O D L U K U. O b r a z l o ž e n j e

Transcription

1 USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Broj: U-III-4149/2014 Zagreb, 24. srpnja Ustavni sud Republike Hrvatske u sastavu Jasna Omejec, predsjednica, te suci Mato Arlović, Marko Babić, Snježana Bagić, Slavica Banić, Mario Jelušić, Davor Krapac, Ivan Matija, Antun Palarić, Duška Šarin i Miroslav Šeparović, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenuo Ivo Sanader, kojeg zastupaju Čedo Prodanović i Jadranka Sloković, odvjetnici iz Zagreba, na sjednici održanoj 24. srpnja jednoglasno je donio I. Ustavna tužba se usvaja. II. Ukidaju se: O D L U K U - presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: I Kž-Us 94/13-10 od 3. travnja 2014., - presuda Županijskog suda u Zagrebu broj: 7 K-US-26/11 od 19. studenoga III. Predmet se vraća na ponovni postupak Županijskom sudu u Zagrebu. IV. Ova odluka objavit će se u "Narodnim novinama". O b r a z l o ž e n j e I. POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM 1. Ivo Sanader iz Zagreba, Kozarčeva 21, sada u Zatvoru u Zagrebu (u daljnjem tekstu: podnositelj) podnio je 14. srpnja ustavnu tužbu putem izabranih branitelja Jadranke Sloković i Čede Prodanovića, odvjetnika iz Zagreba. 2. Ustavna tužba podnesena je protiv presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj: I Kž-Us 94/13-10 od 3. travnja (u daljnjem tekstu: presuda Vrhovnog suda ili drugostupanjska presuda), kojom je preinačena presuda Županijskog suda u Zagrebu broj: 7 K-US-26/11 od 19. studenoga (u daljnjem tekstu: presuda Županijskog suda u Zagrebu ili prvostupanjska presuda). 3. Presudom Županijskog suda u Zagrebu podnositelj je proglašen krivim zbog počinjenja dvaju kaznenih djela iz kataloga kaznenih djela protiv službene dužnosti: prvo, zlouporabe položaja i ovlasti, te drugo, primanje mita.

2 2 4. Događaji vezani uz počinjenje kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti s obilježjima ratnog profiterstva, opisani u točki 1. izreke prvostupanjske presude, zbili su se "u vremenu od kraja godine do 22. ožujka 1995.". Taj se kazneni predmet u ovoj odluci označava kraticom: slučaj Hypo. Događaji vezani uz počinjenje kaznenog djela primanja mita, opisani u točki 2. izreke prvostupanjske presude, zbili su se godine. Taj se kazneni predmet u ovoj odluci označava kraticom: slučaj INA-MOL. 5. U provedenom je kaznenom postupku primijenjeno više materijalnih zakona, i to: - Kazneni zakon ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98. - ispravak, 50/00. - odluka USRH broj: U-I-241/2000 od 10. svibnja 2000., 129/00., 84/05. - ispravak, 51/01., 111/03. - nije bio u primjeni, 190/03. - odluka USRH broj: U-I-2566/2003 i dr. od 27. studenoga 2003., 105/04., 71/06., 110/07., 152/08., 57/11., 77/11. - odluka USRH broj: U-I-1162/2008 od 28. lipnja 2011., 125/11. - čl Kaznenog zakona i 143/12. - čl. 36. Zakona o pravnim posljedicama osude, kaznenoj evidenciji i rehabilitaciji; u daljnjem tekstu: KZ/97), u tekstu koji je bio na snazi u relevantno vrijeme, a koji se naznačuje u odgovarajućim točkama obrazloženja ove odluke; - Kazneni zakon ("Narodne novine" broj 125/11. i 144/12.; u daljnjem tekstu: KZ/11), koji je do dana donošenja ove odluke ponovo izmijenjen i dopunjen ("Narodne novine" broj 56/15. i 61/15. - ispravak), ali te izmjene i dopune nemaju značaja za ovaj predmet; - Zakon o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije ("Narodne novine" broj 57/11.; u daljnjem tekstu: ZoNKD-RPiPP); - Zakon o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem ("Narodne novine" broj 145/10.; u daljnjem tekstu: ZoPOIK-KDiP). 6. Kazneni postupak provodio se na temelju Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka USRH broj: U-I- 448/2009 i dr. od 19. srpnja 2012., 143/12., 56/13. i 145/13.; u daljnjem tekstu: ZKP/08), koji je do dana donošenja ove odluke ponovo izmijenjen i dopunjen ("Narodne novine" broj 152/14.), ali te izmjene i dopune nemaju značaja za ovaj predmet. 7. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu podnositelju je za kazneno djelo iz točke 1. izreke (slučaj Hypo) utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri (3) godine i šest (6) mjeseci, a za kazneno djelo iz točke 2. izreke (slučaj INA-MOL) kazna zatvora u trajanju od sedam (7) godina i šest (6) mjeseci, te je primjenom odredaba o stjecaju iz članka 60. KZ-a/97 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) godina Tom je presudom također određeno da podnositelj mora naknaditi troškove kaznenog postupka, a ujedno je na temelju članka 4. stavka 1. ZoPOIK-KDiP-a:

3 3 - podnositelju naloženo da na ime ostvarene imovinske koristi Republici Hrvatskoj isplati iznos od ,18 kn (za kazneno djelo iz točke 1. izreke prvostupanjske presude - slučaj Hypo); - utvrđeno da iznos od ,00 eura u kunskoj protuvrijednosti predstavlja imovinsku korist koju je podnositelj ostvario kaznenim djelom primanja mita iz točke 2. izreke prvostupanjske presude (slučaj INA-MOL) te je naloženo trgovačkom društvu Dioki Holding AG, Bahnhofstrasse 10, CH-63 Zug, Švicarska, kao pravnom sljedniku trgovačkog društva Xenoplast & Shipping AG, Švicarska, da Republici Hrvatskoj isplati iznos od ,00 eura u kunskoj protuvrijednosti u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe. 8. Presudom Vrhovnog suda preinačena je prvostupanjska presuda Županijskog suda u Zagrebu, i to: - za kazneno djelo iz točke 1. izreke (slučaj Hypo) prvostupanjska presuda preinačena je u pravnoj oznaci djela (radi primjene blažeg zakona) i u odluci o kazni - na kaznu zatvora u trajanju od tri (3) godine; - za kazneno djelo iz točke 2. izreke (slučaj INA-MOL) prvostupanjska presuda preinačena je u odluci o kazni - na kaznu zatvora u trajanju od šest (6) godina i šest (6) mjeseci Sukladno tome, na temelju odredaba o stjecaju kaznenih djela iz članka 51. stavaka 1. i 2. KZ-a/11 i na temelju odredbe o uračunavanju u kaznu istražnog zatvora iz članka 54. KZ-a/11, Vrhovni sud izrekao je podnositelju jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) godina i 6 (šest) mjeseci, u koju mu je kaznu uračunato i vrijeme koje je proveo u istražnom zatvoru, počevši od 20. studenoga Kad je riječ o odlukama prvostupanjskog suda o oduzimanju imovinske koristi ostvarene kaznenim djelima, Vrhovni sud utvrdio je da su te odluke rezultat "pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene zakona" (str. 39. presude), te je u tom dijelu odbio žalbu podnositelja. 9. Podnositelj smatra da su mu osporenim presudama povrijeđena ustavna prava zajamčena člancima 28. i 29., člankom 31. i člankom 14. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.). Povrijeđenima smatra i članak 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99., 8/99., 14/02. i 1/06.; u daljnjem tekstu: Konvencija) te članak 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. 10. Na temelju članka 69. alineje 3. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 99/99., 29/02. i 49/02. - pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), Ustavni sud pribavio je spis Županijskog suda u Zagrebu broj: 7 K-US-26/11, koji sadržava ukupno lista u 29 svezaka. Dodatno, spis Ustavnog suda sadržava oko 880 lista. 11. Budući da je riječ o opsežnom kaznenom predmetu, Ustavni sud je na njegovoj obradi i pripremi, na zahtjev suca-izvjestitelja, angažirao radnu skupinu od

