Transformation of Pension Systems in Central and Eastern Europe

Transcription

1 Transformation of Pension Systems in Central and Eastern Europe Urednici Ulster Winfried Schmähl i Sabine Horstmann, Izdavač Edward Elgar, Cheltenham, Velika Britanija i Northampton, SAD, godina. 316 stranica. Postoji dosta knjiga i članaka o mirovinskim sustavima različitih zemalja, ali su razmjerno rijetki naslovi u kojima se provodi komparativna analiza sustava u većoj skupini zemalja. Pogotovo su zapostavljene analize mirovinskih reformi u tranzicijskim zemljama jer se veća pozornost obično usmjerava na razvoj tržišta, zaposlenost i nezaposlenost, liberalizaciju cijena, načine privatizacije i drugih važnih ekonomskih odrednicama tih zemalja. Ulster Winfried Schmähl i Sabine Horstmann prihvatili su se nimalo lagane zadaće da opišu stanje u sedam tranzicijskih zemalja. To su vrlo uspješno ostvarili uz pomoć veće skupine domaćih stručnjaka u knjizi Transformation of Pension Systems in Central and Eastern Europe (Promjena mirovinskih sustava u srednjoj i istočnoj Europi). Knjigu je godine izdala poznata izdavačka kuća Edward Elgar iz Velike Britanije i SAD-a. Ulster Schmähl je profesor i direktor Ekonomskog odjela Centra za socijalno politička istraživanja Sveučilišta u Bremenu, dok je Sabine Horstmann istraživačica iz Udruženja za istraživanja i politiku mirovinskog osiguranja iz Kölna, Njemačka. Knjiga se sastoji iz dva dijela i 11 poglavlja i pokušat ćemo izložiti najvažnije spoznaje do kojih su došli autori. U prvom djelu knjige urednici u četiri poglavlja pobliže objašnjavaju što ih je potaklo na komparativnu analizu mirovinskih sustava u promatranoj skupini zemalja. Pad željezne zavjese i integracijski procesi bivših socijalističkih zemalja u svjetsko gospodarstvo pratili su mnogobrojni prijedlozi o potrebi promjene mirovinskih sustava u tim zemljama. Prijedlozi su većinom dolazili iz razvijenih zemalja drugačijeg povijesnog i kulturološkog naslijeđa te bitno različitih sustava mirovinskih osiguranja. Domaći su političari često u očaju tražili rješenje organizacijski i financijski teško održivih mirovinskih sustava, ili su još češće zanemarivali tu temu u nadi da će se problemi riješiti sami od sebe, odnosno da će ih pomoću čarobnog štapića uspješno razmrsiti njihovi nasljednici. Prvi val tranzicijskih reformi obično čine liberalizacija, privatizacija i stabilizacija. Mirovinske reforme su većinom zbog svoje složenosti i dugotrajnih učinaka te uglavnom velikog otpora stanovništva sastavni dio drugog vala tranzicijskih reformi, Njihov slijed, brzina i konačni oblik ovise o mnogobrojnim odrednicama poput razvijenosti gospodarstva, postojećoj razini mirovinskih rashoda, dobnoj strukturi stanovništva, zaduženosti zemlje (i slijedom toga pritisku međunarodnih financijskih institucija), (ne)postojanju i snazi utjecaja domaćih stručnjaka, političkoj sceni i organiziranosti sudionika i drugom. Urednici navode da su odabrali Poljsku i Mađarsku zbog korjenitih promjena mirovinskih sustava, republike Češku i Slovačku gdje su te promjene bile mnogo manje, te tri baltičke zemlje Estoniju, Latviju i Letoniju, jer su željeti spoznati kako različiti početni uvjeti i smjer gospodarskih, političkih i društvenih 123

