Ekološko svinjogojstvo. Pravila za ekološki uzgoj svinja sukladno važećim propisima. Zagreb, 2017.

Transcription

1 Ekološko svinjogojstvo Pravila za ekološki uzgoj svinja sukladno važećim propisima Zagreb, 2017.

2 IMPRESUM Izdavač Adresa Hrvatska poljoprivredna agencija Poljana Križevačka 185, Križevci Za izdavača Doc. dr. sc. Zdravko Barać web Odjel za male životinje i ekološku proizvodnju Adresa Ilica 101, Zagreb Telefon +385 (0) malezivotinje@hpa.hr Autori: Mihaela Kemenović, struč. spec.ing.agr. Gordana Duvnjak, dipl.ing. Jasna Daud, mag. ing. agr. Dr. sc. Maja Dražić 1

3 SADRŽAJ IMPRESUM... 1 ZAKONSKA REGULATIVA... 3 LOGOTIP EKOLOŠKE POLJOPRIVREDNE PROIZVODNJE EU... 3 NACIONALNI ZNAK EKOLOŠKOG PROIZVODA... 3 UVOD... 4 EKOLOŠKO STOČARSTVO... 7 SVINJOGOJSTVO... 9 GENOTIPOVI SVINJA ZA EKOLOŠKU PROIZVODNJU... 9 DRŽANJE SVINJA DRŽANJE SVINJA NA OTVORENOM DRŽANJE SVINJA NA DUBOKOJ STELJI NASTAMBE ZA SVINJE DOBROBIT SVINJA HRANIDBA SVINJA U EKOLOŠKOJ PROIZVODNJI REPRODUKCIJA SVINJA REPRODUKCIJA I UZGOJ PRASADI UZGOJ RASPLODNE PRASADI TOV SVINJA ZAŠTITA ZDRAVLJA SVINJA U EKOLOŠKOJ PROIZVODNJI PREVENTIVA BOLESTI TERAPIJA OZNAČAVANJE GRLA I TRANSPORT KAKVOĆA EKOLOŠKOG SVINJSKOG MESA EKOLOŠKO ZBRINJAVANJE ŽIVOTINJSKOG OTPADA MOGUĆNOSTI I PERSPEKTIVE EKOLOŠKE PROIZVODNJE SVINJA U RH LITERATURA

4 ZAKONSKA REGULATIVA Zakon o poljoprivredi (NN br. 30/15) Uredba Vijeća (EZ) br. 834/2007 od 28. lipnja o ekološkoj proizvodnji i označivanju ekoloških proizvoda i stavljanju izvan snage Uredbe (EEZ) br. 2092/91 Uredba komisije (EZ-a) br. 889/2008 od 5. rujna o detaljnim pravilima za provedbu Uredbe Vijeća (EZ) br. 834/2007 o ekološkoj proizvodnji i označivanju ekoloških proizvoda s obzirom na ekološku proizvodnju, označivanje i kontrolu Pravilnik o ekološkoj poljoprivrednoj proizvodnji (NN br. 19/16) LOGOTIP EKOLOŠKE POLJOPRIVREDNE PROIZVODNJE EU NACIONALNI ZNAK EKOLOŠKOG PROIZVODA 3

5 UVOD Pod ekološkom poljoprivredom podrazumijevamo sve oblike poljoprivredne proizvodnje koji vode brigu o zaštiti okoliša i očuvanju biološke raznolikosti, plodnosti tla, usklađenosti biljne i stočarske proizvodnje, upotrebi organskih gnojiva te strogo ograničenom korištenju mineralnih gnojiva, pesticida i aditiva. Ekološko stočarstvo, prema Znaoru (1996.) je sustav poljoprivrednog gospodarenja koji teži etički prihvatljivoj, ekološki čistoj, socijalno pravednoj i gospodarski isplativoj poljoprivrednoj proizvodnji. Cilj ekološke stočarske proizvodnje je dobivanje proizvoda visoke vrijednosti, vodeći pri tome brigu o dobrobiti životinja i zaštiti okoliša. Prema podatcima International Federation of Organic Agriculure Movements (IFOAM) u zemljama Europske unije ekološko stočarstvo razvija se ubrzano. U godini u EU uzgojeno je 3,3 milijuna goveda, 4,3 milijuna ovaca, 0,8 milijuna svinja i 35 milijuna peradi, dok je u cijeloj Europi uzgojeno 6,5 % više goveda, 5,3 % više ovaca, 3,8 % više svinja i 5,2 % više peradi (Tablica 1). Tablica 1: Broj i udio stoke u ekološkoj proizvodnji po vrstama životinja u EU-28 i Europi, Vrsta životinja EU-28 Broj životinja Udio u ukupnom broju životinja (%) Broj životinja Europa Udio u ukupnom broju životinja (%) Goveda* , ,8 Koze , Ovce , ,9 Svinje , ,4 Perad , ,4 *uključena junad, mliječne krave i bizoni, Izvor: IFOAM, Najveći porast zabilježen je između i godine. Brojno stanje peradi u tom razdoblju u porastu je za 83 %, broj goveda za 57 %, broj svinja za 36 % te ovaca za 30 % (Slika 1). 4

6 Slika 1. Prikaz ekološke stočarske proizvodnje u EU-28 prema vrstama životinja od , Preuzeto i prilagođeno iz: Meredith i Willer,2016. Prema podacima EUROSTAT-a iz godine na slici 2. prikazan je udio broja svinja iz ekološke proizvodnje u ukupnom broju svinja u pojedinim europskim zemljama. Na prvom mjestu je Austrija s 2,4 % ekološke svinjogojske proizvodnje od ukupne nacionalne svinjogojske proizvodnje, slijede Danska i Francuska s više od 1,5 %, dok je udio ekološkog svinjogojstva u ostalim europskim državama niži. Slika 2. Udio ekološkog svinjogojstva u sveukupnom svinjogojstvu u 2014., Izvor: EUROSTAT Kretanja ekološke svinjogojske proizvodnje u pojedinim europskim državama od do godine su varirala. Najveći porast zabilježen je u Estoniji (139,4 %), dok je značajan pad u broju ekološki uzgojenih svinja zabilježen u Rumunjskoj (51,2 %), Litvi (32,1 %) i Latviji (24,2 %). Hrvatska ima velike mogućnosti za razvoj ekološke poljoprivrede s obzirom na očuvan okoliš, puno neobrađenog zemljišta (Lika, Gorski Kotar, Dalmacija, otoci), dovoljne količine vode, kao i stalan porast tržišta za plasman ekoloških proizvoda. 5

