FINANCIJSKI SUSTAV I NOVAC Istine, dokazi i rješenje

Transcription

1 FINANCIJSKI SUSTAV I NOVAC Istine, dokazi i rješenje Nostradurus Zagrebački Prvo izdanje Zagreb,

2 Sadržaj 1. Uvod 2. Od problema do rješenje 3. Veza profita zajednice sa deficitom proračuna 4. Dokaz potrebe primarne emisije novca 5. Balansirani državni proračun 6. Inflacija bez primarne emisije 7. Financijski sustav na bazi kreditiranja 7.1 Kreditni sustav 8. Novac kao dug 8.1 Kreditiranje bez multiplikacije novca 9. Izvori novčanog profitiranja 9.1 Analiza sustava kod profitiranja od kreditnog novca 10. Profit banke 11. Inflacija 12. Posljedice privatizacije 13. Korupcija 14. Ekonomsko ropstvo 15. Nove investicije kao izlaz iz krize 16. Izlaz iz krize - prijelaz na nekreditni sustav 17. Europska unija 18. Grčki sindrom 19. Kolaps eura 20. Slobodna trgovina 21. Razdvajanje stvaranja i posuñivanja novca 22. Izbori (2011.) 23. Ekonomske zablude 24. Masovni prosvjedi (04/2011) 25. U potrazi za reformom 26. Otvoreno pismo HNB-u (11/2009) 27. Otvoreno pismo Vladi (02/2010) 28. Otvoreno pismo Predsjedniku Josipoviću (02/2010) 29. Financijska situacija u Hrvatskoj (02/2010) 30. Pitanja koja bi trebalo postavljati političarima 31. Web linkovi 32. Suradnja

3 1. Uvod Pozdravljam sve koji su zainteresirani za pravu istinu o sadašnjem financijskom i monetarnom sustavu. U moru raznih mišljenja ekonomista, lako se izgubiti te povjerovati u njihove izjave. Ovu knjigu sam napisao sa ciljem argumentiranog pobijanja polu istina i neistina kojima smo izloženi u medijima. Premda je za trenutno stanje u svijetu odgovorna utjecajna skupina ljudi, neću se baviti teorijama zavjera i urotama. Takve informacije možete naći u drugim knjigama. Neke osnovne stvari o monetarnoj politici i financijskom sustavu se lako mogu shvatiti i bez studija ekonomije. Dobro logičko zaključivanje i nešto malo matematičke analize otkriva prijevaru u postojećem sustavu i samim time nameće što prije njegovu izmjenu. Cilj mi je proširiti ova saznanja što većem krugu ljudi da bi se stekli uvjeti za promjenu u sustavu. Medijska blokada i nezainteresiranost odgovornih državnih funkcionara i dalje većinu naroda drži u zabludi o stanju i perspektivi postojećeg sustava. Tome pomaže i loša obrazovanost ekonomskih stručnjaka što je posljedica namjernih propusta ekonomskih škola i fakulteta. Ovo zadnje je dokazano prikazanim znanjem ekonomskih stručnjaka u javnim nastupima. Tek kad dobra većina ljudi bude znala dokazane razloge krize, tek tada će se promjene dogoditi te pojaviti perspektiva za bolju financijsku i gospodarsku budućnost. Moram napomenuti da ulazak Hrvatske u EU neće riješiti ništa. EU ima isti sustav i koliko vidimo, za sada ga ne namjeravaju napustiti. Takoñer, kad govorimo o mogućem rješenju, narod je toliko zaplašen od zadnjih hiperinflacija, da vlada opće mišljenje da primjenom metoda koje mogu dovesti do hiperinflacije nećemo postići uspjeh moram poručiti slijedeće: "Neumjerenost i neznanje primjene možemo usporediti sa uzimanjem lijeka. Dovoljna količina liječi, a prevelika ubija. Budala se i sa medom može ubiti." Ta misao je ključna u razumijevanju rješenja. Osim toga, mora se onemogućiti da se početna emisiju novca ne multiplicira u sustavu. Čitanjem i shvaćanjem ove knjige postati će te dobar stručnjak za monetarnu politiku i financijski sustav države. Lako će te znati procijeniti da li vladajući, oporba, sindikati i ostali rade ispravno i u cilju rješenja ili to samo glume. Ova knjiga je nastala objedinjavanjem tekstova napisanih na web stranici sites.google.com/site/financijskisustav/. Sa vremenom će biti dopunjavana. Vaš Nostradurus Zagrebački

4 2. Od problema do rješenja Mnogi ljudi imaju problema u percepciji monetarnog problema, pa ću to za početak napisati što jednostavnije, a kasnije razraditi. Cijela pretpostavka dobrog funkcioniranja gospodarstva se može pojednostaviti željom da svatko svojim radom uspije zaraditi dovoljno za život (pokriti troškove) i barem nešto sitno uštedjeti. Premda gornja rečenica izgleda lako ostvariva u praksi, ona to ustvari nije. Zatvorimo li više subjekata u jednu financijski izoliranu zajednicu lako možemo pokazati da novčanu uštedu ne mogu imati svi. Čim netko ima novčani profit, tada će oni drugi možda biti djelom bez gubitaka ili sa profitom, ali će sigurno jedan dio ostalih raditi sa novčanim gubitkom. Novčani tok možemo lako prikazati kao prelijevanje novca iz jedne u drugu ruku. U igri je uvijek ista količina novca te je normalno da suma svih bilanci (dobitaka i negativnih - gubitaka) daje nulu. Što je nekome prihod, drugome je rashod. Globalna bilanca nakon svaka transakcije se ne mijenja. Dokle, dokle god imamo monetarni sustav gdje je suma pojedinačnih bilanci jednaka nuli (vidi poglavlje 3. Veza profita zajednice sa deficitom proračuna), nema mogućnosti ostvarenja prvotne pretpostavke dobrog funkcioniranja gospodarstva. Pri tome nije uopće bitno da li je novac u opticaju sa vrijednosnim pologom u plemenitim metalima ili nije. Treba zapaziti da ova zakonitost ne ovisi o društvenom ureñenju (robovlasništvo, kmetstvo, feudalizam, kapitalizam, liberalni kapitalizam, socijalizam,). A ne ovisi niti o stopi korupcije ili lopovluku, što je često plasirana teorija uzroka problema. Takoñer, mora se zapaziti da npr. kad bi svi stanovnici radili i po 16 sati dnevno, opet rad kod svih ne bi mogao biti okrunjen novčanim profitom (štednjom). Dio bi morao imati novčani gubitak! Što znači da kriza nastaje bez obzira na marljivost stanovnika, što je često plasirana teorija o lošem gospodarskom učinku. Poduzeća propadaju (a radnici gube posao ili ne primaju plaću) jer monetarni sustav ne dozvoljava da dugoročno svi posluju sa profitom ili barem sa nulom bez obzira na zalaganje. Npr. da u državi imamo 4,5 miliona Todorića, ne bi svi mogli biti uspješni (uz balansiranu vanjskotrgovinsku bilancu tj. uvoz jednak izvozu) bez obzira koliko imali znanja da to učine. To ne znači da ti Todorići ne bi napravili puno tvornica i proizveli puno robe, to samo znači da bi dio njih završio u novčanim gubitcima. A ako se to ponavlja, završili bi u bankrotu. Zarada jednih ovisi o gubitku drugih. Svima nam postaje jasno da se novca mora dodati u sustav. I to mora biti na način koji neće stvarati još veći problem. Novac se danas dodaje na kreditni način i iza sebe nosi još veći dug. To rade svi koji uzimanju kredite. U stvari, krediti bi trebali biti otplativi u budućnosti, ali kako je za sada nemoguće na nivou zajednice stvoriti novac neopterećen dugom, tako se i u budućnosti problem može riješiti samo još većim kreditom. Tu situaciju pogoršava bankarski sustav (vidi poglavlje 8. Novac kao dug) koji sa niskom obaveznom rezervom tehnički stvara kredit višestruko veći od početnog novca. Kako tom procesu umnažanja treba vremena, tako se u uvjetima kreditne ekspanzije dogaña prividno dodavanje novca i omogućavaju potrebni uvjeti za dobro funkcioniranje gospodarstva. Naravno, dug prema bankama za to vrijeme raste, kao i udio novca od kredita. Ukupan dug je uvijek veći od izdanih kredita. Ta razlika predstavlja prihod banaka. Da bi proces kreditne ekspanzije trajao treba postojati eksterni izvor novca (naizgled realan dotok novc). Najčešće je to izvozno orijentirana proizvodnja. Države kojima to uspijeva, prividno posluju dobro jer se dotokom novca izvana omogućava globalno profitiranje u državi. Meñutim, i takve dobro poslujuće države i dalje stvaraju sve veće dugove i ovisne su o izvozu i kreditima. Novac koji dolazi se multiplicira u bankama, a banke ubacuju dug u sustav i izvlače dobit. U

