ODLUKA O PRIHVATLJIVOSTI I MERITUMU

Transcription

1 HUMAN RIGHTS COMMISSION WITHIN THE CONSTITUTIONAL COURT OF BOSNIA AND HERZEGOVINA KOMISIJA ZA LJUDSKA PRAVA PRI USTAVNOM SUDU BOSNE I HERCEGOVINE ODLUKA O PRIHVATLJIVOSTI I MERITUMU Predmet broj Husein DELIĆ protiv FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine, na zasjedanju Velikog vijeća od 5. oktobra godine, sa sljedećim prisutnim članovima: Gosp. Miodrag PAJIĆ, predsjednik Gosp. Mehmed DEKOVIĆ, potpredsjednik Gosp. Želimir JUKA, član Gđa Hatidža HADŽIOSMANOVIĆ, član Gosp. Jovo ROSIĆ, član Gosp. Nedim ADEMOVIĆ, arhivar Razmotrivši gore spomenutu prijavu podnesenu Domu za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Dom) u skladu sa članom VIII(1) Sporazuma o ljudskim pravima (u daljnjem tekstu: Sporazum) sadržanom u Aneksu 6 uz Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini; Konstatujući da je Dom prestao postojati 31. decembra godine i da je Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Komisija) dobila mandat prema sporazumima u skladu sa članom XIV Aneksa 6 uz Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini koji su zaključeni u septembru i januaru godine (u daljnjem tekstu: Sporazum iz godine) da odlučuje o predmetima podnesenim Domu do 31. decembra godine; Usvaja sljedeću odluku u skladu sa članom VIII(2)(d) Sporazuma, čl. 3. i 8. Sporazuma iz godine, kao i pravilom 21. stavom 1(a) u vezi sa pravilom 53. Pravila procedure Komisije:

2 I. UVOD 1. Husein Delić (u daljnjem tekstu: podnosilac prijave), iz Srebrenika, podnio je prijavu Domu protiv presude Općinskog suda u Srebreniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud), od 30. augusta godine, kojom je odbijen njegov zahtjev za naknadu materijalne štete na ime izgubljene zarade podnesen protiv Rudnika uglja "Tuzla" u Tuzli (u daljnjem tekstu: Rudnik uglja Tuzla). 2. Podnosilac prijave se, također, žali na rješenje Društvenog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine, Stručna služba, Filijala u Tuzli (u daljnjem tekstu: PIO Tuzla), od 14. septembra godine, kojim mu je priznato pravo na invalidsku penziju po osnovu bolesti od dana 1. aprila godine. 3. Podnosilac prijave navodi povredu svog prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te povredu svog prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. II. ČINJENICE U PREDMETU 4. Činjenice koje su dole iznijete proizilaze iz prijave i priložene dokumentacije. 5. Podnosilac prijave je naveo da je radeći u Rudniku uglja Tuzla, na radnom mjestu prvog kopača u jami, obolio od profesionalnog oboljenja, zbog čega je godine proglašen invalidom III kategorije, te raspoređen na poslove i radne zadatke radnika van jame. Odlukom disciplinske komisije Rudnika uglja Tuzla, broj 11215/85 od 11. decembra godine, podnosiocu prijave je izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa zbog neopravdanog izostajanja sa posla. Odlukama Suda udruženog rada u Tuzli, broj 49/79 od 2. novembra godine, broj Rs.33/83 od 6. juna godine i broj Rs.1724/88 od 10. jula godine, Rudnik uglja Tuzla je obavezan da podnosiocu prijave isplati naknadu na ime materijalne štete zbog manjeg ličnog dohotka, kao i naknadu na ime nematerijalne štete zbog nastanka profesionalnog oboljenja. 6. Podnosilac prijave je 17. februara godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv Rudnika uglja Tuzla za naknadu štete zbog izgubljene zarade za period od 17. februara do 31. augusta godine, odnosno od 1. septembra godine nadalje i zbog angažovanja tuđe radne snage za obradu imanja. Općinski sud je presudom, broj P.55/98 od 30. augusta godine, odbio tužbeni zahtjev podnosioca prijave u dijelu u kojem je tražio naknadu materijalne štete zbog izgubljene zarade, a usvojio ga u dijelu u kojem je tražio naknadu štete zbog angažovanja tuđe radne snage za obradu imanja, te je obavezao tuženog, Rudnik uglja Tuzla, da podnosiocu prijave, na ime ove štete, plaća mjesečno 50 konvertibilnih maraka (u daljnjem tekstu: KM) počev od 17. februara godine pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je podnosiocu prijave odlukom disciplinske komisije Rudnika uglja Tuzla, broj 11215/85 od 11. decembra godine, izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa zbog neopravdanog izostajanja sa posla. Općinski sud je zaključio da, s obzirom na činjenicu da podnosilac prijave u vremenskom periodu za koji traži naknadu štete nije bio u radnom odnosu u Rudniku uglja Tuzla, ne postoji uzročna veza između profesionalnog oboljenja i izgubljene zarade. 