4 4 više sudaca i ustavnosudskih savjetnika. Prvi radni materijali u slučajevima Hypo i INA-MOL raspravljeni su na 23. sjednici Drugog vijeća za odlučivanje o ustavnim tužbama 18. prosinca 2014., kad je Vijeće donijelo zaključak da se predmet zbog šireg značaja uputi na stručni sastanak. Radni materijali u slučajevima Hypo i INA- MOL prvi put su raspravljeni na stručnom sastanku sudaca 13. siječnja 2015., a zatim na stručnom sastanku 10. ožujka 2015., te kolegijima sudaca 26. siječnja 2015., 9. veljače 2015., 13. travnja 2015., 11. svibnja 2015., 25. svibnja i 26. svibnja Nacrti odluke raspravljani su na stručnim sastancima 11. lipnja i 23. srpnja te na kolegijima sudaca 1. lipnja 2015., 10. srpnja 2015., 13. srpnja 2015., 17. srpnja 2015., 20. srpnja i 22. srpnja Tijekom obrade predmeta Ustavni sud je od nadležnih državnih tijela zatražio i/ili primio sljedeće dopise i očitovanja: - dopis Ministarstva gospodarstva Republike Hrvatske, klasa: /15-01/08, ur. broj: / od 27. ožujka 2015., zaprimljen u Ustavnom sudu istog dana, kojim se traži dostava dokumentacije iz spisa Županijskog suda u Zagrebu broj: 7 K-US-26/11 za potrebe arbitražnog postupka Republike Hrvatske protiv društva MOL Hungarian Oil and Gas Plc. pred Arbitražnim sudištem u Ženevi (UNCITRAL); - dopis Državnog odvjetništva Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: DORH), broj: KR-DO-957/2015 od 29. lipnja 2015., zaprimljen u Ustavnom sudu istog dana, kojim je dostavljeno očitovanje Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (u daljnjem tekstu: USKOK), broj: K-US-145/11 od 23. lipnja s priležećom dokumentacijom, vezano uz poduzimanje pravnih radnji USKOK-a protiv D. P. u slučaju INA-MOL; - dopis DORH-a, broj: KR-DO-957/2015 od 24. lipnja 2015., zaprimljen u Ustavnom sudu 29. lipnja 2015., kojim su dostavljeni podaci o radnjama koje je DORH poduzeo radi naplate novčanog iznosa od pet milijuna eura u korist državnog proračuna od strane trgovačkog društva DIOKI Holding AG iz Švicarske u slučaju INA-MOL; - dopis Ministarstva gospodarstva Republike Hrvatske, klasa: /15-01/02, ur. broj: /15-02 od 6. srpnja 2015., zaprimljen u Ustavnom sudu istog dana, kojim je dostavljena dokumentacija o arbitražnom postupku u povodu tužbe Republike Hrvatske protiv društva MOL Hungarian Oil and Gas Plc. pred Arbitražnim sudištem u Ženevi (UNCITRAL); - dopis Ministarstva gospodarstva Republike Hrvatske, klasa: /15-01/02, ur. broj: /15-03 od 15. srpnja 2015., zaprimljen u Ustavnom sudu istog dana, o podacima vezanim uz arbitražne postupke vezane uz društvo INA - Industrija nafte d.d. Zagreb, u kojima je Republika Hrvatska stranka; - dopis Županijskog suda u Zagrebu, broj: 25 Su-860/15 od 14. srpnja 2015., zaprimljen u Ustavnom sudu 16. srpnja 2015., s podacima o poduzetim radnjama i stanju spisa tog suda broj: K-Us-50/14 u predmetu protiv opt. Zsolta Tamasa Hernadija; - dopis DORH-a broj: KR-DO-957/2015 od 20. srpnja 2015., zaprimljen u Ustavnom sudu istog dana, kojim je dostavljeno očitovanje USKOK-a broj: K-US-48/11, K-US- 145/11 od 20. srpnja s popratnom dokumentacijom, vezano uz poduzimanje pravnih radnji USKOK-a u predmetu okr. Zsolta Tamasa Hernadija.

5 5 13. Zbog objektivne spriječenosti da prisustvuje sjednici Ustavnog suda na kojoj je donesena odluka u ovom predmetu, sudac prof. dr. sc. Aldo Radolović dao je svoj glas za ovu odluku posebnom izjavom, što je zapisnički konstatirano. 14. U ovom se ustavnosudskom postupku otvorilo više ustavnopravnih pitanja, među kojima i takva koja su se u praksi Ustavnog suda postavila prvi put U slučaju Hypo ta su pitanja vezana uz ustavno načelo zakonitosti u kaznenom pravu. Jedno se odnosi na ustavno jamstvo sudskog određenja blaže kazne, sadržano u članku 31. stavku 1. (drugoj rečenici) Ustava, odnosno na zakonsko pravilo blažeg zakona. Drugo se odnosi na domašaj i učinke članka 5. četvrte Promjene Ustava Republike Hrvatske koja je stupila na snagu 16. lipnja ("Narodne novine" broj 76 od 18. lipnja 2010.; u daljnjem tekstu: Promjena Ustava/2010), a kojim je članak 31. Ustava dopunjen novim stavkom 4. o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije. Pravna stajališta Ustavnog suda o tim pitanjima imaju opće i načelno značenje te prelaze granice pojedinačnog slučaja Hypo Kaznena djela ratnog profiterstva i kaznena djela iz procesa pretvorbe i privatizacije u smislu članka 31. stavka 4. Ustava u ovoj se odluci označuju i kraticom: RPiPP-djela/31-4. Kratica upućuje na naznaku tih djela (RP na ratno profiterstvo; PP na pretvorbu i privatizaciju) te na oznaku članka Ustava u kojemu se ta djela spominju (članak 31. stavak 4.) Kaznena djela koja su bila propisana i pravno određena u kaznenim i drugim zakonima u razdoblju od 30. svibnja do 15. siječnja 1998., a koja su navedena u ZoNKD-RPiPP-u, u ovoj se odluci označuju i kraticom: djela/31-1. Oznaka "31-1" upućuje na to da su ta kaznena djela obuhvaćena člankom 31. stavkom 1. Ustava U slučaju INA-MOL pitanje općeg značaja vezano je uz načelo odvojenosti političke i kaznene odgovornosti predsjednika Vlade Republike Hrvatske u smislu članka 112. Ustava u kontekstu počinjenja kaznenog djela primanja mita radi utjecaja na sklapanje pravnih poslova iz nadležnosti Vlade. 15. Budući da je riječ o dvama zasebnim kaznenim djelima, počinjenima u dvama različitim razdobljima, te s obzirom na različite prigovore podnositelja u odnosu na suđenje i presude za svako od tih djela, Ustavni sud je u obrazloženju ove odluke prigovore podnositelja u odnosu na ta kaznena djela ispitivao kao dvije zasebne cjeline. Prva cjelina nosi naziv "A. Slučaj Hypo" (točke od 17. do 190.), a druga cjelina "B. Slučaj INA-MOL" (točke od 191. do 449.). Prigovori podnositelja o pravu na pravično suđenje koji se odnose na oba kaznena djela razmatraju se u trećem dijelu obrazloženja ove odluke pod nazivom "C. Objedinjeni prigovori o povredama prava na pravično suđenje - Hypo i INA-MOL" (točke od 450. do 510.). 16. Kad se u tekstu ove odluke upućuje na točke, pretežito na način: "(v. točku XY.)", riječ je o točkama obrazloženja ove odluke.

