Amalija Jurin IMPLEMENTACIJA SUSTAVA UPRAVLJANJA OPERATIVNIM RIZIKOM NA PRIMJERU ZAGREBAČKE BANKE D.D.

Transcription

1 SVEUČILIŠTE U RIJECI EKONOMSKI FAKULTET Amalija Jurin IMPLEMENTACIJA SUSTAVA UPRAVLJANJA OPERATIVNIM RIZIKOM NA PRIMJERU ZAGREBAČKE BANKE D.D. DIPLOMSKI RAD Rijeka, 2013.

2 SVEUČILIŠTE U RIJECI EKONOMSKI FAKULTET IMPLEMENTACIJA SUSTAVA UPRAVLJANJA OPERATIVNIM RIZIKOM NA PRIMJERU ZAGREBAČKE BANKE D.D. DIPLOMSKI RAD Predmet: Poslovna politika banaka Mentor: prof. dr. sc. Antun Jurman Student: Amalija Jurn Studijski smjer: Financije i bankarstvo JMBAG: Rijeka,

3 KAZALO 1. UVOD PROBLEM, PREDMET I OBJEKT ISTRAŽIVANJA RADNA HIPOTEZA SVRHA I CLJEVI ISTRAŽIVANJA ZNANSTVENE METODE STRUKTURA RADA POJAM I VRSTE RIZIKA POJMOVNO ODREĐENJE RIZIKA VJEROJATNOST, RIZIK I NEIZVJESNOT RIZICI U POSLOVANJU BANKE Financijski rizici Poslovni rizici Operativni rizici Rizik događaja SUSTAV UPRAVLJANJA RIZICIMA U BANKAMA Strategija preuzimanja i upravljanja rizicima Proces upravljanja rizicima u banci ADMINISTRATIVNI PRISTUP UPRAVLJANJA RIZICIMA Sustav informiranja u bankama Poslovna politika banaka OPERATIVNI RIZIK U BANKAMA POJMOVNO ODREĐENJE OPERATIVNOG RIZIKA IZVORI OPERATIVNOG RIZIKA USTROJSTVO SUSTAVA UPRAVLJANJA OPERATIVNIM RIZIKOM UPRAVLJANJE OPERATIVNIM RIZIKOM Procjena i identifikacija operativnog rizika Analiza i mjerenje operativnog rizika Upravljanje i praćenje operativnog rizika Kontrola operativnog rizika REGULATORNI OKVIR ZA UPRAVLJANJE OPERATIVNIM RIZIKOM.. 34

4 Osnovne postavke i struktura Basela II Minimalni kapitalni zahtjev za operativni rizik Metodologija obavljanja validacije naprednog pristupa za izračun kapitalnog zahtjeva za operativni rizik Implementacija regulative Basel III E BANKARSTVO Rizici povezani s e bankarstvom Operativni rizik u e bankarstvu UPRAVLJANJE OPERATIVNIM RIZIKOM NA PRIMJERU ZAGREBAČKE BANKE OPĆENITO O ZAGREBAČKOJ BANCI SUSTAV I POLITIKA UPRAVLJANJA RIZICIMA UPRAVLJANJE OPERATIVNIM RIZIKOM U ZAGREBAČKOJ BANCI Uprava Banke i visoko rukovodstvo Odbor za upravljanje operativnim rizikom Prikupljanje i evidentiranje događaja operativnog rizika Sustav kontrole operativnog rizika Sustav izvještavanja o operativnom riziku KAPITALNI ZAHTJEV ZA POKRIĆE OPERATIVNOG RIZIKA ZAKLJUČAK LITERATURA POPIS TABLICA POPIS SHEMA POPIS GRAFOVA POPIS SLIKA... 93

5 1. UVOD U okviru ovog dijela rada potrebno je posebnu pozornost posvetiti ovim tematskim jedinicama: 1) Problem, predmet i objekt istraživanja, 2) Radna hipoteza, 3) Svrha i ciljevi istraživanja, 4) Znanstvene metode i 5) Struktura rada PROBLEM, PREDMET I OBJEKT ISTRAŽIVANJA Svaka banka se u svom poslovanju susreće s različitim vrstama rizika iz kojih mogu proizaći negativni efekti na poslovanje banke. Globalizacija financijskih usluga, zajedno s rastućom razinom financijske tehnologije, čine aktivnosti banaka, a time i razinu rizika sve složenijima. Razvoj bankarskih poslova sve više uvjetuje da pored kreditnog i tržišnog rizika na značaju dobivaju i neki drugi rizici, osobito operativni. Iako operativni rizik postoji od samih začetaka bankovnog poslovanja, nije mu se oduvijek pridavala osobita važnost, niti je postojao zahtjev za odgovarajućim mjerenjem ove vrste rizika od strane banaka. No, određene karakteristike suvremenog načina poslovanja kao što su automatizacija poslovanja, e-bankarstvo, novi sofisticirani bankarski proizvodi, globalizacija bankovne industrije uvjetovale su i ozbiljnije bavljenje operativnim rizikom. U okviru ovakvog razmišljanja postavljen je problem istraživanja važnost upravljanja operativnim rizikom u bankama. Polazeći od navedenog problema istraživanja, definira se predmet istraživanja istraživanje i teorijska obrada upravljanja operativnim rizikom u bankama, u kojima operativni rizik dovodi u pitanje različite bankarske poslove, naplatu ili u krajnjem slučaju promjenu koja utječe na povećanje neizvjesnosti poslovanja banaka. Iz tako definiranog problema i predmeta istraživanja slijedi objekt istraživanja upravljanje i implementacija sustava upravljanje operativnim rizikom na primjeru Zagrebačke banke, Unicredit group. 1

6 1.2. RADNA HIPOTEZA S obzirom na problem i predmet istraživanja, temeljna radna hipoteza glasi prilikom određivanja strategije poslovanja banka mora identificirati, mjeriti i kontrolirati izloženost operativnom riziku, tj. mora uspostaviti održiv i siguran sustav upravljanja operativnim rizikom kako bi smanjila negativne efekte na svoje poslovanje. Zaštita od rizika imperativ je poslovanja, banka mora pronaći takve načine i oblike zaštite od rizika koje najbolje odgovaraju njezinom poslovanju. Upravljanje operativnim rizikom kod banaka je složen mehanizam u kojem se kombiniraju mjere interne politike upravljanja rizicima banaka SVRHA I CLJEVI ISTRAŽIVANJA Osnovna svrha i ciljevi istraživanja proizlaze iz predmeta istraživanja. Osnovna svrha je ukazati na sve veću važnost upravljanja operativnim rizikom i njegov veliki utjecaj na iznos gubitak jer u novije vrijeme, sve više se smatra da je operativni rizik drugi po značaju u bankarskom poslovanju, iza kreditnog. Cilj istraživanja je opis, odnosno prikaz suvremenih procesa upravljanja operativnim rizikom, opis činioca strukture procesa upravljanja rizicima u bankarstvu i opis svih kvantitativnih i kvalitativnih svojstva upravljanja operativnim rizikom u bankarstvu. Rezultati istraživanja trebaju ukazati na otvorena pitanja utvrđivanja potrebnog upravljanja operativnim rizikom ZNANSTVENE METODE U izradi ovog diplomskog rada korištene su u odgovarajućim kombinacijama slijedeće znanstvene metode: metoda analize i sinteze, metoda klasifikacije, deskriptivna metoda, metoda generalizacije i specijalizacije, metoda dokazivanja, statistička metoda, 2

7 metoda uzorka, matematička metoda, induktivno deduktivna metoda, povijesna metoda i metoda kompilacije STRUKTURA RADA Polazeći od temeljnog problema istraživanja i definiranog cilja, rezultati istraživanja su primjereno sintetizirani u pet međusobno povezanih dijelova, vodeći računa o njihovoj kompleksnosti i važnosti. U prvom dijelu, Uvodu definirani su problem i predmet istraživanja te je postavljena radna hipoteza, a zatim je obrazložena struktura rada i znanstvene metode koje su se koristile pri izradi rada. Naslov drugog dijela je Pojam i vrste rizika, u kojem je definirano opće pojmovno određenje rizika i navedeni su rizici s kojima se banka svakodnevno susreće u svom poslovanju. Također opisan je sustav upravljanja rizicima koji svaka banka mora uspostaviti, a da bude primjeren vrsti, opsegu i složenosti poslovanja. Operativni rizik u bankama naslov je trećeg dijela rada. U ovom dijelu detaljno je objašnjen operativni rizik, izvori operativnog rizika, kao i sam proces upravljanja koji ukazuje na važnost i preciznost definiranja pojma operativnog rizika. Navedene su faze upravljanja operativnim rizikom i svaka od tih faza je posebno objašnjena. Stavljan je naglasak na Baselske standarde koji su propisani od strane Baselskog komiteta za superviziju banaka i kojih su se banke dužne pridržavati. Također su objašnjeni i navedeni pristupi za kvantifikaciju izloženosti banke operativnom riziku. Četvrti dio ima naslov Upravljanje operativnim rizikom na primjeru Zagrebačke banke. U skladu s naslovom, u ovom dijelu opisuje se upravljanje operativnim rizikom na konkretnom primjeru. Opisana je organizacijska struktura banke, dani su opći podatci o poslovanju banke, stavlja se naglasak na način prikupljanja podataka i evidentiranje događaja operativnog rizika, kao i određivanje i iznos kapitalnog zahtjeva za operativni rizik. U posljednjem petom dijelu diplomskog rada, Zaključku, na sustavan i koncizan način dana je sinteza svih spoznaja i činjenica proizašlih tokom istraživanja. 3

8 Na kraju diplomskog rada nalazi se popis literature i svih ilustracija u radu. 2. POJAM I VRSTE RIZIKA Opće pojmovno određenje termina rizik varira kako sa povijesnog aspekta tako i sa aspekta različitih oblasti ljudske djelatnosti. Pojam, kao i sam termin rizika u vrijeme religioznog odnosa čovječanstva prema prirodi i prema društvenim događajima nije ni postojao. U tadašnjoj zapadnoj i centralnoj Europi najbliže pojmu rizika su bili izrazi dobra ili loša sreća. Zahvaljujući napuštanju dogmatičnih religioznih stega i razvojem naučnog i kritičkog stava čovječanstva prema prirodi, uzročno posljedičnim vezama i odnosima u njoj, pojam loše i dobre sreće je odbačen. Etimologija pojma rizik je vrlo interesantna. Pojam rizik se može pratiti kroz povijest sve do stare Grčke, gdje se rizik pojavljuje sa značenjem korijen ili kamen. Termin rizik se u izvornom značenju prvi put koristi u Homerovom epu Odiseja, označavajući plovidbu po nepoznatim vodama, odnosno označavajući teškoću koja se pokušava izbjeći na moru. Pretpostavlja da je u tadašnjem svijetu najveću neizvjesnost predstavljala daleka plovidba po ne mapiranim morima. Tako je i sam termin preko španjolskih i portugalskih moreplovaca usvojen i u centralnim i zapadnoeuropskim područjima i kulturama razvijajući se zajedno sa općim društvenim, kulturnim i naučnim napretkom POJMOVNO ODREĐENJE RIZIKA Površno bi bilo za reći da pojam rizika ima samo jedno značenje. Kada netko kaže da postoji rizik u određenoj situaciji, slušatelj razumije što to znači; da u danoj situaciji postoji neizvjesnost glede ishoda i vjerojatnost da ishod bude nepovoljan. To intuitivno, značenje rizika koje podrazumijeva neznanje o budućim događajima, dovoljno je u svakodnevnom razgovoru, ali je potrebna preciznija definicija. Rizik predstavlja određenu nesigurnost, opasnost, neizvjesnost, gubitak, stavljanje na kocku, neki budući neizvjestan i slučajan događaj koji može imati neželjene posljedice (Vukičević, Odobašić, 2012, p. 22). 4

9 Općenito, rizik je stanje u kojem postoji mogućnost negativnog odstupanja od poželjnog ishoda kojeg očekujemo ili mu se nadamo. Da bi rizik postojao on mora biti moguć, neizvjestan, slučajan i mora izazivati ekonomsku štetu. Pojam rizika se mijenja i varira u zavisnosti od segmenta ljudskog života i djelatnosti, te se kao takav različito i definira i vrednuje. Prema internacionalnom standardu ISO 31000: 2009 rizik je definiran kao efekt neizvjesnosti na ciljeve. Ta definicija uključuje i pozitivan i negativan utjecaj na ostvarenje postavljenih ciljeva. S druge strane, sa vremenskog aspekta postoji i definicija koja kaže da rizik predstavlja probleme u budućnosti koji se mogu izbjeći ili ublažiti za razliku od sadašnjih na koje se odmah mora odgovoriti (Technical standard risk Taxonomy, 2009, p. 2). U informatičkim znanostima faktor rizika se odnosi na vjerojatnost neizvjesnih događaja i definiran je kao moguća frekvencija i moguća magnituda budućeg gubitka (Jones, 2006, p. 8). Dakle definicija rizika u direktnom je odnosu i u zavisnosti je od grane ljudske djelatnosti. Suvremena teorija u najširem smislu definiranja rizika, nalazi na to da pojam rizika uvijek sadrži dva osnovna elementa: izloženost i neizvjesnost VJEROJATNOST, RIZIK I NEIZVJESNOT Sve poslovne odluke se donose u uvjetima neizvjesnosti i rizika. Izvjesnost se odnosi na stanje u kojem postoji samo jedan mogući ishod neke odluke i u kojem se taj ishod točno zna (Salvatore, 1994, p. 542). Rizik se odnosi na stanje u kojem odluka ima više od jednog mogućeg ishoda i u kojem je vjerojatnost svakog specifičnog rizika poznata ili se može ocijeniti (Salvatore, 1994, p. 543). Za ocjenu veličine rizika važna je vjerojatnost nastupa nekog događaja ili slučaja. Vjerojatnost svakog od ishoda može se ocijeniti iz ranijeg iskustva ili iz studije tržišta, odnosno različitih tehnika procjene rizika. Što je veća varijabilnost ishoda, veći se rizik pridružuje odluci ili djelovanju. Utjecaj rizika jednak je umnošku vjerojatnosti i posljedice koje to nastupanje može imati. Rizik neke odluke ili strategije je manji što je distribucija vjerojatnosti manje raspršena. Teži se zapravo kontinuiranoj distribuciji vjerojatnosti s beskonačnim brojem ishoda tako da je vjerojatnost događaja svakog 5

10 ishoda jednaka nuli. Gustoća ili stupanj raspršenosti mjeri se pomoću standardne devijacije. Postoji objektivni i subjektivni aspekt vjerojatnosti. Objektivna vjerojatnost je relativna frekvencija nekog događaja, koja se temelji na pretpostavci o velikom broju promatranih slučajeva i nepromijenjenim ostalim uvjetima (Andrijašević, Petranović, 1999, p. 21). Subjektivna vjerojatnost je osobna procjena vjerojatnosti nastupa nakon događanja. Ovisi o karakteristikama osobe koja prosuđuje rizičnost: o njezinoj dobi, spolu, iskustvu, stupnju inteligencije i sl. Vjerojatnost nije moguće poistovjetiti s objektivnim rizikom. Vjerojatnost je relativna frekvencija određenoga štetnog događaja a objektivni rizik je relativno odstupanje stvarne od očekivane štete. Budući da se izraz neizvjesnost često koristi u vezi s rizikom (ponekad čak i kao sinonim), potrebno je objasniti vezu između pojmova rizik i neizvjesnost. Najučestalije poimanje neizvjesnosti odnosi se na stav koji karakterizira dvojbenost, temeljen na nedostatku znanja o tome što će se ili što se neće dogoditi u budućnosti. To je pojam suprotan pojmu izvjesnost, što je uvjerenje ili sigurnost o određenoj situaciji. Neizvjesnost je slučaj kada neka odluka ima više od jednog mogućeg ishoda i u kojem je vjerojatnost ishoda nepoznata (Salvatore, 1994, p. 543). To može biti zbog nedostataka informacija iz prošlosti i slično. Suštinska razlika između rizika i neizvjesnosti je u tome da se rizik može mjeriti, a neizvjesnost ne može. Danas je mnogo učestalije odlučivanje u uvjetima rizika, odnosno u uvjetima kada predviđeni rezultati nisu sigurni, ali su poznate vrijednosti za različite rezultate. U tim uvjetima poželjno je da donositelj odluke odredi vjerojatnost za svaku mogućnost. Rizik pri odlučivanju ne treba promatrati kao opasnost, nego na njega se gleda kao na stupanj sigurnosti s kojom se može predvidjeti ishod i posljedice odluke. Zaključno može se reći da se kod rizika radi o jednom obliku kontinuma s potpunim znanjem, koje dovodi do izvjesnosti na jednoj strani i potpunim neznanjem na drugoj strani. Zapravo su izvjesnost i neizvjesnost krajnje točke tog kontinuma kojima se konstantno teži, ali se nikad ne dostižu jer ne postoji potpuna izvjesnost kao niti potpuna neizvjesnost (Kereta, 2004, p. 48). 6

11 2.3. RIZICI U POSLOVANJU BANKE U bankarskom poslovanju ne pojavljuje se samo jedan rizik ili preciznije rečeno, plasman koji sa sobom nosi samo jedan rizik. Problem upravljanja rizicima u bankarstvu je taj što se banka u svakom trenutku susreće odjednom s nekoliko rizika. Dodatni je problem s kojim se banka susreće kvantifikacija rizika odnosno odgovaranje na pitanje: u kojoj mjeri neki rizik može utjecati na poslovanje banke? Stoga je upravljanje bankarskim rizicima skup postupaka, metoda i politika za utvrđivanje, mjerenje, procjenjivanje, ovladavanje, praćenje i otklanjanje rizika, uključujući i izvještavanje o rizicima kojima je banka izložena ili bi mogla biti izložena u svojem poslovanju (Vukičević, Odobašić, 2012, p. 148). U načelu se bankovni rizici mogu podijeliti u četiri osnovne kategorije (Greunung, Bratanović, 2006, p. 3): financijski, poslovni, operativni i rizik događaja Financijski rizici Financijski rizici manifestiraju se kao neposredan gubitak novca pa su zbog toga uzroci i pojavni oblici financijskih rizika najistraženiji. Sami po sebi financijski rizici su i najrasprostranjeniji jer se prostiru na sva područja financijskog poslovanja poduzeća, financijskih institucija, tržišta i pojedinca. Financijski rizici istovremeno obuhvaćaju dvije vrste rizika (Greunung, Bratanović, 2006, p. 3): 1. Osnovni rizici 2. Špekulativni rizici Osnovni rizici uključuju rizik likvidnosti, kreditni rizik i rizik solventnosti. Oni mogu rezultirati gubitkom za banku ako se njome primjereno ne upravlja, a špekulativni rizici se zasnivaju na financijskoj arbitraži. Špekulativni rizici ako je arbitraža uspješna, mogu rezultirati dobitkom ili gubitkom, ako je ona neuspješna. Osnovne kategorije špekulativnih rizika jesu kamatni, devizni i pozicijski rizik. 7

