ANALIZA REGULACIJE MONOPOLA KROZ PRIMJERE

Transcription

1 UNIVERZITET U SARAJEVU EKONOMSKI FAKULTET MIKROEKONOMIJA SEMINARSKI RAD ANALIZA REGULACIJE MONOPOLA KROZ PRIMJERE Mentor: Studenti: Prof.dr Aleksandar Kalmar Nela Kačmarčik Sanja Kapetanović Sarajevo, Maj 2006.

2 1. SADRŽAJ UVOD Predmet i cilj rada Izvori i metode prikupljanja podataka Struktura rada Teorijski okvir Faktori koji utječu na formiranje konkurentskih odnosa na tržištu Savršena konkurencija i razlika između teorije i prakse Istorija i praksa antitrustovske regulative u Sjedinjenim Državama Atitrustovska politika u Sjedinjenim državama Istorija antitrustovskih zakona u SAD-u Slučaj Standard Oil Sherman-ov antitrustovski zakon Funkcionalistički kriterij na primjerima Klayton-ov zakon i Zakon Federalne trgovinske komisije Slučaj ALCOA strukturalistička procjena tržišne konkurencije Realnost procjene tržišta na osnovu strukture i funkcionalnosti Kontekstualna prosudba i sposobnost sudova Određivanje relevantnog tržišta i industrije Nedavni primjeri iz prakse u SAD Izvršenja antitrustovnih odredbi Savremeni antitrustovski slučajevi (IBM, AT&T) Wal-Mart, državni zakoni i konkurencija Nepravedne poslovne prakse: Dogovaranje cijena Tehonološke promjene i konkurencija Primjeri iz ostalih zemalja Japan: U tornjevima Hi-tech čuda Hrvatska: Okončan monopol nad pogrebnim uslugama Bosna i Hercegovina: Konkurencijsko vijeće BiH ZAKLJUČAK LITERATURA

3 2. UVOD 2.1.Predmet i cilj rada. Seminarski rad Analiza regulacije monopola kroz primjere ima za cilj analizirati savremeni zakonski okvir i primjenu antitrustovske politike. Pored korištenja dostupne literature koja analizira slučajeve iz zemalja u kojima je iskustvo u tržišnoj enokomiji značajnije, analizira se i postojeći zakonski okvir u Bosni i Hercegovini. Seminarski rad također analizira dinamične promjene koje neumitno uvjetuju preispitivanje postojećih zakona i njihove primjene, utjecaj globalizacije i svjetske konkurencije na tržišta pojedinih zemalja (na primjer Sjedinjenih Američkih Država), te neke od aktuelnih slučajeva koji su pobudili pažnju javnosti u proteklih nekoliko godina Izvori podataka i metode prikupljanja. Imajući u vidu sva vremenska i prostorna ograničenja, za istraživanje o datoj temi korišteni u različiti izvori dostupni na Internetu, često izvorno dati na engleskom jeziku. Osim stručnih i naučnih izvora, korištene su i zvanične web stranice organizacija za kontrolu i regulaciju tržišta. Čak i ako nisu citirani ili navedeni kao izvori, korišteni su kao dopuna i radi dobijanja cjelovite slike o materiji koja se istražuje. Takođe su korišteni i novinarski izvori, članci i vijesti, radi njihove jednostavnosti i ilustrativnosti; budući da antitrustovski sudski procesi često traju godinama, sažeti novinarski prikazi daju površan, ali informativan prikaz pojedinih slučajeva Struktura rada. Na samom početku dat je prikaz teoretskog okvira, pojašnjenja pojmova koji se koriste i teorijske osnove za analizu slučajeva koja slijedi. Takođe, navodi se i sažetak pravnog okvira u državama čiji se antitrustovski slučajevi analiziraju. Neki izvori su navedeni kroz citate, dok su neki parafrazirani ili pojašnjeni. Takođe, na početku se postavljaju i teze i pitanja koja će u nastavku rada biti potkrijepljena primjerima iz prakse. 3

4 3. TEORIJSKI OKVIR 3.1. Faktori koji utječu na formiranje konkurentskih odnosa među učesnicima na tržištu. Savršena konkurencija u teoretskom smislu podrazumijeva tržište na kome niti jedan učesnik, bilo ponuđač ili potrošač nije dovoljno moćan da može uticati na tržišnu cijenu. Njegove pretpostavke su: veliki broj prodavača i kupaca, homogenost proizvoda, slobodan ulaz i izlaz preduzeća, pasivna politika cijena, supstitucijski proizvod, maksimiziranje profita, nema državnog reguliranja, savršena mobilnost faktora proizvodnje, te savršena informiranost. Kroz istoriju razvoja ekonomske nauke dolazilo je do različitih načina klasifikacije tržišnih stanja, od kojih su neke bile bazirane na strukturalističkoj a druge na funkcionalističkoj klasifikaciji. Faktori koji utječu na formiranje konkurentskih odnosa između učesnika na tržištu su: Broj i veličina učesnika na strani ponude i/ili tražnje, Stepen slobode ulaska i izlaska, Prostorna distribucija kupaca i prodavača, Veća ili manja homogenost ili diferencijacija proizvoda, Stepen elastičnosti tražnje za odnosnim proizvodom, Stepen ostvarene vertikalne integracije Savršena konkurencija i razlika između teorije i prakse. Države najčešće pokušavaju situaciju na tržištima približiti stanju savršene konkurencije i uz pomoć zakona i pravila teže ka regulaciji monopola i tržišne moći tržišnih učesnika; primjeri za to su tržišne regulative i antitrustovska politika. Međutim, neki zakoni i pravila imaju za cilj u nekim oblastima zadržati monopol, kao na primjer zakoni o autorskim pravima i intelektualnom vlasništvu. Zbog vjerovanja da je društveno korisno ohrabriti ljude da istražuju nove načine rada i nove proizvode kreiran je zakon koji će osigurati monopol kreatorima novina i izuma. Savršena konkurencija može značiti price takers u statičnom modelu, ali u dinamičnom modelu to može značiti težnju za pozicijom privremenog monopola. Ekonomski velikan sa početka XX vijeka Jozeph Schumpeter je ukazivao na dinamičnu prirodu tržišne ekonomije. Njegova teza je da je pozicija privremenog monopola kojoj teže učesnici na tržištu, najvažniji tip konkurencije u tržišnoj ekonomiji. On je postavio tezu i da poduzetnici pronalaze nove proizvode i 4

