Načela za upravljanje kreditnim rizikom

Transcription

1 Načela za upravljanje kreditnim rizikom Bazelski odbor za superviziju banaka Bazel rujan 2000.

2 Skupina za upravljanje rizicima Bazelskog odbora za superviziju banaka Predsjednik: gosp. Roger Cole - Federal Reserve Board, Washington, D.C. Banque Nationale de Belgique, Bruxelles Commission Bancaire et Financière, Bruxelles Office of the Superintendent of Financial Institutions, Ottawa Commission Bancaire, Paris Deutsche Bundesbank, Frankfurt am Main Bundesaufsichtsamt für das Kreditwesen, Berlin Banca d'italia, Rome Bank of Japan, Tokyo Financial Services Agency, Tokyo Commission de Surveillance du Secteur Financier, Luxembourg De Nederlandsche Bank, Amsterdam Finansinspektionen, Stockholm Sveriges Riksbank, Stockholm Eidgenössiche Bankenkommission, Bern Financial Services Authority, London Bank of England, London Federal Deposit Insurance Corporation, Washingotn, D.C. Federal Reserve Bank of New York Federal Reserve Board, Washington, D.C. Office of the Comptroller of the Currency, Washington, D.C. European Central Bank, Frankfurt am Main European Commission, Bruxelles Secretariat of the Basel Committee on Banking Supervision, Bank for International Settlements gđa Ann-Sophie Dupont gosp. Jos Meuleman gđa Aina Liepins gosp. Olivier Prato gđa Magdalene Heid gosp. Uwe Neumann gosp. Sebastiano Laviola gosp. Toshihiko Mori gosp. Takushi Fujimoto gosp. Satoshi Morinaga gosp. Davy Reinard gosp. Klaas Knot gosp Jan Hedquist gđa Camilla Ferenius gosp. Martin Sprenger gosp. Jeremy Quick gosp. Michael Stephenson gđa Alison Emblow gosp. Mark Schmidt gosp. Stefan Walter gosp. David Elkes gosp. Kevin Bailey gosp. Panagiotis Strouzas gosp. Michel Martino gosp. Ralph Nash gosp. Guillermo Rodriguez Garcia 2

3 Sadržaj I. UVOD... 4 II. III. IV. NAČELA ZA PROCJENU UPRAVLJANJA BANAKA KREDITNIM RIZIKOM... 6 USPOSTAVLJANJE PRIMJERENOG OKRUŽENJA ZA KREDITNI RIZIK...7 POSLOVANJE U SKLADU S DOBRIM POSTUPKOM ZA ODOBRAVANJE KREDITA ODRŽAVANJE PRIMJERENOG POSTUPKA ZA ADMINISTRACIJU, MJERENJE I PRAĆENJE KREDITA V. OSIGURANJE PRIMJERENIH KONTROLA NAD KREDITNIM RIZIKOM VI. ULOGA SUPERVIZORA DODATAK: UOBIČAJENI IZVORI GLAVNIH KREDITNIH PROBLEMA

4 Načela za upravljanje kreditnim rizikom I. Uvod 1. Iako se financijske institucije godinama iz više razloga suočavaju s različitim teškoćama, glavni razlog ozbiljnih problema u bankarskom sektoru i nadalje je izravno povezan sa slabim kreditnim standardima za zajmoprimce i druge ugovorne strane, lošim upravljanjem rizičnim portfeljem ili nedostatkom pažnje vezano uz promjene u gospodarskim ili drugim okolnostima koje mogu dovesti do pogoršanja kreditnog položaja drugih ugovornih strana banke. Ovo iskustvo dijele i zemlje članice Skupine G-10 kao i one koje nisu članice te skupine. 2. Kreditni rizik se najjednostavnije može definirati kao mogućnost da zajmoprimac ili druga ugovorna strana banke neće ispuniti svoje obveze u skladu s ugovorenim uvjetima. Cilj upravljanja kreditnim rizikom je maksimalizacija stope povrata banke usklađene za rizik održavanjem izloženosti kreditnom riziku unutar prihvatljivih parametara. Banke moraju upravljati kreditnim rizikom cijelog portfelja kao i onim koji leži u pojedinačnim kreditima ili transakcijama. Banke moraju također uzeti u obzir odnose između kreditnog i ostalih rizika. Djelotvorno upravljanje kreditnim rizikom važna je komponenta obuhvatnog pristupa upravljanju rizikom i neophodno je za dugoročan uspjeh svih bankovnih organizacija. 3. Za većinu banaka, krediti su najveći i najočitiji izvor kreditnog rizika. Međutim, u okviru poslovanja banaka postoje i drugi izvori kreditnog rizika, poput rizika u knjizi banke i u knjizi trgovanja, te i po bilančnim i izvanbilančnim pozicijama. Banke se sve više susreću s kreditnim rizikom (ili rizikom druge ugovorne strane) ne samo u kreditima već i u drugim financijskim instrumentima poput akcepata, međubankovnih transakcija, financiranja trgovine, deviznih transakcija, financijskih terminskih ugovora, swapova, obveznica, dionica, opcija te u preuzimanju obveza i odobravanju garancija te u namiri transakcija. 4. Budući da izloženost kreditnom riziku i nadalje predstavlja glavni izvor problema u bankama diljem svijeta, banke i njihovi supervizori trebaju učiti na prethodnim iskustvima. Banke sada trebaju biti duboko svjesne potrebe za identifikacijom, mjerenjem, praćenjem i kontrolom kreditnog rizika kao i utvrđivanjem postojanja primjerene razine kapitala za pokriće tih rizika i primjerene kompenzacije preuzetih rizika. Bazelski odbor izdaje ovaj dokument kako bi potakao bankovne supervizore diljem svijeta na promicanje dobrih praksi za upravljanje kreditnim rizikom. Iako je najočitija primjena načela koja se navode u ovom dokumentu u području kreditiranja, ona se moraju primjenjivati na sve aktivnosti u kojima je prisutan kreditni rizik. 5. Dobre prakse navedene u ovom dokumentu odnose se naročito na sljedeća područja: (i) uspostavljanje primjerenog okruženja za kreditni rizik; (ii) poslovanje u skladu s dobrim postupkom za odobravanje kredita; (iii) održavanje primjerenog postupaka za administraciju, mjerenje i praćenje kredita; i (iv) osiguranje primjerenih kontrola nad kreditnim rizikom. Iako se prakse za upravljanje kreditnim rizikom mogu razlikovati od banke do banke ovisno o prirodi i kompleksnosti kreditnih aktivnosti svake pojedine banke, svaki obuhvatni program za upravljanje kreditnim rizikom mora obuhvatiti ta četiri područja. Ove prakse je također potrebno primijeniti vezano uz dobre prakse za procjenu kvalitete imovine, adekvatnosti 4

