se provodio u slučaju da dođe do izvanrednog stanja, a kojije pozivao na privremeno ukidanje Ustava i promicanje vojnih

249 zapovjednika u funkcije upravitelja država i lokalnih zajednica te objava ratnih zakona i običaja tijekom nacionalne krize. Planom, međutim, nije definirano stoje nacionalna kriza, iako se podrazumijevalo kakoje riječ o nuklearnome ratu, nasilnom i široko rasprostranjenom unutarnjem raskolu ili narodnome suprotstavljanju vojnoj invaziji u inozemstvu.«preduvjeti za uspostavu vlade u Orwellovu stilu: Alfonso Chardy, Reagan Advisers Ran Secret Government, Miami Herald, 5. srpnja Predsjednička direktiva 51: National Security and Homeland Security Presidential Directive, whitehouse.gov, html Pogledati još i: Charlie Savage, White House Revises Post-Disaster Protocol, Boston Globe, 2. lipnja 2007., news/nation/washington/articles/2007/06/02/white_house_revises_post_disaster_pr otocol/ Predsjednička direktiva 67: Enduring Constitutional Government and Continuity of Government Operation, 21. listopada 1998., Pogledati i: Francie Grace, Shadow Government' News to Congress, CBSNews.com, 2. ožujak 2002., stories/2002/03/01/attack/main shtml Područje izvan Ustava: Ellen Nakashima, Citizens' U.S. Border Crossings Tracking: Dana from Checkpoints to Be Kept for 15 Yeaes, IVashington Post, 20. kolovoza 2008., html Pogledati i: Ellen Nakashima, Expanded Powers to Search Travelers at Border Detailed, IVashington Post, 23. rujna 2008., AR html Također pogledati: Fact Sheet on U.S. Constitution Free Zone, The American Civil Liberties Union, "

250 Overtonski prozor Područje slobodnoga govora: Marcella Bombardier, Boycott Is Planned in Free-Speech Zone, Boston Globe, 25. srpnja 2004., boycott_is_planned_in_free_speech_zone/ U 12. poglavlju okupljanje u baru prekida osoba kojaje prikazana kao novi član organizacije. To je, dakako, nadahnuto onima koji su javno objavili kako im se cilj infiltrirati se u Tea Party, 9/11 projekt i druge organizacije sličnoga profila, te u njima pokrenuti djela nasilja ili govor mržnje. Premajednoj od anti-tea Partie organizacija, misija takvih organizacija jest»unutar Tea Partyja djelovati na način kojim će se naglasiti njihove najnegativnije odlike«. Važna napomena u ovom trenutku: iako Noah u prvi mah misli kako su nered pokrenuli njujorški policajci, ubrzo shvaća daje bio u zabludi. Ako postoji išta u što su u potpunosti sigurni svi koji se bore za naše slobode i prava, onda je to bez sumnje činjenica da se oni u čijim rukama počiva javna sigurnost, od lokalne policije do federalnih agenata, uvijek bore na strani dobrih momaka i pozitivaca. Provokatori na Tea Party događanjima: Valerie Bauman, Foes of tea party movement to infiltrate rallies, The Associated Press, 10. travnja 2010., article/2010/04/12/ar html Pogledati i: Brian Metropoli, Tea Party Foes Target Movement Morons, CBSNews.com, 13. travnja 2010., com/ _ html Sljedeća dva statistička podatka povezani su na prilično zadivljujući način: dok podrška Kongresu tone do neslućenih dubina, povijesno gledano više od 90% dužnosnika i dalje se ponovo biraju. Ljudi oduvijek želenati kako mogu promijeniti smjer kojim ide Amerika. To je to! Iako su odgovori daleko kompliciraniji nego što su nekoć bili, najlakše rješenje uvijek je najbolje: Okrenite leda onima koji su vam okrenuli leda nakon što ste za njih glasovali na izborima. Djela govore glasnije od riječi, a mi svojim djelima trenutačno pokazujemo da šutke prelazimo preko laži i korupcije. Postotak potpore Kongresu: Gallup.com, poll/127343/congress-job-approval-rating-improves-low.aspx Postotak ponovnog izbora u Kongres: Reekection Rates Over the Years,

