Gosp. Nedim ADEMOVIĆ, arhivar

Transcription

1 HUMAN RIGHTS COMMISSION WITHIN THE CONSTITUTIONAL COURT OF BOSNIA AND HERZEGOVINA KOMISIJA ZA LJUDSKA PRAVA PRI USTAVNOM SUDU BOSNE I HERCEGOVINE ODLUKA O PRIHVATLJIVOSTI I MERITUMU Predmet broj Mile SAVIĆ protiv BOSNE I HERCEGOVINE i FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine, na zasjedanju Velikog vijeća od 7. septembra godine, sa sljedećim prisutnim članovima: Gosp. Miodrag PAJIĆ, predsjednik Gosp. Mehmed DEKOVIĆ, potpredsjednik Gosp. Želimir JUKA, član Gđa Hatidža HADŽIOSMANOVIĆ, član Gosp. Jovo ROSIĆ, član Gosp. Nedim ADEMOVIĆ, arhivar Razmotrivši gore spomenutu prijavu podnesenu Domu za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Dom) u skladu sa članom VIII(1) Sporazuma o ljudskim pravima (u daljnjem tekstu: Sporazum) sadržanom u Aneksu 6 uz Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini; Konstatujući da je Dom prestao postojati 31. decembra godine i da je Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Komisija) dobila mandat prema sporazumima u skladu sa članom XIV Aneksa 6 uz Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini koji su zaključeni u septembru i januaru godine (u daljnjem tekstu: Sporazum iz godine) da odlučuje o predmetima podnesenim Domu do 31. decembra godine; Usvaja sljedeću odluku u skladu sa članom VIII(2)(d) Sporazuma, čl. 3. i 8. Sporazuma iz godine, kao i pravilom 21. stavom 1(a) u vezi sa pravilom 53. Pravila procedure Komisije:

2 I. UVOD 1. Prijava je podnesena 31. oktobra godine i registrovana je istog dana. Predmetna prijava se odnosi na zahtjev podnosioca prijave da mu se vrati prijeratni stan na kojem ima stanarsko pravo. 2. Prijava postavlja pitanja po čl. 6, 8. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. II. ČINJENICE U PREDMETU 3. Činjenice koje su dole sažete zasnivaju se na obrascu prijave i priloženim dokumentima. 4. Podnosilac prijave je bio u službi Jugoslovenske narodne armije (u daljem: tekstu JNA) kao aktivno vojno lice. 5. Podnosilac prijave je 12. jula godine sa Zajednicom stanovanja JNA zaključio Ugovor o korištenju stana u Ulici dr. Ante Starčevića, (ranije: Ulica Moše Pijade), broj 17/VII-28, u Mostaru, Federacija Bosne i Hercegovine. Ugovor o kupoprodaji-otkupu predmetnog stana sa Stambenim fondom bivše JNA nije nikada zaključio. 6. Početkom ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini, podnosilac prijave je napustio svoj stan. Navodi da je otišao u Banju Luku, gdje mu je rješenjem Opštinskog sekretarijata za privredu, Odsjeka za upravno-pravne poslove Opštine Banje Luke, broj , od 23. jula godine, dodijeljen na privremeno korištenje stan u tom gradu. 7. Podnosilac prijave je 7. augusta godine podnio zahtjev za vraćanje u posjed stana Službi graditeljstva, imovinsko-pravnih i stambenih poslova i zaštite okoliša Gradske općine Mostar-Zapad (u daljnjem tekstu: Služba). Služba je 15. oktobra godine donijela rješenje, broj 07/II /98, kojim je odbila zahtjev podnosioca prijave kao neosnovan, iz razloga što je, na osnovu naredbe o vanrednom unapređenju podnosioca prijave, broj 6-9, od 15. januara godine, utvrđeno da je na dan 30. aprila godine bio aktivno vojno lice u JNA. Takođe, nije bio državljanin Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: SR BiH), te se shodno navedenom podnosilac prijave ne smatra izbjeglicom i raseljenim licem u smislu člana 3a. stava 1. i člana 18d. stava 7. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. 8. Protiv rješenja Službe, od 15. oktobra godine, podnosilac prijave je 30. oktobra godine izjavio žalbu Ministarstvu graditeljstva, prostornog uređenja i zaštite okoliša Hercegovačkoneretvanske županije-kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo). Ministarstvo je donijelo rješenje, broj /01, od 19. decembra godine, kojim je odbilo žalbu podnosioca prijave. 9. Podnosilac prijave je protiv rješenja Ministarstva pokrenuo upravni spor pred Županijskim/Kantonalnim sudom u Mostaru. U svom dopisu Komisiji, od 13. jula godine, podnosilac prijave je obavijestio Komisiju da je Županijski/Kantonalni sud u Mostaru, svojom presudom U-207/02, od 18. decembra godine, uvažio tužbu podnosioca prijave, poništio rješenja Ministarstva i Službe te predmet vratio prvostepenom organu na ponovni postupak. Po stanju spisa, ovaj postupak je u toku. 10. Podnosilac prijave je 12. marta godine podnio zahtjev Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) za potvrđivanje stanarskog prava. CRPC je odlukom, broj /1, od 28. maja godine, potvrdila da je podnosilac prijave 1. aprila godine bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. 11. Služba je 9. oktobra godine donijela zaključak o izvršenju CRPC-odluke, broj 07/II /98. 2

