Digitalni časopis Politika i međunarodne studije Journal of politics and international studies Jesen, 2017

Transcription

1 8 JESEN Digitalni časopis Politika i međunarodne studije Journal of politics and international studies Jesen, 2017

2

3 PIS Journal Digitalni časopis Politika i međunarodne studije Journal of politics and international studies Izdavač Naučnoistraživački institut "IBN SINA" Za izdavača Rouhollah Ghaderi Glavni i odgovorni urednik Saeid Abedpour Tehnički sekretar Amina Hasanović Redakcija Hajrudin Somun, Zlatko Dizdarević, Tomislav Jakić, Džemal Najetović, Izet Bijedić, Osman Softić, Saeid Abedpour, Rouhollah Ghaderi, Bahador Aminian, Rouhollah Talebi

4 Sadržaj: Američko napredovanje unazad... 6 Zlatko Dizdarević Turbulencije u američkoj bliskoistočnoj politici Saeid Abedpour Veze Jareda Kushnera sa izraelskim kompanijama prolaze bez osude zamislite šta bi se desilo da su ove kompanije bile palestinske Robert Fisk Američka islamofobija pomaže Trumpu da uništi sporazum sa Iranom Hussein Rashid CIA i ubistva državnih lidera Vladimir Platov Egzodus u Raki: Tajni dogovor američke koalicije omogućio ISIL-ovim teroristima da pobjegnu Michel Chossudovsky Ishodi iranske revolucije Tyler Cullis Je li Iran na ivici? Graham E. Fuller Koliko se Turska okreće od Zapada Hajrudin Somun Neprijatelji Amerike, ko je na listi? Očekivanja i pogledi James Petras Iranska islamska revolucija i međunarodni poredak Mahmoud Qetab, Samed Qelantari Iranska revolucija i Michel Foucault Shahnaz Seradž

5 PIS-Journal of politics and international studies. Jesen Broj 8 ISIL Sirija Američko Nikad Izrael kao nakon ne ne pitati ubojito napredovanje dozvoljava oslobođenja Zašto? oružje Haleba za sprečavanje završetak i nova unazad sigurnosna tranzicije rata Bliskog arhitektura istoka Levanta iz totalitarizma u politički pluralizam Zlatko Dizdarević Osman Zlatko Softić Dizdarević Osman Softić 5

6 Američko napredovanje.../ Zlatko Dizdarević Američko napredovanje unazad Zlatko Dizdarević Novinar, pisac, diplomata Sarajevo Sažetak Sjedinjene Američke Države su pod Trumpom uspjele da relativiziraju svoj utjecaj u svijetu na neprepoznatljiv način. Poseban problem za Ameriku na tragu dugoročnih interesa jeste uzdrmano partnerstvo ili poslušnost mnogih kod kojih do sada nisu bile upitne ni interesna ni prosta podanička vjernost. Trumpov krajnje živopisni način vođenja države u minulih godinu dana bio je dovoljan za spektakularizaciju njegove životne priče, ali i za već sada izvjesne dugotrajne posljedice na stanje u državi i na njenu poziciju u svijetu. Ključne riječi: SAD, Trump, država, svjetska pozicija

7 PIS-Journal of politics and international studies. Jesen Broj 8 Ni najveći pesimisti u Americi i svijetu ma kako slutili iz raznih razloga da je Donald Trump krivo rješenje u Bijeloj kući nisu mogli očekivati kako će za samo godinu dana on i njegova ekipa do te mjere urušiti međunarodni status prve sile svijeta i lidera demokracije da će doista biti izuetno teško i mukotrpno zadugo poništiti plodove tog rada. Na čelo zemlje Trump je došao na krilima optimistično agresivnog uzvika: America first. Realnost je za samo dvanaest mjeseci po Ameriku porazna. Decembar i januar posebno bolni kao nikada do sada. Uoči Nove godine povodom Jeruzalema, civilizacijski grandiozne teme, u UN-u su doživjeli potpuni poraz ujedinivši protiv sebe i one koji su im uvijek bili partneri, ovako ili onako. Potom su, odmah iza Nove godine, u Vijeću sigurnosti UN-a doživjeli još teži debakl. Sami izazivajući sudbinu, zaslijepljeni nepriznavanjem svjetske realnosti sazvali su silom vanrednu sjednicu ovog tijela i tamo ostali potpuno poraženi. Nijedna članica Vijeća sigurnosti, stalna ili nestalna, nije ih podržala u pokušaju da uvuku svijet u američko-izraelsku priču povodom Irana. Skandalozno arogantne prijetnje stalne predstavnice SAD u Ujedinjenim nacijama Nikki Halley nakon poraza u Generalnoj skupštini UN-a povodom Jeruzalema, svima koji su se drznuli da iznesu stav drugačiji od njihovog, bile su signal da je Trump sa izabranicima oko njega doista izgubio osjećaj za zbilju. A prijetnje njegovog savjetnika za nacionalnu sigurnost, generala Herberta McMastera nakon debakla u Vijeću sigurnosti koji dan kasnije potvrđuju da je stanje u Bijeloj kući i dramatičnije nego što se moglo pretpostaviti. Kada general-savjetnik za nacionalnu sigurnost izbezumljen od bijesa zaprijeti nekome poput Rusije kako će platiti visoku cijenu za podršku Iranu..., a onda ovu prijetnju podrže i visoki funkcioneri Bijele kuće, onda je to veliki problem i za Ameriku, ali i za sav normalni svijet. Sjedinjene Američke Države su pod Trumpom uspjele da relativiziraju svoj utjecaj u svijetu na neprepoznatljiv način. Na stranu što je pogaženo, ili najavljeno da će biti niz historijski značajnih multilateralnih sporazuma poput Pariškog o klimatskim promjenama i nuklearnog o Iranu, što je napustio PTTI, za Ameriku izrazito profitabilan trgovinski projekat sa Evropom, što je Amerika po prvi put izgubila ključnu ulogu presudnog medijatora u bliskoistočnom mirovnom procesu kao i kredibilitet svjetskog lidera finansijskim ucjenama 7

8 Američko napredovanje.../ Zlatko Dizdarević Ujedinjenih nacija jer nisu na njegovoj strani (neke agencije i organizacije UN-a to već osjećaju) itd. Ono što je za Ameriku već sada poseban problem na tragu dugoročnih interesa jeste uzdrmano partnerstvo ili poslušnost mnogih kod kojih do sada nisu bile upitne ni interesna ni prosta podanička vjernost. I u politici je kao i u životu kada oko tebe zaključe da nisi što si nekada bio, nema više ni ljubavi ni respekta kao onda. Tako je danas sa poslušnim američkim saveznicima na Bliskom istoku, posebno u Zaljevu. Trump je nedavno izjavio kako je lično instalirao mlađanog princa prestolonasljednika Muhammeda bin Salmana u vrh Saudijske Arabije kao jakog čovjeka preko kojeg će Amerika, valjda, obezbjeđivati svoje interese u toj zoni. I šta? Naivno uzaludno. Nastranu što jaki čovjek u samo nekoliko sedmica dokazuje kako mu se sila topi u mnogim nezrelostima, ali čak i kao takav, za američkog predsjednika jak, nije ni uz oca kralja Salmana mogao utjecati na ostale u regiji, ni kroz Arapsku ligu, ni kroz Islamsku konferenciju da stanu uz Trumpa u najnovijim zbivanjima. Naprosto niko od njih nema nikakvih mogućnosti prisiliti ogromnu većinu Arapa da stanu uz Trumpa u slučaju Jeruzalma. Isto je i sa američkom podrškom Netanyahuu i cionistima u slijepoj ambiciji da anektiraju ilegalna naselja na okupiranim teritorijama, ili čak prisvoje i svetu Al-Aksu. Da se i ne govori o tome koliko nasrtaji vladajuće ekipe u Izraelu na svaki pedalj palestinske zemlje u korist stvaranja mitskog velikog Izraela čemu se protivi i nemali broj Jevreja u Americi, ali i u Izraelu udaljava mnoge stanovnike svijeta od svakoga ko pred tom ambicijom zatvara oči ili je čak i podržava. Nije slučajno ni što je najnovija priča o Iranu, mimo Washingtona i Tel Aviva, u UN-u prošla porazno po ove dvije zemlje. Prvo, u pitanju je grubo zaobiđena činjenica da je u pitanju unutrašnja stvar suverene države, koliko i u nizu drugih situacija, a da se i ne govori da su demonstracije u Iranu, njihov obim, karakter i posljedice u mnogim elementima bile manje razorne od brojnih demonstracija po svijetu, uključujući i poznate u Americi. O uobičajenom medijskom sramnom friziranju činjenica u vezi sa time, do upotrebe snimaka sa demonstracija u Bahreinu kao scena iz Irana, ili sramne zloupotrebe scena iz starog igranog filma(?!) kojim se prikazuje brutalnost na ulicama u Iranu danas, malo je ko riječ napisao. Američke prijetnje u UN-u kako svijet ne smije ostati hladan i miran spram iranskog terora ostale su. O tajnom sastanku visokih delegacija obavještajaca SAD i Izraela krajem novembra u Americi, također ni riječi. Timove su predvodili savjetnici za

9 PIS-Journal of politics and international studies. Jesen Broj 8 nacionalnu sigurnost Herbert McMaster i Meir Ben-Shabbat, a zaključci su sažeti u Memorandumu o razumijevanju o iranskom pitanju. Četiri su zadatka: Tajni rad u cilju ukidanja iranskog nuklearnog programa; Ograničavanje djelovanja Irana u regionu, a posebno u Siriji i Libanu; Ograničavanje balističkog programa Irana; Rad na eskalaciji sukoba u regiji u koje se može uključiti Iran... Jasno kao dan. Priču je otkrila izraelska tv mreža Channel Eser! Sve ovo porazi u UN-u i posebno realnost poraza od Rusije na Bliskom istoku i u Siriji, čine da frustracija i bijes već dominiraju politikom Amerike spram svijeta. To jeste razlog za ozbiljnu zabrinutost pa i zvono na uzbunu. Gubljenje kompasa Washingtona loša je vijest za sve. Vidljivo je da utjecaj Amerike slabi i na do jučer neupitne partnere u Evropi, posebno one tradicionalne poput Njemačke i Francuske. Samo jedan put u novijoj historiji, povodom rata u Iraku god., zemlje EU nisu bile uz SAD, ali tada nisu imali snage da to potvrde i glasanjem u UN-u. Sada jesu, svi najjači i najvažniji u Uniji! Trump čak nije pozvan ni na nedavnu konferenciju o klimatskim promjenama u Parizu. Kompenzacija koju Trump na ovom terenu ima zahvaljujući većini poslušnih zemalja iz bivšeg Istočnog bloka, a danas članica EU, slaba je utjeha. I među nekima od njih vlastiti dugoročni interesi počinju nadvladavati stari animozitet prema Rusiji kao osnov za prislanjanje Americi. Trump je i tu odigrao protiv sebe. Ovdašnji mediji ne žele spominjati ni sve jasniju tjeskobu u Japanu i Južnoj Koreji spram nuklearnog udara na Sjevernu Koreju koji bi, naravno, donio pogubne posljedice i po njih. Problemi Trumpa sa Evroazijom su posebni i vidljivi, a Turska je vjerovatno i najbolnija tema. Zemlja od izuzetnog značaja za NATO, takozvani čuvar južnog krila Alijanse počela se odmicati od Amerike i nešto prije Trumpa, ali u minulih godinu dana ta veza sa NATO-om bezmalo je postala samo formalna. Zato je nova bliskost Erdogana sa Rusijom tolika da se u slobodnijem političkom žargonu danas kaže kako Turska kao NATO članica, čuva od NATO-a bezbjednost južnih, crnomorskih granica Rusije! Lijep uspjeh za lidera Alijanse, nema šta. U svemu ovome, Predsjednik vidno uživa u funkcionisanju izvan realnosti, blokiran političkom klaustrofobijom i opsjednutošću sobom, zamjenivši za samo godinu dana ono America first sa Trump first. Njegov tipičan odgovor ovih dana na razorne efekte knjige Vatra i gnjev Unutar Trumpove Bijele kuće zato je sasvim očekivan: Ja sam veoma stabilan genije.... 9

10 Američko napredovanje.../ Zlatko Dizdarević Puno se toga desilo u minuloj godini na račun i preko leđa moćne Amerike, ne samo zaustavljajući je u liderstvu, već i ozbiljno vraćajući nazad. Igrači sa druge strane Rusija i Kina (Trump ih je već svrstao u prijetnju ) uz Evropsku uniju izvlače benefite iz ove situacije. Prijetnjama koje su izgovorili Trump, McMaster, Nikki Halley i ostali u administraciji, protivnicima se samo pomaže. Naravno, teško je sve ovo što se dešava minulih godinu dana u Americi knjižiti isključivo na račun Trumpa kao iznenađenja u tamošnjoj realnosti. Mentalni sklop tog društva i uvriježeni sistem vrijednosti od početka stvaranja države insistira na pobjedničkoj strasti po svaku cijenu. Nad svima i u svemu. Nije pravo legalnog nošenja oružja tek rezultat biznisa proizvođača oružja. To je kolektivna filozofija. Ni nerazumijevanje i neuvažavanje drugačijih interesa, kultura, navika i prava izvan sistema vrijednosti američkog Zapada nije slučajno. Puno je iskustava koja kazuju da prosječni Amerikanac naprosto ne shvata mnogo šta različito kod drugih. Njihovo je mjera za sve druge. Izuzetno rijetko problem vide kod sebe. Za posmatrača sa strane sasvim je nategnuta i teza o ogromnom iznenađenju što je ovaj i ovakav Trump došao u Bijelu kuću. Kao da ga je izabrao neko drugi, u zemlji na kraju svijeta. Sada je, eto, nepravedan elektronski izborni sistem doveo do toga! To što su temeljem istog sistema izabrani svi prethodni američki predsjednici u ovaj priči je zaboravljeno. Ne smije se zaboraviti da je globalno, planetarno urušavanje mnogih vrijednosti, principa, sistema, međunarodnog prava uz promociju primarno interesa, sile i bezdušnosti, izrugivanje sa pravom i pravdom, humanizmom i moralom dodatno pomoglo trijumfu profila poput ovog Trumpovog. Ali, niko na svijetu nije ni približno toliko kriv za sve ovo što se Americi desilo sa njihovim prvim čovjekom koliko oni sami. Zato će, dugoročno i bolno, oni sami to i plaćati. Izabrali su čovjeka koji im je udario na interese. Nažalost, treba se plašiti i načina na koji ga se sada ruši. To kazuje da je riječ o istom mentalnom sklopu, istim vrijednostima i starim čipovima što su duboko ugrađeni i u motive i način njegovog izbora. Obračun sa Trumpom u samoj Americi danas liči na ekskluzivni obračun dvije, u suštini i po temeljnim vrijednostima iste Amerike, samo interesno suprotstavljene. Jedne koja se preračunala u svojoj sili vjerujući da će dobiti, pa je izgubila. Nisu htjeli da prihvate postojanje i snagu Trumpove Amerike. Prethodno su gazili po svijetu u ime istih uvjerenja i silništva sve one male, slabe i podanički odane.

11 PIS-Journal of politics and international studies. Jesen Broj 8 Intervencijama izvana i iznutra, naftom, proljećima, kreditima, talibanima ili raznim ISIL-ima kao partnerima... I sada iznenađeni Trumpom. Izgubili su iz neopreznosti, bahatosti i uvjerenja da mogu sve što hoće. A svijet se promijenio. Zanimljivo je bilo kako u jesen i zimu godine ogromna većina američkih najmoćnijih medija nije davala Trumpu nikavu šansu spram demokrate Hillary. Logika je jednostavna: Ili su u medijskom zanatu pravili amatersku grešku ne vidjevši da im je pod nosom pola Amerike sklono lideru profila Trumpa, ili su bili kupljeni od unaprijed uvjerenih pobjednika da za njih navijaju, a protiv njega. Jadno. U pomalo histeričnoj borbi za eliminaciju predsjednika koji mentalno nije u stanju da to bude matrica za njegovo rušenje, zapravo, ista je. Ne ruši se kroz institucije onako kako bi i moglo temeljem zakona, već opet zavjerama, aferama, kaubojski i Trumpovski, tipično američki. Prvo Russiagateom kroz uporno montiranu priču, bez opipljivog dokaza, na silu produžavanu. A ako je Putin doista toliko jak da može Americi namještati izbore, onda je priča o tome ko je First a ko daleko od toga završena u tamošnjem poimanju svijeta. Ako je sve laž i montaža, onda opet ne govorimo o politici koja je uzor u svijetu demokracije i ljudskih prava. Sada, kada priča o Rusima u Bijeloj blijedi napad interesnog carstva protiv Trumpa seli se na drugi kolosjek, opet tipično američki. Onaj medijski, internetski, globalno kontrolisani često do nipodaštavanja zdrave pameti, logike i argumenata. Umjesto Rusa, evo knjige izvjesnog novinara Michaela Wolffa o Trumpovoj Bijeloj kući koju kompetentni ljudi hladne glave i bez ključalih strasti u Americi nazivaju kolekcijom tabloidne političke fikcije. Da se i ne spominju oni što brane Trumpa pa knjigu nazivaju tačno tako: Trashy tabloid fiction. I evo, Amerika je povodom ove vrste štiva koje se čita na plaži i po vozovima, podignuta na noge. Uz svu neupitnu podršku otkrićima od svih koji su minulih dvanaest mjeseci bili zgranuti Trumpovim životnim i političkim trashom mediji, Hollywood, neoliberali, fini svijet itd. Pritisak je strašan. Knjiga se isti dan nakon izlaska u Americi munjevito širi internetom po svijetu, preštampava i propagira. Liberali oduševljeni što im je neko to poslao pa se hard-diskovi i printeri usijavaju skidanjam i printanjem. Da ste to uradili sa ma kojom drugom knjigom vjerovatno je da vam je ne bi isprintali ni u jednoj kopirnici, a i pitanje autorskih prava visilo bi nekome nad glavom... Amerika 11

12 Američko napredovanje.../ Zlatko Dizdarević protiv Amerike. Trump je tu slabija strana jer se u svojoj stabilnoj genijalnosti preračunao, pa je vlastitom zaslugom ostao bez mnogih partnera i poslušnika koje je danas mogao imati oko sebe. Ako ništa drugo predsjednik je Amerike. Još jučer je to bilo neupitno golemo! Trumpov krajnje živopisni način vođenja države u minulih godinu dana bio je dovoljan za spektakularizaciju njegove životne priče, ali i za već sada izvjesne dugotrajne posljedice na stanje u državi i na njenu poziciju u svijetu. Kako će sve ići dalje, vidjet će se. Doduše, zahvaljujući njemu izvjesno je zaradio showbiz, značajna kuhinja na kojoj se hrani život u ovoj zemlji, ali i koji diktira mnoge standarde uspjeha i neuspjeha na javnoj sceni, uključujući i politiku. U svijetu je, često ne bez ciničnog zadovoljstva, prihvaćena nova poštapalica: umjesto America first, sada važi America alone. Naravno, realnost je još daleko od toga, ali još je dalje od onoga što je bilo. Temeljem svakog novog poteza kojim Washingtona jača izolacionizam uz tezu sa nama ili protiv nas, takozvani neprijateljski redovi sve više će se zbijati a Amerika sve više odmicati od prošlosti u kojoj je bila perjanica i uzor u mnogo čemu. Primjera je mnogo i to u sferi mnogo ozbiljnijoj i važnijoj za budućnost Amerike od onoga što otkrivaju skandali i tračevi koji iskaču iz nove knjige o Trumpu. Strateške mudrosti se čitaju u drugačijim knjigama. Šta u međuvremenu rade neprijatelji. Na svijetu je mnogo, na ovaj ili onaj način jakih država. Među njima, nekoliko je istinskih sila. To su Sjedinjene Američke Države i Evropska Unija na Zapadu. Kina i Rusija na Istoku. Svi sa svojim saveznicima. Politički stratezi znaju da je pobjednik među njima onaj ko ujedini vlastiti interes sa nekim drugim iz te četvorke. SAD i EU su se do nedavno, uz sve probleme i teškoće, mogli smatrati partnerom u atlantskoj alijansi. Rusija je dodatno aktuelnim povratkom na veliku scenu pobjedama na Bliskom istoku, pripadala suprotnom kampu. Kina je kao tiha voda što bregove valja polako dolazila na veliku scenu, više sama nego sa bilo kim iz ove četvorke. Daleko izvan svojih granica, prvo je oko bacila na Afriku. Ekonomski mudro. Evropa je počela da osjeća stezanje omče oko vrata od prekomorskog partnera, posebno otkako je Trump ušao u igru. Rusija je što neko napisa ovih dana čak otvarala i flaše šampanjca povodom njegove pobjede, tragom predizbornih izjava koje su davale razloga za to: Nema više ekspanzije po svijetu, zaludnog trošenja para za

13 PIS-Journal of politics and international studies. Jesen Broj 8 ratovanje, nema nepotrebnih vojnih baza, NATO će da plaćaju oni kome treba, Rusija je potencijalni partner a ne neprijatelj... Sada je jasno da su se oni šampanjci pili krivim povodom. Na pomolu su bolji razlozi. Trump ne samo da je odbio Putina pritisnuti iznutra, već je odmah po dolasku bombardovao bazu u Siriji, a sve drugo što je uradio u odnosu prema Moskvi do danas sažeto je u onoj kvalifikaciji od prije neki dan: Platit će nam Rusija visoku cijenu.... Desilo se ono logično za svakoga osim za Trumpa: Evropa mu se izmakla, podjednako tako i Rusija koja se okrenula Kini i uzajamnom interesu i koristi. Decenijama duga nepovjerenja, razlazi i optužbe povodom toga ko je napustio revolucionarni put, ustupili su mjesto pragmatizmu koji ima puni smisao: Poklopiti zajednički Aziju kao ekonomski prostor, zaštititi se od zakašnjelog i krivog ekspanzionizma Amerike, ali i stvoriti globalnu sigurnosnu alijansu koja potom može slobodnije da diše okrećući se i na način koji je Kina već apsolvirala kroz novi put do Evrope! Rusija je u ovu zajedničku priču već ušla kroz Evroazijsku ekonomsku uniju (EEU), a Kina kroz još ambiciozniji projekat, Inicijativu pojas i cesta (BRI). Jednostavnije Novi put svile. Iz arhiva su izvučeni neki stari zajednički sporazumi, kao i ne tako davno osvježeni Sporazum o strateškom partnerstvu. Članice EEU su danas Rusija, Armenija, Bjelorusija, Kazahstan i Kirgistan uz još neke koji već zabacuju pogled na očigledno prosperitetnu zajednicu. Novi put svile je još ambiciozniji projekat za 21. stoljeće. Promovisao ga je kineski predsjednik Xi Jinping a cilj mu je da u konačnici cestama i morem uveže niz zemalja Evroazije. Jasno značenje ima podatak da su sve zemlje Zapadne Evrope postale članice kineske Azijske investicione infrastrukturne banke (AIIB) koja je okosnica projekta. Otud i odgovor na pitanje laika u nas: Otkud odjednom Kinezi kod nas u svim ozbiljnijim razgovorima o cestovnoj infrastrukturi. Ništa sa Kinezima nije odjednom. Gdje su u svemu ovome zajednički interesi a gdje oni vječito konkurentni između Rusije i Kine, pitanje je na koje analitičari velikog približavanja imaju jasan odgovor: BRI i EEU su drugačiji projekti i po strukturi i po ciljevima. Rusi su se sa EEU okrenuli prema unutra kako bi se prije svega osigurala zaštita od penetracije moćnog Zapada na njihove prostore. Kinezi svoj projekat BRI okreću prema svijetu. Pouzdan je, usput, podatak koji mi je predočen nedavno u Damasku, da su Kinezi već dobili gro građevinskih poslova u budućoj obnovi Sirije. Nafta i gas su teren Rusije, a Iran je lider u izgradnji 13

14 Američko napredovanje.../ Zlatko Dizdarević energetske infrastrukture... Ukratko, kineski projekat postaje globalizacijski projekat formatiran, jasno, na kineskim karakteristikama... Ako se iz ovoga ugla, suštinski važnijeg od priče o Trumpovim narcisoidnim egzibicijama i estradnim bavljenjima ljudima, a ne političkom zbiljom, posmatraju već sada vidljive dugoročne posljedice njegove vladavine ali i spektakularno-zavjereničkih načina obračuna sa njima sasvim u skladu sa američkim mentalitetom, onda su i šanse za zaustavljanje slobodnog pada američkog utjecaja svakim danom sve manje. Politika koja se na taj način bavi ličnostima što su joj problem, teško i bez tih ličnosti može biti uspješnija od njih samih. Godina američkog političkog sunovrata već je sada ostavila dovoljno razloga za brigu povodom naredne decenije. Najmanje. A to je samo prva u mandatu predsjednika, izabranog voljom naroda. Praviti se da je to slučajna greška pa ga se može riješiti recimo jednom knjigom, filmski je promašaj. Ne radi njega koji može tako biti srušen, već radi onih koji ostaju vjerujući da su sve time riješili.

15 PIS-Journal of politics and international studies. Jesen Broj 8 Turbulencije u američkoj bliskoistočnoj politici Saeid Abedpour 15

16 Turbulencije u američkoj.../ Saeid Abedpour Turbulencije u američkoj bliskoistočnoj politici Saeid Abedpour Institut Ibn Sina, Sarajevo Sažetak U svojoj knjizi Turbulence in World Politics, objavljenoj godine, James N. Rosenau izlaže teoriju koja u dobroj mjeri odslikava aktuelnu situaciju na međunarodnoj sceni. On kaže: Možda je život čovječanstva ušao u fazu turbulencija kakve nismo vidjeli kroz protekla tri stoljeća. Današnja svjetska politika odbacila je poznate nam i tradicionalne granice, pa lekcije iz prošlosti i klasični stavovi više ne definiraju tekuće procese. Ključni Rosenauov stav jeste da turbulentnost svjetske politike ukazuje na stvarnost poznatu kao promjena te on govori o stvaranju osjetljivosti spram tih promjena. Ključne riječi: James N. Rosenau, međunarodna scena, turbulencija, svjetska politika, promjene

17 PIS-Journal of politics and international studies. Jesen Broj 8 U prilog teoriji turbulencije, on navodi tri teze: tumačenje naše epohe kao historijski osjetljive tačke; dualizacija globalne makroekonomije i oblikovanje dva politička svijeta; analitičke i emocionalne vještine odraslih osoba u svim zemljama su u porastu. Prema Rosenauovom viđenju, uzevši u obzir kombinaciju dva tipa struktura i građanstva koje se odlikuje osnaženim vještinama, skupa s utjecajem novih tehnologija koje uzrokuju veću međusobnu ovisnost u svijetu, sve to dovodi do većih transformacija svjetske politike i sugerira da historijske lekcije više nisu korisne i upotrebljive. U takvim uvjetima, postojeće paradigme doimaju se prevaziđenim i zastarjelim te posmatrač, za razliku od onog što je ranije bilo uobičajeno, više ne može promjenjive pojave smatrati abnormalnostima, jer te abnormalnosti postale su uobičajenije i zastupljenije od ponavljanih obrazaca i diskontinuitet je prisutniji nego kontinuitet. Prema tome, osjeća se potreba za novim teoretiziranjem. S obzirom na brzinu i širinu promjena, ne može se, i ne treba, koristiti poznate nam koncepte međunarodne politike, budući da je, kroz jedan očit proces, znatno porasla konzistencija interakcije u svjetskoj politici, a koja se dešava bez direktnog učešća naroda i država. Stoga je nužno koristiti novu terminologiju kako bi se definiralo i postojanje novih struktura i stvorilo prostora za nove strukturalne promjene, pa se otud postmeđunarodna politika nadaje kao upotrebljiv termin. U vezi s tim, Rosenau kaže: Kako bismo označili epohu koja počinje od kraja Drugog svjetskog rata i traje do danas koristit ćemo izraz postmeđunarodna politika. U nastavku, on ukazuje na širenje i transformaciju identiteta te brojnost kolektivnih aktera. Spominje pet ishodišta odnosno faktora promjena u globalnoj politici, i to: prelazak iz industrijskog u postindustrijski poredak, što je posljedica tehnološkog razvoja, osobito tehnologija koje se tiču mikroelektorničke revolucije, umanjenje društvenih, ekonomskih i političkih razlika, kao i, naravno, ubrzanje razmjene ideja, brži protok informacija i novca, te, kao rezultat svega toga, veću međusobnu ovisnost između ljudi i dešavanja. Pojava pitanja kao što su zagađenost zraka, terorizam, trgovina drogama, monetarne krize i AIDS izravna su posljedica novih tehnologija i intenzivnije povezanosti svijeta. Tu je i smanjenje sposobnosti država da iznalaze odgovarajuća i zadovoljavajuća rješenja za aktuelne probleme, rast koherentnosti i produktivnosti sub-sistema i promocija tendencija koja odvlače 17

18 Turbulencije u američkoj.../ Saeid Abedpour od centra ka periferiji. Implikacija svih tih faktora ogleda se u porastu vještina i orijentacije odraslih stanovnika svijeta. Rosenau ističe da, među tih pet faktora, snaženje sposobnosti građana i njihove pozicije na mikro planu predstavlja glavni preduvjet za globalne turbulencije. On, također, promjenu pozicije država i vlada vidi kao rezultat transformacija na mikro razini i vjeruje da ljudi postaju pristalicama decentralizacije, što je u biti rezultat rasta njihove sposobnosti da bolje razumiju vlastite interese. Naravno, autor Turbulencija u svjetskoj politici vjeruje u otpor nabrojanim faktorima turbulencija, pa kaže: Politička previranja nisu toliko moćna da bi bez ikakvog otpora poništila postojeće temeljne kulturne obrasce. Rosenau sa skepsom govori o budućim posljedicama turbulencija po blagostanje ljudi cijeloga svijeta i smatra nužnim prevladati štetne posljedice kroz formuliranje i provođenje odgovarajućih politika. Prema njegovom mišljenju, neprepoznavanje turbulencija i neupravljanje njima moglo bi imati velikih i nepopravljivih posljedica po čovječanstvo. Premda su turbulencije potaknute brojnim faktorima, nastavak tih turbulencija bi dugoročno doveo do promjena koje bi dovele do transformacije analitičkih vještina i sposobnosti utjecaja kod ljudi u cijelome svijetu. Otud se korijene dobrog dijela turbulencija u postmeđunarodnoj politici može tražiti u ponašanju građana i konkretnih organa vlasti. Rosenau je, pored toga što stalno ukazuje na to da je potrebno obratiti mnogo više pažnje na mogućnosti i rizike od turbulencija u svijetu, uvjeren da samo insistiranje na neočekivanim i neprijatnim krizama uprave i autoriteta i kolapsu javnog poretka dovodi u sumnju i neizvjesnost, pa bi takva nepostojanost, praćena promjenom parametara, bila toliko žalosna da bi nas nužno vodila ka iznalaženju načina da se okonča turbulencije. Međutim, pridavanje pažnje širenju vještina pojedinaca i njihovih sve izraženijih zahtjeva za svome poslu vičnijim liderima dovest će do zadovoljstva promjenama i oni će stoga tražiti načina da se te promjene nastave. Samoprocjenjivanje relativnosti postojećeg javnog poretka i širenje pluralizma, uz oslanjanje na vlastito samosvjesno građanstvo, on smatra poželjnim i vjeruje da procjenjivanje normativa mora počivati na nastojanju da se jasno označi puteve na koje će, vjerovatno, svjetska politika biti fokusirana i usredotočena u trećem mileniju.