5 takvoj situaciji kamata može biti niska jer dotok novca omogućava malen rizik i sigurnu otplatu kredita. Otplata tih kredita moguća je jedino nastavkom dobre izvozne aktivnosti. Važno je vidjeti da je investiranje u izvozne poslove tada najisplativije za zajednicu (sprečava krizu). I sad imamo problem u razmišljanju. Kao što u jednoj izoliranoj zajednici ne mogu svi ostvariti profit od svog rada (za sad) tako i na nivou meñudržavne razmijene vrijedi isto. Dio država može imati veći izvoz od uvoza, a dio ne može. Osim toga, potrebna je odreñena količina suficita u vanjskotrgovinskoj razmijeni u odnosu na ukupnu količinu novca da bi stvar bila dovoljno dobra. Prema tome, bez obzira na napore država jasno je, kao i kod subjekata u državi, da će zbog tih zakonitosti mnoge države biti u lošem položaju. Bolje rečeno, unutrašnji monetarni problem nije riješen nego je prebačen nekoj drugoj državi (onoj koja više uvozi nego izvozi). Treba riješiti monetarni problem u državi. Polazeći od početne pretpostavke da bi svatko od svog rada (tokom dužeg roka) trebao pokriti troškove i nešto sitno uštedjeti (profitirati u novcu) dolazimo da jedinog rješenja da država mora nadoknaditi taj profit dodavanjem novca. Primjer može biti samo jedan stanovnik u državi. Ako on želi imati profit, tada država mora dodati toliko novca u cirkulaciju. Monetarni problem se ne može riješiti poreznom politikom ili smanjenjem rashoda države. To je najčešća greška koja se čini u razmatranju rješenja krize. Država ne može balansirati proračun smanjenjem rashoda ili povećanjem prihoda. Lako je to shvatiti kad država ima samo jednog stanovnika. Ako država smanjuje rashod ili povećava prihod, pada prihod ovog jedinog stanovnika i on ne može zadržati svoje rashode (prihode države) jer ide u novčani minus. I opet smo u istoj situaciji. Profit u državi dolazi od deficita državnog proračuna. Sad znamo da država mora imati deficit proračuna da bi se pojavio globalni profit u državi i da taj deficit treba popuniti. Država se ne može ponašati (kao do sada) kao običan subjekt u gospodarstvu i dići kredit za deficit proračuna. Razlog tome je lako objasniti. Ako polazimo od pretpostavke da je globalni profit u državi došao od deficita proračuna, tada je očigledno da za veći profit treba veći deficit proračuna. A veći profit trebamo kada se želi vratiti dug za deficit proračuna. Već smo imali prilike vidjeti i čuti izjave ministara financija kada oni uzimaju novi veći kredit da bi otplatili stari. Druga stvar, koja je takoñer objašnjenje, je da se kredit može isplatiti jedino od globalno ostvarenog profita u državi. U državi gdje je vanjskotrgovinska bilanca uravnotežena nema globalnog profita u državi i jasno je da nema ni načina da se kredit otplaćuje. Malom broju vas nikad ne padne na pamet jedno zanimljivo pitanje: "Ako je po zakonu (HNB) sav novi novac izdan na kredit, tko će i kako otplatiti sav novac u cirkulaciji i kamate na njega?". Očigledno je da novac u opticaju mora biti većinom realan, jer dugoročno nema šanse naći novce za plaćanje kamata. Sadašnja situacija je potpuno obrnuta. Samo nekoliko postotaka od ukupnog novca je neopterećeno kamatama. Država mora svoj deficit financirati emisijom novca. To je jedini način da se pojavi realan novac u financijskom sustavu. I kako se mnogi boje inflacije, da točno je, takva mjera bi bila inflacijski okidač. U doba Markovićeve reforme se radilo na ovaj način i završilo je u hiperinflaciji. Ključnu stvar tu igra bankarski sektor koji na osnovu depozita (tu su uključeni svi računi, tekući, žiro računi, itd.) može emitirati kredite i povećati dodatno ponudu novca. Velika ponuda novca stvara velik promet te opet velik profit banke i gospodarstva (ušteda koja se zadržava i ne troši). A deficit bi to trebao nadoknaditi. Kako na svaku kunu državno emitiranog novca, banka može tu istu kunu umnožiti u 5 kuna kredita (u više koraka tokom vremena), jasno je da se sa svakim povećanjem emisije novca opet ponavlja proces multiplikacije preko depozita i kredita te država nikako ne može doći u ravnotežu. Svaka emisija je nedovoljna, a prevelika emisija počne stvarati rast cijena. Ovaj proces multiplikacije emitiranog novca se mora spriječiti podizanjem obavezne rezerve bankama na barem 50%, tj. 100% na žiro i tekuće račune (vidi objašnjenje na kraju poglavlja 8. Novac kao dug). Monetarna i bankarska reforma je temelj postizanja pretpostavke za dobro funkcioniranje gospodarstva (vidi detalje prijedloga programa reforme u poglavlju 16. Izlaz iz krize). Time se omogućuje da svako može poštenim radom zaraditi za svoj život. Uloženi rad prilikom zarade novca

6 daje vrijednost novcu. Akumulacija profita tokom godina omogućava da se stvore uvjeti za pristojne mirovine, zdravstvenu zaštitu za sve, besplatno školovanje, važne investicije u infrastrukturu i općenito zadovoljno društvo. Novac izdan bez duga smanjuje cijene jer kamata nije ugrañena u cijenu financiranja (jer je moguća vlastita akumulacija) i time povećava konkurentnost proizvodnje. Sličan prijedlog zakona ima i senator Dennis Kuchinich u Americi. Njime se predviña ukidanje FED-a i emisija novce bez duga u svrhu povećanja zaposlenosti i otplate dugova. Uvoñenje nekreditnog (fiat) novca u financijski sustav je neizbježno, ako se želi riješiti beskonačnog stvaranja duga. Važno je zapaziti da država mora paziti da ima balans trgovinske razmijene na nuli ili pozitivi. Deficit trgovinske razmijene se ne može otplatiti lokalnom valutom jer se za uvoz koriste devize. U tom kontekstu se treba što više uvozne robe supstituirati domaćom proizvodnjom i izbjegavati nepotreban uvoz. Kredit za uvoz se može otplatiti samo devizama do kojih se može doći izvozom. Uzimanje sve većeg kredita za uvoz vodi opet u beskrajan dug. Ne tako brzo kao kad se kreditom nadomješta i novac za deficit proračuna, ali problem sa vremenom postaje sve veći. Ako država ne emitira realni novac, ona faktički nema monetarnu vlast te više ne vrijedi tvrdnja: "Novac potječe od države", a onaj tko emitira većinu novca u državi (banke preko sekundarne emisije) upravljaju financijskom i gospodarskom sudbinom države rukovodeći se svojim osobnim interesima, a ne interesima zajednice. Mnogi ljudi imaju veliku nevjericu u iznešene tvrdnje. Velik dio napisanog se poklapa sa Chartalizmom ( Razlika je u dodatku bankarske reforme kojom se sprečava stvaranje inflacije preko sekundarne emisije novca pomoću kredita. Svi dokazi u vezi pogreške u monetarnoj regulaciji kod isključivo kreditnog sustava su neoborivi, postavljeni matematičkom analizom (vidi poglavlje 3. Veza profita zajednice sa deficitom proračuna) i dokazani dodatnim primjerima izračuna (vidi proračunsku tablicu Za bolje obrazovanje, osim ove knjige, preporučam i vidjeti ostale članke na web linkovima (vidi poglavlje 31. Web linkovi). Nevjericu u rješenje uvijek podgrijava i korumpiranost političara. Vjeruje se da bi ovlast emisije dana u ruke političara bila iskorištena za malverzacije koje bi vodili privatni interesi. Zbog toga je bitno da se regulativa emisije novca prepusti odgovornom vijeću koje neće biti pod nekim privatnim utjecajima te da se regulacija novca mora precizno izračunati i ne smije biti poluga za stvaranje financijske i gospodarske krize. Vjerujem da bi dodatna godišnja emisija od 3,5 do 5% od ukupnog novca bila dovoljna za glatko funkcioniranje financijskog sustava. Navesti ću samo jedan primjer. Emisija 7 kuna dnevno po stanovniku iznosi 11,5 milijardi kuna. To u prosjeku nudi uštedu od 2555 kuna godišnje po stanovniku. To je u 40 godina rada samo 102 tisuće kuna. Očigledno je da je to poprilično mala suma za 40 godina rada. Meñutim, kako je taj novac izdan bez kredita njegov učinak je višestruko veći. Uzmite u obzir da je analiza rañena za slučaj kada je postignut balans u vanjskotrgovinskoj bilanci (uvoz=izvoz). U uvjetima, kada je uvoz veći od izvoza, dolazi do globalnog novčanog gubitka u državi, a rezultat je još veći broj firmi i subjekata koji imaju novčani gubitak te još gora financijska situacija u gospodarstvu koja rezultira većim brojem bankrota, nelikvidnosti i nemogućnosti otplate dugovanja. Vjerujem da ovim poglavljem pomažem mnogima da pročiste pogled kroz današnju maglu ekonomskih floskula i zabluda (vidi poglavlje 23. Ekonomske zablude) te da će se dalje proširiti ideju o rješenju. O širenju ovih točnih informacija ovisi i budućnost naše države. Kako je EU bazirana na euru kao kreditu, tako i svako pridruženje (ulazak u EU) onemogućava Republiku Hrvatsku da autonomno napravi potrebne reforme u monetarnom i bankarskom sustavu. Stoga je preporuka ne u EU. Sve dok u EU ne uvedu nekreditni novac i ne reformiraju bankarstvo (vidi poglavlje 17. Europska unija).