3 12. Federalno ministarstvo odbrane podnijelo je zahtjev za ponovno razmatranje naprijed navedene odluke, iz razloga što, kako navodi, podnosilac prijave nema status izbjeglice, jer je na dan 30. aprila godine bio aktivno vojno lice u JNA, što je utvrđeno na osnovu naredbe o vanrednom unapređenju podnosioca prijave, br. 6-9, od 15. januara godine. Privremeni korisnik je, takođe, podnio zahtjev za ponovno razmatranje ove odluke. 13. CRPC je 12. decembra godine poslala podnosiocu prijave zahtjev FMO-a za ponovno razmatranje odluke na izjašnjenje i radi eventualnih primjedbi i dostavljanja novih dokaza i činjenica. Pismo je sadržavalo napomenu da ono ne daje pravo nadležnom organu uprave da obustavi postupak izvršenja odluke CRPC-a. 14. Podnosilac prijave je 3. decembra godine uveden u posjed predmetnog stana. 15. Komisija za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica (koja je pravni sljednik CRPC-a; u daljnjem tekstu: Komisija za imovinske zahtjeve) je 28. decembra godine donijela konačnu i obavezujuću odluku, broj: R / , kojom je usvojen zahtjev FMO-a i privremenog korisnika, odluka od 28. maja godine stavljena van snage, a zahtjev podnosioca prijave za povrat predmetnog stana je odbijen kao neosnovan. U obrazloženju odluke Komisije za imovinske zahtjeve se navodi da je podnosilac prijave bio aktivno vojno lice u JNA na dan 30. aprila godine, a što je utvrđeno na osnovu naredbe o vanrednom unapređenju podnosioca prijave, broj 6-9, od 15. januara godine. Takođe, navedeno je da podnosilac prijave na taj dan nije bio državljanin Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine. Tačkom 5. Odluke, podnosilac prijave je imao pravo u roku od 60 dana od dana prijema odluke, dostavom novih dokaza ili navoda o novim dokazima koje Komisija za imovinske zahtjeve nije razmatrala, a koji mogu bitno utjecati na njenu odluku, da podnese zahtjev za ponovno razmatranje odluke. 16. Podnosilac prijave je podnio zahtjev za ponovno razmatranje odluke Komisije za imovinske zahtjeve iz prethodnog stava. U zahtjevu je istakao da je navedena odluka Komisije za imovinske zahtjeve donesena suprotno važećem članu 3a. Zakona o prestanku primjene, koji predviđa da se nosilac stanarskog prava, koji je nakon 19. maja godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama izvan teritorija Bosne i Hercegovine, ne smatra izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi oblik zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja izvan bivše SFRJ prije 14. decembra godine. Podnosilac prijave je uz zahtjev priložio potvrdu izdatu od Resora za pravne, personalne i opšte poslove Ministrastva odbrane Republike Srpske, kojom se potvrđuje da je podnosilac prijave preuzet u evidenciju Vojske Republike Srpske 20. maja godine, poslije povlačenja jedinica JNA sa teritorije Bosne i Hercegovine. Komisija za imovinske zahtjeve još uvijek nije donijela novu odluku po ovom zahtjevu. 17. Odjel za društvene djelatnosti gradske uprave Grada Mostara je 9. juna godine donio rješenje, broj 07-II /98, kojim se oglašava ništavim zaključak o dozvoli izvršenja odluke CRPC-a, na osnovu koga je podnosilac prijave vraćen u posjed predmetnog stana. Podnosiocu prijave, kao bespravnom korisniku je naloženo da iseli iz predmetnog stana u roku od 15 dana od dana prijema rješenja. Podnosilac prijave je ovo rješenje primio 16. juna godine. Podnosilac prijave je podnio žalbu protiv ovog rješenja Ministarstvu. Žalba ne odlaže izvršenje rješenja. III. POSTUPAK PRED DOMOM/KOMISIJOM 18. Prijava je podnesena 31. oktobra godine i registrovana je istog dana. 19. Komisija je 25. maja godine proslijedila tuženoj strani Federaciji Bosne i Hercegovine prijavu podnosioca radi dostavljanja pisanih zapažanja. 20. Komisija je 30. maja godine zaprimila pisana zapažanja Federacije Bosne i Hercegovine. 3

4 21. Komisija je 9. juna godine proslijedila zapažanja o prihvatljivosti i meritumu Federacije Bosne i Hercegovine podnosiocu prijave na njene navode. 22. Podnosilac prijave je 24. juna dostavio Komisiji zahtjev za izdavanje privremene mjere. Podnosilac prijave je zahtijevao od Komisije da se spriječi njegova deložacija iz stana, u koji je vraćen na osnovu prvostepene odluke CRPC-a, a koje je ukinuto drugostepenom, konačnom i obavezujućom odlukom nadležnog organa. 23. Komisija je 6. jula godine usvojila zahtjev za privremenu mjeru zabrane deložacije podnosioca prijave iz stana u ulici dr. Ante Starčevića (ranije: Ulica Moše Pijade), broj 17/VII-28, u Mostaru sa stupanjem na snagu odmah, koja će ostati na snazi tri mjeseca od dana donošenja ili do dana donošenja konačne odluke u meritumu (ukoliko meritorna odluka bude ranije usvojena). 24. Komisija je 7. jula godine uputila dopis Komisiji za imovinske zahtjeve kojim je zatražila od Komisije za imovinske zahtjeve da dostavi interne, pojedinačne i opće akte, objavljene ili neobjavljene, koji su vezani za karakter te institucije, a naročito one koji se odnose na nadležnost i mandat Komisije za imovinske zahtjeve, akte kojima se reguliše radno pravni status osoba koje odlučuju po zahtjevima građana, način izbora/imenovanja tih članova, kao i akte kojima su pojedini članovi izabrani/imenovani, njihova odgovornost "prema unutra i vani", trajanje mandata, radno-pravni status nakon okončanja mandata članova Komisije za imovinske zahtjeve, hijerarhijski i drugi odnos sa institucijama koje imenuju/postavljaju članove Komisije za imovinske zahtjeve, itd. 25. Komisija za imovinske zahtjeve je 11. i 21. jula godine dostavila, kao svoj odgovor na dopis Komisije, Odluku o imenovanju Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih osoba i izbjeglica, Pravilnik o potvrđivanju stanarskih prava raseljenih osoba i izbjeglica i Pravilnik o uslovima i postupku za odlučivanje o zahtjevima za povrat nepokretne imovine, kao i informaciju da je "Komisija za imovinske zahtjeve raseljenih osoba i izbjeglica BiH [je] u skladu sa ostvarenim dogovorom sa predstavnicima međunarodne zajednice pokrenula postupak da Vijeće ministara BiH donese odluku da se svi neriješeni zahtjevi upute lokalnim stambenim organima na odlučivanje". Komisija za imovinske zahtjeve nije dostavila odgovore na ostala pitanja, postavljena u dopisu od 7. jula godine. 26. Podnosilac prijave je 13. jula godine dostavio svoj odgovor na pisana zapažanja Federacije Bosne i Hercegovine, te dostavio dodatne informacije relevantne za prijavu. 27. Tužena strana je 14. jula godine obavijestila Komisiju da je ispoštovala naloge iz Odluke o privremenoj mjeri i da Odjel za društvene djelatnosti gradske uprave Grada Mostara, u skladu sa Odlukom o privremenoj mjeri Komisije, od 6. jula godine, neće zakazivati deložaciju podnosioca prijave. 28. Komisija za imovinske zahtjeve je 11. augusta godine dostavila Odluku o imenovanju Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica. 29. Komisija za imovinske zahtjeve je 15. augusta godine dostavila dopis, kojim je obavijestila Komisiju da su njeni članovi stalno radno angažovani u različitim institucijama te da se "rad Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih osoba i izbjeglica može okarakterisati kao povremen i isti se odvija kroz održavanje sjednica na kojima se donose odluke". Institucije u kojima su zaposleni članovi Komisije za imovinske zahtjeve su: Ministarstvo pravde Bosne i Hercegovine, Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine, Federalno Ministarstvo prostornog uređenja i građenja, Ministarstvo za izbjegla i raseljena lica Republike Srpske i Općinsko pravobranilaštvo u Bugojnu. 30. Komisija je 24. augusta godine proslijedila tuženoj strani Bosni i Hercegovini prijavu podnosioca radi dostavljanja pisanih zapažanja. 4