7. Podnosilac prijave je podnio žalbu na odbijajući dio navedene presude. Kantonalni sud u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je presudom, broj Gž.988/99 od 25. maja godine, odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da podnosilac prijave ne može ostvarivati pojedinačna prava iz radnog odnosa s obzirom da od 11. decembra godine nije u radnom odnosu u Rudniku uglja Tuzla, te da je prema tome prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio njegov zahtjev za naknadu štete zbog izgubljene zarade. 2

3 8. Nakon toga, podnosilac prijave je izjavio reviziju. Po izjavljenoj reviziji, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) je donio presudu, broj Rev.167/00 od 24. oktobra godine, kojom je odbio reviziju kao neosnovanu. 9. U postupku ostvarivanja prava na invalidsku penziju podnosioca prijave PIO Tuzla donijelo je privremeno rješenje, broj od 13. augusta godine, kojim je podnosiocu prijave priznato pravo na invalidsku penziju od 1. aprila godine. Podnosilac prijave je podnio žalbu na navedeno rješenje zbog toga što je u rješenju navedeno da je uzrok njegove invalidnosti bolest, a ne profesionalno oboljenje. Društveni fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine, Odsjek za inostrano osiguranje Sarajevo (u daljnjem tekstu: PIO Sarajevo) donijelo je rješenje, broj 02/ od 21. januara godine, kojim je odbilo žalbu podnosioca prijave. 10. Nakon toga, podnosilac prijave je tužbom pred Kantonalnim sudom pokrenuo upravni spor. Kantonalni sud je presudom, broj U.222/98 od 26. marta godine, odbio tužbu kao neosnovanu. Podnosilac prijave je podnio žalbu na navedenu presudu. Vrhovni sud je presudom, broj 93/99 od 8. decembra godine, uvažio žalbu, te preinačio presudu Kantonalnog suda tako da se usvaja tužba podnosioca prijave, te se osporena rješenja upravnih organa poništavaju i predmet vraća prvostepenom organu na ponovni postupak. Vrhovni sud je naveo da je Kantonalni sud dao pogrešnu ocjenu o potpunosti i pravilnosti činjeničnog stanja utvrđenog u upravnom postupku. 11. U ponovnom postupku, PIO Tuzla donijelo je rješenje, broj /99-7 od 14. septembra godine, kojim je podnosiocu prijave priznato pravo na invalidsku penziju od dana 1. aprila godine, u mjesečnom iznosu od 125,4471 KM. PIO Sarajevo je rješavajući po žalbi podnosioca prijave donijelo rješenje, broj 02/ od 13. decembra godine, kojim je odbilo žalbu. 12. Podnosilac prijave je protiv navedenog rješenja tužbom pokrenuo upravni spor pred Vrhovnim sudom. Vrhovni sud je presudom, broj U-112/01 od 23. augusta godine, odbio tužbu. 13. Podnosilac prijave je 5. septembra godine obavijestio Komisiju da je Općinskom sudu podnio tužbu radi izmjene odluke o visini naknade za angažovanje tuđe radne snage. Općinski sud je donio rješenje, broj P.309/01 od 6. novembra godine, kojim je utvrdio da se tužba podnosioca prijave smatra povučenom, jer tužilac, podnosilac prijave, nije pristupio na zakazano ročište za glavnu raspravu. Kantonalni sud je, odlučujući po žalbi podnosioca prijave, donio rješenje, broj Gž-321/04 od 29. aprila godine, kojim je uvažio žalbu, ukinuo pobijano rješenje i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. Podnosilac prijave se žali na postupanje Općinskog suda, jer smatra da se u navedenom postupku osporava njegovo pravo na izmjenu odluke o visini naknade za angažovanje tuđe radne snage. III. POSTUPAK PRED DOMOM/KOMISIJOM 14. Prijava je podnesena 25. juna godine i registrovana je istog dana. 15. Podnosilac prijave je 14. decembra i 20. ferbuara godine dopunio svoju prijavu. 16. Komisija je 1. jula godine proslijedila tuženoj strani prijavu podnosioca radi dostavljanja pisanih zapažanja o prihvatljivosti i meritumu. 17. Komisija je 26. jula godine zaprimila pisana zapažanja tužene strane. 3

