Digitalni časopis Politika i međunarodne studije Journal of politics and international studies Jesen, 2016

Transcription

1 04

2 04 Digitalni časopis Politika i međunarodne studije Journal of politics and international studies Jesen, 2016

3

4 PIS Journal Digitalni časopis Politika i međunarodne studije Journal of politics and international studies Izdavač Naučnoistraživački institut "IBN SINA" Za izdavača Rouhollah Ghaderi Glavni i odgovorni urednik Saeid Abedpour Tehnički sekretar Amina Hasanović Redakcija Hajrudin Somun, Zlatko Dizdarević, Tomislav Jakić, Džemal Najetović, Izet Bijedić, Osman Softić, Saeid Abedpour, Rouhollah Ghaderi, Bahador Aminian, Rouhollah Talebi

5 Sadržaj: Sirija nakon oslobođenja Haleba i nova sigurnosna arhitektura Levanta... 7 Osman Softić Pobijedila je globalizacija manipulacije Zlatko Dizdarević Dvostruka američka diplomacija prema fundamentalističkim islamskim tokovima: od ljubavi do prijateljstva Madžed Abbasi - Zahra Bayat Geopolitika sukoba u Jemenu i veze sa Bliskim Istokom i rogom Afrike Izet Bijedić Karakter i kontinuitet iranske islamske revolucije Hajrudin Somun Narativ postmodernizma i islamske revolucije Irana Godrat Ahmadian - Mokhtar Noori Ekstremizam Muslimanske braće Saeid Abedpour Regioni i novi razvoji u međunarodnom sistemu Seyyed Masoud Mousavi Shafaee - Farzaneh Naghdi Mjerenje globalne ekonomske nejednakosti Michael D. Yates Prijetnja Zapada u interpretaciji Rusije i ukrajinska kriza Seyyed Jalal Dahqani - Firuz Abadi - Menočehr Moradi Zašto je kriza u Ukrajini greška Zapada? Liberalne zablude koje su isprovocirale Putina John J. Mearsheimer Bashar al-assad i političke reforme Tim Anderson Globalna dedolarizacija i politika SAD-a Vladimir Odintsov

6 ISIL Sirija kao nakon ubojito oslobođenja oružje Haleba za sprečavanje i nova sigurnosna tranzicije Bliskog arhitektura istoka Levanta iz totalitarizma u politički pluralizam Zlatko Dizdarević Osman Softić Osman Softić

7 Sirija nakon oslobođenja.../ Osman Softić Sirija nakon oslobođenja Haleba i nova sigurnosna arhitektura Levanta Osman Softić UNSW, Sydney Sažetak Krajem prošle godine Sirijska arapska armija (SAA), nakon višegodišnje borbe, a uz pomoć njenih saveznika, Ruske Federacije, Islamske Republike Iran i libanskog Hizbullaha, te iračkih formacija koje djeluju pod komandom iračkog Ministarstva sigurnosti, oslobodila je istočni dio Haleba (Aleppo), najvećeg sirijskog grada na sjeveru zemlje, koji se nalazio pod kontrolom ekstremnih pobunjeničkih i džihadističkih grupacija kojim je dominirao Front Nusra, ogranak Al-Qaide u Siriji. Ova oružana formacija, koja je zvanično proglašena terorističkom organizacijom, u međuvremenu je, iz pragmatičnih razloga kako bi omekšala svoj imidž, preimenovana u tzv. Front za oslobađanje Levanta (Jabhat Fateh al Sham). Ključne riječi: Sirijska arapska armija, Iran, Hizbullah, Haleb, Al-Qaida 7

8 Vojnim uspjehom u Halebu sirijska Vlada je uspostavila kontrolu i konsolidirala vlast u najvećim populacijskim, političkim, ekonomskim i kulturnim centrima. Ekstremisti i pobunjenici utočište su našli u obližnjem Idlibu, dok pripadnici DAESH-a pod kontrolom još uvijek drže gradove Raqqa i dijelove provincije Deir al-zour i neke dijelove na sjeveru, uz granicu sa Turskom. Dobar dio tzv. međunarodne zajednice, posebno zapadne sile i njihovi saveznici u arapskim zemljama zaljeva, koje su tajno inicirale, i sve vrijeme provodile oružanu pobunu protiv sirijske Vlade, u cilju nasilnog svrgavanja sa vlasti sirijskog predsjednika Bashara al-assada, oslobađanje istočnog Haleba tendenciozno su okarakterizirale kao osvajački pohod Sirijske armije, a ne kao oslobađanje vlastite teritorije od naoružanih pobunjenika i ekstremističkih terorističkih formacija, u čijim redovima se bori i veliki broj stranih plaćenika iz više od 50 zemalja svijeta. Vojne operacije za oslobađanje Haleba, u centrima moći na zapadu, i zemljama učesnicama oružane zavjere protiv Sirije, među kojima prednjače SAD, Velika Britanija i druge članice NATO saveza, te Kraljevina Saudijska Arabija i Katar, nazvane su raznim imenima od: ratnog zločina, pogroma do etničkog čišćenja. Neki tendenciozni mediji koji djeluju u sprezi sa zapadnim centrima političke moći i propagandisti tzv. liberalnog novinarstva, oslobađanje ovog grada označili su necivilizacijskim i varvarskim činom protiv civilnog stanovništva, pa čak i genocidom. Američki ambasador u Ujedinjenim narodima, Samantha Power u svom ekspozeu u Vijeću sigurnosti UN-a nije mogla prikriti emotivni naboj i gorčinu. Power je uporedila pad Haleba pod kontrolu Sirijske Vlade, sa masakrima u Ruandi ili Srebrenici. Njen govor je bio neodmjeren, jednostran, pristrasan i licemjeran. Power je u svojim ranijim govorima, na određen način, čak i opravdavala brutalne napade izraelske avijacije na civilno stanovništvo i infrastrukturu Gaze, iskoristivši pravo veta na svaki pokušaj ovog svjetskog tijela da osudi izraelsku agresiju na narod Palestine. Štaviše, govor Samanthe Power zapravo je signalizirao činjenicu da se zapad na Bliskom istoku, posebno u Siriji, suočio sa surovom stvarnošću gubitka dominantne hegemonističke pozicije i kontrole.

9 Sirija nakon oslobođenja.../ Osman Softić Poraz zapadnog hegemonističkog projekta u Siriji velika je historijska lekcija za zapadne sile. Ovaj poraz simbolično je označio početak multipolarnosti u regionalnom, ali i globalnom geopolitičkom nadmetanju, u odnosu na monopolarni hegemonizam SAD-a na Srednjem istoku, koji je preovladavao od kraja drugog svjetskog rata, a koji je posebno bio osnažen u protekle dvije i po decenije. Dokaz nastanka nove geopolitičke realnosti na Bliskom istoku je činjenica da su kao ključni politički i vojni faktori u ovom dijelu svijeta, nakon Haleba, postali Iran, Rusija i Hizbullah, koji sada čine nezaobilazni faktor stabilnosti na Bliskom istoku. 1 Propagandna mašinerija zemalja učesnica nečasnog i nelegalnog projekta nasilnog svrgavanja Vlade u Damasku, koja je, sve vrijeme, bila u sprezi sa centrima moći na zapadu, legalnu je patriotsku borbu Sirijske arapske armije pokušala predstaviti kao zločin nad vlastitim stanovništvom. O tome svjedoče brojni pokušaji operacija sa lažnom zastavom (false flag operations), kojima se pokušao prispodobiti dovoljno snažan i uvjerljiv dokaz i opravdanje za direktnu zapadnu vojnu intervenciju protiv Vlade u Damasku, na sličan način na koji je to prethodno učinjeno u slučaju Libije. Ti pokušaji prepoznaju se u učestalim optužbama Assadovog režima za navodnu upotrebu hemijskog oružja te navodnih ciljanih masovnih masakra nad civilima, za koje je kontinuirano optuživana Assadova Vlada. Kada je u pitanju zapadni vojni intervencionizam predvođen američkom silom, on je uglavnom opravdavan humanitarnim razlozima. To se desilo u slučaju intervencije u BiH i Kosovu. U Libiji je takođe iskorišten isti pretekst, iako je ta rezolucija zloupotrebljena za rušenje Gadafijevog režima, što je izlazilo iz okvira predviđenih rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a. Način racionaliziranja međunarodne vojne intervencije koji je iskorišten u slučaju Libije, učinjen je još sofisticiranijim, proklamiranjem doktrine (responsibility to protect) odgovornost zaštite, poznate kao R2P doktrina. Nakon oslobađanja Haleba, izašle su na vidjelo mnoge druge propagandne metode i trikovi pomoću kojih su globalni mediji pokušali zavarati svjetsku javnost, portretirajući sirijski rat kao legitimnu lokalnu pobunu sirijskih građana protiv diktatora koji masovno ubija svoj vlastiti narod. 1 James Sorene, With the fall of Aleppo the West has lost control in the Middle East, The Telegraph, 19 December,

10 Pokazalo se, između ostalog, da su pripadnici Jabhat al-nusre i njenih saveznika držali civilno stanovništvo Haleba kao živi štit, spriječivši civile da napuste Istočni Haleb. Osim toga, ekstremističke terorističke snage takođe su spriječavale dostavu hrane, lijekova i drugih neophodnih namirnica lokalnom stanovništvu. Takođe je utvrđeno da je broj civila koji se nalazio u Istočnom Halebu bio višestruko manji od onog koji je predstavljen u zapadnim medijskim izvješćima. Drugim riječima, na zapadu i dijelovima muslimanskog svijeta, o sirijskom ratu i prirodi toga rata više od pet godina sistematski se plasirala propaganda i jednostrani narativ koji su bili isključivo dizajnirani u skladu sa ciljevima i interesima zapadnih i arapskih zemalja agresora na Siriju, kao i Turske, koje su sve vrijeme bile indirektno uključene u posrednički (proxy) rat protiv Sirije. Robert Fisk, poznati novinar i veteran, sa višedecenijskim dopisničkim i analitičkim iskustvom sa Bliskog istoka, primjećuje i sugerira da bi mnogi zapadni eksperti, novinari i analitičari morali preispitati svoju verziju priče o sirijskom ratu, posebno o Halebu, budući da su govorili da se u njemu nalazi preko 250 hiljada zatočenih civila. Morat će takođe preispitati i načine i sadržaj svojih izvješća o tzv. umjerenim pobunjenicima, miljenicima zapadnih sila, jer se zapravo radi o istim onim ideološkim grupacijama čiji su pripadnici godine izveli napade na Svjetski trgovinski centar u New Yorku, koje je nekoć američka Vlada bila okarakterizirala kao vrhunac zla, a koji su takođe kasnije izazvali niz samoubilačkih terorističkih napada u velikim gradovima Evrope kao i u Ankari i Istanbulu. Iako je u oslobađanju Haleba, sasvim je sigurno, bilo puno civilnih žrtava kao i pojedinačnih ali i masovnih kršenja ljudskih prava, pravila rata, bilo u obliku osvete ili nelegalnih egzekucija zarobljenih boraca protivničke strane, i zločina koje su počinili pripadnici oslobodilačke sirijske vojske, zločini pobunjenika i terorističkih grupacija u potpunosti se ignoriraju od strane zapadnih medija i zvaničnog zapada. Egzekucija civila koji su pokušali pobjeći iz istočnog Haleba koji se dugo nalazio pod opsadnim stanjem, namjerno se prešućuje. Jezik koji rabe zapadni mediji u službi politike nasilnog svrgavanja Vlade u Damasku, problematičan je od samog početka. Zapadne organizacije za zaštitu ljudskih prava počele su objavljivati informacije o zločinima pobunjenika, tek nekoliko dana prije no što će uslijediti njihov poraz. Komesar za ljudska prava UN-a, objavio je da su pripadnici Fronta Fateh al-sham, koji je zapravo novi naziv za Al-Qaidu, kidnapovali i izvršili pogubljenje velikog broja civila, koji su se usudili od

11 Sirija nakon oslobođenja.../ Osman Softić oružanih skupina zatražiti da napuste njihova naselja u istočnom Halebu, kako bi se sačuvali životi civila od bombardiranja sirijske vojske i njenih saveznika. 2 Iako rat u Siriji još uvijek nije završen, oslobađanjem Haleba i povlačanjem ekstremističkih i pobunjeničkih snaga iz dijelova istočnog Haleba, uz posredovanje turske Vlade, konačno su stvorene ozbiljne pretpostavke za okončanje ovog tragičnog i nepotrebnog sukoba, i pronalazak konačnog političkog rješenja za mir u Siriji, njenu rekonstrukciju, pomirenje sirijskih građana, i povratak izbjeglih i raseljenih lica. Haleb, prekretnica u međunarodnim odnosima Bliskog istoka Oslobađanje Haleba omogućilo je sklapanje primirja koje treba da osigura normalizaciju civilnog života u Siriji. To primirje ne bi bilo moguće da nije došlo do vojne pobjede nad ekstremističkim skupinama i pobunjenicima i konsolidacije slobodne teritorije pod kontrolom legitimnih vlasti u Damasku. Za potpisivanje primirja najzaslužnije su Rusija, Iran i Turska. Ove tri zemlje uspjele su postići saglasnost zaraćenih strana u Siriji, kako bi se pokrenule ozbiljne diplomatske aktivnosti koje bi trebale dovesti do konačnog političkog rješenja za Siriju i uspostavio trajni mir u ovoj ratom razorenoj zemlji. Kao mjesto održavanja nove mirovne konferencije za Siriju odabrana je Astana, prijestolnica Kazakhstana. Domaćin mirovne konferencije bit će predsjednik Kazakhstana Nursultan Nazarbayev. Konferencija je planirana za kraj januara godine kako bi na njoj mogli učestvovati zvaničnici nove američke administracije predsjednika Donalda Trumpa. Ovoj konferenciji prethodio je trilateralni sastanak koji je održan u Moskvi, a na kojem su prisustvovali zvaničnici Irana i Turske. Iako postoji mogućnost da bi na predstojećoj mirovnoj konferenciji mogli učestvovati i zvanični predstavnici Vašingtona, indikativno je da će na njoj glavnu riječ voditi Iran, Rusija i Turska. Ova činjenica, sama po sebi, predstavlja veoma značajan momenat u geopolitičkim odnosima na Srednjem istoku ali i na globalnom planu. To praktično znači da je zapadni projekat podrivanja i 2 Robert Fisk, There is more than one truth to tell in the heartbreaking story of Aleppo, Independent, Tuesday 13. December, Online 11

12 nasilnog svrgavanja Vlade u Siriji, pod patronatom Američke administracije, Velike Britanije, Francuske i drugih članica zapadne vojne alijanse (NATO) i regionalnih zemalja, Turske, Saudijske Arabije i Katara, u praktičnom smislu propao. Porazila ga je Sirijska Vlada potpomognuta njenim saveznicima, Iranom, Rusijom i Hizbullahom. Tri vodeće sunitske zemlje na Srednjem istoku, kako navodi Emile Hokayem, svoju su geopolitičku moć, reputaciju i snagu bile poistovjetile sa ishodom rata u Siriji. 3 Ove zemlje su otpočetka pobune kao svoj cilj postavile svrgavanje Assada, i to po svaku cijenu. Bio je to jedini zajednički cilj ove tri zemlje. Sve ostalo vezano za budućnost Sirije, kompoziciju njene nove vlasti te njenu političku i ideološku orijentaciju, bili su predmetom neslaganja. Turska i Katar su težile uspostavljanju vlasti kojom su trebale dominirati političke stranke bliske ideologiji Muslimanske braće, obzirom da je ova transnacionalna muslimanska politička organizacija, nakon Egipta, imala svoje najveće uporište u Siriji, u kojoj živi oko 70% sunitske populacije, pogrešno procijenivši da će većina sirijskih građana optirati za vlast Muslimanskog bratstva. Da se ovakav scenario ostvario, Turska bi time osigurala svoj snažan geopolitički i geostrateški uticaj u regionu. Tim bi nadoknadila gubitak uticaja u Egiptu, nakon što je vlast Muslimanskog bratstva u toj zemlji naprasno svrgnuta godine u aranžmanu vojske i uz prećutno odobrenje vodećih zapadnih sila i Izraela. Saudijska Arabija pak, iako se žestoko zalagala za rušenje Assada, vojno i finansijski podržavala je radikalnije selefijske skupine, uključujući i najekstremnije terorističke organizacije, pa i sam DAESH, kako bi na taj način spriječila uticaj Irana u regionu, s jedne, te umanjila mogućnost dominacije politike Muslimanskog bratstva, koje je ova zemlja već proglasila terorističkom organizacijom, s druge strane. Sve tri pomenute sunitske srednjoistočne sile, kontrolu istočnog Haleba smatrale su strateški značajnim i neophodnim elementom za ostvarivanje svojih budućih ciljeva u Siriji. Ipak, tokom nekoliko proteklih mjeseci godine, ove su zemlje shvatile da će njihov projekat u Siriji doživjeti totalni fijasko. To je najbrže i najbolje shvatila Vlada u Ankari, tako da je užurbano pristupila stanovitoj promjeni svoje strategije kako bi ostvarila, makar i samo djelimično, neke od svojih minimalističkih ciljeva. Turska je izgubila svaku šansu da 3 Emile Hokayem, How Syria Defeated the Sunni Powers, The New York Times, 30. December, 2016.

13 Sirija nakon oslobođenja.../ Osman Softić postane ključni faktor u regionu Srednjeg istoka. Najveći dobitnik rata u Siriji je predsjednik Assad i njegova Vlada, ali i Iran, koji je svoju sigurnost poistovjetio sa očuvanjem Vlade u Damasku. Prijateljski opredjeljena Vlada u Damasku od strateške je važnosti za Teheran iz više razloga. Prije svega zbog neophodnosti teritorijalne kompaktnosti područja od Irana do Libanona. Pobjedom sirijskih snaga, Iran je osigurao kontinuitet važnog faktora strateške dubine, koji je od neupitne važnosti za buduću sigurnost Irana. Budući da će Iran moći, u svakom momentu, ukaže li se za to nužda, izvršiti snažan pritisak na Izrael, preko Hizbullaha, posebno ako se ponovo u Tel Avivu aktuelizira pitanje podrivanja teritorijalnog integriteta i suvereniteta Irana prijetnjama bombardiranja ove zemlje i njenih nuklearnih kapaciteta, nakon uspješnog potpisivanja nuklearnog sporazuma između najmoćnijih svjetskih sila i Irana prošle godine (JCPOA), što se može smatrati jedinim ozbiljnim međunarodnim diplomatskim uspjehom odlazeće američke administracije predsjednika Baraka Obame, nakon odluke o povlačenju američkih trupa iz Iraka, koje još uvijek nije u potpunosti ispoštovano. Osim toga, Iran će takođe imati povoljniju poziciju u pogledu svakog budućeg multilaterlanog regionalnog aranžmana izgradnje alternativnih plinovoda prema Mediteranu. Postoji dovoljno raspoloživog materijala u analitičkim studijama i akademskom diskursu o ratu u Siriji, koji ukazuje na činjenicu da je jedan od značajnih razloga dugogodišnjeg rata u Siriji bio režiran sa ciljem da se oslabi geopolitički i vojni uticaj Irana u regionu, uključujući i pravo Irana na ostvarivanje svojih ekonomskih kapaciteta, posebno energenata kao što je plin, plasiranjem plina na evropsko tržište iz svojih nalazišta Južni Pars u Perzijskom zaljevu, koje ova zemlja dijeli sa Katarom. Kataru je bilo stalo da ima privilegiranu poziciju u pogledu distribucije plina u Evropi. Jedan od načina ostvarivanja tih interesa je bio da učestvuje u nasilnom svrgavanju Assadove Vlade u aranžmanu zapadnih sila, čime bi indirektno bio zadat udarac rivalu Katara, Iranu, s jedne, i Rusiji, s druge strane. Cilj zapadnih sila bio je dovesti u opasnost egzistenciju jedine ruske pomorske baze na Mediteranu i ugroziti monopolističku poziciju Rusije u snabdjevanju Evrope plinom, te oslabiti savezništvo Rusije na Bliskom istoku, sa jednom od preostale dvije zemlje koje su se uspješno suprotstavile američkoj kontroli i uticaju, ali i reducirati ruske šanse kada je u pitanju trgovina naoružanjem. Jedan od strateških ciljeva zapadnog projekta u Siriji, u krajnjoj konsekvenci, bio je slabljenje regionalne moći Irana i Rusije, kao potencijalno velike sile, i 13

14 reduciranje njenog kapaciteta koji bi ovoj zemlji osigurao povratak na globalnu svjetsku scenu, kojom još uvijek SAD ima, iako oslabljenu, hegemonističku poziciju. Niti jedan od pomenutih ciljeva zapadnih sila i najuticajnijih sunitskih zemalja koje su djelovale u savezu sa njima, a koje su pokušale ostvariti svoje interese rušenjem Vlade u Damasku, nije ostvaren, uprkos petogodišnjoj podršci pobunjenim snagama i stranim ekstremističkim grupacijama u Siriji. Ove zemlje, posebno Turska, sada pokušavaju ostvariti makar i minimalističke ciljeve, na način da osiguraju mjesto za stolom, na kojem će se razgovarati o političkoj budućnosti i budućem ustrojstvu Sirije, njenoj orijentaciji i mirnodopskoj, postkonfliktnoj rekonstrukciji. Presudni za ovakav ishod sirijskog rata su kontinuirana i bezrezervna podrška Irana legitimnoj Vladi Sirije i ograničena ali efikasna ruska vojna intervencija, kao i snažna podrška libanskog Hizbullaha. Treba naglasiti značajnu pravnu dimenziju angažmana ovih zemalja na strani sirijske Vlade, koji su bili u potpunom skladu sa principima međunarodnog prava, jer su ove zemlje u Siriji prisutne na poziv Vlade u Damasku. Naravno, može se govoriti o povredi pravila rata, eventualnim ratnim zločinima protiv civila i velikoj kolateralnoj šteti koju uzrokuje oblik antiterorističkog djelovanja u izrazito urbanim naseljima, gdje su civilne žrtve neminovni ishod rata, iako su one u Siriji često zloupotrebljavane kao živi štit od strane pobunjeničkih formacija i terorističkih skupina. S druge strane, ilegalna podrška zapadnih zemalja, Turske, Katara i Saudijske Arabije pobunjenicima, a pogotovo naoružanim formacijama koje su proglašene terorističkim organizacijama, nezakonite su sa stanovišta međunarodnog prava. Pozicija Turske i zaokret prema Rusiji Ulazak turskih vojnih snaga na teritoriju Sirije, takođe se sa stanovišta međunarodnog prava može ocijeniti kao ilegalan čin. Međutim, ovdje treba imati u vidu činjenicu da je za ulazak turskih snaga u Siriju, vjerovatno postignut prećutni dogovor Rusije i Irana, koje su osigurale pristanak sirijske Vlade na ograničenu tursku vojnu intervenciju na sjeveru Sirije, i to protiv boraca DAESH-a s jedne, i protiv kurdskih autonomaških snaga, prvenstveno vojnih odreda sirijskih Kurda (YPG), koje turska Vlada smatra sirijskim ogrankom terorističke organizacije Radničke partije Kurdistana (PKK) s druge

15 Sirija nakon oslobođenja.../ Osman Softić strane. Najnovijim primirjem koje se za sada poštuje, obuhvaćene su Sirijska arapska vojska i umjerene pobunjeničke snage kojim je Turska svojevrstan sponzor, i čije interese štiti. Primirje ne uključuje ekstremiste tzv. Islamske države DAESH niti pak pripadnike Fronta Fath al-sham, i druge varijante Al- Qaide koje se smatraju terorističkim organizacijama. Treba istaknuti činjenicu da je Turska, iako je beskompromisno više od pet godina zagovarala svrgavanje Vlade u Damasku, na kraju, bila primorana uložiti svoj autoritet kod sirijskih pobunjenika, kako bi oni pristali na povlačenje iz istočnog Haleba, čime su osigurali pravo učešća u pregovorima o budućnosti Sirije. Na ovakav potez turska Vlada bila je primorana spletom niza okolnosti, posebno onih na terenu u Siriji, kao i značajnim faktorima koji su oslabili poziciju Turske u svijetu, uzdrmale vlast predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana i reducirale geopolitičke ambicije Ankare u Siriji i regionu Srednjeg istoka općenito. Pod tim prije svega podrazumijevamo zaoštravanje odnosa Turske sa SAD-om i drugim članicama NATO-a uslijed neuspjelog pokušaja vojnog udara 15. jula, godine za koji je Ankara optužila sljedbenike Fethullaha Gulena, koji uživa američku zaštitu. Obzirom da je Rusija, u obavještajnom smislu, pomogla turskom predsjedniku da preduhitri pučiste i čvrsto podržala njeno rukovodstvo, uprkos dijametralno suprotstavljenim ciljevima u Siriji, Ankara je kao znak zahvalnosti ali i kako bi spriječila svoju potpunu izolaciju i marginalizaciju, napravila snažan zaokret i počela se približavati Rusiji. Drastičnu promjenu vanjskopolitičkog kursa Turske i njen otklon od NATO-a, nije uspio spriječiti ni atentat na ruskog ambasadora u Ankari Anderya Karlova, koji je po svemu sudeći, izvršen ne samo iz revolta i kao odmazda Rusiji za njenu ulogu u Halebu, već prije svega kao sračunati, iako brutalni, potez sprečavanja daljeg približavanja Turske Rusiji. 4 Ruski predsjednik Vladimir Putin i turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan ovo ubistvo označili su činom koji je imao za cilj podrivanje tursko-ruskih odnosa, dok je Erdogan kazao da administracije obaju zemalja neće dozvoliti da ta provokacija ostvari svoj zadati cilj. 5 4 Jennifer Williams, A gunman just assassinated Russia s ambassador to Turkey, Vox, 20. December, Online: 5 Ibid. 15

16 Okretanje Turske ka Rusiji uzrokovano je takođe i američkim odbijanjem da vojno podrži ambicije Turske na sjeveru Sirije u odnosu prema Kurdima, koji su već formirali stanovitu teritorijalnu autonomiju, što Turska smatra opasnošću koja bi mogla ugroziti njen teritorijalni integritet, jer bi mogla potaknuti 15 miliona turskih Kurda na oružanu pobunu. Američka administracija je sve vrijeme pružala vojnu potporu kurdskim odredima narodne zaštite (YPG) koji djeluju kao vojno krilo Partije demokratskog jedinstva (PYD), pravdajući to uvjerenjem da se radi o najefikasnijim snagama koje se uspješno bore protiv DAESH-a. Za Ankaru, to je značilo davanje otvorene američke podrške najvećim neprijateljima Turske. Za razliku od SAD-a, pragmatična Rusija, u ovom slučaju, pružila je podršku Erdoganu u rješavanju ovog, za Tursku najvažnijeg pitanja od vitalnog interesa. 6 Zauzvrat, i u znak reciprociteta, Turska je odustala od svojih ranije proklamiranih ciljeva svrgavanja Vlade Bashara al-assada i iskoristila svoj uticaj na pobunjenike, kako bi osigurala pravo na odlučivanje o budućnosti Sirije. Reducirani ciljevi Ankare time su svedeni na osiguranje sigurnosnog pojasa na granici sa Turskom i sprečavanja spajanja kurdskih teritorija Kobane i Jazira na sjeveru sa kantonom Afrin na sjeverozapadu Sirije, kojim je osujećeno eventualno ujedinjenje i proglašenje minijaturnog ali teritorijalno povezanog kurdskog entiteta u Siriji. Turski predsjednik Erdogan optužio je Amerikance da nisu izvršili obećanje i pomogli turskim snagama u borbama za grad Al-Bab gdje su turske snage pretrpile gubitke u borbi protiv DAESH-a. Turski ministar odbrane Fikri Isik kazao je kako je to poljuljalo povjerenje turske javnosti i dovelo u pitanje svrhu američkog korištenja turske vojne baze Incirlik. 7 Pregovori u Astani i budućnost Sirije Svaki rat neminovno završava nekom vrstom političkog dogovora, pa tako i sirijski. Američki analitičar Andrew Korbyko, sa sjedištem u Moskvi, prije šest mjeseci je u svojim analizama predvidio da će o političkoj budućnosti Sirije, pored Sirijske Vlade, ključnu ulogu u mirovnom procesu i odlučivanju imati 6 Turks turn down US military help, asks Russia for air support: US officials, Press TV, 5. January, Online 7 Ibid.

17 Sirija nakon oslobođenja.../ Osman Softić trilaterala, Rusija-Iran-Turska, a ne zapadne sile. 8 Predstojeći pregovori u Astani upravo su struktuirani na toj osnovi. Sirijski predsjednik Assad pristao je da pregovara o svemu ali pod uvjetom da se kompletan proces pregovora odvija u skladu sa postojećim ustavom Sirije. U slučaju bilo kakvog kompromisa koji bi zahtijevao dodjelu eventualnih regionalnih autonomija, regionalizaciju, ili pak federalizaciju zemlje, u tom slučaju je neophodna promjena sirijskog ustava kako bi budući politički aranžman bio legalan i legitiman. To se može jedino ostvariti promjenom ustava na referendumu građana Sirije kako bi se ispoštovali demokratičnost i legalitet pregovaračkog procesa. Obzirom da Damask i Ankara nemaju javno obznanjene direktne kontakte, u tome im kao medijatori pomažu Rusija i Iran, jer ni Sirija ni Turska nisu voljne, zbog domaćih političkih osjetljivosti, javno priznati da su održavale tajne razgovore, posebno u vezi turskog vojnog angažmana na sjeveru Sirije, jer je to Damask očigledno diskretno prećutno odobrio, bez obzira na javnu osudu sirijskih vlasti u vezi turske vojne intervencije. Sirijska Vlada se oštro suprotstavlja bilo kakvoj federalizaciji Sirije u trenutnim okolnostima, i bez promjene ustava na referendumu, jer je to u suprotnosti sa državnim konceptom i narušilo bi teritorijalni integritet Sirije. Ovakav stav Vlade u Damasku prihvatljiv je i za Tursku, jer kad se govori o federalizaciji Sirije, nju najviše priželjkuju sirijski Kurdi, koji su najbolje pozicionirani da federalizacijom ostvare neku vrstu kvazi državnosti u unitarnoj Siriji. Za Tursku bi to značilo najveću opasnost. Turska je intervenirala na sjeveru Sirije upravo da to spriječi. Zbog federalističkih tendencija Partije demokratskog jedinstva (PYD) i njenog vojnog krila Odreda narodne zaštite (YPG), ova je kurdska politička grupacija sračunato isključena iz predstojećih pregovora u Astani. 9 Kako bi omekšali i popravili svoj imidž ove kurdske grupe ukinule su raniji naziv Rojava (Zapad) što zapravo asocira na zapadni Kurdistan, kojim su označili nelegalni administrativni teritorij i općenito geopolitički kurdski projekat koji kontroliraju u Siriji, a koji je imao izrazito 8 Andrew Korbyko, What awaits Syria at the Astana talks? Orinetal Review, 11. January, Online 9 Amberin Zaman, Ankara riled by US push for Kurdish seat at Syria talks, Al Monitor, The Pulse of the Middle East, 11. January, Online 17

18 etno-nacionalistički, pa čak i supremacijski karakter. To su učinili sračunato, u namjeri da prikriju isključivo kurdski etnički karakter entiteta koji kontroliraju, učinivši ga, makar i samo prividno, inkluzivnijim i prihatljivijim u očima međunarodne javnosti. Ovaj potez naišao je na osudu saveza kurdskih udruženja Sirije čije je sjedište u Erbilu (Irak), koji su ukidanje imena Rojava iz dokumenta koji predlaže federalno ustrojstvo Sirije a koji je usvojen u martu godine ocijenili kao odustajanje od nacionalnih prava Kurda u Siriji. 10 Iako se pokušavaju predstaviti inkluzivnim, postoje indicije da PYD-YPG, u područjima koje kontrolira, pokušavaju indoktrinirati manjinsko arapsko stanovništvo radikalnom marksističkom ideologijom koju baštini PKK i njen lider Abdulah Ocalan. 11 Upravo zbog potencijalne opasnosti koju za Tursku predstavlja eventualno povezivanje kurdskih enklava na sjeveru Sirije, kao budući inkubator terorizma PKK-a i drugih antiturskih tendencija, Turska već duže vrijeme zagovara uspostavu ekskluzivne sigurnosne zone na sjeveru Sirije. Turske snage pak, nisu uspjele znatno potisnuti formacije PYD-YPG-a koje je Ankara namjeravala zamijeniti snagama opozicione Slobodne sirijske vojske (FSA), kao svojevrsnu tampon zonu pod kontrolom prijateljskih snaga na granici sa Turskom. Ova tampon zona za koju se zalaže i koju Ankara pokušava osigurati, značila bi defacto federalizaciju Sirije, iako po uzusima turskih interesa. Takav ishod je teško očekivati u postojećoj konstalaciji odnosa kada se Turska smatra najvećim gubitnikom rata u Siriji, bar kada je riječ o regionalnim silama i njihovoj ulozi u sirijskom sukobu. Međutim, ako bi u procesu pregovora u Astani Ankara odlučila prihvatiti Assada kao legitimnog poglavara Sirije i ozbiljno pomogla u rekonstrukciji postratne Sirije, moguće je očekivati da Damask pristane na neku vrstu tzv. kreativnog rješenja u vidu municipalne decentralizacije, koja bi zadovoljila turske interese, a kojom bi se izbjegla federalizacija zemlje. U tom slučaju, Damask bi takođe morao biti spreman na kompromisna rješenja kojim bi se razriješile neke nepremostive kontradikcije između suverenih interesa Sirije, i potencijalne 10 Hisham Arafat, 'Rojava' no longer exists, 'Northern Syria' adopted instead, Kurdistan24.Net, 28. December, Online, longer-exists---northern-syria--adopted-instead- 11 Liz Sly, U.S. military aid is fueling big ambitions for Syria s leftist Kurdish militia, Washington Post, 7. January, Online, for-syrias-leftist-kurdish-militia/2017/01/07/6e c79f-11e6-acda caa2450_story.html?utm_term=.b71b53482ff9

19 Sirija nakon oslobođenja.../ Osman Softić prijetnje federalizacijom koja bi mogla doći od strane sirijskih Kurda koje predvode PYD-YPG, a koji uživaju podršku SAD-a, s jedne, i turskih ambicija u vidu stvaranja sigurnosne zone FSA-a, s druge strane. U tom slučaju, Sirija bi bila osuđena na primjenu bosanskog dejtonskog modela koji bi značio unutrašnju podjelu zemlje, kao jedinu opciju sprečavanja njene totalne dezintegracije. Poraz zapadnog geopolitičkog projekta u Levantu Oslobađanje Haleba signalizira prvu realnu šansu i mogućnost završetka šestogodišnjeg destruktivnog ratnog sukoba u Siriji. Taj sukob uzrokovan je kompleksnim, iako nelegalnim, geopolitičkim, ekonomskim i geostrateškim ambicijama i projektima zapadnih sila u Levantu, čiji projekat u Siriji je poražen. Na te ambicije uslijedila je reakcija sila rezistance američkoj hegemoniji, uz pomoć vojnog angažmana Rusije. Budući da SAD nije imao vitalnog nacionalnog interesa u Siriji, već je njen angažman bio ograničen na pružanje podrške svojim saveznicima u regionu, kako ne bi u potpunosti izgubila njihovu naklonost, najveća svjetska sila odlučila se na posrednički rat, umjesto direktne vojne intervencije, koja nije imala legalno uporište u međunarodnom pravu. Stvarni cilj američke administracije bio je posve kompleksan, često kontradiktoran, i balansirajući. U krajnjoj liniji, američki cilj u Siriji bio je motiviran sprečavanjem bilo koje regionalne potencijalne sile, posebno Irana, ali isto tako i Turske, a djelimično čak i Saudijske Arabije, da uspostavi regionalnu hegemoniju na Bliskom istoku. Vitalni interes američke administracije je sigurnost Izraela i kontrola Perzijskog zaljeva. Sve ostalo, za nju je od marginalnog interesa i značaja. Otuda i pasivan odnos američke administracije prema sirijskom mirovnom procesu koji je sada u rukama regionalnih sila i Rusije. U globalnom kontekstu, rat u Siriji pripremljen je više godina prije njegovog izbijanja. Njegov cilj je sračunat da posluži kao platforma za budući obračun sa Iranom, kao jedinom stvarnom potencijalnom silom koja bi mogla ugroziti poziciju američkog hegemona na Bliskom istoku, u slučaju da Iran to pokuša ostvariti. Osim toga, rat u Siriji takođe je imao za cilj spriječiti povratak Rusije na globalnu scenu, i preduprijediti, ili makar usporiti rast Kine kao jedinog potencijalnog globalnog rivala američkoj sili u regionu istočne Azije. Stoga je bilo od izuzetne važnosti u potpunosti kontrolirati zaljevske energetske resurse 19