12 Rizik likvidnosti se javlja sa promjenom likvidne pozicije banke, u kojoj njena likvidna aktiva nije dovoljna za namirenje njezinih dospjelih obaveza. Likvidnost banke je proces nesmetanog pretvaranja novčanih sredstava u kreditne i ne kreditne plasmane, odnosno pretvaranje potraživanja banke po svim osnovama (glavnica, kamata, naknada) i u svim oblicima (kredit, vrijednosni papir) u novčana sredstva planiranom dinamikom (Šverko, 2007, p. 158). Izvori rizika likvidnosti najčešće su drugi financijski rizici, čija realizacija uzrokuje poremećaje u novčanom toku. Strategija upravljanja rizikom likvidnosti sastavni je dio strategije upravljanja drugim rizicima, ili ukupnom izloženošću banke rizicima, obzirom na uzročno-posljedičnu povezanost i sinkronizirano djelovanje različitih rizika. Pojam likvidnosti vrlo se često poistovjećuje sa solventnošću. Valja istaknuti da je osnovna razlika u vremenskom aspektu i u obuhvatu problematike. Dok se kod poremećene likvidnosti radi o gospodarskom subjektu, koji ima problema u nesmetanom pretvaranju svojih potraživanja u likvidna sredstva, dotle nesolventna poduzeća imaju problema s plaćanjima svojih obveza o roku dospijeća (na duži rok), što naposljetku može dovesti i do propasti banke. Rizik i solventnost su različite ali su međusobno povezane. Nelikvidnost tako u kratkom roku ne znači i nesolventnost, ali trajnija nelikvidnost sigurno vodi u nesolventnost. Kreditni rizik je varijacija mogućih povrata koji bi se mogli zaraditi na financijskoj transakciji zbog zakašnjelog ili nepotpunog plaćanja glavnice i/ili kamate (Jakovčević, 2000, p. 35). Kreditni rizik se odnosi na svaku financijsku transakciju banke koja producira potraživanje za glavnicu i kamate i upravno zbog toga kreditni je rizik širi pojam od rizika vezanog za same kredite. Devizni rizik spada u špekulativne rizike. Sredstva kojima banke posluju mogu biti u domaćoj ili stranim valutama i na njihovu vrijednost izraženu u domaćoj valuti, odnosno na poslovanje banke djeluju promjene unutrašnje i međunarodne vrijednosti pojedinih novčanih jedinica (Jurman, 1995, p. 263). Uzrok postojanja deviznog rizika jesu fluktuirajući devizni tečajevi glavnih svjetskih valuta. Ovisno o određenom razdoblju, banka može biti u opasnosti od gubitka znatnih svota novca zbog izloženosti fluktuaciji valuta. Naročito u slučaju dugoročnih transakcija, fluktuacije 8

13 deviznih tečajeva mogu imati ekstremne efekte i hitno izmijeniti očekivanu profitabilnost poslovne transakcije. Pozicijski rizik je rizik gubitka koji proizlazi iz promjene cijene financijskog instrumenta, a dijeli se na opći pozicijski rizik i specifični pozicijski rizik. Opći pozicijski rizik je rizik gubitka koji proizlazi iz promjene cijene financijskog instrumenta uslijed promjene razine kamatnih stopa ili većih promjena na tržištu kapitala neovisno o bilo kojoj specifičnoj karakteristici tog financijskog instrumenta. Specifični pozicijski rizik je rizik gubitka koji proizlazi iz promjene cijene financijskog instrumenta uslijed činjenica vezanih uz njegova izdavatelja Poslovni rizici Premda su svi poslovni rizici uvijek i financijski rizici jer imaju financijske posljedice, zbog nekih specifičnosti poslovnih rizika, treba ih se posebno analizirati. Poslovni rizici nastaju zajedno s idejom poslovne, investicijske ili financijske aktivnosti banke jer svaka ideja može biti manje ili više rizična. Poslovni rizik predstavlja neizbježnu nesigurnost fizičkom poslovanju banke (Vukičević, Odobašić, 2012, p. 47). Faktori poslovnog rizika najčešće se manifestiraju kroz pad obujma plasmana, promjena potražnje za kreditima, pad cijene kapitala, ubrzanim rastom troškova, zastarjelosti tehnologije. Pad potražnje za kreditima, bilo da je posljedica gubitka poslova uslijed neadekvatnosti politike plasmana ili nastupa na tržištu u odnosu na konkurenciju, ili općih ekonomskih uvjeta, značajno podiže nivo rizika klijenata banke ali i drugih investitora Operativni rizici Operativni rizici vezani su uz ukupnu bankovnu organizaciju i funkcioniranje unutrašnjeg sustava uključujući informatičku tehnologiju i ostale tehnologije, usklađenost bankovnih politika i procedura te mjere zaštite od pogrešaka u poslovanju i prijevara (Greuning, Bratanović, 2006, p. 4). Operativni rizik obuhvaća pravni rizik, koji se definirao kao rizik od gubitka zbog tužbi ili novčanih kazni koje proizlaze iz 9

14 sudskih sporova, upravnog ili drugog postupka te zbog povrede ugovora ili zakonske obveze. Ovaj rizik uključuje i rizik usklađenosti u djelu koji se odnosi na rizik od gubitka koji će biti u budućnosti zbog nametanja mjera i kazne, rizik od gubitka zbog neuspjeha poslovanja u skladu sa propisima, internim pravilima i standardima. Operativni rizik uključuje i rizik u dijelu koji se odnosi na rizik gubitka koji proizlazi iz korištenja informacijske tehnologije i IT sustava Rizik događaja Rizici događaja odnose se na cjelokupnu politiku, ekološki aspekt, općenite krize bankarstva, te brojne druge vanjske rizike koji se vrlo lako mogu uvesti sa ostalih tržišta. Ovi rizici uključuju sve eksterne rizike, koji ako se ne realiziraju, mogu znatno ugroziti poslovanje banke ili njenu financijsku stabilnost. Ti rizici, zapravo su vrlo nepredvidivi, te neočekivani, jer se osjete tek kada određeni rizik nastupi, primjerice tržišni krah i slično. Dakle, općenito, ti se rizici odnose na cjelokupno političko stanje, zagađenja i ostale eksterne rizike. U nastavku je prikazana shema u kojoj su prikazane vrste rizika s kojima se banka susreće u svojem poslovanju. 10

15 Shema 1: Spektar bankovnih rizika Vrste rizika u poslovanju banke Financijski rizici Operativi rizici Poslovni rizici Rizik događaja Struktura bilance stanja Unutrašnja i vanjska prijevara Makroekonomska politka Politički Struktura računa dobiti i gubitka Radno pravo i sigurnost na radu Financijska infrasturktura Zagađenje Kreditni Odnosi s klijentima i proizvodi Zakonska odgovornost Bankovne krize Likvidnosti Oštećenja fizičke imotvine Reputacija i povjerenje Ostali vanjski Tržišni Prekidi u poslovanju i pad sustava Rizik zemlje Valutni Izvršenje, isporuka i upravljanje procesima Izvor: Izrada studentice prema Hennie van Greunung, Brajović Bratanović S., 2006, Analiza i upravljanje bankovnim rizicima, p. 5 11

16 2.4. SUSTAV UPRAVLJANJA RIZICIMA U BANKAMA Uvođenje djelotvornog sustava upravljanja rizicima treba biti izvedivo u točno određenim koracima. Ovisno o generalnoj filozofiji upravljanja rizicima, organizacijskoj strukturi, moguće je sam proces uvođenja izvesti u više ili manje koraka odnosno ponekad je potrebno dodati neke nove korake ili suvišne izbaciti (Kereta, 2004, p. 52). Svaka banka je dužna uspostaviti sustav upravljanja rizicima koji je primjeren vrsti, opsegu i složenosti poslovanju te profilu rizičnosti kreditne institucije. Banka je dužna sustavom upravljanja rizicima obuhvatiti kreditni rizik, tržišne rizike, operativni rizik, rizik likvidnosti, kamatni rizik u knjizi banke, strateški rizik, reputacijski rizik i ostale rizike kojima je izložena ili bi mogla biti izložena u svojem poslovanju. Redovnim nadziranjem i provjerom sustava upravljanja rizicima pokušavaju se izbjeći ili umanjiti negativni eksterni ili interni efekti kojima je banka svakodnevno izložena. Najmanje jednom godišnje, unutarnja revizija banke je dužna ocijeniti primjerenost i djelotvornost sustava upravljanja rizicima. Sustav upravljanja rizicima minimalno obuhvaća sljedeće (Narodne novine, 2010, p. 4): strategiju, politike i ostale interne akte za upravljanje rizicima, organizacijski ustroj s definiranim ovlastima i odgovornostima za upravljanje rizicima, proces upravljanja rizicima i djelotvoran sustav unutarnjih kontrola Strategija preuzimanja i upravljanja rizicima Banka je dužna donijeti strategiju upravljanja rizicima te jasno odrediti i dokumentirati sklonost preuzimanju rizika. Potrebno je redovito usklađivati strategiju upravljanja rizicima s poslovnom strategijom. Strategija je jedan ili više pisanih dokumenata koji minimalno obuhvaćaju ciljeve i osnovna načela preuzimanja i upravljanja rizicima i sklonost banke za preuzimanjem rizika. Strategiju upravljanja rizicima banka izvodi iz 12

17 strateškog planiranja. Strateški plan banke sastoji se od šest dijelova (Koch, 1995, p. 153): misija ili svrha banke financijski ciljevi SWOT analiza plan aktivnosti ciljevi i vremenski raspored Svrha ili misija banke predstavlja najdugoročniji i najvažniji plan banke. Misija predstavlja osnovnu funkciju ili zadatak banke, te bilo kojeg njegovog dijela. Svrhom banka odgovara na pitanje svoje opstojnosti. Ciljevi se globalno mogu podijeliti na dugoročne i kratkoročne. Strategijom banke stavljaju u prvi plan dugoročne financijske ciljeve kao što su zarada, rast banke, kapital, dividenda itd. Analiza situacije zahtijeva procjenu povijesnih performansi banke, analiza računa dobiti i gubitka i internih bilanci, te usporedba tako dobivenih vrijednosti s vanjskim čimbenicima. Potrebno je za menadžment banke da prilikom donošenja bitnih odluka u vezi poslovanja banke, budu upoznati s financijskom situacijom. SWOT (eng. strengts, weasnesses, opportunities, threats) kod banaka servira mogućnost izrade temelja za dizajniranje strategije koje će istaknuti snagu, prevladati slabosti, preuzeti prednosti za iskorištenje šansi, isključiti opasnosti, a zapravo držati rizike pod kontrolom i štititi se od njih. Plan aktivnosti sadrži taktičku razradu ciljeva i aktivnosti za njihovo ispunjenje. Kad je riječ o rizicima, taktičkim instrumentima banka može uskladiti rizični apetiti s rasponom rizične kvalifikacije kako bi rizici ostali u granicama prihvatljivosti. Upravljanje rizicima je strategija koja se uklapa u financijske dugoročne ciljeve banke. Banka, kao profesionalna financijska institucija svjesno preuzima rizike i njima dugoročno upravlja, zarađujući profit te dugoročno zadovoljavajući vlastite interese i interese svojih dioničara. 13

18 Proces upravljanja rizicima u banci Temeljni problem svakog upravljanja pa tako i upravljanja rizicima je stvaranje adekvatnih pretpostavki, što upućeno razumijeva nužnu podudaranost potrebnih, traženih i raspoloživih informacija i znanja. Odnos prema rizicima pretpostavlja poznavanje, razumijevanje i primjenu odgovarajućih procedura uočavanja i uvažavanja rizika od strane menadžmenta banke, a i pretpostavlja se mogućnost uočavanja i vrednovanja tih procedura (Kereta, 2004, p- 48). Upravljanje rizicima je sastavni dio procesa upravljanja. To je višestruki proces čije određene aspekte često najbolje provodi multidisciplinarni tim. Proces upravljanja rizicima može se definirati kao cjelovit proces obuhvaćanja, mjerenja i nadziranja relevantnih i potencijalnih rizika te analize s tim u vezi potencijalnih gubitaka (Bedenik, 2003, p. 63). Prema normi ISO 31000:2009, Sustav upravljanja rizicima definira se kao skup komponenata koje pružaju temelje i organizacijske aranžmane za projektiranje, implementaciju, monitoring, pregled i stalno poboljšanje upravljanja rizicima u cijeloj organizaciji (ISO 31000:2009 Risk management - Principles and guidelines). Proces se sastoji od točno definiranih koraka koji poduzeti pravilnim redoslijedom, pružaju bolju potporu u odlučivanju pridonoseći većem uvidu u rizike i njihove posljedice. Upravljanje rizicima se bavi identifikacijom prilika te izbjegavanjem prijetnji koje se nalaze u internoj ili eksternoj okolini banke. Ono je sveukupnost kulture, procesa i strukture, koje zajedno čine optimum upravljanja potencijalnim mogućnostima i neželjenim negativnim efektima. Australski standard navodi sljedeće glavne faze procesa upravljanja rizicima (Standards Associations of Australia, 1999, p. 7): 1. utvrđivanje konteksta 2. identifikacija rizika 3. analiza rizika 4. procjena rizika 5. tretiranje rizika 6. nadzor i kontrola 7. komunikacija i konzultiranje 14

19 Ovom je podjelom obuhvaćen bitan sadržaj procesa upravljanja rizicima, s tim da su analiza i procjena rizika zapravo jedna faza jer se međusobno nadopunjavaju. Ove dvije faze najvažnije su faze u procesu upravljanja rizicima stoga se one razmatraju odnosno iskazuju posebno. Formalni korak po korak proces uključuje utvrđivanje konteksta, identificiranje, analizu, procjene, postupanje, praćenje i nadzor rizika, uz djelotvornu komunikaciju i konzultacije na svim hijerarhijskim razinama unutar banke ADMINISTRATIVNI PRISTUP UPRAVLJANJA RIZICIMA Ovaj pristup dolazi do izražaja u većim bankama koje imaju veći broj organizacijskih razina. S porastom organizacijske strukture banke dolazi do povećanja broja organizacijskih jedinica i podjele nadležnosti među voditeljima pojedinih organizacijskih jedinica. Administrativno upravljanje rizicima provodi se dostavljanjem izvješća o poslovanju svih organizacijskih dijelova i razina unutar hijerarhijske strukture banke, na temelju kojih uprava donosi odluke. Postavljanjem poslovnih politika, putem kojih bi se odluke uprave prenijele u sve organizacijske dijelove i razine još je jedan on načina na koji banka provodi ovakav način upravljanja rizicima Sustav informiranja u bankama Suvremeno poslovno okruženje u kojem djeluju banke, u prvi plan stavlja potrebu za postojanjem cjelovitog sustava informiranja i izvješćivanja menadžmenta: bez njega menadžment odlučuje "u mraku" prisiljen oslanjati se na vlastito iskustvo ili intuiciju. Takav način odlučivanja rezultira suboptimalnim odlukama što može dovesti do nepopravljivih posljedica na poslovanje banke i njezin opstanak na tržištu (Ivezić, 2005, p. 164). Svrha sustava informiranja, uprave, nadzornog odbora i voditelja sektora je kvalitetna prezentacija iz svih područja poslovanja banke. Sastavljaju se izvješća od strane stručnjaka koji su specijalizirani za određena područja. S obzirom na to da su odluke ključne za poslovanje banke, trebaju biti potkrijepljene određenim informacijama. Podaci se trebaju prikazivati na način da osiguravaju potrebnu 15

20 informaciju korisnicima izvještaja. Zbog usmjerenosti financijskih institucija na financijske informacije i zbog povećanja rizika poslovanja, redovito izvještavanje u banci je od posebne važnosti. Zbog iznimne važnosti izvještavanja u banci se pregled određenih tekućih segmenata poslovanja radi svakodnevno, a ostali segmenti se stalno prate i za različita razdoblja poslovanja redovito sastavljaju različita financijska izvješća. Izuzetno je važna pravilna dostava financijskih izvještaja. O vrsti i važnosti izvještaja ovisi dali će se on podnositi mjesečno, kvartalno, polugodišnje ili godišnje (Bušac, 2000, p. 120). Sustav informiranja treba povremeno pregledavati da bi se utvrdila njegova svrha. Na temelju regulatornih ovlasti i ograničenja voditelja i zaposlenika, potrebno je ustanoviti sustav izvještavanja koji prati opseg aktivnosti svake ovlaštene osobe. U suprotnosti je moguće, ako uzimamo za primjer da voditelj u kreditnom sektoru prekorači ovlasti i plasira više sredstava u kredit od propisanog ograničenja, da do registriranja dođe prekasno Poslovna politika banaka Banka ne posluje samo u bankovnoj već u financijskoj servisnoj industriji (FSI) tako da joj konkuriraju druge banke, ali sve važniji su joj konkurenti ne bankovne financijske institucije pa čak i nefinancijska poslovna poduzeća. Banke su se danas pretvorile u financijske konglomerate sa specijaliziranim podružnicama u svom sastavu. Nema jedinstvene teorije upravljanja bankama ali prevladava stav da je to vještina zasnovana na iskustvu i na poštivanju određenih načela i opće prihvaćenih postupaka. Poslovne politike banke su učinkovito oruđe koje osiguravaju da se ljudski i ostali resursi usmjere prema zacrtanom poslovnom cilju (Bušac, 2000, p. 120). Uprava takve administrativne mjere koristi kako bi smanjila rizike poslovanja, ali i povećala rezultat poslovnih procesa. Opće je poznato da poslovne politike banke propisuju ovlasti, nadležnosti i obveze unutar pojedinih odjela i zaposlenika., ograničenja unutar kojih pojedini zaposlenik samostalno djeluje, postupke za obavljanje određenih poslova, u prvom redu provođenje odluka i postupke izvještavanja. Provođenjem točno određenih procedura, s opisanim koracima za svaki studij i uputama za svaku situaciju, poslovni procesi banke se stavljaju pod kontrolu. Ako poslovne politike preciziraju određenu razinu rizika onda se one smatraju kvalitetnima. Utvrđena razina rizika znači da su utvrđeni parametri 16

21 poslovanja kao i nadležnost pojedinih zaposlenika za nadzor pojedinih područja. Parametri rizika trebaju biti kompatibilni s postupkom izračunavanja razine rizika, inače ih nema svrhe mjeriti. Sastavni dio poslovnih politika je kontrola njihova provođenja, za što su mjerodavni interna kontrola i interna revizija. Poslovne politike se trebaju ažurirati jednom godišnje ili po potrebi češće. 3. OPERATIVNI RIZIK U BANKAMA Operativni rizici su najstarija, a ujedno i najnovija prijetnja s kojom se banke suočavaju. Banke su se oduvijek morale štititi od ključnih prijetnji za njihove operacije kao što su pljačke i interne prijevare. Ne tako davno upravljanje ovakvim i sličnim prijetnjama bilo je fokusirano na praktične tehnike za minimiziranje šansi gubitka, bilo da je to podrazumijevalo stavljanje zaštitara na vrata poslovnica, osiguranje neovisnosti tima za internu reviziju ili izgradnju robusnog IT sustava. Samo su neke banke nastojale utvrditi nivo operativnog rizika kojima su izložene, te da tim rizicima upravljaju sistemski kao posebnom kategorijom rizika. Zahvaljujući Baselu II situacija se drastično promijenila. Danas banke ulažu ogromnu energiju u upravljanje širokim spektru operativnih rizika. U ovom poglavlju dana je definicija i pobliže je opisan proces upravljanja operativnim rizikom POJMOVNO ODREĐENJE OPERATIVNOG RIZIKA Postoje brojne definicije operativnog rizika. Jedna od njih kaže da je operativni rizik rezultat je kvarova informacijskog sustava, sustava izvještavanja i internih procedura koje su dizajnirane kako bi se mogle poduzeti pravodobne akcije u skladu s internim pravilima politike upravljanja rizicima u banci (Bessis, 2010, p. 35). Baselski sporazum definira operativni rizik kao rizik direktnih ili indirektnih gubitaka koji prolazi iz neadekvatnih ili loših internih procesa, ljudi, sistema ili eksternih 17

