BROJ 33 GOD. XII. POSEBAN PRILOG VREMEPLOV ZADNJA KLUPA. Tema broja: Na prekretnici školovanja. Časopis učenika OŠ Ivana Gundulića. lipanj 2011.

Transcription

1 BROJ 33 GOD. XII. ZADNJA KLUPA lipanj POSEBAN PRILOG VREMEPLOV Tema broja: Na prekretnici školovanja Časopis učenika OŠ Ivana Gundulića

2 I svemu dođe kraj Na kraju svake školske godine osmašima pišem ovaj gotovo uvijek isti uvodnik. Zašto? Jednostavno, do sada nisam našao bolji način kako bih se oprostio od još jedne divne generacije učenika. Školske godine 2003./2004. upisali ste se u I. razred i bili ste sretni jer ste napokon postali»netko i nešto«, postali ste školarci. Počelo je osmogodišnje putovanje čiji je kraj onda izgledao tako daleko, prava vječnost. U proteklih osam godina koje ste proveli u OŠ Ivana Gundulića lijepih je trenutaka bilo pregršt. Tko će ih se svih sjetiti? Ovim prigodnim izdanjem Zadnje klupe, želimo ih se barem donekle prisjetiti, a dio toga i zadržati u trajnom sjećanju na sve ono lijepo što ste doživjeli i učinili tijekom naših zajedničkih osam godina. One, sad već davne, jeseni dobili ste male klupe i iste takve obveze, no s godinama klupe su postajale veće, a vaše obveze još veće. Zahvaljujući brižnim učiteljicama Aniti Letici, Milici Strapajević i drugim učiteljicama, koje su vam bile na boravku ili na zamjenama, sve ste postavljene zadatke uspješno rješavali. U moje ste ruke došli školske godine 2007./2008. i uspješno smo se»svađali«ali i surađivali. Uočio sam kako su vaše sposobnosti velike i s pravom sam od vas očekivao više od onoga što ste davali. Dakako, vi niste uvijek dijelili moje mišljenje, no neki su to ipak shvatili na vrijeme i postigli lijepe rezultate, a oni drugi s vremenom će uvidjeti da sam ipak bio u pravu. Ja ne bih bio ja kad vam ne bih naglasio još jednu vrlo važnu činjenicu: odnos prema izvršavanju obveza bilo koje vrste, nije uvijek bio na razini vaših mogućnosti i sposobnosti. To morate promijeniti, ne zbog mene ili mojih kolega, niti zbog vaših roditelja, već isključivo radi vas samih. Vi to možete, vi ste za to sposobni, samo treba htjeti. Slijedi vam razdoblje kada klupe ostaju iste veličine, a obveze, odgovornost i iskušenja postaju veća. Moj vam je prijateljski savjet da obveze, prvenstveno one u učenju, izvršavate redovito i savjesno. A iskušenja? Pa, ako baš nešto morate probati u životu, ni u čemu ne pretjerujte, osim u ljubavi. Nije ljubav samo ljubav prema osobi suprotnoga spola, ljubav iskazujemo prijateljima, roditeljima itd. Voljeti i biti voljen to je san i želja svih nas. Nemojte se sramiti reći nekome da ga volite, ali to i pokažite. Prava ljubav i pravo prijateljstvo zahtijevaju da iskreno kažete onoj drugoj osobi što mislite, ali i da čujete ono što vam možda i nije drago. Pravi i iskreni prijatelj to će vam reći u lice. Sjetite se samo koliko sam vam puta štošta toga rekao, kao i moji kolege također. To smo rekli iz ljubavi prema vama i želji da budete još bolji, nego što jeste. Da nam je bilo svejedno, budite sigurni da bismo šutjeli. Nisu uvijek prijatelji oni koji vas tapšaju po ramenu ili vam sve odobravaju. Moji kolege i ja trudili smo se da vam učenje bude radost i veselje, a koliko smo u tome uspjeli, pokazat će vaši daljnji životni uspjesi u koje ne sumnjamo. Mi, sada već vaši bivši učitelji, želimo vam puno uspjeha u daljnjem školovanju i posebno bismo htjeli da odaberete zvanje koje će vas učiniti sretnima i zadovoljnima, a time korisnima sebi, obitelji te cijeloj zajednici. Ako vam slučajno zatreba moja pomoć ili savjet znate gdje sam. Pavao Jerolimov Na naslovnici: Prve zajedničke fotografije u OŠ Ivana Gundulića školske godine 2003./2004. Prvi A razred (gornja fotografija) i prvi B razred (donja fotografija). izdavač: OŠ Ivana Gundulića Gundulićeva 23 a Z A G R E B tel/fax: 01 / glavni i odgovorni urednik: Pavao Jerolimov uredništvo: učitelji: Marcela Boban, Zoran Čorkalo, Henrieta Herjavec Rubčić, Pavao Jerolimov, Darija Odorčić Matijević i Iskra Osmančević. učenici: Dorotea Šušak (8.a), Ilija Ante Lovrić (8.a), Bartul Marunić (8.a), Lara Horvat (8.b), Karla Kostadinovski (8.b), Mia Matijašić (8.b), Matea Novosel (8.b) Bartul Božić (8.b) i Paula Rajković (8.c). likovna i računalna obrada: P. Jerolimov i učenici nov. grupe grafički urednik: P. Jerolimov tisak: fotokopiranje (50 komada) broj 33, godina XII. Zagreb, lipanj časopis izlazi jednom u polugodištu besplatni primjerak os-zagreb-001@skole.htnet.hr web stranica: www. os-igundulica-zg.skole.hr SADRŽAJ: Riječ urednika... Anketa - tema broja Upisi u srednju školu... Vremeplov... Maturalac, naš zadnji izlet... Od razreda dio razreda Od prve do zadnje klupe... Pročitali smo za vas... Učenici - putopisci... Glazba, film, kazalište... Slikopisi... Tko pita ne skita... Brinemo o zdravlju... Jučer, danas, a sutra

3 Zadnji je tjedan nastave, u školi vlada ludnica. Učenici profesore povlače za rukave radi poboljšanja ocjena, a profesori učenike za podmirivanje raznih dugova: vraćanja knjiga u knjižnicu, odgovaranja, pisanja testova i tome slično. Posebno napeto je bilo među osmašima jer svaki bod znači korak bliže upisu u željenu srednju školu. Nas je zanimalo kako su naši osmaši proveli ovih osam godina zajedno te kakvi su njihovi planovi za budućnost pa smo proveli anonimnu anketu u 8a, 8b i 8c razredu. Rezultati su vrlo zanimljivi i nisu jednaki po razredima. Postotke smo zaokruživali jer nije važno ima li pola % manje ili pola % više. Pitanja i rezultati ankete priloženi su u prikazanoj tablici. Na pitanja nisu odgovarali oni učenici koji toga dana nisu bili u školi, a anketu smo proveli na sveukupno 60 učenika. Pokazano je sljedeće: Za osnovnjakom žali 40 učenika, ili 64%, a odlasku se veseli njih 20, ili 32%. Učenici koji žale za osnovnom školom žale najviše zbog prijatelja (njih 33, ili 53%), zbog profesora (doduše samo jedan, ali vrijedan učenik, 2%) ili nečeg drugog (njih 6, ili 10%). 52 učenika (83%) smatraju da im je osnovna škola pružila dovoljno znanja za daljnje obrazovanje, dok ih je 8 (13%) odgovorilo da misle da nije. Pitanje je samo je li to zato što nisu učili ili im ovo što su naučili jednostavno nije dovoljno. Postignutim rezultatima zadovoljno je 28 (45%) učenika, a 42 (67%) ih nije zadovoljno. Nismo pitali je li to nezadovoljstvo zbog nerada, zahtjevnih profesora ili možda roditelja koji previše očekuju. 50 učenika (80%) se odlučilo u koju će srednju školu pohađati, a 10 (16%) se nije još uvijek odlučilo. Za upis u srednju školu po vlastitim željama upisuje se 42 učenika (67%), 2 učenika (3%) upisuje tu školu zbog želje roditelja, dok se njih 9 (14%) u željenu školu upisuje isključivo zbog bodova, a 4 učenika (6%) zbog nečeg drugog. Kod 50% učenika roditelji su zadovoljni njihovim uspjehom, a 28% roditelja nisu bili te sreće. 77% osmaša očekuje da će srednja škola biti puno teža od osnovne, a 18% ne misli tako. Često se može čuti bivše osmaše kako govore da bi se rado vratili u osnovnu školu i da mi još ne znamo kako nam je sada lijepo. Od 60 ispitanika 36 ih se želi upisati u gimnaziju, dok njih 23 ne, a jedan genijalac izgleda nije razumio pitanje. Nadamo se da će se svi uspjeti upisati u željene gimnazije, s vezom ili bez nje. 29 učenika već je odabralo koju će gimnaziju pohađati dok je 30 učenika još neodlučno. Najvažnije je biti zadovoljan samim sobom, no te je sreće samo 33 učenika (53%) pa tako oni imaju dovoljno bodova za upis u željenu gimnaziju, a njih čak 25 (40%) nije zadovoljno vlastitim postignućima pa tako nemaju dovoljno bodova. 15 učenika želi ići u neku strukovnu školu kao što su ugostiteljska, frizerska, medicinska i turistička, a 34 ih ne želi ići u strukovne škole, dok se ostali nisu izjasnili. U budućnosti se na fakultetu sigurno vidi 53% učenika, 22% možda, a 3% ne. Tu smo gdje smo. Svatko treba sam sebi stvarati budućnost i misliti unaprijed. Svim našim dragim osmašima želimo upis u željenu srednju školu, uspjeh u budućnosti, sreću i zadovoljstvo u onome što čine. priredili, proveli i obradili: Bartul Božić, Lara Horvat, Karla Kostadinovski, Mia Matijašić, Matea Novosel i Petra Rajković, (8. b) 3