251 U 14. poglavlju Noah i Molly razgovaraju u limuzini. Nekoliko činjenica koje su tijekom razgovora spomenute istinite su ili se temelje na istinitim događanjima. Američki senator izjašnjava se o upletenosti u etički skandal: Eric Lichtblau i Eric Lipton, Senator's Aid After Affair of Raises Flags Over Ethics, The New York Times, 1. listopada 2009., nytimes.com/2009/10/02/us/politics/02ensign.html The Rev. Al Sharpton (pržena piletina i vafli) kod Amy Ruth's: Amy Ruth's Manu, Edward Bernays jedno je od nadahnuća Arthura Gardnera. Dolje navodimo nekoliko referencija na Bernaysa, no želite li doista shvatiti dosege i moć odnosa sjavnošću (te zaštoje Joseph Goebbels Bernaysa smatrao toliko poučnim), svakako pročitajte Bernaysovu knjigu Propaganda na čijoj se naslovnici nalazi ova izjava:»kakoje civilizacija postajala sve kompleksnijom, kako je potreba za nevidljivom vladom postajala sve očiglednijom, osmišljena su i razvijena tehnička sredstva s pomoću kojih je moguće upravljati javnim mnijenjem. Demokraciju nadzire inteligentna manjina koja zna kako upravljati i vladati masama.«edward Bernays, Woodrow Wilson i United Fruit: Larry Tye, Rhe Father ofspiti: EdwardL.Bernays& The Birth ojpublic Relations (New York, NY: Crowns Publishers, 1998.), books?id=dkospkpycsqc Želite li pročitati više o istinskorne primjeru suvremene snage odnosa s javnošću, osvrnite se na Johna Rendona. Njegova tvrtka vodeća je u»percepcijskome menadžmentu«, a prema Rolling Stoneu,»potiče potrebe za koje glavnina ljudi nije ni znala da postoje«. PR pritisak iza rata u Iraku/Randon Group: James Bamford, The Man Who Sold the War, Rolling Stone, 17. studeni 2005., sold_the_war Državni udar u Gvatemali: Central Intelligence Agency Freedom of Information Act pismohrana, 80 milijuna vlasnika vatrenog oružja: Wayne LaPierre, Sotomayor's Bias, CBSNews.com, 15. srpnja 2009., com/stories/2009/07/15/opinion/main shtml Bernayjeva knjiga: Edward Bernay, Propaganda, (New York, NY:Ig Publishing, 1928.),

252 Bernayjeva knjiga na Goebbelsovoj polici: Larry Tye, Tlie Father of Spin: Edward L.Bernays& The Birth of PR, PRWatch, drugi kvartal 1999., svezak 6, broj 2, prwissues/1999q2/bernays.html U 15. poglavlju: nije to možda najvažnija činjenica u knjizi, ali otac Eliota Spitzera doista je mogul u poslovima vezanim uz nekretnine, tako daje u jednom trenutku Spitzer doista mogao susresti Noaha i Molly u dizalu u nekoj zgradi smještenoj na istočnoj strani Manhattana. Eliot Spitzer živi u zgradi svoga oca: Douglas Feiden, Empire oft he Son. How Dad's Real Estate Fortune Pays Spitzer Benefits, NY Daily Nem, 29. listopad 2006., com/archives/news/2006/10/29/2006_10_29_empire_of_the_son_ how_dad_s.html U 17. poglavlju spominje se knjiga Toma Clancyja DebtofHonor i ulomak u kojem dolazi do otmice zrakoplova krcatog gorivom kojim otmičari zatim lete do Capitola. Neki pobornici teorije urote možda su skloni reći daje Clancy