sadrzaj 2 preventeen kontaktirajte nas:

Transcription

1

2 sadrzaj Jasmila Talić, MA psihologije, Sarajevo Umor je dio uspjeha, bol je dio uspjeha...4 Anela Hatić, Pravni fakultet Sarajevo Ovisnost o internetu...6 Tarik Kovač, Građevinski fakultet, Sarajevo FAQ...8 Barbara Kustura, Ekonomski fakultet Zenica Epidemija aktivizma...9 Dalibor Kraišniković, Ekonomska škola, Bijeljina Blogovanje- vlogovanje...11 Alma Strika, Arhitektonski fakultet Sarajevo, Kakanj Umjetnost zbog umjetnosti (ili Do it yourself)...13 Nejla Bajrović, Srednja tehnička škola Hasib Hadžović, Goražde Sve je to Rock and Roll...15 Tarik Kovač, Građevinski fakultet, Sarajevo Charlie Boomerang...16 Ismir Bučan, Filozofski fakultet Sarajevo BINEARNUS...18 VODA...18 Perspektiva...19 Merjema Salić, Farmaceutski fakultet Sarajevo Duhovni update...20 Haris Bajrić, Mješovita srednja škola Zavidovići Kla(di)onica...21 Jasmila Talić, MA psihologije, Sarajevo Pa i volim te...22 Jovana Đurić, psihologija, FMK, Beograd TED? Ted Mozbi? Ted - meda?...24 Lejla Ibrulj, Prirodno-matematički fakultet, Sarajevo Podrumska operaciona sala...25 Nataša Marković, Filološki fakultet, Odsjek za njemački jezik i književnost, Banja Luka Događaj za pamćenje...27 Nermana Suša, Univerzitet Džemal Bijedić, Fakultet humanističkih nauka, Komunikologija, Mostar Mamita, trudna sam!...28 Azra Berbić, dipl. pravnica, Kakanj Čitanje je mainstream?...29 Dino Živojević, Elektrotehnički fakultet, Sarajevo Šerif sa Sokolja...31 Emina Sarajlić, Mješovita srednja škola Nordbat 2, Vareš Pjesme bez muzike, pjevači bez glasa...33 Nermana Suša, Univerzitet Džemal Bijedić, Fakultet humanističkih nauka, Komunikologija, Mostar Priča s juga...35 Nermana Suša, Univerzitet Džemal Bijedić, Fakultet humanističkih nauka, Komunikologija, Mostar Turisti u svom gradu...39 Melisa Mulabećirević i Ivana Jurkić Welcome to Halle...41 Konkurs za najbolju fotografiju...44 IMPRESUM Urednički tim: Tarik Kovač, Jasmila Talić Redakcija: Haris Bajrić, Nejla Bajrović, Jovana Đurić, Anela Hatić, Lejla Ibrulj, Dalibor Kraišniković, Barbara Kustura, Emina Sarajlić, Alma Strika, Nermana Suša, Dino Živojević Gostujući dopisnici: Azra Berbić, Ismir Bučan, Ivana Jurkić, Nataša Marković, Melisa Mulabećirević Ilustracije: Merjema Salić, last-copy internet Lektorice: Aldijana Bihorac-Mujičić, Maja Sijerčić Projekt-koordinatorica: Andrea Mijatović Nositelj projekta: Udruženje za prevenciju ovisnosti NARKO-NE Dizajn i DTP: Selma Fočo TRIPTIH Design studio PREVENTIVNI MAGAZIN ZA MLADE/ISSN / DECEMBAR / PROSINAC 2015./GODINA IX/BROJ 30. kontaktirajte nas: Udruženje za prevenciju ovisnosti NARKO-NE Josipa Vancaša 21/2, Sarajevo, Bosna i Hercegovina Tel./Fax: +387 (0) preventeen@preventeen. ba www. narkone. org Facebook: Časopis Preventeen 2 preventeen

3 U slobodi je rast. U rastu je postojanje. Vrijeme ne traje, već pluta i potapa se onim što mi jesmo i što činimo u njemu. Obaveze, škola, studij, posao, kako kome: struktura je zadata normama učenja i preživljavanja. Imamo li vremena za sebe i ono što istinski volimo? Vremena da radimo ono u čemu smo najbolji i rastemo istinski? Ne smijemo zaboraviti koliko je važno slušati sebe, slušati glas koji ti govori da te društvo treba, da te treba da napraviš promjene i ostaviš trag iza sebe. Ne da bi bio slavan, zapamćen ili zapečaćen, već da bi osvijetlio svojim plamom i druge svijeće, koje će i dalje trajati i osvjetljavati smisao. U ovom broju susrest ćete se sa neobičnim mladim ljudima, koji su sav svoj trud, umor, bol, sate sna, uložili u ljubav. Ljubav prema muzici, književnosti, pisanoj riječi, volonterizmu, djeci. Ljubav ih je pokretala i pokreće ih. Ali, isto tako, čitat ćete i o onome što su uobičajene i raširene pojave među mladima, o odlascima u kafane, zabavi, internetu, odlascima u kladionice. Čitat ćete o tome koliko je lahko zapasti u bilo koju ovisnost, ukoliko nemaš ovu ljubav i pokretač, koji ti pomaže kako ispuniti svoje slobodno vrijeme smislom. Koliko je lahko zapasti u monotoniju jedne melodije, kad se samo jednom tipkom na klaviru sata obilježava čitav dan. Energija, entuzijazam, aktivnosti, sviranje na bijeloj, crnoj, crno-bijeloj tipki puno je razigranija melodija, koja te tjera da plešeš. Plešeš i voliš život. Kao i u svakom broju, bavimo se i aktuelnostima u našem društvu, u kolumnama koje su pred vama, ali i u kreativnim izražajima, koji vas ne mogu ostaviti ravnodušnima. Također, u okviru već tradicionalnog konkursa za fotografiju, na naslovnici možete vidjeti i fotografiju Tajane Dedić Starović. U beskraju vremena, potopite se i zaplutajte Preventeenom, nošeni jedrima osvježavajućih, energičnih i nadasve pozitivnih priča. U svom slobodnom vremenu čitajte o slobodnom vremenu. Krenite odmah! J preventeen 3

4 Umor je dio uspjeha, bol je dio uspjeha Jasmila Talić, MA psihologije, Sarajevo Kaže: U BiH ne možeš uspjeti ako si prosječan. On to nije. Jasmin Alić Bigga, 23-godišnji hip-hop umjetnik iz Zenice, poznavalac čak sedam svjetskih jezika, i trenutno profesor engleskog jezika u Saudijskoj Arabiji, za Preventeen je podijelio svoje snove, nadanja, upornosti, i prelaske do zvijezda preko trnja, bola, umora, neispavanosti. Kako izaći izvan kutije i probuditi se u ono što sanjaš, saznajte u nastavku. Koliko godina si imao kad si otkrio da je rep-muzika baš ono što želiš? I kako repmuzika odražava tvoj životni stil? Rep je na mene imao utjecaja još dok sam bio dijete jer sam tako naučio svoje prve strane jezike, engleski i njemački. Rep nije baš žanr koji onom generalnom tematikom odražava moj životni stil, ako uzmemo u obzir rep-muziku koju mase generalno slušaju. Ja ipak slušam stvarno rijetke izvođače, jer je danas teško naići na dobar rep. Sve je isto, letargično, promoviraju se pogrešne stvari i smatram da je to nekako i direktan odraz današnje omladine. Stoga volim slušati odabranu muziku koja promovira tu dobru stranu života, daje motivaciju i tjera nas na razmišljanje i djela. Ovaj dio rep-muzike definitivno odražava sve za što se borim u životu, a to isto pokušavam i prenijeti kroz svoju muziku. Kad si shvatio da je baš to ono što ti želiš, na koji si način usmjerio svoje snage i strukturirao svoje slobodno vrijeme baš u pravcu ostvarenja svog sna? Repom sam se aktivno počeo baviti tek kad sam upisao fakultet. Ja uvijek kažem da je lijepo imati snove u životu. Mladi se često boje imati snove, pogotovo u BiH, jer smatraju da će doživjeti samo još veći neuspjeh znajući da to nešto ne mogu dosegnuti. Međutim, dok se ne probudimo i ne iskoristimo svaki trenutak svog dana u borbi ka tom cilju, onda nemamo ni šansu da uspijemo. Način na koji sam ja usmjerio sve svoje vrijeme u muziku, fakultet i posao u isto vrijeme je taj što sam bio svjestan gdje se nalazim i što vjerujem da dragi Bog ima plan za sve nas. Imaš šest objavljenih albuma. Tvoj posljednji album, Radiant, objavljen 25. augusta, nastao je nakon trogodišnjeg rada i predstavlja tvoje lično sazrijevanje i rast. Koliko si truda uložio u to, i kako inače izgleda svaki tvoj dan ispunjen radom na muzici? Radiant je album za koji sam se borio najviše sam sa sobom, jer sam se nakon petog albuma zakleo samome sebi da naredni album neće izaći niti biti promoviran sve dok ne bude 100% gotov i savršen po svim mojim kriterijima. Ja sam svoj najveći kritičar. Nekada znam napisati pjesmu, uraditi muziku, te snimiti je i obraditi do kraja i tek onda reći sebi da to nije dovoljno dobro. Takve pjesme nikada ne ugledaju svjetlo dana, ali me podsjećaju na to gdje sam bio i gdje mogu biti kad god to poželim. 4 preventeen

5 Sve što trebam raditi je konstantno rasti, te zrelo i zdravo razmišljati u životu. Upravo ovaj mentalni sklop predstavljen je kroz najnoviji album. Za Radiant sam uradio oko četrdeset pjesama, od kojih se na kraju samo dvanaest našlo na albumu. Rad na muzici za mene nema neki određeni period. Jednostavno sam aktivan kroz čitav dan i noć. Neka ideja mi nadođe, te je snimim kao glasovni zapis na mobitelu. Isto to radim i s melodijama. Znam sjesti za laptop i raditi beatove satima i satima, iako to nisam planirao. Muzika je za mene život i živim je svakog trena svog života. Znamo da je Eminem u najbržem dijelu pjesme Rap God izgovorio 97 riječi u 15 sekundi, dok si ti u svojoj pjesmi Speed za isto vrijeme izgovorio 105 riječi. Da li bi volio uraditi battle i repati jedan na jedan sa svojim uzorom? Naravno. To je ustvari jedan od završnih koraka pri potpisivanju za Eminema i njegovu izdavačku kuću Shady Records. Za mene je Eminem nepobjediv i nedodirljiv u svakom mogućem smislu, te svi znamo ishod tog battlea. Međutim, samo doživljavanje takvog nečega bi za mene već bio životni uspjeh. Upoznati svog muzičkog uzora i uporediti snage s njim neprocjenjivo. U spotu ove pjesme udružio si snage s atletskim prvakom Amelom Tukom. Kako ste razvili ideju za zajedničku saradnju i kako si ostvario svoju ulogu trenera Amela pred Svjetsko prvenstvo u Pekingu? Amel i ja smo imali ovu ideju još prije par godina na mom četvrtom albumu, čini mi se. Međutim, kako smo obojica vječito zauzeti i skoro nikada nismo u istom gradu, to je bilo vrlo teško organizirati. Spot smo snimili dan prije Amelovog odlaska na Svjetsko prvenstvo u Pekingu i mogu vam reći da sam bio jako uplašen tokom cijelog snimanja. Nisam želio da se Amel povrijedi baš na snimanju spota sa mnom. Svi smo bili vrlo oprezni, ali smo se proveli tako lijepo i bilo je odlično. Trenutno radiš u Saudijskoj Arabiji kao profesor engleskog jezika. Kako te je put doveo tu? Da, život me doveo ovdje. Mislim da svi mi znamo koliko vrijedimo i želimo ono najbo- Jasmin Alić Bigga preventeen 5

6 Ovisnos Anela Hatić, Pravni fakultet Sarajevo S obzirom na današnji tempo života internet nam je neophodan. lje za sebe. Moj odlazak iz BiH nije bio planiran. Budimo realni, ko bi želio otići hiljade kilometara dalje od svog doma, porodice i prijatelja da gradi život? Međutim, kada vas okolina i uslovi pokušavaju strpati u kutiju i ne daju vam van, to je jedini način, nažalost. Hvala Bogu, zadovoljan sam na svemu što imam i doživim. I ovo je dio svega toga. Koji su tvoji daljnji planovi na ličnom i profesionalnom razvoju? I imaš li poruku za mlade, kako da upotpune svoje slobodno vrijeme i kako da razmišljaju out of the box? Trenutno mi je fokus stvoriti život u kojem ćemo moja i porodica i ja moći normalno živjeti. Muzika je trenutno plan B, iako svaki dan radim na novim pjesmama. To je za mene neizbježno. U BiH ne možeš uspjeti ako si prosječan. Ja ne želim da ovako mlad zaglavim u životu. Već posljednjih 10 godina spavam manje od 5 sati dnevno, što itekako pomaže mojoj produktivnosti. Umor je dio uspjeha. Bol je dio uspjeha. Neispavanost, nervoza, slabost sve su to sastavni dijelovi puta ka uspjehu. Međutim, kada čovjek zna za šta se bori i vjeruje u to, Bog ga čuva kroz sve to i upućuje u pravom smjeru. Međutim, kako da prepoznamo prve simptome ovisnosti, koji su prvi znaci? Evo, uzmimo za primjer Emu i Samira, dvoje srednjoškolaca koji odjednom postaju toliko zaokupljeni internetom da čak i kada ne sjede za laptopom razmišljaju o tome je li im neko lajkao status, komentirao novu fotografiju koju su objavili, odgovorio na poruku. Nakon ručka konektuju se na internet rekavši mami, koja ih je gnjavila da su već trebali sjediti s knjigom u rukama, da će biti samo dvadeset minuta i da zatim odmah idu učiti jer sutradan imaju kontrolni iz geografije. Ali tih dvadeset minuta se pretvorilo u pet sati. Ni sami ne mogu vjerovati kako je vrijeme brzo prošlo. Isto se dešava i sutra i prekosutra i onaj naredni dan. Ne mogu vjerovati. Svaki dan isto obećaju, a opet se sve isto desi. Danas su odlučili da uopće neće ulaziti na internet, te su cijeli dan vikali na mlađu sestru i uopće ništa nisu mogli učiti. Bili su užasno uznemireni i samo su mislili o svom statusu na faceu. Možda ipak nisu trebali onako napisati. Za dvadeset minuta su trebali otići na plivanje, ali nisu otišli. Jednostavno nisu mogli. Odlučili su radije to vrijeme iskoristiti na internetu. (Naravno, kontrolni iz geografije bio je prava pro- 6 preventeen