6 6 Kad se u tekstu ove odluke upućuje na list ili listove "spisa", pretežito na način: "(list XY spisa)", riječ je o spisu Županijskog suda u Zagrebu broj: 7 K-US-26/11. A. SLUČAJ HYPO 17. Na temelju članka 291. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ-a/11, a u vezi s člankom 7. stavkom 1. u vezi s člankom 5. točkom 13. ZoNKD-RPiPP-a, podnositelj je pravomoćno proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv službene dužnosti - zlouporabom položaja i ovlasti s obilježjima ratnog profiterstva, opisano u točki 1. izreke prvostupanjske presude Županijskog suda u Zagrebu. 18. Prema izreci pravomoćne presude, kazneno djelo u slučaju Hypo podnositelj je počinio od kraja do 22. ožujka u Zagrebu i Republici Austriji, u vrijeme kada je u Hrvatskoj trajao Domovinski rat. U to je vrijeme podnositelj bio zamjenik ministra vanjskih poslova Republike Hrvatske. Prema nalogu nadređene osobe (ministra vanjskih poslova Republike Hrvatske) podnositelj je u jednom razdoblju tijekom pripreme kreditnog posla bio pregovarač u ime Vlade Republike Hrvatske s Hypo bank, Die Kärntner Landesbank Klagenfurt o uvjetima ugovora o kreditu kojim bi navedena banka odobrila Vladi Republike Hrvatske kredit za kupnju zgrada veleposlanstava Republike Hrvatske u svijetu. U obrazloženju prvostupanjske presude navodi se iskaz Mate Granića, tadašnjeg ministra vanjskih poslova i osobe koja je bila nadređena podnositelju, koji je u postupku bio saslušan u svojstvu svjedoka, a koji rasvjetljava položaj počinitelja u kontekstu sklapanja kreditnog posla s Hypo bankom (str. 38. presude): "Negdje nakon blagdana Velike Gospe godine, od tadašnjeg ministra vanjskih poslova Austrije, Aloisa Mocka, dobio je pismo u kojem se preporuča suradnja naše države s jednom austrijskom bankom u usponu. Ne zna čime je Alois Mock bio motiviran za slanje tog pisma, a pretpostavlja da je korespondenciju s njim započeo prethodni ministar vanjskih poslova, Zdenko Škrabalo. U pismu je bilo navedeno da su oni spremni dati kredit za kupnju zgrada veleposlanstva. Obavijestio je o tome predsjednika Tuđmana koji je podržao ideju i tražio da se navede u kojim zemljama bi se kupila veleposlanstva. Svjedok je predložio svog tadašnjeg zamjenika, optuženog Ivu Sanadera, kao osobu koja će obavljati operativne poslove jer je dobro znao njemački jezik, a prije je živio u Austriji. Obavijestio ga je i rekao mu neka stupi u kontakt Hypo bankom. Negdje u 9. mjesecu iste godine iz Hypo banke je došlo pismo namjere u kojem je stajalo da su oni spremni kreditirati kupnju zgrada veleposlanstava i da žele ući na hrvatsko tržište. Ubrzo nakon toga naložio je optuženom Ivi Sanaderu da pozove predstavnike Hypo banke na protokolarni sastanak. Na sastanku su bili njih dvojica, a u ime banke Wolfgang Kulterer i još dva ili tri čovjeka. Izrazili su zadovoljstvo prethodno dogovorenim, a daljnje pregovore je imao nastaviti njegov zamjenik. Nije smatrao da je ispod njegovog nivoa, ministra vanjskih poslova, razgovarati s predstavnikom jedne male banke u usponu jer se radilo o prvoj banci koja je došla u Republiku Hrvatsku i to po preporuci Aloisa Mocka. S Aloisom Mockom je u to vrijeme komunicirao i na njegovo pitanje odgovorio da se projekt uredno razvija. Ti su se razgovori odvijali na marginama političkih tema. Što se tiče pisma namjere Hypo banke, predočio mu ga je njegov tadašnji

7 7 zamjenik, optuženi Ivo Sanader, a ne zna gdje je to pismo završilo. Sa sadržajem pisma upoznao je predsjednika, dr. Franju Tuđmana i premijera, Nikicu Valentića." 19. Međutim, podnositelj je, prema pravomoćnom utvrđenju sudova, iskoristio teško stanje u kojem se Hrvatska nalazila zbog oružane agresije u Domovinskom ratu, te je u namjeri da sebi pribavi znatnu imovinsku korist tijekom pregovora o uvjetima ugovora o kreditu s predstavnicima navedene austrijske banke, koristeći položaj pregovarača, dogovorio da mu ta banka za sudjelovanje u pregovorima, te kao protuuslugu za ulazak Hypo bank, Die Kärntner Landesbank Klagenfurt na hrvatsko tržište, isplati proviziju u gotovini, i to u visini od 5% odobrenog kredita, što je i učinjeno Kad je riječ o kreditu koji je ugovoren, ocjenu njegove povoljnosti za Republiku Hrvatsku dalo je u svojim iskazima više svjedoka i s hrvatske i s austrijske strane, što je razvidno iz obrazloženja prvostupanjske presude. Tako je svjedok Nikica Valentić navedeni kredit ocijenio "izuzetno povoljnim", s obzirom na to da je "kamata na navedeni kredit bila ispod 10%, preciznije 8 ili 9%", a u to vrijeme "kamate na kredite su bile između 1,5 i 2% mjesečno pa se može utvrditi da je godišnja kamata bila između 15 i 20%" (str. 37. i 38. prvostupanjske presude). Istu ocjenu dao je i svjedok Mate Granić ("Radilo se o povoljnom kreditu s rokom otplate sedam godina uz kamatu 8,5%" - str. 40. prvostupanjske presude). To je, s austrijske strane, posvjedočio i svjedok Günter Striedinger ("Generalno smatra da se radilo o kreditu povoljnim i za Banku i za Republiku Hrvatsku. Troškove provizije uvijek refundira i snosi klijent, a Banka odlučuje koliko će novca pripasti posredniku." - str. 42. prvostupanjske presude), te svjedok Jörg Schuster ("U konačnici [je] hrvatska država platila tu proviziju, a bez plaćanja provizije bi za hrvatske prilike ionako povoljni uvjeti kredita bili još povoljniji." - str. 47. prvostupanjske presude). I. POSTUPCI PRED NADLEŽNIM TIJELIMA U SLUČAJU HYPO 1) Pokretanje istrage 3. ožujka USKOK je 3. ožujka protiv podnositelja izdao nalog o provođenju istrage, broj: K-US-48/11, IS-US-6/11, zbog postojanja osnove sumnje da je počinio "kazneno djelo protiv službene dužnosti - zlouporabom položaja i ovlasti - opisano u članku 337. stavak 1. i 4. Kaznenog zakona" (listovi 1 i 2 spisa). U to se vrijeme podnositelj nalazio u ekstradicijskom pritvoru u Republici Austriji Izručenje podnositelja Republici Hrvatskoj 21. Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske podnijelo je 14. ožujka Saveznom ministarstvu pravde Republike Austrije (listovi spisa) dopunsku molbu za izručenje podnositelja "koji se trenutno nalazi u ekstradicijskom pritvoru na području Republike Austrije, a radi predaje pravosudnim tijelima Republike Hrvatske u svrhu kaznenog progona na temelju naloga o provođenju istrage Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta, broj: K-US-48/11, IS-US-6/11 od 3. ožujka 2011" i dr.