bio uključen u planiranje napada , ali nama ostalima savršenoje jasno koliko pisci trilera razmišljaju izvan okvira i kalupa. Sam Clansy govorio je kako se tijekom pisanja romana susreo s časnikom Američkog zrakoplovstva te ga pitao što misli o korištenju zrakoplova kao oružja i scenariju koji bi volio razviti u tom smjeru. Časnik mu je odgovorio:»gospodine Clancy, da raspolažemo planom kako s tim izaći na kraj, taj plan bio bi tajan i ne bih mogao s vama razgovarati o njemu. No, koliko ja znam, nikada do sada tu mogućnost nismo ni uzimali u razmatranje.«clancy piše o zabijanju zrakoplova u zgrade: Steve Bradshaw, A Warning from Hollywood, BBC, 24. ožujka 2002., transcriptsztranscript_24_03_02.txt U 18. poglavlju: Rudyardu Kiplingu bile su pedeset tri godine kada je napisao pjesmu koja se pojavljuje u knjizi. Kako je Noah objasnio, Kipling je u Prvom svjetskom ratu izgubio sina, a prije toga i kćer, tako daje proživljavao mračno životno razdoblje.»naslovi iz vježbenice«o kojima govori naslovi su iz vježbenica za učenje krasopisa koje su u školama nekoć bile u optjecaju. U njima bi na vrhu stranice bio napisan citat ili poslovica, a učenik bi lijepo pisanje vježbao tako što bi isti navod prepisivao sve do dna stranice. To bi mu bilo dvostruko korisno: vježbao bi rukopis (dakako), a istodobno bi utvrđivao praktično znanje,

253 odnosno ponavljao lekcije iz povijesti. Kao što je Noah već rekao, doista vrijedi pročitati ovu pjesmu. Pjesma Rudyarda Kiplinga: Rudyard Kipling, The Gods of the Copybook Headings, integralna verzija raspoloživa je na stranici: Kiplingova biografija: Harry Ricketts, Rudyard Kipling: A Life (New York: Carroll & Graf, 2001.), books?id=x4stairqhkmc U 19. poglavlju susrećemo pojam COINTELPRO koji je sastavni dio tajnoga plana što ga pronalaze Noah i Molly. Čini se kako je riječ o pojmu koji je sada već široko prihvaćen medu pobornicima teorije urote, ali prije nego što ga otpišete bilo bi dobro pogledati koji su bili stvarni ciljevi kojeje vlada ovim programom kanila postići. COINTELPRO: Ed Gordon, COINTELPRO and the History ofdomestic Spying, National Public Radio, 18. siječnja 2006., i: Michelle Goldberg, Outlawing Dissent:Spying od Peace Meetings, Cracking Down on Protesters, Keeping Secret Files on Innocent People How Bush's War on Terrot Has Become a War on Freedom, Salon.com, 11. veljače 2004., news/feature/2004/02/ll/cointelpro/print.html Osvrnuti se i na: David Horowitz, COINTELPRO's Overdue Return: The New FBI Will be Able to Investigate Americans Who Pose a Threat to National Security and that's a Good Thing, Salon.com, 4. lipnja 2002., horo/2002/06/04/cointelpro/indeks.html Više o 19. poglavlju: Casus Belli: Daniel Schorr, In Search of a Casus Belli, Christian Science Monitor, 9. kolovoza 2002., com/2002/0809/pl ls02cods.html Overtonski prozor: Nathan J. Russell, An Introduction to the Overton Window of Different Possibilities, The Machinac Center, 4. siječnja 2006., zračne sigurnosti na neuspjele prijetnje: Alam Gathright, No Small Feat, Tightening Up Shoe Inspections, San Francisco Chronicle, 2. srpnja 2003., national/130541_shoesl2.html