4 V R E M E P L O V A razred učiteljice: Anita Letica (I. i IV. razred) Ana Matura (I. razr. prod. bor.) Sanela Lacić (II. i III. r.) Alemka Cerjan (II. i. III. bor.) Armond Ali Dora Ban Ivo Bastić Marija Magdalena Bilić Jurja Bratko Damjan Carev Bruno Čelan Marko Dolić Lucia Irma Gojčeta Maksimilijan Horvat Ema Igaly Lovro Ivković Matej Jakčin Paulina Jerković Lina Jurić (otišla nakon IV. r.) Lorenzo Jurjević Montana Jurjević Monika Keserović Vito Korunić Nikola Kostrešević Domagoj Lakić Roko Marinović Sean Natanel Paola Okanović Fran Penić Ivan Ružić Simić Cecilija (došla i otišla u IV. r.) Petra Šalinović Tin Srbić Duje Šaban (došao u II. i otišao u V. r.) Fran Vodanović Antonio Zorotović HRVATSKO-MAĐARSKO ODJELJENJE učiteljice: Hajnalka Draganić (I. IV.) Henrijeta Herjavec Rubčić (I. IV.) Tko sve pripada našoj prošlosti Hrvatski jezik: Zoran Čorkalo (V. VIII.) Marija Fabijanić (V. VI.) Ana Omazić (VII.) Marcela Boban (VIII.) Likovna kultura: Damir Aljinović (IV. VII.) Darija Odorčić-Matijević (VIII.) Glazbena kultura: Ivanka Ugrin (IV. VII.) Ljiljana Paraman (VIII.) Engleski jezik: Anita Šainčić (I. IV.) Marina Mandac (V.) Ivana Aničić (V. VIII.) Njemački jezik: Zlatica Lukić (IV. VIII.) Latinski jezik: Dubravko Furlan (V. VIII.) Grčki jezik: Dubravko Furlan (VII. VIII.) Matematika: Spomenka Mihočinec (V.) Saša Koren (VI. VIII.) Priroda / Biologija: Lela Zadražil (V. VIII.) Kemija: Jasna Atanasov (VII. VIII.) Fizika: Pavao Jerolimov (VII. VIII.) Povijest: Zrinka Škarica (V. VIII.) Zemljopis: Mirjana Vasilj (V. VIII.) Tehnička kultura: Pavao Jerolimov (V. VIII.) Tjelesna i zdravstvena kultura: Lidija Richter (V. VIII.) Vjeronauk: Karolina Mićanović (I. III.) Marina Pintar (IV.) Iva Dorić (V. VIII.) Informatika: Jasna Atanasov (V. VIII.) Ravnateljica: Višnja Reljić (I. VIII.) Psihologice: Irena Rasonja (I. VIII.) Mirna Jakšić i Maristella Hodak (VI.) Defektologica Ivana Maglić (VI. VIII.) Knjižničarke: Dijana Abramović (I.) Iskra Osmančević (II. VIII.) Tajnica: Sonja Feriz Računovodstvo: Mirjana Špilek, Liljana Crnogaj-Marendić Kuharice: Milka Hruškovec i Marica Matijević Domari: Stipe Galešić i Vlado Turkalj Spremačice: Ana, Anka, Jasminka, Vlasta, Sofija,... V R E M E P L O V B razred učiteljice: Milica Strapajević (I. IV. razred) Martina Perica (I. III. razred produženi boravak) Zvonimir Antolović Vedran Blažinić Mihael Bobanović Nenad Borković (otišao u II. r.) Sandra Bubnjar (došla u IV. r.) Bartul Božić Mesih Brahimi Černetić Daniela (otišla nakon III. r.) Filip Čupić Dane Grivičić (otišao u II. r.) Lara Horvat Toni Ključe (otišao u II. r.) Karla Kostadinovski Jan Kozumplik (došao u IV. r.) Fran Krkalić (otišao u III. r.) Ilija Ante Lovrić Dora Marković Ana Martinović Bartul Marunić Mia Matijašić Borna Mažar David Mikuš Filip Nimčević Matea Novosel Filip Obradović Paula Rajković Fabian Sabljak (došao u II. i otišao u IV.) Petra Sladić Krunoslav Stanić Dorotea Šušak Jakov Tiefenbach Marko Vladisavljević HRVATSKO-MAĐARSKO ODJELJENJE učenici: Adam Katona (I. IV.) Duje Šaban (otišao u II. ) 4

5 A razred B razred C razred razrednica: Marina Mandac (V.) razrednik: Saša Koren (VI. VIII.) Dora Ban Marija Magdalena Bilić Lena Borowitz (došla u VIII. r.) Mihael Bobanović Jurja Bratko Lucia Furjan (došla u VIII. r.) Dominik Gadže (došao u VII. r.) Lucia Irma Gojčeta Dominik Haraminčić (došao u VIII. r.) Ema Igaly Paulina Jerković Ozren Kisić-Morduš (došao u VIII. r.) Ilija Ante Lovrić Daria Lutring (došla u VII. r) Ana Martinović Bartul Marunić Borna Mažar Petra Šalinović Fran Šmit (došao u V. r.) Dorotea Šušak Jakov Tiefenbach Leonard Tonc (došao i otišao u VII.r.) Vjeran Tin Turk (došao u V. otišao u VI. ) Marko Vladisavljević Tijekom prva četiri stoljeća (razreda) življenja plemena A i B na ovim prostorima živjeli smo na nižem stupnju (tj. katovima). Povremeno je bilo doseljavanja i odseljavanja, a autohtono stanovništvo razvijalo je svoje plemenske zajednice u dobrim i skladnim odnosima sa susjednim plemenima. S druge strane doline (hodnika) obitavala je mađarska zajednica s kojom smo razvijali dobre prometne veze (jurnjava po hodniku). U tim stoljećima razvijali smo sitnu manufakturu (crtanje) u svome selu (učionici), a bavili smo se lovom i poljoprivredom (igrali se lovice u školskom dvorištu i kopali po pijesku). Gledano kroz geografsko-povijesna razdoblja možemo govoriti o periodu krede (i spužve). Tada još nismo poznavali kotač pa smo školske torbe nosili na leđima. Međusobno smo komunicirali uglavnom vrištanjem (na hodniku), a ponekad znakovima, mimikom ili prstima (na testovima). Do željenih dobara (čips, Coca-Cola...) dolazili razrednik: Damir Aljinović (V. VII.) razrednica: Lela Zadražil (VIII.) Armond Ali Zvonimir Antolović Ivo Bastić Vedran Blažinić Bartul Božić Mesih Brahimi Bruno Čelan Filip Čupić Marko Dolić Lara Horvat Karla Kostadinovski Jan Kozumplik Domagoj Lakić Roko Marinović Dora Marković (otišla u V.) Mia Matijašić David Mikuš Filip Nimčević Matea Novosel Filip Obradović Paula Rajković Ivan Ružić Petra Sladić Krunoslav Stanić učenica generacije: Dorotea Šušak, 8. a razrednica: Iva Dorić (V. VIII.) Filip Bosnar (došao u VIII. r.) Sandra Bubnjar Damjan Carev Benedikt Horvat (došao u VII. r.) Maksimilijan Horvat Lovro Ivković Matej Jakčin Lorenzo Jurjević Montana Jurjević Monika Keserović Vito Korunić Nikola Kostrešević Lončar Filip (došao u V. i otišao u VI. r.) Sean Natanel Ocvirk Tomislav (došao u V. i otišao u VI. r.) Paola Okanović Fran Penić Perak Dorotea (došla u V. i otišla u VI. r.) Tin Srbić Duje Šaban (otišao u V. r.) Ivan Trbušić (došao u VII. r.) Fran Vodanović Antonio Zorotović smo pretežito robno-novčanom razmjenom jer smo redovito muzli svoje štedne kasice (roditelje). Plemenom je upravljao plemenski starješina (učiteljica) u suradnji s vijećem staraca (roditelja) i plemenskim vračem (psihologica ili ravnateljica). U V. st. (razredu) osvojili smo nove prostore (za šaranje) i podijelili se u tri zasebne pokrajine A, B i C. Društveno-politički život nam se također naglo promijenio jer se uveo parlamentarni oblik života. Zajednicom upravlja predsjednik (razrednica) sabora (razreda) u suradnji sa županijskim domom (bivše vijeće staraca). Predsjednik sabora vodi sve sjednice, a zastupnici (učenici) šute ili spavaju, ako su uopće u sabornici (učionici). Znatan utjecaj na naš parlamentarni život imale su i Udruge veterana (razredno i učiteljsko vijeće). Sada smo naoružani novim znanjima i iskustvima pa idemo dalje u potragu za novim pašnjacima znanja i u nove pobjede. 5

6 Maturalac - Naš posljednji veliki izlet u osnovnjaku Gotovo do jučer bili smo sedmaši, sedmaši kojima je cilj što prije dogurati do osmoga razreda i na koncu svega završiti u nekoj drugoj potpuno novoj sredini srednje škole. Ali realno gledano to je sve samo u teoriji, a u stvarnosti, u svojim problemima, željama i nadanjima, mi smo bili doista udaljeni od kraja osmog razreda, od ogromnog stresa upisa u srednje škole i od očekivanog maturalca. Niti sada kada se sva ova događanja uistinu i odvijaju, nismo ih potpuno svjesni. Zadnjih nekoliko godina osnovnoškolski su maturalci doživjeli jednu veliku reformu, preimenovani su u terenske nastave i ono što nas posebno rastužuje, skraćeni su na svega tri dana. Također, važno je napomenuti da profesori i učenici imaju potpuno različita shvaćanja maturalnog putovanja. Za profesore je to vrijeme u kojem svi možemo nešto naučiti i to na terenu, što ipak nije tako česta stvar, dok je za učenike maturalac vrijeme opuštanja, odmora i razonode bez granica. Teško je reći da je bilo koje od shvaćanja zavrijedilo osudu i da nije točno. Meni iskreno odgovara i jedno i drugo shvaćanje i nemam ništa protiv, ali s jednom se činjenicom ne mogu pomiriti, a to je tzv. tajming, odnosno vrijeme maturalca. Kraj osmog razreda je vrijeme u kojem se svi učenici doslovno grebu za ocjene i nikome nije svejedno kako će se sve privesti kraju. Meni osobno nije toliki problem umor nakon maturalca koliko mi smeta napetost, odnosno to što se ne mogu opustiti zbog silnih obaveza koje me čekaju nakon maturalca. No, bez obzira na sve, nema onoga tko se barem malo ne veseli odlasku na ovo finalno putovanje. Maturalac je put koji u neku ruku objedinjuje sva događanja u proteklih ne tako kratkih osam godina. Ovo je možda posljednji put da smo svi zajedno, sva tri osma razreda, cijela generacija. S tim smo se najbitnijim razlogom zajedničkog okupljanja okupili puni entuzijazma i očekivanja ispred muzeja Mimare u nedjelju 29. svibnja u 6 h i 30 min. Bitno je napomenuti da smo bili pod vodstvom naših razrednika i profesorice geografije. S nama su bili prof. Koren, prof. Zadražil, prof. Dorić, prof. Vasilj i, naravno, naš vodič Goran. Krenuli smo put Slavonskog Broda i Vukovara, prvog najvažnijeg odredišta. Osobno me se od svega viđenog najviše dojmio Vukovar. Možda je bolje reći da je priča koju Vukovar i njegovi stanovnici nose ostavila najsnažniji utisak na mene. Vukovar je nešto što bi svaki građanin Republike Hrvatske trebao vidjeti i svaka bi vukovarska priča trebala biti ispričana da se ne zaboravi. Vukovar je grad koji je pretrpio najveća razaranja, najveću štetu, najveće katastrofe od strane agresora i prije svega dao za svoju zemlju najveći broj žrtava, odnosno mladih ljudi koji su ni krivi ni dužni ostali bez onoga najvrjednijega, svoga života. S obzirom da je moj životni put usko vezan uz medicinu i da mi je to najveći cilj, vukovarska je bolnica za mene bila najzanimljivija. Impresionirali su me svi liječnici i medicinsko osoblje čiji posao i u standardnim uvjetima nije lak. Oni su u nehumanim uvjetima, u nedostupnosti sterilnog pribora pa čak i obične vode neophodne za život, obavljali svoj posao i više nego dobro. Da nije bilo te bolnice, broj bi se žrtava sigurno povećao. U toj su bolnici nekoliko mjeseci boravile žrtve, njihove obitelji i teški bolesnici u neljudskim uvjetima. Hitne operacije, bez obzira o kojoj se grani medicine radi, obavljale su se svakodnevno. Također, sigurno je bilo i teško bolesnih osoba, a u takvim uvjetima gotovo je nemoguće da se bilo kakva zaraza ili epidemija ne proširi s obzirom na vrijeme inkubacije, odnosno boravljenja u malim, zagušljivim prostorijama vukovarske bolnice. Važno je napomenuti da bolnica trenutno djeluje u dva smjera. Ona ima ulogu muzeja sjećanja, ali djeluje i kao prava bolnica. Nakon bolnice otišli smo do Memorijalnog muzeja, križa i Ovčare. Ovčara je mjesto gdje je 20. studenoga ubijen i bačen u masovnu grobnicu veliki broj ranjenika i medicinskog osoblja vukovarske bolnice. U rujnu i listopadu iz grobnice je ekshumirano 200 tijela, od kojih je 196 kasnije identificirano. Najmlađa ubijena osoba imala je 16 godina, a najstarija 72. Zatim smo posjetili staru gradsku jezgru i kasnije smo krenuli prema Iloku. Ilok se može pohvaliti krasnim Odeschalchi dvorcem, crkvom sv. Ivana Kapistrana, te gradskim zidinama. Ovaj dan je završio odlaskom u naše Bizovačke toplice. Smjestili smo se, večerali i zatim smo išli u disko. Želim biti što objektivnija i ne idealizirati i zato moram priznati da me se ovaj koncept boravljenja u disku prvog i drugog dana nije dojmio. Svjesna sam da profesori moraju imati kontrolu nad svima, u svako vrijeme i zato je nekih pravila ipak moralo biti. Drugog dana slijedio je faunom i florom izuzetno bogat Kopački rit. Vidjeli smo jednu prezentaciju parka prirode u kojoj su jasno predočene sve čari ovog krasnog netaknutog mjesta. Ovaj park prirode pravi je pokazatelj koliko je priroda sve savršeno osmislila i kako joj ne treba čovjekovo djelovanje da bi funkcionirala. O ovom se parku brine veliki broj radnika, biologa i drugog osoblja, no ako se osušeno drvo odlomi i padne u vodu, ono tako i ostaje, ako jedna životinja ugine, ona ostaje na istome mjestu kako bi bila hrana nekoj drugoj životinji i to je jednostavno dio ustaljenog hranidbenog lanca. Doista Kopački je rit vrhunac netaknute, prekrasne prirode, s bogatom raznolikošću ži- 6

