Europski zakonik o socijalnoj sigurnosti i najniži standardi mirovinskog osiguranja

Transcription

1 Europski zakonik o socijalnoj sigurnosti i najniži standardi mirovinskog osiguranja Vanda Crnjac Pauković Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje Sažetak Osnovni instrument Vijeća Europe kojim su uređeni najniži standardi socijalne sigurnosti u Europi (instrument minimalne harmonizacije) je Europski zakonik o socijalnoj sigurnosti (1964.), višestrani ugovor ponuđen državama članicama Vijeća Europe na potpisivanje, a ostalim državama na pristupanje. Stupio je na snagu u ožujku godine nakon obavijesti o ratifikaciji od strane treće države koja ga je potpisala. Primjenjuje ga 20 država članica Vijeća Europe. Odnosi se na sljedeće grane socijalnog osiguranja: zdravstveno osiguranje i zdravstvenu zaštitu, mirovinsko osiguranje uključujući nesreće na poslu i profesionalne bolesti, obiteljska davanja (doplatak za djecu), te na davanja za nezaposlenost. Europskim zakonikom određeni su najmanji standardi u odnosu na materijalnopravni i osobni obuhvat, uvjeti za ostvarivanje prava na davanja, oblik davanja, način određivanja i visina obročnog novčanog davanja, razdoblje i dan početka korištenja davanja. Protokol uz Europski zakonik o socijalnoj sigurnosti (1964.) povećava razinu najnižih standarda određenih Europskim zakonikom, a primjenjuje ga sedam država. Svaka država koja primjenjuje navedene instrumente dužna je dostavljati opsežna i detaljna izviješća o njihovoj primjeni u nacionalnom zakonodavstvu o socijalnom osiguranju. U okviru razmišljanja o tome treba li i može li Hrvatska potpisati i ratificirati navedene instrumente Vijeća Europe, u Hrvatskoj je u 2000/2001. godini izrađeno probno, tzv.»nulto«, izvješće. Uvod Temeljni pravni instrument Vijeća Europe (u daljnjem tekstu: VE) na području socijalne sigurnosti je Europska socijalna povelja (Torino, 18. listopada 1961.), koja je na području socijalnih prava ekvivalent Europskoj konvenciji o ljudskim pravima, te jamči građanima država ugovornica pravo na ekonomsku i socijalnu sigurnost. Hrvatska je potpisala i ratificirala Europsku socijalnu povelju zajedno s Dodatnim protokolom (Strasbourg, 5. svibnja 1988.), te ju primjenjuje od 28. ožujka (»Naro- dne novine međunarodni ugovori«br. 8/2003.). U članku 12. stavku 2. ona poziva države ugovornice na održavanje sustava socijalne sigurnosti na zadovoljavajućoj razini, najmanje onakvoj kakva je potrebna za ratifikaciju Konvencije MOR 1 br. 102, o najnižim standardima socijalne sigurnosti (1952.) (»Narodne novine međunarodni ugovori«br. 1/2002). Iako Hrvatska ne primjenjuje članak 12. Europske socijalne povelje, ona primjenjuje Konvenciju MOR br. 102 od raspada bivše SFR Jugoslavije 1 Međunarodna organizacija rada. 65

2 nadalje, a postala je njezinom ugovornom strankom na temelju notifikacije o sukcesiji međunarodnih ugovora koje je primjenjivala bivša savezna država. Na taj način Hrvatska je dužna primjenjivati najniže standarde socijalne sigurnosti na svom području, vodeći računa o njihovoj primjeni u svom domaćem zakonodavstvu o socijalnom osiguranju. Ovdje treba spomenuti i Revidiranu Europsku socijalnu povelju, koju Hrvatska nije potpisala, ali koja se poziva u članku 12. stavku 2. na najniže standarde socijalne sigurnosti propisane Europskim zakonikom o socijalnoj sigurnosti (1964.). Iz navedenog proizlazi da VE ima za cilj postići u svojim državama članicama ujednačen određeni stupanj socijalne sigurnosti (harmonizacija sustava), koji je preduvjet za bolju međusobnu koordinaciju sustava između dvije ili više država članica, do koje dolazi na temelju sklapanja i primjene neposredno primjenjivih dvostranih ili višestranih ugovora o socijalnom osiguranju. Osnovni pravni instrumenti VE na području određivanja najnižih standarda socijalne sigurnosti su Europski zakonik o socijalnoj sigurnosti (1964.), Protokol uz Europski zakonik o socijalnoj sigurnosti (1964.) i Europski zakonik o socijalnoj sigurnosti (revidirani) (1990.). Kao predložak za izradu Europskog zakonika o socijalnoj sigurnosti (1964.) poslužila je Konvencija br. 102 MOR-a o najnižim standardima socijalne sigurnosti (1952.), te između ta dva instrumenta postoje zanemarive razlike. Također koincidiraju i kasniji instrumenti MOR-a koji uređuju viši stupanj najnižih standarda socijalne sigurnosti, s Protokolom uz Europski zakonik o socijalnoj sigurnosti (1964.) i Europskim zakonikom o socijalnoj sigurnosti (revidiranim)(1990.). Suradnja između VE i MOR-a na tom području očituje se i u činjenici što se čak i nadzor primjene najnižih standarda VE temelji na stalnoj suradnji između VE i MOR-a. Za razliku od dvostranih ili višestranih ugovora o socijalnom osiguranju (agreements, conventions), koji su neposredno primjenjivi, odnosno, na temelju kojih osobe na koje se takav ugovor odnosi (osiguranici) mogu neposredno podnijeti zahtjev nadležnoj ustanovi ili nadležnom nositelju osiguranja, te ostvariti pravo i primati davanja (instrumenti koordinacije), Europski zakonik o socijalnom osiguranju (1964.) s Protokolom (1964.) i Europski zakonik o socijalnom osiguranju (revidirani) (1990.), te Konvencija br. 102 MOR o najnižim standardima socijalne sigurnosti (1952.) (instrumenti minimalne harmonizacije) spadaju u vrstu posredno primjenjivih ugovora (treaties), koji se primjenjuju na način da se načela i svrha odredaba ugradi u nacionalno zakonodavstvo svake države ugovornice, a pojedina tijela međunarodnih organizacija koje su spomenute ugovore sastavile i ponudile na potpisivanje obavljaju nadzor nad provedbom takvih ugovora deklarativne naravi putem izvješća o primjeni nacionalnog zakonodavstva svake države ugovornice. Osnovni cilj navedenih instrumenata je promocija modela socijalne sigurnosti koji se temelji na načelu socijalne pravde i na činjenici da odgovornost za uspostavu i održavanje skladnog i financijski stabilnog sustava snosi država. Osobama koje nisu u mogućnosti samostalno zarađivati za život zbog bolesti, nezaposlenosti, starosti, ozljede na radu, profesionalne bolesti, materinstva, invalidnosti, ili nemaju dovoljno prihoda zbog smrti hranitelja obitelji, potrebno je osigurati dostojne uvjete života, a osobama koje podižu djecu potrebno je pružiti pomoć cijele društvene zajednice. Harmonizacija i koordinacija. Instrumenti harmonizacije traže od država ugovornica da izmijene svoj unutrašnji pravni sustav socijalne sigurnosti u skladu s propisanim načelima. Potpuna harmonizacija zahtijevala bi standardizaciju jednaka davanja pod istim uvjetima u svim državama ugovornicama. Međutim, naprijed navedeni instrumenti (Europska socijalna povelja s Protokolima, Revidirana europska socijalna povelja, Europski zakonik o socijalnom osiguranju s Protokolom, Revidirani Europski zakonik o socijalnom osiguranju, te također Konvencija 102. MOR na koju se poziva Europska socijalna povelja) nisu instrumenti standardizacije već minimalne harmonizacije, te zahtijevaju od država ugovornica uspostavljanje najnižeg stupnja socijalne sigurnosti, a uređivanje višeg stupnja od najnižeg prepuštaju državama ugovornicama, ovisno o njihovim mogućnostima. 66