7 Troškovi u ekološkoj proizvodnji niži su i do 70 % od troškova u konvencionalnoj proizvodnji, međutim niža je i proizvodnja za %, što bi se trebalo nadoknaditi većom prodajnom cijenom za oko 25 % (Uremović i sur., 2008). Iako su troškovi proizvodnje manji za uspješnu ekološku proizvodnju potrebno je značajno više specifičnog znanja i fizičkog rada. Unatoč svim prednostima ekološke proizvodnje, postoje i određene poteškoće kod njezine primjene, a to su: - spora primjena novih tehnologija i nedovoljno znanja za njihovu primjenu, - nedovoljna educiranost i sporo prenošenje informacija potrošačima, - niska ekološka svijest u primjeni kemijskih sredstava, - naglo širenje agresivnih korova poput ambrozija i sirka - nedovoljno radne snage za ručno suzbijanje korova, - nedovoljno razvijeno tržište ekoloških proizvoda. U Republici Hrvatskoj u godini bilo je ukupno ekoloških poljoprivrednih proizvođača i 320 ekoloških poljoprivrednih prerađivača. U ekološkoj poljoprivredi usjevi su se uzgajali na ha od čega su oranice i vrtovi zastupljeni sa 45,2 %, trajni travnjaci s 44,3 % te trajni nasadi s 10,5 %. Ekološka stočarska proizvodnja je tijekom zadnjeg desetljeća u porastu, a najveći rast zabilježen je kod goveda, ovaca, svinja i pčela. Broj koza i peradi u ekološkoj proizvodnji varirao je tijekom navedenog razdoblja (Tablica 2). Tablica 2. Ekološka stočarska proizvodnja u Hrvatskoj od godine God/vrsta stoke Goveda Kopitari Ovce Koze Svinje Perad Pčele/br. košnica Izvor: Ministarstvo poljoprivrede Ekološka proizvodnja je pod stručnim nadzorom ovlaštenih kontrolnih tijela i proizvođač je dužan voditi sve zapise od početka proizvodnje pa do prodaje finalnog proizvoda. Zapisi moraju omogućiti kontrolnom tijelu provjeru podrijetla, vrste i količine upotrijebljenih gnojiva i zaštitnih sredstava, načina uzgoja i hranidbe životinja te njihovo liječenje. Proizvođač u ekološkoj proizvodnji snosi troškove stručnog nadzora i troškove analize. Ministarstvo poljoprivrede RH nadležno je tijelo za provedu propisa o ekološkoj proizvodnji. 6

8 EKOLOŠKO STOČARSTVO Životinje u ekološkom uzgoju moraju biti uzgajane u skladu s pravilima ekološke proizvodnje. Ukoliko nema dovoljno životinja iz ekološkog uzgoja, mogu se uključiti životinje iz konvencionalnog uzgoja, ali je njihov broj ograničen. Uvođenje životinja iz konvencionalnog uzgoja u ekološki mora odobriti nadležno kontrolno tijelo. Životinje se u ekološkoj proizvodnji drže i uzgajaju u uvjetima što prirodnijeg okoliša pa se prednost kod odabira daje pasminama koje se mogu lagano prilagoditi okolišu i koje su otporne na bolesti. Životinje bi u ekološkoj proizvodnji trebale davati optimum a ne maksimum. Embriotransfer nije dozvoljen u ekološkoj proizvodnji, odnosno životinje se mogu prirodno pariti ili umjetno osjemeniti. U ekološkoj proizvodnji zabranjena je upotreba genetski izmijenjenih organizama (GMO). Hrana koja se koristi u ekološkoj proizvodnji treba biti iz ekološkog uzgoja, odnosno životinje treba hraniti hranom s vlastitog ekološkog gospodarstva ili hranom kupljenom od drugog ekološkog proizvođača. Iznimno, udio konvencionalne hrane za preživače ne smije biti veći od 10 %, odnosno ne veći od 20 % za ostale vrste životinja. Hranidbu goveda, ovaca i koza treba temeljiti na ispaši, a najmanje 60 % suhe tvari treba potjecati od voluminozne hrane (silaža, trava, sijeno). U prva tri mjeseca laktacije udio koncentrirane hrane u suhoj tvari obroka za mliječne krave može iznositi do 50 %. Voluminozna hrana u obroku nepreživača (svinje, perad) mora biti zastupljena s najmanje 10 % od ukupne suhe tvari, dok perad u tovu mora u obroku imati najmanje 65 % žitarica. Dozvoljena količina duška po 1 ha za 1 godinu je 170 kg, te je broj životinja po gospodarstvu ograničen dostupnim poljoprivrednim površinama. Životinje moraju imati dovoljno prostora za slobodno stajanje, lijeganje i mijenjanje položaja, te se ne smiju držati na vezu, a perad se ne smije držati u kavezima. Na otvorenim prostorima potrebno je osigurati zaštitu životinja od vremenskih nepogoda i neodgovarajućih 7

9 temperatura. U govedarstvu je dozvoljena upotreba električnih pastira. Zdravstvena zaštita u ekološkoj proizvodnji daje prednost preventivi, odnosno sprečavanju pojave bolesti, koja podrazumijeva odabir odgovarajućeg genotipa, pravilnu hranidbu, smještaj i higijenu. U ekološkoj proizvodnji proizvodna jedinica je mješovito gospodarstvo na kojem je usklađena ratarska i stočarska proizvodnja. Uzgoj domaćih životinja zahtijeva veću raznolikost kultura, stoga se proširuje plodored, jer se ove kulture uzgajaju kao predusjevi, podusjevi i dopunski usjevi čime se osim bolje plodnosti tla, smanjuje napad bolesti i štetnika te zakorovljenost oraničnih površina. Zbog svega navedenog mješovita poljoprivredna gospodarstva idealna su za ekološku proizvodnju. 8

10 SVINJOGOJSTVO Ekološko svinjogojstvo regulirano je uredbama Europske unije, te nacionalnim zakonodavstvom Republike Hrvatske. Životinje koje se koriste u eko uzgoju moraju potjecati s ekološke proizvodne jedinice i moraju ostati u takvom proizvodnom sustavu tijekom njihova proizvodnog života. PRIJELAZ NA EKOLOŠKU POLJOPRIVREDU Prijelazno razdoblje na ekološku poljoprivrednu proizvodnju je vrijeme u kojem gospodarstvo iz konvencionalne poljoprivredne proizvodnje preuzima pravila i uspostavlja procese proizvodnje sukladno ekološkim propisima. Prijelazno razdoblje započinje u trenutku kada: je posjednik podnio zahtjev kontrolnom tijelu za bavljenje ekološkom poljoprivredom su usvojeni svi zahtjevi navedeni u člancima 11 i 14 Uredbe 834/07 te od 8. do 25. članka Uredbe 889/08 (smještaj, hranidba, prevencija bolesti, ) Pašnjaci / otvorene površine Životinje Površine za proizvodnju ekološke hrane za životinje Prijelazno razdoblje 12 mjeseci ili 6 mjeseci ako površine nisu tretirane nedozvoljenim sredstvima tijekom prethodne godine dana 6 mjeseci 24 mjeseca prije sijanja jednogodišnjih kultura 24 mjeseca za travnjake ili krmno bilje prije njihovog korištenja kao hrane za životinje iz ekološkog uzgoja 9

11 PORIJEKLO ŽIVOTINJA IZ NEEKOLOŠKOG UZGOJA Za potrebe rasploda na gospodarstvo se mogu dovesti životinje iz neekološkog uzgoja samo ako ne postoji dostatan broj životinja iz ekološkog uzgoja. Kad se stado svinja osniva po prvi put, odojci iz neekološkog uzgoja uzgajaju se po pravilima ekološkog uzgoja odmah nakon što prestanu sisati. Danom ulaska u stado odojci ne smiju biti teži od 35 kg. Za obnovu stada koje je u ekološkoj proizvodnji mogu se uvesti odrasli nerastovi i krmače koje se još nisu oprasile iz neekološkog uzgoja koji se dalje uzgajaju u skladu s pravilima ekološkog uzgoja (najviše do 20 % odraslih svinja godišnje). GENOTIPOVI SVINJA ZA EKOLOŠKU PROIZVODNJU Za ekološku proizvodnju nisu pogodne sve pasmine svinja. Prednost imaju genotipovi veće otpornosti, prilagođeni lokalnim uvjetima držanja, koji mogu konzumirati veće količine voluminozne hrane. Kod slobodnog načina držanja svinja na pašnjacima pogodne su pigmentirane pasmine, otpornije na sunčevo zračenje. U Hrvatskoj se za ekološku proizvodnju daje prednost tradicionalnim pasminama kao što su crna slavonska (slika 3), turopoljska (slika 5), banijska šara (slika 4) i mangulica (slika 6). Ove su pasmine otporne, snažne konstitucije, pigmentirane i sposobne konzumirati veće količine voluminozne krme. Također, u ekološkoj proizvodnji mogu se uzgajati i pasmine durok i razni križanci. Crna slavonska svinja ili fajferica, hrvatska je autohtona pasmina svinja, nastala u 19. stoljeću u istočnoj Slavoniji na imanju grofa Pfeiffera. Glavni cilj bio je stvaranje pasmine koja će biti rano zrela, plodna i veće mesnatosti, a zadržati otpornost i prilagođenost držanju na otvorenim površinama. Odlikuje ju kratak trup, dubok prsni koš, kratko tijelo te kratke i tanke noge. Ima sposobnost konzumacije veće količine voluminozne hrane, mirnu narav, visoku otpornost i pigmentiranu kožu boje pepela, papaka i rila crne boje. Krmače prase oko 7 8 prasadi, sivkaste boje. Svinje u ranom tovu postižu 100 kg za 7 8 mjeseci dok je mesnatost oko 40 %. Tovljenici mase 150 kg i više u dobi od 18 do 20 mjeseci mogu imati i više od 40 % mesa u polovicama ako su u tovu na paši i žiru, uz dohranjivanje kukuruzom. Osim kukuruza, svinje se hrane žitaricama, bundevama, djetelinom. Držanjem na otvorenim površinama (pašnjacima, livadama i šumama) svinje nalaze dio potrebne hrane i na taj način bolje iskorištavaju pašu i voluminoznu hranu, a i otpornije su na bolesti. U zatvorenim objektima drže se svinje u vrijeme prasenja ili tova, te vremenskih nepogoda. Meso crne slavonske svinje dobro je za proizvodnju svinjske masti i za Slika 3. Crna slavonska svinja (foto:hpa) 10

