PAX AMERICANA. REPUBLIKA BOSNA I HERCEGOVINA I MEĐUNARODNA DIPLOMATIJA OD VAŠINGTONSKOG DO DEJTONSKOG MIROVNOG SPORAZUMA (18. III

Transcription

1 DOI /PI PAX AMERICANA. REPUBLIKA BOSNA I HERCEGOVINA I MEĐUNARODNA DIPLOMATIJA OD VAŠINGTONSKOG DO DEJTONSKOG MIROVNOG SPORAZUMA (18. III XI 1995) Zijad Šehić Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu Franje Račkog 1, Sarajevo, Bosna i Hercegovina zijad.sehic@gmail.com Sažetak Na osnovu referentne literature i diplomatske građe, autor razmatra planove i aktivnosti međunarodne zajednice na okončanju ratnih zbivanja u Republici Bosni i Hercegovini u periodu od Vašingtonskog do Dejtonskog mirovnog sporazuma. Posebnu pažnju je posvetio događajima koji su utjecali na promjenu dotadašnje politike SAD-a i na njen aktivniji angažman. Na osnovu analiza međunarodne diplomatije i odnosa pojedinih zemalja na zbivanja u Republici Bosni i Hercegovini ukazano je na kompleksnost postizanja mirovnog rješenja za koje su SAD morale da isprobavaju razne strategije i traže različita rješenja, pri čemu je značajnu ulogu imala situacija na njenoj unutrašnjopolitičkoj sceni. Zbivanjima koja su otvorila put do postizanja mirovnog sporazuma kao i vojnim i političkim sredstvima koja su u postizanju mira imala ključnu ulogu autor je posvetio posebnu pažnju. Na osnovu analize odredbi i implementacije Dejtonskog mirovnog sporazuma smatra da je on zaustavio rat, ali nije omogućio uspostavu funkcionalne države jer su ideologije koje su izazvale rat nastavile da i dalje žive i da propagandom i retorikom produbljuju podijeljenost bosanskohercegovačkog društva. Smatra da ponovno omogućavanje normalnog života u Bosni i Hercegovini zahtijeva da se uklone te strukture i posljedice koje su one proizvodile i još uvijek proizvode, zbog čega Bosna i Hercegovina čeka podršku za svoj evropski put. Tvrdi da ona može funkcionirati samo ako se važeće demokratske postavke, ako je potrebno, i nametnu od strane međunarodne zajednice, koja je projekat izgradnje institucija ostavila nedovršenim. Ako ona to dosljedno podrži, autor smatra da će put priključenja Bosne i Hercegovine modernim evropskim društvima biti mnogo kraći i mnogo brži. Ključne riječi: Vašingtonski sporazum, Kontakt grupa, međunarodna diplomatija, SAD, Dejtonski sporazum 15

2 Od sredine godine pokazao se pojačani angažman SAD-a na zbivanja u bivšoj Jugoslaviji. Nakon propasti raznih inicijativa zbog otpora saveznika, posebno Francuske i Velike Britanije, koje su osiguravale najveće kontingente u UNPROFOR-u i odlučno se suprotstavljale svim mjerama koje bi mogle izazvati napad na njih, u Washingtonu su počeli tražiti novu strategiju. 1 U nedostatku jedinstvene međunarodne politike SAD je u nastojanjima da okonča rat isprobavao razne diplomatske puteve. 2 Na kraju godine, pod američkim vodstvom, započet je potpuno drukčiji proces jasan, efikasan i pragmatičan. Prvi zadatak je bio obnoviti hrvatsko-bošnjačko savezništvo, te time prekinuti rat u ratu, što je postignuto dotad nezabilježenom brzinom. Nakon nekoliko sedmica od kada je, usred ženevskih pregovora koji su se vrtjeli u krugu, u Bijeloj kući najavljen aktivniji američki angažman, uz pokroviteljstvo predsjednika Billa Clintona Hrvati i Bošnjaci su u Washingtonu 18. marta potpisali sporazum o Federaciji Bosne i Hercegovine. 3 Njenom uspostavom ostvaren je prvi dio plana SAD-a. Naredni korak je predviđao i reguliranje zauzetih područja Hrvatske, što se odvijalo u nekoliko faza. U aprilu godine predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman je predložio ambasadoru Peteru Galbraithu i američkom opunomoćeniku Charlesu Redmanu da Iran preko Hrvatske dostavlja oružje za Republiku Bosnu i Hercegovinu. Dvadeset sedmog aprila hrvatski ministar vanjskih poslova Mate Granić je posjetio američku ambasadu u Zagrebu da bi se raspitao o stavu američke vlade prema uspostavi mreže za dopremu oružja između Irana, Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine. Tuđman se nastojao uvjeriti da se SAD neće suprotstaviti tom planu. Galbraith, koji se zalagao za agresivniju politiku SAD-a, podržavao je ideju da se u Washingtonu prihvati stav hrvatske vlade. Savjetnik za nacionalnu sigurnost SAD-a Antony Lake je o toj ideji razgovarao s predsjednikom Clintonom i zamjenikom ministra vanjskih poslova Strobeom Talbotom. Nakon toga Clinton je donio odluku da Galbraith i Redman saopće Tuđmanu da nisu dobili uputu u Washingtonu, što je bilo zeleno svjetlo za provođenje te namjere. 4 Nekoliko događaja je na početku godine utjecalo na aktivniji angažman SAD-a. Od eksplozije granate ispaljene sa srpskih položaja na tržnicu u Sarajevu 5. februara godine ubijeno je 68, a ranjena 104 civila. To je zahtijevalo odlučnu akciju svjetske zajednice. 5 Na savjetovanju održanom u Bruxellesu 7. i 8. 1 Calvocoressi Peter; 2003, Svjetska politika nakon 1945, Globus, Zagreb, Vidi šire: Šehić Zijad; 2013, Eksperiment u svjetskoj laboratoriji Bosna. Međunarodna diplomatija u vrijeme disolucije SFRJ i agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu (do Vašingtonskog sporazuma 1994), Dobra knjiga, Sarajevo, EA, Rahmenabkommen zwischen der bosnischen Regierung und den bosnischen Kroaten sowie zwischen der Bosnischen Föderation und der Republik Kroatien unterzeichnet am 1. März in Washington, 7, D. 239-D Witte A. Erich; 2000, Die Rolle der Vereinigten Staaten im Jugoslawien Konflikt und der außenpolitische handlungsspielraum der Bundesrepublik Deutschland , Mitteilungen Osteuropa - Institut, Nr. 32, Műnchen, Bulletin. Presse und Informations-Amt Bundesregierung, Bonn, , Nr 16,