19 PIS-Journal of politics and international studies. Jesen Broj 8 No, kako na temelju Rosenauove teorije haosa i turbulencije tumačiti dešavanja na Bliskom Istoku i Sjevernoj Africi tokom posljednja dva desetljeća? Pitanje je da li su haos i turbulencije na Bliskom Istoku i Sjevernoj Africi nastali spontano, samoizazvano i bez utjecaja velikih sila, ili su nestabilnost i haotičnost potaknuti od strane SAD-a i njihovih saveznika kako bi na tim prostorima nametnuli poredak koji je po njihovoj volji? Da li haos i nezadovoljstvo postojećim strukturama idu u prilog zemljama Zapada? Raspadom SSSR-a krajem 80-tih godina prošlog stoljeća, nastao je prelazni period s dvije tendencije. Jedna tendencija bila je stvaranje hegemonije koja bi proistekla iz onoga što je nekad predstavljalo jedan od polova moći, a druga je težila uspostavi poretka zasnovanog na međunarodnoj saradnji, sa koorporativnim obrascima, prema kojim bi se ostale zemlje povinovale tendencijama evropskih država izraženim kroz stvaranje Europske unije. Radi se, ustvari, o modelu građanskog društva na širokoj međunarodnoj razini koji bi trebalo da predstavlja idealni obrazac za savremeni svjetski poredak. Doktrina sukoba civilizacija i novog svjetskog poretka, promovirana od strane Amerikanaca, stvorila je odgovarajuće mentalno ozračje za poticanje američkih hegemonističkih ambicija u tom periodu, a 11. septembar očito je stvorio uvjete u kojima se moglo preći na uspostavu novog svjetskog poretka onakvog kakvim ga vidi Amerika. Definirajući terorizam, za koji je pružena jako sporna interpretacija nastala u jednom netransparentnom diskursu, kao glavnog strateškog neprijatelja SAD-a, Amerikanci su uložili vidan napor da na međunarodnoj sceni zamijene organičene obrasce modelom modernog imperijalizma. Pritom treba naglasiti da Amerikanci nisu rodonačelnici ideje o novom svjetskom poretku. Ideja o takvom poretku razmatrana je već u Evropi, Kini, Rusiji i od strane nesvrstanih zemalja, ali su SAD, tvrdeći da predvode novi svjetski poredak, stekli važno sredstvo za nametanje svoje hegemonističke vladavine. U američkom diskursu, novi svjetski poredak karakterizira vidna diskrepancija između deklarativnih politika i praktičnih postupaka država. Zagovara se novi svjetski poredak, ali ga se nastoji uspostaviti uz imperijalističku egocentričnost i uz izražen nacionalni naboj, a ta kontradikcija je vidljiva i iz javnih istupa američkih lidera koji otvoreno pozivaju na uspostavu tog novog poretka. Tako je, prilikom svog obraćanja Kongresu SADa u avgustu godine, George W. Bush definirao novi svjetski poredak kao poredak u kojem se politika, na unutarnjoj i vanjskoj razini, odlikuje sadržajima 19

20 Turbulencije u američkoj.../ Saeid Abedpour poput slobode od terora, većom sposobnošću za uspostavu pravde i više sigurnosti u uspostavi mira, što bi dalje vodilo uspostavi sreće i harmonije. Vladavina prava bi tako zamijenila zakon džungle i odgovornost za nju ležala bi na svim državama. No, nesklad između teorije i prakse uskoro je postao jasan. U praksi, rušilački pohodi na Kuvajt i Irak, promjena režima u Panami i samovoljna intevencija u Somaliji pokazali su da, pod sloganom novog svjetskog poretka, Bush nastoji prvenstveno osigurati američke interese. On u svojim javnim istupima čak nije niti krio takve nakane, kazavši naprimjer: Kažem da je pred nama američko stoljeće, a novi svjetski poredak je podređen američkom vodstvu, moći i vrijednostima. Istovremeno, s gledišta Evrope i ostalih naroda svijeta, novi svjetski poredak predstavlja paradigmu otpora i protivljenja američkoj verziji modernog ustroja svijeta. U neameričkom viđenju, novi svjetski poredak se pomjera od teksta ka kontekstu. U toj perspektivi, novi svjetski poredak kazuje nam o istovremenoj pojavi dva međusobno oprečna pokreta ka globalizaciji društava kao konteksta čovječanstva i važnosti ljudskog individualizma kao teksta. S jedne strane, novi svjetski poredak jeste manifestacija sve veće autonomije i sposobnosti pojedinca da utječe na globalna zbivanja. U tom smislu, širenjem utjecaja, adekvatnosti i sposobnosti pojedinca naspram pritisaka okruženja kreiranih snagom totalitarnih vlada u imperijalnim državama, režimima liberalno-demokratskih nacionalnih država osporava se bijeg od odgovornosti, uz sve posljedice koje proizilaze iz nekoordiniranosti totalitarnih autoritativnih režima, čime dolazi do opadanja uloge vlasti u kontroliranju i upravljanju pojedinca. Kod liberalno-demokratskih režima, nacionalna država, svojim prihvatanjem da se ikoliko miješa u privatni život pojedinca i društva, donekle ograničava sferu utjecaja pojednica na društvenoj sceni i ne dopušta samostalni nastup pojedinca prema vani. U novom svjetskom poretku odražena je sposobnost pojedinca da dođe do moći kojom može kontrolirati moćne autoritativne vlasti ili da barem, uz pomoć ostalih građana, izbjegne da bude kontroliran i upravljan od njih. Ljudska bića su naprosto stekla sposobnost da svojim utjecajem nadiđu ograničenu razinu nacionalnih država. Osmotrimo li Bliski Istok u skladu sa stavovima Rosenaua, odnosno njegovom teorijom politike i sigurnosti u turbulentnom svijetu, u novom dobu suočavamo se sa nekontroliranim sučeljavanjima. U regionalnom i međunarodnom poretku mijenja se priroda moći i sukoba, a novi akteri u stanju su utjecati na jednačinu moći, i upravo takva politička i sigurnosna situacija

21 PIS-Journal of politics and international studies. Jesen Broj 8 uobličila se na Bliskom Istoku. Prema tome, američka sigurnosna politika je uravnotežena i efikasna samo u stabilnim uvjetima, tamo gdje postoji mogućnost angažmana zasnovanog na balansu moći i zajedničkim interesima sa regionalnim akterima. Budući da u godinama pred nama takvi uvjeti neće biti mogući, regionalna sigurnost će i dalje predstavljati problem. Takva situacija otežava i buduće studije koje bi se usredsrijedile na multilateralni angažman i saradnju. Vanjska politika SAD-a na Bliskom Istoku proizilazi iz stalne isprepletenosti američkih i izraelskih interesa u regionu. Ovakav pristup vanjskoj politici od strane američkih vlasti kritiziran je s pozicija realizma od strane ličnosti kao što su Kissinger, Brzezinski i Farid Zakaria. Zagovornici realističnog balansa smatraju da bi ponašanje Amerikanaca na Bliskom Istoku trebalo biti postavljeno u skadu sa značajkama regionalne ravnoteže. Trenutno ponašanje SAD-a na Bliskom Istoku moglo bi se opisati kao haos koji prethodi uspostavi sistema. Američke težnje da vojno okupiraju Afganistan, svrgnu Sadama Huseina u Iraku, Gadafija u Libiji i Asada u Siriji doveli su do haosa i nereda na Bliskom Istoku i u Sjevernoj Africi. Sve to za rezultat je imalo migracije miliona ljudi, a usljed vojnih intervencija Zapada došlo je do nastanka terorističkih skupina koje su odgovorne za smrt mnoštva ljudi, a dobar dio infrastrukture i energetskih resursa u ovim zemljama su uništeni. Stvoren je haos iz kojega bi SAD željele uspostaviti novi poredak. Iz haosa i nereda stvorenog u ovim područjima sasvim je jasno da Amerika, najblaže kazano, ne razumije Bliski Istok i Sjevernu Afriku. Sada kad američki lideri insistiraju na nužnosti uspostave vladavine ljudskih prava i demokratije na Bliskom Istoku, naglasak je opet na zaštiti američkih interesa, pa je otud jasno da su ljudska prava i demokratija tek instrumenti američke spoljne politike.greške koje je Amerika počinila u ovom razdoblju mogle bi se usporediti s pogrešnom odlukom Japana da napadne Pearl Harbour ili krivom procjenom nacističke Njemačke da izvrši invaziju na SSSR. Vojna invazija SAD-a na Afganistan iz godine, koja je za cilj imala svrgavanje talibanske vlasti u Kabulu, šesnaest godina kasnije pretvorila se u noćnu moru. Ne samo da radikalnih islamista nije nestalo, nego su dodatno osnažili, a Afganistan se našao u situaciji da ima ili prihvati vojnu okupaciju od strane NATO-a ili ekstremiste. U pograničnim područjima između Afganistana i Pakistana, Amerikanci su koristili dronove u svrhu likvidacije svojih pretpostavljenih ili deklariranih neprijatelja. Rezultat toga je svojevrsni robotizirani rat protiv tamošnjih civila i nedužnog svijeta, a terorističke 21

22 Turbulencije u američkoj.../ Saeid Abedpour grupacije, nastale ponajviše kao rezultat američke intervencije, sad su našle sigurna utočišta ne samo u Afganistanu, već i u Iraku, Siriji, Čadu, Libanu, Libiji, Maliju, Nigeriji, Pakistanu, Somaliji, Jemenu i na Sinaju, područjima pogođenim ovim previranjima. Oni ne samo da imaju svojih gorljivih sljedbenika među evropskim muslimanima, već su prodrli i u američku muslimansku zajednicu. Kao što je kazao bivši američki državni sekretar Donald Rumsfeld: Za Amerikance je ovo predstavljalo mirovnu misiju, ali proizveli smo više terorista nego što smo ih uspjeli ukloniti. Američka invazija na Irak, koja je dovela do haosa i potom novouspostavljenog poretka, prvenstveno je rasplamsala vatru sukoba između vjerskih sljedbi, a njen plamen raširio se diljem muslimanskih društava, dakle kroz jednu četvrtinu čovječanstva. Okupacija Iraka od strane vojske SAD-a, koju samo neko ratnohuškački raspoložen može opisati kao pobjedu, proteklih godina je za žrtve imala više od Iračana. Dovela je do stvaranja mnoštva terorističkih skupina, među njima i ISIL-a, što je Bliskom Istoku i Sjevernoj Africi proteklih godina donijelo samo mržnju, krvoprolića i destrukciju, a ISIL se kao požar proširio Sjevernom Afrikom, još je prisutan i u Afganistanu, a izgleda i u jugoistočnoj Aziji. ISIL je prirodni rezultat američke vojne intervencije u Iraku, zemlji koja gubi svoje historijsko naslijeđe, građansko društvo i suživot. Ipak, najveća greška SAD-a na Bliskom Istoku ogleda se u bezrezervnoj podršci Izraelu. Održanje izraelske vojne premoći posredstvom Amerike dovelo je do izraženih tendencija u Izraelu da se civilnu sigurnost ne može osigurati drukčije nego vojnim putem. U situaciji kad Amerika dugoročno garantira vojnu supremaciju Izraela u odnosu na njegove oponente i kad protiv njih koristi oštre političke i ekonomske mjere, nema više nikakve logike očekivati da će Izrael svoju sigurnost nastojati ostvariti kroz pregovore sa Palestincima i ostalim svojim arapskim susjedima. To je, kratkoročno, samo ohrabrilo Izrael da intenzivnije otima teritorije i podiže na njima naselja za doseljenike. Izrael ne mari za posljedice okupacije palestinskih teritorija i izgradnje novih naselja na Zapadnoj obali, kao što je, recimo, vojna opsada Gaze i upotreba sile u odgovoru na zahtjeve Palestinaca za miroljubivim rješenjem palestinskog pitanja, što sve, naravno, pod znak pitanja stavlja dugoročni opstanak Izraela. Sve što je to uplitanje donijelo kao rezultat jeste rastrojenost Bliskog Istoka. Dugogodišnji arapski saveznici Zapada, umjesto da se pozabave gorućim pitanjima vlastitih nacija, svoje bogatstvo troše na kupovinu oružja,

23 PIS-Journal of politics and international studies. Jesen Broj 8 proslijeđujući tako svoj novac Zapadu. Milijarde dolara iz tih bogatih riznica troši se na promociju vehabizma, srednjovjekovne ideologije mržnje i samoizolacije, od Dalekog istoka do Amerike. Oni podržavaju nevladine organizacije koje zagovaraju nekakve, rušilačke i krvave, osvetničke pohode, terorizam i građanske ratove, poput onog u Afganistanu. Štaviše, Saudijska Arabija i UAE su dvije od jedine tri države u svijetu koje su zvanično priznale vlast talibana u Afganistanu. Ipak, američke vlasti prave se da ne vide to obilato finansiranje ideologije koja je stvorila Al-Kaidu i njene nove ogranke poput ISIL-a, Jabhat al-nusre, Ahrar al-shama, Jaysh al-islama, Boko Harama, Al-Shababa i sličnih, u biti istih onih koji su izveli najteži napad na američko tlo još od Pearl Harboura. Danas, svrha američkog vojnog prisustva u regionu nije samo da zaštiti interese SAD-a, već i da se suprostavi terorističkoj prijetnji koju podržavaju upravo njihovi saveznici, a koja sada za metu uzima i evropske i američke gradove. Shodno izvještaju kojeg je prošle godine objavio National Security Council: Geopolitičke perspektive narednih godina na Bliskom Istoku i u Sjevernoj Africi donose nastavak širenja nasilja, građanskih ratova, vakuuma moći i humanitarnih kriza, tako da nije za očekivati stvaranje sigurnosnih okvira na Bliskom Istoku. Otud se predviđa da će se države i nevladine organizacije uključiti u dešavanja, a rezultat tog procesa bit će porast nasilja, etničkih i sektaških sukoba u tim zemljama, što će dovesti do okončanja američke posthladnoratovske supremacije. Amerika na Bliskom Istoku više ne posjeduje nekadašnju moć i utjecaj, a sklapanje ugovora o naoružavanju sa Saudijskom Arabijom, UAE i Katarom te bezuvjetna podrška Izraelu samo povećavaju nezadovoljstvo američkom politikom i potiču angažman drugih aktera u regionu, poput Rusije, Irana, Tuske i Francuske. Ideja o kreiranju haosa iz kojeg bi se stvorilo novi poredak odnosno veliki američki Bliski Istok suočena je s neuspjehom. Neoliberalna ekonomija koju SAD naturaju Bliskom Istoku i Sjevernoj Africi izaziva nezadovoljstvo narodnih masa spram njihovih vlada. To stanje haosa i potencijal za nemire, kao dio generalnog plana o kreiranju nestabilnosti, ne ostavlja mjesta dijalogu, a sve nade Zapada, prvenstveno Amerike, svode se na uspostavu novog poretka na širim prostorima Bliskog Istoka, koji bi za posljedicu imao rušenje vlada, krvoprolića, migracije milionskih masa i prisvajanje energetskih resursa. 23

24 PIS-Journal of politics and international studies. Jesen Broj 8 Veze Jareda Kushnera sa izraelskim kompanijama prolaze bez osude zamislite šta bi se desilo da su ove kompanije bile palestinske Robert Fisk

25 Veze Jareda Kushnera / Robert Fisk Veze Jareda Kushnera sa izraelskim kompanijama prolaze bez osude zamislite šta bi se desilo da su ove kompanije bile palestinske Robert Fisk Novinar, Independent newspaper Sažetak Nekada smo svi mi vjerovali u mit da su američke mirovne operacije na Bliskom istoku nepristrasne, neutralne, bez utjecaja vjere, politike ili poslovnih aktivnosti mirotvoraca. Ubrzo nakon što je Jared Kushner otpratio Trumpa u njegovu prvu diplomatsku posjetu Izraelu, u maju prošle godine, njegova porodična kompanija za nekretnine je primila oko 30 miliona dolara od kompanije Menora Mivtachim, koja je jedna od najvećih izraelskih osiguravajućih i finansijskih institucija. Ključne riječi: Bliski istok, Jared Kushner, Trump, Izrael 25

26 PIS-Journal of politics and international studies. Jesen Broj 8 Nekada smo svi mi vjerovali u mit da su američke mirovne operacije na Bliskom istoku nepristrasne, neutralne, bez utjecaja vjere, politike ili poslovnih aktivnosti mirotvoraca. Čak onda kada su, tokom Clintonove administracije, četiri glavna američka mirotvorca redom bili američki židovi njihov glavni pregovarač, Dennis Ross, bivši istaknuti član najmoćnije izraelske lobističke grupacije, AIPAC-a (Američko-izraelski komitet za odnose sa javnošću) Zapadni mediji jedva da su to spomenuli. Ovo je jedino bila vijest u Izraelu, gdje su to novine Maariv nazvale misijom četiri Jevreja. Izraelski pisac i aktivista, Meron Benvenisti, napisao je u Ha'aretzu da iako je etničko porijeklo četiri američka diplomata možda nebitno, teško je ignorirati činjenicu da su SAD najprije povjerile manipulaciju mirovnim procesom u ruke američkih židova, te da je najmanje jedan član State Departmenta bio izabran za zadatak jer je predstavljao stavove američkožidovske zajednice. Ogromni utjecaj ove zajednice na Clintonovu administraciju je bio najuočljiviji u redefiniranju okupiranih teritorija kao spornih teritorija. No, kako ne bi bili optuženi za antisemitizam, kaže Benvenisti, Palestinci ne smiju, ne daj Bože, govoriti o Clintonovim jevrejskim vezama... Još uvijek pod napadom antisemitizma zbog pukog osuđivanja izraelske brutalnosti i okupacije Zapadne obale, isti strah i danas izjeda smjelost palestinskih vlasti. Kada je Trumpov jevrejski zet, Jared Kushner, dobio sramotnu titulu mirovnog izaslanika, Palestinici, vrlo svjesni toga da je on podržao neprestanu i međunarodno nezakonitu kolonizaciju arapske zemlje, čak su učtivo dočekali njegovo naprasno uzdiknuće u mirotvorca. Zapravo su izraelski mediji bili ti koji su prvi istaknuli koliko malo stvari je on znao i koliko malo ljudi je poznavao na stvarnom Bliskom istoku. Ali Dennis Ross, bivši AIPAC-ov čovjek, čiju su pristranost Izraelu kritikovale njegove kolege Židovi, kao i Arapi, spremno je podržao Kushnera kada je bio imenovan kao posebni Trumpov izaslanik. Što se tiče Trumpa, ovo je zvanični zapis njegova stava o sposobnosti Jareda Kushnera: Znate šta, Jared je tako dobar mladić, da će uspostaviti takav dogovor sa Izraelom kakav niko drugi ne može. On ima prirodni talenat, on je fenomenalan, prirodni talent razumijete li o čemu govorim, prirodan talenat on je rođeni pregovarač. Svi ga vole.

27 Veze Jareda Kushnera / Robert Fisk Kao investitor u nekretnine, Kushner zaista možda jeste rođeni pregovarač. No, niko nije očekivao da će se otkriti kao što se desilo u New York Timesu prije nekoliko dana da je nedugo nakon što je Kushner otpratio Trumpa u njegovu prvu diplomatsku posjetu Izraelu u maju prošle godine, njegova porodična kompanija za nekretnine primila oko 30 miliona dolara od kompanije Menora Mivtachim, koja je jedna od najvećih izraelskih osiguravajućih i finansijskih institucija. Dogovor na opće iznenađenje nije bio objavljen u javnosti. Ne postoje nikakvi dokazi da je Kushner bio direktno uključen u sklapanje dogovora, te se ne čini da je prekršen federalni zakon o etici u poslovanju, piše New York Times. Ali kao što ove novine tvrde, za razliku od Trumpove odluke da prizna Jerusalem kao prijestolnicu Izraela, Kushnerov dogovor bi mogao umanjiti izglede SAD-a da posreduje u regionu kao nezavisna strana. Kako se ovo moglo desiti? Zar New York Times ne prihvaća da Kushner smatra zakon o etici u poslovanju jako ozbiljnim (saopćenje glasnogovornika Bijele kuće), te da, iako tvrtka Kushner Companies na može biti spriječena u poslovanju sa stranom kompanijom samo zato što Kushner sada radi za administraciju SAD-a, ona ne posluje sa stranim liderima ili vladama. Kushner je još uvijek korisnik fondova koji imaju udio u firmi Kushner Companies, čak iako je odstupio s pozicije izvršnog direktora u januaru prošle godine. Moja omiljena izjava je došla od jednog od Kushnerovih zastupnika, Abbe D' Lowella, koji je rekao da je povezivanje bilo kojeg od njegovih posjeta Bliskom istoku, koje su dobro poznate javnosti, sa bilo čime što ima veze sa tvrtkom Kushner Companies ili njenim poslovanjem besmisleno, te je samo pogovor za izmišljanje priče oko nečega što zapravo ne postoji. Onda je sve uredu. A ako budući član glavnog mirotvornog tima za Bliski istok slučajno, nekom pukom slučajnošću, bude musliman (njegovo etničko prijeklo je nebitno kao što je i Kushnerovo) i ako tokom rada za američkog predsjednika bude korisnik fondova u kompaniji, koja je, recimo, poslovala sa Saudijskom Arabijom, Egiptom, ili čak, Bože sačuvaj sa Ramalom na palestinskoj Zapadnoj obali, to bi bilo unutar svih razumnih okvira prihvaćenih normi poslovanja jednog momka kojem je jedina želja u životu bila da postigne mir između Izraelaca i Palestinaca. A kada bi te arapske kompanije ulagale u kompanije dotičnog mirotvorca, niko ne bi prevrtao očima ili čak na trenutak sugerirao da je to i najmanje sumnjivo ili nećemo koristi riječ neetički. 27

28 PIS-Journal of politics and international studies. Jesen Broj 8 Uostalom, američki zvaničnici koji su izabrani na svoje pozicije uvijek su bili skeptični kada je u pitanju arapska finansijska pomoć SAD-u, čak i onda kada je dolazila bez naknade ili bez zahtjeva za protuusluge. Uzet ćemo primjer saudijskog princa Al-Waleed bin Talala jednog od najbogatijih ljudi na svijetu, koji trenutno boravi na dušeku u hotelu Riyadh Ritz, kao nevoljni gost prestolonasljednika Muhammeda bin Salmana koji je godine ponudio 10 miliona dolara donacije za fond Tornjevi blizanci, za porodice i žrtve napada od 11. septembra. On je također spomenuo palestinsko pitanje, zato jer su novinari od samog napada stalno postavljali pitanja o tome kako iskorijeniti terorizam. Amerika još nije shvatila, kako on kaže, da ako želi da iskorijeni ovu besmislenu i užasnu pojavu, mora da riješi ovo (palestinsko) pitanje. Ups! Gola istina je bila previše za gradonačelnika New Yorka, Rudolpha Gulianija, koji je blagovremeno rekao princu da zadrži svoj novac. Ne možete nuditi novac i u isto vrijeme govoriti o politici. No, ovo je pokazalo koliko osjetljiva može biti veza između novca čak i arapskih donacija i politike bliskoistočno-američke ose. Ali ovi problemi ne dotiču Jareda Kushnera koji je očito odobrio grotesknu odluku njegovog punca da prizna Jerusalem kao izraelsku prijestolnicu, čime je izbacio Palestince iz dogovora za koji je Trump tako otvoreno tvrdio da Jared može osigurati. I zasigurno, povezanost Kushnerove tvrtke sa izraelskim finansijskim institucijama nema nikakve veze sa tim.