5 31. Komisija do dana donošenja ove Odluke nije zaprimila pisana zapažanja tužene strane Bosne i Hercegovine. IV. RELEVANTNE ZAKONSKE ODREDBE 1. Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini Aneks 7, Sporazum o izbjeglicama i raseljenim osobama 32. Aneks 7 uz Opći okvirni sporazum, koji su potpisale Republika Bosna i Hercegovina, Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska, se bavi pitanjima izbjeglica i raseljenih osoba i u skladu s članom VII Aneksa 7 uspostavljena je Nezavisna komisija za raseljene osobe i izbjeglice, koja je kasnije promijenila naziv u Komisija za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih osoba. 2. Ustav Bosne i Hercegovine 33. Član III/5. Ustava Bosne I Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi: (a) Bosna i Hercegovina će preuzeti nadležnosti u onim stvarima u kojima se o tome postigne saglasnost entiteta; stvarima koje su predviđene u Aneksima 5-8 Općeg okvirnog sporazuma; ili koje su potrebne za očuvanje suvereniteta, teritorijalnog integriteta, političke nezavisnosti i međunarodnog subjektiviteta Bosne i Hercegovine, u skladu sa podjelom nadležnosti među institucijama Bosne i Hercegovine. Dodatne institucije mogu biti uspostavljene prema potrebi za vršenje ovih nadležnosti. [ ]. 3. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima 34. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) stupio je na snagu 4. aprila godine i potom je u više navrata dopunjavan i mijenjan ( Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02 i 29/03). Zakonom o prestanku primjene je ukinut raniji Zakon o napuštenim stanovima. 35. Prema Zakonu o prestanku primjene, nadležni organi vlasti ne mogu dalje donositi odluke kojima se stanovi proglašavaju napuštenim (član 1, stav 2). Svi upravni, sudski i drugi akti kojima je nosiocu stanarskog prava prestalo stanarsko pravo oglašavaju se ništavim (član 2, stav 1). Ipak, akti kojima je dodijeljen stan na privremeno korištenje ostaju na snazi dok se ne ponište u skladu sa Zakonom o prestanku primjene (član 2, stav 2). 36. Sva stanarska prava ili ugovori o korištenju koji su zaključeni od 1. aprila do 7. februara godine prestaju da važe (član 2, stav 3). Osoba koja koristi stan po osnovu poništenog stanarskog prava ili odluke o privremenom korištenju smatraće se privremenim korisnikom (član 2, stav 3). 37. Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim, ili član njegovog porodičnog domaćinstva, ima pravo na povrat stana u skladu sa Aneksom 7 uz Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini (član 3, stav 1. i 2). Raniji član 3a, st. 1. i 2, koji su bili na snazi između 4. jula godine i 1. jula godine, određivao je slijedeće: Izuzetno od odredbe člana 3. stav 1. i 2. ovog zakona, u vezi sa stanovima koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a koji su na raspolaganju Federalnog ministarstva odbrane, nosilac stanarskog prava ne smatra se izbjeglicom ako je 30. aprila godine bio u aktivnoj službi u SSNO u JNA (tj. nije bio penzionisan) i nije bio državljanin SR Bosne i Hercegovine prema 5

6 evidenciji državljana, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara ovom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra godine. Nosilac stanarskog prava na stan iz stava 1. ovog člana ne smatra se izbjeglicom ukoliko je poslije 14. decembra godine ostao u aktivnoj službi u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ili ako je stekao novo stanarsko pravo van teritorije Bosne i Hercegovine. 38. Član 3a, koji je stupio na snagu 1. jula godine, određuje sljedeće: Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona, stanovi koji su proglašeni napuštenim na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Federalno ministarstvo odbrane čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama izvan teritorija Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi oblik zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja izvan bivše SFRJ prije 14. decembra godine. Izbjeglicom se ne smatra niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nosilac stanarskog prava na stanove iz stava 1. ovog člana, koji je iz istoga stambenog fonda bivše JNA ili utemeljenih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo koje odgovara tom pravu. 39. Raniji član 14, koji je bio na snazi snazi između 4. aprila godine i 28. oktobra godine, određivao je sljedeće: Stranka na koju se odnosi odluka iz člana 7. ovog zakona može u svako vrijeme pokrenuti postupak pred Komisijom za imovinske zahtjeve raseljenih osoba i izbjeglica (Opći okvirni mirovni sporazum, Aneks VII, u daljem tekstu: Komisija). U slučaju da je takav postupak pokrenut, svi drugi postupci koji se vode pred nadležnim organima uključujući i postupak izvršenja odluke, prekinut će se do donošenja konačne odluke Komisije. Odluke Komisije su pravosnažne i obavezujuće. U pogledu određivanja prava i obaveza stranke iz stava 1. ovog člana, odluka Komisije ima istu snagu kao i odluka bilo kojeg nadležnog organa donesena u saglasnosti sa ovim zakonom. 40. Član 14, koji je stupio na snagu 18. oktobra godine, određivao je sljedeće: Stranka na koju se odnosi odluka iz člana 7. ovog zakona može u svako vrijeme pokrenuti postupak pred Komisijom za imovinske zahtjeve raseljenih osoba i izbjeglica (Opći okvirni mirovni sporazum, Aneks VII, u daljem tekstu: Komisija). U slučaju da je takav postupak pokrenut, svi drugi postupci koji se vode pred nadležnim organima uključujući i postupak izvršenja odluke, prekinut će se do donošenja konačne odluke Komisije, ali samo u slučajevima u kojima je predloženi organ odbacio ili odbio zahtjev podnosioca zahtjeva iz formalnih ili materijalnih razloga i u kojima je Imovinska komisija tražila obustavu. Odluke Komisije su pravosnažne i obavezujuće. 6