3 februara ministri vanjskih poslova Evropske unije zahtijevali su trenutni prekid opsade Sarajeva, izjašnjavajući se većinom za zračne napade na artiljerijske položaje VRS-a i stavljanje Sarajeva pod upravu UN-a. 6 Vijeće NATO-a je zahtijevalo prekid njegove opsade i povlačenje teškog oružja (bosanskohercegovačkih Srba i vladinih snaga) u toku narednih 10 dana na rastojanje od 20 km od centra grada i stavljanje pod kontrolu UNPROFOR-a. S obzirom na neuspjeh mirovnih nastojanja evropskih država i aktivniju ulogu ruske vanjske politike, SAD nije želio ispustiti vodstvo u relevantnim pitanjima svjetske politike. Neposredno prije isteka ultimatuma Clinton je precizirao razloge za aktivniji angažman SAD-a u vezi s Republikom Bosnom i Hercegovinom, smatrajući da je historija 20. stoljeća pokazala da SAD ne može dozvoliti da se ignoriraju sukobi u Evropi. Razvoj zbivanja nakon ultimatuma pokazivao je gubitak utjecaja Evropske unije u korist NATO-a, a s druge strane na povećanu ulogu SAD-a i Rusije, bez kojih se nije naziralo rješenje. 7 Samo sedmicu nakon povlačenja artiljerije oko Sarajeva, stavljena je na probu vjerodostojnost zaključaka međunarodne zajednice. Od šest srpskih lovaca koji su kršeći zabranu letenja na području Republike Bosne i Hercegovine 28. februara letjeli s područja Srpske krajine prema Bihaću, dva američka lovca F-16 su oborila četiri. 8 Isto se ponovilo kada su snage VRS-a na početku aprila godine izvršile napad na sigurnosnu zonu Goražde. U jednoglasno usvojenoj rezoluciji 22. aprila godine Vijeće sigurnosti UN-a je zahtijevalo da srpske snage neodložno obustave napade i napuste sigurnosnu zonu, u suprotnom morali su računati sa zračnim udarima na artiljerijske položaje i druge vojne uređaje od strane NATO-a i UNPROFOR-a. Postavljen je ultimatum da se do 24. aprila povuku u prečniku tri kilometra od Goražda, a teško naoružanje je trebalo povući na rastojanje od 20 km. U saopćenju sa sastanka ambasadora NATO-a u Bruxellesu potvrđena je podrška postizanju rješenja sukoba putem pregovora i u tom kontekstu su pozdravljene saradnja i bliske konsultacije SAD-a, Rusije, UN-a i EU-a, s ciljem objedinjavanja diplomatskih inicijativa koje su bile u opticaju. 9 U vrijeme zbivanja u Goraždu bivša premijerka Velike Britanije Margaret Thatcher uputila je poruku međunarodnoj javnosti: umjesto da kazni srpskog agresora koji je odgovoran za masovna ubistva, mučenja i etničko čišćenje, međunarodna zajednica je izabrala da sukob u Republici Bosni i Hercegovini tretira kao građanski rat u kojem su zaraćene strane podjednako krive. Vladi međunarodno priznate suverene države Bosne i Hercegovine nametnut je nemoralni i nelegalni embargo na oružje koje joj je bilo potrebno da brani svoju zemlju i svoj narod... To nije bila samo sramna i nemoralna politika, koja je davala zeleno svjetlo a potencijalnim agresorima da krše međunarodno pravo i norme civilizovanog ponašanja 6 Bulletin, , Nr 17, Silber Laura Litl Alan; 1996, Smrt Jugoslavije, Radio B92, Beograd, ; Šehić; 2007, Witte; 2000, EA, Entscheidung des NATO-Rates vom 22. April in Brűssel zu Goražde, 21/1994, D. 626-D 627; EA, Entscheidung des NATO-Rates vom 22. April in Brűssel zu Schutz der Schutzzonen in Bosnien-Herzegowina, 21/1994, D D

4 da bi mogli ostvariti svoje ambicije. Vrijeme je da priznamo greške našeg pristupa ovom problemu u posljednjih nekoliko godina od raspada Jugoslavije, kao i da shvatimo korijene problema. 10 Istovremeno su reagirale i javne ličnosti u SAD-u. Demokratski senator Joe Biden je tvrdio da su Bosanci žrtve najkrvavije agresije u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Dosljedni zagovornik očuvanja međunarodno priznate Republike Bosne i Hercegovine je naglašavao da se dvogodišnji sistematski genocid u Republici Bosni i Hercegovini mora zaustaviti. Senator Tom Lantosh javno je pozivao Clintona da za odlučnu akciju u Republici Bosni i Hercegovini izađe pred Kongres, smatrajući da će dobiti najveću moguću podršku. 11 Posljedica zbivanja oko Goražda je bila da je pojačan angažman SAD-a i Rusije u pregovaračkom procesu, pa je tako obrazovana Kontakt grupa od predstavnika SAD-a, Francuske, Velike Britanije, Rusije i Njemačke, koja je 26. aprila godine u Londonu pokušala pokrenuti mirovni proces u Republici Bosni i Hercegovini. Bilo je to posve drukčije vodstvo od onoga u kojem je dotad ključnu ulogu imala Velika Britanija, koja je najbolje shvaćala i iskorištavala pravila EU-a, UN-a i NATO-a da bi nadmudrila ostale, koristeći Rusiju kao prijetnju za slamanje eventualnog otpora, a zapravo koristeći je kao paravan za ostvarenje vlastitih političkih ciljeva. U novom, američkom konceptu diplomatskih inicijativa, Rusija je dobila ulogu ključnog partnera u mirovnom procesu, ali je njen povratak na međunarodnu političku scenu kao partnera za rješavanje najvažnijih evropskih sigurnosnih problema ipak bio samo utješni privid. 12 Kontakt grupa je trebala utvrditi jedinstvene principe mirovnog procesa i insistirati na njima. Međutim, posebno su do izražaja došli suprotni stavovi SAD-a i Francuske jer je SAD odbijao njen zahtjev da se pojača pritisak na bosanskohercegovačku vladu da pristane na teritorijalnu podjelu zemlje. Ministri vanjskih poslova SAD-a, Rusije, Njemačke, Francuske, Grčke i Belgije zahtijevali su 13. maja godine na savjetovanju u Ženevi da se u Republici Bosni i Hercegovini dogovori četveromjesečno primirje a nakon dvije sedmice nastavak mirovnih pregovora, čiju je osnovu činio plan o podjeli teritorija u odnosu 51% za Federaciju i 49% za bosanskohercegovačke Srbe. Primirje je trebalo pratiti brzo razdvajanje snaga, povlačenje teškog oružja, kao i razmještaj vojnika UN-a na kritičnim mjestima. 13 Članovi Kontakt grupe za Republiku Bosnu i Hercegovinu sastali su se 25. i 26. maja godine u Talloiresu s predstavnicima Bošnjaka, Hrvata i Srba, ali tada nije postignut dogovor s obzirom na predloženu teritorijalnu podjelu. 14 Ministri vanjskih poslova Kontakt grupe su 5. jula godine u Ženevi odobrili 10 Poruka Margaret Tačer: Vrijeme je da priznamo greške, Oslobođenje, Broj 16828, 18. IV 1995, Američko-ruske vizije bosanske drame. Klinton raspakovao paket, Oslobođenje, Broj 16474, 22. IV 1994, Starešina Višnja; 2004, Vježbe u laboratoriju Balkan, Naklada Ljevak, Zagreb, Šehić Zijad; 2007, Bosna i Hercegovina i međunarodna diplomatija , Naučni skup Bosna i Hercegovina prije i nakon ZAVNOBiH-a, Radovi Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Posebna izdanja, Knjiga 37, Sarajevo, Šehić, Z. Smrt Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i bosanska tragedija, Radovi Filozofskog fakulteta u Sarajevu, Knjiga XIV/1 (Historija, Historija umjetnosti, Arheologija), Sarajevo,