22 događaja (Basel Committee in Banking Supervision, 2003, p. 2). Ta definicija koja je ugrađena u okvir kapitalne adekvatnosti Baselski sporazum II rezultat je duže debate vođene između regulatora i industrije iz više različitih jurisdikcija na temu obuhvatnosti pojma operativnog rizika. Baselski komitet naglašava da definicija operativnog rizika dana u ovom dokumentu obuhvaća zakonski rizik, ali isključuje strateški i reputacijski rizik. U nedostatku učinkovitog praćenja i izvještavanja o operativnim rizicima, neki vrlo važni događaji ostaju zanemareni. Ne poduzimaju se nikakve korektivne mjere i zbog toga dolazi do katastrofalnih posljedicama za banku. Postoji širok spektar događaja koji potencijalno stvaraju gubitke. Prvi korak u otkrivanju operativnog rizika jest postaviti zajedničku klasifikaciju događaja koja bi trebala služiti kao baza za prikupljanje podataka o događajima. Takva taksonomija je još uvijek fleksibilna i standardi koji su vezani za operativni rizik još uvijek su u nastajanju. Stoga operativni rizik možemo ugrubo klasificirati na četiri uzorka (Bessis, 2010, p. 36): 1. Ljudske pogreške 2. Procesi 3. Tehnički rizik 4. Informacijske tehnologije Ljudske pogreške uključuju manjak iskustva i znanja, prijevare unutar banke uključujući i nedostatak usklađenosti sa postojećim procedurama i politikama. Rizik procesa je prisutan kod neefikasnog sustava izvještavanja te slabo definiranih pravila i procedura kako se odnositi prema rizicima. Rizik procesa uključuje (Bessis, 2010, p. 36): neadekvatne postupke i kontrolu u vezi izvještavanja, nadziranja i donošenja odluka neadekvatne postupke za obradu podataka, kao što su pogreške u transakcijama i gubitak zbog tužbi ili novčanih kazni iz sudskih sporova ili zbog povrede ugovorne obveze organizacijske nedostatke 18

23 rizik nadzora nedostatke u praćenju rizika kao što je poduzimanje pravovremenim mjera za prijavu i otkrivanje rizika pogreške u procesu obavljanja transakcija tehnički nedostaci informacijskog sustava ili mjera rizika Tehnički rizik odnosi se na pogrešnu provedbu i odsutnost adekvatnih alata za mjerenje rizika. On pojavljuje kada ne funkcionira informacijski sustav unutar banke. Rizici kao što su, greške unutar informatičkog sustava ili greške prilikom obrade podataka, neodgovarajući softver s obzirom na veličinu banke i poslove koje banka obavlja, spadaju u ovu vrstu operativnih rizika. Operativni rizik ima različita značenja unutar bankarskog sektora, te banke zbog toga za svoje vlastite potrebe mogu usvojiti svoje vlastite definicije operativnog rizika. Bez obzira na točnu definiciju za djelotvorno upravljanje i kontrolu rizika ključno je da banke same razumiju što se podrazumijeva pod operativnim rizikom. Važno je da definicija obuhvati skup značajnih operativnih rizika s kojima se banka suočava IZVORI OPERATIVNOG RIZIKA Baselski komitet za superviziju banaka uviđa da će konkretan pristup upravljanja operativnim rizikom koji odabere svaka pojedina banka zavisiti od nizu čimbenika, uključujući veličinu banke i nivo tehničke opremljenosti, kao i prirodu i složenost njezinih aktivnosti. Jasna strategija i nadzor top menadžmenta i stručnih tijela za upravljanje operativnim rizikom, snažna kultura upravljanja operativnim rizikom, kao i kultura unutarnje kontrole, djelotvorno unutarnje izvještavanje kao i planiranje za slučaj nepredvidivih događaja, ključni su elementi okvira za djelotvorno upravljanje operativnim rizikom svih banaka bez obzira na njihovu veličinu. Brojne vrste događaja kao što su krađa zaposlenika, oštećenje na materijalnoj imovini, kvar informacijskog sustava, pogreške u izvršavanju, isporuci i upravljanju procesima i broje druge, mogu dovesti do velikih gubitaka i zbog takvih događaja nastaje operativni rizik. Banka je 19

24 dužna identificirati postojeće izvore operativnog rizika, kao i potencijalne izvore tog rizika koji mogu nastati uvođenjem novih poslovnih proizvoda, sistema ili aktivnost. Pod identifikacijom izvora rizika podrazumijeva se (Jameson, 1998, p ): 1. interne greške i zlouporaba, i to: - neovlašteno postupanje zaposlenih - zlouporaba službenog položaja 2. eksterno kršenje propisa - nezakonito postupanje osoba koje nisu zaposleni u banci - propusti u sistemu osiguranja 3. propusti u sustavu zapošljavanja i zaštite na radu: - sigurnost na radu - odnosi među zaposlenima unutar banke - diskriminacija na radnom mjestu 4. problemi u funkcioniranju sustava koji je zadužen za odnose s klijentima, u plasmanu proizvoda i u poslovnim procedurama i to ako su neadekvatni - standardizacija proizvoda, zaštita podataka i poslovne tajne - tokovi odlučivanja - tokovi informacija - izbor klijenata i izloženost prema njima - savjetodavna funkcija 5. štete na imovini banke uslijed prirodnih katastrofa i drugih događaja 6. poremećaji u organizaciji banke i greške u funkcioniranju postojećih sustava 7. uvođenje poslovnih procedura i događaja - obavljanje provjera financijskih transakcija - nadzor i izvještavanje - prijem klijenata i dokumentacije - upravljanje potraživanjem i obvezama prema klijentima - odnos s drugim poslovnim partnerima - odnos s dobavljačima 20

25 Izvore operativnih rizika banka je dužna pratiti po poslovima utvrđenima u skladu s djelatnošću i organizacijom banke. Aktivna razmjena ideja između supervizora i bankarskog sektora od ključne je važnosti za kontinuirani razvoj kojima se upravljanja izloženostima koje su povezane sa operativnim rizikom USTROJSTVO SUSTAVA UPRAVLJANJA OPERATIVNIM RIZIKOM Svaka banka je dužna uspostaviti primjeren organizacijski ustroj s točno utvrđenim i jasnim ovlastima i odgovornostima među zaposlenicima. Uspješan organizacijski ustroj omogućuje uspješnu komunikaciju i suradnju među svim organizacijskim razinama. On treba ograničavati sukobe interesa i osigurati da se na odgovarajući način taj sukob unutar banke spriječi. Jedan od vrlo važnih ciljeva jest određivanje ključnih zaposlenika koji su uključeni u sustav upravljanja rizicima, kao i njihove zamjene. Funkcija upravljanja operativnim rizikom čini dio ukupne funkcije upravljanja rizicima u bankama. Specifičnost operativnog rizika jest ta da operativni rizik zahtijeva strukturiranje funkcije upravljanja operativnim rizikom na nekoliko razina (Pavlović, 2004, p. 137). Stoga je potrebno pravilno definirati odnose i podjelu odgovornosti među sljedećim razinama unutar banke: odbor za upravljanje operativnim rizikom organizacijski dio za upravljanje operativnim rizikom menadžer operativnog rizika 21

26 Shema 2. Ustrojstveni model za upravljanje operativnim rizikom Poslovna linija A Menadžer operativnog rizika TIJELA ODLUČIVANJA - Odbor za upravljanje operativnim rizikom CENTRALIZIRANA FUNKCIJA Organizacijski dio za upravljanje oeprativnim rizikom Poslovna linija B Menadžer operativnog rizika Poslovna linija C Menadžer operativnog rizika Izvor: Izrada studentice na primjeru Pavlović, A, 2004, Dizajniranje i implementacija procesa upravljanja operativnim rizikom banaka, p. 137 Adekvatan ustrojstveni model za upravljanje operativnim rizikom podrazumijeva (Pavlović, 2004, p. 137): 1. Tijela odlučivanja čine nadzorni odbor i uprava banke i odbor za upravljanje operativnim rizicima. Temeljni zadaci ovih tijela jesu implementacija strategije i nadzor za upravljanjem operativnim rizikom. Nadzorni odbor i uprava banke moraju osigurati da okvir upravljanja operativnim rizikom učinkovito nadzire funkcije interne revizije, koja ne smije biti izravno biti odgovorna za upravljanje operativnim rizikom. 2. Centraliziranu funkciju čini ustrojstveni dio koji je zadužen za upravljanje operativnim rizikom. Njihova zadaća je identifikacija, mjerenje, kontrola i upravljanje operativnim rizikom te razvijanje modela kojim se određuje temeljni kapitalni zahtjev za operativni rizik. Odbor za upravljanje operativnim rizikom, pod predsjedanjem člana uprave banke, vrlo je djelotvorno tijelo za usmjeravanje i usklađivanje aktivnost. 3. Decentraliziranu funkciju čine menadžeri pojedinih poslovnih linija. O veličini banke ovisi koliko će poslovnih linija biti. Ustroj funkcije upravljanja rizikom 22

27 treba podupirati i delegirati ovlasti pojedinim jedinicama i profitnim centrima za upravljanje vlastitom izloženošću operativnom riziku. Osnovni zadatak menadžera poslovnih linija je prikupiti podatke i procijeniti koliki bi gubitak od operativnih rizika bio ostvaren. Uloga menadžera poslovnih linija je vrlo zahtjevna. Stoga je potrebno da zaposlenici unutar banke dobro poznaju sve poslovne procese unutar svog poslovnog područja, poglavito procese upravljanja i kontrole i moraju razumjeti svoje odgovornosti u vezi s upravljanjem operativnim rizikom UPRAVLJANJE OPERATIVNIM RIZIKOM Područje upravljanja operativnim rizikom već duže vrijeme predstavlja izazov u suvremenom bankarstvu. Bankama je oduvijek bilo važno spriječiti prijevare, održati integritet unutarnjih kontrola i sprječavanje grešaka u transakcijama. Nekad su se banke oslanjale na u potpunosti na mehanizme unutarnje kontrole svojih poslovnih aktivnosti. U posljednje su se vrijeme pojavile specifične strukture i procesi kojima je cilj upravljanje rizicima. Baselski komitet za bankovnu superviziju sastavio je načela za upravljanje operativnim rizikom (Basel Committee on Banking Supervision, 2011, p. 3): Operativni rizik svojstven je svim bankarskim proizvodima, aktivnostima, procesima i sustavi, te učinkovito upravljanje operativnim rizikom je uvijek bio temeljni element banke za programe upravljanja rizicima. Kao rezultat toga, upravljanje operativnim rizikom je odraz učinkovitosti uprave pri upravljanu svojim portfeljem proizvoda, aktivnosti, procesa i sustava. Upravljanje rizicima općenito obuhvaća proces identifikacije rizika banke, mjerenje izloženosti prema tim rizicima (ako je moguće), osiguravajući da je kapitalno planiranje i praćenje programa na mjestu. Potrebno je poduzimanje koraka prilikom ublažavanja izloženosti banke operativnim rizicima i izvještavanje višeg menadžmenta i odbora banke. Upravljanje operativnim rizikom konstantno se razvija, a poslovno okruženje banke se neprestano mijenja, uprava treba osigurati da su uvjeti, procesi i 23

28 sustavi uvijek dovoljno snažni. Poboljšanja kod upravljanja operativnim rizicima će ovisiti o stupnju u kojem operativni rizik menadžment u određenoj mjeri smatra zabrinjavajućim, te spremnost višeg menadžmenta da djeluje pravovremeno i na odgovarajući način na njihova upozorenja. Banke trebaju objavljivati dovoljno informacija kako bi učesnicima na tržištu omogućile da procijene njihov pristup upravljanju operativnim rizikom. Banke trebaju izgraditi planove za nepredviđene okolnosti i planove za očuvanje kontinuiteta poslovanja kako bi osigurale svoje trajno poslovanje i ograničile gubitke ako dođe do ozbiljnog poremećaja u poslovanju. Proces upravljanja operativnim rizikom u bankama podrazumijeva četiri faze. Shema 3: Faze upravljanja operativnim rizikom u bankama Faza 1: Identifikacija i procjna rizika Faza 2: Mjerenje i analiza rizika Faza 3: Upravljanje i praćenje Faza 4: Kontrola Izvor: Izrada studentice Identifikacija rizika je prvi korak u usvajanju programa upravljanja operativnim rizikom. Druga faza je mjerenje i analiza rizika. Analizom rizika identificiraju se slabosti u okviru postojećeg procesa i pripremaju se novi planovi akcija za ispravljanje nedostataka. Praćenje procesa je ključan za adekvatno upravljanje operativnim rizikom. Aktivnosti redovitog praćenja mogu rezultirati brzim otkrivanjem i ispravljanjem nedostataka. Praćenje treba biti sastavni dio aktivnosti svake banke. Učestalost praćenja treba odražavati prisutne rizike, kao i učestalost i prirodu promjena u poslovnom okruženju (British Bankers Associatioon, International Swaps and Derivatives and Robert Morris Associates, 2000). Kontrola rizika završna je faza u procesu upravljanja operativnim rizikom. Kontrola obuhvaća usklađivanje adekvatnog kapitala za pokriće rizika. U nastavku se veća pažnja posvećuje svakoj pojedinoj fazi. 24

29 Procjena i identifikacija operativnog rizika Identifikacija rizika predstavlja prvu fazu u ukupnom procesu upravljanja operativnim rizikom. U ovoj fazi je potrebno utvrditi koji izvori rizika mogu imati utjecaj na tok odnosno na ostvarenje planiranih aktivnosti u banci. Izvori rizika detaljno su objašnjeni u poglavlju 2. Identifikacija rizika od izuzetne je važnosti za daljnji razvoj, nadzor i upravljanje operativnog rizika. Učinkovita identifikacija rizika smatra kako unutarnji čimbenici, kao što struktura banke, priroda bankarskih aktivnosti, kvaliteta ljudskih resursa, organizacijske promjene i fluktuacije zaposlenika, i vanjske čimbenici kao što su promjene u industriji i tehnološki napredak, mogu negativno utjecati na ostvarenje ciljeva banke (Basel Committee on Banking Supervision, 2003, p. 8). Osim utvrđivanja najviše potencijalne štetne operativnog rizika, banke bi trebale procijeniti njihovu osjetljivost na te rizike. Učinkovita procjena rizika omogućuje bankama bolje razumijevanje njegovog profil rizika i omogućuje bankama da najučinkovitije usmjeri vlastite resurse za upravljanje operativnim rizikom (Basel Committee on Banking Supervision, 2003, p. 8). Upravljanje rizikom je proces koji se treba obavljati konstantno tokom izvođenja bilo kakvih aktivnosti. Identifikacija operativnog rizika ne predstavlja samo utvrđivanje izvora rizika i rizičnih situacija prije početka izvođenja pojedinih aktivnosti već i konstantnu identifikaciju rizika. Identifikacija rizika treba obuhvati i rizike koji nastaju u okviru unutrašnjeg domena aktivnosti kao i rizike koji su prouzrokovani okruženjem i vanjskim faktorima realizacije. Pod identifikacijom rizika obično se podrazumijeva utvrđivanje situacija koje mogu donijeti negativne posljedice. U skladu sa preporukama Bazelskog komiteta za superviziju banaka, moguća su 4 pristupa identifikaciji i procijeni operativnog rizika, i to (Basel Committee on Banking Supervision, 2003, p. 8): 1. razvrstavanje rizika 25

30 2. indikatori rizika 3. mjerenje rizika 4. samoprocjenjivanje Razvrstavanje ili mapiranje rizika je proces koji se provodi kroz sve organizacijske jedinice banke da bi se dobile informacije o izloženosti riziku tih jedinica, tipu rizika i njegovom nivou. Rezultat kvantitativnog razvrstavanja rizika je tzv. probability-impact dijagram (vjerojatnoća-utjecaj), tj. tipični dijagram frekvencije očekivanog gubitka u odnosu na utjecaj za svaki tip rizičnog događaja ili liniju poslovanja. Pod frekvencijom se podrazumijeva učestalost rizičnog događaja i u osnovi, indicira na to da li se određeni na događaj javlja često ili povremeno. Slika 1: Probability-impact dijagram (dijagram vjerojatnoća-utjecaj) Izvor: Izrada studentice prema pogledano

31 Indikatori rizika su statistički i/ili metrički podaci, nerijetko financijski, koji indiciraju na rizični profil svake organizacijske jedinice i banke u cjelini. Takvi su indikatori: broj neautoriziranih transakcija kreditnim karticama, broj žalbi klijenata, stopa prometa po zaposleniku, frekvencija ili utjecaj grešaka i propusta u procesiranju transakcija, premije osiguranja, broj propalih trgovinskih transakcija, itd. Indikatori bi trebali biti jednostavne mjere budući da se često utvrđuju na dnevnoj osnovi i, također, trebali bi biti senzitivni na rizik. Neke banke mjere svoju izloženost operativnim rizicima koristeći, podatke koji se odnose na povijesne gubitke ili, pak, kombiniraju te podatke sa vanjskim podacima o gubicima, analizama scenarija i faktorima za evaluaciju rizika. Efikasan način da se ti podaci dobro iskoriste jest uspostavljanje sistema za nadzor i evidentiranje utjecaja pojedinih slučajeva operativnih gubitaka i ostalih relevantnih podataka o njima. Samoprocjenjivanje operativnog rizika je proces koji se provodi iznutra i često uključuje kontrolne propise za utvrđivanje jakih ili slabih strana okružja. Primjerice, bodovne liste način su da se kvalitativne procjene prevedu u kvantitativnu metriku koja daje relativan rejting različitih vrsta izloženosti operativnom riziku. Pristup koji se također koristi prilikom identifikacije operativnog rizika je njihova identifikacija utemeljena na taksonomiji koju vrši sama banka. Polazna točka je podjela banke kao organizacije na organizacijske jedinice da bi se dobila bolja procjena i bolji pogled na sve aspekte operativnog rizika. Identifikacija operativnog rizika može se vršiti po poslovnim linijama (Crouhy, Galai, Mark, 2006, p. 325): poslovanje sa privredom trgovina i prodaja poslovanje sa stanovništvom komercijalno bankarstvo plaćanja i obračuni agentski poslovi poslovi upravljanja imovinom brokerski poslovi sa stanovništvom 27

32 Samoprocijenjivanje je najbolji alat za identifikaciju operativnog rizika za onu banku koja tek započinje s procesom upravljanja operativnim rizikom Analiza i mjerenje operativnog rizika Jedan od najvećih izazova u upravljanju operativnim rizikom je kvantifikacija operativnog rizika uporabom statističkih modela (Pavlović, 2004, p. 138). Za primjenu statističkog modela upravljanja operativnim rizikom važno je poznavanje koncepta gustoće raspodjele vjerojatnosti (Ivanović, 2009). Ta se funkcija uglavnom predstavlja grafički ili formulom kojom se definira mogućnost da se taj događaj dogodi. Već smo prije spomenuli kako operativni rizik predstavlja odnos između učestalosti i veličine gubitka. Te dvije veličine vrlo je teško kvantificirati s obzirom na heterogenu prirodu operativnog rizika. Pristup koji je prihvaćen u modeliranju operativnog rizika je slijed općeprihvaćene koncepcije u mjerenju izloženosti riziku value at risk (VaR). Tako je operativni VaR ili OpVaR sukladan načelima koja se koriste za izračun VaR-a za tržišni i kreditni rizik. VaR se općenito definira kao maksimalni očekivani gubitak određene financijske pozicije uz utvrđeni vremenski horizont pod normalnim tržišnim okolnostima i uz unaprijed zadanu razinu pouzdanosti. VaR može se još definirati kao jedinstvena, sažeta, statistička mjera mogućih gubitaka. Rizična vrijednost može se procjenjivati statističkim metodama uz razinu sigurnosti od 99,9%. To znači da postoji barem 0,1% da će taj iznos u godini dana biti premašen. Takav se gubitak trpi jednom u tisuću godina stoga se još i naziva milenijski gubitak. U mjere operativnog rizika spadaju još i očekivani i neočekivani gubitak. Očekivani gubitak se definira kao prosječni iznos gubitka koji se očekuje u godini dana, a neočekivani gubitak definiramo kao preostali gubitak, odnosno kao količinu kapitala koja će biti osigurana za pokriće mogućih gubitaka. Stoga neočekivani gubitak možemo izraziti kao razliku između VaR-a i očekivanog gubitka. Graf na sljedećoj stranici prikazuje iznos kapitala koji bi banka trebala imati za pokriće neočekivanih gubitaka za operativni rizik koja odgovara 28