2 reformi utječu na mirovinski sustav. Pritom ističu da se komparativna analiza ne može ograničiti samo na razdoblje nakon početka tranzicije nego treba po mogućnosti uzeti u obzir cjelokupni razvoj mirovinskog osiguranja. Iako su razlike mirovinskih sustava i njihove odrednice u promatranim zemljama gotovo veće nego sličnosti, ipak se može naći više zajedničkih obilježja. U svim je promatranim zemljama postojao samo javni sustav međugeneracijske solidarnosti u kojem je važnu ulogu u organizaciji i financiranju imala država. Ubiranje prihoda za mirovinske rashode bilo je prilično jednostavno jer se to ponajviše činilo samo od malog broja velikih državnih tvrtki. Općenito u tim je zemljama prije početke tranzicije bila utvrđena niska zakonska dob za odlazak u mirovinu, vrlo slaba bila je povezanost doprinosa i mirovine, rašireno je bilo prijevremeno i invalidsko umirovljenje, a mirovine su bili prilično sigurne i razmjerno izdašne. Prelaskom na tržišno gospodarstvo znatan broj zaposlenih ostajao je bez posla, pa je kao mogućnost njihovog socijalnog zbrinjavanja još više počelo koristiti prijevremeno umirovljenje. Ujedno su bili i nedovoljno strogi (ili se nisu poštivali) kriteriji za odobravanje invalidskih mirovina. Time je uvelike narušen odnos aktivnih osiguranika i umirovljenika, uglavnom povećane stope doprinosa za mirovinsko osiguranje uz istodobno zadržavanje svota mirovina. Mirovine su zbog visoke inflacije u prvim godinama 1990-ih i neusklađivanja jako izgubile na vrijednosti, a zbog velikog broja umirovljenika (koji su pojedinačno primali male mirovine) jako su porasli mirovinski rashodi. Zbog neusklađivanja svota mirovina mirovinski su sustavi bili jako nepravedni jer su kažnjavali starije umirovljenike, tako da je postojalo pravilo da što je netko duže u mirovini to mu je razmjerno bila manja svota mirovine. Konačno, zbog stečaja velikih državnih tvrtki i nastanka mnogobrojnih malih privatnih tvrtki, otežano je prikupljanje doprinosa odnosno znatno su povećane mogućnosti izbjegavanja njihovog plaćanja. Sve navedeno uz nastojanje da se smanji uloga države u mirovinskom osiguranju, utjecalo je potrebu podizanja zakonske dobi za odlazak u mirovinu, uvođenja strožih kriterija za odobravanje invalidske mirovine, zadržavanje ili usporeno povećavanje svota mirovina. Nastojale su se također ispraviti navedene nepravde u mirovinskom osiguranju te pospješiti naplata doprinosa. Zemlje su različitom brzinom i odlučnošću pristupile promjenama svojih mirovinskih osiguranja. Schmähl i Horstmann vjeruju da se slijed promjena u mirovinskim sustavima može podijeliti u tri razdoblja: prva faza koja obuhvaća prilagođavanje pojedinih mjera osiguravanja, druga faza koja se odnosi na promjene samih mjera i treća faza u kojoj se mijenjaju ciljevi odnosno ključna nastojanja osiguranja. Ukupne promjene ciljeva događaju se razmjerno rijetko, a najčešće su posljedica gotovo nemogućnosti očuvanja (ili zadržavanja) postojećeg stanja mirovinskog sustava. Promjene su ujedno općenito obuhvaćale drugačiji izračun mirovina, promjene u organizacijskoj strukturi tijela zaduženih za mirovinsko osiguranje i njihovu pojačanu financijsku samostalnost te uvođenje dobrovoljnog osiguranja. Postojeći su se deficiti mirovinskog sustava pokrivali iz proračuna središnje države, pa se ne treba čuditi da su u gotovo svim odabranim zemljama najvažniju ulogu u promjenama mirovinskih sustava imala ministarstva financija, a ne ministarstva rada i socijalnog osiguranja kojima to područje pripada. Ujedno, pojedine su zemlje ponajviše zbog pritiska velikog vanjskog duga poput Mađarske i Poljske pristupile uvođenju obveznog kapitaliziranog privatnog mirovinskog osiguranja, dok su republike Češka i Slovačka samo uvele mogućnost dopunskog dobrovoljnog osiguranja. U svih sedam promatranih zemalja u prijašnjem je sustavu postojala jaka unutargeneracijska preraspodjela tako što je visina mirovine u najvećem dijelu ovisila o godinama mirovinskog staža, a ne o uplaćenim doprinosima i visini plaće. To je istina nešto ublaženo nakon početka tranzicije, ali su još uvijek bolje plaćeni osiguranici bili prilični gubitnici stoga što su plaćali mirovinske doprinose na cjelokupnu svotu plaće jer nije osim u Mađarskoj i Latviji postojala najviša svota preko kojeg se nisu plaćali mirovinski doprinosi. Stopa zamjene (udio mirovine u plaći) je bila jako degresivna tako da su osiguranici 124