3 Instrumenti koordinacije sustava (dvostrani i višestrani) odnose se na radnike migrante i omogućuju jednakost između takvih doseljenika i državljana države primateljice u primjeni pravnog sustava o socijalnom osiguranju. Višestrani instrumenti koordinacije omogućuju stjecanje prava na mirovinu radnicima koji su migrirali kroz nekoliko država i koji ni u jednoj pojedinačno ne bi ispunjavali uvjete za samostalno davanje iz sustava socijalnog osiguranja/sigurnosti. Višestrani instrumenti koordinacije su: Europski privremeni ugovor o sustavima socijalnog osiguranja koji se odnosi na starost, invalidnost i smrt (primjena od 1954.), Europski privremeni ugovor o sustavima socijalnog osiguranja različitima od sustava za starost, invalidnost i smrt (primjena od 1954.), Europska konvencija o socijalnoj i zdravstvenoj pomoći (primjena od 1954.), Europska konvencija o socijalnom osiguranju s Protokolom (primjena od 1977.). Također postoji i Europska konvencija o pravnom položaju radnika migranata i njihovih obitelji (1971.), koja se bavi jednakošću položaja tih radnika i članova njihovih obitelji s državljanima države u koju su migrirali, te očuvanjem stečenih prava. Europska konvencija o socijalnom osiguranju s Protokolom je neposredno primjenjiv višestrani ugovor koji je u najvećoj mogućoj mjeri sličan dvostranim ugovorima o socijalnom osiguranju koje Hrvatska primjenjuje. Predmet ovog članka je minimalna harmonizacija sustava socijalne sigurnosti, koja je preduvjet za bolju međusobnu koordinaciju sustava, pogotovo u uvjetima višestranih ugovora i budućeg pridruživanja Hrvatske Europskoj uniji. Kratka povijest. Ideja o potrebi osiguravanja odgovarajućeg životnog standarda narodima poslijeratne Europe spomenuta je prvi put na zasjedanju Savjetodavnog odbora VE još Godine Parlamentarna skupština VE je usvojila Preporuku 28 (1950) kojom poziva na izradu Europskog zakonika o socijalnoj sigurnosti. Dvije godine kasnije, dok je Vijeće stručnjaka za socijalnu sigurnost VE još uvijek radilo na izradi Europskog zakonika, Međunarodna organizacija rada (u daljnjem tekstu: MOR), kao specijalizirano tijelo unutar Ujedinjenih naroda, proizvelo je Konvenciju 102 o najnižim standardima socijalne sigurnosti (1952.). VE prihvaća spomenutu Konvenciju kao predložak za izradu Europskog zakonika, pa su najniži standardi propisani Europskim zakonikom gotovo jednaki kao oni propisani Konvencijom 102, ali istodobno uz Europski zakonik dodaje Protokol koji određuje viši stupanj najnižih standarda socijalne sigurnosti, sa svrhom da ga potpišu države koje su u mogućnosti svojim građanima pružiti nešto viši stupanj socijalne sigurnosti od onog propisanog Europskim zakonikom ili Konvencijom 102 MOR. U odnosu na navedeno, možemo reći da se svjetskim najnižim standardima smatraju oni propisani Konvencijom 102 MOR, koji su za područje Europe potvrđeni Europskim zakonikom, ali europskim najnižim standardima smatraju se tek standardi propisani Protokolom uz Europski zakonik. Standardi propisani Revidiranim europskim zakonikom se također smatraju europskima, ali samo u teoriji jer se ne primjenjuju (nema dovoljno potpisa i ratifikacija za stupanje na snagu jer su propisani standardi previsoki i za razvijene države). Stupanje na snagu i stanje primjene u državama članicama VE. Europski zakonik o socijalnoj sigurnosti (1964.) (u daljnjem tekstu: Europski zakonik) propisuje najniže standarde socijalnog osiguranja/sigurnosti 2 na području država članica VE 3. Sastavljen je u Strasbourgu te ponuđen državama članicama VE na potpisivanje, a državama nečlanicama na pristupanje, počevši od 16. travnja Stupio je na snagu 17. ožujka 1968., nakon što je položena treća isprava o ratifikaciji. Istodobno je sastavljen i ponuđen na potpisivanje i Protokol uz Europski zakonik o socijalnoj sigurnosti (1964.) (u daljnjem tekstu: Protokol) koji nije samostalan instrument već je nastavna pertinencija Europskog zakonika u odnosu na države koje su ga potpisale. On određuje viši stupanj najnižih standarda od onog propisanog Europskim zakonikom, te države potpisnice Europskog zakonika mogu odlučiti hoće li potpisati i Protokol uz Europski zakonik, ovisno o tome koji stupanj socijalne sigurnosti su sposobne pružiti svojim stanovnicima. Europski zakonik primjenjuje 20 država od ukupno 46 država članica VE. 67

4 Države koje su ga do kolovoza (do izrade ovog članka) potpisale i ratificirale, te ga primjenjuju, su sljedeće: Belgija - stupio na snagu 1970., Cipar , Češka Republika , Danska , Estonija , Francuska , Njemačka , Grčka , Irska , Italija , Luksemburg , Nizozemska , Norveška , Portugal , Slovenija , Španjolska , Švedska , Švicarska , Turska ,Velika Britanija Od navedenih država, Protokol uz Europski zakonik primjenjuje njih samo sedam: Belgija , Njemačka , Luksemburg , Nizozemska , Norveška , Portugal i Švedska Uz izuzetak Portugala, radi se o bogatim državama s jakim sustavima socijalne sigurnosti/osiguranja, pa je moguće zaključiti da pružanje većeg stupnja minimalnih standarda socijalne sigurnosti predstavlja problem za većinu država članica VE. Također proizlazi da početak primjene pada većinom u razdoblju između i godine, uz izuzetak Portugala koji počinje primjenjivati europske standarde tek Nakon Protokol je potpisala samo Češka Republika (2000.), ali ga do sada još nije ratificirala. Osim navedenih instrumenata postoji i Europski zakonik o socijalnoj sigurnosti (revidirani) (u daljnjem tekstu: Revidirani zakonik), sastavljen u Rimu i otvoren za potpisivanje 6. studenog 1990., koji se za sada ne primjenjuje. Za stupanje na snagu Revidiranog zakonika potrebno je da ga ratificiraju barem dvije države, ali to se do