29 PIS-Journal of politics and international studies. Jesen Broj 8 Američka islamofobija pomaže Trumpu da uništi sporazum sa Iranom Hussein Rashid 29

30 Američka islamofobija /Hussein Rashid Američka islamofobija pomaže Trumpu da uništi sporazum sa Iranom Hussein Rashid Predavač na koledžu Barnard Sažetak Godine 1985, muzičar Sting je objavio pjesmu pod nazivom Rusi. Refren, u kojem je stajalo Rusi također vole svoju djecu je bio podsjetnik na to da čak i naši najneumoljiviji neprijatelji, sa oružjem koje može uništiti svijet, naposljetku ipak jesu ljudi. Ideologiju komunizma smo gurnuli ustranu kako bi našli zajedničku ljudskost. Generaciju nakon toga, objesna islamofobija ne dopušta Sjedinjenim Državama da posmatraju muslimanske nacije nikako drugačije nego kao egzistencijalne prijetnje. Opće američko razumijevanje islama je pod dubokim utjecajem Saudijske Arabije, koja praktikuje novi oblik islama nazvan vehabizam. Saudijsko vođstvo, kao pobornik vehabijske države, izuzetno je anti-šiitsko, jer šiizam nudi drugačiji pogled na to šta znači biti musliman. Većina Amerikanaca ne može zamisliti državu koja prakticira islam drugačije od Saudijske Arabije, čak iako Iran nudi jako drugačiji pristup vjeri. Ključne riječi: islamofobija, SAD, vehabizam, Iran

31 PIS-Journal of politics and international studies. Jesen Broj 8 Godine 1985, muzičar Sting je objavio pjesmu pod nazivom Rusi. Refren, u kojem je stajalo Rusi također vole svoju djecu je bio podsjetnik na to da čak i naši najneumoljiviji neprijatelji, sa oružjem koje može uništiti svijet, naposljetku ipak jesu ljudi. Ideologiju komunizma smo gurnuli ustranu kako bi našli zajedničku ljudskost. Generaciju nakon toga, objesna islamofobija ne dopušta Sjedinjenim Državama da posmatraju muslimanske nacije nikako drugačije nego kao egzistencijalne prijetnje. Ne postoji razlika između islamizma - pokušaja da se religija svede na ideologiju radi kontrole nad ljudima - i Muslimana, koji su najveće žrtve islamizma. Većina nas ne gleda na Muslimane kao na ljude koji također vole svoju djecu. Američki odgovor na nedavne proteste u Iranu, te Trumpovo opovrgavanje iranskog nuklearnog sporazuma ukazuje nam koliko ne razumijemo Muslimane. To neznanje, te naš neuspjeh da gledamo na muslimanske nacije kao na bogate, raznolike kulture, naseljene stvarnim ljudima, razara američko društveno tkivo i slabi status Sjedinjenih Država kao međunarodnog aktera. Ne možemo zanemariti utjecaj Iranske revolucije iz godine na američku psihu; revolucija, te posebice talačka kriza, odredile su političko i kulturno neprijateljstvo između dvije nacije, koje je ostalo prisutno i do današnjeg dana. Ipak, sa stajališta Irana, revolucija je bila prirodni ishod Operacije Ajax, ne tako tajne američke operacije iz godine koja je za cilj imala zbacivanje demokratski izabranog premijera kako bi umjesto njega postavili Šaha na vlast. Većina Amerikanaca nije svjesna da pokretač revolucije datira generaciju ranije, uzrokovan miješanjem Sjedinjenih Država. Ali mnogi Iranci to nisu zaboravili. Iransku ozlojeđenost prema Americi nije teško razumjeti. Većina lojalnih Amerikanaca je ozlojođena ili prezire umješanost bivšeg sovjetskog agenta u naš demokratski proces, kako bi postavili opscenu i kleptokratsku, autoritativnu figuru. U slučaju Irana ne trebamo da pronalazimo opravdanja za talačku krizu kako bi prihvatili uzajamne nevolje SAD-a i Irana. Upravo je ovakvo uzajamno prihvaćanje bilo razlog da međunarodna zajednica, na čelu sa SAD-om, pregovara o iranskom nuklearnom sporazumu. Sporazum je za cilj imao da ostavi ustranu gorčinu u odnosima između SAD i Irana, kako bi se doprinijelo stabilnijoj i sigurnijoj situaciji u svijetu. Nažalost, dok Trump razmišlja o napuštanju sporazuma, prisiljeni smo da se suočimo sa 31

32 Američka islamofobija /Hussein Rashid činjenicom da je, pošto je Iran u potpunosti ispoštovao sporazum, najočitiji argument za napuštanje sporazuma zapravo američka islamofobija. Opće američko razumijevanje islama je pod dubokim utjecajem Saudijske Arabije, koja praktikuje novi oblik islama nazvan vehabizam. Kao pokret, vehabizam pokreće zenofobija, misoginija, izrabljivanje ljudi, ogromno neetično nagomilavanje bogatstva, širenje mržnje i iskrivljavanje osnovnih učenja vjere. Zamislite kombinaciju republikanskog bijelačkog evangelizma, samo muslimanskog, i to u području Zaljeva. Vehabisti nisu fundamentalisti, jer njihovo shvatanje vjere ovisi o geopolitičkim tokovima, a njihova neumjerena ljubav prema bogatstvu zasigurno nije puritanska. Vehabijsko i saudijsko vodstvo je nihilistično, te promatra svijet kroz prizmu ostvarivanja koristi nauštrb drugih. U intelektualnom smislu, Talibani i Daeiš - također poznati kao Islamska Država - su prirodni ogranak vehabizma. Pored toga, mnogi finansijski zaštitnici vehabijske ideologije su također zaštitnici Talibana i Daeiša. Prodorno napredovanje vehabizma je omogućilo uspon Talibanima i Daeišu. Saudijsko vođstvo, kao pobornik vehabijske države, izuzetno je anti-šiitsko, jer šiizam nudi drugačiji pogled na to šta znači biti musliman. No, većina Amerikanaca ne može zamisliti državu koja prakticira islam drugačije od Saudijske Arabije, čak iako Iran nudi jako drugačiji pristup vjeri. Iako je tačno da Iran sa Saudijskom Arabijom donekle dijeli opsesivnu težnju za uspostavljanjem kontrole nad ženama, vjerske razlike između dvije zemlje naširoko govore o tome kako se ta kontrola iskazuje. Voljena žena Poslanika Muhammeda, Hatidža, bila je njegov poslodavac, te je vodila relativno javan život i prije i tokom braka sa Muhammedom. On je toliko volio svoju kćerku Fatimu da je rekao da bi volio bilo koga koga bi ona voljela, te da bi proklinjao bilo koga koga bi ona proklinjala. Kao rezultat, ona je uživala veliki društveni utjecaj, što joj je omogućilo da zabrani prisutvovanje dženazi svoga oca onima za koje je smatrala da su izdali poruku koju je njen otac propovijedao. Pošto islam u Iranu sljedi Božiju riječ iz Kur'ana, o ljubavi prema Muhammedovoj porodici, jedino što država može učiniti je umanjiti mogućnost izbora kod žena u pogledu oblačenja. Žene u Iranu su obrazovane, posjeduju tvrtke, te obnašaju visoke izabrane i imenovane pozicije. Pored toga, njihovo

33 PIS-Journal of politics and international studies. Jesen Broj 8 obrazovanje podrazumijeva i vjersko obrazovanje, što znači da one imaju mogućnost raspravljanja vjerskih ograničenja režima koristeći se jezikom vjere. Upotreba vjerskog jezika i simbola je važna, jer je zasnovana na shvatanju islama koje je sistematično, racionalno i utemeljeno na etičkom svjetonazoru. Iako je iskvaren potrebama države, vjerski sistem također ima potencijal ispravljanja nekih od najvećih neumjerenosti države. Priča o ubistvu omiljenog Poslanikovog unuka u VII stoljeću, od strane lidera onoga što će kasnije postati Saudijska država, nam pruža uvid u politički stav mnogih iranskih muslimana. On se suprotstavio ugnjetavanju i 680. godine je ubijen zbog svojih stavova. Ovo je priča koja je inspirisala i revoluciju i godine, te nastavlja da podstiče kritike na režim. Pored vjerskog jezika, jednako bitan je i iranski estetski doprinos svjetskoj kulturi. Rumi, čija je poezija u SAD još uvijek među najprodavanijim djelima uopće, pisao je na perzijskom, no uprkos njegovom utjecaju na američku kulturu, mnogi Amerikanci ne povezuju njegovu poeziju sa njegovom vjerom, njegovim kulturnim porijeklom, ili sa činjenicom da je proveo život izučavajući Kur'an. Mi ne shvatamo da je raskoš njegove poezije proizašla iz njegove vjere, ne uprkos njoj. Niti je on jedini perzijski pjesnik čija su djela bila oblikovana vjerom. Iako druga imena nisu toliko poznata većini Amerikanaca, perzijska poezija ima duboku arhivu raskošnih djela, ispirisanih ljubavlju prema Bogu, Poslaniku Muhammedu i Muhammedovoj porodici- Iranska muzika je jedan od jako bitnih kulturnih temelja, a arhitektura, poput Ružičaste džamije, kroz ljepotu izaziva strahopoštovanje. U iranskoj kulturi je sadržana široka intelektualna i umjetnička historija, proistekla iz vjere. Ne možemo zanemariti godine sukoba između SAD-a i Irana, ali iranski nuklearni dogovor je bio način da se stvori put za budućnost. Pregovori su prihvatili to da vjera zemlje može pomoći u prevazilaženju te podjele. Ne smijemo dopustiti da islamofobija preokrene jedno od najvažnijih diplomatskih postignuća decenije. Posmatranjem ljepote koju Iranci njeguju, te činjenice da iskazuju ljubav i privrženost porodici Poslanika, ne možemo sumnjati u to da, i Iranci također vole svoju djecu. 33

34 PIS-Journal of politics and international studies. Jesen Broj 8 CIA i ubistva državnih lidera Vladimir Platov

35 CIA i ubistva državnih lidera / Vladimir Platov CIA i ubistva državnih lidera Vladimir Platov Ekspert za Bliski istok Sažetak Historija američke Centralne obavještajne agencije obiluje brojnim primjerima političkih ubistava, ne samo u SAD-u, već i lidera onih država sa kojima Washington ima neslaganja. Stoga, danas CIA aktivno radi na osmišljavanju različitih metoda ciljane eliminacije najnovijeg američkog političkog suparnika, sjevernokorejskog lidera Kim Jong Una, što ne obuhvata samo specijalne jedinice u SAD-u, već i specijalne jedinice zemalja koje blisko sarađuju sa CIA-om. Ključne riječi: CIA, SAD, Kim Jong Un 35

36 PIS-Journal of politics and international studies. Jesen Broj 8 Dokaz o tome može biti pronađen u državnom budžetu za odbranu Južne Koreje za godinu, kojeg je vlada ove države zvanično predstavila i koji predstavlja cijenu eliminacije sjevernokorejskog lidera Kim Jong Una. Ovi fondovi će biti potrošeni na obuku i opremanje posebne jedinice za pogubljenje, namijenjene sjevernokorejskom lideru, čije je formiranje obznanjeno 01. decembra. Tim će biti sastavljen od oko hiljadu komandosa čiji je zadatak da u slučaju sukoba pronađu Kim Jong Una i druge zvaničnike susjedne države. Kao što je jedan izvor iz Minstarstva odbrane Republike Koreje saopćio novinama Korea Herald, posebna oprema tima uključuje bespilotne letjelice, bombaše samoubice, izviđačke letjelice te čak bacače teških granata. Struktura i plan obuke tima je povjerljiv, no prema informacijama južnokorejskih medija vojnici novog tima će biti obučeni prema metodologiji koju je koristio SAD-ov specijalni tim SEAL 6, koji je likvidirao Osamu bin Ladena. U isto vrijeme, ne treba zaboraviti da je prvi pokušaj kreiranja specijalnog tima u Južnoj Koreji godine, koji bi imao sličan cilj, završio tragedijom. Tada je 31-om južnokorejskom kriminalcu obećano pomilovanje ako bi tim kojeg su formirali ubio Kim Il Sunga. Tim je prošao kroz intenzivnu obuku, tokom koje je troje ljudi izgubilo živote, a na kraju su poslani u Sjevernu Koreju u gumenim čizmama, da bi na pola puta bili opozvani. Zatvorenici nisu bili oslobođeni, naporna obuka se nastavila, a datum nove operacije je bio određen. Godine članovi tima su se pobunili, ubili su svoje instruktore, pokušali da dođu do Seula, ali kada ih je zaustavila vojska raznijeli su se granatama. Četiri preživjela člana kasnije su pogubljena. Južnokorejski film Slimido snimljen je o ovoj tragičnoj epizodi godine. Takvi radikalni planovi rješavanja političkih suparnika teško da su iznenađujući, posebno kada su osmišljeni pod nadzorom CIA-e, koji je jako vješt u ovim stvarima. Nije ni čudo da je čak sami direktor američke Centralne obavještajne agencije, Mike Pompeo, u oktobru govorio u Washingtonu na forumu Fondacije za odbranu demokratija, ističući da ako CIA likvidira lidera Sjeverne Koreje, Kim Jong Una, on neće priznati umiješanost američkih agenata u likvidaciji. Svima je poznato da SAD ne prezaju ni pred čim kako bi održale svoju dominaciju, uključujući i ubistva nepoželjnih lidera. Tokom 50-tih i 60-tih ubili

37 CIA i ubistva državnih lidera / Vladimir Platov su veliki broj stranih lidera i javnih ličnosti koje se nisu ni borile za komunizam, već za nezavisnost svojih država. Potom je uslijedio period tišine, povezan sa politikom detanta kao i sa skandaloznim otkrićima senatske komisije Franka Churcha, godine, o aktivnostima CIA-e. Zaključci komiteta o nezakonitim aktivnostima američkih obavještajnih službi (posebice, dokazi o ubistvima i brojnim pokušajima atentata na strane zvaničnike) doveli su do toga da predsjednik Ford usvoji zabranu zvaničnih naredbi ubistava stranih lidera. Ipak, njegov predsjednički dekret je oborio Reagan, a lista žrtava je ponovo počela da munjevito raste. Nakon brojnih razgovora sa medijima, odlučeno je da je u dugoročnom interesu da se ne otkriva tajna o brzo napredujućoj infekciji venecuelanskog predsjednika Huga Chaveza i njegovoj naknadnoj smrti od novog oblika biološkog oružja: u pitanju je bio virus raka i umiješanost američkih tajnih službi. No, još jedna zaista čudna i neobjašnjiva činjenica (pored tajnih operacija američkih specijalnih službi) jeste da je, sem Huge Chaveza, veliki broj drugih južnoameričkih lidera, koji očito nisu bili omiljeni Washingtonu, neočekivano i istovremeno obolijevao od raka. Među njima su argentinski predsjednik Nestor Kirchner (kojeg je zamijenila Christine Kirchner), brazilski predsjednik Lula da Silva (kojeg je zamijenila Dilma Roussef) i paragvajski predsjednik Fernando Lugo (koji je zbačen s vlasti tokom vojnog puča koji je orkestrirala CIA 2012; ubrzo potom mu je dijagnosticiran rak). Također je interesantno kako je konzervativnom i proameričkom predsjedniku Kolumbije, Juan Manuel Santosu, nakon što je započeo mirovne pregovore sa borcima Revolucionarnih oružanih snaga Kolumbije, također neočekivano otkriven rak. Venecuelanski pisac Luis Brito Garcia je zabilježio preko 300 pokušaja atentata na kubanskog lidera Fidela Castra koje je orkestrirala CIA. Čak i sam Castro je u posljednjim godinama svoga života patio od misteriozne onkološke bolesti crijeva koja mu je otrkivena nakon Samita naroda godine, u argentinskom gradu Cordobi. Prisjetimo se, također, neobične smrti bivšeg palestinskog predsjednika Yassera Arafata, koji je podlegao zbog leukemije godine. Nije ni pretjerano citirati otkrića WikiLeaksa o tome da je god. CIA dala upute svojoj ambasadi u Paragvaju da prikupi biometrijske podatke, uključujući i DNA, četiri predsjednička kandidata. Kroz poznavanje DNA koda 37

38 PIS-Journal of politics and international studies. Jesen Broj 8 neke osobe, lahko je razviti onkogen za svakog pojedinca. A ako pretpostavimo da su takvi podaci prikupljeni uoči izbora u Brazilu, onda se rak Dilme Roussef, od kojeg je oboljela 2009, savršeno uklapa u ovu teoriju. Stoga, pored nasilnih opcija eliminacije političkih suparnika (kao što se desilo sa iračkim liderom Saddamom Husseinom ili libijskim liderom Muammarom Gaddafijem), malo je vjerovatno da CIA ne bi bila spremna na inficiranja virusom raka. Štaviše, slični eksperimenti su dugo vremena provođeni u tajnim laboratorijama CIA-e gdje su postali vojnim trofejima američkih tajnih službi, nastali na osnovu eksperimentiranja nad ljudima u brutalnim koncentracionim logorima Josefa Mengele, te prije toga, na osnovu iskustava Amerikanca Corneliusa Rhoadsa, poznatijeg kao Doktor Smrt. Kao patolog sa Instituta Rockefeller za medicinska istraživanja, sa radom je započeo u Puerto Ricu i postao je pionir u gotovo svim područjima osmišljavanja novih tehnologija za ubijanje ljudi, od hemijskih i bioloških metoda do zračenja. Uz novčana sredstva Instituta Rockefeller, ranih 1930-tih je provodio eksperimente u Puerto Ricu, u tajnoj Zgradi br. 439, inficirajući ljude sa ćelijama raka. Da li je rak efekat novog oružja američke obavještajne agencije, koje se savršeno uklapa sa modus vivendijem očajnog sjevernoameričkog carstva? Primjećujemo da je bolest zadesila samo one političare čija su politička usmjerenja bila suprotna dominantnom stavu SAD-a. Sjedinjene Američke Države su na rubu ekonomskog kolapsa i preživljavaju samo zato što mogu mobilizirati štampu pomoću koje će vratiti povjerenje u svoju ekonomiju, konstantno jačajući svoj vojni budžet i tajne operacije CIA-e. Stoga, potpuno je logično pretpostaviti da su Langleyeve zanatlije pronašli nove i jeftine metode učinkovite eliminacije svojih političkih protivnika. Najvažnija prednost ovih metoda je ta da one ne ostavljaju tragove, prikrivene su kao rak ili srčani udar, te eliminišu mogućnost izlaganja i direktne odgovornosti.

39 PIS-Journal of politics and international studies. Jesen Broj 8 Egzodus u Raki: Tajni dogovor američke koalicije omogućio ISIL-ovim teroristima da pobjegnu... Michel Chossudovsky 39

40 Egzodus u Raki: Tajni dogovor /Michel Chossudovsky Egzodus u Raki: Tajni dogovor američke koalicije omogućio ISIL-ovim teroristima da pobjegnu... Michel Chossudovsky Pisac Sažetak Dogovor o omogućavanju bijega za borce Islamske Države iz Rake de facto prijestolnice njihovog samoprozvanog kalifata je postignut između lokalnih zvaničnika, nakon četiri mjeseca sukoba koji su potpuno razorili i opustošili grad. Dogovor bi spasio živote i okončao sukobe. Životi arapskih, kurdskih i ostalih boraca koji se protive Islamskoj Državi bi bili spašeni. No, ovo je omogućilo i stotinama ISIL-ovih boraca da pobjegnu iz grada. U to vrijeme, niti američka, niti britanska koalicija, niti SDF (Sirijske demokratske snage) nisu htjele da priznaju svoju krivicu. Ključne riječi: Raka, Islamska država, ISIL, SDF

41 PIS-Journal of politics and international studies. Jesen Broj 8 Ministar odbrane SAD-a James Mattis u maju je u Wahingtonu potvrdio spremnost na uništenje ISIL-ovih terorista: Naša namjera je da strani borci (ISIL/Daiš) ne dožive povratak kući u Afriku, Evropu, Ameriku, Aziju. Mi im nećemo to dopustiti... Ovo je bio politički narativ Pentagona. Prešućena istina je bila da je Ujak Sam pritekao u pomoć Islamskoj Državi. Najveća vjerovatnoća jeste da je ova odluka donesena i provedena prema naredbama Pentagona, prije nego State Departmenta. Kao što je potvrđeno u BBC-evoj reportaži nazvanoj Prljava tajna Rake, koalicija pod vodstvom SAD-a je omogućila egzodus ISIL-ovih terorista i članova njihovih porodica izvan njihovih uporišta u Raki, u sjevernoj Siriji. Iako se BBC-eva reportaža fokusirala na detalje bijega, svejedno je potvrdila postojanje Tajnog dogovora koji uključuje SAD i njihove besprijekorne britanske saveznike, koji su dopustili teroristima da pobjegnu iz Rake. Dogovor o omogućavanju bijega za borce Islamske Države iz Rake de facto prijestolnice njihovog samoprozvanog kalifata je postignut između lokalnih zvaničnika, nakon četiri mjeseca sukoba koji su potpuno razorili i opustošili grad. Dogovor bi spasio živote i okončao sukobe. Životi arapskih, kurdskih i ostalih boraca koji se protive Islamskoj Državi bi bili spašeni. No, ovo je omogućilo i stotinama ISIL-ovih boraca da pobjegnu iz grada. U to vrijeme, niti američka, niti britanska koalicija, niti SDF (Sirijske demokratske snage) nisu htjele da priznaju svoju krivicu. Da li je ovaj pakt, koji je ostao zapamćen kao prljava tajna Rake, pustio prijetnju u vanjski svijet onaj koji je omogućio militantima da se prošire dalje od Sirije? Veliki napori su načinjeni da se ovo sakrije od ostatka svijeta. Ali BBC je razgovarao sa desetinama ljudi, koji su ili bili u konvoju, ili su ga posmatrali, te sa ljudima koji su ispregovarali dogovor... To nije bila evakuacija bio je to egzodus takozvane Islamske Države. (Quentin Sommerville i Riam Dalati, Prljava tajna Rake, BBC, novembar 2017) 41

42 Egzodus u Raki: Tajni dogovor /Michel Chossudovsky Vojni avioni koalicije pod vodstvom SAD-a su nadgledali evakuaciju ISIL-ovih teroirista, ali bilo je očigledno da konvoji autobusa i kamiona nisu bili meta bombardovanja. Koalicija je sada potvrdila da iako nije imala ljude na terenu, da je nadgledala konvoj iz zraka. U svjetlu BBC-jevih pronalazaka, koalicija sada priznaje da je odigrala određeni dio u dogovoru... Da su željeli da napadnu ISIL-ov konvoj, to bi bila jako jednostavna operacija za Zračne snage SAD-a. Sa druge strane, mogli su da odluče da blokiraju konvoj, ne da ga unište (što bi umanjilo broj žrtava), te da uhvate i zatvore strane borce. Američki zvaničnici su nonšalantno potvrdili da nisu učestvovali u pregovorima, te da stoga nisu bili u mogućnosti da spriječe egzodus terorista: Nismo željeli da bilo ko ode, rekao je Col Ryan Dillon, glasnogovornik operacije Urođena odlučnost, što je zajednički naziv operacija američke koalicije protiv Islamske Države. Sve se svodi na Sirijski narod oni su ti koji se bore i ginu, oni su ti koji trebaju odlučiti o operacijama, rekao je. Iako je zapadni oficir bio prisutan na pregovorima, on nije 'aktivno učestvovao' u razgovorima, tvrdi Dillon. Ono što je ustanovljeno jeste da je većina ISIL-ovih boraca bila stranog porijekla, iz velikog broja zemalja, što ukazuje na jako pažljivo organiziranu regrutaciju i program obuke:...bio je veliki broj stranaca. Francuska, Turska, Azerbejdžan, Pakistan, Jemen, Saudijska Arabija, Kina, Tunis, Egipat... Većina su bili stranci, ali bilo je i Sirijaca. BBC-jeva reportaža ukazuje na pažljivo osmišljen plan kojim je omogućena sigurna evakuacija terorista. Zvanično objašnjenje jeste da je dogovor postignut uz posredovanje Sirijskih demokratskih snaga, koje pružaju podršku od SAD-a. Koalicija pod vodstvom SAD-a je pustila da se to desi, oni nisu vojno intervenirali da spriječe egzodus i bijeg stranih boraca iz Rake. Ovo ne bi trebalo biti iznenađenje. Od samog početka 2014, ISIL je primao podršku od koalicije pod vodstvom SAD-a, uz aktivnu podršku Saudijske Arabije. Amerikanci i njihovi saveznici su glavni sponzori Islamske Države.

43 PIS-Journal of politics and international studies. Jesen Broj 8 Oružja, obuke, logistika: ISIL je konstrukt američke obavještajne službe. ISIL/Daiš teroristi su pješadija SAD-a / NATO-a. Bombardovanje Iraka i Sirije pod vodstvom SAD-a pod krinkom lažnog rata protiv terorizma nije bilo usmjereno prema ISIL-u / Daišu. Teroristi su bili pod zaštitom američke koalicije. Prešućeni cilj je bilo ubijanje civila i uništavanje civilne infrastrukture i u Siriji i u Iraku. Da li postoji obrazac u evakuaciji terorista koji primaju podršku od SAD-a? Prisjećanje na drugi rat pod vodstvom SAD-a. Afganistan Cilj SAD-a je bio da u potpunosti zaštiti svoja obavještajna sredstva. Egzodus Rake iz oktobra god. nevjerovatno podsjeća na akciju Bjekstvo iz novembra 2001., u Kunduzu, koja je provedena po naređenju Donalda Rumsfelda. U oba slučaja cilj Pentagona i CIA-e je bio da organizuje bijeg (i relokaciju) džihadista koji su imali podršku SAD-a. Krajem novembra god., prema Seymouru Hershu, Sjeverno savezništvo, uz podršku američkih zračnih napada, preuzelo je brdovito mjesto po imenu Kunduz u sjevernom Afganistanu: Osam hiljada ili više ljudi je bilo zarobljeno unutar grada u posljednjim danima opsade, skoro pola njih su bili Pakistanci, Afganistanci, Uzbeci, Čečeni, a ostatak njih su bili različiti arapski plaćenici. (Seymour M. Hersh, Bjekstvo, New Yorker, ) Također, među ovim borcima je bilo i nekoliko viših vojnih oficira i obavještajaca iz Pakistana, koje je na ratište poslala pakistanska vojska. Prisustvo visokih pakistanskih vojnih i obavještajnih oficira u redovima talibanskih i Al-Qaedinih snaga je bilo poznato Washingtonu, koji je to odobravao. Predsjednik Bush je zaprijetio: Mi ćemo im stati u kraj. Oni su u bijegu, a mi ćemo ih staviti pred lice pravde. (Pogledati CNN, ) Nikada im nisu stali u kraj. Zračnim putem su prevezeni u sklonište. Prema naredbama Ministra odbrane Donalda Rumsfelda, egzodus (zračni most) Al-Qaedinih boraca su omogućile američke snage, u koordinaciji sa pakistanskom vojskom: 43

44 Egzodus u Raki: Tajni dogovor /Michel Chossudovsky Administracija je naredila vrhovnoj komandi SAD-a da uspostavi poseban zračni most kako bi mogla osigurati sigurnost tokom spasilačkih letova iz Kunduza prema sjeverozapadu Pakistana. Prema navodima bivšeg višeg američkog zvaničnika odbrane, zračni most je odobren zbog pakistanskih tvrdnji da su se tu nalazili obavještajci i ljudi koji su trebali izaći iz grada. (Seymour Hersh) Drugim riječima, zvanična priča je da to nije bila njihova odluka: Pakistanska obavještajna služba nas je prevarila. Od skoro 8000 hiljada i više ljudi, 3300 se predalo Sjevernom savezništvu, što znači da je nepoznato šta se desilo sa hiljada ostalih boraca. Prema Hershovim saznanjima, zasnovanim na izvorima indijskih obavještajaca, skoro 4000 ljudi, uključujući i dva generala pakistanske vojske, su evakuisani. Ovo poricanje je bilo prisutno i u ostalim redovima. Američki zvaničnici su ipak priznali da je ono što je trebalo da bude ograničena evakuacija očito otišlo van kontrole, te je kao neželjena posljedica, nepoznati broj Talibana i boraca Al- Qaede uspio da se priključi egzodusu. (Hersh, ibidem) Uporedite Hershovu priču o Bjekstvu iz Kunduza sa Bijegom ISIL-ovih boraca iz opkoljenog grada Rake u sjevernoj Siriji. Strani i pakistanski Al-Qaedini borci su pobjegli u sjeverni Pakistan, u područja koja su naknadno bila mete američkih bespilotnih letjelica. Mnogi od ovih boraca su, također, bili uključeni u dvije glavne kašmirske terorističke skupine: Lashkar-e-Taiba (Vojska neokaljanih) i Jaish-e-Muhammad (Muhammedova vojska). Koja je sljedeća destinacija stranih boraca koji su evakuisani iz Rake uz podršku američke vojske?