33 željenoj razini pouzdanosti. O računanju kapitalnog zahtjeva za operativni rizik više ćemo reći malo kasnije. Graf 1: Očekivani gubitak, neočekivani gubitak i VaR na 99% pouzdanosti Izvor: Izrada studentice Pošto se određivanje kapitalnog zahtjeva ne može zasnivati samo na povijesnim podacima, što je ujedno jedan od velikih nedostataka rizične vrijednosti, te je podatke potrebno korigirati za očekivanja menadžmenta o potencijalnoj izloženosti operativnim riziku pojedinog područja u budućem razdoblju (Pavlović, 2004, p. 139). Time se želi obuhvatiti i komponenta očekivanih promjena u samoj banci i okruženju, te na temelju toga procijeniti izloženost operativnom riziku. Proces samoprocjene koji se koristi prilikom identifikacije operativnog rizika, također je jedna od najzastupljenijih kvalitativnih metoda u procjeni izloženosti operativnom riziku. Pomoću te metode menadžer pojedinog poslovnog područja ocjenjuje izloženost poslovnog područja operativnom riziku, procjenjuje stabilnost i efikasnost u poslovanju, kontrolnu funkciju i eventualni utjecaj na reputacijski rizik (Saunders, 1999) Ova metoda potiče aktivan pristup i sudjelovanje višeg menadžmenta u procjeni i analizi operativnog rizika. Pristup samoprocjene izvodi se putem upitnika koji se sastavlja prema standardnoj matičnoj definiciji operativnog rizika banke. Zatim se podatci o frekvenciji i utjecaju pojedine vrste prevode u kvantitativne termine (Pavlović, 2004, p. 140). Jedan od glavnih nedostataka kvalitativnog pristupa jest svojevrsna diskriminacija poslovnih procesa koje označava kvalitetnija praksa upravljanja operativnim rizikom. Uzimajući za primjer menadžment koji bolje poznaje procese vlastitog poslovnog 29

34 područja će dati lošiju ocjenu za upravljanje operativnim rizikom od onog koji ne pozna procese dovoljno Upravljanje i praćenje operativnog rizika Djelotvoran proces praćenja operativnog rizika ključan je za njegovo adekvatno upravljanje. Ako se operativni rizik redovito prati, to može rezultirati brzim otkrivanjem i ispravljanjem nedostataka u procesima, procedurama i postupcima upravljanja operativnim rizikom. Brzo otkrivanje tih rizika značajno može utjecati na njihovo smanjenje te na sprječavanje nastajanja gubitaka. Osim praćenja operativnih gubitaka, banke bi trebale utvrditi pokazatelje, odnosno ključne indikatore rizika (eng. key risk indicators) koji bi dovoljno rano upozorili na uvećani rizik ili mogućnost nastajanja gubitka. Ti pokazatelji mogu odražavati potencijalne izvore operativnog rizika. Pokazatelji rizika jedan su od ključnih alata za potporu procijeni rizika i upravljanju operativnim rizikom. Rizični su pokazatelji široka kategorija mjere za praćenje aktivnosti banke. Oni pomažu održati dinamiku procesa upravljanja operativnim rizikom na visokoj razini. Pokazatelje rizika treba razlikovati od mjera rizika. Pokazatelji rizika se koriste za praćenje djelotvornosti kontrole i učinkovitosti. Mjere su obično više globalno ili povijesno usmjerene (Davies, Haubenstok, 2002, p. 40). U nastavku rada za daljnje objašnjenje tih pokazatelja koristit ćemo naziv ključni indikatori rizika (KRI). Indikatori rizika važan su alat upravljanja operativnim rizikom, koji uvelike olakšavaju praćenje i kontrolu rizika. Na taj se način koriste kao potpora nizu operativnih aktivnosti upravljanja rizicima uključujući identifikaciju rizika, procjenu i kontrolu. Unatoč njihovoj korisnosti, postoji relativno malo smjernica o tome kako koristiti te indikatore na učinkovit način. Kao i kod mnogih aspekata upravljanja operativnim rizicima, jedan od najveći izazova u stvaranju programa ključnih indikatora rizika je komunikacija, kako u razumijevanju razvijanja tržišta, tako i u objašnjavanju internih ciljeva i politika. Ključni indikatori rizika definiraju se kao indikatori koji prate izlaganje ili gubitak (Davies, Finaly, Wilson, McLeughen, 2006, p. 2). Njihova svrha je pružanje informacija o razini izloženosti određenog operativnog rizika koji banka ima u 30

35 određenom vremenskom trenutku. U cilju pružanja takve informacije indikator rizika treba biti u vezi sa specifičnim rizikom čiju izloženost prezentira. Broj pritužbi klijenata jedan je od primjera indikatora rizika. Taj indikator je najvjerojatnije povezan sa rizikom od procesnih pogrešaka. Kako se broj pritužbi klijenata povećava, moguća je veća vjerojatnosti da postoje nekakve potencijalne greške unutar sustava. Drugim riječima, postoji razlog za razmišljanje da, barem u nekim rasponima, promjene u vrijednosti ovog pokazatelja su vjerojatno povezane s promjenama koje se odnose na izloženost banke operativnom riziku ili operativnim gubitcima. Sljedeći primjer indikatora rizika jest broj zaposlenih. Ovaj indikator možemo povezati s rizicima kao što su prijevare, nedostatak stručnog osoblja ili procesne pogreške. Broj pogrešno prikupljenih podataka ili zaraženost računala virusima, također su primjer indikatora rizika u bankama. Koristi od ključnih indikatora rizika leže u pružanju kvalitetnih informacija i omogućavanju preventivnih radnji. Praćenje treba biti sastavni dio aktivnosti svake banke. Rezultati tih aktivnosti moraju biti sadržani u redovnim izvještajima odboru i upravi banke, kao i rezultati poštivanja pravila koja je donijela funkcija nadležna za nadzor. Viša uprava treba primati redovna izvješća od odgovarajućih dijelova banke kao što su poslovne jedinice, ured za upravljanje operativnim rizikom i unutarnja revizija. Izvješća koja su vezana uz operativni rizik moraju sadržavati unutarnje financijske i operativne podatke, te podatke o poštivanju pravila, kao i tržišne informacije i događajima koji su relevantni za donošenje odluka. Ona trebaju upozoravati na područja u kojima su utvrđeni problemi te potaknute pravodobne mjere u vezi s ne riješenim pitanjima. Kako bi se osigurala korisnost i pouzdanost tih izvještaja o riziku, uprava banke mora redovno provjeravati pravodobnost, točnost i relevantnost sustava izvještavanja i unutarnjih kontrola općenito. Koliko je sustav izvješćivanja, koji dobro funkcionira, od velike važnosti za otkrivanje rizika, naglasili smo u poglavlju 2. Izvješća trebaju biti raspoređena na odgovarajuće razine upravljanja. Uprava se također može poslužiti s izvješćima koja su pripremili vanjski izvori (revizori, supervizori) kako bi procijenila korisnost i pouzdanost unutarnjih izvješća. Svaki izvještaj treba se analizirati u cilju poboljšanja postojeće uspješnosti upravljanja rizikom, kao i radi razvoja novih politika, procedura i 31

36 praksi prilikom upravljanja operativnim rizikom (Basel Committee on Banking Supervision, 2003, p. 9) Kontrola operativnog rizika Nakon analize različitih izvora rizika, određivanja metode za njihovu kvantifikaciju, modeliranje i predviđanje, počinje završna faza u procesu upravljanje operativnim rizikom, a to je kontrola rizičnosti i usklađivanje adekvatnosti kapitala za pokriće tog rizika. Banke trebaju imati svoje politike, procese i procedure za kontrolu i ublažavanje operativnih rizika poslovanja. Svaki operativni rizik koji je identificiran, banka treba odrediti postupke za kontroliranje i smanjenje tih rizika. Za one rizike koji se ne mogu kontrolirati, banka treba odlučiti dali će prihvatiti nivo povezane poslovne aktivnosti ili se u potpunosti povući iz te aktivnosti. U cilju stvaranja što efikasnije kontrole rizika stvara se i provodi program kontrole rizika koji obuhvaća sljedeća područja (Anthony, Santomero, 1997): Aktivnosti oko sigurnosti i osiguranja banke i ljudskih resursa Kontrolu zaštite i održavanja imovine banke te kontrolu i zaštitu procesa obrade podataka Financijsku reviziju i kontrolu te kontrolu ugovornih obveza Planiranje nepredvidivih slučajeva, nezgoda Financiranje rizika kao niz procedura kojima se prihvaćeni rizici smanjuju ili apsorbiraju prijenosom na drugi rizik Banke trebaju utvrditi kontrolne procese i postupke kojim će osigurati poštivanje dokumentiranog skupa unutarnjih politika koje se odnose na sustav upravljanja operativnim rizikom. Među glavne elemente tog skupa politika mogu se ubrojiti (Basel Committee on Banking Supervision, 2003, p. 10): preispitivanja, na najvišoj razini, postignutog napretka prema navedenim ciljevima provjere poštivanja politika s kontrolama uprave 32

37 politike, procesi i postupci koji se odnose na preispitivanje, tretman i rješavanje pitanja nepoštivanja politika sustav dokumentiranih odobrenja i ovlaštenja kako bi se osigurala odgovornost odgovarajuće razine uprave. Iako je sustav pisanih politika ključan, on se mora pojačavati snažnom organizacijskom kulturom koja promiče dobre prakse upravljanja rizikom. Djelotvoran unutarnji sustav zahtijeva odgovarajuću podjelu dužnosti. Ako se pojedincima ili grupi dodijele dužnosti koje bi mogle prouzrokovati sukob interesa, one bi mogle omogućiti prikrivanje gubitaka, grešaka ili neprimjerenih aktivnosti. Stoga se područja sukoba interesa trebaju utvrditi, minimizirati i podvrgnuti pažljivom nadziranju i preispitivanju. Operativni rizik može biti izraženiji kad se banke počnu baviti novim aktivnostima ili kad razvijaju nove proizvode, kad ulaze na nepoznata tržišta i započnu poslovati na mjestima koja su geografski udaljena od središta same banke (Levine, Hoffman, 2000, p. 26). Neki značajni operativni rizici malo su vjerojatni, ali bi mogli dovesti do ozbiljnih financijskih posljedica. Vrlo je teško kontrolirati sve rizične događaje primjerice prirode katastrofe. Alati i programi za smanjivanje rizika mogu se upotrijebiti za smanjenje izloženosti tim događajima ili učestalosti i ozbiljnosti tih događaja. Banke na te alate trebaju gledati kao dopuna temeljnoj unutrašnjoj kontroli operativnog rizika, a ne kao njezinu zamjenu. Također je potrebno pažljivo razmotriti u kojoj mjeri alati za smanjenje rizika, kao što je primjerice osiguranje, zaista smanjuju rizik, a koliko rizik prenose na drugi sektor ili područje poslovanja ili čak stvaraju novi rizik. Ulaganja u odgovarajuću zaštitu informacijske tehnologije također su važna za smanjenje rizika. Banke moraju biti svjesne da povećana automatizacija može učestale gubitke malih vrijednosti pretvoriti u rijetke gubitke velikih vrijednosti. Ovi gubici velikih vrijednosti mogu se odnositi na gubitak ili veliki poremećaj u pružanju usluga do kojeg dolazi zbog unutarnjih čimbenika ili zbog čimbenika koji su izvan neposredne kontrole banke. Ovi problemi mogu banci stvoriti velike poteškoće i ugroziti njezinu sposobnost obavljanja ključnih poslovnih aktivnosti. Ovisno o opsegu i prirodi aktivnosti, banke trebaju razumjeti potencijalni učinak koji bi na njihovo poslovanje i njihove klijente mogle imati manjkavosti usluga koje pružaju vanjski izvršitelji i ostali pružatelji usluga koji su treća strana ili pružatelji usluga unutar grupe, uključujući i prekid poslovanja i 33

38 potencijalni poslovni neuspjeh ili slučaj da treća strana ne ispuni obvezu. U nekim slučajevima, banke mogu odlučiti da zadrže određenu razinu operativnog rizika ili se samostalno osigurati protiv toga rizika. Kad je taj rizik značajan, odluka o zadržavanju rizika ili o samostalnom osiguranju od rizika treba biti transparentna unutar organizacije i u skladu s cjelokupnom poslovnom strategijom banke i njezinom sklonosti riziku (Basel Committee on Banking Supervision, 2003, p. 10) REGULATORNI OKVIR ZA UPRAVLJANJE OPERATIVNIM RIZIKOM Basel regulativa propisuje pokrivanje rizika kojima su izložene financijske institucije, a donosi ju Basel Committee on Banking Supervision (Baselski odbor za superviziju banaka). Baselski odbor za superviziju banaka sastaje se u Bank for International Settlements (BIS) u Baselu. Otuda i potječe naziv regulative Basel. BIS je osnovana i najstarija je međunarodna financijska institucija. Baselski odbor sa sjedištem u Baselu osnovan je od strane guvernera G-10 zemalja. Sastoji se od viših predstavnika bankovnih nadzornih tijela i središnjih banaka iz Belgije, Kanade, Francuske, Njemačke, Italije, Japana, Luksemburga, Nizozemske, Španjolske, Švedske, Švicarske, Velike Britanije i SAD. Cilj Odbora je uskladiti bankarski nadzor na međunarodnoj razini te stvarati preduvjete za intenziviranje međunarodne konkurencije banaka. Prvi Baselski sporazum (Basel I) donesen je godine. Njegova glavna značajka je činjenica da je dao definiciju jamstvenog kapitala i okvir da jamstveni kapital treba pokrivati 8% rizika. Baselski sporazum o kapitalu iz godine, imao je vrlo pozitivan učinak na visinu kapitala banaka, odnosno zaustavio je negativan trend smanjivanja i doveo do povećanja kapitala banaka. No ipak, protekom vremena Basel I nije uspio adekvatno odgovoriti na sva bitna pitanja. Stoga je uvelike izmijenjen godine kada su u njega uključeni kapitalni zahtjevi za tržišne rizike. Cijeli proces ka stvaranju Basela II započeo je u lipnju godine kada je Baselski odbor službeno objavio prvi prijedlog Novog kapitalnog standarda (The New Basel Capital Accord) koji je zamijenio Basel I. 34

39 Osnovne postavke i struktura Basela II Baselski sporazum o kapitalu (Basel II) je dokument donesen od strane Baselskog odbora za superviziju banaka u lipnju godine, a čija je službena primjena u nacionalnim bankovnim sustavima zemalja članica Baselskog odbora započela godine. Osnovni cilj Baselskog dokumenta na mikro razini je usklađivanje strategije rizika i vlastitog kapitala banaka, a na makro razini održavanje sigurnosti i stabilnosti međunarodnog bankovnog sustava (Dorić, 2010, p. 41). Basel II se zasniva na fleksibilnosti i sofisticiranim pristupima mjerenju kreditnog i operativnog rizika, što je nov način i pristup obavljanju supervizije. Bez obzira na složenost standarda, njegova primjena je doprinijela stabilnosti financijskog sektora, jer kapitalni zahtjevi utvrđeni novim metodama realnije odražavaju visinu rizika kojima je izložena svaka pojedinačna banka. Ključna karakteristika Basela II je njegova struktura koja se temelji na tri osnova stupa: 1. Minimalni kapitalni zahtjevi (Stup 1), 2. Nadzor nad adekvatnošću kapitala (Stup 2), 3. Tržišna disciplina (Stup 3) Stupovi su međusobno komplementarni i svaki od njih omogućuje nešto što druga dva stupa nisu u mogućnosti pružiti i svaki je bitan za ostvarenje ukupnog cilja Basela II. Na mikrorazini to uključuje poboljšanje kvalitete sustava upravljanja rizicima, a na makrorazini doprinos financijskoj stabilnosti. 35

40 Shema 4: Struktura Basela II Izvor: HNB, 2004, Rezultati upitnika o novom Baselskom sporazumu o kapitalu, p. 6, dostupno na pogledano Minimalni kapitalni zahtjevi Pojam kapitalnih zahtijeva podrazumijeva kapital koji je potreban za pokriće rizika. Prvi stup Basela 2 određuje minimalne zahtjeve za kapitalom banaka. U odnosu na Basel I, Basel II donosi višestruke promjene, ali sam pojam i definicija regulatornog kapitala nije se promijenila. To je ona vrijednost kapitala koju banka mora imati za pokriće neočekivanih gubitaka, a sastoji se u pravilu od temeljnog kapitala, zadržanih zarada i pričuva poslije oporezivanja te dopunskog kapitala. Omjer potrebnog (jamstvenog) kapitala u odnosu na izloženost rizicima banke od 8% ostaje nepromijenjen. Koeficijent adekvatnosti kapitala prema Baselu II, izračunava se na sljedeći način: Stopa adekvatnosti kapitala = 8% U okviru stupa 1 predložene su dvije važne novine vezane za ponderiranu aktivu. Prva se odnosi na suštinske izmjene izračuna kreditnog rizika, a druga na uvođenje eksplicitnih pravila za mjerenje operativnog rizika koji će biti uključen u ponderiranu aktivu. Uvođenje kapitalnih zahtijeva za operativni rizik prvi put se pojavljuje s Baselom II. Značaj ovog rizika nije bio dovoljno osviješten sve dok se nisu pojavili 36

41 slučajevi gdje je upravo neprepoznavanje i neadekvatno upravljanje operativnim rizikom banke dovelo do velikih gubitaka. U posljednje vrijeme sve više prevladava mišljenje da je operativni rizik drugi najznačajniji rizik u bankarskom poslovanju, odmah iza kreditnog rizika. Nadzor nad adekvatnošću kapitala Stup 2 uvodi supervizorsku procjenu kao jedan od elemenata regulatorne politike. Supervizorima se dodjeljuju diskrecijska prava pri određivanju kapitalnih potreba banaka relevantnih za njihov poslovni i rizični profil. Element diskrecije čini regulativni okvir fleksibilnim i otvorenim za različite promjene i inovacije. Ipak, preveliko oslanjanje na sistem koji dopušta bezgraničnu diskreciju nije poželjan ni u kojem slučaju. Korištenje diskrecijskih prava u odsutnosti ostala dva stupa dovodi do negativnih posljedica jer bi banke počele poslovati prema različitim kriterijima. To bi ugrozilo zdravu konkurenciju i tržišno natjecanje. Bit ovog stupa je osiguranje optimalne visine kapitala u skladu s rizičnim profilom svake pojedinačne banke. Četiri ključna načela na kojima se zasniva Stup 2 (Basel Committe on Banking Supervision, 2006, p ): 1. Banke moraju imati uspostavljene procedure mjerenja adekvatnosti kapitala u odnosu na rizike kojima su izložene 2. Supervizori trebaju ocjenjivati interne sisteme i strategije banaka u upravljanju kapitalom, kao i njihovu sposobnost da prate i osiguravaju poštivanje regulatornih kapitalnih pokazatelja. Supervizori bi trebali poduzeti korektivne mjere ako nisu zadovoljni nalazima takvih kontrola. 3. Supervizori očekuju od banaka da posluju iznad minimalnih propisanih kapitalnih pokazatelja 4. Supervizori bi trebali djelovati preventivno, spriječiti negativne trendove u adekvatnosti kapitala pojedinih banaka 37