danas nije dogodilo pa on još uvijek nije stupio na snagu. Potpisalo ga je 14 država u razdoblju od do 1993., ali iz činjenice da ga do danas niti jedna nije ratificirala proizlazi da su njime najniži standardi socijalne sigurnosti postavljeni vrlo visoko i da su nedostižni većini europskih država, vjerojatno zbog svjetske tendencije osiromašivanja svih sustava socijalne sigurnosti. Europski zakonik o socijalnoj sigurnosti struktura. Europski zakonik i Protokol uz Europski zakonik predstavljaju niz pravila o najnižnim standardima socijalne sigurnosti, te se smatraju instrumentima minimalne harmonizacije sustava država ugovornica. Opće odredbe uređuju način izbora Dijelova koje će primjenjivati pojedina država ugovornica između mogućih devet od kojih se svaki odnosi na različit osigurani slučaj (Dijelovi od II. do X.). Država koja želi potpisati Europski zakonik ne mora se odlučiti da ga primjenjuje u cijelosti, već mora izabrati šest Dijelova koji se odnose na osigurane slučajeve, a pri tom se Dio koji se odnosi na zdravstvenu zaštitu (Dio II) računa kao dva Dijela, a Dio koji se 2 Izraz»social security«moguće je prevesti kao»socijalna sigurnost«ili kao socijalno osiguranje, ovisno o materiji na koju se odnosi, a primjenjuje se kao opći izraz (naslovi, kategorije, i sl.). Specifičniji izraz za socijalno osiguranje u engleskom jeziku je»social insurance«, ali on se vrlo rijetko koristi, a gotovo nikada u naslovima ili za označavanje općih kategorija sustava.»social security«se prevodi kao»socijalno osiguranje«kad se odnosi na sustave financirane doprinosima osiguranika, koji su ostvarili pravo na osiguraničko svojstvo na temelju radnog odnosa ili samostalne djelatnosti.»social security«se prevodi kao»socijalna sigurnost«kad se radi o sustavima koji obuhvaćaju sve državljane (strance i radnike migrante pod određenim uvjetima) bez obzira jesu li u radnom odnosu, a financiraju se iz državnog proračuna isključivo putem poreza.»social security«se prevodi kao»socijalno osiguranje«i onda kad se radi o tzv.»mješovitim sustavima«koji se financiraju djelomično iz sredstava doprinosa a djelomično iz državnog proračuna putem općih poreza građana. Ipak u većini mješovitih sustava preteže načelo osiguranja kao temelj sustava, pa ih u nekoj najopćenitijoj podjeli smatramo sustavima osiguranja. Primjerice, u Hrvatskoj mirovinski i zdravstveni sustav smatramo sustavom osiguranja (bez obzira na to što se zapravo radi o mješovitim sustavima) jer su utemeljeni na doprinosima osiguranika, dok je za razliku od toga sustav doplatka za djecu je utemeljen isključivo na načelu socijalne sigurnosti financira se putem poreza iz državnog proračuna, ostvaruje se prema načelu državljanstva (uz određene iznimke), te podliježe cenzusu prihoda. Kada se radi o prijevodu naslova»europen Code of Social Security«u Hrvatskoj dogovorno koristimo izraz»socijalna sigurnost«jer se taj instrument VE odnosi istodobno na sve tipove sustava i podsustava, na one koji su uspostavljeni na načelu osiguranja, kao i na one uspostavljene na načelu sigurnosti. 3 Stanje država članica VE u kolovozu država: Albanija, Andora, Armenija, Austrija, Azerbejdžan, Belgija, Bosna i Hercegovina, Bugarska, Hrvatska, Cipar, Češka Republika, Danska, Estonija, Finska, Francuska, Đorđija, Njemačka, Grčka, Mađarska, Island, Irska, Italija, Latvija, Lihtenštajn, Litvanija, Luksemburg, Malta, Moldova, Monako, Nizozemska, Norveška, Poljska, Portugal, Rumunjska, Rusija, San Marino, Srbija i Crna Gora, Slovačka, Slovenija, Španjolska, Švedska, Makedonija, Turska, Ukrajina, Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske. 68

5 odnosi na starost (Dio V.) računa se kao tri Dijela. Svaki Dio koji se odnosi na pojedini osigurani slučaj određuje najnižu razinu osobnog obuhvata, odnosno najniži postotak radnika ili stanovnika koji moraju biti obuhvaćeni odnosnim podsustavom. Prije nego država koja želi potpisati Europski zakonik izabere koje će osigurane slučajeve, odnosno Dijelove, primjenjivati, mora pružiti dokaz o određenoj najnižoj pokrivenosti svojih stanovnika ili osiguranika tim podsustavom. Osigurani slučajevi uređeni su Dijelovima od II do X.: Dio II Zdravstvena zaštita, Dio III. Davanja za slučaj bolesti, Dio IV. Davanja za nezaposlenost, Dio V. Davanja za starost, Dio VI. Davanja za slučaj ozljede na radu i profesionalne bolesti, Dio VII. Obiteljska davanja, Dio VIII. Davanja za majčinstvo, Dio IX. Davanja za invalidnost, te Dio X. Davanja za nadživjele članove obitelji. Svaki od navedenih Dijelova sadrži najniže standarde koji se odnose na: - sadržajni obuhvat određen je osigurani slučaj koji mora biti pokriven; - osobni obuhvat određene su kategorije i najniži postotak osoba koje moraju biti obuhvaćene svakim pojedinačnim podsustavom; - uvjete za ostvarivanje prava na davanja postavljena su ograničenja na uvjete koji se traže za ostvarivanje prava na davanja (neka ograničenja su postavljena vrlo široko, kao npr., u Dijelu IV., koji se odnosi na davanja za nezaposlenost i u kojem se kao uvjet za davanja propisuje» razdoblje koje se smatra potrebnim kako bi se spriječila zlouporaba.«, dok su neka druga ograničenja preciznija, kao npr., u Dijelu V., koji se odnosi na davanja za starost i koji propisuje da najkraće razdoblje za stjecanje prava ne smije prelaziti 15 godina uplaćivanja doprinosa ili zaposlenja); - oblik davanja obročni ili jednokratni, novčani ili u naravi; - način određivanja obročnog novčanog davanja (Dio XI.) - predviđena su tri alternativna načina: prvi, na temelju plaća ili dohotka ostvarenog prije nastupa osiguranog slučaja; drugi, na temelju paušalne svote; i treći, na temelju cenzusa prihoda. Navedeni načini uređeni su člancima 65., 66. i 67., a Dijelovi koji se odnose na pojedine osigurane slučajeve (od II. do X.) upućuju na primjenu Dijela XI. s tablicom u odnosu na metodu određivanja svote davanja za potrebe primjene najnižeg standarda visine davanja; - razdoblje korištenja davanja utvrđeno je najkraće obavezno razdoblje korištenja davanja (npr., u odnosu na starosnu mirovinu, to je»za vrijeme trajanja osiguranog slučaja«, što znači doživotno, a u odnosu na neka druga davanja razdoblje korištenja određeno je u tjednima); - razdoblje čekanja neke države primjenjuju razdoblje čekanja prije početka isplate davanja (najčešće je to slučaj s početkom isplate naknade za bolovanje ili davanja za nezaposlenost), pa neki Dijelovi