12 preradu u suhomesnate proizvode (šunku, kulen, kobasice, čvarke) zahvaljujući visokom sadržaju intramuskularne masti u mesu i povoljnom masno kiselinskom sastavu. U postupku revitalizacije je i banijska šara svinja. Banijska šara svinja nastala je križanjem domaće bijele svinje sa klopavim ušima i berkšira. Uzgojno područje ove pasmine u postupku nastanka je područje Banovine, kao i područja gradova Petrinje i Gline. Uzgajala se i u Banskom Drenovcu, Maji i Vlasniću. Osim tog područja ta pasmina se uzgajala tokom rijeke Save sve do područja Zapadne Slavonije i Nove Gradiške. Banijska šara je plodnost naslijedila od domaće bijele svinje kao i veliki okvir i tovna svojstva. Slika 4. Banijska šara svinja (foto:hpa) Opis pasmine: Glava je srednje velika sa blago uleknutom nosnom linijom i srednje do velikim ušima koje su klopave. Tijelo je dugačko i duboko, a leđna linija blago svedena. Svinja je žuto sive boje sa dosta gustim i nepravilnim crnim mrljama, koje su po tijelu nepravilno razbacane. Dlaka je oštra, glatka, sjajna i priljubljena uz tijelo.krmača ima 6-7 pari sisa, a prasi od 8 do 14 prasadi. To je ranozrela pasmina, a krmače se pripuštaju sa 8 do 10 mjeseci dok su nerasti spremni za pripust sa 10 do 12 mjeseci. Banijska šara svinja jako dobro iskorištava pašu, a temeljna hranidba bazira se na kukuruzu i žitaricama. Dobro napreduje u farmskom, ali i ekstenzivnom uzgoju. Ova pasmina spada u svinje kombiniranih svojstava za meso, mast i slaninu. Kakvoća mesa banijske šare svinje je izuzetna. Meso u svom sastavu ima intramuskularnu i ekstramusklularnu masnoću, koja je dobra osnova za korištenje mesa kao svježeg, ali i kao meso za sušenje i proizvodnju delicija kao što je primjer Banijska kobasica i drugi proizvodi. Turopoljska svinja hrvatska je autohtona pasmina, srednje veličine, masnoga tipa, srednje duge glave s jakim rilom i poluklopavim ušima, gusto kovrčave dlake bijelo sive boje. Ima ravna leđa, a koža joj nije pigmentirana. Otporna je na bolesti, vremenske nepogode i promjenu prehrane. Krmače prase 6-7 prasadi, tjelesnu masu od 100 kg postiže u dobi od osam mjeseci s mesnatošću do 40 %. Meso je sočno, ružičaste boje, dobre strukture a zbog prirasta koji se uglavnom temelji na masnom tkivu, ubraja se u masne pasmine. Ima nešto niži udio intramuskularne masti u odnosu na meso crne slavonske svinje. Meso je pogodno za preradu u suhomesnate proizvode. Turopoljska svinja dobro se uklopila u ekološki sustav Turopolja, koja kao važan element hranidbe koristi žir. Tov svinja može biti u zatvorenim objektima kod kuće ili u šumi u improviziranim kućicama. Za hranidbu se koriste kukuruz i žir. Slika 5. Turopoljska svinja (foto:hpa) 11

13 Mangulica ima srednje dugu glavu sa malo savijenim profilom njuške. Uši su velike, klopave i padaju naprijed prekrivajući dio lica oko očiju. Linija leđa može biti ili ravna ili blago savijena. Ima snažne kosti i snažnu muskulaturu. Ovu pasminu odlikuju duge kovrčave dlake, koje prekrivaju cijelo tijelo i čuvaju je od visokih i niskih temperatura. Prasad ima pruge slične prasadi divljih svinja, koje se gube nakon petnaestak dana. Mangulica je kasnozrela pasmina i po leglu daje 5-6 prasadi. Krmača često ispoljava agresivnost u slučaju uznemiravanja prasadi. Sporog je prirasta i relativno visoke konverzije hrane s dnevnim prirastom oko 750 g. U ekstenzivnoj proizvodnji, bez dodatne prihrane, postižu oko 80 kg za godinu dana, dok se dodavanjem koncentriranih krmiva težina može povećati. Meso je tamnije, sočnije i jačeg mirisa te sadrži veći udio masti. Nije sklona stresu i BMV-u (blijedo, mekano i vodnjikavo meso), a sadržaj nezasićenih masnih kiselina u mesu i masti je niži u odnosu na druge pasmine. Slika 6. Mangulica (foto: HPA) Prednost autohtonih pasmina svinja je u tome što su skromnijih proizvodnih sposobnosti a samim tim i skromnijih zahtjeva za proizvodnim uvjetima u odnosu na plemenite pasmine. To ih čini pogodnim za držanje na otvorenim površinama u ekstenzivnim uvjetima kod kojih se smanjuju ulaganja i troškovi. DRŽANJE SVINJA U konvencionalnoj svinjogojskoj proizvodnji svinje se drže na polurešetkastom ili rešetkastom podu, u odjeljcima i oborima u kojima im je ograničeno kretanje. Posljedice takvog držanja su nedovoljno kretanje svinja i nedovoljna izloženost sunčevoj svjetlosti. Nasuprot tome u ekološkoj proizvodnji daje se prednost držanju svinja na otvorenom i na dubokoj stelji, odnosno na puni pod. 12