42 Tržišna disciplina Svrha odredbi Stupa 3 je pružanje potpore minimalnim kapitalnim zahtjevima (Stup 1) i nadzoru nad adekvatnošću kapitala (Stup 2). Stup 3 polazi od obaveze banke da objavljuje sve relevantne informacije o svojim aktivnostima uključujući informacije o rizicima i upravljanju rizicima, informacije o kapitalu i adekvatnosti kapitala, kako bi svi sudionici na financijskim tržištima mogli lakše procijeniti kako banka posluju i upravljaju rizicima (Slijepčević, Živko, 2004, p. 46). Kada banke objave dovoljno informacija o svojim aktivnostima, sudionici na tržištu mogu stvoriti snažne poticaje za zdrav način poslovanja. Tržište može nagraditi banke koje upravljaju rizicima na odgovarajući način i kazniti one koje održavaju kapital na preniskoj razini u odnosu na rizični profil. Bazelski odbor je razvio set zahtjeva za objavljivanje podataka koji će sudionicima na tržištu omogućiti pristup ključnim dijelovima informacija o obuhvatu primjene Basela II, visini i strukturi kapitala, izloženosti riziku, procesu procjene rizika i adekvatnosti kapitala institucije. Za svaku pojedinu vrstu rizika banke moraju objaviti informacije koje se odnose na sisteme i procese, strukturu i organizaciju funkcije upravljanja rizikom, tehnike koje se upotrebljavaju za ublažavanje rizika različitih vrsta. Za velike banke, primjena Baselskog sporazuma, veliki zahtjevi i dodatni troškovi njegove primjene ne predstavljaju problem. Male banke su do godine bile suočene s naporima da zadovolje zahtjeve i da se prilagode novim standardima Minimalni kapitalni zahtjev za operativni rizik Kada je riječ o mjerenju izloženosti banke operativnim rizicima i kalkulaciji potrebnog ekonomskog kapitala, potvrdila je praksa, a to je i preporuka Baselskog komiteta, optimalna su rješenja ona koja su rezultat internog modela banke. Interni pristup mjerenju izloženosti i kalkulaciji ekonomskog kapitala je ozbiljan zadatak. Baselski komitet sugerira tri pristupa za kvantifikaciju izloženosti banke operativnom riziku: 38

43 1. pristup osnovnog pokazatelja (Basic Indicator Approach) 2. standardizirani pristup ( Standardizied Approach) 3. napredni pristup (Internal Measuremant Approach) Pristup osnovnog pokazatelja Pristup osnovnog pokazatelja je najjednostavnija metoda izračuna kapitalnog zahtijeva za operativni rizik. Kod ovog pristupa ne postoji kvantificiranje izloženosti banke operativnom riziku. To je prilično ne pouzdan način određivanja visine kapitalnog zahtjeva, bez korištenja podataka o gubitcima koje operativni rizici uzrokuju. Zbog toga je pogodan za male banke i nerazvijene bankarske industrije koje ne raspolažu velikim bazama podataka. Kapitalni zahtjev po ovom pristupu se određuje koristeći dva indikatora, neto operativni prihod kao indikator izloženosti i faktor kapitala koji je određen u vidu konstante ( preporučene od strane Baselskog komiteta (Basel Committee on Banking Supervision, 2006, p. 144): (3.1.) K BIA = kapitalni zahtjev GI = neto operativni prihod kao indikator izloženosti = kapitalni faktor koji iznosi 15% n = broj godina (maksimalno 3) Vrijednost neto operativnog prihoda je definirana kao zbroj neto kamatnog prihoda i neto nekamatnog prihoda na temelju podataka iz financijskih izvještaja u prethodne tri godine. Kapitalni zahtjev predstavlja umnožak neto operativnog prihoda za svaku godinu i alfa faktora, podijeljeno s tri. Ako je operativni neto prihod jednak nuli ili negativan, tada će iznos u brojniku za tu godinu iznositi nula. 39

44 Standardizirani pristup Standardizirani pristup je nešto sofisticiranija metoda izračuna kapitalnog zahtijeva za operativni rizik, obzirom da se oslanja na indikatore izloženosti koji predstavljaju obujam poslovnih aktivnosti po linijama poslovanja, kao i pondere za svaku liniju poslovanja. Te pondere određuju nacionalni supervizori. Ovaj pristup nije prihvatljiv za velike banke koje su veoma osjetljive na izloženost operativnom riziku, s obzirom da: nije dovoljno pouzdan s aspekta realne procjene ekonomskog kapitala, a sniženje kapitalnog zahtijeva samo po sebi nije cilj niti jedne ozbiljne banke oslanja se na baze podataka o gubicima, pa je u tom smislu relativno primjenjiv u situacijama kada se poslovni procesi normalno odvijaju, ali ne kada se realiziraju neočekivani, ekstremno rizični događaju i gubitci Kapitalni zahtjev prema standardiziranom pristupu izračunava se tako da se ukupne aktivnosti banke podijele na osam poslovnih područja. Nakon toga se neto operativni prihod svake poslovne linije množi s beta faktorom koji je propisan za svaku poslovnu liniju (Basel Committee on Banking Supervision, 2006, p. 146). 40

45 Tablica 1. Vrijednosti poslovnih linija POSLOVNE LINIJE POSLOVNE AKTIVNOSTI BETA FAKTOR Poslovne financije 1 Usluge provedbe ponude odnosno prodaje 18% financijskih instrumenata uz obvezu otkupa s tim povezane usluge Investicijsko savjetovanje Poslovi savjetovanja pravnih osoba glede strukture kapitala, poslovne strategije i sličnih pitanja Poslovi investicijskog istraživanja i financijske Analize Trgovanje i prodaja 2 Trgovanje za svoj račun 18% Poslovi posredovanja pri sklapanju poslova na novčanom tržištu Brokerski poslovi sa stanovništvom Upravljanje multilateralnom trgovinskom Platformom Retail bankarstvo 3 Primanje depozita i drugih povratnih sredstava Financijski leasing Izdavanje garancija i drugih jamstva 12% Komercijalno bankarstvo 4 Primanje depozita i drugih povratnih sredstava Financijski leasing Izdavanje garancija i drugih jamstva 15% Platni promet 5 Usluge platnog prometa u zemlji i s inozemstvom u skladu s posebnim zakonom 18% Agencijske usluge 6 Pohrana i administriranje financijskih 15% instrumenata za račun klijenata Upravljanje imovinom 7 Upravljanje portfeljima 12% Upravljanje subjektima za zajednička ulaganja Ostali oblici upravljanja imovinom Brokerski poslovi 8 Zaprimanje i prijenos naloga u vezi s jednim ili više financijskih instrumenata Izvršavanje naloga za račun klijenta Usluge provedbe ponude odnosno prodaje financijskih instrumenata bez obveze otkupa 12% Izvor: HNB, 2011, Odluka o adekvatnosti jamstvenog kapitala kreditnih institucija, p

46 Banke moraju zadovoljiti minimalne zahtjeve koje je propisao Baselski odbor, da bi mogle primjenjivati standardizirani pristup (Committee on Banking Supervision, 2006, p. 149): Banka mora formirati organizacijsku jedinicu koja će imati jasnu odgovornost za upravljanje operativnim rizikom. Banka mora osigurati redovno praćenje podataka o operativnom riziku, uključujući značajne gubitke pojedine poslovne linije. Operativni sustav za procjenu rizika treba biti usko integriran s procesima upravljanja rizicima u banci. Informacije o operativnom riziku moraju trebaju biti sastavni dio procesa praćenja i kontrole rizičnog profila banke. Uprava banke i nadzorni odbor trebaju dobivati redovne izvještaje o izloženosti banke operativnom riziku. Sustav upravljanja operativnim rizikom treba biti dokumentiran. Sustav upravljanja operativnim rizikom treba redovito podvrgavati nezavisnim provjerama. Ukupni kapitalni zahtjev za banku izračunava se kao zbroj pojedinačnih kapitalnih zahtijeva za osam poslovnih linija (Basel Committee on Banking Supervision, 2006, p. 147): (5.2.) K TSA = kapitalni zahtjev GI = godišnji neto operativni prihod kao indikator izloženosti = fiksni postotak po područjima poslovanja, određen od strane Baselskog odobra Ukupan kapitalni zahtjev izračunava se kao zbroj umnoška neto operativnog prihoda i beta faktora za svaku poslovnu liniju. Taj zbroj se dijeli s brojem godina. Ako je neto operativni prihod u određenoj godini, negativan ili nula, tada će iznos u brojniku za tu godinu iznositi nula. Razlika između osnovnog pokazatelja i standardiziranog pristupa 42

47 je ta, da kod standardiziranog pristupa broj godina koje se uzimaju u obzir u nazivniku su uvijek tri. Tablica 2: Jednostavni primjer izračuna kapitalnog zahtijeva koristeći pristup osnovnog pokazatelja i standardizirani pristup Pristup osnovnog pokazatelja (BIA) Neto operativni prihod u milijunima eura Standardizirani pristup (SA) Poslovna linija t-3 t-2 t-1 Beta t-3 t-2 t-1 Poslovne financije % 3, ,18 Trgovanje i prodaja % 3,42-2,52 3,24 Retail bankarstvo % 1,68 0,54 2,16 Komercijalno bankarstvo % 2,40 1,80 1,65 Platni promet % 3,06 1,50 1,80 Agencijske usluge % 2,70 1,95 1,95 Upravljanje imovinom % 1,92-0,48-0,48 Brokerski poslovi % 1,44 0,60 0,72 Ukupno ,22-0,69 10,86 Prosjek 3 godine uključujući negativne vrijednosti Alfa ( 15% Kapitalni zahtjev (BIA) 15,23 Kapitalni zahtjev (SA) 10,36 Izvor: Izrada studentice 43

48 Napredni pristup Napredni pristup mjerenja kapitalnog zahtjeva bitno se razlikuje od pristupa osnovnog pokazatelja i standardiziranog pristupa. Kod pristupa osnovnog pokazatelja i standardiziranog pristupa, svi parametri su već određeni od strane regulatora prilikom izračuna kapitalnog zahtjeva za operativni rizik. U slučaju naprednog pristupa, banke u izračun kapitalnog zahtijeva uzimaju u obzir i gubitke koji su se dogodili u prošlosti. Da bi banka uopće mogla koristiti napredni pristup mora zadovoljiti sljedeće opće uvjete (Basel Committee on Banking Supervision, 2006, p ): nadzorni odbor i viši menadžment banke moraju biti aktivno uključeni u nadzor okvira za upravljanje operativnim rizikom banka treba imati kvalitetan sustav za upravljanje operativnim rizikom banka treba imati dovoljno sredstava koja će biti utrošena u ovaj pristup s glavnim poslovnim linijama kao i za kontrolu i područje revizije Kod naprednog pristupa (eng. advanced measurement approach) za izračun minimalnog kapitalnog zahtijeva banke koriste vlastite interne sustave za upravljanje operativnim rizikom pod uvjetom da su zadovoljeni kvantitativni i kvalitativni zahtjevi navedeni u Baselskom standardu. Da bi mogla koristiti napredni pristup za izračun kapitalnog zahtjeva, banka mora razumno procijeniti neočekivane gubitke na temelju kombiniranog korištenja unutarnjih i vanjskih podataka o gubitcima, scenario analize, čimbenika koji podupiru poslovno okruženje i faktora unutarnje kontrole (Basel Committee on Banking Supervision, 2006, p ). Kvalitativni kriterij se odnosi na zahtjev da se utvrdi točan broj dokumentacije vezane za sustav upravljanja operativnim rizikom. Ta dokumentacija mora uključivati postupke za identificiranje, mjerenje, praćenje i smanjenje operativnog rizika. 44

49 Banaka mora ispunjavati sljedeće kvalitativne standarde prije nego što počne primjenjivati napredni pristup (Basel Committee on Banking Supervision, 2006, p. 150): U banci mora postojati samostalna funkcija za upravljanje operativnim rizikom koja je odgovorna za dizajn i implementaciju okvira za upravljanje operativnim rizikom. Interni sustav upravljanja operativnim rizikom mora biti usko integriran u svakodnevne procese upravljanja rizicima banke. Banka mora imati tehnike za dodjelu kapitalnog zahtjeva za operativne rizike glavnim poslovnim linijama i za stvaranje poticaja za poboljšanje upravljanja operativnim rizikom. Banka mora imati postupke za poduzimanje odgovarajućih akcija u skladu s podacima u sustavu izvješća o upravljanju. Sustav upravljanja operativnim rizikom treba biti dobro dokumentiran. Validacija operativnog sustava za mjerenje rizika od strane vanjskih revizora i/ ili nadzornih tijela mora sadržavati sljedeće: potvrdu da procesi interne validacije djeluju na zadovoljavajući način i da su podaci i procesi povezani sa mjerenjem operativnog rizika transparentni i dostupni. Kvantitativni standardi su gotovo identični onima koje banka mora zadovoljavati kod standardiziranog pristupa. Kod kvantitativnih zahtjeva se ne navode specifični parametri modela, niti se specificira neki određeni pristup za izračun kapitalnog zahtjeva jer upravljanje tim rizikom kontinuirano evoluira. Banka mora dokazati da je svojim modelom obuhvatila potencijalno ozbiljne, debele krajeve distribucije koji obuhvaćaju malo broj gubitaka s katastrofalnim posljedicama. Kvantitativni standardi reguliraju obvezu redovitog prikupljanja unutarnjih podataka o gubitcima i korištenje vanjskih podataka u određenim slučajevima. 45

50 Banke mogu razviti niz internih pristupa, i ako su ti pristupi u skladu s standardima, mogu biti odobreni od strane supervizora. Postoje nekoliko pristupa koji se pojavljuju u različitim fazama unutar naprednog pristupa. Postoje tri različite vrste pristupa, koje se mogu kategorizirati na sljedeći način (Basel Committee on Banking Supervision, 2011, p. 8): 1. Pristup distribucije gubitka (eng. Loss Aistribution Approaches) 2. Scorecard pristup (eng. Scorecard Approach) 3. Pristup internog mjerenja (eng. Internal Measurement Approach) Kod pristupa distribucije gubitka (LDA), banka koristeći svoje interne podatke procjenjuje za svaku poslovnu liniju ili za svaki tip rizičnog događaja, distribuciju vjerojatnosti. Za svaku poslovnu liniju ili rizični događaj procjenjuju se dvije distribucije vjerojatnosti, jedna za utjecaj jednog događaj (the loss severity distribution), a druga za učestalost događaja za sljedeću godinu (the loss frequency distribution) Na temelju te dvije distribucije banka računa distribuciju vjerojatnosti za funkciju ukupnog operativnog rizika. Pristup distribucije gubitka u procijeni oblika distribucije uključuje i učestalost događaja i težinu pojedinog događaja. Ukupna se distribucija gubitka generira na temelju pretpostavke o učestalosti i jačini rizičnih događaja koji dovode do gubitka. Određivanje ukupnog kapitalnog zahtjeva temelji se na jednostavnom zbroju operativnog rizika za svaku poslovnu liniju ili na temelju kombinacije raznih tipova operativnog rizika koji implicitno pretpostavljaju savršenu korelaciju vrijednosti (Basel Committee on Banking Supervision, 2001, p. 14). Provedba ove metode može se sažeti u sljedećim koracima 1. Procjena distribucije intenziteta gubitka (the loss severity distribution) 2. Procjena distribucije učestalosti gubitka (the loss frequency distribution) 3. Izračun kapitalnog zahtjeva 4. Uzeti u obzir mišljenje stručnjaka 46

51 Shema 5: Ilustracija pristupa distribucije gubitka Izvor: Karam, Planchet, 2012, Operational risk in financial sector Za uspostavu ovih dviju distribucija, traže se matematički modeli koji najbolje opisuju te dvije distribucije na temelju podataka, a zatim se dvije distribucije kombiniraju koristeći Monte Carlo simulaciju. Time se dobiva ukupna distribucija gubitka za svaku poslovnu liniju ili rizični događaj. Konačno zbrajanjem pojedine rizične vrijednosti izračunate na 99,9% pouzdanosti dobivamo kapitalni zahtjev propisan od strane Basel II. Ukoliko banka odluči koristiti scorecard pristup, ona postavlja početnu razinu kapitala za operativni rizik svake poslovne linije i banke u cjelini. Tijekom vremena banka mijenja tu razinu kapitala na temelju bodovnih lista kojima pokušava odrediti temeljni rizični profil i kontrolirati rizik kod različitih poslovnih linija. Bodovne liste služe da bi se unaprijed mogao vidjeti izgled komponente za izračun kapitalnog zahtjeva. Scorecard pristup se može temeljiti na stvarnim mjerama rizika, ali češće se temelji na identificiranju niza pokazatelja za pojedine vrste rizika unutar poslovnih linija. Ovaj pristup temelji se na metodama procjene koje su slične onima koje se koriste u pristupu distribucije gubitka za određivanje kapitalnog zahtjeva. Razlika je ta što se scorecard pristup oslanja na povijesne podatke o gubitcima u određivanju kapitalnog zahtjeva 47

52 (Basel Committee on Banking Supervision, 2011, p. 12). Baselski komitet u svojim standardima nema jednadžbu kojom bi se kapitalni zahtjev mjerio na ovakav način, pa su banke same predložile sljedeću formulu (Karam, Planchet, 2012): (5.3.) CR SCA - kapitalni zahtjev za operativni rizik EL pokazatelj izloženosti banke za svaku poslovnu liniju (i) ili za određeni tip operativnog rizika(j) faktor određen od strane regulatora na temelju ukupnih podataka RS čimbenik rizika Pristup internog mjerenja daje pojedinim bankama diskrecijsko pravo u korištenju podataka o internim gubitcima, dok je metoda za izračunavanje potrebnog kapitala određena od strane supervizora. Kod ovog pristupa supervizori nameću kvalitativne i kvantitativne standarde kako bi se osigurala cjelovitost u pristupu mjerenja. Baselski komitet smatra da će ovaj pristup potaknuti banke da postepeno prikupljaju podatke o unutarnjim gubitcima. Pri izračunu kapitalnog zahtijeva za operativni rizik, ovaj pristup će od banke zahtijevati (Basel Committee on Banking Supervision, 2011, p. 8): Aktivnosti banke moraju biti razvrstane u nekoliko poslovnih linija. Za svaku poslovnu liniju, supervizor navodi pokazatelje izloženosti koji su namijenjeni kao mjerilo aktivnosti banke u pojedinim poslovnim linijama (EI). Banke također mjere, u skladu sa podacima o unutarnjim gubitcima, parametre koji predstavljaju vjerojatnost da će se operativni rizik dogoditi tijekom budućeg vremenskog razdoblja (PE) i parametre koji predstavljaju prosječni gubitak ukoliko se pojavi rizični događaj (LGE). Produkt umnoška PE*LGE*EI predstavlja očekivani gubitak (EL) za svaku poslovnu liniju ili rizični događaj Ukupni kapitalni zahtjev računa se kombinacijom prethodnik parametara s tim da se umnošku dodaje parametar kojim se provodi procjena očekivanih gubitaka 48