20 od kojih ovisi rast Kine. Kao preduslov za obračun sa Kinom Vašington je pokušao destabilizirati i srušiti vlade nezavisnih zemalja u regionu Bliskog istoka i sjeverne Afrike, koje je smatrao naslijeđem hladnog rata, obzirom da su te zemlje imale relativno dobre odnose sa Rusijom, kao i sa bivšim SSSR-om (Libija, Sirija i Irak i Iran). Zapadna zavjera protiv Sirije je kao pozadinu imala slabljenje gepolitičke pozicije Irana Kako bi oslabile Iran i izvršile promjenu vlasti u toj zemlji, bilo je potrebno prvo uništiti Hizbulah, što je pokušao Izrael, a zatim Siriju, glavne iranske saveznike. Ovaj plan američke grand strategije odlično je ilustrirao ugledni američki novinar Seymour Hersh u tekstu Preusmjerenje. Kako bi oslabila Iran kao većinsku šiitsku državu, američka administracija predsjednika G. W. Busha odlučila je rekonfigurirati svoje prioritete na Bliskom istoku. To je podrazumijevalo slabljenje Hizbullaha u Libanu, uz pomoć tajnih operacija Izraela i Saudijske Arabije, a zatim rušenje sirijske Vlade Bashara al-assada. Kao sredstvo obračuna sa njima, ali i kao nus produkt američkih ambicija, ojačane su ekstremističke sunitske grupacije raznih brendova Al-Qaide, koje su na kraju metastazirale u njihovu najbrutalniju formu, ISIL/DAESH. Ova strategija jasno je izložena u dokumentu uticajnog Brookings instituta koji je objavljen godine pod naslovom: Kojim pravcem ka Perziji: Opcije nove američke strategije prema Iranu. 12 Ova analiza predvidjela je, i dokazuje, da su sve planirane metode prethodno predviđene za destabilizaciju Irana, primjenjene u Siriji. 13 Novonastala sigurnosna situacija i arhitektura u sjevernom Levantu ukazuje na poraz američke i zapadne strategije u Siriji. Trenutne konce političkog rješenja drže Iran i Rusija, kojim se u zadnjem momentu pridružila i Turska, iako je Turska sve vrijeme sirijskog sukoba pripadala zapadnom taboru. Zbog 12 Kenneth M. Pollack, Daniel L. Byman, Martin Indyk, Suzanne Maloney, Michael E. O Hanlon, Bruce Ridele, Which Path to Persia: Options for a New American Strategy toward Iran, Analysis paper, The Saban Center for Middle East Policy, The Brookings Institution, Online 13 Tony Cartalucci, Syria s War Was Only Ever the Beginning, New Eastern Outlook, December, Online:

21 Sirija nakon oslobođenja.../ Osman Softić proturiječnosti i kontradikcije interesa zapadne i NATO politike u Siriji, i neovisnih turskih interesa, koji su bili suprotstavljeni volji, planovima i ciljevima američke administracije, Turska se pragmatično priklonila pobjednicima sukoba, ali sa izuzetno slabom pregovaračkom pozicijom. Trump i Bliski istok Ostaje pak velika nepoznanica, pitanje kakav stav će prema Siriji zauzeti buduća američka administracija novoizabranog predsjednika Trumpa, koji se već u dobroj mjeri okružio sa znatnim brojem tvrdokornih militarista i neokonzervativnih ideologa, bliskih retrogradnoj politici cionističkog režima u Tel Avivu. Znatan broj članova buduće Trumpove administracije već dugi niz godina zagovara vojni sukob sa Iranom, koji je i sam Donald Trump u više navrata najavio za vrijeme njegove predsjedničke kampanje. Da li će gubitnička pozicija zapada, čiji su moć i uticaj u Siriji oslabljeni, s jedne, i proklamirana Trumpova real politika, koja zagovara približavanje SAD-a i Rusije s druge strane, uspjeti ublažiti antagonistički odnos prema Iranu, teško je sa sigurnošću predvidjeti. Sirijsko iskustvo bi moralo poučiti američke strateške planere da bi svako eventualno buduće prenošenje sukoba na teritoriju Irana, kako bi se dodvorili Izraelu, bilo opasno i kobno po američku administraciju. Bio bi to još samo jedan u nizu izgubljenih američkih ratova i protraćenih vojnih avantura. Ipak, dok god se SAD ne odrekne konfrontacijske politike koju provodi od kraja hladnog rata do danas, a u cilju eliminacije prijetnje njenom globalnom hegemonističkom položaju, ne treba isključiti mogućnost nove, opasnije, vojne konfrontacije, za poravnavanje računa na Bliskom istoku. Stoga, kako navodi Tony Cartalucci, 14 ne bi bilo nimalo mudro robovati iluzijama o tome kako će se ulaskom Donalda Trumpa u ovalni ured Bijele kuće u Vašingtonu, vladari iz sjene i specijalni interesi u Americi, odreći svoje opsesije za globalnom hegemonijom i ratnohuškačkim avanturizmom. Prema Johnu Mearsheimeru, jednom od najvećih živih teoretičara međunarodnih odnosa, i arhitekti teorije ofanzivnog realizma, 15 prioritet američke administracije u vremenu koje je pred nama znatno se promijenio. Tri najznačajnije tačke nadmetanja SAD-a sa potencijalnim rivalima za regionalni primat, i dalje ostaju, Istočna Evropa, 14 Cartalucci, Ibid. 15 John J. Mearsheimer, Tragedy of Great Power Politics, Norton,

22 Perzijski zaljev i Istočna Azija. S tim da je istočna Azija na prvom mjestu kao prioritet, Perzijski zaljev je na drugom, a Evropa tek na trećem mjestu. Prema Mearsheimeru, Iran ne predstavlja prijetnju i opasnost za američke interese i ni po kojoj osnovi ih ne ugrožava na Bliskom istoku. Zbog toga, ovaj teoretičar predlaže tzv. strategiju balansiranja sa udaljenosti (offshore-balancing). 16 Na taj način omogućila bi se veća stabilnost na Bliskom istoku koju su do danas najviše ugrožavale američke vojne intervencije. 16 John J. Mearsheimer and Stephen M. Walt, The Case for Offshore Balancing: A Superior U.S. Grand Strategy, Foreign Affairs, July/August, Online

23 Sirija nakon oslobođenja.../ Osman Softić Bilješke i Literatura: Arafat, Hisham. 'Rojava' no longer exists, 'Northern Syria' adopted instead, Kurdistan24.Net,28. December, Online: b1629af00299/-rojava--no-longer-exists---northern-syria--adopted-instead- Cartalucci, Tony. Syria s War Was Only Ever the Beginning, New Eastern Outlook, December, Online: Fisk, Robert. There is more than one truth to tell in the heartbreaking story of Aleppo, Independent, Tuesday 13. December, Online: Hokayem, Emile. How Syria Defeated the Sunni Powers, The New York Times, 30. December, Korbyko, Andrew. What awaits Syria at the Astana talks? Orinetal Review, 11. January, Online: Mearsheimer J. John. Tragedy of Great Power Politics, Norton, Mearsheimer J. John. Walt, M. Stephen, The Case for Offshore Balancing: A Superior U.S. Grand Strategy, Foreign Affairs, July/August, Online: 13/case-offshore-balancing M. Kenneth, L. Byman., L. Daniel, Indyk., Martin, Maloney., Suzanne, E. O Hanlon, E. Michael., Ridele, Bruce. Which Path to Persia: Options for a New American Strategy toward Iran, Analysis paper, The Saban Center for Middle East Policy, The Brookings Institution, Online: Sly, Liz. U.S. military aid is fueling big ambitions for Syria s leftist Kurdish militia, Washington Post, 7. January, Online: caa2450_story.html?utm_term=.b71b53482ff9 23

24 Sorene, James. With the fall of Aleppo the West has lost control in the Middle East, The Telegraph, 19 December, Turks turn down US military help, asks Russia for air support: US officials, Press TV, 5. January, Online: Russia-air-support-Syria Williams, Jennifer. A gunman just assassinated Russia s ambassador to Turkey, Vox, 20. December, 2016.Online: Zaman, Amberin. Ankara riled by US push for Kurdish seat at Syria talks, Al Monitor, The Pulse of the Middle East, 11. January, Online:

25 Pobijedila je globalizacija manipulacije Zlatko Dizdarević 25

26 Pobijedila je globalizacija.../ Zlatko Dizdarević Pobijedila je globalizacija manipulacije Zlatko Dizdarević Novinar, pisac, diplomata Sarajevo Sažetak Ova prevara ne može dugoročno uspjeti. Istorija je to pokazala puno puta. Ljudi mogu biti ludi, ali u konačnici se pokaže da nisu baš svi glupi. Sasvim je svejedno na kojoj je od bezbrojnih strana što se sada nude ludima ta ludost. Svakoj prevari dođe kraj, samo što prevaranti toga nikada nisu svjesni. Kao ni lopovi koji ne pomišljaju u lopovskoj sreći da će ikad biti uhvaćeni.

27 Na kojoj je strani pamet? Davno jednom spomenuh kao mali pred rođakom, mladim doktorom, nekog našeg komšiju koji je završio u bolnici jer je bio lud. Rođak mi tada pažljivo objasni kako i zašto ljudi poboljevaju na način zbog kojeg ih svijet naziva ludim. Mi to među nama, veli on, ne zovemo tako već kažemo kako je taj i taj sa druge strane pameti. Nisam bio siguran onda da li je to tačno što mi kaže ili ne, čak ga nisam upitao šta je onda prva strana pameti ali, zapamtio sam lijepu ljudsku pouku. I trudio sam se, koliko je to bilo moguće, da nikoga ne nazivam ludim sem, recimo, u šalama i vicevima. Padala mi je napamet da je imala smisla i ona poznata sarajevska, iz rata: Da nisam malo lud, poludio bih! Pitanje o tome koja je prva strana pameti nije se kasnije postavljalo jer se, uglavnom, to podrazumijevalo. Dilema nije bilo mnogo. Drčnim individualcima koji su znali pomalo naginjati drugoj strani pameti nije bilo lako. Ostali su nejasnoće rješavali pred TV ekranima, u pola osam uveče. Kad na TV kažu kako je, tako je. Dilema o strani višak je. O tome je li to bilo lakše i bolje, mnogi i danas lome koplja. Ona formulacija mog rođaka doktora, kako sam shvatio kasnije, nije se baš masovno primila. Onda je došla sloboda, globalizacija, pa mediji brži od mozga i pameti, pa toliko različitih strana da je danas čista budalaština tražiti samo drugu stranu. Šta god kome odgovara, može da probere. A kad se društvo posvađa u kafani raznim povodom, nema više eno rekli na TV, šta tu više ima da se diskutuje! Nego ko u klin, ko u ploču i niko nikome ne može kazati da je lud, ni povodom klina ni povodom ploče. Sve je ovo postalo logično, i sastavni dio realnosti. Niko više nije lud, a na drugoj strani pameti je bezbroj strana, pa ti biraj. Naravno, kada se odabere, podrazumijeva se da valja držati svoju stranu ma kakva bila. Sloboda je i doći tobe, presvući dres, promijeniti stranu, istinski ili lažno krenuti drugim putem, pa ponekad kad pokaže matematika i vratiti se natrag, na stranu na kojoj si već bio. Ono što se u ovolikim slobodama izbora i strana ipak nije baš masovno dešavalo, dešava se, evo, sada. I to u tolikoj mjeri da je pitanje na kojoj je strani pamet postalo trajno dubiozno. Takozvana politika, u onom smislu u kojem se 27

28 Pobijedila je globalizacija.../ Zlatko Dizdarević uobičajeno podrazumijeva na svim stranama, vjerodostojna je samo ludima. Da mi izvine rođak. Toliko se šprdati sa minimumom logike, toliko ne poštivati ni sebe pa onda ni sve kojima se pamet prodaje i vjerovati da su svi unaokolo budale, malo je previše. Doista pametnih i onih koji su pri sebi sve je manje i skoro da to ne smiju više javno pokazati. Primjera je puno. Redoslijed im je nebitan: Generalna Skupština Ujedinjenih nacija izglasala je ovih dana rezoluciju o Siriji sa 122 glasa, 13 protiv i 36 uzdržanih. Njome se zahtijeva prekid neprijateljstava, omogućavanje pristupa humanitarnoj pomoći i okončanje svih opsada Uz ostalo. Glasačima ZA kao da niko nije kazao da tamo nisu u pitanju neprijateljstva već brutalna okupacija, uz ostalo, istočnog Aleppa od strane džihadista koja je započela prije tri godine (ni tada to nije bila okupacija kao ni sada). Okupirani džihadisti neće prekid neprijateljstava jer oni što su im neprijatelji regularna vojska regularne države, članice UN-a, ali evo prema većini u UN-u okupatori Sirije, hoće da ih istjeraju odatle jer nikakve rezolucije do sada to nisu mogle. Zašto? Pa zato što to ne daju oni koji su te okupirane izmislili, naoružali, nahranili čime god treba a ovi tako logisticirani kao živi štit drže stanovnike pomenutog dijela grada. Živi štit sad masovno bježi u zapadni dio grada koji je slobodan jer je okupiran vlastitom vojskom i državom. Samo to one 122 države ne vole, neće i ne smiju da kažu jer tako služe interesima moćnih prijatelja sirijskih džihadista. Što se humanitarne pomoći tiče kojoj treba omogućiti pristup, ona već pristupa u kvartovima gdje je uspjela okupacija sirijske vojske sa zlotvorima Putinom, Irancima i sličnima, samo ne i džihadistima kao do sada. Ide i desetinama hiljada civila koji su već pobjegli glavom bez obzira pod okrilje okupatora, domaće armije koja je ušla u 95% istočnog Aleppa. Kako shvatiti logiku UN-a vjerujući sedamdeset godina da je na ovoj strani pameti. Drugi je primjer iz susjedstva. Slučaj izjave predsjednice Grabar Kitarović i preplašene izjave kako se treba suočiti sa činjenicom da se iz tzv. islamske države u BiH vraćaju hiljade boraca Najveći dokaz ovoj tvrdnji ispade pisanje dnevne novine u Hrvatskoj i zaklinjanje njihovog novinara da je to točno. A nije. Toliko ih se ne može vratiti jer ih nikada iz Bosne toliko nije ni bilo tamo. Što ne znači da je i onih par stotina mačiji kašalj. Ali, to nije u ovom slučaju tema. A jeste u pitanju: Ako su ti borci, ma koliko ih je, toliki razlog

29 za paniku, zašto ih je država na čijem je čelu predsjednica Grabar Kitarović, zdušno politički podržavala otpočetka, u kompaniji sa saveznicima i kroz čuvene (ne)prijatelje Sirije. Zašto ih je naoružavala svojim oružjem a transportirala i tuđe sa aerodroma Pleso u Zagrebu. Od novembra do februara godine oko tona. Zašto slijepo slijedi politiku Zapada i istočnih vazala koji bukvalno i ovih dana ne dozvoljavaju sirijskoj vojsci da Aleppo okupira. Teško je bilo kojoj strani pameti dokučiti otkud panika ako se hiljade njih, kao, vraća u Bosnu, a evo su i srecem i dušom od samog početka njihovi. Čak su ih svojevremeno i priznali kao jedine predstavnike sirijskog naroda. Mada je narod nezahvalan pa se pred svojim jedinim predstavnicima razbježao po svijetu i unutar Sirije. Eno ih tri miliona stiglo i u Damask, pod skute svog krvnika. Kao što pod njegove skute bježe i iz istočnog Aleppa. U najmanju ruku nije fer bradonjama, sada kad im je najteže, tako okretati leđa, a toliko su učinili jedni za druge, ovi što su slali oružje, i ovi što su razvaljivali po Siriji tim oružjem. Na ovoj liniji ludila još je primjera. Recimo kod Amerikanaca koji su proizveli i hranili arapska proljeća po Bliskom istoku i zaklinjali se na sve moguće načine da im je Al-Qaeda najstrašniji neprijatelj. Eno i Guantanama kao dokaza. Kažu, ne mogu ga sad ukinuti i pored obećanja odlazećeg predsjednika, jer im treba zakonski osnov za kršenje zakona. To svugdje može samo, jasno, ne može kod njih. Sorry ljudi u narandžastim pidžamama, mi bi htjeli ali zakon ne da! Onda odjednom, reklo bi se logično samo za one što su malo ludi da ne polude skroz, u avgustu godine naputak u publikaciji moćne američke organizacije Council on Foreign Affairs važne pameti koja oblikuje američku geostrategiju i izdaje najvažniji tamošnji vanjskopolitički časopis Foreign Affairs o tome kako FSA (vojna formacija koju Washington suportira oružjem i milionima dolara protiv Assada) treba Al-Qaedu jer džihadisti mogu donijeti nedjelotvornim saveznicima disciplinu, religijsku vatrenost, borbeno iskustvo iz Iraka i sunitske novce iz Zaliva, a kao najvažnije, smrtonosne rezultate Organizatori 11. septembra odjednom saveznici?! Ko je tu lud? Niko, sve je smišljeno kao pamet. Samo nisu rekli svojevremeno potpredsjedniku Joe Bidenu pa se izletio izjavom kako je problem što njihovi strateški partneri, Saudija, Katar, Turska itd. pomažu ISIL. Time, iza zavjese i buduću predsjednicu Hillary. Pa je negdje napravljena greška ali je to druga priča. Mašinerija nije shvatila da običan, mali čovjek koji nije kupljen, koji još uvijek čuva samo za 29

30 Pobijedila je globalizacija.../ Zlatko Dizdarević sebe malo pameti mimo medija i politike kao perača ljudskog uma, traga za logikom koje nema: Kako sad to, bili im najveći neprijatelji, a onda saveznici. Kako to odsijecaju glave okolo a ti ih u ime demokracije i ljudskih prava podržavaš i ne dozvoljavaš da padnu u Aleppu. Evo i mnoge narodne formacije, doista umjerene i protiv Assada vide ko je ko pa zajedno sa vojskom brane Palimiru i Siriju, a UN, Washington, Pariz, Berlin, NATO ne znaju ko je okupator a ko oslobodilac. Možda je zabuna u tome šta se i ko tamo oslobađa. Jedni, svoju zemlju pa ćemo poslije o tome kako je urediti, a drugi misle na oslobađanje vlastitih interesa u tuđoj zemlji. Optika nije jednostavna. U Kairu su proljećem oslobodili Muslimansku braću, kažu demokratski, i eno u nedelju bombe u koptskoj katedrali i desetina mrtvih i ranjenih. Uz čestitanja bratskih mudžahedina iz Sirije i Iraka. A ko je sem Italijana zabilježio na Zapadu još prije tri godine datu izjavu poglavara katoličke crkve u Siriji, patrijarha Ignacija III Younana, kojom je javno optužio zapadne vlade za prevaru i brutalnu izdaju kršćanstva kazavši: Dobro ste naoružali teroriste Svijetu se ne smije kazati istina. Može im se, pobijedila globalizacija manipulacije. Sindrom je silno raširen. Manir se spustio i do malih i nebitnih, ma koliko oni misle da to nije tako. Evo i kod nas u Bosni. Kaže Bakir Izetbegović prije neki dan povodom, blago rečeno, dubiozne izjave iz susjedstva predsjednice Grabar Kitarović i mnogih drugih što tamo isto zbore u korist nove trodjelne BiH, kako u Hrvatskoj buja ustaški ekstremizam u Jasenovcu je otvorena spomen ploča sa nacističkim pozdravom itd Tačno. A stranka tog istog Izetbegovića, znači i njega samog jer bez njega odluke ne bi bilo, netom agresivno progurala u Skupštini Kantona Sarajevo odluku da se škola u Dobroševićima, koja se i zvala po mjestu u kojem je, preimenuje u JU OŠ Mustafa Busuladžić. Bilo je to jasno očitovanje o vrhunskom poštivanju vjersko-nacionalno-ustaškog pedigrea dotičnog hrvatskog intelektualca čija je pripadnost Braći u BiH (svi smo mi Braća) bila daleko iznad njegovog ideološkog profila, jasno identificiranog kao nacizam na globalnoj, a ustaštvo na lokalnoj razini. Buniti se protiv novoustašluka u Hrvatskoj danas, a u isto vrijeme vraćati iz tog istog mraka na slavljeničku javu dokazanog filo-ustašu pokušaj je vrijedan prezira. To je realpolitika u funkciji duhovne korupcije i kriminala. I opet, ko je tu lud? Primjera šprdačine sa tzv. politikom, principima, dosljednošću, odanosti istini, poštivanjem ljudskosti, morala ali i elementarnom pameću bezbroj je. Eno i novokomponovani Evropejci, Slovaci, mrtvi hladni eliminiraše dvotrećinskom

31 većinom u Parlamentu sve religije koje nemaju najmanje 50 hiljada pripadnika u zemlji, prema ocjeni slovačke države. Takvi niti postoje, niti imaju pravo na bogomolju, niti na bilo kakav suport države. Odluka im je na tragu zakletvi lidera ove evropske države da džamija nikad ne smije biti podignuta u njihovoj državi. Islam počinje sa kebabom, a možete misliti šta će biti za pet ili deset godina. Slava EU, ljudskim pravima, slobodama i demokraciji koje uz ovakve odluke više de facto nema, samo niko to još neće da im kaže. Šta li tek misle sve ove demokrate što se satraše u odbrani civilizacije od terorističkog islama povodom izjave Libanca, kršćanina, sa mjesta odakle se sve vidi vlastitim očima, da je libanska milicija Hezbollaha učinila više da zaštiti kršćane u Siriji nego Vatikan. Izjavu je zabilježila novinarka New Yorkera Robyn Wright. Ili je i ona izmanipulirana? Ako kobajagi jeste, otkud ono što sam gledao ljetos u Siriji. Više je i danas u Damasku aktivnih crkava, i pored strašnog egzodusa kršćana što su ih protjerali džihadistički osloboditelji, nego u bilo kojoj arapskoj zemlji. Ili, ako hoćete ovako: Možemo li zamisliti ovdje, među nama tolerantima, grob Ivana Krstitelja pod kupolom neke od džamija. I grob Husseina, sina Alija, prvog šiitskog halife, uz grob sunita Salahudina A sve je to tamo, u Umayyad džamiji u Damasku. I još se čude kad se poučen našom tolerancijom nad tim začudimo. Dugo sam prihvatao definiciju mog rođaka doktora da nema ludih, ima samo ljudi sa druge strane pameti. Onda se nekako podrazumijevalo koja je to prva, a koja druga strana. Danas to određuje kako ko hoće, temeljem interesa i uobrazilje o vlastitoj moći i utjecaju. I naloga da svi moraju prigrliti onu stranu ludila koja im je ciljano naložena. Ova prevara ne može dugoročno uspjeti. Istorija je to pokazala puno puta. Ljudi mogu biti ludi, ali u konačnici se pokaže da nisu baš svi glupi. Sasvim je svejedno na kojoj je od bezbrojnih strana što se sada nude ludima ta ludost. Svakoj prevari dođe kraj, samo što prevaranti toga nikada nisu svjesni. Kao ni lopovi koji ne pomišljaju u lopovskoj sreći da će ikad biti uhvaćeni. 31

32 Dvostruka američka diplomacija prema fundamentalističkim islamskim tokovima: od ljubavi do prijateljstva Madžed Abbasi, Zahra Bayat

33 Dvostruka američka diplomacija.../ Madžed Abbasi, Zahra Bayat Dvostruka američka diplomacija prema fundamentalističkim islamskim tokovima: od ljubavi do prijateljstva Madžed Abbasi, Zahra Bayat Univerzitet Tabataba'i Sažetak Velike sile su uvijek nastojale da svojom moći sebi osiguraju što bolju poziciju u odnosu na druge velesile. Kada je došlo do raspada sistema dva bloka u posljednjem desetljeću XX. stoljeća SAD su postale jedina velesila u međunarodnom poretku i nastojale su učvrstiti svoju hegemonističku poziciju na međunarodnoj sceni. Ali, u tom periodu zbog nepostojanja jednog definiranog neprijatelja američka vanjska politika je zapala u krizu značenja (Azari Nadžaf Abadi, 702: 1390). Stoga su neki analitičari i i dužnosnici zaduženi za cjelokupnu strategiju američke nacionalne sigurnosti nastojali pronaći novu definiciju svijeta. Ključne riječi: velike sile, SAD, međunarodni poredak 33

34 Velike sile su uvijek nastojale da svojom moći sebi osiguraju što bolju poziciju u odnosu na druge velesile. Kada je došlo do raspada sistema dva bloka u posljednjem desetljeću XX. stoljeća SAD su postale jedina velesila u međunarodnom poretku i nastojale su učvrstiti svoju hegemonističku poziciju na međunarodnoj sceni. Ali, u tom periodu zbog nepostojanja jednog definiranog neprijatelja američka vanjska politika je zapala u krizu značenja (Azari Nadžaf Abadi, 702: 1390). Stoga su neki analitičari i i dužnosnici zaduženi za cjelokupnu strategiju američke nacionalne sigurnosti nastojali pronaći novu definiciju svijeta. Tako su neki smatrali da je svijet preplavljen nemirima, haosom i krizama a drugi su buntovne države nazvali budućim neprijateljima u XXI stoljeću. Neki su spominjali Kinu kao novu velesilu XXI stoljeća. Postao je aktualan Hantington sa teorijom o sukobu civilizacija te konfliktom između Zapada i islamskoga svijeta na kulturno-civilizacijskoj ravni a Francis Fukuyama teorijom o kraju povijesti je pobjedu liberalnog demokratizma i kapitalističkog sistema nad komunizmom smatrao tačkom kraja povijesti ljudskog roda te kazao kako Zapad u XXI stoljeću neće imati ideološkog takmaca. Liberali su, također, govorili o globalizaciji ekonomije kapitalizma, o liberalističkoj kulturi i političkom sistemu liberalne demokracije kao o obrascima stabilnosti i sigurnosti novoga stoljeća (Azari Nadžaf Abadi, 709: 1390). Da bi Amerika događaj od 11. septembra godine iskoristila kao izliku da svoju vanjsku politiku oslobodi krize smisla i da time opravda hegemoniju i vojno-sigurnosno, političko, ekonomsko i kulturno prisustvo u regionu Bliskog istoka. U povijesti američke vanjske politike dešavanje od 11. septembra godine je bilo iznimno važno i određujuće. U vrijeme kada su u Istočnoj Africi avgusta godine uništene dvije američke ambasade a nakon toga je uslijedio niz sličnih dešavanja preovladavalo je mišljenje da je događaj iz godine iniciran sa afganistanske teritorije od strane islamskih fundamentalista i Al-Qaede. Stoga su SAD da bi se razračunale sa islamskim fundamentalistima, napose sa Al-Qaedom, uputile vojne trupe u Afganistan. Događaj od 11. septembra je Americi osigurao značajne strateške privilegije. SAD je nastojala ova dešavanja uskladiti sa ranijim izjavama o sigurnosti te je u tom cilju razmatrala strategiju preventivne odbrane. Cilj ove strategije je bilo sučeljavanje sa izazovima u periodu nakon pada SSSR-a i blokovske politike. Uspostavljanje hladnog rata u čijoj sjeni je Amerika mogla ostvariti svoje ciljeve je bilo moguće jedino uz

35 Dvostruka američka diplomacija.../ Madžed Abbasi, Zahra Bayat potencijalnog neprijatelja a 11. septembar je osigurao plodno tlo u tom pravcu (Mottaqi, 1382: 5). Charles Krauthammer o tome kaže: Lutanje kada se radi o vanjskopolitičkom američkom kursu koje se javilo nakon okončanja hladnog rata danas je okončano i svoje mjesto ustupilo je jednom institucionalnom principu, tj. ratu sa fundamentalističkim islamom i Amerika je na tragu događaja od 11. septembra godine dobila priliku da opravda vojno prisustvo u Afganistanu koji je u principu izvan američke sigurnosne sfere (Gouhari Moqaddam, 1387: ). Tragom događaja od 11. septembra ustabilila se struktura međunarodnog poretka nastalog nakon propasti SSSR-a a međunarodno okruženje koje je imalo određujući utjecaj u oblikovanju američke politike steklo je teorijsko uporište. Ovaj događaj je, uistinu, osigurao uvjete za američko hegemonističko ponašanje na globalnoj ravni a i na Bliskom istoku (Ibid, ). Neke od posljedica napada 11. septembra su prevazilaženje krize smisla i orijentacije američke vanjske politike kao i njeno usklađivanje; promjena odbrambeno-sigurnosne politike, te unilateralnost. Nakon dešavanja 11. septembra znatno je poraslo američko interesovanje za Bliski istok jer je Vašington smatrao da su islamski fundamentalisti upetljani u ova dešavanja. SAD-e su smatrale da je nužno njezino snažnije prisustvo na Bliskom istoku te je posegnula za izradom plana o Velikom Bliskom istoku kako bi zauzdala islamske fundamentaliste. Plan Velikog Bliskog istoka i reforma na Bliskom istoku Prvih godina XXI stoljeća George W. Bush i neokonzervativci su počeli govoriti o luku slobode i demokracije i otvoreno su kazali kako islamski svijet i Bliski istok predstavljaju najveći izazov strategiji američke nacionalne sigurnosti (Hosseini, 1383: 15). Time je Zapad stavio do znanja kako islam smatra novom geopolitičkom prijetnjom kakvu su svojevremeno predstavljale SSSR i internacionalni komunizam te da treba krenuti u obračun sa njegovim dinamičnim jezgrom, tj. sa islamskim fundamentalizmom (Melaek, 1387: 25). Moglo bi se kazati da je događaj od 11. septembra godine u SAD-u institucionalizirao sučeljavanje sa fundamentalističkim islamom kao sa jednom političkom opcijom (Ameri va Va'ezi, 1389: 45). S obzirom da su američki dužnosnici smatrali da na Bliskom istoku egzistira velika opasnost po SAD usredsredili su se na Afrganistan i Irak i nastojali su tamo uspostaviti vlade koje 35

36 bi formalno bile demokratske. Drugim riječima, nastojale su time liberalističke vrijednosti proširiti i na ostale zemlje regiona. Jer ako bi SAD uspjele u ovom regionu realizirati zacrtane ciljeve dominacijom koju bi u tom slučaju osigurale nad energetskim izvorima mogle bi stabilizirati svoju prevlast u međunarodnom poretku i postati hegemonistička velesila bez takmaca (Azari Nadžaf Abadi, 1390: 731). Amerika nastoji da izvuče korist iz međunarodnih prilika i da na temelju meke i tvrde moći - uz uspostavljanje globalnog sistema kakvog želi sačuva svoju dominaciju i u budućnosti. Amerika zapravo ulaže sve svoje napore da međunarodni poredak bude oblikovan prema njenim interesima i prioritetima (Ibid, 1390: 719). Nakon američkog ataka na Irak i Afganistan američki predsjednik je izjavio da će američke oružane snage upotrijebiti u službi liberalne demokracije. U svom izlaganju od 14. augusta godine George W. Bush je potcrtao kako afganistanski i irački građani u ozračju djelovanja američkih vojnih snaga doživljavaju iskustvo slobode te da će slobodni Irak biti obrazac uspostave normi u novom i željenom poretku na Velikom Bliskom istoku (Hosseini, 1383: 43). Korijen agresivnog i terorističkog djelovanja islamskih grupa Amerika je prepoznavala kroz tri sfere: autoritarne vlade, mezhepske grupe koje oponiraju modernizmu i veoma rašireno siromaštvo u muslimanskom svijetu. Amerikanci su smatrali kako su ova tri faktora uzajamno povezana te su željeli provoditi politiku koja bi slomila ovu trostruku halku (Melaek, 1387: 35). Uz politiku ekspanzije liberalnih vrijednosti oslanjajući se na vojne snage neokonzervativci su na Bliskom istoku uspostavili nauk konstruktivne nestabilnosti (Ameri, Va'ezi, 1389: 44). Međutim, realnost je ta da su napori za uspostavom demokracije na Bliskom istoku uz primjenu sile proizveli eskalaciju nasilja islamskih fundamentalističkih grupa te je postalo jasno da nema politike koja bi bila učinkovita u sučeljavanju sa ovim grupama jer su islamski fundamentalizam i radikalizam posljedica modernizacije i krize identiteta u tranzicijskim društvima (Moradi, 1392). I na koncu, može se kazati da je neuspjeh Amerike u Iraku doprinio eskalaciji islamskog radikalizma i širenju talasa nasilja.

37 Geopolitika sukoba u Jemenu i veze sa Bliskim Istokom i rogom Afrike Izet Bijedić 37

38 Geopolitika sukoba u Jemenu.../ Izet Bijedić Geopolitika sukoba u Jemenu i veze sa Bliskim Istokom i rogom Afrike Izet Bijedić Istraživač i geopolitičar, Sarajevo Sažetak Geopolitika ima više definicija. Prema prof. dr. Paviću: Geopolitika je subjektivna interpretacija političko-geografskih i drugih relevantnih sadržaja u cilju promicanja nacionalističkih, državnih i blokovskih interesa. Definicija je pisana za vrijeme Hladnog rata, odnosno postojanja dvaju vojnih blokova: Varšavskog ugovora i NATO pakta. Međutim, po svojoj sadržini i aktuelnosti vrlo je upotrebljiva i u dobroj mjeri se može primijeniti na slučaj agresije Saudijske Arabije na međunarodno priznatu Republiku Jemen. Agresija za povod ima promicanje nacionalističkih državnih interesa Saudijske Arabije zarad dominacije SAD na tim prostorima i njihove kontrole transporta nafte kroz moreuz Babul el Mendeb. Ključne riječi: geopolitika, Hladni rat, NATO pakt, Saudijska Arabija

39 Geopolitika ima više definicija. Prema prof. dr. Paviću: Geopolitika je subjektivna interpretacija političko-geografskih i drugih relevantnih sadržaja u cilju promicanja nacionalističkih, državnih i blokovskih interesa. Definicija je pisana za vrijeme Hladnog rata, odnosno postojanja dvaju vojnih blokova: Varšavskog ugovora i NATO pakta. Međutim, po svojoj sadržini i aktuelnosti vrlo je upotrebljiva i u dobroj mjeri se može primijeniti na slučaj agresije Saudijske Arabije na međunarodno priznatu Republiku Jemen. Agresija za povod ima promicanje nacionalističkih državnih interesa Saudijske Arabije zarad dominacije SAD na tim prostorima i njihove kontrole transporta nafte kroz moreuz Babul el Mendeb. Pojam sukoba ili konflikta u enciklopedijskom tumačenju svodi se na konstataciju da je sukob suprotstavljanje interesa, potreba i ciljeva dvaju ili više aktera. U najopštijem smislu sukobe možemo razvrstati na one koji se dešavaju u prirodi i one koji se dešavaju u društvu u odnosima među ljudima i njihovim zajednicama. Međunarodni sukobi su oni koju nastaju između pojedinih država i drugih zajednica, a prvenstveno između država. Ovi sukobi se mogu podijeliti 39

40 Geopolitika sukoba u Jemenu.../ Izet Bijedić na unutrašnje i spoljne. Unutrašnji sukobi su vezani za plemenske odnose unutar pojedinog afričkog društva. Klasičan primjer takvog sukoba bio je rat između Ruande i Burundija godine. Međunarodni sukobi se mogu podijeliti prema razmjerama; na lokalne one koji nastaju između dvije ili manjeg broja država i čije posljedice ne ugrožavaju mir i bezbjednost međunarodne zajednice u cjelini; i na globalne one u kojima učestvuje veliki broj država i koji ugrožavaju svjetski mir i bezbjednost. Sukobi na afričkom kontinentu su bili potaknuti rivalskim odnosom između SAD i tadašnjeg Sovjetskog saveza, a za vrijeme oslobađanja od kolonijalizma granice nisu postavljene na nacionalnoj osnovi, što je također bio povod za međusobne sukobe. Za primjer spoljnog konflikta na području između afričkih zemalja čiji je uzročnik treća strana, može se uzeti agresija Saudijske Arabije na Jemen u režiji SAD. Navedena agresija može imati za posljedicu sukobe širih razmjera u skladu sa formiranjem novog geopolitičkog svjetskog poretka. Geopolitika u doba globalizma problematizira transformaciju geopolitike kao stare politološke discipline u uslovno rečeno novu geopolitičku determinantu globalnih društvenih promjena s kraja 20. i početka 21. vijeka. U teorijskom pristupu o ovoj problematici razmatra se mogućnost stvaranja nove geopolitike u okvirima globalizma i globalizacije. U tom kontekstu se žele prikazati promjene na relaciji prostor politika i transformacija nacija-država. Dalje, u ovoj oblasti se precizira pojava geopolitičkih aktera, ideologija na globalnoj razini sa posebnim osvrtom na energetske izvore tačnije naftu i vodu. Konflikt koji se dešava u Jemenu je u značajnoj mjeri baziran na energentima, tačnije na kontroli transporta nafte kroz morski tjesnac Babul el Mendeb kao geostrateški objekat.