7 t o internetu past.) Za razgovor o ovoj temi sam odabrala, prije svega, veoma dobrog čovjeka pa tek onda dobru magistricu psihologije i EMDR psihoterapeutkinju i kognitivnobihevioralnu psihoteraupetkinju u edukaciji. Kafica s Martinom Gajić bila je veoma prijatna. Zahvaljujem joj se još jednom na izdvojenim trenucima za naš magazin. istog ponašanja postali naši Ema i Samir (ono dvoje vaših kolega koje sam i ranije spomenula), koji veliku većinu svog vremena provode online, a propuštaju plivanje na koje su ranije redovno išli, kafe s prijateljima, rođendanske proslave. Te zbog tog stalnog sjedenja i buljenja u računar ili smartphone ta ista Ema i Samir ne spavaju redovno, jedu malo ili nimalo, počinju osjećati bolove u leđima, vratu, naravno, zbog tog stalno istog položaja sjedenja. Svakako su uznemirujući podaci da je kod naše Eme i Samira ovisnost o internetu doslovno promijenila strukturu njihovog mozga, te da se slične promjene u mozgu događaju i kod ovisnika o kokainu, heroinu i drugim opojnim drogama. Strašno, zar ne?! Postoji li u Sarajevu ili šire u BiH mjesto na kojem se može potražiti ljekarska pomoć? U Bosni i Hercegovini ne postoji ustanova koja se isključivo bavi ovisnošću o interne- Da li se ovisnost o internetu klasificira kao bolest? Ne, peto izdanje Dijagnostičkog i statističkog priručnika za duševne poremećaje koji je objavljen godine ovisnost o internetu nije klasificiralo kao poremećaj ali ga je naveo kao stanja za koja su potrebna daljnja istraživanja. Tako da možemo očekivati da će vjerovatno biti klasificirana kao bolest u sljedećem izdanju. Kakva je razlika između osobe koja se koristi internetom i one koja je ovisnik? Osoba koja je ovisna o internetu zanemaruje lične obaveze, interpersonalne odnose. To su nakon nekog vremena, ponavljanja preventeen 7

8 tu, ali svakako je moguće pomoć potražiti u Centrima za mentalno zdravlje i u klinikama za liječenje drugih oblika ovisnosti. To su vam ljudi koji će vas ljubazno primiti i saslušati te vam pomoći da budete onakvi kakvi ste bili prije nego što je internet počeo kontrolirati vas, a ne vi njega. Šta je uloga roditelja, koliko su oni odgovorni za razvoj ovisnosti? Danas svi mi veliki dio svog života i vremena provodimo online. Virtualni svijet postao je mjesto susreta i međusobnih odnosa. To je naša realnost. I upravo zbog toga roditelji su dužni u svoj odgoj utkati i lekcije koje se tiču odgovorne upotrebe medija. To znači da roditelj od prvog kontakta djeteta s internetom treba nadzirati i usmjeravati njegovu upotrebu. Tim se podrazumijeva da treba u startu vremenski ograničiti upotrebu interneta, te postaviti jasna pravila i granice o stranicama koje posjećuje. Kao i objašnjenje zašto neke stranice ne bi bilo dobro da posjećuje. Hvala Vam što ste izdvojili vrijeme za naš časopis. A, šta ćemo poručiti Emi i Samiru i onima poput njih? Hvala vama što se zanimate za ovako bitne teme. A, savjet za čitatelje/čitateljice je: Znam da jedva čekate vikend i trenutke koje možete slobodno koristiti. Stoga vam savjetujem da pravilno podijelite svoje dragocjeno slobodno vrijeme. Neću vam reći da nikako ne koristite internet jer bi bilo totalno pogrešno od mene. Ali ću vam reći da ga ne koristite u onoliko velikoj mjeri u kojoj su ga koristili naši Ema i Samir. Vi ne dopustite da online druženja u potpunosti zamijene druženja uživo. Jer sam sigurna da ćete se složiti sa mnom (a, sigurna sam da bi se složili i Ema i Samir) da ipak ništa ne može zamijeniti opušteni razgovor uz kafu s drugom ili drugaricom. Tarik Kovač, Građevinski fakultet, Sarajevo Slobodno vrijeme najčešće se definira kao vrijeme preostalo nakon školske nastave, kada ste oslobođeni školskih, ali i porodičnih obaveza. To je vrijeme koje ste rezervirali samo za sebe i svoje slobodne aktivnosti u svrhu vlastite izgradnje i ispoljavanja sklonosti. Za dobar odnos, najzdravije je kada roditelji ne pokušavaju kontrolirati slobodno vrijeme svog djeteta već kada mu prepuste vlastiti izbor aktivnosti, ali uz uslov da roditelji budu upoznati s djetetovim izborom. Također je važan balans, da slobodno vrijeme ne dobije prioritet nad svakodnevnim obavezama, ali također da svakodnevne obaveze ne preuzmu kontrolu nad slobodnim vremenom. Interes i apatija su dvije suprotne stvari. Interes predstavlja polaganje pažnje koju osoba polaže prema jednoj stvari, objektu 8 preventeen

9 ili osobi, dok apatija predstavlja nedostatak dugoročnih održivih interesa, ciljeva, emocija, gubitak interesa u budućnosti. Apatija dovodi do smanjene motivacije za obavljanje osnovnih potreba, od školovanja pa do higijene. Blog je stariji oblik objavljivanja informacija i članaka na webu. Gotovo isključivo se radi o pisanom obliku informacija uz mogućnost objavljivanja fotografija. Popularnost mu je rasla s početka XXI stoljeća i unutar 10 godina blogovi su procvali, doživjeli vrhunac, ali i pad s početkom diktature društvenih mreža poput Facebooka. Na svom vrhuncu, bili su omiljeni medij. Na privatnim blogovima ljudi su objavljivali kolumne, pisali dnevnike, pjesme, priče ili neke druge zabavne sadržaje. Vlog (skraćeno od video blog) je oblik bloga čiji je medij videosnimak i u modernom društvu se smatra novim oblikom televizije (web televizija). Najčešći kanal koji vlogeri upotrebljavaju kako bi dosegli publiku jeste YouTube. Teme kojima se bave vlogeri mogu biti, od humora i zabave pa sve do mode i prezentacije raznoraznih kozmetičkih proizvoda, u čemu je ta industrija vidjela priliku, te danas mnogi vlogeri, korištenjem određenih proizvoda u svojim vlogovima, žive od njihovog sponzorstva. EVS (Europski volonterski servis) je dio Erasmus + programa u kojem učestvuju volonterske organizacije iz cijele Europe. EVS omogućava mladima između 17 i 30 godina da, kao volonteri, radeći na nekom projektu, provedu od dva pa do dvanaest mjeseci u nekoj europskoj zemlji. Volonterima su obezbijeđeni smještaj, hrana, osiguranje, putni troškovi, kurs jezika i džeparac. Sve informacije o aktuelnim EVS projektima možete pronaći u bazi akreditiranih EVS organizacija. ( youth/evs_database) Naša organizacija (NARKO-NE), također je jedna od akreditiranih. Epidemija aktivizma Barbara Kustura, Ekonomski fakultet Zenica Volonterke i volonteri omladinske Udruge INPUT vrijedno su radili i trudili se da od ničega naprave nešto. Stare prostorije koje nisu bile opremljene, spremne za rad, one koje jednostavno nisu govorile WELCOME, preuredili su u nešto nevjerojatno. Prostorije su bile spremne dočekati mlada lica željna znanja. Kroz organizaciju INPUT prošlo je preko polaznika raznih tečajeva, a Udruga ima preko 150 aktivnih volontera, ponosno ističe Adi Salčinović, predsjednik ove Udruge. Kako Adi ističe, cilj INPUT-a je privući mlade ljude Zenice da prošire svoje znanje u poljima u kojima prije nisu imali priliku. Od koga je nastala ideja za pokretanje ovakve vrste Udruge? Adi: Ideja je nastala od grupe mladih ljudi. Srednjoškolaca punih entuzijazma, koji su imali želju mladim građanima Zenice pružiti nešto novo, nove aktivnosti, nova zanimanja i slično. Kakve su povratne informacije polaznika vaših tečajeva? Adi: Svi su jako zadovoljni, mnogi od njih se opet vraćaju, a mnogima smo pomogli u pronalasku posla. Počeli su raditi u preduzećima u kojima su se tražile vještine preventeen 9

10 koje su oni usavršili na našim kursevima. Prošle godine smo educirali 40 osoba, a deset polaznika se zaposlilo zahvaljujući našim edukacijama. Znači, bili smo spona, pomogli smo im u pronalasku posla. Tu se nalaze ljudi koji su prošli naše tečajeve šivenja, informatike, stranih jezika, kreativne radionice itd. Postoji li neki projekt na koji ste posebno ponosni? Adi: Da, posebno sam ponosan na projekat Mali biznis inkubator. On postoji od prošle godine, finansirala ga je jednim dijelom Fondacija Mozaik. Cilj tog projekta bio je educirati 40 mladih ljudi u četiri različite oblasti, a to su kurs web dizajna, grafičkog dizajna, kreativna radionica i kurs šivenja. Kroz edukaciju od tri mjeseca imali su priliku steći praksu, a nakon toga njih deset se i zaposlilo. Taj projekat postoji i danas, na internetu postoji naš fan page Input-mali-biznis-inkubator i tu se mogu vidjeti rukotvorine koje su izradili mladi ljudi, polaznici naših tečajeva. Kome ste vi kao Udruga posebno zahvalni? Postoji li netko tko je posebno pomogao vaš rad? Adi: Moramo se zahvaliti gradskoj upravi, Fondaciji Mozaik i još mnogim partnerima, pojedincima, udruženjima i organizacijama, koje su uistinu velikodušno pomogle naš rad. Posebno moram naglasiti da je sve što imate priliku vidjeti ovdje djelo naših volontera, koji su ovo omogućili svojim članarinama, radom, trudom i odricanjem. Prije sedam mjeseci smo i zvanično otvorili ovaj centar i počeli sa radom. Ništa nismo imali, prostorije su bile mišija rupa i mi smo iz ničega stvorili nešto. Također, smatram da smo jedna velika pozitiva u ovom gradu, jer se trudimo educirati i izvu- ći iz kafića što veći broj mladih ljudi. Sa kakvim ste se problemima susretali do sada? Adi: Većinom su to problemi finansijske prirode. Što se tiče zajednice, nikada nismo imali problema sa privlačenjem mladih ljudi. Prepoznaje li okolina (naš grad) vaš trud? Adi: Da, primijetili smo da je sam naziv IN- PUT postao nešto prepoznatljivo. Svi znaju ko smo i prepoznaju naš trud i pružaju nam podršku. Od okoline smo, za sada, samo pozitivne komentare primali. Primijetili smo i da mnogo mladih u našoj državi ne uspijeva pronaći posao nakon završenog studija, sa mnogo takvih smo imali priliku raditi. Mnogi su kod nas dolazili na dodatnu edukaciju. Otkada si ti predsjednik Udruge? Adi: Ovo mi je već drugi mandat. Nadam se da sljedeće godine više neću biti na ovoj Adi Salčinović 10 preventeen

11 Ece Babus (18), studentica turskog jezika u Zenici, proglašena za volonterku mjeseca listopada, također, priča o INPUT-u i svom mišljenju o ovoj udruzi. Koliko dugo volontiraš u INPUT-u i na kojim si sve poljima angažirana? Ece: U INPUT-u sam već šest mjeseci, angažirana sam u svim poljima, a trenutno držim i kurs turskog jezika. Što za tebe predstavlja INPUT? Ece: Za mene INPUT predstavlja iskustvo za budućnost, koje trebaju steći svi mladi aktivni ljudi, jer bez iskustva manja je i mogućnost za zapošljavanje. To je mjesto u kojem je cilj educirati mlade pametne ljude, kako bi se socijalizirali, te pronašli ono u čemu su dobri. INPUT mi pruža priliku da svoje slobodno vrijeme ispunjavam na najbolji način, da budem od koristi za društvo tako što učestvujem u radu organizacija, te držim besplatan kurs turskog jezika. Kakav je osjećaj biti volonterka mjeseca? Ece: Ovu nagradu dobijam drugi put, bila sam volonterka mjeseca kolovoza i sada listopada. Jako sam ponosna i zahvalna zato što smatram da se stabilnošću, radom i aktivnošću može postići sve u životu. Blogovanje- vlogovanje Dalibor Kraišniković, Ekonomska škola, Bijeljina Svijet iz dana u dan napreduje. Tako se i naš način života stalno mijenja. Kada je svijet interneta zakucao na naša vrata, rado smo ga primili. Socijalne mreže uspješno su potisnule tradicionalan način druženja kog se danas uglavnom ne sjećaju djeca i adolescenti. Da li je to ispravno ili ne, različita su gledišta. funkciji, jer smatram da uvijek postoji neko ko ima drugačije i bolje ideje. Koji su planovi Udruge u budućnosti? Adi: Želimo da naš Mali biznis inkubator nastavi sa radam, da pomognemo što većem broju mladih ljudi. Imamo u planu još mnoge projekte, koji su od velikog socijalnog značaja. Trenutno imamo aktivni decembar i nudimo kurseve francuskog, njemačkog i turskog jezika, razne informatičke radionice i još mnoge radionice, koje će pomoći mladima da postanu aktivni, ostvare svoje ideje i postanu korisni okolini. Međutim, tema ovog članka neće se odnositi uopšteno na internet i na to kako pojedinci gledaju na njega, jer to je stalna priča današnjice. U ovom članku ću vas preventeen 11