5 načine proizvodnje koji stare proizvode čine prevaziđenima, dok njihova pozicija prije ili kasnije biva uništena zbog novih poduzetnika. Za Schtumpeter-a, srž tržišne ekonomije bila je promjena. Ipak, većina ekonomista nije se slagala sa ovim argumentima i smatrala je da država mora regulirati postojanje monopola uvođenjem različitih antitrustovskih zakona i pravila. Antitrustovska politika ima za cilj primorati kompanije da poštuju pravila konkurencije, razjedinjavajući monopolske kompanije, zabranjujući spajanja koja bi povećala tržišnu moć i tražeći i kažnjavajući kompanije koje sarađuju radi uspostavljanja viših cijena. Antitrustovska politika je politika vlade prema procesu konkurencije. Država određuje kada se dvije firme mogu spojiti, koja konkurentska praksa je legalna, kada firma postaje prevelika, do koje mjere je pravično da dvije firme usklađuju svoje politike cijena, kada je tržište dovoljno konkurentno a kada previše monopolističko? 4. ISTORIJA I PRAKSA ANTITRUSTOVSKE REGULATIVE U SJEDINJENIM AMERIČKIM DRŽAVAMA 4.1. Atitrustovska politika u Sjedinjenim Američkim Državama. Sjedinjene Američke Države (SAD) su primijetile da postoji široka elastičnost u ekonomskim propisima kada su u pitanju ovi momenti, zavisno od toga koji od dva pogleda na konkurenciju ima više utjecaja. Dva oprečna pogleda su: Funkcionalistička klasifikacija: Konkurentnost tržišta bi trebali prosuđivati na osnovu izvedbe (ponašanja) firmi na tržištu. Strukturalna klasifikacija: Konkurentnost tržišta bi trebali prosuđivati na osnovu strukture industrije. Da bismo pokazali kako je Vlada SAD-a primijenila ova dva pogleda na konkurenciju u svrhu promocije radne i efektivne konkurencije, amaliziraćemo primjenu antitrustovskih zakona koji regulišu poslovanje, te kako nedavne strukturne promjene u ekonomiji mijenjaju ulogu vlade kao sudca na tržištu Istorija antitrustovskih zakona u SAD-u. Premda je ideologija SAD-a uvijek bila prilično nastrojena u korist «slobodne ruke» ( laisez faire ) i nemiješanja Vlade u poslovanje, uvijek je paraleno sa tim kod populista postojao osjećaj straha od veličine i monopola. Ovaj strah od veličine i monopola pojavio se krajem 19. vijeka kada je veliki broj firmi počeo da se spaja i organizuje međusobno, formirajući trustove i 5

6 kartele. Kartel ili trust je kombinacija firmi u kojoj se firme nisu u stvari spojile nego djeluju suštinski kao jedno tijelo. Trust postavlja zajedničku cijenu i nadzire proizvedenu količinu pojedine firme člana. Trust može, djelovati kao monopolist, a često to i radi. Tokom i godine trustovi su se formirali u velikom broju industrija, uključujući željeznicu, čelik, duhanske prerađevine i naftu Slučaj Standard Oil. Neke od tipičnih trustovskih aktivnosti započela je firma «Standard Oil», vlasništvo John D. Rockefeller-a. «Standard Oil» je zahtijevao od željeznica da im smanji troškove transporta za iznos transportne tarife. Ovo smanjenje troškova transporta je omogućilo da «Standard Oil»odredi niže cijene za svoje proizvode nego druge firme koje su morale plaćati puni iznos transportnih troškova. «Standard Oil» je zbog toga bio u poziciji da prodaje po nižim cijenama od konkurenata. Da su cijene ostale niske, ovo bi imalo pozitivan uticaj na potrošače i negativan uticaj na konkutente «Standard Oil-a». Ali cijene nisu ostale niske. Do godine «Standard Oil» je dobar broj konkurenata izbacio iz posla a za ostale koji su jos bili u poslu je to bila stalna prijetnja. U tom trenutku, «Standard Oil» je stvorio trust i «pozvao» preostale konkurente da se pridruže. Tada je «Standard Oil Trust» koristio dobivenu moć monopola da zatvara rafinerije, podiže cijene i ograničava proizvodnju nafte. Cijena nafte je rasla od konkurentskog nivoa do monopolističkog nivoa a potrošači kao i konkurenti «Standard Oil-a» su na kraju ispaštali zbog toga Sherman-ov antitrustovski zakon. Reakcije javnosti protiv trustova kao što je «Standard Oil» su bile žestoke. Organizatori trustova su postali nadaleko poznati kao «plemići razbojnici» zbog iskorištavanja prirodnih resursa i drugog neetičkog ponašanja. Vidjelo se da trustovi stvaraju enorman profit, sprečavaju konkurenciju i općenito se nasilno ponašaju prema svima koji im stanu na put. Kao odgovor na to Kongres SAD-a je godine donio Shermanov antitrustovski zakon zakon uobličen tako da reguliše procese konkurencije. Sherman-ov zakon sadrži dva glavna dijela: Dio 1: Svaki ugovor, kombinacija (udruživanje) u oblik trusta ili drugi, ili urota sa ciljem da se ograniči trgovina ili promet među državama SAD-a ili sa inostranstvom, ovim se proglašava nelegalnim. Dio 2: Svaka osoba koja bi mogla ostvariti monopol ili koja pokuša da stekne monopol ili koja planira ili se uroti sa nekom drugom osobom ili više njih sa 6

7 namjerom da stekne monopol nad bilo kojim dijelom trgovine ili prometa među državama SAD-a ili sa inostranstvom biće smatrana odgovornom za prekršaj i ako bude proglašena krivom, kažnjena novčanom kaznom u iznosu do pet hiljada US dolara ili kaznom zatvora u trajanju do jedne godine ili kažnjena sa obje navedene kazne. Odluka o kazni je u diskrecionoj moći suda. Sherman-ov zakon je načinjen tako da obuhvata širok pojam. Na kraju krajeva, i usvojen je kao odgovor na vapaj javnosti zbog formiranja trustova. Ali nakon pažljivije analize postaje jasno da je u nekim dijelovima nejasan i nedovoljno odlučan. Na primjer, djela navedena u Dijelu 2 na početku su bila samo prekršaj, ne kazneno djelo 1. Nejasno je sta predstavlja «da se ograniči trgovina». Dalje, bez obzira na to što je ovaj zakon zabranio monopoliziranje, nije eksplicitno zabranio monopol. Ukratko, Shermanovim zakonom Kongres je prebacio odgovornost na sudove, dajući njima mogućnost da odrede antitrustovsku politiku SAD-a. 2 Sljedeća priča ukratko prikazuje ulogu suda u antitrustovskoj politici. Tri arbitražna suca opisuju svoj posao. Najmlađi od trojice kaže: «Dajem im ime po tome kako ih ja vidim». Srednji arbitražni sudac kaze; «Ne, to nije posao arbitražnog suca. Arbitražni sudac im daje ime po onome što oni jesu». Najstariji arbitražni sudac kaže:» Obojica ste u krivu. Oni su ništa dok im ja ne dam ime». I to je kako stvari stoje sa sudovima i monopolom. Da li se firma ponaša monopolistički, ne zna se sve dok sud ne donese odluku o tome. Kako je Kongres donio Sherman-ov zakon, ekonomisti su također raspravljali o mogućem uticaju trustova i da li je njihovo ograničavanje u interesu javnosti. Dio rasprave se odnosio na to šta je važnije: spajanje firmi koje se ogleda u tehnološkim promjenama u proizvodnji i proširenju sistema transporta sto povećava uštede po osnovu obima 3 (u tom slučaju ograničavanje trustova ne bi bilo u interesu javnosti jer bi 1 Po Federalnom zakonu prekršaj predstavlja djelo koje se kažnjava samo novčanom kaznom ili kaznom zatvora u trajanju do jedne godine. Kazneno djelo iziskuje kaznu zatvora u trajanju dužem od jedne godine. 2 Posljedice su bile donošenje izmjena i dopuna Sherman-ovog zakon koje su ga ojačale. Na primjer: djelo iz Dijela 2 sada je kazneno djelo, ne više prekršaj. 3 economies of scale = uštede po osnovu obima (što veći obim proizvodnje, to su manji troškovi po jedinici proizvodnje) diseconomies of scale = opadajuće ili negativne uštede po osnovu obima (dodatne jedinice proizvodnje proizvode se po sve većim troškovima). Oba termina pod odrednicom ušted/a u HR-ENG poslovno-upravnom rječniku Vladimira Ivira. U istom rječniku za prvi termin daje se i prijevod «ekonomija razmjera». 7