41 Ovdje govorimo na temu geopolitika sukoba u Jemenu tačnije o agresiji Saudijske Arabije na nezavisnu, samostalnu i međunarodno priznatu državu. U navedenu agresiju uključili su se Ujedinjeni Emirati, Kuvajt, Katar, Bahrein, Jordan, Egipat i Sudan. Sve se to dešava pod budnim okom Washingtona i uz aplauz Turske. Međunarodno priznanje svake zemlje je akt koji pojačava njen suverenitet i teritorijalni integritet. Ujedinjenjem sjevernog i južnog Jemena godine država je dostigla svoj puni suverenitet i nastavila da živi u punom državnom kapacitetu. Svjetska ekonomska globalizacija, uključuje u velikoj mjeri geopolitiku energenata a posebno na Bliskom istoku stvaranje novog geopolitičkog poretka što je sve na određeni način povod agresije Saudijske Arabije na međunarodno priznatu državu Jemen. U teorijskom smislu dešavanja u Jemenu treba posmatrati i sa aspekta proizvođenja i upravljanja krizama u režiji moćne Trilaterale na čelu sa SAD. Da bi odgovorili zadanom naslovu moramo se pozabaviti geopolitičkim položajem Jemena i pri tom obraditi: njegov položaj na Bliskom istoku; veličinu, oblik; granice sa aspekta političke kartografije, tačnije njegovog okruženja; u manjoj mjeri istorijsko-civilizacijske karakteristike, sukobe na bazi pripadnosti šiizma i sunizma. Radi detaljnije geopolitičke analize sa aspekta geopolitičkih karakteristika Jemena potrebno je obratiti pažnju na njegove demografske karakteristike: broj stanovnika, starosna struktura, natalitet, fertilitet, radni kontigent, kvalifikaciona struktura. 41

42 Geopolitika sukoba u Jemenu.../ Izet Bijedić Saudijska Arabija kroz agresiju na međunarodno priznatu državu Jemen nastoji opravdati epitet regionalnog političkog faktora na Bliskom istoku, kroz potporu SAD.

43 Potrebno je također, u određenoj mjeri obraditi geopolitički položaj Saudijske Arabije i njenu geopolitičku perspektivu u sklopu stvaranja novog svjetskog geopolitičkog poretka. Interesantna je pojava Irana kao regionalnog faktora na Bliskom istoku koji poslije ukidanja nametnutih sankcija po pitanju nuklearnog programa ima velike ekonomske mogućnosti (četvrti u svijetu po zalihama nafte i plina), školovanu radnu snagu, veoma mlad radni kontigent, neovisnost u spoljnoj politici, geografski izlazi na Perzijsko more i Kaspijsko jezero. Osim toga, za vrijeme trajanja sankcija uspostavio je dobre odnose sa Kinom koja je ekonomski faktor u svjetskim razmjerama Kanadom i Australijom. Vodi mudru i pragmatičnu politiku sa Ruskom Federacijom koja mu sada prodaje najmodernije naoružanje i opremu. Isto tako, treba se podsjetiti da Iran koji je okružen američkim bazama nije bio dovoljno dobro opravdanje za postavljanje američkog raketnog štita u Poljskoj i Češkoj što dodatno pojačava njegovu geopolitičku relevanciju na svjetskom nivou odnosno geopolitičkog igrača na Bliskom istoku. Osim toga ona razvija i svoju vojnu industriju u odbrambene svrhe. Iran u sukobima šiita i sunita nastoji biti pragmatičan sve sa ciljem da se sukob u Jemenu ne bi internacionalizovao gdje bi onda u taj proces i sam bio involviran. Geopolitika SAD na Bliskom istoku i njena potpora agresiji Saudijske Arabije na Jemen Savremeno djelovanje SAD kao osnivača NATO saveza u geografskom prostoru ima dva osnovna aspekta: geopolitički i geoekonomski, čiji je izraz njegovo proširenje (geostrateški i geoekonomski) na prostore jugoistočno i južno od evropskih granica u regijama Bliskog istoka, Kavkaza, Srednje Azije i Sjeverne Afrike. U knjizi Geopolitika i geoekonomija savremenog NATO-a, dr. Petra Kurečića istražuje se djelovanje NATO-a u Srednjoj Aziji koja je pod manjim uticajem SAD-a, te na Bliskom istoku, koji je pod većim uticajem SAD-a i njegove globalne geostrategije. Postavlja se pitanje o budućim odnosima NATO-a i Rusije, kao i pitanjima o budućim ulogama i karakteru NATO-a, sa napomenom da isti treba zadržati samostalnost u djelovanju, a ne postati sredstvo ostvarivanja 43

44 Geopolitika sukoba u Jemenu.../ Izet Bijedić geopolitičkih i geoekonomskih ciljeva bilo koje pojedinačne zemlje, pa ni SADa. Sukobljavanje dva pola, euroazijskog kao predstavnika Istoka i Atlantizma (po Duginu) kao predstavnika Zapada, dominantno je u Makinderovom Riminaldu ili unutrašnjem polumjesecu. Resursi, rudna i mineralna bogatstva, a prije svega bogatstva naftom i gasom na teritoriji Bliskog istoka i borba za njenu kontrolu u igri za dominantan položaj, najvažnije su odrednice ovog regiona sa stanovišta geopolitičke analize. Ono što je važno SAD-u kao što je Chalmers Johnson opravdano primijetio, jeste da imaju vojne baze u zemljama koje će biti zavisne i to u srcu regiona koji će biti najveći proizvođač nafte u svijetu. To je ono što je važno. Ne zato što SAD žele baš naftu nju mogu dobiti na tržištu na jedan ili drugi način, nego zato što žele da kontrolišu naftu, što je nešto sasvim drugo. Shvaćeno je još četrdesetih godina prošlog vijeka da kontrola nad naftom predstavlja vrlo značajan faktor u borbi protiv neprijatelja. Neprijatelji SAD su Evropa i Azija. To su svjetski regioni koji bi se mogli osamostaliti. Jedan od načina da to spriječite jeste da onemogućite njihovo snabdijevanje naftom. SAD se nalaze još u recesiji ali i dalje nastavljaju instalirati vojne baze ili držati pod kontrolom režime država na svim pozicijama interesantnim za nalazišta i u blizini izvorišta nafte. Bliski istok je poprište više sukoba, mjesto izukrštanih interesa svjetskih sila, arena na kojoj se stvara niz formalnih i neformalnih alijansi. Trajne geopolitičke aspiracije karakteristične za sukob velikih sila vidljive su na ovom terenu. Civilizacijsko sučeljavanje, kao što to definiše poznati ruski geopolitičar Aleksandar Dugin na pomenutom arealu se sukobljavaju interesi: Kine, Rusije i Irana sa jedne strane i SAD i Velike Britanije sa druge strane. Bliski istok je posljednjih pedeset godina u fokusu geopolitike SAD (od svrgavanja Mosadeka u Iranu za kontrolu rezervi nafte). Nafta u funkciji geoenergenata u vrijeme globalizma na svjetskoj sceni je područje koje SAD žele staviti pod kontrolu sa aspekta ekonomske a time i političke dominacije u svijetu. Prema neprovjerenim informacijama na Bliskom istoku i u Centralnoj Aziji nalaze se dvije trećine svjetskih rezervi nafte. Saveznici isporučioci nafte na Bliskom istoku na čelu sa Saudijskom Arabijom trebaju da vode računa o

45 strateškim interesima SAD, da se ne dozvole sukobi između njih a da se radi interesa njihovih interesa izazovu ili učestvuju u izazivanju sukoba zemalja koje nisu isporučioci nafte. Tako se i iz navedenog ugla može posmatrati agresija Saudijske Arabije na Jemen, uz potporu muslimanskih zaljevskih zemalja, koje su isporučioci nafte SAD. Agresija Saudijske Arabije na Jemen je sa navodnim ciljem zaštite sunita, kako to mnogi geopolitički centri svjetske moći zapadne provenijencije žele prikazati, a pomalo nevjerovatno zvuči činjenica da arapsko proljeće godine, stiže i u Jemen, koje se po masovnosti, šarolikosti i nenasilnim protestima protiv vlasti može mjeriti sa egipatskim Tahrimom, ali se nije izvrglo u građanski rat poput Sirije. Smatram da Saudijska Arabija nije dovoljno dobro izučila novi svjetski geopolitički poredak, i da samo oslanjanje na spoljnu politiku SAD, može dovesti istu u težak položaj. Sada dolazimo do spoznaje da je nafta uz tržište i kapital bilo glavno sredstvo globalizacije. (Dekanić Igor; Izvori energije, globalizacija i terorizam. Internet) 45

46 Geopolitika sukoba u Jemenu.../ Izet Bijedić Područje Bliskog istoka je od globalnog značaja radi njegove uloge u snabdijevanju energentima najvećih svjetskih privreda od SAD do Kine, Indije, Velike Britanije i Njemačke i njezina blizina mekom trbuhu Rusije, kao i zbog sukobljenih i paralelnih interesa svjetskih sila. Globalna geopolitika SAD je zaposjedanje i kontrola najznačajnijih geostrateških objekata posebno moreuza: Bosfor, Dardaneli, Gibraltar, Suecki kanal kao i Babul el Mendeb. Potpora SAD agresiji Saudijske Arabije na međunarodno priznatu državu Jemen, bazirana je na poznatoj nauci Proizvođenja i upravljanja krizama, po oprobanom receptu sukoba na bazi dva različita pravca u islamu: šiizma i sunizma u Jemenu. Naravno, agresiju Saudijske Arabije i njenih zaljevskih saveznika na Jemen treba promatrati kao demonstraciju sile SAD, kroz podaništvo istih, ali i kao poligon za upotrebu starog naoružanja i vojne opreme i za nabavku nove. Kupovina nove borbene tehnike opet se obavlja u režiji SAD. Napominjemo da je Saudijska Arabija za naredni period od četiri godine od SAD naručila borbene tehnike i vojne opreme u vrijednosti od 50 miliona dolara. Prema mišljenju poznatog američkog geostratega Zbigniewa Brzezinskog SAD imaju paradoks svoje snage u vođenju spoljne politike. Po njegovom mišljenju vođstvo je znatno djelotvorniji način postizanja konstantne hegemonije dok se neoliberalizam zasnovan na sili, odnosno dominaciji, na kraju pokazuje kontraproduktivnim. U međunarodnim odnosima ne postoje trajna rješenja. Postoje samo djelimična rješenja, dok se ne pojave novi problemi. Trenutno on sugerira svojim Amerikancima da riješe ovaj izazov. SAD su stalno u potrazi za stabilnošću, a sa druge strane same proizvode nestabilnost odnosno revoluciju. Agresija Saudijske Arabije u režiji SAD, je također paradoks, koji će po riječima Imama Hatemija imati velike posljedice, ne samo na Jemen nego i na cijeli Bliski istok odnosno geopolitiku SAD na tom prostoru. 17 Ovdje treba napomenuti da je službeni Washington u strateškom pogledu kada je u pitanju Jemen postupio u skladu sa vođenjem spoljne politike u formi prebacivanja 17 Brzezinski Zbigniew, za reviju Nova Evropa, prenijele Nezavisne novine, press Vodič Banja Luka godine.

47 tereta na arapske saveznike. Njima je namijenjena uloga finansijera agresije na Jemen. To na prvi pogled izgleda kontradiktorno i nekonzistentno, politika Washingtona itekako je u ovom slučaju kalkulantska. Evropska unija treba uvesti embargo na naoružavanje Saudijske Arabije, zbog njene destabilizirajuće uloge u Jemenu, saopšteno je godine iz Evropskog parlamenta. On je pozvao visoku predstavnicu Federicu Mogherini da pokrene inicijativu radi uvođenja embarga Evropske unije na naoružavanje Rijada. Zračni udari koalicije predvođeni Saudijskom Arabijom i pomorska blokada koju su uveli Jemenu, doveli su do više hiljada smrtnih slučajeva i daljnje destabilizacije Jemena navodi se u rezoluciji Evropskog parlamenta, koja je usvojena sa 449 glasova za, 36 protiv i 78 suzdržanih. Američka geopolitika na bazi teorije o pomorskoj moći sa konkretnom primjenom na Bliskom istoku Jemenu Geopolitika i geostrategija uočavaju značaj akvatorije za postizanje ukupne prednosti među suparnicima, što su stratezi formulisali kroz takozvanu okeansku strategiju ili strategiju triju mora. Ovom strategijom, ističu geopolitičari i vojni stručnjaci, SAD će obezbijediti apsolutnu dominaciju na moru u 21. stoljeću. Strategija i geopolitika NATO saveza početkom 21. stoljeća svodila se da do tada postojeću prijetnju sa Istoka zamijene spektrom rizika koji definišu mogućnost agresije na istu iz više pravaca izvan teritorije NATO saveza, kao tri epicentralna rizična područja i to: prvi zahvat teritorij srednje i istočne Evrope, drugi obuhvata teritorij Ruske Federacije, dok treći obuhvata države u južnom Sredozemlju i na Bliskom istoku. Ovo je bilo aktuelno do nazad nekoliko godina kada je Ruska Federacija praktično vojno djelovala u Gruziji, zauzela dio teritorije međunarodno priznate države Ukrajine, poluostrvo Krim, koji je i geostrateški objekat u crnomorskoj geopolitičkoj arhitekturi. Od pomenutih tri epicentralna rizična područja u novom geopolitičkom poretku NATO savez se susreo sa novim geostrateškim izazovima pariranja Rusiji u Ukrajini, Siriji, a paralelno sa istim svoje geopolitičke aktivnosti provodi na Bliskom istoku ne direktno ali preko svojih podanika prvenstveno Saudijskoj Arabiji i drugim zaljevskim zemljama. 47

48 Geopolitika sukoba u Jemenu.../ Izet Bijedić Američki širi atlantističkotalasokratijski (vlast putem mora ili pomorska moć) je pravac u geopolitici koji je nastavak u njenoj tradiciji. Temeljni model pomorske sile i u skladu sa tim projekcija geopolitičke budućnosti svijeta, na osnovu vojnogeografskih škola pretvoren je u segment zvanične međunarodne politike SAD. Na toj osnovi treba posmatrati angažman SAD na Bliskom istoku kao i stratešku kontrolu morskih tjesnaca Hormuški tjesnac i Babul el Mendeb. Kontinuitet dosad rečenog putem strateške kontrole mora vojnim putem, odnosno kontrole transporta nafte u režiji SAD krunisan je izgradnjom najveće vojne baze u Dohi-Kataru koja je po svojim kapacitetima takva da može kontrolisati cijeli Bliski istok. Treba napomenuti da, pored kontroliranja Hormuškog tjesnaca od strane SAD isti u određenoj mjeri vojno kontroliše i Iran.

49 Karakter i kontinuitet iranske islamske revolucije Hajrudin Somun 49

50 Karakter i kontinuitet iranske / Hajrudin Somun Karakter i kontinuitet iranske islamske revolucije Hajrudin Somun Istraživač, novinar i diplomat Sarajevo Sažetak Iranska islamska revolucija se potvrđuje samim svojim kontinuitetom, približavajući se kraju četvrte decenije svog trajanja. Opravdanje svoje istorijske uloge ona također nalazi u činjenici što je sistem uspostavljen godine u Iranu ostao nepromijenjen svih tih decenija. Stabilnost tog sistema još više dolazi do izražaja u stanju u kojem se početkom godine nalazi cijeli Srednji istok, od Mašrika do Magreba. Bez obzira na svoj šiijski karakter, iranska revolucija je zatalasala cjelokupni svijet islama i sve do danas uticala na pokrete za oslobođenje od domaćih tiranija i njihovog služenja interesima vanjskih sila. Ključne riječi: Iranska islamska revolucija, Srednji istok, islam, vanjske sile

51 Iranska islamska revolucija se potvrđuje samim svojim kontinuitetom, približavajući se kraju četvrte decenije svog trajanja. Opravdanje svoje istorijske uloge ona također nalazi u činjenici što je sistem uspostavljen godine u Iranu ostao nepromijenjen svih tih decenija. Stabilnost tog sistema još više dolazi do izražaja u stanju u kojem se početkom godine nalazi cijeli Srednji istok, od Mašrika do Magreba. Ratovi i sukobi u kojima su involvirane sve regionalne i svjetske sile već godinama plamte od Afganistana do Libije, i od Jemena do Turske, dok Iranci nastavljaju da žive u miru i odolijevaju pokušajima destabilizacije. Na kraju, nezavisnost i nepotčinjenost vanjskim uplitanjima političkog sistema uspostavljenog islamskom revolucijom priznata je i potvrđena sporazumom koji su vodeće svjetske sile i Međunarodna zajednica postigle godine s Iranom o njegovom nuklearnom programu. Na taj način okončana je dugogodišnja izolacija Irana i prihvaćena njegova uloga kao jednog od nezaobilaznih faktora u rješavanju aktuelnih regionalnih sukoba. Nije bilo lako izboriti se za priznanje jednog političkog sistema kojeg njegovo religijsko ukorjenjenje, ali još više nezavisnost i otpor dominaciji neokolonijalnih sila, čini jedinstvenim ne samo u svijetu islama. Sam način kako je izvedena, i kakav je odjek imala u svijetu, iranska islamska revolucija poređena je s druge dvije slične političke i društvene promjene u moderna vremana, Francuskom i Oktobarskom ruskom revolucijom. Prva je u zapadnoj, judeo-kršćanskoj civilizaciji, uvela građansko društvo nasuprot apsolutističkim monarhijama. Druga je raskrstila sa građanskim, a uvela materijalistički apsolutizam. Svojim karakterom, međutim, iranska revolucija se razlikovala od obje ne samo po tome što je politički sistem podredila vrhovnom duhovnom principu, nego što je u njega ugradila, a moglo bi se reći i obogatila, pozitivnim dostignućima prethodne dvije revolucije. Uvela je ustav, referendum, redovne izbore. Predsjedničke, parlamentarne i lokalne izbore. Dakle, glavne elemente zapadnih demokratija, antimperijalistički program komunizma, kao i ideje nacionalnog i društvenog oslobođenja za koje su se zalagali iranski antimonarhistički pokreti, kako desni i lijevi, od Mosadeka do Bazarganovih liberala. Elementi su to i ideje koje, uostalom, izviru i iz temeljnog kur'anskog načela šure, preteče parlamentarnog principa savjetovanja. U svijetu se iranski politički sistem često naziva ustavnom teokratijom, demokratskom teokratijom ili islamskom teokratijom, kako bi se pojednostavio složeni mehanizam vlasti u kojem vrhovni vjerski vođa i Vijeće za verifikaciju politike islamske Republike Iran (IRI) imaju odlučujuću riječ i 51

52 Karakter i kontinuitet iranske / Hajrudin Somun nadzor nad političkim institucijama, a tako i ukupnim ekonomskim, društvenim i kulturnim životom zemlje. Ne radi se samo o islamskim principima kojima se rukovodi takav sistem, nego i specifičnostima šiijskog pravca islama, i to dvanaesto-imamskog šiizma, pa je navedeno pojednostavljenje na islamsku teokratiju razumljivo, pogotovo što su pojmovi poput Velajete-Fakiha ili Mardžae-Taklida za taj svijet, pa i sunitsku islamsku većinu, bili nepoznati do iranske islamske revolucije. Da bi se mogla načiniti takva kombinacija i pomirenje vrhunskog duhovnog principa i dostignuća savremene civilizacije, a još više da bi se mogli pretočiti u stvarnost jedne tako velike i značajne zemlje, bilo je neophodno da u jednom trenutku a s obzirom na brzinu s kojom je ta revolucija izvedena, radi se zaista o istorijskom trenutku sazriju okolnosti za tako veliku promjenu i da se pojavi ličnost koja će je voditi i uspješno izvesti. U Iranu je to bio Ajatolah Ruhullah Homeini, koji je širokom mudrošću i ličnom karizmom, ali i skromnošću, ekstremno odudarao od sjaja i raskoši kojom se okruživao šah Mohamed Reza Pahlavi. Homeini se dvadeset i pet godina borio protiv opresivnog monarhističkog režima, da bi na kraju, kad se pojavio u Teheranu, proročkom snagom osvojio iranske mase. Narod, političke grupacije različitih opredjeljenja, većina intelektualaca i šiijske uleme prihvatili su Imama Homeinija i Islamsku republiku, koja je obuhvatila sve nacionalne, vjerske i liberalne političke krugove. Vremenom su jedni otpadali, drugi pružali otpor i bježali iz zemlje, treći procesuirani i kažnjavani smrtnom kaznom, a sama vlast je poprimila isključivo teokratski karakter s demokratskim institucijama, kakva je ostala do danas. Unutar jedinstvenog iranskog predstavničkog sistema, koji poslije Imama Homeinija kontroliše vrhovni duhovni vođa Ajatolah Ali Hamenei - a i on je podložan nadzoru ostalih vjerskih autoriteta - formirale su se dvije vodeće struje konzervativaca i reformista. One nemaju svoje stranke, kao u zapadnim demokratijama, ali kroz debate koje se vode u parlamentu, javnosti i medijima, postale su slične podjeli na zapadne konzervativne i liberalne partije koje se bore za primat unutar istog političkog establišmenta. I u teološkim pitanjima na toj osnovi vrši se diferencijacija među šiijskim klerom u Komu. Šiijska ulema ušla je i u 21. vijek kao temeljna politička snaga Irana, kao što je obilježila i kraj prošlog vijeka u kojem je oborila vjekovnu perzijsku krunu, i u kojem je djelovala kao korektiv u okviru monarhističkog sistema, sprečavajući prvog šaha dinastije Rezu Pahlavija

53 da od Irana učini sekularnu demokratiju po uzoru na Ataturkovu tursku republiku. Kako je otpor apsolutističkim vladarima i odbrana potlačenih masa u suštini šiijskog pogleda na političke i društvene odnose, vjerovatno to iransku islamsku revoluciju čini različitom od odnosa prema vlasti islamskih zajednica u arapskim i drugim zemaljama s većinskim sunitskim muslimanskim stanovništvom. Za razliku od iranske revolucije, dva druga islamska pravca koji su u posljednjih nekoliko decenija bili na razne načine involvirani u borbi za političku vlast Muslimanska braća i vehabijsko-selefijski pokret ulazili su u borbu na osnovu tumačenja islama u nasilnom svjetlu i povratka muslimana u periode islamske istorije kojima se oni ne bi smjeli ponositi. Zato nije čudo što su pribjegavali sili i podržavali terorističke pokrete i organizacije proistekle iz takvog tumačenja. Dok je specifični islamski sistem jačao u Iranu, u drugim zemljama su propadali pokušaji Muslimanske braće da zauzmu vlast, kao u Siriji 1980-ih godina, ili nisu mogli da ostanu duže od godinu dana, kao u Egiptu, ili su postojeći režimi vehabijske ideološke osnove podržavali i pomagali radikalne i terorističke organizacije i grupacije kako bi što duže ostali na vlasti, kao što čini Saudijska Arabija. Bez obzira na svoj šiijski karakter, iranska revolucija je zatalasala cjelokupni svijet islama i sve do danas uticala na pokrete za oslobođenje od domaćih tiranija i njihovog služenja interesima vanjskih sila. Da bi suzbili taj uticaj, politički lideri i vjerski autoriteti dva pomenuta pravca, Muslimanske braće i vehabija-selefija, oživljavali su stare sunitsko-šiijske nesuglasice i tako naveli cjelokupnu svjetsku javnost da sve političke sukobe i ratove koji se vode na Srednjem istoku gledaju prvenstveno kao sektaški obračun među muslimanima. Izuzetak je Rašid Al-Ganuši, vođa tuniskog pokreta An-Nahda, koji je, iako je potekao iz Muslimanske braće, također inspirisan idealima iranske revolucije. Moguće je da je i zato Tunis jedini izišao iz arapskog proljeća bez oružanih sukoba. Ono što posebno čini drukčijom iransku islamsku revoluciju od ostalih proislamski inspirisanih pokreta je njena samosvojnost i nezavisnost od vanjskih sila. Njeno vođstvo se gotovo četiri decenije striktno drži člana 3. iranskog ustava o potpunom odbacivanju imperijalizma i sprečavanju stranog uticaja. Pod imperijalizmom se prije svega podrazumijevaju Sjedinjene Američke Države, kojima je dinastija Pahlavi bila jedan od strateških oslonaca u širem regionu Srednjeg istoka, a koje su na kraju, i bez diplomatskih odnosa, Iranu 53

54 Karakter i kontinuitet iranske / Hajrudin Somun prve ponudile razgovore o njihovoj normalizaciji nakon prekida koji traje 38 godina. Skidanjem sankcija Iranu zbog nuklearnog programa, koje su nanijele velike štete ekonomiji zemlje, također je ispoštovan ustavni stav o sprečavanju strane ekonomske dominacije nad privredom zemlje. Upornim odbacivanjem diktata vanjskih sila, prije svega američkog; spremnošću da se odupre nasilnom obaranju islamskog sistema na što je Izrael godinama nagovarao SAD; strpljivim podnošenjem štete koju su ekonomskom razvoju zemlje i životnom standardu njenih građana nanosile nametnute sankcije Iran se izborio za svoje mjesto u svjetskoj zajednici, ne odustajući od osnovnih principa i duha islamske revolucije iz godine. I onima kojima to nije po volji nametnuo se kao samostalan i nezaobilazan faktor u regionalnim i međunarodnim odnosima. Osnovni karakter islamske revolucije sačuvan je, dakle, i u vanjskoj politici Irana. Primat tog karaktera je ideološki, ali on ponovo poprima i nacionalne oznake koje su bile u drugom planu dok se revolucionarni sistem nije učvrstio. Na putu je pomirenje ta dva stuba Irana koji ponovo, ali u drukčijem ideološkom ruhu, igra jednu od najvažnijih uloga u regionalnim odnosima i poslovima Srednjeg istoka. Uostalom, na ideološkoj, ali podjednako nacionalnoj osnovi i Imam Homeini je oborio monarhiju. Sigurnost revolucije je važna, ali je isto tako važna sigurnost Irana kao države. Pod tim se podrazumijeva i teorijsko objašnjenje nekih mladih iranskih analitičara vanjske politike koji ističu očuvanje ontološke sigurnosti (zemlje) kroz potvrdu i snaženje islamskog identiteta revolucije. Kao što je malo ko početkom godine vjerovao da će pokret Imama Homeinija uspjeti da bez ispaljenog metka obori tako snažnu monarhiju s drugom po snazi svjetskom avijacijom, tako je još manje ljudi vjerovalo da će iranska revolucija, inspirisana islamom i izvedena pod duhovnim vođama, dostići stabilnost i međunarodni položaj koji ima početkom godine. I autor ovih redova, koji je pratio izbijanje te revolucije na njenim izvorima, nije joj tada davao vijek duži od dvije decenije.

55 Narativ postmodernizma i islamske revolucije Irana Godrat Ahmadian, Mokhtar Noori 55

56 Narativ postmodernizma.../ Godrat Ahmadian, Mokhtar Noori Narativ postmodernizma i islamske revolucije Irana Godrat Ahmadian Univerzitet Kermanshah Iran Mokhtar Noori Istraživač i politički analitičar Sažetak Islamska revolucija Irana kojom je godine svrgnut Pahlevi režim bila je jedna od prvih velikih demokratskih revolucija uperenih protiv modernističkog totalitarnog režima u posljednjoj četvrti XX stoljeća. Može se kazati da brisanje šahovog režima u procesu islamske revolucije jeste zapravo brisanje teorija ekspanzije prema zapadnom stilu. Za razliku od Pahlevi režima čija je suština počivala na jednom obliku ekstremnog nacionalizma koji se temeljio na arhaičnoj misli, kontra narativ islamske revolucije je odabrao konačnu riječ islama kao svoju ideologiju i smjerokaz djelovanja. Ključne riječi: islamska revolucija, Iran, Pahlevi režim

57 Islamska revolucija Irana kojom je godine svrgnut Pahlevi režim bila je jedna od prvih velikih demokratskih revolucija uperenih protiv modernističkog totalitarnog režima u posljednjoj četvrti XX stoljeća. Islamska revolucija je zapravo uklonila povezanost između moderne političke revolucije i prosvjetiteljskih predaja o napretku uma i pokazala da moderna politička revolucija nužno ne znači i širenje prosvjetiteljskog uma. Stoga se može kazati da brisanje šahovog režima u procesu islamske revolucije jeste zapravo brisanje teorija ekspanzije prema zapadnom stilu (Darik, 1388: 291, 292). Michel Foucault smatra kako je islamska revolucija prva transmoderna revolucija u sadašnjem dobu ili kako je još kazao prva velika pobuna protiv zemaljskih sistema (Tadžik, 1378: 10). Foucault smatra da je islamska revolucija sadržavala potpuno negiranje jedne kulture i jedne nacije koja je upala u jedan vid modernizma koji je zapravo po svojoj biti konzervativizam. Program sekularizacije društva i njegove industrijalizacije sa zaostatkom od jednog stoljeća predstavlja jedan vid neokolonijalizma koji se oslanja na čisti apsolutizam. Ono što iranska nacija odbacuje jeste modernizam kao jedan politički projekt i kao princip društvene transformacije ne samo zbog načina na koji Pahlevi dinastija interpretira modernizam nego zbog samog principa koji reflektira: napore za modernizmom jedne islamske zemlje po evropskom stilu (Ibid, 13). Kada se radi o literaturi vezanoj za islamsku revoluciju može se govoriti o dva narativa: Pahlevi narativu i kontra narativu islamske revolucije. Politička pozicija Irana formalno je u zalogu jedne velike borbe prsa u prsa između dva rivala sa svim uobičajenim i drevnim obilježjima: šah i svetac; naoružani vladar i prognani bez oružja; apsolutistički vladar a nasuprot njega čovjek koji je ustao bez ičega ali je uživao podršku jedne nacije (Foucault, 1377: 34, 35). Kao što je već spomenuto, kada se radi o islamskoj revoluciji uočavaju se dva jasna oprečna narativa: Pahlevi narativ i kontra narativ islamske revolucije od kojih je svaki s obzirom na vlastite elemente i specifičnosti nastojao dominirati nad onim drugim. Narativ islamske revolucije je Pahlevi režim prepoznavao kao unutarnju a imperijalistički Zapad kao vanjsku različitost. Za razliku od Pahlevi režima čija je suština počivala na jednom obliku ekstremnog nacionalizma koji se temeljio na arhaičnoj misli, kontra narativ islamske revolucije je odabrao konačnu riječ islama kao svoju ideologiju i smjerokaz djelovanja. I dok su suštinski elementi Pahlevi narativa sadržavali kategorije 57

58 Narativ postmodernizma.../ Godrat Ahmadian, Mokhtar Noori kao: arhaični nacionalizam, kvazimodernizam i obrazac naprednog doba i sekularizam dotle je kontra narativ islamske revolucije objedinio sve napredne elemente ostalih narativa i akcentirao se na oživljavanje islama i vladavinu islamskih naučavanja. I na koncu, kontra narativ islamske revolucije je uspio ovladati cjelokupnim društvom i vraćajući se islamu, te prezentiranjem dekonstruktivnog učitavanja ostvario je pobjedu nad zapadnjačkim Pahlevi narativom koji je insistirao na stabilizaciji modernizacije prema zapadnom obrascu. (Hošruzade, 1385: 68, 69) Epistemološko razdvajanje: rođenje sistema islamske republike Sistem islamske revolucije koji predstavlja produkt sučeljavanja društva pod vođstvom uleme sa Pahlevi režimom uspostavljen je nakon islamske revolucije (Mousaqi, 1385: 267). Ali, nije se moglo predvidjeti pozicioniranje sistema islamske republike sa teorijskim modelima modernizma posredstvom revolucionarnog pokreta Irana godine. Sada je došlo vrijeme za revidirajuću procjenu jedne od temeljnih hipoteza glavnog teorijskog toka teoretiziranja o napretku a to je kako je materijalizam praćen industrijalizacijom i društvenom promjenom pri čemu tradicionalni intelektualci i sistem vjerovanja utiru stazu modernoj državi a vjerski pravac se marginalizira na jednu posebnu sferu (Banared va Xalilzad, 1378: 100). Dočim, sistem islamske revolucije pojavio se kao suštinski obrazac revolucionarnog islama. Posvema je jasno da iranski model izgradnje sistema predstavlja veoma važno iskustvo ulaganja napora za formiranjem jedne moderne religijske države čija novoočitovana struktura ne korespondira sa znanstvenim obrascima postojećih sistema zapadnih društava (Espozito va Val, 1390: 112). Za razliku od teorija o razvoju i modernizaciji koje insistiraju na formiranju moderne sekularne države u procesu razvoja imam Homeini (r.a.) kao lider islamske revolucije islamsku vlast je smatrao neizbježnom nužnošću a sprovođenje islama u praksi zalogom formiranja islamske države. Imam Homeini (r.a.) je smatrao: Mi smo dužni sada kada je islamska republika postala naš službeni sistem u svim segmentima djelovati u skladu sa islamskom republikom. Islamska republika tj. da sistem djeluje prema islamskim propisima i u skladu sa željama naroda (Imam Homeini, 1370: 201/7). Lider islamske revolucije raščlanjujući sistem islamske republike o republici govori kao o formi i obliku vlasti a islam smatra sadržajem i suštinom

59 sistema (Ibid, 157/4). Imam (r.a.) nadalje kaže: Vlast islamske republike jeste republikanska kao i kod ostalih republika ali je njen zakon Božanski zakon (Ibid, 138/4). Da rezimiramo, ako je šah Pahlevi dinastije svojom misijom smatrao dovesti Iran do kapija velikih civilizacija, tj. do naprednih industrijskih zemalja Zapada, novouspostavljeni sistem islamske republike od samog početka je svojom dužnošću smatrao uspostavu novih vrijednosti i odgoj novih generacija muškaraca i žena. Insistiranje na etičko-kulturnom promoviranju, odgoj i obrazovanje, odstranjivanje iz društva zapadnih vrijednosti te umjereno pridavanje pažnje materijalnim pitanjima nije slučajno ni neracionalno. Promjene u obrazovnim programima, nastavnim jedinicama te potpuna promjena obrazovnog sistema imale su za cilj uspostavu jednog posve novog etičkog sistema. Upravo kao što su promotori sistema islamske republike nebrojeno puta kazali da su novi prioriteti etički i kulturni a ne materijalni (Nadžm Abadi, 1377: 377, 378). Kakogod, sistem Islamske republike poklonio je iranskom društvu nova i različita značenja. Nakon islamske revolucije ustanovljen je jezik nove sile. Ovaj jezik posredstvom isticanja središnjeg označitelja islama i njegovog uvođenja u središte društva doveo je do akumuliranja nove sile čije objektivno očitovanje predstavlja formiranje sistema Islamske republike godine. Uspostavom sistema Islamske republike dolazi i do formiranja nove političke kulture u smislu da je iransko društvo promijenilo političku kulturu i uvodilo iskustvo različitosti (Adib zade, 1387: 117). Negiranje pozapadnjačenja I tokom islamske revolucije a i nakon uspostave sistema Islamske republike, Zapad, a posebno SAD su izvrgnuti kritici od strane revolucionara predvođenih Imamom Homeinijem (r.a.). Imam Homeini (r.a.) kao lider revolucije i utemeljitelj sistema Islamske republike predstavljao je simbol antiimperijalizma, antiamerikanizma i antizapadnjaštva i sve političke snage koje su izrasle iz revolucionarnog ozračja slijedile su Imamov kurs antiimperijalizma (Ibid, 121). Imamova misao se temeljila na neprijateljstvu sa Amerikom uz insistiranje na nezavisnosti, nužnosti oslobađanja od vezanosti za Zapad i pozapadnjačenje kao i na odricanju autentičnosti zapadnoj kulturi te na 59

60 Narativ postmodernizma.../ Godrat Ahmadian, Mokhtar Noori isticanju globalnih aspekata iranskog političkog islama (Hoseini zade, 1386: 316). Govori Imama iz ovog perioda usmjereni su na neprijateljstvo sa Amerikom i na pozapadnjačenje. Pozapadnjačeni čovječe, pristalice svega tuđinskog, prazni čovječe bez sadržaja, povrati se sebi. Nemoj pozapadnjačavati sve svoje (Imam Homeini, 1378: 56/8). Zapad ne vodi računa o čovjeku. On čovjeka vuče u propast; čovjeku donosi svirepost (Ibid, 81). Zapad porađa životinju i to ne bezazlenu životinju već jednu zvijer-životinju, čovjekoubicu i ljudoždera. Napredak na Zapadu nije humanistički napredak, nema humanističkog odgoja (Ibid, 95). Na Zapadu nema ničega osim zločina i izdaje (Ibid, 11/51). Kritika pozapadnjačenja na čemu je insistirao Imam pokazatelj je napora narativa političkog islama na antagonizmu sa Zapadom. Ovo je predstavljalo kretnju u pravcu nezavisnosti, ili drugim riječima kazano izraženiji nativizam i distanciranje od svega što u sebi nosi predznak neislamskog (Hoseini zade, 1386: 318). Na kraju, moglo bi se kazati da je za revolucionarne Irance onog doba imperijalizam predstavljao segment njihovog svakodnevnog života i u revolucionarnom narativu reflektirao se kao faktor zaostalosti iranskog društva. Subjekti i snage izrasli iz revolucionarnog ozračja pod sloganom ne želimo biti zapadnjaci krenuli su u filtriranje svega zapadnjačkog u iranskom društvu. Otpočela je borba sa svime što je asociralo ili nosilo obilježje Zapada i svaka tema koja je imala doticaja sa Zapadom u ovom procesu filtriranja je odbacivana i potiskivana na marginu (Adib zade, 1387: 114). S obzirom na ono što je kazano o islamskoj revoluciji i novom spoznajnopolitičkom sistemu može se reći da je napredak i modernizam prema zapadnim principima, da je sve to pohranjeno u prošlosti. Danas u sjeni revitalizacije života islama ide se za etičkim sistemom koji se temelji na islamskim principima i koji omogućava zadovoljstvo na ovome te izbavljenje na onome svijetu. Ovakav pristup nameće zaključak da negiranje Pahlevi režima u procesu islamske revolucije jeste zapravo negiranje teorija o napretku prema zapadnom modelu koje su za ovaj vladajući režim predstavljale obrazac napretka.