12 bolje upoznati sa terminima blogovanje i vlogovanje, napraviti jasnu razliku između ova dva pojma i prenijeti iskustva mojih vršnjakinja koje se aktivno bave blogovanjem, odnosno vlogovanjem. Blogovanjem se najčešće označava pisanje tekstualnih sadržaja, odnosno izražavanje svojih ideja kroz tekstove, slike, pa čak i videosnimke. Najpoznatiji sajt za blogovanje je svakako Blogger, a slijede Tumblr i WordPress.com. Međutim, o čemu se to najviše bloguje na internetu i šta je najzanimljivije čitaocima? Personalni blogovi odnose se na pisanje svojih svakodnevnih dešavanja i liče na javne dnevnike. Neki od njih su itekako popularni, a nerijetko se vode kao anonimni blogovi. Na političkim blogovima piše se o aktuelnim političkim dešavanjima i izražava se svoje viđenje o nekom događaju koji je aktuelan u svijetu. Najzastupljeniji su u SAD-u i Velikoj Britaniji. Mejnstrim blogove uglavnom koriste onlajn dnevne novine. Vrlo kvalitetni pisci (blogeri) periodično popunjavaju njihov sadržaj. Prethodne vrste blogova uglavnom nisu interesantne mladima. Blogovi koji oni najradije čitaju vezani su za sport, modu, tehnologiju i obrazovanje. Dalibor sa Valentinom i Stanislavom Videoblog ili vlogovanje odnosi se na snimanje videosnimaka u kojima glavni akter, vloger, prezentuje javnosti svoje stavove o nekom problemu, daje savjete, pokušava promijeniti svijest ljudi, priča viceve ili na samom sebi pokazuje kako se treba našminkati, obući ili ponašati, recimo, u pozorištu. Najveći broj videoblogova danas se objavljuje na YouTubeu. Ono što je bitno napomenuti je to da blogeri i vlogeri imaju mogućnost da profitiraju kroz pisanje blogova i snimanje videoblogova. A sada ćete se upoznati sa jednom blogerkom i jednom vlogerkom. Valentina Arsenović, na Tumblru se zove Nyctophilist. Valentina: Ovakvo ime na blogu sam sebi dala iz razloga što nyctophilia označava opsjednutost noću i tamom. Lično, noć mi je omiljeno doba dana i zaista volim mrak. Blog na Tumblru sam napravila iz čiste dosade, međutim, vremenom se to pretvorilo u ljubav. Koristim ga od godine, mada aktivno od prošle godine. Trenutno imam oko pratilaca. Moje objave se fokusiraju na ono što mi je u glavi. Ljudi koji me prate su navikli na to da će na mom blogu uvijek pronaći objave koje se poistovjećuju sa mojim trenutnim razmišljanjem. U objavama dominiraju slike i citati. Stanislava Savatić snima videoblogove i objavljuje ih na svom YouTube kanalu koji se naziva Stanislava Ava Savatić. Blogovanjem se bavim otprilike mjesec dana. Do sada moj kanal na YouTubeu ima oko pregleda i 50 pratilaca. Teme koje ispunjavaju moje videosnimke su veoma raznolike, kao npr. Q & A video, What s in my mouth challenge ili Moji trenutni favoriti. Moj san je da postanem popularna vlogerka koja će nasmijavati druge ljude i davati savjete svim mojim gledaocima, a takođe da sklapam nova prijateljstva i da putujem. 12 preventeen

13 Umjetnost zbog umjetnosti (ili Do it yourself) Alma Strika, Arhitektonski fakultet Sarajevo, Kakanj U posebnom jesenjem danu probijala sam se kroz topli zrak. Festina lente. Žurim pa usporim. Tu, na kraju mosta, kod Akademije, srećem Borisa Lalića (26), magistra književnosti. Po danu prodaje knjige, poslije čita, a navečer piše. Uz knjigu odmara. Kada si počeo pisati i zbog čega? Pa, počeo sam, hmm, nekad otprilike kad sam bio u srednjoj školi. Tad sam baš počeo pisati svoje priče. A kako? Pa, čitao sam neke druge koje su mi se svidjele pa sam onda i ja počeo pisati svoje. Kad si odlučio da počneš izdavati svoje priče? Kada sam počeo pisati, prvo sam vodio blog. A uvijek sam želio imati to nešto i u ruci, da je opipljivo, jer i sam čitam knjige i volim knjige. Stvari su, da kažem, sazrijele u jednom momentu. Ja sam dugo to imao u planu i znao sam da ću kad-tad to napraviti. Isprva sam mislio da će neko drugi to napraviti za mene, a onda sam shvatio da je bolje da sam preuzmem inicijativu. Da li ti je na početku bio potreban neko sa strane da potvrdi kvalitet tvojih priča? Od početka sam shvatio internet kao jedan koristan prostor, prije svega slobode. Znači, možeš šta hoćeš jer je to virtualni prostor, nije stvarnost, tako da se onda nisam ustručavao. A budući da i sam čitam i nisam počeo pisati jer sam imao neku jaku potrebu da iznesem svoj stav o svijetu, nego shvaćam književnost kao sredstvo za zabavu. Možeš li objasniti način na koji izdaješ knjige? Ja tu pristupam s tzv. do it yourself načinom rada. Sve što treba da jedna knjiga ugleda svjetlo dana, mislim da čovjek može sam obaviti. Ja sam na taj način to krenuo da radim. U suštini, nije to veliki trošak. Treba malo novca i vremena, kad već imaš završenu i napisanu knjigu. Bitna je samo početna investicija. Ja sam počeo u fotokopirnici, pa ni ta početna investicija nije bila toliko teška. Boris Lalić preventeen 13

14 Ti svoje knjige prodaješ sam, bez dodatne promocije, ispred Akademije likovnih umjetnosti. Zašto baš Akademija? Tu su otprije ljudi koji prodaju stare knjige. Tako da je to mjesto u gradu, prije nego sam se ja počeo baviti ovim, već na neki način obilježeno prodajom knjiga. Kakva je reakcija ljudi kada te vide? Dobra je reakcija. Nisu kod nas ljudi baš takvi kako se priča. Možda jesu iza leđa, ali uživo je to sve ok. Da li imaš čitaoce izvan Sarajeva? Otišlo je dosta knjiga izvan Sarajeva. Prvi način je taj što je Sarajevo grad u koji ljudi dolaze i drugi je taj što je ovo era interneta. Posljednja knjiga je Dobar život u vrijeme krize. Koja je simbolika naslova? Pa, simbolika je da je dobar život u vrijeme krize život u kojem se čitaju knjige i malo više teži za duhovnim zadovoljstvima. Interpretacija ima sigurno puno. U suštini, kakva je to knjiga? To je zbirka kratkih priča. Osmislio sam je tako da ona bude štivo za zabavu, da se ljudi uz nju malo opuste i nasmiju, prepoznaju sebe i svoju okolinu. Nisam imao većih ambicija od toga. Jesi li imao želju svojom knjigom promijeniti svijet? Nije da nisam želio. Ja sam magistrirao književnost i tokom studija ozbiljno sam učio. Nisam bio tu zbog diplome nego zbog književnosti. I sad znam svašta o tome, a jedna stvar je da književnost ne mijenja svijet. Ona je tu kao nešto što najbolje podučava i zabavlja u isto vrijeme. Jesi li oduvijek znao da će ti književnost biti zanimanje? Ili pak samo hobi? Upisao sam taj fakultet da bi mi što više to bilo zanimanje. Većina srednjoškolaca se u slobodno vrijeme bavi nekom vrstom umjetnosti. Koji bi tvoj savjet bio onima koji žele pisati? Mislim da tim stvarima treba pristupati iz vlastitog života. Ne treba se opterećivati da li valja ili ne valja. To treba da bude najbolje od tebe. Generalno, ljudi ne trebaju tražiti izgovor. Ako im se nešto radi nek to urade, pa neka onda komentiraju šta je bilo. Bolje je tako nego misliti o tome šta bi bilo kad bi bilo. Šta najviše voliš da čitaš? Ima dosta knjiga, ali navest ću one za koje mislim da svako treba pročitati. Gogoljeve Mrtve duše, to je jedna tako duhovita i ozbiljna knjiga. Plačeš od smijeha dok je čitaš, a poslije shvatiš da je pravo tragično. Cervantesovog Don Quijotea, ali čitavog. Isto, pravo smiješan i ozbiljan. Te knjige na probleme gledaju s vedrije strane. Boris Lalić 14 preventeen

15 Sve je to Rock and Roll Nejla Bajrović, Srednja tehnička škola Hasib Hadžović, Goražde Da mladi znaju svoje slobodno vrijeme provesti na zanimljiv način, svjedoci su članovi, ali i osnivači Rock škole u Goraždu. Od ideje do djelovanja danas, prošlo je samo nekoliko mjeseci. Ova škola prkosi svim gravitacijama kiča i šunda, svim medijima koji prezentiraju razne realityje kao vodiče mlađih generacija. Svi vrlo dobro znamo kako većina mladih danas provodi svoje slobodno vrijeme. Sva ta nova tehnologija otišla je u poprilično pogrešnom pravcu, osnovci proučavaju i imitiraju neke poznate face iz realityja, ali ne i svoje sposobnosti. Da bih prezentirala svijetli primjer koji sam već spomenula u uvodu, prenosim vam razgovor sa glavnim akterom priče, jednim od osnivača Rock škole, Armanom Bešlijom. Kako je nastala Rock škola i ideja za nju? Ideja je nastala kao otpor tmurnom životu i neiskorištenom slobodnom vremenu u Goraždu. Prostorije smo dobili u Centru za kulturu, željeli smo ih nekako popraviti i opravdati, kao bend smo razmišljali da uradimo nešto novo. Sviramo samo za sebe, ali kada nemate nekih nastupa to izgubi svoju čar. Ima dosta mladih, koji su željeli svirati, a ima i dosta onih za koje nismo znali. Zato smo pokrenuli konkurs za Rock školu. Na konkurs se prijavilo tridesetak članova od 13 do 26 godina, što nas je veoma iznenadilo, ali i obradovalo. Kada je počela Rock škola? Počela je na ljeto, u sklopu Elza festa. Elza fest je namijenjen mladima i afirmaciji mladih i evo svi mladi koji su vježbali u Rock školi nastupali su na Elza festu. Svi smo raja i dopustili smo da sviraju, nije bitno koliko su oni vješti, bitno je da su se stvarno dobro proveli. Također je bitno što svoje slobodno vrijeme konstruktivno provode i da rade neke dobre stvari. Ko su mentori novih članova? Mentori su kolege koji duže sviraju, međusobno se pomažemo. Drago nam je što imamo podršku drugih bendova. Jedan od njih je i Zona Iskljuchenja, koji su nam pomogli oko nekih instrumenata. Ima li talenata, novih nasljednika benda Zona Iskljuchenja? Ima talenata, samo je bitno sistematski raditi, mislim da mladi trebaju nastaviti raditi, ali isto tako treba neko ko će ih podržavati, sve je to kratkoročno. Ima talenata, mi pokušavamo da to bude neki kontinuitet i da radimo. preventeen 15

16 Samo rad, rad i rad i bit će nova Zona Iskljuchenja. Koji su omiljeni instrumenti članova bendova Rock škole? Nekako su svi podjednako zainteresovani za neke instrumente. Ono što je mene iznenadilo je to da smo imali veliki broj djevojaka. Djevojka koja svira bubanj, stvarno je rijetkost u gradu i podržavamo to stvarno. Zanimljivo, bilo je ekstra, srce nam je bilo ogromno kada smo vidjeli da, eto, djevojke žele da sviraju neke instrumente koji su tipično stereotipni za muškarce, ali, eto, pokazale su veliko interesovanje i dobro im ide. Je li zaista rock povezan sa bilo kojom ovisnošću, ili je to jedan od promotora zdravog života i zašto? Vjerujte mi, onaj ko se bavi rockom, bavi se i kulturom, a onaj ko se bavi kulturom, kritički razmišlja i gleda na svijet i stvarno popunjava svoje vrijeme kvalitetno. Medijski gledano, rock je uvijek povezan sa ovisnošću, kad vidite strane bendove, ali to je sve PR, to je sve marketing kako bi privukli ljude. Konkretno nije toliko povezan, kad se bavite dan i noć muzikom, vi nemate vremena za bilo koju ovisnost. Fokusirani ste na sviranje. PR-om i marketingom privlače na pogrešan način mlade koji bi možda, baš zbog toga nesvjesno željeli postati ovisnici. Kako je bilo na početku Rock škole, a kako je to sada? Sad su više motivisani, neki su se odmah izjasnili da nije to za njih, što je veoma dobro, a neki su nastavili i dobro napreduju, imaju više iskustva, naravno. Kakav je plan Rock škole za dalji rad? Planiramo drugi nastup, kao zimski koncert, jer se zimi stvarno ništa posebno ne dešava u našem gradu. Trenutno obnavljamo prostorije da ne bude raji hladno, čim renoviramo prostor odmah startamo sa probama. Eto, za januar ili februar planiramo napraviti neki koncert u ljetnom kinu, ali sa unutrašnje strane. Charlie Bo Tarik Kovač, Građevinski fakultet, Sarajevo Svirati, vrlo lijep način kako provesti slobodno vrijeme. Svirati u rock bendu, najkvalitetniji način za provesti slobodno vrijeme. Izmišljen citat, al dobro zvuči. Gotovo svi koji se bave muzikom, sviraju, komponuju ili su na drugi način uključeni u taj vid kreativnog uništavanja okoliša, svoj put počeli su u srednjoj školi, tresući glavom, svirajući po dernecima ili na neki drugi način. Valjda to počne u pubertetu, kad kontaš da ćeš solažom Crnog leptira k o neki neandertalac svoju žrtvu koju simpatišeš odvući u pećinu svoje ljubavi, a ustvari, dok ti sviraš, drugi uskače u priču i ti završiš sam sa Nothing Else Matters. (Nije iz vlastitog iskustva.) Elem, kad se tako na nekoj lokaciji zadesiš sa sebi sličnim, Homo Sapiensom Gita- 16 preventeen