Europskog zakonika vremenski ograničavaju spomenuto razdoblje. Europski zakonik i Protokol ne odnose se na socijalnu skrb (osigurani slučaj siromaštva ili nužde). Možemo reći da je pažnja usmjerena prema sustavima socijalnog osiguranja, iako se Europski zakonik odnosi i na neke podsustave utemeljene na načelu socijalne sigurnosti koji pružaju davanja na temelju cenzusa prihoda. Određivanje obročnih davanja. Dio XI u člancima od 65. do 67. opisuje tri načina na koja je moguće odrediti obročna davanja, a države ugovornice mogu birati jedan između ta tri modela. Sva tri načina jamče podjednaki stupanj socijalne sigurnosti, a izbor pojedine države ovisi o tome koja metoda izračuna je najbliža njezinom sustavu. Dio XI moguće je primijeniti na države koje primjenjuju: 1. sustav obročnih davanja koja su utemeljena na prethodno ostvarenim plaćama ili dohotku, ili 2. na paušalnom iznosu, ili 3. na cenzusu prihoda. Najniže svote davanja temelje se na standardnom korisniku davanja. Definicija standardnog korisnika razlikuje se ovisno o osiguranom slučaju. To je muškarac sa ženom i dvoje djece u slučaju davanja za bolest, nezaposlenost, ozljedu na radu i invalidnost. A za slučaj davanja za starost, to je muškarac sa ženom u dobi za odlazak u starosnu mirovinu. U slučaju davanja za nadživjele članove obitelji, to je udovica s dvoje djece. Za slučaj davanja za majčinstvo, to je žena koja nosi dijete. Navedena rješenja proizlaze iz tipičnog modela 69

6 obitelji u vremenu u kojem je nastao Europski zakonik, te iz činjenice da su 50. godina prošlog stoljeća prava većina žena i djece proizlazila posredno iz prava hranitelja obitelji 4. Osnovna davanja, kao npr. starosna mirovina, davanje za nezaposlenost, invalidska mirovina, povećavaju se dodacima za uzdržavane članove obitelji (ženu i djecu). Zbog toga pri utvrđivanja i usporedbe razine davanja, treba uzeti u obzir i te dodatke (u Hrvatskoj je to samo doplatak za djecu). Europski zakonik je također morao uzeti u obzir i znatne razlike u životnom standardu između država ugovornica, a istodobno to nije moglo biti izraženo u eurima ili dolarima, već parametrima koji određuju stupanj životnog standarda. Navedeno uređuju tri spomenuta modela određivanja davanja, pa se davanja temelje na prethodnim plaćama ili dohotku, plaći kvalificiranog muškog zaposlenika koji obavlja manualne poslove, prosječnu plaću svih zaposlenika u državi ugovornici, itd. Tako određena davanja ne smiju biti niža od postotaka utvrđenih posebnom tablicom, koja obuhvaća sve osigurane slučajeve i tipične korisnike davanja. Zajedničke odredbe. Dio XII. sadrži najniže standarde koji se odnose na sve osigurane slučajeve određene poglavljima od II. do X., i to u pogledu: mogućnosti obustave davanja (privremeno, za vrijeme boravka korisnika izvan države u kojoj ima redovito prebivalište, ili trajno, u slučaju zlonamjernog stjecanja ili prijevare), omogućavanja prava na žalbu, načina financiranja sustava socijalne sigurnosti koje ne smije predstavljati pretjerani teret za osiguranike (doprinosima i/ili putem poreza), odgovornost države za upravljanje sustavom na način da se omogući sudjelovanje predstavnika osiguranika, poslodavaca i javne vlasti. Mješovite odredbe. Dio XIII. određuje da se Europski zakonik ne primjenjuje na osigurane slučajeve koji su nastupili prije njegova stupanja na snagu u pojedinoj državi ugovornici. Uspostavlja obvezu država ugovornica da dostavljaju nacionalna izvješća na redovitoj osnovi putem kojih VE može nadzirati primjenu Europskog zakonika i Protokola. O konačnim izvješćima odluku donosi Vijeće ministara, te ako smatra da država ugovornica ne ispunjava preuzete obveze, poziva ju da poduzme odgovarajuće mjere radi pravilne primjene spomenutih instrumenata. Dio XIV. odnosi se na postupak ratifikacije, mogućnost pristupanja država koje nisu članice VE (članice sklapaju, a nečlanice pristupaju) 5, te na postupak otkazivanja Europskog zakonika. Protokol uz Europski zakonik struktura. Protokol povećava razinu najnižih standarda predviđenih Europskim zakonikom. Sadrži četiri odjeljka, i to: I. odjeljak. Ovaj odjeljak sadrži izmjene nekih odredaba Europskog zakonika. Izmjenama se postiže povećanje nekih standarda, kao što je stupanj osobnog obuhvata (primjerice, Europski zakonik definira pojam»djeteta«kao osobe od 15 godina, dok Protokol određuje granicu od 16 godina života). Protokol povećava postotak osoba obuhvaćenih osiguranjem, snižava razdoblja osiguranja potrebna za ostvarivanje prava, produžuje razdoblja korištenja davanja, skraćuje tzv. razdoblja čekanja. Ono što je najvažnije, povećava najniže svote davanja u novoj tablici koja se primjenjuje umjesto tablice u Dijelu XI. Europskog zakonika. II. odjeljak određuje da države ne mogu potpisati i ratificirati Protokol, a da nisu potpisale i ratificirale Europski zakonik. III. i IV. odjeljak sadrže odredbe o stupanju na snagu. Nacionalna izvješća. Postupak kontrole primjene spomenutih instrumenata VE u nacionalnom zakonodavstvu važan je zbog kontrole primjene postojećeg zakonodavstva, ali također predstavlja okvire do kojih se mogu kretati izmjene tog zakonodavstva. Zato je važno, pri predlaganju izmjena pravnih propisa s područja socijalnog osiguranja, voditi brigu o tome jesu li predložene mjere u skladu s najnižim svjetskim 4 U današnje se vrijeme susrećemo s izmijenjenom strukturom obitelji, a to se posebno odnosi na članove obitelji koji se sami uzdržavaju. Navedeno je uzeto u obzir pri izradi Revidiranog zakonika o socijalnom osiguranju (1990.), koji je moderna verzija Europskog zakonika o socijalnom osiguranju.. 5 Do sada Europskom zakoniku nije pristupila nijedna država nečlanica. 70