61 Ekstremizam Muslimanske braće Saeid Abedpour 61

62 Ekstremizam Muslimanske braće/ Saeid Abedpour Ekstremizam Muslimanske braće Saeid Abedpour Institut Ibn Sina, Sarajevo Sažetak Posljednjih godina ime Muslimanske braće najviše je spominjano u dešavanjima u Egiptu, Turskoj i regionalnim ratovima. Ovaj pokret je ostvario prodor i značajan utjecaj na političko mišljenje i islamske pokrete u arapskim zemljama i Turskoj a napose i u regionu Balkana. Nisu samo Tayyip Erdogan i njegova politička stranka simpatizeri Muslimanske braće već su ostali ogranci Braće u zemljama Bliskog istoka, Africi pa čak i u Evropi u ekspanziji tako da znatan broj muslimana Balkana, Srednje Azije i Kavkaza vjerovatno misle kako su Braća nositelji pravoga islama te da se trebaju vratiti njihovoj misli. Ključne riječi: Muslimanska braća, Egipat, Turska, Balkan, islam

63 Devedesetogodišnje trajanje ovog društveno-političkog pokreta priskrbilo mu je aureolu svetosti među muslimanima koja je, moglo bi se kazati, postala zapreka u prepoznavanju stvarne suštine Muslimanske braće. Pitanje koje se postavlja jeste da li Braća sa svojim modelom i pogledom na islamsku vlast mogu biti obrazac za islamski svijet? Da li mogu ponuditi model naprednog i prosvjetiteljskog islama? Da li mogu ponuditi model vlasti utemeljen na autentičnim religijskim vrijednostima? Muslimanska braća djeluju u arapskim zemljama i Turskoj. Oni se žestoko razilaze u temeljnim pitanjima i u tom smislu se razlikuju dva ogranka: umjereni i ekstremni. Mali dio ovog pokreta se batrga u blatu ekstremizma u Egiptu, Siriji, Libiji svjedoci smo djelovanja ekstremnih terorističkih skupina Braće ali uz ovaj ogranak zapaža se i djelovanje umjerenog krila posebno u Egiptu, Kuvajtu i Jordanu. Muslimanska braća Egipta su se tokom godina djelovanja nametnuli kao jedna islamistička demokratska grupa koja je nastojala primijeniti turski obrazac širenja sličan obrascu stranke Adalet. Djelovanje Braće nakon revolucije 25. januara i jednogodišnjeg Mursijeva predsjednikovanja pokazalo je da se oni u praksi ne pridržavaju pravila igre i da demokracija nije na vrhu njihovih prioriteta. Uz proces sazrijevanja militarizacije u pokretu Muslimanske braće u zemljama kao što su Turska,Qatar, Malezija, Sudan, Kuvajt, Jordan i regija Balkana svjedoci smo prisustva nekog vida političkog pragmatizma među liderima pokreta. Razlike među Braćom kao između Yusufa al-qaradawiya i Mahmouda Izzeta sa Mahmudom Hosseinom, ili između Mohameda Mursija i Tayyepa Erdogana sa ostalim liderima Braće proistječu iz različitih metoda poimanja političkih pitanja i različitih ideoloških stajališta. Uprkos različitosti metoda i pojedinaca Braća dijele jedno zajedničko mišljenje a to je pogled na islam kao rješenje svih problema čovjeka, u svakome vremenu, pa tako i današnjem. I to, najčešće, na način da se gotova rješenja iz prošlosti, bez njihove kontekstualizacije, pokušavaju aplicirati na savremene potrebe čovjeka. Braća u zemljama koje njima omogućavaju učešče u političkom sistemu kao što su Katar, Kuvajt ili Jordan sebe više ne vide u sukobu sa istim. Ali problem nastaje kad Braća dođu do moći i onda pokušavaju promijeniti sistem i uspostaviti svoj način vladavine kao u Egiptu ili Turskoj. 63

64 Ekstremizam Muslimanske braće/ Saeid Abedpour Puč u Egiptu godine i svrgavanje jednogodišnje Mursijeve vlasti izazvao je niz nedoumica i pitanja o suštini naizgled umjerenog pokreta Muslimanske braće. Nakon pada Mursijeve vlasti u puču izvedenom pod vođstvom Al-Sisija jedan ogranak Braće okrenuo se terorizmu i ekstremizmu. Kriza u pokretu je okončana rascjepom između starijih i mlađih. Prvi ogranak Braće koji je upravo onaj tradicionalni povijesni ogranak obuhvata jedan broj starih članova Ureda za uputu kao što su Mahmud Izzet zamjenik lidera Braće i Mahmud Husein, generalni sekretar, pokreta. U egipatskim medijima ova se struja naziva Front šejhova ili stara Braća i mnogi povijesno porijeklo ovog fronta vide u periodu Mustafe Mešhura, petog vođe Islamske braće. Ova struja smatra da je beskorisno držati kurs sukoba sa egipatskom vladom koji će Braći donijeti samo štetu te će u budućnosti biti veoma teško slijediti ovaj pokret. Stoga je bolje da Braća imaju miroljubive relacije sa vladom što će, na koncu, natjerati i vladu da sjedne za pregovarački sto sa predstavnicima ovog pokreta. Drugi ogranak braće koji je u egipatskoj političkoj literaturi nazvan ogrankom Mladih nastao je iz jezgra Visokog administrativnog komiteta a koji je formiran februara godine od članova Ureda za uputu pod vođstvom Mohameda Kemala. Ovaj ogranak insistira na revolucionarnom pristupu u svrgavanju Abdel Fatah al-sisija. Ovaj novi pristup a temeljem saopćenja iz jula godine za razliku od povijesnog pristupa braće objašnjava se kroz dva pravca Džihad i Šehadet kao jedan nacrt naprednog puta Braće. Na nekim društvenim mrežama ovog pokreta mogu se vidjeti pozivi za napad na sigurnosne snage Egipta. Ovaj ogranak nastoji da marginalizira neke stare vođe Braće kao Mahmuda Hoseina koji je nakon Mursijeva svrgavanja rukovodio pokretom iz inostranstva. Struja Šejhova smatra kako primjena sile od strane Braće daje sistemu legalitet da uguši pokret. Teroristički akti koji se dešavaju u Egiptu uglavnom se mogu dovesti u vezu sa aktivnostima ekstremističkog ogranka Braće. Pored ovih dvaju struja Egipatske braće, u Tunisu smo svjedocima da se pokret Al-Nahda godinama nadahnjuje uvjerenjima ovog pokreta. Međutim, od prošle godine Rashid al-ghannushi kritikovao je ekstremističko ponašanje Braće i distancirao se od njih. U pismu koje je Al-Ghannushi uputio svjetskoj organizaciji Muslimanske braće kritikovao je njihovu teoriju islamske vlasti i politiziranje religije, te između ostalog napisao: Ja sam tuniski musliman. Tunis je moja domovina a ja vjerujem da je domovina temelj, bitnost i središnjica i

65 neću dopustiti nikome da mi oduzme tunisku domovinsku pripadnost. Ne prihvatam nikoga ko je neprijatelj Tunisa pa makar on bio među onima na koje je naslovljeno ovo pismo. Al-Ghannushi je Braću optužio za emocionalnu labilnost, izazivanje problema u regionu, podršku terorizmu te napad na nacionalne interese. On dalje kaže: Ja sam u ovom trenutku vojnik za odbranu tuniske teritorije i ne dopuštam da moja domovina bude na meti terorizma kako god se on nazivao, jer narušavanje moje domovine je narušavanje mog integriteta. Ponovo Vam kažem ispravite svoje greške i vidite ko će profitirati iz toga. Nama ste predstavljali kako će Egipat propasti a vi u roku od nekoliko sedmica ili nekoliko mjeseci ponovo steći vlast u Egiptu. Nažalost, sada je postalo jasno da je vaše licemjerje razotkriveno i da ste vi sklopili pakt sa terorističkim grupama kako biste razorili vašu domovinu a ne pitate se šta će vam ostati ako domovina bude razorena? Trebate shvatiti da moć ne smije biti cilj sam po sebi i da je domovina iznad svega. Muslimanska braća u Siriji osnovana su godine u Halepu prema obrascu ovog pokreta u Egiptu. Pokret je u Siriji osnovan s ciljem suprotstavljanja sirijskoj okupaciji od strane Francuske, ustrojavanja haotične ekonomske situacije u zemlji i prevazilaženje postojeće distance sa arapskim svijetom oživljavanjem islama. Međutim, nakon sticanja nezavisnosti i uspostave sekularnog Ba'as režima u Siriji borba sa ovim režimom bio je jedan od prioritetnih zadataka sirijskog ogranka pokreta Braće. Potom se djelokrug djelovanja sirijskog ogranka proširio dijelom zbog saradnje sa arapskim svijetom oko povrata okupiranih palestinskih teritorija, a dijelom zbog iseljavanja nekih vođa i članova egipatske Braće u Siriju. U tom periodu je u Egiptu zabranjeno djelovanje Braće i zatvoren je ured pokreta u Kairu a imovina konfiskovana te su neki članovi pokreta napustili Kairo i došli u Damask i uspostavili centralni ured pokreta. Nakon toga je Mustafa as-siba'i u saradnji sa Braćom Egipta preuzeo vođstvo nad pokretom. Naravno, treba uzeti u obzir da se Braća Sirije strukturalno nisu razlikovali od egipatskog pokreta i premda se radilo o dvjema grupama smatrali su se jednim pokretom. Sirijska Braća su uz pokret Jabha al-nosra ratovali protiv vlasti Bashara al- Assada. Braća više ne mogu pružiti adekvatan odgovor na potrebe različitih društava u regionu jer su sa jedne strane ostali ukalupljeni u stare tradicionalne obrasce i metode svojih prethodnika, a sa druge nisu se mogli suprotstaviti modernizmu koji je iznutra zahvatio islamsku intelektualnu misao egipatskog 65

66 Ekstremizam Muslimanske braće/ Saeid Abedpour društva. Braća mogu jedino kao jedna stara stranka sa dugom tradicijom imati neznatnog utjecaja u uspostavi regionalne ravnoteže ukoliko se ne okrenu modernim pristupima i ne revitaliziraju strukturu djelovanja i intelektualne temelje. Teorijski rascjep u mišljenju Braće je, zapravo, jedan geografski rascjep. Braća su se zaustavila u vremenu neke prošle zemlje a željeli su organizirati budućnost, međutim nisu mogli iznova stvoriti svoj lik u toj zemlji. To je i razlogom što se unutar mišljenja ovog pokreta može prepoznati vid žestokog terorizma sa jedne strane, a sa druge jedan vid religijskog intelektualizma povezan sa liberalističkim pogledom. Poraz Braće Egipta u uspostavi jedne stabilne vlasti, napredak religijskog fanatizma i terorizma u velikom dijelu pokreta u Egiptu i Siriji te distanciranje tuniskog pokreta al-nahda od misli Braće stavlja pred izazov nove realnosti. Danas se manje govori o osobama birokratama a više o teroristima Braće. U egipatskom, sirijskom i sudanskom društvu Braća su kao jedan kulturnopolitički pokret zastupljena u raznim slojevima društva, međutim, nejasnoće u učenjima Sayyida Kutba i ostalih vođa te tumačenje religije u nasilnom svjetlu dovelo je do toga da mladi ljudi u ovim društvima posežu za terorističkim aktivnostima. Veliki dio članova terorističkih skupina koje danas ratuju u Siriji i Iraku u formi pokreta Jabha al-nosra, Al-Qaede i DAEIŠ-a izrasli su iz učenja Sayyida Qutba i njegovih nasiljem obojenih uvjerenja. Braća pribjegavaju sili kako bi ostvarili svete ciljeve. Misao Braće vuče korijene iz naučavanja Hassana Al-Bannaa i Sayyida Qutba. U svojoj knjizi Znakovi na putu koja predstavlja neku vrstu manifesta fundamentalističkog toka Qutb kaže: Svijet se danas nalazi na rubu litice jer su i Istok i Zapad poraženi te je sada islam alternativa kao spoj vjerovanja i prakse. Put spasenja vodi formiranjem jedne zajednice koja će ići ispred ostalih i ta zajednica treba u samom početku povesti veliki rat. Sayyid Qutb smatra da se društvo kojim ne vlada islam i u kojem se ne vraća na Kur'an i sunnet treba nazvati džahilijskim društvom. Sva jevrejska i kršćanska društva na Zemlji su po njemu džahilijska. Razlog da se spomenuta društva tako nazovu jeste u tome što su jevrejska i kršćanska društva zahvaćena devijacijom u vjerovanju tako da ne obožavaju Jednoga Boga već mu pripisuju druga (širk). To pripisivanje druga Bogu može biti pripisivanje sina Isusa, ili vjerovanje u trojstvo ili pogrešno vjerovanje o Bogu i Njegovoj vezi sa stvorenim. Džahilijskim društvima pripadaju i ona koja tvrde da su muslimanska. Tačno

67 je da ta društva promoviraju monoteizam i da obožavaju Jednoga Boga ali se ipak mogu pribrojati džahilijskim društvima stoga što u tim društvima sve ostaje na tvrdnjama jer se to muslimansko bitisanje ne ispoljava u praksi. Na praktičnoj ravni slijedi se autoritet koji promovira zakone i vrijednosti, običaje i stil života koji su oprečni islamskom vjerozakonu. Sayyid Qutb smatra da se ova društva ne temelje na vjerozakonu i da na Zemlji nema primjene religije u njenom istinskom značenju. Stoga po njemu treba pribjeći sili s ciljem promjene postojećeg stanja. Mi se nužno moramo izbaviti iz zla džahilijskog društva i njegovih običaja i riješiti se njegovih lidera. Naša prva zadaća je da iz korijena promijenimo postojeće stanje pa makar to bilo i uz primjenu sile. Zapravo se to i ne može postići osim uz primjenu sile, riječi su Sayyida Qutba. Jednostavno kazano misao Muslimanske braće u svojoj osnovi dopušta primjenu sile i terorizam što se vidi iz istupa njihovih utemeljitelja. Stoga Sayyida Qutba treba smatrati ocem tekfirijskog pokreta. I nije čudno da većina islamističkih pokreta pozivajući se na Kur'an, nemuslimanska društva ali i ostale muslimane uzimaju kao metu svoga svetog rata. U regiji Balkana kao i u Bosni i Hercegovini od 60-ih godina prošlog stoljeća do sada postoji neka vrsta simpatije prema misli Muslimanske braće. 60-ih, 70-ih godina, pokret Braće se smatrao oslobodilačkim. Malo ko je analizirao glavna djela Sayyida Qutba kao idejnog oca ovog pokreta te se i danas u religijsko-političkoj misli mogu uočiti idejni tragovi Braće. Qutbova smrt je zatvorila put reformi njegovog mišljenja. Vjerovatno ni sam Qutb dok je u jednom stanju bezizlaza u zatvoru pisao svoje poznato djelo Znakovi na putu (Al Ma'alim fi al Tariq) nije mogao pretpostaviti da će ono desetljećima kasnije postati neka vrsta manifesta ekstremnih islamista. Sayyida Qutba treba kritikovati zbog apsolutnog povratka u prošlost i tradiciju. On je ponudio jednu zatvorenu i retrogradnu predodžbu religije i umjesto religije koja bi išla ukorak sa društvenim napretkom, sekularnim institucijama i modernim zakonima davao je nerealnu i idealizirajuću sliku muslimanske prošlosti. Neuspjeh misli Muslimanske braće proistječe iz njihove nemoći da Kur'an i sunnet usklade sa zahtjevima vremena. Braća insistiraju na prošlosti i taj retrogradizam i tradicionalizam sežu i do fundamentalizma. Braća smatraju da su sekularne i običajne institucije Zapada u suprotnosti sa islamom i da ne može biti nikakvog pomirenja između islama, sa jedne strane i Zapada i ostalih religija sa druge. Primjena sile u misli Braće nije ništa drugo nego terorizam. U misli Muslimanske braće nisu definirani zadaci kao: nacionalni interesi, 67

68 Ekstremizam Muslimanske braće/ Saeid Abedpour država-nacija, građansko društvo, parlamentarna demokratija, političke, kulturne i vjerske slobode i oštro se suprotstavljaju svemu što nije Kur'an i sunnet smatrajući to novotarijom. Sayyid Qutb, idejni vođa Braće slijedeći Moududija relaciju čovjeka sa Bogom svodi samo na vladanje i presuđivanje. Kao da je glavni cilj poslaničke misije bio samo uspostava Božije vlasti i vladavine. Qutb sve postojeće sisteme smatra džahilijskim i suprotstavlja ih islamskom sistemu koji ne postoji u praksi. Islamski sistem o kojem govori Qutb je jedna iluzija i utopija koja se nikada ne može ostvariti. Osim kratkog vremena Poslanikove vlasti i perioda vladavine pravovjernih halifa, posebno Alijeve, nijedna kasnija vlast nije uspjela biti idealan model islamske vlasti. Sayyid Qutb je na jedan začuđujući način zagovarao čovjekov povratak Bogu u svim aspektima. Po njemu čovjek niti u jednoj stvari svog života ne može sam donositi odluke a Božiji propis se treba uzimati sa izvora, odnosno od Poslanika. Prema Qutbovu mišljenju muslimani se bez promišljanja i racionalnosti trebaju vratiti u prošlost i Božije propise uzimati iz Kur'ana i sunneta. Prema ovoj qutbovskoj logici muslimani su natjerani na pasivnost tako da ne mogu ponuditi nikakvu reakciju niti imaju išta za kazati u odnosu na globalne promjene. Moguće je da Muslimanska braća u modelu vlasti Turske ili Qatara vide obrazac kojem teže. U Turskoj koja se temelji na vlasti sekularnih institucija, republikanskim institucijama, političkim i kulturnim slobodama i pluralnosti pokret Braće nema nikakvih dodirnih tačaka sa tim. Tayyip Erdogan, omiljeni lik Braće povezan je sa neoliberalističkim kapitalom više nego sa islamskim modelima, i kakve veze sa islamom ima njegov metod upravljanja koji predstavlja spoj diktature i zavođenja masa? Erdoganov napor da Turskoj udahne formalni islam ponekad se svodi samo na izvrgavanje medija pritiscima i na ograničavanje sloboda. Čak i da je tursko društvo formalno poželjno za Braću logika vlade i vlasti, ekonomski sistem i životna logika ne temelje se na misli Muslimanske braće. U Qataru u kojem vlada kraljevska dinastija smo pak suočeni sa dva tipa islama: elitističkim namijenjenim za lidere i pučkim za široke mase. U ovoj kao i u ostalim arapskim zemljama lideri i vladajući slojevi su izuzeti iz islamskih zakona. Oni, zapravo, žive po uzoru na zapadne lidere zapadnjačkim načinom života prepunim luksuza i uživanja, dok obični čovjek treba da se povinuje vjerozakonu. Dakle, Braća su se u arapskim zemljama prepustila visokoklasnom sistemu i pribjegavaju dvostrukim mjerilima u prakticiranju islama. Yusuf al-qaradawi, jedan od lidera

69 Braće, primjera radi nikada nije kritikovao katarsku vlast i čak je ako se prisjetimo podržavao Saddama Husseina. Kako jedan alim iz redova Muslimanske braće može šehidom nazvati Saddama koji je počinio ratne zločine? Islam Muslimanske braće prema turskom, katarskom, jordanskom i inom regionalnom modelu nije ništa više nego obična formalnost. Tamo se pojmovi islamsko bankarstvo, islamska ekonomija, islamski život pod krinkom islama prodaju običnim ljudima. I konačno, model islamske vlasti Muslimanske braće je neefikasan model sa dvostrukim aršinima. Islam nije okrenut prošlosti i štovanju tradicije. Islam je živa i dinamična kategorija koja kroz dijalog sa sadašnjošću treba razmatrati aktualne potrebe i zahtjeve i pozitivne civilizacijske elemente. Islam nije suprotstavljen Zapadu, sekularnim institucijama niti ostalim religijama, dočim islam Braće dozvoljava islam koji se kosi sa savremenim modernim svijetom, koji se suprotstavlja ostalim religijama i muslimanima i koji se oslanja na silu. To je misao koja bi u bosanskohercegovačkom kontekstu bila poražavajuća. Islam u Bosni i Hercegovini se ogleda u miroljubivom suživotu sa sljedbenicima ostalih religija, u dijalogu i sa Zapadom i sa Istokom, u usklađenosti sa zahtjevima vremena i potrebama jednog sekularnog društva. 69

70 Regioni i novi razvoji u međunarodnom sistemu Seyyed Masoud Mousavi Shafaee, Farzaneh Naghdi

71 Regioni i.../ Seyyed Masoud Mousavi Shafaee, Farzaneh Naghdi Regioni i novi razvoji u međunarodnom sistemu Seyyed Masoud Mousavi Shafaee Tarbiat Modares Univerzitet, Teheran Farzaneh Naghdi Tarbiat Modares Univerzitet, Teheran Sažetak Da bismo istražili, identificirali, definirali i specificirali ulogu regiona neophodno je uzeti u obzir ne samo geografske osobine i državne resurse, nego i odnose među državama kao i njihova politička, kulturološka, i trgovačka savezništva u međunarodnom sistemu. Istraživanja o regionima povećala su se na mnogim poljima. Više od 50% svjetske trgovinske razmjene dešava se u regionima koji su pod određenim regionalnim trgovinskim ugovorima (RTA). Nesumnjivo je da poslovna i ekonomska interakcija igra primjetnu ulogu u ostvarivanju regionalnog poretka, ali značaj regiona i unutarnjeg poretka prevazilazi kulturološka i ekonomska uređenja regiona. Ključne riječi: regioni, međunarodni sistem, trgovinska razmjena 71

72 Da bismo dali uopćenu definiciju regiona, dvije značajne stavke trebaju biti uzete u obzir; njegovo geografsko ograničenje te priznat identitet regiona i funkcionisanja država koje ga sačinjavaju. Prema Correlates of War Project (COW), zemlje svijeta su podijeljene u šest velikih regiona koji uključuju zemlje zapadne hemisfere, Evropu, Bliski Istok i Sjevernu Afriku, subsaharsku Afriku, Aziju, te Australiju i pacifičke otoke. Lemke, koji je u obzir uzeo vojnu osposobljenost i interakciju među regionima kao i mogućnosti prenosa opreme do glavnih gradova, predstavio je 22 regiona rata i mira koja su znatno manji od prethodno spomenutih šest regiona. Na osnovu drugih načina podjele, pojedini istraživači u fokus stavljaju prisustvo regionalne sile (PRS) te uvode pet glavnih regiona koji se zasnivaju na pet regionalnih sila uključujući Južnu Ameriku (Brazil), jug Afrike (Južna Afrika), Bliski Istok (Iran), jug Azije (Indija) te istočnu i jugoistočnu Aziju (Kina) (Lemke, 2010: 5-6). Bjorn Hettne spominje sljedeće osobine regiona: 1 Region podrazumijeva skoro unikatnu geografiju čije fizičke i prirodne granice određuju njegova ograničenja, te koji je većinom prepoznatljiv kroz svoje ekološke osobine. Kada govorimo o društvenoj razini, region bi trebao biti nastanjen ljudskim zajednicama. 2 Region je društveni sistem koji podrazumijeva postojanje različitih interregionalnih raspodjela među ljudskim zajednicama sa prirodnim razlikama. Ljudi su udruženi međusobno i u sveukupnu političku stabilnost regiona radi vlastite sigurnosti. 3 Organizovana suradnja u ekonomskom, kulturološkom, političkom ili vojnom polju u okviru regionalne organizacije smatra se neophodnom da bi se ustanovili stabilnost i red regiona. 4 Region je poput civilnog društva koje promovira društvene komunikacije, organizacione kontekste i konvergenciju vrijednosti kroz region. 5 Region je aktivan igrač sa karakterističnim identitetom koji posjeduje legitimitet te je sposoban mijenjati uloge i donositi odluke o različitim pitanjima regiona (Hettne, 2012: 61-63). Da bismo istražili, identificirali, definirali i specificirali ulogu regiona neophodno je uzeti u obzir ne samo geografske osobine i državne resurse, nego i odnose među državama kao i njihova politička, kulturološka, i trgovačka savezništva u međunarodnom sistemu. Istraživanja o regionima povećala su se na mnogim poljima. Više od 50% svjetske trgovinske razmjene dešava se u regionima koji su pod određenim regionalnim trgovinskim ugovorima (RTA). Svjetska trgovinska organizacija potvrđuje da je najveći obim trgovine postignut

73 Regioni i.../ Seyyed Masoud Mousavi Shafaee, Farzaneh Naghdi u kontekstu regionalnih trgovinskih ugovora. S obzirom na definiciju iz političke ekonomije, regionalizam se formira kroz zvanične trendove koaliranja dviju ili više vlada. Ono se razlikuje od regionalizacije koja se veže za rast ekonomske međuzavisnosti u određenom geografskom regionu (Ravenhill, 2004: 117). Nesumnjivo je da poslovna i ekonomska interakcija igra primjetnu ulogu u ostvarivanju regionalnog poretka, ali značaj regiona i unutarnjeg poretka prevazilazi kulturološka i ekonomska uređenja regiona. Regionalni trendovi su postepeno preoblikovali strukture moći i njihovu raspodjelu u međunarodnom sistemu. Svjetski poredak je pod utjecajem razvoja unutar regiona. Regioni su uključeni u dodatne slojeve vlasti koji mogu dati rješenja za pojedine međunarodne probleme i nesigurnosti te pomoći u iskorjenjivanju svjetskih prijetnji i problema na polju sigurnosti, razvoja i ekologije koji su se razvili kao posljedica globalizacije. Regioni su također ponudili korisna rješenja i kooperaciju u rješavanju važnih pitanja, kao što su nesuglasice u vezi sa vodama i kopnom između različitih vlada (Fawn, 2009:6 i 13). Regioni su uvijek bili dio međunarodnih odnosa. Prvi talas regionalizma desio se decenijama unazad od do godine, dok je treći val počeo 1980-ih, što su brojni stručnjaci međunarodnih odnosa i međunarodne političke ekonomije smatrali novim regionalizmom. Neki smatraju da se prvi talas ekonomske kooperacije dogodio u periodu između dva rata, dok drugi vjeruju da je regionalizam od Drugog svjetskog rata važio stalnom karakteristikom globalne sigurnosti i ekonomske strukture svijeta. Kontinent Amerike je sa regionalizmom započeo prije 19. stoljeća. Arapska liga je nakon Drugog svjetskog rata bila prvi pokazatelj arapske bliskoistočne težnje ka regionalizmu. Međutim, ona nije doživjela značajan uspjeh. U Evropi je Evropska Unija inicirala usklađivanje prema zapadnoevropskim zemljama. Posljednjih nekoliko decenija svjedočilo je različitim oblicima regionalizma. Naročito nakon završetka Hladnog rata i razvoja novih poslovnih prilika u vanjskoj politici država, mnoge od neodlučnih vlada okrenule su se regionalnoj suradnji, osnivanju regionalnog poretka te smanjenju regionalnih nesporazuma. Naprimjer, da bi proširila regionalizam, izolirana Kina se okrenula suradnji sa Rusijom ali i sa ostalim zemljama centralne Azije. Japan se također pokrenuo u akciju, pa čak i Iran koji je iz ideoloških razloga bio politički izoliran, uključio se u regionalnu suradnju i partnerstvo sa 10 zemalja kroz osnivanje svoje Organizacije Ekonomske Suradnje (1992) (Ibid: 6-9). 73

74 Kraj Hladnog rata označio je početak ekspanzije regionalne kooperacije od vojnih i sigurnosnih do političkih, ekonomskih, društvenih i kulturoloških saveza. Posljednjih nekoliko decenija bili smo svjedocima povećanog rasta regiona i regionalne suradnje, a naročito rastućeg značaja regionalnih poredaka u formiranju globalnih politika. Kao što je to pojašnjeno u sljedećem dijelu, uloga globalnih sila se u regionima uporedo sa razvojima u međunarodnom sistemu postepeno smanjivala. Velike sile su prestale manipulirati pitanjima regiona te su im prestale diktirati na vlastitim interesima. Regionalne sile su dobile priliku učestvovanja u međunarodnom sistemu s ciljem sudjelovanja u oblikovanju svjetskog poretka na osnovu vlastitih potreba i interesa, osiguravajući mir i sigurnost regiona. Regionalni poredak svjetski poredak moć regionalnih sila Po završetku Hladnog rata, uloga svjetskih sila ili njihova želja da se upliću u pitanja drugih regiona je oslabila. Kao rezultat tome, regionalne sile su zauzele znatno odgovorniju ulogu u formiranju svjetske sigurnosti i poretka. Barry Buzan i Oli Weaver smatrali su da države, nakon završetka Hladng rata, djeluju na osnovu tri opća teoretska pravca: na osnovu neorealizma, globalizma, te regionalizma. Obojica su vjerovali da umanjena suradnja među svjetskim silama u ostvarenju vlastitih interesa u drugim dijelovima svijeta na jednoj strani, i unutarnja dinamika zemalja na drugoj, čine razloge zbog kojih velike sile vrše manje vojnih intervencija te se manje strateški nadmeću u problematičnim regionima svijeta te dopuštaju nacionalnim državama da upravljaju vastitim vojno-političkim odnosima bez njihovog uplitanja. Nakon Hladnog rata, opseg i kompleksnost regiona i regionalnih sila se proširila. Kombiniranjem elemenata neoliberalizma i globalizma koji zajedno oslikavaju teritorijalna ali i sigurnosna pitanja, države su ostvarile hijerarhalne odnose koji su još i poznati kao Regionalni sigurnosni kompleksi (RSK) (Buzan i Waever, 2003: 6, 10-11). Učinak RSK-a kao i ponašanje dominantnih sila dugoročno rezultiraju ostvarenjem poretka ili kaosa u regionima, a naročito u upravljanju globalnim sistemom. Jedno od najznačajnijih zanimanja stručnjaka međunarodnih odnosa jeste pitanje organizacije anarhične strukture međunarodnog sistema koji ne posjeduje centralnu silu. Kako je moguće uspostaviti neku vrstu strukturalnog poretka u sistemu koji je anarhičan? Kako je moguće održati ovaj poredak ili ga

75 Regioni i.../ Seyyed Masoud Mousavi Shafaee, Farzaneh Naghdi redefinirati na osnovu međunarodnih zbivanja? Da li je ovaj poredak nametnut manjim zemljama od strane globalne strukture i svjetskih sila, ili su ipak sve zemlje i regioni jednako uključeni u njegovo oblikovanje? Nasuprot eri Hladnog rata u kojem je obraćanje pažnje na međunarodni nivo i njegov utjecaj na nacionalnu sigurnost vodio zapostavljanju regionalnih uređenja, posljednjih su decenija regioni i regionalne sile u većem broju učestvovali u regionalnim i globalnim odnosima, te su svjetski poredak i sigurnost oblikovani njihovom djelatnošću. U doba globalizacije, prijetnje su uveliko varirale u pogledu njihove kompleksnosti tako da im se jedna država (a naročito manja država) nije mogla samostalno oduprijeti što je dovelo do potenciranja multilateralnih odnosa i suradnje, naročito na regionalnom nivou (Stewart-Ingersoll i Frazier, 20013: 14). Okolišne prijetnje poput globalnog zagrijavanja, zagađenja zraka, krize voda, zaraznih bolesti, i terorizma mogu se jednostavno riješiti kroz regionalnu suradnju i uspostavu međunarodnih institucija. Regionalne sile su spremne, u skladu sa vlastitim interesima i ciljevima, vlastitim kapacitetom i regulacijom postojećih procedura i režima u regionu uvjeriti i ostale zemlje regiona da ih slijede u oblikovanju i utjecanju na globalno uređenje u novom međunarodnom poretku. S ciljem ostvarenja regionalnog poretka, nekoliko regiona je pristupilo oblicima trgovinskih uređenja, ili bolje rečeno ekonomskoj suradnji. Usredotočivši se na ekonomski porast (BDP po glavi stanovnika) i trgovinski porast, regioni su postali dinamično povezani kroz odnose u međunarodnoj trgovini i samim tim su preoblikovali svjetski poredak. Temelji Evropske Unije i EURO zone su većinski zasnovani na ekonomskim odnosima koji su omogućili Evropskoj ekonomskoj zajednici da donese zakone jednako obavezujuće za sve zemlje članice (Mittelman, 2012: 91). Monetarni fond i organizacije za regionalnu suradnju poput grupe D-8 ili organizacije regionalne trgovinske suradnje koje su nastale u svrhu obostranih trgovinskih koristi predstavljaju primjere regionalne ekonomske konvergencije koje prate dosljednost regionalnih trgovinskih zakona i poretka, postepeno spajajući region sa globalnim monetarnim i finansijskim politikama, te stavljajući regione pod njihov uticaj ili uticaj regiona na njih. Također, postojeće regionalne kulturološke interakcije i njihova neposredna blizina, kao što je to slučaj sa sličnostima među nordijskim zemljama, čine pokretače trgovinske i kulturološke suradnje unutar regiona što će u konačnici 75

76 olakšati i političku suradnju među tim zemljama te uspostavu regionalnog poretka. Sigurnost je jedna od najznačajnijih dimenzija globalnog poretka. Politička nestabilnost, nesigurnost, pojava i jačanje terorističkih grupacija, ekonomski i društveni nemiri u regionu narušili bi i potresli regionalni poredak kao i poredak u susjednim regionima, te bi stvorili uvjete za prisustvo globalnih sila i promjenu regionalnih struktura u skladu sa ciljevima nametnutih od strane dominantnih sila. Nesumnjivo je da regioni i njihovo djelovanje imaju značajan utjecaj na globalnu sigurnost. Različita istraživanja su se bavila proučavanjemregionalnog sigurnosnog poretka. Morgan smatra da je sigurnosni poredak sačinjen od obrazaca rukovođenja uspostavljenjem poretka u RSK. On vjeruje da je rat najozbiljnija sigurnosna prijetnja te je nabrojao pet različitih tipova sigurnosnog poretka koji uključuju: silu koja parira drugoj sili, suglasnost velikih sila, kolektivnu sigurnost, sigurnosnu zajednicu, i konvergenciju. Barry Buzan i Waever su kategorisali RSK na osnovu obrazaca prijateljstava i neprijateljstava. U svojoj definiciji regionalnog sigurnosnog poretka, Ayoub povlači spektrum počevši od regionalnog poretka na jednoj strani, koji se razvija u pravcu regionalne sigurnosti, društvene sigurnosti i sigurnosti u zajednici na drugoj strani. Sigurnosna zajednica predstavlja snagu socio-ekonomskih odnosa među zemljama članicama, formiranu na osnovu zajedničkih normi i vrijednosti. Stewart i ostali definišu regionalni poredak kao kombinaciju uređenja vladavine, kao što su regulacije, zakoni, i institucije, među pojedinačnim komponentama RSK-a koji su ponuđeni u cilju povećanja predviđanja interakcija i postizanja zajedničkih vrijednosti kao i zajedničkih faktora koji prethodno nisu bili obezbijeđeni (Stwarrt-Ingersoll, Frazier, 2013: 47-49). Zahvaljujući većoj ulozi regiona u globalnom poretku i sigurnosti, regionalne sile mogu ostvariti bitnu ulogu u ostvarivanju poretka u regionalnom ali i međunarodnom sistemu. Onda kada regionalna sila u regionu dostigne stepen moći i priznanja tako da ostale zemlje podržavaju njeno pravo na ulogu regionalnog autoriteta, one će se smatrati obavezanim da postupaju po pravilima dominantne zemlje te će biti voljne da surađuju sa hegemonom. Ova harmonija i odziv stvara takav regionalni poredak da, u isto vrijeme služeći interesima dominantne sile, pruža i mnogo više prednosti preostalim državama regiona. David Lake takve prednosti dijeli na četiri kategorije nazivajući ih utjecajem hijararhije na ponašanje dominante države i pod-države.