8 8 22. Ministarstvo pravosuđa obavijestilo je USKOK 14. srpnja 2011., dopisom broj: klasa: /10-01/340, ur. broj: , da ih je Savezno ministarstvo pravosuđa Republike Austrije izvijestilo o tome da se dopušta izručenje Ive Sanadera iz Republike Austrije u Republiku Hrvatsku te o činjenici da je potonji pristao na pojednostavljeni postupak izručenja. Podnositelj je izručen Republici Hrvatskoj 18. srpnja ) Optužnica od 31. kolovoza Prema sadržaju zapisnika o ispitivanju okrivljenika, podnositelj je u prostorijama Zatvora u Zagrebu 27. srpnja 2011., u nazočnosti svojih branitelja Čede Prodanovića i Gorana Suića, odvjetnika iz Zagreba, iznio svoju obranu (listovi spisa). 24. USKOK je pod brojem K-US-48/11, IS-US-6/11 podigao 31. kolovoza optužnicu protiv podnositelja (listovi spisa), u kojoj je navedeno da je: "... u vremenu od kraja godine do 22. ožujka u Zagrebu i Republici Austriji, za vrijeme trajanja Domovinskog rata i u vrijeme kada je Republika Hrvatska, upravo zbog ratnog stanja, stanja visoke inflacije i izuzetno visokih kamatnih stopa na kredite u zemlji, teško pronalazila banke kod kojih bi se povoljno kreditno zadužila, kao zamjenik ministra vanjskih poslova u Vladi Republike Hrvatske, postupajući prema nalogu ministra vanjskih poslova Mate Granića, kao pregovarač u ime Vlade Republike Hrvatske sa Hypo bank, Die Kärntner Landesbank Klagenfurt o uvjetima ugovora o kreditu kojim bi navedena banka odobrila Vladi Republike Hrvatske kredit za kupnju zgrada veleposlanstava Republike Hrvatske u svijetu, koristeći opisano teško stanje u kojem se zemlja nalazila zbog oružane agresije na Republiku Hrvatsku tijekom Domovinskog rata, a u namjeri pribavljanja znatne imovinske koristi za sebe, tijekom pregovora o uvjetima ugovora o kreditu kojim je Hypo bank, Die Kärntner Landesbank Klagenfurt odobrila Vladi Republike Hrvatske, Ministarstvu vanjskih poslova, kredit u iznosu od ,00 ATS, sa predstavnicima Hypo bank, Die Kärntner Landesbank Klagenfurt, koristeći položaj pregovarača sa predstavnicima navedene banke, dogovorio da mu Hypo bank, Die Kärntner Landesbank Klagenfurt za sudjelovanje u pregovorima u zaključenju ugovora o kreditu te kao protuuslugu za ulazak Hypo bank, Die Kärntner Landesbank Klagenfurt na hrvatsko tržište, isplati proviziju u gotovini, i to u visini od 5% odobrenog kredita od ,00 ATS, što iznosi ,00 ATS, time da mu se 50% provizije isplati nakon prihvaćanja ugovora o kreditu u proračunu Republike Hrvatske, a ostalih 50% prilikom ili nakon potpisivanja ugovora, nakon čega mu je, sukladno dogovoru, Hypo bank, Die Kärntner Landesbank Klagenfurt, 4. siječnja isplatila iznos od ,00 ATS te potom, nakon što je 10. siječnja godine potpisan ugovor o zajmu između Vlade Republike Hrvatske i Hypo bank, Die Kärntner Landesbank Klagenfurt, kojim je navedena banka odobrila Vladi Republike Hrvatske kredit u iznosu od ,00 ATS, 16. siječnja iznos od ,00 ATS, 27. siječnja iznos od ,00 ATS i 22. ožujka iznos od ,00 ATS, na koji način mu je ukupno isplaćen dogovoreni iznos provizije od ,00 ATS, čime je za sebe pribavio protupravnu imovinsku korist u iznosu od ,18 kuna, dakle, kao službena osoba na opisani način iskorištavanjem ratnog stanja, s ciljem da sebi pribavi kakvu imovinsku korist iskoristio svoj položaj i ovlasti, a

9 9 kaznenim djelom je pribavljena znatna imovinska korist i počinitelj je postupao s ciljem pribavljanja takve koristi, pa da je time počinio kazneno djelo protiv službene dužnosti - zlouporabom položaja i ovlasti - opisano u članku 337. stavak 1. i 4. Kaznenog zakona u svezi članka 7. stavak 1. u svezi članka 5. točka 13. Zakona o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva pretvorbe i privatizacije (NN 57/11), kažnjivo po članku 337. stavak 4. Kaznenog zakona." 25. USKOK je 31. kolovoza uputio Hrvatskom saboru, Mandatno imunitetnom povjerenstvu "zahtjev za odobrenje pokretanja kaznenog postupka protiv zastupnika Ive Sanadera" (listovi spisa). 26. Mandatno-imunitetno povjerenstvo Hrvatskog sabora je na 47. sjednici, održanoj 5. rujna 2011., donijelo odluku kojom se daje "odobrenje za pokretanje kaznenog postupka protiv zastupnika Ive Sanadera po zahtjevu Državnog odvjetništva, Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta, broj: K-US- 48/11 od 31. kolovoza godine..., zbog osnovane sumnje da je počinio kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavaka 1. i 4. Kaznenog zakona u svezi članka 7. stavka 1. u svezi članka 5. točke 13. Zakona o nezastarijevanju kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije" (list spisa). 27. Hrvatski sabor donio je na 24. sjednici, održanoj 30. rujna 2011., Odluku kojom je potvrdio odluku Mandatno-imunitetnog povjerenstva od 5. rujna o davanju odobrenja za pokretanje kaznenog postupka protiv podnositelja po zahtjevu USKOK-a od 31. kolovoza "zbog osnovane sumnje da je počinio kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavaka 1. i 4. Kaznenog zakona u svezi članka 7. stavka 1. u svezi članka 5. točke 13. Zakona o nezastarijevanju kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije" (list spisa). 28. Na sjednici optužnog vijeća Županijskog suda u Zagrebu od 30. rujna potvrđena je optužnica USKOK-a od 31. kolovoza protiv podnositelja zbog kaznenog djela iz članka 337. stavka 4. KZ-a/97 (listovi spisa). Optužno vijeće Županijskog suda u Zagrebu, pod brojem Kov-Us-27/11 donijelo je 30. rujna rješenje kojim se potvrđuje optužnica USKOK-a broj: K-US-48/11, IS- US-6/11 od 31. kolovoza protiv podnositelja zbog "kaznenog djela iz članka 337. stavak 4. Kaznenog zakona i dr." (listovi spisa). 29. Na Županijskom sudu u Zagrebu održano je 14. listopada pripremno ročište u predmetu broj: 7 K-US-26/11 (listovi spisa) Spajanje kaznenih postupaka 30. Vijeće Županijskog suda u Zagrebu donijelo je 8. studenoga rješenje broj: Kv-us-134/11, K-US-32/11 o spajanju kaznenih postupaka protiv podnositelja (optuženika) u povodu dvije optužnice: prvo, optužnice USKOK-a od 31. kolovoza u slučaju Hypo i, drugo, optužnice USKOK-a od 23. rujna u slučaju INA- MOL, te o provođenju jedinstvenog postupka pod brojem 7 K-US-26/11 (listovi spisa).