7 3. Veza profita zajednice sa deficitom proračuna Slijedeće poglavlje će najvjerojatnije biti na udaru učenih ekonomista, ali ne znači da je netočan. Profesor Dirk Krueger u svojoj knjizi "Makroekonomika" ima isti prošireni dokaz (za otvorenu zajednicu). Analiza Ispočetka sam zapazio da je sigurno da se količina novca povećava i pretpostavljao sam da treba postojati nekakav ključ po kojem se pojavljuje novi novac u kolanju. Tu ne mislim na bankovne kredite, jer se oni prije ili kasnije moraju vratiti. Pokrenuo sam temu na forumu i uskoro zaključio da intuitivna spoznaja traži matematički analizu i dokaz. I zbilja, financijski sustav zatvorene zajednice može opisati jednadžbama koje povezuju sve subjekte i državu kao servis za financiranje zajedničkih službi. Pod subjektima mislim na sve ljude, organizacije i firme privatne i državne, vojsku, policiju, itd. Prvo ću to opisati riječima. Svaki subjekt ima neke troškove i prihode. Razlika izmeñu toga je zarada (profit ili ušteda kada je pozitivno te gubitak kada je negativno). Država kao servis ima takoñer svoje troškove i prihode od poreza (u zajednici). Razlika izmeñu troška i prihoda je deficit proračuna. Naizgled je bez veze da država troši više nego što je ubrala poreza, ali pokazati će se da je to ključna veza sa profitom cijele zajednice. Tu se ekonomisti ne slažu, ali matematička analiza im ne ide u prilog. Kad imamo zatvorenu zajednicu, tada je sigurno da je jednom subjektu kod transakcije nešto prihod, a drugom to trošak. Drugim riječima, ako zbrojimo sve prihode, oni moraju biti jednaki sumi svih rashoda. Bez državnog servisa to bi značilo da kad jedan subjekt ostvari prihod u novcu, jedan ili više mora ostvariti u sumu toliki manjak u novcu. Ako se iz godine u godinu kod istih subjekata javlja stalni profit, tada će se kod onih drugih javljati stalno novčani gubitak. To naravno ne ide u beskonačnost. Novac napokon presuši. Lako se može pokazati da je ukupan zbrojeni profit (i gubitak je negativni profit) u izoliranoj zajednici jednak nuli. Kad je u igri i državni servis tada možemo ubaciti i stavku X koju ćemo zvati suficit proračuna ako je pozitivna, a deficit ako je negativna. Troškovi države + X = Prikupljeni prihodi od zajednice (porezi,...). Državu tretiramo takoñer kao i ostale subjekte u jednadžbi. Slijedi dokaz knjigovodstvenim poravnavanjem troškova i prihoda (slika lijevo). Dobivamo jedan iznenañujući rezultat. Suma svih profita (novčanih zarada i gubitaka) u zajednici i suficita je jednaka nuli. Točnije, ako država ima suficit, tada u sumi ostali subjekti imaju za toliko novčani deficit. Smanjuje im se novčani saldo. Ako je proračun zajednice sa deficitom (X je negativan), tada je suma zarada zajednice jednaka negativnom deficitu. Koje su implikacije ovog matematičkog dokaza. Ima ih mnoštvo i lako se isčitavaju. To ću obraditi kasnije. Sada ću dodati konkretan primjer sa brojevima kojim se dokazuje da je izvod točan i neoboriv.

8 S1, S2, S3 su subjekti u jednoj izoliranoj zajednici. S1: trošak=20 Od toga porez 10 i S3:10 prodaja=30 Od toga S3:20, država:10 zarada=30-20=10 S2: trošak=40 Od toga porez 20 i od S3:20 prodaja=60 Od toga S3:30, država:30 zarada=60-40=20 S3: trošak=100 Od toga porez 50 i od S1:20 i od S2:30 prodaja=120 Od toga S1:10, S2:20 i država:90 zarada= =20 Država: trošak 130 od toga S1:10, S2:30 i S3:90 ubrani porez:80 Od toga S1:10, S2:20, S3:50 deficit: =-50 Svi prihodi i rashodi su povezani. Lako se vidi da je suma zarada jednaka negativnom deficitu (suficit). Primjer je zanimljiv jer se vidi da kad svi subjekti ostvaruju zaradu, država mora ostvariti gubitak preko deficita proračuna. Taj gubitak je u ovom primjeru nadoknañen vanjskim kreditom. Sad slijede izvedeni zaključci. Svi su vezani uz dokaz veze deficita proračuna i profita (štednje, zarade) subjekata. 1. Ako proračun zajednice balansiran i deficit je nula suma svih zarada (i gubitaka) subjekata je nula. - netko kumulira profit, a netko ili više subjekata kumulira gubitak, a netko radi bez zarade. U višegodišnjem kumuliranju posljedice su očigledne. Može se zaraditi novac samo, ako ga netko drugi gubi. Onaj koji kumulira novac može ga posuñivati, ali ga dužnik sve teže može vratiti jer ga ima sve manje na tržištu. 2. Ako je proračun zajednice sa deficitom, tada ima višak novca koji se dodaje i veća je vjerojatnost da će biti manje subjekata sa gubitkom - subjekti koji godinama ostvaruju profit mogu se namiriti preko deficita, a ne preko gubitka drugih subjekata. Sve sagledano u ukupnom zbroju. 3. Ako je proračun zajednice sa suficitom, tada se u zbroju smanjuje novac kod novca subjekata - pojaviti će se više subjekata sa novčanim gubitkom. Ako tako stanje potraje, crpi novac i stvara u sumi novčani gubitak kod mnoštva subjekata. 4. Država kao servis ne smije deficit financirati kreditom. Smjela tvrdnja, ali matematički logična. U gornjem primjeru je vidljivo da su svi ostvarili zaradu. Kad bi država uzela kredit morala bi ga vratiti tako da slijedećih godina ima suficit i da s tim suficitom otplaćuje kredit. U zaključku 3 su posljedice. Ali bitno je za primijetiti, da je suma koja se treba vratiti veća za kamate, te na kraju subjekti moraju platiti više doprinosa državi nego su imali prije zarade u sumi. Tj. novčano će biti siromašniji ako i uspiju otplatiti kredit. Ako se deficit proračuna godinama financira iz kredita, tada se iz godine u godinu mora povećavati da bi u sumi postojala zarada zajednice. Razlika izmeñu novog kredita i rate otplate je suma zarada zajednice. 5. Prema zaključku 4 država kad jedom počne uzimati kredit za deficit iz inozemstva neće moći otplatiti taj kredit sve dok zajednica ne počne stvarati visok suficit robne razmjene sa inozemstvom (prestane biti izolirana) ili dok država ne proda nešto (ili više) imovine da podmiri sav dug. Ako nakon toga ostane isti način kreditiranja deficita, opet sve iz početka, ali rezultat je predvidiv. 6. Ako država deficit pokuša podmiriti kreditom u zajednici, situacija je još gora. Dio tih sredstava se mora položiti kao obavezna rezerva, stvori se sekundarna emisija banke, ali novac se nema od kuda pobrati, ako nema profita subjekata. A za njihov profit se ponovo uzima kredit. Razlika je što nakon otplate kredita ima još manje novca u opticaju jer je otišao u profit banke (koji je npr. stalno pozitivan). Plus što na tržištu rastu kamate na kredite jer ih diktira država visokom potražnjom te time banke još više profita ostvaruju.