77 Regioni i.../ Seyyed Masoud Mousavi Shafaee, Farzaneh Naghdi Prvo, pod-država manje ulaže u društveni poredak i odbrambene snage u poređenju sa bruto domaćim prizvodom (BDP), ostavljajući to na odgovornost dominantnoj državi, te odlažući svoje resurse za unapređenje unutarnje infrastrukture. To čini ohrabrujuću prednost koja navodi pojedine vlade da potčine vlastiti suverenitet. Drugo, ekonomske i trgovinske prednosti; manje trgovinskih i sigurnosnih rizika koje pod-države uživaju uključuju ih u otvorenu trgovinu u međunarodnom sistemu. Što je hijerarhija opsežnija, to su prednosti brojnije jer, pristavši da posluju pod zajedničkim trgovinskim regulacijama i režimima, države postižu više ekonomskih i trgovinskih dobiti. Treće; u slučaju sigurnosne krize, dominantna sila bi pružila zaštitu pod-državama, što ne bi bio slučaj sa državama koje nisu povezane. Četvrto; obzirom na cijenu rata, poddržave se ne bi uključivale u rat sa drugim državama osim u slučaju suradnje sa dominantnom silom koja je obično simbolična. Primjer toga su latinoameričke zemlje koje su ušle u Prvi svjetski rat slijedeći Sjedinjene Američke Države (Lake, 2009: 39, 40). Na drugim mjestima, Pedersen naglašava da, prije nego se postavi kao kooperativni hegemon, regionalna sila mora proći kroz tri osnovne faze. U nastavku možete vidjeti vezu između tri preduvjeta sa regionalnom silom te adaptaciju kooperativne regionalne hegemonije (Ibid: ). Osnovni preduvjeti kooperativne regionalne hegemonije Sposobnost gomilanja moći 2- Sposobnost dijeljenja moći 3- Sposobnost posvećenosti Sposobnost gomilanja moći odnosi se na mogućnost regionalne sile da za svoje političke zamisli privuče zavidan broj saveznica u državama regiona. Kao što je to pokazano u šablonu iznad, to je određeno eksternim materijalnim kao i psihološkim faktorima te liderskim sposobnostima regionalne sile. Sposobnost dijeljenja moći odnosi se na sposobnost regionalne sile da dijeli autoritet sa susjednim državama u regionu kroz zajedničke institucije. Ono igra značajnu ulogu utjecaja na stav drugih saučesnika u regionu, spriječava stvaranje koalicija i formiranje balansa prijetnji protiv regionalne sile. Lahteenmaki i Kakonen smatraju da vlade uvijek posjeduju legitimnu kontrolu nad upotrebom sile i moći te da to iskorištavaju kada god je potrebno uspostaviti unutarnju društvenu sigurnost i garanciju sigurnosti izvan granica. Dakle, velike sile uvijek nastoje uvećati svoju moć i pratiti svoje interese, a u slučaju suočavanja sa eksternom prijetnjom kao što je to terorizam ili ekonomska 77

78 recesija, one traže neku vrstu koalicije poput konvergencije ili međuzavisnosti (Lahteenmaki, Kakonen, 2012: ). Stoga, sposobnost dijeljenja moći umanjuje rizik od formiranja koalicija drugih država protiv njih. Takav su pristup, naprimjer, primijenile Indonezija u ASEAN-u i Njemačka u EU. Proučavanje prethodno navedenih preduvjeta značajno pomaže prepoznavanju regiona, regionalnih sila i sposobnosti regiona da učestvuju u svjetskom poretku. Naprimjer, unatoč visokom nivou suradnje nordijskog regiona na osnovu zajedničkih vrijednosti, primjetna je slaba regionalna institucionalnost usljed slabog položaja dominantne zemlje i njene slabe sposobnosti gomilanja moći. Pored toga, ovaj region ne posjeduje sposobnost dijeljenja moći niti sposobnost posvećenosti. Švedska je, naprimjer, poprilično nezainteresirana za aktivnosti nordijskog regiona. Brazil i Argenita su u Južnoj Americi, unatoč slabe vojne osposobljenosti, uspješno učestvovali u dijeljenju moći kroz procese demokratizacije i približavanja integraciji. U slučaju Japana, gomilanje moći kao i dijeljenje moći su slabi usljed multipolarnosti regiona i japanske ideologije nacionalnog ekskluziviteta. Međutim, Japan posjeduje snažnu sposobnost posvećenosti (Pedersen, 2002: ). Poboljšavajući svoje mogućnosti i sposobnosti, kao i usvajanje potrebnih preduvjeta za postajanje regionalnim hegemonom čiji će postupci biti popraćeni odobravanjem od strane država regiona, regioni i regionalne sile se postepeno primiču globalnoj integraciji i navođenju svjetskih interesa u skladu sa vlastitim koristima. Regionalni ekonomski i sigurnosni poredak igra glavnu ulogu u tom scenariju. Regionalne sile koje su uspješno uspostavile unutarnji poredak regiona uvijek su zahtijevale veću ulogu u definiranju i uspravljanju svjetskim poretkom. Indija, Brazil, i Južna Amerika su unatoč svojim historijskim različitostima, različitim iskustvima i postojećim politikama, uspješno iskrsnule u regionalnom i globalnom poretku. Ove tri zemlje teže ka promjenama za sebe ali i za ostatak svijeta u pojedinim međunarodnim pravilima, ostvarenju novog međunarodnog ekonomskog poretka, eliminaciji dispariteta (nejednakosti) u raspodjeli moći, bogatstva i ekskluzivnih privilegija u globalnoj političkoj ekonomiji. Iako važi za srednju silu, Brazil je po pitanju regionalne ekonomije i vojne moći dovoljno snažna zemlja. Brazil zauzima više od polovine ukupnog broja stanovnika, GDP-a, i površine zemlje Južne Amerike. Indija, šesta u svijetu po broju stanovnika i zemlja u usponu sudeći po ekonomiji i globalnim dohocima, priznata je kao rastuća globalna sila. Afrika, sa samo 6% od ukupnog

79 Regioni i.../ Seyyed Masoud Mousavi Shafaee, Farzaneh Naghdi broja stanovništva subsaharske Afrike, ali treća zemlja po BDP-u regiona, smatra se vodećom srednjom silom u tom regionu (Nel, 2010b: ). U namjeri da se približe globalnom tržištu u trgovini svojim prizvodima, kapitalom i uslugama kao i da privuku strane investicije i sadržaje, tri prethodno spomenute regionalne sile zauzimaju efektivne uloge u globalnoj preraspodjeli moći. Sve tri zemlje su spremne osnažiti suradnju Jug-Jug i Jug-Sjever te povratiti držanje domaće ekonomije kao i ekonomije susjednih zemalja. Dapače, njihova globalna perspektiva usmjerena je ka odupiranju nejednakostima, agresivnim mjerama pojedinih zemalja koje narušavaju dostojanstvo i poštovanje drugim državama, odnosno privilegijama stalnih članica Sigurnosnog Vijeća. Biti regionalna sila ne daje osnovu za dalje konflikte ili superiornost među državama; ono što je od značaja jesu ponašanja i stavovi regionalne sile u domenu izlaganja i usvajanja moći. Bitna je metoda koju regionalna sila usvoji da bi sprovodila svoju regionalnu politiku bilo da je to carstvo, hegemonija ili kooperacija, pozitivna ili negativna. Dapače, usvojena metoda regionalne sile čini osnovu kooperacije ili nekooperacije drugih regionalnih čimbenika kao i osnovu regionalne stabilnosti/nestabilnosti ili reda/kaosa (Mulgeta, 2014: 33). Obzirom na njihovu geografsku poziciju, materijalne kapacitete i odnose među državama regiona, regioni su podložni različitim nivoima stabilnosti/nestabilnosti, sigurnosti/nesigurnosti, kooperacije/nekooperacije. U prisustvu visokog nivoa sigurnosti u regionu, stabilnost i suradnja među zemljama regiona i njihovih režima i djelovanja izuzetno su cijenjeni i garantovani od strane sudionika, a uloga regiona, interesa i doprinosa svjetskoj stabilnosti se povećava. Pored toga, takav region može doprinijeti stabilnosti, sigurnosti i redu u međunarodnom sistemu, težeći ka preraspodjeli globalne moći i bogatstva spram vlastitih interesa. Drugi faktori koji također predstavljaju značajnu ulogu u kreiranju stabilnosti, sigurnosti i regionalnog poretka jesu regionalne sile i njihove percipirane uloge spram drugih sila i regionalnih sudionika. Postoji mogućnost da regionalna sila ima zavidnu ekonomsku i materijalnu moć te da privremeno zauzme kontrolu nad regionom, ali ukoliko iz nekog razloga ne posjeduje neophodne kapacitete i pokaže se slabom u implementaciji meke moći i diplomatije ili upravljanju uslovima regiona, samim tim će propustiti lidersku poziciju u regionu. Stoga dolazimo do stanja neuređenog regiona koji ne posjeduje bilo kakvu vrstu legitimnog regionalnog režima ili ekonomske i političke suradnje. Uvjetovan sigurnosnim opravdanjima i 79

80 zabrinutostima drugih regiona, takav nestabilan region priziva nametanje transregionalnih i međunarodnih sila, te bi kao rezultat tome njihovi interesi i sigurnosne brige lako pale pod interese globalnih i drugih regionalnih sila. Čini se da su posljednjih decenija regionalni sudionici doista uvidjeli značaj regionalne integracije, a regionalne sile sve više pokušavaju postići neku vrstu kooperativne hegemonije u regionima. Dapače, države su spoznale da regioni i regionalne sile imaju pristup međunarodnoj strukturi, resursima i zajednicama te da doprinose raspodjeli moći te Svjetskom poretku u skladu sa svojim interesima kroz uspostavu regionalne stabilnosti, sigurnosti, suradnje i mira. Zaključak Međunarodni sistem nastavlja održavati svoju strukturu anarhije, a moć je i dalje zadržala centralnu ulogu u međunarodnim odnosima i politici. Raspodjela moći je ključni faktor u međunarodnom sistemu, a države, pokušavajući utjecati na strukture donošenja odluka koje se odnose na redefiniranje i upravljanje svjetskim poretkom, doprinose raspodjeli svjetske moći i bogatstva. Kroz utjecaj na međunarodni sistem, one ozbiljno nastoje utjecati i na svjetski poredak u skladu sa vlastitim interesima, vrijednostima. Zapravo se i postojana anarhija međunarodnog sistema pod utjecajem djelovanja različitih čimbenika dinamično mijenja. Kolapsom bipolarne strukture međunarodnog sistema, a onda i novog polariteta moći u svijetu, stvaranje novog poretka je podložno promjenama. Obzirom na stalni razvoj telekomunikacije i informativne tehnologije, koje su nevjerovatno poboljšale brzinu i integritet političkih i informacionih procesa, države su dobile pristup alatima koji im omogućava znatno lakši utjecaj na druge zemlje kao i na međunarodni sistem. Svjetski poredak je najbitniji segment očuvanja svjetske stabilnosti i sigurnosti, što je u zadnje vrijeme pod utjecajem uloge regiona. Unapređujući svoje ekonomske, političke, i vojne kapacitete, regionalne sile nastoje ostvariti svoj identitet i vlastite interese u anarhičnom međunarodnom sistemu, te definirati novi svjetski poredak spram vlastitih interesa i vrijednosti. Cilj ovog članka nije bio pronaći razloge koji stoje iza regionalizma. Ovdje ne pokušavamo diskutovati da li je regionalizam nastao kao odgovor globalizmu, niti diskutujemo utjecaj regiona na pronalaženje rješenja izazovima globalizacije, niti strukturalne promjene i polaritet međunarodnog sistema kao ni preusmjerenje sistema od unipolarnog ka bipolarnom ili multipolarnom koji su

81 Regioni i.../ Seyyed Masoud Mousavi Shafaee, Farzaneh Naghdi potakli regionalne sile na aktivnost. Ono što je bitno jeste da smo sada svjedoci kako regionalne sile, a naročito sile u usponu poput Indije, Brazila i Južne Afrike, ulažu izuzetne napore na putu ekonomskog razvoja i doprinosu vlastitom napretku kao i napretku svojih susjeda. Kako su uspješno doprinijele razvoju regiona te razvoju svjetske ekonomije, buduća perspektivatakvih sila leži u stabiliziranju svoje liderske pozicije u regionu, te suprotstavljanju velikim hegemonima poput SAD-a, te naglašavanju potrebe za raspodjelom moći kao i zahtijevanjuvlastitog kredibiliteta i priznanja u međunarodnom sistemu. Regionalne organizacije i regionalne sile drže da svjetske sile i doktrina globalizacije nisu uspjele ispuniti njihova očekivanja. Oni smatraju da su nejednaka raspodjela moći, bogatstva, poštovanja i priznanja nagnale regionalne sile da naprave korak u postizanju poštovanja, prestiža, kredibiliteta kao i ispunjenja vlastitih interesa u međunarodnom sistemu. Iz tih razloga, regionalne sile nastoje uspostaviti političko-sigurnosnu međuzavisnost, koja bi rezultirala formacijom stabilnih regionalnih politika i suradnji u mirnom i uređenom regionu. Region ili RSK, kao što je to Bliski Istok, može se sastojati od zbira nekoliko regionalnih sila. Izuzetno je bitno da raznoliki regioni svijeta budu posvećeni održavanju regionalne stabilnosti, sigurnosti, ekonomije, kulture i društvene dobrobiti regiona. Da bi potpomogli svjetskoj stabilnosti i svjetskom poretku, regioni prije svega trebaju imati povjerenje u regionalne režime, procedure, suradnju i odnose. Bez obzira na strukture regionalne sigurnosti usvojene od strane država ili pojedinačnih regionalnih sila, bilo konvergentnim sigurnosnim zajednicama, hegemonijom, kooperativnom hegemonijom ili prianjanje takvoj vrsti kooperativnog obrasca predstavlja ključni korak ka ispunjenju interesa regiona u međunarodnom sistemu. U novoj strukturi i metodama rukovođenja međunarodnog sistema, regioni i njihov vladajući poredak bili bi ozbiljno uzeti u obzir te bi zauzeli značajnu ulogu u raspodjeli i dijeljenju moći i bogatstva. U novonastalim strukturama međunarodnog sistema, svjetska stabilnost i međunarodni poredak su sve više pod utjecajem regionalnih pravila rukovođenja. Doista, obrasci Svjetskog poretka prate prakse rukovođenja i djelovanja regionalnih sila koje sve više teže ka ostvarenju globalne pozicije. 81

82 Mjerenje globalne ekonomske nejednakosti Michael D. Yates

83 Mjerenje globalne ekonomske.../ Michael D. Yates Mjerenje globalne ekonomske nejednakosti Michael D. Yates Ekonomist, urednik časopisa Monthly Review Sažetak Do sada je već dovoljno poznato da je rastuća ekonomska nejednakost glavna odlika američke ekonomije. Ipak, isto važi i za ostatak svijeta, a svaka nacija ima vlastitu historiju široko različitih ekonomskih i političkih struktura. Računanje nejednakosti širom planete je izvodljivo pomoću Ginijevog koeficijenta, jednostavnog koncepta koji omogućava posmatranje rasta ili pada cifre koja ukazuje na nejednakost prihoda jedne države, ili poređenje relativne razine nejednakosti u različitim državama. Ipak, naše poznavanje situacije u ostatku svijeta, pogotovo u brojnim siromašnim zemljama, prilično je oskudno. Čini se da i najusputnija promatranja pokazuju da je teško naći mjesto na planeti gdje najbogatiji ne dominiraju društvenim, političkim i ekonomskim životom, dok oni bez ikakvih sredstava za preživljavanje prolaze kroz razne nedaće, od teškog siromaštva i nezaposlenosti do ratova, gladi i bolesti. Ključne riječi: ekonomska nejednakost, Ginijev koeficijent, siromaštvo 83

84 Do sada je već dovoljno poznato da je rastuća ekonomska nejednakost glavna odlika američke ekonomije. Ipak, isto važi i za ostatak svijeta, a svaka nacija ima vlastitu historiju široko različitih ekonomskih i političkih struktura. Računanje nejednakosti širom planete je izvodljivo pomoću Ginijevog koeficijenta, jednostavnog koncepta koji omogućava posmatranje rasta ili pada cifre koja ukazuje na nejednakost prihoda jedne države, ili poređenje relativne razine nejednakosti u različitim državama. Ako Ginijev koeficijent ima vrijednost 1 onda je riječ o potpunoj jednakosti prihoda i bogatstva. To jeste, ako je ukupni prihod podijeljen na petine (quintile), svaka petina populacije (ona najsiromašnija, druga, treća, četvrta i najbogatija quintila) bi primale tačno 20% ukupnog nacionalnog dohotka. Što je veća vrijednost koeficijenta veća je i nejednakost. Ginijev koeficijent u Americi su jedino nadmašile Turska, Meksiko, Čile, Indonezija, Argentina, Kina, Latvija, Brazil i Južna Afrika. Ipak, naše poznavanje situacije u ostatku svijeta, pogotovo u brojnim siromašnim zemljama, prilično je oskudno. Čini se da i najusputnija promatranja pokazuju da je teško naći mjesto na planeti gdje najbogatiji ne dominiraju društvenim, političkim i ekonomskim životom, dok oni bez ikakvih sredstava za preživljavanje prolaze kroz razne nedaće, od teškog siromaštva i nezaposlenosti do ratova, gladi i bolesti. Čak je Svjetski ekonomski forum, koji je prvenstveno orijentiran poslovanju, identifikovao rastuću nejednakost kao urgentan globalni problem koji utiče na društvenu stabilnost u državama i prijeti bezbjednosti na globalnom nivou. Teško da je ovakav zaključak iznenađujući, iako pominjanje globalne bezbjednosti poglavito izražava strahove elite, te nema puno veze sa uslovima onih koji nastavljaju sve više zaostajati na ljestvici iza onih na samom vrhu. U svakom slučaju, se sigurnošću bi se moglo reći da je ekonomska nejednakost u porastu u onim državama gdje nisu dostupni mjerodavni podaci. Međutim, i u bogatim državama u kojima nalazimo kvalitetne podatke, primjetne su rastuće stope nejednakosti. Primjerice, skandinavske države, koje su dugo vremena važile za zemlje sa niskim stopama nejednakosti, pokazuju znatan rast od godine, tj. perioda u kojem se neoliberalizam već snažno učvrstio u svjetskim ekonomijama. U poređenju sa prihodima, raspodjela bogatstva je još više nejednaka u svijetu. Švicarska banka Credit Suisse je u svom istraživanju o globalnom bogatstvu izložila sljedeće činjenice:

85 Mjerenje globalne ekonomske.../ Michael D. Yates U skoro svim državama prosječno bogatstvo najbogatijih 10% populacije više od deset puta nadmašuje prosječno bogatstvo po glavi stanovnika. U državama koje imaju najveću stopu nejednakosti prosječno bogatstvo 1% najbogatijih više od 100 puta nadmašuje prosječno bogatstvo po glavi stanovnika. Takav je slučaj bio kroz veći dio ljudske historije, te je vlasništvo bogatstva izjednačavano sa zemljišnim posjedima, te je obično stečeno nasljeđivanjem ili osvajanjem prije nego talentom ili mukotrpnim radom. Iz brojnih razloga svjetskih ratova, revolucija, snage ljevičarskih pokreta ili porezivanja svjetska raspodjela bogatstva se tokom većeg dijela 20-tog stoljeća izjednačavala. Međutim, od 1980-tih, te pogotovo nakon financijskog kraha koji je godine prouzrokovao Svjetsku ekonomsku krizu, ekonomska nejednakost je u porastu. Jedno od predviđanja francuskog ekonomiste Thomasa Pikettyija, u njegovom monumentalnom dijelu Kapital u 21. stoljeću, je da će, ako se ovakve tendencije nastave, koncentracija bogatstva vjerovatno dostići razinu iz vremena prije nego što je Prvi svjetski rat pokrenuo dugi period eksproprijacije i oporezivanja koji su znatno umanjili ekonomsku nejednakost. Dvije sile koje trenutno djeluju imaju za cilj da preokrenu taj trend. Prvo, većina kapitalističkih ekonomija se suočava sa niskim proizvodnim rezultatima i niskim rastom prihoda, jer faktori koji doprinose visokom rastu poput tehnoloških promjena koje generiraju zapošljenje, intenzivnih konkurencija na tržištu i visoke državne potrošnje polako splašnjavaju. Nizak rast ograničava mogućnosti novih grupacija i pojedinaca da akumuliraju bogatstvo, te se ono tako ostavlja u rukama onih koji ga već posjeduju, koji svoju imovinu povjeravaju nasljednicima, još više onemogućavajući cirkulaciju bogatstva. Drugo, stopa povrata na kapital, pogotovo na finansijske prihode, koji čine neproporcionalno velike udjele u raspodjeli bogatstva primaoca najviših primanja, bila je i nastavlja da bude viša od stope rasta velikih ekonomija. Ova činjenica ima puno veze sa otvaranjem svjetskih tržišta ka spekulaciji finansijske imovine, kao i naizgled beskonačnoj sposobnosti finansijskih divova poput Georgea Sorosa za upletanje u različite vrste arbitraže (pronalaženja malih neusaglašenosti u očekivanoj i stvarnoj cijeni imovine) radi akumuliranja ogromnih suma novca u jako kratkim vremenskim periodima. Credit Suisse pronalazi nekoliko dokaza koji potvrđuju Pikettyijeva predviđanja. Između i godine 19 država je doživjelo poraste ili u udjelu bogatog dijela populacije koji broji 10% ili onih među 1%, ili u nekim slučajevima oba 85

86 udjela. Takve su države poput Argentine, Čilea, Kine, Grčke, Indije, Rusije, Južne Koreje, Turske i Velike Britanije. Tamo gdje ovakav porast nije zabilježen, jaz između najbogatijih i ostatka populacije ostao je nepromijenjen. Pikettyijev pristup je nešto složeniji, te podrazumijeva računanje omjera između nacionalnog bogatstva i dohotka, u svrhu ispitivanja koliko bi vremena trebalo pojedinoj državi da izjednači ukupni dohodak sa ukupnim bogatstvom. Ovakav omjer predstavlja količinu posjedovanja u odnosu na trenutnu ekonomsku aktivnost, jer iza bogatstva stoji posjedovanje imovine koja sama po sebi nije produktivna, dok dohodak predstavlja ono što je zapravo proizvedeno date godine. U dinamičnim, kapitalističkim ekonomijama, sa kapitalističkim vladama koje ne nagrađuju posjedovanje prekomjerno per se, ovaj omjer je obično u padu. Piketty ukazuje na to da je većinom 20-tog stoljeća taj omjer bio u padu u bogatim kapitalističkim ekonomijama. Ipak, sredinom 1970-tih ovaj pad se preokrenuo. Stoga, zbog već navedenih razloga, Piketty smatra da će omjer samo nastaviti da raste, što znači da će se nejednakost pogoršati i približiti stanju prije Prvog svjetskog rata. Najbogatiji sloj stanovništa će svoju imovinu ostavljati svojim nasljednicima, te će ona nastaviti da dobija na novčanoj vrijednosti bez obzira na društvenu produktivnost njenih vlasnika. Društvima će sve više i više dominirati najbogatiji, dok će sam pojam demokratije sve više izumirati. Ono što se obično smatra pod svjetskom nejednakošću ne podrazumijeva promatranje različitih ekonomija i utvrđivanje stepena nejednakosti u pojedinim državama.kao što je rekao Branko Milanović, poznati ekonomista Svjetske banke i pionir u proučavanju ekonomske nejednakosti, postoje tri načina da se utvrde ekonomske neuravnoteženosti širom svijeta. Prvi način je ispitivanje nejednakosti među državama, bez osvrtanja na pojedinca, domaćinstva, ili pojedinačni dohodak i imovinsko stanje. Ovo se obično izvodi utvrđivanjem prosječnog dohotka određene zemlje (nacionalni dohodak podijeljen brojem stanovnika) i računanjem Ginijevog koeficijenta za dobijene dohotke. Obično se nastoji utvrditi da li se dohoci bogatijih država razlikuju ili su približni onima iz siromašnijih država. Ovo je bitno zbog samog porijekla i razvoja kapitalizma. Od samih početaka u Engleskoj i Velikoj Britaniji, kapitalizam se obično širio podsredstvom nasilja kroz osvajanja, kolonizaciju, trgovinu robljem da bi uskoro obuhvatio veći dio svijeta. Za sobom je ostavljao dva tipa ekonomija: nekolicinu bogatih i mnogo siromašnih. Ova tipologija ostaje nepromijenjena i

87 Mjerenje globalne ekonomske.../ Michael D. Yates nakon 300 godina; na samom vrhu se nalaze države Zapadne Evrope, skandinavske države, SAD, Australija, Novi Zeland, Japan i možda Južna Koreja, Tajvan i još nekoliko drugih država. Kina, Brazil, Indija i Rusija su sve bliže da postanu bogate kapitalističke države, iako nikakvi indikatori ne potvrđuju ovaj status sa sigurnošću. Ostatak svijeta je pogođen raznim nedaćama iako se svugdje može izdvojiti mali sloj bogatih pojedinaca. Ekonomije nekoliko zemalja u razvoju su zapravo rasle brže od američke ekonomije. Primjerice, Indija je između i godine zabilježila godišnji porast dohotka od 3%. Kada bi Indija zadržala ovakav tempo tokom sljedećih 100 godina, njen dohodak bi mogao dostići nivo zemalja sa visokim prihodima. Druga metoda izračunavanja svjetske nejednakosti prepoznaje činjenicu da različite države imaju različit broj stanovnika. Zbog toga se dohodak proučava na osnovu broja stanovnika svake države. Shodno tome, među siromašnijim državama jedino su Kina i Indija ostvarile značajnije poraste u svojim ekonomijama. Interesantno je uočiti da, uprkos činjenici da se iznos prihoda znatno povećao, za veliki broj Indijaca i Kineza ekonomske nejednakosti su također nastavile znatno rasti. Štaviše, iako su novčani prihodi za kineske seljake porasli u odnosu na stanje koje je bilo prije što su se kineski lideri odlučno okrenuli kapitalizmu, više od 600 miliona stanovnika ruralnih područja je izgubilo komunalno zemljište, pravo na kupone za hranu i zdravstveno osiguranje. Vjerovatnoća da će ove države nastaviti sa ekonomskim porastima je mala, uzimajući u obzir da nijedna država ne može beskonačno suzbijati potrošnju kako bi finansirala kapitalnu potrošnju, koja je pokretač ekonomskog razvoja. Radnici bi morali biti eksploatisani, rezerve radne snage bi morale biti prebačene iz sela u urbana područja, silom ili na neki drugi način, a bijeda uzrokovana ovakvim promjenama bi zasigurno stvorila protivljenje, u obliku štrajkova, demonstracija i nasilja. Nijedan od ovih činova otpora ne ide u korist globalnom kapitalu, te ako bi se dešavali dovoljno često, ili ako bi vladajuće elite u Kini i Indiji omogućile poboljšanje plaća i ranih uslova, kompanije bi premjestile svoj kapital u neke druge države. Ovakav pokret je već otpočeo u Kini, gdje je pritisak od strane radnika primorao vladu na povećanje plaća. Čak i ako pretpostavimo da visoki rast može biti održan, to bi vrlo brzo prouzrokovalo ekološku katastrofu. Već je poznato do koje mjere ove dvije države utiču na zagađivanje okoliša. 87

88 Treći način pomoću kojeg možemo definirati i izmjeriti nejednakost je ono što Milanović naziva istinskom globalnom nejednakošću. Tu se podrazumijeva da ono što se dešava unutar država ima globalni utjecaj. Prihodi domaćinstava na osnovu ispitivanja što više reprezentativnih primjeraka se dijele kroz uobičajene klasifikacije na quintile, decile ili ventile, koje nam omogućavaju da posmatramo trendove u raspodjeli prihoda. Ovakav pregled nije bio čest niti je bio moguć prije kasnih 1980-tih, iz razloga što veliki broj država nije provodio popise prihoda domaćinstava, a čak i danas u brojnim siromašnim državama ova metoda još nije u upotrebi. Stoga moramo uzeti u obzir da je većina ovakvih podataka novija i manje inkluzivna, tako da je mogućnost pogreške veća nego inače. Kako bi uporedili prihode domaćinstava širom svijeta, koristimo se upoređivanjem prosječnih potrošačkih korpi i drugih troškova. Naprimjer taj trošak bi u Sjedinjenim Državama bio pokriven sa 1000 dolara, a u Indiji sa rupija, s tim da 60 rupija čini jedan dolar. Domaćinstvo u Indiji koje ima godišnje prihode od rupija bi imalo iste prihode kao i američko domaćinstvo sa godišnjim prihodom od dolara (1 milion podijeljen sa 60). Na ovaj način možemo porediti prihode država na osnovu njihovih domaćinstava. Iz ovakve metode se može zaključiti da je nejednakost u svijetu veća od one unutar samih država. Ginijev koeficijent za cijeli svijet je 7, što je za 1 veće od Brazila, koji je jedna od država sa najvećom stopom nejednakosti. Koliko god da su razlike u prihodima izražene u SAD-u, one su dosta veće na svjetskoj razini. To znači da 8% stanovništva drži u rukama polovinu svjetskih prihoda, dok druga polovina otpada na 92% stanovništva. Unutar ove podjele imamo pojavu nečega što Milanović naziva globalna srednja klasa, koju čini oko 200 miliona Kineza, 90 miliona Indijaca, te oko 30 miliona ljudi iz ostalih zemalja u razvoju poput Indonezije, Brazila i Egipta, te drugih država koje imaju sličnu raspodjelu prihoda. Iako je ova klasa na daleko nezavidnom položaju, sigurno je da globalna srednja klasa vrši određeni konzervativni uticaj na političke tokove, koji ne bi trebao biti zanemaren. Za razliku od onih koji imaju stabilne višemilionske prihode te stoga su manje skloni zalaganju za radikalne promjene, pripadnici nižih klasa se okreću nezadovoljstvu koje je vrlo često usmjereno ka onima u gorim položajima od njih samih. Ovakva situacija je sve prisutnija na svjetskoj političkoj sceni, sa ponovnim rađanjem pokreta krajnje desnice u Evropi i Sjedinjenim Državama.

89 Mjerenje globalne ekonomske.../ Michael D. Yates Šta možemo zaključiti iz ovakvih izleta u statistiku. Jedna stvar koja je sigurna je da je svijet struktuiran krajnje nejednako u pogledu ekonomije i politike, a sve te nejednakosti nastaju zbog neproporcionalne podjele moći među svjetskim elitama. Kada je riječ o silama koje su iza ekonomske nejednakosti u svijetu, jedna koja se izdvaja među drugima jeste nemogućnost radničke klase da formira vjerodostojan otpor.u većini naprednih kapitalističkih država radnički sindikati su se počeli raspadati, u slučaju SAD ta tendencija je izraženija nego drugdje.upravo su sindikati i radnički pokreti bili ti koji su smanjivali nejednakost. Njihova moć u Zapadnoj Evropi i skandinavskim državama je glavni razlog zašto ove države imaju veću jednakost u prihodima nego ijedna druga regija na svijetu. Ipak, i u ovakvim državama sve je teže supostaviti se moći kapitala. Sa padom Sovjetskog Saveza, koji je uprkos određenim nejednakostima, znatno manjim u poređenju na današnju situaciju, bio određena protuteža kapitalističkoj hegemoniji, poslodavci i vlade u Evropi imaju sve manje poticaja da osiguraju socijalnu zaštitu za svoje radnike. Sada se kapital sve slobodnije kreće preko granica, tražeći što jeftiniju radnu snagu i na taj način dalje ograničavajući moć radnika. Državne vlade čine sve kako bi osigurale siguran i prosperitetan prostor za profitiranje transnacionalnih kompanija, uklučujući i poduzimanje nasilnih mjera. Koriste se taktikama okretanja radnika jednih protiv drugih, koristeći etničke ili vjerske netrepeljivosti. Posljednjih godina je izbio novi val protesta, prouzrokovanih zbog rastuće nejednakosti u nekim državama. Radnici u Kini su protestovali u rekordnim brojevima, razjareni radnim vremenom, niskim platama, nesigurnim radnim okruženjima, lošim ili nepostojećim uslovima za stanovanje, zagađenim zrakom i očigledno neograničenim prihodima i moći njihovih nadređenih. U Indiji, seljaci su pod okriljem komunističkih stranaka počeli da vode gerilske ratove. U Francuskoj radnici izlaze na ulice svaki put kada vlada pokuša umanjiti njihov životni standard. U Sjedinjenim Državama protesti od Pokreta Occupy do Životi crnaca su važni, i Borbe za 15$ rade na podizanju kolektivne svijesti. Ipak, svaka vrsta pobjede je još uvijek nestalna. Autokratske vlasti su još uvijek na vlasti u Kini. Vlada Venecuele se bori da nastavi Bolivijsku revoluciju koju je započeo Hugo Chavez, ali nagli pad cijena nafte i američka sabotaža stavljaju jednog od najznačajnijih predstavnika antikapitalističkog poretka, Venecuelu, u tešku poziciju. 89

90 Šta bi se onda moglo uraditi da se suzbije ekonomska nejednakost. Thomas Piketty i Branko Milanović pružaju detaljna rješenja. Piketty predlaže taksu na prihode bogatih, koja bi se provodila uz određeni dogovor među državama. Fond prikupljen provođenjem ovakvih oporezivanja bi dalje služio za implementaciju mjera koje bi pomogle u smanjivanju jaza između bogatih i siromašnih. Milanović smatra da bi se nejednakost mogla suzbiti transferom prihoda bogatih država u siromašne, ili migracijom siromašnih ljudi u bogate države. Piketty predlaže da se njegova taksa razmatra na demokratski način, te da se onda donese kroz politički koncenzus. Ovo se doima naivnim jer sama pojava ekonomske nejednakosti isključuje mogućnost demokratske debate. Milanović je skeptičan po pitanju njegovih očekivanja. Priznaje da današnja politička klima čini njegove prijedloge nerealističnim. I u samom slučaju migracija velikih razmjera, one bi samo prepravile tržišta sa niskim primanjima, smanjujući prihode svih siromašnih radnika, dok bi sami imigranti trpili razne vrste eksploatacije, te ne bi bili u mogućnosti da poboljšaju niti svoje niti životne izglede svoje djece. Ono što se treba desiti je masivni otpor unutar svih država, te maksimalna solidarnost među radnicima i seljacima, i u bogatim i u siromašnim državama. Solidarnost među ovim grupama stanovništva je ključna za bilo kakve promjene. U svijetlu današnjeg globalnog nasilja, siromaštva i nepravde, teško je gajiti bilo kakvu nadu u budućnost bez kapitalizma. Ali ako realnost globalne nejednakosti inspiriše ono što je Antonio Gramsci poznato nazvao pesimizmom intelekta, pravi rad mora otpočeti sa onim što je za njega optimizam volje neustrašiva posvećenost koja podstiče radikalne promjene.