14 DRŽANJE SVINJA NA OTVORENOM Način držanja svinja na otvorenom smanjuje troškove svinjogojske proizvodnje, povoljno utječe na dobrobit svinja te zaštitu okoliša. To je jednostavan i povoljan način držanja rasplodnih svinja, nazimica, te krmača i nerastova. Za držanje svinja na otvorenom mogu se koristiti mali prenosivi objekti koji se postavljaju na pašnjak i mogu se seliti, kao što su drvene nastambe ili nastambe izrađene od valovitih limenih ploča, koje se presaviju i ukopaju u tlo. Površina za ležanje treba se prekriti dostatnim količinama stelje (slame ili drugog sličnog materijala) koju treba redovno mijenjati. Takvi objekti najčešće se koriste za rasplodne krmače i prasad. Kretanje na svježem zraku i suncu povoljno djeluje na razvoj rasplodnog podmlatka. Na otvorenom se mogu držati sve kategorije svinja. Utrošak hrane po jedinici prirasta veći je nego u konvencionalnoj proizvodnji, međutim veći trošak kasnije rezultira boljom kakvoćom proizvoda, koji bi trebao imati i višu cijenu na tržištu. Slika 7. Svinje na otvorenom (foto: HPA) Slika 8. Svinje na otvorenom (foto: HPA) Svinjama držanim na otvorenom potrebno je osigurati prostor za zaštitu od nevremena (oborina, vjetra), pretjeranog sunčevog zračenja i visokih temperatura (slika 7 i 8). Krmače se moraju držati u skupinama osim u posljednjoj fazi suprasnosti i tijekom dojenja. Prasad se ne smiju držati u kavezima. Svinjama se mora osigurati prostor za rovanje i kaljužanje (slika 9 i 10) jer se na taj način svinje rashlađuju, što je od posebnog značaja u ljetnim mjesecima. Slika 9. U ekološkoj proizvodnji svinjama treba omogućiti kaljužanje (foto: HPA) Slika 10. U ekološkoj proizvodnji svinjama treba omogućiti rovanje (foto: HPA) 13

15 Prednosti držanja svinja na otvorenom su dobra kondicija i niža uginuća prasadi, niži troškovi smještaja te bolja zaštita okoliša i dobrobit svinja zbog prirodnijeg načina držanja. DRŽANJE SVINJA NA DUBOKOJ STELJI Držanje svinja na dubokoj stelji poželjno je na gospodarstvima koja raspolažu velikim količinama slame. Takav način držanja pogodan je za odbitu prasad i tovne svinje a nije pogodan za dojne krmače, krmače u pripustu i suprasne krmače tjedan dana prije očekivanog prasenja budući da te kategorije svinja trebaju pojedinačno držanje i hranidbu. Najmanje potrebne površine po grlu prikazane su u Tablici 3. Prasad se drži u skupinama od 20 do 60 životinja. Po svakom prasetu potrebno je osigurati 0,6 m 2 prostora do 25 kg tjelesne mase i 0,8 kg slame dnevno. Stelja se svakodnevno nastire na postojeću kako bi se osigurao čist i suh prostor za prasad, koja se osjećaju ugodno na dubokoj stelji, a uginuća su minimalna. Ukoliko ima dovoljno stelje, u slamnatoj masi se razvija temperatura i do 40 C zbog fermentacije, te nije potrebno dodatno grijanje objekta, pa su i troškovi proizvodnje niži. Također ako odojke držimo na dubokoj stelji, nije potrebna kanalizacija za transport gnojnice, dodatno zagrijavanje i ventilacija. Čišćenje se vrši nakon što se objekt isprazni. Za svinje u tovu treba osigurati površinu od 0,8 m 2 poda u prvom razdoblju tova i 1,5 2,0 m 2 u drugom razdoblju tova po svakoj životinji. Veći je dio prostora sa steljom, a uz valov treba biti puni pod bez stelje što olakšava životinjama stajanje za vrijeme uzimanja hrane. Tablica 3. Najmanje potrebne površine po grlu Kategorija svinja Rasplodne krmače s prasadi do dobi od 40 dana Tovne svinje Odojci Živa masa grla (kg) do 50 do 85 do 110 preko 110 u dobi više od 40 dana i 30 kg težine Neto površina u objektu (m 2 /grlu) Površina izvan objekta bez pašnjaka ispust (m 2 /grlu) 7,5 po krmači 2,5 0,8 1,1 1,3 1,5 0,6 0,8 1,0 1,2 0,6 0,4 Suprasne krmače 2,5 po ženki 1,9 Nerastovi 6,0 po mužjaku ako se obori koriste za prirodni pripust: 10 m 2 /nerastu 8,0 Izvor: Uredba Komisije (EZ) br. 889/

16 Svinje za proizvodnju mesa mogu se držati u zatvorenom prostoru ako takvo držanje ne prelazi jednu petinu njihova života ili ako ne traje dulje od tri mjeseca. U objektima moraju imati dovoljno slobodnoga prostora, ovisno o pasmini, dobi, spolu i njihovim proizvodnim potrebama za slobodno stajanje, lijeganje, okretanje i prirodno mijenjanje položaja tijela. Slika 11. Svinje na stelji stelja je vrlo važna u ekološkoj proizvodnji (foto: HPA) Slika 12: Tov svinja na dubokoj stelji (foto: HPA) Stelja mora biti od slame ili drugih prirodnih materijala poput piljevine ili hoblovine (slika 11 i 12). U predtovu je potrebno osigurati 0,8 kg slame, a u tovu 1,5 kg slame dnevno po tovljeniku. Stelja se dodaje svaki trećiili četvrti dan, a čišćenje se obavlja nakon završetka tova. Držanjem svinja na dubokoj stelji visina nakupljenog gnoja iznosi oko 80 cm, koji se dalje može koristiti na gospodarstvu. Zagađenje okoliša s plinovima je minimalno, a izostaje i zagađenje gnojnicom. Potrošnja vode na gospodarstvu je minimalna budući da nema pranja obora. Zbog manjeg zagađenja štetnim plinovima nije potrebna umjetna ventilacija, već se ventilacija tovilišta odvija preko prozora. Svinje se na dubokoj stelji osjećaju ugodno i nepotrebno je dodatno zagrijavanje objekta. NASTAMBE ZA SVINJE Prostor za smještaj svinja mora imati glatke, ali ne i skliske podove. Najmanje polovica ukupnih površina mora imati pune a ne perforirane ili rešetkaste podove. Ležišta moraju biti dovoljno prostrana, s punim podom, čista i suha. Pri podizanju nastambi za svinje u ekološkoj proizvodnji, treba voditi računa da se iste drže u što prirodnijem okolišu. Da bi se spriječili poremećaji u ponašanju svinja, moraju im se osigurati uvjeti za izražavanje prirodnoga ponašanja (rovanje, kaljužanje) sukladno njihovim potrebama. Izolacijom, grijanjem i ventilacijom u nastambi za smještaj svinja mora se osigurati da temperatura, relativna vlažnost zraka, količina prašine, plinska zagađenja i strujanje zraka ne štete zdravlju životinje. Nastambe trebaju imati mogućnost prirodne ventilacije i osvjetljenja (slika 13 i 14). 15

17 Slika 13. Nastamba za svinje(foto:hpa) Slika 14. Nastamba za svinje (foto:hpa) DOBROBIT SVINJA Dobrobit životinja općenito možemo definirati kao stanje ukupnog mentalnog i fizičkog zdravlja u kojem je životinja u skladu s okolišem, (Senčić. i sur., 2011). Pokazatelji dobrobiti životinja su njihovo zdravstveno stanje, stupanj proizvodnosti i način ponašanja. Zdravstveno stanje svinja jedan je od temeljnih i najočitijih znakova dobrobiti pa je tako i loše zdravstveno stanje svinje pokazatelj slabije dobrobiti. Glavni uzroci patnji životinja na farmama su bolesti i ozljede a takve je životinje lako uočiti. Pokazatelji zdravstvenog stanja koriste se primjerice za ispitivanje dobrobiti svinja kojima je ograničeno kretanje te su u sputanih krmača česti urinarni, lokomotorni i respiratorni poremećaji. I unatoč dobrom izgledu, koji ukazuje na dobro zdravstveno stanje, životinja može patiti. Proizvodnost svinja može se iskazati kao količina proizvedenog proizvoda po jedinici pojedene hrane ili kao ekonomska vrijednost proizvoda po jedinici uloženog rada. Izrazito visoka proizvodnja u suprotnosti je s dobrobiti životinja. Način ponašanja jedan je od znakova prepoznavanje dobrobiti ili patnje svinja. Ovisno o životnim uvjetima i sustavima uzgoja mijenjaju se i obrasci ponašanja. Odstupanje ponašanja od normalnog upozorava da životinja može biti pod stresom i znak je slabije dobrobiti. Različiti tipovi abnormalnoga ponašanja svinja mogu se podijeliti u nekoliko kategorija: a) ponašanje koje uzrokuje ozljede počinitelju ili pripadnicima iste vrste, npr. grizenje repa i kanibalizam u svinja, b) ponavljanje radnji bez vidljive funkcije, npr. aritmičko žvakanje, igranje jezikom, griženje metalnih šipki na ogradama i trljanje njuškom, c) ponašanje koje ukazuje na smanjenu usmjerenost životinja na vanjske podražaja, npr. nepokretno sjedenje krmača s glavom koja visi. 16