4 18. Komisija je 2. augusta godine proslijedila zapažanja o prihvatljivosti i meritumu tužene strane podnosiocu prijave. Podnosilac prijave je 5. septembra godine dostavio odgovor na zapažanja tužene strane. IV. RELEVANTNE ZAKONSKE ODREDBE 19. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 29/98, 49/00, 32/01 i 61/02) 4 Član 1. Ovim zakonom uređuje se: sticanje, ostvarivanje i prestanak prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja [...]. Član 22. Invalidnost, u smislu ovog zakona, postoji kada osiguranik zbog trajnih promjena u zdravstvenom stanju prouzrokovanih povredom na radu, profesionalnom bolešću, povredom van rada ili bolešću koje se ne mogu otkloniti liječenjem ili mjerama medicinske rehabilitacije, postane potpuno nesposoban za obavljanje poslova radnog mjesta na koje je bio raspoređen i koje je obavljao prije nastanka invalidnosti. [...]. Član 25. Profesionalna bolest, u smislu ovog zakona, jeste određena bolest prouzrokovana dužim neposrednim uticajem procesa i uvjeta rada na poslovima koje je osiguranik obavljao na svom radnom mjestu. Profesionalne bolesti i radna mjesta na kojima se te bolesti pojavljuju, kao i uvjeti pod kojima se smatraju profesionalnim bolestima, utvrđuju nosioci osiguranja, po prethodno pribavljenom mišljenju odgovarajućih stručnih i naučnih organizacija, uz saglasnost Federalnog ministarstva za socijalnu politiku, raseljene osobe i izbjeglice [...]. Član 55. Invalidska penzija u slučaju invalidnosti prouzrokovane povredom na radu ili profesionalnom bolešću ne može biti manja od iznosa starosne penzije za 40 godina penzijskog staža. Invalidska penzija u slučaju invalidnosti prouzrokovane bolešću ili povredom van rada određuje se od penzijskog osnova zavisno od dužine penzijskog staža i pokrivenosti radnog vijeka penzijskim stažom. [...]. Član 58. Osiguraniku kod koga je invalidnost prouzrokovana djelimično povredom na radu ili profesionalnom bolešću, a djelomično bolešću ili povredom van rada invalidska penzija određuje se kao jedna penzija, koja se sastoji od srazmjernog dijela invalidske penzije obračunate za slučaj povrede na radu ili profesionalne bolesti i od srazmjernog dijela invalidske penzije obračunate za slučaj bolesti ili povrede van

5 rada, tako što se prethodno odredi iznos invalidske penzije koja bi pripadala da je ukupna invalidnost prouzrokovana povredom na radu ili profesionalnom bolešću i iznos invalidske penzije koja bi pripadala da je ukupna invalidnost prouzrokovana bolešću ili povredom van rada. Od svakog tako obračunatog iznosa uzima se dio u procentu koji odgovara uticaju pojedinih uzroka invalidnosti na ukupnu invalidnost. Zbir tako dobivenih iznosa čini invalidsku penziju, koja ne može iznositi više od 75% od penzijskog osnova. Član 98. Kada je za rješavanje o pravu iz penzijskog i invalidskog osiguranja potrebno utvrditi invalidnost i potpunu nesposobnost za privređivanje, nosilac osiguranja donosi rješenje o pravima po osnovu tih činjenica utvrđenih na osnovu nalaza, ocjene i mišljenja stručnog organa za ocjenjivanje radne sposobnosti u penzijskom i invalidskom osiguranju [...]. Član 100. Pravosnažno rješenje o ostvarivanju prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja može se izmijeniti novim rješenjem, ako je pravosnažnim rješenjem povrijeđen zakon na štetu korisnika prava. [...]. V. ŽALBENI NAVODI 20. Podnosilac prijave navodi povredu svog prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije zbog činjenice da je, u postupku po njegovoj tužbi za naknadu materijalne štete zbog izgubljene zarade, Općinski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio njegov tužbeni zahtjev, te da je Kantonalni sud postupio na isti način kada je odibo njegovu žalbu. Osim toga, podnosilac prijave navodi povredu svog prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog činjenice da nadležni organi tužene strane, u postupku ostvarivanja prava na invalidsku penziju, nisu uzeli u obzir procenat invalidnosti koji je prouzrokovan profesionalnom bolešću, te su mu zbog toga utvrdili manji iznos invalidske penzije. VI. ODGOVOR TUŽENE STRANE 21. U vezi sa činjenicama, tužena strana ne osporava činjenično stanje iz prijave. 