5 rezervacija i rezervi te objavljivanje kreditnog rizika, pitanja koja su obrađena drugim nedavno objavljenim dokumentima Bazelskog odbora Iako će točan odabir supervizora ovisiti o različitim faktorima, uključujući njihove tehnike za izravni nadzor i nadzor putem analize financijskih izvješća te o stupnju u kojem se u funkciji nadzora koriste vanjski revizori, svi članovi Bazelskog odbora suglasni su da se načela navedena u ovom dokumentu trebaju koristiti u ocjeni sustava banke za upravljanje kreditnim rizikom. Nadzorna očekivanja vezano uz pristup upravljanju kreditnim rizikom kojim se koriste banke trebaju biti u skladu s opsegom i sofisticiranošću poslovanja banke. Što se tiče manjih, manje sofisticiranih banaka, supervizori moraju utvrditi da je pristup upravljanju kreditnim rizikom kojim se one koriste dovoljan za njihovo poslovanje te da su one uspostavile primjerenu disciplinu u pogledu odnosa rizika i povrata u okviru svojih postupaka za upravljanje kreditnim rizikom. Odbor određuje u odjeljcima II. do VI. ovog dokumenta načela koja tijela nadležna za superviziju trebaju primjenjivati u procjeni sustava banaka za upravljanje kreditnim rizikom. Uz to, u dodatku ovom dokumentu daje se pregled kreditnih problema s kojima se supervizori obično susreću. 7. Sljedeći slučaj kreditnog rizika odnosi se na proces namire financijskih transakcija. U slučaju namirenja transakcije s jedne strane ali s druge ne, može doći do gubitka koji je jednak iznosu glavnice transakcije. Čak i ako jedna strana jednostavno kasni s namirom, druga strana može imati gubitke u smislu propuštenih mogućnosti ulaganja. Rizik namire (odnosno, rizik da se okončanje ili namira financijske transakcije neće ostvariti u skladu s očekivanjima) tako uključuje elemente rizika likvidnosti, tržišnog, operativnog i reputacijskog rizika kao i kreditnog rizika. Razina rizika utvrđuje se specifičnim aranžmanima namire. Čimbenici tih aranžmana koji imaju utjecaj na kreditni rizik uključuju: vrijeme razmjene vrijednosti, konačnost plaćanja/namire, i ulogu posrednika i klirinških kuća Ovaj je dokument izvorno objavljen radi konzultacija u srpnju Odbor zahvaljuje središnjim bankama, nadzornim tijelima, bankovnim udruženjima i institucijama koji su dali svoje komentare. Ti su komentari dali doprinos u izradi konačne verzije ovog dokumenta. (op.prev.) u ovom materijalu izraz rezervacije treba razumjeti, ovisno o kontekstu, kao ispravke vrijednosti za bilančne i rezerviranja za izvanbilančne stavke. 1 Vidi posebice Dobre prakse za računovodstvo kredita i objavljivanje (srpanj 1999.) ;(op.prev.): ovaj dokument je zamijenjen dokumentom Dobre prakse za procjenu kreditnog rizika i vrednovanje kredita (lipanj 2006) i Najbolje prakse za objavljivanje kreditnog rizika (rujan 2000.) 2 Vidi posebice Nadzorne smjernice za upravljanje rizikom namire u deviznim transakcijama (rujan 2000), u kojoj se u analitičkoj bibliografiji (Dodatak 3.) navodi popis publikacija koje se odnose na različite rizike namire. 5

6 Načela za procjenu upravljanja banaka kreditnim rizikom A. Uspostavljanje primjerenog okruženja za kreditni rizik Načelo 1.: Upravni odbor treba biti odgovoran za odobravanje i povremeno (najmanje jednom godišnje) preispitivanje strategije za kreditni rizik i značajnih politika banke za kreditni rizik. Ta strategija mora odražavati toleranciju banke na rizik i razinu profitabilnosti koju banka očekuje ostvariti uslijed izlaganja različitim kreditnim rizicima. Načelo 2.: Viša razina rukovodstva treba biti odgovorna za provedbu strategije za kreditni rizik koju odobrava upravni odbor i za razvoj politika i postupaka za identifikaciju, mjerenje, praćenje i kontrolu kreditnog rizika. Takve politike i postupci trebaju obuhvaćati kreditni rizik u svim aktivnostima banke kao i na razini pojedinačnih kredita i razini portfelja. Načelo 3.: Banke trebaju identificirati i upravljati kreditnim rizikom koji je prisutan u svim proizvodima i aktivnostima. Banke moraju osigurati da se nad rizicima koji se odnose na nove proizvode i aktivnosti provedu primjereni postupci i kontrole za upravljanje rizicima prije njihovog uvođenja ili poduzimanja te da su prethodno odobreni od strane upravnog odbora ili primjerenog tijela tog odbora. B. Poslovanje u skladu s dobrim postupkom za odobravanje kredita Načelo 4.: Banke moraju poslovati u okviru dobrih, dobro definiranih kriterija za odobravanje kredita. Ti kriteriji trebaju sadržavati jasnu naznaku ciljanog tržišta banke i potpuno razumijevanje zajmoprimca ili druge ugovorne strane, kao i svrhu i strukturu kredita te izvor njegove otplate. Načelo 5.: Banke trebaju uspostaviti ukupne kreditne limite na razini pojedinačnih zajmoprimaca i drugih ugovornih strana i grupa povezanih drugih ugovornih strana koji objedinjavaju na usporediv i smislen način različite vrste izloženosti, kako u knjizi banke i knjizi trgovanja tako i po bilančnim i izvanbilančnim stavkama. Načelo 6.: Banke trebaju imati jasno uspostavljeni postupak za odobravanje novih kredita kao i za izmjene i dopune, obnavljanje i refinanciranje postojećih kredita. Načelo 7.: Odobravanje svih kredita mora se vršiti po uobičajenim tržišnim uvjetima. Odobravanje kredita povezanim društvima i pojedincima vrši se u iznimnim slučajevima i takvi se krediti moraju pratiti s posebnom pažnjom te se moraju poduzimati drugi primjereni koraci za kontrolu ili ublažavanje rizika koji proizlaze iz kreditiranja koje se ne vrši po uobičajenim tržišnim uvjetima. C. Održavanje primjerenog postupka za administraciju, mjerenje i praćenje kredita Načelo 8.: Banke moraju imati uspostavljen sustav za kontinuiranu administraciju svojih različitih portfelja koji nose rizik. Načelo 9.: Banke moraju imati uspostavljeni sustav za praćenje uvjeta pojedinačnih kredita, uključujući utvrđivanje adekvatnosti rezervacija i rezervi. 6

7 Načelo 10.: U upravljanju kreditnim rizikom, banke se potiču na razvijanje i korištenje internog sustava za ocjenu rizika. Sustav ocjenjivanja treba biti sukladan prirodi, veličini i kompleksnosti poslovanja banke. Načelo 11.: Banke moraju imati informacijske sustave i analitičke tehnike koje omogućavaju menadžmentu mjerenje kreditnog rizika po svim bilančnim i izvanbilančnim aktivnostima. Sustav za informiranje menadžmenta treba pružiti primjerene informacije o sastavu kreditnog portfelja, uključujući identifikaciju svih koncentracija rizika. Načelo 12.: Banke moraju imati uspostavljen sustav za praćenje cjelokupnog sastava i kvalitete kreditnog portfelja. Načelo 13.: Banke moraju uzimati u obzir eventualne buduće promjene gospodarskih uvjeta prilikom procjene pojedinačnih kredita i svog kreditnog portfelja i moraju procijeniti svoju izloženost kreditnom riziku pod stresnim okolnostima. D. Osiguranje primjerenih kontrola nad kreditnim rizikom Načelo 14.: Banke moraju uspostaviti sustav nezavisne, kontinuirane procjene svojih postupaka za upravljanje kreditnim rizikom te rezultate takvog preispitivanja priopćavati izravno upravnom odboru i višoj razini rukovodstva. Načelo 15.: Banke moraju osigurati primjereno upravljanje funkcijom odobravanja kredita i razinu kreditne izloženosti koja je unutar granica bonitetnih standarda i internih limita. Banke moraju uspostaviti i jačati interne kontrole i ostale prakse kako bi osigurale pravovremeno obavještavanje relevantne razine menadžmenta o iznimkama u politikama, postupcima i limitima, radi poduzimanja mjera. Načelo 16.: Banke moraju imati uspostavljen sustav za rane korektivne mjere vezano uz pogoršanje kredita, upravljanje problematičnim kreditima i slične slučajeve koji se odnose na restrukturiranje problematičnih kredita. E. Uloga supervizora Načelo 17.: Supervizori trebaju zahtijevati od banaka da imaju uspostavljen sustav za identifikaciju, mjerenje, praćenje i kontrolu kreditnog rizika u okviru cjelokupnog pristupa upravljanju rizicima. Supervizori trebaju vršiti neovisnu ocjenu strategija, politika, postupaka i praksi banke koji se odnose na odobravanje kredita kao i kontinuirano upravljanje portfeljem. Supervizori trebaju razmotriti postavljanje bonitetnih limita za ograničavanje izloženosti banke pojedinačnim zajmoprimcima ili grupama povezanih drugih ugovornih strana. 7