7 U pogledu određivanja prava i obaveza stranke iz stava 1. ovog člana, odluka Komisije ima istu snagu kao i odluka bilo kojeg nadležnog organa donesena u saglasnosti sa ovim zakonom. 41. Nakon izmjena od 28. decembra godine, član 14. glasi: Stranka na koju se odnosi odluka iz člana 7. ovog zakona može u svako vrijeme pokrenuti postupak pred Komisijom. U slučaju da je takav postupak pokrenut, svi drugi postupci koji se vode pred nadležnim organima uključujući i postupak izvršenja odluke, prekinut će se do donošenja konačne odluke Komisije, ali samo u slučajevima u kojima je predloženi organ odbacio ili odbio zahtjev podnosioca zahtjeva iz formalnih ili materijalnih razloga i u kojima je Imovinska komisija tražila obustavu. Odluke Komisije su pravosnažne i obavezujuće. U pogledu određivanja prava i obaveza stranke iz stava 1. ovog člana, odluka Komisije ima istu snagu kao i odluka bilo kojeg nadležnog organa donesena u saglasnosti sa ovim zakonom. 4. Zakon o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih osoba 42. Zakon o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih osoba (u daljem tekstu: Zakon o izvršenju) ( Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, br. 43/99, 51/00, 56/01, 27/02 i 24/03) reguliše izvršenje odluka CRPC-a. 43. Prema ovom Zakonu, ako je tražilac izvršenja podnio kod nadležnog organa uprave zahtjev za povrat u posjed iste imovine ili stana, u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ili Zakonom o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, te ukoliko to lice, naknadno, podnese odluku Komisije na izvršenje, nadležni organ uprave će spojiti postupke za izvršenje koji se odnose na obje odluke i donijeti zaključak o dozvoli izvršenja u skladu sa ovim članom (član 7, stav 6). 5. Sporazum između Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske o prenosu nadležnosti i nastavku finansiranja i rada Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica u skladu sa članom XVI Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini ( Službeni glasnik Bosne i Hercegovine br. 32/04 i 32/05) 44. Prema ovom Sporazumu, strane (Bosna i Hercegovina, Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska) su saglasne da će po zahtjevima za ponovno razmatranje odluke Komisije rješavati u skladu sa odredbama pravilnika CRPC-a, koje nisu u suprotnosti sa odredbama važećih zakona u Bosni i Hercegovine (član 3, stav 2). 45. Odluke Komisije donesene po zahtjevima za ponovno razmatranje će biti konačne i obavezujuće, na njih se neće moći uložiti žalba i imat će pravno dejstvo kod nadležnih organa kao i prethodne odluke Komisije (član 3, stav 4). 46. Nakon 31. decembra godine, Komisija će se sastojati od sedam članova. Vijeće ministara Bosne i Hercegovine će predložiti tri člana, a Vlada Republike Srpske i Vlada Federacije Bosne i Hercegovine će predložiti će predložiti po dva člana Komisije. Predsjedništvo Bosne i Hercegovine će temeljem tih prijedloga imenovati članove Komisije u roku od 15 dana od dana potpisivanja ovog Sporazuma (član 3, stav 6). 7

8 6. Odluka o imenovanju Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih osoba i izbjeglica 47. Predsjedništvo Bosne i Hercegovine je na svojoj sjednici, održanoj 13. oktobra godine, donijelo Odluku o imenovanju Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih osoba i izbjeglica. 48. Prema ovoj Odluci, mandat članova Komisije traje godinu dana od dana imenovanja. Ukoliko se ukaže potreba produženja mandata članovima Komisije, Predsjedništvo Bosne i Hercegovine donijet će posebnu odluku o produženju mandata (tačka IV). 49. Komisija će o svom radu podnositi izvještaj Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, Vijeću ministara i entitetskim vladama (tačka V). 7. Zakon o prenosu i rješavanju neriješenih zahtjeva za vraćanje u posjed stana na kojem postoji stanarsko pravo ili nekretnine u vlasništvu koji su podneseni Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Zakon prenosu nadležnosti CRPC)( "Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 6/04, 22/04 i 28/05) Član 1. Član 2. Član 3. Član 4. Ovim zakonom reguliše se prenos i rješavanje zahtjeva za vraćanje u posjed stana na kojem postoji stanarsko pravo i zahtjeva za vraćanje u posjed nekretnine u vlasništvu koji su podneseni Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljem tekstu: Komisija). Zahtjeve iz člana 1. ovog zakona Komisija prenosi opštinskoj, odnosno gradskoj službi za upravu nadležnoj za stambene poslove odnosno imovinsko-pravne poslove, ako zakonom kantona nije drugačije određeno (u daljem tekstu: nadležni organ). Zahtjevi iz člana 1. ovog zakona rješavaju se uporedo sa zahtjevima podnesenim nadležnom organu u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH", br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 43/99 i 56/01) odnosno Zakonom o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana ("Službene novine Federacije BiH", br. 11/98, 29/98, 27/99, 43/99, 37/01 i 56/01 ). Po prijemu zahtjeva iz člana 1. ovog zakona nadležni organ rješava zahtjeve prema hronološkom redu po kojem su primljeni od strane Komisije. Krajnji rok za rješavanje zahtjeva iz člana 1. ovog zakona je godine Zahtjev za vraćanje u posjed stana smatra se podnesenim u roku ukoliko je podnesen u skladu sa odredbom člana 5. Zakona o o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i to: - do godine za stanove koji su proglašeni napuštenim; - do godine za stanove iz člana 2. stav 5. i člana 18 b. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i člana 83 a. stav 4. Zakona o 8

9 preuzimanju Zakona o stambenim odnosima; odnosno ukoliko je podnesen u skladu sa Pravilnikom Komisije i to: - do godine za stanove koji su proglašeni napuštenim; - do godine za stanove iz alineje 2. ovog člana. V. ŽALBENI NAVODI 50. Podnosilac prijave se žali da mu tužena strana na nezakonit način onemogućava vraćanje u posjed njegovog predranog stana. Također, žali se na trajanje postupka odlučivanja o njegovom zahtjevu za povrat stana. VI. ODGOVOR FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE 51. U vezi sa činjenicama, Federacija Bosne i Hercegovine navodi je podnosilac prijave propustio da blagovremeno obavijesti Komisiju o činjenici da je Komisija za imovinske zahtjeve raseljenih osoba i izbjeglica 28. decembra godine donijela konačnu i obavezujuću odluku, broj: R / , kojom je usvojen zahtjev FMO-a i privremenog korisnika, odluka od 28. maja godine stavljena van snage, a zahtjev podnosioca prijave za povrat predmetnog stana je odbijen kao neosnovan. 52. Po pitanju prihvatljivosti, Federacija Bosne i Hercegovine u svojim zapažanjima navodi da je predmetna prijava preuranjena, jer je postupak po zahtjevu podnosioca prijave za ponovno razmatranje navedene odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih osoba i izbjeglica u toku. 53. U pogledu merituma prijave, Federacija Bosne i Hercegovine ističe da nije povrijedila prava podnosioca prijave i da je prijava u meritumu neosnovana. U prilog svojoj tvrdnji tužena strana navodi "[...] da je organ uprave tužene strane u razumnom roku donio odluke po zahtjevima podnositelja, te da je odlukom Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih osoba i izbjeglica broj: R /04 od godine stavljena van snage odluka CRPC-a broj: /1 od godine, tj. odbijen je zahtjev podnositelja za povrat u posjed predmetnog stana." VII. MIŠLJENJE KOMISIJE A. Prihvatljivost 54. Komisija podsjeća da je prijava podnesena Domu u skladu sa Sporazumom. S obzirom da Dom o njoj nije odlučio do 31. decembra godine, Komisija je, u skladu sa članom 2. Sporazuma iz septembra godine i članom 3. Sporazuma iz godine, nadležna da odlučuje o ovoj prijavi. Pri tome, Komisija će uzimati kriterije za prihvatljivost prijave sadržane u članu VIII(2) Sporazuma. Komisija, također, zapaža da se Pravila procedure kojima se uređuje njeno postupanje ne razlikuju, u dijelu koji je relevantan za predmet podnosioca prijave, od Pravila procedure Doma, izuzev u pogledu sastava Komisije. 55. U skladu sa članom VIII(2) Sporazuma, Komisija će odlučiti koje prijave će prihvatiti. Pri tome će Komisija uzeti u obzir sljedeće kriterije: (a) postoje li djelotvorni pravni lijekovi i da li je podnosilac prijave dokazao da ih je iscrpio, (b) da li je prijava u biti ista kao i stvar koju je Dom/Komisija već ispitao, ili je već podnesena u nekom drugom postupku, ili je već predmet međunarodne istrage ili rješenja. Komisija će, također, odbiti svaku žalbu koju bude smatrala nespojivom sa ovim Sporazumom, ili koja je očigledno neosnovana, ili predstavlja zloupotrebu prava žalbe (c). U skladu sa članom VIII(3) Sporazuma [Komisija] u bilo kojem trenutku svog postupka može obustaviti razmatranje neke žalbe, odbaciti je ili brisati iz razloga (a) što podnosilac prijave namjerava odustati od žalbe; (b) što je stvar već riješena; ili (c ) što iz bilo kojeg drugog razloga, koji utvrdi [Komisija], više nije opravdano nastaviti s razmatranjem žalbe; pod uvjetom da je takav rezultat u skladu s ciljem poštivanja ljudskih prava. 9