3 s vrlo malim dohocima primali mirovinu koja je tek nešto bila manja od njihovih primanja iz rada (na primjer, u Litvi nakon 35 godina mirovinskog osiguranja mirovina je bila 82% najmanje plaće), dok su oni s velikim plaćama dobivali razmjerno mnogo manje (te je isto u Litvi osiguranik s jednakim stažem osiguranja i plaćom pet puta većom od prosječne dobivao mirovinu koja je bila 21% njegove plaće). Stanje je još nepovoljnije u Slovačkoj gdje osoba s najmanjom plaćom nakon 35 godina mirovinskog osiguranja ostvaruje mirovinu od oko 80% neto plaće, a osoba s osam puta većom plaćom ostvaruje mirovinu od tek 16% svoje plaće. Sve zemlje - osim Slovačke i Mađarske - počele su ublažavati tako naglašenu unutargeneracijsku preraspodjelu, te uvodile potrebne zakonske uvjete ali i često odgađale početak njihove primjene. Razlog je bio da je stanovništvo još nekako i pristalo (ili se priviklo) na pravednost razlike u plaćama, ali velike razlike u mirovinama su i nadalje bile većinom nepravedne i socijalno neprihvatljive. Schmähl i Horstmann ističu da su početkom tranzicije sve odabrane zemlje u mirovinskim sustavima bile na raskrižju: odlučiti se za naglašavanje solidarnosti i uvesti gotovo jednake mirovine što je administrativno jednostavno i jeftino, a socijalno opravdano sa stajališta preživljavanja i ublažavanja siromaštva, ali nepravedno jer su različiti osiguranici tijekom radnog vijeka, radili duže i/ili ostvarivali veće plaće i plaćali veće doprinose, ili pak s druge strane pojačati povezanost doprinosa i mirovine, tako da mirovine znatno više ovise o trajanju osiguranja i ostvarenim primanjima. Radi postizanja unutargeneracijske pravednosti, a i poticanja stanovništva na plaćanje mirovinskih doprinosa nakon završetka najteže tranzicijske krize sredinom 1990-ih pozornost je više usmjerena na drugi pristup. U svim je odabranim zemljama bilo prilično kratko obračunsko razdoblje koje se uzimalo pri izračunu mirovine pa je ono prošireno u pet zemljama, a zadržano u Slovačkoj i Estoniji. Samo u Poljskoj i Slovačkoj nije povećana zakonski utvrđena dob za odlazak u mirovinu. U Mađarskoj, Poljskoj, Slovačkoj i Estoniji postoji institut minimalne mirovine, a osim u Mađarskoj u ove tri zemlje utvrđen je najveća moguća svota mirovine. U svim je promatranim zemljama stanovništvo naučilo na mirovinska prava i smatra ih obvezom države, ali se povjerenje u sposobnost i mogućnost države jako smanjilo jer su mirovine male i često se kasni s njihovim isplatama. Stoga bi se moglo pretpostaviti da će stanovništvo lakše i s manje otpora prihvatiti djelomičnu privatizaciju mirovinskog osiguranja, ali to nije slučaj jer su sve promatrane zemlje imale mnogobrojne krize raznovrsnih financijskih institucija, prije svega banaka i osiguravajućih društava. Tako je nastalo prilično nepovjerenje u voljnost i poštenje privatnih mirovinskih fondova u pogledu očuvanja i uvećanja prikupljenih sredstava, odnosno prilično je upitna sigurnost tako uloženih sredstava. Drugi dio knjige sadrži sedam izvještaja iz