8 to moglo spriječiti firme da iskoriste prednosti uštede po osnovu obima) ili to što trustovi jednostavno predstavljaju pokušaje u monopolizaciji da se ograniči proizvedena količina i stvori monopolski profit (u tom slučaju ograničavanje trustova bi više bilo u interesu javnosti jer bi se time smanjio monopol). Drugi dio rasprave se odnosio na to kojom brzinom će ekonomske snage poslovati i koliko je krhka konkurencija. Neki ekonomisti su zastupali stajalište da je konkurencija bila jaka i da je to ograničilo profit trustova i monopla i prisililo ih da pređu na konkurentske cijene (u tom slučaju ograničavanje trustova ne bi bilo u interesu javnosti) Ovi ekonomisti su zastupali tezu funkcije - treba se osloniti na to da će konkurentnost na tržistu slomiti monopole. Njihov je stav bio i da veličina ne dovodi do odsustva tržišne konkurencije i da se uloga Vlade treba sastojati samo u tom da osigura da se ne stvaraju zapreke pristupu tržištu. Drugi ekonomisti su zastupali tezu strukture, tvrdeći da je konkurentnost bila krhka i da ona sama neće funkcionirati ako ne postoji veći broj manjih firmi. Njihov stav je bio da su trustovi i monopoli (čak i ako nemaju monopolističke cijene) loši, da Vlada treba razbiti trustove i da treba postojati zakon koji neće dopuštati novo osnivanje trustova ili monopola. U svakom slučaju, nije bilo na ekonomistima nego na sudovima da riješe ovu dilemu Funkcionalistički kriterij na primjerima «STANDARD OIL» i «AMERICAN TOBACCO» Tokom godine 1911, Vrhovni sud SAD-a je ustanovio tumačenje Shermanovog zakona tako sto je dao svoje mišljenje u slučajevima «Standard Oil»-a i kompanije «American Tobacco». Sud je ustanovio da su obje ove firme strukturno bile monopoli. Svaka od njih je kontrolisala 90% svoga tržišta. U svakom slučaju, sud je presudio da monopolistička struktura tržišta nije kršenje Shermanovog antitrustovskog zakona. Ove firme su prekršile zakon, ne strukturom industrije, nego svojim određenim aktivnostima (funkcioniranjem)- odnosno time što su se bavile «nefer poslovanjem». Funkcionalističko prosuđivanje, umjesto prosuđivanja prema strukturi vrlo često se naziva teorija zloupotrebe jer se firma pravno smatra monopolom samo ako počini monopolističku zloupotrebu. Razlika u ova dva slučaja je bila akademska. Obje firme, i «Standard Oil» i «American Tobacco» su proglašene krivima za nefer poslovanje i bile razbijene na 8

9 manje dijelove. Ali ova akademska razlika je odigrala značajnu ulogu u određivanju industrijske strukture u SAD. Ovo je dopustilo struluralnim monopolima da nastave da postoje, ali im je zabranilo da koriste određenu monopolističku praksu kao sto je traženje «poslovne provizije». 4 Tokom godine 1920 ova strukturna/funkcionalistička razlika je bila važna u slučaju koji je uključivao firmu «US Steel» 5 Vrhovni sud je u ovom slučaju presudio da iako je «US Steel» bio monopol po svojoj strukturi ipak nije bio monopol u izvedbi. To znači da ova firma nije se bavila nefer poslovanjem sa ciljem da postane monopol pa samim tim nije ni prekršila antitrustovski zakon. Za razliku od «Standard Oil»-a, od «US Steel»-a se nije tražilo da se razbije u grupu manjih firmi Klayton-ov zakon i Zakon Federalne trgovinske komisije. U pokušaju da se da više smjernica sudovima te da se osigura odlučnija primjena antitrustovskih odredbi, Kongres je 1914 godine usvojio Claytonov zakon i Zakon Federalne trgovinske komisije. Claytonov antitrustovski zakon je zakon koji je proglasio nezakonitim četiri specifična monopolistička djelovanja kada je rezultat takvog djelovanja smanjenje konkurencije: Diskriminacija u cijeni, odnosno kada se ista dobra prodaju različitim kupcima po različitim cijenama. Vezujući ugovori u kojima se kupac mora obavezati da će poslovati samo i isključivo sa jednim prodavcem i da neće kupovati ta dobra od njegove konkurencije Međusobno povezano rukovodstvo kod kojeg su članovi upravnih odbora u dvije ili više firmi isti Kupovanje dionica konkurentske firme kada je svrha te kupovine da se smanji konkurencija Kada je Kongres 1914 godine ustanovio Federalnu trgovinsku komisiju (FTC) tada joj je dao ovlasti da reguliše konkurenciju i tržišne politike. Zakon Federalne trgovinske komisije je zakon kojim je nelegalnim proglašeno da firme mogu koristiti «nefer metode konkurencije» ili se baviti «nefer ili prevarantskim aktivnostima ili 4 U originalu stoji KICKBACKS što predstavlja određenu svotu novca koju npr. prodavac vrati kupcu samo zbog činjenice da je on jedini kupac tih proizvoda/usluga i prodavac ne može te proizvode/usluge nikome drugome ponuditi. Uglavnom nastaje kao rezultat ilegalnog privatnog dogovora. 5 Američki čelik 9

10 praksom» bez obzira na to da li ove aktivnosti imaju ili nemaju utjecaja na konkurenciju. Osim širokog mandata, Kongres je FTC-u dao malo uputstava oko toga koja će se pravila primjenjivati u cilju regulisanja trgovinskih i tržišnih politika. Kao rezultat svega toga, više od 20 godina Komisija je bila više nego neefikasna. Tek 1938 godine dato joj je u zadatak da se bavi prevencijom lažnog i prevarantskog oglašavanja što je i ostalo njena prvenstvena uloga Slučaj ALCOA strukturalistička procjena tržišne konkurencije. Prosuđivanje na osnovu izvedbe (funkcionalističko) je bio osnovni kriterij kojim se rukovodila SAD antitrustovska politika sve do 1945 godine. Tokom 1945 godine, sudovi u SAD-u su promijenili način na koji su tumačili zakon u slučaju Aluminium Company of America (ALCOA) 6. U slucaju ALCOA, firma je proglasena krivom za kršenje antitrustovkog statuta iako sud nije presudio da je ALCOA kriva za nefer poslovanje. Ono što je ALCOA napravila je bilo korištenje poznavanja tržišta da proširi kapacitete prije nego sto su konkurenti imali priliku da i uđu na tržište. Dodatno, ALCOA je zadržala cijene na preniskom nivou da bi time spriječila ulazak potencijalne konkurente na tržište što predstavlja aktivnost poznatu kao grabežljivo određivanje cijena. Ovakvo ponašanje nije pokazivalo znakove iskorištavanja snage monopola da se odrede visoke cijene ili prisiljavanje konkurencije da više ne posluje. U svakom slučaju ovakvo ponašanje odnosno način na koji je ovo urađeno, nije predstavljalo kršenje zakona. Ali u slučaju ALCOA, struktura tržišta a ne način poslovanja firme je bila osnova za utvrđivanje da li je ili ne ALCOA prekršila antitrustovske zakone Realnost procjene tržišta na osnovu strukture i funkcionalnosti Procjena na osnovu strukture na prvi pogled može djelovati nepravedno. U krajnjoj instanci, u ekonomiji svrha konkurencije je proizvesti bolje proizvode i usluge nego konkurencija, i to po nižim cijenama. Ako je jedno produzeće toliko uspješno da izbaci ostale konkurente sa tržišta, uspješna firma će postati monopolist, i prema strukturalnom kriterijumu, biće proglašena krivom zbog kršenja antitrustovskih zakona. Po strukturalnom kriteriju, firma je proglašena krivom zato što radi ono što bi u stvari i trebala da radi: proizvodi najbolji mogući proizvod po najnižoj mogućoj cijeni. 6 Americka aluminijska kompanija 10