22. Po pitanju prihvatljivosti, tužena strana u svojim zapažanjima predlaže da prijava, u dijelu u kojem se odnosi na naknadu štete na ime izgubljene zarade od 17. februara godine, bude odbačena kao ratione temporis nespojiva sa odredbama Sporazuma, te da se ostatak prijave proglasi prima facie neosnovanim. Naime, tužena strana smatra da činjenice predmeta ne ukazuju da je došlo do povrede prava podnosioca prijave na pravičnu raspravu. 23. U pogledu merituma prijave, tužena strana predlaže da se prijava i u meritumu odbaci kao neosnovana. U vezi sa navodnom povredom člana 6. Evropske konvencije tužena strana ističe da su domaći organi i sudovi odlučili po zahtjevima podnosioca prijave poštujući zakon i Evropsku konvenciju, te da podnosilac prijave nije naveo niti jedan dokaz koji bi doveo u pitanje nepristrasnost domaćih organa i sudova i njihovo pravično postupanje. Tužena strana je navela da su nadležni organi pravilno postupili kada su utvrdili da je uzrok invalidnosti podnosioca prijave isključivo bolest s obzirom da se sva utvrđena oboljenja (oboljenje srca, te kožno i psihičko oboljenje) ne mogu svrstati u listu profesionalnih oboljenja. U pogledu navodne povrede člana 1. 5

6 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju tužena strana je navela da je PIO Tuzla donijelo rješenje kojim je podnosiocu prijave priznato pravo na penziju, te da mu se isplata penzije vrši redovno. Nadalje, tužena strana je istakla da činjenica da odlukama nadležnih sudova nije udovoljeno tužbenom zahtjevu podnosioca prijave za naknadu štete, ne znači da je došlo do povrede njegovog prava iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VII. MIŠLJENJE KOMISIJE A. Prihvatljivost 24. Komisija podsjeća da je prijava podnesena Domu u skladu sa Sporazumom. S obzirom da Dom o njoj nije odlučio do 31. decembra godine, Komisija je, u skladu sa članom 2. Sporazuma iz septembra godine i članom 3. Sporazuma iz godine, nadležna da odlučuje o ovoj prijavi. Pri tome, Komisija će uzimati kriterije za prihvatljivost prijave sadržane u članu VIII(2) Sporazuma. Komisija, također, zapaža da se Pravila procedure kojima se uređuje njeno postupanje ne razlikuju, u dijelu koji je relevantan za predmet podnosioca prijave, od Pravila procedure Doma, izuzev u pogledu sastava Komisije. 25. U skladu sa članom VIII(2) Sporazuma, Komisija će odlučiti koje prijave će prihvatiti. Pri tome će Komisija uzeti u obzir sljedeće kriterije: (a) postoje li djelotvorni pravni lijekovi i da li je podnosilac prijave dokazao da ih je iscrpio, (b) da li je prijava u biti ista kao i stvar koju su Dom/Komisija već ispitali, ili je već podnesena u nekom drugom postupku, ili je već predmet međunarodne istrage ili rješenja. Komisija će, također, odbiti svaku žalbu koju bude smatrala nespojivom sa ovim Sporazumom, ili koja je očigledno neosnovana, ili predstavlja zloupotrebu prava žalbe (c). U skladu sa članom VIII(3) Sporazuma "[Komisija] u bilo kojem trenutku svog postupka može obustaviti razmatranje neke žalbe, odbaciti je ili brisati iz razloga (a) što podnosilac prijave namjerava odustati od žalbe; (b) što je stvar već riješena; ili (c ) što iz bilo kojeg drugog razloga, koji utvrdi [Komisija], više nije opravdano nastaviti s razmatranjem žalbe; pod uvjetom da je takav rezultat u skladu s ciljem poštivanja ljudskih prava". A.1. Postupak za naknadu materijalne štete zbog izgubljene zarade 26. Komisija, najprije, zapaža da se podnosilac prijave žali da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo kada su odbili njegov zahtjev za naknadu štete na ime izgubljene zarade. Komisija podsjeća da je, u skladu sa ustaljenom praksom Evropskog suda za ljudska prava u vezi s ovim, općenito na domaćim sudovima da ocijene dokaze pred sobom (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Lüdi protiv Švicarske, od 15. juna godine, Serija A, broj 238, stav 43). U tom smislu, Dom je u nekoliko navrata naveo da su domaći sudovi ti koji treba da procijene dokaze koji im se prezentiraju, te da nije u njegovoj nadležnosti da procjenu domaćih sudova zamijeni vlastitom procjenom, ako takvi zaključci ne djeluju neprihvatljivo ili proizvoljno (vidi, na primjer, Odluku o prihvatljivosti, CH/00/5616, Marina Sukno protiv Federacije Bosne i Hercegovine, od 5. juna godine, tačka 3). Isto se odnosi i na Komisiju. Da bi se ustanovilo da je došlo do povrede prava u postupku koji se vodi pred domaćim