7 ili europskim standardima koje se država obvezala primjenjivati. Države koje su potpisale i ratificirale Europski zakonik sa ili bez Protokola, dostavljaju uz nacionalno izvješće i svoje nacionalno zakonodavstvo prevedeno na engleski ili francuski jezik radi uvida. Izvješća se šalju generalnom sekretaru VE, a on može od države ugovornice zatražiti dodatne podatke ako to smatra potrebnim za ocjenu. Generalni sekretar VE prosljeđuje izvješće s dodacima generalnom direktoru MOR-a, koji potom izvješće prosljeđuje Vijeću stručnjaka MOR za primjenu konvencija i preporuka, koje onda donosi ocjenu usklađenosti nacionalnog zakonodavstva s instrumentom VE koji dotična država primjenjuje. Spomenuto Vijeće stručnjaka sastavljeno je od 20 najpoznatijih svjetskih stručnjaka za područje socijalnog osiguranja. Neki su profesori, suci i bivši vladini dužnosnici poznati po znanju i objektivnosti. Zaključci Vijeća stručnjaka MOR-a vraćaju se generalnom sekretaru VE, koji ih dostavlja na raspravu Vijeću stručnjaka za socijalnu sigurnost VE (sada se to vijeće naziva»europsko vijeće stručnjaka za instrumente kojima se određuju standardi«), a sastavljeno je od viših po položaju predstavnika ministarstava država članica VE i promatrača iz drugih međunarodnih organizacija, npr., iz Europske Unije. Nakon što su raspravljena, izvješća se nadalje dostavljaju Vijeću ministara VE na potvrdu (odlučivanje dvotrećinskom većinom). U slučaju negativne odluke, Vijeće ministara izrađuje za državu ugovornicu preporuku kojom traži odgovarajuće izmjene zakonodavstva. Hrvatska i najniži standardi socijalne sigurnosti. Već je navedeno da Hrvatska primjenjuje Europsku socijalnu povelju (iako bez članka 12.) i Konvenciju MOR 102. Unutar Konvencije 102 Hrvatska ne primjenjuje Dio VII. koji se odnosi na obiteljska davanja, kao ni Dio IX., koji se odnosi na invalidska davanja. Spomenute dijelove je isključila iz primjene još bivša Jugoslavija koja je tu Konvenciju sklapala, i to u skladu s člankom 2. te Konvencije, koji omogućuje ograničenu primjenu Konvencije. Bez obzira na činjenicu što nije ugovorna stranka Europskog zakonika ni Protokola uz Europski zakonik, Hrvatska je u godini u sklopu suradnje između tadašnjeg Ministarstva rada i socijalne skrbi i Vijeća Europe izradila probno, tzv. nulto, izvješće o mogućnosti primjene Europskog zakonika s Protokolom u hrvatskom zakonodavstvu o socijalnom osiguranju (mirovinsko, zdravstveno, nezaposlenost, doplatak za djecu). Izvješće je završeno u godini, a dio koji se odnosi na mirovinsko osiguranje izrađen je u Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, prema općem upitniku koji inače redovito koriste države ugovornice koje primjenjuju navedene instrumente VE. Probno izvješće Hrvatske za razdoblje 1999./2000. Izvješće se izrađuje na engleskom ili francuskom jeziku, na temelju opširnog tipskog upitnika, te je tehnički komplicirano za izradu, između ostalog i zbog nesklada između statističkih podataka na kojima se temelji Europski zakonik i statističke metodologije u Hrvatskoj. Proba je obuhvaćala u to vrijeme novi Zakon o mirovinskom osiguranju (»Narodne novine«broj 102/98) i sve relevantne propise. Također, radi probnog izračuna nekim se davanjima iz mirovinskog osiguranja pribraja doplatak za djecu (sva davanja osim davanja za starost), te je taj doplatak određen prema novom Zakonu o doplatku za djecu koji se primjenjuje od 1. siječnja godine 6. Na taj način je probno ispitana usklađenost novijeg hrvatskog zakonodavstva s najnižim standardima VE. U nastavku je dan kratak pregled osnovnih značajki onih poglavlja koja se odnose na davanja iz mirovinskog osiguranja i doplatka za djecu. Dio izvješća koji se odnosi na zdravstveno osiguranje i zdravstvenu zaštitu, te na davanja za nezaposlenost izrađen je u nadležnim tijelima i nositeljima. Europski zakonik i Protokol uređuju minimalni standard socijalne sigurnosti u odnosu na: - minimalnu pokrivenost stanovništva pojedinim podsustavom - minimalne uvjete za ostvarivanje prava 6 Što se tiče posebnog Dijela Europskog zakonika koji se odnosi na doplatak za djecu, izvješće je sastavio tada nadležni Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži. 71

8 - minimalnu visinu prihoda potrebnih za život nakon prestanka privređivanja ili nakon smrti hranitelja obitelji (visina davanja u odnosu na plaću) - minimalnu količinu sredstava za financiranje pojedinog sustava ili podsustava, izraženu kao odnos između ukupno uplaćenih sredstava doprinosa ili poreza osiguranika, i ukupno isplaćenih davanja, obje veličine promatrane u jednoj godini. Davanje za starost. Osigurani slučaj je definiran kao «život nakon određene dobi». Europski zakonik okvirno određuje da bi starosna mirovina trebala biti osigurana najkasnije s navršenih 65 godina života. Spomenutu dob moguće je povećati samo ako država ugovornica može dokazati da radno aktivnih stanovnika u toj ili starijoj dobi ima više od 10% u odnosu na ukupno stanovništvo starije od 15 godina. Primjerice, dob za starosnu mirovinu moguće bi bilo povećati na 68 godina ako bi ukupan broj radno-aktivnih stanovnika u dobi od 68 godina ili u starijoj dobi bio veći od 10% u odnosu na broj stanovnika u dobi od 15 do 67 godina. Različito od toga, Protokol ograničava dob za starosnu mirovinu u svim slučajevima na najviše 65 godina života. Europski zakonik propisuje da je nacionalnim zakonodavstvom moguće predvidjeti obustavu davanja za vrijeme ponovnog zapošljavanja osobe koja je već ostvarila pravo na starosnu mirovinu, ili se starosna mirovina može djelomično isplaćivati ovisno o cenzusu prihoda ako se radi o doprinosnim sustavima (sustav mirovinskog osiguranja), ili o cenzusu prihoda i imovine ako se radi o nedoprinosnim sustavima (sustav socijalne sigurnosti). U državama ugovornicama koje primjenjuju sustav mirovinskog osiguranja, pokrivenost zaposlenog stanovništva sustavom davanja za starost mora biti najmanje 50% (Protokol 80%), ali 20% ako se sustav primjenjuje na šire kategorije stanovništva (Protokol 30%); ako se primjenjuje ovisno o cenzusu prihoda, tada moraju biti obuhvaćene sve osobe koje ispunjavaju uvjet cenzusa prihoda. Davanje za starost ne smije se isplatiti u obliku jednokratne isplate, već se mora isplaćivati kao obročno davanje, i to tijekom trajanja osiguranog slučaja, odnosno, doživotno. Ako se sustav temelji na najdužem razdoblju osiguranja zaposlenika, ono ne smije prelaziti 30 godina uplaćivanja doprinosa, a ako se temelji na najkraćem razdoblju, mirovina se ostvaruje s najviše 15 godina uplaćivanja doprinosa. Način određivanja svih davanja, pa tako i davanja za starost, propisan je Dijelom XI. Standardi za obračunavanje obročnih davanja. Standardni osiguranik, koji će postati standardnim korisnikom mirovine, određen je na različit način, ovisno o vrsti sustava koji pojedina država primjenjuje, pomoću tri članka, od 65. do 67. Članak 65. primjenjuje se na sustave u kojima davanja ovise o prethodno ostvarenim plaćama, članak 66. primjenjuje se na sustave koji predviđaju paušalne svote davanja neovisno o prethodno ostvarenim plaćama, te članak 67. koji se primjenjuje na sustave koji