11 Pobornici strukturalne podjele svjesni su ovog problema ali ipak preferiraju takav kriterij, i to najviše zbog njegove praktičnosti Kontekstualna prosudba i sposobnost sudova. Funkcionalistička procjena zahtijeva da je svaka akcija firme analizirana kao pojedinačan slučaj. Ovakav način rada zahtijeva mnogo vremena i skup je. Po nekim tumačenjima, aktivnosti firme mogu biti smatrana neprikladnim konkurentskim ponašanjem; u drugim tumačenjima iste aktivnosti bi mogle biti ocijenjena kao dozvoljene. Na primjer, recimo da automobilska kompanija kao uslov za postojanje garancije zahtijeva od kupaca da vozila pokrivena garancijom moraju koristiti isključivo rezervne dijelove istog proizvođača i koristiti isključivo servisne usluge te kompanije. Da li je ovaj zahtjev automobilske kompanije u stvari pokušaj da osigura monopolsku poziciju za svoje rezervne dijelove i servisne centre ili samo da osigura odgovarajuće održavanje za prodata vozila? Odgovor zavisi od konteksta ove akcije. Ipak, prosudba svakog pojedinačnog slučaja prevazilazi mogućnosti sudova. Postoji tako mnogo preduzeća i toliko mnogo aktivnosti da sudovi ne mogu prosuđivati o svakom od njih na funkcionalističkom osnovu. Oni moraju osigurati najbolji način da ograniče broj slučajeva kojima će se baviti. Da bi razumno primijenio funkcionalistički kriterij Vrhovni sud mora postaviti smjernice da bi kazao firmama u kojim slučajevima će Sud uzeti određeni slučaj u razmatranje. Budući da se postojeće informacije tiču strukture, ove smjernice će neizbježno uzeti u obzir tržišnu strukturu, iako će prosudba biti urađena na funkcionalističkom osnovu. Dakle, iako strukturalna procjena ima svoje nedostatke, ipak je neophodna. Ovo veoma sliči procesima za odlučivanje o prijemu pojedinačnih kandidata za upis na koledž. Oni ocjenjuju kandidate na osnovu ukupne funkcionalnosti, a ne samo na osnovu kvantitativnih rezultata standardiziranih testova. Ipak, oni koriste neke kvantitativne rezultate za eliminaciju kako bi smanjili ukupan broj aplikacija na razumnu mjeru. Aplikanti sa brojem bodova ispod minimalne granice su automatski eliminirani, dok se ostali procjenjuju detaljno jedan po jednan. Još jedan argument u korist procjene na osnovu strukture je činjenica da struktura može biti pokazatelj buduće funkcionalnosti. Zagovornici kriterija strukture tvrde da monopolist može držati niske cijene trenutno, ali ipak je monopolist i neće i u budućnosti zadržati niske cijene. Niske cijene će trenutno ukloniti konkurenciju, te kad konkurencija bude izbačena iz trke, neće se oduprijeti porivu da iskoristi monopolističku snagu. 11

12 4.10. Određivanje relevantnog tržišta i industrije Pobornici funkcionalističkog kriterija priznaju da ovaj standard ima nedostatke, ali naglašavaju da ih ima i kriterij strukture. Teško je odrediti relevantno tržište (lokalno, državno ili međunarodno) i relevantnu industrijsku granu potrebnu da se odredi strukturna konkurentnost bilo koje industrije. Takva pitanja bila su u centru pažnje mnogih antitrustovskih sudskih predmeta. Na primjer, u slučaju ALCOA, kompanije je iznosila argument da su metali kakvi su bakar i čelik zamjenjivi aluminijumom i da je stoga industrija koju treba razmatrati, metalska industrija. Da je sud odabrao metale, a ne aluminijum, kao relevantnu industriju, ALCOA ne bi bio proglašen monopolistom. Međutim, sud je odlučio da aluminijum ima jedinstvna svojstva i da čini vlastito tržšte. Budući da je određeno da ALCOA kontrolira 90% tržišta aluminijuma, ova je kompanija proglašena monopolističkom i razjedinjena. Argumenti u slučaju Du Pont (1956) ponovo su bili usmjereni na definiciju industrije. Vrhovni sud donio je oslobađajuću presudu za monopolsko ponašanje u proizvodnji celofana iako je Du Pont bio jedini proizvođač celofana. Sud je zasnivao ovu odluku na tome da relevantna industrija nije industrija celofana nego industrija fleksibilnih materijala za zamotavanje, koja je takođe uključivala i aluminijumske folije i voštani papir. Du Pont nije imao monopol u cijeloj toj industriji i zato, Sud je odlučio da ovdje nije postojala povreda antitrustovskih zakona. Relativno noviji slučaj iz 1993, Ministarstvo pravde suprotstavilo je spajanju 7 Gillete-a i Parker Pens-a, uz obrazloženje da bi novostvorena kompanija imala kontrolu nad oko 40 procenata tržišta kvalitetnih naliv-pera. Sud je ipak dozvolio spajanje, uz obrazloženje da je relevantno tržište u stvari šire tržište kvalitetnog pribora za pisanje, koje takođe uključuje mehanička pera, hemijske olovke, olovke sa kuglicom, i flomastere. Ovo je tržište imalo mnogo više konkurenata nego tržište samih naliv-pera. Slične sumnje postoje i oko odluke o relevantnom geografskom tržištu. U slučaju Pabst Brewing (1966), definicija tržišta imala je glavnu ulogu. Pabst je želio spajanje sa Blatz Brewing Company. Na nacionalnom planu, obje kompanije bile su relativno male, sa udjelom od oko 4,5 % prodaje piva u Sjedinjenim državama. Pabst je tvrdio da je cijelo tržište SAD relevantno tržište. Ipak, Sud je smatrao da je Wisconsin, 7 Spajanje originalno merger 12