91 Prijetnja Zapada u interpretaciji Rusije i ukrajinska kriza Seyyed Jalal Dahqani, Firuz Abadi, Menočehr Moradi 91

92 Prijetnja.../ Seyyed Jalal Dahqani, Firuz Abadi, Menočehr Moradi Prijetnja Zapada u interpretaciji Rusije i ukrajinska kriza Seyyed Jalal Dahqani, Firuz Abadi, Menočehr Moradi Univerzitet Allame Tabataba'i, Teheran Sažetak Rusija smatra da je američka vlada okončanjem hladnoga rata ne samo sačuvala svoju evropsku poziciju već je proširenjem NATO-a i proširila svoj utjecaj u Istočnoj Evropi, a sve s ciljem ograničavanja sfere ruskog utjecaja. To se dešavalo u vrijeme kada su lideri bivših sovjetskih republika u godinama okončanja hladnoga rata postigli saglasnost sa njemačkom unijom s ciljem spriječavanja proširenja NATO-a. Rusi su vjerovali da zapadni lideri razumiju rusku zabrinutost za svoju sigurnost te da će se držati dogovora ali su Bill Clinton i njegovi vojni savjetnici imali drugačiju predodžbu i smatrali ključnim proširenje NATO-a prema Istoku. Ključne riječi: Rusija, Hladni rat, NATO, Istočna Evropa

93 U prvom talasu proširenja, NATO-u su se priključile Češka Republika, Mađarska i Poljska godine, te Bugarska, Estonija, Letonija, Litvanija, Rumunjska, Slovačka i Slovenija godine. Ovaj proces je naišao na žestoko protivljenje Rusije. Proširenje NATO-a godine za Rusiju je bilo mnogo bolnije od onoga godine jer su u članstvo NATO-a tada ušle i tri baltičke republike. Ono što je izazvalo još veću zabrinutost Moskve jeste mogućnost gubitka i ostalih bivših sovjetskih republika, posebno Ukrajine, Bjelorusije i Gruzije što je bilo ravno geopolitičkoj tragediji. Uprkos tome NATO nije usporio svoje kretanje ka Istoku i na zasjedanju lidera NATO-a održanom aprila godine u Bukureštu razgovarano je o članstvu Ukrajine i Gruzije. Članstvo je podržao George W. Bush ali su Francuska i Njemačka odbacile prijedlog pravdajući svoju odluku mogućom ruskom reakcijom. Na koncu su članice postigle dogovor da se ne započinje službeni proces priključenja NATOu za ove dvije zemlje ali da se u saopćenju izrazi podrška željama Ukrajine i Gruzije da pristupe NATO-u. Naravno, ovaj korak Nato-a je izazvao kritike Rusije. Napad Rusije na Gruziju, augusta godine, uklonio je svaku sumnju u Putinove namjere da spriječi članstvo Ukrajine i Gruzije u NATO-u. Uprkos tome, dužnosnici NATO-a prihvatanjem članstva Albanije i Hrvatske godine potvrdili su svoju namjeru o proširenju NATO-a u Evropi. Na temelju ovoga, rusko interpretiranje da proširenje NATO-a predstavlja ozbiljnu prijetnju i ruski strah da će biti okruženi vojnim NATO bazama predstavljaju najvažnije razloge zbog kojih je Rusija ušla u sukob sa Gruzijom i zbog kojih je došlo do otcjepljenja Osetije i Abhazije od Gruzije jer nije postojala nikakva garancija da NATO u slučaju proširenja- neće sprovoditi vojne akcije protiv Rusije. Osim toga, zajednički koraci Amerike i NATO-a u stacioniranju antiraketnog sistema u Istočnoj Evropi te suzdržavanje od objavljivanja bilo kakvog dokumenta da ovaj sistem neće biti upotrijebljen protiv Rusije dodatno je povećao zabrinutost Moskve. NATO-ovo prisustvo se dobro osjetilo i u posljednjoj ukrajinskoj krizi. Alexander Vershbow, bivši američki ambasador u Rusiji i drugi čovjek NATOa, početkom maja godine izjavio je kako Rusija više ne predstavlja partnera i saradnika već se može smatrati neprijateljem. U izjavi za novinare Vershbow je kazao kako je NATO digao ruke od toga da sa Rusijom približi stavove te da će uskoro znatan broj borbenih snaga stacionirati u Istočnoj Evropi 93

94 Prijetnja.../ Seyyed Jalal Dahqani, Firuz Abadi, Menočehr Moradi (Roberts, 2014: 2). Prema najnovijim izvještajima Amerika je za ovo namijenila sumu veću od jedne milijarde dolara (Zamani, 903: 1392). U junu godine na zasjedanju članica NATO-a šefovi diplomatija, ne spominjući Ukrajinu, izjavili su kako su vrata NATO-a otvorena za nove članice. Anders Fogh Rasmussen, generalni sekretar NATO-a, implicite se obratio Rusiji kazavši da nijedna treća zemlja ne može biti zapreka ulasku u NATO. Na spomenutom zasjedanju postignuta je saglasnost da se poduzmu mjere s ciljem jačanja borbene gotovosti Ukrajine u sferi zapovjedi i kontrole, logistike i cyber odbrane. Prirodno je da su ruski dužnosnici reagirali na ovo. Uporedo sa koracima NATO-a i Evropska unija se pokrenula u pravcu Istoka i godine predstavila inicijativu istočnoevropskog učešća s ciljem integracije u Uniju zemalja kao što su Ukrajina i Gruzija. Ruski lideri su ovu inicijativu ocijenili kao neprijateljski korak usmjeren protiv njihovih interesa jer Rusija smatra da proširenje Evropske unije predstavlja prvi korak u proširenju NATO-a. Sergey Lavrov je čak prije pada Janukovyča optužio Evropsku uniju kako želi uspostaviti sferu svog utjecaja u istočnoj Evropi (Mearsheimer, 2014: 3). Uz Ameriku i Evropska unija je bila snažno prisutna u ukrajinskoj krizi premda se to negativno odrazilo na trgovinske odnose Unije sa Rusijom. U martu godine Jose Manuel Barroso, predsjednik evropske komisije, ovako je iskazao mišljenje Evropske unije o Ukrajini: Mi imamo jedan dug a to je povezanost sa ovom zemljom (Ukrajina). Ulagat ćemo napore za njeno što čvršće približavanje nama. 27. juna godine Evropska unija i Ukrajina potpisale su sporazum od kojeg se Janukovyč suzdržao sedam mjeseci ranije. Jedan od načina kojima je Zapad želio udaljiti Ukrajinu od Moskve jeste i program demokratskog napretka te promoviranje zapadnih vrijednosti u ovoj zemlji. Victoria Nuland, asistent američkog ministra vanjskih poslova za evropska i evroazijska pitanja, u decembru godine je objavila da je Amerika namijenila više od 5 milijardi dolara pomoći Ukrajini kako bi imala budućnost kakvu zaslužuje (Mearsheimer, 2014:4). Ovo je bitno stoga što Moskva ovu vještinu Zapada u Ukrajini smatra uvertirom koja bi se mogla ponoviti i u Rusiji. Također, Rusija smatra ukoliko bi Ukrajina pala u ruke jednoj zapadnjačkoj vlasti da bi to značilo ne samo gubitak ruskog utjecaja u Kijevu već bi predstavljalo obrazac prema kojem bi se slična dešavanja ponovila i u ostalim regionalnim državama, kao što su Gruzija, Bjelorusija, Moldavija i

95 Armenija. Važnost Ukrajine za Rusiju bi se mogla promatrati i iz jednog drugog ugla, a to je stalnovažeća uloga Ukrajine kao glavne karike u formiranju i stabilnosti regionalnih političko-ekonomskih integracija (sa Rusijom kao središnjicom), kao što su Carinska unija, Evroazijska ekonomska unija i sl. Ono što se dešava u Ukrajini za ruske lidere i dužnosnike, te sigurnosne izvore ove zemlje predstavlja urotu Zapada koja ima za cilj podrivanje ruske sigurnosne situacije uspostavljanjem ideološkog neprijatelja duž ruske granice. U svom obraćanju ruskoj Dumi 18. marta godine ruski predsjednik Putin kazao je: Oni (Zapad) ulažu kontinuirane napore u cilju izoliranja Rusije... U Ukrajini su naši zapadni takmaci prešli crvenu liniju i djeluju krajnje neprofesionalno i neodgovorno... (Isna, 27. Esfand, 1392). Također, tokom konferencije o sigurnosti u Moskvi održanoj 30. maja godine visoki vojno-politički dužnosnici Rusije, kao Sergey Lavrov, ministar vanjskih poslova, Sergey Shoygu, ruski ministar odbrane, te Valery Gerasimov, zapovjednik generalštaba ruske armije, izrazili su zabrinutost podrškom Zapada, posebno SAD-a, ukrajinskim demonstrantima koji su tražili promjenu vlasti (Gorenburg, 2014). U dokumentima o strategiji ruske nacionalne sigurnosti objavljenim godine stoji: Američka i podrška Evropske unije nelegalnom puču u Ukrajini dovest će do otvorenog dubokog rascjepa ukrajinskog društva i početka oružanih sukoba. Jačanje nacionalističke ekstremne desnice ciljano u svijesti ljudi stvara predodžbu o Rusiji kao o neprijatelju Ukrajine te se polažu otvorene nade u agresivno rješenje unutarnjih protivrječnosti i duboke društveno-ekonomske krize u Ukrajini što će Ukrajinu za jedan duži vremenski period preobraziti u izvor nestabilnosti u Evropi i nadomak ruske granice (Russia's National Security, 31 decembar 2001, Strategy Approved). Sve ovo ukazuje da Moskva ukrajinske promjene doživljava kao ozbiljnu prijetnju što iziskuje kategoričan odgovor (Yuhas, 2014). Pad proruske Janukovyčeve vlasti praktično je Rusiji otvorilo dvije mogućnosti: predaju (prihvatanjem svih posljedica koje bi se odrazile na njen autoritet i geopolitiku) ili borbu za prestiž i ostvarenje interesa; a Rusija je, naravno, odabrala drugu mogućnost. Naravno ovu opciju slijedi većina društveno-političkih snaga koje predvodi Vladimir Putin jer kako smatra Sergey Karaganov, dekan fakulteta za ekonomiju i globalnu politiku na Visokom ruskom sveučilištu: Otprilike godine svi ruski intelektualci su shvatili da sučeljavanje sa Zapadom nije slučajnost već da vuče korijene iz historije te da će se, nužno, nastaviti i dalje. 95

96 Prijetnja.../ Seyyed Jalal Dahqani, Firuz Abadi, Menočehr Moradi Uprkos očekivanjima onih koji žele integraciju sa Zapadom uz istovremeno očuvanje nezavisnosti i suvereniteta Rusije, zemlja će biti primorana da živi jednu drugu realnost. Naravno, Karaganov kada govori o ruskom ponašanju uvjeren je kako je Rusija primorana presjeći širenje zapadnih savezništava i umjesto sporazuma koji se temelje na uzajamnom poštivanju ispoljiti žešću politiku. Time će pokazati da suprotna strana ne želi da razumije drugačiji jezik od ovoga (Karaganov, 1394). Kako je i kazao Karaganov, Rusija je, jer nije bila suočena sa mehkom silom, na geopolitičkoj sceni i u sferi sigurnosti zemlje žestokim političkim kursom dala jasan odgovor američkom konfliktnom ponašanju. To je upravo ono o čemu je vezano za rusko ponašanje u Ukrajini govorio i Stephen Walt: Vladimir Putin je možda pokrenuo veliku stijenu ali velesile obično ne prezaju ni od čega kada u pitanje dođe njihova sigurnost (Walt, 2014 b). Posljednjih godina Rusija je pokazala da ne želi biti samo promatrač ulaska svog trabanta i susjeda u sferu zapadnog utjecaja. Za Rusiju svrgavanje Janukovyča predstavlja jedan nelegalan i pučistički čin institucionalno sproveden od strane Zapada budući da su američki i evropski lideri nastojali Ukrajinu napraviti važnom vojnom bazom Zapada na granici Rusije. Mearsheimer ovakvu politiku smatra velikom greškom ali je njen nastavak po njemu još veća greška (Mearsheimer, 2014).

97 Zašto je kriza u Ukrajini greška Zapada? John J. Mearsheimer Liberalne zablude koje su isprovocirale Putina 97

98 Zašto je kriza u Ukrajini.../ John J. Mearsheimer Zašto je kriza u Ukrajini greška Zapada? Liberalne zablude koje su isprovocirale Putina John J. Mearsheimer Fakultet političkih nauka, Univerzitet Chicago Sažetak Sjedinjene Američke Države i njeni saveznici su sada u Ukrajini suočeni sa izborom. Mogu nastaviti sa dosadašnjom politikom koja će pogoršati neprijateljstvo sa Rusijom i uništiti Ukrajinu u procesu scenario u kojem bi svi završili kao gubitnici. Ili mogu preusmjeriti dosadašnji tok i raditi na stvaranju prosperitetne ali neutralne Ukrajine, one koja ne predstavlja prijetnju Rusiji i one koja dozvoljava Zapadu da obnovi odnose sa Moskvom. Ovakvim pristupom, sve strane bi izašle kao pobjednici. Ključne riječi: SAD, Rusija, neutralna Ukrajina

99 Sudeći po preovladavajućem diskursu na Zapadu, postojeća kriza u Ukrajini u potpunosti je zaslužna ruskoj agresiji. Kako glavni argument ovdje nalaže, ruski predsjednik Vladimir Putin aneksirao je Krim iz postojane želje da oživi sovjetsko carstvo, te bi eventualno mogao krenuti i na zauzimanje Ukrajine, kao i preostalih zemalja istočne Evrope. Prateći logiku ovakvog prosuđivanja, protjerani ukrajinski predsjednik Viktor Yanukovych je u februaru godine Putinu poslužio samo kao puka izlika za slanje ruskih snaga u zauzimanje dijela Ukrajine. Međutim, ovakva procjena je pogrešna: Sjedinjene Američke Države i njene evropske saveznice dijele veliki dio odgovornosti za krizu. Glavno ishodište problema jeste NATO proširenje, centralni element šire strategije da se Ukrajina pomjeri iz Ruske orbite kako bi se integrirala Zapadu. U isto vrijeme, istočno proširenje EU i zapadnjačko podupiranje pro-demokratskog pokreta u Ukrajini počevši sa Narandžastom revolucijom godine također predstavljaju ključne elemente. Počevši od 1990-tih, ruski lideri su se odlučno suprotstavljali NATO proširenju. Posljednjih godina su naročito dali do znanja da neće samo nijemo stajati po strani dok se njihove strateški značajne susjedne zemlje pretvaraju u zapadni bastion. Kap koja je prelila čašu za Putina bilo je nelegalno rušenje demokratski izabranog i pro-ruskog predsjednika Ukrajine stanje koje je on s pravom kategorisao kao puč. Odgovorio je zauzimanjem Krima, poluotoka za koji se pribojavao da će postati NATO pomorska baza, te kontinuiranom destabilizacijom Ukrajine sve dok ona ne odustane od pokušaja pridruživanja Zapadu. Putinov kontraodgovor ne bi trebao biti naročito iznenađenje. Naposljetku, Zapad se primicao ruskom dvorištu prijeteći ključnom interesu Rusije, argument koji je Putin nedvojbeno i u više navrata ponovio. Američke i evropske elite zaslijepljene su dešavanjima jer su pobornici oskudnog razumijevanja međunarodne politike. Oni nerijetko vjeruju da je logika teorije realizma izgubila značaj u dvadeset i prvom vijeku, te da Evropa može opstati cjelovita i slobodna na osnovu liberalnih principa poput vladavine prava, ekonomske neovisnosti, i demokratije. Međutim, taj se sveobuhvatni šablon pokazao pogrešnim u slučaju Ukrajine. Ukrajinska kriza pokazala je da je realpolitika još uvijek značajna, te da države koje isto ignorišu rade to na vlastitu štetu. Američki i evropski lideri 99

100 Zašto je kriza u Ukrajini.../ John J. Mearsheimer pogriješili su u pokušaju da pretvore Ukrajinu u Zapadno uporište na ruskoj granici. Sada kada su posljedice objelodanjene, još veća greška bila bi nastaviti ovu nezakonitu politiku. Uvreda Zapada Po završetku Hladnog rata, tadašnji sovjetski lideri su ocijenili povoljnim da američke snage ostanu u Evropi te da NATO ostane intaktan, uređenje koje su smatrali korisnim za očuvanje ujedinjene Njemačke miroljubivom. Međutim, ni oni a ni njihovi ruski nasljednici nisu željeli NATO koji će se širiti prosuđujući da i zapadne diplomate imaju razumijevanja za njihovu zabrinutost. Klintonova administracija je očito imala drugačiji stav, te je sredinom 1990-ih počela vršiti pritisak ka proširenju NATO-a. Prvi val proširenja desio se godine obuhvativši Češku Republiku, Mađarsku, i Poljsku. Drugi val desio se godine uključivši Bugarsku, Estoniju, Latviju, Litvaniju, Rumuniju, Slovačku, i Sloveniju. Moskva je od samog početka upućivala ogorčene pritužbe. Naprimjer, tijekom NATO bombardiranja bosanskih Srba godine, tadašnji ruski predsjednik Boris Jelcin rekao je: Ovo je prvi znak onoga što se može dogoditi kada NATO dođe uz granicu Ruske Federacije... Plamen rata mogao bi buknuti diljem Evrope. Međutim, Rusi su u to vrijeme bili isuviše slabi da bi izbacili iz kolosijeka istočno proširenje NATO-a koje tada nije ni izgledalo toliko prijeteće uzimajući u obzir da države koje su pristupile NATO-u, izuzev malih baltičkih zemalja, nisu graničile sa Rusijom. Tada je NATO započeo sa širim ambicijama prema istoku. Na samitu u Bukureštu u aprilu godine, NATO savez je razmatrao pridruživanje Gruzije i Ukrajine. Administracija George W. Busha podržala je ovaj korak, dok su se Francuska i Njemačka usprotivile iz straha da bi takav potez rezultirao daljim antagonizmom prema Rusiji. Najzad, NATO članice su postigle kompromis: Savez nije otpočeo formalni proces pridruživanja novih članica, ali je dao izjavu odobravanja aspiracija Gruzije i Ukrajine odvažno izjavljujući, Ove države će postati NATO članice. Za Moskvu, međutim, ovakav ishod nije izgledao kao kompromis. Aleksandar Gruško, tadašnji zamjenik ruskog ministra vanjskih poslova, izjavio je da je pridruživanje Gruzije i Ukrajine NATO savezu ogromna greška koja bi

101 imala najozbiljnije posljedice po paneuropsku sigurnost. Putin je zadržao stav da bi pridruženje ove dvije zemlje NATO-u predstavljalo direktnu prijetnju Rusiji. Jedne ruske novine izvijestile su da je Putin u razgovoru sa Bushom veoma izričito nagovijestio da ukoliko Ukrajina bude primljena u NATO, ona više neće postojati. Ruska invazija Gruzije u augustu godine raspršila je sve sumnje o Putinovoj odlučnosti u sprječavanju Gruzije i Ukrajine u njihovom pridruživanju NATO-u. Gruzijski predsjednik Mihail Saakašvili, duboko posvećen pristupanju svoje zemlje u NATO savez, u ljeto godine odlučio je ponovno pripojiti dva separatistička regiona - Abhaziju i Južnu Osetiju. Međutim, Putin je želio Gruziju koja je slaba, podijeljena, Gruziju koja je izvan NATO saveza. Nakon što su borbe izbile između gruzijske vlade i separatista Južne Osetije, ruske snage su zauzele kontrolu nad Abhazijom i Južnom Osetijom. Moskva je izjasnila svoje stanovište. Ipak, unatoč jasnom upozorenju, NATO nikada nije javno odstupio od cilja pridruživanja Gruzije i Ukrajine u Savez. NATO ekspanzija samo je nastavila marširati naprijed, sa Albanijom i Hrvatskom koje su kao članice Savezu pristupile godine. I Evropska unija je također marširala prema istoku. U maju godine, ona je objelodanila svoju inicijativu za Istočno Partnerstvo, program koji ima za cilj gajiti prosperitet u zemljama poput Ukrajine, te integrisati takve države u ekonomiju Evropske unije. Ne iznenađuje da su ruski lideri ovaj plan smatrali kao neprijateljski prema vlastitim državnim interesima. Prošlog februara, prije no što je Janukovič bio primoran napustiti ured, ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov, optužio je EU za pokušaj stvaranja sfere utjecaja u istočnoj Evropi. U očima ruskih lidera, EU proširenje je krinka za NATO proširenje. Posljednji korak Zapada ka udaljavanju Kijeva od Moskve očitovao se u naporima širenja zapadnih vrijednosti i promoviranja demokratije u Ukrajini i postsovjetskim državama, plan koji nerijetko za sobom povlači finansiranje prozapadnih individua i organizacija. Victoria Nuland, pomoćnica državnog sekretara SAD-a za Evropu i Evroaziju, je u decembru godine procijenila da su Sjedinjene Američke Države od godine investirale više od 5 biliona dolara za pomoć Ukrajini u dostizanju budućnosti kakvu zaslužuje. U sklopu tih napora, američka vlada je novčano podupirala Nacionalnu zadužbinu za demokratiju. Ova neprofitna fondacija finansirala je više od 60 projekata sa ciljem promoviranja civilnog društva u Ukrajini, a predsjednik NZD-a, Carl Gershman, nazvao je tu zemlju najvećom nagradom. Nakon što je u februaru 101

102 Zašto je kriza u Ukrajini.../ John J. Mearsheimer godine Janukovič odnio pobjedu na predsjedničkim izborima, NZD je uvidjela da je on potcjenjivao njihovu svrhu, te su pojačali napore da podrže opoziciju i ojačaju demokratske institucije. Kada se ruski lideri osvrnu na Zapadni društveni inžinjering u Ukrajini, zabrinuti su da bi i njihova zemlja mogla biti sljedeća. A teško da su takvi strahovi neutemeljeni. U septembru godine, Gershman je napisao u The Washington Post-u, ukrajinska odluka pridruživanja Evropi ubrzat će pad ideologije ruskog imperijalizma koju zastupa Putin. Dodao je: Rusi su također suočeni sa izborom, Putin se može naći gubitnikom ne samo u bližem susjedstvu već i u samoj unutrašnjosti Rusije. Stvaranje krize Zapadni paket trostrukih politika NATO proširenje, EU proširenje, i promocija demokratije dodali su ulje na vatru koja je čekala da plane. Prva iskra stigla je u novembru godine kada je Janukovič odbio veoma značajan ekonomski dogovor na kojem je dugo pregovarao sa Evropskom unijom, te umjesto toga odlučio prihvatiti rusku ponudu vrijednu 15 biliona dolara. Ta je odluka rezultirala antivladinim prosvjedima koji su eskalirali tokom sljedeća tri mjeseca i koji su sredinom februara rezultirali smrću približno stotinu prosvjednika. Zapadni izaslanici hitro su odletjeli u Kijev da bi razriješili nastalu krizu. 21. februara vlada i opozicija postigli su dogovor koji je omogućio Janukoviču da ostane na vlasti do novih izbora. Dogovor je bio smjesta prekršen, a Janukovič je sljedećeg dana odletio u Rusiju. Nova vlada u Kijevu suštinski je bila prozapadnjačka i anti-ruska, a sačinjavala se od četiri visokopozicionirana člana koji su se opravdano mogli etiketirati kao neofašisti. Iako američka umiješanost još nije dostigla punu razinu, evidentno je da je Vašington podupirao puč. Nuland i republikanski senator John McCain učestvovali su u antivladinim demonstracijama, a Džefri Piat, američki ambasador u Ukrajini je nakon pada Janukovičeve vlade izjavio da je to bio dan za knjige historije. Snimak telefonskog razgovora koji je procurio u javnost otkrio je da je Nuland zagovarala promjenu režima i da je željela da ukrajinski političar Arsenij Jacenjuk postane premijer nove vlade, što naposljetku i jeste. Nije onda začuđujuće da Rusi i nakon svih uvjeravanja smatraju da je Zapad odigrao ulogu u svrgavanju Janukoviča.

103 Vrijeme za Putinove poteze protiv Ukrajine i Zapada je stiglo. Nedugo nakon 22. februara, Putin je naredio ruskim snagama da zauzmu Krim od Ukrajine, nakon čega je Krim pripojio Rusiji. Ovaj se zadatak pokazao relativno laganim zahvaljujući hiljadama ruskih trupa koje su prethodno bile stacionirane u primorskoj bazi Krimske luke Sevastopolj. Pored toga, Krim je bio lagana meta s obzirom na to da etnički Rusi čine približno 60 odsto ukupne populacije Krima. Većina njih je željela izlaz iz Ukrajine. Pored toga, Putin je vršio ogroman pritisak na novu vladu u Kijevu s ciljem obeshrabrivanja njihovog priklanjanja Zapadu nauštrb Rusije, stavljajući do znanja da je spreman prije uništiti Ukrajinu kao funkcionalnu državu nego dopustiti da ona postane uporište Zapada na samom pragu Rusije. S tim ciljem, Putin je obezbijedio savjetnike, naoružanje, i diplomatsku potporu ruskim separatistima u istočnoj Ukrajini koji svoju zemlju vode ka građanskom ratu. Nagomilao je ogromnu vojsku na ukrajinskoj granici prijeteći invazijom ukoliko se vlada okomi na pobunjenike. Oštro je povisio cijenu prirodnog gasa koji Rusija prodaje Ukrajini te je zahtijevao isplatu za prošle izvoze. Putin igra nemilosrdno. Dijagnoza Putinove postupke je lako shvatiti. Na prostranim ravnicama sa kojeg su napoleonska Francuska, carska Njemačka, i nacistička Njemačka napale upravo Rusiju, Ukrajina je za Rusiju poslužila kao tampon-zona od ogromnog strateškog značaja. Nijedan ruski lider ne bi tolerisao da se vojni savez, koji je donedavno Rusiji bio smrtni neprijatelj, kreće prema Ukrajini. Niti bi ijedan ruski lider dokono stajao postrani dok Zapad pokušava uspostaviti vladu odlučnu integrisanju Ukrajine Zapadu. Vašington možda ne odobrava stajalište Moskve, ali bi trebao razumjeti logiku koja stoji iza njega. Radi se o osnovama geopolitike: moćne sile su uvijek osjetljive na potencijalne opasnosti u blizini vlastite teritorije. Naposljetku, Sjedinjene Američke Države ne tolerišu primjenu vojnih snaga dalekih sila bilo gdje u Zapadnoj Hemisferi, a kamoli na granicama. Zamislite gnjev Vašintona ukoliko bi Kina izgradila zavidan vojni savez i pokušala u isti uključiti Kanadu i Meksiko. Pored toga, ruski su se lideri u više navrata izjasnili svojim kolegama na Zapadu da gruzijsko i ukrajinsko pristupanje NATO članstvu smatraju 103

104 Zašto je kriza u Ukrajini.../ John J. Mearsheimer neprihvatljivim, zajedno sa bilo kakvim naporima da se ove zemlje okrenu protiv Rusije poruka koju je Rusko-gruzijski rat godine jasno pokazao. Američki zvaničnici i njihove evropske saveznice tvrde da su učinili sve što je u njihovoj moći da ublaže ruske bojazni, te da bi Moskva trebala shvatiti da NATO nema pretenzije prema Rusiji. Pored kontinuiranog demantiranja da je proširenje usmjereno na uzdržavanje Rusije, Savez nikada nije razvio vojne snage u novim državama saveznicama godine su u pokušaju promoviranja suradnje osnovali i tijelo pod nazivom NATO-rusko vijeće. Kako bi još više umirile Rusiju, Sjedinjene Američke Države su godine objavile da će, makar na početku, novi raketni sustav odbrane postaviti na vojne brodove evropskih voda, umjesto na češku i poljsku teritoriju. Međutim, ništa od ponuđenih mjera nije bilo efektivno; Rusi su istrajali u svom upornom suprotstavljanju NATO proširenju, naročito u Gruziji i Ukrajini. Najzad, upravo su Rusi, a ne Amerikanci, ti koji u konačnici odlučuju šta je za njih prijetnja a šta ne. Da bi razumjeli zašto Zapad, a posebito Sjedinjene Američke Države, nisu shvatili da politika u Ukrajini priprema teren za ogroman sukob sa Rusijom, potrebno je vratiti se u prošlost, tačnije u period sredine 1990-ih kada je Clintonova administracija započela zalaganje za NATO proširenje. Stručnjaci su razvili raznovrsne argumente za i protiv proširenja, ali međusobnog dogovora o tome šta treba učiniti nije bilo. Naprimjer, većina evropskih migranata u Sjedinjenim Američkim Državama kao i njihovi članovi porodice, gromoglasno su podržavali proširenje jer su željeli da NATO zaštiti zemlje poput Mađarske i Poljske. Nekolicina pobornika realizma su također preferirali tu politiku jer su smatrali da Rusiju i dalje treba držati na oku. Međutim, većina pobornika realizma se suprotstavljala proširenju vjerujući da ovu veliku silu čiji uticaj opada, sa stanovništvom koje stari i sa svojom jednodimenzijalnom ekonomijom zapravo nema razlga držati na oku. Pored toga pribojavali su se da bi NATO proširenje Moskvi samo pružilo podsticaj da izaziva nevolje u istočnoj Evropi. Američki dipomata George Kennan jasno je izrazio ovaj stav u intervjuu godine, nedugo nakon što je američki senator podržao prvi val NATO ekspanzije. Smatram da će Rusi postepeno odgovoriti sa negativnim reakcijama, rekao je. Mislim da je to tragična greška. Nije bilo nikakvog povoda ovome. Niko nikome nije prijetio.

105 S druge strane, većina liberala je podržavala proširenje, uključujući ključne članove Clintonove administracije. Vjerovali su da je kraj Hladnog rata iz temelja transformirao međunarodnu politiku te da je novi, poslijeratni svjetski poredak zamijenio logiku realizma koja je do tada vladala Evropom. Amerika nije bila samo neizbježna nacija, kako je to državna sekretarka Madeleine Albright izjavila; Amerika je bila i dobroćudni hegemon te ju zato ne pristaje okarakterizirati kao prijetnju Rusiji. Krajnji cilj, u suštini, bio je cijeli evropski kontinent urediti po modelu zapadne Evrope. Tako da su Amerika i njene saveznice započele promociju demokratije u zemljama istočne Evrope, u povećavanju njihove međusobne ekonomske zavisnosti, te njihove integracije u međunarodne institucije. Završivši kao pobjednici debate u Americi, liberali nisu imali mnogo poteškoća oko uvjeravanja svojih evropskih saveznika da pruže podršku proširenju NATO-a. Naposljetku, s obzirom na postignuća Evropske Unije, Evropljani su više od Amerikanaca osjećali povezanost sa stanovištem da geopolitika više nije značajan faktor te da bi inkluzivan liberalni poredak mogao sačuvati mir u Evropi. Liberali su tokom prve decenije ovog stoljeća uspjeli tako temeljito dominirati diskursom evropske sigurnosti da čak i onda kada je Savez prihvatio politiku otvorenih vrata, proširenje NATO-a nije naišlo na mnogo protivljenja od strane realista. Liberalni svjetonazor sada je prihvaćena dogma među američkim zvaničnicima. Naprimjer, predsjednik Obama je u martu održao govor u vezi sa Ukrajinom u kojem je u više navrata govorio o idealima koji motiviraju američku politiku te o tome kako su ovi ideali nerijetko bili pod prijetnjom starijeg, tradicionalnijeg nazora o moći. Odgovor državnog sekretara Johna Kerryja na krizu na Krimu jednako odražava ovaj pogled: Jednostavno ne možete biti u dvadeset i prvom stoljeću a ponašati se u stilu devetnaestog okupiranjem druge zemlje pod potpuno izmišljenom izlikom. U suštini, dvije strane djeluju na osnovu dva različita priručnika: Putin i njegovi sunarodnjaci razmišljali su i djelovali na osnovu imperativa realizma, dok su se njihove kolege na Zapadu čvrsto držale liberalnih ideja o međunarodnoj politici. Ishod je bio takav da su Sjedinjene Američke Države i njene saveznice nesvjesno prouzrokovale ozbiljnu krizu u Ukrajini. 105

106 Zašto je kriza u Ukrajini.../ John J. Mearsheimer Igra okrivljavanja U onom istom intervjuu iz godine, Kennan je predvidio da će proširenje NATO-a potaknuti krizu nakon koje će zagovarači proširenja reći da smo vam mi uvijek govorili kako su Rusi takvi. I kao da je imao nagovještaj, većina zapadnih zvaničnika predstavljalo je Putina kao jedinog stvarnog krivca za neprilike u Ukrajini. Prema The New York Times časopisu iz marta, njemačka kancelarka Angela Merkel je u razgovoru sa Obamom implicirala kako je Putin nerazuman te kako je on u nekom drugom svijetu. Iako nema sumnje da Putin ima autokratske tendencije, ne postoje nikakvi dokazi koji bi ukazali na to da je on mentalno neuravnotežena osoba. Štaviše, on je prvoklasni strateg koji zaslužuje strahopoštovanje od svakog ko ga izaziva u vanjskoj politici. Drugi analitičari plauzibilnije izjavljuju kako Putin žali za padom Sovjetskog Saveza te da je odlučan u namjeri da ga povrati kroz ekspanziju ruskih granica. Prema ovoj interpretaciji, zauzevši Krim, Putin sada provjerava teren te promišlja da li je pravo vrijeme da osvoji Ukrajinu, ili barem njen istočni dio, nakon čega bi se agresivno ponio i prema ostalim zemljama u svom susjedstvu. Za pojedine u tom taboru, Putin je moderna verzija Adolfa Hitlera, te bi sklapanje bilo kakvog dogovora sa njim bilo ponavljanje greške u Minhenu. Prema tome, NATO savez mora priključiti Gruziju i Ukrajinu u svoje redove kako bi zaustavili Rusiju u njenom pothvatu da ostvari dominaciju nad susjednim zemljama i na taj način prijeti zapadnoj Evropi. Međutim, takvi argumenti su neodrživi nakon bolje analize. Ukoliko je Putin zaista posvećen stvaranju Velike Rusije, pokazatelji takve namjere bi se zasigurno pokazali prije 22. februara. Ali nije postojao apsolutno nikakav dokaz da je Putin prije tog datuma bio riješen zauzeti Krim, još manje bilo koji drugi dio ukrajinske teritorije. Pa čak i zapadni lideri koji su podržavali NATO proširenje nisu to pokazivali iz straha od ruske upotrebe vojne sile. Putinov postupak na Krimu sve ih je dočekao nepripremljene i činilo se da je došao kao spontana reakcija svrgavanju Janukoviča. Ubrzo nakon toga, prije no što će u trenu promijeniti svoj stav, čak je i sam Putin izjavio da se protivi otcjepljenju Krima. Pred toga, Rusija nema sposobnosti da osvoji i aneksira istočnu Ukrajinu, čak i da to želi. Približno 15 miliona ljudi jedna trećina ukrajinskog stanovništvaživi između rijeke Dnieper koja presijeca zemlju, i granice sa Rusijom. Ogroman broj tih ljudi želi ostati dijelom Ukrajine te bi se nedvojbeno oduprijeli

107 ruskoj okupaciji. Štaviše, ruska osrednja vojska koja je u nekoliko navrata pokazala da se pretvara u moderi Wehrmacht, ne bi imala šanse da drži cjelovitu Ukrajinu miroljubivom. Moskva je također u lošoj poziciji da bi podnijela cijenu okupacije; njihova slaba ekonomija pretrpjela bi još veći teret kada bi se suočila sa nadolazećim sankcijama. Čak i da Rusija posjeduje moćnu vojnu tehnologiju i zavidnu ekonomiju, ona ipak ne bi mogla uspješno okupirati Ukrajinu. Neophodno je uzeti u obzir iskustvo SAD-a i Sovjetskog Saveza u Afganistanu, iskustvo Amerikanaca u Vijetnamu i Iraku, te iskustvo Rusije u Čečeniji da bi došli do zaključka da vojne okupacije obično završavaju loše. Putin svakako razumije da je pokušaj potčinjavanja Ukrajine prevelik zalogaj. I sami njegovi odgovori bili su defanzivni, a ne ofanzivni. Izlaz iz krize S obzirom na to da zapadni lideri kontinuirano odbijaju prihvatiti da Putinovo ponašanje može biti motivirano legitimnim sigurnosnim interesima, nije iznenađujuće da su ga pokušali promijeniti umnožavanjem postojećih politika te da su pokušali kazniti Rusiju s ciljem sprječavanja dalje agresije. Iako je Keri zadržao stav da su sve opcije moguće, ni SAD a ni NATO nisu spremni koristiti silu u odbrani Ukrajine. Naprotiv, Zapad se oslanja na ekonomske sankcije koje bi prisilile Rusiju da okonča podršku ustanku u istočnoj Ukrajini. U julu su SAD i EU otpočele treću fazu ograničenih sankcija čija su meta bile visokopozicinirane osobe usko povezane sa ruskom vladom te pojedine prestižne banke, energetske kompanije, i odbrambene kompanije. Prijetili su, pored toga, i uvođenjem druge, oštrije faze sankcioniranja čija bi meta bili svi sektori ruske ekonomije. Takve mjere imat će slab efekat. Oštre sankcije svakako nisu na meniju; zapadnoevropske zemlje, a naročito Njemačka, protivile su se uvođenju takvih sankcija iz straha da bi Rusija mogla naplatiti takav potez i izazvati ozbiljnu ekonomsku štetu unutar Evropske Unije. Ali, čak i ukoliko bi SAD uspjela ubijediti svoje saveznike da uvedu oštrije mjere, Putin vjerovatno ne bi promijenio svoje odluke. Historija je pokazala da su zemlje spremne podnijeti ogromnu količinu kažnjavanja da bi zaštitile svoje ključne strateške interese. Nema razloga misliti da je Rusija izuzetak tome. 107