pojedinih zemalja. Nešto ćemo veću pozornost posvetiti baltičkim zemljama jer naši čitatelji su ipak bolje upoznati sa stanjem mirovinskih sustava u Mađarskoj i Poljskoj. Lauri Leppik i Georg Männik pišu o promjeni sustava starosnog mirovinskog osiguranja u Estoniji, koja je od tri promatrane baltičke zemlje bila najodlučnija u gospodarskim reformama, ponajviše privatizaciji i razvoju malog gospodarstva. Zanimljivo da je osamostaljivanjem više puta istaknuto da mirovinska prava neće biti nepovoljnija nego u starom sustavu, a zbog nepostojanja znanja, iskustava i stručnjaka je (slično kao u Latviji i Litvi) ustvari samo preveden prijedlog tada još sovjetskog mirovinskog zakona, a Ministarstvo socijalne skrbi ga je uzelo kao osnovicu svoga rada. Istodobno je premijer naredio da niti jedan član novog mirovinskog zakona ne smije biti kopija sovjetskog zakona. Kao i u drugim odabranim zemljama sustav prikupljanja doprinosa bio je prilično neučinkovit, a i privatni poduzetnici i njihovi zaposleni nalazili su različite načine utaje mirovinskih doprinosa. Tijekom 1990-ih provedene su ipak veće reforme i u načinu obračuna, i u jačanju nadležnih tijela pa je u znatnoj mjeri poboljšan sustav naplate doprinosa. Slične je poteškoće imala i Latvija, o čemu piše Inara Bite. Osim uobičajenih gospodarskih problema povezanih s prekidom gospodarskih veza s republikama bivšeg Sovjetskog Saveza, 125

4 velikog smanjivanja BDP-a (u godini čak za 35%) urušavanja domaćeg platnog sustava, vrlo visoke inflacije, latvijska je posebnost i vrlo nepovoljna dobna struktura stanovništva. Tako je prosječna dob stanovništva od 36 godina jedna od najviših u Europi, a već početkom 1990-ih više od petine stanovništva su bili stariji od radnog kontingenta (za muškarce stariji od 59, a žene 54 godine). Kako osiguranici odlaze razmjerno rano u mirovinu, a prilično dugo žive (u prosjeku ukupno 70 godina, odnosno 76 godina žene i 64 godine muškarci) to uvjetuje da dugo koriste mirovinu (žene u prosjeku 25, a muškarci 14 godina). Također je osamostaljenje zemlje u ljudima probudilo vjerovanje da će se znatno poboljšati položaj cjelokupnog stanovništva, posebice umirovljenika te da će se ispraviti raznovrsne nepravde učinjene tijekom sovjetske vlasti. Financijska ograničenja i nemogućnost znatnijeg povećanja mirovinskih prava uvjetovali su da je mirovinski sustav ustvari izgubio vezu s prijašnjim prihodima i godinama rada osiguranika jer su svi dobivali mirovinu u gotovo jednakoj svoti koja je bila tek dovoljna za minimalno zadovoljavanje životnih potreba. Time je među stanovništvom nastao ozbiljan gubitak povjerenja u sustav javnog mirovinskog osiguranja, što je stvorilo prostor za mnoge nove ideje i teorije, kao i pojačalo nesklonost osiguranika plaćanju mirovinskih doprinosa. Pohvalno je naglasiti što je nadležno Ministarstvo socijalne skrbi preko sredstava javnog priopćavanja pogotovo preko televizije započelo s sustavnim programom boljeg upoznavanja stanovništva s važnošću prava i obveza u mirovinskom osiguranju. Sociološka su istraživanja pokazala da su ispitanici počeli spoznavati koliko je važno plaćati mirovinske doprinose i kako su oni vezani uz buduća mirovinska prava. Teodoras Medaiskis izvještava o promjenama sustava starosnog mirovinskog osiguranja u Litvi u kojoj je isto bilo rašireno vjerovanje stanovništva o paternalističkoj ulozi države i njenoj dobroj volji za davanje mirovina kao nagradi za poslušnost i odanost. Čine se mnogi napori za promjeni svijesti ljudi kako bi oni shvatili da je mirovina pravo osiguranika, a ne neko