8 II. Uspostavljanje primjerenog okruženja za kreditni rizik Načelo 1.: Upravni odbor treba biti odgovoran za odobravanje i povremeno (najmanje jednom godišnje) preispitivanje strategije za kreditni rizik i značajnih politika banke za kreditni rizik. Ta strategija mora odražavati toleranciju banke na rizik i razinu profitabilnosti koju banka očekuje ostvariti uslijed izlaganja različitim kreditnim rizicima. 9. Kao i u slučaju svih ostalih područja poslovanja banke, upravni odbor 3 ima ključnu ulogu u nadzoru funkcija banke za odobravanje kredita i upravljanje kreditnim rizikom. Banke moraju izraditi strategiju ili plan za kreditni rizik kojim se utvrđuju ciljevi aktivnosti banke koje se odnose na odobravanje kredita i usvojiti potrebne politike i postupke za provedbu takvih aktivnosti. Upravni odbor mora odobriti strategiju za kreditni rizik, kao i značajne politike za kreditni rizik, i povremeno (najmanje jednom godišnje) vršiti njihovo preispitivanje. Odbor treba uzeti u obzir da ta strategija i politike moraju pokrivati mnogobrojne aktivnosti banke u kojima kreditna izloženost predstavlja značajan rizik. 10. Navedena strategija treba uključivati izjavu o spremnosti banke da odobrava kredite na temelju vrste izloženosti (npr. trgovinski, potrošački, nekretnine), gospodarskog sektora, geografskog položaja, valute, ročnosti i predviđene profitabilnosti. To može također uključivati identifikaciju ciljanih tržišta i ukupnih karakteristika koje bi banka željela postići u svom kreditnom portfelju (uključujući razine diverzifikacije i tolerancije koncentracije). 11. Strategija za kreditni rizik treba uzeti u obzir ciljeve koji se odnose na kvalitetu kredita, zaradu i rast. Sve banke, bez obzira na veličinu, posluju radi ostvarivanja profita i stoga moraju odrediti primjerenu razinu odnosa između rizika i nagrade za svoje aktivnosti, uračunavajući ih u cijenu kapitala. Upravni odbor banke treba odobriti strategiju banke za odabir rizika i maksimalizaciju dobiti. Odbor treba povremeno vršiti preispitivanje financijskih rezultata banke i, na temelju tih rezultata, utvrditi je li potrebno vršiti promjene u toj strategiji. Odbor mora također utvrditi da je razina kapitala banke primjerena za rizike preuzete na razini cijele organizacije. 12. Strategija za kreditni rizik banaka treba osigurati kontinuitet pristupa. Stoga ta strategija mora uzeti u obzir cikličke aspekte gospodarstva i rezultirajuće pomake u sastavu i kvaliteti cjelokupnog kreditnog portfelja. Iako je povremeno potrebno vršiti procjenjivanje i dopunjavanje te strategije, ona treba biti dugoročno održiva tijekom različitih gospodarskih ciklusa. 13. Strategiju i politike za kreditni rizik treba djelotvorno priopćavati cjelokupnoj bankovnoj organizaciji. Svi relevantni djelatnici trebaju jasno razumjeti pristup banke odobravanju i upravljanju kreditima i smatraju se odgovornima za pridržavanje uspostavljenim politikama i postupcima. 3 Ovaj se dokument odnosi na upravljačku strukturu koju čine upravni odbor i viša razina rukovodstva. Odbor je svjestan da postoje značajne razlike u zakonodavnim i regulatornim okvirima među pojedinim državama u pogledu funkcija upravnog odbora i više razine rukovodstva. U pojedinim državama, odbor ima glavnu, ako ne i ekskluzivnu funkciju nadzora nad izvršnim tijelom (viša razina rukovodstva, glavna uprava) kojom se osigurava da ono izvršava svoje zadaće. Iz tog je razloga ponekad poznat kao nadzorni odbor. To znači da odbor nema izvršnih funkcija. U ostalim državama, s druge strane, odbor ima šire kompetencije budući da propisuje opći okvir za upravljanje bankom. Zbog tih razlika, pojam upravnog odbora i više razine rukovodstva u ovom se dokumentu ne koriste kao pravni pojmovi već radi označivanja dviju funkcija odlučivanja unutar banke. 8

9 14. Odbor treba osigurati punu sposobnost više razine rukovodstva u upravljanju kreditnim aktivnostima koje provodi banka te provođenje tih aktivnosti u okviru strategije, politika i tolerancija za rizik koje je odbor odobrio. Odbor također treba redovito (najmanje jednom godišnje), bilo u okviru strategije za kreditni rizik ili u okviru izjave o kreditnoj politici, odobriti sve kriterije banke za odobravanje kredita (uključujući opće uvjete). On bi također trebao odobriti način na koji banka organizira svoje funkcije za odobravanje kredita, uključujući neovisno preispitivanje odobravanja kredita i funkcije upravljanja kreditima i cjelokupnog portfelja. 15. Iako članovi upravnog odbora, posebice vanjski direktori, mogu predstavljati važne izvore novih poslova za banke, nakon uvođenja određenog potencijalnog kredita, utvrđeni postupci banke trebaju odrediti u kojem iznosu i pod kojim uvjetima je kredit odobren. Radi izbjegavanja sukoba interesa, važno je da članovi odbora ne prekoračuju zacrtane okvire postupaka banke za odobravanje i praćenje kredita. 16. Upravni odbor treba osigurati da politike banke za nagrađivanje nisu u suprotnosti s njenom strategijom za kreditni rizik. Politike nagrađivanja koje nagrađuju neprihvatljivo ponašanje poput ostvarivanja kratkoročne dobiti uz istovremeno odstupanje od kreditnih politika ili prekoračivanje utvrđenih limita, oslabljuju kreditne politike banke. Načelo 2.: Viša razina rukovodstva treba biti odgovorna za provedbu strategije za kreditni rizik koju odobrava upravni odbor i za razvoj politika i postupaka za identifikaciju, mjerenje, praćenje i kontrolu kreditnog rizika. Takve politike i postupci trebaju obuhvaćati kreditni rizik u svim aktivnostima banke kao i na razini pojedinačnih kredita i razine portfelja. 17. Viša razina rukovodstva banke odgovorna je za provedbu strategije za kreditni rizik koju odobrava upravni odbor. To uključuje osiguranje usklađenosti aktivnosti banke koje se odnose na odobravanje kredita s utvrđenom strategijom, definiranje i provedbu pisanih postupaka i jasnu i pravilnu raspodjelu odgovornosti koje se odnose na odobravanje kredita i preispitivanje. Viša razina rukovodstva mora također osigurati povremenu neovisnu internu procjenu funkcija banke za odobravanje kredita i upravljanje kreditima Temelj sigurnog i dobrog bankarstva leži u definiranju i provedbi pisanih politika i postupaka koji se odnose na identifikaciju, mjerenje, praćenje i kontrolu kreditnog rizika. Kreditne politike pružaju okvir za kreditiranje i služe kao vodič u aktivnostima za odobravanje kredita. Kreditne politike trebaju obuhvaćati pitanja poput ciljanih tržišta, miješanih portfelja, cjenovnih i necjenovnih uvjeta, strukture limita, tijela nadležnih za davanje odobrenja, obrade/izvješćivanja o izuzecima, itd. Takve politike trebaju biti jasno definirane, usklađene s bonitetnim bankovnim praksama i relevantnim regulatornim zahtjevima, i moraju biti primjerene prirodi i kompleksnosti aktivnosti banke. Politike moraju biti definirane i provedene u kontekstu internih i eksternih čimbenika poput tržišnog položaja banke, područja poslovanja, osposobljenosti osoblja i tehnologije. Pravilno definirane i provedene politike i postupci omogućavaju banci: (i) održavanje dobrih standarda za odobravanje kredita; (ii) praćenje i kontrolu kreditnog rizika; (iii) pravilnu procjenu novih poslovnih mogućnosti; i (iv) identifikaciju i administraciju problematičnih kredita. 19. Kao što je prikazano u daljnjem tekstu u točkama 30. i 37. do 41., banke trebaju definirati i provesti politike i postupke kojima se osigurava primjerena diversifikacija kreditnog portfelja s obzirom na ciljna tržišta banke i cjelokupnu kreditnu strategiju. Takve 4 To može biti teško u slučaju izrazito malih banaka; međutim, mora postojati primjeren sustav kontrole kojim se potiču dobre kreditne odluke. 9