13 gdje Pabst ima sjedište, relevatno tržište, i budući da dvije kompanije učestvuju sa 24 % udjela na tom tržištu, spajanje nije dozvoljeno. Šta se može izvući kao zaključak iz debate o relevatnom tržištu? Osnova je da su oba kriterija struktura i funkcionalnost- u nekim slučajevima upitni, i da u stvarnom životu ne postoje definitivni kriteriji za prosudbu da li je neka kompanije narušila antitrustovske propise. Kompanija nije niti kriva niti oslobođena optužbe sve dok to ne potvrdi sud. 5. NEDAVNI PRIMJERI IZ PRAKSE Izvršenja antitrustovnih odredbi. Posljednjih godina u SAD-u, država je zaustavila samo nekoliko spajanja kompanija. Na primjer, godine Ministarstvo pravde ispitalo je samo 48 od više od 9500 spajanja američkih kompanija. Većina ispitanih slučajeva je riješena nagodbom, odbačena ili izmijenjena. Samo je jedan došao do suda. Uprkos činjenici da je samo nekoliko spanjaja ispitivano, antitrustovski zakoni ipak su djelovali, uglavnom preventivno. Mnoga spajanja nisu ni predložena jer su kopmanije unaprijed znale da neće biti dozvoljena. Mali broj većih antitrustovskih slučajeva je izneseno, djelimično zbog stoljeća iskustva koje je naučilo kompanije šta zakon dopušta, a djelimično zbog toga što je vlada bila blaga u u svojoj interpretaciji antiturstovskih zakona. Ta blagost ima tri međupovezana razloga. Prva je u promjeni američke ideologije. Dok je u pedesetim i šezdesetim godinama preovlađujuće mišljenje bilo da su velike kompanije loše, do osamdesetih taj pogled je postao kompleksniji- veliki biznisi su viđeni kao kompbinacija dobrog i lošeg. U novom ideološkom okviru, politički pritisak da se unaprijede antistrustovske mjere smanjio se. Drugo, kako su Sjedinjene države postale više integirane u globalnu ekonomiju, veliki biznisi su se suočili sa značajnom međunarodnom konkurencijom i stoga je konkurencija kreirana od strane američkih tržišnih struktura postala manje značajna. Treće, kako je tehnologija postala kompleksnija, pitanja antitrustovskih mjera taokđe su postala više komplikovana za sudove. Dok pravosudni sistem razriješi slučaj, tehnologija bi se toliko promijenila da slučaj više nije relevantan Savremeni antitrustovski slučajevi Moderno doba antitrustovske politike bio je obilježen važnim slučajevima na tržištima kompjutera i telekomunikacija. Jedan od njih bio je protiv IBM-a. 13

14 Slučaj IBM. Ministarstvo pravde SAD tužilo je IBM zbog povrede antitrustovskih zakona. Ministarstvo je tvrdilo da kompanije drži 72% udjela na ukupnom tržištu elektroničke digitalne kopjuterske industrije, i da je dostigao toliki tržišni udjel nepravednom poslovnom praksom kombinujući hardware, software i usluge održavanja po jedinstvenoj cijeni (odnosno, uslovljavajući potrošače da kupe sve tri komponente zajedno). Ako ste htjeli IBM hardware (opremu), morali ste takođe kupiti i IBM-ov software i usluge, bez obzira da li ste to htjeli ili ne. Kada biste kupili IBM mašinu, kupili biste sve, tako da ostale kompanije nisu imale baš mnogo šanse da konkurišu. Šta više, Ministarstvo je navodilo da je IBM konstantno redizajnirao svoje kompjutere, čineći nemogućim da druge kompanije drže korak i zdravo konkurišu nudeći bilo koju komponentu kompatibilnu IBM-ovim jedinicama. IBM je tvrdio da je relevantno tržište bilo šire, i da je ono uključivalo sve tipove kompjutera, kao što su vojni kompjuteri, kalkulatori i ostali proizvodi za procesiranje informacija. Dalje je ova kompanije tvrdila da su navodne nepravedne prakse u stvari bile odraz efikasne kompjuterske tehnologije. Takođe, IBM je tvrdio da je jedini način da svojim potrošačima ponudi najbolji nivo usluge bio taj, da se održavanje uključi u cijenu osnovnog proizvoda. Ovaj slučaj se godinama povlačio po sudovima, dok konačno Vlada nije povukla svoju tužbu. Razlog za to bila je promjena tržišta. Mnoge od primjedbi vlade postale su upitne; kompjuteri tog vremena zamijenjeni su PC kompjuterima, na tržištu su Apple i DEC postali ozbiljni konkurenti i globalizacija kompjuterske industrije učinila je IBM-ovu dominaciju manje važnom. IBM je dobio bitku u antitrustovskom slučaju, ali je vjerovatno izgubio rat. Evo zašto. Otprilike u isto vrijeme kada je ovaj slučaj bio u žiži interesovanja, IBM je pregovarao sa početničkom kompanijom o operativnom sistemu za mali dio tržišta tržište PC kompjutera, koje je tek bilo u začetku. Bill Gates, predsjednik mlade kompanije, IBM-u je ponudio na prodaju operativni sistem DOS za 75 hiljada dolara. IBM je odbio da ga kupi, jer bi njegovom kupovinom osigurao još veći tržišni udjel, i time rizikovao sudski nalog da se kompanija podijeli na manje dijelove. Umjesto toga, IBM je dozvolio Billu Gatesu da licencira DOS za IBM i sve ostale, dok se IBM koncentrisao na mainframe kompjutere i proizvodnju PC-a. Do početka 90-tih godina, cijena takve odluke postala je jasna. Tržište za mainframe kompjutere se gasilo i IBM je trpio velike gubitke. Istovremeno, Bill Gates je postao multimilioner i njegova kompanije Microsoft preuzela je kontrolu na PC tržištu. Sada su uloge zamijenjene: Bill Gates je tužen od Vlade SAD za 14

15 narušavanje antitrustovskih zakona. Gubici IBM-a prestali su sredinom 90-tih i njihova se konkurentska pozicija poboljšala. Ipak, iako su na kraju prebrodili antitrustovsku tužbu, njihova je sudbina zauvijek njome promijenjena. Slučaj AT&T. Drugi veliki antitrustovki slučaj 80-tih godina, slučaj AT&T oslikava drugi aspekt američke antitrustovske politike i pokazuje kako tehnološka promjena igra važnu ulogu u konkurenciji pitanjima industrijske tržišne strukture. Sve do 1982 AT&T bio je ono što se zove regulirani monopol. Imao je ekskluzivno pravo da pruža telefonske usluge u Sjedinjenim državama. AT&T je kontrolirao 90% tržišta telekomunikacija: lokalni i međunarodni pozivi, kao i proizvodnja telefona i ostale komunikacijske opreme. Zašto mu je bilo dato to pravo? Zato što se vjerovalo da ekonomija obima i mrežne eksternalije čine pružanje telefonskih usluga prirodnim monopolim (industrija u kojoj značajna ekonomija obima čini postojanje više učesnika neekonomičnim). Telefonska usluga podrazumijevala je povezivanje svake kuće linijama, koje su trebale biti ili ukopane ili razvučene u zraku. Nije baš imalo smisla imati nekoliko kompanija koje će razvlačiti konkurentske linije. Šta više, Vlada je odlučila da je univerzalna telefonska usluga društveno poželjna i od AT&T-a je zahtijevano da takvu uslugu i obezbijedi. Neregulirane kompanije bi praktikovale skimming (pružanje uluga tamo gdje su troškovi niži, uz izbjegavanje pokrivanja područja u kojima su troškovi veći). Zauzvrat za svoju monopolsku poziciju, AT&T je bio predmetom regulatorne kontrole od strane Federalne komisije za komunikacije 8 i državnim komisijama za komunalne usluge. Ovakva vladina regulativa je bila osmišljena da ograniči profit kompanije do pravednog nivoa i da spriječi monopolističko ponašanje. Pod monopolom AT&T telefonske usluge u SAD su bile najkvalitetnije i najjeftinije u svijetu, iako su neki vjerovali da su one mogle i trebali biti i još jeftinije. Neki ekonomisti su tvrdili da je garancija zdravog povrata investicija AT&T-u dala snažan podsticaj da se ponaša kao lijeni monopolist i da intenzivno investira, na taj način povećavajući troškove. Kada kopanija zna da može prenijeti svoje troškove na potrošače (i tu dodati i marginalni profit takođe), ima malo podsticaja da nizi svoje troškove. Međutim čak i ako je usluga skuplja nego što je potrebno, svi su se morali saglasiti da sistem funkcionira. Izvor: 8 Federal Communication Commission 15