10 56. Komisija zapaža da podnosilac prijave upućuje svoju prijavu protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine. 1. Prihvatljivost prijave u dijelu upućenom protiv Bosne i Hercegovine 57. U skladu sa članom VIII(2) Sporazuma, [Komisija] će odlučiti koje prijave će prihvatiti [...] Pri tome će [Komisija] uzeti u obzir sljedeće kriterije: [...] (c) [Komisija] će također odbiti svaku žalbu koju bude smatrala nespojivom sa ovim Sporazumom, ili koja je očigledno neosnovana, ili predstavlja zloupotrebu prava žalbe. 58. Komisija zapaža da je, prije pokretanja postupaka pred domaćim organima uprave, podnosilac prijave pokrenuo postupak pred CRPC-om za vraćanje predmetnog stana u posjed. 59. CRPC je osnovana na osnovu Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Aneks 7). Aneksom 7 je propisano da će CRPC odlučivati o svakom potraživanju nepokretne imovine u Bosni i Hercegovini, kada ta imovina nije dobrovoljno prodata ili na drugi način prenesena od 1. aprila godine. Sistem povrata imovine po Aneksu 7 predstavlja drugi mogući način povrata imovine, pored mogućnosti podnošenja zahtjeva domaćim organima. Oba sistema su egzistirala paralelno i na dispoziciji svake stranke ležala je odluka da li će pokrenuti jedan ili drugi postupak radi povrata imovine ili, štaviše, oba u isto vrijeme. Međutim, u slučaju obostranog pokretanja postupaka, a u skladu sa članom 14. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u konačnoj verziji), svi drugi postupci koji se vode pred nadležnim organima, uključujući i postupak izvršenja odluke, morali su se prekinuti do donošenja konačne odluke Komisije. Izuzetak su činili slučajevi u kojima je predloženi organ odbacio ili odbio zahtjev podnosioca zahtjeva iz formalnih ili materijalnih razloga i u kojima je CRPC tražila obustavu. 60. Tumačeći ove odredbe, koje regulišu odnos između domaćeg i međunarodnog mehanizma povrata imovine, može se reći da su odluke CRPC-a imale veći autoritet, jer su, s jedne strane, konačne i obavezujuće, a s druge strane, bez prava domaćih upravnih organa ili sudova da ih preispituju ili ponište. Davanje prednosti jednom sistemu ralizacije zahtjeva za povrat imovine i izbjegavanje paralelnih postupaka je, s tačke gledišta principa pravne sigurnosti, u smislu člana 1/2. Ustava Bosne i Hercegovine, u potpunosti opravdano. 61. Međutim, razlika između odluka CRPC-a i domaćih organa je u činjenici nemogućnosti njenog preispitivanja od strane Komisije. U vezi s tim, Komisija podsjeća da je Dom u nekoliko navrata naveo da se tužena strana, u konkretnom slučaju Federacija Bosne i Hercegovine, ne može smatrati odgovornom za odluke CRPC-a (vidi Odluku o prihvatljivosti i meritumu, CH/01/7728, V.J. protiv Federacije Bosne i Hercegovine, od 31. marta godine). Dom je to objasnio na sljedeći način: 122. I na kraju, Dom nalazi da su se Strane potpisnice Aneksa 7, među njima i Federacija, složile da će CRPC samostalno donijeti svoja pravila i da neće postojati preispitivanje odluka CRPC-a od strane organa Federacije. Stoga, Dom nalazi da se tužena Strana prema Sporazumu ne može smatrati odgovornom za postupke kojima je CRPC donio svoje odluke. Takođe, tužena Strana se prema Sporazumu ne može smatrati odgovornom za propust da obezbjedi preispitivanje odluka CRPC-a od strane nezavisnog i nepristrasnog suda, jer je takvo preispitivanje isključeno Aneksom 7. U tom pogledu, žalbeni navod je nespojiv ratione personae sa Sporazumom. 62. Isti stav zauzela je i Komisija (vidi Odluku o prihvatljivosti, CH/00/5481, Tihomir Aleksić protiv Federacije Bosne i Hercegovine, od 6. juna godine). 63. Međutim, treba istaći da je 31. decembra godine CRPC prestala sa radom. Mnogi zahtjevi nisu procesuirani. Tako, u konkretnom slučaju, podnosilac prijave je dobio dopis CRPC-a, 10