dobročinstvo koje mu može dati država. U Litvi je zbog navedenih gospodarskih teškoća, ali i visokog porasta cijene energenata, kupovna moć mirovina u razdoblju godine pala za 60%, a budući da je istodobno približno jednako smanjena kupovna moć plaća to je prosječna mirovina iznosila oko 35 do 45% prosječne plaće. Mirovinski je sustav dugo bio u začaranom krugu nelikvidnosti: osiguranici su kasnili s plaćanjem mirovinskih doprinosa ili ih uopće nisu plaćali, država je razrezivala stoga kazne (koje se isto tako nisu plaćale), nije bilo novaca za isplatu mirovina pa su mirovine kasnile što je povratno utjecalo na nevoljnost ljudi da plaćaju za vrlo upitna mirovinska prava. Zanimljivo da je Litva ustvari jedina od promatranih zemalja u kojoj Ministarstvo socijalnog osiguranja i rada ima najvažniju ulogu u reformama mirovinskih sustava, dok su u drugim zemljama - kako smo već spomenuli - to bila ministarstva financija. To naravno ne znači da su izbjegnuta lutanja, neodlučnost ili pogrešne odluke pri poboljšanju mirovinskog sustava. Od svih promatranih zemalja, jedino je Poljska velika po broju stanovnika, ali prema demografskim projekcijama čini se da će ona imati i najveće teškoće s velikim skupinama zaposlenog stanovništva rođenog nakon Drugog svjetskog rata čije se umirovljenje očekuje u razdoblju od do 2020 godine. Stanislawa Golinowska i Maciej Zukowski navode u svom prilogu o Poljskoj, da se ocjenjuje kako će se krajem spomenutog razdoblja broj osoba starijih od 60 godina povećati za oko 50% u odnosu na godinu, time da će povećanje biti posebno istaknuto u dobnoj skupini starijoj od 80 godina (čak za 65%). To je u prvom redu posljedica produžavanja prosječnog očekivanog trajanja života koje je najviše u skupini promatranih sedam zemalja i iznosilo je početkom novog tisućljeća u prosjeku oko 73 godine (žene 77, a muškarci 69 godina) s tendencijom daljnjeg rasta. Poljska je nakon tranzicijskog pada BDP-a u razdoblju godine, u idućim godinama zabilježila značajan gospodarski rast koji je pojačan u drugoj polovici 1990-ih. Poljska je specifična i po tome što je stopa zamjene (udio prosječne mirovine u prosječnoj plaći) nije samo osjetno viša u odnosu na sve druge promatrane zemlje (oko 65% u godini) 126

5 nego se čak i povećava na 74% u Ne treba se čuditi što je uz nepovoljan odnos osiguranika i umirovljenika (od 55 umirovljenika na 100 osiguranika), rašireno prijevremeno osiguranje, izdašne dotacije za mirovinska prava poljoprivrednika koji plaćaju doprinose po nižoj stopi, mirovinski rashodi postati posve dugoročno financijski neodrživi i iznositi sredinom 1990-ih gotovo 16% BDP-a. To je postalo jako opasna prijetnja daljnjem gospodarskom razvoju zemlje, pa se pristupilo mirovinskoj reformi i uvođenju kapitaliziranog dijela mirovinskog osiguranja. Država se nastoji što više povući iz mirovinskog osiguranja i svoju ulogu u najvećoj mjeri ograničiti na utvrđivanje i provedbu zakonske regulative. To naravno ne ide baš tako lagano jer se mirovina smatra stečenim pravom osiguranika, pa se sigurno mogu očekivati buduća daljnja protivljenja smanjivanju mirovinskih prava, (neophodnom) podizanju zakonski utvrđene dobi umirovljenja i jačem prenošenju odgovornosti za vlastitu starost na svakog pojedinog aktivno i radno sposobnog pojedinca. Zbog zajedničke povijesti posebno je zanimljivo stanje mirovinskih sustava u Češkoj i Slovačkoj. Jiri Král i Martin Mácha pobliže izlažu promjene mirovinskog osiguranja u Češkoj, a Margita Hurcíková i Karol Pekník u Slovačkoj. U Češkoj Republici udio prosječne mirovine