davanja uvjetuju cenzusom prihoda. U izvješću Hrvatske, s obzirom na sustav u kojem mirovine ovise o prethodnim plaćama, probni izračun davanja temeljio se na standardnom korisniku iz članka 65. Članak 65. određuje da izvješće treba temeljiti na plaći kvalificiranog manuelnog radnika (muškarca), pa je za hrvatsko izvješće, a na temelju podataka Hrvatskog statističkog zavoda, bio izabran kvalificirani radnik iz grane građevinarstva, računajući da su to gotovo isključivo muškarci i da ih se prema članku 65. stavku 7. može smatrati tipičnima. Kao temelj za određivanje davanja uzeta je prosječna plaća takvog radnika ostvarena u godini koja neposredno prethodi godini ostvarivanja prava na mirovinu (2.323,43 kn u godini, pravo od 1. siječnja 2000.). Na tako određenu»standardnu«plaću primjenjuju se formule za određivanje svih vrsta mirovina prema hrvatskim propisima o mirovinskom osiguranju. Svim mirovinama, osim starosnoj, dodaje se doplatak za dvoje djece. Zatim se određuje odnos između dobivene mirovine s doplatkom za djecu i plaće standardnog radnika s doplatkom za djecu u postotku, te se navedeni postotak uspoređuje s najnižim standardima određenima Europskim zakonikom i Protokolom (tablice). Davanja za nesreće na poslu. U Hrvatskoj su sva davanja za kratkoročnu nesposobnost za rad, bez obzira na to 72

9 je li uzrokovana bolešću ili ozljedom ili profesionalnom bolešću ili ozljedom na radu, predviđena sustavom zdravstvenog osiguranja (novčana davanja naknada plaće za vrijeme bolovanja) i zdravstvene zaštite (davanja u naravi liječenje, proteze, lijekovi, medicinska rehabilitacija), a za dugoročnu nesposobnost za rad, odnosno, za invalidnost, kao i za slučaj smrti uslijed bolesti ili ozljede ili profesionalne bolesti ili ozljede na radu, davanja su predviđena u sklopu mirovinskog osiguranja (pravo na profesionalnu rehabilitaciju, invalidska mirovina za profesionalnu invalidnost, invalidska mirovina za punu invalidnost, obiteljska mirovina), s time da su u slučaju profesionalne bolesti ili ozljede na radu uvjeti za ostvarivanje prava povoljniji, a davanja određena u većoj svoti od davanja koja nisu posljedica nesreće na poslu ili profesionalne bolesti 7. Europskim zakonikom su nabrojena prava: na liječenje, na davanje za privremenu spriječenost za rad, na davanja za trajnu potpunu ili djelomičnu nesposobnost za rad, te davanja za slučaj smrti hranitelja obitelji. Nije definiran osigurani slučaj nesreće na poslu ili profesionalne bolesti, to je prepušteno nacionalnim zakonodavstvima. U tom smislu države ugovornice također same odlučuju hoće li uključiti ili isključiti nesreću koja je nastala na putu na posao ili na povratku s posla. Europski zakonik određuje da moraju biti obuhvaćene samo zaposlene osobe, dok samostalni djelatnici 8 ne moraju biti obuhvaćeni. Države ugovornice moraju jamčiti pokrivenost od najmanje 50% zaposlenih osoba (protokol 80%), kao i njihovih obitelji za slučaj smrti hranitelja obitelji, a to su supruge sa djecom mlađom od 15 godina ili starijom ako se nalaze na školovanju. Protokol pomiče dobnu granicu za djecu na 16 godina, te uključuje, uz djecu koja se nalaze na redovitom školovanju, i djecu koja se nalaze na praktičnom radu ili su postala nesposobna za rad prije 18. godine života. Davanja za trajan i djelomičan gubitak sposobnosti za rad mogu se umanjiti ovisno o postotku smanjene sposobnosti za rad. Za slučaj smrti hranitelja obitelji ili smanjene sposobnosti za rad manjeg stupnja, moguće je davanje podmiriti jednokratnom isplatom, uz mogućnost kontrole ulaganja sredstava, koje ne smije biti samo za rješavanje tekućih problema, već mora biti uloženo na način da trajno daje određenu korist. Uvjet za davanja ne smije biti razdoblje staža osiguranja ili prebivanja. Također, svaka država ugovornica snosi davanja za nesreću na poslu koja je nastala, ili za profesionalnu bolest koja se pojavila, na njezinom teritoriju (ius soli), osim ako drugačije nije određeno nekim od instrumenata koordinacije koji se odnosi na radnike migrante (neposredno primjenjivi dvostrani ili višestrani ugovori o socijalnom osiguranju). Obiteljsko davanje. U Hrvatskoj to je samo doplatak za djecu. Osigurani slučaj je financijska odgovornost za uzdržavanje djece. Dijete je osoba mlađa od 15 godina ili u dobi za prestanak školovanja (Protokol do 16 godina ili do 18 godina ako je na školovanju, na praktičnom radu ili je dijete nesposobno za rad). Pravo na davanje ne ostvaruje dijete već odrasla osoba za dijete. Doprinosni sustavi (kao što je to bio stari sustav doplatka za djecu do godine) moraju obuhvaćati najmanje 50% zaposlenika (Protokol 80%). Nema odredaba o sustavima u kojima se pravo temelji na prebivalištu. Davanje za invalidnost. Osigurani slučaj određen je kao trajna nesposobnost za obavljanje djelatnosti na osnovi koje se ostvaruje zarada (nesposobnost za bilo kakav plaćeni rad, a ne samo za poslove koje je osiguranik obavljao prije nastanka osiguranog slučaja). Odluka o najnižem stupnju nesposobnosti koja se traži za ostvarivanje prava na davanje prepuštena je svakoj državi ugovornici. (Protokol određuje da najniži stupanj nesposobnosti za ostvarivanje prava na davanje ne smije biti veći od 2/3.) 7 Za razliku od toga, u većini zapadnoeuropskih država postoji posebni sustav davanja za nesreće na poslu, kojim su obuhvaćena i kratkoročna i dugoročna davanja, a neki takvi sustavi obuhvaćaju i naknadu štete koja je nastala kao posljedica nesreće na poslu (odštetne rente). 8 Ovdje se izraz samostalni djelatnici odnosi na radno-aktivne osobe koje nisu zaposlene, a svojim radom ostvaruju prihod. U najširem smislu ovaj izraz obuhvaća i samostalne poljoprivrednike. 73