5 plan teritorijalne podjele Republike Bosne i Hercegovine, koji je predviđao njen ostanak u postojećim granicama, sa odnosom od 51% teritorija za Federaciju BiH i 49% za bosanskohercegovačke Srbe. Taj plan je predstavljen i o njemu je trebao biti postignut dogovor do 19. jula. 15 Parlament Federacije je 18. jula sa 68 glasova za, 17 protiv i 2 suzdržana glasa odobrio plan Kontakt grupe. Nakon dvodnevnog savjetovanja bosanskohercegovački Srbi su objavili 19. jula da se ne slažu s planom, zahtijevajući dalje pregovore. 16 Politika SAD-a prema Republici Bosni i Hercegovini bila je sve više predmetom kritike američkih medija, što se vidjelo u devedesetominutnom razgovoru s novinarima koji je prenošen u gotovo svim zemljama svijeta. Predsjednik Clinton je žučno reagirao kada je dopisnica CNN-a iz Sarajeva Christiane Amanpour kritizirala njegovu politiku prema Republici Bosni i Hercegovini, tražeći jasan odgovor: Ovdje u Bosni radi se o fundamentalnim pitanjima svijeta, međunarodnom redu i poretku. Zašto vam je, kao lideru slobodnog svijeta, trebalo tako dugo da utvrdite politiku prema Bosni i zašto ste dovedeni u situaciju da budete talac onih koji imaju jasnu politiku bosanskih Srba? Neće li vas zato diktatori u svijetu poput Kim Il Sunga uzeti manje ozbiljno? Ta pitanja Amanpour bila su jedina tačka u devedesetominutnom razgovoru, u kojem je Clinton nastojao opravdati tadašnju politiku SAD-a prema Republici Bosni i Hercegovini, tvrdeći da je od početka bio mnogo aktivniji nego što je to bio njegov prethodnik. 17 Zbivanja u Republici Bosni i Hercegovini su u velikoj mjeri utjecala na unutrašnjopolitičku scenu u SAD-u. Većina demokrata i republikanaca u američkom Senatu bila je za skidanje embarga na uvoz oružja za Republiku Bosnu i Hercegovinu, što je pokazalo izjašnjavanje 12. maja godine, u kojem su dva predložena amandmana, Dole-Libermanov za jednostrano ukidanje embarga i Michelov za poziv saveznicima i UN-u za zajedničko skidanje tog embarga, dobila po 50 glasova. Da bi embargo bio ukinut, neophodan je bio potpis sporazuma Clintona s Kongresom u roku od pet dana. Iako se on u posljednjih godinu dana redovno izjašnjavao za skidanje embarga, u okolnostima tekućih diplomatskih inicijativa ipak je želio da za tu odluku dobije i saglasnost zapadnoevropskih saveznika. 18 Preokret u američkoj politici se počeo sve jasnije ispoljavati. Clintonova administracija je uspjela proizvesti interes za očuvanje svog prestiža i kredibiliteta nizom inicijativa: širim ovlaštenjima NATO-u za 15 EA, 21, 1994; Komunique des Außenministernss des Kontaktgruppe zu Bosnien-Herzegowina an 5. Juli 1995 in Genf, D. 634-D. 636; i: Erklärung des rusischen Außenministers Andrej Kosirew auf der Pressekonferenz zu den Ergebnissen des Treffens der Kontaktgruppe am 5. Juli in Genf, D. 636-D EA, 5/94, Z Svjetski forum CNN-a. Sarajevska lekcija za Klintona, Oslobođenje, Broj 16488, 6. V 1994, Glasanje u američkom Senatu. Ukinuti embargo?!,oslobođenje, Broj 16495, 13. V 1994, 3. Lider republikanske manjine u Senatu Dole je rekao: Mi danas trebamo da kažemo nešto vrlo važno ne samo bosanskom već i našem narodu, vjerujemo li u pravo na samodbranu. Bez američkog liderstva, ništa se neće desiti. Na potezu je Clinton. Ako je iskreno želio da ukine embargo još prije godinu dana, sada u nametanju tog rješenja saveznicima ima i vrlo jaku kartu punu podršku Senata. 19

6 zračne udare u zaštiti šest sigurnosnih zona u Republici Bosni i Hercegovini i praktičnu primjenu sarajevskog modela kako bi oko tih zona bila uklonjena teška oružja VRS-a; zatim stezanjem ekonomskih sankcija protiv Savezne Republike Jugoslavije (SRJ) i povećanjem humanitarne pomoći i mirovnih trupa UN-a, kao i diplomatskim inicijativama za okončanje rata pregovorima. Za čvrsti kurs u Republici Bosni i Hercegovini Clinton je mogao računati na jedinstvo u Kongresu, najavljujući da će predložiti i skidanje embarga na oružje protiv Republike Bosne i Hercegovine. Zbog toga je obavijestio Kongres da će, ako bosanskohercegovački Srbi ne prihvate mirovni plan do 15. oktobra godine u roku od dvije sedmice Vijeću sigurnosti UN-a predstaviti rezoluciju o skidanju embarga na oružje Republici Bosni i Hercegovini. Ako u razumnom roku Vijeće sigurnosti UN-a ne odobri rezoluciju, SAD je trebao unilateralno prići tom pitanju. Tekst Clintonovog pisma o Republici Bosni i Hercegovini upućen je predsjedavajućem Komiteta za naoružanje pri Senatu Samu Nannu 10. augusta godine. 19 Istovremeno su pojačana diplomatska nastojanja Rusije na traženju rješenja za okončanje rata u bivšoj SFRJ. U središtu razgovora ruskog ministra Kozirjeva i predsjednika SRJ Miloševića 1. augusta godine bio je mirovni plan za Republiku Bosnu i Hercegovinu. Kozirjev je zahtijevao od Miloševića da prisili bosanskohercegovačke Srbe na prihvaćanje mirovnog plana ako želi da se Srbiji olabave sankcije. Budući da su sedmicama bosanskohercegovački Srbi odbijali da prihvate mirovni plan, razdor među članicama Kontakt grupe se sve više produbljivao. Nakon sastanka s Miloševićem 21. septembra godine u Beogradu, neke njene članice su pustile u opticaj revidirani plan koji je bosanskohercegovačkim Srbima dopuštao povezivanje sa Srbijom. Međutim, američka vlada nije podržala taj prijedlog. Početkom oktobra francuski ministar vanjskih poslova Alain Juppé je otišao korak dalje pozivajući Evropu, Rusiju i SAD da potvrde pravo bosanskohercegovačkih Srba da uspostave konfederalne odnose sa Srbijom. Ministarstvo vanjskih poslova SAD-a i predsjednik Clinton su tvrdili da takav plan nema podršku u javnosti niti u zatvorenim službenim krugovima. Ti planovi su, ipak, potvrdili međunarodnu podršku za podjelu Republike Bosne i Hercegovine. 20 Na 49. zasjedanju Generalne skupštine UN-a u New Yorku 27. septembra godine delegatima se obratio i predsjednik Izetbegović. Nakon što je govorio o odnosu međunarodne zajednice prema zbivanjima u Republici Bosni i Hercegovini, naglasio je šest zahtjeva njene vlade. Zahtjev za ukidanje embarga je trebalo ograničiti samo na donošenje formalne odluke, dok bi se njegova primjena odložila za šest mjeseci. Od Generalne skupštine i Vijeća sigurnosti UN-a se tražilo da se provedu sve do tada usvojene rezolucije, 19 EA, Brief des amerikanischen Präsidenten Bill Clinton vom 10. August an Senator Sam Nunn űber eine mögliche Aufhebung des Waffenembargos gegen Bosnien-Herzegowina, 21/1994, D. 639 D. 640; Vidi i: Pismo predsjednika SAD Bila Klintona Kongresu. Rok 15. oktobar, Oslobođenje, Broj 16585, 12. VIII 1994, Hodge Carole; 2007, Velika Britanija i Balkan od do danas, Biblioteka Tragom istine, Detecta, Zagreb,