10 politike trebaju posebice utvrditi ciljeve za miješane portfelje te utvrditi limite izloženosti prema drugim ugovornim stranama i grupama povezanih drugih ugovornih strana, raznim djelatnostima ili gospodarskim sektorima, geografskim područjima i specifičnim proizvodima. Banke trebaju osigurati usklađenost svojih internih limita izloženosti sa svim bonitetnim limitima ili ograničenjima koje propisuju bankovni supervizori. 20. Kako bi bile djelotvorne, kreditne politike se moraju priopćavati unutar organizacije, moraju se provoditi pomoću primjerenih postupaka i pratiti, te se povremeno mora vršiti njihovo preispitivanje u svjetlu promjenjivih internih i eksternih okolnosti. Treba ih primjenjivati, gdje je to primjereno, na konsolidiranoj osnovi kao i na razini pojedinačnih povezanih društava. Nadalje, politike se trebaju jednako tako baviti i važnim funkcijama preispitivanja kredita na pojedinačnoj osnovi i osiguranja primjerene diversifikacije na razini portfelja. 21. Kada se banke bave odobravanjem kredita na međunarodnoj razini, one su osim standardnom kreditnom riziku, podložne i riziku koji proizlazi iz uvjeta u matičnoj zemlji stranog zajmoprimca ili druge ugovorne strane. Rizik države uključuje cijeli spektar rizika koji proizlaze iz gospodarskog, političkog i socijalnog okruženja strane države koji mogu imati potencijalne utjecaje na inozemna dužnička i vlasnička ulaganja u toj državi. Rizik transfera leži više u sposobnosti zajmoprimca da pribavi devizna sredstva potrebna za servisiranje svojih prekograničnih dugova i ostalih ugovornih obveza. U svim slučajevima međunarodnih transakcija, banke moraju razumjeti globalizaciju financijskih tržišta i mogućnosti za učinke širenja s jedne na drugu državu ili učinke širenja zaraze na cijelu regiju. 22. Banke koje se bave odobravanjem kredita na međunarodnoj razini moraju stoga imati primjerene politike i postupke za identifikaciju, mjerenje, praćenje i kontrolu rizika zemlje i rizika transfera u okviru svojih međunarodnih kreditnih i investicijskih aktivnosti. Praćenje faktora rizika države treba uključivati (i) mogućnost neispunjavanja obveza druge ugovorne strane iz inozemnog privatnog sektora koja proizlazi iz gospodarskih čimbenika koji su specifični za određenu državu i (ii) provedivost ugovora o kreditu i vremena i mogućnosti realizacije jamstava unutar pravnog okvira pojedine države. Za ovu je funkciju često odgovoran specijalistički tim koji je upoznat s relevantnim pitanjima u tom području. Načelo 3.: Banke trebaju identificirati i upravljati kreditnim rizikom koji je prisutan u svim proizvodima i aktivnostima. Banke moraju osigurati da se nad rizicima koji se odnose na nove proizvode i aktivnosti provedu primjereni postupci i kontrole za upravljanje rizicima prije njihovog uvođenja ili poduzimanja te da su prethodno odobreni od strane upravnog odbora ili primjerenog tijela tog odbora. 23. Temelj za djelotvorni postupak upravljanja kreditnim rizikom je identifikacija i analiza postojećih i potencijalnih rizika prisutnih u određenom proizvodu ili aktivnosti. Stoga je važno da banke identificiraju sve kreditne rizike koji su prisutni u proizvodima koje one nude i u aktivnostima koje one poduzimaju. Takva identifikacija proizlazi iz pažljivog preispitivanja postojećih i potencijalnih karakteristika kreditnog rizika proizvoda ili aktivnosti. 24. Banke moraju izgraditi jasno razumijevanje kreditnih rizika koji su povezani s kompleksnijim aktivnostima odobravanja kredita (npr. krediti pojedinim sektorima djelatnosti, sekuritizacija imovine, opcije koje prodaju klijenti, kreditne izvedenice, kreditni zapisi (credit linked notes). To je posebice važno jer kreditni rizik koji je povezan s time, iako nije nov u bankarstvu, može biti manje očit te zahtijeva više analize od rizika tradicionalnijih aktivnosti odobravanja kredita. Iako kompleksnije aktivnosti odobravanja kredita mogu 10