7 vih organizama. Pošli smo također na plovidbu turističkim brodom i tako smo doista mogli i vidjeti svu raskoš krajolika. Uputili smo se i prema poznatom dvorcu Tikveš. Uslijedio je mali odmor te u poslijepodnevnim satima odlazak u makroregionalno središte istočne Hrvatske, u Osijek. Tijekom svih putovanja busom pročitali smo i mnoge referate kako bismo saznali što više podataka kako bismo ipak bili informirani o gradovima koje posjećujemo. U Osijeku smo posjetili izložbu vodenoga svijeta u vodstvu udruge Gloria Maris i entuzijasta Vladimira Filipovića koji je cijeli svoj život posvetio istraživanju morskoga svijeta. Nakon poučnog predavanja bilo je vrijeme i za neke zanimljivosti samoga Osijeka. Vidjeli smo Trg Sv. Trojstva, župnu crkvu sv. Petra i Pavla katedralu, kapelu sv. Roka i famoznu Tvrđu. Za mene je posjet ovome gradu imao poseban značaj jer sam uspjela vidjeti svoju dragu prijateljicu Helenu koju ne viđam tako često. Vratili smo se u Bizovačke toplice, u svoje sobe u kojima je mogla započeti i ona učenička verzija maturalca. Nemamo često priliku cjelodnevno boraviti zajedno, pričati cijelu noć i zabavljati se. Osvanuo je i treći dan, dan kojim se ova avantura privodi kraju. Ovaj dan smo svi kronično zakasnili ili se uopće nismo pojavili na doručku jer je spavanje bilo u prvome planu. Oni koji su htjeli, mogli su uživati u bazenu do mile volje, nakon čega smo ručali, pozdravili se i krenuli. Krenuli smo put Đakova, grada u kojem je posebnu ulogu imao J. J. Strossmayer. Ono što je najpoznatije u Đakovu je upravo Strossmayerova katedrala, Korzo, te svjetski poznata konjušnica Lipicanera. Za one koji vole konje ovo je definitivno prava idila. Ovi konji su poznati pobjednici utrka, ali i svojevrsni pobjednici rehabilitacijskih jahanja jer je svako dijete s posebnim potrebama nakon terapije pokazalo vidljiv razvoj psihofizičkih sposobnosti što je svakako najveća pobjeda. Mogli smo također posjetiti i poznatu Tvornicu čokolade Zvečevo. Stigao je i trenutak ukrcaja u bus te duga vožnja prema Zagrebu. Slušali smo glazbu, šalili se i smijali. U večernjim satima 31. svibnja stigli smo ponovno pred Mimaru. Vidno umorni i iscrpljeni, ali bez obzira na sve s izuzetno lijepim dojmovima pošli smo svojim kućama. Nadam se da će nam svima, i učenicima, kao i profesorima koji su nas vodili, ovo putovanje ostati u lijepom sjećanju! Dorotea Šušak, 8. a Ove su godine osmaši otišli na izlet u Slavoniju na tri dana. Pratili su nas profesor Saša Koren i profesorice Lela Zadražil i Mirjana Vasilj. Krenuli smo s parkirališta ispred Mimare 29. svibnja u ranim jutarnjim satima. U autobusu je od samoga početka vladala odlična atmosfera osim manjih nesuglasica s profesorima. Put do našeg odredišta trajao je 6 sati. Za to smo vrijeme slušali referate koje su naši prijatelji pripremili i tako ponešto novoga naučili. Prva postaja je bila Vukovar i vukovarska bolnica koja je na mene ostavila dubok dojam. U predvorju bolnice bio je izložen kirurški stol preko kojeg je od početka rata pa do pada Vukovara prošlo 2200 ranjenika. Razgledali smo atomsko sklonište u kojem su ljudi s teškim ranama ležali u neizdrživim uvjetima sve do pada Vukovara. Čuli smo pokoju priču od voditeljice koja je zamjenica ravnateljice današnje bolnice, ali za potpuni doživljaj najbolje bi bilo da sami posjetite bolnicu i uvjerite se. Nakon obilaska bolnice posjetili smo centar grada gdje nam je voditeljica ispričala pokoju tužnu priču od mnogih koje su pogodile Vukovar za vrijeme rata. Nakon toga smo imali priliku odmoriti se i kupiti koji suvenir. Sljedeća je postaja bilo memorijalno groblje na kojem su pokopani svi branitelji koji su branili Vukovar. Groblje krasi prekrasno kiparsko djelo križa u kojem u sredini gori vječni plamen kako branitelji ne bi bili zaboravljeni. Nakon toga smo posjetili Ovčaru, mjesto na kojem je JNA ubila 220 Hrvata iz vukovarske bolnice. Cijeli spomen dom je prikladno uređen njima u čast i ostavio je dubok dojam na sve nas. Nakon Ovčare krenuli smo putem Iloka u kojem smo posjetili crkvu sv. Ivana Kapistrana, dvorac obitelji Odescalchi koji smo vidjeli samo izvana. Nakon Iloka, potpuno iscrpljeni krenuli smo prema Bizovačkim toplicama gdje smo noćiti. Kada smo stigli u Bizovačke toplice, profesori su nas rasporedili po sobama. Pošto su svi htjeli na bazene, profesori su nam dopustili da idemo prije večere. Nakon bazena išli smo na finu večeru nakon koje smo otišli u svoje sobe i proveli, dakako, neprospavanu noć. Sutradan smo rano ustali, doručkovali i krenuli prema Osijeku. U Osijeku smo vidjeli Tvrđu i staru jezgru grada. Vodič nam je ispričao o povijesti grada nakon čega smo dobili slobodno vrijeme, a onda smo posjetili izložbu Gloria Maris na kojoj smo mnogo toga naučili. Gospodin koji nam je održao predavanje ima najveću kolekciju školjki na svijetu i iz tog svog iskustva održao nam je vrlo poučno predavanje o podvodnom svijetu. Nakon obilaska stare jezgre obišli smo i novi dio grada: središnji trg i katedralu. Uskoro smo se uputili u Bizovačke toplice gdje nas je čekala večera, a onda i disko u kojem smo se ludo proveli. Nakon diska svi smo otišli u krevete i napokon se naspavali. Zadnji smo dan posjetili Kopački rit, ali zbog izuzetno niskoga vodostaja nismo vidjeli sve čari koje skriva. U centru Kopačkoga rita voditeljica nam je održala kratko predavanje poslije kojega smo posjetili Titov ljetnikovac gdje je primao strane izaslanike. Nakon toga smo se ponovo vratili u Bizovačke toplice i nakon četverosatnog namakanja u bazenima bilo je vrijeme da se spremimo i krenemo prema Zagrebu. Na putu prema Zagrebu stali smo u Đakovu gdje smo posjetili ergelu gdje se nalaze lipicanci, najljepši konji na svijetu. Prošetali smo stajama, podragali konje i čuli pokoju riječ o povijesti ergele i lipicancima. Posjetili smo i đakovačku katedralu. Na putu u Zagreb mnogi su spavali ili su se zabavljali, ali najvažnije je bilo da smo sretno i sigurno stigli u Zagreb, oko osam navečer. Ovo je za mene bilo nezaboravno iskustvo i žao mi je što ne ću i dogodine ići u ovu školu. Nedostajat će mi profesori, škola i prijatelji iz razreda. Bartul Marunić, 8. a 7

8 Od razreda do razreda - Od prve do zadnje klupe RAZGOVOR S BRANITELJIMA Razgovor s braniteljima, članovima Udruge dragovoljaca i invalida Domovinskog rata, Podružnica grada Zagreba obavili smo 18. svibnja nakon održanog predavanja s temom Zagreb u Domovinskom ratu. Kako je razgovor trajao dugo prilikom čega su se sugovornici često međusobno nadopunjavali odlučili smo vam ga prenijeti u potpunosti. Kako ste se osjećali pri odlasku u rat? Strah je postojao, ali ne toliko za same branitelje koliko za članove obitelji. Veliko je opterećenje kada se mora razmišljati o tome kako zbrinuti obitelj, često je na pameti bila misao o putovnici koja uvijek mora biti pri ruci kako bi se obitelj smjestila i van granica Hrvatske. Strah od samog rata postoji ukoliko čovjek nije školovan, obučen za rat. Svi branitelji su uglavnom odslužili vojni rok u JNA tako da su imali neki pojam o oružju, pucanju pa je i taj strah bio manji. U tim početnim trenucima razmišljalo se i o tome kako se mora ići u rat da se pokušaju smiriti strasti, da se izbjegne veliki sukob i da se spasi barem jedan ljudski život. Na koje ste sve bojišnice išli? Zagreb je formirao 11 brigada, a svaka brigada ima od 1500 do 2000 ljudi. Sve su te brigade, nakon što su na rijeci Kupi obranile Zagreb, krenule u obranu cijele Hrvatske, od Vukovara, preko zapadne Slavonije, Korduna, Banije, Like, Dalmacije sve do Konavala. Tako su branitelji, zahvaljujući ratu upoznali cijelu Hrvatsku i saznali za mnoga mjesta za koja prije nisu ni znali da postoje. Kakav je osjećaj biti na bojišnici i ratovati? Jeste li se kada uplašili? Nije to nimalo ugodan osjećaj i jako ga je teško opisati. To se jednostavno treba doživjeti. Granate padaju na sve strane, snajperski meci fijuču oko glave, bruje tenkovi, avioni, sve su to neprirodne situacije na koje čovjek nije naviknut. Mnogi nisu poznavali teren na koji su dovedeni. Svaki šum predstavljao je opasnost od pogibije. Prijatelj se izgubi u djeliću sekunde. To su veliki stresovi koje mnogi nisu izdržali pa su prolupali i poslani kućama. Sve te grozne osjećaje u tim trenutcima potisneš i ideš dalje, ali oni se nakon nekog vremena vraćaju. Tu je jako važna podrška obitelji da se stanje vrati u normalu, ali i tada nisi siguran da je sve prošlo, jer kad misliš da je sve gotovo, stresne te. Svi su bili uplašeni jer vojska nije bila njihovo zanimanje, nisu bili obučeni za rat, nego su u najkraćem mogućem roku od liječnika, profesora, tvorničkog radnika postali vojnici. Često su znali pitati jedni druge što učiniti kad negdje netko na njih zapuca. Odgovor bi bio: Zatvori oči i pucaj. Je li postojao problem u disciplini za vrijeme rata? Taj problem je postojao, jer na početku nije stvoren sustav koji bi se morao brinuti o disciplini, nije postojala vojna policija koja bi trebala sankcionirati neposluh. Neki nisu brinuli o svome ponašanju izvan bojišnice, tako se znalo događati da vojnik koji bi došao kući na odmor uđe u tramvaj s automatskom puškom što je nedopustivo. No, u samom Zagrebu je najranije formirana vojna policija pa je tih problema bilo sve manje, ali nažalost za vrijeme vojno-redarstvenih akcija postojao je problem ubijanja civila te uništavanja imovine, tzv. kokošarenje. Valja naglasiti da se npr. za vrijeme vojno-redarstvene akcije Oluja nije događalo ništa, ali je problem postojao nakon operacije. Vojska nakon akcije odlazi i taj prostor predaje civilnim vlastima. Civilna policija mora raditi na tome da se organizira normalan život, a tu je na pojedinim područjima napravljen propust. U kojim ste vojno-redarstvenim akcijama sudjelovali? Osijek - Paulin Dvor, Popovo polje - Dubrovnik, Orašje, Bosanski Brod, Maslenica i Oluja. Koliko je to sve fizički i psihički zahtjevno? Bilo je to strašno za izdržati. S obzirom na mladost i fizičku snagu nije bilo toliko fizički teško. Moglo se ne spavati tri dana i tri noći, a onda kad te uhvati san negdje zaspeš. Čim utoneš u san rukne granata, razbudiš se i više ne možeš zaspati. Adrenalin i iskustvo tjeraju naprijed. Psihički je bilo izuzetno teško i svi danas nose neke posljedice, npr. neki se i dan danas zatresu kad u podne pukne Grički top. Koji je dio Hrvatske bilo najteže obraniti? Teško je bilo sačuvati svaki dio Hrvatske, ali najteže Vukovar zbog omjera snaga. Tu se izuzetno mali broj branitelja suprotstavio ogromnoj sili JNA. Koji vam je bio najsretniji i najtužniji trenutak u ratu? Uvijek je najtužnije kada netko od prijatelja nastrada a najsretniji trenutak je priznanje suverene Republike Hrvatske 15. siječnja godine. Toga dana potrošeno je toliko puno municije koja je ispaljena u zrak od radosti i veselja da se moglo s njom izvesti i neku manju vojnu akciju. Osim toga, najsretniji trenutak je bio dobivanje kuhanoga gulaša nakon 4 dana u okruženju. Mislite li da je nacionalna svijest nedovoljno razvijena u Republici Hrvatskoj? Oni koji su ratovali ili na bilo koji način sudjelovali u ratu imaju razvijenu nacionalnu svijest. U posljednjih 20 godina rat se prebrzo zaboravlja. Najbolji primjer,,domoljublja bio je u Jugoslaviji, kada su svi morali za državne praznike izvjesiti državnu zastavu. Danas toga, na žalost, u Hrvatskoj nema, ljudi su izgubili taj osjećaj. Mladi ljudi i ne znaju kako je nastala naša država, da je za nju poginulo ljudi. Kod mladih treba razvijati osjećaj da žive u svojoj državi koju im nitko nije darovao nego se ona stvarala teškom mukom. O svemu tome se u školama premalo uči. Također je važno znati da se politika nikako ne smije miješati s domoljubljem. Nekog političara možemo cijeniti ili ne cijeniti, kritizirati ili hvaliti, birati ga ili ne, ali domovinu treba uvijek cijeniti i imati na prvom mjestu. Što mislite o slušanju cajki? Društvo treba stvarati klimu, ozračje da se neke stvari promijene. Treba raditi na domoljublju pa će se onda oni koji slušaju cajke zapitati što to slušaju. Inače, demokratsko je pravo svakoga da sluša ono što hoće i to mu ne smijemo zabraniti jer onda ne možeš reći da si demokratičan, ali treba stvarati svijest o radu, moralu, poštenju i domoljublju. Što mislite o presudi hrvatskim generalima i o tezi udruženog zločinačkog pothvata? 8