7 poduzmu mjere efikasne kontrole granica između Srbije i Crne Gore s jedne i Bosne i Hercegovine s druge strane da bi se spriječio ili na vrijeme otkrio transport trupa, oružja i vojne opreme preko te granice. Na kraju su bila naglašena dva osnovna opredjeljenja; demokratska Bosna i Hercegovina u svojim međunarodno priznatim granicama i s punim nacionalnim, vjerskim i političkim pravima za sve njene građane. U takvoj Bosni i Hercegovini Srbi su mogli imati sva prava do najvišeg stepena autonomije, ali nisu mogli imati državu u državi, na čemu su posebno insistirali. 21 Nakon odbijanja mirovnog plana od bosanskohercegovačkih Srba, Vlada SRJ je objavila da prekida političke i privredne odnose s njima i da zatvara granicu prema Republici Bosni i Hercegovini, osim za isporuke humanitarne pomoći. 22 Vijeće sigurnosti UN-a je 5. oktobra godine olabavilo sankcije protiv SRJ na narednih 100 dana, što se odnosilo na ponovno otvaranje međunarodnog aerodroma u Beogradu, kao i na kulturne i sportske kontakte. 23 SAD je 19. oktobra saopćio da i dalje vrši pritisak na svoje evropske saveznike da se skine embargo na uvoz oružja za vojne snage Vlade Republike Bosne i Hercegovine, te da pomišlja i na takav unilateralni akt ako se ne postigne mirovni sporazum do 15. novembra. 24 Na najavu ukidanja embarga na oružje u Sarajevo je u kasnu noćnu posjetu stigao francuski ministar odbrane Francois Leotard, donoseći jasnu poruku: ako bude skinut embargo na dostavu oružja vladinim snagama, evropske zemlje, a prvenstveno Francuska, povući će svoje snage iz UNPROFOR-a, a u tom slučaju humanitarna pomoć i zaštita stanovništva će biti prekinuti, te će to predstavljati povratak brutalnom obračunavanju. 25 UN i NATO 21 Alija Izetbegović govorio pred Generalnom skupštinom OUN-a. Provesti sve rezolucije, Oslobođenje, Broj 16630, 28. IX 1994, 1. U govoru predsjednika Izetbegovića je posebno ukazano na nedjelotvornost politike UN-a: Kada se pred nešto više od tri godine raspadala Jugoslavija, mi smo činili sve da se taj razlaz dogodi na miran način. Rat koji je nametnut Bosni i Hercegovini i njenom narodu i koji je ušao u 31. mjesec spada među najkrvavije u ljudskoj historiji. U samom početku to i nije bio rat, nego napad jedne dobro naoružane armije, bivše jugoslavenske armije, na goloruki narod... Svijet nije na odgovarajući način odgovorio na ovo barbarstvo... Naime, prije nego što je počeo rat, UN su donijele poznatu rezoluciju kojom su zabranile uvoz oružja na čitavo područje bivše Jugoslavije... Rezolucija o embargu na oružje pretvorila se u svoju suprotnost. Održavajući debalans u oružju, ona je produžavala rat, a pregovore o miru pretvarala u diktat bolje naoružane snage. Poručivali smo svijetu: Ne morate doći da nas branite, ali dođite, odvežite nam ruke i dozvolite nam da se bar sami branimo. U trenutku dok ubijaju našu djecu, siluju naše žene i ruše naše svetinje, priznajte nam pravo na samoodbranu. Samo u glavnom gradu Sarajevu ubijeno je više od deset hiljada, a preko 50 hiljada je ranjeno. Gotovo da nema porodice bez žrtve poginulog ili ranjenog. Na sve ovo, iz svijeta smo imali samo jednu poruku: pregovarajte. Znajući dušu Bosne, vjerovali smo i sada vjerujemo da mir spašava, a da rat razara ono što mi nazivamo Bosnom. A to što mi nazivamo Bosnom nije samo parče zemlje na Balkanu. Za mnoge od nas Bosna nije samo domovina, Bosna je ideja. To je vjera da ljudi različitih vjera, nacija i kulturnih tradicija mogu živjeti zajedno. Ako se dogodi da ta ideja bude zauvijek pokopana, i ako taj san o toleranciji među ljudima na ovim prostorima ode u nepovrat, biće krivi oni koji svojim topovima već 30 mjeseci ubijaju Bosnu ali ne manje i mnogi moćni u svijetu koji su mogli da pomognu, a odbili su da to učine. 22 EA, 5/94, Z Šehić; 2010, Ukinuti embargo na oružje Bosni, Oslobođenje, Broj 16652, 20. X 1994, Nepopustljiv stav Pariza, Oslobođenje, Broj 16660, 28. X 1994, 1. 21

8 su 28. oktobra godine na zajedničkoj sjednici u New Yorku objavili niz dogovora o mogućim aktivnostima borbenih aviona po nalogu NATO-a. Ubuduće je trebalo dati samo opće upozorenje o zračnim napadima, a za podršku UNPRPOFOR-u je bilo moguće napasti istovremeno više ciljeva. Proporcionalni princip trebao je i dalje biti zadržan, pa je odluku o akciji trebalo da odobre zajedno zapovjednici UN-a i NATO-a. 26 Istoga dana američka ambasadorica pri UN-u Madeleine Albright je u Vijeću sigurnosti UN-a podnijela rezoluciju kojom se tražilo skidanje embarga UN-a na oružje za Republiku Bosnu i Hercegovinu, sa odgodom od šest mjeseci. Tim dokumentom od generalnog sekretara UN-a tražilo se da planira sređeno i sigurno preraspoređivanje personala UN-a na Balkanu u slučaju da embargo bude skinut. 27 SAD je nametao završnicu s vojnom intervencijom NATO-a, što je bila formula za potvrđivanje njegove uloge kao garanta i NATO-a kao instrumenta za očuvanje evropske sigurnosti. U jesen godine je nastojao pridobiti evropske saveznike za intervenciju na području Bihaća, koje je bilo, kako su dramatično izvještavali mediji, pod srpskom opsadom i prijetio je skori pad. Međutim, tada je naišao na snažan otpor evropskih saveznika, prije svih Velike Britanije i Francuske, koje su se pozivale na činjenicu da imaju svoje vojnike na terenu kojima bi se Srbi mogli osvetiti. Evropljani su upozoravali na to kakva bi kriza mogla nastati u NATO-u ako SAD isforsira bombardiranje, a njihovi vojnici stradaju. Francuska i Velika Britanija nisu željele da SAD završi rat u Republici Bosni i Hercegovini i preuzme vodstvo u Evropi. 28 U drugoj polovini decembra godine pokušao je bivši američki predsjednik Jimmy Carter u jednoj privatnoj posjeti da postigne dogovor o primirju u Republici Bosni i Hercegovini. Iako je on postignut i trebao stupiti na snagu 23. decembra godine, primirje je već prvi dan bilo prekršeno 28 puta. 29 U proljeće godine pod utjecajem dešavanja na frontu došlo je do najave temeljnih promjena strategije SAD-a, koja je sadržavala diplomatske i vojne instrumente. Put do postizanja sporazuma o miru u Republici Bosni i Hercegovini bio je opasan i dug. Poniženje pripadnika mirovnih snaga UN-a privezanih za stupove i vojne instalacije da bi se spriječili zračni napadi NATO-a u maju i junu godine, pad sigurnosnih zona UN-a Srebrenice i Žepe i pojava dokaza o masovnom ubijanju Bošnjaka te slom Srpske krajine utjecali su da su napori za okončanje rata bili na do tada najnižem mogućem nivou. U prijestolnicama zapadnog svijeta u ljeto godine razgovaralo se samo o povlačenju UNPROFOR-a ako se nastavi rat. Krajem juna u razgovoru s nekoliko svojih vanjskopolitičkih savjetnika Clinton se ponovo vratio promišljanjima o mogućnostima uspostave kontrole nad politikom prema Republici Bosni i Hercegovini. Kada je Richard Holbrooke, koji je od decembra godine bio imenovan za državnog sekretara za evropske 26 EA, 14/94, Z Podnesena američka rezolucija, Oslobođenje, Broj 16661, 29. X 1994, Witte; 2000, Schönfeld Ronald; 1996, Auf dem Weg nach Dayton, Südosteuropa Mitteilungen, Nr 2, München,