vlastima moraju se otkriti dokazi o kršenju Sporazuma, odnosno mora izgledati da dokazi nisu u skladu sa relevantnim domaćim zakonom ili sa pravima podnosilaca prijava koja garantira Sporazum. U predmetnom slučaju, Komisija ne može naći dokaze koji bi ukazivali na eventualnu povredu prava podnosioca prijave zagarantovanih Sporazumom. Prema tome, Komisija zaključuje da nema dokaza da su nadležni organi zloupotrebili pravo na štetu podnosioca prijave. Slijedi da je prijava u ovom dijelu očigledno neosnovana u smislu člana VIII(2)(c) Sporazuma. Komisija, zbog toga, odlučuje da ovaj dio prijave proglasi neprihvatljivim. A.2. Postupak za ostvarenje prava na invalidsku penziju 27. Komisija zapaža da se podnosilac prijave žali da su nadležni organi, u postupku ostvarenja njegovog prava na invalidsku penziju, povrijedili njegovo pravo na imovinu iz člana 1. Protokola 6

7 broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer nisu uzeli u obzir činjenicu da je gubitak radne sposobnosti jednim dijelom prouzrokovan profesionalnom bolešću, te da su mu zbog toga utvrdili manji iznos invalidske penzije. U tom smislu, Komisija, najprije, podsjeća da Evropska konvencija ne garantuje pravo na određeno socijalno osiguranje (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Müller protiv Austrije, od 1. oktobra godine, Odluke i izvještaji (OI) broj 3, str. 31). Međutim, Evropski sud za ljudska prava zauzeo je stav da pravo na određeno primanje socijalne skrbi u dijelu koji je predviđen primjenjivim zakonodavstvom jeste ekonomsko pravo u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Gaygusuz protiv Austrije, od 31. augusta godine, Izvještaji 1996-IV, stav 41), što znači da je država dužna podnosiocu prijave priznati pravo na penziju, u skladu sa zakonom propisanim uvjetima. Pravo na ostvarenje invalidske penzije po osnovu bolesti, odnosno po osnovu profesionalne bolesti, u Federaciji Bosne i Hercegovine predviđeno je Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 29/98, 49/00, 32/01 i 61/02). Dakle, podnosilac prijave ima ekonomski interes u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Prema tome, Komsija je ratione materiae nadležna da ispituje prijavu podnosioca prijave u ovom dijelu. Konačno, prijava ispunjava i ostale uslove iz člana VIII(2) i (3) Sporazuma. A.3. Postupak po tužbi za izmjenu odluke o visini naknade za angažovanje tuđe radne snage 28. U skladu sa članom 3. Sporazuma iz godine, Komisija ima "nadležnost da odlučuje o predmetima koje je Dom primio do 31. decembra godine". Pravilo 44. Pravila procedure Komisije predviđa: Svaka prijava prema članu VIII stav 1. Sporazuma, o kojoj treba odlučiti Komisija u skladu sa članom 3. Sporazuma iz godine, morala je biti podnesena bivšem Domu zaključno sa 31. decembrom godine". Tumačeći ove odredbe, Komisija zaključuje da se njena nadležnost odnosi na sve povrede koje su se desile nakon 14. decembra godine, kada je Sporazum stupio na snagu. Međutim, Dom je imao obavezu da zaprima i registruje prijave samo do 31. decembra godine. Sve prijave, koje su zaprimljene nakon toga datuma, nisu mogle biti razmatrane, jer Dom, odnosno Komisija, nisu imali formalno-pravnu nadležnost da odlučuju o njima, već Ustavni sud Bosne i Hercegovine. Drugim riječima, prijave su bile podnesene van predviđenog datuma. Prema tome, ako se u prvom slučaju (navodne povrede Sporazuma) može govoriti o materijalno-pravnoj nadležnosti ratione temporis, onda se u drugom slučaju (kalendarsko ograničenje podnošenja prijava) može govoriti o formalno-pravnoj nadležnosti ratione temporis. 29. U pismu, koje je primljeno 5. septembra godine, podnosilac prijave iznosi žalbene navode u vezi sa postupkom pred Općinskim sudom po njegovoj tužbi za izmjenu odluke o visini naknade za angažovanje tuđe radne snage, čime postavlja novi zahtjev u odnosu na prvobitno postavljeni zahtjev u prijavi podnesenoj godine. Komisija zapaža da je ovaj zahtjev podnesen Komisiji po prvi put nakon 31. decembra godine, a prema članu 3. Sporazuma i pravilu 44. Pravila procedure Komisije, Komisija može odlučivati samo o predmetima odnosno prijavama podnesenim Domu do 31. decembra godine (vidi Odluku o prihvatljivosti i brisanju Komisije za ljudska