u prosječnoj plaći smanjio se u razdoblju godine s 57,4% na 43,5%, time da su mirovine u prve tri godine izgubile na realnoj vrijednosti oko četvrtinu svoje vrijednosti. Zanimljivo da se u razdoblju od do godine nije značajnije povećao broj umirovljenika, te on oscilira oko 3 milijuna, od čega je najviše (oko 60%) starosnih umirovljenika, te oko 20% umirovljenica koje ostvaruju obiteljske mirovine. Zbog razmjerno povoljnih odnosa i mirovinski su rashodi prilično niski (manje od 5% DBP-a). Češka je godine uvela dopunsko dobrovoljno mirovinsko osiguranje koje je privatno vođeno. Taj je mirovinski sustav u potpunosti kapitaliziran, a država samo određuje zakonski okvir i provodi nadzor. U cijeloj se knjizi samo za Češku (na stranicama ) pobliže izlažu stavovi najvažnijih političkih stranaka koje se dok su u oporbi gotovo uvijek zalažu i obećavaju veća mirovinska prava, a dolaskom na vlast naglo zaboravljaju na obećano. Istraživanja javnog mišljenja su pokazala da se ispitanici općenito protive podizanju zakonski utvrđene dobi za odlazak u mirovinu i skloni su mogućnosti korištenja prijevremenog umirovljenja. Češka zasad nije uvela obvezno kapitalizirano osiguranje ali će ipak vrlo morati ili povećati stope doprinosa za mirovinsko osiguranje ili dotacije iz proračuna središnje države, ili će najvjerojatnije morati učiniti oboje. Stoga Král i Mácha vjeruju da bi bilo pametno na vrijeme započeti pripreme za postupnu promjenu mirovinskog sustava. Slovačka je uvijek bila nerazvijeniji dio bivše zajedničke države pa je i njezin startni položaj nakon osamostaljenja bio lošiji u odnosu na Češku. Zemlja je naslijedila zastarjelu i neodgovarajuću industrijsku strukturu ponajviše usmjerenu na proizvodnju oružja i teškog naoružanja, pogotovo tenkova. Dok je godine BDP po stanovniku u Slovačkoj bio za oko 13% manji nego u Češkoj, to se do godine povećalo na oko 23%. Slično kao i druge zemlje, i Slovačka ima nepovoljne demografske trendove tako da će se broj osoba u radnoj dobi u odnosu na broj starih osoba smanjiti s 3,46 u godini na 2,82 u godini. U bivšoj je državi sustav mirovinskog osiguranja bio vrlo netransparentan jer ni poslodavci niti zaposleni nisu znali koji je dio njihovih poreza i drugih davanja korišten za socijalne rashode uključujući mirovine. Država nije niti nudila neke oblike dopunskog mirovinskog osiguranja, a i stanovništvo je ujedno bilo nezainteresirano da štedi za starost. Iako su se nakon osamostaljivanja javile značajne teškoće zbog nejasne podjele nadležnosti i odgovornosti državnih tijela, prestala je prijašnja dobro poznata praksa nenamjenskog korištenja ili preusmjeravanja sredstava prikupljenih za mirovinsko osiguranje. Javnost je ujedno sve bolje obaviještena o teškoćama mirovinskog osiguranja i stoga što Slovačka već niz godina ima utjecajni tjednik Práca a Sociálna Politika (Rad i socijalna politika) u kojem se redovito objavljuju vrlo kvalitetni članci vezani uz mirovinski sustav. Zaključno, Hurcíková i Pekník vjeruju da bi u neposrednoj budućnosti trebalo poboljšati sustav prikupljanja mirovinskih dopri- 127