16 5.3. Wal-Mart, državni zakoni i konkurencija. Američka federalna vlada nije jedina koja ima zakone o konkurenciji. Pojedine američke države imaju razne zakone koji reguliraju praksu konkurencije. Jedan od tih državnih zakona je Zakon Arkanzasa o nefer praksi koji zabranjuje prodavanje ili oglašavanje prodaje dobara ispod cijene radi povrede konkurencije ili uništavanja konkurenata. U ranim 1990-im godinama, tri apoteke iz Arkanzasa tužile su Wal-Mart zbog povrede ovog zakona prodajom svoje robe po preniskoj cijeni. Pozadina slučaja je sljedeća. Wal-Mart širio se agresivno kroz Sjedinjene države dostižući broj od 3000 prodavnica sredinom devedesetih. Nikad nije negirano da se, slično kao i u drugim prodavnicama, neki proizvodi prodaju ispod cijene. Međutim, njihov je argument bio da to ne rade radi uništavanja konkurencije ili da bi povrijedili konkurente, nego kako bi zadržali niske cijene za potrošače. Wal-Mart je takođe tvrdio da njihova politika cijena potpomaže, a ne uništava konkurenciju. U principu, mnogi ekonomisti se slažu sa Wal-Martom; novi konkurenti, po svojoj prirodi, štete postojećim biznisima - to je način na koji djeluje konkurentsko tržište. Oni koji ne prodaju po najnižim cijenama gube, a oni koji prodaju po najnižim cijenama dobijaju. Međutim, većina ekonomista takođe uočava da Wal-Martov brend konkurencije može imati posljedice koje će naškoditi socijalni milje ekonomije malih gradova. Nova Wal-Martova prodavnica može uništiti gradske centre i zamijeniti ih komercijalnim širenjem u prigradskim područjima. Da li su ove posljedice razlog da se ograniči agresivan politika cijena Wal-Marta je upitno. Wal-Mart je izgubio prvostepeni slučaj u Arkanzasu; ipak, na Vrhovnom sudu Arkanzasa 1995, prvostepena odluka je pobijena i odlučeno je da cijene Wal-Marta nisu bile dio strategije i da nije planirano da se takve cijene zadrže tokom dužeg perioda. Iako je Wal-Mart dobio ovu presudu, prijetnja novim tužbama odvratila je kompaniju od nastavka prilično agresivne politike cijena, koju bi ona u protivnom nastavila Nepravedne poslovne prakse: Dogovaranje cijena. Komentar je zabilježen na tajnom snimku napravljenom na pregovoru o cijenama, bivši predsjednik ADM-a je tada izjavio Naši konkurenti su naši prijatelji a naši potrošači su naši neprijatelji. Antitrustovski američki zakoni zabrinjavaju više nego spajanja i tržišna struktura; oni takođe postavljaju legalne restrikcije na pojedine prakse u poslovanju kao što je određivanje cijena. Po zakonu, firmama nije dozvoljeno da eksplicitno sarađuju 16

17 sa ciljem dogovaranja cijena iznad konkurentskog nivoa. Ključni aspekt zakona je eksplicitna priroda saradnje koja nije dozvoljena. Vazduhoplovstvo, snadbijevanje gasom, kao i firme u mnogi drugim industrijama imaju cijene koje se uopćeno gledajući, kreću koordinirano kada jedna firma povisi svoju cijenu, druge je slijede. Takva praksa dovodi do zaključka da te firme implicitno sarađuju, ali ipak one ne krše zakon ukoliko ne postoji eksplicitna saradnja. Teško je dokazati eksplicitnu saradnju - mora postojati očit dokaz - pištolj koji se puši, a rijetko postoje takvi dokazi eksplicitne saradnje da bi se mogao pokrenuti slučaj na sudu. Ipak postoje izuzeci. Kompanija Archer Daniels Midland (ADM), jedan od najvećih snadbjevača hrane i žitarica bila je uhvaćena na djelu kada je jedan od bivših zvaničnika dao tužiteljima snimke sa sastanaka na kome su dogovarane cijene. Na tajnim sastancima širom svijeta, u zemljama kao što je Meksiko, Francuska, Kanada i Japan, direktori ADM pokušavali su odrediti cijene dodatka za hranu Lysina, i limunske kiseline. Jedan od zvaničnika ADM-a, tajno radeći za FBI tajno je snimio ove sastanke. Suočen sa snimljenim dokazima protiv njih, ADM je pristao da plati 100 miliona dolara kazne- najveći iznos antitrustovske kazne dotad. Do 1996 još četiri kompanije su bile kažnjene sa još većim iznosima, gdje je Roche Holding platio kaznu od čak 500 miliona dolara. Kompanija Kazna (u milionima dolara) Roche Holding 500 BASF 225 SGL Carbon 135 Ucar International 110 ADM Tehonološke promjene i konkurencija. Sedamdesetih godina tehnološke promjene fundamentalno su promijenile prirodu međugradske telefonske industrije. Stavovi ekonomista o antitrustovskoj politici su pomiješanai. U nekim slučajevima, kao što je slučaj IBM, većina se slaže da je antitrustovska optužbe otišla predaleko. Ipak većina vjeruje da neke druge odluke postavljaju zdravu bazu da ohrabre konkurentnije biznis okruženje. Skori svi se slažu da antitrustovski pravila nisu smanjila veličinu 17