9 7. Budući da suma profita dolazi od deficita proračuna, slijedi da svako zaračunavanje skupe usluge bez podloge na radu obezvreñuje novi novac. 8. Jedini za sada izlaz za deficit proračuna i time pozitivnu sumu svih profita subjekata zajednice je primarna emisija novog novca. Tu pomislimo odmah na hiper inflaciju, ali ne mora nužno značiti. Primarna emisija bi trebala biti u iznosu realne vrijednosti profita, a ne napuhane provizijama i sličnim makinacijama (menandžerski ugovori, dvostruka naplata istog posla, preplaćeni poslovi, itd). Uvijet je da nema multiplikacije novca u sustavu. 9. Na zaključku 8. slijedi da je neprijatelj zajednice i onaj koji zarañuje puno bez odgovarajućeg rada. Jer iza novog novca bi trebao stajati rad - novo nastala vrijednost. To mu daje vrijednost. Inače taj novac postaje manje vrijedan i počinje inflacija pa hiper inflacija. Iza novog novca mora stajati rad, a da bi to bilo, očigledno je da treba biti velika zaposlenost i umjeren profit (tj. štednja) subjekata. 10. Jedan od izlaza je u robnom suficitu prema inozemstvu, ali time se stvara deficit nekom drugom - prebacuje loptica 11. Ove jednadžbe vrijede za cijelu zemaljsku kuglu kao cjelinu. Što znači, dok neka zemlja profitira, druga ili više njih je na gubitku (novčano). Tu su primjeri zemalja koje su veliki izvoznici nafte i plina. 12. Ako u zajednici postoji inflacija i ne postoji primarna emisija preko proračuna države, tada se povećanje mase može ostvariti jedino kreditiranjem, a to za sobom povlači i plaćanje kamata. Tj. osim što je inflacija oslabila monetu, potrebno je trajno plaćati kamate. I to veće što je veća kumulirana inflacija (sa godinama). To nije zanemarivo jer uz inflaciju od 3.5% nakon 20 godina trebamo imati dvostruku novčanu masu. Znači da za dvadeset godina još na jednu novčanu masu treba plaćati prosječno 6% kamata?! Ima još zaključaka koji se mogu izvući iz formula koje može izvesti i dokazati svaki svršeni srednjoškolac, ali in neću navoditi. Samo ću natruhnuti. Npr. dioničarstvo. Ulaganju novca koju možeš prodavati drugima, ali nema sigurnu vrijednost. A vrijednost mu redovito pada baš kad je kriza i trebaš taj novac. Rekli bi: ko roñeno za... Nastavite dalje sami. Uglavnom ima veze sa regulacijom količine novca i umjetno izazvanim krizama. Treba se samo dobro zamisliti i zapitati: Zašto od do godine nije postojala primarna emisija kuna za financiranje dijela deficita državnog proračuna RH? -> Jer je zakonom o HNB-u to zabranjeno?! Visoka multiplikacija novca u bankama i državna emisija vode u hiperinflaciju. Zašto po istom modelu rade mnoge ostale države? -> Jer im je to netko nametnuo?! Zašto USA povećava zaduženje i deficit proračuna kad je matematičkom analizom dokazivo da ga je nemoguće vratiti u kešu već samo prodajom imovine nekome izvan USA. Isto vrijedi i za RH. -> Dobro pitanje! Što nam dobro donosi EU, ako i ona ima isti sustav? -> Dobre dugove! Kako to da problem regulacije pritjecanja novog novca postoji već desetljećima, a da se nigdje nije definiralo rješenje? ->Zato jer se uporno skriva problem jer bi izbila seljačka buna, a banke ostale bez visoke dobiti?! Javna potvrda o prevarnom sustavu povlači za sobom razne konzekvence. Kome je to u interesu? Bankama, velikim bankarima? Da li su ne rješavanjem ovog problema prekršena naša ustavna prava? -> Vjerojatno jesu - pravo na rad i zaradu se pretvorilo u pravo na rad i dug?! Zašto nam naše vlasti ne žele reći pravu istinu? -> Mislim zbog straha od mogućih financijskih sankcija?! Da li je jedini put da nam priznaju istinu i krenu u rješenje tek kad je već svi budemo saznali? - > Da

10 Zašto trebamo širiti ovu istinu? -> Da bi vlasti mogle javno progovoriti o njoj jer ne žele biti odgovorne za njeno objavljivanje! Ova knjiga Vam nudi objašnjenja za puno dogañanja u financijskoj sferi. Isto tako, lako se mogu vidjeti očigledne pogreške koje radi svaka naša vlada iz godine u godinu. Ne nudim Vam rješenje, ali bitno je da znamo otkud dolazi problem (gore dokazan matematičkom analizom). Ako netko zna rješenje za državu sa negativnom platom bilancom prema inozemstvu i višegodišnjim kumuliranim kreditima za deficit proračuna, da može otplatiti kredite bez prodaje imovine ili poduzeća strancima, neka se odmah javi za Nobelovu nagradu. Većina država čekana to rješenje. Na linku možete pogledati dobar video Paula Grignona "Money As Debt" (Novac kao dug - na engleskom u 5 nastavaka). Preporučam obavezno pogledati. Obrañena je tema nastanka kreditiranja i nastanka novca na osnovu duga koji do skoro 100 puta naraste u odnosu na početni kapital banke. Isto tako, objašnjene su i katastrofalne posljedice te potreba za rješenjem. U knjizi profesora Dirka Kruegera "Makroekonomika" ( studente/elektronicki udzbenici/krueger_makroekonomika.pdf) na stranici 37 postoji isti matematički dokaz proširen sa trgovinskom bilancom (otvorena zajednica), ali bez potrebnih zaključaka vezanih za financijski sustav. Zaključak Bitno je znati istinu da zatvoreni financijski sustav zasnovan isključivo na kreditiranju od centralne banke (i ostalih banaka) vodi sigurno u dužničko ropstvo i to je dokazano matematičkom analizom. Ne može se vratiti novac koji ne postoji. A postojati će tek kad nije plasiran preko kredita već preko deficita proračuna države financiranog iz bespovratne primarne emisije centralne banke. A ovo je zakonom zabranjeno (zakon o HNB-u iz 1994.g. te statut ECB)!!! I svi to na vla... znaju, ali šute i sve nas obmanjuju. Dokaz u praksi je rastuće zaduženje skoro svih država. Ovu istinu trebaju svi znati te zbog toga treba razglasiti. 99,9% ekonomista se neće složiti sa iznesenim činjenicama i imaju pravo na to. Meñutim, kako će oni poništiti točne matematičke jednadžbe za tok novca to je njihov problem. Bitno je da sada svi mi ostali znamo kakva je situacija, tko tu koga, zašto, tko će to na kraju sve platiti i kome. A kad se malo bolje promisli, što prije se riješi problem točne regulacije primarne emisije (vidi poglavlje 16. Izlaz iz krize), to će naša djeca imati bolju perspektivu u budućnosti. Nema se više što čekati.