18 U cilju poboljšanja dobrobiti treba poduzimati odgovarajuće mjere: - izbjegavati česta premještanja i miješanja životinja, - ne postupati grubo sa životinjama, - izbjegavati česti ulazak i izlazak ljudi i mehanizacije u objekte, - izbjegavati nakupljanje životinja iz različitih farmi i miješanje sa životinjama s vlastite farme. Neodgovarajuća hranidba, čišćenje i neobavljanje uobičajenih poslova u stajama za svinje često uzrokuje pojavu stresa te krmače toliko grizu šipke da su im zubi oštećeni pa čak i ispadaju. Često puta se svjesno smanjuje dobrobit životinja zbog postizanja boljih ukupnih rezultata na farmi. Uklještenje krmače smanjuje dobrobit krmače, ali poboljšava dobrobit prasadi i njihovo preživljavanje. Isto tako individualno držanje krmača nakon osjemenjivanja umanjuje dobrobit krmače, ali povećava leglo zbog niže embrionalne smrtnosti. HRANIDBA SVINJA U EKOLOŠKOJ PROIZVODNJI U ekološkoj proizvodnji svinje moraju hranom dobiti sve hranjive tvari koje će im omogućiti uravnoteženi rast i razvoj, dobro zdravlje i optimalan stupanj proizvodnosti. Hranidba svinja u ekološkom tovu ovisi o načinu držanja svinja (otvoreni, na dubokoj stelji ili u oborima). Životinje treba hraniti ekološki proizvedenom hranom s vlastitog gospodarstva ili hranom proizvedenom na drugom ekološkom gospodarstvu što je često slučaj sa sojinim proizvodima. Ukoliko gospodarstvo ne može osigurati dovoljne količine ekološki proizvedene hrane, mogu se, uz odobrenje kontrolnog tijela, kupiti ograničene količine konvencionalno proizvedene hrane i to najviše 20 % godišnje. Udio ovako kupljene hrane izračunava se na temelju godišnjih potreba količine suhe tvari u ukupnoj hrani. Kontrolno tijelo može odobriti kupovinu i veće količine konvencionalne hrane za ograničeno razdoblje, ako je proizvodnja voluminozne krme smanjena npr. zbog nepovoljnih vremenskih prilika. Svinje su životinje s jednostavno građenim želucem i slabije iskorištavaju hranjive tvari iz voluminoznih krmiva bogatih sirovim vlaknima i zato ih treba hraniti prvenstveno žitaricama (kukuruz, ječam, pšenica, raž, zob, sirak, tritikale). Osim žitaricama, nepreživače treba hraniti bjelančevinastim koncentriranim krmivima (sojina i suncokretova sačma i pogača te sačma i pogača uljane repice). U hranidbi se mogu koristiti i druge leguminoze poput stočnog graška, boba i lupine, ali ih prije upotrebe treba toplinski obraditi ili prekrupiti. U ekološkoj proizvodnji svinje se mogu hraniti i bjelančevinama životinjskog podrijetla poput mlijeka i mliječnih proizvoda, drugim krmivima poput stočne, šećerne i polušećerne repe i stočne mrkve, krumpira i čičoke, buča i bundeva te voća (jabuke, kruške, višnje, trešnje, šljive). 17

19 Svinje koje se drže na otvorenom pasu, ruju korijenje i gomolje (slika 15 i 16) te se trebaju prihranjivati kukuruzom. Svježa voda i hrana trebaju biti dostupne životinjama cijeli dan. Slika 15. Hranidba svinja (foto:hpa) Slika 16. Hranidba svinja (foto:hpa) Hranidba svinja moguća je i na tradicionalni način pašarenja, žirovanjem. Pod žirovanjem se podrazumijeva puštanje svinja u šumu kako bi one same tražile hranu, prvenstveno žir. Žir je u hranidbi svinja zanimljiv zbog kemijskog sastava (lako probavljive masti) i antioksidacijskih svojstava (tanini i vitamin E). Hranidba svinja sa žirom kao i pašom na otvorenim površinama osim što je ekološki prihvatljiva, korisna je zbog veće zastupljenosti omega 3 kiselina u mišićnom i masnom tkivu tih svinja. Stoga se u nekim državama (Španjolska) planski sadi hrast za proizvodnju žira za hranidbu svinja. Veliki problem kod držanja svinja na žirovanju javlja se zbog slabog nadzora nad svinjama, štete na stablima, te mogućnosti pojave i širenja zaraznih bolesti uslijed kontakta s prijenosnicima zaraze. Navedeni problem moguće je riješiti postavljanjem tzv. dvostrukih ograda, gdje se uz čvrstu žičanu ogradu postavi električni pastir, koji sprječava svinjama prilaz ogradi, kao i rovanje ispod ograde i izlazak izvan ograde. REPRODUKCIJA SVINJA REPRODUKCIJA I UZGOJ PRASADI Uspješnost proizvodnje značajno ovisi o plodnosti krmača i broju prasadi u leglu te o gubitcima prasadi tijekom uzgoja (embrionalna smrtnost, pobačaji, mrtvorođena prasad i smrtnost tijekom dojenja). Prvi pripust nazimica treba planirati i provesti u dobi od sedam do osam mjeseci kada su spolno zrele i teže oko 110 kg. Ukoliko se nazimice ranije pripuštaju, skraćuje se njihov proizvodni vijek i ukupan broj prasadi. Nazimice i krmače držane u ekološkim uvjetima pokazuju jasne znakove bucanja za razliku od onih držanih u konvencionalnoj proizvodnji, kada je bucanje bez jasnih ili s vrlo slabim znakovima. Na izražavanje njihovog spolnog nagona povoljno djeluje držanje na 18