18 kompanija ispod minimuma efikasnosti, odnosno nivoa na kojem može ostvariti prednosti ekonomije obima. Međutim, pomiješani su stavovi o tome da li su te mjere neophodne. Zagovornici funkcionalnog pristupa uopće vjeruju da nisu, dok zagovornici strukturalističkog pristupa opće smatraju da jeste. Izvor: Colander, David C. Microeconomics -Irwin, 1994/1995. str: PRIMJERI IZ OSTALIH ZEMALJA 6.1. Japan: U tornjevima High-tech čuda. Iz unutrašnjosti dvije poslovne zgradetornja u Kasumigasekiju u Tokiju vladin centar kod ovdašnje Imperijalne palate, Ministarstvo vanjske trgovine i industrije izgleda više kao dotrajala agencija za osiguranje nego upravljački mozak čuda visoke tehnologije. Papir je nagomilan posvuda. Zaposlenici sjede lakat uz lakat za trošnim sivim radnim stolovima koji izgledaju kao da su jos iz vremena američke okupacije. Neki od njih zaista i jesu. Sastanci sa posjetiocima održavaju se na neudobnim kaučima stiješnjenim policama sa registratorima. Tu je centralni kompjuterski sistem, ali teško da je on svakome na dohvat ruke. Čak i u sekciji za procesiranje podataka, koja nadgleda drugu najveću svjetsku kompjutersku industriju, samo nekoliko radnika ima Toshiba laptope na svojim stolovima. Na stranu dojam, ovo Ministarstvo ostaje mjesto na kome su okupljeni najveći mladi japanski talenti. Ambiciozne grupe završne godine Tokijskog univerziteta natječu se svake godine da postanu pripravnici u ovom Ministarstvu. Od samog početka njima je data ogromna odgovornost i oni se ne libe da je prihvate. Zamjenik direktora jedne kompanije nedavno se požalio novinaru kako je proveo jutro u Ministarstvu i slušao prigovore i lekcije od nadobudnog arogantnog mladog birokrate koji je dovoljno mlad da bi mu mogao biti sin. Ministarstvo puni 40 godina ove godine i takvi prigovori pojavljuju se od samog njegovog osnivanja. U svojim ranim danima, ono je postavilo stroge uvozne kvote na sve od automobila do kompjutera i primoralo strane kompanije da japanskim partnerima daju licence za ključne tehnologije ako su željeli direktno investirati u Japan. Ministarstvo je koristilo državne banke da preusmjeri novac u automobile, petrohemiju i čelik. Takođe je i alociralo oskudnu međunarodnu razmjenu i ponovo 18

19 izgradilo industrijske grupe u keiretsu - povezane kompanije sa povezanim vlasništvom nad dionicama, obično sastavljene od trgovačke kompanije i banke. Bolje poznata uloga Ministarstva, poznatog kao Skrivena Ruka Japana d.o.o. počela je u 60-im godinama. Objavljujući administrativne smjernice i organizirajući konzorcijume kompanija, ono je dirigovalo kroz naftne krize, spajalo kompanije čelika i otpočelo japansku žeđ za visokom tehnologijom. Nisu svi gledali na njegovu moć kao na nešto bezazleno. U svojoj kontroverznoj knjizi Enigma japanske moći tokijski novinar Karel Van Wolferen, trvdi da je ovo Ministarstvo ucjenjivač koji sakuplja informacije o pogrešnim postupcima kompanija i prijeti im objavljivanjem tih informacija ukoliko ne slijede MITI direktive. Kao što se i očekuje, Ministarstvo to osporava, odgovarajući da je udar u 60-im i 70-im izbio jer su kompanije očajno da prihvatile lopticu i željele usluge ponuđene od Ministarstva. Imali smo očitog vanjskog konkurenta rekao je Chikao Tskuda, bivši službenik Ministarstva a sadašnji konsultant istoga radi su o IBM-u. Izvor: The New York Times, 9 juli 1989, Business Section. (Preuzeto iz Colander, David C. Microeconomics -Irwin, 1994/1995. str: ) 6.2. Hrvatska: Okončan monopol nad pogrebnim uslugama Odlukom Upravnog suda, kojom se odbija tužba dubrovačke javne pogrebne tvrtke «Boninovo» protiv Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja, okončan je nakon pet godina monopol nad pogrebnim uslugama u Dubrovniku. Nedugo nakon što je privatni poduzetnik Krešo Matejić godine osnovao pogrebnu tvrtku «Dubrovnik Eko», do tada jedina tvrtka za te usluge «Boninovo», odnosno Grad Dubrovnik kao njezin vlasnik, osporila je pravo privatnika na prijevoz pokojnika. «Dubrovnik Eko» podnio je prijavu Agenciji za zaštitu tržišnog natjecanja koja je utvrdila da se «Boninovo» ponaša monopolistički te da sprečava privatnog konkurenta u obavljanju usluga za koje je registriran i za što mu nije potrebna koncesija Grada. Nakon odluke Upravnog suda, Krešo Matijević najavio je tužbu protiv «Boninova» za naknadu štete i izgubljene dobiti u prošlih pet godina.»tvrtka Boninovo, nedugo nakon što je naša osnovana, opstruirala nam je rad i uvjetovala obiteljima pokojnika, s obzirom da upravlja gradskim grobljima, prihvaćanje njihova prijevoza. Iznosili su neistine, govoreći da nismo ovlašteni za taj posao i da 19

20 nemamo ni opremu niti koncesiju, iako je iz sudskih papira jasno da imamo svu dokumentaciju za rad. Zato ćemo tražiti naknadu štete«, rekao je Matijević. U «Boninovu» i dalje smatraju da «Dubrovnik Eko» nema pravo obavljati usluge koje nudi na dubrovačkom području. Izvor: ANTON HAUSWITSCHKA & Vjesnik (Juli 2005) index.php?link=news&id= Konkurencijsko vijeće Bosne i Hercegovine: Zakonom o konkurenciji, donesenim u godini, je uspostavljeno, dana 01. maja godine, Konkurencijsko vijeće kao samostalno i nezavisno tijelo sa statusom pravne osobe sa sjedištem u Sarajevu. Konkurencijsko vijeće ima isključivo ovlaštenje u odlučivanju o postojanju zabranjenog konkurencijskog djelovanja na tržištu Bosne i Hercegovine. Ovim Zakonom je prvi put regulirana politika konkurencije kao jedan od značajnijih istrumenata i stubova za stvaranje i jačanje jedinstvenog ekonomskog prostora odnosno tržišta u Bosni i Hercegovini. Iako je Zakon o konkurenciji iz godine sadržavao osnovna pravila konkurencije zasnovana na čl. 81. i 82. Ugovora o osnivanju Evropske zajednice, ipak nije pratio praksu i rješenja savremenog evropskog zakonodavstva odnosno pravno naslijeđe Zajednice (acquis) iz ove oblasti. Radi toga je donesen novi Zakon o konkurenciji («Sl. glasnik BiH», broj 48/05) koji je stupio na snagu 27. jula godine. Ovaj Zakon je u najvećoj mjeri kompatibilan sa pravilima i propisima Evropske unije iz oblasti tržišne konkurencije (npr. Propisi doneseni u i godini - uredbe Vijeća EC br. 1/2003; 139/2004; 773/2004; 802/2004 itd.) što će osigurati efikasnost i transparentnost u njegovom provođenju, pojednostaviti procedure, smanjiti trajanje određenih faza postupka odnosno generalno smanjiti nivo državne intervencije u ovoj oblasti. Promjene na raniji zakon se odnose i na motivirajuću politiku kazni za privredne subjekte (leniency policy), na efikasnije mehanizme kontrole internog tržišta i uspostavljanje saradnje sa međunarodnim institucijama iz ove oblasti. Zakon se odnosi na sve oblike spriječavanja, ograničavanja ili narušavanja tržišne konkurencije na teritoriji Bosne i Hercegovine ili izvan njene teritorije ako imaju uticaj na teritoriju Bosne i Hercegovine. Posebna pažnja se usmjerava na 20