9 Nakon svakog rata postoje međunarodni sudovi koji sude za ratna zlodjela, ali u ovom slučaju vraćamo se na sferu politike. Nekima u međunarodnoj zajednici još ni dan danas nije drago to što je Hrvatska samostalna država. Ni Ante Gotovina ni Mladen Markač nikada nisu naređivali nikakva zlodjela, ali samo zbog nediscipline za vrijeme akcija i par budala generali su kažnjeni. Koja ste odličja dobili ili vam je najveće odličje to što ste služili Hrvatskom narodu kada mu je bilo najpotrebnije? Najveće odličje je služenje Hrvatskom narodu kada mu je bilo najteže. I ovdje je vladala nepravda pa su mnogi dobili činove koje nisu ničime zaslužili. Što mislite o današnjem političkom stanju RH? Da se Hrvatska vojska godine stvarala na približno sličan način kako se politički vodi Republika Hrvatska u zadnjih 15 godina, ne bi imali ništa. Politiku ne smijemo miješati s domovinom. Politika se mijenja na izborima i treba stvoriti sustav da se izađe na izbore i da se stvori demokratska vlast, a ne da ljudi odlučuje o sudbini države jer na izbore izađe nekih 50 % birača. Nama se jako svidio ovaj razgovor, jer smo imali priliku čuti neka nova saznanja o Domovinskom ratu, a sve je bilo popraćeno šalama i dodatnim istinitim pričama. Ilija Lovrić i Bartul Marunić, 8. a PROSLAVA OBLJETNICE ŠKOLE Kao kruna svih ovogodišnjih aktivnosti, a bile su doista brojne, bila je svakako završna priredba u čast 50. obljetnice OŠ Ivana Gundulića koja je održana u Zagrebačkom kazalištu lutaka 27. svibnja godine. Životopisan program popratila je mnogobrojna publika, tj. mnoštvo bivših i sadašnjih djelatnika škole, učenika i roditelja OŠ Ivana Gundulića. Priredba je počela himnom i prekrasnim uvodnim govorom naše drage ravnateljice gosp. Višnje Reljić. Nakon ravnateljice govor je održao i naš dragi entuzijast, uvijek za šalu spreman prof. Jerolimov. Zahvaljujući njemu i njegovom požrtvovnom radu, ova je godina doista obilovala silnim događajima, ali i rezultatima. Kroz svoje izlaganje vratio nas je malo i u prošlost pa smo nekim kronološkim redom saznali mnogo zanimljivosti vezanih uz život i rad naše škole. Imala je škola, kao i sve u životu, i svoje uspone i padove, ali jedno je sigurno, uvijek je prednjačila naprednijim radom i programom te vrhunskim rezultatima. Mislim da se svi, koji su bili sudionici života i djelovanja ove škole, mogu s pravom ponositi. Profesora smo ispratili gromoglasnim pljeskom. Nakon toga nam je gosp. ravnateljica Višnja Reljić predstavila počasne goste iz Mađarske, tj. ravnateljicu škole iz Debrecena i njihove učenike. To je već višegodišnja suradnja na obostrano zadovoljstvo s obzirom da u našoj školi postoji i mađarski razred. Nakon toga nam je ponovno zapjevao veliki zbor pjesmu Ptići Gundulići pod vodstvom prof. Ljiljane Paraman. Uslijedila je plesna grupa koja je izvela dubrovački ples Linđo pod vodstvom učiteljice Sanje Karl. U izvedbi male dramske grupe pod vodstvom učiteljica Henriete Herjavec Rubčić i Jasminke Butorac pogledali smo Dubrovačku kartolinu. Slijedile su plesna grupa koja je izvela menuet, Bartol Božić u ulozi Ivana Gundulića s monologom O lijepa, o draga..., glumica Barbara Nola sa stihovima iz Dubravke, mali zbor s pjesmom Val voditeljice Sanele Škevin i Anite Letice, dramska grupa viših razreda pod vodstvom prof. Zorana Čorkala s predstavom Na novu plovidbu, mali zbor s pjesmom Evo san ti doša i Lepi ti je Zagreb grad, plesna grupa sa šestinskim kišobranima, recitatori nižih razreda sa Šenoinom pjesmom Zagrebu i mali zbor s pjesmom Matematika, Laura Starčić s monologom I to je naša škola te je na samome kraju programa veliki zbor izveo ni manje ni više već našu Školsku himnu. Povodom 50. obljetnice naša škola se može pohvaliti i vlastitom himnom kako joj i priliči. Na tekstu himne možemo zahvaliti našem dragom bivšem profesoru likovne kulture Damiru Aljinoviću dok za aranžman i glazbu zahvalni smo prof. Ljiljani Paraman. Voditelji i njihovi učenici su se doista potrudili i priredili su nam događaj za pamćenje. Sve je bilo vrlo domišljato, kreativno i vrlo veselo, pogotovo scenografija, tj. kocke koje su na svakoj svojoj stranici imale naslikane pojedine dijelove nekog motiva koji je s ostalim kockama činio sliku, tj. pozadinu za odgovarajuću izvedbu. Cijela je priredba bila posvećena Ivana Gundulića, ali i svima onima koji su doprinijeli životu i radu naše škole. Za mene je, nažalost, ova priredba ujedno i oproštajna jer njome završava moje osnovnoškolsko obrazovanje. Moje emocije su podijeljene, čas sam sretna, čas sam tužna. Voljela bih još neko vrijeme provesti tu gdje me vežu najljepše uspomene. U svakom slučaju te će prekrasne uspomene zauvijek biti sa mnom. Dorotea Šušak, 8. a 9

10 RAZGOVOR S IVICOM KOSTELIĆEM Sigurna sam da nakon ove skijaške sezone nema čovjeka koji prati skijanje, a da nije čuo za naš skijaški ponos, Ivicu Kostelića. Imali smo privilegij upoznati ga osobno na jednom skupu u Hrvatskom školskom muzeju, i evo što sam saznala o njemu: Mislite li da je ovo vrhunac vaše karijere ili mislite da iduće godine možete postići još bolji rezultat? Mislim da se teško može postići ovo što sam postigao ove godine jer u poretku, s obzirom na veliku prednost u bodovima i dva mala kristalna globusa, teško da se to može ponoviti, ali može se napraviti nešto slično. Koliko Vam je važno da Vas Janica gleda na natjecanjima? Jako mi je važno jer sam navikao da budemo skupa, ona je gledala sva moja natjecanja i ja sam gledao sva njena, od malih nogu se međusobno bodrimo i pružamo podršku. Pamtite li školu kao nešto dobro ili kao nešto loše? Pa ne mogu se složiti s tvrdnjom Od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba, ali zasigurno je za mene to bilo lijepo razdoblje koje ću kao takvo i pamtiti. Što Vam prvo padne na pamet kada pomislite na školu? Knjige, ali ne u lošem smislu jer se i sada često susrećem s njima studirajući povijest, ali i u slobodno vrijeme. U početku su mi bile odbojne i nisam ih baš volio, pogotovo lektire, ali s vremenom sam se počeo zaljubljivati u njih i sve su me više zanimale. Kakav ste bili đak? Bio sam odličan đak, osim u 5-om i 6-om razredu, tada sam bio vrlo dobar. Postoji li neko zanimanje o kojem ste razmišljali, a da nije vezano uz skijanje i da nije vezano uz povijest? Dakle, postoji li nešto treće? Ima, malo je neobično, ali htio sam biti traper, čovjek koji živi u divljini, lovi i hrani se divljim životinjama. Znamo da Vaš otac igra veliku ulogu u Vašem životu, kao trener i kao tata. Možete li nam reći koji je najvažniji savjet koji Vam je tata dao, nešto što i danas pamtite? Znam da će ovo zvučati smiješno, i meni je bilo smiješno, jednom kada sam ga pitao Tata, što je najteže u životu? on mi je odgovorio Sine, najteže je impresionirati svoju ženu!. To je nešto što sam zbilja zapamtio. Možete li se sjetiti neke uspomene iz školskih dana koja Vas i sada nasmije ili rastuži? U osnovnoj školi učenici koji su bolje pjevali morali su ići na školski zbor, a kako sam ja primijetio da su u tom zboru samo curice, namjerno sam falšao u pjevanju da ne bih morao ići na zbor. To mi je ostalo u sjećanju. Koja Vam je najdraža skijaška disciplina? Svaka disciplina ima svoje čari, ne mogu se odlučiti koja mi je najdraža. Koja Vam je staza bila najteža ove sezone? Meni se uvijek čini kao da je najteža staza u Kitzbühelu, to je staza sa velikim skokovima, čak je i malo opasna. Koji Vam je najdraži bend? Rolling Stones i The Cribs Jeste li ikada bili u situaciji u kojoj ste poželjeli odustati od skijanja? Ne, nikada. Bilo je teških trenutaka, naravno, ali nikada nisam pomišljao na odustajanje. Znači da je upornost jedna od Vaših vrlina? Tako je. Mislim da za postizanje dobrog rezultata čak i ne treba biti nešto posebno nadaren, samo treba bili jako uporan. Tko Vam je najveći kritičar? Sam sebi sam najveći kritičar i mislim da je to najpoštenije i najiskrenije. Lara Horvat, 8. b BEATBOX Jeste li ikada čuli kako je netko skinuo ritam neke pjesme ili proizvodio super ritmove samo pomoću usana? U ovom članku predstavljam upravo tu tehniku, zvanu Beatbox. Beatbox je stvaranje glazbe pomoću ustiju. Poanta je stvoriti zvuk što sličniji onom koji proizvodi neki instrument, ili skinuti ritam neke pjesme. Umješnost umjetnika beatboxa odlikuje se stvaranjem što većeg spektra zvukova da bi što više sličilo pjesmi. Beatbox se pretežno koristi u hip-hop kulturi. Na beatboxu su neki pioniri repa počeli repati. Beatbox je oblik vokalnih udaraljki koji prije svega uključuje umjetničku proizvodnju bubnja, ritma i glazbene zvukove pomoću usana, jezika i glasa. Također može biti uključeno pjevanje te instrumenti, uglavnom puhački. Beatbox je danas spojen s hip-hop kulturom, što je jedan od elemenata, iako to nije ograničeno samo na tu glazbu. Dva primjera vokalne imitacije zvukova udaraljki su Bol, koji je nastao u Indiji prije nekoliko tisuća godina, i kineski Kouji, tip vokalne izvođačke umjetnosti. One imaju male veze s hip-hopom i nemaju izravne veze s modernim istočnim hip-hopom. Drugi vokal oponaša stilove koji su možda imali utjecaj na razvoj hip-hop, iako je ova ideja teško dokaziva. Beatbox ima izvorne korijene iz jazz glazbe, tradicionalne škotske glazbe, bluesa i ostalih afričkih, američkih i europskih glazbenih tradicija i nastao je negdje početkom XX. stoljeća. Dodatni utjecaji mogu sadržavati oblike afričke tradicionalne glazbe, u kojoj izvođači koriste tijelo (npr. pljeskanje ili udaranje nogama u pod) kao udaraljke i proizvode zvukove ustima tako da dišu glasno unutra i van i to je tehnika koja se također koristi u beat-boxu danas. U XXI. stoljeću počela su se organizirati natjecanja u beatboxu, pa tako postoji Red Bull natjecanje u beatboxu, Svjetsko natjecanje u beat-boxu, Američko natjecanje u beatboxu i tako dalje. Neki od poznatih beat-boxera su: Greg Pattillo (svira s flautom), Yuri Lane (svira s usnom harmonikom), ZeDe, Felix Zenger, Nathan Flutebox Lee (također s flautom), Bellatrix (ženska svjetska prvakinja), Joel Turner i mnogi drugi. (Podaci su preuzeti s Interneta.) Karla Kostadinovski, 8. b 10