53 za svaku poslovnu liniju (. za svaku poslovnu liniju ili događaj određuje banka i on mora biti prihvaćen od strane supervizora. Stoga formula za ukupni kapitalni zahtjev pojedine poslovne linije ili rizičnog događaja za operativni rizik glasi: K i,j = *EI ij *PE ij *LGE ij (5.4.) Metodologija obavljanja validacije naprednog pristupa za izračun kapitalnog zahtjeva za operativni rizik Svrha metodologije validacije naprednog pristupa za izračun kapitalnog zahtjeva za operativni rizik jest propisati načine, kriterije i postupke provjere i procjene usklađenosti s relevantnim propisima te primjerenosti sustava upravljanja operativnim rizikom. Time se povećava objektivnost i usporedivost procjena različitih kreditnih institucija. Sam proces validacije, odnosno supervizorske procjene ima za cilj procjenu ispunjavanja kvantitativnih i kvalitativnih kriterija. One banke koje su u sastavu domaće ili inozemne grupe djelomično ili u potpunosti, njihov napredni pristup može biti razvijen i nadziran na grupnoj osnovi. Osim supervizorske procjene, dobro je voditi računa o tome da je Hrvatska narodna banka odlukom (HNB) o upravljanju rizicima propisala minimalne zahtjeve povezane s uspostavom sustava upravljanja operativnim rizicima. Taj sustav je primjenjiv na sve kreditne institucije. Od kreditnih institucija se očekuje da u skladu s vrstom, opsegom i složenošću poslovanja te profilom rizičnosti primjenjuju prikladne metode i postupke pri uspostavi odgovarajućeg sustava upravljanja operativnim rizikom. HNB provjerava u kojoj je mjeri sustav mjerenja operativnog rizika integriran u svakidašnje procese upravljanja rizicima te koristi li se rezultat sustava mjerenja u procesu donošenja odluka. Također zadaća HNB-a je procjena razine i trenda izloženosti operativnom riziku. Sam proces validacije, supervizorske procjene ima za svrhu procjenu ispunjavanja kvantitativnih i kvalitativnih uvjeta. Prije početka detaljne procjene sustava mjerenja i upravljanja operativnim rizikom supervizor mora steći cjelokupnu sliku o banci. To 49

54 podrazumijeva procjenu prikladnosti organizacijske strukture, odgovarajućih resursa i procjenu izvedivosti implementacijskog plana za primjenu grupne strukture. Prije predavanja zahtjeva grupa treba provesti internu validaciju. Supervizori procjenjuju sljedeća područja (HNB, 2011, p. 6): metodologiju i dokumentaciju, u sklopu koje se procjenjuje metodologija mjerenja rizika i kvalitetna dokumentacija koja podržava metodologiju kvalitetu podataka, u sklopu koje se procjenjuje kvaliteta baze podataka kvantitativne procedure kvalitativne procedure tehnološko okruženje Informacije potrebne za donošenje zaključaka i ocjenjivanje upravljanja operativnim rizikom uglavnom se prikupljaju analizom regulatornih izvješća, u dijalogu s bankom te u dijalogu s lokalnim supervizorom. Dijalog s bankom obavlja se na različitim vertikalnim i horizontalnim razinama i uključuje: upravu, voditelja i djelatnike funkcije kontrole rizika, unutarnju reviziju, voditelja sigurnosti informacijskog sustava itd Implementacija regulative Basel III Baselski je odbor krajem godine donio cjeloviti paket reformi pod nazivom Basel III. Taj paket nadograđuje uočene nedostatke prethodnih regulativa. Tijekom razdoblja Basela II pokazalo se da se kapital koji je nadzor smatrao primjeren zahtjevima nije bio dostatan za pokriće gubitaka. Kapitala nije bilo dovoljno ili je bila riječ o kapitalu s kojim se insolventnost nije mogla izbjeći jer se taj kapital mogao koristiti tek kad je insolventnost već nastupila, a ne za sanaciju (Jakčić, 2012, p. 105). Zahtjevi za kvantitetom i kvalitetom regulatornog kapitala morala se značajno povećati. Najveći novitet odnosi se na eksplicitno definiranje standarda likvidnosne adekvatnosti. Znatno je ojačan standard kapitalne adekvatnosti i definirana je minimalna razina financijske poluge. Za izračun omjera poluge regulative Basel III predviđa jednu obvezujuću minimalnu vrijednost za koju je maksimalni mogući volumen ograničen visinom 50

55 raspoloživog kapitala. Predložena je implementacija u periodu od do godine budući da uvođenje novih regulatornih zahtjeva dodatno opterećuje resurse i troškove poslovanja banaka. Osnovni je cilj poboljšati sposobnost apsorpcije gubitaka bankarske industrije kroz poboljšan način upravljanja rizicima i veću transparentnost poslovanja komercijalnih banaka. Dakle, nova pravila prisiliti će banke da drže više kapitala u nastojanju da se izbjegnu nove financijske krize i gospodarski krahovi odnosno uspostavljanje bankovnog sustava otpornog na krize. Nova regulativa mijenja definiciju kapitala, naglasak se stavlja na kvalitetniji kapital tj. na kapital s većim kapacitetom apsorpcije rizika. Kapitalni zahtjevi se i dalje računaju za tržišni, kamatni i operativni rizik. Minimalna stopa adekvatnosti kapitala ostaje 8%, ali se uvode dodatni kapitalni zahtjevi: dodatni zaštitni sloj kapitala protuciklički sloj kapitala dodatni kapitalni zahtjev za sistemski rizik Basel III općenito bi trebao pridonijeti stvaranju otpornijeg bankarskog sustava, koji bi pružio veću sigurnost pri ekonomskim šokovima i spriječio buduće negativne utjecaje na gospodarstvo E BANKARSTVO Posljednjih nekoliko godina razvoj svjetskih bankarskih usluga pokazuje dominantnu težnju da se klijentu pruži usluga u svakom trenutku, bez obzira gdje se on nalazi. Ta se težnja manifestirala na početku korištenjem automatskih telefonskih servisa, no od kada je internet velikim koracima zakoračio u područje ekonomije, pojavilo se elektroničko bankarstvo. Brzina i točnost koju osjećaju korisnici on-line bankarstva, nenadmašne su poluge razvoja nove vrste bankarstva. Današnji klijenti banaka trebaju i žele jednostavan, brz, točan, diskretan, siguran, ali i jeftiniji pristup u raspolaganju svojim sredstvima. Takvim zahtjevima zasada može odgovoriti jedino elektroničko bankarstvo, koje je, prema nekim računicama, čak deset puta jeftinije od klasičnih bankarskih usluga. Osim znatnog racionaliziranja poslovanja banke i pojeftinjenja bankarske 51

56 usluge, elektronično bankarstvo omogućava svojim korisnicima da prepuste zaboravu dobro poznate slike čekanja u redovima na šalterima i trčanje u banku prije zatvaranja. Banke već godinama pružaju usluge elektroničkog bankarstva svojim klijentima i poduzećima. Elektronički transferi sredstava, uključujući mala plaćanja i sustave za upravljanje gotovinom poduzeća, kao i javno dostupni automatizirani uređaji za podizanje gotovine i upravljanje računima stanovništva raširena su pojava u svijetu. U nastavku ćemo koristiti pojam e bankarstvo. E bankarstvo se može podijeliti na tri kategorije (HNB, 2006, p. 82): 1. informativno bankarstvo koje se odnosi na pružanje informacija klijentima o proizvodima i uslugama 2. komunikacijsko bankarstvo koje se odnosi na interakciju banke i klijenata 3. transakcijsko bankarstvo koje se odnosi na provođenje transakcija Tehnološke inovacije, širenje telekomunikacijskih kanala, posebice interneta omogućili su brzi razvoj postojećih i novih bankarskih proizvoda i usluga. Iako e bankarstvo nije uzrok nastanka novih rizika u poslovanju banaka, ono utječe na povećanje i promjenu karakteristika već poznatih rizika u poslovanju banke Rizici povezani s e bankarstvom Baselski odbor za superviziju banaka navodi sljedeće vrste rizika koji se pojavljuju u elektroničkom poslovanju (Van James, 1999): 1. operativni rizik 2. reputacijski rizik 3. pravni rizik 4. strateški rizik Banka bi trebala osigurati adekvatnost usluga e bankarstva s obzirom na temeljena načela informacijskih sustava kako bi se smanjili navedeni rizici. Klijenti banke očekuju svakodnevnu raspoloživost usluge, banka mora osigurati dovoljan kapacitet resursa 52

57 informacijskog sustava kako bi usluge bile pouzdane i raspoložive. Čuvanje podataka o klijentima zakonska je obveza banke. Ako ne postupa po propisima, banka se izlaže pravnom i reputacijskom riziku. Banka bi trebala nakon što procijeni rizik poduzeti adekvatne mjere zaštite i kontrole koje će osigurati zaštitu povjerljivosti podataka o klijentu. Čimbenici koji određuju pravni i reputacijski rizik povezan s e bankarstvom proizlaze i iz činjenice da je e bankarstvo nov distribucijski kanal. Čimbenici koji utječu na pravni i reputacijski rizik su (HNB, 2006, p. 83): neovlašteno otkrivanje, mijenjanje i uništavanje informacija gubitak povjerenja klijenta neovlašteno objavljivanje podataka o klijentu nenamjerne greške i propusti nemogućnost pružanja usluga na očekivani način tužbe klijenata na teškoće pri korištenju usluge e bankarstva neprimjereno upravljanje informacijskim sustavom Strateški rizik može proizaći iz nedostataka jasno definiranih poslovnih ciljeva prema kojima se vrednuje uspjeh provedbe strategije e bankarstva. Prije donošenja odluke o uvođenju e bankarstva banka bi trebala biti upoznata s rizicima koji su povezani s e bankarstvom, te procijeniti cjelokupne troškove uvođenja e bankarstva i upravljanja njime Operativni rizik u e bankarstvu Operativni rizik u e bankarstvu proizlazi iz potencijalnog gubitka zbog manjkavosti sigurnosti sustava. Operativni rizik također može nastati zbog zlouporabe od strane klijenata ili lođe dizajniranog sustava e bankarstva. U tom smislu mogući su sljedeći operativni rizici u e bankarstvu (Crouhy, Galai, 2006, p.78): rizik sigurnosti rizik dizajniranja, implementacije i održavanja sustava rizik zlouporabe proizvoda ili usluga od strane klijenata 53

58 Rizik sigurnosti sustava se pojavljuje u vezi s kontrolom informacija pomoću kojih banka komunicira s okruženjem, prilikom transfera novca i sprječavanja prijevara. Banke mogu primijeniti određene mjere za upravljanjem ovom vrstom operativnog rizika. Moguće je primijeniti sigurnosne komunikativne mjere, kao što su lozinke, tehnologiju enkripcije i autorizaciju korisnika. Također je potrebo da banka vrši testiranje na ranjivost sustava, kao i stalno provjeravanje sustava na izloženost virusima. Rizik dizajniranja, implementacije i održavanja sustava bitno utječe na razvoj sustava e bankarstva. Radi se o rizicima koji uključuju prekide ili usporavanje sustava, što izaziva negativne posljedice na klijente. Česti je slučaj da se banke opredjeljuju za vanjske stručnjake za implementaciju, funkcioniranje i podršku koja omogućuje nesmetano obavljanje bankarskih poslova. Zlouporaba proizvoda i usluga od strane klijenata ili trećih lica nije rijetka pojava. Upravo zbog toga osobne informacije klijenata banke koji sudjeluju u e bankarstvu (broj kartice, broj računa u banci) moraju biti posebno zaštićeni prilikom transakcija elektronskog novaca. Rizik se pojavljuje radi neadekvatne edukacije klijenata od strane banke o mjerama sigurnosti prilikom verifikacije transfera elektronskog novca. 54

59 4. UPRAVLJANJE OPERATIVNIM RIZIKOM NA PRIMJERU ZAGREBAČKE BANKE Otkako postoje banke, postoji također i njihova izloženost raznim oblicima rizika. Banke su od svog postanka do danas uključene u transformaciju aktive. Procesi transformacije aktive, bili oni klasični ili moderniji povezani su s raznim vrstama rizika. U osnovi bankarstva nije samo eliminacija rizika, već njihovo preuzimanje. To je preuzimanje povezano s mogućnošću ostvarivanja profita. Osnovno načelo svake banke je optimizirati odnos rizika i profita, odnosno ostvariti maksimalan profit uz željenu razinu rizika. Banke su tek posljednjih nekoliko desetljeća počele veću pažnju pridodavati ukupnom sustavu upravljanja rizicima. Trenutni sustavi u najrazvijenijim zemljama počivaju na dostignućima bankovne industrije u posljednjim desetljećima. U ovom poglavlju, na primjeru Zagrebačke banke opisat ćemo kako funkcionira sustav upravljanja rizicima, te koje metode banka koristi pri mjerenju operativnog rizika OPĆENITO O ZAGREBAČKOJ BANCI Zagrebačka banka započela je s poslovanjem još davne pod imenom Gradska štedionica. Preimenovana je u Gradsku štedionicu Zagreb 1946., pod kojim imenom posluje do 60-ih godina, kada postaje dio Komunalne banke Zagreb koja je uskoro preimenovana u Kreditnu banku. Potkraj 70-ih osnivači Kreditne banke Zagreb i Jugobanke udružuju se u Zagrebačku banku. Zagrebačka banka postaje prva banka u bivšoj državi koja je provela proces pretvorbe i postala dioničko društvo. Zagrebačka banka je i prva hrvatska banka koju su godine ocijenile tri inozemne agencije za rejting. Te godine ugledni financijski časopisi Euromoney, Global Finace, Central European i Business Central Europe proglašavaju je najboljom domaćom bankom. Od ožujka postaje dijelom Grupe UniCredit, jedne od najjačih financijskih grupacija u Europi, koja djeluje na ukupno 22 ključna tržišta s oko poslovnica i više od 40 milijuna klijenata. Zagrebačka banka lider je na domaćem tržištu i jedna od najuspješnijih članica grupacije. U Hrvatskoj posluje s 80 tisuća korporativnih klijenata i preko 1,1 milijun građana. Banka pruža cjelokupnu paletu 55

60 bankovnih usluga koje uključuju poslovanje s pravnim osobama, stanovništvom i bankama, poslovanje s inozemstvom, usluge investicijskog bankarstva te usluge poslovnih financija. Glavne podružnice Zagrebačke banke su: ZB Invest, društvo za upravljanjem investicijskim fondovima Zagrebačke banke, koji drži oko 35% tržišnog udjela, AZ fond, obvezni mirovinski fond Zagrebačke banke i Allianza, koji imaju oko 40% tržišnog udjela, dok depoziti Prve stambene štedionice čine oko 30 % tržišta stambene štednje. Podružnice su društva u kojima Grupa Zagrebačke banke ima pravo upravljati financijskom i poslovnom politikom, što u pravilu podrazumijeva vlasništvo više od 50% glasačkih prava. Podružnice se uključuju u konsolidirane financijske izvještaje metodom pune konsolidacije. Eliminiraju se transakcije među članicama Grupe Zagrebačke banke prilikom izrade konsolidiranih financijskih izvještaja. Pridružena društva su društva nad kojima Grupa Zagrebačke banke ima značajan utjecaj ali nema kontrolu, što obuhvaća udjele između 20% i 50% glasačkih prava. Ulaganja u pridružena društva priznaju se metodom udjela (Godišnje izvješće za 2012, 2012, p. 8). Tablica 3: Podružnice Zagrebačke banke na dan PRAVNA OSOBA ZEMLJA SJEDIŠTA PODRUČJE DJELATNOSTI UniCredit Bank d.d., Mostar Prva stambena štedionica d.d. ZB Invest d.o.o. Centar Kaptol d.o.o. Pominvest d.d. Suvremene poslovne komunikacije d.o.o. Zagreb nekretnine d.o.o. Zane BH d.o.o. Istraturist d.d. Istra D.M.C. d.o.o. Bosna i Hercegovina Bankarstvo 65,6 Hrvatska Bankarstvo 100 Hrvatska Upravljanje fondovima 100 Hrvatska Ulaganje u nekretnine 100 Hrvatska Ulaganje u nekretnine 88,7 Hrvatska Izdavaštvo 100 Hrvatska Nekretnine 100 Bosna i Hercegovina Nekretnine 100 Hrvatska Turizam 71,8 Hrvatska Organizacija ATP turina 71,8 Izvor: Godišnje izvješće za 2012, Zagrebačka banka Unitcredit Group, p. 20 KAPITAL U VLASNIŠTVU GRUPE % 56

61 Tablica 4: Pridružena društva PRAVNA OSOBA Allianz ZB d.o.o., Zagreb Allianz ZB d.o.o., Zagreb Multiplus card d.o.o., Zagreb ZEMLJA SJEDIŠTA Hrvatska Hrvatska PODRUČJE DJELATNOSTI Upravljanje obveznim mirovinskim fondom Upravljanje obveznim mirovinskim fondom Hrvatska Promidžba i usluge 25 Izvor: Godišnje izvješće za 2012, Zagrebačka banka Unitcredit Group, p.20 KAPITAL VLASNIŠTVU GRUPE % U Strategija Grupe Zagrebačke banke počiva na četiri temeljna principa koji su osnova njihovog korporativnog upravljanja (Godišnje izvješće za 2012, 2012, p. 5-6): uravnotežen poslovni model i kontinuitet generiranja prihoda posvećenost klijentima u anticipiranju, prepoznavanju i zadovoljenju njihovih potreba na jednostavan i efikasan način diverzifikacija i dostupnost: regionalna prisutnost, disperzirana prodajna mreža fizičkih i direktnih kanala distribucije fokus na fundamente stabilnog i održivog bankarskog poslovanja Iako je Grupa Zagrebačke banke bila suočena s recesijskim i vrlo kompleksnim poslovnim okruženjem, ona je solidno poslovala u takvim uvjetima, što je rezultiralo ostvarenjem dobiti prije vrijednosnih usklađenja i ostalih rezerviranja u iznosu od milijuna kuna u godini. U odnosu na prethodnu godinu, dobit prije vrijednosnih usklađenja je manja za 59 milijuna kuna odnosno za 2,2%. Zagrebačka banka je u godini ostvarila je dobit nakon oporezivanja u iznosu od 888 milijuna kuna što je za 428 milijuna kuna ili 32,5% manje u odnosu na prethodnu godinu. Rezultat toga je niži neto prihod od kamata za 11,41% i povećanje troškova rezerviranja. U godini poslovni prihodi banke iznose milijuna kuna te su u odnosu na prošlu godinu pali za 7,5%. Što se tiče troškova, banka je ostvarila uštede u iznosu od 133 milijuna kuna ili 7,4% u usporedbi s prethodnom godinom. Najveće uštede je ostvarila smanjenjem troškova osoblja, marketinga i administrativnih troškova. Troškovi osoblja u odnosu na prošlu godinu manji su za čak 10,9%. Administrativni troškovi i troškovi marketinga smanjeni 57

62 su za 3,6% u odnosu na prethodnu godinu. Najviše troškova banke otpalo je na umanjenje vrijednosti i rezerviranja što je 341 milijuna kuna više u odnosu na godinu. Tijekom godine banka je podizala troškovnu i procesnu efikasnost što je pozitivno odrazilo na ukupno ostvarene troškove poslovanja. Stoga je, unatoč padu poslovnog prihoda u godini banka ostvarila stabilan i relativno povoljan udio troškova poslovanja u poslovnim prihodima za godinu od 42,3%. Ovi podaci prikazani su u sljedećoj tablici računa dobiti i gubitka, koji prikazuje uspješnost poslovanja banke u godini. Tablica 5: Račun dobiti i gubitka Zagrebačke banke za godinu koja završava u milijunima kuna Verižni indeks Prihodi od kamata i slični prihodi ,32 Rashod od kamata i slični rashodi (3.062) (2.467) 124,11 Neto prihod od kamata ,58 Prihod od naknada i provizija ,41 Rashod od naknada i provizija (145) (149) 97,31 Neto prihod od naknada i provizija ,60 Prihod od dividendi ,92 Neto dobitci i gubitci od financijskih instrumenata po fer vrijednosti 189,79 Neto dobitci i gubitci od investicijskih vrijednosnica 23,30 Ostali poslovni prihodi ,58 Neto dobit od trgovanja i ostali prihodi ,11 Poslovni prihodi ,54 Troškovi poslovanja (1.657) (1.790) 92,56 Dobit prije umanjenja vrijednosti i rezerviranja ,52 Gubitci od umanjenja vrijednosti zajmova i (803) potraživanja od komitenata -135,86 Ostali gubici od umanjenja vrijednosti i (70) (17) rezerviranja 411,76 Ukupni gubici od umanjenja vrijednosti i (1.161) 820 rezerviranja -141,58 Dobit prije poreza ,81 Porez na dobit (216) (312) 69,23 Dobit razdoblja ,47 Osnovna i smanjena zarada po dionici 2,78 4,11 Izvor: Godišnje izvješće za 2012, Zagrebačka banka UnitCredit Group, p