45 PIS-Journal of politics and international studies. Jesen Broj 8 Ishodi iranske revolucije Tyler Cullis 45

46 Ishodi iranske revolucije / Tyler Cullis Ishodi iranske revolucije Tyler Cullis Istraživač Sažetak U izvještaju iz god., UNDP, koji prati dugoročni društveni napredak širom svijeta, ocijenio je da je u pogledu životnog vijeka, zdravstva, obrazovanja i životnih standarda Iran načinio značajan napredak u ljudskom razvoju tokom posljednje 32 godine. Sve to je postignuto pod stalnom ekonomskom blokadom i vojnim prijetnjama. Napredak Irana nije tek puka sreća već direktni rezultat specifičnih politika islamske republike. Islamska Republika Iran uspjela je da započne jednu od najimpresivnijih šema ruralnog razvoja u modernoj historiji, iako je bila pod žestokim napadom iračkih snaga koje su primale podršku od Zapada i pod ekonomskim napadom od strane glavne svjetske sile. Prouzrokovala je duboku kulturnu revoluciju koja je uključila žene u napore rekonstruiranja društva od samih temelja, čime su se riješile okova koji su ih toliko dugo držali uz njihove porodice. Pored štete koja je načinjena pogrešnom procjenom historije Irana, propusti u prihvatanju istinskih postignuća Islamske Republike uključujući i način na koji su cijele skupine stanovništva reintegrisane u društvo nakon decenija marginalizacije (ruralna siromašna populacija, vjerske manjine, itd.) šire rizik od neograničenog neznanja o ovoj državi u Sjednjenim Američkim Državama. Ključne riječi: Islamska Republika Iran, kulturna revolucija, napredak

47 PIS-Journal of politics and international studies. Jesen Broj 8 U februaru god. obilježena je 35. godišnjica iranske revolucije epohalnog događaja čiji je krajnji značaj još uvijek nepoznat. Poznata je i kao posljednja velika revolucija, ona koja je preokrenula iranski politički, ekonomski, društveni i kulturni poredak, a Iranci neprekidno propituju i diskutuju o njenim posljedicama, koje su uskoro dovele do klerikalne vladavine. Ipak, jako malo je onih koji žale zbog same revolucije. Čak i za one koji su najžešći protivnici vladavine u Islamskoj Republici, revolucija ostaje izvor neizmjernog ponosa živi dokaz volje i odlučnosti naroda da se riješi okova i obznani svoju nezavisnost. Ipak, u Sjedinjenim Američkim Državama iranska revolucija ima potpuno drugo značenje. Prije svega, ona predstavlja pad jednog od vjerovatno najbližih saveznika SAD-a na Bliskom istoku, šaha Mohammeda Reze Pahlavija, te nastanak deklarativne i revizonističke države Islamske Republike Iran koja nije bila puno zainteresirana za podržavanje američkih interesa u regionu. Daleko od toga da se simpatiziraju sa Irancima koji su odbacili jarmu diktature, Sjedinjene Američke Države su gledale na revoluciju kao na zbunjujući, haotični izliv vjerskog fanatizma što je nadolazeće mjesece učinilo još više prijetećim kada su revolucionarni studenti zauzeli američku ambasadu u Teheranu, nakon što je svrgnuti iranski Šah bio primljen na liječenje u SAD. Tokom sljedeće tri i po decenije, ovi događaji te politička i medijska reakcija na njih bili su katalizatori američkog shvatanja Irana, iranske vlade i naroda. Opisujući izvještavanja medija o Iranu za vrijeme talačke krize, pokojni Edward Said je opazio sljedeće: Klišei, karikature, neznanje, neograničeni etnocentrizam i nedosljednost su bili nadavse prisutni... što je za posljedicu iznijelo svojstvene kontinuitete i diskontinuitete koje iranski revolucionarni put nikada u stvarnosti nije proizveo. Npr., izvještavanje The New York Timesa, prema Saidu, oformilo je skup stavova koji su prikazivani u korist sumnjičavih i preplašenih čitatelja. Drugim riječima, narod u Sjedinjenim Državama je promatrao događaje iz god. u Iranu kroz njihovu svojstvenu prizmu, koja je bila daleko od i vrlo često antagonistična prema stvarnih težnji i zahtjeva revolucionarnog naroda. Teško je tvrditi da se nešto značajno promijenilo u međuvremenu: bilo je to 35 godina demonizacije, nepovjerenja i poricanja, koje su oblikovale američki diskurs o revoluciji, te njenom nasljedniku, Islamskoj Republici Iran. 47

48 Ishodi iranske revolucije / Tyler Cullis Kao posljedica, vjeran i nepristrasan pristup brojnim i značajnim postignućima revolucije se pokazao kao nedostižan, ako ne i nemoguć. U međuvremenu, prikazivanje nedostataka revolucije i neželjenih posljedica (poput iračke invazije god.) je postalo ustaljeno, vodeći do preuveličavanja i izrabljivanja. Čak i sada, nekoliko decenija nakon revolucije, američki mediji pružaju prednost i medijsku pažnju onim Irancima koji govore o revoluciji na osnovu onoga što Amerikanci očekuju da čuju. Oni sa prezirom govore o nemirima iz 1979, žaleći ta dešavanja, ili oplakujući užasno stanje do kojeg je revolucija dovela Iran. Većim dijelom, njihove tvrdnje prolaze bez opovrgavanja ili bilo kakvog potkrepljenja činjenicama narativ koji preovladava uz sve nepoželjnosti koje sa sobom nosi historijska činjenica. Poštena procjena je očigledno rijetka u god. isto kao što je to bilo godine. Prekrojavanje historije Dva skorašnja slučaja su potcrtala ovaj fenomen. U oktobru godine Afshin Molavi, saradnik u fondaciji New America, i na inicijativi John Hopkins' Foreign Policy, je izjavio da, iako je iranska revolucija donijela novi regionalni i svjetski poredak u geopolitici, te pružila nadu, inspiraciju, radost, užas, očaj i razočarenje... jedna stvar koju nije postigla je ta da nije poboljšala životne standarde. Camelia Entekabifard, autorica porijeklom iz Irana, podržala je ovu tvrdnju, te je napisala sljedeće o naslijeđu iranske revolucije: Ajatollah Khomeini je obećao svojim sljedbenicima besplatnu struju i novac od naftnih rezervi....danas su siromaštvo, nezaposlenost, inflacija i visoki troškovi života ono što većina ljudi, sa kojima sam ja razgovarala, vjeruju da im je revolucija donijela. Onda je u članku The New York Timesa, uoči godišnjice revolucije, izrekla još jače tvrdnje: U pokušaju da eliminira ono što je smatrano kao zapadna korupcija, ajatollah Khomeini je pogrešno rukovodio ekonomijom, što je nazadovalo razvoj i proširilo jaz između bogatih i siromašnih te je uplelo Iran u razarajući osmogodišnji rat sa Irakom. (Entekhabifardi vrlo zgodno odbacuje u stranu dvije osnovne činjenice koje obaraju njene argumente: prvo, Iran je bio podvrgnut sankcijama koje su SAD nametnule još od 1979, a drugo,

49 PIS-Journal of politics and international studies. Jesen Broj 8 Irak je bio agresor tokom iransko-iračkog rata, kao što je istaknuto i u izvještaju UN-ovog generalnog sekretara godine). Za oba autora, iranska revolucija uprkos bilo kakvim obećanjima koja je nudila učinila je Irance utučenima i očajnima, što je gore od stanja prije godine. No, ova priča koliko god da je ubjedljiva, miješa činjenice i fikciju, zanemaruje historijske podatke o životnom standardu Iranaca, te stoga prekrojava historiju. Nadalje, neprestano etiketiranje revolucije kao neko zastarjelo prihvaćanje srednjevjekovne teologije i tvrdoglavo odbijanje modernizacije i razvoja umogome odmaže stvarnosti (i neredu) u Islamskoj Republici Iran, te nas tjera da propitujemo krajnji integritet samih pisaca. Decenije razvoja Nije potrebno puno da se potkopa Molavijeva tvrdnja da iranska revolucija nije uspjela da poboljša životni standard naroda, niti argument Entekhabifard o tome da je Islamska Republika Iran donijela nazadni razvoj. U izvještaju iz god., npr., UNDP, koji prati dugoročni društveni napredak širom svijeta, ocijenio je da je u pogledu životnog vijeka, zdravstva, obrazovanja i životnih standarda Iran načinio značajan napredak u ljudskom razvoju tokom posljednje 32 godine. Sve to je postignuto pod stalnom ekonomskom blokadom i vojnim prijetnjama. Ne samo da je Islamska Republika Iran smatrana područjem Visokog ljudskog razvoja, prema UN-ovom Indeksu ljudskog razvoja (HDI), već je između i godine ovaj indeks u Iranu porastao za 67% što je praktično dvostruko od godišnjeg rasta drugih zemalja u istoj kategoriji i što je više od dvostrukog svjetskog indeksa. UN ističe da je u pogledu ljudskog razvoja, tokom perioda između god., iranska politika proizvela značajna i prikladna poboljšanja u ljudskom razvoju. Drugim riječima, napredak Irana nije tek puka sreća već direktni rezultat specifičnih politika islamske republike. 49

50 Ishodi iranske revolucije / Tyler Cullis HDI tokovi u Islamskoj Republici Iran Iran od 1980 (UNDP) Ovim se umanjuje preovladavajući narativ koji je suptilno iznesen u radovima oba spomenuta autora o tome da bi bez neliberalne domaće politike, koja je otuđila Irance, Šah mogao provesti svoju šemu modernizacije i tako ostaviti Iran u puno boljem stanju nego danas. (Narativ može i objasniti zašto mediji praktički šute o razaranjima Šahove diktatorske vladavine, brutalnosti njegove tajne policije SAVAK, koju su obučavali CIA i Mosad, prismotre, korupcije i mučenja koja su bila stalna tokom njegove vladavine.) Čak danas, priče o iranskim granicama u vrijeme Šaha su hagiografske - njegova socijalna politika je naširoko slavljena zbog modernih ideja na koje se tvrdi da je nalikovala. Iako Entekhabifard, npr., žali zbog onoga što ona smatra destrukcijom iranskog predrevolucijskog pluralističkog društva od strane vjerskog poglavarstva, neki, poput mislilaca Shahrzada Mojaba i Amira Haspoura, tvrde drugačije i navode da je tokom čitave vladavine Pahlavi dinastije, posjedovanje kurdskih, turskih, balučkih izdanja, gramofonskih ploča, ili čak ručno pisanih poema bio dokaz secesionizma političkih zatvorenika. Prednosti Šahovog pluralizma, čini se, bile su jako malog broja.

51 PIS-Journal of politics and international studies. Jesen Broj 8 U njegovoj studiji iz god., pod nazivom Društveni korijeni iranske revolucije, Misagh Parsa je opisao stvarne životne uvjete s kojima su se siromašni iranski građani suočavali prije godine: Tokom 1960-tih i 1970-tih, iransko društvo je bilo suočeno sa neriješenim stambenim pitanjima, spekulacijom zemljišta i značajnim socijalnim i ekonomskim nejednakostima. Vlada je ubrzala razvojnu politiku, čija je strategija služila interese viših klasa i bogatijih skupina, koje su većinom bile odgovorne za ove probleme... Uprkos povećanoj potrošnji, nedostatak stambenih prostora je ostao neriješen za radničku klasu i siromašne. Dio razloga je bio taj što je većina vladinih investicija finansirala izgradnju vojnih i 'državnih' zgrada. Parsa dodaje: Uoči revolucije, čak 42% stanovnika u Teheranu su imali neadekvatan smještaj. Nadalje: Dok je 80% gradskog budžeta bilo raspodijeljeno kako bi se omogućile javne službe za bogate stanovnike sjevernog Teherana, siromašne četvrti nisu imale tekuću vodu, struju, javni prevoz, komunalne usluge, zdravstvo, obrazovanje i druge usluge. Kontrast između ovih četvrti i visokih nebodera bogatih bio je ljaga režima koji je obećao nastanak 'velike civilizacije'. Dok se broj siromašnih četvrti povećavao, vlada ih je proglašavala nezakonitima. Naposljetku, sredinom godine, vlada je u brojne gradove, uključujući i Teheran, poslala buldožere da unište ovakve nastambe. Izvan Teherana i drugih većih gradova situacija je bila još gora. U ruralnim provincijama, javne službe nisu bile dostupne, stope pismenosti su bile na zastrašujućem nivou, zdravstvene usluge su, također, bile nedostupne u većini područja, a škole su bile u užasnim stanjima. Kao što je Ervand Abrahamian zabilježio u svojoj magistarskoj studiji Iran između dvije revolucije, izvještaj Međunarodne organizacije za rad iz godine nazvao je Iran jednom od najneegalitarnijih društava na svijetu. Kakve god njegove namjere bile, iranski Ataturk se tada pokazao znatno nesposobnim, ili jednostavno nezainteresiranim za zadovoljavanje potreba i želja svoga naroda. Islamska Republika Iran uspjela je da započne jednu od najimpresivnijih šema ruralnog razvoja u modernoj historiji, iako je bila pod žestokim napadom iračkih snaga koje su primale podršku od Zapada i pod ekonomskim napadom od strane glavne svjetske sile. No postupajući tako, Islamska Republika je 51

52 Ishodi iranske revolucije / Tyler Cullis prouzrokovala duboku kulturnu revoluciju koja je uključila žene u napore rekonstruiranja društva od samih temelja, čime su se riješile okova koji su ih toliko dugo držali uz njihove porodice što je činjenica koju su proučavatelji rodne politike Irana počeli da primjećuju. Ishode možemo uočiti i kada obratimo pažnju na statističke podatke. U dvije decenije između i godine, u najsiromašnijih 25% ruralnih područja je zabilježen porast u pristupu struji od 37% do 94%, te tekućoj vodi od 31% do 79%, čime je značajno istaknut povećani pristup uslugama javnih službi za iransko stanovništvo u ruralnim, siromašnim područjima. Iranci imaju duže i zdravije živote nego što su ih imali pod Šahom, njihov životni vijek se povećao preko dvije decenije (51 73 godine) Poboljšanja u zdravstvu su jednako isto impresivna. Tokom Šahove vladavine, pristup zdravstvenim uslugama je bio zgražavajući, a ruralno stanovništvo je najviše patilo. Pored nedostatka bolnica i doktora, Parsa otkriva da je stopa smrtnosti kod novorođenčadi u ruralnim sredinama bila 120 (naspram 1000 koji prežive), jedna od najviših u svijetu... Neuhranjenost je bila raširena u mnogim dijelovima države, a anemija je gotovo bila uobičajena. Stvarni problem zaključuje Parsa, jeste nesposobnost režima da izdvoji dovoljna sredstva kako bi se zadovoljile potrebe stanovništva. Umjesto toga, sredstva su se trošila, ili prije rasipala, na izgradnju vojne industrije što je činjenica koja je promakla brojnim koji su širili histeriju zbog skromnih izdvajanja sredstava Islamske Republike za vojne potrebe. Ipak, danas Iranci žive duže i sretnije živote nego što su to mogli za vrijeme Šaha. Stopa smrtnosti kod novorođenčadi i porodilja je dramatično opala. Tokom svakih poroda, tek 21 žena umre zbog uzroka povezanih sa trudnoćom. (Prosjek u drugim državama sa visokim HDI-jem je 47.) Dječija paraliza je skoro pa iskorijenjena, a vakcinacija za djecu i trudnice je redovna prenosi UNICEF. Pristup pitkoj vodi je omogućen za preko 90% ruralne i urbane populacije Irana. Više od 80% stanovništva ima pristup sanitarijama.

53 PIS-Journal of politics and international studies. Jesen Broj 8 Rast životnog vijeka, pismenosti i prihoda stanovništva Irana tokom tri decenije Više od 85% ruralne i najranjivije populacije Irana sada ima besplatan pristup zdravstvenim uslugama, kroz impresivan sistem kuća zdravlja, koje je Svjetska zdravstvena organizacija ocijenila kao izvanredno remek djelo i replicirala za ranjivu populaciju u području delte Mississipija. Iako su ljudi poput Entekhabifard skloni naglašavanju da u Iranu još uvijek postoji ogroman jaz u prihodima između ruralnih i urbanih područja, istovremeno zaboravljaju napomenuti, kao što to Džavad Salehi-Isfahani čini, da je od kraja iransko-iračkog rata siromaštvo doživjelo stabilni pad do razine kakvu danas imaju države u razvoju sa srednjim prihodima. Iranski programi opismenjavanja stanovništva su se, također, pokazali jako efikasnim. Godine % odraslih Iranaca je bilo nepismeno, a tek 35% žena je bilo pismeno, dok su se stope pismenosti u najsiromašnijim područjima Irana obično kretale oko 25%. Ipak, danas je pismenost gotovo univerzalna, zahvaljujući intenzivnim programima opismenjavanja koji su započeti brzo nakon revolucije (od kojih ništa manje nije bitna Organizacija pokretanja pismenosti, koja je nastala iz zalaganja ljevičarskih studenata u periodu od ). Žene i ljudi u siromašnim ruralnim područjima su imali velike koristi od ovakvih programa. Zbog toga danas, primjerice, više od 60% 53

54 Ishodi iranske revolucije / Tyler Cullis univerzitetskih studenata u Iranu čine žene, a mnoge od njih studiraju naučne discipline. Tvrdnje da iranska revolucija predstavlja ideološko odbijanje modernizacije su još teže za potkrijepiti, uzimajući u obzir to da je naučni časopis New Scientist prenio da je znanstveni doprinos Irana porastao 11 puta brže u odnosu na globalni prosjek, što je brže nego i u jednoj državi. Štaviše, znanstveno izdavaštvo u nuklearnom inženjerstvu je poraslo 250 puta brže nego u ostatku svijeta, a medicinska i poljoprivredna istraživanja su također zabilježila značajan rast. Iako su iranski lideri poznati kao nepismena, zaostala, vladajuća elita, oni su zapravo visoko obrazovani: iranska vlada zapošljava više ljudi sa američkim doktoratom nego što je to činila Obamina Bijela kuća. Nastavak revolucije Prihvatanje ovih osnovnih činjenica (kojih ima puno više), nikako ne znači osudu jako realne represije koja postoji u Islamskoj Republici, niti sukoba vrijednosti sadržanim u samom imenu Islamske Republike. Potpuno je tačno da su Iranci suočeni sa ozbiljnim ograničenjima u pogledu njihove mogućnosti da učestvuju u političkom, društvenom i kulturnom životu; da su, uprkos porastu u obrazovnim i zdravstvenim standardima žena, rodne nejednakosti još uvijek čvrsto ukorijenjene u Islamskoj Republici, te da bi jedino dalja transformacija kulturnih vrijednosti mogla zamijeniti duboku misoginiju koja podupire veći dio zvaničnog odnosa prema ženama; da je pristup informacijama u Iranu ograničen zbog vladinog cenzuriranja; i da je zaštita ljudskih prava još uvijek ključna za poboljšanje ugleda Islamske Republike, kako u samoj državi, tako i u svijetu. Ali fiktivna predstavljanja Islamske Republike ne donose nikakvu korist Irancima, koji se bore za pravedniji i jednakiji položaj u društvu u njihovoj voljenoj domovini, te ovo omalovažava one koji se, nakon što su zbacili diktatora marionetu, trude da poboljšaju živote svojih državljana. Zapravo, kao što su istaknuti analitičari primijetili, veći dio skorijeg aktivizma u Iranu uključujući i Zeleni pokret dešava se zahvaljujući proširenoj srednjoj klasi, čije ojačanje proizlazi iz razvojnih napora Islamske Republike tokom protekle dvije decenije. Drugim riječima, rast iranskog reformskog pokreta dijelom ima korijene u modernizirajućim naporima same post-revolucionarne države. Ovo nije analiza koja se može pronaći u popularnim diskursima o Iranu.

55 PIS-Journal of politics and international studies. Jesen Broj 8 Pored štete koja je načinjena pogrešnom procjenom historije Irana, propusti u prihvatanju istinskih postignuća Islamske Republike uključujući i način na koji su cijele skupine stanovništva reintegrisane u društvo nakon decenija marginalizacije (ruralna siromašna populacija, vjerske manjine, itd.) šire rizik od neograničenog neznanja o ovoj državi u Sjednjenim Američkim Državama, što jedino dalje kultivira razorno manihejsko shvatanje Irana koje je toliko prisutno u našoj politici i medijima. Štaviše, ignoriranje postignuća Islamske Republike ugrožava bolju i obećavajuću budućnost za sve Irance što je greška iz koje još uvijek nismo ništa naučili. Tačan pristup ishodima Iranske revolucije ne samo da poštuje vrijednost istine, već i volju i odlučnost iranskog naroda u odbacivanju okova autokracije i nastavljanju njihove duge revolucije. 55

56 PIS Journal of politics and international studies. Jesen Broj 8 Je li Iran na ivici? Graham E. Fuller

57 Je li Iran na ivici? / Graham E. Fuller Je li Iran na ivici? Graham E. Fuller Politički analitičar, Harvard University Sažetak Iran je, poput Turske, društveno snažna i utemeljena nacija koja se kreće putem izgradnje modernih institucija s modernom ekonomijom i naprednom kulturom. I zemlja vjerojatno nije na ivici revolucije. Trumpov se Washington, u kojem neokonzervativci koji vole promjene režima imaju snažan utjecaj, nedavno radovao demonstracijama i neredima u Iranu. Oni osjećaju krv iako su gotovo sigurni da su razočarani. Ključne riječi: Iran, revolucija, demonstracije, neredi, Trump, Washington 57

58 PIS Journal of politics and international studies. Jesen Broj 8 S pojavom demonstracija i nereda u raznim iranskim gradovima ranije ovog mjeseca, neokonzervativci Washingtona i intervencionistički / imperijalistički liberali ponovo su živnuli na promicanju svojih težnji za promjenom režima u Teheranu. Doista, od tri trenutna potencijalna svjetska žarišta - Sjeverna Koreja, ruska granica i Iran u Zaljevu - Iran vjerojatno predstavlja najvjerojatniju situaciju da se zapravo pretvori u rat. Druge dvije regije, Rusija i Koreja, predstavljaju takve potencijalno zapanjujuće nuklearne opasnosti za koje se, na stranu retorika, nadati da će ozbiljno odvratiti nacionalno vođstvo od takvoga razmišljanja. S druge strane, rat s Iranom ne uključuje takvu nuklearnu prijetnju. Stoga je možda opasnija situacija jer je sukob s Iranom prilično zamisliv i potencijalno može uvući i Saudijsku Arabiju, Katar, Siriju, Irak, Rusiju, Tursku i, naravno, vrhovni izvor rata s Iranom, Izrael. U američkim očima Iran, gotovo po svom postojanju, ostaje duboki geopolitički šamar. Iran je držanjem američkih talaca cijelih 444 dana (od studenog 1979.) ponizio SAD. (Razlozi za iransku ljutnju - američki i britanski udar godine protiv prve demokratske vlasti u Iranu koji je šaha vratio natrag na prijestolje - sve je zaboravljeno u SAD-u.) Iran je dosljedno odbio američki konstruiran međunarodni poredak i nastavlja održavati duhovnu otpornost na američke ciljeve geopolitičke dominacije u regiji. To po definiciji Iran pretvara u odmetnutu državu. Ali Bliski istok danas više nije ono što jest. Karakter i profil međunarodnih odnosa tamo su doživjeli značajnu promjenu, počevši barem od 11. rujna, ali i od ranije. Ovaj novi profil znatno ograničava manevarski prostor SAD-u. Ključne karakteristike ovog novog profila uključuju sljedeće velike pomake u geopolitici: Postupno razvijanje Turske tijekom proteklih 16 godina od lojalnog saveznika SAD-a u NATO-u u otvorenu neovisnu regionalnu vlast; Turski povijesni, kulturni, politički i gospodarski interesi danas sežu iz Europe u Euroaziju, Rusiju i Afriku, a Washington je sada tek jedan utjecajni akter, među mnogima. Realisti trebaju imati na umu da će se, kada predsjednik Erdogan i njegova AK partija na kraju napuste scenu, turska vanjska politika vjerojatno promijeniti vrlo malo, bez obzira na novo vodstvo. To je i dalje drugačija Turska. - Povratak Rusije u bliskoistočnu geopolitiku nakon dvadeset godina nemoći poslije raspada SSSR-a godine. Rusija samo potvrđuje, uz vještiju

59 Je li Iran na ivici? / Graham E. Fuller diplomaciju i ograničenu vojnu inicijativu, tradiciju sudjelovanja na Bliskom Istoku koja datira iz stoljeća Carevine. A i kada Putin, kojeg Amerika sada voli mrziti, napusti poziciju koju sada obnaša, ruska geopolitika vjerojatno se neće značajno promijeniti. - Pojava Kine kao glavnog međunarodnog igrača koji je sve voljniji ponuditi snažne gospodarske poticaje i novu geopolitičku viziju za budućnost Euroazije i šire. Ova realnost zasigurno će rasti, a čini se da Washington na nju misli odgovoriti prvenstveno vojnim terminima. - EU i/ili njezine pojedinačne države sada raspravljaju o vlastitoj neovisnoj politici. To odražava desetljećima dugo nezadovoljstvo američkim politikama na Bliskom istoku, temeljenim na nediskriminirajućoj podršci Washingtona Izraelu na gotovo svim pitanjima i vanjskoj politici koja se dominantno zasniva na vojnoj, a ne diplomatskoj moći. EU je sada spremna za suradnju s Washingtonom u vezi s Iranom. Imajte na umu da sva četiri navedena elementa nemaju nikakve veze s Trumpovim predsjednikovanjem. Trump je neizbježno dodatno pogoršao globalne neugodnosti za američke politike, ali korijeni regionalnog pomaka dobrano premašuju njegovu ulogu. SAD su stoga sve slabiji politički akter; akter koji i dalje vojno dominira, ali zapada u diplomatski bankrot. SAD su u apsolutnom opadanju imajući na umu dugotrajne devastacije i krize na domaćem terenu kao i vanjsku politiku koja je uvelike izvan dodira sa svjetskom realnosti. Doduše, američki pad mora se posmatrati kao relativan u odnosu na apsolutno jačanje drugih regionalnih sila. Dodajte ovoj jednačini novu, osnaženu i avanturističku vanjsku politiku Saudijske Arabije pod nekrunisanim kraljem Muhammad bin Salmanom, obodrenog od strane prijestolonasljednika UAE-a, koji potiče Rijad da napusti raniju poslovičnu opreznost i odvažno intervenira u regionalnoj politici. Washington je sada manje nego ikad u stanju kontrolirati saudijsko ponašanje. No, i ideološki elementi također imaju utjecaj na ovu preslagujuću scenu u Zaljevu. Prvi od njih je ne tako povijesno suparništvo između Saudijske Arabije i Irana u nadmetanju za regionalnu moć i utjecaj. Nemojte zaboraviti da ove dvije države gotovo nikad u povijesti nisu bile u međusobnom ratu. Ipak, danas predstavljaju dvije glavne države na dvije strane Zaljeva premda ni Irak ne bi trebalo otpisati kao zaljevsku silu. I da, budući da pokušava izgraditi snažan geopolitički slučaj protiv iranske prisutnosti, Rijad puše u trublju sektaške 59

60 PIS Journal of politics and international studies. Jesen Broj 8 prijetnje - ističući da je Iran šiitska a ne sunitska zemlja. (Napomenimo ipak da je iranska slika Saudijske Arabije rijetko karakterizirana sektaškim terminima, dakle, tamo se Kraljevina ne predstavlja kao sunitska sila kao takva, već prvenstveno kao sila koja predstavlja ksenofobni, uski i netolerantni oblik sunitskog islama, vehabizam.) I činjenica da Iran baštini perzijski jezik i kulturu a Saudijska Arabija arapski, također se dodaje na popis navodnih zavađujućih činitelja. Ali sve ovo - sektaštvo, jezik, etnička pripadnost u velikoj mjeri je samo predstava. Arapske su države međusobno više ratovale nego protiv Perzijanaca, a i suniti su više ratovali jedni protiv drugih nego protiv šiita. Šta se još tamo događa? Vrijedno je ispitati istinsku prirodu šiitske prijetnje. U znatnoj mjeri to je sunitska konstrukcija. Šiitske arapske populacije u značajnom broju naseljavaju arapsku stranu Zaljeva. Oni su manjine u svakoj arapskoj zaljevskoj državi. Nadalje, u većini država oni su potlačena manjina, a prije svega u Saudijskoj Arabiji i Bahreinu. Šiiti su legalno i tradicionalno diskriminirani na bezbroj načina, njihova vjerska kultura se vrijeđa i izolira. Da, Saudijci se boje šiita - i dijelom s dobrim razlogom: duboko nezadovoljna, ogorčena i nervozna manjina unutar države (kao takva možda čini 12-15% stanovništva) može se lako pretvoriti u aktivnog neprijatelja saudijske države ako bi Rijad nastavio pogrešno rješavati situaciju - a uopće nema nikakvih znakova promjene u Rijadu. Dakle, saudijski šiiti predstavljaju potencijalnu petu kolonu. S druge strane, ako bi imali jednaka zakonska i socijalna prava u Kraljevstvu, Kraljevstvo bi imalo malo razloga da ih se boji ili da neki od njih mogu biti angažirani od strane Irana kako bi djelovali protiv Rijada. No, vehabijska doktrinalna mržnja prema šiizmu toliko je duboka da bi njezino prevlađivanje bilo pravo čudo. Zanimljivo je da Iran nije na tragu šiitske politike u regiji. Iranski vjerski nauk i ideologija govore u islamskim a ne šiitskim terminima. Ne naziva sebe šiitskom državom. Dugo je podupirao sunitski Hamas u Palestini i u prošlosti je imao dobre odnose sa sunitskim Muslimanskim bratstvom. Nema sumnje da Iran, u trenutnim uvjetima izolacije, često vješto iskorištava šiite u regiji za povremene epizodne uloge. Ali Hizbollah u Libanonu i Husi u Jemenu predstavljaju duboko ukorijenjene legitimne političke snage unutar vlastitih država. Izrael i SAD pokušavaju uništiti Hizbollah, ali on je

61 Je li Iran na ivici? / Graham E. Fuller odavno integralni element libanonske politike i vlasti, a mnogi Libanonci ga vide kao prepreku izraleskoj agresiji na svoju zemlju. Neće otići. Što više saudijsko-izraelska osovina raspiruje anti-šiitske osjećaje u regiji, to više stvara osjećaj solidarnosti među samim šiitima koji raste do te mjere da se osjećaju ugroženim i progonjenim. Solidarnost šiita nije datost, već proizvod sunitskog napada. Možda je važniji revolucionarni karakter iranske ideologije. U prošlosti je, kao i mnogi islamisti, problematizirala legitimitet kraljevstva u islamu. S iranskom djelomično autoritarnom, djelomično demokratskom vladom i njezinim pravim parlamentarnim i predsjedničkim izborima prijeti onim arapskim autokratima koji odbacuju parlamentarne ili predsjedničke izbore i koji zastupaju doživotno kraljevstvo kao oblik vlasti. Uz ovo, Iran je poput Sirije bio neprestani zagovornik palestinskih prava. Ovdje dolazimo na neugodno pitanje o vlastitim zapadnim političkim vrijednostima. Je li Iran, zahvaljujući pravim parlamentarnim i predsjedničkim izborima i djelomično slobodnom tisku, progresivniji i suvremeniji od saudijske i bahreinske države i UAE? Ako je kriterij kretanje prema demokratskim institucijama, jasno je da je odgovor pozitivan. Iako je Iran posve nesavršena demokracija - nije svakom dopušteno da se kandidira za različite funkcije u državi, a Vrhovni vođa ima snažne ovlasti veta - ipak, izbori u Iranu praćeni su oštrim raspravama i kampanjama, a tisak odražava više ideoloških gledišta. Iranski izbori snažno utječu na državnu politiku, što svijet prepoznaje. Iran, ne politički i socijalno napredan kao Turska, već na svom navlastitom putu, djeluje u velikoj mjeri kao moderna država. Njegova tranzicija u mnogo veću demokraciju u budućnosti bit će mnogo lakša nego bilo što u Saudijskoj Arabiji, Ujedinjenim Emiratima ili Bahreinu (kojim već prilično upravlja Rijad). Stoga ove tri države i Izrael grčevito žele zaustaviti taj razvoj Irana kako bi se izbjegao opasni model prijelaza na otvorenije demokratsko vladanje i istinski živahnu javnu kulturu. Tamošnji monarsi su sada čak spremni za savezništvo s Izraelom, ako je to potrebno da zaštite svoje prijestolja. I naporno rade na tome da za slamanje Irana angažiraju Washington. Trumpov se Washington, u kojem neokonzervativci koji vole promjene režima imaju snažan utjecaj, nedavno radovao demonstracijama i neredima u Iranu. Oni osjećaju krv iako su gotovo sigurni da su razočarani. Iran ima tradiciju javnih demonstracija; doista, puno je lakše napraviti demonstracije u Iranu nego u Saudijskoj Arabiji. 61

62 PIS Journal of politics and international studies. Jesen Broj 8 Iran je, poput Turske, društveno snažna i utemeljena nacija koja se kreće putem izgradnje modernih institucija s modernom ekonomijom i naprednom kulturom. I zemlja vjerojatno nije na ivici revolucije. Iran, poput Turske, ima duboko ukorijenjenu nacionalnu kulturu koja je daleko manje zastrašujuća - pod bilo kojom vladavinom - od većine arapskih država. U svakom konvencionalnom vojnom sukobu s SAD-om Iran nema nikakvih šansi, ali Iranci su majstori nekonvencionalnih i domaćih vojnih rješenja (umnogome potaknutih desetljećima sankcija protiv njih). Obilato naoružana, ali krhka vojska Saddamovog Iraka u iračko-iranskom ratu objelodanila je ovu realnost. Washington bi se mogao naći u teškom položaju ako se nađe u ratu protiv Irana, jer Teheran posjeduje obučenu i vještu nekonvencionalnu silu i žestoke nacionalne impulse. Nadamo se da će režim u Teheranu izvući pouke iz nezadovoljstva svog naroda prouzročenog unutarnjim korijenima - posebno gospodarstvom - i poduzeti korake za ublažavanje problema. Javni pritisci trebali bi tako djelovati. Ako Washington uspije izazvati rat s Iranom posljedice će biti široke, dalekosežne i dugotrajne. To je rat u kojem SAD mogu privremeno pobijediti na terenu - pobijediti u ratu, ali izgubiti u miru. Iranske vještine u nekonvencionalnom ratovanju već su legenda, a mogle bi se lako prenijeti i u druge države unaokolo. Uglavnom, ako budemo tražili rat dobit ćemo ga. I konačno, uprkos američkim neokonzervativcima, ako se sadašnji iranski režim okrene nečemu manje religijskom a više nacionalističkom, stav Irana prema SAD-u i vlastitim susjedima neće se vjerojatno značajno promijeniti. Dapače, moglo bi biti još gore. Ostat će izrazito nacionalna država s vlastitim nacionalnim interesima, kao što je i sada pod klericima. Žalosno je ako su SAD toliko odlučne da stanu iza autokratskog kralja čija državna religija vehabizam predstavlja najnazadniju, najnetolerantnijuu i krajnje radikalnu granu islama uopće. Vehabizam je ideološki otac ISIS-a. Saudijska Arabija nije model za idealnu bliskoistočnu državu. Trebali bismo raditi na otvaranju vrata prema inkluzivizmu s Iranom, a ne na slamanju vrata i uzburkavanju uznemirenih voda zbog tamo nekih fantazmičnih promjena režima koju traži nekolicina nervoznih i nazadnih arapskih kraljeva i izraelskih tvrdolinijaša.