9 i kanadske nadležnosti, opisivao obavezu SAD-a da sudjeluje u povlačenju snaga UN-a u skladu s OPLAN-om , Clinton je rekao da će o tome on odlučiti kad dođe vrijeme. Državni sekretar Warren Christopher je tada potvrdio da je NATO već odobrio i prihvatio plan, te da se u takvim odlukama, prema procedurama koje su važile, krio visoki stepen automatizma. SAD je preuzeo obavezu u vezi s misijom povlačenja UNPROFOR-a, a ne ispuniti je značilo bi dodatno uzdrmati kredibilitet američke administracije u Evropi. Mogućnost da se američke trupe uskoro nađu u Republici Bosni i Hercegovini natjerala je američku administraciju da počne tragati za mogućim rješenjima. Na sastanku Grupe za vanjsku politiku, održanom 21. juna godine u Ovalnom uredu Bijele kuće, raspravljalo se o finansiranju Snaga za brzi odgovor. Clinton je postajao sve nezadovoljniji, ustvrdivši da UN paralizira djelovanje SAD-a i potkopava argumente na kojima se temeljila njegova politika. Američki savjetnik za nacionalnu sigurnost Antony Lake je tvrdio kako administracija mora krenuti ispočetka i iz temelja ponovo promišljati svoju politiku prema Republici Bosni i Hercegovini. 30 Madeleine Albright, ambasadorica SAD-a pri UNu, smatrala je da nespremnost administracije da preuzme odlučujuću ulogu nanosi štetu američkoj vanjskoj politici. Iznijela je prijedlog pod nazivom Sastavnice nove strategije s preporukom da administracija započne izradu planova za period u kojem će Republika Bosna i Hercegovina ostati bez UNPROFOR-a, pozivajući predsjednika Clintona da preuzme kontrolu nad zbivanjima i vodstvo nad Savezom, a ne da se prepušta i dopušta da ga odvlače niz maticu jednoličnih političkih odluka. Smatrala je da će UNPROFOR do kraja godine napustiti Republiku Bosnu i Hercegovinu, a zbog već preuzetih obaveza u vezi OPLAN-a postojeće stanje prerasti u problem za SAD. Državni sekretar Warren Christopher proslijedio je Clintonu 6. jula godine u dokumentu pod naslovom Night Note tok približavanja vrhuncu u procesu preformuliranja politike Ministarstva vanjskih poslova SAD-a. Pisao mu je da se može očekivati da će Evropljani zatražiti od SAD-a da se uključi u proces, smatrajući da američka administracija na taj zahtjev može odgovoriti novom diplomatskom inicijativom te povećati pritisak na bosanskohercegovačke Srbe, nudeći vjerodostojan temelj zahtjevu za ostankom UNPROFOR-a. 31 Nakon neuspjeha Frasureove misije Milošević više nije dopuštao prepuštanje Sarajeva Federaciji Bosne i Hercegovine, kao što je to ranije predlagao, nego je zahtijevao pola Sarajeva i njegov aerodrom. Washington se plašio operacije izvlačenja plavih šljemova, a Milošević ih je na to požurivao, prijeteći novim zadržavanjem talaca. Pritiješnjeni uza zid Miloševićevom drskošću, zapadnjaci su trebali izabrati između enklava i pune saradnje Beograda u pronalaženju mirovnog rješenja. Obavještajna američka služba je 17. juna godine zabilježila telefonski razgovor između generala Mladića i Perišića u kojem su razgovarali o planiranoj vojnoj operaciji protiv Srebrenice, sigurnosne zone UN-a. Iz tih razgovora, koji su uskoro 30 Chollet Derick; 2007, Tajna povijest Daytona. Američka diplomacija i mirovni proces u Bosni i Hercegovini 1995, Golden marketing, Tehnička knjiga, Zagreb, Ibid.,