63 Imovina banke na dan iznosila je milijuna kuna i porasla je za 0,1% u odnosu na prethodnu godinu. Razlog tome je smanjenje potražnje za kreditima. Zajmovi i potraživanja od komitenata smanjena su za 2%, te su na kraju iznosili milijuna kuna. Zajmovi i potraživanja od komitenata su glavna sastavnica bilance banke i čine 65,7% ukupne imovine. Unutar te kategorije imovine najviše su smanjeni krediti koji su dani pravnim osobama i javnom sektoru. Krediti u sektoru stanovništva također su smanjeni i to za 588 milijuna kuna ili 2%, kao rezultat razduživanja građana, visoke nezaposlenosti te nižeg raspoloživog dohotka. Unatoč negativnim kretanjima, Zagrebačka banka je nastavila s ostalim kreditnim aktivnostima što je dovelo do porasta zajmova i potraživanja od banaka u iznosu od 703 milijuna kuna. U odnosu na prethodnu godinu imovina upravljanja aktivom i pasivom (što uključuje gotovinu i novčane ekvivalente, obveznu pričuvu kog HNB-a u stranoj i domaćoj valuti i zajmove i potraživanja od banaka) smanjena je za 21%. Graf 2: Struktura imovine, obveza, kapitala i rezerve na dan Izvor: Godišnje izvješće za 2012, Zagrebačka banka UnitCredit Group, p

64 S druge strane, tekući računi, depoziti banaka i uzeti zajmovi smanjili su se za milijuna kuna, zbog razduživanja i smanjene potražnje za kreditima. Tekući račun i depoziti komitenata iznose milijuna kuna što predstavlja povećanje od milijuna kuna na kraju godine. Povećanje se uglavnom odnosilo u djelu tekućih računa i depozita stanovništva i obrtnika, dok su devizni depoziti pokazali relativno manji porast. U strukturi ukupnih depozita komitenata, tekući računi i depoziti stanovništva sudjeluju sa čak 71,2%. Dionički kapital banke iskazan je u kunama i obuhvaća redovne dionice, koje kotiraju na Zagrebačkoj burzi. U odnosu na prethodnu godinu, kapital i rezerve povećani su za 1,7%. U ukupnim izvorima financiranja, kapital i rezerve sudjeluju s 15,1%. Sljedeća tablica prikazuje bilancu Zagrebačke banke na dan u kojoj su vidljivi svi prethodno navedeni podaci i promjene koje su se dogodile. 60

65 Tablica 6: Bilanca Zagrebačke banke na dan u milijunima kuna IMOVINA Verižni indeksi Gotovina i ekvivalenti gotovine ,24 Obvezna pričuva kod Hrvatske narodne banke ,19 Zajmovi i potraživanja od banke ,05 Financijska imovina po fer vrijednosti kroz račun dobiti i gubitka 80,96 Zajmovi i potraživanja od komitenta ,00 Financijska imovina raspoloživa za prodaju ,93 Ulaganja koja se drže do dospijeća ,69 Ulaganja u pridružena društva ,00 Ulaganje u nekretnine ,00 Nekretnine i oprema ,20 Nematerijalna imovina ,45 Odgođena porezna imovina ,69 Preplaćeni porez ,00 Ostala imovina ,34 Ukupna imovina ,12 OBVEZE Tekući računi i depoziti banaka ,64 Tekući računi i depoziti komitenata ,10 Financijske obveze po fer vrijednosti kroz račun dobiti i gubitka 131,29 Uzeti zajmovi ,66 Rezervacije za obveze i troškove ,91 Ostale obveze ,43 Tekuća porezna obveza 81 0,00 Odgođena porezna obveza ,00 Ukupne obveze ,86 KAPITAL I REZERVE Izdani dionički kapital ,00 Premija na izdane dionice ,00 Trezorske dionice 9 (26) 34,62 Ostale rezerve ,92 Rezerva fer vrijednosti 53 (27) 196,30 Zadržana dobit ,98 Ukupni kapital i rezerve ,66 Ukupne obveze kapital i rezerve ,12 Izvor: Godišnje izvješće za 2012, Zagrebačka banka UnitCredit Group, p

66 4.2. SUSTAV I POLITIKA UPRAVLJANJA RIZICIMA Sukladno odredbama Zakona o trgovačkim društvima i Statuta Zagrebačke banke, Zagrebačka banka ima Nadzorni odbor i Upravu, koji djeluju kao dva posebna tijela te nijedna osoba ne može biti član obaju tijela. Prema hrvatskim zakonima, članovi Uprave i Nadzornog odbora dužni su obnašati svoje dužnosti s pozornošću savjesnog gospodarstvenika djelujući pritom u skladu s interesima banke, njezinih dioničara, zaposlenika, vjerovnika i komitenata. Uprava se sastoji od 7 članova. Zadaća predsjednika uprave je rukovođenje rada uprave i predsjedanje sastancima uprave. U ime uprave predsjednik podnosi financijska izvješća nadzornom odboru, odnosno glavnoj skupštini banke. Uprava vodi poslove banke i upravlja njezinom imovinom, pri tome je dužna poduzeti sve radnje i donijeti sve odluke koje smatra potrebnim za uspješno poslovanje banke. Članovi Uprave nadležni su i odgovorni za nadzor i strateško upravljanje te kontrolu rizika na razini Banke što obuhvaća upravljanje i osiguravanje adekvatne kontrole svih rizika kojima Banka jest ili kojima bi mogla biti izložena u svom poslovanju. Nadzorni odbor sastoji se od 11 članova. Njihov mandat traje četiri godine. Članovi nadzornog odbora među sobom biraju predsjednika i dva zamjenika koji zamjenjuju predsjednika u slučaju ako je on spriječen obnašati svoju dužnost. Zagrebačka banka usklađuje svoju organizacijsku strukturu prema standardima grupe UniCredit. U nastavku je prikazana organizacijska struktura Zagrebačke banke koja se sastoji od 7 divizija, donesena na dan 1. siječnja godine. 62

67 Shema 6: Organizacijska struktura Zagrebačke banke UPRAVA Organizacijsko područje predsjednika Upravljanje i kontrola rizika Upravljanje financijama Podrška bankarskom poslovanju Maloprodaja Korporativno i privatno bankarstvo Investicijsko bankarstvo i financijska tržišta Izvor: Izrada studentice na temelju Godišnjeg izvješća za 2012, Zagrebačka banka Unitcredit Group Banka ima usvojeni sustav upravljanja rizicima kojemu je cilj postizanje optimalne razine profitabilnosti uz prihvatljivu razinu rizika. Sustav upravljanja rizicima je uspostavljen kao aktivno upravljanje kreditnim, tržišnim, rizikom likvidnosti i operativnim rizikom, kao i svim ostalim rizicima koji se mogu pojaviti pri redovitom poslovanju banke. Za upravljanje svim vrstama rizika u Zagrebačkoj banci odgovorna je divizija Upravljanja i kontrole rizika. Odgovornost divizije Upravljanja i kontrole rizika uključuje poslove (Javna objava bonitetnih zahtijeva grupe Zagrebačke banke, 2012, p. 5): identifikacije mjerenja ocjene rizičnog profila svih rizika nadzor nad funkcioniranjem metoda i modela za upravljanje svim vrstama rizika vrednovanje adekvatnosti i djelotvornosti unutarnjih kontrola u procesu upravljanja svim vrstama rizika ostale poslove utvrđene zakonom o kreditnim institucijama i podzakonskim aktima 63

68 Divizija upravljanje i kontrola rizika sastoji se od četiri sektora; upravljanje kreditnim rizikom individualnih klijenata, upravljanje kreditnim rizikom poslovnih klijenata, strateško upravljanje i kontrola rizika, te upravljanje tržišnim i operativnim rizicima, integracija i njihova validacija. Za djelotvornost postupaka upravljanja rizicima i metodologije za procjenjivanje rizika zadužen je sektor unutarnje revizije, koji je dio divizije organizacijsko područje predsjednika 4.3. UPRAVLJANJE OPERATIVNIM RIZIKOM U ZAGREBAČKOJ BANCI Zagrebačka banka upravlja operativnim rizikom kontrolirajući ga, prihvaćajući ga, prenoseći ga na treće osobe ili izbjegavajući ga. Odluka o načinu upravljanja pojedinim identificiranim operativnim rizikom donosi se na temelju podataka o stvarnom i/ili potencijalnom gubitku, troškovima implementacije kontrola ili prijenosa na treće osobe, te gubitka potencijalnih prihoda u slučaju izbjegavanja operativnog rizika. Sustav upravljanja operativnim rizikom te izračun kapitalnog zahtjeva za članice Grupe usklađen je s rizičnim profilom pojedine članice (Javna objava bonitetnih zahtijeva Grupe Zagrebačke banke, 2012, p. 8). Redovito upravljanje operativnim rizikom dio je dodijeljenih odgovornosti svih rukovoditelja Zagrebačke banke. Sustav upravljanja operativnim rizikom karakterizira jasna podjela uloga i odgovornosti. Nadzor rezultata upravljanja operativnim rizikom te izvještavanje o njemu domena je Upravljanja i kontrole operativnog i reputacijskog rizika u okviru sektora Tržišni i operativni rizici, integracija i validacija. Zadatak Upravljanja i kontrole operativnog i reputacijskog rizika je prikupljanje podataka, izrada izvještaja i analize postojećih i potencijalnih izvora operativnog rizika u banci. Cilj je osiguravanje informacije na temelju kojih će biti moguće efikasno upravljati operativnim rizikom na svim razinama. 64

69 4.3.1.Uprava Banke i visoko rukovodstvo Uprava Banke odgovorna je za efikasan nadzor nad izloženosti operativnom riziku. Rukovodstvo Banke imat će sveobuhvatno razumijevanje okvira za kontrolu operativnog rizika te kako operativni rizik utječe na kompaniju. U nadležnosti je relevantne funkcije za kontrolu operativnog rizika ili odgovarajuće odgovorne funkcije da informira i izvještava Rukovodstvo o takvom riziku. Uprava Banke odgovorna je za usvajanje Okvira za upravljanje operativnim rizikom, uključujući pravilnik o upravljanju i kontroli operativnog rizika i uspostavu funkcija nadležnih za njihovu implementaciju i provođenje kontrole operativnog rizika. Ukoliko je potrebno, prije odobrenja Uprave potrebno je pribaviti odobrenje Nadzornog odbora. Uprava je također odgovorna za implementaciju sustava za mjerenje i kontrolu operativnog rizika u redovno upravljanje rizicima Banke, na način da sustav odbora (Pravilnik o upravljanju i kontroli operativnog rizika, 2010, p. 3): nije ograničen samo na zakonom propisano upravljanje tehnikama upravljanja operativnim rizikom stječe nova iskustva podržava kontrolu operativnog rizika pruža Banci koristi prilikom upravljanja operativnim rizikom Svake godine Uprava Banke provjerava rezultate interne validacije i povezane izvještaje unutarnje revizije te provjerava poštivanje i efikasnost regulatornih zahtjeva. Visoko rukovodstvo odbora osigurava da (Pravilnik o upravljanju i kontroli operativnog rizika, 2010, p. 3): proces kontrole operativnog rizika bude jasan te u potpunosti prenesen i implementiran kroz specifične dokumente, procese i procedure su u organizacijskim jedinicama banke nominirane kontakt osobe za područje operativnog rizika, s podrškom potrebnom za obavljanje svojih aktivnosti su uprava banke i relevantni odbori informirani o promjenama rizičnog profila i izloženosti riziku, uz podršku funkcije za kontrolu operativnog rizika 65

70 su značajni pokretači operativnog rizika identificirani, pregledavajući izvještaje funkcije za kontrolu operativnog rizika, usklađenosti i unutarnje revizije Rukovodstvo banke donosi strateške planove i odluke o akcijama koje će se poduzeti da bi se izbjegao i umanjio operativni rizik. Strateška razina u domeni je rukovodstva te obuhvaća efektivni nadzor nad izloženošću banke operativnom riziku. Rukovodstvo banke verificira i usvaja interne akte koji uređuju sustav upravljanja operativnim rizikom, imenuje funkciju odgovornu za implementaciju i nadzor sustava, kao i redovito i točno izvještavanje. Za reviziju funkcionalnosti i efikasnosti sustava za upravljanje operativnim rizikom odgovorna je Unutarnja revizija. Unutarnja revizija dužna je redovito, a najmanje prilikom većih izmjena u sustavu upravljanja operativnim rizikom i većih promjena profila rizičnosti za operativni rizik (HNB, 2013, p. 289): ocijeniti primjerenost i djelotvornost sustava mjerenja i upravljanja operativnim rizikom uključujući i procese prikupljanja, pohranjivanja i obrade podataka te pripadajuću IT infrastrukturu, provjeriti ispunjavanje kvalifikacijskih uvjeta za primjenu naprednog pristupa, provjeriti primjerenost postupaka interne validacije i njezinog rezultata. U suradnji s Unutarnjom revizijom propisana je procedura eskalacije, ukoliko aktivnosti upravljanja rizicima nisu izvršene ili su djelomično izvršene. Ukoliko osoba koja je odgovorna za redovitu dostavu podataka i prikupljanje podataka o operativnom riziku djelomično ili nepotpuno izvrši zadatak obavještava se rukovoditelj funkcije upravljanja operativnim rizikom. Rukovoditelj u konačnici obavještava odbor za upravljanje operativnim rizikom (Pravilnik o upravljanju i kontroli operativnog rizika, 2010, p. 5). Upravljanje i kontrola operativnog rizika nezavisna je funkcija. U cilju aktivnog pristupa upravljanju operativnim rizikom, funkcija Upravljanje i kontrola operativnog i reputacijskog rizika prati izloženost operativnom riziku prema definiranim standardima. Proces praćenja operativnog rizika u Zagrebačkoj banci obuhvaća sljedeće (Javna objava bonitetnih zahtijeva grupe Zagrebačke banke, 2012, p. 9): 66

71 prikupljanje podataka vezanih za operativni rizik (događaji operativnog rizika, indikatori rizika, analize scenarija), davanje prijedloga za smanjivanje i/ili izbjegavanja operativnog rizika uključujući prijenos rizika osiguranjem, praćenje i izvještavanje o limitima izloženosti operativnom riziku sudjelovanje u analizi operativnog rizika pri implementaciji novih proizvoda i značajnih poslovnih i/ili organizacijskih promjena ili uvođenja novih proizvoda, utvrđivanje postojanja i periodično testiranje planova za nastavak poslovanja i/ili oporavka u slučaju nastanka izvanrednih okolnosti redovito izvještavanje rukovodstva banke kao i HNB-a o kapitalnom zahtjevu za operativni rizik Odbor za upravljanje operativnim rizikom U Zagrebačkoj banci postoji Odbor za operativne rizike. Funkcija Odbora je kontinuiran nadzor nad aktivnostima vezanim za operativni rizik i njegovo upravljanje. Odbor osigurava razmjenu informacija između organizacijskih dijelova, kao i unutar članica same Grupe. Izvještaji koji se prezentiraju Odboru za operativne rizike omogućuju podizanje razine svijesti o rizičnim područjima u banci, razmjenu stavova i diskusiju svih relevantnih sudionika sustava upravljanja operativnim rizikom. Odbor za operativne rizike sastoji se od stalnih i povremenih članova i njime predsjedava predsjednik Odbora za operativne rizike. Stalni i povremeni članovi odbora su: direktor Upravljanja i kontrole rizika, direktor Unutarnje revizije, direktor Upravljanja sustavom zaštite, direktor Organizacije, direktor praćenja usklađenosti i direktor Pravnih poslova (Pravilnik o upravljanju i kontroli operativnog rizika, 2010, p. 4). Nadležnosti Odbora za operativne rizike su sljedeće (Javna objava bonitetnih zahtijeva Grupe Zagrebačke banke, 2012, p. 9): analiza izvještaja o operativnom riziku, ažuriranje internih akata, mehanizama i modela za upravljanje i kontrolu operativnog rizika, 67

72 upućivanje prihvaćenih dokumenata na usvajanje Upravi banke, te predlaganje donošenja strateških odluka, usvajanje planova aktivnosti za upravljanje i kontrolu operativnog rizika, predlaganje limita i postupaka za kontrolu operativnog rizika, predlaganje/ocjena aktivnosti za smanjenje ili izbjegavanje operativnog rizika kojem je banka izložena, praćenje poduzetih mjera za smanjenje ili izbjegavanje operativnog rizika. Sjednice Odbora saziva predsjednik Odbora i održavaju se u pravilu kvartalno, a po potrebi i češće (na zahtjev stalnih članova). Ostale uloge i odgovornosti kao i način rada Odbora reguliran je Poslovnikom o radu Odbora za operativne rizike (interni izvor). Zapisnici o održanim sastancima Odbora za upravljanje operativnim rizikom prezentiraju se Upravi Banke Prikupljanje i evidentiranje događaja operativnog rizika Svaki događaj operativnog rizika evidentira se u bazi podataka o događajima operativnog rizika (Loss Database, u daljnjem tekstu LDB) zasebno, u ukupnom iznosu. Evidentiraju se svi pojedini ekonomski efekti događaja zasebno kroz pet osnovnih komponenti događaja a to su: trošak događaja operativnog rizika, prihod događaja operativnog rizika, kreiranje rezervacija, oslobođenje rezervacija, komponente smanjenja gubitka i ostali ekonomski utjecaji koji nisu uključeni u neto vrijednosti. Neto vrijednost događaja računa se automatski na temelju unesenih ekonomskih efekata. Ako ekonomski efekti događaja uključuju i prihod i rashod, ne smije se evidentirati neto vrijednost događaja već se svaki efekt unosi zasebno. Događaji iste vrste koji se ponavljaju, evidentiraju se kao zasebni događaji (Operativna uputa za izvještavanje i klasifikaciju podataka, 2013, p. 17). Svaka informacija o događaju operativnog rizika koja se unosi u LDB bazu sadrži elemente navedene u nastavku. Unos podataka je obavezan, osim ako u njegovom opisu nije navedeno drugačije. 68