17 omerang rikusom, kad-tad će se potegnuti priča o osnivanju benda. I tu sve počne. Glavni junak ove priče, Charlie Boomerang (CHB), nije nikakav lik po imenu Charlie, niti se vraća poput bumeranga, ali jeste jedna lijepa priča o sarajevskom bendu iz podruma sarajevskog Doma mladih, iz prostorije 3A, gdje vladaju vječita vlaga, mrak i grmljavina. (Hvala sili nebeskoj pa imamo ventilator, malo nas spašava.) Začeci benda sežu do godine, kada su njegovi osnivači, inače strastveni planinari, bježeći od betonskog sivila sarajevske kolotečine, zlom sudbinom nabasali jedni na druge lutajući planinom Bukovik i za vrijeme brojnih druženja u tamošnjem planinarskom domu otkrili zajedničku ljubav prema pjesmi. Nakon što su jedno vrijeme svirali medvjedima i veprovima, počeli su ih slušati i ljudi, te su odlučili započeti sa svirkama u Sarajevu. Kao datum osnivanja uzima se godine, termin prvog nastupa u jednom od sarajevskih klubova. Od samih početaka, kroz bend je prošlo nekoliko dobrih muzičara, a danas ga čine: Senudin Seno Jahić (Teški) solo gitara, Aden Adi Đuliman ritam gitara, Amar Lindov bas gitara & Tarik Kovač (Komesar) - bubnjevi. Charlie Boomerang ima širok asortiman svojih pjesama, koje se mogu poslušati na YouTube kanalu koji ću navesti na kraju članka, ali dosad najpoznatiji projekat CHB-a je pjesma pod nazivom Još uvijek čekam za koju je snimljen i spot na nekoliko lokacija u Sarajevu. Mnoge su i druge zanimljive pjesme koje se mogu poslušati, a snimljene su kao live verzije na gostovanjima u radio-emisijama ili na TV-programu, te u uvijek omiljenoj, kućnoj atmosferi. Navest ću neke kritičke, poput Februar četrnaeste i Prokleti bili. Prva je povezana sa protestima iz godine, a druga je kritika svih gnjavatora društvenog sistema. Ima i ljubavnih, a ko to ne pjeva o ljubavi, i tu se ističe pjesma U pola noći, a zatim Narudžba, u kojoj se kombinuju dvije strasti, ljubav i hrana. Bend od godine nastupa po sarajevskim klubovima, izvodeći svoje pjesme, ali i covere poznatih pjesama domaće scene. U početku su to bile akustične svirke, sa akustičnim gitarama, tarabukom i perkusijama, a od ove godine, tačnije od (Yu Caffe Ilidža) bend nastupa u navedenom sastavu sa električnim gitarama i bubnjevima, unoseći električni zvuk u sve ono što je do sada urađeno. Ono što je sigurno, CHB će početkom godine sa nekom novom pjesmom i prikladnim spotom najaviti još jednu kreativnu godinu. U narednom periodu, na našoj stranici, CHB će navoditi termine nastupa, kako u Sarajevu, tako i šire, te će se pokušati infiltrirati među normalnu raju i terorizirati vaše uši. Budite spremni! Na navedenim lokacijama možete poslušati sve što sam naveo, ali i mnogo više, ali prije konzumacije lijeka, posavjetujte se sa svojim liječnikom ili ljekarnikom. Facebook/Charlie Boomerang-rockband Youtube/Charlie Boomerang preventeen 17

18 Ismir Bučan, Filozofski fakultet Sarajevo BINEARNUS kamo smo krenuli evolucija pogrešna sada onaj jad glavni je car sada onaj car samo je jad kamo smo krenuli revolucija unazatka sada onaj bal glavni je maskenbal mačka suprotna psu VODA Gledate u nebo Vapite za svježim vazduhom Gušite se u sopstvenom dahu Žudite za svježinom Sve što dobijate je truhlo meso Leš Žudite za vodom Grlo isušeno Krvavo Suho Okus bljutav Žudite za vodom Tražite je Prodajete i najsvjetlije Najsvetije Tražite gutljaj Želite biti njeno korito Želite biti ona Ona vas je napustila Otjerali ste je Samo se izdigla u nebo I sad služi nebesima 18 preventeen

19 Perspektiva Ove fotografije nastale su tehnikom fotografske perspektive u okviru projekta Interkulturalne kreativne sedmice/tjedni Autori/ce su: Anes, Toni, Jakov, Barbara, Sebastijan, Bruno, Ili, Sasha, Dolores, Sumi, Apolonia, Sabrina i Oliver. preventeen 19

20 Jedino stvorenje načinjeno od zemlje i svjetlosti, koje ima snagu da vlastitim srcem osvoji i najveće planine koje mu leže na grudima i dosegne najuzvišenije zvijezde svojih snova, bez obzira na to što je sistem vrijednosti svijeta oko njega okrenut naopako. Merjema Salić, Farmaceutski fakultet Sarajevo Merjema Salić, talentirana mlada umjetnica, koja u svoje slobodno vrijeme radi ove ilustracije, sa nama je opet podijelila djelić svog rada. Merjemu možete pratiti na njenom fan pageu Wit Art. 20 Hijab is more like a tornado!

21 Kla(di)onica Haris Bajrić, Mješovita srednja škola Zavidovići Problem narkomanije i ovisnosti o alkoholu zastupljen je u velikoj mjeri ali javnost je svjesna tih problema i pokušava se, kroz razne edukacije, druženja i predavanja smanjiti broj ovisnika te vrste. Međutim, u posljednjih desetak godina naglo se širio problem klađenja mladih osoba. Iako je zakonski maloljetnicima ulazak u kladionice zabranjen, to u praksi nije tako. Klađenje je postalo veliki porok mladih, međutim, tome se ne posvećuje značajna pažnja. Iskušavajući svoju sreću počinju ulagati manje iznose novca. S vremenom ulog postaje veći, a ovisnost širi svoje korijene. U razgovoru s jednim devetnaestogodišnjakom koji je bio veliki ovisnik o igrama na sreću, između ostalog saznajemo da ljudi ovisni o igrama na sreću pamte samo dane kada su dobijali novac, a ne pamte kada su ga trošili. Školarci često izostaju s nastave sjedeći u kladionicama i ispunjavajući listiće. Često novac koji dobiju od roditelja bude nedovoljan, pa se onda zaduže kako bi se izvadili ali često se samo dublje ukopaju. U nastavku vam donosimo cijelu priču jednog devetnaestogodišnjaka koji je bio težak ovisnik o igrama na sreću. N.N.(19): Sve je krenulo iz šale, bio sam prvi razred srednje škole. Arsenal, klub za koji navijam, imao je laganu utakmicu. Tu sam vidio priliku za laku zaradu novca. I tako svratim u kladionicu, neki prosijed čovjek mi objasni kako da odigram listić. Nije bilo teško. S nestrpljenjem sam čekao meč. Očekivano, Arsenal je pobijedio, a ja zaradio svoj prvi novac na kocki. Sav novac sam ponovo uložio u klađenje, ali ovaj puta ništa. Onda sam vidio kako neki popisuju neke brojeve i onda na velikoj plazmi prate da li će izaći brojevi koje su popisali. Okušao sam se i u toj vrsti igre. Tako je kladionica postala sastavni dio mog života. Nisam mogao zamisliti dan a da ne posjetim kladionicu. Bilo je tu i nekih dobitaka, ali u usporedbi s potrošenim novcem i vremenom, to je zanemarljivo. Kao da sam bio začaran. Gledao sam, ali nisam vidio. Često bih sebi govorio da ću prestati, ali sutradan sve po starom. Nerijetko sam se zaduživao te na taj način porodicu dovodio u neprijatnu situaciju. Problemi su se nizali. Primijetio sam da me drugovi izbjegavaju, ali i dalje nisam prestajao igrati. Počeo sam i izostajati s nastave. Prijetila mi je suspenzija iz škole. Nakon dvije godine prestao sam kockati. Shvatio sam da se, ako nastavim s kockanjem, udaljavam i od porodice i od društva. *** I na kraju želim da poručim svima koji igraju kladionicu da se klone toga, a onima koji ne igraju, neka je obilaze u širokom luku. preventeen 21

22 Pa i volim te Jasmila Talić, MA psihologije, Sarajevo Listamo enciklopediju o životinjama. Musa ne zna šta je ptica. Ne zna šta je tigar. Riba. Ne zna riječi za ta leteća bića, opasna bića krvoločnih čeljusti, plivajućih snova šarenila. Ne zna da je ona površina i boja tigrove kože narandžasta, s crnim prugama. Narandžasta to su samo riječi. On doživljava svoj svijet, van bilo kojih formi opasanih riječima, svojim dječijim očima divi se čudima, i divi se slikama u enciklopediji. Zapljuskuje me val njegove sreće, što otkriva novi svijet. Uzbuđeno me pita, upirući prstom u svaku novu životinju: A kako se ovo zove? A ovo? Gledam u njegove prste dok upire duge i prljave nokte. Napolju je zima. On je u tankoj majici. A živi u kombiju. Gdje živiš?, upitah ga. U kombiju, odgovori Musa. S kim? S mamom, tatom, sestrom, i braćom, reče. On nosi ime Božijeg poslanika. Ima dražestan osmijeh kad dobije bojice da boji. Da crta. Švrlja. Kad dobije igračke ili loptu da se igra u našem Centru, ozari čitavu prostoriju. Ali, ne dolazi često. Mora da radi. I ja bolujem, jer možda će zaboraviti sve one riječi i sve boje, jer će biti zatvoren u metalnoj kutiji na točkovima, ili će trčati pored nje, ispruženih ruku, punih zveckajućih iluzija koje stvaraju zlo u ljudima. Moj dječak Sedin dolazio je češće. Ali krišom. Pravio je belaje, uvijek je želio privući pažnju. Znao je govoriti ružne riječi, bacati bojice. U školi je zanemaren. Ide u četvrti razred, a još ne zna sva slova pisati. Slovo J piše naopako. Uzalud sam ponavljala da je to drška od kišobrana. A njegove sveske, unutra, bile su samo imitacija pisanih slova: valovi na površini mora. Kad god bi ostajao duže u Centru, on bi se utišao, preplašeno me pitao: Koliko je sati, Asmila? Kad bih mu rekla, on bi prošaptao: Ubit će me babo... Od njega nisam željela odustati. Ni sekunde. Godinu dana, s njim, i on me i dalje zove Asmila, ne može izgovoriti to famozno J. Moje srce se napuni kad pomislim na to. Njega je ljubav otopila. Sjedio je, i trudio se naučiti pisati. Izlazimo napolje, vidimo ženu koja prosi. On me pita: A zašto ona prosi? Možda nema. Ni ja nemam. Ali onda je uslijedio šok kad se okrenuo prema meni i upitao me: A prosiš li ti? Prosim li? On živi u okvirima u kojima je prošenje podrazumijevajuće, način života, tako je naučen. Ali tad sam prvi put vidjela da je kod njega došlo do unutrašnjeg propitivanja dotadašnjeg koncepta jer je vidio da se mi ljutimo i ružimo ih kad god saznamo da su to činili. Ali, strah me je bilo da to ne mijenja ništa, jer će se vratiti u istu sredinu, onu izvornu, koja će ponovo biti njegova ista istina. Njegova sestra, Senada, puno je voljela do- 22 preventeen