11 4. Dokaz potrebe primarne emisije novca Mnogi ekonomisti se varaju kad misle da financijski sustav može funkcionirati bez primarne emisije novca (emisije bez stvaranja duga), tj. da krediti banaka mogu nadomjestiti primarnu emisiju. Svojim pogrešnim uvjerenjima varaju sve nas. Evo jednog nepobitnog primjera koji će pokazati da bez primarne emisije preostaje samo uzimanje sve većeg i većeg kredita. Zamislite zatvorenu državu sa milion poslovno sposobnih stanovnika. Svi oni će uzeti kredit od 1000kn na 3 godine te će morati otplatiti 1100kn. Nakon tri godine oni moraju ukupno vratiti 1100 miliona kredita. Banka je zaradila 100 miliona. Svi imaju 100 kuna manje nego na početku. Zbog toga možemo očekivati da će uzeti ponovno kredit ali ovaj put 1100 kuna. Sa 100 kuna poravnavaju gubitak i imaju 1000 kuna kredita. Meñutim, moraju vratiti 1210kuna. I nakon 3 godine svi imaju 210kuna manje nego prije 6 godina. Banka je zaradila dodatnih 110 miliona kuna tj. ukupno 210 miliona kuna. Ponovnim uzimanjem sve većeg kredita se ciklus ponavlja uz još veći gubitak novca. Itd. Dobro je za primijetiti da iznos kredita raste za iznos isplaćenih kamata iz ciklusa u ciklus samo da bi održali količinu novca u opticaju. Rast je eksponencijalan. Takvu tendenciju ne može pratiti niti jedno gospodarstvo. Trošak banke ovu pojavu usporava, ali dok god banka radi sa novčanim profitom, zajmoprimci imaju u sumi novčani gubitak. Primjer pokazuje da kumuliranjem dobiti u banci zajmoprimci ostaju bez novca i imaju potrebu uzimati sve veće i veće kredite. Oni jednostavno ne mogu nigdje naći novac kojim bi nadomjestili novac potrošen na kamate (čitaj profit). Tj. dio bi mogao, ali samo na račun ostalih stanovnika koji bi bili još više u gubitku. Bez obzira koliko uspješni i radišni bili, naših zamišljenih milion stanovnika imalo bi sve manje gotovine u prometu. To samo znači da je primarna emisija potrebna, jer alternativa je financijski i gospodarski slom nakon odreñenog razdoblja. Na isti način djeluje i svaki ostvareni profit. Svako kumuliranje profita bez trošenja smanjuje količinu novca u opticaju. Taj ostvareni profit bi mogao biti pohranjen u banku i biti osnova banci za izdavanje novih kredita, ali to ne znači da ne treba primarne emisije novca. Na tom principu djeluje i izdavanje dionica. Ostvareni profit se ulaže u dionice. Meñutim, nema novca kojim bi se mogle otkupiti sve dionice. Samim time je sigurno da će u jednom momentu doći do sloma burze dionica. Ponuda novca je sve slabija, a dionica sve više. Što je ponuda novca manja i firme padaju u teškoće. Dionice im gube vrijednost i zbog lošeg poslovanja i zbog slabe mogućnosti prodaje jer je sve manje novca, a tada se ulaže u sigurnije dionice. A svemu je razlog izostanak primarne emisije i nadomještanje potrebe za novcem kreditima banaka (multiplikacija novca). Takoñer i statut ECB (Europske centralne banke) ne predviña primarnu emisiju novca. Ona je banka koja daje kredite drugim bankama, centralnim bankama i korporacijama. Monetarni sustav koji ne predviña primarnu emisiju već samo kredit u dužem razdoblju će sigurno financijski upropastiti kompletno gospodarstvo i na osnovu kamata isisati sve vrijednosti. Dokaz imamo u stvarnosti samo ga se ne želi priznati.cijela Europa je primjer. Sve članice EU su u ogromnim dugovima. I za sve, a ne samo za Grčku, bi se moglo reći: "Dužni su kao Grčka". Potrebu za novim novcem sam dokazao u poglavlju 3. Vezi profita zajednice i deficita proračuna. Zajednica koja želi u sumi ostvariti novčani profit mora imati primarnu emisiju novca (vidi poglavlje 16. Izlaz iz krize). Svi zaključci su logički ispravni i potvrñeni u stvarnosti. Svatko ima mogućnost da usvoji nova saznanja i zauzme novi stav o tome.

12 5. Balansirani državni proračun Balansirani državni proračun je vječita tema u ekonomiji. Jednim jednostavnim primjerom sa nekoliko subjekta može se objasniti što je to balansirani državni proračun i kako se postiže. Rezultat će biti pravo iznenañenje. Zamislimo da imamo državu kao servis, cestara, poljeprivrednika i mlinara. Cestar je u javnoj službi. On godišnje dobiva 99 zlatnika za svoj rad. Od toga plaća hranu poljeprivredniku 66 zlatnika. Poljeprivrednik od primljenih 66 zlatnika plaća mlinara 33 zlatnika, a dio trampom u hrani. A država, da bi opet imala državni proračun 99 zlatnika svakom od njih uzima 33 zlatnika na ime poreza te na kraju opet ima 99 zlatnika za financiranje javne službe. Što tu imamo? Država posjeduje 99 zlatnika i njih troši na financiranje javne službe. Taj novac zarade njeni stanovnici, ali ga opet moraju vratiti preko poreza da bi održali balansiran proračun u sljedećoj godini. Imamo 100% poreza na dobit. Novčana zarada u sumi je nula. Od trajnih dobara, država je dobila novi dio ceste. Da li je to ono što se očekuje u kapitalističkom sustavu? Vjerojatno nije. U ovom primjeru, kad je proračun balansiran, tada nema mogućnosti da stanovnici u sumi ostvare novčanu zaradu od svog rada. Država im mora sve oduzeti radi zatvaranja proračuna. To znači da je poželjno da država ima deficit proračuna i omogućava novčanu zaradu svojim stanovnicima. Zašto je bitno da se može ostvariti novčana zarada? Zato da bi ta zajednica mogla imati razvoj i motivaciju stanovnicima da svojim radom zarade. U ovom primjeru, je sve statično i nepromjenjivo s vremenom jer nema akumulacije kapitala. Zbog toga je nemoguće u ovaj primjer dodati centralnu i komercijalnu banku i da one ostvaruju profit. Takoñer je vidljivo, da država može uzeti vanjski kredit od bilo koliko zlatnika, ali nema načina da plati kamate koje bi bile veće od 99 zlatnika jer ne može vratiti novca više nego što ga imaju stanovnici i država skupa. Uzimanjem kredita, država bi samo novčano izgubila. Uzimanje kredita čiji trošak prelazi 99 zlatnika vodi u beskrajno zaduženje na temelju nemogućnosti vraćanja duga. To je dužničko ropstvo. Takva je situaciju RH. Ukupna novčana masa je manja od duga. Zaključak: Realno održavanje balansiranog ili niskodeficitnog proračuna ovisi o suficitu robne razmjene sa inozemstvom. Zemlje koje imaju dobar izvoz mogu imati nizak deficit ili čak balansiran proračun, a u rijetkim slučajevima i suficitan. O načinu financiranja deficita proračuna na ispravan način pročitajte u poglavlju 4. Dokaz potrebe primarne emisije.