prava, CH/00/4293, Savo Petrović protiv Federacije Bosne i Hercegovine, od 5. septembra godine, tačka 13). Komisija smatra da se ovi izrazi ne odnose samo na potpuno nove prijave, nego i na nove zahtjeve od strane podnosioca prijave koji se ne odnose na stvar već iznesenu u ranije podnesenoj prijavi (vidi Odluku o prihvatljivosti Komisije za ljudska prava, CH/99/1722, Emsud Puzić protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine, od 7. marta godine, tačka 14). Novi zahtjev, koji je postavio podnosilac prijave, spada u tu kategoriju. Slijedi da je ovaj zahtjev nespojiv sa odredbama mandata Komisije predviđenog Sporazumom iz godine. Komisija, zbog toga, odlučuje da ovaj zahtjev proglasi neprihvatljivim ratione temporis. 7

8 A.4. Zaključak u pogledu prihvatljivosti 30. Komisija zaključuje da je prijava prihvatljiva u odnosu na žalbene navode podnosioca prijave o povredi njegovog prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, u vezi sa postupkom za ostvarenje prava na invalidsku penziju. Komisija odlučuje da ostatak prijave proglasi neprihvatljivim. B. Meritum 31. Prema članu XI Sporazuma, Komisija mora obraditi pitanje da li utvrđene činjenice otkrivaju da je tužena strana prekršila svoje obaveze iz Sporazuma. Kao što je već naglašeno, prema članu I Sporazuma, strane su obavezne osigurati svim licima pod svojom nadležnošću najviši stepen međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda, uključujući prava i slobode predviđene Evropskom konvencijom i drugim sporazumima nabrojanim u Dodatku Sporazuma. 32. Komisija zaključuje da predmetna prijava mora biti ispitana u pogledu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. B.1. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju 33. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: Svako fizičko i pravno lice ima pravo uživati u svojoj imovini. Niko ne može biti lišen imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ne utiču ni na koji način na pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi se regulisalo korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi se obezbijedila napalata poreza ili drugih dadžbina i kazni. 34. Komisija, najprije, podsjeća da je predmet osporavanja prijavom privremeno rješenje PIO Tuzla, broj /99-7 od 14. septembra godine, kojim je podnosiocu prijave priznato pravo na invalidsku penziju po osnovu bolesti. Podnosilac prijave se žali da nadležni organi tužene strane nisu uzeli u obzir činjenicu da je do gubitka radne sposobnosti jednim dijelom došlo usljed nastanka profesionalne bolesti (kožno oboljenje stopala). 35. Tužena strana, u svojim pisanim zapažanjima, predlaže da se prijava u meritumu odbaci kao neosnovana. Naime, tužena strana navodi da su nadležni organi pravilno postupili kada su podnosiocu prijave priznali pravo na invalidsku penziju po osnovu bolesti, zbog toga što se sva oboljenja na osnovu kojih je kod podnosioca prijave došlo do gubitka radne sposobnosti (oboljenje srca, kožno oboljenje i psihičko oboljenje) ne mogu svrstati u Listu profesionalnih oboljenja. 36. Komisija podsjeća da je u postupku ostvarenja prava na invalidsku penziju PIO Tuzla je 13. augusta godine donijelo privremeno rješenje, broj , kojim je podnosiocu prijave priznato pravo na invalidsku penziju, po osnovu bolesti, od 1. aprila godine. PIO Sarajevo je, postupajući po žalbi podnosioca prijave, rješenjem, broj 02/ od 21. januara godine, odbilo žalbu. Nakon toga, podnosilac prijave je tužbom pokrenuo upravni spor. Kantonalni sud je presudom, broj U.222/98 od 26. marta godine, odbio tužbu podnosioca prijave. Podnosilac prijave je podnio žalbu na navedenu presudu. Vrhovni sud je presudom, broj 93/99 od 8. decembra godine, uvažio žalbu, te preinačio presudu Kantonalnog suda tako da se usvaja tužba podnosioca prijave, te se osporena rješenja poništavaju i predmet vraća prvostepenom 8