63 PIS-Journal of politics and international studies. Jesen Broj 8 Koliko se Turska okreće od Zapada Hajrudin Somun 63

64 Koliko se Turska okreće od Zapada/ Hajrudin Somun Koliko se Turska okreće od Zapada Hajrudin Somun Novinar, istraživač i diplomat Sarajevo Sažetak Potezi koje Turska vlast pod vođstvom predsjednika Recepa Tayyipa Erdoǧana povlači na šahovskoj tabli Srednjeg istoka nameću pitanje da li Turska skreće sa strateškog opredjeljenja prema Zapadu, koje je prvih godina kemalističke republike uspostavio njen prvi predsjednik Mustafa Kemal Ataturk. Protekle godine očitovale su se jasno sva složenost, teškoće i proturječnosti turske vanjske politike. Koliko je kurdsko pitanje suštinsko za unutrašnju politiku Turske, a u budućnosti možda i za njen integritet, ono je sa sirijskim ratom isto toliko postalo motorna snaga njene aktuelne vanjske politike i indikator odnosa s regionalnim zemljama, SAD-om i Rusijom. Ključne riječi: Turska vlast, Erdoǧan, Zapad, kurdsko pitanje, SAD, Rusija

65 PIS-Journal of politics and international studies. Jesen Broj 8 Turska se prije pet-šest godina izborila za mjesto među desetak najmoćnijih zemalja multipolarnog svijeta. Postigla je značajan ugled u globalnoj geopolitici i neoliberalnoj ekonomiji. Postala je nezaobilazan, ali i uticajan faktor zbivanja na prostorima širim od Srednjeg istoka. U stanju koje joj ostavlja prethodna god., sa propašću tzv. Islamske države Iraka, Sirije i Levanta (ISIL) i sa zaustavljenim ratom u Siriji, Turska je u godinu ušla izolovanija i ranjivija nego ikada otkako je krenula u pohod za stvaranje nove, nekemalističke države. Vizija o panislamističkoj ulozi te nove, postsekularne države doživjela je slikovit neuspjeh upravo posljednjih dana godine, na samitu Islamske konferencije (OIC) koji je Turska sazvala u Istanbulu povodom odluke predsjednika SAD Donalda Trumpa da prizna Jerusalem kao glavni grad Izraela. Iako se radilo o pitanju zbog kojeg je OIC osnovana, na konferenciju u Istanbul je došlo samo 18 šefova država, a dvadesetak od 57 članica nije učestvovalo. Izostali su vođe Egipta i Saudijske Arabije, država od kojih uveliko zavisi sudbina Palestine i Jerusalema. Možda bi se u ovoj i narednim godinama, pogotovo sa smirivanjem sukoba na Srednjem istoku, međunarodni ugled i položaj Turske popravio, ali ostaje pitanje daljeg usmjerenja njene vanjske politike. Na osnovu poteza koje povlači na šahovskoj tabli Srednjeg istoka njena vlast pod vođstvom predsjednika Recepa Tayyipa Erdoǧana uveliko se postavlja pitanje da li Turska skreće sa strateškog opredjeljenja prema Zapadu, koje je prvih godina kemalističke republike uspostavio njen prvi predsjednik Mustafa Kemal Ataturk. Prošireno dalje, pitanje je da li je to skretanje taktičke ili strateške prirode? I još dalje, ako jeste strateško kuda može voditi i odvesti Tursku u narednim godinama i decenijama? Ako i nije konačan raskid s opredjeljenjem i savezništvom sa zapadnim alijansama jeste ozbiljno odmicanje od tog istorijskog opredjeljenja i skretanje u pravcu punom rizika i neizvjesnosti po stabilnost Turske, pa čak i njen unutrašnji integritet. Nesumnjiv je veliki uspon turske politike i ekonomije prvih desetak godina vlasti Partije pravde i napretka (AKP) i njenog lidera Erdogana. U talasu demokratskih i društvenih promjena koji je zahvatio neke zemlje Srednjeg istoka, nazvanom arapsko proljeće, mnogi su Arapi u Turskoj vidjeli uzor društvenog uređenja koje kombinuje izbornu demokratiju i principe sunitskog islamskog pravca za razliku od islamske revolucije u Iranu zasnovane na šiitskim načelima islamske vjere, koja je od svojih početaka nailazila na 65

66 Koliko se Turska okreće od Zapada/ Hajrudin Somun simpatije i poticaj za promjene u širokim arapskim masama, ali je uticaj Irana kao države svodila na manjinske šiitske zajednice. Nešto je, međutim, krenulo naopako, gotovo istovremeno unutar Turske i na njenim južnim granicama. Turska se nije snašla u sirijskom ratu u koji se njeno arapsko proljeće izrodilo prije nego što je i počelo. Kada se učine prvi pogrešni koraci teško ih je ispraviti. Bacajući svu krivicu za takvo stanje na vladu Bešara al-asada, Turska je podržavala i pomagala čas jednu, čas drugu ili treću opozicionu grupaciju pod uvjetom da rade na obaranju režima u Damasku. Dozvoljavajući radikalnim pobunjeničkim grupacijama da prelaze njenu 900 kilometara dugu granicu sa Sirijom i snabdijevaju se s njenog tla naoružanjem, novcem, pa i ljudstvom, turske obavještajne i sigurnosne snage doprinosile su još više tamošnjem haosu iz kojeg će se ubrzo i lako izroditi ISIL, u tom svijetu poznatiji po arapskoj skraćenici Daeš. Na turskoj unutrašnjoj sceni, pošto je, s nekoliko montiranih sudskih procesa koji su u zatvore odveli desetine generala i stotine oficira, obezglavljen armijski vrh, izbile su demonstracije koje je policija sprečavala pendrecima, a u samoj vladi otkrivena je korupcionaška afera u koju je upetljano nekoliko ministara. Ono što je nadilazilo sve te vanjske i unutrašnje faktore bilo je pucanje šavova u savezu između stranke AKP i široko obrazovnog pokreta Hizmet, koji je činio ideološku okosnicu cijelog političkog sistema na kojoj se gradila tzv. nova Turska poslije godine. Bio je to raskid između lidera prvog bloka Tayyipa Erdogana i vođe drugog, samozvanog teološkog autoriteta Fethullaha Gulena, koji je, plašeći se reperkusija, još u vrijeme posljednje sekularne vlade emigrirao u Sjedinjene Američke Države. Ta dva bloka prethodno su činila temelje jedinstvenog političkog, društvenog i ideološkog zdanja, a prvi, Erdoganov AKP, ne bi bez drugog, Gulenovog, mogao doći na vlast ni postići ono što je postigao. Do konačnog raskida došlo je krajem godine, upravo kada je izišla u javnost korupcija u vrhu vlasti. Tada predsjednik vlade Erdogan još vjeruje da se oslobodio tog unutrašnjeg glavnog oponenta, a istovremeno i korektiva. U narednoj godini on ne skriva namjeru da postane šef države s većim ovlastima. To mu i uspijeva godine uz podršku već tradicionalnog izbornog tijela gotovo polovine siromašnije i pobožnije Turske, ali i Kurda. Predsjednik Turgut Ozal s početka 1990-ih je prvi odškrinuo, ali je Erdogan šire otvorio vrata priznanja kurdskih nacionalnih i kulturnih prava koja su negirale, osporavale i silom gušile sve prethodne vlasti. Ono što je bilo nezamislivo je da

67 PIS-Journal of politics and international studies. Jesen Broj 8 je čak otpočeo mirovne pregovore sa Abdulahom Ocalanom, zatočenim liderom kurdske separatističke organizacije PKK. Koliko je to sve Erdogan činio da sačuva vlast AKP, a koliko da učvrsti svoju ličnu nije predmet ovog osvrta. Ali za pozadinu njegovog ponašanja van okvira Turske potrebno je istaći da je upravo tih godina bio pritisnut i bremenom sirijskog rata u koji se vojno involviraju ne samo regionalne, nego i velike sile Amerika i Rusija, prilivom gotovo tri miliona izbjeglica od tog rata, kao i obnovom rata sa PKK, uz koje je pristajalo mnogo više turskih Kurda nezadovoljnih iznevjerenim obećanjima o nacionalnim pravima. Vrhunac unutrašnjih potresa bio je neuspjeli vojni udar krajem jula godine, iza kojeg je, u šta je uvjeren predsjednik Erdogan, stajao lično Fethullah Gulen sa sjedištem u SAD. Fokus na budućnost Sirije Protekle godine očitovale su se jasno sva složenost, teškoće i proturječnosti turske vanjske politike. Glavni fokus Turske bila je budućnost Sirije, a glavna zabrinutost da se na sirijskim sjevernim granicama ne uspostavi neprekinuti lanac kurdskog vojnog prisustva i autonomna kurdska oblast slična iračkoj kurdskoj regionalnoj vladi (KRG). Koliko je kurdsko pitanje suštinsko za unutrašnju politiku Turske, a u budućnosti možda i za njen integritet, ono je sa sirijskim ratom isto toliko postalo motorna snaga njene aktuelne vanjske politike i indikator odnosa s regionalnim zemljama, SAD-om i Rusijom. Sirijski mirovni proces vodi se na dvije trake. Na široj međunarodnoj konferenciji u Ženevi još nije postignut vidan napredak. Otvorena 23. februara god., konferencija ni poslije osam rundi nije uspjela da približi sve učesnike krize. Na užoj traci je trojni mirovni proces Rusije, Irana i Turske započet istog dana kada i konferencija u Ženevi u kazahastanskoj prijetolnici Astani. Cijelo prošlo ljeto trajale su pripreme za sastanak na vrhu i uzajamne posjete vrhovnih komandanata armija tri zemlje. Oni su u Astani razrađivali dogovorene četiri zone vojne deeskalacije u Siriji. Boravak načelnika generalštaba iranske armije generala Bagerija u Ankari, npr., bio je prvi izlazak takve vrste iz zemlje nakon islamske revolucije god., a ruskog kolege Gerasimova u jednoj NATO prijestolnici izazvao je sumnje u Vašingtonu. Konačno, 22. novembra u ruskom Sočiju su se sastali predsjednici tri zemlje, Vladimir Putin, Hasan Ruhani i Tayyip Erdogan. Oni su pozvali predstavnike 67

68 Koliko se Turska okreće od Zapada/ Hajrudin Somun sirijskog režima i opozicione grupacije koje podržavaju cjelovitost zemlje na kongres nacionalnog dijaloga Sirije koji bi trebalo da se održi krajem januara god., također, u Sočiju. U zajedničkom saopćenju samita podržava se suverenost, nezavisnost i teritorijalni integritet Sirije. Predsjednik Putin izjavio je da bez izuzetno važne uloge turskih i iranskih lidera ne bi bilo moguće okončati vojni proces u Siriji. Sastanak u Sočiju predsjednik Erdogan je hvalio, što ne znači da su prestale njegove bojazni za sigurnost na granici sa budućom Sirijom. Na povratku iz Sočija rekao je: Naš osnovni cilj je da dođemo do respektabilnog političkog rješenja prihvatljivog za sirijski narod.. Nije jasno da li je pod sirijskim narodom podrazumijevao i sirijske Kurde koji su jedna od glavnih zaraćenih strana i koji se nadaju da će u budućoj Siriji imati svoju autonomnu oblast Rodžavu. Većina sirijskih Kurda, naime, podržava Stranku demokratskog jedinstva (PYD) čije su se vojne jedinice (YPG) hrabro borile protiv Daeša i prve ušle u njihov samoproglašeni glavni grad Daku, označavajući tako kraj tzv. Islamske države. Turska smatra da je PYD samo ogranak turske terorističke organizacije PKK s kojom je u ratu od 1980-ih godina. PKK je i za Amerikance teroristička organizacija, ali ne i PYD, jer su joj u ratu protiv ISIL-a slale vojne savjetnike, snabdijevale s šlepera naoružanja i municije, te štitile avijacijom u bitkama. Ukoliko Amerikanci ostave sirijske Kurde na cjedilu, kao što su to činili i sa iračkim Kurdima, pa ih prestanu vojno pomagati a takav ishod se može pretpostaviti nakon dugog telefonskog razgovora predsjednika Trumpa i Erdogana oni će biti prepušteni na milost i nemilost turske armije koja neće prezati da interveniše ukoliko bi PYD proglasila autonomiju. Oni moraju naći načine, tvrdi stručnjak za kurdsko pitanje David Romano, da dobiju podršku Vašingtona i / ili Asadovog režima za malo autonomnog prostora na sjeveru Sirije, bez obzira na stav Turske. To neće biti lako ali nije bila ni odbrana Kobane ili poraz ISIL-a u Siriji. 1 Turska bi vjerovatno, kao cijenu za povlačenje podrške Amerikanaca i uz garancije Rusije, mogla prihvatiti neka autonomna prava Kurda u okviru jedinstvene Sirije, ali ne i stranku PYD, koju smatra ispostavom PKK. Zbog toga se protivi i učešću PYD-a na planiranom svesirijskom kongresu u Sočiju, što je otvoreno rekao njen ministar inostranih poslova Čavušolu (Cavusoglu). Kurdi bi, dakle, mogli platiti cijenu i za očit pristanak predsjednika Erdogana da predsjednik Asad privremeno ostane na vlasti, do nekih budućih izbora za koje 1 David Romano, What next for Rojava? Rudaw, Erbil,

69 PIS-Journal of politics and international studies. Jesen Broj 8 Turci vjeruju da će ih izgubiti. Erdogan nije imao kud nego da popusti, pošto je Asad dan prije trojnog samita bio u Sočiju, gdje ga je predsjednik Putin dočekao srdačno, posredno poručujući i Erdoganu da bez Asada nema rješenja sirijskog čvora. Portparol stranke AKP Mahir Unal je rekao poslije Sočija da Asad ne može ostati politički akter na političkoj sceni (Sirije) poslije tranzicijskog perioda. Predsjednik Erdogan nije mogao ni toliko javno izgovoriti pošto je svakome upućenom detaljnije u sirijska zbivanja poznato da je samo godinu dana ranije govorio: Asad je ubica svojih grđana. On je okupator u zemlji u kojoj je 12 miliona ljudi rastavljeno od svoje domovine. On je neko ko je sprovodio državni terorizam...ja vjerujem da se čovječanstvo mora riješiti Asada. Kurdi su, dakle, čvor aktuelne turske vanjske politike, pa je predsjednik Erdogan spreman prešutjeti, ako ne i oprostiti, Asadu sve grijehe ako se s njim složi oko kurdskog pitanja i daljeg jačanja kurdskog entiteta Rodžave koja je prijetnja sirijskom, kao i turskom integritetu. Ko zna, možda će jednog dana ponovo, kao što je to činio prije Arapskog proljeća, sa Asadom obnoviti prijateljstvo i zajedno s njim ići na odmor u sirijska ljetovališta. Kurdski faktor je, bar dok se kroji sudbina buduće Sirije, važan i za odnose Turske sa SAD-om, ali je mnogo značajnije njeno približavanje Rusiji koje može potrajati duže od pregovora u Sočiju i Ženevi. Iako nikad nisu cvjetali kao istinsko prijateljstvo, rijetko je kada kao posljednjih godinu-dvije bilo toliko nesporazuma, nerazumijevanja i uzajamnog nepovjerenja između predsjednika SAD-a i Turske. Ni toliko izliva antiamerikanizma u turskoj javnosti koji je krenuo kada je vlada u Vašingtonu odbila da izruči Fethullaha Gulena, optuženog za državni udar i pokušaj ubistva predsjednika Erdogana. U Erdoganovoj stranci AKP i izbornoj bazi, ali i među sekularnim nacionalistima koji su stali uz AKP kada se radi o kurdskom problemu, bilo u Turskoj ili na njenim granicama, poraslo je nezadovoljstvo zbog američke podrške sirijskim Kurdima. Ono se nastavilo s novim otkrićima o korupciji u vrhu turske vlasti koje je pred njujorškim sudom iznosio Reza Zarab, iranski trgovac zlatom, optužen da je organizovao šverc zlatom u Iran za vrijeme sankcija protiv te zemlje. To s korpucijom je posebno osjetljiva tačka u politici AKP posljednje tri godine, pa je svako njeno oživljavanje popraćeno novim teorijama o zapadnim zavjerama protiv islamske Turske. Tako su protumačene i Zarabove tvrdnje pred američkim sudom kako je dobio saglasnost turske vlade za operaciju 69

70 Koliko se Turska okreće od Zapada/ Hajrudin Somun transfera zlata putem Halkbanke i kako se oko toga dogovarao o milionskoj naknadi, odnosno mitu, s tadašnjim ministrom ekonomije Zaferom Caglayanom. Zarab je, naime, svjedočio na suđenju zamjeniku generalnog direktora turske Halkbanke Mehmetu Hakanu Atilli, koji je u martu uhapšen u Njujorku, a prvih dana proglašen krivim zbog kršenja američkih sankcija prema Iranu. Zamjenik turskog premijera Bekir Bozdag izjavio je da se radi o političkom procesu i, kao i sve što se događalo poslije neuspjelog julskog puča godine, povezao sa Gulenovim terorističkim pokretom, popularno nazvanim FETO. Ovaj proces je konkretan dokaz saradnje FETO-a, CIA-e, FBI-a i američkog pravosuđa. Uhvaćeni su na djelu, poručio je Bozdag. 2 Ironično je, komentarisala je indijska Eurasia Review, da se mediji koje kontroliše vlada u Turskoj printani i elektronski prave slijepim pred slučajem Zarab ili promovišu narativ negiranja, prikazujući ga kao još jednu 'zapadnu laž' koja se širi uz pomoć Erdoganovog glavnog rivala, Fethullaha Gulena, sufijskog učenjaka koji živi u samoizgnanstvu u SAD. 3 Prema anketama raspoloženja javnosti, 72% Turaka u Americi vidi svog neprijatelja broj jedan. Trumpova administracija, s druge strane, bila je nezadovoljna kampanjom koju je turski predsjednik Erdogan poveo u muslimanskom svijetu povodom američkog priznanja Jerusalema kao glavnog grada Izraela i zakazivanja samita OIC u Istanbulu tim povodom. Najviše je protesta u toj administraciji, ali i zabrinutosti, izazvalo zaključenje ugovora o nabavci ruskog odbrambenog raketnog sistema S-400 iz Rusije, najveći posao jedne članice NATO te vrste s Rusijom. Nezadovoljstvo je morala izazvati i vojna saradnja s Iranom i zajednički nastup Turske sa Rusijom i Iranom na sirijskom ratištu dogovoren u Astani i u Sočiju. Kritika u američkoj vladi i javnosti kršenja ljudskih prava u Turskoj doprinijela je, također, općem pogoršanju odnosa SAD-a i Turske. Interes zadržavanja te zemlje u sistemu NATO, posebno u fazi agresivnog djelovanja Rusije na njegovom istočnom krilu građanski rat u Ukrajini i invazija Krima prevagnuo je nad tim kritikama, pa je predsjednik Trump pred kraj god. ublažio ton nezadovoljstva zbog ranijih Erdoganovih optužbi da podržava terorizam na našim granicama. Obećao je da će američka armija prestati snabdijevati naoružanjem sirijske Kurde. Bez obzira na to, kako pod naslovom Osmrtnica: tursko-američko partnerstvo piše turski analitičar Omer Taspinar s 2 Prenio portal TRT (Turske radio-televizije), Ghulam Rasool Dehlvi, Erdogan s Paranoia And Turkish Media s Denial Narrative, Eurasia Review,

71 PIS-Journal of politics and international studies. Jesen Broj 8 adresom u SAD, vrijeme je da se prizna da su Turska i SAD stigle na kraj puta pouzdanog partnerstva. Nije puno ostalo od onoga što je nekad bilo strateški savez. Neki bi mogli reći da se njihovo partnerstvo danas pretvorilo u brak iz interesa. Ali je sve teže i teže u tom braku naći nešto što je prikladno. 4 A u američkom magazinu Foreign Affairs pisalo je, povodom posjete ruskog i iranskog načelnika generalštaba Ankari: Energičnost s kojom se Turska okreće Iranu i Rusiji, prema dvoje istorijskih rivala, mora da namršti Bijelu kuću predsjednika Trumpa. To ne samo da je signal značajnog skretanja u vanjskoj politici, nego je i indikator da se Ankara odriče Vašingtona. 5 Brak iz interesa s Rusijom Brak iz interesa bi se, prije nego na Ameriku, mogao primijeniti na odnose Erdoganove Turske s Putinovom Rusijom s još jednom razlikom od suštinskog značaja: što onaj s Amerikom traje toliko dugo i što se u njega toliko investiralo i uložilo truda, muke i razmirica baš kao u pravom braku među ljudima da ga je teško raskinuti bez bolnih posljedica. A ovaj aktuelni brak s Rusijom je, također, dug ali je opterećen memorijom na petnaestak međusobnih ratova. Labaviji je, često na ivici sloma, rastavljan pa ponovo sastavljan i do srži proračunat interesima. Tako se dogodilo da je u manje od godinu dana turska avijacija oborila ruski borbeni avion nad tursko-sirijskoj granici, zbog čega su politički i ekonomski odnosi dvije zemlje bili svedeni gotovo na nulu, da bi, poslije izvinjenja predsjednika Erdogana, Moskva otopila rasploženje prema Ankari, dozvolila trgovcima da idu u Istanbul, a turistima na mediteranska ljetovališta. Prećutno je čak zataškano i ubistvo ruskog ambasadora usred Ankare. Danas je Rusija Turskoj nužni saveznik u traženju izlaza iz sirijskog pakla koji bi se mogao, ako bi još potrajao, lako preliti preko cijelog Srednjeg istoka, ali i preko njenih granica. Da nije bilo američke, ali i ruske avijacije, Daeš bi još sijao strah po Turskoj. Predsjednik Erdogan je u Sočiju pristao čak na privremeni ostanak Asadovog režima u Damasku uz obećanje predsjednika Putina da se neće dozvoliti prerastanje Rodžave u polunezavisnu pokrajinu sličnu iračkom Kurdistanu i da će se vojne formacije PYD-a integrisati u sirijsku armiju. Potrebna mu je Rusija i da ublaži ogorčenost na Ameriku i da joj 4 Omer Taspinar, An Obituary: The Turkish-American Partnership, Ahval News, Gonul Tol i Alex Vatanka, Turkey s New Alliances: Why It Is Partnering With Its Former Rivals, Foreign Affairs,

72 Koliko se Turska okreće od Zapada/ Hajrudin Somun napakosti zbog odbijanja da izruči Fethulaha Gulena, za koga je uvjeren da mu je radio o glavi. Uplata prve rate 2,5 milijarde dolara vrijednog ugovora s Rusijom o raketnom sistemu S-400 završni je čin izazova Americi, glavnom političkom i sigurnosnom savezniku Turske, ali je to čin koji prevazilazi lične simpatije predsjednika Erdogana prema predsjedniku Putinu i njegovu zahvalnost što mu je Rusija prišla u pomoć kad je ostavljen po strani od tradicionalnih turskih političkih i sigurnosnih saveznika. Da, kupovina sistema S-400 zadire u temeljno sigurnosno i vojno savezništvo Turske i njeno članstvo u NATO paktu na koji se ona oslanja od prvih godina Hladnog rata. Da nije do tog deala došlo u vrijeme opšteg pogoršanja odnosa Turske sa Zapadom, možda se u NATO ne bi toliko uzbuđivali kao u ovom slučaju, jer Grčka, također, članica alijanse, već godinama koristi od Rusije isporučen antiraketni sistem S-300. Predsjednik Erdogan nije nalazio razloge zašto bi se u NATO stvarale tenzije. Na sastanku s gradonačelnicima iz stranke AKP u Ankari istakao je: Mi ćemo uraditi sve što je potrebno da bi ovu zemlju sačuvali živom..., a za reakcije u NATO je rekao, ne imenujući nijednu njenu članicu posebno: Oni su poludjeli zato što smo mi postigli S-400 deal. Šta je trebalo da radimo? Da čekamo na vas? 6 Podsjetio je da Turskoj nije bilo omogućeno da u okviru NATO saveza napravi takav posao. Nije trebalo da potraje dugo do formulacije ideje o napuštanju NATO, inspirisane tim riječima predsjednika Erdogana, ali i njegovom daljem gubljenju povjerenja u evroatlantsku alijansu, posebno izazvanim incidentom na vojnim manevrima u Norveškoj, novembra Na manevarsku listu neprijatelja, naime, bili su stavljeni Erdogan i osnivač turske republike Ataturk, zbog čega je turska jedinica protestvovala i povukla se sa vježbe NATO snaga. U času kada je prijetnja na našu zemlju iz Sirije dostigla vrhunac, NATO je povukao svoj raketni sistem, pružajući utisak da ne bi preduzeo nikakvu akciju ukoliko bi se dogodio napad na Tursku, rekao je predsjednik Erdogan u Rizeu, na Crnom Moru, gdje se zatekao tih dana. A njegov viši savjetnik i bivši ministar kulture i sporta Yalcin Topcu je izjavio da turski parlament mora razmotriti povlačenje zemlje iz članstva u NATO, dodavši: NATO stoji iza svakog vojnog udara (u Turskoj) i zavisnosti njene vojne industrije. Vrijeme je došlo da se preispita naše članstvo. NATO nije vojni pakt, nego savremena forma neokolonijalizma. To je politička i ekonomska zavisnost. 7 6 Turkish President Erdogan vowes to give new weapons to military, Hurriyet Daily News, Istanbul, Erdoğan adviser calls for Turkey's NATO withdrawal, Haberturk, Istanbul,