11 NA RASKRIŽJU Brojimo tjedne do kraja školske godine. Iako s nestrpljenjem čekamo ljeto, ove godine ipak ne želimo da sve što prije prođe. Ipak su ovo posljednji dani u osnovnoj školi. Iako će mi nedostajati osnovna škola, lagala bih kad bih rekla da mi nije već navrh glave i da ne želim promjenu. Iako je to moja mala, poznata i sigurna sredina na neki mi je način postala tijesna i imam osjećaj da ne iskorištavam u potpunosti svoje mogućnosti. Jako sam neodlučna u vezi toga čime se želim baviti. Život je prekratak za sve što želim napraviti, vidjeti, naučiti. Puno ne toga zanima, puno stvari koje su međusobno nevezane i pripadaju različitim područjima. Moj tata kaže kad te sve zanima da te u stvari ne zanima ništa, no ja se s time ne slažem. Već sam se susrela s takvim problemom. Išla sam na natjecanja iz šest različitih predmeta i na kraju ni iz jednoga nisam postigla dobar rezultat. Nadam se da mi se neće tako dogoditi u budućem životu. Uskoro će svatko otići na svoju stranu. Pred nama je važna odluka koja u velikoj mjeri može odrediti naš daljnji život. Ja imam dobre ocjene i ne bih trebala imati problema s upisima, no danas ništa nije sigurno. Prošle su godine neki učenici u nekim elitnim gimnazijama ostali neupisani iako su imali maksimalan broj bodova. Činjenica je da ima previše odlikaša i da se kriteriji ocjenjivanja razlikuju od škole do škole. Smatram da bi najpravednije bilo da se uvedu prijemni ispiti za srednje škole koji bi bili jednaki za sve škole i koji bi obuhvaćali gradivo predmeta koji su važni za nastavak školovanja. Smatram de je glupo da se učenik s četvorkom iz matematike ne može upisati u jezičnu gimnaziju ili da se učenik s četvorkom iz hrvatskoga jezika ne može upisati u matematičku gimnaziju. Naravno da svatko mora biti pismen i da mora znati računati, ali i učenik s četvorkom bi to trebao znati. Ovo je vrlo stresno razdoblje za učenike, osobito za one s lošijim ocjenama. Oni u zadnji čas pokušavaju popraviti stvar. Ja ih cijelo vrijeme bodrim i govorim im da mogu biti što žele, ali iskreno nisam ni sama sigurna u to. Za upis u srednju školu važne su ocjene iz sedmog i osmog razreda, a nitko o tome ne govori sve do samog kraja kada je za mnoge već kasno. Ja mislim da bi se o upisu u srednje škole trebalo govoriti na početku sedmoga razreda. Od nas se očekuje da već u osmom razredu znamo što u životu želimo biti i čime se želimo baviti. Ja ne znam kao ni većina učenika. Za sada znam da ću upisati XV. gimnaziju, a kasnije, tko zna. Na sreću imam vrlo razumne roditelje koji su uvijek uz mene i koji će me podržati u svemu. U životu svemu treba pristupiti s pozitivnim stavom i strah od nepoznatog zamijeniti znatiželjom. Vjerujem da ako se potrudim, mogu biti sve što želim. Jurja Bratko, 8. a NA RASKRIŽJU Za nekoliko ću mjeseci završiti osnovnu školu. Isto ću tako uskoro morati odlučiti koju ću srednju školu upisati. To je vrlo važna odluka jer o toj odluci ovisi što ću raditi u životu. Prošle je godine bilo puno učenika s odličnim uspjehom pa se sada još trebam potruditi zaslužiti odlične ocjene kako bih upisao željenu školu. Postoje mnoge srednje škole pa je doista teško odlučiti. Roditelji i prijatelji me ispituju koju ću srednju školu odabrati, a ja još ne znam. Siguran sam da će to biti jedna od mnogih zagrebačkih gimnazija, ali nisam siguran koja. U gimnaziju ću ići jer sam siguran da ću poslije srednje škole ići na fakultet. Na taj način dobivam još četiri godine za razmišljanje. Volio bih da moj budući razred bude barem upola dobar kao ovaj sadašnji. Nadam se da će i profesori biti slični sadašnjima jer je većina mojih profesora vrlo dobra koji su me dobro učili i dali mi dobre temelje za daljnje obrazovanje. Želim upisati gimnaziju koja neće biti preteška, ali ni prelagana. Volio bih da mi profesori budu podrška i uvijek spremni pomoći kako bih što bolje učio. Još imam malo vremena za odluku i mislim da ću uspjeti dobro odlučiti. Uskoro ću odlučiti na koju ću stranu s ovog velikog životnog raskrižja. Bartol Božić, 8. b NA RASKRIŽJU Teško mi je i pri samoj pomisli na rastanak sa svojim prijateljima i profesorima. Koliko god obećavali jedni drugima da se nećemo zaboraviti, ja znam da hoćemo. I onda ćemo jednoga dana proći kraj starog prijatelja i nećemo ga prepoznati. I to je ono čega se bojim. Znam da će uspomene jednoga dana izblijedjeti, da će se stvari koje smo čuvali za uspomenu izgubiti i samo kroz maglu ćemo se sjećati škole. A ipak, ja se nadam da će moji prijatelji, kada vide moje ime u novinama ili na televiziji, reći svojoj djeci: Eto, vidiš, s njome sam ja išao u osnovnu školu i ona je već tada sanjala o tome da postane novinarka. Nadam se da ću jednoga dana imati priliku otvoriti oči djeci diljem svijeta, da ću ih moći uvjeriti u to da su lijepi i posebni i da moraju vjerovati u sebe i svoje sposobnosti, da moraju vjerovati i slijediti svoje snove, da nauče voljeti i cijeniti ljude i najvažnije od svega da shvate da je život najljepši dar koji mogu dobiti i dati. Eto, zato ja želim biti novinarka! Želim pisati članke koji će promijeniti svijet. Želim napisati možda i pokoju knjigu o svom životnom putu, ali najviše od svega želim biti poput svog oca. Već sam mu i sada vrlo slična, ali želim biti uspješna kao on, uporna kao on, obrazovana kao on, informirana kao on i zainteresirana kao on, ali tko zna, možda se i moje mišljenje promijeni s vremenom. Sve u svemu, moj sljedeći korak je upisati se u IV. gimnaziju, a onda ću za četiri godine detaljnije razmišljati kamo dalje. No, najprije moram neke stvari riješiti sama sa sobom. Moram naučiti puštati ljude da odu jer ću tako napraviti mjesta za one koji će doći. Ukratko, najteže mi pada rastanak. Ne znam kakvi će me učenici dočekati u srednjoj školi, a najviše me strah toga što ne znam kakva ću ja biti, kakva će moja razmišljanja biti, kakvi će biti moji odnosi prema drugima, bojim se sebe. Jer eto, već od prošlog ljeta sam se strašno promijenila. I sada kada je profesor spomenuo da nam je ovo zadnja školska zadaća, to me još više rastužilo i podsjetilo na to kako se bliži kraj. Vjerujem da se sve događa s razlogom. Ljudi se mijenjaju da se naučimo rastati. Stvari krenu po zlu da bi ih naučili cijeniti kada su dobre. Vjerujemo sve manje da bi na kraju vjerovali sami sebi. I ponekad, dobre stvari budu uništene da bi se one bolje mogle ostvariti. Eto, to je jedan citat slavne Marilyn Monroe u koji se trudim vjerovati. Zbilja se trudim i nadam se da je istina. Iskreno nekoliko puta se i pokazao istinitim. Ali se nadam da će ovaj tužni rastanak biti početak nečeg novog i prekrasnog. Lara Horvat, 8. b 11