11 broj R /1, od 12. decembra godine, kojim je obaviješten da je FMO podnio zahtjev za ponovno razmatranje odluke CRPC-a, kojom je potvrđeno stanarsko pravo podnosioca prijave. CRPC nije nikada donijela novu odluku. 64. Da ne bi došlo do pravne praznine ukidanjem CRPC-sistema, s jedne strane, a nerješavanjem svih podnijetih zahtjeva za preispitivanje već donesenih odluka CRPC-a, s druge strane, nadležnost za rješavanje zahtjeva za preispitivanje prvostepenih odluka CRPC-a prenesena je, u konkretnom slučaju, na Komisiiju za imovinske zahtjeve, a na osnovu Sporazuma između Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske o prenosu nadležnosti CRPC-a. Sporazum je potpisan 27. maja godine, kada je i stupio na snagu. Sporazumom je utvrđeno da je 31. decembar godine krajnji rok za rješavanje ovih zahtjeva. Sporazum je 13. maja godine izmijenjen tako što je rok za rješavanje zahtjeva pomjeren za 31. decembar godine. 65. Prema tome, prenosom nadležnosti na domaće organe, Bosna i Hercegovina, je postala odgovorna ratione termporis i ratione personae za postupanje po ovim zahtjevima nakon 27. maja godine. Međutim, postavlja se pitanje ko je preuzeo nadležnost za rješavanje predmeta koje bivši CRPC nije riješio: Bosna i Hercegovina ili Federacija Bosne i Hercegovine. Naime, od ovog pitanja zavisi i meritorna odgovornost za postupanje Komisije. 66. Komisija primjećuje da je Aneks 7 potpisan od strane sve tri strane entiteta i Bosne i Hercegovine (član XVIII Aneksa 7). S druge strane, član XVI Aneksa 7 je predvidio da će se nakon 31. decembra godine, odgovornost za finansiranje i rad Komisije [...] prenijeti na Vladu Bosne i Hercegovine osim ako se strane ne dogovore drugačije. U slučaju ovog drugog, Komisija će nastaviti da radi kako je gore navedeno. Prema tome, Aneks 7 je otvorio mogućnost da se ovo pitanje reguliše onako kako Država smatra shodnim i riješio je pitanje odgovornosti (Bosna i Hercegovina), ukoliko ona ne riješi ovo pitanje na drugi način. Sporazumom između Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske o prenosu nadležnosti i nastavku finansiranja i rada Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica u skladu sa članom XVI Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini riješeno je ovo pitanje. Naime, navedeni Sporazum, pozivajući se na član III/5. Ustava Bosne i Hercegovine, stipulisao je Bosnu i Hercegovinu kao odgovornu za rad Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (član 1. st. 1. i 2.). Iako nije tačno navedeno, prenos nadležnosti uslijedio je na osnovu tačke a) člana III/5, prvi dio rečenice prenos nadležnosti uz saglasnost entiteta i Države. Na osnovu člana 3. stava 5. Sporazuma, Država je dužna finansirati rad Komisije. Na osnovu člana 6. stava 3, Komisija će se sastojati od sedam članova. Vijeće ministara Bosne i Hercegovine će predložiti tri člana, a Vlada Republike Srpske i Vlada Federacije Bosne i Hercegovine će predložiti po dva člana Komisije. Predsjedništvo Bosne i Hercegovine će temeljem tih prijedloga imenovati članove Komisije u roku od 15 dana od dana potpisivanja ovog Sporazuma. 67. Prema tome, Komisija zaključuje da je predmetna prijava prihvatljiva ratione personae u pogledu Bosne i Hercegovine. 68. Što se tiče same pravne osnove za odlučivanje državnog organa povodom zahtjeva za povrat imovine, Komisija zaključuje da ni Aneks 7, niti drugi pravni akti, ne nameću Državi daljnju obavezu u pogledu donošenja određenih zakona ili sličnih pravnih akata, jer prenos nadležnosti sa međunarodnog tijela na domaće odnosio se samo na prenos u institucionalnom smislu. Prema tome, Komisija za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica dužna je poštovati Aneks 7, što ne isključuje primjenu zakona na nižem administrativnom nivou, koji su u skladu sa ovim Aneksom (prije svega, misli se na Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo). 69. U pogledu iscrpljivanja pravnih lijekova, prijava ispunjava kriterije Komisije. Naime, Komisija je svjesna da je u pobijanoj odluci (tačka 5) i navedeno da podnosilac prijave ima pravo u roku od 60 dana od dana prijema odluke, dostavom novih dokaza ili navoda o novim dokazima koje CRPC nije razmatrala, a koji mogu bitno utjecati na odluku CRPC-a, da podnese zahtjev za 11

12 ponovno razmatranje odluke. Međutim, ovaj pravni lijek ne omogućava podnosiocu prijave, bez da dostavi nove dokaze ili navode o novim dokazima koje CRPC nije razmatrala, preispitivanje pravne i činjenične ispravnosti donesene odluke. Prema tome, ovakav pravni lijek ima veliku sličnost sa zahtjevima za ponavljanje postupka (vidi, na primjer, član 235. stav 1. tačka 6. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ili član 42. stav 1. tačka 1. Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine). Prema sudskoj praksi organa Evropske konvencije, kao i praksi Doma, koju preuzima Komisija (vidi predmet broj CH/98/1366, V.Č, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 7. marta godine, tačka 59, Odluke o prihvatljivosti i meritumu januar juni godine ), zahtjevi za ponavljanje postupka ne mogu se smatrati djelotvornim pravnim lijekom, osim ukoliko se isti nije pokazao uspješnim i nije rezultirao ponavljanjem postupka. Ovakav stav zauzeo je i Ustavni sud Bosne i Hercegovine (vidi odluke AP 532/04, od 23. jula godine, sa uputom na daljnju jurisprudenciju bivše Evropske komisije za ljudska prava; AP 343/04, od 29. septembra godine, tačka 6. i dalje; AP 193/04, od 29. septembra godine, tačka 6). U predmetnom slučaju nema odluke o ponavljanju postupka. Osim toga, podnosilac prijave nema daljnji pravni lijek na raspolaganju. 70. Prema tome, Komisija zaključuje da je podnosilac prijave iscrpio sve pravne lijekove moguće po zakonima Dražave. 71. Osim toga, prijava ispunjava i ostale kriterije prihvatljivosti. 72. Zbog toga, Komisija proglašava ovaj dio prijave prihvatljivim protiv Bosne i Hercegovine. 2. Prihvatljivost prijava u dijelu upućenom protiv Federacije Bosne i Hercegovine 73. S obzirom na zaključke iz tačke A.1, Komisija zaključuje da Federacija Bosne i Hercegovine nije odgovorna ratione personae za odluku Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica. 74. Međutim, podnosilac prijave je istovremeno vodio i postupak za povrat stana pred organima uprave Federacije Bosne i Hercegovine. Podnosilac prijave tvrdi da nema mogućnost da dođe do konačnog meritornog odlučenja povodom povrata svoga predratnog stana, da postupci traju van razumnog roka, te da mu nije omogućen djelotvoran pravni lijek, uzimajući u obzir cjelokupnu situaciju. 75. Federacija Bosne i Hercegovine ne navodi da podnosilac prijave nije iscrpio djelotvorne pravne lijekove u postupku vraćanja u posjed predmetnog stana pred domaćim organima nadležnim za odlučivanje po zahtjevu podnosioca prijave za vraćanje predmetnog stana u posjed. Međutim, Komisija će ispitati prijavu u odnosu na ovaj kriterij i u dijelu koji se odnosi na postupak pred upravnim organima Federacije Bosne i Hercegovine. 76. Komisija ponavlja da se pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova mora fleksibilno primjenjivati i podnosiocima prijava se moraju uzeti u obzir posebne okolnosti, ako one postoje (vidi odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, U 22/00, od 22. i 23. juna godine, tačka 20, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 25/01). Komisija naglašava da Aneks 7 uz Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, s obzirom na svoje ciljeve i zadatke, podrazumijeva obavezu nadležnih državnih organa da uspostave sistem i procedure, koji bi zadovoljili hitnost rješavanja svih predmeta koji se tiču povrata imovine i ljudi. Prema tome, hitno postupanje kod povrata, bez obzira što sami postupci, pozitivno-pravnim propisima, nisu definisani kao takvi, može se posmatrati kao takve posebne okolnosti, na koje je ukazivao Ustavni sud Bosne i Hercegovine. Komisija zapaža da je podnosilac prijave pokrenuo upravni postupak tokom godine. Od tada je prošlo 6-7 godina, a postupci vraćanja u prijavama nisu meritorno okončani. Komisija naglašava da upravni postupak funkcioniše po načelu efikasnosti (član 6. Zakona o upravnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, br. 2/98 i 48/99). Prvostepeni postupak, prema članu 216. stavu 1. navedenog Zakona, traje 60 dana, dok drugostepeni postupak, prema članu 244, 12