6 nosa, pojačati povezanost doprinosa i svota mirovine, nastojati očuvati udio prosječne mirovine u prosječnoj plaći te nadalje pospješivati transparentnost mirovinskog sustava i njegovog financiranja. U duljem će roku zbog demografskih trendova biti potrebno povisiti zakonski predviđenu dob za odlazak u mirovinu te ojačati kapacitete države u predlaganju i praćenju provedbe zakona. Posljednji prilog u knjizi koji su pripremili Ottó Czúcz i Mária Pintér posvećen je teškoćama mađarskog mirovinskog osiguranja. Mađarska je nakon značajnog pada BDP-a od gotovo 20% u razdoblju godine, već godine zabilježila značajne stope gospodarskog rasta koji je i pojačan u kasnijim godinama. Takva je kretanja pratio i deficit proračuna središnje države koji je sredinom 1990-ih iznosio skoro 10% BDP-a. Odlučnost tadašnjeg ministra financija Bokrosa pomogla je smanjivanju navedenog deficita (na ispod 3% BDP-a u drugoj polovici 1990-ih) ali je i nešto usporila gospodarski rast. Sve navedeno pratilo je i ubrzano restrukturiranje gospodarstva ponajviše stečaj velikih državnih tvrtki tako da je nestalo gotovo milijun radnih mjesta ili čak četvrtina ukupne zaposlenosti. Na početku tranzicije mirovinski je sustav imao značajna obilježja unutargeneracijske preraspodjele i solidarnosti, što je uz nesigurnost na tržištu rada motiviralo znatan broj ljudi na odlazak u mirovinu i prijevremeno umirovljenje. Mađarska je posebnost da su poslodavci mogli obročno svakih šest mjeseci plaćati naknadu za svoje zaposlene koji su ostvarili prijevremeno umirovljenje, sve dok osiguranik ne bi dosegao dob za redovito umirovljenje. Ta je mogućnost izazvala mnoge probleme jer je značajan dio poslodavaca prestao s gospodarskom aktivnošću ili doživio stečaj. Tek je kasnije kao način ublažavanja problema osnovan Fond solidarnosti iz kojeg su se plaćali takvi troškovi. Zbog smanjivanja broja zaposlenih, starenja mirovinskog sustava (odnosno sve većeg odlaska u starosnu i invalidsku mirovinu), niske dobi stvarnog umirovljenja (od samo 54 godine za muškarce i 53 godine za žene) i raširenog prijevremenog umirovljenja, jako se pogoršala stopa ovisnosti s približno 2 aktivna osiguranika na jednog umirovljenika sredinom 1980-ih na gotovo jednaki broj aktivnih osiguranika i umirovljenika sredinom 1990-ih. Czúcz i Pintér navode da su 1970-e bile razdoblje širenja mirovinskih prava u Mađarskoj, 1980-e razdoblje starenja i saturacije mirovinskog sustava, a 1990-e desetljeće prilagođavanja novim ekonomskim uvjetima, racionalizacije s smanjivanja prava kako bi se osigurala dugoročna financijska održivost mirovinskog osiguranja. Radi ublažavanja velikih javnih rashoda mirovinsko osiguranje u Mađarskoj je uvedeno obvezno kapitalizirano mirovinsko osiguranje i dobrovoljna mirovinska štednja, koji su pobudili iznenađujuće veliko zanimanje stanovništva. Knjiga Promjena mirovinskih sustava u srednjoj i istočnoj Europi vrlo lijepo ocrtava svu složenost i probleme sustava mirovinskog osiguranja u odabranim zemljama. Urednici i autori ovim originalnim i dojmljivim radom lijepo pokazuju svoje veliko znanje o razmatranoj problematici. Iskustva mnogih zemalja jasno pokazuju kako je teško mijenjati mirovinske sustave. Mirovinske reforme, prije svega, znače ograničavanje mirovinskih prava koja se pogotovo u tranzicijskim zemljama smatraju nedodirljivim. Utjecajne snažne interesne skupine smatraju da se postojeća mirovinska prava moraju očuvati bez obzira na cijenu i/ili opasnost od njihovog sadašnjeg ili budućeg financijskog urušavanja. Iako u teoretskim raspravama i političkoj praksi uglavnom postoji jednoglasnost o potrebi liberalizacije cijena (ili možda je pravilnije reći, ublažavanju nekadašnjih tržišnih iskrivljenja) i provedbi privatizacije kao načina poticanja učinkovitosti gospodarstva, još uvijek ne postoji opća suglasnosti o tome što je to najbolji mirovinski sustav za tržišno gospodarstvo. Vrijeme će očito pokazati postoji li uopće samo jedan optimalan mirovinski sustav, te kako bi on trebao izgledati. Predrag Bejaković 128