23 laziti. Naročito je voljela precrtavati Bratz iz bojanke, one neke ženske forme, ili igrati igrice šminkanja nekih neproporcionalnih i neprirodnih crtanih likova djevojaka. Stalno je ponavljala: Kako je lijepa. Ima bijelo lice. Ja bih voljela da imam bijelo lice. To me je najviše uzrujavalo. Ja sam kao neka feministički osviještena i nastrojena žena, ali nisam imala srca zabraniti im da igraju bar malo te igrice, da uživaju u onome u čemu žele, jer će se morati vratiti u tamnu sredinu i okrilje nasilja. Govorila sam joj: Ti si lijepa. Prelijepa. Ona bi se svaki put samo postidjela i odmahnula rukom. Nije mi vjerovala. I Greta i Mirna nisu vjerovale. A zaista su bile lijepe. Duge valovite kose, divan osmijeh, i bezazleni sjaj u očima. Njihov brat Meša bio je najstidljiviji i najtiši dječak u Centru. I najnježniji. Volio je zagrljaje, ili da se čuva za ruke kad idemo u šetnju. Njih troje sam posljednji put vidjela ispred svoje zgrade. Baš sam prestala raditi u Centru, prolazila težak proces odvajanja. Kad su me vidjeli, potrčali su mi u zagrljaj. Pričali smo, osmjehivali su mi se. Rekli su mi da odlaze u Njemačku, jer njihov otac očekuje da će tamo imati bolji život. Bila sam tužna, ali sam se nadala da ću ih vidjeti bar još jednom. Kad smo se razišli, komšinica iz moje zgrade mi je dobacila: Zašto njih grliš? Njih? Nisam je ni pogledala. Zar takvim ljudima vrijedi išta objašnjavati? Ali nisam ih nikad više vidjela. Kad sam saznala da su zaista otišli, puno sam plakala. I onda, ima jedna ekipa od njih sedmero, sve braća i jedna sestra. Žive u baraci. Svaki dan dolaze prljavi i crni kao gar, iako se svaki dan i kupaju u Centru. Uvijek im treba odjeće. Valjda zato što onu staru koriste za potpalu, da se ugriju. Sami su s mamom. Jedina djevojčica među njima, Šeherzada, ponaša se kao muško, čak često govori u muškom rodu. Mora se s njima tući da se odbrani. Radile smo na tome da se prihvati kao žensko. Ona nije znala kako se treba kupati. Kad sam s njom sišla u kupatilo, rekla sam joj da prvo stavi malo šampona u dlan, pa na glavu, i onda sapere vodom, da se dobro istrlja. Je li ovako?, pitala je, i sasula šampon na suhu kosu. Smijala sam joj se. Naučila je poslije da ne ide tim redoslijedom. Kad je bio 8. mart donijela mi je jastučić u obliku srca, stari, s izlizanim slovima, na kojem piše, jedva vidljivo, I love you. A šta piše ovdje? Šta to znači?, pitala sam je. Znači: Volim te, odgovorila je. Pa i volim te. To je bio prvi i posljednji put da sam od nje čula izraze nježnosti i osjećaja. Nju sam posljednji put vidjela kad sam šetala. Čula sam da me neko doziva: Jasmilaaa! Okrenula sam se. To je bila ona. Zakačena za tramvaj. Sišla je s tramvaja, i mahala mi. Kad sam ja njoj odmahnula, vratila se opet, i nastavila svoj opasni put. Da, voljela sam i ja nju. I njega. Svu djecu. I volim ih. Ma koliko nekad bilo teško boriti se i vjerovati da možeš napraviti promjenu. Ali, ova krhka bića pokazala su koliko su herkulovski snažna. Koliko ih usrećuju sitnice koje se nama podrazumijevaju. Ona su mene naučila puno više nego ja njih. Napomena: Sva imena su izmijenjena u svrhu zaštite identiteta djece. preventeen 23

24 TED? Ted Mozbi? Ted - meda? Jovana Đurić, psihologija, FMK, Beograd U nekim od prethodnih svojih članaka ostavljala sam vam linkove, ako ste htjeli da saznate nešto više. Ukoliko ste pogledali neke od njih, mogli ste da primijetite da sam velika obožavateljica TED razgovora (TED talks), ukoliko niste, vjerovatno se pitate o čemu uopšte pišem? Nadam se da ću uspjeti da vam privučem pažnju i da nakon što pročitate ovaj članak odlučite da pogledate nekoliko TED razgovora. Šta su TED razgovori? TED (Technology - Entertainment - Design) je organizacija koja je prvobitno nastala u SAD-u, i glavna ideja ove organizacije je da širi različite priče koje su inspirativne za druge, pune su različitih ideja, iskustava, truda i rada. Konferencija se održava jednom godišnje i tada svako od izlagača ima 20 minuta da predstavi svoju priču. Svi razgovori se snimaju i dostupni su na i ono najvažnije besplatni su za sve. Poenta ovih priča je da nas informišu o različitim temama kako da bolje pamtimo, kako da popravimo svoja javna izlaganja, nudi zanimljivosti o našoj percepciji boja ili lica. Tu su i zanimljive životne priče koje nas mogu inspirisati i pokrenuti, pomoći nam da uvidimo različite socijalne uticaje ili nesrećne životne okolnosti koje su ipak ljudi prebrodili i sada žele da to obznane svijetu i na taj način potencijalno pomognu ljudima koji se nalaze u sličnim situacijama. Imam i ja svoju priču koju bih želio/la da predstavim svijetu, da li da odem u Ameriku? Zbog ogromne popularnosti, pristup originalnim TED razgovorima je veoma ograničen i obično su učesnici selektovani od strane same organizacije, međutim, osmišljen je i TEDx program koji pruža priliku ljudima širom svijeta da organizuju svoje nezavisne konferencije. Oni se takođe dokumentuju i najčešće objavljuju na YouTubeu. Tako da - ukoliko želite da predstavite vašu priču - ne, ne morate da idete u Ameriku, TEDx razgovori se organizuju u većim gradovima regiona, Sarajevu, Banjoj Luci, Zagrebu, Beogradu... A ako vam je i to predaleko, budite kreativni, raspitajte se i organizujte TEDx konferenciju u sopstvenom gradu. Zašto da ne? 24 preventeen

25 O čemu sve mogu da pričam na TEDx konferenciji? Po pravilu, postoji nekoliko oblika TEDx konferencija: osnovni oblik TEDx razgovora, čiji je sadržaj raznolik, TEDxYouth program, koji je namijenjen mladima od 14 do 30 godina, TEDxKids namijenjen djeci do 14 godina, TEDxED govori usmjereni na obrazovanje i oblasti obrazovanja, i korporativne TEDx konferencije koje se održavaju za zaposlene u određenim korporacijama, i ovi snimci nisu dostupni široj javnosti. Šta ja mogu da uradim? U ovom slučaju imate dvije opcije, od kojih je svaka korisna. Prva je da se zavalite udobno u vaše stolice ili krevete, posjetite gore navedenu stranicu, pretražite i pronađete ono što vas zanima, a vjerujte, naći ćete mnogo toga da nećete moći prestati gledati. A druga je da se raspitate i prijavite se za učešće ukoliko imate ideju vrijednu širenja. Uslovi? Nema ih. Obrazovanje, pol, socijalni status, ništa od toga neće uticati na vašu prijavu, bitno je samo da imate dobru ideju, kvalitetnu, sa dobrom porukom, koja će motivisati i druge. Ukoliko imate slobodnog vremena, a znam da ga imate, iskoristite ga pametno. Neka i beskrajno korišćenje interneta postane korisno, 20 minuta sigurno imate, a možete mnogo toga da naučite. Ukoliko čak imate još više vremena, posvetite se Vašim idejama. Kako bi Milan Mladenović rekao: Probudi se, pokreni se! Pokrenite se i vi, probudite vaše ideje! Mladi smo, kreativni smo, nemojmo dozvoliti da nam socijalne mreže kradu život, ovo je naše vrijeme! Podrumska operaciona sala Lejla Ibrulj, Prirodno-matematički fakultet, Sarajevo Za razliku od operacionog stola, postoji i onaj drugi. Kafanski. Za njim su se ljudi češće krpili, nego u operacionoj sali. Magic Whisperer Kafane, klubovi, pabovi, sve su to bila mjesta za velike kada smo mi odrastali. Ustvari, pitanje je kada si uopće dovoljno veliki za kafanski stol i onu jednu kafansku priču. Ne znam točno, ali sigurna sam da postoji dan kada osjetiš da je došlo vrijeme za jedan izlazak, da se iskradeš iz kuće, sa rajom preventeen 25

26 i odeš do nekog prvog podruma gdje svira vaša muzika, gdje si došao da im ispričaš šta ti je, da zaplačeš, pa se onda nasmiješ, ustaneš i zaplešeš, zaboraviš. Nakratko. Pitala sam nekoliko osoba zašto odlaze na takva mjesta, pa jedan, čak, odmah pjesmom odgovori. Zanijela me svjetla velikoga grada, al ne dam bolu da me slomi. Kada se vrate skitnice iz velikog svijeta, dvije muzike toga dana sviraće, al kako kome, jedna meni za veselje, druga tužnom srcu mome. (Anes) Jedan je život i to je činjenica. Kratak, kako za koga. Ali da se ne varamo, koliko god trajao jedan je i treba ga znati iskoristiti. I sada da se nitko ne bi osjetio izostavljenim, imate na raspolaganju sve žanrove muzike, mjesta na kojima to možete slušati, bilo da vam svira radio, CD, neka cool grupa, ili pjeva, kod nas žargonski rečeno, kafanska pjevačica, imate gdje pobjeći. Možda je bijeg suština priče, možda nije, ali naišla sam na ljude koji misle isto. Volim otići u kafanu, jer mi to predstavlja bijeg od problema. Mislim da nam je svima potrebno malo opuštanja, smijanja, pjevanja i plesanja, a i noć brže prođe. Najviše volim sa svojim prijateljima slaviti rođendane, jer to su, ipak, značajni događaji u njihovim životima. (Mia) Nekada treba duši odušak od svega, zaborav, treba glasna muzika da nadjača unutarnji monolog, treba nekada društvo oko stola koje u nekim situacijama liči na doktore, zapitkuju, čačkaju, zašivaju rane, pomažu. Treba i odmor od učenja, posla, a da nije krevet. Možda stvarno u tim kafanama vrijeme stane bar na sekund, pa se uhvatiš da razmišljaš istovremeno o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Pa te ponese pjesma, digneš ruke i zapjevaš na sav glas, jer nitko te u toj gužvi ne čuje, iako možda ne znaš pjevati. Kruže priče o prvim ljubavima, tu je prvi ples i ona starica koja prodaje ruže za Osmi mart. Poznanstva, prijateljstva, ogromne količine pozitivne energije, nasmijana lica, proslave, ljubav, suze, praznici i tako unedogled. Pa ni najkulturnija mjesta u gradu, usudila bih se reći, nemaju priče kao one koje su izašle iz kafana ili ostale ispod onog kariranog stolnjaka. Volim kafanu, jer sam u njoj upoznala svoga sadašnjeg momka i to je jedan od razloga. Tu se ljudi pomalo i socijaliziraju, upoznaješ se sa novim ljudima, družiš se, barem tijekom tih nekoliko sati uživaš i izbaciš negativnu energiju iz sebe. (Alma) Minus i minus su uvijek davali plus, ljudi dođu da se oslobode negativnog, a oko tebe kruži samo pozitiva. Posljednjih dana obilježavalo se mnogo toga u našoj državi, pa se i po kafanama slavila naša nogometna reprezentacija, tugovalo se zbog gubitka, slavio se Dan neovisnosti BiH, Dan Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, a slavila se i Noć vještica. Ja sam bila dio Noći vještica i kažem vam iz prve ruke, ljudi su bili sretni, bili smo likovi sa malih TV ekrana, iz filmova, serija, bili smo ono što smo htjeli. Strašni i maskirani da, ali iskreno nasmijani. Negdje je svirao metal, negdje pop, a negdje možda i Šaban, al je to opet bila Noć vještica na bosanski način. I svaki put u kafani nešto je na naš način, traži se ona moja pjesma, a prije refrena pjesme ide obavezan dio: Pa kaže, ruke u zrak i mozak na pašu. Kažu ukoliko vas je nešto činilo sretnim, vrijedilo je. Ako poslije kafane i sutradan kad vam se vrati film imate čemu da se smijete, onda je to bio pun pogodak. 26 preventeen

27 Dogadaj za pamcenje Nataša Marković, Filološki fakultet, Odsjek za njemački jezik i književnost, Banja Luka Studenti Filološkog fakulteta u Banjoj Luci svake godine obilježavaju takozvani Weihnachtsfeier, koji je postao događaj za pamćenje. Riječ je o obilježavanju katoličkog Božića, koji organizuju studenti Filološkog fakulteta u Banjoj Luci, sa Odsjeka za njemački jezik i književnost, zajedno sa njihovim profesorima. Oni obilježavaju ovaj praznik kroz različite programe, kao što su: predstave, recitacije, pjesmice i diskusije na njemačkom jeziku. Proslava se održava u Austrijskoj biblioteci, koju studenti ukrašavaju različitim ukrasima i dekoracijama, a tu spada i novogodišnja jelka u skladu sa predstojećim praznicima. Organizovano je i takmičenje za studente njemačkog jezika, a da bi ovu prazničnu atmosferu učinili još zanimljivijom, pojavljuje se Deda Mraz, koji dijeli pobjednicima takmičenja različite nagrade. Pjevaju se pjesmice, gledaju različite prezentacije i snimci, a nakon svega toga slijedi švedski sto pripremljen za goste i crno kuhano vino, koji priprema profesor Hajko kao glavni specijalitet večeri za sve prisutne. Studenti sa drugih fakulteta su dobrodošli. Ova proslava je svake godine sve zanimljivija, a studenti govore da je to događaj za pamćenje, koji ne treba propustiti. S obzirom na to da je posjećenost ovog događaja svake godine sve veća, raste i zainteresovanost mladih ljudi sa drugih fakulteta da prisustvuju ovakvoj proslavi. Zašto posjetiti ovakav jedan događaj? Svoja iskustva sa ove proslave prenijela nam je Slađana Ćulibrk, studentica Filološkog fakulteta. Ovako nešto se ne dešava u našem gradu svaki dan, tako da mislim da treba iskoristiti priliku i prisustvovati ovom događaju. Studenti našeg fakulteta organizuju različite programe na njemačkom jeziku, koji su jako zanimljivi, kao i okupljanje i druženje studenata. Drago mi je što sam dio ove proslave svaki put i što svake godine broj prisutnih postaje sve veći. Izdvojila bih predstave na njemačkom jeziku, koje su uglavnom komične, kao i recitacije pjesmica na njemačkom jeziku. Dekoracija i ukrasi me, takođe, oduševe svaki put. preventeen 27