10 10 3) Izreka prvostupanjske presude Županijskog suda u Zagrebu 31. Nakon provedenog dokaznog postupka Županijski sud u Zagrebu donio je 19. studenoga presudu broj: 7 K-US-26/11 (objavljenu 20. studenoga 2012.), kojom je podnositelja (u odnosu na točku 1. izreke - slučaj Hypo) proglasio krivim što je: "1. u vremenu od kraja godine do 22. ožujka u Zagrebu i Republici Austriji, za vrijeme trajanja Domovinskog rata i u vrijeme kada je Republika Hrvatska, upravo zbog ratnog stanja, stanja visoke inflacije i izuzetno visokih kamatnih stopa na kredite u zemlji, teško pronalazila banke kod kojih bi se povoljno kreditno zadužila, kao zamjenik ministra vanjskih poslova u Vladi Republike Hrvatske, postupajući prema nalogu ministra vanjskih poslova Mate Granica, kao pregovarač u ime Vlade Republike Hrvatske sa Hypo bank, Die Kärntner Landesbank Klagenfurt o uvjetima ugovora o kreditu kojim bi navedena banka odobrila Vladi Republike Hrvatske kredit za kupnju zgrada veleposlanstava Republike Hrvatske u svijetu, koristeći opisano teško stanje u kojem se zemlja nalazila zbog oružane agresije na Republiku Hrvatsku tijekom Domovinskog rata, a u namjeri pribavljanja znatne imovinske koristi za sebe, tijekom pregovora o uvjetima ugovora o kreditu kojim je Hypo bank, Die Kärntner Landesbank Klagenfurt odobrila Vladi Republike Hrvatske, Ministarstvu vanjskih poslova, kredit u iznosu od ,00 ATS, sa predstavnicima Hypo bank, Die Kärntner Landesbank Klagenfurt, koristeći položaj pregovarača sa predstavnicima navedene banke, dogovorio da mu Hypo bank, Die Kärntner Landesbank Klagenfurt za sudjelovanje u pregovorima u zaključenju ugovora o kreditu te kao protuuslugu za ulazak Hypo bank, Die Kärntner Landesbank Klagenfurt na hrvatsko tržište, isplati proviziju u gotovini, i to u visini od 5 % odobrenog kredita od ,00 ATS, što iznosi ,00 ATS, time da mu se 50 % provizije isplati nakon prihvaćanja ugovora o kreditu u proračunu Republike Hrvatske, a ostalih 50 % prilikom ili nakon potpisivanja ugovora, nakon čega mu je, sukladno dogovoru, Hypo bank, Die Kärntner Landesbank Klagenfurt, 4. siječnja isplatila iznos od ,00 ATS te potom, nakon što je 10. siječnja godine potpisan ugovor o zajmu između Vlade Republike Hrvatske i Hypo bank, Die Kärntner Landesbank Klagenfurt, kojim je navedena banka odobrila Vladi Republike Hrvatske kredit u iznosu od 140, ,00 ATS, 16. siječnja iznos od 2, ,00 ATS, 27. siječnja iznos od ,00 ATS i 22. ožujka iznos od 2, ,00 ATS, na koji način mu je ukupno isplaćen dogovoreni iznos provizije od 7, ,00 ATS, čime je za sebe pribavio protupravnu imovinsku korist u iznosu od 3, ,18 kuna, dakle, kao službena osoba na opisani način iskorištavanjem ratnog stanja, s ciljem da sebi pribavi kakvu imovinsku korist iskoristio svoj položaj i ovlasti, a kaznenim djelom je pribavljena znatna imovinska korist i počinitelj je postupao s ciljem pribavljanja takve koristi, (...) čime je počinio kaznena djela protiv službene dužnosti i to djelom pod točkom 1. - zlouporabom položaja i ovlasti - opisano u članku 337. stavak 1. i 4. Kaznenog zakona ("Narodne novine" br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07 i 152/08 - dalje u tekstu: KZ) u svezi članka 7. stavak 1. u svezi članka 5. točka 13. Zakona o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije (N.N. 57/11), kažnjivo po članku 337. stavak 4. Kaznenog zakona... pa se optuženom Ivi Sanaderu temeljem odredbe članka 337. stavak 4. KZ-a za djelo opisano pod točkom

11 11 1. utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) mjeseci,... (...). U odnosu na točku 1. temeljem odredbe iz članka 4. stavak 1. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom: I. Utvrđuje se da novčani iznos od 3, ,18 kuna predstavlja imovinsku korist koju je optuženi Ivo Sanader ostvario kaznenim djelom iz članka 337. stavak 1. i 4. Kaznenog zakona u svezi članka 7. stavak 1. u svezi članka 5. točka 13. Zakona o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije. II. Utvrđuje se da je novčani iznos od 3, ,18 kuna imovina Republike Hrvatske. III. Nalaže se optuženom Ivi Sanaderu da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 3, ,18 kuna u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe." 32. Podnositelj je 22. srpnja protiv navedene presude Županijskog suda u Zagrebu osobno podnio žalbu Vrhovnom sudu (listovi spisa), a isti su dan žalbu podnijeli i njegovi branitelji (listovi spisa). USKOK je protiv prvostupanjske presude podnio 15. srpnja žalbu Vrhovnom sudu zbog odluke o kazni (listovi spisa). 4) Izreka presude Vrhovnog suda 33. Vrhovni sud je 3. travnja pod brojem I Kž-Us 94/13-10 donio osporenu presudu, čija izreka u slučaju Hypo glasi: "I. Povodom žalbe USKOK-a i optuženog Ive Sanadera, a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela opisanog pod točkom 1. izreke te presude te se izriče da je optuženi Ivo Sanader tim djelom počinio kazneno djelo protiv službene dužnosti - zlouporabu položaja i ovlasti - iz članka 291. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. tog članka Kaznenog zakona ('Narodne novine' broj 125/11. i 144/12.; u daljnjem tekstu: KZ/11) u svezi članka 7. stavak 1. u svezi članka 5. točka 13. Zakona o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije ('Narodne novine', broj 57/11). II. Uslijed odluke pod točkom I., kao i djelomičnim prihvaćanjem žalbe optuženog Ive Sanadera, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni pa se optuženom Ivi Sanaderu za kazneno djelo pod točkom 1. izreke prvostupanjske presude, na temelju članka 291. stavka 2. KZ/11, utvrđuje kazna zatvora u trajanju 3 (tri) godine, a za kazneno djelo pod točkom 2. izreke prvostupanjske presude, na temelju članka 347. stavka 1. KZ/97-2, utvrđuje kazna zatvora u trajanju 6 (šest) godina i 6 (šest) mjeseci pa se optuženi Ivo Sanader, uz primjenu članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11, osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 8 (osam) godina i 6 (šest) mjeseci u koju kaznu mu se, na temelju članka 54. KZ/11, uračunava vrijeme koje provodi u istražnom zatvoru od 20. studenog pa dalje. III. Žalba USKOK-a u cijelosti i žalba optuženog Ive Sanadera u ostalom dijelu odbijaju se kao neosnovane te su ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda."