9 organu na ponovni postupak. Razlog za ovakvu odluku Vrhovnog suda bio je taj što relevantne činjenice, u bitnim tačkama, nisu bile utvrđene u potpunosti. U ponovnom postupku, PIO Tuzla je donijelo privremeno rješenje, broj /99-7 od 14. septembra godine, kojim je podnosiocu prijave priznato pravo na invalidsku penziju po osnovu bolesti. Podnosilac prijave je podnio žalbu na navedeno rješenje, koja je rješenjem PIO Sarajevo, broj 02/ od 13. decembra godine, odbijena. Nakon toga podnosilac prijave je tužbom pokrenuo upravni spor. Vrhovni sud je presudom, broj U-112/01 od 23. augusta godine, odbio tužbu podnosioca prijave. 37. Komisija podsjeća na stav Evropskog suda za ljudska prava da pravo na određeno primanje socijalne skrbi u dijelu koji je predviđen primjenjivim zakonodavstvom jeste ekonomsko pravo u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (op. cit, Gaygusuz protiv Austrije). Dakle, dužnost je države da pojedincima osigura zaštitu prava na penziju, ukoliko je to pravo priznato zakonom, u skladu sa zakonom propisanim uvjetima (vidi odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, U 35/03, od 21. jula godine, tačka 32). Komisija ističe da su pitanja iz oblasti penzijskog i invalidskog osiguranja u Federaciji Bosne i Hercegovine regulisana Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 29/98, 49/00, 32/01 i 61/02). Nadalje, nomenklatura profesionalnih bolesti utvrđena je Odlukom o listi profesionalnih bolesti Društvenog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", broj 26/99). Navedenom odlukom utvrđeno je koja oboljenja i pod kojim uvjetima se smatraju profesionalnim oboljenjima. U tačci 43. ove Odluke, kao profesionalna oboljenja, navedena su "kožna oboljenja i recidivi težeg stepena". Poslovi pri čijem se obavljanju pojavljuje navedena bolest definisani su kao "[p]oslovi, odnosno radovi pri čijem obavljanju dolazi do trajnijeg ili ponovljenog kontakta sa alergogenom ili primarnom toksičnom materijom (odnosno materijom iritativnih svojstava)". Dakle, u Federaciji Bosne i Hercegovine postoji zakonodavstvo koje na decidan način utvrđuje postupak i uvjete ostvarivanja prava na invalidsku penziju. 38. Komisija ističe da je nesporno da je podnosilac prije, radeći u Rudniku uglja Tuzla na mjestu prvog kopača u jami, obolio od profesionalnog oboljenja. Naime, odlukama Suda udruženog rada u Tuzli, podnosiocu prijave je, u nekoliko navrata, priznato pravo na naknadu nematerijalne štete po osnovu nastanka profesionalne bolesti (vidi tačku 5. ove Odluke). Također, presudom Općinskog suda, broj P55/98 od 30. augusta godine, podnosiocu prijave je priznato pravo na naknadu materijalne štete zbog angažovanja tuđe radne snage za obradu imanja. U navedenom postupku je, na osnovu nalaza vještaka, utvrđeno da se kožno oboljenje stopala, prisutno kod podnosioca prijave, svrstava u profesionalna oboljenja rudara, te da je usljed toga kod podnosioca prijave došlo do gubitka radne sposobnosti u iznosu od 35%. Međutim, Komisija zapaža da su nadležni organi tužene strane u postupku određivanja prava na invalidsku penziju podnosioca prijave zanemarili ovu činjenicu. 39. Naime, član 58. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine propisuje postupak utvrđivanja visine invalidske penzije osiguraniku kod kojeg je invalidnost prouzrokovana djelimično povredom na radu ili profesionalnom bolešću, a djelimično bolešću ili povredom van rada. U ovom slučaju osiguraniku se invalidska penzija određuje kao jedna penzija, koja se sastoji od srazmjernog dijela invalidske penzije obračunate za slučaj profesionalne bolesti ili povrede na radu i od srazmjernog dijela invalidske penzije obračunate za slučaj bolesti ili povrede van rada. Komisija ističe da je navedeni Zakon sasvim logičan, jer se prilikom utvrđivanja nečijeg prava na invalidsku penziju, odnosno prilikom određivanja visine invalidske penzije, ne može zanemariti procenat gubitka radne sposobnosti prouzrokovan bolešću niti procenat prouzrokovan profesionalnom bolešću. 40. S obzirom na navedeno, Komisija zaključuje da je u konkretnom slučaju podnosioca prijave trebalo primijeniti navedeni član Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. Međutim, Komisija ističe da su nadležni organi tužene strane primjenjivali isključivo odredbe Zakona koje se odnose na određivanje invalidske penzije u slučaju invalidnosti prouzrokovane bolešću (član 55. stav 2). Naime, Komisija zapaža da su se nadležni organi, prilikom određivanja penzijskog osnova 9