28 Mamita, trudna sam! Nermana Suša, Univerzitet Džemal Bijedić, Fakultet humanističkih nauka, Komunikologija, Mostar Bilo je prilično kišovito tog dana. Nije bio posebno pogodan za spremanje ispita. Hmm... ali glupostima je uvijek mjesto u dosadnom vremenu. U trenutku sam odlučila kako će taj dan početi. Pozvala sam mamu. Pitala sam je da li mi dolazi u posjetu taj dan, s obzirom na to da sam se nalazila nekih 200 kilometara od kuće. Odem do drugara i objasnim mu plan. Kupili smo test za trudnoću koji je on napravio (kada muškarac uradi test za trudnoću, uvijek je pozitivan). Drug (22): Nermana, ti nisi normalna. Naljutit ćeš je i vratit će te u Visoko. Bla bla bla... Napadao je on mene petnaestak minuta. No, dolazi moja mama i odmah me pita šta je to sa mnom, zašto sam čudna. Ja kao neću da joj kažem, ali počnem plakati, zagrlim je i počnemo razgovarati. Nermana: Uvijek sam htjela biti djevojčica kakvu si ti odgajala. Ali, mamita moja, planovi se ne ostvaruju uvijek. Uradila nešto što se možda ne bi ni saznalo da nisu, ovaj... da nisu ostale posljedice. Mislim, nisu posljedice ali... Ma biću direktna. Ja sam.. Nisam se zaljubila, ali sam... Enisa: Pa dobro sine, šta si. Trudna? (kroz smijeh) ha ha ha ha ha Nermana: Jesam, ostala sam trudna. (počnem plakati) Pitala me ko je otac? Bez promijenjene face i čudnog ponašanja. Rekla sam da to ne mogu reći. Zapravo kako to nije bitno. To dijete i onako ne treba imati oca. Pošto joj je to bilo čudno, upitala me da uradim test pred njom, zapravo, glavno pitanje je bilo, kako znam da sam trudna. Vrlo smjelo sam otišla i donijela joj već ranije urađen test (falsifikat) i zaprepastila se. Nije vjerovala, ali je pokušavala ostati prisebna. Uvijek je bila jaka osoba da bi je ovo pokolebalo i nije pokazivala nikada previše osjećanja. Uporno je navaljivala da sazna ime oca. U tom trenutku nije mogla naći nikoga meni bliskog, jer ne zna ljude koji me okružuju. Ne zna nikog. Ali je povjerovala, jer sam bila u studentskom domu. Bila je svjesna da je sve moguće. Prepirala se sa mnom dva sata i samo otišla. U mom ormaru našla je sliku jednog momka. Bila je sigurna da je on. Nije se vraćala do kasnog poslijepodneva. Postala sam nervozna. Pokušavala sam je dobiti na telefon, ali ništa. Pojavila se. Pokucala na moja vrata. Ušla i sjela na stolicu. Gledala je dugo u moje oči bez progovorene riječi. Muk je odjekivao sobom. Pomislila sam kako joj trebam reći istinu, ali nisam mogla prokockati dan i plan koji je išao dobro. Hvatao me strah, bojala sam se u tom trenutku da i ako joj kažem istinu, neće povjerovati. Velika nervoza mi je probijala uši. Gledala sam u nju, pa u pozitivan test. Pitala sam se gdje je bila. Vadi iz torbe sliku i daje je meni. Nermana: Odakle ti njegova slika? Gdje si bila? Zašto kopaš po mojim stvarima? Enisa: Smiri se. Dva sata tražim od tebe Test za trudnoću (urinarni test) je jedan od najpouzdanijih testova za tu svrhu. Ovim testom utvrđuje se prisustvo hormona hcg-a (humani horionski gonadropin) u urinu. Tester se kupuje u apoteci i za pravilno korištenje potrebno je slijediti uputstva. Test i postupak razlikuju se od proizvođača do proizvođača. 28 preventeen

29 ime oca djeteta, a ti ne želiš ni da čuješ. Morala sam sama saznati. On nije. Reci mi ko je onda? Nastavila sam vikati i govoriti kako nije bitan, kako oca nema, on nije zaslužio da zna da će postati otac... Svašta sam izgovarala i otišla da legnem pod izgovorom kako trebam odmor. I tu se moj dan završio. Zaspala sam. Sutradan se budim, a ona već u uglu sobe pije kafu i zamišljena je. Govori meni da se treba ustati i spremiti. Kaže da trebamo otići do radnje. Učinila sam to. Odvela me u tržni centar da pogledamo odjeću za bebe. Fino smo razgovarale kao da se ništa nije desilo. Kupile smo neku kapicu koja je predivna. U povratku mi je rekla: Nije bitno, Nermana, što si to napravila. Da te ružim, nema fajde. Desilo se. Bilo je i ja vrijeme vratiti ne mogu. Ali ne trebaš skrivati od mene ništa. Nije trebalo, ali dogodilo se. Mi sada moramo da se držimo zajedno. Nemoj ni da pomisliš na abortus. Duguješ tom djetetu život. Nermana: Mama, molim te da sjednemo na ovu klupu da ti kažem ko je otac. (sjele smo). Otac, mamita moja, ne postoji. A test za trudnoću je lažan. Uradio ga je moj drug samo da bude pozitivan. Ovo je samo fiktivan događaj, ja sam samo htjela da vidim tvoju reakciju. Nisam trudna. Ovo je samo trebalo biti priča za Preventeen. Nasmijala se glasno i zagrlila me, rekavši mi da treba uvijek da znam da je ona tu i šta god da se desi ili da uradim, nemam nikog osim nje. I zaista tako treba biti. Uvijek trebam imati na umu da ne postoji događaj koji može navesti majku da učini nešto loše za svoje djete. Kada se djetetu prijeti, zabranjuje i nameće autoritet, dijete će uvijek imati potrebu kršiti sve. Jer je u ljudskoj prirodi da ide izvan zakona i pravila. Ovako, dijete će ostati u granicama normale. Jer u određenom periodu života, dijete ima potrebu da samo sebe odgaja i da kreira svoja pravila. Autoritarno ponašanje samo srozava ličnost. Citanje je mainstream? Azra Berbić, dipl. pravnica, Kakanj Postoji nešto što je mnogo važnije od svake logike, to je mašta - Alfred Hitchook. Neki od nas su prirodno maštoviti i kreativni. Kažu, ako ste riba u horoskopu predodređeno je da budete skloni maštanju. Da li to znači da položaj planeta utječe na to da li ste maštoviti ili ne? Nisam sigurna da se mogu složiti s time jer, eto, riba sam u horoskopu, ali nisam uvijek bila sposobna maštati i da tu maštu i kreativnost oslobodim i iskoristim. Čitanje svega što mi je došlo pod ruku mi je pomoglo da razvijem svoju kreativnost i maštu, ali se čini da to danas više nije tako. preventeen 29

30 Sve češće čujem mlade ljude kako s ponosom govore o tome koliko malo knjiga su pročitali. Ponose se time što vješto izbjegavaju čitanje lektira i smiješno im je kada kažete da svakodnevno čitate knjige jer su uvjereni da je to uzalud potrošeno vrijeme. S druge strane je evidentno kako ti isti mladi ljudi, skoro svakodnevno, na društvenim mrežama objavljuju citate velikih književnika, filozofa i mislilaca stvarajući pritom o sebi najčešće izvještačenu i lažnu sliku intelektualno izgrađenih individua samo da bi ispratili trenutni trend. Sasvim je u redu pratiti trend ukoliko zaista osjećate da se možete na neki način identificirati kroz takve aktivnosti, ali činjenica je da najčešće mladi ljudi ne znaju ništa o liku i djelu pisaca koje citiraju i nisu pročitali niti jedno djelo od pisca kojeg citiraju. Apsurdno i ironično u isto vrijeme. Nedavno sam razgovarala s rodicom o važnosti čitanja za izgradnju intelektualnog i duhovnog segmenta naše ličnosti. Ona je nedavno završila srednju školu. Kaže da bi radije umrla nego pročitala knjigu koja ima više od dvije stotine stranica, da je to učinila samo jednom i da se kaje. Pokušala sam joj objasniti kako ne postoji knjiga, bez obzira na autora, žanr i tematiku, koja nije korisna i da se iz svake pročitane knjige može nešto naučiti. Nažalost, nisam uspjela promijeniti njen stav, bez obzira na to koliko su se moji argumenti u tom razgovoru činili ispravnima i utemeljenima. Vjerujem da bi isti rezultat bio da sam isti razgovor vodila s nekom drugom mladom osobom ali istovremeno sam svjesna i sretna jer znam da postoje mnogi mladi ljudi koji se slažu s mojim stavovima. S druge strane, moja najbolja prijateljica nije imala prilike niti vremena čitati bilo šta što nije vezano za njenu struku, školovala se za ilustratoricu i praktični rad joj je oduzimao mnogo vremena. Običavala je reći da ne voli čitanje jer broji stranice do kraja knjige nakon svake pročitane stranice. Svoje slobodno vrijeme trošila je na druge konstruktivne aktivnosti ali skoro nikada na čitanje. Na sreću i njeno zadovoljstvo, to se promijenilo. Shvatila je da je joj je njeno školovanje, koliko god ono kvalitetno bilo, onemogućilo da razvije ljubav prema čitanju i da nema pojma kakve knjige voli i kakve bi voljela čitati i odlučila je da čita sve što joj se na prvu svidi, bez obzira na autora i žanr. Tvrdi da se osjeća preporođeno u duhovnom, emocionalnom i intelektualnom smislu i kaže da sada konačno možemo voditi kvalitetne diskusije o književnosti. Rečenica koja je nedavno poljuljala moju teoriju da je mainstream ponašanje nečitanje knjiga je nedavni razgovor s prijateljem iz Pakistana kojeg sam upoznala na MUN konferenciji. Pitao me je kako provodim slobodno vrijeme, i nakon što sam odgovorila da najčešće čitam i pišem rekao je da njega čitanje uopće ne zanima jer je to previše mainstream za njega i da mu je to previše dosadna aktivnost. Zapitala sam se da li mladi ljudi u njegovoj domovini i u drugim državama širom svijeta toliko često čitaju knjige kao što on tvrdi, da je to postalo trend i kako to da se na Balkanu stvorio trend nečitanja? Da li odluka mladog čovjeka da čita ili ne čita ovisi od toga kakvom se trendu trenutno priklanjaju njegovi vršnjaci? Mnogo dilema ali najbitnije pitanje koje se postavlja jeste i rješenje svih dilema. Kako uvjeriti i naučiti mlade ljude da svoje odluke ne donose na osnovu tuđih stavova i da je uredu ne pratiti trend ako je to zaista ono što oni osjećaju da žele, a ne samo iz puke potrebe da se razlikuju od drugih, na bilo koji način i pod bilo koju cijenu? Kako ih uvjeriti i da je, također, sasvim uredu pratiti trend ako to mi želimo, a ne zato što nam je to nametnuto od strane društva?! 30 preventeen

31 oprži na mlijeko i u jogurt puše, je to što svako malo sebi neko uzme za pravo da oružjem samovoljno istjeruje pravdu na javnim mjestima. Kao neki savremeni pandan Divljem zapadu. Ljudi s bombama, puškama i pištoljima u najmanju ruku, sprovode zakon koji je poznat samo njihovim glavama i koji se bazira isključivo na vlastitoj volji. Kako organ koji je zadužen da sankcionira slična djela radi u stand by modeu, svako, eto, postaje šerif za sebe. Ako kriminalci uklanjaju jedni druge međusobno, uz neku manju kolateralnu štetu u vidu slučajnih prolaznika, to opet za članove MUP-a daje neki pozitivan omjer. Iz toga se može zaključiti da takvi u neku ruku rade za dobrobit društva. Baš kao pravi šerifi. Uz to se nadležni ne moraju brinuti da će u jednom momentu postati previše istjerivača pravde jer evo, kako vidimo, postoji praksa da na kraju i sami sebe skrate za glavu. A mi, obični smrtnici, koji nismo od tog posla, sjedit ćemo, gledati dnevnike, raspravljati o tome koji su motivi, koje je napadač nacioserif sa Sokolja Dino Živojević, Elektrotehnički fakultet, Sarajevo Odsad, pa nadalje i ubuduće, zapisat ću na papir svakoga ko me istuče Tol ko dugo je ovo planir o, ček o, nikom ništa nije rek o, nikad nije bio ljući, iš o kući crnu listu izvući, navuć vojno odijelo i čizme, pročit o prvo ime i ponavlj o, Mile Ušao u kuću, pitao: Majko, gdje je ono moje?, napunio kalašnjikov i otišao da završi posao. Sutradan na vijestima u svim mogućim terminima i svim mogućim kanalima slušamo različite verzije jedne te iste priče. I tako danima Jasne su samo činjenice o počinjenom zločinu, međutim, nikome nije jasan motiv. Kako je to već u fazonu, najlakše bi bilo reći da je u pitanju radikalni džihadista koji je izvršio pokolj u ime svog Boga i vjere, ali činjenica da je jedan od dvije žrtve bio i pripadnik islamske vjeroispovijesti, zdravom razumu je pobijala taj zaključak. Bilo je raznih teorija koje nikad neće biti potvrđene, jer jedini koji je znao iz kojeg razloga je to napravio na kraju je i sam sebi presudio. Elem, bilo i prošlo, za mjesec dana će se rijetko ko sjećati sta se desilo. Čak i svi mi što palamudimo oko toga i pametujemo, što preko profila na društvenim mrežama, što pišući kolumnu k o ja. Ali ono što teško da nekome može ispariti iz glave, jednim dijelom zato što se sve češće događa, a s druge strane što strah popravlja memoriju, k o što kaže stara narodna: Ko se jednom preventeen 31