10 Doprinosni sustavi moraju obuhvaćati najmanje 50% zaposlenika (Protokol 80%), ili 20% stanovnika (Protokol - 30%) ili sve osobe koje ispunjavaju uvjet cenzusa prihoda (ako država ugovornica primjenjuje takav sustav). Davanje se mora obročno plaćati i traje za vrijeme trajanja osiguranog slučaja. Dopušteno je preračunavanje invalidske mirovine u starosnu mirovinu (navedeno se primjenjuje u nekim državama ugovornicama) ili prestanak prava na invalidsku mirovinu nakon ponovne uspostave radne sposobnosti. Pravo na punu mirovinu u sustavima koji se temelje ne osiguranju zaposlenika stječe se nakon najviše 15 godina doprinosa ili 10 godina prebivanja. U sustavima koji obuhvaćaju širi krug osiguranika najviši uvjet razdoblja doprinosa treba biti tri godine. Djelomična mirovina se ostvaruje s najviše pet godina doprinosa u sustavima osiguranja zaposlenika, a u sustavima koji obuhvaćaju širi krug osiguranika nakon tri godine uplaćivanja doprinosa. Ovakav sustav pune ili djelomične mirovine može biti zamijenjen mirovinom koja je umanjena za 10% od mirovine određene na temelju Dijela XI. Europskog zakonika, i to nakon pet godina uplaćivanja doprinosa, ili zaposlenja, ili prebivanja. Protokol uz Europski zakonik nameće državama ugovornicama dodatne obveze u pogledu olakšavanja profesionalne rehabilitacije i ponovnog zapošljavanja invalida rada kroz institute propisa o zapošljavanju invalida rada, prekvalifikacije i seobe u druga područja države ugovornice u kojima ima odgovarajućih poslova. Davanje nadživjelim članovima obitelji. Osigurani slučaj je smrt hranitelja obitelji, koji ostavlja suprugu i/ili djecu bez sredstava za život. Davanje se isplaćuje u obročnim svotama, ali države ugovornice mogu nacionalnim zakonodavstvom propisati da udovica nema pravo na davanje ako je sposobna uzdržavati se. Davanja pripadaju za vrijeme trajanja osiguranog slučaja. Za udovice to znači da pravo traje doživotno ili do sklapanja novog braka. Pravo na davanje također prestaje i u slučaju kada udovica počne živjeti u izvanbračnoj zajednici s drugim muškarcem. Krug zaštićenih osoba obuhvaća: u sustavima osiguranja zaposlenika najmanje 50% (Protokol 80%) supruga i djece hranitelja obitelji, a u sustavima koji obuhvaćaju šire kategorije stanovništva 20% (Protokol 30%) svih stanovnika, ili sve osobe koje ostvaruju pravo na temelju cenzusa primanja u državama ugovornicama koje primjenjuju takav sustav. Uvjeti koji se odnose ne umrlog hranitelja obitelji su sljedeći: u sustavima koji se temelje na osiguranju zaposlenika puna mirovina se ostvaruje uz uvjet da je umrli hranitelj obitelji navršio razdoblje od 15 godina uplate doprinosa ili 10 godina prebivanja. Puna mirovina za osobe koje su obavljale gospodarsku djelatnost pripada nakon tri godine uplate doprinosa. Za djelomičnu mirovinu (misli se na minimalne uvjete) u sustavu osiguranja zaposlenika potrebno je razdoblje od pet godina doprinosa ili tri godine u sustavima koji obuhvaćaju šire kategorije stanovništva. Ovakav sustav pune ili djelomične mirovine može biti zamijenjen mirovinom koja je umanjena za 10% od mirovine određene na temelju Dijela XI. Europskog zakonika, i to nakon pet godina uplaćivanja doprinosa ili zaposlenja ili prebivanja. Udovici bez djece može se propisati uvjet najkraćeg trajanja braka kao uvjet za stjecanje prava na davanja. Dijete je osoba mlađa od 15 godina ili u dobi za prestanak školovanja (Protokol pravo pripada najmanje do 16 godina ili, do 18 godina ako se dijete nalazi na školovanju, na praktičnom radu ili ako je nesposobno za rad). Protokol uz Europski zakonik ukida osobni obuhvat koji bi se odnosio na osobe koje ispunjavaju uvjet cenzusa prihoda za davanja. U državama koje primjenjuju takav sustav mirovinskih davanja, Protokol određuje da takvim sustavom mora biti pokriveno 50% ekonomski aktivnog stanovništva ili 30% svih stanovnika. Zaključci stručnjaka VE. Nakon razmatranja hrvatskog probnog izvješća, tim stručnjaka VE izradio je pisane zaključke o usklađenosti hrvatskog sustava socijalnog osiguranja s Europskim zakonikom i Protokolom uz Europski zakonik. Ovdje izdvajamo ocjenu uskla- 74

11 đenosti hrvatskog sustava mirovinskog osiguranja. Prema mišljenju stručnjaka VE, hrvatsko mirovinsko osiguranje ne zadovoljava europskim minimalnim standardima u sljedećim dijelovima: 1. U odnosu na Europski zakonik i Protokol - uvjet staža za invalidsku mirovinu - da je 1/3 radnog vijeka pokrivena mirovinskim stažem ne zadovoljava jer Europski zakonik propisuje minimalno razdoblje od pet godina staža osiguranja kao uvjet za invalidsku mirovinu - prijelazni uvjet mirovinskog staža za ostvarivanje prava na starosnu mirovinu koji je od godine do godine veći od 15 godina mirovinskog staža, odnosno smanjuje se počevši od 20 prema 15 godina mirovinskog staža, a prema Europskom zakoniku minimalni standard je 15 godina staža (tom će uvjetu Hrvatska udovoljiti tek godine nakon isteka prijelaznih uvjeta za starosnu mirovinu), - u drugom stupu mirovinskog osiguranja, iako je zakonom zajamčen minimum povrata uloženih sredstava po osobnom računu, nije zakonski definirano najniže davanje koje bi se moglo unaprijed teoretski izračunati (simulirati) i provjeriti u odnosu na minimalne standarde, pa je onemogućeno izvještavanje o kompatibilnosti davanja iz drugog stupa mirovinskog osiguranja s Europskim zakonikom i Protokolom; navedeno će se odraziti na izvještavanje o prvom stupu mirovinskog osiguranja, u odnosu na visinu osnovne mirovine za osiguranike koji će u budućnosti ostvarivati mirovinu iz drugog stupa, jer će svota osnovne mirovine biti premala u odnosu na europske standarde, a svota iz drugog stupa će ovisiti o neizvjesnim parametrima, kao što je, primjerice, pretpostavljeni gospodarski rast. 2. U odnosu samo na Protokol - isplata obiteljske mirovine za slučaj ozljede na radu ili profesionalne bolesti nije u skladu s Protokolom uz Europski zakonik zato što se prema hrvatskim propisima takva mirovina supružniku uopće ne isplaćuje ako je zaposlen. Prema članku 32. Protokola takva mirovina bi se morala isplaćivati, barem djelomično ili ovisno o cenzusu prihoda. 3. Rubne vrijednosti: - pokrivenost pučanstva mirovinskim osiguranjem je 31. prosinca godine 30,9% - dovoljno za Europski zakonik koji propisuje 20%, ali rubno za Protokol koji propisuje 30% pokrivenosti, - svota starosne mirovine propisana Europskim zakonikom za 30 godina mirovinskog staža treba iznositi 40% od zadnje plaće, a Protokol propisuje 45% - u Hrvatskoj starosna mirovina za 30 godina staža iznosi 36,8%, ali korisniku pripada najniža mirovina u visini od 46,9% od standardne plaće, pa to zadovoljava i Europski zakonik i Protokol, ali samo onda ako se u budućnosti taj odnos ne bi mijenjao, - mirovina za profesionalnu nesposobnost za rad na temelju 15 godina staža iznosi 39,5% od zadnje plaće, što nije dovoljno prema Europskom zakoniku (traži se 40%), a niti prema Protokolu (traži se 50%), ali korisniku pripada najniža mirovina koja iznosi 44,4%,što je dovoljno prema Europskom zakoniku, ali još uvijek nije dovoljno prema Protokolu. Tabela u nastavku prikazuje odnos između visine hrvatskih davanja