108 Zašto je kriza u Ukrajini.../ John J. Mearsheimer Zapadni lideri su se, pored toga, držali provocirajućih politika koje su prvobitno ubrzale krizu. Američki potpredsjednik Joe Biden se u aprilu susreo sa ukrajinskim zakonodavcima te im tom prilikom rekao, ovo je druga šansa da se napravi nešto dobro od polaznog obećanja koje je dala Narandžasta Revolucija. John Brennan, direktor CIA-e, nije umnogome pomogao situaciji kada je tog istog mjeseca posjetio Kijev na putovanju koje je bilo usmjereno, kako je to Bijela Kuća izjavila, ka poboljšanju sigurnosne suradnje sa ukrajinskom vladom. U međuvremenu, EU je nastavila promovirati Istočno Partnerstvo. Hoze Manuel Barroso, predsjednik Evropske Komisije, je u martu sumirao razmišljanje Evropske unije po pitanju Ukrajine, kada je rekao: Mi imamo dužnost i obavezu solidarisanja sa tom zemljom, i uradit ćemo sve da nam bude što je bliže moguće. I zaista, 27. juna, EU i Ukrajina su potpisale ekonomski sporazum koji je Janukovič sedam mjeseci prije sudbonosno odbijao. Pored toga, u junu na sastanku ministara vanjskih poslova NATO saveza, odlučeno je da će Savez ostati otvoren za nove zemlje članice, iako su se ministri suzdržavali od spominjanja Ukrajine poimenično. Nijedna treća zemlja nema pravo na veto o NATO proširenju, izjavio je Anders Fogh Rasmussen, generalni sekretar NATO-a. Ministri vanjskih poslova su se također složili da podrže raznovrsne mjere poboljšanja ukrajinskih vojnih sposobnosti u poljima kao što su komandovanje i kontrola, logistika, i sajber odbrana. Ruski lideri nisu ostali ravnodušni na ovakve poteze; a odgovor Zapada na krizu samo će od odveć loše situacije napraviti goru. Međutim, rješenje za krizu u Ukrajini postoji, iako bi ono zahtijevalo da Zapad promisli o ovoj državi na temeljno drugačiji način. Sjedinjene Američke Države i njene saveznice bi trebale odustati od namjere da pozapadnjače Ukrajinu te se umjesto toga usmjeriti na plan da od nje naprave neutralnu zonu između NATO-a i Rusije, onu sličnu poziciji Austrije tokom Hladnog rata. Zapadni lideri bi trebali uvidjeti da je Ukrajina bitna Putinu, te da tamo ne mogu podržavati režim koji je antiruski. To ne znači da će buduća ukrajinska vlada morati biti proruska i anti-nato. Naprotiv, cilj bi trebao biti suverena Ukrajina koja nije ni pod ruskim a ni pod zapadnim taborom. Da bi postigli takav ishod, Sjedinjene Američke Države i njene saveznice bi trebale javno odbaciti pristupanje Gruzije i Ukrajine NATO savezu. Zapad bi, pored toga, trebao pomoći u oblikovanju plana za ekonomsko spasavanje Ukrajine koji bi bio finansiran zajedno sa Evropskom Unijom, Međunarodnim Monetarnim Fondom, Rusijom, i Sjedinjenim Američkim Državama prijedlog

109 koji bi Moskva trebala dočekati pozitivnim reakcijama s obzirom na vlastiti interes u prosperitetnoj i stabilnoj Ukrajini sa svoje zapadne strane. Zapad bi trebao znatno ograničiti društveni inžinjering unutar Ukrajine. Vrijeme je da se stavi tačka na podršku Zapada drugoj Narandžastoj Revoluciji. Štaviše, SAD i EU bi trebale podstaći Ukrajinu da poštuje prava manjina, naročito pravo na jezik njenog ruskog stanovništva. Pojedini se drže stava da bi mijenjanje politike prema Ukrajini u ovako poodmakloj fazi ozbiljno narušilo kredibilitet SAD-a diljem svijeta. Iako bi nesumnjivo bilo određenih posljedica, cijena nastavljanja pogrešne strategije bila bi još veća. Osim toga, ostale zemlje će prije poštovati državu koja uči iz vlastitih grešaka i u konačnici konstruiše politiku koja će se efektivno boriti sa postojećim problemom. Ta je mogućnost za SAD zasigurno otvorena. Nerijetko se čuju i argumenti da bi Ukrajina sama trebala odlučiti čiji će saveznik biti, te da Rusi nemaju pravo spriječavati Kijev od pridruživanja Zapadu. Ovo je za Ukrajinu veoma opasan način shvatanja odluka u okviru svoje vanjske politike. Nažalost, gorka istina jeste da je moć obično ekvivalent pravičnosti onda kada su velike sile u igri. Apstraktna prava poput samoopredjeljenja uveliko su beznačajna kada moćne države ulaze u igru protiv slabijih. Da li je Kuba imala pravo oformiti vojni pakt sa Sovjetskim Savezom tijekom Hladnog rata? SAD zasigurno nije smatrala da jeste, a Rusi sada jednako misle i o ukrajinskom pridruživanju Zapadu. U interesu je Ukrajine da shvati ove činjenice i da oprezno kroči u odnose sa svojim uveliko moćnijim susjedom. Međutim, čak i ako neko odbije ovu analizu vjerujući da Ukrajina ima pravo samostalnog odlučivanja o pridruživanju EU i NATO-u, činjenica preostaje da SAD i njene evropske saveznice imaju pravo odbiti takav zahtjev. Ne postoji razlog zašto bi se Zapad morao prilagoditi Ukrajini ukoliko ona nastavi voditi pogrešnu vanjsku politiku, posebito ukoliko odbrana Ukrajine za njih nije od vitalnog interesa. Povlađivanje snovima pojedinih Ukrajinaca nije vrijedno animoziteta i neslaganja koje bi to proizvelo, naročito za stanovništvo Ukrajine. Naravno, pojedini analitičari bi se složili sa činjenicom da se NATO pokazao lošim u savladavanju odnosa sa Ukrajinom, dok bi drugi i dalje tvrdili da Rusija predstavlja neprijatelja koji će vremenom postajati samo gori, te da samim tim Zapad nema drugog izbora osim da nastavi sa dosadašnjom 109

110 Zašto je kriza u Ukrajini.../ John J. Mearsheimer politikom. Međutim, takvo shvatanje je veoma pogrešno. Rusija je zemlja čija je moć u opadanju, i s vremenom će postajati samo slabija. Dapače, čak i ako Rusija jeste moćna sila u usponu, to opet ne bi ponudilo dovoljan razlog da Ukrajina pristupi NATO savezu. Razlog je jednostavan: SAD i EU ne smatraju da je Ukrajina od strateškog interesa, što su dokazali odbijajući da upotrijebe vojnu snagu u pomoći istoj. Dakle, bila bi čista ludost uvesti novu članicu NATO saveza koju ostale članice nemaju namjeru štititi. NATO se u prošlosti širio jer su liberali pretpostavili da nikada neće morati ispoštovati nove sigurnosne garancije, ali je nedavna ruska igra moći pokazala da bi pridruživanje Ukrajine NATO savezu moglo Rusiju i Zapad preusmjeriti na put razmeđa. Pored toga, zadržavanje sadašnje politike bi zakompliciralo odnose Zapada i Moskve i na drugim poljima. SAD treba rusku potporu u povlačenju američke opreme iz Afganistana kroz rusku teritoriju, u dostizanju nuklearnog sporazuma sa Iranom, te u stabiliziranju situacije u Siriji. Dapače, Moskva je u prošlosti pomogla Vašingtonu na svim navedenim poljima; u ljeto godine Putin je bio taj koji je Obamu izvukao iz nevolje sklapanjem dogovora pod kojim je Sirija pristala predati hemijsko naoružanje i samim tim izbjeći američki vojni napad kojim je Obama prijetio. Pored toga, SAD će jednog dana trebati pomoć Rusije u ograničavanju Kine u njenom usponu. Međutim, ono što trenutna politika SAD-a čini samo vodi do zbližavanja odnosa između Rusije i Kine. Sjedinjene Američke Države i njeni saveznici su sada u Ukrajini suočeni sa izborom. Mogu nastaviti sa dosadašnjom politikom koja će pogoršati neprijateljstvo sa Rusijom i uništiti Ukrajinu u procesu scenario u kojem bi svi završili kao gubitnici. Ili mogu preusmjeriti dosadašnji tok i raditi na stvaranju prosperitetne ali neutralne Ukrajine, one koja ne predstavlja prijetnju Rusiji i one koja dozvoljava Zapadu da obnovi odnose sa Moskvom. Ovakvim pristupom, sve strane bi izašle kao pobjednici.

111 Bashar al-assad i političke reforme Tim Anderson 111

112 Bashar al-assad i političke reforme / Tim Anderson Bashar al-assad i političke reforme Tim Anderson Univerzitet u Sidneju Sažetak Prirodno je očekivati da odlučivanje u političkim procesima unutar jedne suverene zemlje pripada narodu te zemlje i niko drugi izvan te zemlje ne bi se smio miješati u te procese. Međutim, budući da Washington insistira na pravu odlučivanja o tome ko može, a ko ne može upravljati nekom zemljom, ovdje će biti uputno progovoriti o pozadini sirijske situacije, pogotovo o Basharu al- Assadu i procesu političkih reformi u Siriji. Ključne riječi: Washington, Sirija, Bashar al-assad, političke reforme

113 U zapadnom diskursu gotovo da je o tome nemoguće pronaći smislenu raspravu, nakon islamističke oružane pobune do koje je došlo godine. Umjesto te rasprave diskurs o ratu u Siriji poprimio je karikaturalni prikaz, u potpunosti sveden na ostrašćene slogane o krvavom ratu, koji su podređeni politici promjene režima, poput onih o krvoločnom diktatoru koji luđački zlostavlja i vrši pokolj nad svojim vlastitim narodom. Ništa od toga ne pomaže jednom razumnom, principijelnom shvatanju stvarne situacije u Siriji. Srećom, postoje brojni nezavisni izvori u Siriji, kao i oni zavisni, a koji nam pomažu da dođemo do objektivnijeg i realističnijeg shvatanja. Kada bismo povjerovali većini zapadnih medijskih izvještaja, pomislili bismo da predsjednik Assad vrši kontinuirane indiskriminatorne napade na civilno stanovništvo, uključujući i upotrebu bojnih otrova protiv djece. Također bismo pomislili da je njegov režim isključivo alevitski u kojem manjina od 12% vrši represiju nad sunitskom većinom, guši narodnu revoluciju koju su, tek u njenim kasnijim godinama, kidnapovali ekstremisti. Ključni problem koji se ne uklapa u ovu verziju priče zapravo je popularnost predsjednika Assada među građanima. Činjenica da je bilo narodnog nezadovoljstva korupcijom i klijentelizmom, da je postojao strah od režimske tajne policije, te da autoritarna država održava neku vrstu kulta ličnosti, ni u kom slučaju ne znači da Assad ne uživa popularnost među građanima Sirije. Bashar al-assad, očni specijalista blage naravi, koji je dio univerzitetskih studija proveo u Velikoj Britaniji, praktično je godine prisiljen na preuzimanje predsjedničke funkcije od strane Ba ath partije nakon smrti njegovog oca Hafeza. Od njega se očekivalo da očuva pluralno, ali nacionalističko političko naslijeđe zemlje s jedne strane, ali i da uvede neophodne mjere političkih i ekonomskih reformi. Predsjednik Hafez al-assad je Siriji donio tri decenije unutrašnje političke stabilnosti, nakon nemira koji su ovu zemlju potresali tokom šezdesetih godina. Ovaj period omogućio je značajan društveni napredak. Društvene podjele ublažene su upotrebom snažnog pritiska na građane da se osjećaju i identificiraju prije svega kao Sirijci, bez prenaglašenog akcenta na pripadnost bilo kojoj od religijskih zajednica. U domenu obrazovanja i zdravstva došlo je do značajnih poboljšanja, uključujući i univerzalni program vakcinacije te unapređenja pismenosti kod ženskog dijela populacije. Između i godine smrtnost tek rođenih beba spala je sa 132 na 14 (na 1,000 stanovnika), a smrtnost majki je opala sa 482 na 45 (na 113

114 Bashar al-assad i političke reforme / Tim Anderson 100,000 stanovnika). Ovo je izuzetno dobar ishod za zemlju čiji je nivo bruto nacionalnog dohotka - GDP po glavi stanovnika veoma skroman. (Sen, Al- Faisal and Al-Saleh 2012: 196) Snabdijevanje električnom energijom u ruralnim područjima povećalo se od 2% u do 95% u godini. (Hinnebusch 2012: 2) Tradicija društvenog pluralizma zajedno sa napretkom u sferi obrazovanja, podigli su indeks ljudskog razvoja zemlje ispred nekih znatno bogatijih zemalja u regiji. Bez obzira na to što je sistem koji je izgradio Hafez al-assad bio društveno inkluzivan, on je, također, i dalje ostao autoritarni jednopartijski sistem, uvjetovan ratom sa Izraelom i povremenim oružanim pobunama koje je pokretalo Muslimansko bratstvo. Američki obavještajni podaci navode da je većina građana Sirije odobrila gušenje pokušaja oružanog prevrata koji je izvelo Muslimansko bratstvo godine. (DIA 1982., vii) Pored toga, nakon ovog događaja svaka kritika vlade posmatrana je s velikom dozom sumnje. Sektaške grupe su tada zabranjene, kao i primanje inostrane finansijske pomoći u političke svrhe. U takvoj situaciji, tvrde neke opozicione ličnosti, građani Sirije osjećali su se bespomoćno i nisu znali kako da preuzmu inicijativu ili da prezentiraju i razvijaju svoje ideje. (Wikas 2007: 6) Zloglasna tajna policija (mukhabarat) je u svakom momentu bila spremna identificirati cionističke špijune i nove zavjere Muslimanskog bratstva, ali je to, također, podrazumijevalo da su istovremeno maltretirali široki sloj kritičara vlade. (Seale 1988: 335) Sa stanovišta sekularne opozicije, sirijska socijal-nacionalistička partija bila je nezadovoljna propalim kompromisom koji je iza sebe ostavio Hafez al-assad, a po kojoj je po ustavu zemlje predsjednik republike morao biti musliman. (al Akhbar, 22 Feb 2012.) Povrh toga, preovladavalo je veliko nezadovoljstvo zbog široko rasprostranjene korupcije koja je prouzrokovana klijentelizmom koji se provodi posredstvom mreže Ba ath partije. Bashar se sa svim tim suočio kada je preuzeo predsjedničku dužnost. Ovo poglavlje bavi se analizom pokreta za političke reforme od momenta dolaska Bashara al-assada za predsjednika Sirije, do pojave islamističke oružane pobune godine. Poglavlje zatim analizira najkvalitetnije dokaze o obimu domaće podrške koju uživa predsjednik Assad. 5.1 Reformski pokret početkom ovog milenija, Bashar al-assad se pojavio kao službeni kandidat za provođenje tih reformi, ali se on u tome sukobio sa prilično ozbiljnom, iako fragmentiranom, političkom opozicijom usmjerenom protiv Ba ath partije. Mnogi su u mladolikom novom predsjedniku vidjeli šansu za reforme, dok su

115 drugi, posebno zabranjena organizacija Muslimanskog bratstva, željeli da u potpunosti demontiraju sistem sekularne države i da uspostave neku vrstu teokracije. Ipak, sama činjenica da je došlo do smjene rukovodstva, i da je sada predsjednik Sirije postao mlađahni lider koji se školovao na zapadu, godine dala je poticaj ideji o stanovitom Damaščanskom proljeću. Bashar je u širem smislu bio viđen kao agens koji bi mogao provesti reforme, ali budući da je njegov meteorski uspon, uveliko ovisio o volji razgranate mreže vladajuće Ba ath partije, koja ga je kandidovala za mjesto predsjednika, zato se nisu desile dramatične političke reforme, uprkos pritužbama građana zbog široko rasprostranjene korupcije. (Otrakji 2012.) Međutim, njegove socio-ekonomske reforme ogledale su se u tome da je ipak podstakao masovno obrazovanje i pravo državljanstva, uporedo sa kontrolisanom ekonomskom liberalizacijom koja je otvorila vrata novim tržištima, ali koja nije doživjela stepen privatizacije koji je preplavio istočnu Evropu. Assad je, također, dao osloboditi nekoliko hiljada političkih zatvorenika, uglavnom islamista, i njihovih simpatizera. (Landis and Pace 2007: 47) On vjerovatno i nije imao više prostora za političke reforme prvih nekoliko godina svoje vladavine s obzirom da nije imao organizovanu bazu podrške izvan Ba ath partije. Vjerovatno u želji da to na neki način kompenzuje počeo je graditi veze sa većim biznismenima, a inicirao je i osnivanje nekoliko nevladinih organizacija za pitanja mladih, studenata, ruralnih radnika. Među ove organizacije spada Sirijska fondacija za razvoj i Fond za integrisani ruralni razvoj Sirije (FIRDOS). Prva dama, Asma al-assad imala je istaknutu ulogu u nekim od ovih organizacija, posebno onim čije aktivnosti su se bavile pitanjem omladine i djece. Ove organizacije privukle su i neke međunarodne partnere, uključujući UNDP i UNICEF. (Kawakibi 2013.) Jedan američki analitičar kazao je da je za vrijeme Damaščanskog proljeća godine došlo do cvjetanja slobode mišljenja i govora, prava na okupljanje i političko djelovanje kojeg nije ranije bilo, još godine (Wikas 2007: 4) Bez obzira na tržišne reforme, Sirija je zadržala praktički besplatno zdravstvo i pravo na besplatno školovanje. Državni univerziteti, također, bili su skoro pa besplatni, sve do danas, a na kojima je upisano nekoliko stotina hiljada studenata. Ovaj nivo masovnog obrazovanja kritičan je za uspostavu društvenog uključivanja. U tom periodu formiran je značajan broj političkih grupa i debatnih klubova, koji su bili kritički orijentisani spram vlade. Uključujući i društvene forume Kawakibi, Atassi kao i Forum za 115

116 Bashar al-assad i političke reforme / Tim Anderson narodni dijalog. Ovi forumi počeli su sa donošenjem apela i zahtjeva prema vladi. Jedan takav zahtjev privukao je 1,000 potpisnika. (Landis and Pace 2007: 47) Unatoč tome, zakoni o vanrednom stanju i dalje su bili na snazi, tako da su vojne obavještajne službe u nekim od ovih novoosnovanih organizacija prepoznali zavjerenike što dovodi do hapšenja koja nasilna promjena režima i otpor 49 su ovaj optimistički period pretvorili u stanovitu, kako je neki nazivaju, Damaščansku zimu. Za neke od uhapšenih disidenata objavljeno je da su mučeni, pa čak i ubijeni. (Ghadry 2005; Ulutas 2011: 89-90) Bez obzira na to, neki američki, relativno dobro informisani analitičari smatraju da je iza Damaščanskog proljeća ostalo, iako skromnih, ipak nekih pozitivnih postignuća. Nije postojala ujedinjena opozicija, ali prvi put nakon više decenija, pojedinci su dobili šansu da slobodno izraze svoje stavove u javnom domenu. Neki od ovih debatnih foruma preživjeli su nekoliko godina, među kojima i Komitet za obnovu civilnog društva, kao i Attasi forum za demokratski dijalog. (Landis and Pace 2007: 48-49) Međutim, sa američkom invazijom na Irak, Sirija se našla prikliještena između dvije moćne okupacione vojne sile, izraelske i američke, a obje su bile antagonistički opredijeljene prema Siriji. Više od milion iračkih izbjeglica prebjeglo je u Siriju, kako bi izbjegli masakr. Sirijska velikodušnost, koju je pokazala prihvatom izbjeglica iz Iraka, protumačena je od strane Amerikanaca kako Sirija zapravo pruža podršku iračkom pokretu otpora protiv američke agresije, nakon čega se Siriji uvode sankcije. Ipak, ono što je ponovo zapalilo varnicu opozicionih aktivnosti u Siriji, zapravo je bilo nenadano sirijsko povlačanje trupa iz Libana godine, nakon skoro 30 godina okupacije ove zemlje, što je kasnije dovelo do pojave libanske tzv. Cedar Revolucije. Iako je ova libanska revolucija ocijenjena s visokom dozom skepticizma (Narwani 2015.), ona je ipak inicirala neobično snažno ispoljavanje jedinstva među opozicionim grupama u Siriji. Deklaracija povelje iz tog vremena ostaje prilično dobar pokazatelj principa na kojima su se sve te različite grupe mogle usaglasiti. Susret koji se dogodio u oktobru godine, a koji je rezultirao Damaščanskom deklaracijom koja je zahtijevala demokratske reforme, smatra se najvećim okupljanjem političke opozicije u historiji vladavine Ba ath partije koja je na vlasti u Siriji od godine. U njemu su učestvovali islamisti, liberali, marksisti kao i arapski i kurdski nacionalisti. (Rasas 2013.) Ovaj opozicioni miting založio se za principe

117 pluralizma, nenasilja, jedinstvo opozicije i demokratske promjene. (Ulutas 2011: 90) Deklaracija koja je tada donesena počinje tvrdnjom da je basistička vladavina razvlastila narod, utvrdivši kako je vlast uspostavila monopol nad kompletnim društvom u periodu dužem od 30 godina, te da je uspostavila autoritarni i totalitarni režim jedne uske klike koji je kao posljedicu imao potpuno odsustvo interesa ljudi za politiku i društvena dešavanja. Naprosto, građani su kao rezultat toga izgubili volju i želju za javni domen. Deklaracija je pozivala na uspostavu demokratske narodne vlasti mirnim sredstvima, postupno, uz narodni dogovor baziran na dijalogu, poštivanju i priznavanju drugog i drugačijeg mišljenja. Kategorički je odbacila upotrebu nasilja i isključivanje, i decidirano jasno je pružila podršku islamu kao najznačajnijoj kulturnoj komponenti u životu sirijske nacije. Deklaracija je, također, odbacila svaku pomisao o jednopartijskoj državi. Zakoni o vanrednom stanju, vojnom režimu i sudovima sa specijalnim ovlastima moraju biti ukinuti, s naglaskom na jačanje nacionalne vojske koja će biti depolitizirana i koja ne smije biti arbitar političkog nadmetanja, sukoba i koja će biti u potpunosti potčinjena principima demokratske vlasti. Narodne i društvene organizacije, pokrete, radničke sindikate i druga udruženja potrebno je osloboditi državne kontrole i sigurnosne hegemonije koju je do tada nad njima imala država i vladajuća Ba ath partija. Bila je to odmjerena izjava koju su karakterisala obilježja neutralnosti i laicizma. Novi sistem bi trebao biti opredijeljen za Siriju kao sastavni dio arapskog poretka sa posebnim naglaskom na arapsko jedinstvo. Deklaracija je kategorički odbacila bilo kakve promjene koje bi bile iznuđene uplitanjem bilo kojih faktora iz inostranstva. Također je upućen poziv za pronalazak pravednog demokratskog rješenja za pitanje Kurda u Siriji. Dokument u zaključku, također, poziva na održavanje narodne konferencije koja bi trebala dovesti do održavanja slobodnih izbora za zastupničku skupštinu, nacrt novog ustava na bazi političke većine. (Damaščanska deklaracija 2005.) Ovakav stepen opozicionog jedinstva raspao se veoma brzo i to po liniji koju je bilo lahko predvidjeti. Kao što navode Landis i Pace (2007: 46) Predvodnici marksističke ljevice i islamske desnice sukobili su se u pokušaju da pronađu zajednički stav u raspravama u kojima su, također, participirali liberali, Kurdi, politička opozicija u egzilu i Asirci. (Uutas 2011: 90) Na početku je Muslimansko bratstvo (zajedno sa prebjegom iz Ba ath partije, Abdel-Halimom Khaddamom) osnovalo islamistički Front spasa, u toku godine. Nakon 117

118 Bashar al-assad i političke reforme / Tim Anderson toga, na sastanku Nacionalnog vijeća Damaščanske deklaracije, u decembru godine Socijalistička unija i Partija komunističke akcije odbacile su zahtjeve stranaka liberalnih Kurda, koji su zagovarali prizivanje stranih faktora čija bi intervencija pomogla ostvarivanju političkih promjena. Socijalistička i komunistička partija, zajedno sa Kurdskom strankom ljevice, (a kasnije i sa jednom drugom kurdskom strankom koju je osnovao Nasreddin Ibrahim), pokušale su pronaći alternativno rješenje trećeg puta između Damaščanske deklaracije i vlade Ba th partije. Muslimansko bratstvo je već napustilo opozicioni savez, a krajem godine kurdske grupe (sa izuzetkom PYD-a) formirale su Kurdsko političko vijeće. (Rasas 2013.) Pored toga, vlada je, također, pokrenula mjere protiv nekih potpisnika Deklaracije. Zabranjen je Atassi Forum. (Ulutas 2011: 91) U martu godine vlasti su uskratile dozvolu medijskim kanalima (Al Hurra i Radio Sawa) koje je finansirala SAD. (Landis and Pace 2007: 57) Ova fragmentacija onemogućila je bilo kakvo zajedničko djelovanje ujedinjene opozicije. Osnova za saradnju islamista sa pluralističkom, sekularnonacionalističkom opozicijom i lijevo orijentisanim snagama sve vrijeme je bila prilično slabašna i bazirala se, uglavnom, na kritiziranju basističke vlasti za korupciju i primjenu državne represije. Neko vrijeme ove dijametralno suprotstavljene snage dijelile su zajedničku retoriku. Kao što ističe Kawakibi (2007: 3), pripadnici Muslimanskog bratstva često su navodili kako su ljudska prava najveća žrtva represivnog sistema, iako su pritom bili prilično selektivni kada se radilo o onim aspektima koji su podupirali njihovu stvar. Njihov vlastiti tretman ljudskih prava bio je zastrašujući. Tokom pedesetih godina prošlog stoljeća politički predstavnici Muslimanskog bratstva sjedili su u sirijskom parlamentu. Ali od tada nadalje, značajan dio autokratskih mjera koje je primjenjivala država bio je upravo usmjeren ka suzbijanju njihovog sektaškog pobunjeničkog djelovanja, koje je nekada uključivalo i ubistva, atentate i masakre nedužnih građana. Nakon Damaščanske deklaracije, jedan američki izvještaj označio je sekularnu sirijsku opoziciju kao potpuno nemoćnu, dok je gušenje sektaškiorijentisanih islamista omogućilo oblikovanje sadašnje državne taktike i politike prema islamistima. (Wikas 2007: 12, 22) Unatoč tome, arapski nacionalizam i regionalna solidarnost i dalje su bili snažni, a mladi predsjednik nije gubio na popularnosti, kako u regiji tako i u samoj Siriji. Ispitivanje javnog mnijenja koje je obavljeno godine i to u šest zemalja, u kojem su Izrael i SAD, navedene

119 kao dvije najveće prijetnje regionu, (88% Izrael i 77% SAD ) također je Bashara al-assada navelo kao najpopularnijeg arapskog lidera na Bliskom istoku. (MESI 2009.) Ovaj regionalni pogled dramatično će se promijeniti izbijanjem nasilja godine nevezano za mišljenje koje preovladava unutar Sirije. Protestnim skupovima koji su počeli u februaru pa sve do marta godine došlo je do pojačanog djelovanja političkih aktivnosti, i to uglavnom u regionalnim centrima, a ne toliko u Damasku i Halepu. (Ulutas 2011: ) Ovoga puta stvari su bile posve drugačije. Većina domaćih opozicionih grupa, kao što su to potvrdile u Deklaraciji iz godine nisu podržavale oružane napade na državu niti odobravale uključivanje stranih sila. Većina ih je ostala u Siriji, a neke poput sirijske socialnacionalne partije, podržale su vladu Sirije. One druge, iako nisu podržale politiku vlade, podržale su državu i vojsku. Sirija je i ranije imala iskustva sa islamističkom sektaškom oružanom opozicijom. Ono što će se u zapadnim krugovima nazvati opozicijom, uglavnom, su bili opozicionari u egzilu i islamisti koji su započeli nasilni prevrat. Sastanci opozicije u egzilu krenuli su iz Pariza, Turske i Bruxellesa. Ovim inicijalnim sastancima prisustvovali su brojni pojedinci i grupe, ali su oni bili loše koordinirani i odmah su potpali pod stranu kontrolu, a Muslimansko bratstvo odmah je preuzelo vodeću ulogu. (Ulutas 2011: 91-94) Zapadno izvještavanje o islamističkom liderstvu često je bilo velikodušno predstavljeno, budući da je Muslimansko bratstvo bilo bolje organizovano i kao takvo je predstavljalo najpouzdanijeg partnera u bilo kojoj operaciji promjene režima u aranžmanu velikih zapadnih sila. Hassan Mneimneh, prijetio je, u izjavi za Briselski forum stacioniran u Washingtonu, kako je stvarna opasnost za region zapravo Islamistička zima s obzirom da je tzv. Arapsko proljeće islamistima podarilo neočekivanu i možda nezasluženu pobjedu. Ipak, on nastavlja pretjerano isticati podršku koju navodno uživaju Muslimansko bratstvo i druge selefijske muslimanske grupe, tvrdeći kako selefije uživaju značajnu podršku sirijske izborne baze, dok Muslimansko bratstvo uživa značajan dio glasova pa čak i većinsku podršku. (Mneimneh 2012: 1-4) Naravno, ovakve tvrdnje u koliziji su sa snažnom pluralističkom historijom Sirije, a ni regionalna istraživanja javnog mnijenja ne podupiru ovakve tvrdnje. Naprimjer, istraživanje javnog mnijenja koje je godine provedeno među Palestincima, pokazalo je da, iako je više od polovine stanovnika veoma religiozno, (obavljaju pet dnevnih molitvi), dakle znatno religiozniji u tom 119

120 Bashar al-assad i političke reforme / Tim Anderson smislu od Sirijaca, sekularno-nacionalistička politika Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) uživala je 90% podrške. Ovo se loše reflektovalo na strategiju Muslimanskog bratstva koja je bila usmjerena protiv sekularnonacionalistički orijentisanih Palestinaca u odnosu na okupacijsku silu. S druge strane, Izrael je smatrao da bi bilo kakav uspjeh Muslimanskog bratstva bio na štetu nacionalista. Zbog toga je Muslimansko bratstvo uživalo blaži tretman (od strane Izraelaca) nego što je to bio slučaj s palestinskim nacionalistima. (Shadid 1988: 663, , 679) Podršku islamu ne bi trebalo brkati sa podrškom sektaškim islamistima. Visoki dužnosnik vlade u Damasku krajem godine priznao mi je da je Muslimansko bratstvo sve vrijeme bilo najveća i najbolje organizovana opoziciona grupa u zemlji, ali da podrška stanovnika Bratstvu, kada ne zagovaraju upotrebu nasilja, ne prelazi više od 15%. U momentima kada Muslimansko bratstvo koristi nasilne metode i sektaško nasilje, ta podrška znatno je niža. U okolnostima koje su već bile zahvatile Egipat i Tunis, ali dva mjeseca prije nego je nasilje izbilo u Siriji, predsjednik Assad izjavio je kako je spreman založiti se za provođenje ozbiljnijih reformi. Ako ne primjećujete potrebu za reformama prije dešavanja u Egiptu i Tunisu, onda je prekasno za bilo kakve reforme, izjavio je Assad. Njegov plan reformi odnosio se na općinske izbore, davanje većih sloboda nevladinom sektoru (NVO), te donošenje novog zakona o medijima. Njegova vlada je već bila povećala dotacije za grijanje. (Solomon and Spindle 2011.) Nedugo nakon toga donesen je i novi izborni zakon, iako su mu se usprotivile opozicione grupe u egzilu. (Hatem 2011.) Drugi su primijetili kako je Sirija ipak drugačija od Egipta, u smislu da je vlada Sirije aktivno provela pozitivne socijalne i obrazovne reforme, nije akumulirala vanjski dug, osigurala je manjinska vjerska i etnička prava i zadržala vanjsku politiku nezavisnu od utjecaja američko-izraelske agende. Kad Bashar al-assad kaže da podržava političke reforme, mnogi Sirijci mu vjeruju Građani Sirije zaista su tokom proteklih godina uživali veće vjerske i građanske slobode, što, naravno, uključuje slobode za većinske sunite. (Hetou 2011.) Sirija nije Egipat. Tokom godine u vrijeme liberalizacije društvenog prostora osnovano je niz građanskih udruženja i vijeća, nekih sa promjenljivim osobenostima te sa manjim ili većim afilijacijama sa političkim partijama. Među njima su bili i lokalna koordinaciona vijeća (LCC), Federacija koordinacionih vijeća sirijske revolucije (FCC) i Komitet nacionalne akcije. Dok je jedan broj njih počeo djelovati kao lokalne grupe susjedstva, mnoge od ovih organizacija postale su

121 izrazito aktivnije u koordinaciji medija negoli u rukovođenju protestnim pokretima. (Asi Abu Najm 2011.) Lokalna koordinaciona vijeća, iako su tokom godine pozivala na svrgavanje režima, kategorički su odbacili pozive na oružanu pobunu i vojnu intervenciju, tvrdeći kako bi militarizacija revolucije umanjila široku narodnu podršku i učešće u revoluciji. (LCC 2011.) Međutim, već početkom godine ono malo što je ostalo od LCC-a već uveliko je postalo sastavnim dijelom islamističkih naoružanih grupa, tako da se sva aktivnost ovog tijela svela na izvještavanje o njihovim gubicima na ratištu. (LCC 2013.) Pojavom islamističke oružane pobune, linija razdvajanja između opozicionih grupa počela je sve više zadebljavati, ali unatoč tome nastavilo se sa pokušajima pronalaska zajedničkog stava. Jedan dokument koji je prezentiran u Parizu i Damasku i koji je predstavljen opozicionim grupacijama, ali ne i Muslimanskom bratstvu, navodno se dvoumio između zagovaranja reformi i promjena političkog poretka, ali nije zagovarao oružanu pobunu i svrgavanje vlade nasilnim sredstvima. Ovaj dokument predstavljao je osnovu za stvaranje Nacionalnog koordinacionog vijeća za demokratske promjene u Siriji. (NCC), koji je predstavljao tijelo koje je zagovaralo stanoviti model trećeg puta, a koje je formirano u junu godine. U ovom tijelu učestvovala je i Socijalistička partija ujedinjenja, marksističke lijevo-orijentisane grupe, četiri kurdske partije, uključujući i Partiju demokratskog jedinstva (PYD) te određeni broj nezavisnih političkih aktivista. Za ove političke grupacije tvrdilo se da predstavljaju arapsku, kurdsku i marksističku ljevicu. (Rasas 2013.) Sljedećeg mjeseca, u julu godine došlo je do pokušaja formiranja Sirijskog nacionalnog vijeća (SNC), kako bi se pomoću njega povezao NCC s onim što je preostalo od Damaščanske deklaracije i sa Muslimanskim bratstvom. Nažalost, ovaj plan je propao jer su se Muslimansko bratstvo i grupa koja je bila okupljena oko Deklaracije usprotivili zahtjevima NCC-a koji je izričito odbijao prihvatanje bilo kakve strane vojne intervencije u Siriji i insistirao na pravednom rješenju Kurdskog pitanja. To je rezultiralo situacijom da su, pored Muslimanskog bratstva, koje je činilo većinu Sirijskog nacionalnog vijeća, osnovanog u Istanbulu u oktobru godine, i nekolicine preostalih organizacija potpisnica Damaščanske deklaracije, u Vijeću ostale samo one opozicione snage koje su uživale podršku iz inostranstva. (Rasas 2013.) Međutim, svako sponzorstvo izvana ima svoju cijenu. Krajem godine SNC u egzilu proglašen je od strane zapadnih vlada i zaljevskih monarhija 121

122 Bashar al-assad i političke reforme / Tim Anderson legitimnim predstavnikom sirijskoga naroda da bi potom, za nepunu godinu opet bio bez velike pompe potpuno odbačen u korist jedne nove organizacije u egzilu, koja je nazvana Nacionalnom koalicijom sirijske revolucije i opozicionih snaga, ili, kako je ona skraćeno poznata, Sirijskom nacionalnom koalicijom SNC. (Al Arabiya 2012.) Odluka o njenom formiranju donesena je u Washingtonu. Sirijska socijal-nacionalistička partija (SSNP), druga po veličini sekularna politička stranka nakon arapske socijalističke partije Ba ath (u Siriji), sa svojom vlastitom vojnom formacijom te sa ograncima u Libanu, ostala je dalje odana očuvanju stabilnosti države. Ova partija je ponovo ušla u sirijski parlament tokom godine i smatrala se ključnim zagovaračem reformskog pokreta u Siriji. (Haidar, Ali 2013.) Neki komentatori smatraju da je na nižim nivoima ogranaka ove partije bilo određenih neslaganja u pogledu podrške vladi, ali je potpredsjednik SSNP-a za Siriju, Safawan Salman, izjavio: Zalažemo se uporedo za stabilnost sirijske države i koheziju sirijskog društva, ali i za stvarne, korjenite i dalekosežne reforme. Vjerujemo da je za uspjeh političkih reformi neophodno očuvati stabilnost sirijskog društva. (Francis 2011.) U vrijeme ustavnih amandmana i parlamentarnih izbora koji su održani početkom godine SSNP je bio otvoreno kritičan prema vladi, (insistirajući na apelima kako Narodna skupština mora donijeti novi ustav) izrazivši otvoreno nezadovoljstvo prema radu skupštine, ali je ipak odlučio da ne bojkotuje njeno zasjedanje (Al-Akhbar 22 feb 2012; Al-Akhbar 15 maj 2012.), niti ju je bojkotovala komunistička stranka koju je predvodio Qadri Jamil. Nakon spomenutih izbora nekoliko predstavnika izvan uskog kruga Ba ath partije inkorporirano je u vladu, a predsjednik SSNP-a Ali Haidar prihvatio je poziv predsjednika Assada koji ga je imenovao ministrom za pomirenje, s ciljem nastavka dijaloga sa civilnom opozicijom kao i sa oružanim grupama. 5.2 Bashar, demoniziran u svijetu, popularan u Siriji Popularnost sirijskog predsjednika, barem kod kuće u Siriji, ozbiljno podriva napore kojim ga se sve vrijeme u svijetu pokušava predstaviti kao monstruma. Petromonarhija Qatar otvoreni je neprijatelj Sirije, budući da je ova zemlja bukvalno uložila milijarde dolara u islamističke oružane grupe. (Khalaf and Smith 2013.) Međutim, čak i ispitivanje javnog mnijenja koje je provela televizijska mreža u vlasništvu Qatara priznala je popularnost predsjednika Bashara. U januaru godine katarska glavna televizijska mreža Al Jazeera zaključila je da su izgledi da će u Siriji doći do revolucije veoma slabi, upravo zbog velike Assadove popularnosti. Iako se radi o autokratskoj vladavini relativna