32 Pjesme bez m nalnosti a koje žrtva, je li to bio teroristički napad Ja s***a u Parizu, mora da je i kod nas isto tako! Na kraju nas glasnogovornik MUP-a utješi riječima kako je sigurnosna situacija zadovoljavajuća, a mi nanovo, kada izlazimo napolje, promatramo sumnjive tipove s ruksacima u kojima postoji mogućnost da nose bombu ili nešto slično i molimo Boga da se slučajno takvo šta ne dogodi baš nama. Terorizam je smišljena upotreba nezakonitog nasilja ili prijetnje nezakonitim nasiljem radi usađivanja straha, s namjerom prisiljavanja ili zastrašivanja vlasti ili društva kako bi se postigli ciljevi koji su općenito politički i ideološki. Emina Sarajlić, Mješovita srednja škola Nordbat 2, Vareš Muzika je prisutna od početka razvoja čovječanstva, a, kako nam je svima poznato, ona se kroz vrijeme mijenjala. Kako uzrokom stvaranja, vrstama melodija, tako i sadržajem tekstova. Dvadeseti vijek bio je zlatno doba napretka za ovu vrstu umjetnosti; razvoj žanrova, pa snimanje, pa obrada, pa električni instrumenti, reprodukcija kroz radio, walkman, stereo, pa kućna upotreba gramofona, gramofonske ploče, zatim kasete, a u konačnici CD. Druga polovina dvadesetog vijeka bila je doba potpunog uživanja u svemu što nam je taj napredak nudio: Tvoja omiljena pjesma u tvome džepu kamo god da ideš, šta god da radiš, a na javnim mjestima na kojima nije prikladna buka imao si na raspolaganju slušalice, jeftine instrumente za svakog ko se želi okušati u sviranju, muzičke škole, lokalne svirke i koncerte. Na prijelazu u dvadeset i prvi vijek, skoro svi njeni obožavatelji su očekivali da će se ovakav odnos prema melodijama nastaviti i da će time doći do apsolutnog vrhunca i poleta razvoja muzike i njene kreativnosti, koja je nekima hobi, nekima zanimanje, nekima zanimacija, ali svima nama zasigurno izvor ultimativne zabave i ubijanja monotonije. Međutim, muzička industrija tom očekivanju potpuno kontrira i tone do same Marijanske brazde, a možda je čak počela i kopati po dnu. 32 preventeen

33 uzike, pjevaci bez glasa Muzički spotovi, koji su u prošlosti slikovito predstavljali emocije koje pjesma budi, s mnogo metafora i višeznačnica, su danas svi, najprostije rečeno: polucenzurirani filmovi za odrasle. Sve ide na isti kalup: Neki tip, nije posebno privlačan - ali ima skupu odjeću, je u diskoteci, pleše, prijeti pištoljem konkurenciji oko sebe, plaća piće mnoštvu cura s izvještačenim proporcijama cm, one proljevaju to piće po golim dijelovima svog tijela i smiju se, poneka prebaci nogu preko njega pa mu pleše u krilu, sve imaju šorceve kraće od prosječnog ženskog donjeg veša, a cijela diskoteka pije, puši, drogira se, iz pozadine bliješte LED svjetla, i oči bodu tigrasti motivi, čupavo roze krzno i zlatni lanci. Neki neće ni preslušati pjesmu, nego pregledati spot ugašena zvuka na YouTubeu. Jednim klikom donirali su tako novac izvođaču, te mu podigli gledanost, i on je i bogatiji i popularniji, i njemu ništa drugo nije važno. Pjesme današnjih pjevačica idu otprilike ovako: Spavala sam s pola grada ne bih li preboljela tebe, s kojim sam jednom pijana zaglavila u liftu, iako si oženjen. I ovakve pjesme danas počinju slušati djevojčice od godina i diviti im se. A onda, kada sve i jedna od njih napusti srednju školu sa stomakom do zuba, nikome navodno nije jasno zašto. Tematika svake muzičke numere bazirana je na kalup: seks, alkohol, droga, varanje, kajanje. I šta da nauči iz toga neko ko to sluša, osim da je to najzabavniji način života koji se svakako mora isprobati?! Naravno, ovih tema bilo je prepleteno u mnogim pjesmama i prije 20, 30, 40 godina. Sjetimo se Bijelog dugmeta i zadnjeg sjedišta auta, ili gospodina Brownstonea od Guns N Rosesa. Razlika je u tome što u to vrijeme riječi tipa spavanje, seks, piva, hašiš, marihuana nisu smjele biti korištene, pa se samo nagovještavalo o čemu se govori u pojedinoj pjesmi, i nijedan muzičar ili grupa se nisu proslavili s pjesmama te vrste nego su imali druga djela vrijedna divljenja, a ovo je bilo usputno i čisto za zabavu i sprdnju, ili možda čak i kontradiktorno. Danas, nažalost, to više nije jedna od tematika muzike nego osnovna i najčešća, a možda ubrzo i jedina. I to bi se sve nekako moglo progutati kao nešto što čini samo polovinu muzičke numere, da je druga polovina kvalitetna, što i jeste muzika kao takva, instrumentalna pozadina i vokali. Međutim, instrumenti se više uopće i ne koriste prilikom stvaranja muzike. Malo čudno doba, zar ne? Imamo tu skupinu zvukova: bip, bup, cingli, tras, i kombiniramo ih. To su otprilike one note koje si mogao čuti na snimci kopčanja na dial up internet u devedesetim godinama prošlog vijeka. Na računaru sastavimo tih par kombinacija u automatiziranim programima i to nam bude osnova. Ne znaš pjevati, a imaš pun džep? Ni to nije problem. U jedan od tih preventeen 33

34 programčića ubacimo tvoj glas koji otprilike ima isti zvuk kao kreštanje mačke kojoj staneš na rep, i sve i jedan falš je ispravljen. A, kako ćeš uživo ako ne znaš pjevati, a pjevač si? Hvala Bogu na tehnologiji, pa imamo playback! A, ne mora to ni lijepo zvučati niti se moraš zamarati ispravkama ukoliko imaš vitko tijelo i zanosan pogled, prijavi se jednostavno na neko muzičko takmičenje koje gleda novo najbolje lice naslovnice, a ne glas radiostanice! Iako danas rapidno tonu obrazovanje, zdravstvo, ekonomija, bar možemo bit sretni pa na TV-u još uvijek imamo nebrojeno Zvijezda, Zvjezdica, Faktora, vragova, pa ako nemaš od čeg da živiš uvijek možeš pjevati. Možeš uvijek, naravno, i da budeš DJ. Danas neko ko je DJ nema blage veze s nazivom svog zanimanja. Uzimaš pare jer sjediš iza laptopa i puštaš muziku u kafićima. Za sve one koji ne znaju, DJ je skraćenica za Disc Jockey, što bi u prijevodu značilo onaj koji upravlja pločama. U doba kada je nastao taj naziv, Disc Jockeyi su u klubovima pred svojom publikom mijenjali pjesme uz pomoć miksete i gramofona, i to snalaženje u mjestu je bila njihova umjetnost, a ne napraviti nešto kod kuće pa puštati. Najbolji pokazatelj svega navedenog bile bi balkanske cajke. Namjerno neću reći turbo folk, niti narodnjaci, jer bih time vrijeđala starije i poštovane pjevače koji nisu stvarali svoju muziku koja je dotakla nebrojeno srca da bi bili u istom rangu kao i današnje pjevačice s imenima geografskih pojmova i životinja (Afrika, Atina, Maca, Kuca, Obala Slonovače, Mravojed...). Među- 34 preventeen

35 tim, koliko se naša muzička industrija truje toliko to radi i ostatak svijeta. Surfajući po famoznom YouTubeu, našla sam da je jedna od najpopularnijih pjesama na Balkanu u proteklih par godina Tron od neke Mimi Oro, za koju prvi put čujem a bolje da i nisam čula. Tekst pjesme kaže: Dosta jeftinih kafana, tu su elitni klubovi, moj bogati dečko i fensi drugovi, Don Perinjon i Moet, tri ture, pa opet... i vodi s jednim i po milionom pregleda na muzički video. U svijetu ubjedljivo vodi Nicki Minaj sa svojom Anakondom i preko 550 miliona pregleda, te u prijevodu kaže: Rekao mi je da je ovo pravo, da voli moj seksipil, jer ne voli ih koščate, voli nešto što može da uhvati, jer moja anakonda neće, moja anakonda neće, moja anakonda te neće osim ako imaš zemičke, dušo. Kako divno doba za živjeti u njemu! Usporedite pjevače i grupe tipa Beatlesa, Michaela Jacksona, Đorđa Balaševića, Tome Zdravkovića, Crvene Jabuke, 2Paca i Whitney Houston s Lil Wayneom, Lunom, MC Stojanom i Miley Cyrus. Zapitam se, da li će za 50 godina ijedan DJ znati kako izgleda gramofonska ploča? Da li će biti ijedan koncert na koji će neko na binu iznijeti pravi pravcati instrument, a ne uređaj koji oponaša njegov zvuk? Da li će mali, lokalni bendovi, izuzeci koji još uvijek vole ono što nam je dao dvadeseti vijek, imati kome svirati? Da li će talenat za muziku imati ikakvu i najmanju vrijednost? Da li će jedan dan neki dječak ili djevojčica sjediti u svojoj sobi, u još gorem vremenu nego što smo mi sad, nositi lance oko vrata, slušati Tron i plakati zato što je rođen/a u pogrešnoj generaciji? Najvažnije, da li će riječ umjetnost izgubiti svoje značenje u potpunosti? Napravi promjenu još danas. Leopold Stokowski jednom reče: Slikar svoje slike slika na platnu, ali muzičar svoje slike slika na tišini. Prica s juga Nermana Suša, Univerzitet Džemal Bijedić, Fakultet humanističkih nauka, Komunikologija, Mostar Priča se nastavlja... Sa vrha Vrankamena, turisti mi pokazaše kažiprstom korito Neretve. To me navelo da se uputim na jug i počnem kopati po historiji Hercegovine. Za Hercegovce, ja sam bila samo obična turistkinja koja se zanimala za historiju. Samim tim sam se Hercegovcima i potencijalnim izvorima htjela predstaviti kao Novosađanka, te sam i naglasak, ime i mjesto prebivališta na trenutak promijenila. Postala sam Nikolina iz Novog Sada, studentica arheologije i turizma. Sama sam zalutala autobusom na jug. Neretva me vodila u svoj najljepši grad. Grad Mostar. Kako autobus bijaše pun, sretoh Kineskinju koja ni sama ne zna gdje se uputila i tako mi se pridružila. Pa je moja misija turizma postala još zanimljivija. preventeen 35

36 U autobusu do Mostara čitala sam Šantića, a u pozadini mi je omela pažnju jedna pjesma: Sinoć, kad se vraćah iz topla hamama, prođoh pokraj bašte staroga imama, kad tamo, u bašti, u hladu jasmina, s ibrikom u ruci stajaše Emina. Tada mi postade jasno da je spomenik Alekse Šantića i statua Emine ono što trebam posjetiti prije Starog mosta. Ipak, neka bude jasno, Mostar nije samo Stari most. Tako moja poznanica Pi Čang i ja, sa mostarske stanice krenusmo u pohod. Nismo se mnogo razumjele. Oskudan nam engleski bijaše. Sretosmo starijeg čovjeka, prosijed i nižeg rasta. Rekoh mu: Oprostite, gospodine, doputovala sam iz Novog Sada, ime mi je Nikolina. Ovo je moja koleginica Pi Čang iz Kine. Voljela bih kada biste nam pomogli, pokazujem mu na karti Šantićev spomenik. Kako da dođem do Šantića i Emine? Gospodin mi je objasnio put do Šantića. Zamolio me da upamtim da me ne bi morao sam voditi, jer, kako kaže, godine mu oduzi- maju snagu u nogama, a ne bi volio da zalutam. Fino od njega. Kao upamtila sam, iako sam već znala put. Usput sam još jednu tetu pitala za put i sa sigurnošću otišla do spomenika Alekse Šantića i malo kasnije stigla i do čuvene mostarske Emine. Postoji li Emina uopšte? Šta je ta djevojka bila Šantiću? Stotinu pitanja, a samo jedna osoba za razgvor. Rođeni Mostarac, gospodin Edo Dostović (60) podijelio je sa mnom svoja saznanja i razmišljanja o mojim interesovanjima. Pa je počeo od Kulina bana, pa do današnjih dana... Dijete, moraš u početku znati da je Aleksa mogao pisati sve. Bio je ugledni mostarski građanin, a prije svega umjetnik. A znalo se da umjetnici mogu pisati o bilo čemu. Imaju prava na to zbog titule umjetnika. Aleksin grob je na Bjelušinama. Tu moraš poći i pogledati zelenu Neretvu i Mostar kao na dlanu, tu moraš osjetiti i mediteranski zrak. A blizu Lučkog mosta, nema pet minuta hoda odavde, naići ćeš na kip Emine. 36 preventeen