iz mirovinskog osiguranja, sa i bez instituta najniže mirovine, i standarda visine davanja prema Europskom zakoniku i Protokolu. Hrvatska davanja zadovoljavaju kriterije Europskog zakonika jer standardnom hrvatskom radniku pripada najniža mirovina kod svih vrsta davanja. Također na temelju cenzusa prihoda (niske standardne plaće, koja je niža od prosječne plaće u državi, i mirovine određene od takve plaće) pripada doplatak za djecu, uz standardnu plaću i uz sve vrste davanja određene od takve plaće. Bez instituta najniže mirovine Hrvatska ne bi zadovoljila najniži standard visine starosne mirovine i invalidske mirovine za profesionalnu nesposobnost određen Europskim zakonikom, i to kada je osigurani slučaj posljedica bolesti ili ozljede izvan posla, kao ni kada je posljedica ozljede na radu ili profesionalne bolesti. Dakle, ono s čim smo se»provukli«su vrijednosti u pretposljednjem stupcu (najniža mirovina), a vrijednosti u posljednjem stupcu prikazuju stanje bez instituta najniže mirovine. Ako bi se u budućnosti ukinuo taj socijalno-zaštitni institut, Hrvat- 75

12 VRSTE DAVANJA I STANDARDNA OBITELJ Starosna mirovina - davanje je čista mirovina bez obiteljskih dodataka (promatra se korisnik bez obitelji) Invalidska mirovina zbog ozljede na radu ili profesionalne bolesti -davanje se sastoji od mirovine i doplatka za djecu (skraćeno: dd); promatra se četveročlana «standardna obitelj»: zaposleni muškarac je prvo osiguranik koji prima standardnu plaću, a potom korisnik mirovine pomoću koje uzdržava nezaposlenu ženu i dvoje djece; doplatak za dvoje djece standardnom radniku pripada uz plaću i uz mirovinu - opća nesposobnost - profesionalna nesposobnost Invalidska mirovina - davanje se sastoji od mirovine i dd (promatra se četveročlana obitelj uz plaću standardnog radnika i uz mirovinu standardnog korisnika pripada doplatak za djecu) - opća nesposobnost - profesionalna nesposobnost Obiteljska mirovina zbog ozljede na radu ili profesionalne bolesti davanje se sastoji od mirovine i dd (promatra se četveročlana obitelj koja je nakon smrti hranitelja obitelji postala tročlana udovica i dvoje djece - dd je pripadao uz plaću standardnog radnika prije smrti, a pripada i uz obiteljsku mirovinu) Obiteljska mirovina - davanje se sastoji od mirovine i doplatka za djecu (promatra se tročlana obitelj kao naprijed, te također pripada doplatak za djecu uz plaću standardnog osiguranika prije smrti, kao i uz obiteljsku mirovinu poslije njegove smrti) MIROVIN- SKI STAŽ za visinu davanja EUROPSKI ZAKONIK standard: davanje (+ dd) kao % od standardne plaće (+ dd) PROTOKOL standard: davanje (+ dd) kao % od standardne plaće (+ dd) HRVATSKO DA- VANJE pripada najniža mirovina davanje (+ dd) kao % od standardne plaće (+ dd) HRVATSKO DAVA- NJE redovna mirovina bi iznosila davanje (+ dd) kao % od standardne plaće (+ dd) 30 godina ,9 36,8 (!) kao za 40 godina ,7 58, ,8 45,6 (!) 15 godina , ,4 39,5 (!) kao za 40 godina ,4 59,6 kao za 21 godinu ,0 51,4 76

13 ska ne bi ispunjavala najniže standarde socijalne sigurnosti određene Europskim zakonikom, a oni su jednaki onima iz Konvencije 102 MOR, o najnižim standardima socijalne sigurnosti. Zaključak. Hrvatska može razmišljati o potpisivanju Europskog zakonika, ali bez Protokola. S druge strane, primjena Europskog zakonika ne bi donijela nikakve važne promjene u hrvatskom zakonodavstvu o mirovinskom osiguranju jer već primjenjujemo jednaki stupanj standarda na temelju primjene Konvencije 102 MOR. Ako se ipak iz političkih razloga odlučimo za potpisivanje Europskog zakonika, što se tiče mirovinskog osiguranja, ne moramo preuzeti obveze iz dijela koji se odnosi na davanja za invalidnost, jednako kao što takve obveze nije preuzela ni bivša Jugoslavija kad je potpisivala Konvenciju 102 MOR, koju je Hrvatska preuzela na temelju sukcesije međunarodnih ugovora. U odnosu na uvjet razdoblja osiguranja za starosnu mirovinu, koji ne smije prelaziti 15 godina, Hrvatska može potpisati Europski zakonik godine ili kasnije, kada će završiti prijelazno razdoblje u pogledu uvjeta za odlazak u starosnu mirovinu, određenih člankom 178. (bivši članak 179.) Zakona o mirovinskom osiguranju»narodne novine«102/98, 127/00, 109/01, 59/02, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04 i 92/05 (postupno smanjivanje minimalnog razdoblja osiguranja od 20 na 15 godina u prijelaznom razdoblju od do godine. Isti uvjet propisuje i Konvencija 102 MOR koju Hrvatska primjenjuje, ali nema upozoravajućih reakcija iz MOR, vjerojatno zato jer se radi samo o prijelaznom razdoblju čija intencija i jest uvođenje uvjeta od 15 godina mirovinskog staža, što je u skladu s člankom 29. Konvencije MOR i Europskog zakonika. U odnosu na nemogućnost izvještavanja o davanjima iz sustava individualne kapitalizacije (drugi stup), tvrdnja konzultanata VE je točna samo u dijelu koji se odnosi na probno izvještavanje, odnosno točno je da u trenutku izrade izvješća nije bilo moguće napraviti simulaciju za godina unaprijed, iz koje bi točno proizlazila svota osnovne mirovine iz prvog stupa i mirovine iz drugog stupa, čiji bi zbroj u budućnosti, ako Hrvatska potpiše Europski zakonik, podlijegao provjeri u odnosu na standard visine mirovine. Ipak, ista tvrdnja nije točna u slučaju stvarnog izvještavanja o visini mirovine jer se prava izvješća odnose uvijek na razdoblje koje je prošlo (na 1-2 godine unatrag), i za koje su se podaci dogodili pa su poznati kamate, gospodarski rast, i drugo. Na taj način bit će moguće izvijestiti o zbroju osnovne mirovine iz prvog stupa s mirovinom iz drugog stupa standardnog korisnika onda kada započne isplata tih mirovina i kada se na njih konkretno primijene svi pokazatelji. Temelj izvještavanja neće, naime, biti samo mirovina iz drugog stupa, već će upravo zbroj te mirovine i osnovne mirovine iz prvog stupa predstavljati ukupnu svotu mirovine iz obveznog mirovinskog osiguranja. U odnosu na potpisivanje Protokola, iz probnog izvješća jasno proizlazi da za Hrvatsku nije poželjno da ga potpiše, barem ne istodobno sa Europskim zakonikom. Hrvatska, koja uz neka manja odstupanja jedva zadovoljava uvjete iz Europskog zakonika, zadovoljava zapravo svjetske standarde socijalne sigurnosti iz Konvencije 102 MOR, ali ne bi zadovoljila europske standarde iz Protokola. Međutim, Protokol nisu potpisale neke mnogo razvijenije zapadnoeuropske države, pa onda ne možemo ni očekivati da ga potpiše Hrvatska. 77