12 Knjiga Ephraima Kishona Kod kuće je najgore ima 34 poglavlja i sva su vrlo zanimljiva i duhovita. Od svih poglavlja ovdje predstavljam samo ona koja su se meni osobno najviše svidjela. 1. poglavlje zove se Na sliku i priliku Autoru se rodio sin. Kad je dolazio prvi puta u posjet ženi i sinu doktor mu je rekao da dođe sam. Ali ipak, on je poveo sve žive i nežive koje je našao u blizini. Kad su došli u rodilište na hodniku su zatekli neko novorođenče kako leži u kolicima. Odmah su mu prišli i počeli raspravljati na koga je nalik. Nakon par minuta došla je sestra i rekla im da to uopće nije autorovo dijete. Ovaj mi je odlomak duhovit zato što je rodbina prije toga raspravljala kome je dijete najviše nalik. Potom im je sestra dala do znanja da to dijete nije uopće u rodu ni s kime od njih. 13. poglavlje : Šuti i plivaj U nekom bazenu otac je učio sina Amira plivati. Uporno ga je uvjeravao da mu se u bazenu ništa ne može dogoditi. Pokušavao ga je nagovoriti na sve moguće načine kao što su ucjene, bezuspješni razgovor s čuvarom Na kraju je rekao sinu da uđe u vodu ili večeras nema gledanja televizije. Ovaj je i dalje samo stajao kraj bazena i plakao. Otac mu je i dalje, zaboravivši na prijetnju, pokazivao kako je to jednostavno. Mašeš rukama i broji jedan, dva, tri. Kad je shvatio da od toga nema koristi uzeo je sina i držeći ga iznad vode govorio mu neka maše rukama. Na kraju je neki čovjek doviknuo ocu da pusti dijete na miru. Autor je ostavio dijete na suhome i elegantnim skokom pokušao pokazati svom sinu na koji sa način to radi. Nije uspio i počeo se utapati. Čuvar koji ga je spasio na kraju je rekao kako takav čovjek može naučiti dijete plivati kad to ni sam ne zna. Ovaj mi je ulomak duhovit jer je čuvar odmagao autoru. Uobičajeno je da djelatnici neke ustanove pomognu roditeljima kod uvjeravanja djece. Čuvar je sasvim suprotno djelovao. U ovom ulomku također mi je duhovito što je pisac uvjeravao sina da se nemoguće ovdje utopiti. Na kraju se sam utopio. 28. poglavlje: Ulijepi bližnjega svoga Djeca su dobila novu zabavu. Album s tekstom i vrećice sa sličicama, koje se lijepe u album. Pisac zaključuje da izdavači zarade ogroman novac prodajući sličice u paketićima. Da bi popunili album, potrebno je skupiti hrpu sličica, od kojih su većina njih duplih. Ta hrpa duplih sličica razvija kod djece duh razmjene, ali istovremeno košta puno džeparca i roditeljskih prihoda. Neka djeca počnu i krasti od roditelja. Uplašeni roditelji sazovu sastanak, želeći riješiti problem sličica. Prihvaćen je prijedlog da se djecu zatrpa sličicama, pa će im one ubrzo dosaditi. Međutim, djecu nisu uspjeli zbuniti. Oni sa još većim žarom trpaju i spremaju nove sličice, tako da sve više liče na hrčke. Pisac, Amirov otac, umoran od albuma Čuda svijeta, doživi novi šok. Izašao je novi album: Svijet sporta. Ovaj mi je odlomak bio posebno duhovit. Pisac se toliko namučio da bi se riješio te dječje opsesije za Čudima svijeta te na kraju izađe u prodaju novi album Svijet sporta. Knjiga je izvrsna. Obični događaji jedne obitelji opisani su s mnogo humora. Preporučujem onima koji se do sada nisu susretali s ovom knjigom da je pročitaju. Možda će vas koštati malo vremena, ali garantiram vam da će te se zabaviti. Zvonimir Antolović, 8. b Moglo bi se reći da nisam baš ljubiteljica čitanja, ali volim tu i tamo pročitati dobru knjigu. Na prijedlog svoje sestre odlučila sam pročitati knjigu Posljedni dani stare kuće, hrvatske književnice Nade Iveljić. Knjiga opisuje jedno razdoblje života dječaka Viktora i njegove obitelji. Viktor zajedno sa mamom, tatom i djedom živi u Zagrebu u jednoj staroj zgradi. Zgrada je prodana i planira se srušiti te na tom mjestu izgraditi trgovački centar te se zato svi stanari moraju iseliti. Tada Viktor počinje opisivati posljedne dane provedene u svom domu. Govori o zgodama koje doživljava zajedno sa svojim djedom dok spremaju stvari za selidbu. Na tavanu pronalazi razne stare stvari koje su bile zaboravljene, a svaka od tih stvari nosi zanimljivu priču koju Viktor sa veseljem i znatiželjom sluša. Isto tako Viktor opisuje živote stanara te stare zgrade, slavnog slikara, gatare, klauna i liječnika. Svaki od tih likova i dio u kojem Viktor opisuje njihov život, čini zasebnu priču. Vrlo važan lik u romanu je Viktorov djed. On kroz cijelu priču prati Viktora, prepričava mu zgode koje je proživio u toj zgradi, kako je upoznao njegovu baku, svog najboljeg prijatelja te ga istovremeno tješi zbog gubitka zgrade govoreći mu da ništa ne nestaje bez traga te da sve uvijek ostaje u njihovim srcima i sjećanjima. Knjiga je vrlo lagana za pročitati, prožeta humorom i ko stvorena za čitanje preko praznika kada se svi samo žele opustiti i nasmijati. Mislim da knjiga nije samo za mlađu djecu nego bi ju mogli čitati i stariji jer se kroz cijelo djelo proteže jedna vrlo važna misao: ako izgubimo nešto važno, bila to osoba ili predmet, to nikada neće zauvijek nestati. Uvijek će živjeti u našim srcima i nikada neće biti zaboravljeno. Paula Rajković, 8. b 12

13 UČENICI PUTOPISCI Dana 9. travnja osmaši i sedmaši OŠ Ivana Gundulića krenuli su na petodnevno putovanje u Rim. Trebali smo krenuti u 22 sata, ali zbog par učenika koji su kasnili nismo. Cijelu noć smo se vozili prema našem prvom odredištu Loretu. U Loretu smo posjetili baziliku Svete kuće ispred koje se nalazi papa Siksto V. koji je hrvatskog podrijetla i koji je imao velikog utjecaja na razvoj Loreta. Nakon Loreta krećemo prema Orvietu. U Orvietu smo posjetili gotičku katedralu koja oduzima dah. Poslije slobodnog vremena u Orvietu svi smo jedva čekali stići u hotel i smjestiti se u sobe što smo nakon još tri sata vožnje i napravili. Naš hotel se zvao Domus Croata, tj. Dom hrvatskih hodočasnika Blaženi Ivan Merz. Tu smo noć otišli rano spavati jer smo bili iscrpljeni od putovanja. Sljedeće jutro smo u 8 sati morali biti u busu kako bismo izbjegli gužvu u Katakombama, pretkršćanskom groblju. Prije Vatikana u kojem smo morali biti u 12 sati kako bismo vidjeli Papu posjetili smo još baziliku sv. Petra izvan zidina Rima. U 12 sati bili smo u Vatikanu i čekali Papu da izađe na prozor i da nam podari blagoslov. Nakon što smo se na Trgu svetog Petra oprostili s Papom nastavili smo razgledavati Vatikan. Posjetili smo najveću crkvu na svijetu baziliku sv. Petra. Tko je htio, a naravno svi smo htjeli, imao je slobodno vrijeme da se popne na kupolu sv. Petra odakle se prostire pogled na cijeli Vatikan i dio Rima. Kad smo se svi spustili s kupole, otišli smo u Rim posjetiti Panteon, a zatim smo otišli do hrvatske crkve, crkve sv. Jeronima. U crkvi smo mogli odslušati misu na hrvatskom jeziku, ali većina učenika nije, već je ostala vani na trgu ispred crkve. Oko 20 sati stigli smo u hotel, večerali te krenuli u sobe kad su nas profesori zaustavili i preusmjerili u kapelicu da slušamo predavanje o dr. Ivanu Merzu. Treći dan smo posjetili Monte Casino, Vezuv te Pompeje i zato smo već u 6 sati bili na nogama. Nakon Monte Casina vozili smo se prema Napulju odnosno Vezuvu. Bilo je teško popeti se na Vezuv jer vam ide prašina u lice, ali kada dođete na vrh i kad vam pukne pogled na Napulj i na more, zaboravite na sitnice. Ponovo smo se vratili u bus i krenuli prema Pompejima, drevnom gradu koji je zakopala lava iz Vezuva. U Pompejima je bilo odlično. Vidjeli smo puno zanimljivih kuća, ulica, dvorišta. Četvrtog smo dana vidjeli stvarno puno prelijepih građevina, crkava, trgova. Više se ne sjećam kojim smo redoslijedom posjetili sljedeća turistička odredišta: Lateransku baziliku, Koloseum, Forum Romanum, crkvu svetog Ignacija, Fontanu di Trevi, Venecijanski trg, Trajanov stup, Oltar domovine, Španjolske stube i dr. Tog smo dana ručali u najvećem McDonald su u Europi gdje se naši profesori nisu baš snašli. Vratili smo se u dom na večeru, a onda smo se malo zabavljali u sobama, ali i tomu je došao brzo kraj kad je došao profesor Saša Koren koji nas je uputio na spavanje. Došao je i posljednji dan u Rimu, posljednji doručak u Hrvatskom domu koji nam je već prirastao srcima i nama osmašima posljednji izlet u inozemstvo s našom školom. Pri odlasku iz hotela potpisali smo se u knjigu dojmova u kojoj smo vidjeli svoje potpise od prije dvije godine. Nakon par sati vožnje stigli smo u Pisu i vidjeli čuveni kosi toranj. U Zagreb smo stigli oko 12 sati navečer. Ana Martinović, 8. a 13

14 glazba, film, kazglište... INVATIJA SVIJETA BITKA ZA LOS ANGELES Izvorno ime: World Invasion Battle Los Angeles Redatelj: Jonathan Liebesman Uloge: Aaron Eckhart, Michelle Rodriguez, Bridget Moynahan, Michael Pena Žanr: akcijski SF Trajanje filma: 116 minuta Godina: Država: SAD Prije nekoliko dana u kinima se počeo prikazivati visokobudžetni akcijski film Invazija svijeta: Bitka za Los Angeles. Redatelj Jonathan Liebesman, ovaj je projekt želio. realizirati kao prikaz moguće izvanzemaljske invazije Zemlje. Najpozitivnije što se može reći o Invaziji svijeta: Bitka za Los Angeles jest da je uglavnom raskošno producirano, vizualno spektakularno djelo pretrpano prilično atraktivnim specijalnim efektima. Sve ostalo, od površnog prikaza likova, preko uglavnom besmislene razrade priče, do pretjeranog nasilja, nepodnošljive buke i velikog broja neinteligentnih scenarističkih i dramaturških rješenja, rezultira brzim padom koncentracije i zamorom gledatelja. Izvanzemaljske letjelice više izgledaju smiješno nego prijeteće. Nakon nekog vremena film će vam vjerojatno dosaditi, jer su ipak glavna radnja eksplozije, pucnjave i ubijanje. Sve u svemu, Invazija svijeta: Bitka Los Angeles nije toliko loš i nezabavan film da bi ga se stavilo u skupinu smeća, ali nedovoljno je razvijen da bi bio više od hita osuđenog na jednokratno gledanje i brzi zaborav. Ako pogledate dio filma on će vas namamiti da pogledate i ostatak, ali velika je šansa da izađete iz kina razočarani. Jan Kozumplik, 8. b Ludwig van Bethoveen U obiteljskoj kolekciji gramofonskih ploča i CD-a imam jedan nosač zvuka koji mi se posebno dopada i rado ga preporučam. Naime, radi se o Beethovenovim sonatama u izvedbi Rudolfa Buchbindera. Poslušajte taj CD i vjerujem da će vam se svidjeti. O, nama manje poznatom, pijanisti Rudolfu Buchbinderu nema potrebe posebno pisati, ali svakako želim podsjetiti na genijalnog skladatelja Ludwiga van Beethovena ( ) čije ste skladbe već s užitkom slušali, a niste znali da su njegove, poput Eroice ili Mjesečeve sonate. Ludwig van Beethoven je njemački skladatelj XVIII. stoljeća. Rođen je u Bonnu u Njemačkoj. Potječe iz glazbene obitelji. Umetak van u prezimenu ne označava plemićki naslov, već ukazuje na mjesno podrijetla, flamanski grad Mechelena. Beethovenov djed, koji se također zvao Ludwig, radio je kao glazbenik kod koelnskog nadbiskupa. Ludwigov otac bio je oduševljen tadašnjim čudom od djeteta, W. A. Mozartom, koji je već sa 6 godina komponirao skladbe te je pokušao po tom uzoru, Ludwiga vrlo rano učio svirati violinu i glasovir, pri čemu je i pretjerivao. Ludwig je često morao noću ustajati i vježbati sviranje glasovira, što je za posljedicu imalo da je često bio umoran u školi. Osim ispunjavanja visokih zahtjeva svoga oca, život mladog Ludwiga nije bio jednostavan. Otac je bio alkoholičar, a majka je često bila bolesna. U dvadesetim godinama života preselio se u Beč učeći glazbu s J. Haydnom i brzo stječući ugled pijanista virtuoza. Unatoč postupnom gubljenju sluha Beethoven je nastavio stvarati značajna djela tijekom cijelog života čak i kad je bio potpuno gluh. Bio je također jedan od prvih skladatelja slobodnjaka. Organizirao je pretplatničke koncerte, prodavao skladbe izdavačima i stjecao financijsku potporu od bogatih pokrovitelja, radije nego da traži stalno zaposlenje u crkvi ili na aristokratskim dvorovima. Jedan je od najvećih skladatelja u povijesti glazbe, i bio je ključna figura u prijelaznom periodu između klasičnog i romantičnog razdoblja u klasičnoj glazbi. Njegova glazba i ugled nadahnjivali su generacije skladatelja i glazbenika. Iako je prvenstveno poznat kao skladatelj, Ludwig van Beethoven je također bio i vrstan pijanist. Matea Novosel, 8. b NOĆ MUZEJA Dan 28. siječnja, bio je jedan od najiščekivanijih dana (ili možda bolje rečeno noći) za sve one koji uživaju posjećivati muzeje nazvan Noć muzeja. To je noć u kojoj su ulazi u sve muzeje besplatno, a to traje od 18 do 1 sat ujutro. Našla sam se s par prijatelja i ubrzo smo se dogovorili da ćemo prvo posjetiti Muzej suvremene umjetnosti. Došli smo do Glavnog kolodvora, sjeli na autobus i krenuli prema Novom Zagrebu. U MSU-u smo gledali film o Johnu Lennonu, članu legendarnih Beatlesa, razgledavali smo nove izloške kao što su fotografije iz predstava izvedenih u Zagrebačkom kazalištu mladih nazvane «Na rubu scene/zkm». Nakon dugotrajnog obilaska, krenuli smo natrag u centar Zagreba i otišli do Muzeja za umjetnost i obrt gdje smo vidjeli dosta zanimljivih slika i novu izložbu «Umjetnost između dva rata». Nakon Muzeja za umjetnost i obrt, došli smo do Arheološkog muzeja gdje smo se načekali da uđemo. Pričekali smo neko vrijeme i ušli smo unutra te smo razgledali pretpovijesni, egipatski i antički svijet. Dojmila me se virtualna izložba «Rimski grad Andautonija». Posjetili smo i Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti, dom Bašćanske ploče, gdje smo pogledali stalnu postavu «Strossmayerove galerije starih majstora». Zadnje odredište bio nam je Hrvatski prirodoslovni muzej. Iako nam je trebalo malo više vremena da dođemo do Gornjeg grada, uživali smo u čarima Prirodoslovnog muzeja. Promatrali smo stalni zoološki postav i izložbe: «Letači velikog neba»,»muzej - peta dimenzija znanosti», «Carstvo minerala», «Očaravajući svijet pauka i škorpiona», dok je na prvom katu muzeja bio «Baltazargrad», gdje ste se mogli fotografirati s prof. Baltazarom. Nakon dugotrajnog razgledavanja, došlo je jedanaest sati navečer pa smo polako svi krenuli doma. Sve u svemu, Noć muzeja ove mi se godine jako svidjela, a posebice Muzej suvremene umjetnosti i film o Lennonu. Karla Kostadinovski, 8. b 14