20 pašnjaku, gdje su izložene svježem zraku i suncu te socijalnom kontaktu s drugim životinjama. U ekološkoj proizvodnji nije dozvoljeno hormonalno stimuliranje estrusa. Plotkinje se mogu prirodno pripustiti ili umjetno osjemeniti. Suprasnost odnosno gravidnost krmača traje oko 114 dana ( dana). U ekološkoj proizvodnji suprasne nazimice i krmače treba držati u skupinama, veličine do 10 grla. Na ovaj se način vrlo brzo uspostavlja socijalna hijerarhija i stabilnost skupine. Suprasnim krmačama obavezno treba osigurati i kretanje na pašnjaku. Prostor u nastambama za suprasne krmače treba organizirati da bude što sličniji prirodnom načinu života. Funkcionalne nastambe za suprasne krmače su prostor za ležanje, baleganje, hranjenje i slobodno kretanje. Svinje najčešće jedu istovremeno, stoga im je potrebno osigurati dovoljno prostora na hranilici kako se ne bi međusobno uznemiravale i gurale. To je izuzetno važno na početku suprasnosti kada zbog međusobne tuče krmača može doći do embrionalne smrtnosti. Tijekom suprasnosti krmače ne treba hraniti preobilno, već ograničeno. Ukoliko je hranidba preobilna, krmače se utove, što im otežava prasenje. Nadalje, tijekom dojenja, zbog trošenja tjelesnih zaliha, manje uzimaju hranu što može dovesti do mršavosti. Suprasne krmače, dodatno se hrane ekološki proizvedenim krepkim krmivima u obliku različitih smjesa sa oko 14 % sirovih bjelančevina. Količina pojedene krmne smjese ovisi o kvaliteti paše, te o tjelesnoj masi i kondiciji suprasnih krmača. Ako je ovakva dohrana u obroku izostavljena ili nedostatna, smanjuje se masa i vitalnost oprasene prasadi. U ekološkoj poljoprivredi, pri izradi krmnih smjesa nije dozvoljena upotreba genetski modificiranih krmiva, mesnog i koštanog brašna, antibiotika i drugih stimulatora proizvodnje. Suprasne nazimice i krmače nekoliko dana prije prasenja smještaju se u pojedinačne boksove uz mogućnost gradnje gnijezda, dok se dojne krmače mogu držati u zatvorenim stajama i na otvorenom u kućicama. U zatvorenim stajama dojne krmače se mogu držati pojedinačno, u skupinama ili kombinirano. Kod pojedinačnog držanja, krmače s prasadi borave u boksu od njihova prasenja do odbića, a boksovi bi trebali biti podijeljeni na prostor za gnijezdo i prostor za ležanje i baleganje. Držanje mlađih krmača u skupinama tijekom razdoblja gradnje gnijezda nije preporučljivo. Tada može doći do međusobne agresije, budući da se krmače često bore za isto gnijezdo. Držanje krmača u skupinama preporuča se za starije krmače, koje se već poznaju i prase u približno isto vrijeme. Unutar boksa organiziraju se gnijezda za pojedine krmače i njihovu prasad, na način da se postavljaju visoki pragovi ili valjci kako prasad ne bi izlazila iz gnijezda i sisala druge krmače. Zidovi unutar boksova, gdje je bilo gnijezdo, 19

21 uklanjaju se nakon 14 dana dojenja i postaje zajedničko mjesto za ležanje i dojenje više krmača. Kod kombiniranog držanja, krmače s prasadi provode u pojedinačnim boksovima prvih 14 dana dojenja, a nakon toga sele u prostor za skupno držanje. Pri držanju dojnih krmača u zatvorenim prostorima, treba voditi računa da im se osigura najmanja površina od 7,5 m 2 po krmači u nastambi i 2,5 m 2 u ispustu. Dojne krmače s prasadi moguće je držati na otvorenom (slike 17 i 18) u kućicama, budući da boravak na svježem zraku i suncu povoljno djeluje na njihovo zdravlje i kondiciju. Krmače držane na otvorenom lakše se prase, imaju više mlijeka, daju vitalniju prasad, a samim time manji su i troškovi liječenja životinja. Slika 17. Svinjena pašnjaku (Foto:HPA) Slika 18. Krmača s prasadi na otvorenom (foto: HPA) Kućice na otvorenom treba postavljati na lakim, pjeskovitim i propusnim tlima, a nikako na ilovastim i nepropusnim, posebice u humidnim područjima. Prije useljenja krmača, boksove treba temeljito očistiti, oprati, osušiti i dezinficirati sredstvima dozvoljenim u ekološkoj proizvodnji, a prasilište treba biti suho, čisto i bez propuha sa čistom slamom za izgradnju legla. Temperatura u prasilištu treba biti oko 22 o C uz dodatno zagrijavanje, jer je prasadi potrebna viša temperatura nego krmačama (oko o C). Ako je temperatura u prasilištu preniska, prasad može oboljeti od hipoglikemije, popraćeno drhtavicom i slabijim apetitom. Prije ulaska u boks krmače treba dobro oprati, osobito vime i papke, a po ulasku u boks krmačama se treba smanjiti dnevni obrok, jer se time postiže pražnjenje crijeva i olakšava prasenje. Nakon prasenja, prasad treba što prije posisati kolostrum kako bi stekla imunitet. Majčino mlijeko ih štiti od bolesti sve dok ne steknu vlastiti imunitet, a to je nakon tri tjedna starosti prasadi. Prasad može oboljeti od anemije budući je krmačino mlijeko siromašno željezom, stoga je korisno prasadi dva do tri dana nakon prasenja preventivno davati preparate na bazi željeza dozvoljene u ekološkoj proizvodnji. Prasadi je mlijeko jedina hrana tijekom prvih dana života, a od sedmog dana potrebno im je davati čvrstu hranu. Na taj način razvijaju svoj enzimatski probavni sustav za razgradnju čvrste hrane, koju će početi konzumirati nakon dojenja. Od četvrtog dana prasadi se daje i temperirana voda, a može se davati i krmna smjesa 20

22 spravljena od ekološki proizvedenih krmiva (predstarter s najviše 22 % sirovih proteina ili starter). Osim toga, prasadi se može davati i prženi ječam, koji je tada bolje probavljiv i prasad ga radije jede, zatim termički obrađena soja i grašak, te svježe ili ukiseljeno obrano kravlje mlijeko. Prasad ima mali želudac, stoga ih treba češće hraniti (svaka dva sata). Hrana mora biti uvijek svježa, zbog toga količina suhe hrane u hranilici treba biti dostatna za jedan dan, a tekuće hrane za pola sata. Dužim stajanjem hrana gubi okus i podložna je kvarenju, što dovodi do proljeva prasadi. Za čuvanje zdravlja prasadi važni su čisti obori i svježa stelja. U ekološkoj se proizvodnji traži kasno odbijanje prasadi i to nakon 7 tjedana kako bi se izbjegao stres uzrokovan promjenom okoliša, hrane i remećenjem socijalnih odnosa između prasadi. Rano odbiće, nakon tri ili četiri tjedna, se ne preporuča, jer su u tom slučaju potrebni drugačiji uvjeti držanja, odnosno kavezi koji u ekološkoj proizvodnji nisu dopušteni. Dojnim krmačama nakon odbića prasadi treba smanjiti obrok kako bi što lakše zasušile. Prasad treba odbiti od krmače odjednom. Tako lakše prihvaćaju novo stanje. Treba ih preseliti u uzgajalište, a krmače u krmačarnik. Prasad iz istog legla najbolje je držati zajedno, jer se time sprječava pregrupiranje i stres. Također, nije dozvoljeno kupiranje odnosno odsijecanje repova prasadi s ciljem prevencije kanibalizma u kasnijoj dobi. U ekološkom uzgoju odbita prasad može se držati u staji, odnosno u zatvorenom prostoru, zatim na otvorenom prostoru i kombinirano, u poluotvorenom sustavu. Odbita prasad u staji može se držati u boksovima s punim podom i na dubokoj stelji. Veličina boksa ovisi o broju prasadi, a po prasetu je potrebno osigurati 0,6 m 2 podne površine i 0,2 m širine za hranjenje. Jedno mjesto za hranjenje dostatno je za 4-5 prasadi a boks mora obavezno biti nasteljen. Boks sa dubokom steljom vrlo je pogodan, jer bez dodatnog grijanja osigurava dobre uvjete za uzgoj prasadi. Kod poluotvorenog sustava držanja prasad se smješta kombinirano, odnosno u zatvorenom dijelu (kućicama), te u otvorenom dijelu (ispustu) koji ima samo nadstrešnicu. Kućice su dobro nasteljene, a prasad se zagrijava vlastitom toplinom. Držanje prasadi na otvorenom odvija se u kućicama koje mogu biti drvene, limene ili plastične, a kućice i vanjska površina dobro su nasteljene. Površina poda po prasetu u kućici je 0,6 m 2 a u ispustu 0,4 m 2. UZGOJ RASPLODNE PRASADI Odbita prasad težine oko 25 kg, a koja nije predviđena za tov, uzgaja se za rasplod. Nazimad za rasplod uzgoja se od 25 do 110 kg u skupinama od oko 15 grla. Nazimad se drži na punom podu, a potrebno im je osigurati površinu poda od 1,3 m 2 po životinji u boksu i 1,0 m 2 u ispustu. Isto tako treba im osigurati pristup pašnjaku, budući 21