73 Tablica 7: Elementi događaja koji se unose u LDB bazu podataka Interna oznaka Može se upisati npr. broj i naziv odluke, broj sudskog spora, nalaza štete podatak služi radi lakšeg pretraživanja i njegov unos nije obavezan Vrsta događaja na nivou Grupe Kreiranje posebne vrste događaja koji objedinjuje višestruke efekte istog događaja u različitim organizacijskim jedinicama Banke ili Grupe unos nije obvezan Povezanost s Događaji uzrokovani operativnim rizikom mogu istovremeno biti uzrokovani kreditnim/tržišn drugim tipovima rizika, najčešće je to kreditni rizik. im rizikom Datum događaja Datum kada se događaj dogodio. Ako točan datum u mjesecu nije poznat onda se unosi 1. dan u mjesecu ili godine kada je događaj nastao Datum uočavanja Datum kada je uočen događaj operativnog rizika od strane Banke. On može biti jedna ili kasniji od datuma događaja. Iznosi Potrebno je ispravno evidentirati ekonomski efekt. Svi ekonomski efekti događaja se evidentiraju. Poslovna linija Poslovno područje u kojem se dogodio događaj operativnog rizika. Organizacijski Ukoliko je organizacijska jedinica koja je uzrokovala događaj ista kao i dio koji je organizacijska jedinica koju će teretiti nastali gubitak događaja, onda nije uzrokovao OR potrebno unositi ovo polje, u ostalim slučajevima je potrebno. IT Sustav Odabire se IT sustav povezan s događajem Proizvod Odabire se proizvod povezan s događajem. Proces Odabire se poslovni proces u kojem se događaj dogodio. Tip događaja Odabire se jedan od sedam tipova operativnog rizika. OR Uzrok događaja U ovom polju se navodi uzrok događaja koji je već unaprijed ponuđen. Opis događaja Unosi se puni opis događaja na engleskom jeziku, uz eventualne napomene (engleski) vezane uz događaj. Mjere za Opis poduzetih mjera ili mjera koje se planiraju poduzeti u svrhu smanjenja smanjenje gubitka financijskog efekta događaja operativnog rizika. Obvezno je podatak unijeti na engleskom jeziku. Mjere za Potrebno je odabrati mjere za sprječavanje budućih sličnih događaja izbjegavanje operativnog rizika Izvor: Izrada studentice prema Zagrebačka banka Unicredit Group, Operativna uputa za izvještavanje i klasifikaciju podataka, 2013, p

74 Pri definiranju vrste i događaja operativnog rizika, bitno je utvrditi što se zapravo dogodilo, odnosno što je uzrokovalo gubitak za Banku. Pri kombinaciji više uzoraka, odabire se onaj kronološki raniji uzorak ili onaj koji ima značajniji utjecaj na nastanak događaja. Uzimajući za primjer, ako treća osoba počini neku vrstu prijevare iskoristivši činjenicu da radnik Banke nije postupio sukladno važećim internim aktima, događaj će biti klasificiran kao Eksterna prijevara, a ne Izvršenje, isporuka i upravljanje procesima. Međutim, ukoliko radnik Banke namjerno, a što je utvrđeno od strane Unutarnje revizije, nije poštovao interne procedure kako bi omogućio trećoj osobi da izvrši prijevaru, događaj će biti klasificiran kao Interna prijevara. Osim unosa novih događaja u LDB, organizacijske jedinice obvezne su redovito, po saznanju o promjenama, ažurirati podatke o ranije unesenim događajima. To se prvenstveno odnosi na unos dodatnih ekonomskih efekata i nadoknada gubitaka, ali i promjene drugih podataka o događaju. Podatke u LDB unose osobe koje su imenovane na funkciju OR Monitora, te su im na zahtjev nadležnih rukovoditelja i u suglasnosti s divizijom Upravljanje i kontrola operativnog i reputacijskog rizika dodijeljena ovlaštenja za rad u LDB bazi podataka. OR Monitori su osobe koje su odgovorne za prikupljanje podataka o operativnom riziku, imenovane od strane rukovoditelja pojedine organizacijske jedinice (interni izvor). Događaji s utjecajem većim od eura moraju se odmah po saznanju prijaviti diviziji za Upravljanje i kontrolu operativnog i reputacijskog rizika koja obavještava Unutarnju reviziju Članice Grupe kao i odjel Interne validacije Grupe. Događaji koji imaju utjecaj veći od eura moraju se izvještavati diviziji na tjednoj bazi pružajući detaljne informacije o tom događaju. OR Monitori ispred svojih organizacijskih dijelova odgovorni su za točnost i ažurnost podataka o svim događajima operativnog rizika organizacijske jedinice ispred koje su nominirani kao OR Monitori, a čiji je iznos jednak ili veći od kn. Oni su odgovorni za pravovremeno, sveobuhvatno i točno prikupljanje podataka i izvještavanje o događajima operativnog rizika iz poslovne domene. U nastavku rada prikazano je evidentiranje sudskih tužbi koje je uzeto kao primjer kako Banka evidentira događaje operativnog rizika. 70

75 Evidentiranje sudskih tužbi Tužbe Banke protiv klijenta ili radnika evidentiraju se u trenutku otpisa potraživanja, samo ukoliko je otpis uzrokovan operativnim rizikom. Ako otpis nije povezan uz operativni rizik, rezervacije po navedenim tužbama kao niti pripadajući troškovi ne smatraju se događajima operativnog rizika te se ne evidentiraju u LDB. U LDB se evidentiraju i svi pripadajući troškovi proizašli iz tužbi koji povećavaju ukupan financijski efekt događaja operativnog rizika kao i doprinosi na i iz dohotka u slučaju da se radi o sporovima radnika protiv Banke. Kao datum događaja evidentira se datum nastanka događaja koji je uzrokovao tužbu. Kao datum uočavanja unosi se datum zaprimanja tužbe u Banci. U slučaju ako su za tužbe protiv Banke prethodno kreirane rezervacije, kreiranje rezervacija se u LDB evidentira kao ekonomski utjecaj događaja. Prilikom evidentiranja efekata potrebno je kao poseban ekonomski efekt u LDB pojedinačno na pripadajuće načine evidentirati glavnicu, trošak kamate i zateznu kamatu na trošak. Naknadno se ažuriranjem događaja evidentira stvarni gubitak (ako je Banka izgubila spor i mora platiti određeni novčani iznos), odnosno oslobađanje rezervacija. Potrebno je kvartalno evidentirati promjene u iznosu rezervacije, kako bi se mogao prikazati financijski efekt događaja operativnog rizika na pojedino vremensko razdoblje. Oslobađanje rezervacija evidentira se s datumom knjiženja neovisno o tome radi li se o oslobađanju rezervacije ili kod plaćanja rezerviranog iznosa tužbe (Operativna uputa za izvještavanje i klasifikaciju podataka, 2013, p. 21). Primjer: godine pokrenuta je tužba protiv Banke i za nju je kreirana rezervacija od 100. Tužba se evidentirala kao kao datumom knjiženja Godine donesena je prvostupanjska presuda protiv Banke i rezervacija je povećana na 200, te je podnesena žalba. Tada je došlo do evidentiranja novog ekonomskog toka s dodatnom rezervacijom od 100 s datumom knjiženja godine tužba je djelomično modificirana i smanjuje je ukupni iznos koji se od Banke potražuje, te je rezervacija smanjena za 50. Smanjenjem rezervacije evidentira se oslobađanje rezervacije od 50 s datumom Godine donesena je presuda i Banka je platila 125 na dan plaćanjem 125 evidentira se gubitak uzrokovan događajem operativnog 71

76 rizika u iznosu od 125 s datumom plaćanja i oslobođenje viška rezervacije od 125 s datumom plaćanja Sustav kontrole operativnog rizika Imajući na umu različite mogućnosti organiziranja sustava upravljanja rizicima centralna funkcija upravljanja operativnim rizikom, može aktivno odlučivati i preuzimati rizik, ali se od kreditne institucije zahtijeva da uspostavi i nezavisnu funkciju kontrole rizika čiji su zadaci propisani od strane Hrvatske narodne banke. Temeljem članka 30. Statuta Zagrebačke banke d.d godine Uprava je usvojila smjernicu za upravljanje operativnim rizikom. Sukladno tome sustav kontrole obuhvaća najmanje sljedeće elemente: jasno definiranje odgovornosti organizacijskih dijelova koji su obvezni dostavljati podatke potrebne za mjerenje i procjenu operativnog rizika te provjeravati ispravnost i potpunost inherentnih podataka linije izvještavanja organizacijskih dijelova koji su odgovorni za proces mjerenja i kontrole operativnog rizika, koje su neovisne od aktivnosti organizacijskih dijelova koje mogu generirati operativni rizik Linijske kontrole provode poslovni dijelovi sukladno domeni i one mogu biti automatizirane ili proceduralne, primjerice hijerarhijske kontrole. U svakom slučaju, sustav linijskih kontrola treba biti adekvatno dokumentiran i shvaćen od strane rukovodstva pojedinih poslovnih dijelova. Kontrole su predviđene da potvrde točnost i potpunost informacija o inicijativama ili transakcijama, kao i usklađenost okvirom za operativni rizika, koji je uspostavljen u operativnim funkcijama. Druga razina kontrole provodi funkcija odgovorna za operativni rizik, koja je neovisna od operativnih funkcija i koja direktno odgovara Upravljačkim tijelima. Redovne izvještaje, koje izrađuje funkcija za upravljanje operativnim rizikom, pregledava rukovodstvo koje ima ovlaštenje da implementira mjere za smanjivanje operativnog rizika. Navedeni sustav će biti dobro dokumentiran. 72

77 Sustav izvještavanja o operativnom riziku Sustav izvještavanja o operativnom riziku uspostavljen je na način da se osigura pravovremeno i efikasno izvještavanje rukovodstva Zagrebačke banke i UniCredit Grupe o izloženosti banke i Grupe operativnom riziku. Rukovodstvo banke redovito se izvještava o svim relevantnim događajima operativnog rizika: elementima relevantnim za izračun kapitalnog zahtjeva, predloženim mjerama za smanjenje ili izbjegavanje operativnog rizika, kapitalnom zahtjevu za pokriće neočekivanih gubitaka od operativnog rizika, rezultatima back testinga (provjere adekvatnosti alociranog kapitala), rezultatima provedenih edukacija, praćenju limita operativnog rizika, provedenim analizama te ad hoc izvještajima KAPITALNI ZAHTJEV ZA POKRIĆE OPERATIVNOG RIZIKA Jamstveni kapital banke jest iznos izvora sredstava koji je banka dužna održavati radi sigurnog i stabilnog poslovanja, odnosno ispunjenja obveza prema svojim vjerovnicima. Jamstveni kapital se definira kao zbroj temeljnog i dopunskog kapitala I i II, umanjen za odbitne stavke. Temeljni kapital je upisani kapital od dioničara ili drugih pravnih osoba. Banke su uz to dužne u svoj temeljni kapital uključiti rezerve i zadržanu dobit te rezerve za opće bankovne rizike. Temeljni kapital Zagrebačke banke tijekom godine povećan je za iznos od milijuna kuna odlukom Glavne skupštine pretvaranjem zadržane dobiti u temeljni kapital. Stavka rezerve i zadržana dobit sastoji se od zadržane dobiti u iznosu od milijuna kuna, ostalih rezervi u iznosu od 457 milijuna kuna, kapitalne dobiti od 140 milijuna kuna, dijela dobiti koja je ostvarena u godini u iznosu od milijuna kuna i manjinskog udjela od 696 milijuna kuna. Ukupan iznos rezerve i zadržane dobiti je 7.839,1 milijuna kuna, što vidimo u priloženoj tablici. Još godine Zagrebačka banka je donijela odluku da se Rezerve za opće bankovne rizike u iznosu od 189 milijuna kuna ne mogu prenijeti u zadržanu dobit ili druge rezerve prije isteka razdoblja od tri uzastopne godine od razdoblja u kojem je banka zabilježila rast od 15%. Na sjednici glavne skupštine Zagrebačke banke u travnju prošle godine odlučeno je da će se rezerve za opće bankovne rizike prenijeti u zadržanu dobit, 73

78 stoga njihov iznos u strukturi jamstvenog kapitala iznosi 0,0 kuna. Stopa adekvatnosti jamstvenog kapitala iznosi 23,65% što je u odnosu na prethodnu godinu, povećanje u iznosu od 1,93 postotna poena. Tablica 8: Jamstveni kapital na dan za Grupu Zagrebačke banke Iznos u Jamstveni kapital milijunima kuna a) Stavke koje uključuju temeljni (osnovni) kapital Uplaćeni kapital ostvaren izdavanjem redovnih i povlaštenih dionica, osim kumulativnih povlaštenih dionica 9.774,8 Rezerve i zadržana dobit 7.839,1 Rezerve za opće bankovne rizike 0,0 Ukupno stavke koje se uključuju u osnovni kapital ,9 b) Stavke koje umanjuju osnovni kapital Gubitci proteklih godina 0,0 Gubitci tekuće godine 0,0 Stečene vlastite dionice 9,1 Nematerijalna imovina 65,4 Neotplaćeni iznos kredita koji je kreditna institucija odobrila za kupnju dionica kreditne institucije osim za kumulativne povlaštene dionice 0,0 Ostale stavke 54,0 Ukupno stavke koje umanjuju osnovni kapital 128,5 c) Ukupno osnovni kapital ( a-b) ,4 d) Ukupno dopunski kapital I 30,2 e) Ukupno jamstveni kapital prije umanjenja za odbitne stavke (c+d) ,6 f) Ukupno odbitne stavke od jamstvenog kapitala 30,4 g) Jamstveni kapital (e-f) ,2 h) Ukupno dopunski kapital II 0,0 Izvor: Javna objava bonitetnih zahtijeva Grupe Zagrebačke banke na dan , p.16 74

79 Zagrebačka banka izračunava adekvatnost kapitala i kapitalne zahtjeve u skladu s odredbama Odluke o adekvatnosti kapitala kreditnih institucija, koristeći pri tome standardizirani pristup za tržišni i kreditni rizik i napredni pristup za operativni rizik. Prva stambena štedionica i UniCredit Bank Mostar članice su Grupe Zagrebačke banke koje koriste za izračun kapitalnog zahtjeva za operativni rizik standardizirani pristup. Adekvatnost kapitala se definira kao odnos jamstvenog kapitala i ukupnog iznosa izloženosti ponderiranog kreditnim rizikom, te inicijalnih kapitalnih zahtjeva za tržišne rizike i operativni rizik pomnožen s 12,5. Minimalna stopa adekvatnosti kapitala propisana od strane Hrvatske narodne banke iznosi 12%. U nastavku je prikazana tablica koja sadrži podatke o iznosu kapitalnog zahtjeva za operativni, kreditni, tržišni rizik. 75

80 Tablica 9: Iznos kapitalnih zahtjeva na dan za Grupu Zagrebačke banke Kapitalni zahtjevi po vrstama rizika na dan Kapitalni zahtjevi u milijunima kuna Kapitalni zahtjev za kreditni rizik Standardizirani pristup 1. Izloženosti prema središnjim državama ili bankama 401,6 2. Izloženost prema lokalnoj i regionalnoj samoupravi 122,4 3. Izloženost prema javnim državnim tijelima 77,6 4. Izloženost prema multilateralnim razvojnim bankama 0,0 5. Izloženost prema međunarodnim organizacijama 0,0 6. Izloženost prema institucijama 261,3 7. Izloženost prema trgovačkim društvima 2.995,0 8. Izloženost prema stanovništvu 3.181,2 9. Izloženost prema nekretninama 349,3 10. Dospjela nenaplaćena potraživanja 619,2 11. Visokorizična potraživanja 0,0 12. Izloženosti u obliku pokrivenih obveznica 0,0 13. Sekuritizacija pozicije 0,0 14. Izloženosti u obliku udjela u investicijskim fondovima 12,7 15. Ostale izloženosti 324,8 Ukupan iznos kapitalnih zahtjeva za kreditni rizik (12%) 8.345,1 Kapitalni zahtjev za tržišne rizike 1) Pozicijski rizik 120,1 2) Rizik namire 0,0 3) Valutni rizik 0,0 4) Robni rizik 0,0 Ukupan iznos kapitalnih zahtjeva za tržišne rizike 120,1 Kapitalni zahtjev za operativni rizik a) Jednostavnog pristupa 0,0 b) Standardiziranog pristupa 158,1 c) Naprednog pristupa 735,2 Ukupan iznos kapitalnih zahtjeva za operativni rizik 893,9 Ukupan iznos kapitalnih zahtjeva druge ugovorne strane 136,4 UKUPAN IZNOS KAPITALNIH ZAHTIJEVA 9.494,9 Izvor: Javna objava bonitetnih zahtijeva Grupe Zagrebačke banke na dan , p

81 Ukupni kapitalni zahtjev Grupe Zagrebačke banke iznosi 9.494,9 milijuna kuna što je za milijuna kuna manje u odnosu na jamstveni kapital. Ukupni kapitalni zahtjev se sastoji od kapitalnog zahtjeva za kreditni rizik u iznosu od milijuna kuna, za tržišni rizik u iznosu od 120 milijuna kuna i operativni rizik, iznosa 893 milijuna kuna. Kapitalni zahtjev za operativni rizik predstavlja više od 9% ukupnog kapitalnog zahtjeva. U odnosu na prethodnu godinu zabilježen je rast u iznosu od 44 milijuna kuna, najvećim dijelom kao rezultat povećanja kapitalnog zahtjeva Zagrebačke banke. Prema standardiziranom pristupu inicijalni kapitalni zahtjev za operativni rizik jest trogodišnji prosjek relevantnog pokazatelja ponderiranog rizikom. Relevantni pokazatelj ponderiran rizikom računa se na način da se relevantni pokazatelj izračunat za pojedinu poslovnu liniju pomnoži s pripadajućom stopom inicijalnoga kapitalnog zahtjeva za predmetnu poslovnu liniju prema te se tako dobiveni iznosi za određenu godinu zbroje. Manje članice Grupe Zagrebačke banke dužne su računati relevantni pokazatelj kao zbroj sljedećih elemenata sa svojim pozitivnim ili negativnim predznakom (Procedura za provedbu ocjene adekvatnosti internog kapitala, 2001, p. 18): 1) neto kamatnog prihoda, 2) neto prihoda od provizija i naknada, 3) prihoda od vlasničkog ulaganja osim prihoda od ulaganja u zajedničke pothvate, pridružena društva i podružnice, 4) dobiti (gubitka) od aktivnosti trgovanja u kategoriji financijske imovine/obveza koja se drži radi trgovanja, 5) dobiti (gubitka) od aktivnosti trgovanja u kategoriji financijske imovine/obveza koja se vrednuje po fer vrijednosti u računu dobiti i gubitka, 6) realiziranih dobitaka (gubitaka) u kategoriji financijske imovine/obveza koja se ne vrednuje po fer vrijednosti u računu dobiti i gubitka, 7) dobitaka (gubitaka) koji su proizašli iz transakcija zaštite, 8) neto tečajnih razlika, 9) ostalih operativnih prihoda i 77

82 10) troškova eksternalizacije ako je pružatelj usluga nadređeno ili podređeno društvo kreditne institucije ili podređeno društvo kreditnoj instituciji nadređenog društva. Kapitalni zahtjev Zagrebačka banka računa primjenom naprednog pristupa. Primjena naprednog pristupa odobrena je od strane Hrvatske narodne banke od Do te godine Zagrebačka banka je računala kapitalni zahtjev koristeći standardizirani pristup. Model za izračun kapitalnog zahtjeva po naprednom pristupu razvijen je centralno u UniCredit-u te u izračun uključuje slijedeće elemente: interne podatke, eksterne podatke, scenario analize i ključne indikatore rizika (KRI). Shema 7: Ključni elementi za izračun kapitalnog zahtijeva za operativni rizik Interni podatci Indikatori rizika ELEMENTI Eksterni podatci Scenario analiza Izvor: Izrada studentice Interni podatci predstavljaju set podataka o internim događajima koje svaka članica evidentira u bazu podataka operativnog rizika. Evidentiraju se svi ekonomski efekti događaja. Ekonomski efekti mogu biti: gubitak, rezervacija, otpis rezervacije, strono transakcije, profit, prijelazni račun, šteta bez financijskog efekta, potencijalni gubitak i nadoknada gubitka. 78