12 12 II. SAŽETAK PRIGOVORA PODNOSITELJA 34. Podnositelj je Ustavnom sudu u vezi sa slučajem Hypo podnio tri osnovne skupine prigovora, koje se mogu sažeti ovako: - prvo, prigovor zlouporabe ZoNKD-RPiPP-a kao instrumenta kojim su se tijelo progona i sudovi koristili za prevladavanje zastare kaznenog progona koja je nastupila za kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti u slučaju Hypo, na temelju mjerodavnog kaznenog zakona, prije pokretanja istrage, čime mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje (članak 29. stavak 1. Ustava i članak 6. stavak 1. Konvencije), a zbog primjene ZoNKD-RPiPP-a na slučaj Hypo, koju podnositelj smatra izrazito arbitrarnom i povezanom s nedopuštenim političkim motivima, povrijeđeno je "načelo legaliteta" (članak 31. Ustava); - drugo, prigovor da su kazneni progon i suđenje u slučaju Hypo bili politički motivirani i s obzirom na to da je među mnoštvom slučajeva daleko prikladnijima da se na njih primijeni ZoNKD-RPiPP, taj zakon primijenjen samo u njegovom slučaju, čime su mu povrijeđena prava na jednakost svih pred zakonom i sudovima (članak 14. i članak 29. stavak 1. Ustava te članak 14. i članak 6. stavak 1. Konvencije), - treće, prigovor o povredama postupovnih jamstava u kaznenom postupku, osobito o povredi prava na jednakost oružja učinjenoj povredom prava na ispitivanje svjedoka Davida Teachera i Marike Tomljanović Kiprijanovski koje je predložila obrana, čime mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje (članak 29. stavak 2. alineja 6. Ustava i članak 6. stavak 3. točka (d) Konvencije). 35. Prva skupina prigovora podnositelja vezana uz slučaj Hypo podrobnije se prikazuje na mjerodavnim mjestima u glavi III. "Ustavno načelo zakonitosti u kaznenom pravu (članak 31. Ustava)" (točke od 36. do 179.). Druge dvije skupine prigovora podrobnije se prikazuju u glavi IV. "Ostali prigovori podnositelja u slučaju Hypo" (točke od 180. do 189.). Prigovori podnositelja koji su zajednički i slučaju Hypo i slučaju INA-MOL razmatraju se u trećem dijelu obrazloženja ove odluke ("C. Objedinjeni prigovori o povredama prava na pravično suđenje - Hypo i INA-MOL", točke od 450. do 510.). III. USTAVNO NAČELO ZAKONITOSTI U KAZNENOM PRAVU (ČLANAK 31. USTAVA) 36. Ustavni sud primjećuje da je ovaj predmet otvorio dva važna pitanja vezana uz ustavno načelo zakonitosti u kaznenom pravu, koje je sadržano u članku 31. Ustava, pri čemu su za ovaj predmet relevantni stavci 1. i 4. tog članka, koji glase: "Članak 31. Nitko ne može biti kažnjen za djelo koje prije nego je počinjeno nije bilo utvrđeno zakonom ili međunarodnim pravom kao kazneno djelo, niti mu se može izreći kazna koja nije bila određena zakonom. Ako zakon nakon počinjenog djela odredi blažu kaznu, odredit će se takva kazna. (...) Ne zastarijevaju kaznena djela ratnog profiterstva i kaznena djela iz procesa pretvorbe i privatizacije počinjena u vrijeme Domovinskog rata i mirne

13 13 reintegracije, ratnog stanja i neposredne ugroženosti neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti države, propisana zakonom, ili ona koja ne zastarijevaju prema međunarodnom pravu. Imovinska korist, ostvarena tim djelima ili povezana s njima, oduzet će se." 37. Odredbe, koje su po sadržaju i strukturi usporedive s člankom 31. stavkom 1. Ustava, sadržava i članak 7. stavak 1. Konvencije koji glasi: "Članak 7. NEMA KAZNE BEZ ZAKONA 1. Nitko ne može biti proglašen krivim za kazneno djelo počinjeno činom ili propustom koji, u času počinjenja, po unutarnjem ili po međunarodnom pravu nisu bili predviđeni kao kazneno djelo. Isto se tako ne može odrediti teža kazna od one koja je bila primjenjiva u času kad je kazneno djelo počinjeno. (...)" 38. Europski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) utvrdio je opća načela koja proizlaze iz članka 7. stavka 1. Konvencije osobito u predmetima Kafkaris protiv Cipra (presuda, veliko vijeće, 12. veljače 2008., zahtjev br /04, ) i Kononov protiv Latvije (presuda, veliko vijeće, 17. svibnja 2010., zahtjev br /04, 185. i 186.), a ponovio ih je u novijem predmetu Del Río Prada protiv Španjolske (presuda, veliko vijeće, 21. listopada 2013., zahtjev br /09, 77.). Prema ESLJP-u, jamstvo ugrađeno u članak 7. stavak 1. Konvencije (nullum crimen, nulla poena sine lege), koje je esencijalni element vladavine prava, zauzima značajno mjesto u konvencijskom sustavu zaštite. To se jamstvo mora izgrađivati i primjenjivati, kao što proizlazi iz njegovog cilja i njegove svrhe, tako da osigura djelotvorne zaštitne garancije protiv arbitrarnih progona, osuda i kazni. Njegov značaj naglašava i činjenica da derogacija tog jamstva nije dopuštena na temelju članka 15. Konvencije čak ni u vrijeme rata ili drugog izvanrednog stanja koje ugrožava opstanak nacije. Mjerodavne odredbe članka 15. Konvencije glase: "Članak 15. DEROGIRANJE U VRIJEME IZVANREDNOG STANJA 1. U vrijeme rata ili drugog izvanrednog stanja koje ugrožava opstanak naroda svaka visoka ugovorna stranka može, u opsegu koji je strogo određen potrebama tih izvanrednih prilika, poduzeti mjere koje derogiraju njezine obveze iz ove Konvencije, uz uvjet da te mjere nisu nespojive s njezinim ostalim obvezama po međunarodnom pravu. 2. Na temelju te odredbe ne može se derogirati članak (...)" Opća načela koja proizlaze iz članka 7. stavka 1. Konvencije, a koja su podrobno razrađena u praksi ESLJP-a, primjenjiva su i na članak 31. Ustava, pri čemu i Ustav u članku 17. stavku 3., slično članku 15. Konvencije, izrijekom propisuje:

14 14 "Članak 17. (...) Niti u slučaju neposredne opasnosti za opstanak države ne može se ograničiti primjena odredbi ovoga Ustava... o pravnoj određenosti kažnjivih djela i kazni..." 39. U okviru članka 31. Ustava, a s obzirom na predmet ovog ustavnosudskog postupka, Ustavni sud dužan je: A. razmotriti, u svjetlu članka 31. stavka 1. (druge rečenice) Ustava, ustavnopravnu prihvatljivost kaznenih presuda u kojima sudovi: - ne obrazlažu primjenu blažeg zakona na konkretan slučaj, - ne prosuđuju primjenu blažeg zakona na temelju svih kaznenih zakona primjenjivih na konkretan slučaj; B. ispitati domašaj i učinke članka 31. stavka 4. Ustava, koji je u ustavni tekst unesen člankom 5. Promjene Ustava/2010, zasebno i u vezi s odgovarajućim zakonskim rješenjima koja su kasnije donesena na temelju te ustavne odredbe, ne ulazeći istodobno u apstraktnu kontrolu ustavnosti tih zakonskih rješenja. 40. Osim KZ-a/97 i KZ-a/11, o kojima su podaci izneseni u točki 5. obrazloženja ove odluke, u ovoj se odluci, u okviru članka 31. stavaka 1. i 4. Ustava, razmatraju još dva domaća kaznena zakona Prvo, riječ je o bivšem Krivičnom zakonu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije ("Službeni list SFRJ" broj 44/76., 36/77., 56/77., 34/84., 74/87., 57/89., 83/89., 3/90. i 38/90.), koji je preuzet u pravni poredak Republike Hrvatske Zakonom o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ ("Narodne novine" broj 53/91., 39/92.; u daljnjem tekstu: ZoP KZ-a SFRJ). ZoP KZ-a SFRJ izmijenjen je i dopunjen 1992., ali su te zakonske izmjene i dopune pogrešno nazvane Zakonom o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 91/92.). U članku 1. tog zakona iz pogrešno je nazvan i sam ZoP KZ-a SFRJ, koji je neosnovano proglašen "Krivičnim zakonom Republike Hrvatske". Tim je zakonom (pogrešnog naziva) iz izmijenjen naziv ZoP-a KZ-a SFRJ, tako da od 8. siječnja ZoP KZ-a SFRJ nosi naziv: Osnovni krivični zakon Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: OKZRH/76-92). OKZRH/76-92 nakon toga je višekratno mijenjan i dopunjavan ("Narodne novine" broj 58/93. - Zakon o izmjenama zakona koji sadrže nazivlje javno tužilaštvo, 108/95., 28/96., 110/97. - čl KZ-a/97). Pročišćeni tekst OKZRH-a/76-92 objavljen je u "Narodnim novinama" broj 31/93. (35/93. - ispravak, 16/96. - ispravak), pri čemu su u njemu izmijenjene brojčane oznake članaka sadržane u izvornom tekstu zakona Drugo, riječ je o bivšem Krivičnom zakonu Socijalističke Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 25/77., 50/78., 25/84., 52/87., 43/89., 8/90. i 54/90. - odluka USRH broj: U-I-302/1987 od 27. studenoga 1990.). Člankom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Socijalističke Republike Hrvatske ("Narodne novine broj 9/91.) bilo je propisano da se tom zakonu mijenja naziv u: Krivični zakon Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: KZRH/77-91). Taj je zakon nakon toga višekratno mijenjan i dopunjavan ("Narodne novine" broj 67/91. - Uredba o primjeni KZRH, 71/91. - Odluka o uvođenju hrvatskog dinara, 25/92. - Uredba o stavljanju izvan snage uredaba iz oblasti pravosuđa, 33/92., 39/92., 77/92., 91/92., 37/94. -

15 15 Odluka o prestanku važenja Odluke o uvođenju hrvatskog dinara, 28/96., 30/96. - ispravak, 110/97. - čl KZ-a/97, 175/04. - vjerodostojno tumačenje). Pročišćeni tekst KZRH-a/77-91 objavljen je u "Narodnim novinama" broj 32/93. (38/93. - ispravak), pri čemu su u njemu izmijenjene brojčane oznake članaka sadržane u izvornom tekstu zakona. Člankom 2. stavkom 2. KZRH-a/77-91 bilo je propisano da se kod primjene odredaba tog zakona i drugih zakona Republike Hrvatske koji sadrže krivičnopravne odredbe primjenjuju i odredbe općeg dijela Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ - ZoP-a KZ-a SFRJ ("Narodne novine" broj 53/91. i 39/92.), kojemu je izmijenjen naziv u "Osnovni krivični zakon Republike Hrvatske" - OKZRH/76-92 (v. točku 40.1.). A. USTAVNO JAMSTVO SUDSKOG ODREĐENJA BLAŽE KAZNE 1) Članak 31. stavak 1. (druga rečenica) Ustava 41. Opće je pravilo materijalnog kaznenog prava da se prema počinitelju primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme kad je kazneno djelo počinjeno. Samo ako se nakon počinjenja kaznenog djela, a prije donošenja pravomoćne presude, zakon jedanput ili više puta izmijeni primjenjuje se zakon koji je blaži odnosno najblaži za počinitelja (članak 4. OKZRH/76-92, članak 3. KZ-a/97, članak 3. stavci 1. i 2. KZ-a/11). 42. U tumačenju koji je zakon blaži (ako je riječ o dvjema sukcesivnim izmjenama jednog kaznenog zakona ili sukcesivnim izmjenama dvaju kaznenih zakona) odnosno najblaži (ako je riječ o više sukcesivnih izmjena jednog kaznenog zakona ili više kaznenih zakona, ili pripadajućim varijantama, pri čemu uvijek najmanje jedna izmjena postojećeg zakona odnosno jedan zakon ima svojstva interimnog), sudovi su dužni voditi se drugom rečenicom članka 31. stavka 1. Ustava, koja glasi: "Članak Ako zakon nakon počinjenog djela odredi blažu kaznu, odredit će se takva kazna. (...)" Druga rečenica članka 7. stavka 1. Konvencije glasi: "Članak 7. NEMA DJELA NEMA KAZNE BEZ ZAKONA Isto se tako ne može odrediti teža kazna od one koja je bila primjenjiva u času kad je kazneno djelo počinjeno. (...)" 43. I odredba sadržana u drugoj rečenici stavka 1. članka 31. Ustava i ona sadržana u drugoj rečenici stavka 1. članka 7. Konvencije upućene su sudovima, a nalažu im donošenje odluke opisane u dispozicijama tih odredaba. 44. Hrvatski zakonodavac na toj je osnovi oblikovao pravilo blažeg zakona, a Vrhovni sud protumačio je u svojoj praksi to pravilo na način da procjena suda o tome koji je zakon blaži za optuženika (između dvaju kaznenih zakona odnosno njihovih izmjena) ili najblaži za optuženika (između više kaznenih zakona odnosno