73 PIS-Journal of politics and international studies. Jesen Broj 8 Povodom poziva savjetnika Topcua turskom parlamentu da preispita članstvo Turske u NATO, švedski SCF sumira podršku na koju je ta incijativa naišla u provladinim medijima, pa i vođstvu turskih tradicionalnih nacionalista. Tako Ardan Zenturk u dnevniku Star piše o iskrsavanju Istoka poslije sporazuma Erdogan Putin, a da će, ako se nastavi imperijalistički napad, prvi uspjeh te pojave biti hitno zatvaranje vojne baze Indžirlik. On, također, predviđa da će se Turska boriti protiv NATO, a da oni koji ne prihvate tu borbu moraju odmah napustiti zemlju. Yeni Safak čak tvrdi da NATO planira napasti Tursku već godine. A da i islamistički i ultranacionalističko / evroazijski krugovi vrše pritisak da se zatvori natovsko / američka baza Indžirlik, SCF ilustruje izjavom lidera nacionalističke Partije nacionalnog pokreta (MHP) Devleta Bahcelija povodom incidenta na manevrima u Norveškoj: Vrijeme je da preispitamo članstvo Turske u alijansi. Mi smo bili ovdje i kad nije bilo NATOa. Neće biti kraj svijeta ako je potrebno da napustimo tu organizaciju. 8 Predsjedniku Putinu moralo je goditi sve to što se događa između Turske i SAD-a, odnosno NATO-a, dosadašnjeg glavnog oslonca i garanta njene sigurnosti i stabilnosti. Putin ne može predvidjeti poteze koje bi američki predsjednik Trump, vođen svojim avanturističkim vizijama, mogao preduzeti u svijetu, niti im se suprotstaviti, ali može demonstrirati političku odlučnost i vojnu moć, ako zatreba, u svom neposrednom ili daljem okruženju. U prvom je to pokazao s Ukrajinom i aneksijom Krima. U drugom krugu, kojem pripada i Srednji istok, savezništvom s Iranom, a sada i s Turskom, koristi se u svrhu vlastitih interesa ekonomska i vojna saradnja, poput sistema S-400 ali i globalnih interesa nadmetanja s Amerikom i zapadnoevropskim alijansama. U taj krug Putin uspješno uvlači i nesigurnog turskog predsjednika, pa mu odgovara svaki novi klin koji može zabiti u savezništvo Turske s njenim glavnim zapadnim partnerima. Iako su od propasti komunističke Rusije protekle gotovo tri decenije, ni Putinova Rusija se još dugo neće moći osloboditi nekih sovjetskih metoda u propagandnoj borbi protiv Zapada i Amerike, pa ni u nastojanju da podrije odnose svojih novih političkih partnera sa zapadnim alijansama. Tako je i u odnose s Turskom upetljan ruski ultranacionalist Aleksandar Dugin, bliski Putinov čovjek, koji svojom ulogom i izgledom podsjeća na čuvenog Rasputina s kraja ruskog carstva. On se sam hvali posredovanjem u Putinove odnose s Amerikom i Turskom, što su, prema Bloombergu, potvrdili i ruski izvori. 8 NATO behind all coups, Turkey must review membership, blog SCF (Stockholm Center for Freedom),

74 Koliko se Turska okreće od Zapada/ Hajrudin Somun Njegove američke veze dozvolile su Putinu da zaobiđe Obaminu administraciju i skrene plimu u sirijskom građanskom ratu prema Bašaru al-asadu, a njegove ideje pokrenule su Rusiju korak bliže ostvarenju njegove vizije labavljenja Amerikom vođenog svjetskog poretka, djelimično i odvraćanjem Turske od NATO-a i kreiranjem 'rusko-islamskog pakta koji uključuje i Iran. 9 Već je klasična upotreba zavjereničke američke agencije CIA, kao što je u suprotnom taboru bila ruska KGB. CIA stoji iza svega što je protiv Turske, a prije svega iza Fethullaha Gulena i neuspjelog udara godine. Ruski propagandni izvori pokušavaju da odvuku Tursku dalje od Zapada još više ubjeđujući već paranoidni turski stav o podlim zavjerama koje vrši CIA, piše Mustafa Akyol, turski novinar s adresom u SAD-u. Podsjećajući na ranija pozivanja ruske propagande kako je Ekumenijski patrijarhat u Istanbulu kao Trojanski konj pomogao organizatorima državnog udara, što je navodno otkrio neki bivši američki ambasador ili čak na telefonski intervju u kojem je Zbigniew Brzezinski optužio CIA-u za veliku grešku što je organizovala neuspjeli puč u Turskoj, Akyol zaključuje: Vi bi normalno očekivali da se SAD alarmiraju zbog svega toga. Ali aktuelno američko vođstvo ne brine ni budući svjetski poredak ni u njemu rastući ruski uticaj. Zato je to samo savršena oluja. U njenoj sredini leži Turska koja se svakog dana odvlači dalje od svojih dva vijeka trajnih aspiracija da bude dio liberalnog Zapada, u nepoznate vode neliberalnog Istoka. 10 Baška Amerika, baška Evropa Vraćajući se najaktuelnijim i najranjivijim tačkama vanjske politike Turske, još bih naveo veterana turskog žurnalizma Cengiza Candara, koji, također, više ne živi u Turskoj. On kaže: Turska, to jeste Erdoganova sirijska politika izgleda više nego ikada pritisnuta između američkog čekića i ruskog nakovanja. A kurdsko pitanje je samo jedan od katalizatora koji ukazuju na oslabljeni položaj Turske, posebno u Siriji, na Srednjem istoku, ali i u svijetu. 11 U tom oslabljenom položaju Turske prema Zapadu namjerno sam zapostavio mjesto Evrope, a više postora posvetio ključnom akteru, Americi. U 9 Henry Meyer and Onur Ant, Who is Alexander Dugin, the Man Linking Putin, Erdogan and Trump, bloomberg.com, Mustafa Akyol, Turks accuse CIA of engineering failed coup, New York Times, Cengiz Candar, Turkey squeezed between American hammer, Russian anvil on Syrian stage, Al-Monitor,

75 PIS-Journal of politics and international studies. Jesen Broj 8 turskoj vanjskoj politici od Drugog svjetskog rata kao da važi pravilo, izraženo turskom riječju ostalom iza Osmanlija na Balkanu: Baška Evropa, baška Amerika. U ovom času čini se da su ambicije Turske da postane punopravna članica Evropske unije zauvijek završena priča. Niti je hoće Evropa u uniji, niti uniju žele Turci, bar ona polovina na čijim glasovima se već deceniju i po održava aktuelna vlast. Nekoliko primjera iz posljednjih godinu-dvije jasno pokazuju uzajamno nepovjerenje između Erdoganove Turske i većine evropskih zemalja. Kancelarka Njemačke Angela Merkel, smatrajući apslutno neprihvatljivom situacijom ljudskih prava u Turskoj, saglasila se s ostalim članicama EU da se sreže finansijska pomoć koja je bila namijenjena toj zemlji radi priprema za moguće članstvo u evropskoj zajednici. Njemački ministar vanjskih poslova Sigmar Gabriel, nakon hapšenja jedne tursko-njemačke novinarke u Istanbulu, februara 2017., najavio je da bi njegova zemlja mogla zaustaviti sve vojne isporuke Turskoj. Predsjednik Erdogan nazvao je vodeće njemačke političare neprijateljima Turske. Norveška je ogorčila pedsjednika Erdogana zbog incidenta na manevrima NATO, ali još više kada je njena vlada dala politički azil petorici turskih oficira zaposlenih u mehanizmu NATO koji su odbili da se vrate u zemlju poslije neuspjelog puča godine. Holandske vlasti nisu dozvolile ulazak u zemlju jednom turskom ministru koji je namjeravao da govori na predizbornom skupu turskih građana. U Austriji, posebno nakon ulaska u vladu radikalno desničarskih stranaka, isključuje se bilo kakva mogućnost ulaska Turske u EU. Pri odnosima Turske s Evropom, za razliku od Amerike, potrebno je mati u vidu historijsku komponentu otpora prema Osmanskom carstvu i islamu. Ona je prisutna i prije i poslije propasti te imperije prije stotinu godina, ali više izbija na površinu svijesti, pa i konkretnih odnosa, u kriznim situacijama. Bivši francuski predsjednik Valéry Giscard D Estaing bio je jedini evropski lider koji je otvoreno i jasno, još godine, rekao da Turska nikada ne bi smjela postati članica Evropske unije. Prihvatiti tu ogromnu muslimansku, neevropsku državu, rekao je, značio bi kraj EU. Da prizivanje duhova prošlosti nije samo evropski običaj, pokazao je predsjednik Erdogan prilikom posjete Grčkoj, početkom prošlog decembra. Iako je kao predsjednik vlade bio u Atini 2010., ovo je bila prva posjeta susjednoj zemlji turskog šefa države od godine, pa je s pravom smatrana historijskom. Predsjednik Erdogan je, međutim, učinio i historijsku grešku 75

76 Koliko se Turska okreće od Zapada/ Hajrudin Somun prije nego što je stigao u Atinu. U intervjuu listu Katimerini, na popularnom SKAI televizijskom kanalu, 6. decembra, a sutradan na konferenciji za medije s predsjednikom Prokopisom Pavlopoulosom, on je ponovio svoju tezu o potrebi revizije Lozanskog sporazuma iz 1923., kojim je međunarodno priznata pobjeda kemalista u Ratu za nezavisnost Turske. Smatrajući da su neka ostrva nepravedno pripala Grčkoj, predsjednik Erdogan je tražio da se ponovo uradi demarkacija zajedničke granice i ispravi status manjine Turaka u Zapadnoj Trakiji, koje Grci, pozivajući se na Lozanu, smatraju muslimanskom manjinom. Da nije spominjao Lozanu iz god., Erdogan bi imao dovoljno razloga da uspješno produži liniju stabilnih odnosa Turske i Grčke koje posljednjih nekoliko godina nisu poremetili ni emigrantska kriza ni grčki finansijski kolaps. Bilo bi lakše postići dogovor o eventualnoj ekstradiciji osam turskih oficira koji su pobjegli u Grčku poslije neuspjelog puča i utvrditi zajednički projekt prolaska kroz dvije zemlje južnog koridora kojim će da poteče plin s obala Kaspijskog mora prema Evropi. Ovako je, kako ističe Dimitar Bechev iz Atlantskog savjeta, propuštena prilika, a to je tim više nesretno što je čitava buka oko granica nešto više od retoričkog hvalisanja. Lozanski sporazum je, ističe, multilateralni instrument s Velikom Britanijom, Francuskom, Italijom, čak i Sovjetskim Savezom i Japanom kao potpisnicima. Njega ne mogu otkazati ni Grčka ni Turska, čak i da se slože oko toga (što je nevjerovatno), a kamoli Erdogan. 12 Ništa bez Irana Grci bi imali više razloga od Turaka da se žale na Lozanski sporazum jer im je Ataturk oduzeo okupirane anadolske teritorije. S druge strane, Turska sa svojim istočnim susjedom Iranom nema graničnih problema još od Tada je u graničnom mjestu Kasre Širin potpisan Zohab sporazum između Osmanske imperije i Safavidskog carstva. Uz u tom dugom međuvremenu obavljene demarkacije, to je vjerovatno najduže nepromijena granica na svijetu. Iako je malo zemalja koje imaju tako burnu uzajamnu prošlost Osmanlije su 120 godina pokušavali da osvoje Perziju i tako različite etničke i kulturne korijene, pa i pripadnost suprotstavljenim svjetskim politikama i zavađenim 12 Dimitar Bechev, Turkey and Greece: old habits die hard, Al-Jezeera, , A missed oportunity in Athens, Ahval News,

77 PIS-Journal of politics and international studies. Jesen Broj 8 islamskim pravcima, Turska i Iran i danas održavaju balans, kolebljivih ali normalnih političkih odnosa i ekonomske saradnje koja se mjeri desetinama miliona dolara. Haotično stanje u koje su rat u Siriji i pojava fantomske Islamske države bacili cijeli Srednji istok udaljavalo je i približavalo Tursku i Iran, da bi ih na kraju dovelo za zajednički mirovni sto s Rusijom. Turska i iranska sirijska politika razilazile su se oko ključnih pitanja, kao što je opstanak predsjednika Bešara al-asada na vlasti u Damasku, ili njegovo obaranje po svaku cijenu, na čemu je posebno insistirao predsjednik Erdogan. Uz avijaciju na nebu i savjetnike na zemlji Amerike i Rusije i pored sirijske vojske i raznih oružanih formacija pobunjenika, obje zemlje bile su, također, vojno involvirane u rat u Siriji. Turska s vojnim jedinicama i tenkovima, Iran s Revolucionarnom gardom, naoružanjem i vojnom opremom, pa je pravo čudo kako nije dolazilo do incidenata među svim tim vojskama i paravojskama. Za razliku od zalivskih i drugih ratova na Srednjem istoku, u kojima se znalo ko koga napada i kojoj strani ili koaliciji pripada, ovaj sirijski bio je i u tom pogledu najkomplikovaniji. Što se tiče Turske i Irana, tokom rata njihove su se pozicije i ciljevi znali, pa jedna drugoj nisu smetale. Pojednostavljeno iako u tom ratu ništa nije bilo jednostavno: Iran je pomagao legitimnu sirijsku vlast i vojsku kako bi sačuvao stratešku liniju svog geopolitičkog prisustva i uticaja u regionu. A Turskoj je bilo najvažnije da zaštiti svoje granice, a što se rat više razvijao i primicao kraju, to je sve više značilo da spriječi prelivanje sve jačeg kurdskog elementa na svoj jugoistok, gdje je ponovo izbio rat sa separatističkom PKK. Turski PKK i njegove sestrinske organizacije i vojne formacije u Siriji, pa i irački Kurdi, jedan su od faktora trajnog uzajamnog razumijevanja između Turske i Irana, koji, takođe, sa svojim Kurdima ima problema, iako daleko manje nego Turska i Irak. Solidarnost se posebno ispoljava kad se Kurdi pobune i dignu glavu u Turskoj, Siriji ili Iraku. Poslije razgovora koje je predsjednik Erdogan imao u Teheranu početkom oktobra god., predsjednik Rohani je rekao: Nećemo prihvatiti mijenjanje granica u regionu. Bilo je to samo sedmicu poslije referenduma o nezavisnosti Kurdistana 25. septembra, koji je, uprkos protivljenju sa svih strana, zakazao lider iračkih Kurda Masud Barzani i koji je bio neposredan povod Erdoganove posjete Iranu. On je tada referendum nazvao ilegalnim i najavio da će od ovog momenta pa nadalje preduzimati odlučne mjere i još teže korake da izoluje KRG, kurdsku vladu u Erbilu. Primajući predsjednika Erdogana, iranski vrhovni vođa Ajatollah Ali Hamenei 77

78 Koliko se Turska okreće od Zapada/ Hajrudin Somun pridružio se osudama kurdskog referenduma, opisujući ga kao akt izdaje prema cijelom regionu. Pozvao je Tursku da zajednički preduzmu mjere protiv kurdske secesije i optužio Ameriku i strane sile da, podržavajući Kurde, nastoje da stvore novi Izrael na Srednjem istoku. 13 Tih dana su iranska i turska armija održale manevre blizu granice s iračkim Kurdistanom, prve od islamske revolucije u Iranu godine. Kada se rat u Siriji privodi kraju i kada je fantomski Daeš sahranjen u sirijskoj i iračkoj pustinji, za Tursku nastupaju brige koje je mogu više udaljiti nego približiti Iranu, bez obzira na njihovo učešće u mirovnoj inicijativi zajedno s Rusijom. Kako se postaviti prema mogućim novim svrstavanjima na Srednjem istoku bit će veća briga za Tursku nego za Iran čiji je regionalni položaj ostao neokrnjen, ako ne i osnažen, poslije američkog povlačenja iz Iraka i tokom rata u Siriji. To je prepoznala Putinova Rusija, a posredno priznala i Obamina administracija uviđajući da se bez Irana ne može više ništa riješiti u tom regionu. S dolaskom predsjednika Trumpa na čelo SAD bit će teže zamisliti dalja politička kretanja na Srednjem istoku. Ofanzivnije djelovanje američkoizraelskog projekta o destabilizaciji islamskog iranskog sistema poslije pobjede nad ISIL-om još je u okviru pretpostavki, ali ne i nemogućnosti. Novi regionalni poredak Pozicija Turske je, međutim, već poljuljana njenim konkretnim propustima i neuspješnim ambicijama da se nametne kao regionalna, čak vodeća sila. Prema Al-Jezeeri, Saudijsko-emiratsko-egipatska osovina se trudi da uspostavi novi regionalni poredak, podržan od strane Trumpove administracije i Izraela, i podržan u zemljama poput Jordana. Logična druga strana tog saveza je politički islam, i u produžetku Turska, a javno obznanjen neprijatelj je Iran. Prema tome, novi regionalni poredak, ako bude nametnut, bit će nauštrb interesa obje regionalne sile, pošto su se i Turska i Iran suprotstavile bloku koji su Saudijci poveli protiv Katara. 14 Zbog toga je ministar vanjskih poslova Ujedinjenih Arapskih Emirata (UAE) Anvar Gargaš pozvao na jačanje arapskog jedinstva kako bi se spriječilo da arapskim svijetom dominiraju Iran i Turska... Arapskim svijetom neće vladati Teheran i Ankara. Ako je to bilo tako 13 Iranian And Turkish Presidents Stress Opposition To Kurdish State, Radio Slobodna Evropa (RFE/RL), oslanjajući se na iransku TV i zapadne agencije, Galip Dalay, Is there really a Turkey Iran rapprochement? Al-Jezeera,

79 PIS-Journal of politics and international studies. Jesen Broj 8 u vrijeme izbijanja krize oko Katara, stav Irana je mogao biti pravdan činjenicom da se ta zalivska zemlja opirala kampanji koju je vodila Saudijska Arabija protiv Irana. Ali je teško, ako se isključi sektaško-sunitska veza s Muslimanskom braćom, razumjeti zašto je Turska, čiji se predsjednik prije toga u Rijadu grlio sa saudijskim kraljem i govorio o strateškom prijateljstvu, u dalekom Kataru formirao čak i vojnu bazu? Bivši turski ambasador i zamjenik ministra vanjskih poslova Ali Tuygan, pitajući se kome je bila potrebna vojna baza u Kataru i zašto se turskoj javnosti nije objasnila njena svrha, kaže: Ako su dvije zemlje (Turska i Katar) bile suočene sa zajedničkim prijetnjama, koje su to bile prijetnje? U ovom času Katar ne može biti jedan i jedini prijatelj Ankare u svijetu i Ankara se ne može angažovati u sve više i više bitki. 15 Ima još primjera potpune nedosljednosti odnosa Turske prema zbivanjima na Srednjem istoku i preko noći potpuno preokrenutog stava. Toplo dočekan u Bagdadu, on se malo zatim obrušio na premijera Hajdara al-abadija zbog njegovog otpora ulasku turskih trupa na iračku teritoriju, ponižavajući ga kao niže vrijednog čovjeka, da bi mu ubrzo nudio zajednički otpor, ako treba i vojni, protiv Kurda poslije septembarskog referenduma. Kada Al-Bagdadi jedva sastavlja kraj s krajem iračke države, u turskom islamističko-nacionalističkom bloku, kao da se čeka njen raspad, oživljavaju se neoosmanske pretenzije na Kirkuk i Mosul, navodno nepravedno otete u Lozani godine, kao i grčka egejska ostrva. Odluka predsjednika Trumpa da prizna Jerusalem kao glavni grad Izraela bila je novi povod za novo zaoštravanje retorike protiv vlade u Tel Avivu i optužbi protiv njenog premijera Benyamina Netanyahua, ali nije bilo ni prijetnje da će se prekinuti diplomatski odnosi. To je, da se podsjeti, Erdoganova vlada učinila s Damaskom kada joj se Al-Asad više nije sviđao, zatvorivši diplomatska vrata koja će sada biti teško otvarati. Još za podsjećanje je da su Irak i Iran 1980-ih nekoliko godina ratovali ne prekidajući diplomatske odnose. Ništa, ili gotovo ništa, dakle, od ushićenja Ahmeta Davutoglua koji je godine, kao tadašnji ministar vanjskih poslova, rekao: U svim srednjoistočnim društvima u Tursku se danas gleda ne samo kao u prijateljsku i bratsku naciju, nego i kao zemlju koja ima snagu da vodi jednu novu ideju i novi regionalni poredak. A jedan drugi bivši ministar vanjskih poslova, Yasar Yakis će poslije pet godina, sumirajući rezultate turske vanjske politike u godini, napisati: U cjelini, izolacija Turske u međunarodnoj zajednici nastavljena je u 15 Semih Idiz, Qatar becoming another diplomatic debacle for Turkey, Al-Monitor,

80 Koliko se Turska okreće od Zapada/ Hajrudin Somun godini. Rusija se pojavila u Siriji kao glavni igrač, game-maker, a Iran izbio kao glavni akter u regionu. 16 Ako se i prihvati novi pretpostavljeni strateški poredak na Srednjem istoku, gdje je u njemu mjesto Turske? Očito da se ona ne uklapa ni u preovlađujuću tezu zastupnika podjele regiona na dva bloka, sunitski, koji se teško može zamisliti bez Turske, i šiitski, koji predvodi Iran. Trojna saradnja Turske, Irana i Rusije teško da će, ako ne i nemoguće, iz sirijske mirovne inicijative prerasti u trajniji savez. Razlike između Turske i Irana nisu još prevaziđene ni u Siriji. One će, kao i do sada, sarađivati kao ne baš neprijatelji, ali manje nego prijatelji. A Rusiji koja se preko američkih grešaka i kolebanja spustila u Siriju i dalje spušta u arapski svijet, kao nekad Sovjeti u Naserovo doba trenutno je prioritetni cilj da naudi Zapadu, ohrabrujući predsjednika Erdogana da napusti NATO. Ili se možda u Moskvi ide tako daleko da se upravo ove dvije zemlje Srednjeg istoka, Turska i Iran, vežu za Rusiju kao što je Amerika 1950-ih godina radila pomoću kratkotrajnog Bagdadskog, pa CENTO pakta. Ima i izraelski pogled na post-isilski uzdrmani Srednji istok, u kojem se proruskoj grupi pridružuju Saudijci. Prema konzervativnom Jerusalem Postu odsustvo snažnog prisustva i angažmana Zapada u regionu znači da u sljedećoj rundi može izbiti nešto što Saudijska Arabija, Turska, Iran i Rusija odluče. U mnogo čemu ovaj post-isilski period liči na Evropu poslije godine. Što se sada dogodi bit će ključ budućnosti regiona...potreba novog poretka i nove stabilnosti u regionu uhvatili su SAD nesvjesne, dok Turska, Iran i Rusija počinju stvarati nezvanični novi blok. To ostavlja Izrael sputanim, jer je zaglavljen u konflikt s Iranom. 17 Taktičko ili strateško skretanje Sve su to dileme o kojima se danas može raspravljati, ali ne i donositi sigurniji sud. Turci kojima je stalo do jedinstva svoje zemlje, njene snage, ekonomskog napretka, aktivne uloge u smirivanju regiona i respektabilnog mjesta u međunarodnoj zajednici, ali istovremeno demokratskog, sekularnog društva, nisu sigurni kuda ih vodi vlast predsjednika Erdogana i njegove stranke AKP. Njima nije drago što se ona odmiče od Evrope kojoj na razne načine 16 Yasar Yakis, Turkey becomes more isolated in 2017, Ahval News, The end of ISIS may mean a paradigm shift for the Middle East, Jerusalem Post,

81 PIS-Journal of politics and international studies. Jesen Broj 8 pripada vijekovima. Ali kuda se odmiče? Jedna je teza evroazijska, da se okreće prema centralnoj i daljoj Aziji, koju iz svega što čini predsjednik Erdogan izvlači Cengiz Candar. Griješe svi oni koji postepeno tursko-rusko približavanje vide kao taktički potez predsjednika Erdogana kako bi pokazao svoje nezadovoljstvo s politikom Vašingtona, tvrdi on. Takvi ne mogu da shvate novu konfiguraciju moći poslije pokušaja puča 15. jula god. Raste uvjerenje da je Erdogan figura ili u najbolju ruku glasnogovornik koalicije neonacionalista, tradicionalnih nacionalista i muslimanskih nacionalista. Sve komponente te nove konfiguracije su antizapadne i žestoko evroazijske. Evroazijanizam kao vanjskopolitička škola u Turskoj je poznata po tome što je proruska, proiranska i konačno prokineska, a protiv zvaničnih i institucionalnih veza sa zapadnim svijetom, počeviši od NATO-a do Evropske unije. Prema tome, vjerovatno je iluzija misliti da je Erdoganovo flertovanje s Rusijom taktički potez i da se on pokušava time koristiti kao polugom protiv Vašingtona i EU. 18 Da nije taktičko, nego strateško ili bolje reći dugoročno skretanje Turske s njenog isključivog opredjeljenja prema Zapadu iz vremena kemalizma, složio bih se, ali ne i s pravcem tog skretanja. Prostori centralne Azije koji pripadaju širem turskom kulturnom krugu koji se na Zapadu naziva Turkic nisu bili u sastavu Osmanskog carstva i odavno su zadržali samo kulturološku komponentu zajedničkog etničkog i lingvističkog porijekla. Osjećaj njihovog pripadanja zajedničkoj, islamskoj vjeri, izblijedilo je dok su bili u sastavu sovjetske Rusije i teško se oživljava poslije pada komunizma. Pod Putinom osnažena, pa još pravoslavna kršćanska Rusija ne bi rado imala suviše blizu jednu tako moćnu zemlju sa islamističkom vlašću. Vjerovatno bi se zadovoljila samo sa kratkoročnijim savezništvom s Turskom, kao što je sadašnji mirovni proces u Siriji ili ekonomska saradnja u okviru tzv. Šangajske grupe. Turska je i prije dolaska AKP na vlast, a poslije raspada Sovjetskog Saveza, užurbano uspostavljala političke i ekonomske veze sa zakavkaskim novim državama, kemalistički nacionalisti sanjali o njenom širenju na prostore gdje god ima turskog traga, a islamistički pokret Fethullaha Gulena otvarao škole u kojima se na turskom jeziku izučavali islamski principi. Danas se te zemlje sve više vraćaju u političku, ekonomsku i kulturnu uticajnu sferu Rusije. Bliži sam mnogo turskim analitičarima i prijateljima koji smatraju da predsjednik Erdogan Tursku vidi kao jednu od najuticajnijih država svijeta 18 Cengiz Candar, Turkey squeezed between American hammer, Russian anvil on Syrian stage, Al-Monitor,

82 Koliko se Turska okreće od Zapada/ Hajrudin Somun islama, s perspektivom da jednog dana i predvodi taj svijet koji se pruža od Indonezije do Bosne, kako je govorio Imam Homeini. Nešto slično je pokušavao i njegov prethodnik i učitelj Necmettin Erbakan iz čije je Rafah stranke proizišla i Erdoganova AKP. Njegova ideja vodilja bila je ekonomsko povezivanje većinskih muslimanskih zemalja, ali ne manje i ideološka. I turske i svjetske okolnosti su prevazišle njegove suviše konzervativne metode, ali im je ostao trag u strpljivijoj i pragmatičnijoj Erdoganovoj politici. On se koristi svakom prilikom a posljednja je bila odluka predsjednika Trumpa o Jerusalemu kao glavnom gradu Izraela da se Turcima, ali i cijelom muslimanskom svijetu, predstavi kao zaštitnik i voditelj tog svijeta. Islamski samit koji je sazvao u Istanbulu služio je podjednako i jednom i drugom cilju. O tome je Yavuz Baydar, istaknuti analitičar turskih prilika, pisao: Erdogan je majstorski čitalac raspoloženja svog naroda. On zna da antisemitizam i antiamerikanizam ujedinjuju velike otkose turskog konzervativnog i lijevo-orijentisanog mišljenja... Zahvaljujući Amerikancima pojačana pozicija Izraela pruža priliku Erdoganu da pokaže kako je pravi kurs približavanje Iranu i Rusiji i postepeno razilaženje sa zapadnim alijansama. Međunarodni događaji idu na ruku Erdoganu. Pitanje Jerusalema je korisna karta na koju može igrati kod islamske izborne baze, ali i vani. Sutradan poslije razgovora o Jerusalemu s jordanskim kraljem, Erdogan je o istoj temi govorio s ruskim predsjednikom Putinom. O tome se oba, kao i kad se radi o antiamerikanizmu, nalaze na istoj strani. 19 Tačno je da se mase turskih vjernika, osjetljivih na trajni palestinski i druge manje i povremene probleme sa kojima se suočavaju muslimani širom svijeta mogu pridobiti da glasaju na izborima za AKP i predsjednika Erdogana kada se on oglasi snažno, stilom koji te mase razumiju, posebno protiv Izraela i Amerike. Tako je, pored čestih i žestokih antiizraelskih izjava, podržao flotilu Mavi Marmara koja je krenula da razbije blokadu Gaze, a prošle godine poslao suprugu u Bangladeš da preda pomoć muslimanskim izbjeglicama protjeranim iz Mijanmara. Erdoganova propalestinska, antiizraelska i antiamerička retorika nailazi takođe na širok odjek među muslimanima u svijetu. On zna da je Jerusalem simbol oko kojeg su muslimani gradili otpor prema zapadnom kolonijalnom i imperijalističkom svijetu i da je u njemu palestinski muftija Al-Husejni početkom 1930-ih sazvao prvi kongres tadašnjih muslimanskih država i zajednica, pa je zato među prvim muslimanskim liderima osudio potez predsjednika Trumpa. 19 Yavuz Baydar, Jerusalem announcement heaven-sent for Erdoğan, Arab Weekly,