10 bili vođeni svakodnevno, bilo je vidljivo da inicijativa dolazi iz Beograda i da će operacijom zapovijedati Generalštab Vojske SRJ, potčinjene Miloševiću. 32 U vrijeme genocida u Srebrenici Clinton se nalazio na svom privatnom posjedu na terenu za golf. Sandy Berger, zamjenik savjetnika za pitanje nacionalne sigurnosti, i Nancy Sodeberg, ličnost broj tri u Vijeću za nacionalnu sigurnost, saopćili su mu vijesti iz Srebrenice o masovnim ubistvima i masakru. Bob Woodward, novinar Washington Posta, zabilježio je da je Clinton u svojoj ljutnji uzvikivao: To ne može tako ići dalje. Mi moramo ove stvari staviti pod kontrolu. 33 Pad Srebrenice predstavljao je prekretnicu u zapadnoj, prije svega američkoj politici. UN je, pod vodstvom SAD-a, efektivno stupio u rat s VRS-om odbacujući svaki privid nepristrasnosti. Washington se okrenuo Hrvatskoj da uradi ono što on sam nije želio; da se bori protiv vojske bosanskohercegovačkih Srba. Evropski saveznici koji su tri i po godine govorili da se treba čuvati zapadanja u balkansku močvaru, oni koji su uporno upozoravali da se mir ne može zaključiti sa odstojanja od stopa, krenuli su za Amerikancima. Prijedlog novoizabranog francuskog predsjednika Chiraca pokrenuo je novu američku inicijativu. Trinaestog jula godine Chirac je insistirao na tome da UN mora održati svoje obećanje da će zaštititi Srebrenicu da će snage za brzo reagiranje i francuske nacionalne trupe ponovo uspostaviti enklavu. Predložio sam našim saveznicima, onima koji najviše vode računa o međunarodnom pravu i pravima čovjeka, da učinimo zajednički napor i ponovo zauzmemo enklavu Srebrenicu tvrdio je Chirac. Međutim, prijedlog je odbacila Velika Britanija, što je utjecalo na to da se Francuska udaljila od Londona. Govoreći na Dan Bastille u Parizu 14. jula godine, Chirac je osudio reagiranje Zapada na pad enklava, označavajući ga pokušajem da se stvari gledaju u perspektivi, nešto poput onoga kako su Chamberlain i Daladier tumačili svoje razgovore s Hitlerom u Münchenu 32 Hartmann Florence; 2007, Milošević Dijagonala luđaka, Adamič-Rijeka, Globus-Zagreb, 305. Od godine Carla del Ponte, tužiteljica Haškog tribunala, tražila je od Washingtona da joj se predaju snimci razgovora iz proljeća godine, ali je američka vlada zanemarila te zahtjeve. Krajem godine je čak poslala u svoje službe da kruži memorandum u kojem se navodilo na koji način treba odgovoriti medijima o Srebrenici. Američki dužnosnici su trebali tvrditi da oni, kao i UN, nisu znali da su Srbi planirali osvojiti je i nisu imali informacije o pokretima vojnih snaga. O predvidivosti zvjerstava američki dužnosnici su trebali odgovarati da nisu imali nikakvih informacija o bilo kojoj namjeri da se počine zvjerstva protiv bošnjačkih branitelja ili stanovništva Srebrenice. Priča u Washingtonu, Parizu i Londonu je bila ista. Velike sile nisu željele priznati da su informacije koje su imale najavljivale prijetnju stanovništvu Srebrenice. Budući da je SAD bio bolje opremljen od saveznika i raspolagao s mnogo više informacija, bilo mu je najnezgodnije oko tih zbivanja. U to vrijeme je raspolagao mogućnostima prisluškivanja razgovora, a pet satelita koji su bili u pogonu dnevno su producirali oko slika. (Hartmann; 2007, 51). O tadašnjim obavještajnim mogućnostima SAD-a predsjednik Crne Gore Momir Bulatović je kasnije u intervjuu objavljenom 26. aprila godine u zagrebačkom Večernjem listu tvrdio da je godine Holbrooke pokazao satelitske slike na kojima su se vidjeli kamioni cisterne koji prelaze iz Srbije u Bosnu i Hercegovinu. Budući da mu je Milošević rekao da prevoze mlijeko, Holbrooke mu je dao spektroskopsku analizu koja je dokazivala da je riječ o dizel gorivu (Hartmann; 2002, Mir i kazna. Tajni ratovi međunarodne politike i pravosuđa, Profil, Zagreb, 51, nap. 39). 33 Danner, M.; 1998, Bosnien. Warum der Westen Zuschaute, Das Magazin/Tages Anzeiger, Zürich, 26. September 1998, 1. 24

11 1938. godine. 34 Nezastrašen hladnom reakcijom svojih evropskih saveznika, Chirac se okrenuo Washingtonu. Pozvao je telefonom Clintona, koji je saslušao njegove prijedloge. Američki plan je uskoro počeo da se kristalizira. Da bi on uspio, bile su potrebne jasnije mape, koje su podrazumijevale premještanje stanovništva iz jednog etničkog regiona u drugi. Kao što je savjetnik za nacionalnu sigurnost Antony Lake rekao, linije se ne bi izvlačile tamo-ovamo, već na način o kome bi se moglo detaljnije pregovarati, s obzirom na to gdje se sada stanovništvo nalazi, kako bi učinili sve što je moguće da se dobije teritorij pojednostavljen u najvećoj mogućoj mjeri. 35 Dešavanja u Srebrenici i oko nje 36 predstavljala su krajnje poniženje međunarodne zajednice, ne samo zbog toga što je svijet stajao i posmatrao slučaj najvećeg masovnog zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Međunarodna zajednica je imala i drugi, još veći razlog da se stidi; iza javne osude nasilja krilo se sasvim realno osjećanje olakšanja zadovoljstva što je nezgodno otvoreno pitanje istočnih enklava, koje je kvarilo mape mirotvoraca, konačno riješeno. Sada su mogli nacrtati jasnije mape na kojima bi se zasnivao mirovni sporazum. Shvatili su da je plan igre bio promijenjen. 37 Mjesec dana kasnije, kada je Hrvatska vojska izvela munjeviti napad na krajiške Srbe, postalo je jasno da je prisilno iseljavanje stotina hiljada osoba koje je od samog početka bilo ratni cilj i srpskog i hrvatskog rukovodstva, iako događaj za žaljenje, aktivno pomoglo da mirovni proces dobije zamah. Etničko čišćenje i masovno ubijanje dovodili su do stvaranja etnički čistih teritorijalnih jedinica; svjetski lideri su možda osuđivali način, ali su podržavali krajnji rezultat zbog kojeg je mir bio bliži nego ikada. 38 Sramna kapitulacija UN-a i NATO-a pred pohodom na sigurnu zonu Srebrenicu suočila je američku administraciju s politički nerješivim problemom. Clinton je 13. jula godine izjavio da misiji UN-a dolazi kraj ako ne uspije vratiti svoj integritet. Iako je pozvao bosanskohercegovačke Srbe da se povuku iz okupirane Srebrenice, nije dao nikakve konkretnije sugestije o tome na koji bi se način trupe UN-a mogle oporaviti zbog njihovog protjerivanja s tog područja. Lider republikanaca u Senatu Robert Dole je smatrao da se mirovne snage u Republici Bosni i Hercegovini suočavaju sa sve većom katastrofom i da trebaju odmah započeti pripreme za povlačenje. Tvrdio je da SAD ne može nastaviti podržavati misiju UN-a 34 Witte; 2000, Danner; 1998, O dešavanjima u Srebrenici vidi izvještaj posebnog opunomoćenika Komisije za ljudska prava UN-a Tadeusza Mazowieckog od 22. augusta godine u: IP; Nr. 12, 1995, Promašaj svjetske politike potvrdio se i padom sigurnosne zone Žepe. Vojno i političko vodstvo bosanskih Srba se pokazalo samouvjerenim, ne očekujući ozbiljnije reagiranje međunarodne zajednice. U to vrijeme vođa bosanskohercegovačkih Srba Karadžić je tvrdio: Naša suverenost je minimum. Da li svijet želi ili ne, naše ujedinjenje sa Srbijom je pitanje dana. Istovremeno je general Mladić izjavio kako je siguran da će Srbi do jeseni osvojiti Goražde, Bihać i Sarajevo, i tada okončati rat u Bosni i Hercegovini (Witte; 2000, 144). 38 Raffone Paulo; 1996, Der Weg nach Dayton, Diplomatische Stationen eines Friedensprozeß, u: Blätter für deutsche und international Politik, 236; Čalić; 1996,