21 sporazume među privrednim subjektima, dominantni položaj i zlupotrebama dominantnog položaja, pravila i postupke u vezi sa konkurencijom između privrednih subjekata. Novim Zakonom nadležnosti Konkurencijskog vijeća su proširene i preciznije definirane u obavljanju upravnih i stručnih poslova u vezi sa različitim aspektima zaštite tržišne konkurencije. To se odnosi takođe i na način provođenja postupka, donošenja konačnih odluka, politiku kazni i trajanje postupka. Budući da je Zakon neka pitanja i pojmove uredio načelno, ta pitanja su detaljnije definirana donošenjem niza podzakonskih akata kao što su: Odluka o utvrđivanju relevantnog tržišta, Odluka o utvrđivanju sporazuma male vrijednosti, Odluka o grupnom izuzeću sporazuma između privrednih subjekata koji djeluju na različitim nivoima proizvodnje odnosno distribucije, Odluka o grupnom izuzeću sporazuma između privrednih subjekata koji djeluju na istom nivou proizvodnje odnosno distribucije (horizontalni sporazumimi), Odluka o grupnom izuzeću sporazuma o prenosu tehnologije, licenci i know how, Odluka o grupnom izuzeću sporazuma o osiguranju, Odluka o distribuciji i servisiranju motornih vozila, Odluka o proceduri ublažavanja odnosno oslobađanja od kazne (lienency policy), Odluka o utvrđivanju kategorija dominannog položaja, Odluka o visini administrativnih taksi u vezi procesnih radnji pred Konkurencijskim vijećem i Odluka o periodičnom plaćanju kazni. Usvajanjem navedenih podzakonskih akata (svi akti će biti doneseni do kraja marta godine), u velikom obimu BiH zakonodavstvo u ovoj oblast će biti prilagođeno pravnom naslijeđu Zajednice (aquies). Takođe, usvajanjem podzakonskih akata osigurat će se i predvidivost i transparentnost provođenja pojedinih procesnih radnji i cjelokupnog postupka pred Konkurencijskim vijećem. Konkurencijsko vijeće sačinjava šest članova koji su imenovani na mandat od šest godina (do godine) s mogućnošću još jednog ponovnog izbora. Tri člana Konkurencijskog vijeća imenuje Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, dva člana imenuje Vlada Federacija BiH i jednog člana Vlada Republike Srpske. Vijeće ministara Bosne i Hecegovine imenuje predsjednika Konkurencijskog vijeća (od članova Konkurencijskog vijeća) na period od jedne godine, bez prava na ponovni izbor tokom mandata Konkurencijskog vijeća. Članovi Konkurencijskog vijeća se biraju iz reda priznatih stručnjaka u odgovarajućoj oblasti privrede i imaju status jednak upravnim sudijama. Ovaj status je nespojiv s 21

22 obavljanjem bilo kojih direktnih ili indirektnih, stalnih i povremenih poslova s izuzetkom akademskih djelatnosti. Jačanjem stručne službe Konkurencijskog vijeća, kao osnovne organizacione jedinice Konkurencijskog vijeća, koja obavlja, između ostalog, upravne i stručne poslove (vođenje postupka, pripremanje prijedloga odluka rješenja i slično, prijedloga podzakonskih akata itd) unaprijeđeno je djelovanje Konkurencijskog vijeće u cjelini. Prioritet u godini je daljnje jačanje stručne službe kroz povećanje broja zaposlenih (pravnika i ekonomista) i unaprijeđenje njihovog znanja i stručnosti iz oblasti konkurencije. U skladu sa Zakonom o konkurenciji postupak se može pokrenuti po prijavi /zahtjevu ili službenoj dužnosti ukoliko Konkurencijsko vijeće ocijeni da postoji osnovana sumnja da se značajno spriječava, ograničava i narušava tržišna konkurencija. Konkurencijsko vijeće, nakon provedenog postupka, čije trajanje je različito u zavisnosti od konkretnog predmeta, u propisanom roku donosi konačnu odluku na koju nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Sudu Bosne i Hercegovine. Konstantan zadatak i prioritet Konkurencijskog vijeća kroz različite oblike promocije (Program Competition Advocacy ) je približavanje različitih aspekata tržišne konkurencije business zajednici i drugim nadležnim institucijama s ciljem osiguranja pravilne primjene zakonodavstva i podizanje svijesti i nivoa znanja. Dio prava i politike tržišne konkurencije Evropske unije predstavlja područje državne pomoći. Ova oblast u Bosni i Hercegovini nije zakonski regulirana i uspostavljanje sistema državne pomoći je prioritet u narednom periodu. Po ugledu na sistem koji je uspostavljen u EU započeta su djelovanja na uspostavljanju zakonskog okvira u ovoj oblasti uz tehničku podršku eksperata EU Projekta «Podrška za konkurenciju i državna pomoć». U ovoj oblasti Konkurencijsko vijeće, uz druga državna tijela /institucije, će imati značajnu odgovornost i obaveze. Očekuje se donošenje zakonodavstva iz ove oblasti do kraja godine. Konkurencijsko vijeće je postalo članicom Međunarodne mreže tijela za konkurenciju (ICN) sredinom godine. U toku su aktivnosti na potpisivanju bilateralnih sporazuma / memoranduma sa zemljama regiona s ciljem uspostavljanja i jačanja saradnje. Konkurencijsko vijeće aktivno sudjeluje u pregovorima o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju Bosne i Hercegovine u Evropsku Uniju. Izvor: 22

23 7. ZAKLJUČAK «Od ranije nam je poznato da je nesmotren sebični interes moralno loš - sada znamo da je to i loša ekonomija» -Franklin Delano Roosewelt- Oslanjajući se na primjere iz prakse, ovaj seminarski rad analizirao je pojam monopola i način procjene kojeg moraju primijeniti sudovi i relevantni državni organi zaduženi za regulaciju tržišta. Pitanje koje je od iznimnog interesa, kako za potrošače, tako i za učesnike na tržištu, za deteljnu analizu i konačnu procjenu ipak zahtijeva puno više prostora i vremena. Takođe, budući da je ovo oblast koju pokriva nekoliko naučnih disciplina, sa čisto mikroekonomskog stajališta, teško je obuhvatiti sve aspekte ovog pitanja. Osim toga, globalizacijski procesi u mnogome opredjeljuju kriterije i osnovno pitanje gdje prestaje dobra poslovna praksa i zdrava konkurencija, a počinje nefer monopolsko ponašanje koje vremenom dobija nove dimenzije tako da će se novi slučajevi uvijek odvijati u novim okolnostima u kojima će odluka ovisiti o različitim i promjenljivim činiocima. Sa stanovišta mikroekonomije potrošačkog budžeta i njegove mogućnosti odabira, dilema o ukupnoj korisnosti, odnosno između nižih cijena kao takvih i više cijene koja podrazumijeva društvenu odgovornost preduzeća, biće jedna strana medalje. Sa druge strane naći će se dilema države između ograničavanja monopolista i podsticaja razvoja zdrave konkurencije sa jedne, i pozitivnih efekata ekonomije obima do koje se dolazi samo sa povećavanjem tržišnog udjela potencijalnih monopolista. Ipak želja za ekstra profitom i što većim tržišnim udjelom uz što manje troškove uvijek će ostati osnovna odrednica svakog preduzeća u tržišnoj utakmici. 23