254 Želite li shvatiti o čemu je zapravo riječ (novčano) u programima cap and trade, onda malo proučite načine kako se križaju posebni interesi s interesima velikih korporacija i političara. Odličan početak su dolje navedene poveznice o Enronu, Chicago Climate Exchange (CCX) i Fannie Mae: Trgovina ugljenom i Enron: Lawrence Solomon, Enron's Other Secret, Financial Post, 30. svibnja 2009., com/np/blogs/fpcomment/archive/2009/05/29/lawrencesolomonenronsothersecret.aspx Pogledati i videosnimku Rep.Scalise (R-LA) na kojoj Al Gore odgovara na pitanja ove tematike, watch?v=cpecpfseiwq UN plan 21.: pogledati publikaciju koju objavio je UN Ured za ekonomiju i socijalna pitanja: indeks.shtml The Chicago Climate Exchange: The $10 Trillion Climate Fraud, Investor's Business Daily, 28. travnja 2010., com/newsandanalysis/article.aspx?id=pogledati i: Obama Years Ago Helped Fund Carbon Program He Is Now Pushing Through Congress, FoxNews.com, 25. ožujka 2009., grampushingcongress/ Također: Barbara Hollingsworth, Barbara Hollingsworth: Fannie Mae Owns Patent on Residential 'Cap and Trade' Exchange, The IVashington Examiner, 20. travnja 2010., Maeownspatentonresidential_capandtrade_-exchange html U 20. poglavlju imamo prilike dobiti uvid u Mollyne stavove, a usredotočena je na ekonomiju. Ako i dalje vjerujete kako nas obje stranke vode prema istome cilju, samo to čine različitim brzinama, onda je prvi statistički podatak što ga iznosi prilično otrežnjujući: Nacionalni dug se od udvostručio: Mark Knoller, National Debt Up$2 Trillion on Obama's Watch, CBSNews.com, 16. ožujka 2010., Novac za spašavanje tvrtki odlazi na prekomorske račune: Eamonjavers, AIG Ships Billions in Bailout Abroad, Politics, 15. ožujka 2009., Pogledati i: Sharyl Attkisson, Following Bailout Moneyto Tax Havens, CBSNews.com, 23. veljače

255 2009., stories/2009/02/23/eveningnews/main shtml U 21. poglavlju: Ragnar Benson, čije knjige ovdje spominjemo, pseudonimje autora kojije tijekom godina napisao prilično nezgodne knjige čija se tematika odnosi na nužnost spremnosti za opstanak. (Kruži priča kakoje pseudonim Ragnar Benson zapravo naziv posuđen od građevinske tvrtke iz okolice Chicaga.) Bensonova knjiga Mantrapping (koju je moguće kupiti na Amazon.comu) započinje rečenicom:»čovjek je neupitno jedna od životinja koju je možda i najteže uhvatiti u zamku...«no, kao štoje Molly i rekla Noahu,»otada je malo smekšao«pa njegove najnovije knjige govore o opstanku u prirodi i tehnikama koje čovjeku omogućavaju da sam sebi bude dovoljan. Ragnar Benson: Mary Roach, The Survivalist's Guide to DoitYourself Medicine, 17. prosinca 1999., Pogledati i: Paladin Pressov popis Bensonovih knjiga: paladinpress.com/category/ragnar_benson Više iz 21. poglavlja: Njegujte stoga duh...: Thomas Jefferson, Merrill D. Peterson, The Political Writings of Thomas Jefferson (Jefferson Fundation, 1996.), Washington, drvena zubala i stablo trešnje: Facts and Falsehoods about George Washington, plan/indeks, cfm/pid/808/ Ovo su vremena koja ljudima iskušavaju duše. Thomas Paine, The American Crisis, vdq6aaaaiaaj U Washingtonu je mnogo onih koji priželjkuju da na propise počnemo gledati kao na nešto dobro, ali evo što se dogodi kada vlada počne raditi propise na temelju već postojećih zakona. Drugi amandman nedvojbeno kaže da smijemo posjedovati vatreno oružje, no istodobno ne govori i da ćemo lako doći do njega! U gradu New Yorku to su doveli do krajnosti pa proces nakon podnošenja zahtjeva može potrajati i šest mjeseci, a sve vas to može koštati nekoliko stotina, ako ne i tisuća dolara. Dobivanje dozvole za posjedovanje vatrenog oružja u gradu New Yorku: NYPD Handgun Licensing Information, nyc.gov/html/nypd/html/permits/gun licensing_faq.shtml