12 koja velikim dijelom igra ulogu supervizora nad agresijom i etničkim čišćenjem. 39 Tih dana John Pomfret, novinar Washington Posta, iz Tuzle je objavio potresan članak o zločinima u Srebrenici. Članak je počinjao sljedećom pričom: Jedna mlada žena umrla je bosa. U četvrtak uvečer popela se na drvo u blizini jednog jarka punog blata, gdje je kampirala 36 sati. Svezala je svoj iznošeni šal i remen i okačila o granu, zatim je provukla glavu kroz improviziranu omču i skočila... nije imala obitelj sa sobom i bila je prepuštena sama sebi... Potpredsjednik SAD-a Albert Gore je u Clintonovom uredu rekao da je na slici koja je došla uz Pomfretov članak djevojka bila otprilike starosne dobi kao i njegova kćerka. Moja 21-godišnja kćerka me je priupitala za tu sliku. Šta sam joj trebao reći? Zašto se ovo događa a mi ne poduzimamo ništa? Moja je kćerka zapanjena zašto svijet dopušta da se ovo dešava, izjavio je Gore, praveći pauzu. A i ja sam. Zbivanja u Srebrenici su utjecala da se ponovo razmotri opcija bombardiranja od strane NATO-a. Clinton je izjavio da će SAD poduzeti mjere i složio se, s Goreovim riječima, da mirenje s tim nije opcija. 40 Sredinom juna godine na sastanku sa savjetnicima o situaciji u Republici Bosni i Hercegovini Clinton je izrazio nezadovoljstvo dotadašnjim načinom vođenja američke politike. Moramo usvojiti pravu politiku, uzviknuo je, ili ćemo nastaviti šutirati limenku niz ulicu. Sada imamo problem, ali nemamo jasnu misiju, niko nije zadužen za ove događaje. Nakon što je zauzeta Srebrenica, pritisak da se učini nešto više dolazio je sa svih strana. Pisci, aktivisti za ljudska prava, bivši diplomati i novinari snažno i oštro su dizali glas protiv dotadašnje američke politike. Samo u Washington Postu i New York Timesu lista onih koji su kritizirali postojeću vlast u sedmici nakon pada Srebrenice je bila duga: Anthony Lewis, William Safire, Jim Hoagland, George Will, Zbigniew Brzezinski, Brent Scowcroft, Charles Gati, Robert Kagan, Charles Krauthammer, Ana Husarska i George Soroš. Richard Cohen iz Washington Posta je opisao Clintonovu veliku administraciju na riječima a malu na djelima. Safire je napisao da je Clintonov neuspjeh pretvorio supersilu u podsilu. Na stranicama New Republica, Zbigniew Brzezinski je održao predsjednički govor koji se mogao sažeti u rečenicu da pozicija lidera slobodnog svijeta nije trenutno slobodna. Taj list je cijelo izdanje posvetio padu Srebrenice. Njegov urednik Leon Wieseltier je napisao: Izgleda da SAD propušta period historijske zbilje, zatvarajući oči pred genocidom i njegovim posljedicama, bježeći od moralnog i praktičnog imperativa svoje vojne moći... ili ćete amerikanizirati rat ili ćete amerikanizirati genocid Newt Gingrich se žalio što je u Bosni urušena čast cijeloga svijeta. Kad su sve opcije opasne, savjetovao je Robert Kagan, visoki službenik State Departmenta u vrijeme Reaganove administracije, valja izabrati onu časnu. Dajmo Bosni da se brani. Bivša ambasadorica SAD-a pri UN-u Jeane Kirkpatrick izjavila je da je multilateralizam nesposoban da 39 Bil Klinton pesimističan. Ozbiljan izazov misiji UN, Oslobođenje, Broj 16915, 14. VII 1995, Power Samantha; 2002, A problem from hell. Amerika and the Age of Genozide, Harper Collins, New York, Ibid.,

13 napravi pravi posao te ocijenila besmislenima sve te beskrajne razgovore Kontakt grupe, EU-a, NATO-a i UN-a. 42 U junu godine Lake je tražio od članova Clintovog kabineta da se odluče da li žele Bosnu i Hercegovinu kao državu koja će funkcionirati i izgledati kao ranije. Pokušavao je motivirati tim za vanjsku politiku da promišlja strategijski tako da se ne bi zapelo u kriznim situacijama. Konačno, 17. jula Lake je otkrio svoju strategiju završnice na doručku s timom za vanjske poslove. Njegova prezentacija je iznenadila većinu prisutnih visokih dužnosnika. Albright je podržala predstavljeni nacrt, dok su Christopher, sekretar odbrane William Perry i predsjedavajući Združenog štaba oružanih snaga John Shalikashvili ostali sumnjičavi jer je strategija sadržavala opasnost da se SAD uvuče još dublje u sukob, a neke od postavki i odredbi o pomaganju bosanskohercegovačkoj armiji mogle su dodatno povećati napetosti među saveznicima. Kao što je Lake i planirao, Clinton je ušao u sobu i sjeo za sto, dok su njegovi savjetnici raspravljali o dokumentu. U kratkom obraćanju rekao im je kako je postojeći smjer djelovanja neodrživ. 43 SAD treba preuzeti diplomatsko liderstvo tako što će opet zaprijetiti bombardiranjem položaja VRS-a i ukidanjem embarga na oružje za vojne snage Vlade Bosne i Hercegovine. Clinton je rekao da se protivi statusu quo. Ova politika čini ogromnu štetu SAD-u i našem položaju u svijetu. Izgledamo slabašno, kazao je, predviđajući da će se stvari samo dalje pogoršavati. Jedini napredak koji smo ostvarili je bio kada smo NATO pretvorili u stvarnu prijetnju Srbima. 44 Na sastanku u Washingtonu 18. jula godine, kada je potpredsjednik Gore spomenuo djevojku iz Srebrenice koja je izvršila samoubistvo vješanjem, Clinton je na to odgovorio da odbija da iskoristi zračnu silu, izjavljujući da SAD treba prestati biti vreća za udaranje. Srebrenica je pala, Žepa je trebala uskoro pasti. Clinton je morao zaustaviti taj krug poniženja. Lake je od ostalih ministarstava zatražio da pripreme vlastite ideje i razmišljanja o smjeru politike prema Republici Bosni i Hercegovini. Za nekoliko sedmica predstavio je niz strateških dokumenata kako bi se te ideje pretočile u novu diplomatsku inicijativu. Suština dokumenta o završnom činu, koji je izradilo Vijeće za nacionalnu sigurnost, svodila se na razmatranje rizika na koje bi SAD morao biti spreman u slučaju da se ne dođe do sporazuma. Autori dokumenta su tvrdili da bi, ako se UNPROFOR povuče, SAD morao insistirati na multilateralnom ukidanju embarga na oružje ili pomoći Bosancima, odnosno Vladi Bosne i Hercegovine, u sklopu tajnog programa naoružavanja. SAD bi također morao poslati vojne savjetnike za obuku bosanskohercegovačke vojske s ciljem da se uravnoteži odnos vojnih snaga u Republici Bosni i Hercegovini i pomogne vojnim snagama Vlade BiH da se snagom oružja izbore za otprilike onoliko teritorija koliko im je planom Kontakt grupe bilo obećano da će dobiti za pregovaračkim stolom. 45 Nakon višesatne vrlo napete raspra- 42 Simms Brendan; 2003, Najsramniji trenutak. Britanija i uništavanje Bosne, Buybook, Helsinški odbor za ljudska prava, Sarajevo-Beograd, Chollet; 2007, Power; 2002, Chollet; 2007,