15 glazba, film, kazglište... FERENZ DOPPLER Virtuoz na flauti, dirigent i skladatelj Ferenz (Franz) Doppler rođen je 16. listopada u Lembergu, a umro je 27. srpnja u Beču. Poduke iz flaute dobio je od svoga oca Josepha, koji je bio oboist. Ferenz (Franz) je formirao flauta duo sa svojim četiri godine mlađim bratom Karlom i kao duo ostvarili su uspjeh diljem onodobne Europe. Obojica su postali članovi orkestra njemačkog teatra u Budimpešti. U dobi od 18 godina Ferenz je postao prvi flautist u Bečkoj operi. Stekao je i položaj profesora za flautu na konzervatoriju u Beču. Skladao je uglavnom za flautu, kako za koncerte tako i za duete flauta. Napisao je sedam opera (šest mađarskih i jednu njemačku) te petnaest baleta. Sva njegove opere postigle su veliki uspjeh. Bio je briljantni orkestrator. Najpoznatiji je po svojim orkestralim aranžmanima. Berceuse je jedno od njegovih poznatijih djela. To sam djelo nedavno svirala na županijskom natjecanju. Donijelo mi je drugu nagradu u 6. razredu osnovne glazbene škole. Berceuse je romantična skladba i skladana je za flautu i glasovir. Tehnički i tonski je vrlo teška skladba, a najčešće se svira tijekom studija na Muzičkoj akademiji ili potkraj srednje glazbene škole. Matea Novosel, 8. b GLAZBA J. S. BACHA Bachove su skladbe prekrasne, pune umjetnosti, boje i ljepote. Volim klasiku jer me ispunjava radošću. Drugoj bih djeci i odraslima također preporučila da poslušaju i čuju tu ljepotu glazbe koju je skladao Bach. U zadnje vrijeme ljudi ne slušaju klasiku jer misle da je to bez veze. Prije su ljudi više slušali klasičnu glazbu jer im je to bilo jedino u životu, ali i nešto najljepše što su tada imali. Sada klasična glazba izumire i nije tako posebna i baš zato preporučujem svima da poslušaju J. S. Bacha. Osjećat će se smireno, zadovoljno i produhovljeno. Matea Novosel, 6. b IZLOŽBA KERAMIKE U utorak 26. listopada profesor Dubravko Furlan poveo je sedme i osme klasične razrede, na jednu zanimljivu, kratku «terensku nastavu». Umjesto nastave grčkog jezika, toga dana, posjetili smo izložbu minijaturne keramike «LILLIPUT CERAMI- CS». Uputili smo se prema Trgu bana Josipa Jelačića, a zatim smo se vozili tramvajem do Mosta Mladosti, s obzirom da se izložba nalazi na Jakuševcu. Čavrljajući uputili smo se od mosta do mjesta izložbe. Kada smo stigli, pridružio nam se i gospodin Liko Janoš, predsjednik skautskog odreda. Gospodin koji radi u muzeju, dočekao nas je i više nego srdačno. Nakon kraćeg odmora, poslušali smo izlaganje o izložbi i njenoj iznimnoj važnosti. Izložbi keramičkih minijatura, sadrži djela umjetnika iz više od sedamdesetak zemalja. Sva djela koja se ondje nalaze, važna su za svjetsku keramičku umjetnost. Voditelj nam je govorio o izradi minijatura te o tome kako je keramika nepromjenjiva, odnosno ona kad se jednom ispeče, nije podložna nikakvom mijenjanju, već traje vječno. Prisjetili smo se grčkih filozofa, koji su oduvijek tvrdili da su u keramici prisutna sva četiri elementa: voda, zrak, vatra i zemlja. Tvrdi se da je i sam čovjek «prvi keramički proizvod», jer ga je Bog stvorio upravo od zemlje. Nakon predavanja prošli smo cijelim objektom razgledavajući umjetnička djela. Vidjeli smo da keramički proizvodi mogu imati praktičnu ulogu, ali i onu ukrasnu, odnosno umjetničku. Moram priznati da ima vrlo zanimljivih djela, za koje je potrebno puno mašte, ali i vještine. Od svih izložba na kojima sam bila, ova je nekako posebna, jer se bavi područjem umjetnosti koje nije toliko zastupljeno u većini muzeja. Za kraj smo dobili letke i plakate, koji prikazuju keramičke izloške koje smo mogli vidjeti. Događaj smo ovjekovječili fotografijom i zahvalili na gostoprimstvu. Taj dan ćemo zapamtiti kao još jedno lijepo i poučno iskustvo koje se ne doživljava tako često! Dorotea Šušak, 8. a 15

16 Ova nam je školska godina bila izuzetno bogata. Za početak smo se morali naučiti snalaziti u prostoru, a to smo naučili na terenskoj nastavi iz zemljopisa (slika gore lijevo). Izleti su nam bili u svim smjerovima, istok-zapad i sjever-jug. Bili smo u Krapini (slika gore desno), Rimu, Osijeku Muzeji, izložbe, kazališta, kino-predstave također su bile naše česte mete znatiželje. Evo nas tu u susjedstvu, u zgradi HNK-a (slika u sredini lijevo). I na slici se (slika u sredini desno) vidi koliko smo željni znanja. Održali smo niz raznovrsnih predavanja, a i ugostili smo mnogo stručnjaka, pisaca Možda ste pomislili kako uništavamo stare CD-je, ne, radili smo stalak za mobitele (slika dolje lijevo). Napravili smo par tisuća fotografija, sudjelovali u nizu tv-emisija (slika dolje desno), a družina iz 8-b razreda snimila je i film o našoj školi. 16

17 Neki naši izleti bili su i u daleku prošlost, zanimljive zemlje, a da se pritom nismo pomaknuli iz škole (slike gore lijevo). Glumili smo liječnike, profesore (slike gore desno). Obilježili smo 50 godina postojanja OŠ Ivana Gundulića i vidjeli naše nove i stare radove, film o školi, sve naše crtiće, lutke, novine (slike u sredini lijevo i desno). Imali smo nezaboravno predavanje o Domovinskom ratu (slika dolje lijevo). Uz razrednike i ostale profesore roditelji su uvijek bili tu kada nam je trebalo pomoći i osmisliti neka naša putovanja, aktivnosti i slično (slika dolje desno). Međusobno smo se nadmetali u košarci, nogometu, skoro pa u svemu. Kada ovih dana izvrtimo cijeli osmogodišnji film, možemo samo kazati kako je sve tako brzo prošlo, bilo dobro, ludo i nezaboravno. I sad se moramo rastati. Nije fer! Šteta, šmrc, šmrc. 17