83 PIS-Journal of politics and international studies. Jesen Broj 8 Kada se radi o većinskim muslimanskim državama i vladama, međutim, pa i vjerskim zajednicama, svari stoje drukčije. Iran je, npr., na inicijativu Imama Homeinija godine, upravo Jerusalem uzeo kao povod za proglašenje posljednjeg petka svakog mjeseca ramazana Danom Kudsa. Taj dan muslimanske solidarnosti s palestinskim narodom naširoko se obilježava u Iranu i među šiitskim zajednicama u svijetu, ali znatno manje u većinskom sunitskom svijetu islama. U propagandi vehabijsko-selefijske interpretacije islama ili organizacija Muslimanske braće sunitskim muslimanima u svijetu, pa i na Balkanu, poručuje se da je Dan Kudsa velika parada i podvala šiitskog licemjerstva za naivne sunite. U aktuelnoj situaciji zaoštrene ideološke podjele među muslimanima i pojednostavljenog svođenja svih zbivanja na Srednjem istoku na sektaški sukob između sunitskog i šiitskog pravca islama, teško da bi se jedan muslimanski lider mogao nametnuti kao vođa svih muslimana. Pogotovo ako se neki od njih identifikuju s jednim od ta dva pravca, pa još u okviru njega na specifičnu varijantu političkog islama, kakva su Muslimanska braća a to je upravo slučaj predsjednika Erdogana. On pruža, javno i snažno, podršku političarima koji se jasno deklarišu kao pripadnici pokreta Muslimanska braća ili zemljama gdje oni vladaju ili imaju jako uporište. Među ličnostima najočitiji primjer je svrgnuti egipatski predsjednik Mursi, a među zemljama Sudan i Katar. Ili palestinska Gaza. Securatisation kao varijanta Izgledi da se predsjednik Erdogan prihvati kao njihov muslimanski lider veoma su mali među Arapima, koji nikad ne mogu do kraja oprostiti turskim sultanima što su hilafet muslimana prebacili u Istanbul. A još su manji, ako ne i nemogući, u Saudijskoj Arabiji i njoj sklonih zalivskih zemalja, bar dok su tamo na vlasti postojeći monarhistički sistemi koji kao svoju duhovnu potku još njeguju vehabijsko-selefijsko tumačenje islama. Saudijski kraljevi pod svojom titulom čuvara dva sveta mjesta, Meke i Medine, podrazumijevaju da je, poslije sloma osmanlijskog hilafeta, centar islama na njihovu dvoru. Među ostalim varljivim pretpostavkama obnavljanja duhovnog vođstva muslimana u Turskoj je i nepoznanica bar dokle sam uspio da saznam pripremajući se za ovaj rad kako se prema takvoj ideji odnose muslimanski lideri i intelektualci u Aziji gdje je nastanjena glavnina pripadnika islama. 83

84 Koliko se Turska okreće od Zapada/ Hajrudin Somun Prvi put sam, međutim, naišao na jednu ideju koja bi mogla biti valjana za tumačenje politike predsjednika Erdogana i vladajuće stranke AKP u fazi pogoršanja odnosa sa Zapadom, ali i kao moguća dugoročnija orijentacija Turske. Iznio je bivši turski ambasador Unal Cevikoz i direktor Ankara Policy centra, prošle jeseni kada je turska vojska vršila nenajavljene vojne vježbe na granici s Irakom, uoči referenduma o nezavisnosti u Kurdistanu. On kaže: Što se sada događa je 'securatisation (izvedeno od engleskog security, ali teško prevodivo, možda: sigurnizacija, securitizacija) turske vanjske politike. Turska gleda da promijeni svoju vanjsku politiku. Vlada razmatra prijetnju upotrebe sile i korištenje silom kao održive opcije realizacije ciljeva svoje vanjske politike, i to je opasno. Upotreba vojnih mišica se podvlači prilikom planiranja posjete šefa turske armije Akara Teheranu... Devedesetih godina turska vanjska politika i turska sigurnosna politika bile su veoma isprepletene. 20 Bilo je to 1990-ih kada se vodio rat s PKK na jugoistoku zemlje, a ja bih dodao da je uloga armije u turskoj politici, unutrašnjoj i vanjskoj, bila dominantna od prvih do posljednjih godina vladavine kemalizma. Armija je, na specifičan turski način, igrala ulogu religije, sve dok je vlast AKP nije vratila u kasarne. Da li je, onda, moguće da armija naravno pročišćena od progulenovih, pučističkih kadrova - ponovo postane glavni oslonac vlasti, kako bi se osigurala sekuritizacija zemlje kada je unutrašnji kurdski terorizam ponovo počeo da se rješava silom, još se turske trupe nalaze u Siriji, a nije prestao alarm ni od isilovskog terorizma samim tim što je pobijeđen Daeš. Moguće je da dolazi do nove simbioze erdoganovskog islamizma i radikalnog sekularnog nacionalizma, kojem je armija temelj i garant snage i integriteta Turske, a ako bude potrebno, i njenog angažiranja izvan zemlje. Nacionalizam, uostalom, nije stran ni islamističkoj AKP ni sekularnoj ljevici. Da se ponovo obratim jednom bivšem turskom ambasadoru koji je služio u vrijeme vlasti AKP, Ulucu Ozulkeru, za podršku ovom stavu: AKP-ov pogled na svijet, kaže on, baziran je na onome što je poznato kao 'nacionalna vizija, koja je islamski zasnovana i okreće se prema nazoru i shvaćanju Muslimanske braće. 21 Vodeća nacionalistička stranka MHP prišla je bliže AKP i vjerovatno će podržati predsjednika Erdogana na predsjedničkim izborima godine. Kada su došli u pitanje integritet Sirije, na vrhuncu rata, i Iraka, kada zamalo nije podijeljen na tri državice, nacionalistički jurišnici iz MHP digli su glave i tražili da im se vrati Kirkuk i 20 Dorian Jones, Securitising Turkish foreign policy: Turning back the clock, Qantara.de, Semih Idiz, What happened to Turkey's foreign policy?, Al-Monitor,

85 PIS-Journal of politics and international studies. Jesen Broj 8 Mosul, koje je Ataturk u Lozani morao da prepusti Iraku, i Hataj, odnosno Iskenderun, koji je pred Drugi svjetski rat trampom prepušten francuskoj mandatnoj Siriji. A da slične revandikacije nisu bile strane ni Erdoganu, pokazao je kada je od Grka tražio reviziju Lozanskog sporazuma. Ko zna, možda bi oslonac na sigurnost, na neku ublaženu varijantu militarizma ali ne upotrijebljenog da bi se silom rješavalo kurdsko pitanje i išlo u avanture preko granica zemlje mogao biti spas od lutanja i precijenjenih ambicija vanjske politike Turske, a istovremeno očuvanja njene izbalansirane, nezavisne pozicije na Srednjem istoku. Pri tome Turska ne bi morala da napušta NATO, jer ni saveznicima iz NATO-a nije stalo da se ona približava Rusiji. Amerikancima, a uostalom ni Rusima, nije važno ko je na vlasti u Ankari, koliko krši ljudska prava i da li je više ili manje tamo autoritarna vlast. Važno je da se uklapa u njihove regionalne interese. Ne bi Turska morala ni da se udaljava od Evrope makar nikad ne postala članica EU ni da se lišava privilegija koje joj ona carinskim sporazumom daje u ekonomiji i trgovini. Turska je, iako institucionalno i vojno povezana sa Zapadom postala i održala se gotovo vijek kao najveća muslimanska zemlja demokratskog, višepartijskog i sekularnog sistema, u kojoj su se redovno održavali izbori i mirno smjenjivale vlade od kraja Drugog svjetskog rata. I s takvim strateškim usmjerenjem i vanjskom politikom postala je šesnaesta ekonomska sila na svijetu. Ako još zapadni saveznici uvaže Erdoganov zahtjev da se poštuje nezavisnost zemlje u smislu njegovih riječi: Do sada je Turska bila istočni žandar NATO, ali više neće biti, sve drugo, svi drugi pravci kojima bi da krene njegova Turska, već unaprijed nose više opasnosti i izolacije, u kojoj je završila godinu. 85

86 PIS-Journal of politics and international studies. Jesen Broj 8 Neprijatelji Amerike, ko je na listi? Očekivanja i pogledi James Petras

87 Neprijatelji Amerike.../ James Petras Neprijatelji Amerike, ko je na listi? Očekivanja i pogledi James Petras Binghamton University Sažetak Već skoro dvije decenije Sjedinjene Američke Države vrše hajku nad listom neprijateljskih država, kako bi ih napadale, oslabljivale ili rušile. Ova imperijalistička misija za rušenjem neprijateljskih država se odvijala na nivoima različitog intenziteta, oviseći o dva faktora: nivou prioriteta i stepenu izloženosti prema operaciji promjene režima. Ključne riječi: SAD, neprijateljske države, promjene režima 87

88 PIS-Journal of politics and international studies. Jesen Broj 8 Prioritetiziranje suparnika Sjedinjenih Američkih Država Prilikom određivanja visoko prioritetnih suparnika, imperijalistički stratezi u obzir uzimaju vojne, ekonomske i političke kriterije. Sljedeće države su visoko na američkoj listi neprijatelja : Rusija, koja je zbog svoje vojne moći nuklearna protuteža američkoj globalnoj dominaciji. Posjeduje ogromne, dobro opremljene oružane snage koje su prisutne u Evropi, Aziji i na Bliskom istoku. Rusija ima velike rezerve nafte i plina koje je štite od američkog ekonomskog ucjenjivanja, a njeni sve jači geopolitički savezi ograničavaju američku ekspanziju. Kina, zbog svoje globalne ekonomske moći i sve većeg obima trgovine, investicija i tehnoloških mreža. Sve jača odbrambena vojna moć Kine, posebice u pogledu zaštite kineskih interesa u Južno-kineskom moru pomaže u suprotstavljanju američkoj dominaciji u Aziji. Sjeverna Koreja, koja je zbog svoje nuklearne moći i balističkih projektila, snažno nezavisne vanjske politike i strateških geopolitičkih lokacija posmatrana kao prijetnja američkim vojnim bazama te regionalnim saveznicima Washingtona i država posrednica. Venecuela, koja zbog svojih naftnih rezervi i socijalne politike prkosi neoliberalnim modelima u Latinskoj Americi, mahom orijentisanih ka Sjedinjenim Američkim Državama. Iran, koji zbog svojih naftnih rezervi, političke nezavisnosti i geopolitičkih saveza na Bliskom istoku prkosi regionalnoj dominaciji Sjedinjenih Američkih Država, Izraela i Saudijske Arabije, te predstavlja nezavisnu alternativu. Sirija, koja zbog svoje strateške pozicije na Bliskom istoku, sekularne nacionalne vodeće partije i svog savezništva sa Iranom, Palestinom, Irakom i Rusijom predstavlja protutežu američko-izraelskim planovima balkaniziranja Bliskog Istoka u etno-plemenske države koje ratuju među sobom.

89 Neprijatelji Amerike.../ James Petras Srednje pozicionirani američki suparnici: Kuba, koja zbog svoje nezavisne vanjske politike i alternativnog socioekonomskog sistema predstavlja kontrast američki orijentisanim, neoliberalnim režimima u Karibima, Centralnoj i Južnoj Americi. Liban, zbog svoje strateške lokacije na Mediteranu i dogovora koalicijske vlade o raspodjeli moći sa političkom partijom Hezbollah, koja je sve više utjecajna u libanskom građanskom društvu, dijelom zbog dokazane sposobnosti svoje milicije u zaštiti libanske nacionalne suverenosti, kroz potiskivanje izraelske vojske i doprinosa u poražavanju ISIL-ovih i Al-Qaedinih plaćenika u susjednoj Siriji. Jemen, zbog svog nezavisnog, nacionalističkog pokreta Husi, koji je prkosio saudijskoj marionetskoj vladi, kao i zbog svojih odnosa sa Iranom. Nisko pozicionirani neprijatelji: Bolivija, zbog svoje nezavisne vanjske politike, podrške čavističkoj vladi Venecuele, te zagovaranja mješovite ekonomije; kao i rudnih bogatstava te zaštite teritorijalnih prava autohtonih naroda. Nikaragva, zbog svoje nezavisne vanjske politike, te kritike prema američkoj agresiji Kube i Venecuele. Sjedinjene Američke Države iskazuju svoje neprijateljstvo prema glavnim metama kroz ekonomske sankcije, vojno okruživanje, provokaciju i intenzivne propagandne ratove protiv Sjeverne Koreje, Rusije, Venecuele, Irana i Sirije. Zbog jakih veza koje Kina posjeduje na globalnom tržištu, SAD nisu mogle upotrijebiti puno sankcija. Umjesto toga, oslonile su se na vojno okruživanje, separatističke provokacije i intenzivnu propagandu. Prioritetni suparnici, mala izloženost i nestvarna očekivanja Izuzev Venecuele, visoko prioritetne mete Washingtona su ograničile svoje strateške izloženosti. Venecuela je najizloženija zbog svoje velike ovisnosti o naftnim rezervama, jer se njene glavne naftne rafinerije nalaze u Sjedinjenim Američkim Državama, kao i zbog velike zaduženosti koja može dovesti do sveopće nestašice. Pored toga, u državi postoje različite opozicijske 89

90 PIS-Journal of politics and international studies. Jesen Broj 8 grupe, koje djeluju kao sateliti SAD-u, uzrokujući sve veću izolaciju Karakasa unutar Latinske Amerike, zbog orkestriranih tenzija sa važnim američkim državama klijentima, poput Argentine, Brazila, Kolumbije i Meksika. Iran je daleko manje izložen: on je snažna strateška regionalna vojna sila, povezana sa susjednim državama i sličnim vjerskim i nacionalnim pokretima. Uprkos ovisnosti o izvozu nafte, Iran je razvio alternativno tržište prema državama poput Kine, koja je slobodna od američkog ucjenjivanja, te je relativno sigurna od američkih ili evropskih kreditorskih napada. Sjeverna Koreja, uprkos teškim sankcijama koje su nametnute režimu i građanima ove države, ima bombu koja odvraća SAD od napada, te pokazuje spremnost za samoodbranom. Za razliku od Venecuele, ni Iran, ni Sjeverna Koreja se ne suočavaju sa značajnijim unutrašnjim napadima američki finansirane ili naoružane domaće opozicije. Rusija ima punu vojnu spremu nuklearno naoružanje, interkontinentalne balističke projektile, te ogromne i dobro obučene vojne snage kako bi odvratila bilo kakvu direktnu američku vojnu prijetnju. Moskva je politički izložena propagandi koju podržava i finansira SAD, opozicijskim političkim partijama i nevladinim organizacijama koje finansira Zapad. Ruski oligarsi, koji imaju veze sa Londonom i Wall Streetom, postavljaju određeni pritisak na nezavisne ekonomske incijative. U određenoj mjeri, američke sankcije su iskorištavale prijašnju rusku ovisnost o Zapadnim tržištima, no, od uvođenja novog niza drakonskih sankcija Obamine administracije, Moskva je uspjela da uspješno odgovori napadima Washingtona kroz proširivanje svoga tržišta u Aziju i jačanje državne samoodrživosti u domenima poljoprivrede, industrije i visoke tehnologije. Kina se odlikuje ekonomijom na svjetskoj razini, te je na putu da postane svjetski ekonomski lider. Nemoćne prijetnje sankcioniranja Kine su samo otkrile slabost Washingtona, bez toga da preplaše Peking. Kina je odgovorila na američke vojne provokacije i prijetnje širenjem ekonomske moći svoga tržišta, povećavanjem strateških vojnih kapaciteta i odbacivanjem ovisnosti o američkom dolaru. Washingtonove mete visokog prioriteta nisu izložene frontalnim napadima: one zadržavaju ili jačaju svoj nacionalni integritet i ekonomske odnose, unapređujući svoje vojne kapacitete kako bi direktni američki napad

91 Neprijatelji Amerike.../ James Petras nosio neprihvatljivu cijenu. Za posljedicu, američki lideri su prisiljeni da se oslanjaju na postepene, periferijske i posredničke napade koji imaju ograničen domet protiv suparnika visokog prioriteta. Washington će pojačati sankcije na Sjevernu Koreju i Venecuelu, što će značiti sumnjive izglede za uspjeh u prvom slučaju, te moguću Pirovu pobjedu u slučaju Karakasa. Iran i Rusija mogu vrlo lahko nadvladati posredničke intervencije. Američki saveznici, poput Saudijske Arabije i Izraela, mogu nasrtati, koristeći propagandu i zavađanje iranskog naroda, ali njihovi strahovi o mogućnosti otvorenog sukoba sa Iranom, koji bi ubrzo uništili Rijad i Tel Aviv, tjeraju ih da rade u tandemu, podstićući korumpiranu američku političku vlast da navodi na rat, što je protivno nastojanjima američke vojske i stanovništva umornih od ratovanja. Saudijci i Izraleci mogu bombardirati i izgladnjivati stanovništvo Jemena i Gaze, koji nemaju kapaciteta da odgovore na te napade, ali Teheran je druga priča. Ukratko, kada je riječ o globalnom nivou, prioritetne američke mete su nedostižne i neizložene. Usljed stalnih borbi elite unutar SAD-a, možda bi bilo previše nadati se pojavi bilo kakvih racionalnih glasova u Washingtonu koji bi mogli iznova promisliti o strateškim prioritetima i umjeriti američku politiku kako bi prevazišli zajednička neslaganja i zauzeli odgovarajući položaj u globalnoj stvarnosti. Ostali prioriteti, izloženost i očekivanja Washington može intervenirati, te čak nanijeti značajnu štetu državama srednjeg i niskog prioriteta. Ipak, postoje određene prepreke za napad punih razmjera. Jemen, Kuba, Liban, Bolivija i Sirija kao države nisu sposobne da oblikuju globalne političke i ekonomske tokove. Najviše što su Sjedinjene Američke Države mogle osigurati u ovim izloženim državama su destruktivne promjene režima koje rezultiraju velikim gubicima života, uništavanjem infrastrukture i života miliona očajnih izbjeglica... što dolazi sa velikom političkom cijenom, produženom nestabilnošću i ozbiljnim ekonomskim gubicima. 91

92 PIS-Journal of politics and international studies. Jesen Broj 8 Jemen Amerika može zagovarati potpunu pobjedu Saudijske kraljevine nad izgladnjelim narodom Jemena, koji pati od kolere. No ko ima koristi od toga? Saudijska Arabija se našla usred dvorske pobune te nema sposobnost da provodi hegemoniju, uprkos stotinama milijardi dolara koje dolaze od američkog / NATO oružja, obuka i vojnih baza. Kolonijalne okupacije su skupe, te donose tek mali, ili nepostojeći broj ekonomskih prednosti, posebno kada je slučaj o siromašnoj, geografski izoliranoj državi poput Jemena. Kuba Kuba ima snažnu i visoko razvijenu profesionalnu vojsku koju podržava milicija od milion pripadnika. Oni su sposobni da pruže dugotrajni otpor, te mogu računati na međunarodnu podršku. Američka invazija Kube bi podrazumijevala dugotrajnu okupaciju i teške gubitke. Decenije ekonomskih sankcija nisu bile uspješne, a Trump sa njihovim ponovnim uvođenjem nije naštetio ključnom sektoru za razvoj turizma. Simbolično neprijateljstvo predsjednika Trumpa ne sprječava glavne američke poljoprivredne konglomerate koji posmatraju Kubu kao tržište. Preko polovine tzv. prekomorskih Kubanaca se sada suprotstavlja direktnoj američkoj intervenciji. Nevladine organizacije koje finansira SAD plasiraju određene marginalne propagandne ideje, ali one ne mogu promijeniti sveopću podršku prema kubanskoj mješovitoj socijalnoj ekonomiji, izvrsnom javnom sistemu obrazovanja i zdravstvene zaštite, te nezavisnoj vanjskoj politici. Liban Udružena američko-saudijska ekonomska blokada i izraelske bombe mogu destabilizirati Liban. No, izraelska invazija bi koštala mnogo izraelskih života, te bi mogla potaknuti nemire unutar države. Hezbollah posjeduje rakete kojima se mogu suprotstaviti izraelskim bombama. Saudijska ekonomska blokada bi radikalizirala libanske nacionaliste, posebice među šiitskim i

93 Neprijatelji Amerike.../ James Petras kršćanskim stanovništvom. Washingtonova invazija Libije, u kojoj život nije izgubio niti jedan američki vojnik, ukazuje na to da razarajuće invazije mogu prerasti u dugotrajni haos koji će se proširiti širom kontinenta. Američko-izralesko-saudijski rat bi potpuno uništio Liban, ali bi i destablizirao cijeli region, te pogoršao sukobe u susjednim državama Siriji, Iranu i Iraku. A Evropa bi ponovo bila preplavljenja milionima očajnih izbjeglica. Sirija Američko-saudijski posrednički rat u Siriji je doveo do ozbiljnih poraza i gubitka političke moći. Rusija je izgradila utjecaj, baze i savezništva. Sirija je zadržala svoju suverenost i oformila vojne snage, ojačane u borbi. Washington može sankcionirati Siriju, oduzeti im nekoliko baza u tzv. kurdskim enklavama, no ne može ići dalje od mrtve tačke, jer tada svi gledaju na njih kao na okupatore. Sirija je izložena te još uvijek predstavlja metu srednjeg dometa na američkoj listi neprijatelja, ali nudi male izglede za širenje američke imperijalne moći, pored tankih veza koje imaju sa nestabilnom kurdskom enklavom, koja je podložna unutarnjim sukobima, te riskira mogućnost turskih protunapada. Bolivija i Nikaragva Bolivija i Nikaragva su manje smetnje na američkoj listi neprijatelja. Sjedinjene Američke Države uviđaju da niti jedna država ne posjeduje globalnu, ili čak regionalnu moć. Štaviše, oba režima su odbila provođenje radikalnih mjera, te pokušavaju da koegzistiraju sa moćnim i utjecajnim lokalnim oligarsima, te međunarodnim multinacionalnim kompanijama, povezanim sa SAD-om. Njihove kritike vanjske politike, koje su većinom zbog domaće potrošnje, neutralizirane su skoro potpunim američkim utjecajem OAS-a (Organizacije američkih država) i vodećih neoliberalnih režima u Latinskoj Americi. Čini se da će Sjedinjene Američke Države radije ugoditi ovim marginaliziranim suparnicima koji se služe retorikom, nego riskirati izazivanje bilo kakvog buđenja radikalnih nacionalističkih ili socijalističkih masovnih pokreta u La Pazu ili Managui. 93

94 PIS-Journal of politics and international studies. Jesen Broj 8 Zaključak Kratki pregled Washingtonove liste neprijatelja otkriva da su izgledi za uspjeh jako mali, čak i kada je riječ o najizloženijim metama. Očito je da u trenutnoj preraspodjeli svjetske moći američki novac i tržišta neće imati utjecaj kao nekada. Američki saveznici, poput Saudijske Arabije, troše ogromne svote novca na napadanje razrušenih država, ali u isto vrijeme štete svojim tržištima. Moćni protivnici, poput Kine, Rusije i Irana, nisu izloženi i pružaju Pentagonu jako male izglede za vojna osvajanja u bliskoj budućnosti. Sankcije i ekonomski ratovi nisu uspjeli da pokore protivnike u Sjevernoj Koreji, Rusiji, Kubi i Iranu. Lista neprijatelja je koštala SAD njihovog prestiža, novca i tržišta doista jedinstveno stanje na imperijalističkom računu. Rusija je sada ispred SAD-a u proizvodnji i izvozu pšenice. Davno su minuli dani kada su američki poljoprivredni izvozi dominirali svjetskim tržištima. Liste neprijatelja je lahko sastaviti, ali učinkovite politike je teško implementirati, ako za suparnike imate dinamične ekonomije te snažne i spremne vojne snage. Sjedinjene Američke Države bi mogle povratiti dio povjerenja kada bi djelovale u skladu sa globalnim stvarnostima i pridržavale se agende koja nosi obostranu korist. Razumni lideri mogu ispregovarati bilateralne trgovinske ugovore sa Kinom, što bi pomoglo razvoju visoke tehnologije, finansija i poljoprivrednotrgovinskih veza za proizvođačima i uslužnim sektorom. Razumni lideri bi mogli razviti zajedničke mirovne i ekonomske ugovore sa Bliskim istokom, prihvatajući stvarnost rusko-iransko-libanskog i sirijskog savezništva. Kako stvari stoje, Washingtonova lista neprijatelja je još uvijek u rukama nerazumnih, pro-izraelskih manijaka i rusofoba u Demokratskoj partiji koji ne uviđaju trenutne stvarnosti. Amerikancima je ova lista neprijatelja već odavno poznata, no ono što nam nedostaje je građansko i političko vodstvo koje bi zamijenilo niz propalih lidera.

95 PIS-Journal of politics and international studies. Jesen Broj 8 Iranska islamska revolucija i međunarodni poredak Mahmoud Qetab, Samed Qelantari 95

96 Iranska islamska.../mahmoud Qetab Iranska islamska revolucija i međunarodni poredak Mahmoud Qetab, Samed Qelantari Univerzitet Isfahan Sažetak Uvid u pisanu ostavštinu iranske islamske revolucije pokazuje nam da su neka od pomenutih djela insistirala na tome da je politička situacija u Iranu bila uvjetovana specifičnim stanjem međunarodnog poretka. Nekih petnaestak godina prije revolucije, dakle u vrijeme bijele revolucije početkom '60-tih, u javnosti na Zapadu o Šahu je stvorena slika kao o lideru novog doba i reformatoru koji procesima upravlja oštro i beskompromisno. Sva dokumentacija iz perioda islamske revolucije dokazuje da su SAD poduzele sve, u svim fazama revolucije, kako bi podržale Šahov režim i pomogli u gašenju narodnog ustanka. Ključne riječi: Iranska islamska revolucija, Šah, SAD

97 PIS-Journal of politics and international studies. Jesen Broj 8 Uvid u pisanu ostavštinu iranske islamske revolucije pokazuje nam da su neka od pomenutih djela insistirala na tome da je politička situacija u Iranu bila uvjetovana specifičnim stanjem međunarodnog poretka. U ovim djelima, koja se bave analizom prilika u vrijeme islamske revolucije, pokazano je da su uvjeti na međunarodnoj sceni, poput ekonomske stagnacije i ponajviše stroge konkurencije između glavnih svjetskih sila, išli u prilog revoluciji. U takvoj situaciji, međunarodni poredak postao je fleksibilniji i, kako ukazuje Richard Cottam, kao rezultat te fleksibilnosti, glavna zemlja sa gušećim režimom (SAD), morala je popustiti stisak, a to je onda ostavilo prostora revolucionarima za djelovanje koje će dovesti do pobjede revolucije. (Cottam, 1988:120) U tom pogledu, on se slaže da je situacija na međunarodnoj sceni sedamdesetih godina prošlog stoljeća bila takva da je iranska revolucija mogla polučiti pobjedu. Londonski Amnesty International ukazivao je da je stanje ljudskih prava u Iranu u tom razdoblju bilo itekako, iako pod neizravnim, utjecajem žestoke konkurencije dva svjetska pola moći, dakle SAD-a i SSSR-a, što je utjecalo i na političku klimu u zemlji. Početkom godine, Amnesty International, koji se dotad uglavnom bavio zatvorenicima u zemljama istočnog bloka, okreće se i ka nekomunističkim zemljama, pa tako označava Iran kao najvećeg kršitelja ljudskih prava u svijetu. Sljedstveno tome, OHCHR, kao organizacija pod okriljem UN-a, uputio je tadašnjim iranskim vlastima, odnosno Šahu, otvoreno pismo u kojem se optužuje režim za žestoka kršenja ljudskih prava i od njega se traži da sredi užasnu situaciju u pogledu ljudskih prava. (Abrahamiyan, 1377:460) Ovakva situacija, uporedo sa od Cartera proklamiranom borbom za zaštitu ljudskih prava, navela je cijeli niz intelektualaca da otvoreno i javno progovore o ovom problemu u Iranu. Iako Carterova politika odbrane ljudskih prava, zahvaljujući djelovanju određenih američkih političara, u Iranu nije imala naročitog odjeka, politička atmosfera je od godine, Šahovim insistiranjem, postala značajno otvorenija. Iako su na takav Šahov pristup utjecale i međunarodne prilike, Šah je ustvari želio jednim udarcem ubiti dvije muhe: utišati unutarnju opoziciju i udovoljiti Carteru. (Furan, 1378:581) Tako je došlo do oslobađanja 357 političkih zatvorenika, ublažena su maltretiranja u zatvorima, u dvadeset njih je sada pristupa imao i Crveni križ, a novim zakonom su ograničene ingerencije 97