11 zahtijevati točno skrojene postupke i kontrole, i nadalje se primjenjuju temeljna načela upravljanja kreditnim rizikom. 25. Novi pothvati zahtijevaju značajno planiranje i brižljiv nadzor kako bi se osigurala primjerena identifikacija i upravljanje rizicima. Banke moraju osigurati da rizici novih proizvoda i aktivnosti podliježu primjerenim postupcima i kontrolama prije njihovog uvođenja odnosno poduzimanja. Svaku veću novu aktivnost treba unaprijed odobriti upravni odbor ili tijelo koje imenuje taj odbor. 26. Vrlo je važno da viša razina rukovodstva odredi da djelatnici koji su uključeni u bilo koju od aktivnosti u kojoj postoji rizik zajmoprimca ili druge ugovorne strane, bilo da je već utvrđen ili nov, jednostavan ili kompleksan, moraju biti u potpunosti sposobni provoditi takve aktivnosti u skladu s najvišim standardima te politikama i postupcima banke. III. Poslovanje u skladu s dobrim postupkom za odobravanje kredita Načelo 4.: Banke moraju poslovati u okviru dobrih, dobro definiranih kriterija za odobravanje kredita. Ti kriteriji trebaju sadržavati jasnu naznaku ciljanog tržišta banke i potpuno razumijevanje zajmoprimca ili druge ugovorne strane, kao i svrhu i strukturu kredita te izvor njegove otplate. 27. Uspostavljanje dobrih, čvrsto definiranih kriterija za odobravanje kredita neophodno je za odobravanje kredita na siguran i dobar način. Ti kriteriji trebaju utvrditi tko je prikladan za dobivanje kredita i u kojem iznosu, koje vrste kredita stoje na raspolaganju i pod kojim se uvjetima krediti trebaju odobravati. 28. Banke moraju primati dovoljno informacija kako bi se osigurala obuhvatna procjena stvarnog profila rizičnosti zajmoprimca ili druge ugovorne strane. Ovisno o vrsti kreditne izloženosti i prirodi postojećeg kreditnog odnosa, čimbenici koje je potrebno uzeti u obzir i dokumentirati prilikom odobravanja kredita uključuju: namjenu kredita i izvore otplate; trenutni profil rizičnosti (uključujući prirodu i ukupne iznose rizika) zajmoprimca ili druge ugovorne strane i instrument osiguranja te njegovu osjetljivost na gospodarska i tržišna kretanja; ocjena redovitosti otplate prethodnih kredita zajmoprimca te njegova trenutna sposobnost otplate, na temelju povijesnih financijskih trendova i projekcija budućih novčanih tokova, u okviru različitih scenarija; za komercijalne kredite, poslovna stručnost zajmoprimca i stanje gospodarskog sektora zajmoprimca i njegov položaj unutar tog sektora; predložene kreditne uvjete, uključujući odredbe kojima se ograničavaju promjene u budućem profilu rizičnosti zajmoprimca; i gdje je to primjenjivo, adekvatnost i provedivost instrumenta osiguranja ili garancija, uključujući pod različitim scenarijima. Nadalje, prilikom odobravanja zajmoprimaca ili drugih ugovornih strana po prvi puta, potrebno je uzeti u obzir integritet i reputaciju zajmoprimca ili druge ugovorne strane kao i njihovu pravnu sposobnost za preuzimanje odgovornosti. Jednom kad se utvrde kriteriji za odobravanje kredita, neophodno je da banka osigura da su informacije koje prima dovoljne za donošenje pravilnih odluka o odobravanju kredita. Te informacije također služe i kao temelj za ocjenjivanje kredita u okviru internog sustava banke za ocjenjivanje. 11

12 29. Banke moraju znati kome odobravaju kredit. Stoga se banka mora prije stupanja u novi kreditni odnos upoznati sa zajmoprimcem ili drugom ugovornom stranom i uvjeriti se da se radi o pojedincu ili organizaciji dobre reputacije i kreditne sposobnosti. Posebice moraju postojati čvrste politike kako bi se izbjeglo povezivanje s pojedincima uključenima u nepoštene aktivnosti i ostala kaznena djela. To se može postići na više načina, uključujući traženjem referenci od poznatih strana, pristupom registru kredita, te upoznavanjem s pojedincima koji su odgovorni za upravljanje društvom te provjerom njihovih osobnih referenci i financijskog stanja. Međutim, banka ne bi smjela odobravati kredit samo zbog toga što poznaje zajmoprimca ili drugu ugovornu stranu ili se njih smatra iznimno renomiranima. 30. Banke trebaju imati postupke za prepoznavanje situacija kada je, prilikom razmatranja kredita, primjereno skupinu dužnika klasificirati kao povezane strane te time, jednim dužnikom. To uključuje objedinjavanje izloženosti grupama računa koji ukazuju na financijsku međuovisnost, bilo poslovne ili privatne prirode, kad su oni u zajedničkom vlasništvu ili pod zajedničkom kontrolom ili su čvrsto povezani (npr. zajednička uprava, obiteljske veze). 5 Banke također moraju imati postupke za objedinjavanje izloženosti pojedinačnim klijentima u raznim poslovnim aktivnostima. 31. Mnoge banke sudjeluju u sindiciranim kreditima ili drugim konzorcijskim kreditima. Pojedine institucije neprimjereno se oslanjaju na analizu kreditnog rizika koju vrši glavni potpisnik ili na vanjske komercijalne kreditne ocjene. Sudionici sindikata trebaju sami izvršiti ispitivanje svih relevantnih činitelja (due diligence), uključujući nezavisnu analizu kreditnog rizika i preispitivanje uvjeta sindikata prije pristupanja takvom udruženju. Banke moraju analizirati rizik i povrat od sindiciranih kredita na isti način kao i u slučaju kredita iz izravnih izvora. 32. Odobravanje kredita uključuje preuzimanje rizika kao i ostvarivanje dobiti. Banke trebaju izvršiti procjenu odnosa između rizika i nagrada za sve kredite kao i cjelokupnu profitabilnost kreditnog odnosa. Prilikom ocjenjivanja da li, i pod kojim uvjetima, treba odobriti kredit, banke trebaju ocijeniti rizike u odnosu na očekivani povrat, uračunavajući, u najvećoj mogućoj mjeri, cjenovne i necjenovne uvjete (npr. instrument osiguranja, ograničavajuće odredbe, itd.). Prilikom ocjene rizika, banke moraju također procijeniti vjerojatne nepovoljne scenarije i njihov mogući utjecaj na zajmoprimce ili druge ugovorne strane. Zajednički problem koji banke dijele je tendencija neprimjerenog određivanja cijene kredita ili ukupnog odnosa te time i izostanka ostvarivanja primjerne kompenzacije za preuzete rizike. 33. Prilikom razmatranja eventualnih kredita, banke moraju uzeti u obzir potrebu uspostavljanja rezervacija za identificirane i očekivane gubitke i držanja primjerenog kapitala za apsorpciju neočekivanih gubitaka. Banka mora uključiti ta razmatranja u odluke o odobravanju kredita kao i u cjelokupni proces upravljanja rizicima portfelja Banke se mogu koristiti strukturom transakcije, instrumentima osiguranja i garancijama za ublažavanje rizika (kako identificiranih tako i inherentnih) po pojedinačnim kreditima ali u transakcije treba ulaziti prvenstveno na temelju sposobnosti zajmoprimca da vrši otplatu. Instrument osiguranja ne može biti zamjena za obuhvatnu procjenu zajmoprimca ili druge ugovorne strane, niti on može kompenzirati nedostatak informacija. Treba uzeti u 5 Povezane druge ugovorne strane mogu činiti grupu društava koja su povezana financijski ili zajedničkim vlasništvom, upravom, istraživanjem i razvojem, marketingom ili kombinacijom tih čimbenika. Identifikacija povezanih drugih ugovornih strana zahtijeva pažljivu analizu učinaka tih čimbenika na financijsku međuovisnost uključenih strana. 6 Smjernica za klasifikaciju kredita i rezervacije navodi se u dokumentu Dobre prakse za računovodstvo kredita i objavljivanje (srpanj 1999.).(op prev): vidi fusnotu1 12