23 da kretanje na svježem zraku i suncu povoljno djeluje na njihovo zdravlje, dugovječnost i reprodukciju. Rasplodnoj nazimadi odgovara obročna hranidba, a poželjno je da se u hranidbi koriste do 40 % energetske vrijednosti obroka u zelenoj krmi. Krmne smjese mogu sadržavati veći udio voluminoznih krmiva, poput brašna dehidrirane lucerne i posija. Nerastiće nakon 4 do 5 mjeseci trebalo bi hraniti isključivo krepkim krmivima, a sadržaj sirovih proteina u obroku trebao bi biti 18 % kod nerastića do 40 kg težine, 16 % kod onih od 40 do 70 kg težine, a nakon toga sadržaj sirovih proteina u obroku trebao bi biti 14 %. TOV SVINJA Za ekološki tov svinja nisu pogodne sve pasmine, već samo one koje su prirodno otporne, pigmentirane i dobro iskorištavaju voluminoznu pašu. Za ekološku proizvodnju pogodne su pasmine durok, veliki jorkšir i razni križanci, kao i autohtone slabije proizvodne pasmine poput crne slavonske svinje, turopoljske i mangulice. Držanje svinja u tovu, kao i prasadi, može biti na otvorenom (slika 19) i na punom podu (dubokoj stelji, slika 20). Svinjama koje se drže na otvorenom potrebno je osigurati zaštitu od nevremena i povećanog sunčevog zračenja izgradnjom nadstrešnica ili poluotvorenim drvnim nastambama. Slika 19. Svinje u tovu na otvorenom(foto: HPA) Kod držanja tovnih svinja na punom podu veći je utrošak radne snage za nastiranje i čišćenje nastambe, dok je higijena lošija. Potrebno je osigurati i veći prostor za spremanje stelje i gnoja. Površina poda mora biti 0,8 m 2 po životinji težine do 50 kg, zatim 1,1 m 2 do 85 kg i 1,3 m 2 do 110 kg. Površina ispusta, osim pašnjaka, treba biti 0,6 m 2 /grlu kod težine od 50 kg i 1,0 m 2 /grlu za 85 kg (Tablica 3). Podovi u objektima moraju biti glatki, ali ne skliski. Najmanje polovica ukupne površine nastambe mora imati puni pod. Na gospodarstvu je dozvoljeno držati do 14 tovnih svinja/ha kako se godišnje ne bi proizvelo više od 170 kg N/ha poljoprivredne površine. Kod držanja svinja na punom podu pojavljuju se i određeni nedostatci koji se očituju u većem utrošku ljudskog rada za čišćenje i nastiranje stelje, manjoj higijeni i potrebi većeg prostora za spremanje stelje i gnoja. Slika 20. Svinja u tovu na dubokoj stelji (foto: M. Kemenović) Životinjama mora biti omogućen prostor za rovanje, što dovodi do smanjenja pojave agresivnog ponašanja. Držanje svinja u oborima na dubokoj stelji primjenjivo je gospodarstvima koja raspolažu većim količinama slame. Slama se svakodnevno nastire na postojeću, a taj način osigurava se čist i suh prostor. U predtovu je potrebno osigurati 0,8 kg slame, a u tovu 1,5 kg 22

24 slame dnevno po tovljeniku. Stelja se dodaje svaki treći ili četvrti dan, a čišćenje se obavlja nakon završetka tova, nakon što se objekt isprazni. Ukoliko ima dovoljno stelje, u slamnatoj masi se zbog fermentacije razvija temperatura i do 40 C, što smanjuje troškove grijanja objekta. Visina nakupljenog gnoja tada je oko 80cm i dobije se kvalitetan stajski gnoj. Za svinje u tovu treba biti površina od 0,8 m 2 poda u prvom razdoblju tova i 1,5 2,0 m 2 u drugom razdoblju tova po svakoj životinji. Veći dio prostora je nasteljen, a manji dio uz valov je bez stelje što olakšava životinjama stajanje za vrijeme uzimanja hrane. Životinjama je omogućeno rovanje, što dovodi do smanjenja pojave agresivnog ponašanja. Nije potrebna posebna kanalizacija za odvod gnojnice i umjetna ventilacija, već se ventilacija tovilišta odvija preko prozora, što također umanjuje troškove proizvodnje. Minimalno je zagađenje okoliša plinovima i gnojnicom, kao i potrošnja vode budući da nema pranja obora. Prednosti sustava držanja na dubokoj stelji su slijedeći: - proizvodnja kvalitetnijeg krutog stajskog gnoja, - prirodniji način držanja svinja uz postizanje bolje dobrobiti svinja, - smanjenje agresivnosti (griženje repova i ušiju) zbog mogućnosti rovanja, - fermentacijom se stvara toplina do 40 o C pa je u tovilištu toplije, - onečišćavanje okoliša štetnim plinovima je minimalno, u tovilištu nije potrebna ugradnja ventilatora budući je emisija plinova neznatna, ako se koristi propisana količina slame, - provjetravanje boksova za tov vrši se s vanjskim vratima na boksu za tov, - bolje je zdravstveno stanje i manja su uginuća tovnih svinja, - smanjenje troškova gradnje po m 2 tovilišta za oko 30 %, jer se ne ugrađuje kanalizacija i oprema za ventiliranje. Nedostaci držanja svinja na dubokoj stelji su slijedeći: - potrebno je osigurati veće količine slame, oko 120 kg po tovljeniku, - veći je utrošak rada za spremanje slame i svakodnevno nastiranje ležišta za svinje. Hranidba svinja u ekološkom tovu ovisi o načinu držanju svinja (otvoreni, na dubokoj stelji ili u oborima). Pri otvorenom načinu držanja hranidba svinja je različita. Budući da su svinje svejedi, jedu i ruju korijenje i gomolje pa je paša glavni način hranidbe. Površine za pašu mogu biti zasijane lucernom, krumpirom i sličnim gomoljima pa čak i povrćem. Osim toga svinje jedu i većinu trava, te ljekovito i aromatično bilje, a dnevno mogu pojesti do 11 kg zelene mase. Svinje se mogu hraniti i voćem u voćnjacima, kao i plodovima drvenastih kultura: hrasta, bagrema, kestena, duda i sl. Plodovi voća ne smiju se 23