13 6. Inflacija bez primarne emisije Zvuči zanimljivo. Uzroke inflacije nećemo sada razmatrati. Bitne su posljedice. A one su da novac počinje vrijediti manje. To znači da za istu robnu razmjenu trebamo više novca, a samim time i više novca u opticaju. Naravno, moguće je to i bez više novca, ali bi se morala ubrzati robna razmjena. Samo i ubrzanje ima granice. Uz 3.5% godišnje inflacije kumulacijom vrijednost novca za 20 godina opadne na pola. Ako nema realnog unosa nove količine novca, tada je potrebni novac mogao biti unešen jedino kreditom (nekog ili više subjekata). Najvažnije je da se odredi koja je osnovica za te kamate. Osnovica je 50% novčane mase u opticaju (koliko je uzeto kredita). I ako je kamata samo 6%, tada se 3% novčane mase troši samo na kamate zbog povećanja novčane mase. Pridodamo li tome 3.5% inflacije dobivamo godišnji gubitak od 6.5%. Koje su posljedice na zajednicu? Pitanje je za prave ekonomiste. Ja ukazujem samo da sustav baziran na kreditu već nakon 20g. samo zbog osrednje inflacije ima šanse da počne urušiti sam od sebe. Zanimljiva analiza stanja nakon 20 godina inflacije pokazuje izrazito loše i pogubne rezultate na količinu novca u opticaju. A koji je razlog tome? Ne postojanje unosa realnog novca već samo kreditiranje. I to je legalizirano zakonom o HNB-u. Da ne mislite da je u EU bolje. Statut ECB ne predviña primarnu emisiju. Inflacija u EU takoñer postoji. Tko je zamislio ovakav model financijskog sustava zbilja je genijalan jer garantirano sve dovodi do propasti. A još je genijalnije da ga je uspio progurati kao standard za skoro sve zemlje na svijetu. I kako to da mu godinama sve te silne milijarde ljudi tako slijepo vjeruju i ne sumnjaju u mogućnost podvale? To je pitanje koje će se sigurno uskoro razjasniti. Već samim čitanjem ovog teksta, nalazimo se na tom putu. A sad, kad već počinjemo sumnjati na dobronamjernost financijskog sustava, treba se zapitati: Da li je ovo je možda povreda naših ustavnih prava? Meni se čini da je. U nastavku je dijagram projekcije inflacijskog duga uz uvjet zadržavanja kupovne moći.

14 Dug sa dužim vremenom teži da raste zbrojem inflacije i kamate konkretno prema 10,75% godišnje. Inflacija uopće, u ovim uvjetima, ne šteti bankama. Svako poskupljenje znači da će trebati više novca u opticaju. Dio kredita se utapa u novčanoj masi da bi je povećao i ne može se vratiti. A svaki nevraćeni kredit stvara rastući dug. Niti jedna ekonomija ne može platiti tako nastali dug. To je objašnjenje zbog kojeg i države koje imaju dobar izvoz teško mogu smanjiti dugove. Jer što više izvezu, iz tako stiglih deponiranih sredstva se mogu dijeliti krediti koji se stvaraju multiplikaciju novca na koji ide opet kamata prema banci i njenim štedišama. Ova projekcija se tek sitno razlikuje od kalkulacije sa stvarnom inflacijom u RH tokom godina. Dokaz je da vodeći ekonomisti uopće nemaju pojma o utjecaju inflacije u postojećem financijskom sustavu (sustav baziran samo na kreditu) i da nas vode u dužničko ropstvo. O ovom problemu se treba javno raspravljati i zahtijevati promjenu zakona o HNB-u, jer nas sigurno vodi u sve veću krizu. Vremena za čekanje više nema. Bilo bi dobro vidjeti još jedan utjecaj. To je inflacija u cijenama energenata i hrane. Premda se može očekivati smanjenje potrošnje, teško je vjerovati da bi potrošnja pala za iznos povećanja. Lančani rast cijena proizvoda i usluga bi stvorio dodatnu nelikvidnost koja se može riješiti jedino unosom dovoljne količine novca (vidi poglavlje 9. Izvori novčanog profitiranja) u državu. Kako u postojećoj situaciji (bez izvoza) to radimo preko deficita proračuna i stranih investicija, očigledno je da to sigurno vodi u potrebu za još većim deficitom proračuna. Strane investicije bi dobro došle jedino za izvozne poslove. A takvih je investicija zbilja malo. Prilozi na webu: Profit_zajednice.xls - Vezana tablica transakcija koja dokazuje matematički izvod Inflacijsko zaduženje.xls - Projekcija inflacijskog zaduženja sa parametrom inflacije Inflacijsko zaduženje RH.xls - Projekcija inflacijskog zaduženja sa realnom inflacijom u RH

15 7. Financijski sustav na bazi kreditiranja U Hrvatskoj i EU trenutno je postavljen financijski sustav koji poznaje samo kredite kao izvore novca. Iznimka je kamata na deponirana sredstva koja daje HNB i ECB. Pojednosatvljeni sadašnji kreditni sustav izgleda: Taj sustav ima jednu osnovnu manu koja sva gospodarstva mora odvući u beskonačno zaduživanje. Loše je što je jedini realni izvor prihoda kamata na deponirana sredstva koje plaća centralna banka drugim bankama. Taj sustav je osnovan na realnom novcu (temeljni kapital), ali generira samo kredite u daljnjem djelovanju. A evo primjera koji dokazuje da taj sustav ne može krenuti sa saldom nula. Ako centralna banka izda svima kredite i traži još i 10% kamata tada je jasno da ako novca prije nije postojalo, da ne postoji novca za ovih 10% kamata. U stvari postotak kamata uopće nije bitan jer se bilo kakva kamata ne može pronaći za vraćanje svih kredita. Taj novac ne postoji. Postojati će samo ako se digne novi kredit da se s njime plate kamate. Ali se sada ne može vratiti ni cijela glavnica ni kamate na novi kredit. I to tako ide dalje sve dok vam banka želi davati kredit na osnovu zaloga vaše imovine. U takvom sustavu možete "uspjeti" samo ako država ima trajan trgovinski suficit sa inozemstvom takav da pokriva zarade banke i ostalih subjekata. A to se postiže eksponencijalnim gospodarskim rastom. To je moguće izvesti samo u kraćem periodu jer gospodarski rast vuče sa sobom velika ulaganja preko kredita koja povećavaju dug i traže još veći gospodarski rast. Banke mogu gospodarski rast zaustaviti prekidom kreditne ekspanzije. Gospodarstvo u prenesenom smislu liči na financijski inženjering (lanac sreće). Blagostanje traje dok se nemilice dižu krediti i povećava zaduženje. Kad više nema prostora za dizanje kredita, iz blagostanja se diretno prelazu u besparicu zbog nedostatka novca. Nedostatak nastaje jer se krediti moraju vraćati, a svi koji profitiraju u zajednici faktički izvlače novac iz realnog kolanja u vlastitu štednju. Ako tu štednju plasiraju kao kredit u nadi da će tako zaraditi, postoji velika šansa da zajmoprimac neće moći vratiti kredit i kamate jer je novca sve manje.

16 A zašto je to tako? Jer je prevara da se svaki novac izdan kreditom može vratiti sa kamatama. Dokaz je u crvenom primjeru ranije. Isto tako, svaki poslovni subjekt može novčano profitirati samo na ove načine: 1. na račun drugih subjekata u zajednici (radom uz dodanu vrijednost, trgovinom, iznajmljivanjem, kreditiranjem, itd.) 2. na račun drugih subjekta u drugoj državi (izvoz - neposredno ili posredno) 3. rasprodajom vlastite imovine 4. na račun državnog proračuna (deficit proračuna - neposredno ili posredno) Prvi način crpi profit iz gubitaša i onih koji ne uspijevaju vraćati kredit i nije trajni izvor. Drugi način crpi profit iz druge zemlje i takoñer nije pouzdan trajni izvor za većinu zemalja. Treći način takoñer nije trajno rješenje. Četvrti način zadužuje državu (u sadašnjem financijskom sustavu) i nije trajno rješenje. Prva tri načina ni u kojem sustavu nisu trajni izvor rješenja. Četvrti je rješenje, kad bi država emitirala novac bez uzimanja kredita. A to je preko primarne emisije HNB-a u državni proračun. Bez primarne emisije povratak kredita je moguć jedino na drugi način (uz potrebnu minimalnu vrijednost izvoza koja vodi smanjenju duga). Zašto primarna emisija nije prema sadašnjim tumačenjima rješenje? Jer se smatra da bi se izazvala hiper inflacija. Jer je potrebni iznos relativno velik prema ostatku proračuna (preko 10%). U stvari, najnovija spoznaja pokazuje da se do hiperinflacije dolazi kada se kombinira državna emisija i multiplikacija depozitnog novca metodom bankarstva djelomične rezerve. S time, da je bankarska multiplikacija novca odlučujući faktor u stvaranju velike ponude novca (jer višestruko množi emitirani novac države) i time pokreću hiperinflaciju. Imamo li uopće izbora? Čini se da ne. Ili će mo živjeti u bijedi ili mijenjati financijski sustav na bolje. Samo neke zemlje će možda uspjeti preživjeti u ovakvom sustavu. Ostale će neminovno putem Grčke. Predviñam da će i Kina krenuti istim putem, jer će se bitno smanjiti izvoz zbog sve većih dugova u drugim zemljama i rezanja potrošnje. Svaka stagnacija, smanjen rast ili pad BDP-a će Kinu početi pretvarati u najvećeg dužnika na svijetu. Izmještanje proizvodnje u Kinu (Indiju, itd), što je bio cilj globalizacije izaziva razvoj tih zemalja. Isto se dogodilo na Tajvanu. Standard je skočio i radna snaga je poskupila te smanjila konkurentnost proizvodnje. Samo se ovaj put treba dodati i velika zaduženja potencijalnih uvoznica proizvoda, pa je jasno da se Kineski i Indijski rast neće završiti kao Tajvanski. Ostatak svijeta više neće moći svojim zaduživanjem financirati njihov rast. Što će se tada dogoditi? Bolje da ne razmišljamo. Zbog toga treba raditi na izmjeni postojećeg prevarnog financijskog sustava (vidi poglavlje 16. Izlaz iz krize). Time se može preduhitriti sve moguće posljedice koje nosi ovaj sustav. I što to prije napravimo biti će nam svima bolje. Svi zaključci su doneseni na osnovu točnih matematičkih dokaza (vidi poglavlje 3. Veza profita zajednice sa deficitom proračuna) koji obuhvaćaju knjigovodstveno praćenje novca i profita u zajednici. U knjizi profesora Dirka Kruegera "Makroekonomika" na stranici postoji matematički dokaz proširen sa trgovinskom bilancom (otvorena zajednica), ali bez potrebnih zaključaka vezanih za prosperitet u kreditnom financijskom sustavu. Takoñer, u toj knjizi nema analize utjecaja kumulirane inflacije (vidi poglavlje 6. Inflacija bez primarne emisije) u kreditnom financijskom sustavu.