13 obzir da svaka prinudna mjera naplate kredita (npr. ovrha) može eliminirati zaradu po transakciji. Banke također moraju voditi računa da isti čimbenici koji su doveli do smanjene naplativosti kredita mogu narušiti vrijednost instrumenta osiguranja. Banke trebaju imati politike kojima se određuje prihvatljivost različitih oblika instrumenata osiguranja, postupke za stalno vrednovanje takvih instrumenata osiguranja te postupak kojim se osigurava njihova stalna provedivost i ostvarivost. Što se tiče garancija, banke moraju ocijeniti razinu danog pokrića u odnosu na kreditnu kvalitetu i zakonsku sposobnost davatelja garancija. Banke moraju biti oprezne kada donose pretpostavke o prešutnoj podršci trećih strana, poput, primjerice, države. 35. Sporazumi o netiranju važan su oblik smanjivanja kreditnog rizika, posebno u međubankovnim transakcijama. Kako bi se zaista i postiglo smanjenje rizika, takvi sporazumi moraju biti dobri i zakonski provedivi U slučaju gdje postoje stvarni ili potencijalni sukobi interesa unutar banke, potrebno je uspostaviti interne aranžmane o povjerljivosti (npr. "Kineski zidovi") kako bi se osiguralo da ne postoje zapreke banci u dobivanju svih relevantnih informacija od zajmoprimca. Načelo 5.: Banke trebaju uspostaviti ukupne kreditne limite na razini pojedinačnih zajmoprimaca i drugih ugovornih strana i grupa povezanih drugih ugovornih strana koji objedinjavaju na usporediv i smislen način različite vrste izloženosti, kako u knjizi banke i knjizi trgovanja tako i po bilančnim i izvanbilančnim stavkama. 37. Važan element upravljanja kreditnim rizikom je uspostavljanje limita izloženosti po pojedinačnim drugim ugovornim stranama i grupama povezanih drugih ugovornih strana. Takvi limiti se često temelje djelomično na internoj ocjeni rizika dodijeljenoj zajmoprimcu ili drugoj ugovornoj strani, gdje druge ugovorne strane kojima su dodijeljene bolje ocjene rizika mogu imati potencijalno viši limit izloženosti. Limite je također potrebno utvrditi za pojedine djelatnosti ili gospodarske sektore, geografske regije i specifične proizvode. 38. Limiti izloženosti potrebni su u svim područjima aktivnosti banke koje uključuju kreditni rizik. Ti limiti pomažu u osiguravanju primjerene diversifikacije kreditne aktivnosti banke. Kao što je prethodno spomenuto, velik dio kreditne izloženosti s kojima se sučeljavaju pojedine banke proizlazi iz aktivnosti i instrumenata u knjizi trgovanja i izvanbilančno. Limiti po takvim transakcijama posebno su djelotvorni u upravljanju cjelokupnim profilom kreditnog rizika ili rizika druge ugovorne strane određene banke. Kako bi bili djelotvorni, limiti trebaju općenito biti obvezujući i ne smiju ovisiti o potražnji klijenata. 39. Djelotvorne mjere potencijalne buduće izloženosti važne su za uspostavljanje smislenih limita, kojima se nameće gornja granica na cjelokupni raspon aktivnosti s određenom drugom ugovornom stranom, odnosno izloženosti drugoj ugovornoj strani, na temelju usporedive mjere izloženosti u drugim aktivnostima banke (bilo bilančno ili izvanbilančno). 40. U postupku cjelokupnog određivanja i praćenja limita banke moraju uzeti u obzir rezultate testiranja na stres. Takvo testiranje na stres mora uzeti u obzir gospodarske cikluse, kamatnu stopu i ostala tržišna kretanja kao i uvjete likvidnosti. 41. Kreditni limiti banke trebaju uzeti u obzir i odražavati rizike povezane s predstojećom likvidacijom pozicija u slučaju neispunjavanja obveza druge ugovorne strane. 8 U slučaju kad 7 Smjernica za aranžmane netiranja navodi se u dokumentu Konzultativni dokument o bilančnom netiranju (travanj 1998.). 13

14 banka ima nekoliko transakcija s drugom ugovornom stranom, vjerojatno je da će njena potencijalna izloženost toj drugoj ugovornoj strani značajno i s prekidima varirati tijekom roka dospijeća za koje se izračunava. Potencijalne buduće izloženosti se stoga trebaju izračunavati za višestruka vremenska razdoblja. Limiti moraju također uzeti u obzir sve neosigurane izloženosti u scenariju likvidacije. Načelo 6.: Banke trebaju imati jasno uspostavljeni postupak za odobravanje novih kredita kao i za izmjene i dopune, obnavljanje i refinanciranje postojećih kredita. 42. Unutar banke mnogo je pojedinaca uključeno u postupak odobravanja kredita. To su pojedinci iz funkcije poslovne organizacije, funkcije kreditne analize i funkcije odobravanja kredita. Uz to, jedna te ista druga ugovorna strana može stupiti u kontakt s nekoliko različitih odjela banke za različite vrste kredita. Banke mogu raspodjelu odgovornosti vršiti na različite načine; međutim, važno je da postupak odobravanja kredita uključuje koordinirane napore svih pojedinaca kako bi se osiguralo donošenje dobrih kreditnih odluka. 43. Radi održavanja dobrog kreditnog portfelja, banka mora imati uspostavljen formalan postupak za ocjenu i odobrenje transakcija odobravanja kredita. Odobrenja se vrše u skladu s pisanim smjernicama banke i izdaje ih primjerna razina rukovodstva. Treba postojati jasan revizijski trag kojim se dokumentira pridržavanje postupku odobrenja i identificira pojedinac/pojedinci i/ili odbor/odbori koji osiguravaju input i donose kreditne odluke. Banke često imaju korist od uspostavljanja specijalističkih kreditnih skupina za analizu i odobravanje kredita vezano uz značajne proizvodne linije, vrste kredita, djelatnosti i geografske sektore. Banke trebaju ulagati u primjerene resurse vezano uz kreditno odlučivanje kako bi mogle donositi dobre kreditne odluke koje su usklađene s njihovom kreditnom strategijom i ispuniti zahtjeve konkurentnosti u pogledu određivanja cijene i strukture. 44. Svaki kreditni prijedlog mora podlijegati pažljivoj analizi kvalificiranog kreditnog analitičara koji posjeduje stručnost koja je u skladu s veličinom i kompleksnošću transakcije. Djelotvoran postupak ocjenjivanja uspostavlja minimalne zahtjeve za informacijama na kojima se predmetna analiza treba temeljiti. Trebaju biti uspostavljene politike koje se odnose na informacije i dokumentaciju potrebne za odobravanje novih kredita, obnovu postojećih kredita i/ili promjenu uvjeta prethodno odobrenih kredita. Primljene informacije činit će temelj svih internih vrednovanja ili ocjena koje se dodjeljuju kreditu a njihova točnost i primjerenost neophodna je za donošenje ispravnih ocjena menadžmenta o prihvatljivosti kredita. 45. Banke moraju uspostaviti tijelo koje čine službenici za kreditni rizik koji imaju iskustvo, znanje i kvalifikacije potrebne za donošenje razboritih sudova prilikom procjene, odobravanja i upravljanja kreditnim rizicima. Postupkom banke za odobravanje odobrenja kredita treba uspostaviti odgovornost za donesene odluke i odrediti tko ima apsolutnu ovlast za odobravanje kredita ili promjenu kreditnih uvjeta. Banke se obično koriste kombinacijom koju čine ovlast na temelju potpisa jedne osobe, dvojna ili zajednička ovlast ili ovlast skupine ili odbora za odobravanje kredita, ovisno o veličini i prirodi kredita. Ovlasti za odobrenje trebaju biti u skladu sa stručnošću uključenih pojedinaca. 8 Smjernica je navedena u dokumentima Interakcija banaka s institucijama s visokim koeficijentom zaduženosti i Dobre prakse za interakciju banaka s institucijama s visokim koeficijentom zaduženosti (siječanj 1999.). 14