13 traje 30 dana. Uzimajući u obzir čak i mogućnost vođenja upravnog spora, navedeni rokovi i stvarne dužine postupaka nisu u razumnom odnosu. 77. Dovodeći u vezu prethodne tačke ove Odluke sa činjenicom da podnosilac prijave smatra da mu je povrijeđeno pravo pristupa sudu, zbog nemogućnosti da dođe do konačne odluke, Komisija zaključuje da podnosilac prijave nema izgleda za okončanje postupaka u nastavku postupka povrata stana u posjed pred organima Federacije Bosne i Hercegovine. Ovakav stav je, štaviše, opravdan činjenicom da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo podnosiocima da se žale zbog predugog trajanja postupka ili pristupa sudu (vidi, odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, AP 769/04, od 30. novembra godine, tačka 31, sa uputom na daljnju praksu Evropskog suda za ljudska prava). 78. Zbog toga, Komisija proglašava ovaj dio prijave prihvatljivim protiv Federacije Bosne i Hercegovine A.1. Zaključak u pogledu prihvatiljivosti 79. Komisija proglašava prijavu, u dijelu koji se odnosi na odluku Komisije za imovinska pitanja, prihvatljivom protiv Bosne i Hercegovine. 80. Komisija proglašava prijavu, u dijelu koji se odnosi na zahtjev na povrat stana u posjed u upravnom postupku i upravnom sporu pred organima Federacije Bosne i Hercegovine prihvatljivom protiv Federacije Bosne i Hercegovine. B. Meritum 81. Prema članu XI Sporazuma, Komisija mora obraditi pitanje da li utvrđene činjenice otkrivaju da je tužena strana prekršila svoje obaveze iz Sporazuma. Kao što je već naglašeno, prema članu I Sporazuma, strane su obavezne osigurati svim licima pod svojom nadležnošću najviši stepen međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda, uključujući prava i slobode predviđene Evropskom konvencijom i drugim sporazumima nabrojanim u Dodatku Sporazuma. 82. Komisija zaključuje da predmetna prijava mora biti ispitana u pogledu člana 6. stava 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. B.1. Član 6. Evropske konvencije u vezi sa odlukom Komisije za imovinske zahtjeve 83. Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. 84. Nema sumnje, što je potvrđeno kroz dugogodišnju praksu Doma i Komisije, da se predmetni slučaj tiče prava na povrat imovine, znači građanskog prava u smislu člana 6. stava 1. Evropske konvencije. 85. Član 6. stav 1. Evropske konvencije, pri odlučivanju o nečijim građanskim pravima, garantuje pravo na pristup sudu i pravo na nezavisan sud. 86. Da bi se raspravljalo pitanje prava na pristup sudu, Komisija mora ponoviti šta znači sud u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prije svega, član 6. Evropske konvencije upotrebljava izraz tribunal. U okviru ovog pojma, obuhvaćena su sva tijela, bez obzira da li se radi o sudu ili sličnom organu, ako ispunjavaju standarde koji su propisani članom 6. Ti standardi, prije svega, 13

14 podrazumijevaju da tribunal sudi na osnovu zakona i zakonom propisane procedure (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Belilos protiv Švicarske, od 29. aprila godine, Serija A, broj 132, stav 64). U materijalno-pravnom smislu, tribunal je okarakterisan kroz njegovu fukciju donošenja odluka i stvaranja sudske prakse, tj. funkcije da u okviru svojih nadležnosti, na osnovu principa pravne države i u zakonom propisanom postupku, riješi određeni građanski zahtjev. Pri tome, nije bitno ako sud, u isto vrijeme, obavlja i druge funkcije, kao, na primjer, izvršenje odluka, poslove sudske uprave i sl. (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Benthem protiv Holandije, od 23. oktobra godine, Serija A, broj 97, stav 40). Konačno, prema stavu 1. člana 6. Evropske konvencije, odluku, na koju se taj član odnosi mora donijeti nezavisan i nepristran tribunal, uspostavljen prema zakonu. Pridjevi nezavisan i nepristran izrazi su za dva različita koncepta. Pojam nezavisnost odnosi se na vezu između sudije i tijela vlasti, dok nepristranost mora postojati u odnosu prema stranama u sporu (vidi odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, U 47/03, od 15. juna godine, tačka 23, sa uputom na daljnju praksu organa Evropske konvencije). Termin nezavisan znači nezavisan od izvršnih organa i od strana u postupku (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Ringeisen protiv Austrije, od 16. jula godine, Serija A, broj 13, tačka 95). Komisija, nadalje, ističe da je u razmatranju da li je organ nezavisan, Evropski sud za ljudska prava uzimao u obzir način imenovanja njegovih članova, trajanje njihovog mandata, davanje garancija protiv vanjskog pritiska, te pitanje da li organ ostavlja utisak nezavisnosti. Štaviše, nije nužno da upravni i izvršni organi budu isključeni od imenovanja članova tribunala, međutim, u tom slučaju mora postojati jasan dokaz da su izabrani članovi neovisni od onih koji ih izabiraju (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Campbell i Fell protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 28. juna 1984, Serija A, broj 80, tač. 78. i 79). U predmetu Sramek protiv Austrije, Evropski sud za ljudska prava je utvrdio da se samom činjenicom da izvršni organ imenuje članove suda ne krši Evropske konvencija, ukoliko su imenovani u ličnom svojstvu i ukoliko zakon zabranjuje izvršnoj vlasti da im daje instrukcije u pogledu vršenja njihove dužnosti (presuda od 22. oktobra godine, Serija A, broj 84, tačka 37). 87. Međutim, pitanje sudske organizacije, je pitanje autonomne diskrecije nadležne vlasti. Naime, odlučivanje o građanskim zahtjevima ne mora biti uvijek, u prvom ili drugom stepenu, povjereno tribunalu u smislu člana 6. Evropske konvencije. Naime, odlučivanje se može vršiti i od strane upravnih organa. Međutim, u tom slučaju, postupak odlučivanja mora, barem u jednoj instanci, imati karakter sudskog postupka pred tribunalom, u smislu člana 6. Evropske konvencije. To, dalje, znači da postupak mora biti okončan, u slučaju spora oko faktičkih ili pravnih pitanja, pred nezavisnim i nepristranim organom, koji bi dao konačno mišljenje u vezi sa građanskim zahtjevom. Pored toga, tribunal ne smije biti vezan utvrđenim činjenicama upravnog organa, već mora imati mogućnost da sam preispita činjenice relevantne za svaki pojedini slučaj (vidi mutatis mutandis Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, U 19/00 od 4. maja godine, tačka 23, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 27/01; predmete Evropskog suda za ljudska prava, Iatridis protiv Grčke, od 25. marta godine, stav 58, Izvještaji o presudama i odlukama 1999-II; Hentrich protiv Francuske, od 22. septembra godine, Serija A, broj 296-A, stav 42). 88. Kada postoji tribunal za određeni građanski zahtjev, mora se garantovati pravo na pristup tom tribunalu/sudu. Pravo na pristup sudu je elemenat inherentan pravu iskazanom u članu 6. stavu 1. Evropske konvencije (vidi odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, U 3/99, od 17. marta godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 21/00). Pravo na pristup sudu iz člana 6. stava 1. Evropske konvencije podrazumijeva, prije svega, široke proceduralne garancije i zahtjev za hitni i javni postupak (odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, U 107/03, od 19. novembra godine, tač. 7. i 21). Pravo pristupa sudu ne znači samo formalni pristup sudu, već efikasan pristup sudu. Da bi nadležni organ bio efikasan, on mora obavljati svoju funkciju na zakonit način. Obaveza obezbjeđivanja efikasnog prava na pristup nadležnim organima spada u kategoriju dužnosti, tj. pozitivne obaveze države (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Airey protiv Irske, od 9. oktobra godine, Serija A, broj 32, stav 25). U konkretnom slučaju, Bosna i Hercegovina kao tužena strana je obezbijedila pravo pristupa sudu. 14