17 7.1 Kreditni sustav Kad se spomene kreditni sustav, obično se misli da se radi o sustavu kreditiranja, meñutim današnji sustav regulacije novca baziran je isključivo na emisiji kredita tj. novca kao duga. Evo kako to detaljnije izgleda u slučaju Hrvatske tj. velike većine država u svijetu: Izgleda dosta komplicirano, ali sve ima svoje zašto. Gornja 4 subjekta pripadaju inozemstvu (centralna banka, deponent obavezne rezerve, inozemne banke te inozemni poslovni subjekti). Neke strelice su izbačene. Npr. otplata kredita domaćih banaka prema državi jer se te otplate prebijaju još većim kreditima. Stoga su otplate kredita prikazane isprekidano. Banka iz inozemnog financijskog kruga nalazi sredstva za financiranje neke druge države (kupovinom obveznica) iz uloga dioničara ili vlastite zarade (vidi poglavlje 10. Profit banke) koju ostvaruje bankarstvom djelomične rezerve (stvara dužničku krizu u svojoj zemlji). Kamate u Hrvatskoj mogu biti više nego u npr. EU i banke ulažu zaradu te kreditiraju Hrvatsku. Te devize se ne mogu plasirati na hrvatskom tržištu pa ih HNB mijenja u kune. Tako nastaju devizne rezerve. One nisu nisu nastale kako višak u trgovanju sa inozemstvom, nego su ostatci kredita u obliku deviza. Kopija tih deviza postoji kao izdane kune u hrvatskom financijskom sustavu. Stoga se sve operacije HNB-a sa tim devizama, osim razmjene kuna u devize, može smatrati stvaranjem novca iz ničega. A takvo nešto vodi u nestabilan novčani sustav. I kako se tu sad može napraviti isplativost biznisa? Očigledno je, ako se doñe sa X deviza, da se ne može otići sa X+Y deviza jer naša država više uvozi nego izvozi. Za to se koristi mogućnost naše države da izdaje obveznice na stranom tržištu. Nećemo sad ulaziti u nepotrebnost tog poteza, ali to je ključ stvaranja profita banaka na domaćem tržištu. Dakle, država uzima kredit u devizama, koji HNB mijenja u devize. Domaće banke (u stranom vlasništvu) prema načinu ostvarivanja profita opisanom u poglavlju 10. Profit banke, stvaraju profit od kapitala koji dotiče kao kredit iz inozemstva i onda jednostavno

18 zarañene kune promijene u devize koje ima HNB. Dio kredita se troši na uvoz te HNB i tu troši devizne rezerve. Sad taj profit inozemnih proizvoñača dolazi njima kao dotok deviza. A on se tada opet može na inozemnom financijskom tržištu pretvoriti dijelom u dobit inozemne banke i višestruko više kredita inozemnim subjektima. U cijelom ovom krugu kretanja novca je najzanimljiviji je način kreditiranja država. On se radi izdavanjem obveznica. Time banka dobiva papir na kojem piše da će na dan xxx moći izdanu obveznicu vratiti vladi i dobiti više novaca nego što je platila obveznicu. Pri tome banka koja kupuje obveznicu nema obavezu stvaranja rezerve. Na ovaj način se otvara mogućnost da se isti novac višestruko puta posuñuje vladi. Put tog novca je: inozemni kredit u devizama -> devizne rezerve HNB -> devizni odljev (uvoz) -> štednja inozemnih subjekata -> polog u inozemnu banku. Važno je primijetiti da ovaj put novca stvara dodatni priljev deviza u inozemstvu od faktički kredita koji da su izdani bez stvaranja obavezne rezerve. Time se dodatno povećava ponuda novca u inozemstvu i eskivira ograničenja koja postoje u bankarstvu djelomične rezerve. Što se dogaña sa novcem od inozemnih kredita? Bilo tko tko uzme inozemni kredit i troši ga unutar države, mora ga promijeniti u kune. Tako HNB dolazi do deviza, a kune dobivene konverzijom (emitirane samo radi toga) mogu završiti kao početni depozit u bankama. Na osnovi tog početnog depozita se putem bankarstva djelomične rezerve taj novac preljeva u: zaradu banke, obaveznu rezervu, te u višestruko veći kredit (dug) koji na drugoj strani završava kao nečija štednja bez pokrića. Detaljnije o tome ima u poglavlju 10. Profit banke. U tom pogledi banke djeluju kao emiter novca, dok se u isto vrijeme slobodnog novca ima sve manje. Slobodni novac je na početku jednak početnom pologu novca. Kako priliko izdavanja kredita jedan dio novca ide u obaveznu rezervu (13%) tako se taj novac gubi. Kako ide vrijeme, od preostalog novca banka uzima kamatu, a kada se taj kredit pojavi kao nečija zarada stvar se ponavlja. Sve što ne završi u obaveznoj rezervi i zaradi banke biti će rezerva u trezoru banke. Simulacija pokazuje da 9% novca može završiti u rezervi banke, 32% u zaradi banke, 58% u obaveznoj rezervi te 1% dodatno slobodnog keša. Pri tome se razvije kredita u visini 380% od početnog novca. 346% od početnog novca se stvori BDP-a (dodatni depoziti stvoreni multiplikacijom novca). Izgleda sve super, osim što je krajnji rezultat nestašica novca za otplatu dugova i nepostojeća štednja. Praktično štednja nije pokrivena sa zbrojem obavezne rezerve i rezerve banke nego samo sa rezervom banke. U kalkulaciji to izlazi samo 9%. Tj. 10 od 11 štediša ne može stvarno podići svoju uštedu. Može se primijetiti da zarada banke može po iznosu nekoliko puta preći ostali slobodni novac te je očigledno da taj sustav radi kao odlična pumpa za izvlačenje novca iz zajednice u privatne bankarske ruke. I tada se ljudi obično pitaju zašto banke ne daju kredite? Odgovor je jednostavan. Ako nema dotoka novca izvana, slobodni novac (onaj koji se može preliti u ruke bankara) je sve manji te bi svako daljnje davanje kredita bilo nepotrebno angažiranje aktive jer se zarada banke može ostvariti jedino ako ima slobodnog novca. Naime, bez slobodnog novca nema načina da banka isplati profit. Sjetite se toga kada čujete reklamu koja poziva na polaganje novca u banku i mami dobrom zaradom. Banka zatim te zarañene kune može promijeniti u devize (kod HNB-a) te novce transferirati u matičnu državu. Dio dobiti će naravno završiti kao porez u državnoj blagajni. Ako je država uzela 100% inozemnog kredita, a banka ugrabila 32% od tog novca tada će nakon odbitka dobiti banci ostati 24% od iznosa kredita koji je uzela država. Ovi podatci su dobiveni simulacijom procesa multiplikacije novca te ih treba uzimati okvirno. I bez obzira na to, očigledno je da bankarstvo djelomične rezerve u kombinaciji sa emisijom novca samo kao kredita ima za posljedicu stvaranje perfektnih uvjeta za stvaranje zarade banaka. Kada domaće banke kupuju državne obveznice takoñer imamo efekt pojave novog novca koji se može pretvoriti u višestruko veće kredite (dugove) ostali subjektima u državi. Ti krediti se naravno ne mogu vratiti. Dio subjekata u državi zbog toga neće moći vratiti kredite i kad-tad odlazi u siguran bankrot. Naravno i same države (vlade) ne mogu vratiti kredite, nego uzimaju nove kredite da bi vratili stare. Novac za to se u biti pojavljuje iz centralnih banaka koje po bitno nižim kamatama posuñuju bankama novce stvorene iz ničega. Logički je jasno da se ne može vratiti više novca nego postoji, a skoro sav novac je izdan kao kredit. Novac koji nije kredit je samo novac koji centralna banka ili nacionalna