98 Iranska islamska.../mahmoud Qetab vojnih sudova. Reakcija društva na sve to nije ipak bila blagonaklona prema vlastima onako kako je očekivano, što samo pokazuje pod kakvom represijom je iransko društvo živjelo u periodu između i godine. (Ibid, 558) Ono što se, međutim, može zamjeriti Furanovoj teoriji svjetskog poretka jeste preveliko insistiranje na ulozi Amerike u relaksaciji političkog života u Iranu i manjak pažnje spram unutarnjih faktora, kao i stav kako je ova velika sila ostala pasivna spram revolucionarnih dešavanja u Iranu. U vezi s tim, može se iznijeti sljedeće prigovore: 1 Ne postoji nikakav uvjerljiv dokaz da je vodeći svjetski poredak (dakle SAD) vršio bilo kakav ozbiljan pritisak na Šaha da stvori otvorenije političko ozračje. Carterova politika zagovaranja ljudskih prava jeste imala svojih refleksija na zbivanja u Iranu, no pritom se nipošto ne smije zanemariti uloga unutarnjih činilaca; 2 Furan tvrdi da revolucionari nikad ne bi uspjeli oboriti postojeći politički sistem da je Amerika, kao najstabilniji svjetski poredak, pružila otvorenu podršku Šahu i pomogla mu konkretnim potezima u obračunu s oponentima. No, za razliku od njegovih tvrdnji, stvarnost iranske revolucije bila je drugačija, o čemu svjedoče dokumenti zaplijenjeni u američkom špijunskom gnijezdu kao i memoarska literatura pisana od strane tadašnjih američkih političara, a SAD u vrijeme revolucije nisu prezale ni od čega kako bi se ugušilo taj pokret, nikada nisu uskratile svoju potporu Šahu niti su pokušale zaustaviti krvavi obračun s narodom. (Šodžaiyan, 1382:127) Kako bismo dodatno pojasnili ono o čemu govorimo i iznijeli potrebne argumente za svoje stavove, u nastavku teksta pozabavit ćemo se s dva važna pitanja. Uloga SAD-a u relaksaciji političke atmosfere u Iranu Na temelju brojnih svjedočanstava i dokaza može se ustanoviti da Šahovo otvaranje političke scene u Iranu nije imalo direktne veze sa Carterovom politikom ljudskih prava niti je u tom pogledu na Šaha vršen bilo kakav pritisak od strane američkih vlasti. Štaviše, Carterova administracija izuzela je Iran kad je riječ o općenitom provođenju ljudskih prava. Tako, Anthony Parsons, tadašnji britanski ambasador u Iranu, piše: Mnogi govore kako su ove slobode rezultat izravnog pritiska Carterove administracije na Šaha... Nisam se slagao s takvim stavovima, niti ih danas smatram tačnim. Prvi promplasaji slobode javili su se

99 PIS-Journal of politics and international studies. Jesen Broj 8 krajem godine, dakle tri mjeseca prije Carterove predsjedničke inauguracije. Nemam nikakve sumnje u to da se Šah ovim potezima ustvari unaprijed htio umiliti novom američkom predsjedniku. (1363:890) Nodin i Lewis također pišu: Radi se o tome da politika ljudskih prava tokom tadašnje predsjedničke kampanje nije bila nikakva taktika, maska ili povlačenje, već su Jimmy Carter i njegovi demokrati naprosto uzjahali na val očekivanja američke javnosti. (1981:79) Što je još važnije, Carter je obećao da će se u svojim ekonomskim, političkim i vojnim odnosima s drugim državama kao kriterija držati nivoa poštivanja ljudskih prava u tim zemljama. No, u konkretnom slučaju, zanemareno je ovo temeljno načelo Carterove politike i Iran je posmatran kao izuzetak. U pogledu ekonomske razmjene i vojne pomoći, ta izuzetnost ogledala se u tome što je iranski izvoz bio viši nego ikada prije. Za vrijeme Carterove vlasti, iranski izvoz dosegao je cifru od 3,6 milijardi dolara, a Carter je uz sve to dogovorio sa Šahom investiciju vrijednu nekoliko milijardi dolara, a radilo se o izgradnji pet nuklearnih elektrana. (Ivanidis, 1984:17) I Zibakalam potvrđuje rečenu situaciju govoreći o američkom stavu kad je riječ o prodaji oružja i vojnoj pomoći Iranu, unatoč proklamiranim stavovima Bijele kuće. Kako Zibakalam kaže: Tako je Amerika, zahvaljujući ovakvim sporazumima, prodavala godišnje (na svjetskoj razini) oružja u vrijednosti od 8,6 milijardi dolara. (1372:170) Tako je novoproklamovana politika uglavnom ostala na riječima. Za Carterovog mandata, prodaja oružja ne samo da nije smanjena, nego je već prve godine njegove vlasti Amerika zabilježila novi rekord u prodaji naoružanja, sada u iznosu od 12 milijardi dolara. (Ibid, 171) I zbilja, govoreći o tadašnjim relativnim promjenama u političkom životu zemlje, u obzir treba uzeti sljedeće unutarnje faktore: A Djelovanje političkih grupa i opozicionih stranaka tokom '60-tih i '70-tih; B Specifičnosti Šahovog karaktera i psihološkog profila. Nekih petnaestak godina prije revolucije, dakle u vrijeme bijele revolucije početkom '60-tih, u javnosti na Zapadu o Šahu je stvorena slika kao o lideru novog doba i reformatoru koji procesima upravlja oštro i beskompromisno... On 99

100 Iranska islamska.../mahmoud Qetab je doživljavan kao neko ko ne ostavlja previše prostora svojim oponentima i, kao što kaže Gary Sick, član Carterove administracije: Vladalo je toliko uvjerenje da Šah svojom zemljom vlada neprikosnoveno i da njegove oponente ne treba uzimati za ozbiljno da se na godinu prije revolucije, kad je već bilo očito šta se sprema, uopće (kod američkih vlasti) nije raspravljalo o iranskoj opoziciji. (1985:49) Ti zagovornici ljudskih prava znali su da moćni iranski Šah, koji je raspolagao enormnim bogatstvom, uživa bespogovornu podršku do zuba naoružane armije od ljudi, te su vjerovali kako, uz toliku silu i određeno popuštanje kad je riječ o pitanjima ljudskih prava, nikako ne može zapasti u probleme. Neosnovanost stava o američkoj pasivnosti tokom iranske islamske revolucije Za razliku od Furanovog stava, sva dokumentacija iz perioda islamske revolucije dokazuje da su SAD poduzele sve, u svim fazama revolucije, kako bi podržale Šahov režim i pomogli u gašenju narodnog ustanka. Američki predsjednički izbori godine i Carterovo stupanje na vlast predstavljali su za Šaha period velikih sumnji i briga. S jedne strane, Carter je na sva zvona pričao o ljudskim pravima, ali je, s druge strane, za Šaha imao samo riječi hvale i nazivao ga je čuvarem postojanog ostrva. Korijene Šahovih sumnji trebalo bi sigurno tražiti u njegovom osjećaju nesigurnosti. On nikad nije imao povjerenja u američke predsjednike koji su dolazili iz redova demokrata, jednostavno zato što su ga podsjećali na doba Kennedyijeve vlasti i iskustvo premijerske epohe Alija Aminija. Moglo bi se, ustvari, kazati da su Šahove zebnje u pogledu Carterovog zagovaranja ljudskih prava bile bezrazložne. Naime, Carterova administracija nikada se nije pokolebala u svojoj javnoj podršci Šahu. (1980:72) Naprijed navedenu činjenicu potvrdili su brojni strani politički komentatori, kao i domaći i strani mediji. Prema izvještajima Stempela, političkog analitičara američke ambasade u Teheranu, Šah se godine toliko približio SAD-u da se činilo kako su mu američki interesi važniji od iranskih. (1377:115) Istovremeno, u zvaničnom izvještaju Amnesty Internationala za godinu kaže se:

101 PIS-Journal of politics and international studies. Jesen Broj 8 Nema zemlje u svijetu u kojoj je situacija u pogledu ljudskih prava tužnija nego u Iranu. Nakon događaja koje opozicija u iranu naziva crnim petkom (misli se na 8. septembar 1978.), Bijela kuća izdala je saopštenje u kojem se potvrđuje prisne i prijateljske odnose između Irana i SAD-a te se naglašava značaj dalje saradnje Irana sa Zapadom. Brzezinski je lično nazvao Šaha i poručio mu da učini sve što je potrebno kako bi se sačuvalo postojeći poredak. (Stempel, 169) Nastavljajući pružati podršku Pahlevijevom režimu i njegovom premijeru Bahtijaru (posljednjem premijeru kojeg je imenovao Šah), američki Državni sekretarijat poručio je da će Bahtijar uživati njihovu podršku ostao Šah u zemlji ili ne. Amerikanci su sve svoje organizacije obavijestili da će SAD podržati svakog premijera koji je imenova od strane Šaha. (Ibid, 224) Kako Stanfield Turner, tadašnji direktor CIA-e, priznaje, CIA nije ispravno predvidjela žestinu političkih nemira u Iranu. No, nijedna druga obavještajna agencija nije u tom pogledu bila ništa uspješnija od CIA-e. On kaže: Nismo mogli predvidjeti da će jedan starac od 76 godina, ajatollah koji je četrnaest godina proveo u izgnanstvu, uspjeti ujediniti sve male požare u jedinstven veliki požar koji će prerasti u revoluciju. (Keyhan, 10. bahman 1357) 101

102 PIS-Journal of politics and international studies. Jesen Broj 8 Iranska revolucija i Michel Foucault Shahnaz Seradž

103 Iranska revolucija / Shahnaz Seradž Iranska revolucija i Michel Foucault Shahnaz Seradž Pisac Sažetak Michel Foucalt, postmodernistički teoretičar, posjetio je Iran u jeku islamske revolucije i izbliza gledao dešavanja. Za razliku od marksističkih teoretičara smatrao je da nijedan drugi faktor nema snagu mobiliziranja tolikih masa kao religijska uvjerenja. Šiitski mezheb je, po njemu, oslanjajući se na svoj kritički stav mogao sprovesti takvu političku mobilizaciju. Duh islamske revolucije, prema Foucaultu, ogleda se u činjenici da su Iranci kroz revoluciju nastojali promijeniti sami sebe. Analizu samoga sebe kroz islamsku revoluciju Foucault objašnjava kroz prizmu političke duhovnosti. Ključne riječi: Iran, islamska revolucija, politička mobilizacija 103

104 PIS-Journal of politics and international studies. Jesen Broj 8 Michel Foucalt, postmodernistički teoretičar, posjetio je Iran u jeku islamske revolucije i izbliza gledao dešavanja. Za razliku od marksističkih teoretičara smatrao je da nijedan drugi faktor nema snagu mobiliziranja tolikih masa kao religijska uvjerenja. Šiitski mezheb je, po njemu, oslanjajući se na svoj kritički stav mogao sprovesti takvu političku mobilizaciju. Foucault ističe nezamjenljivu i središnju ulogu Imama Homeinija u formiranju iranske islamske revolucije te pojašnjava: Ličnost ajetollaha Homeinija je gotovo mitska, jer niti jedan državnik i niti jedan politički lider čak i kada bi ga podržali svi svjetski mediji ne bi uspio uspostaviti tako duboku emocionalnu vezu sa narodom kako je to pošlo za rukom Imamu Homeiniju. Duh islamske revolucije, prema Foucaultu, ogleda se u činjenici da su Iranci kroz revoluciju nastojali promijeniti sami sebe. Analizu samoga sebe kroz islamsku revoluciju Foucault objašnjava kroz prizmu političke duhovnosti. Program Foucaultovih posjeta Iranu sadržavao je obilazak Teherana, Qoma i Abadana kako bi kroz prisustvo na licu mjesta i u trenutku zbivanja analizirao kontekst revolucije, te razgovarao sa liderima pokreta. Zbirka zabilješki tokom dvije posjete Iranu te Foucaultovi napisi o islamskom pokretu Irana prije pobjede islamske revolucije te nakon pobjede i napose intervju koji je dao dvojici novinara Liberationa nedvosmisleno pokazuju kako je Foucault shvatio da se iranska islamska revolucija suštinski razlikuje od ostalih revolucija XX st. U nastavku slijedi Foucaltov izvještaj o iranskoj revoluciji i sažetak njegovih stajališta iznijetih u članku: Ovo je slika Teherana Teheran religija, revolucija Od kada je pobijedila francuska revolucija pa do sada po prvi puta se dogodio spoj revolucije i duhovnosti. Na čemu se temelji ova Foucaultova konstatacija o iranskoj revoluciji? Uza sva Foucaultova istraživanja o Iranu, on kao jedan mislilac, izrekao je eksplicitan stav o iranskoj revoluciji na temelju vlastite prosudbe. Foucault je poznavao ulogu religije u iranskoj povijesti i misli. Ali njegov prvi očigledni susret sa dominacijom duhovnosti u islamskoj revoluciji Irana dogodio se za

105 Iranska revolucija / Shahnaz Seradž vrijeme zemljotresa u gradu Tabasu kada je Imam Homeini zapovijedio da područje pogođeno zemljotresom ne prihvata humanitarnu pomoć poslanu od strane vlasti. Na žegi, u sjeni palmi koje su jedine ostale čitave preživjeli stanovnici Tabasa gnjevno su prekopavali po ruševinama... Uto su stigli buldožeri a u njihovoj pratnji i šahova supruga koju su veoma hladno dočekali. A sa svih strana su žureći pristizali vjerski učenjaci (mule)... U Teheranu su mladići krišom obilazili kuće prijatelja kako bi sakupili pomoć i proslijedili je u Tabas. Jer poruka koju je imam uputio iz Iraka gdje je bio u progonstvu glasila je: Pomozite vašoj braći ali ne posredstvom vlasti! Ništa nemojte dati vlastima. Foucault je znao da uprkos tome što u uvjetima velikih prirodnih katastrofa dolazi do prirodne povezanosti, zemljotres u Tabasu ne može uspostaviti prekinutu vezu između vlasti i naroda, odnosno između religije i carevine. Za njega je premoć religije nad vladajućom carskom strukturom bila konačna i znao je da nikakvo dešavanje pa ni zemljotres ne može promijeniti mišljenje naroda o šahu i njegovoj vlasti. Foucault je na Iran gledao iz dva ugla; prvo, gledao je na Iran kao na zemlju koja se na putu reformi suočila sa porazom i ozbiljnim nevoljama, a reformističko iskustvo premda je potvrdilo ekstremni šahov nacionalizam izgradilo je i novo lice Irana koje se nije moglo sakriti; drugo, za njega je to bila zemlja koja je ne samo zbog insistiranja na nacionalnom, nafti, politici... već, prije svega, zbog onog nečega što je Foucault smatrao uvjerenjem ostvarila kolektivno jedinstvo s ciljem istjerivanja šaha. Sa ovog prvog gledišta Foucault Teheran, kao glavni grad zemlje, nije dijelio na dva dijela: grad bogataša i grad siromaha. Grad bogataša u središtu tvornica i avenija u izgradnji, grad koji se malo pomalo širi iz podnožja planine ka višim predjelima. Grad siromaha sa drevnim gradskim jezgrom i siromasima na južnoj periferiji... On zna da se dvije polovice grada koje tokom sedmice žive jedna kraj druge petkom razdvajaju; sjevernjaci idu sjevernije u pravcu vila na mazandaranskim obalama a južnjaci prema Reju i drevnim mauzolejima gdje leži i jedan od potomaka Imama Hasana. Tadašnji šah je nastojao da ovu rijeku privuče sebi te je u blizini podigao grobnicu svome ocu. Tu je organizirao proslave i primao strane delegacije. Ali, zalud. U tom natjecanju između umrlih bi Imamov potomak svakog petka odnio pobjedu nas šahovim ocem (26). 105

106 PIS-Journal of politics and international studies. Jesen Broj 8 Drugo Foucaultovo gledište koje predstavlja dopunu prvoga daleko je od slike koju je on imao o Teheranu i Iranu godine. On zna da je pobuna protiv šahove vlasti tokom cijele god., a i prije toga krenula od skupa do skupa u vjerskim obilježavanjima ašure, iz džamija, iz tekija u manjim i većim gradovima, i nadopunjavala se i razvijala kroz vazove i hutbe. A u ašuri god. u kućama su ostala jedino djeca, stari i iznemogli, dok su svi ostali izašli na ulice kako bi ovaj vjerski praznik tuge za Imamom Husejnom objedinili sa revolucijom. U takvim okolnostima za jednog Iranca nema ništa smješnije nego religiju proglašavati opijumom za narod, smatra Foucault, jer 90% Iranaca su šiiti, a u šiitskom vjerovanju princip očekivanja je princip koji svoje sljedbenike naspram vladajuće moći naoružava stalnim nemirom i budi u njima naboj kako politički tako i religijski. Duhovnost, smatra Foucault, kao vodilja pokreta u nastajanju nije jedna revolucionarna institucija u onom raširenom populističkom značenju i, u principu, ne sadrži politiku u svojim idejnim principima. Za duhovnost su slijeđenje bezgriješnih imama kao jedinoga puta ka vječnosti i kontinuiteta očekivanja te pripreme za taj put princip koji uvijek iznova isijava svjetlost i udahnjuje novu boju. U takvom religijskom poretku mase u očekivanju svog vjerskog autoriteta su slobodne, ali okupljanje oko jednog duhovnog lidera i začuđujuće povjerenje u jednu osobu nije samo plod snažne dominacije te osobe nad svojim sljedbenicima već nadilazi ove okvire; to je okupljanje oko jednog uvjerenja, uvjerenja kojeg su stoljećima na teškoj i izazovnoj stazi na svojim plećima nosili šiitski sljedbenici sve do Teherana godine. Nije to samo uvjerenje o nepostojanju lanca duhovnog stupnjevanja već je Teheran god. iznjedrio jednu religiju - revoluciju. Foucaultovo upoznavanje sa Iranom U svojim bilješkama o Qomu i Teheranu Foucault piše: Tokom boravka u Iranu nijedanput se nije čuo izraz 'revolucija', ali je većina njegovih ispitanika spominjala kako žele 'islamsku vlast'. Dostizanje ove ideološke tačke je, prema mišljenju Foucaulta, uzrokovalo nekoliko razloga: prvo, činjenica da šiitski islam ima svoje specifičnosti da može islamskoj vlasti dati novu boju. Jedna od tih specifičnosti je nepostojanje lanca stupnjevanja u duhovnim krugovima,

107 Iranska revolucija / Shahnaz Seradž međusobna neovisnost duhovnih krugova, povezanost duhovnih krugova sa muridima i uloga čistog slijeđenja tj. upute. Drugo, šiitska misao kao nit-spojnica različitih revolucionarnih klasa i različitih društvenih tipova ljudi uz očekivanje Imamove vlasti, nije odbacivala mogućnost dobre vlasti i u periodu skrivenosti. Stoga islamska vlast u mentalnoj ekvivalentnosti iranskih revolucionara iz godine nije bila čisto vlast duhovnih krugova nad narodom. Jedan od vjerskih autoriteta mi je kazao da je za razriješavanje pitanja koja stoje pred nama a na koja Kur'an nije dao decidne odgovore trebaju zajedničkim snagama i dugoročno raditi vjerski autoriteti ali i svjetovni, a uz to religiozni eksperti. Slijedeće, šiitska misao nudi veći prostor za slobodu kritičkog mišljenja i nastavak slijeđenja puta očekivanja te pripreme za mehdijevsku vlast. Religijska diktatura se odbacuje bez straha; ženi i muškarcu se daju prava u skladu sa njihovim karakteristikama i ulogama; pravda se tretira kao osnovni i temeljni princip; odbacuje se vladajući klasni poredak i jaz između bogatih i siromašnih. Uprkos tome, vlast nije puka revolucija koja se okončava u jednom određenom vremenu i koja prestaje uspostavom novih struktura vlasti sa epitetom islamski. Kada jedan Iranac govori o islamskoj vlasti on prvo promišlja o kretanju koje će u političkom životu tradicionalnim institucijama islamskoga društva dati trajnu ulogu. Zapravo je za njega islamska vlast nešto što mu omogućava da na hiljade političkih vatri koje su zaplamsale u džamijama i na religijskim skupovima protiv šahovog režima i dalje ostanu plamteće i goruće. Islamska vlast nije, zapravo, promjena političke strukture već je pokret posredstvom kojeg se može pokazati da politika nije uvijek zapreka duhovnosti već da se može transformirati u odgojno poprište. Vojska, nafta, siromaštvo Iran iz god., kojeg slika Foucault sadržava sve tri gore navedene karakteristike. Radi se o jednoj sasvim običnoj procjeni ali potpuno realnoj. Ali, zašto se uprkos ove tri karakteristike (vojsci, nafti i siromaštvu) od kojih je svaka pokazatelj moći, tj. političke, ekonomske i društvene moći (iz koje nastaje siromaštvo) ulični nemiri koji su iznjedrili religiju revolucije ne mogu 107

108 PIS-Journal of politics and international studies. Jesen Broj 8 kontrolirati? Zar ove tri moći nisu dovoljne da uguše i okončaju pobunu koja nije ništa (pobuna praznih ruku)? Šta nam govori politička sociologija Irana 1979 godine? Kada se radi o vojnoj moći Iran iz god. ima rasprostranjene i jedinstvene formacije. Iranska vojska nije jedna obična vojska. To je središnja vojna sila koja sadrži četiri vojske; tradicionalnu vojsku čiji je zadatak nadziranje i ustrojstvo na cijeloj teritoriji zemlje; šahova garda vojska koja je spremna žrtvovati život sa posebnim pravilima prijema, obuke i djelovanja koja čak živi u posebnim stambenim jedinicama francuske gradnje; odbrambene snage ili ratne snage izuzetno dobro naoružane koje čak posjeduju savremenije naoružanje od američke vojske i vojska poretka sastavljena od stranih snaga, američkih konsultanata, čiji je broj dostizao 40 hiljada osoba. Statistika pokazuje da je tih godina oko 4 miliona iranskih stanovnika zarađivalo kroz vojnu službu. Ova vojna snaga nije bila bezazlena i nije se naziralo opadanje njene moći. Je li iranskoj vojsci manjkalo išta kada se radilo o očuvanju carstva? Kada se radilo o ekonomskoj moći iranska vlast s obzirom na raspolaganje velikim naftnim potencijalima te skrivenom ekonomijom koja se temeljila na osnivanju pahlevi dobrotvornih ustanova čime se sprečavala distribucija ekonomske moći među narodom, nije imala nekih posebnih problema. Pridoda li se tome potpora političke ekonomije Zapada prema Iranu tada je moć koju je imala vladajuća iranska ekonomija, uz siromaštvo masa i nižih društvenih slojeva, mogla osigurati finansijsku potporu srednjem društvenom sloju; a u vojnom smislu je mogla raspolagati pokornom i sitom vojskom koja će štiti njene pozicije. Zašto, onda, carstvo koje je počivalo na takvoj vojnoj moći nije moglo opstati kada je došlo do revolucije godine? Foucault to, prije svega, motri u kontekstu dešavanja od 17 šahrivara i daje jednu novu sliku iranske vojske. Prema njegovom mišljenju iranska vojska koja je nekoliko dana prije otvaranja vatre (17. šahrivar) na narod i koja je u sučeljavanju sa cvijećem koje je narod stavljao u cijevi plakala odustajući od pucanja bila je povrediva iz dva razloga. Prvi je povezanost vojne ekonomije sa strancima i odsustvo neovisnosti. Vojno tijelo nacionalne vojske sa jedne je strane bilo snažno oslonjeno na strano oružje, a sa druge u vojsci nije bilo

109 Iranska revolucija / Shahnaz Seradž pravedne raspodjele ekonomskih povlastica i prava. Stoga ne čudi da su u vojno ustrojenom društvu tadašnjeg Irana ostali duboki tragovi siromaštva i bogatstva. Vojna oružana povezanost vojske sa Zapadom kao što je za skupinu povlaštenih osiguravala prava također je povređivala one koji su promišljali o nezavisnosti vojske. Ali nije se moglo očekivati da iz ovog pepela bukne vatra oličena u likovima Gamal Abdel Nassera ili Muammar al-gaddafija jer je četveroslojna vojna struktura o kojoj je bilo riječi bila pod kontrolom šaha i tajne policije koja je kontrolirala sve i predstavljala zapreku eventualnom formiranju posebnog zapovjednog štaba koji bi mogao biti izvorište puča. Naravno, vojska je ranjivija nego neke druge strukture. Iranska vojska je bila lišena neke posebne ideologije. Ova vojska nikada u višedecenijskoj vladavini šaha-oca i šaha-sina nije uspjela izgraditi poseban politički program koji bi se temeljio na nekoj ideologiji. Iranska vojska god. je bila moćna i pokorna ali lahko lomljiva snaga jer bez ideologije nije mogla igrati ulogu oslobodilačke vojske. Povredivost ove vojske dolazi više do izražaja i ispoljava se snažnije kada se borba ne vodi protiv stranca, komuniste, ljevičara... već se vatra otvara na radnika, učitelja, službenika, starog, mladog koji u cijevi oružja stavljaju cvijeće i koji vojnika nazivaju bratom. Foucault bilježi: Na jednom sigurnom mjestu na periferiji Teherana prijatelji su mi omogućili susret sa nekoliko visokih vojnih oficira koji su smatrani 'protivnicima'. Oni su mi kazali da što su veći nemiri vlast je u većoj mjeri primorana da se u cilju očuvanja poretka oslanja na vojne jedinice koje nisu spremne za takvo djelovanje niti to žele. U svemu tome su shvatili da se ne bore protiv međunarodnog komunizma već protiv naroda iz sokaka i sa bazara; protiv radnika i trgovaca ili protiv nezaposlenih kao što su bez posla bila i njihova braća ili kakvi bi bili i oni sami da nisu bili u vojsci. Njih se moglo jedanput natjerati da otvore vatru ali drugi puta ne...u Tabrizu prije osam mjeseci primorali su ih da promjene kasarnu i odveli su ih u Teheran. Ali su opet primorani promijeniti kasarnu. Foucault kaže da je čuo da su neki pripadnici vojske otvorili vatru na svoje nadređene, a neki izvršili samoubistvo. Ali nije vojska savladana samo zbog odsustva ideologije. Pored sve svoje oštroumnosti šah je previdio da vojno tijelo kao jedno društveno tijelo pod njegovom vlasti traga za duhovnošću i da će potraga za željenom ideologijom, tj. vojnom nezavisnošću i pravednošću 109

110 PIS-Journal of politics and international studies. Jesen Broj 8 koju vojska nije imala dovesti do toga da će vojska cijevi okrenuti ka drugoj strani kako bi vojnu moć stavila u službu nove ideologije koja će naftu prodavati po znatno većoj cijeni nego što je to činila vladajuća dinastija; koja će smanjiti siromaštvo i koja će pravedno distribuirati moć. U Teheranu godine čak ni šahova garda nije u potpunosti ostala odana šahu. Foucaultov susret sa Imamom Homeinijem, mitskim liderom iranske revolucije Tokom boravka Imama Homeinija u Francuskoj Foucault je nekoliko puta odlazio u seoce Neauphle le Château kako bi se susreo sa Imamom i razgovarao pod drvetom jabuke. Stupanje Imama Homeinija na društvenu scenu Irana, bez ikakve dvojbe, nije bilo politički motivisano. Premda je Imam Homeini među svojim pristašama u vjerskom šiitskom centru slovio kao neko ko ima savremeniji religijski pogled i ko fikh tumači u skladu sa savremenim potrebama ali nikada se ne može kazati da je uz religijske aspekte promovirao i politička uvjerenja. Njegova je ideologija kao uostalom i kod ostalih šiija bila šiizam i uvjerenje koje je govorilo: U odsutnosti iako odsutan može se imati dobra vlast. Foucault vjeruje kako: Danas nijedan državnik i niti jedan politički lider čak i kada bi ga podržali svi svjetski mediji ne bi uspio uspostaviti tako duboku emocionalnu vezu sa narodom kako je to pošlo za rukom Imamu Homeiniju. Ovakva relacija sa liderom čija je ličnost gotovo mitska počiva na tri stvari. Prvo, činjenica da Homeini nije ovdje. On je već 15 godina u izgnanstvu i ne želi se vratiti iz izgnanstva sve dok šah ne ode sa vlasti.. Drugo, da Homeini ne govori ništa drugo osim 'ne', 'ne' i 'ne', šahu, režimu i ovisnosti. I treće, Homeini nije čovjek politike, stranka pod imenom Homeinijeva stranka, i država pod imenom Homeinijeva država neće postojati. On se nastoji osloboditi vezanosti za bilo šta. Foucaultov diskurs o Imamu Homeiniju krije pritajenu zapanjenost njegovom ličnošću. Ali ono što je za Foucaulta još čudnije jeste da uprkos idejnim razlikama, ciljevima, prerevolucionarnim ideologijama i vladajućoj revolucionarnoj gorljivosti nijedan pojedinac iz bilo koje grupe ili zajednice u svim tim početnim godinama razvoja revolucije i godinama zalaska šahovske vlasti nije bio spreman da prihvati rukovođenje revolucijom koja je bila u fazi

111 Iranska revolucija / Shahnaz Seradž formiranja. Ovo je, zapravo, jedan vid odanosti u odsustvu prema ličnosti koja je 15 godina provela daleko od domovine i revolucionarnog vrenja u fazi formiranja. Premda ta osoba tokom svih tih godina nikada niti jednom jedinom riječju ni djelom nije ispoljila namjeru političkog liderstva pokreta u fazi formiranja i uvijek je sebe smatrala 'slugom' onih koji su služili pokretu. Možda su želje ljudi koje su godinama iznosili Imamu Homeiniju o potrebi okončanja ovisnosti, iskorjenjivanju korupcije i diskriminacije, pravednoj raspodjeli bogatstva, iskorjenjivanju siromaštva, ponovnoj vladavini islama i slično tome uz Imamovu čvrstinu i stamenost, ulogu Imama kao jednog vjerskog vaiza transformirale u jednog moćnog, ali voljenog političkovjerskog lidera. 111

112 Ibn Sina NAUČNOISTRAŽIVAČKI INSTITUT Potok 24 Sarajevo71000 Bosna i Hercegovina journalpis@gmail.com