10 podnosioca prijave, vodili pretežnim procentom (tj. procentom gubitka radne sposobnosti nastalim usljed bolesti), te su time zanemarili procenat gubitka radne sposobnosti koji je nastao usljed profesionalne bolesti. Dakle, nadležni organi su u predmetu podnosioca prijave na sasvim proizvoljan način primijenili član 58. navedenog Zakona, utvrdivši tako podnosiocu prijave manji iznos invalidske penzije, čime su povrijedili njegovo pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. B.2. Zaključak o meritumu 41. Komisija zaključuje da je došlo do povrede prava podnosioca prijave prema članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, za što je odgovorna tužena strana, Federacija Bosne i Hercegovine. VIII. PRAVNI LIJEKOVI 42. Prema članu XI(1)(b) Sporazuma, a u vezi sa pravilom 58. stavom 1(b) Pravila procedure Komisije, Komisija mora razmotriti pitanje o koracima koje Federacija Bosne i Hercegovine mora preduzeti da ispravi kršenja Sporazuma koja je Komisija utvrdila, uključujući naredbe da sa kršenjima prestane i od njih odustane, te novčanu naknadu. 43. Komisija je utvrdila da je tužena strana prekršila svoje obaveze prema Sporazumu time što je u postupku ostvarenja prava na invalidsku penziju proizvoljnom primjenom zakona povrijedila pravo podnosioca prijave na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Prema tome, Komisija smatra odgovarajućim da naredi da nadležni organi, najkasnije u roku od tri mjeseca od datuma prijema ove Odluke, donesu konačnu odluku o pravu podnosioca prijave na invalidsku penziju, u skladu sa obrazloženjem iz ove Odluke. 44. Nadalje, s obzirom da je utvrđena povreda podnosiocu prijave na pravo na zakonsku penziju, Komsija smatra opravdanim da tužena strana, Federacije Bosne i Hercegovine, podnosiocu prijave, u roku od mjesec dana od dana donošenja konačne i pravosnažne odluke iz prethodnog zaključka, obračuna i isplati, od dana penzionisanja, razliku između iznosa penzija koje je primao do sada sa iznosom penzija koje je trebao da prima. 45. Komisija, na kraju, napominje da u skladu sa pravilom broj 62. Pravila procedure Komisije, odluke Komisije konačne su i obavezne i dužno ih je poštovati svako fizičko i pravno lice. Svi organi vlasti tuženih strana u smislu Sporazuma, dužni su, u okviru svojih nadležnosti utvrđenih ustavom i zakonom, provoditi odluke Komisije. U datim rokovima, tužena strana, koja je obavezna da izvrši odluku Komisije, dužna je dostaviti obavijest o preduzetim mjerama u cilju izvršenja odluke Komisije, kako je to naznačeno u odluci. U slučaju nepostupanja, odnosno kašnjenja u izvršenju ili obavještenju Komisiji o preduzetim mjerama, Komisija donosi rješenje kojim se utvrđuje da odluka Komisije nije izvršena. Ovo rješenje dostavlja se nadležnom tužiocu i nadležnom agentu tužene strane. Komisija ističe da neizvršenje odluka Komisije, u skladu sa članom 239. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, predstavlja krivično djelo. IX. ZAKLJUČAK 46. Iz ovih razloga, Komisija odlučuje, 1. jednoglasno, da prijavu proglasi prihvatljivom protiv Federacije Bosne i Hercegovine u dijelu koji se odnosi na postupak u vezi sa ostvarivanjem prava na invalidsku penziju; 2. jednoglasno, da odbije ostatak prijave kao neprihvatljiv; 3. jednoglasno, da je prekršeno pravo podnosioca prijave na imovinu iz člana 1. Protokola 10

11 broj 1 uz Evropsku konvenciju, čime je Federacija Bosne i Hercegovine prekršila član I Sporazuma; 4. jednoglasno, da naredi Federaciji Bosne i Hercegovine da nadležni organi donesu konačnu odluku o pravu podnosioca prijave na invalidsku penziju, u skladu sa obrazloženjem iz ove Odluke, najkasnije u roku od tri mjeseca od datuma prijema ove Odluke; 5. jednoglasno, da naredi Federaciji Bosne i Hercegovine da isplati podnosiocu prijave, u roku od mjesec dana od proteka roka iz zaključka broj 4. ove Oduke, razliku između iznosa penzija koje je primao do sada sa iznosom penzija koje je trebao da prima, pomnoženu sa brojem mjeseci od dana ostvarenja prava na penziju; i 6. jednoglasno, da naredi Federaciji Bosne i Hercegovine da izvijesti Komisiju u roku od 30 dana od proteka roka iz zaključka broj 4. ove Odluke, o koracima preduzetim u sprovođenju gore spomenute naredbe. (potpisao) Nedim Ademović Arhivar Komisije (potpisao) Miodrag Pajić Predsjednik Komisije 11