37 Pošli smo laganim hodom do statue, koju toliko pominjemo. Dugo je gledao u kip i počeo mrmljati gledajući u mom pravcu. Emina... hmm... Emina, reče ti meni. Pa ovo je statua čuvene mostarske ljepotice (barem kako moji preci navode) Emine Sefić-Koluder. Vidiš po duplom prezimenu da je ova Emina udata bila. Pričaju kako je znala nositi svoju ljepotu, pa nije ni čudo da je opjevana. Zaključujemo da je Emina stvarno postojala. Rekoše meni da su je Mostarci viđali tamo negdje do sedamdesetih godina prošloga vijeka. Ako je postojala, zašto se navodi u nekim spisima da je Šantić izmislio? Zbunjena sam... Ma kako nije, postojala je Emina. Samo, ono što je upitno jeste da li su ona i Šantić ikada i riječ razmijenili. U tome je poenta. Smatramo ti mi da je ona Šantićeva nedodirljiva fantazija. On je bio zaljubljen i opčinjen njenom pojavom, ali smatramo da nisu nikada razgovarali. Edo mi je dao svoj osvrt, a ja ne htjevši da ga zadržavam, zahvalila sam se i otišla. Tu sa moje lijeve strane nalazila se Narodna biblioteka Mostar. Pa sam, kao slučajno, svratila da se raspitam za Mišu Marića. Dobila sam knjigu Mostarenje. Dala sam sebi vremena za prelistavanje. Kad, imam šta da pročitam. Navodni razgovor između Emine, Alekse i njegovog brata Pere. Pričao je Pero Aleksi kako nije grijeh gledati djevojku, ali ne ide da se zaljubi u Eminu. Rekavši mu da je fino da on lijepi i mirni muslimanski život opjevava, ali da se malo odmakne od djevojčeta takvoga. Lijepo žensko nije grijeh pogledati, ali preko tuđih taraba ćuriti i telaliti to po novinama ne ide... A sad ćeš nam ti bruku i šuhu na kuću navući. Nikad da odrasteš, moj braco, nikad da se pameti dozoveš, vikao je brat Pero, glava kuće. Ne znam, Pero, šta je tu bruka. I ne znam šta to ima ljepše u životu od čiste ljepote. A čista ljepota je vizija, san Ne gledaš očima, ne dodiruješ rukom. Samo je dušom možeš osjetiti, a pjesmom reći, odgovorio je Aleksa. Djevojčica, Emina Sefić-Koluder, vrlo brzo je postala prelijepa djevojka, koja se rano udala, sa samo 16 godina, rodivši svom mužu čak trinaestero djece. S jednim od njenih nasljednika, prije dva- preventeen 37

38 desetak godina razgovarao je mostarski novinar Mišo Marić. Njen sin Besim prenio je sjećanja svoje majke o Aleksi Šantiću. Sretala sam ga često, kad bih išla u mekteb, u školu, ja l na česmu. Riječi razmijenili nikad nismo. Viđala bih ga izdaleka, skockan kao da je sad iz Beča došao. Najviše se cipela sjećam. Uvijek uglancane, sjaje, a po njima pale pantalone, porezati bi se mogao kako su opeglane Jednom sam čula kako neko pjeva u Ćorovića avliji. Pjevao je Kara majka sina Ahmeta uz violinu, tamburicu i šargiju. Pjevao je jedan glas, žalovito. Kasnije sam čula da mu je to bila najdraža pjesma, pa sad mislim kako je on pjevao. Zagledala ga u prolazu, sine, velim ti, nisam. Ali se pričalo da je bio lijep čovjek, sjećala se Emina Sefić-Koluder. Sjećali su se tako u pjesmama, knjigama i pripovijedanjima ljudi. A ja ni sama više ne znadoh zašto je toliko Aleksa pominjao Eminu, ako je istina sve gore navedeno. I iz toga shvatih da je moja prijateljica Kineskinja postala veoma nervozna, jer se ne krećemo u pravcu Staroga mosta. Svratili smo prvom prečicom do mosta, uslikavši se. Kako je već padao mrak, mogli smo sresti i beskućnike. Kineskinja je ostala u potrazi za prenoćištem, a meni se učinio primamljivim razgovor sa boemima, beskućnicima. Smatram da samo boemi znaju istinu o Mostaru. A beskućnici znaju tajnu svakog kamena. Ma ja znam ko koga voli ovdje. Svaki kamen ja znam. Svaki je drugačije klesan. I glavno mi je kad ide neki momak sa curom i on se kao trudi da je očara, a ja sebi bitan priđem im i počnem joj govoriti kako je on dobar momak. A ja sav nikakav, ha ha ha. Ma to ti je blam. Cura pobjegne. A nisu ti oni tako okrutni. Mogu ja tebi pričati do jutra... Dok me ne uhvati ova rakija, a onda mogu još više, nastavljao je mrmljajući tako ovaj šezdesetogodišnji beskućnik. Mislim da ga je rakija uhvatila odavno i da nije ni primijetio da sam nestala u beskraj sjene svoje, ostavivši mu koju paru. Mostar ti je, brate moj, sva ljepota... Mostar nije samo Stari most, to su ljudi, umjetnici, boemi, Kriva ćuprija, pa i ona legenda o Neretvi, klima... Štošta još. Sa Mostarom se ne pozdravljaš nikad, jer uvijek živi u tebi. 38 preventeen

39 Turisti u svom gradu Nermana Suša, Univerzitet Džemal Bijedić, Fakultet humanističkih nauka, Komunikologija, Mostar Visoko je dolina piramida. Ali, mi to nismo znali, he he. Jutro je bilo u velikoj magli. Ali je slutilo na sunčan i prohladan dan. Kao da će sunce imati jake zrake, ali ne i toplotu. S obzirom na to da imam drugara čiji su roditelji vlasnici jednog hotela u Visokom, uvijek smo znali kada koja grupa turista kreće u pohod na grad. Javio nam je da u 10 sati, ekipa sa Novog Zelanda kreće u obilazak. Svi turisti slijevali su se u taj hotel. Moja ekipica bila je spremna. Uvidjeli smo da su krenuli i samo smo se pridružili grupi turista, koji su ona- ko na svoju ruku počeli zujati po gradu. Slikali smo se pored mjesta koja nam inače ne bi ni pala na pamet. Lutali, gubili se u rođenom gradu. Uletjela sam nekoj Kineskinji u radnji, zamolivši je da izađe sa nama preko puta da bi nas uslikala kako bi se vidjela piramida. Pa smo sedam puta pravili neke luđačke poze da bi nam fotografija bila što bolja. A piramide ni na mapi. Bila je tolika magla da se jedva vidjela. Trčali smo po radnjama i ispitivali raju gdje se šta nalazi. Naravno, ne odvajajući se mnogo od stvarnih turista kako nas neko ne bi odmah uočio. Grad nema neki turistički potencijal, pa su oni htjeli na piramide. Međutim, do gore je preventeen 39

40 trebalo prilično hodati. Automobile nismo imali. Pa odlučismo na taksi. Šta ćemo. Nije da nam se daje novac za taksi kako bismo glumili turiste, ali šta je - tu je. Sjedamo na taksi, izmiješani sa turistima. Vozimo se... Kad, na odredištu treba da platimo. No, cijena bješe suviše visoka za takvu vožnju. A ne bi bilo zabavno dati mnogo novca. Tako moj drugar Eldin reče taksisti na bosanskom jeziku kako nije fino koristiti turiste kako bi se zaradilo i dade mu 10 KM za sve nas. Čika taksista nije znao šta ga je snašlo. Ne, ne, čiko, ne valja to tako. ;) U samo jednom pogledu odozgo, Visoko je bilo tako malo. Kao neka mala varoš. Prilično mirna opština. Čuju se samo otkucaji sata tamo negdje u daljini, pokoji ljudski glas, automobili... to je sva buka ovog mjesta. Možemo često zapaziti krave, ovce i čobane, koji se raduju svakom toplom danu i svim tim prostranim livadama koje se izdižu visoko iznad mog toplog kraja. Ako bismo ušli u kladionicu, vidjeli bismo najčešće muškarce koji prebiru nešto po papirima, upisuju neke podatke i baš su zamišljeni. Ušli smo već u kafanu. Šta smo tamo zapazili? Noga preko noge, mir, tišina, merak... samo bi se začulo pokoje škripanje vratima kada bi neko ušao, pokoje lijeno ispušteno jah, jah i opet to dosadno jah! Ljudi povlače dim iz lule. A piramide bjehu okićene prvim zrakama sunca. Već je prošlo podne. Izletište Ravne bilo je ispunjemo dječicom koja su trčkarala. A fotoaparat je neprestano radio. Fotografirali smo se svi zajedno i na mjestima gdje inače ne bismo nikada. Kupili neko kamenje da ličimo na turiste, posipali se zemljinim prahom. Pun ruksak gluposti, puna kosa prljavštine, puni fotoaparati nevažnih fotografija. A ljudi na ulazu u tunele izdišu više objašnjavajući nam sve i dajući nam odgovore na pitanja na koja smo i onako znali odgovore. Uvijek je dobrodošla ideja turizma u svom gradu. Jer tada gledaš grad iz drugog ugla i posmatraš stvari i ljude mnogo drugačije. Dovoljno je zabavno. Mnogo više od surfanja po društvenim mrežama. A uvijek se može naći dobra fotografija slučajno urađena za dobru profilnu. Ovom pričom ušli smo u mrklu noć i time završili ovo putovanje. 40 preventeen

41 Welcome to Halle Ivana, prvi radni dan u vrtiću Melisa Mulabećirević i Ivana Jurkić Odakle početi? Najbolje od dana kad je sve odlučeno, godine - imat ćemo u lijepom sjećanju do kraja života. Welcome to Halle 2015/2016 naslov je a koji smo dobile. U prvi mah sreća, radost, oduševljenje, ali kasnije zabrinutost i milion u nepoznato, novu sredinu, kod novih i nepoznatih ljudi. Teško. Strašno. Sve negativne emocije na jednom mjestu. Sjedile smo jedna pored druge u autobusu i razmišljale o svemu ostavljenom. Muk i tišina u nama, a oko nas veselje i priča ljudi koji se s radošću vraćaju u svoje domove, u svoju zemlju. Ironija ili? Teško je bilo i putovanje kada ne znaš jezik, gdje ideš, gdje trebaš stići, ko je i kako izgleda osoba koja te treba dočekati. Naposljetku smo stigli u taj mali, a za nas veliki grad. Ulazimo u zgradu, za sobom vučemo teške kofere, još teže je zbog trenutnog osjećaja tuge. Prelazimo prag našeg novog stana (na šestom spratu, bez lifta!), onda novi udar emocija. Postajemo Na seminaru u Jajcu, kad nam se sve razbistrilo pitanja. Sve je bilo nejasno do dana kada se održavao naš pripremni seminar u Jajcu. Tada su se složile mnoge slike u glavi i nestala je zabrinutost i zbunjenost. Sreći nije bilo kraja, s nestrpljenjem smo čekale dan našeg polaska. Šta ponijeti, šta obući, radosno smo pakovale stvari, a onda je na red došlo pozdravljanje sa porodicom, prijateljima i svim dragim ljudima. Radost je u potpunosti nestala i nastupila je ogromna tuga za voljenim osobama. Ostaviti sve to i krenuti tek tada svjesne gdje smo i da ćemo ovdje biti još godinu dana. Izabrati sobu nikad teže nije bilo, hmm. Tada kreće fizički šok zbog spremanja i čišćenja kako bismo se osjećale kao kod kuće. Kada smo to završile već je bilo lakše, jer smo se osjećale ugodno i lijepo u novim sobama. Sa nestrpljenjem smo čekale da upoznamo našu novu cimericu iz Turske. Tada je došla prva noć i zamišljanje želja, jer po Melisinom vjerovanju, kada negdje prvi put spavaš, trebas zaželiti želju koja će ti se ispuniti. To ćemo još vidjeti. Osim želja, došla je i teži- Navikavanje na novu sredinu

42 Upoznavanje grada na prve noći. Jako, jako teško. Suze naviru i naviru. Osjećaj kao da smo Alise u zemlji čudesa, sve nam je strano, ništa nije naše, čak ni jastuk. Svako jutro donosi radost, pa je tako i naše jutro započelo. Krivulja raspoloženja opet je počela rasti i rasti. Prvi dani bili su puni papirologije. Trebalo je riješiti sve pravne stvari. Poslije toga upoznavanje grada, a krivulja je svakim danom rasla i rasla. Upoznavanjem grada počelo je i navikavanje na novi grad, ljude, mentalitet ljudi i ishranu. Dan za danom bilo je lakše, mali napredak svaki dan, ali bitan. Tako smo dočekale i naš prvi dan na radnom mjestu. Nešto nevjerovatno i neočekivano. Nismo očekivale da će nas tako širokih ruku dočekati i prihvatiti, a pogotovo djeca. Nakon toga, krivulja je opet počela malo padati, jer ne znamo jezik, teško je bilo prvih dana, nismo znale šta se traži od nas, šta da radimo. Užas. Danas je malo bolje, ali opet ne savršeno. Sretne smo, jer uposlenici imaju puno razumijevanja za nas i naš jezik, a i mi dajemo sve od sebe da brže učimo i da se uklopimo. Nismo ni sanjale da su za komunikaciju dovoljne ruke i noge, a ne samo riječi, ha ha. To je jedna vještina koju smo jako dobro savladale u kratkom periodu. Svakim danom sve je bolje i bolje, navikavamo se na ovaj život sve bolje i bolje. Mislimo, nije se teško naviknuti na nešto lijepo i skoro savršeno. Iskustvo, poznanstva, znanje koje već sad imamo mnogo nam znače. Uživanje, putovanja i druženje s novim ljudima je neopisivo. Nismo bile svjesne toga da se možemo uklopiti s ljudima koji su drugačiji od nas, s kojima nemamo ni zajednički jezik, kao ni mnogo toga, a povezuje nas samo jedna stvar, a to je VOLONTERIZAM. Jedna stvar, ali veoma važna i cijenjena. Ne možemo ni zamisliti šta će biti nakon godine provedene ovdje. Nikad nećemo moći naći prave riječi zahvalnosti za NARKO-NE, udruženju koje nam je pružilo ovu priliku i neprocjenjivo iskustvo. I jednog jedinog puta koji nas je doveo do NARKO-NEa, a to je volonterizam. Volonterizam koji je sada već postao dio nas, naše osobnosti i onog što mi zapravo jesmo. Hvala! Na kafi kad smo dobile mail Welcome to Halle 42 preventeen

43 Elma Trako konkurs za najbolju fotografiju

44 konkurs za najbolju fotografiju Amina Hodžić