18 U ovom broju, kao što je uobičajeno na vaša pitanja odgovaramo bez podatka tko je pitao i koji osmi razred učenik, postavljač pitanja, pohađa. Smatram kako su važnija pitanja i odgovori, a ne imena učenika. Je li vam žao što idemo iz Škole? Zanimljivo je spomenuti kako se ovo pitanje javlja kod gotovo svake generacije osmaša. Pitanje je zašto? Mislim da tim pitanjem dajete odgovor kako vam nije svejedno kakav ste dojam ostavili. Lijepo je da o tome brinete, a u budućnosti brinite i više. Mi, vaši profesori, o vama ne razmišljamo na tako pojednostavljen način. Štoviše, naša je uloga baš u tome da vas što bolje pripremimo za ono što slijedi nakon završene osnovne škole. To ne znači da mi prema vama nemamo ili nismo imali nikakve emocije, bez obzira kakvi ste bili u vladanju i u učenju. Svakako da nam je bilo drago i da nas je veselilo ako ste postizali raznovrsne uspjehe u školi i izvan nje, ali isto tako bili smo nesretni i tužni ako vam to nije polazilo za rukom. Možemo si pripisati dio vaših uspjeha, ali isto tako i neuspjeha. Ovo drugo vrijedi samo zato što pojedince i njihove roditelje nismo uspjeli najbolje uvjeriti u ispravnost naših razmišljanja i metoda u obrazovanju i u odgoju. I danas kada čujemo za uspjehe naših bivših učenika, mi se radujemo, ali isto tako nas rastužuje kad čujemo loše ili tužne vijesti o bivšim učenicima. Isto tako će biti s vama. Siguran sam, štoviše, duboko uvjeren da svi učitelji naše škole žele o vama kasnije čuti što više dobrih i lijepih vijesti, a pogotovo o onima koji su iz raznih razloga imali poteškoća. I na kraju, u stilu vašeg pitanja, da malo pojednostavnim odgovor. Nije nam žao što odlazite, već će nam biti žao ako ne uspijete u životu. Što nam savjetujete u vezi srednje škole? Ovo se pitanje, kao i ono prvo, često javlja potkraj našeg druženja. Moram priznati kako mi je drago da vam je stalo do mojih savjeta. Hvala vam na povjerenju, a vi moje savjete i primijenite pa ćemo svi biti zadovoljni. Savjeti su zasnovani na bogatom osobnom iskustvu, ali i na čestom razgovoru s bivšim učenicima. Za koju godinu reći ćete mi jesam li bio u pravu. Najkraće rečeno savjetovao bih vam puno toga, a ako što izostavim, to je zbog ograničenog prostora. No, idemo na ono što je po mojim iskustvima najvažnije. Kada započne školska godina u novoj sredini, odmah počnite učiti i javljajte se. Naime, na taj način ćete dobiti ugled vrijednih i marljivih učenika, pa ako kasnije možda i kiksate, manje će se gledati kao neko zlo, a osim toga lakše je učiti manje lekcija na početku nego puno na kraju polugodišta ili školske godine. Nikako nemojte nepotrebno izostajati tj. markirati. Bolje je, ako baš već morate, dobiti pošteno jedinicu, nego uživati ugled kukavice i negativca. Osim toga na satu čujete što se tumači i ispituje pa je lakše učiti. Obavezno ponovite iz matematike razlomke, decimalne brojeve, brojevni pravac i predznake. Ako vam te lekcije nisu dobro sjele, onda ćete imati velikih problema s matematikom i s fizikom. Radite dobre bilješke na satu i odmah isti dan naučite novo gradivo jer su nastavni programi mnogo opsežniji nego u osnovnoj školi i imat ćete manje vremena za učenje nego do sada. Nova škola, novi prijatelji, pa pazite na odabir. Obavezno se klonite onih koji su skloni ljenčarenju, krađi, alkoholu ili drugim porocima. Ukoliko niste počeli pušiti, ne dajte se nagovoriti od novih prijatelja jer je odvikavanje vrlo teško, to iz vlastitog iskustva vrlo dobro znam. Novo društvo i drugačije zabave donose i nova iskušenja. Večernji život bit će vam mnogo drugačiji i duži nego do sada, a to je izvor kako lijepih tako i neugodnih susreta i događaja. Izbjegavajte nepoznata i sumnjiva društva. I još nešto, vrlo važno. Zapamtite droga nije fora i probati se ne mora. U bilo kojoj srednjoj školi zbog nediscipline, izostanaka, neučenja ili nečeg drugog možete puno lakše frknuti nego u osnovnjaku. Vi ste generacija koja će polagati maturu, zato odmah, već sad radite dobre bilješke na svim satima i čuvajte ih kao i knjige kako bi vam kasnije pripreme za maturu bile što lakše. Zapamtite, samo svojim radom i ponašanjem stječete ugled kod profesora, baš kao i do sada. Probleme i nesuglasice sa svojim vršnjacima nemojte rješavati tučnjavom i bilo kakvim nasiljem. Ako nesporazume niste u stanju završiti mirnim putem onda izbjegavajte osobe s kojima ne možete normalno razgovarati. Ima vaših vršnjaka koji drugačije misle, ponašaju se možda onako kako se vama ne sviđa, no znajte vrijedi i obrnuto pa stoga poštujte različitosti. Imajte visok prag tolerancije i razumijevanja. Imajte na umu ovu rečenicu: Ne čini drugima što ne želiš da se i tebi čini. Zašto su neki profesori bili nepravedni prema nama? Ti isti profesori za drugog učenika bili su vrlo pravedni i korektni. Pravednost je po vama učenicima pojam rastezljiv poput žvakaće gume. Rastežete ga kako vam odgovara i pravite veće ili manje balone isto tako kako vam paše. No, pravednost ipak nije žvakaća guma. Kada naučite zadano gradivo, onda sigurno nemate primjedbe na ocjene, ali kada to ne učinite na zadovoljavajući način, onda su svi krivi, ali ne i vi. Moram priznati da je teško 20 ili više učenika ocijeniti sa samo pet ocjena, a to ipak nema veze s pravednošću. Mogu se složiti da mi učitelji nismo svi ni jednaki ni idealni, ali se ne mogu složiti s takvim vašim razmišljanjima. Pogledajte svoje završne svjedodžbe svih razreda i sami sebi iskreno priznajte koliko ste zaključenih ocjena zaslužili pravim trudom. Doduše, ovo ne vrijedi za sve, nego samo za neke kojima je pravednost žvakaća guma. Zašto svi profesori misle da je njihov predmet najvažniji? Imam dojam da izvlačiš krive zaključke iz želje tvojih profesora da ti i tvoji prijatelji što bolje savladate određeno gradivo. Svaki nastavni predmet ima svoju važnost i ulogu u obrazovanju i odgajanju mladih ljudi, a to tvoji učitelji vrlo dobro znaju. Mi vrlo često međusobno surađujemo, tj. provodimo tzv. korelaciju među nastavnim predmetima, a to sigurno ne bismo činili da smatramo da je naš predmet najvažniji. Nadam se kako sam ovim odgovorima i savjetima pomogao da vam snalaženje u novoj sredini bude uspješnije. 18

19 AIDS / SIDA Zahvaljujući našoj profesorici biologije Leli Zadražil u školi se obilježava 1. prosinca, Svjetski dan borbe protiv AIDS-a. Borbu protiv AIDS-a te suosjećanje sa oboljelima najbolje možemo obilježiti prevencijom, tj. edukacijom. Samo sustavnom, kontinuiranom i pravilnom edukacijom moguće je smanjiti broj oboljelih od ove izuzetno teške, neizlječive i smrtonosne bolesti. Ukratko rečeno AIDS/ SIDA (Acquired immuno deficiency syndrome) jedna je od spolno prenosivih bolesti uzrokovana virusom HIV-a (virus humane imunodeficijencije). Bolest počinje ulaskom virusa u ljudski organizam te postupno dolazi do slabljenja imunuloškog sustava i raznih oboljenja, a bolest u pravilu nažalost završava smrću. AIDS su otkrili u SAD-u godine. Osoba koja je jednom zaražena HIV-om uvijek ostaje zaražena i u većini slučajeva obolijeva od AIDS-a, no to nije pravilo. Antitijela u našem organizmu nedjelotvorna su protiv napada HIV-a i zato dolazi do slabljenja imuniteta. Postoje dva tipa virusa HIV-a. HIV su otkrili francuski znanstvenici godine. Najviše zaraženih HIV-om i oboljelih od AIDS-a ima u Africi, a Hrvatska se po broju oboljelih svrstava u zemlje sa niskom razinom učestalosti ove bolesti. Već na početku ove školske godine profesorica je okupila malu grupicu učenika osmih razreda, čiji sam i sama član, koja je počela pripremati edukativnu power point prezentaciju o ovoj bolesti. Lagala bih kad bih rekla da je bilo lagano, no moram priznati da je vrijedilo svake minute truda. U početku još ni sami nismo znali puno o ovoj temi, no postupnim radom na prezentaciji i uvježbavanjem prezentiranja, naučili smo dosta toga. Profesorica se trudila skrenuti nam pozornost na razne detalje i sitne nedostatke i iako i sada postoje određene nesigurnosti, ipak možemo reći da je posao dobro obavljen. 1. prosinca smo po prvi puta imali priliku prezentirati ovu temu vršnjacima u našoj školi. Kako bi prezentacija bila što zanimljivija, izveli smo i jednu malu igru čiji je cilj prikazati brzinu širenja spolno prenosivih bolesti ali i ukazati na važnost odgovarajuće zaštite tj. kontracepcije i apstinencije (suzdržavanja od spolnog odnosa). Također, prije i nakon prezentacije, provodimo malu anketu, koja je dobar pokazatelj samim učenicima o njihovom znanju o ovoj bolesti prije i nakon naše edukacije. Prezentaciju smo 10. veljače izveli vršnjacima iz škole Slava Raškaj u Klinici za dječje bolesti u Klaićevoj, gdje ćemo ju i inače održavati, nadamo se, što više puta. S obzirom na netrpeljivost i ponekad bezosjećajnost današnje djece, važno je napomenuti kako oboljele trebamo prihvaćati sa puno pažnje i ljubavi, te da također postoje djeca koja su se ni kriva ni dužna zarazila HIV-om od svoje majke. Važno je napomenuti da ne postoji nikakva opasnost od zaraze ako boravimo u istom razredu sa zaraženom osobom ili bilo kakvim kontaktom osim spolnim odnosom, preko krvi: transfuzijom, dodirom krvi sa otvorenom ranom ili presađivanjem organa. Važno je potaknuti svijest mladih o ovoj bolesti te ih educirati o rizicima neodgovornog spolnog ponašanja. Treba im objasniti da ukoliko su i pogriješili mogu se testirati, anonimno i u potpunoj diskreciji. Treba apelirati na apsolutno sve uzraste i bez imalo srama govoriti o ovoj bolesti. Nadam se da će generacije koje slijede nastaviti naš posao (kao što su to vrijedno činili naši prethodnici) i da će učiniti nešto korisno i hvale vrijedno. Smatram da ako smo samo jednu osobu spasili od zaraze HIV-om, napravili smo ogroman posao! Dorotea Šušak, 8. a PUBERTET U NAMA Tijekom prvog polugodišta prof. Zadražil su na poduku došle studentice. Radile su s nama nekoliko školskih sati i podijelile nas u 4 grupe. Svaka je grupa dobila zadatak da donese materijale potrebne za obradu jednog dijela lekcije «Pubertet - vrijeme sazrijevanja». Jedna grupa je radila o pubertetu općenito, druga o spolnom sazrijevanju, treća o tjelesnom sazrijevanje i četvrta o psihičkom. Nakon što smo donijeli i izrezali razne članke, slike i tekstove, spojili smo radove svake grupe i napravili plakat. Održano je malo natjecanje za ime plakata, dok se nismo svi složili oko naziva «Pubertet u nama». Kad smo sve napravili, imali smo prezentaciju. Po dvoje učenika iz svake grupe prezentiralo je dio gradiva. Saznali smo: kako je pubertet vrijeme čovjekovog sazrijevanja, da traje nekoliko godina, da se pubertet javlja kod djevojčica od 11 do 13 godine, kod dječaka od 13 do 15 godine i potpuno je normalno ako promjene započnu prije ili poslije tog vremena. Pubertet je vrijeme spolnog, tjelesnog i psihičkog sazrijevanja. Žlijezda hipofiza, koja se nalazi s donje strane mozga, izlučuje hormone koji potiču jajnike i sjemenike na stvaranje spolnih stanica i izlučivanje spolnih hormona. Djelovanjem spolnih hormona tijelo djevojčice poprima ženske osobine, a dječaka muške. Kod djevojčica se javlja mjesečnica, počinje rast grudi, bokovi i bedra postaju zaobljenija. Dječacima tijelo postaje sve mišićavije, a ramena postaju šira u odnosu na bokove, grkljan se izboči, glasnice se produžuju, počinju mutirati. I kod dječaka i kod djevojčica žlijezde lojnice rade pa koža izlučuje više masnoće te dolazi do pojave prištića, žlijezde znojnice pojačano izlučuju znoj i pojavljuju se dlačice pod pazuhom i uz spolne organe. Kod dječaka je rast dlačica izražen i po licu na tijelu. Kada mladi uđu u pubertet, obično se mijenjaju njihovi osjećaji, ponašanje i razmišljanja i zbog naglih promjena osjećaju se zbunjeni i nesigurni. Prijatelji im postaju sve važniji, a neki se pokušavaju prilagoditi pa probaju drogu, cigarete ili alkohol. Nakon usmenog predavanje nekolicina je učenika napravila mali igrokaz s prikazima problema iz života tinejdžera kao što su svađa s roditeljima zbog ocjena i upadanje u probleme zbog isprobavanja cigareta. Predavanje je bilo vrlo poučno i zanimljivo. Karla Kostadinovski, 8. b 19

20 ZADNJA KLUPA Zadnja klupa, zadnja stranica, zadnja fotografija! 8 b 8 a 8 c Zadnja klupa, broj lipnja 2012.