123 popularnost koju uživa šef države i prisustvo vjerskog pluralizma faktori su koji ne pogoduju pojavi ustanka u toj zemlji. (Wikstrom 2011.) Bashar je uživao popularnost osobito među mladim ljudima, izjavio je američki analitičar Said Joshua Landis. Mladi možda ne vole Assadov režim, oni ne odobravaju korupciju ali oni za ove negativne pojave više optužuju ljude kojima se Assad okružio, tzv. staru gardu. Građani žele promjene, zbog siromaštva u kojem žive, zbog korupcije i represivnog aparata političke policije, ali se Sirijcima sviđa Assadova podrška pluralizmu i reformama modernizacije društva. (Wikstrom 2011.) Popularnost predsjednika osjetila se na početku, za vrijeme velikih pro-vladinih okupljanja koja su organizovana kao odgovor na protestne skupove opozicije. Jedan od rijetkih zapadnih novinara sa ozbiljnim osjećajem i razumijevanjem za arapsku historiju te koji ima oko za sitne detalje, Robert Fisk, ali koji je istovremeno prilično ciničan glede sirijskog režima, zabilježio je sljedeće opservacije: Počinje još jedno okupljanje u znak podrške Assadu Do podne, broj njegovih simpatizera na Omejevićkom trgu (Damask) dosegnuo je brojku od 200,000 ljudi ovdje nisu dovezeni autobusima i kamionima kao što je to nekoć radio Saddam Hussein u Iraku jedini pripadnici vojske stajali su zajedno sa svojim porodicama. Kako da čovjek izvještava o provladinim demonstracijama za vrijeme Arapskog buđenja? Pokrivene žene, starci, na hiljade djece da li je njih neko prisilio da izraze svoju podršku Assadu? Ja mislim da nije. (Fisk 2011) Upućeniji kritičari primijetili su da je šansa da dođe do oružanog sukoba u Siriji uvijek bila po matrici pluralističke države i sektaški orijentisanih islamista, koje podržavaju velike sile. Iračko-britanski analitičar Sami Ramadani, kritičar vlade u Damasku, tvrdi da Sirijom upravlja beskrupulozni korumpirani režim pomoću represivnog policijskog aparata. Međutim, on, također, dodaje da je, zbog prisustva reakcionarnih snaga koje uživaju podršku Saudijske Arabije i Qatara, demokratska opozicija i široka narodna podrška prevagnule su u korist vlade. (Ramadani 2012.) On navodi da je tvrdnja o tome kako je Sirija sektaški alevitski režim u dobroj mjeri neutemeljena i suviše pretjerana. Vlada uživa široku podršku građana, uključujući i utjecajne sunitske slojeve stanovništva te milione ženske populacije koja je prestravljena samom pomisli da bi Sirija mogla pasti pod selefijsku dominaciju. Nadalje, veliki broj siromašnih, nezaposlenih i studenata, koji su se u početku entuzijastično bili pridružili antivladinim protestima, razočarani su i 123

124 Bashar al-assad i političke reforme / Tim Anderson osjećaju veliku odbojnost spram opozicionih grupa u egzilu kao što je Sirijsko nacionalno vijeće i Slobodna vojska Sirije, kojima u potpunosti dominira Muslimansko bratstvo. (Ramadani 2012.) Sirijski analitičar Camille Otrakji smatra da je predsjednik Assad izgubio podršku mnogih simpatizera u prvoj godini kada je došlo do izbijanja nasilja jer su ga smatrali slabim vođom koji nije uspio svoju volju nametnuti sigurnosnom aparatu koji se nalazio pod njegovom kontrolom. Drugi su smatrali da se on (nije) pokazao dovoljno vičnim kada je u pitanju korištenje sredstava maskomunikacije neki su ga (čak) smatrali odgovornim za visoku stopu poginulih. (Otrakji 2012.) U svakom slučaju, većina Sirijaca bila je još ogorčenija nasilnom oružanom pobunom. Jedno tursko ispitivanje javnog mnijenja koje je provedeno tokom godine pokazalo je da su građani Sirije, u odnosu na region najmanje naklonjeni dešavanjima koje je izazvalo Arapsko proljeće u toj godini. Samo je 22% Sirijaca priznalo da ti događaji imaju pozitivan efekat na njihovu zemlju, a 91% ih se suprotstavilo nasilju, (dok je samo 5% podržalo) nasilne proteste. (TESEV 2012.) Ramadani pomiruje ova dva stava i trenda smatrajući da je nakon što je u početku došlo do otpora vladajućem režimu u toku godine široka narodna podrška vratila se u korist režima onoga trenutka kada su se građani Sirije uvjerili da iza oružane pobune i sektaškog nasilja zapravo stoji saudijsko-katarska vrhuška. (Ramadani 2012.) U provizornom proračunu, Otrakji navodi kako predsjednik zaslužuje lošu ocjenu jer nije pokazao spremnost u borbi protiv korupcije, kao i zbog davanja slabog prioriteta reformama autokratskog sistema vlasti koji je naslijedio. Što se tiče ekonomije, tu mu je dodijelio nešto bolje mješovite ocjene jer je ekonomski napredak primijećen u većim gradovima dok su regije i ruralna područja nazadovali. S druge strane, Basharu se može odati priznanje za odlučnost da Siriju pokuša očuvati kao otok stabilnosti u odnosu na ostatak regiona koji je skroz u vatrenom obruču. Assadov režim se može pohvaliti da je nivo participacije žena u društvu u Siriji znatno povoljniji za razliku od većine drugih zemalja u regionu, nezavisnost u vođenju vanjske politike, kao i glede lične poniznosti i pristupačnosti kao osobe. Iako Assad, naravno, ne živi skromno, kao što je bio slučaj sa njegovim ocem, optužbe na njegov račun o visokom stepenu lične korupcije, koje dolaze izvan Sirije, naprosto su preuveličane. (Otrakji 2012) Ispitivanje koje su godine finansirali Basharovi neprijatelji iz Qatara, a koje je očigledno bilo pristrasno, pokazalo je da većina ispitanika izvan Sirije

125 želi da sirijski predsjednik Assad ode s vlasti zbog brutalnog tretmana prosvjednika od strane režima. Međutim, što je dakako još značajnije, isto ispitivanje je pokazalo da 51% građana Sirije želi da Assad ostane na vlasti. (Doha Debates 2011.) Kada ispitivanje koje provede neprijatelj pokaže ovakav rezultat, onda to svakako treba uzeti kao ozbiljno. Islamistički borci u Halepu bili su manje velikodušni, trojica vođa Slobodne sirijske vojske (a sva trojica su sarađivali sa snagama Al-Qaide) izjavili su da sirijski predsjednik uživa najmanje 70% podrške u većinskim sunitskim muslimanskim gradovima. (Bayoumy 2013.) Lokalno stanovništvo - svi su oni bez iznimke odani kriminalcu Basharu, oni mu dojavljuju informacije i špijuniraju nas (Abouzeid 2012.); svi su oni doušnici... oni nas mrze iz dna duše. Oni nas optužuju za destrukciju zemlje. (Ghaith 2012.) Nedostatak popularnosti u narodu fatalan je za uspjeh jedne revolucije, ali za jednog vjerskog fanatika to je nebitno, to je tek jedna neugodnost. Jedna interna studija koju je proveo NATO u toku godine, također, procijenila je da oko 70% građana Sirije podržava njenog predsjednika, 20% njih je neutralno, dok 10% podržava pobunjenike. (World Tribune 2013; BIN 2013.) Ove procjene ne razlikuju se uveliko od rezultata predsjedničkih izbora koji su u Siriji održani godine. Međutim, stepen demonizacije Assada izvan Sirije jako je visok. Sirijskog predsjednika optužuju da je naredio i rukovodio velikim brojem zastrašujućih masakra. Naprimjer, masakr u kojem je ubijeno više od stotinu, i to uglavnom provladino orijentisanih seljana, u Houla distriktu (na periferiji grada Homsa) iskorišten je kao povod za protjerivanje sirijskih diplomata i uvođenje drakonskih sankcija prema Siriji. Velika je vjerovatnoća da je ovaj napad bio lažni napad. Unatoč pristrasnosti na štetu sirijske vlade, neki zapadni izvori, također, su razotkrili druge napade izvedene pod lažnom zastavom. Naprimjer, masakr 245 ljudi koji se desio u avgustu godine u Daraau, za koji je na početku bila optužena Assadova vojska. (Oweis 2012.) Kasnije je Robert Fisk dokazao da se radilo o masakru koji je izvršen nad kidnapovanim civilima i oficirima koji nisu bili na dužnosti, počinili pripadnici Slobodne vojske Sirije FSA, nakon neuspjelog pokušaja razmjene zarobljenika. (Fisk 2012.) Na sličan način, za masakr koji se dogodio 10. decembra godine u kojem je ubijeno 100 seljaka u Aqrabu, također, je u početku optužena sirijska vlada. (Stack and Mourtada 2012.) Međutim, britanski novinar Alex Thompson (2012.) kasnije je izvijestio da su pripadnici FSA-a u zarobljeništvu devet dana 125

126 Bashar al-assad i političke reforme / Tim Anderson držali 500 alevitskih mještana, od kojih su mnoge ubili, kako im se sirijska vojska približavala nakon čega su se pripadnici ove bande dali u bijeg. Za incident u kojem je navodno korišteno hemijsko oružje u avgustu godine u Istočnoj Ghouti odgovornost je, također, naširoko pripisana Assadovoj vladi. Ipak, svi nezavisni dokazi, također, su ovaj napad razotkrili kao još jedan u nizu false flag napada. U poglavljima 8. i 9. detaljno sam dokumentovao propagandne napise koji se odnose na ovaj masakr. Značajan broj Sirijaca s kojima sam razgovarao bili su kritični prema predsjedniku Assadu, ali ne na način kako je to predstavljeno u zapadnim medijima. Rekli su mi da im je žao što Assad nije čvrste ruke kao što je bio njegov otac. Mnogi građani Sirije, makar na samom početku krize, smatrali su da je Assad prilično blag i neodlučan, tako je on postao poznat kao Mr Soft Heart. U toku godine neki vojnici s kojima sam razgovarao u Damasku rekli su mi da je izdata vojna naredba za hapšenjem živih pobunjenika. Ova naredba se čini kontroverznom jer mnogi sirijske teroriste smatraju izdajnicima koji nisu ništa manje krivi od stranih terorista. To što se s njima dešavalo nakon hapšenja, to je druga priča. Iako ne postoje kredibilni, nezavisni dokazi o namjernim napadima sirijske vojske na civile, postoje neki videozapisi i anegdotski dokazi o egzekuciji zarobljenih terorista koje je zarobila sirijska vojska. Ovakav čin svakako predstavlja ratni zločin, ali je taj ratni zločin vjerovatno u Siriji široko prihvaćen, s obzirom da je većina Sirijaca izgubila nekog od članova svoje porodice koji su ubijeni od strane terorista. Naravno, ključni razlog kada se radi o demonizaciji Assada pripisujući mu namjerno ubijanje civila o čemu bruje zapadni mediji leži u tome da se te optužbe upućuju na račun Sirijske arapske vojske, koja uživa ogroman ugled u narodu, pa čak i u Assadovoj političkoj opoziciji unutar Sirije. Jaka sekularna tradicija Sirije najviše je očuvana u instituciji njene vojske. Sirijsku vojsku, koja ima oko pola miliona ljudi, kako redovnih vojnika tako i rezervnog sastava, čine vojnici i oficiri koji dolaze iz reda različitih etničkih i vjerskih zajednica (sunita, alevita, šiita, kršćana, Druza, Kurda, Armena, Asiraca i drugih), a svi se oni snažno identificiraju kao Sirijci. Podsjetimo se da je Damaščanska deklaracija koja je donesena godine kao jedan od svojih ključnih temelja označila snažnu podršku zajedničkoj nacionalnoj vojsci, želeći se time riješiti monopola koji je do tada nad sirijskom vojskom imala Ba ath partija, ali i u nastojanju da očuva nacionalni (vojnički) profesionalni duh s ciljem zaštite nezavisnosti zemlje, očuvanja ustavnog poretka i odbrane narodne

127 domovine. Ovo ukazuje na činjenicu da se kompletan antibatistički reformski pokret koji je začet godine jasno opredijelio protiv bilo kakvih napada na sirijsku nacionalnu vojsku. Prva grupacija koja je prekršila ovu deklaraciju je, naravno, Muslimansko bratstvo. Oni su se vratili svojoj nekadašnjoj, staroj praksi koja je imala za cilj svrgavanje sekularne države nasilnim sredstvima. (Al-Shaqfa 2011.) Prvi cilj pobune koji je iniciralo Muslimansko bratstvo bio je podijeliti vojsku po sektaškom principu. Logično je bilo da se jedan broj oficirskog kadra, posebno onih koji su imali porodične veze sa Muslimanskim bratstvom odrekao jedinstva i odmetnuo. Zločini koje su islamisti počinili nad alevitima i kršćanima, nesumnjivo su podigli tenzije među različitim konfesijama. Međutim, pred kraj godine glasnogovornik FSA-a u Engleskoj, Rami Abdel Rahman, priznao je da je manje od 1,000 sirijskih vojnika dezertiralo. (Atassi 2011.) Sirijska vojska, koja se često u zapadnim medijima označava kao Assadovi lojalisti, ostala je prilično ujedinjena, kao nacionalna institucija. Za razliku od nje, Muslimansko bratstvo i druge selefijske grupe oslanjale su se isključivo na sektaški princip. Ove grupe, i njihovi strani saveznici povezani sa Al-Qaidom, od kojih je zapad prihvatio ideju o tome kako je Assadova vlada zapravo alevitski režim, počeli su ubijati alevite i šiitske civile, u nastojanju produbljivanja sukoba. Sirijska nacionalna vojska toliko je velika da skoro svaka od različitih konfesionalnih zajednica koje žive u Siriji u njoj imaju nekog iz vlastite porodice ili bliže rodbine, uključujući i one koji su poginuli u ratu. Za vrijeme sukoba redovno su održavani skupovi podrške i ceremonije koje je podržavala vlada u znak saosjećanja sa porodicama poginulih u redovima sirijske vojske, šehidima. Hiljade ljudi su s ponosom isticali fotografije poginulih (IIT 2012; SANA 2015.), štaviše, milioni Sirijaca, koji su raseljeni zbog rata nisu napustili Siriju već su se preselili na druga područja gdje uživaju zaštitu sirijske vojske. Ovaj fenomen ne bi bio moguć da su kojim slučajem istinite optužbe na račun vojske da bezobzirno ubija vlastiti narod, posebno civile. Vojska koja djeluje represivno u narodu izaziva strah i mržnju, ali u Damasku to nije slučaj i ljudi se mršte kada su prinuđeni kretati se između brojnih barikada, koje su postavljene kao zaštita od pobunjeničkih automobila bombi. Izmišljotine o Basharu kao monstrumu u Siriji ne piju vode, izuzev kao slogani najžešćih Assadovih kritičara, zbog toga što se te priče odražavaju na ugled vojske, a narod ima svoja lična svakodnevna iskustva s vojskom. Te 127

128 Bashar al-assad i političke reforme / Tim Anderson izmišljotine su koncipirane za konzumiranje eksternoj populaciji izvan Sirije. Građani Sirije dobro znaju da njihova nacionalna vojska održava pluralitet Sirije i da se ona bori protiv sektaštva i terorizma koji podržavaju strane sile. Sirijska vojska nije pukla po sektaškoj liniji, kako su očekivale sektaške bande, a prebjezi iz nje rijedak su slučaj, manje od 2%. Savjetnik Evropske unije Kamal Alam opisao je to ovako: Način na koji djeluje sirijska vojska, nužno se naslanja na podršku naroda, podršku vlastitog naroda ne može zamijeniti niti jedna druga strategija. (Alam 2015.) Šta nam onda govore ispitivanja o nivou podrške predsjedniku Assadu u Siriji? To je, naravno, ključno i supstancijalno pitanje kada se govori o bilo kakvoj vrsti demokratskog legitimiteta. Postoji nekoliko ispitivanja javnog mnijenja, kako sirijskih tako i stranih analitičara i ispitivanje vezano za predsjedničke izbore godine. Kada su u pitanju ovakva ispitivanja, onda treba posebno voditi računa, naročito u vrijeme rata, gdje je ključno pitanje oko koga se lome koplja zapravo pitanje legitimiteta. Kao što sam pojasnio u trećem poglavlju, uobičajeno poimanje izbjegavanja sukoba interesa, traganje za nezavisnim dokazima i diskvalifikacija tvrdnji koje imaju za cilj da opravdaju poteze vlastite strane u sukobu, redovno su ignorisane u većem dijelu međunarodne rasprave o sirijskom sukobu. Upravo zbog toga dužnost nam je oslanjati se na široki dijapazon raznih izvora. Neka istraživanja očigledno treba odbaciti kao nepouzdana, kao što je npr. istraživanje Međunarodnog republikanskog instituta, koji je proveden u saradnji sa Pechterovim istraživanjem, a koje je finansirao Američki kongres. (IRI 2012.) Ovaj pregled odnosi se na stranu intervenciju. Istraživanje zaključuje kako članovi sirijske opozicije podržavaju međunarodnu vojnu intervenciju u njihovoj zemlji, uključujući i uspostavu zabranjene zone letenja (no-fly zone), humanitarnih koridora te obuku boraca Slobodne vojske Sirije, ali ne podržavaju prisustvo stranih trupa na tlu Sirije. (Dougherty 2012.) Ovo istraživanje u forenzičkom smislu je bezvrijedno, kada su u pitanju stavovi sirijske opozicije jer odbacuje metodu slučajnog uzorka u korist tzv. metode grupe. Ali IRI/Pechter svoj pristrasni metod jasno priznaje. Ključni pojedinci (ili kanali) korišteni su kao lanac preporuka, koji na koncu dolaze do uzorka od 1,168 ispitanika od kojih su svi članovi opozicije, a oko 315 ih je unutar Sirije. Mogućnost greške se ne može primijeniti na ovaj metod istraživanja jer ispitanici nisu intervjuisani metodom slučajnog uzorka ispitanika. (IRI 2012.) Drugim riječima, politički saradnici IRI-a pitanja su postavljali svojim prijateljima, da bi ovi potom na isti način pitali svoje, i tako se došlo do rezultata gdje je oko 73% ispitanih zapravo stacionirano izvan Sirije.

129 Teško je utvrditi koliko sirijske opozicije procentualno zastupa ovaj uzorak. Što je još važnije, ovo istraživanje ne govori ništa preciznije o širem javnom mišljenju Sirijaca. Izborni procesi u Siriji za vrijeme trajanja krize, i učešće javnosti u njima, osobito su važni. Predsjednik Assad udovoljio je nekim od ključnih zahtjeva za reformama kada je dekretom pod brojem 101 u avgustu godine potpisao izmjenu izbornog zakona. Njegova vlada pripremila je ustavne amandmane koji su izmijenili karakter države po kojim je socijalistička Ba ath partija trebala izgubiti monopol vlasti i dozvoliti slobodne predsjedničke izbore. Ovaj zakon je prihvaćen referendumom koji je održan krajem februara godine. Građanske opozicione grupe poput SSNP-a i komunisti usprotivili su se ovom procesu (oni su zahtijevali da ove procese koji bi upravljali promjenama treba donijeti slobodno izabrana skupština), a protivili su se i nekim elementima predviđenog zakona, ali nisu bojkotovali referendum. (Al-Akhbar 22 Feb 2012; Al-Akhbar 15 May 2012.) Oružane islamističke grupe bojkotovale su referendum i izbore za Narodnu skupštinu početkom godine prijeteći da će napasti one koji budu u njemu učestvovali. Ova izborna reforma rezultirala je registracijom šest novih političkih stranaka, pored postojećih osam, istovremeno oduzimajući privilegovani status i monopol stranci Ba ath. (As-Safir 2012.) Izlaznost birača na sirijske parlamentarne izbore u maju godine bila je niska 51.26%, manja od 56% koliko ih je izašlo godine. (International IDEA 2015.) Bio je to rezultat prijetnji oružanih grupa. U to vrijeme brigada Al-Farouq koja je pripadala Slobodnoj vojsci Sirije (FSA), a koju je u to vrijeme sirijska vojska istisnula iz Homsa, predstavljala je najveću prijetnju referendumu. Brigada Farouq kasnije je označena od strane brojnih svjedoka odgovornom za ubistva civila u selu Houla, koja su se dogodila 18 dana nakon izbora. Neki stanovnici Houle učestvovali su na izborima (vidi 8. poglavlje). Drugi faktor koji je utjecao na lošu izlaznost birača je pridavanje manjeg značaja parlamentarnim izborima u predsjedničkim sistemima. Rezultat izbora za Narodnu skupštinu godine bio je 150 poslanika Ba ath partije i 90 nezavisnih kandidata koji su činili sastav parlamenta od 250 članova. Među istaknutim članovima koji nisu pripadali Ba th partiji bili su Ahmad Kousa iz Sirijske demokratske partije, Qadri Jamil, Ali Haidar iz Fronta za promjene i oslobođenje i Amro Osi iz Inicijative sirijskih Kurda. (Landis 2012.) Sastav parlamenta dodatno je bio važan jer po ustavu novi uvjet za predsjedničke izbore predviđao je da svaki predsjednički kandidat mora 129

130 Bashar al-assad i političke reforme / Tim Anderson osigurati podršku najmanje 35 parlamentarnih zastupnika, a svaki parlamentarac ima pravo podržati samo jednog predsjedničkog kandidata. Ustav, također, predviđa da predsjednički kandidati moraju imati rezidencijalni status u Siriji najmanje proteklih 10 godina što je diskvalifikovalo kandidate koji borave u egzilu. (As Safir 2012.) Predsjednički izbori godine prvi put, u više decenija, kandidatu Ba ath partije suprotstavili su konkurentne kandidate u slobodnim izborima. Svi dotadašnji izbori zapravo su bili plebisciti kojima se izjašnjavalo o podršci oficijelnom kandidatu. Naravno, više od četiri desetljeća vladavine Ba th partije, kao i ratni uvjeti, podrazumijevali su da Bashar al-assad ima veoma veliku prednost i šansu da pobijedi na tim izborima. On je bio daleko poznatiji, ljudi su ga identifikovali sa državom, a uživao je i stvarnu popularnost. U toku predsjedničke kampanje sirijski analitičar dr. Taleb Ibrahim slučajno se složio sa ranijim konsultantima NATO-a u procjeni da će podrška Basharu biti otprilike oko 70%. (Ibrahim 2014.) Sama činjenica da su mnoge zapadne zemlje već bile proglasile izbore u Siriji lažiranim, prije nego što su i održani, gotovo da i nema nekog kredibiliteta. Radi se o onim zapadnim vladama koje uporno nastoje svrgnuti s vlasti sirijsku vladu. (Herring 2014.) Glas Amerike iz Washingtona lažno je objavio kako Sirija neće dozvoliti učešće stranih posmatrača. (VOA 2014.) Ustvari, više od stotinu izbornih posmatrača iz Indije, Brazila, Rusije, Kine, Južne Afrike, Irana i zemalja Latinske Amerike, zajedno sa neslužbenim posmatračima iz SAD-a i Kanade, nadgledalo je izbore. (KNN 2014; Bartlett 2014.) Iako se sedam kandidata prijavilo za izbore, samo trojica su se kvalifikovali jer neki od njih nisu uspjeli osigurati podršku 35 parlamentarnih zastupnika kako je to bilo predviđeno izmjenama izbornog zakona. Biznismen Hassan al-nouri (nekadašnji ministar Assadove vlade) i parlamentarni zastupnik Komunističke partije iz Halepa, Maher Hajjar, bili su protukandidati Assadu. (Al-Saadi 2014; Harbi 2014.) O pitanju nacionalnog jedinstva, podrške sirijskoj vojsci i borbi protiv terorizma, oni su se slagali sa Assadom. Praktično, razlika sa Assadom bila je samo u domenu ekonomske politike. (Harbi 2014; Baker 2014.) Druga najveća politička stranka SSNP, podržala je Assada. Međunarodni mediji priznali su masivan odziv birača, kako u Siriji tako i među sirijskim izbjeglicama u Libanu. Neki mediji su čak nevoljko priznali da je mobilizacija tako velikog broja glasača da u tako velikom broju izađu na izbore, posebno onih izvan Sirije, sama po sebi ogromna pobjeda. (Dark 2014.) Associated Press izvijestio je da su na izbore u Damasku i Latakiji izlazile desetine hiljada ljudi, što je podsjećalo na svojevrsnu festivalsku atmosferu dok su redovi ispred glasačkih mjesta u Homsu

131 bili veoma dugi. (FNA 2014.a) AP, također, navodi da su glasači izvan Sirije zakrčili prilaze libanskoj prijestolnici Bejrutu, kao i o pretežno Assadovim pristalicama koji su u Švedskoj. Spomenuti izvještaji potvrdili su da je predsjednik Assad zadržao značajnu podršku birača među širokim slojem stanovništva. (FNA 2014.b) Dakako, izlaznost na sirijske predsjedničke izbore godine od 73.4% birača znatno je viša od bilo kojih američkih predsjedničkih izbora održanih tokom proteklih decenija, u kojima se nivo participacije birača kretao od 52% i 60%. (Idea International 2015.a, 2015.b) Bashar al-assad, uvjerljivo pobijedivši na ovim predsjedničkim izborima osigurao je 88.7% glasova. (AP 2014.) Hassan al- Nouri i Maher Hajjar dobili su 4.3% i 3.2%. (Aji 2014.) Sa izlaznošću glasača od 73.4% (ili 11.6 miliona od ukupno 15.8 miliona građana s pravom glasa), to znači da je za njega glasalo 10.3 miliona glasača, njih 64%. Čak da je i svaki pojedinačni građanin Sirije od onih koji nisu mogli glasati bio protiv Assada, on je ipak osvojio sasvim uvjerljiv mandat. Službeni Washington žalio se da su izbori provedeni u ratnim uvjetima, ali je sa zadovoljstvom priznao izbore održane u Afganistanu i Ukrajini, iako su obje zemlje bile izložene ratu i korupciji. Associated Press sasvim razumno je zaključio da podrška Assadu nije došla samo od strane konfesionalnih i etničkih manjina već je bila rezultat reformskog naslijeđa kao što je liberalizacija ekonomije, podrška pravima žena, stvarnim benefitima na polju obrazovanja, zdravstva, snabdijevanja električnom energijom, i povrh svega drugog, Assadove spremnosti da se odlučno suprotstavi sektaškim oružanim grupama ekstremista. (AP 2014.) Junski predsjednički izbori u Siriji održani godine mogu se smatrati autoritativnim pokazateljem podrške Basharu al-assadu. Iako je, naravno, ogromna institucionalna prednost vladajućeg kandidata, više značila neku vrstu hibrida između plebiscita i izbora, podrška koju je dobio na prvim konkurentskim predsjedničkim izborima prvi put održanim u proteklih nekoliko decenija, sasvim je jasna i konzistentna sa ranijim procjenama. Većina opozicionara stala je u odbranu države, protiv sektaškog terorizma kojim je rukovodio strani faktor. Glavni izuzetak je Muslimansko bratstvo i manje selefijske grupe. Ove grupe uopće ne pokazuju brigu za demokracijom, već nastoje uspostaviti vlastitu viziju vjerske države. Da bi to ostvarile, neminovno su se, ponovo, oslanjale na stranu vojnu pomoć. Abouzeid, Rania (2012.) 131

132 Globalna dedolarizacija i politika SAD-a Vladimir Odintsov

133 Globalna dedolarizacija / Vladimir Odintsov Globalna dedolarizacija i politika SAD-a Vladimir Odintsov Pisac i analitičar u The Middle East Sažetak U potrazi za svjetskom dominacijom, za kojom teži više od stoljeća, Bijela kuća se oslanjala na dva glavna instrumenta: američki dolar i vojnu moć. Kako bi spriječile Washington od uspostavljanja potpune globalne hegemonije određene države su odnedavno počele sa mijenjanjem stavova kada je riječ o ova dva instrumenta, formirajući alternativna vojna savezništva i ukidajući ovisnost o američkom dolaru. Ključne riječi: dominacija, Bijela kuća, dolar, vojna moć 133

134 Sve do sredine 20. stoljeća, zlatni standard je bio vodeći monetarni sistem, zasnovan na fiksnoj količini rezerva zlata u državnim bankama, koje su ograničavale kreditiranje. Sjedinjene Države su u to vrijeme uspjele da osiguraju vlasništvo nad 70% svjetskih rezerva zlata (izuzimajući Sovjetski Savez), te su tako svrgnule Veliku Britaniju, oslabljenog konkurenta, što je rezultiralo uspostavljanjem finansijskog sistema u skladu sa ugovorom Bretton Woods godine (koji je obilježio nastanak MMF-a). Na taj način dolar je postao vodeća valuta za međunarodne transakcije. No, nakon četvrt stoljeća ovakav sistem se pokazao kao nedjelotvoran, jer nije mogao da suzbije ekonomski rast Njemačke i Japana, a i zbog oklijevanja SAD-a da prilagodi svoju ekonomsku politiku kako bi se održala ravnoteža vrijednosti dolara u odnosu na zlato. Dolar je tada bio u dramatičnom padu, ali je bio sačuvan zbog podrške bogatih izvoznika nafte, pogotovo kada je Saudijska Arabija počela da sa Richardom Nixonom razmjenjuje svoje crno zlato za američko oružje i podršku u pregovorima. Slijedom toga, predsjednik Nixon je godine naredio ukidanje izravne konvertibilnosti američkog dolara prema zlatu, te je umjesto toga uspostavio jamajčanski sistem valute po kojem je nafta postala osnovica sistema dolara. Stoga, nije slučajnost da je od tog trenutka kontrola trgovine naftom postala glavni prioritet američke vanjske politike. Usljed tzv. Nixonovog šoka broj američkih vojnih angažmana na Bliskom istoku i u drugim regijama bogatih naftom se naglo povećao. Čim su članice OPEC-a podržale ovaj sistem, globalna potražnja za američkim petro dolarima je dosegla rekordnu razinu. Petro dolar je postao temelj američke dominacije nad globalnim finansijskim sistemom, što je uzrokovalo da brojne države moraju kupovati u dolarima kako bi imale pristup nafti na međunarodnom tržištu. Analitičari vjeruju da udjel Sjedinjenih Država u svjetskom brutodomaćem proizvodu ne bi trebao prelaziti 22%. Međutim, 80% međunarodnih transakcija se vrši američkim dolarima. Shodno tome, vrijednost američkog dolara je iznimno visoka u poređenju sa drugim valutama, zbog čega potrošači u SAD-u imaju pristup uvezenim dobrima po jako niskim cijenama. Na taj način Sjedinjene Države ostvaruju značajan finansijski profit, dok visoka svjetska potražnja za dolarom omogućava američkoj vladi da refinansira svoj dug po jako niskim kamatnim stopama.

135 Globalna dedolarizacija / Vladimir Odintsov U ovakvim okolnostima, oni koji bi se ogradili od dolara smatrani su izravnom prijetnjom američkoj ekonomskoj hegemoniji i visokim životnim standardima američkih državljana, i stoga su politički i poslovni krugovi Washingtona svim sredstvima pokušavali da se odupru ovom procesu. Taj otpor se ogledao u brutalnom ubistvu i zbacivanju sa vlasti libijskog lidera Muammara Gaddafija, koji je prešao na euro pri plaćanju nafte, da bi potom uveo zlatni dinar koji je zamijenio evropsku valutu. Međutim, i uprkos nastojanjima Washingtona da se koristi bilo kakvim sredstvima kako bi očuvao svoju poziciju na međunarodnoj sceni, zadnjih godina američka politika se suočava sa opozicijom. Sve veći broj država pokušava da pređe sa američkog dolara i ovisnosti o SAD-u, primjenjujući politiku dedolarizacije. Tri države naročito aktivne u ovim naporima su Kina, Rusija i Iran. Zajedno sa nekim evropskim bankama i energetskim poduzećima koji posluju unutar njihovih granica, ove države pokušavaju da provedu dedolarizaciju rekordnim tempom. Ruska vlada je u proljeće godine održala sastanak o dedolarizaciji, gdje je Ministarstvo finansija te države objavilo plan povećavanja udjela ugovora denominiranih u rublji i nakadno napuštanje tečaja dolara. Na Šangajskom samitu iste godine ruska delegacija je potpisala tzv. ugovor stoljeća kojim se nagovještava da će Kina u sljedećih 30 godina od Rusije kupiti prirodnog gasa u vrijednosti od 400 milijardi dolara, plaćajući u rubljama i juanima. Pored toga, u avgustu godine Podružnica kompanije Gaz prom obavijestila je o svojoj spremnosti da u rubljama prima transakcije od uvoza tona nafte iz arktičkih rezervi u Evropu, dok se transakcije za isporuku nafte kroz naftovod od Istočnog Sibira do Pacifičkog okeana mogu obavljati u kineskim juanima. Istog mjeseca, prilikom posjete Krimu, predsjednik Putin je izjavio da bi sistem petro dolara trebao postati historija i da Rusija raspravlja o upotrebi nacionalnih valuta u uzajamnim investicijama sa brojnim državama. Ovakvi koraci Rusije su istinski razlozi zapadne politike sankcija. Kina je također postala aktivan član anti-dolar kampanje, te je potpisala ugovore sa Kanadom i Katarom o tečaju nacionalnih valuta, čime je Kanada postala prvi offshore centar za juan u Sjevernoj Americi. Samim time se količina trgovine između dvije države može udvostručiti ili čak utrostručiti, pošto se vrijednost ugovora procjenjuje na 200 milijardi juana. 135

136 Ugovor Kine sa Katarom o korištenju juana je vrijedan 5,7 milijardi američkih dolara, te je kao takav zadao težak udarac petro dolaru, a upotreba juana na tržištu Bliskog istoka je znatno porasla. Nije tajna da zbog izvoza inflacije naftne kompanije na Bliskom istoku nemaju puno povjerenja u američki dolar, te je očekivano da će i druge članice OPEC-a potpisati dogovore sa Kinom. Kada je riječ o regiji Jugoistočne Azije, osnivanje kliring centra u Kuala Lumpuru, koji će podstaći veću lokalnu upotrebu juana je još jedan veliki korak Kine ka osiguravanju vlastite valute. Islamska Republika Iran je također nedavno obznanila svoju nevoljkost za upotrebom američkog dolara kada je riječ o vanjskoj trgovini. Pored toga, predsjednik Kazahstana Nursultan Nazarbayev je zadužio Nacionalnu banku za dedolarizaciju državne ekonomije. Zalaganja za stvaranje novog međunarodnog monetarnog sistema sve više odjekuju diljem svijeta. U ovom kontekstu treba se naglasiti da vladavelike Britanije namjerava da oprosti dugove denominirane u juanima, dok Evropska Centralna banka razmatra mogućnost uključivanja juana u zvaničnim rezervama. Ovakvi trendovi će se pojavljivati svugdje, ali Zapadni mediji usred antiruske propagande radije šute o takvim zbivanjima, pogotovo u periodu kada inflacija u SAD doseže rekordne razine. Proteklih mjeseci broj američkih državnih obveznica u ruskim deviznim rezervama je počeo znatno opadati, a sličnu taktiku koriste i brojne druge države. Kako bi pogoršali stvari za SAD, mnoge države nastoje da premjeste svoje zlatne rezerve iz Sjedinjenih Država. Nakon skandala iz 2013.godine, kada je Federalni Trezor odbio da vrati njemačke zlatne rezerve, Holandija se priključila listi država koje pokušavaju da povrate svoje zlato iz SAD-a. Ako se taj proces ispostavi uspješnim, lista država koje traže povrat svojih zlatnih rezervi će se udvostručiti, što će prouzrokovati veliku krizu u Washingtonu. Gore navedene činjenice ukazuju na to da svijet više ne želi da se oslanja na američki dolar. U ovakvim okolnostima Washington se oslanja na politiku produbljivanja regionalne destabilizacije, koja bi, sudeći po stategiji Bijele kuće, vodila do slabljenja potencijalnih neprijatelja SAD-a. No mala je vjerovatnoća da će Sjedinjene Države preživjeti val haosa koje su proširili diljem svijeta.

137 Globalna dedolarizacija / Vladimir Odintsov Kontakt Ibn Sina NAUČNOISTRAŽIVAČKI INSTITUT Potok 24 Sarajevo Bosna i Hercegovina journalpis@gmail.com 137