15 Načelo 7.: Odobravanje svih kredita mora se vršiti po uobičajenim tržišnim uvjetima. Odobravanje kredita povezanim društvima i pojedincima vrši se u iznimnim slučajevima i takvi se krediti moraju pratiti s posebnom pažnjom te se moraju poduzimati drugi primjereni koraci za kontrolu ili ublažavanje rizika koji proizlaze iz kreditiranja koje se ne vrši po uobičajenim tržišnim uvjetima. 46. Odobravanje kredita treba podlijegati prethodno opisanim kriterijima i postupcima. Oni pružaju sustav kontrole i ravnoteže kojima se promiču dobre kreditne odluke. Stoga direktori, viša razina rukovodstva i ostale utjecajne strane (npr. dioničari) ne smiju pokušavati odstupati od utvrđenih postupaka banke za odobravanje kredita i praćenje. 47. Potencijalno područje zloporabe proizlazi iz kreditiranja koje se ne vrši po uobičajenim tržišnim uvjetima, odnosno kreditiranja povezanim stranama, bilo da se radi o društvima ili pojedincima. 9 Stoga je važno da banke vrše kreditiranje takvih strana po uobičajenim tržišnim uvjetima i da se vrši primjereno praćenje iznosa odobrenog kredita. Takve kontrole se najlakše provode zahtjevom da uvjeti takvih kredita ne smiju biti povoljniji od kredita odobrenih nepovezanim zajmoprimcima pod sličnim okolnostima i određivanjem čvrstih apsolutnih limita takvih kredita. Druga moguća metoda kontrole sastoji se od javne objave uvjeta pod kojima su odobreni krediti povezanim stranama. Kriteriji banke za odobravanje kredita ne smiju se mijenjati radi povezanih društava i pojedinaca. 48. Za značajne transakcije s povezanim stranama potrebno je dobiti odobrenje upravnog odbora (isključujući članove odbora koji su u sukobu interesa), a u pojedinim slučajevima (npr. veliki kredit većim dioničarima) o njima moraju biti obaviještene nadzorne vlasti u području bankarstva. IV. Održavanje primjerenog postupka za administraciju, mjerenje i praćenje kredita Načelo 8.: Banke moraju imati uspostavljen sustav za kontinuiranu administraciju svojih različitih portfelja koji nose rizik. 49. Kreditna administracija važan je element u održavanju sigurnosti i zdravlja banke. Nakon odobravanja, kredit je odgovornost poslovne jedinice, često zajedno s timom za podršku u administraciji kredita, kako bi se osiguralo njegovo pravilno upravljanje. To uključuje ažuriranje kreditne dokumentacije, dobivanje tekućih financijskih informacija, slanje obavijesti o obnavljanju i pripremu različitih dokumenata poput ugovora o kreditu. 50. Obzirom na širok raspon odgovornosti funkcije kreditne administracije, njena organizacijska struktura mijenja se ovisno o veličini i sofisticiranosti banke. U većim bankama se odgovornost za pojedine dijelove administracije kredita obično dodjeljuje različitim odjelima. U manjim bankama može nekoliko pojedinaca biti odgovorno za nekoliko različitih funkcija. Kada su pojedinci odgovorni za osjetljive funkcije poput pohrane važnih dokumenata, doznačivanje sredstava ili unos limita u kompjutorsku bazu podataka, oni su dužni podnositi izvješća menadžerima koji su neovisni o postupcima pripreme i odobrenja kredita. 51. U razvoju područja kreditne administracije, banke moraju osigurati: 9 Povezane strane mogu uključivati podružnice i pridružena društva banke, njene glavne dioničare, direktore i višu upravu te njihove izravne i povezane udjele kao i sve strane nad kojima banka ima utjecaja ili koje na banku vrše utjecaj. 15

16 efikasnost i djelotvornost administracije kredita, uključujući praćenje dokumentacije, ugovornih zahtjeva, pravnih odredbi, instrumenata osiguranja i sl.; točnost i pravovremenost informacija koje se pružaju sustavima za informiranje menadžmenta; primjerenu podjelu odgovornosti; primjerenost kontrole nad svim "back office" (provođenje knjigovodstvene evidencije ugovorenih transakcija) postupcima; i usklađenost s propisanim politikama i postupcima upravljanja kao i važećim zakonima i propisima. 52. Za pravilan rad različitih komponenti kreditne administracije, viša razina rukovodstva mora razumjeti i pokazati da uzima u obzir važnost navedenog elementa praćenja i kontrole kreditnog rizika. 53. Kreditni spisi trebaju uključivati sve informacije koje su potrebne za utvrđivanje trenutne financijske situacije zajmoprimca ili druge ugovorne strane kao i informacije koje omogućavaju praćenje donesenih odluka i povijesnih podataka o kreditu. Na primjer, kreditni spisi trebaju uključivati tekuća financijska izvješća, financijske analize i dokumentaciju o internom ocjenjivanju, interne memorandume, preporuke i procjene. Funkcijom preispitivanja kredita treba se utvrditi jesu li kreditni spisi potpuni i jesu li dobivena sva odobrenja za kredite i ostala potrebna dokumentacija. Načelo 9.: Banke moraju imati uspostavljeni sustav za praćenje uvjeta pojedinačnih kredita, uključujući utvrđivanje adekvatnosti rezervacija i rezervi. 54. Banke trebaju razviti i provesti obuhvatne postupke i informacijske sustave za praćenje uvjeta pojedinačnih kredita i pojedinačnih dužnika u svim portfeljima banke. Ovim se postupcima trebaju definirati kriteriji za identifikaciju i izvješćivanje potencijalnih problematičnih kredita i ostalih transakcija kako bi se osiguralo njihovo češće praćenje kao i eventualne korektivne radnje, klasifikacije i/ili provođenja ispravaka vrijednosti Djelotvoran sustav za praćenje kredita uključuje mjere: kojima se osigurava da banka razumije trenutnu financijsku situaciju zajmoprimca ili druge ugovorne strane; za praćenje usklađenosti s važećim odredbama; za procjenu, prema potrebi, pokrića instrumentom osiguranja u odnosu na trenutno stanje dužnika; za otkrivanje kašnjenja ugovornog plaćanja i klasifikaciju potencijalnih problematičnih kredita na pravovremenoj osnovi; i za promptno upućivanje problema u postupak korektivnog upravljanja. 56. Određeni pojedinci trebaju biti odgovorni za praćenje kvalitete kredita, kao i za osiguranje da se relevantne informacije dostavljaju osobama koje su odgovorne za dodjelu internih ocjena rizičnosti kreditima. Nadalje, treba odrediti pojedince odgovorne za praćenje na kontinuiranoj osnovi svih instrumenata osiguranja i garancija. Takvo praćenje pomoći će banci u provođenju potrebnih promjena u ugovornim aranžmanima kao i u održavanju primjerenih rezervi za gubitke po kreditima. Prilikom dodjele navedenih odgovornosti, 10 Vidi bilješku 6. 16