25 davati nezreli jer mogu uzrokovati probavne poremećaje, a voće ne smije biti tretirano nikakvim zaštitnim sredstvima. Pašnjaci za svinje podijeljeni su na pregone, pri čemu bi se ista površina nakon dvije godine korištenja odmarala, odnosno bila slobodna godinu dana. U hranidbi tovnih svinja mogu se koristiti i okopavinepoput krumpira, koji se prije upotrebe treba zapariti, kuhati ili silirati, dok se u sirovom stanju može davati svinjama težine iznad 50 kg. U obroke se može dodati stočna repa, šećerna repa, svježi, suhi ili silirani repini rezanci, te mrkva. Šećerna repa može se davati svinjama u tovu težine 35 kg i treba ju miješati s krumpirom, kao i ostale vrste repa i mrkve. Rezanci šećerne repe rjeđe se daju svinjama u tovu, a suhe repine rezance potrebno je prije hranidbe navlažiti. Bundeve se koriste isjeckane ili cijele, sirove ili kuhane. Okopavine treba prije upotrebe temeljito oprati. Okopavine su voluminozna krmiva bogata vodom a siromašne energijom. Iz toga razloga u obroke treba dodavati krmne smjese, odnosno koncentrirana krmiva, kako bi se podmirile potrebe životinja za probavljivim bjelančevinama, mineralima i vitaminima. Dodatne krmne smjese pripravljaju se od žitarica poput ječma, kukuruza, pšenice i zobi, zatim od posija, lucerninog brašna i superkoncentrata za svinje. Svinje se mogu hraniti i kompletnim krmnim smjesama sastavljenim od krmiva proizvedenim na ekološki način. Tovne svinje za svoj rast upotrijebe manji dio hrane. Jedna trećina hrane ugradi se u organizam životinje, a 2/3 su otpad, feces i urin. Utrošak hrane po svinji u ekološkoj proizvodnji veći je nego u konvencionalnom uzgoju. Svinje se mogu napajati na pašnjaku iz spremnika za kišnicu a u sušnim razdobljima potrebno je osigurati dovoljne količine vode iz bunara ili vodovoda. Dnevne potrebe za vodom kreću se u prosjeku od 5-8 litara, a povećavaju se s dobi i vanjskom temperaturom. 24

26 ZAŠTITA ZDRAVLJA SVINJA U EKOLOŠKOJ PROIZVODNJI PREVENTIVA BOLESTI U ekološkoj proizvodnji važnost u zaštiti svinja daje se preventivi, odnosno jačanju imunološkog sustava, a manje liječenju. To se prvenstveno postiže pravilnim smještajem i hranidbom, održavanjem čistog zraka i vode, omogućavanjem kretanja (slika 21), općom higijenom, dezinfekcijom staja i opreme, kao i cijepljenjem životinja protiv propisanih zaraznih i parazitarnih bolesti. Slika 21. Kretanje je važno za zdravlje svinja (Foto: HPA) Za one bolesti koje se moraju suzbiti sukladno važećoj zakonskoj regulativi, a radi sprječavanja pojave zaraznih bolesti, treba koristiti imunoprofilaksu. Cjepiva se daju samo u slučaju kada je bolest poznata, kada se očekuju problemi na području gdje se nalazi farma i kada bolest ne može biti kontrolirana na drugačiji način. Odluku o cijepljenju donosi nadležno kontrolno tijelo. Nije dozvoljena upotreba živih vakcina koje su rezultat genetskog inženjeringa. U preventivi nije dozvoljena upotreba slijedećih lijekova i sredstava: antibiotika, sulfonamida, analeptika, sedativa, hormona, kokcidiostatika, antihelmintika, akaricida (insekticida), biostimulatora, sintetskih roboransa, antioksidansa, kemoterapeutika. Strogo je zabranjena upotreba slijedećih lijekova: chloramphenicola, ivermectina, sedativa i beta-blokera, hexachlorcyclohexana i insekticida, te tvari proizvedene metodama genetičkog inženjeringa. Upotreba navedenih sredstava dozvoljava se samo ukoliko životinji prijeti uginuće. U tom slučaju, životinje se moraju izdvojiti od skupine, a rok za ponovno uključenje tih životinja u sustav ekološke proizvodnje određuje kontrolno tijelo. Nastambe je potrebno temeljito čistiti i dezinficirati kako bi se spriječio nastanak bolesti. U ekološkoj proizvodnji dopuštena su sljedeće sredstva za čišćenje i dezinfekciju: natrijev i kalijev sapun, voda i 25

27 vodena para, vapneno mlijeko, živo vapno, natrijev hipoklorit (kao tekuće bijelilo), kaustična soda, hidrogeni peroksid, prirodni biljni ekstrakti, alkohol, limunska kiselina, paracetična kiselina, mliječna kiselina, oksalna i octena kiselina. TERAPIJA U liječenju treba primjenjivati što više prirodne metode, lijekove biljnoga, životinjskog i mineralnog podrijetla. U ekološkom svinjogojstvu koriste se slijedeće metode kurativne terapije: - liječenje ljekovitim biljem (fitoterapija), - liječenje lijekovima visokog razrjeđenja (homeopatija), - stimuliranje i skretanje određenih procesa i energije uz pomoć igala (akupunktura), - vađenje metalnih predmeta iz probavnog sustava (magnetoterapija), - operativni zahvati (kirurgija). Za uspjeh liječenja ovim metodama značajno je da se bolest uoči na vrijeme i primjeni terapija prije nego što bolest uznapreduje. Zbog toga svinje treba neprekidno promatrati i reagirati ukoliko se: - primijeti promjena u ponašanju (odbijanje hrane, stajanje po strani, apatično držanje, spuštene uši i sl.), - pojavi povišena temperatura organizma, - promjeni izgled fecesa (proljev, začep), - pojavi kašalj ili otežano disanje, - primijeti suho nosno ogledalo, odnosno vrh nosa. U ekološkoj proizvodnji sve liječene životinje moraju biti obilježene i upisane u posebnu knjigu za vođenje evidencije veterinarskih zahvata. O primjeni kemoterapije i antibiotika treba voditi zapise koji moraju biti dostupni kontrolnom tijelu. Razdoblje karence lijekova u ekološkoj proizvodnji treba biti dvostruko dulje od razdoblja koje propisuje proizvođač. Važna mjera za sprečavanje širenja bolesti je i neškodljivo uklanjanje lešina. 26

28 OZNAČAVANJE GRLA I TRANSPORT Životinje moraju biti trajno označene i registrirane, tj. sukladno članku 75 Uredbe 889/08 svinje mogu imati oznaku gospodarstva ili mogu biti individualno označene. U označavanju i registraciji svinja moraju poštivati svi važeći propisi. O životinjama se moraju kontinuirano voditi bilješke i iste biti dostupne kontrolnom tijelu. Bilježi se: dolazak grla na gospodarstvo (porijeklo, broj, prijelazno razdoblje, zdravstvena povijest, identifikacijske oznake) odlazak grla s gospodarstva (dob, broj, odredište, identifikacijske oznake, težine ukoliko su grla zaklana) slučajevi gubitka ili krađe hranidba prevencija bolesti, tretiranja i veterinarska skrb Prijevoz svinja predstavlja veliki stres za životinje, a može biti posljedica nepravilnog utovara i istovara, miješanja životinja različitog spola i iz različitih uzgoja, visokih temperatura i vlažnosti zraka, gladi i žeđi i sl. Svinje treba redovito hraniti i pojiti tijekom transporta, a količina upotrijebljene hrane i vode ovisi o duljini trajanja transporta i klimatskim uvjetima. Tijekom prijevoza svinje treba redovito nadzirati. Prije klanja životinja treba biti omamljena, a ako se kolje bez omamljivanja, klanje treba obaviti u mirnom okruženju bez stresova. Identifikacija životinja i njihovih proizvoda mora se osigurati u svim fazama proizvodnje, pripreme (klanje, razrezivanje), transporta i marketinga. KAKVOĆA EKOLOŠKOG SVINJSKOG MESA Životinjski se proizvodi koriste u ljudskoj prehrani kao izvor hranjivih tvari poput bjelančevina, vitamina, mineralnih tvari, masti i dr. Osim navedenih poželjnih tvari, u animalnim prehrambenim proizvodima, mogu se naći i nepoželjne tvari poput teških metala, nitrita, hormona, rezidua pesticida, radioaktivnih tvari, patogenih mikroorganizama. Najčešće su mjerilo kakvoće proizvoda njegova organoleptička svojstva, ali i mjerljiva svojstva (suha tvar, bjelančevine, nitriti, minerali, ostatci pesticida i teških metala), te prerađivačka i prehrambena svojstva kao i zdravstvena ispravnost. U ekološkim proizvodima značajno su manje količine štetnih tvari pa je primjerice sadržaj teških metala i pesticida niži u ekoproizvodima u 27