16 16 njihovih izmjena) ne ovisi samo o dijelu kaznene norme u kojoj se izrijekom određuje visina kazne za počinjeno kazneno djelo. Procjena suda ovisi o tome koji kazneni zakon u cjelini, kada se okolnosti konkretnog slučaja podvedu pod njega, dovodi do toga da je zakon blaži odnosno najblaži za počinitelja (neovisno o visini kazne koja je propisana u tom blažem odnosno najblažem zakonu za počinitelja, budući da se - kao iznimka od načela alternativiteta - uvijek primjenjuje propisani maksimum koji je povoljniji za počinitelja), ili pak do toga da se počinitelja mora osloboditi od optužbi za počinjenje kaznenog djela (za oslobađanje od optužbe uslijed primjene pravila blažeg zakona v. presudu Vrhovnog suda broj: I Kž 818/12-9 od 27. studenoga i presudu Vrhovnog suda broj: III Kr 84/13-4, Kzz 7/13-3 od 19. lipnja 2013.). 45. Kad je riječ o praksi nadzornih tijela Konvencije, bivša Europska komisija za ljudska prava zauzela je u predmetu X. protiv Njemačke (odluka, 6. ožujka 1978., zahtjev br. 7900/77, Odluke i izvješća 13, str ) pravno stajalište da članak 7. stavak 1. Konvencije ne jamči pravo na blažu kaznu predviđenu u zakonu koji je donesen nakon počinjenja kaznenog djela Međutim, iz prakse ESLJP-a proizlazi da se taj sud postupno udaljavao od prethodnog pravila. U tom je smislu bio relevantan predmet Kokkinakis protiv Grčke (presuda, 25. svibnja 1993., zahtjev br /88, Serija A, br. 260-A, 52.), u dijelu u kojem se ESLJP pozvao na "načelo da kazneno pravo ne smije biti ekstenzivno konstruirano na optuženikovu štetu ("principle that the criminal law must not be extensively construed to an accused s detriment"). Nakon toga, uslijedio je predmet G. protiv Francuske (presuda, 27, rujna 1995., zahtjev br /89), u kojem ESLJP nije utvrdio povredu članka 7. stavka 1. Konvencije s obzirom na načelo da se blaži zakon treba primjenjivati i u pogledu određenja kaznenog djela i u pogledu predviđenih kazni. Mjerodavne točke obrazloženja te presude glase: "24. Prema sudskoj praksi Suda, članak 7. stavak. 1. (čl ) Konvencije općenito utjelovljuje načelo da samo zakon može odrediti zločin (crime) i propisati kaznu, a osobito zabranjuje retroaktivnu primjene kaznenog prava kada je ona na optuženikovu štetu (vidjeti presudu Kokkinakis protiv Grčke od 25. svibnja godine, Serija A, br. 260-A, str. 22, 52.). 25. U ovom slučaju Sud, kao i Komisija, smatra da su kaznena djela za koja je bio optužen podnositelj zahtjeva potpala pod okvir bivših članaka 332. i 333. Kaznenog zakona, koji su zadovoljili zahtjeve predvidljivosti i dostupnosti (vidjeti, mutatis mutandis, sljedeće presude: Müller i drugi protiv Švicarske od 24. svibnja 1988., Serija A, br. 133, str. 20., 29., i Salabiaku protiv Francuske od 7. listopada 1988., Serija A br 141-A, str , 29.). Postojala je dosljedna sudska praksa Kasacijskog suda, koja je bila objavljena i stoga dostupna, o pojmovima nasilja (violence) i zloporabe ovlasti (abuse of authority). Što se tiče pojma nasilja, nove odredbe u novim člancima 332. i 333. Kaznenog zakona samo su potvrdile tu sudsku praksu. 26. Sud primjećuje da djela za koja je podnositelj zahtjeva bio optužen potpadaju pod okvir novog zakona. Na temelju načela da blaži zakon treba primjenjivati i u pogledu određenja kaznenog djela i u pogledu zaprijećenih kazni ('the principle that the more lenient law should apply both as regards the definition of the offence and the sanctions imposed'), nacionalni sudovi primijenili su novi članak 333. Kaznenog zakona za izricanje kazni tako da je ta odredba umanjila

17 17 kažnjivost djela za koje je gospodin G. bio optužen s teškog djela (zločina - crime) na manje teško djelo (delikt - délit); (...). Njegova primjena, doduše retroaktivna, djelovala je, prema tome, u korist podnositelja zahtjeva. 27. Zaključno, nije došlo do povrede članka 7. stavka. 1. (čl ) Konvencije." Postoje i mišljenja da su ta dva citirana načela, sadržana u presudama Kokkinakis protiv Grčke (1993.) i G. protiv Francuske (1995.), "duboko ukorijenjena u staroj izreci (adage) in dubio pro reo, unatoč činjenici što Sud nije razmatrao tu izreku pod člankom 7. Konvencije" (izdvojeno mišljenje suca Popovića uz presudu ESLJP-a u predmetu velikog vijeća Achour protiv Francuske od 29. ožujka 2006., zahtjev br /01, str. 21.) Konačno, ESLJP je u predmetu Scoppola protiv Italije (br. 2); (presuda, veliko vijeće, 17. rujna zahtjev br /03) napustio pravno stajalište Komisije iz godine. Zauzeo je novo, prema kojem članak 7. stavak 1. Konvencije treba interpretirati kao pravilo o dopuštenosti retroaktivne primjene blažeg zakona, čime je praksa ESLJP-a u tom pitanju postala primjenjiva i u hrvatskom pravu. Mjerodavni dijelovi te presude glase: "107. Doduše, članak 7. Konvencije ne spominje izrijekom obvezu država ugovornica da priznaju u korist optuženika promjene u zakonu nakon što je kazneno djelo počinjeno Sud primjećuje da obveza primijeniti, između nekoliko kaznenih zakona, onaj kojega su odredbe najpovoljnije za optuženika, predstavlja pojašnjenje pravila o sukcesiji kaznenih zakona, što je u skladu s drugim esencijalnim elementom članka 7., naime s predvidljivošću kazni Sud zauzima stajalište da je nužno odstupiti od sudske prakse koju je utvrdila Komisija u predmetu X. protiv Njemačke i utvrditi da članak 7. stavak 1. Konvencije jamči ne samo načelo zabrane retroaktivnosti strožih kaznenih zakona (the principle of non-retrospectiveness of more stringent criminal laws), nego također, i implicitno, načelo retroaktivnosti blažeg kaznenog zakona (the principle of retrospectiveness of the more lenient criminal law). To načelo je utjelovljeno u pravilu da kad postoje razlike između kaznenog zakona koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela i kasnijih kaznenih zakona koji su doneseni prije no što je donesena pravomoćna presuda, sudovi moraju primjenjivati zakon kojega su odredbe najpovoljnije za okrivljenika." ESLJP se pozvao na presudu Scoppola protiv Italije (br. 2); (2009.) i u novijoj presudi Maktouf i Damjanović protiv Bosne i Hercegovine (presuda, veliko vijeće, 18. srpnja 2013., zahtjevi br. 2312/08 i 34179/08). U okvirima članka 7. stavka 1. Konvencije, ESLJP je ispitivao "jesu li domaći sudovi primijenili zakon čije su odredbe najpovoljnije za optuženika", pri čemu se pitanje "mora ocjenjivati za svaki predmet pojedinačno, uzimajući u obzir konkretne okolnosti svakog slučaja" ( 65.). Relevantna razmatranja o problemu retroaktivnosti blažeg zakona (more lenient penal law - lex mitior) sadržana su i u izdvojenom mišljenju suglasnom s presudom Maktouf i Damjanović protiv Bosne i Hercegovine (2013.) suca Pinta de Albuquerqua, kojem se pridružio sudac Vučinić (str. 39. presude). 46. Pretpostavka za primjenu pravila blažeg zakona jest da između zakona koji je bio na snazi u vrijeme kad je kazneno djelo počinjeno i njegovih kasnijih izmjena