17 menadžment banke treba uzeti u obzir eventualne sukobe interesa, posebice zaposlenika čije se ocjenjivanje i nagrađivanje vrši na temelju pokazatelja poput obujma kredita, kvalitete portfelja ili kratkoročne profitabilnosti. Načelo 10.: U upravljanju kreditnim rizikom, banke se potiču na razvijanje i korištenje internog sustava za ocjenu rizika. Sustav ocjenjivanja treba biti sukladan prirodi, veličini i kompleksnosti poslovanja banke. 57. Važan alat u praćenju kvalitete pojedinačnih kredita, kao i cijelog portfelja, je korištenje internog sustava za ocjenu rizika. Dobro strukturirani interni sustav za ocjenu rizika je dobro sredstvo za diferencijaciju stupnja kreditnog rizika različitih kreditnih izloženosti banke. To omogućava točnije određivanje ukupnih karakteristika kreditnog portfelja, koncentracija, problematičnih kredita i adekvatnosti rezervacija za gubitke po kreditima. Detaljniji i sofisticiraniji interni sustavi za ocjenjivanje rizika, kakve uglavnom koriste veće banke, mogu se također koristiti za određivanje interne raspodjele kapitala, utvrđivanje cijene kredita i profitabilnosti transakcija i odnosa. 58. Interni sustav za ocjenu rizika obično vrši kategorizaciju kredita u različite razrede koji se temelje na stupnju rizika. Jednostavniji sustavi mogu se temeljiti na nekoliko kategorija koje se kreću od zadovoljavajućeg do nezadovoljavajućeg, dok se kompleksniji sustavi temelje na većem broju različitih stupnjeva kredita koji se smatraju zadovoljavajućim kako bi se omogućila istinska diferencijacija relativnog kreditnog rizika kojeg oni predstavljaju. U izradi svojih sustava, banke moraju odlučiti treba li ocijeniti rizičnost zajmoprimca ili druge ugovorne strane, rizike povezane s određenom transakcijom ili oboje. 59. Interne ocjene rizika važan su alat u praćenju i kontroli kreditnog rizika. U cilju olakšavanja rane identifikacije promjena u profilu rizičnosti, interni sustav banke za ocjenu rizika treba reagirati na pokazatelje potencijalnog ili stvarnog pogoršanja kreditnog rizika. Nad kreditima čija se ocjena pogoršava mora se osigurati dodatni nadzor i praćenje, putem, primjerice, češćih posjeta službenika zaduženih za kredite i njihovim uključivanjem na listu praćenja koju viša razina rukovodstva redovito mijenja i dopunjuje. Internim ocjenama rizika može se koristiti linijski menadžment u različitim odjelima radi praćenja trenutnih karakteristika kreditnog portfelja i radi pružanja pomoći u utvrđivanju potrebnih promjena u kreditnoj strategiji banke. Stoga je važno da upravni odbor i viša razina rukovodstva također primaju povremena izvješća o stanju kreditnog portfelja na temelju tih ocjena. 60. Ocjene dodijeljene zajmoprimcima i drugim ugovornim stranama u vrijeme odobravanja kredita moraju se povremeno preispitivati i pojedinačnim kreditima dodijeliti nova ocjena u slučaju bilo poboljšanja ili pogoršanja stanja. Zbog važnosti osiguranja dosljednosti internih ocjena i kako bi se osiguralo da one točno odražavaju kvalitetu pojedinačnih kredita, odgovornost za uspostavljanje ili potvrđivanje takvih ocjena treba ležati na funkciji kreditnog preispitivanja koja je neovisna o onoj u kojoj je pokrenut kredit. Također je važno da određena funkcija poput neovisne skupine za preispitivanje kredita povremeno vrši ispitivanje dosljednosti i točnosti ocjena. Načelo 11.: Banke moraju imati informacijske sustave i analitičke tehnike koje omogućavaju menadžmentu mjerenje kreditnog rizika po svim bilančnim i izvanbilančnim aktivnostima. Sustav za informiranje menadžmenta treba pružiti primjerene informacije o sastavu kreditnog portfelja, uključujući identifikaciju svih koncentracija rizika. 17

18 61. Banke moraju imati metodologije koje im omogućavaju kvantifikaciju rizika izloženosti pojedinačnim zajmoprimcima i drugim ugovornim stranama. Banke također moraju biti sposobne analizirati kreditni rizik na razini proizvoda i portfelja radi identifikacije eventualnih osjetljivosti ili koncentracija. Mjerenje kreditnog rizika treba uzeti u obzir (i) specifičnu prirodu kredita (zajam, izvedenica, preuzeta obveza, itd.) i njegove ugovorne i financijske uvjete (dospijeće, referentna stopa, itd.); (ii) profil izloženosti do dospijeća u odnosu na moguća tržišna kretanja; (iii) postojanje instrumenata osiguranja ili garancija; i (iv) mogućnost neispunjavanja obveza na temelju interne ocjene rizika. Analiza podataka o kreditnom riziku treba se vršiti primjerenom učestalošću a rezultate treba preispitati u odnosu na relevantne limite. Banke se moraju koristiti tehnikama mjerenja koje odgovaraju kompleksnosti i razini rizika njihovih aktivnosti, na temelju čvrstih podataka te ih podvrgavati povremenoj provjeri. 62. Djelotvornost postupka banke za mjerenje kreditnog rizika ovisi u velikoj mjeri o kvaliteti sustava za informiranje menadžmenta. Informacije koje pružaju takvi sustavi omogućavaju odboru i svim razinama menadžmenta ispunjavanje njihovih nadzornih uloga, uključujući utvrđivanje adekvatne razine kapitala kojeg bi banka trebala držati. Stoga su od kritične važnosti kvaliteta, detaljnost i pravovremenost informacija. Posebice bi informacije o sastavu i kvaliteti pojedinih portfelja, uključujući na konsolidiranoj bankovnoj osnovi, trebale omogućiti menadžmentu brzu i točnu procjenu razine kreditnog rizika kojeg banka preuzima uslijed svojih različitih aktivnosti i utvrđivanje je li poslovanje banke u skladu sa strategijom kreditnog rizika. 63. Banke trebaju pratiti stvarne izloženosti u odnosu na utvrđene limite. Važno je da banke imaju sustav za informiranje menadžmenta kojim se osigurava izvješćivanje više razine rukovodstva o izloženostima koje se približavaju limitima za rizik. Sve izloženosti trebaju biti uključene u sustav za mjerenje limita za rizik. Informacijski sustav banke trebao bi biti sposoban zbrajati kreditne izloženosti pojedinačnim zajmoprimcima i drugim ugovornim stranama te izvještavati o izuzećima u pogledu limita za kreditni rizik na smislen i pravovremen način. 64. Banke trebaju imati informacijske sustave koje omogućavaju menadžmentu identifikaciju svih koncentracija rizika unutar kreditnog portfelja. Linijski menadžeri i viša razina rukovodstva trebaju povremeno vršiti preispitivanje adekvatnosti razmjera informacija kako bi se osigurala njihova primjerenost u odnosu na kompleksnost poslovanja. Banke sve više razvijaju informacijske sustave koji omogućavaju dodatnu analizu kreditnog portfelja, uključujući testiranje na stres. Načelo 12.: Banke moraju imati uspostavljen sustav za praćenje cjelokupnog sastava i kvalitete kreditnog portfelja. 65. Tradicionalno banke u upravljanju svojim ukupnim kreditnim rizikom imaju težište na nadzoru ispunjavanja ugovornih obveza. Iako je to važno, banke također moraju imati sustav za praćenje cjelokupnog sastava i kvalitete različitih kreditnih portfelja. Taj sustav treba biti u skladu s prirodom, veličinom i kompleksnošću portfelja banke. 66. Stalan izvor kreditnih problema u bankama su koncentracije unutar kreditnog portfelja. Koncentracije rizika mogu imati mnogo oblika i do njih može doći svaki puta kad značajan broj kredita ima slične karakteristike rizika. Do koncentracija dolazi kada, između ostaloga, portfelj banke sadrži visoku razinu izravnih ili neizravnih kredita (i) jednoj 18