256 Pogledati i: ispovijed o dobivanju dozvole iz prve ruke: Glenn Beck, Arguing with Idiots (New York, NY: Simon&Schuster, 2009.): 49. Također: internetsko izviješće i postupku dobivanja dozvole: angrynyer.com/?p=vojne postrojbe sačinjavao je svaki građanin: Jonathan Elliott, The Debate sin the Several State Conventions ofadoption oft he Federal Constitution 425 (2. izdanje, J. B. Lippincott 1836.). Pogledati i: James Madison, The Federalist Number 46, u The Federalist Papers, eds. George W.Carey i James McClellan /Indianapolis, IN: Liberty Fund, 2001.): 244.»U našoj je moći da iznova započnemo novi svijet«: Thomas Paine, Common Sense, Jonathan Mayhew, No Taxation vvithout representation: Raja Mishra i LeMont Calloway, Vandals Tear a Bible in Half, Ransack Old West Church, Boston Globe, 12. kolovoza 2006., boston.com/news/local/massachusetts/articles/2006/08/12/vandals_ tear_a_bible_in_half_ransack_old_west_church/ U 22. poglavlju: Nuklearni materijal zrakoplovom iz Minota prebačen u vojnu zrakoplovnu bazu Barksdale: Michael Hoffman, Commander Disciplined for Nuclear Mistake, Military Times. 5. rujna 2007., 05-b-52_N.htm U 23. poglavlju: Isključivo u svrhu zabave predstavljamo vam Orangebox hacker tool: U 27. poglavlju spominjemo Johna O'Neilla, bivšeg FBI-ova stručnjaka za protuterorističku borbu, koji je zvonio na uzbunu i upozoravao na opasnost koja prijeti od al-qa'ide. O'Neillje na novom radnom mjestu u WTC u gradu New Yorku počeo raditi 23. kolovoza John O'Neill i al-qa'ida: The Man Who Knew, Frontline, U 31. poglavlju: Republika, ako je znate sačuvati: Michael Richards, A Republicif You Can Keep It: The Foundation oft he American Presidency, (Westport, CT: Greenport Press, 1987.), books?id=itoarcan54sc

257 Šesnaestogodišnja djevojka u Turskoj živa zakopana zato što je razgovarala s mladićima: Robert Tait, Turkish Girl, 16, Buried Alive for Talking to Boys, The Guardian, 4. veljače 2010., beskorisni žderači ispod razine Gaussove krivulje: Ovaj citat sklepan je prema mnogobrojnim argumentima iz stvarnoga života koji idu u prilog eugeničkome pristupu u svim njegovim oblicima. George Bernard Shaw:»Smatram kako bi dobro bilo kada bismo svakog pojedinog čovjeka mogli dovesti pred mudro izabranorosudbeno vijeće, onako kako se izlazi i pred inspektora porezne uprave... Samo ga postaviš ispred tih ljudi i kažeš mu: Gospodine ili gospođo, budite toliko ljubazni i opravdajte vlastito postojanje. Ako niste u stanju opravdati vlastito postojanje, ako svojim postojanjem ne dajete nikakvu težinu svojoj društvenoj skupini, ako ne proizvodite onoliko koliko trošite ili barem malo više, onda posve izvjesno veliku organizaciju našeg društva ne možemo upregnuti samo kako bismo vas održavali na životu, zato što nam vaš život ne donosi baš nikakvu korist, a ne može biti ni od bog zna kakve koristi ni vama samima.