15 89. U konkretnom slučaju članove Komisije za imovinske zahtjeve imenuje Predsjedništvo Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Predsjedništvo BiH), a na prijedlog vlada entiteta i Vijeća ministara Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Vijeće ministara). Ovi organi predstavljaju organe izvršne vlasti, kako na nivou države, tako i na nivou entiteta. U skladu sa odlukom o imenovanju članova Komisije za imovinske zahtjeve, mandat njenih članova traje godinu dana od dana imenovanja, a ukoliko se ukaže potreba produženja mandata članovima Komisije, Predsjedništvo Bosne i Hercegovine donijet će posebnu odluku o produženju mandata. Komisija će o svom radu podnositi izvještaj Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, Vijeću ministara i entitetskim vladama. Članovi Komisije za imovinske zahtjeve su istovremeno uposlenici državnih i entitskih ministarstava koja se na direktan ili indirektan način bave stambenom problematikom, a njihov rad u Komisiji za imovinske zahtjeve, kako je to navedeno u njenom dopisu od 16. augusta godine, se može okarakterisati kao povremeni rad. Osim toga, u konkretnom slučaju, ne postoji nijedan akt kojim bi se precizno definisao nezavisan položaj članova Komisije za imovinske zahtjeve. 90. Prema tome, Komisija zaključuje da se Komisija za imovinske zahtjeve ne može okarakterisati kao tribunal u smislu člana 6. Evrospke konvencije. Ovu Komisiju izabira izvršni organ i odgovorna je izvršnom organu Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, Vijeću ministara i entitetskim vladama. Na zavisnost ovog organa utiče i činjenica da iste osobe istovremeno imaju svojstvo državnih službenika u drugim državnim organima i svojstvo člana Komisije za imovinske zahtjeve. Prema navodima predsjednice same Komisije, njihov rad je privremen, što, također, podriva neovisnost članova te Komisije. 91. Kod ovakve situacije, Komsija ocjenjuje da se Komisija za imovinske zahtjeve može okarakterisati kao upravni organ. U tom slučaju, a u skladu sa obrazloženjem iz tačke 86. ove Odluke, podnosilac prijave bi morao imati mogućnost prava na pristup barem jednoj instanci koja ispunjava ove kriterije. Međutim, Komisija zaključuje da ovakav pravni lijek nije dostupan po zakonskoj regulativi Države. 92. Komisija, zbog svega navedenog, zaključuje da je Bosna i Hercegovina prekršila pravo podnosioca prijave prema članu 6. stavu 1. Evropske konvencije, zbog toga što mu nije omogućila pravo na nezavisan sud. B.2 Član 6. Evropske konvencije u vezi sa postupcima pred upravnim organima Federacije Bosne i Hercegovine 93. Podnosilac prijave se žali u vezi sa pravom djelotvornog pristupa sudu, jer dužina trajanja postupaka vraćanja njegovog stana u posjed nije razumna i onemogućava ga da dođe do konačne odluke povodom njegovog zahtjeva. 94. Nema sumnje, što je potvrđeno dugogodišnjom praksom sudskih organa u Bosni i Hercegovini, da je pravo pristupa sudu elemenat inherentan pravu iskazanom u članu 6. stavu 1. Evropske konvencije (vidi odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, U 3/99, od 17. marta godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 21/00). Pravo na pristup sudu iz člana 6. stava 1. Evropske konvencije podrazumijeva, prije svega, široke proceduralne garancije i zahtjev za hitni i javni postupak (neobjavljena odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, U 107/03, od 19. novembra godine, tač. 7. i 21). Pravo pristupa sudu ne znači samo formalni pristup sudu, već efikasan pristup sudu. Da bi nadležni organ bio efikasan, on mora obavljati svoju funkciju na zakonit i djelotvoran način. Obaveza obezbjeđivanja efikasnog prava na pristup nadležnim organima spada u kategoriju dužnosti, tj. pozitivne obaveze države (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Airey protiv Irske, od 9. oktobra godine, Serija A, broj 32, stav 25). 95. Komisija napominje da ima zadatak, u skladu sa članom I Sporazuma, da osigura najviši stepen zaštite ljudskih prava i sloboda. S druge strane, pravo povratka imovine i lica, u smislu Aneksa 7 uz Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, mora da bude jedan od prioriteta u Bosni i Hercegovini. U vezi s tim, Aneks 7 zahtijeva da se član 6. Evropske konvencije i član 1. 15