14 ve u Londonu 21. jula 1995, kojom je vješto i prema ocjenama američkih sudionika vrlo uspješno predsjedavao britanski šef diplomacije Malcolm Rifkind, postignuta je saglasnost o nekoliko tačaka. Kako je Christopher obavijestio novinare, konferencija je završena sa šest ključnih rezultata. Data je jedinstvena potvrda da će UNPROFOR ostati u Republici Bosni i Hercegovini; obaveza da se Goražde brani zračnim snagama NATO-a; snage za brzi odgovor su trebale djelovati oko Sarajeva kako bi se stabiliziralo stanje; trebalo je pružiti podršku naporima za rješavanje humanitarnih problema; ponovo su naglašene želje da se sporazum postigne diplomatskim putem; predložene su mjere i koraci koje mora poduzeti UNPROFOR kako bi se na najmanju moguću mjeru smanjila ranjivost mirovnih snaga. 46 Budući da je odaslana prijetnja sveobuhvatnim i snažnim zračnim udarima, u SAD-u se Londonska konferencija smatrala važnim dostignućem. Gledajući unatrag, Perry, Christopher i Shalikashvili su o njoj govorili kao o prekretnici u pristupu međunarodne zajednice Republici Bosni i Hercegovini. Prema Perryju, napadajući Srebrenicu, bosanskohercegovački Srbi su proigrali svoju kartu; njihova strategijska procjena da međunarodna zajednica nema volje i spremnosti upotrijebiti vojnu silu potaknula ih je na akciju, koja je bila toliko nečuvena i neprimjerena da je, zapravo, natjerala međunarodnu zajednicu da se postavi odlučno. 47 Zbog tih neprevladanih razlika i pritiska glavnog sekretara UN-a, na sastanku NATO-a 24. jula godine nije se mogla čak ni otvoriti rasprava o tome šta činiti poslije Londonske konferencije. Stoga se Vijeće NATO-a ponovo sastalo 25. jula, a šesnaest saveznika je istovremeno povelo intenzivne rasprave i u Bruxellesu i između svojih glavnih gradova. Nakon maratonske sjednice i nakon gotovo trinaest sati zasjedanja NATO-a konačno je postignut dogovor da se provedu zaključci Londonske konferencije. 48 Te odluke su na inicijativu Vijeća NATO-a 1. augusta proširene i na sigurnosne zone Tuzla, Sarajevo i Bihać. 49 Sedmog augusta godine Clinton se u dvorani Kabineta sastao sa članovima Vanjskopolitičke grupe Lakeom, Albright, Perryjem, Shalikashvilijem i Peterom Tarnoffom, američkim državnim podsekretarom za politička pitanja, kako bi raspravljali o dokumentima o strategiji završnog čina. Lake je obrazložio opcije predložene u četiri strategijska dokumenta. 50 Knjiga scenarija, napisana na devet stranica, kojom se Lake koristio, počinjala je širokim postavkama na kojima je SAD temeljio svoj pristup krizi: očuvanje odnosa sa saveznicima i vjerodostojnosti NATO-a; izbjegavanje sukoba s Rusijom, koji bi mogao narušiti reforme i međunarodnu saradnju; sprečavanje prerastanja ratnih zbivanja u Republici Bosni i Hercegovini u 46 IP, Pressekonferenz des Vorsitzenden der Konferenz zu Jugoslawien des britischen Außenministers Malcolm Rifkind am 21. Juli in London über die Ergebnisse der Konferenz (gekürzt), u: Internationnale Politik, 12, Chollet; 2007, Ibid., 68-69; Usp: IP; Presseerklärung des Generalsekretärs der NATO Willy Claes zu Goražde, abgegeben in Anschuß an die Tagung des Nordatlantiksrats vom 25. Juli 1995, Nr. 12, IP; Presseerklärung des Generalsekretär der NATO, Willy Claes nach dem Treffen des Nordatlantiksrats am 1. August in Brüssel, Nr 12, 1995, Chollet; 2007,

15 širi rat na Balkanu. U napomenama su potom potpisani uvjeti za dogovor o Bosni i Hercegovini. Neposredno nakon sastanka 7. augusta godine oni su bili grupirani u sedam tačaka. Sporazum je trebao biti sveobuhvatan te dovesti do trajnog mira unutar Bosne i Hercegovine i cijele regije. Uključivao je trostrano uzajamno priznanje Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine, s prekidom vatre na cijelom teritoriju, te prekid ofanzivnih vojnih djelovanja. Amerikanci će nastojati privoljeti strane na pregovore o primjerenijim i održivijim graničnim linijama koje će sadržavati i novije promjene na terenu, ali neće jednostavno odbaciti plan Kontakt grupe. Iako se u nacrtima Vijeća za nacionalnu sigurnost i Ministarstva obrane SAD-a zagovaralo da se od Bosanaca zahtijeva da Goražde zamijene za neki teritorij koji su držali bosanskohercegovački Srbi, dužnosnici Ministarstva vanjskih poslova su uspjeli postići da se taj prijedlog ublaži izjavom da će se Amerikanci zauzimati za fleksibilnost, ali ako se bošnjačka strana bude skanjivala neće ih prisiljavati na trampu Goražda. Prema Ustavu, Bosna i Hercegovina će ostati jedinstvena država, ali će se sastojati od dva entiteta. Umjesto paketa ograničenog skidanja sankcija, o kojem se ranije raspravljalo, SAD je bio spreman nakon potpisivanja sporazuma prihvatiti suspenziju ekonomskih sankcija protiv SRJ, a nakon provedbe i potpuno skidanje. U sporazum se morao uključiti i hrvatskosrpski sporazum o istočnoj Slavoniji, području bogatom resursima, između Hrvatske i Srbije, oko kojeg su se dvije zemlje borile godine, a okupirali ga Srbi. I, na kraju, dogovor je morao uključivati i sveobuhvatan program regionalne ekonomske obnove. Za američku diplomatsku inicijativu posebno je bila važna zadnja tačka zato što je doprinos Evrope obnovi trebao biti važna mrkva za postizanje sporazuma. Ključevi uspjeha te inicijative krili su se u mrkvama i batinama kojim će se obje strane poticati da sjednu za pregovarački sto. Uz ekonomsku obnovu, kao mrkve nudilo se poštivanje odredbi mirovnog ugovora pod nadzorom NATO-a; vojna pomoć Bosancima; kretanje Hrvata prema evropskim integracijama; ukidanje sankcija za SRJ, zakonska i teritorijalna prava za bosanskohercegovačke Srbe. 51 Uskoro je Lakeova delegacija krenula na put u London, Bonn i Pariz. Na sastanku u Ministarstvu vanjskih poslova, 10. augusta godine u Londonu, Britanci su izrazili veliki entuzijazam i pružili podršku američkom planu. Nakon tog sastanka, Lakeova grupa je posjetila Rim, Madrid, Ankaru te Soči, ljetovalište na Krimu, gdje su namjeravali održati konsultacije s ruskim ministrom Kozirjevom. 52 Nakon zaustavljanja u Ankari, gdje se razgovaralo o sudjelovanju Turske u predloženoj inicijativi opremi i obuči, za vojne snage Vlade Bosne i Hercegovine, delegacija je doputovala u London 14. augusta. Dočekali su ih Holbrooke i saradnik Vijeća za nacionalnu sigurnost Nelson Drew, koji su trebali postati dio regionalnog putujućeg tima zajedno s Frasureom, Clarkom i Kruzelom. Narednog dana američka delegacija je obavijestila Holbrookea o turneji i razmotrila njegovu strategiju nastupa. 53 Ujutro 16. augusta godine Holbrookeova delegacija, zajedno s američkim ambasadorom 51 Ibid., Ibid., Ibid.,