«iz Shawova govora kakav je prikazan u knjizi The Revolutionary Holocaust: Live Free or Die, autora Glenna Bečkattp:// story/0,2933,583732, OO.html Theodore Roosevelt:»Društvo ne smije degeneriranima dopustiti da se razmnožavaju... Jednoga dana ćemo spoznati kako je primarna dužnost, neizbježna dužnost svakog dobrog građanina u svijetu iza sebe ostaviti rod te da nipošto ne smijemo dopustiti širenje loze građana manjkave vrste.«iz pisma Charlesu Benedictu Davenportu, 3. siječnja Margaret Sagner:»Parenje kretena s normalnom osobom može... postupno ovu lozu proširiti i nadaleko rasprostrti tako da potkopa krepkost i učinkovitost cjelokupne nacije i čitave rase. Nije to tek puko nagađanje. Moramo na to obratiti pozornost kako bismo izbjegli zlu kob koja je zadesila tolike prošle civilizacije.«iz Sagnerove knjige The Pivot of Civilization, 176. stranica U 34. poglavlju: Herbicid Paraquat: Facts about Paraquat, U.S.Centers for Disease Control, U 36. poglavlju posežemo za dodatnom dramatikom kako bismo dočarali kako putuje povlaštena polovica kadaje na neki način prisiljena letjeti

258 komercijalnim letovima. A tko zna, možda se Natalie Portman doista ukazala prilika da putuje bez osobnih dokumenata, barem ako je pronašla pravog agenta TSA. VIP zrakoplovne veze: Gabe Weisert, How the celebrities fly, Forbes Treveler, 11. listopada 2006., poglavlju: Na Božjem sam prisegnuo oltaru...: Thomas Jefferson, John P. Foley, The Jeffersonian Cyclopedia: A Comprehensive Collection of the Viern Of(Funk & Wagnalls, 1900.), books?id=ztioaaaayaaj Neću pristupiti dužnostima kojima moji sugrađani...: Thomas Jefferson, John P. Foley, TheJefferson Cyclopedia: a comprehensive collection of the vieivs of (Funk & Wagnalls, 1900.), com/books?id=ztioaaaayaaj U 38. poglavlju na površinu ponovo izbija konspirativna strana Dannyja Baileyja. On tako, primjerice, spominje pokaznu vježbu koja se u Londonu odvijala u vrijeme bombaškog napada 7. srpnja. Njegov je podatak istinit, ali upravo je on odličan primjer u čemu je razlika između nečeg stoje utvrđena činjenica i nečeg što se temelji na istinitim činjenicama. Činjenice vezane uz taj londonski incident koji dogodio se 7. srpnja teško je dovesti u sumnju: tvrtka za djelovanje u kriznim situacijama kojoj je na čelu bio čovjek s vezama u Scotland Yardu, ujutro je 7. srpnja održavala pokaznu vježbu koja je uključivala i nekoliko eksplozija u podzemnoj željeznici. Kasnije istoga dana, vježba se preslikala na stvarni život te se ponovila na gotovo istovjetan način, na gotovo istim lokacijama. Nitko ne može opovrgnuti ova zbivanja pa ipak su činjenice uvelike različito interpretirane. Danny Bailey tako agentu FBI-a Kearns ove dogadaje prepričava kao daje pokazna vježba bila tek krinka ulozi britanske vlade u stvarnim bombaškim napadima. Malo podrobnija istraživanja pokazne vježbe koja se tog jutra odvijala pokazuju nam, međutim, zašto udarni mediji taj scenarij nisu smatrali uvjerljivim. Na Channel 4, jedan blok vijesti nosio je naslov: Podudarnost u bombaškim vježbama? (pogledati: jsp?id=109010), a Nicholas Glass u njemu naglašava kako se bombaški napad odvijao prema scenariju koji je nalikovao na jedan od tri scenarija na kojima je tvrtka radila. A što je najvažnije, nigdje u gradu nisu bile raspoređene nikakve snage, budući daje u vježbi sudjelovalo tek nekoliko ljudi koji su sjedili za konferencijskim stolom i raspravljali kako bi reagirali. Drugim riječima, daje ova vježba bila navodni vladin

259 alibi, onda bi njezini organizatori sada već sjedili u zatvoru i služili doživotne kazne. Kako bi odgovorio na sve optužbe i teorije urote, Peter Power, izvršni direktor tvrtke za djelovanje u kriznim situacijama koji je pokazne vježbe i organizirao, dao je prilično jasnu izjavu u kojoj je sve izrečene optužbe prozvao»netočnim/naivnim/neznalačkim/neprijateljskim«. No dakako, koliko god daje njegova izjava zvučala uvjerljivo, pobornici teorije urote uvijek imaju spremne prikladne protutvrdnje: Pa naravno da je rekao to, vjerojatno je vladin agent. Ovim zapravo želim naglasiti koliko je velika opasnost koja prijeti iz načina kako se činjenice mogu povezati i ispreplesti te tako dati uvjerljivost inače posve nevjerojatnim teorijama zavjere. Na nama počiva odgovornost da sve promatramo s određenom skepsom i budemo svjesni da su mnogobrojni oni koji pokušavaju izvrnuti stvarnost kako bi išla u prilog samo njihovim ciljevima i utvrdila njihove svjetonazore. Bombaški napad u Londonu 7. srpnja, na dan održavanja protuterorističkih pokaznih vježbi: Judy McLeod, Business Exec Confirms Same-Timeas-Attack Underground Bombing Exercise, Canada Free Press, 14. srpnja 2005., com/2005/cover htm Pogledati i: intervju s Peterom Powerom na ITV News, 7. srpnja 2005., Haroon Rashid Aswat pokušao je osnovati kamp za obuku terorista u Oregonu: Alan Cowell, Briton Sought on U. S. Terror Charges Appears in London Court, Neu> York Times, 9. kolovoza 2005., europe/09london.html Mohamed Mohamed el-amir Awad el-sayed Atta: Terry McDermott, Seeing What We Want to See; How Could It Be That, Despite the Facts, People and Computers Place One of the Sept. 11 Hijackers in Places He Probably Wasn't? Los Angeles Times, 26. kolovoza U 39,. poglavlju: Nemamo izbora kada je riječ o financijskim injekcijama: Brojni su primjeri paničnih reakcija naših voda u trenutku kada počela širiti i zahuktavati. Direktor Feda, Ben Bernanke, tako je, primjerice, izjavio:»ne učinimo li to, u ponedjeljak možda više uopće nećemo imati ekonomiju.«pogledati i: Joe Nocera, 36 Hours of Alarm and Action as Crisis Spiraled, New York Times, 2. listopada 2008., com/id/197810/page/l

260 Primatelji financijskih injekcija: Tracking the $700 Billion Bailout, The New York Times, recipients/table Neka se pravda provede pa makar nam se nebo sručilo na glavu: The States: Though the Heavens Fali, 12. listopada 1962., U Americi, zakon je kralj: Thomas Paine, Common Sense, books.google.com/books?id=eooqaaaayaaj Želja za vladanjem..., Thomas Jefferson, A Disertation on the Canon and Feudal Law, Boston Gazette, Volite li bogatstvo više nego slobodu...: William Vincent Wells, The life and public services of Samuel Adams, (Boston: Little, Brown, and Company, 1865.). U 46. poglavlju: Sloboda je iznimka: Thomas Sowell, Applied Economics: Thinking Beyond Stage One. (New York, NY: Basic Books, 2004.): 31, books.google.com/books?id=oashgtkzzwgc Kao što sam već ranije rekao, ovaj popis daleko je od toga daje potpun pa se nadam da ćete nastaviti vlastitu istragu. Pokrenuli smo i web stranicu ćijaje adresa navedena negdje u knjizi, a naša će vas stranica povezati sa svim izvorima kojima se koristimo, ali vam posluživati i nove informacije, kako već budu pristizale. Sretan vam lov!