19 banka plaća za kamate na položenu obaveznu rezervu. Taj iznos je simboličan jer je iznos obavezne rezerve otprilike desetina novca, a kamata je ispod 1%. Primjer uzimanja inozemnih kredita imamo kada naša država izdaje obveznice na američkom tržištu. Tamo svaka banka može doći do dolara iz FED-a po 0,25% kamata i zatim ih posuditi Hrvatskoj po 7%. Da ne bi bilo zabune, FED nema te novce, nego ih stvori iz zraka. Nikakve rezerve zlata ne mogu biti podloga za stalnu kreditnu emisiju bez kraja. Zaključak: Ovaj financijski sustav na bazi kredita vodi u beskonačan dug. Složen je tako da se omogućava stvaranje rastućeg duga koji se ne može vratiti. Na osnovi stvaranja nepotrebnog duga se zatim stvaraju pogrešna rješenja po preporukama WB, MMF i EU. Time se favorizira stvaranje novaca kao duga u bankama, a države nepotrebno zadužuju. Rješenje je u ukidanju kreditnog sustava i uvoñenju nekreditne emisije novca. Razlozi za to su očigledni. Dužnička kriza stvara ekonomsko ropstvo (vidi poglavlje 14. Ekonomsko ropstvo) koje ima za posljedicu masu loših stvari na kvalitetu života ljudi. Npr. besparicu, visoke kamate, besperspektivnost, nezaposlenost, bankroti, niske mirovine, produženje staža do mirovine, nepotrebno zaduživanje države za deficit proračuna, itd. Kreditni sustav stvara sam po sebi inflaciju. Inflacija (vidi poglavlje 11. Inflacija) se objašnjava nemogućnošću pokrivanja troškova te potrebi dizanja cijena. Krediti nisu otplativi i reakcija je inflacija - dizanje cijena da se pokušaju pokriti troškovi. Kada se ukine kreditni sustav i omogući pokrivanje troškova tj. stvaranje uvjeta da nečija zarada (uspješna firma mora ostvarivati profit!) ne stvara na drugoj strani novčani deficit tada neće ni biti generatora inflacije. Problem kreditnog sustava u regulaciji novca možemo promotriti kao jednu podvalu u vidu teške korupcije (vidi poglavlje 13. Korupcija) o kojoj se uopće ne razmišlja. Tako ispada da je prava borba protiv korupcije put ka rješenju današnjih problema. Krediti će postati otplativi tek kad se onemogući stvaranje duga većeg od emisije novca.

20 8. Novac kao dug Novac kao dug je to posljedica centralnog bankarstva i bankarstva djelomičnih rezervi u isključivo kreditnom sustavu. Zašto isključivo kreditnom? Jer ne postoji mehanizam emisije nekreditnog novca. Svi koji se pitate od kuda bankama mogućnost da daju kredite trebate shvatiti bit procesa stvaranja novca iz ničega i njegovog posuñivanja uz kamatu. Koja su dva principa tu primijenjena. Jedan je bankarstvo djelomične rezerve, a drugi je emisija primarnog novca centralne banke (koji je sada takoñer kredit). Sve je to zakonski legalno, ali je u konačnici prevara za zajednicu. Bankarstvo djelomične rezerve počiva na činjenici da novac položen na račun u banku neće podići svi klijenti banke. Banka može ostaviti samo dio (cca 14%) tog novca u trezoru, a najveći dio će plasirati u obliku kredita. Bit prevare je da se isti novac nalazi i na računu klijenta banke i kod zajmoprimca. Očigledno je da je prisutno više novca nego ga je bilo. To znači da je nova količina novca u stvari krivotvorina i izdana bez pokrića vrijednosti. Izdani kredit može završiti na računu druge banke i na osnovu tog pologa, banka sistemom djelomične rezerve, može plasirati novi kredit (novo krivotvorenje). Novac se tako u više faza u sumi množi do faktora 1/0.14=7.14. U Hrvatskoj je to oko 5. To je plafon koji se može pomaknuti promjenom stope obavezne rezerve. Premda je ovaj sistem omogućavao da se novčana masa poveća do 714% na principu krivotvorenja, imala je plafon koji je bio neprelazan. Zato su tu dodane centralne banke. Donja tablica pokazuje kako se krivotvori novac iz koraka u korak (obavezna rezerva je 14%). Vidljivo je da suma depozita u iznosu 100kn u konačnici daje dodatnih krivotvorenih kuna. Svi ti novci su nastali jednostavnim principom bankarstva djelomične rezerve (krivotvoreni prevarom). Krivotvorina ima sve značajke novca, osim pokriće. Zato i je krivotvorina. Broj Depozit Rezerva Plasirani kredit Suma rezerve Suma kredita Centralna banka je prevarna tvorevina kojom se može stvarati novac iz ničega i davati na posudbu bankama i firmama. Zašto je to prevara? Jer novac koji producira centralna banka nema nikakvu vrijednost. Zašto nema vrijednost? Jer ga centralna banka nije zaradila. Da bi se prikrila prevara,

21 zarada centralne banke se najčešće prenosi u državni proračun. Najveći dobitak od centralnog bankarstva imaju banke. Stvaranjem centralne banke riješen je problem plafona sistema djelomične rezerve, a rezultat je mogućnost stvaranja neograničene količine krivotvorenog novca. Prevara se prikriva dodatnim funkcijama centralne banke, kao što su održavanje tečaja i "održavanje stabilnosti cijena". Održavanje cijena, gdje cijene u 10 godina porastu 25 do 50%, pokazuje da je ta funkcija neostvariva. Naime, porast cijena i dolazi od konstantnog angažiranja sve veće količine kredita i opterećenja privrede troškom kamata koji svake godine postaje sve veći. Banke se mogu zaduživati kod centralne banke i kredit dalje plasirati. Taj novac se kasnije još multiplicira principom djelomične rezerve (tablica gore). Važno je uvidjeti da za svaki izdani kredit, koji će povećati novčanu masu ide i dug koji je veći za kamate. Tako 100 kuna pologa u banku na kraju može napraviti 600 kuna duga sa kamatama. Prijevaru je lakše shvatiti kad bi objedinili funkciju centralne banke i banaka u jedan posao. Ta firma bi producirala novac iz ničega i davala kredite svima osim državi. Zaradu bi sitim dijelom davala u državni proračun, a ostalo za sebe. Dodatno bi obavljala posao održavanja tečaja i višim ili nižim kamatama na posudbu krivotvorenog novca regulirala količinu plasiranih kredita. Najnovija praksa ECBa koja otkupljuje državne obveznice u ovom kontekstu bi značila da bi u tom ova fantomska firma sama sebi isplaćivala povrat kredita (neke države) i tu državu zadužila još više prema sebi. Time ostvaruje legalan profit na praktički izdavanju novca iz ničega. Meñutim, da bi se dug podmirio potrebno je vratiti kompletan kredit i još kamate. A od kuda dolazi novac za plaćanje kamata? U početku primjene isključivo kreditnog sustava novac za kamate može doći iz novčane mase koja je postojala od ranije (realni novac), meñutim sa vremenom banke mogu potpuno istisnuti sav realni novac zadržavanjem dijela dobiti od kamata. Tada možemo slobodno reći da je sav novac u opticaju ustvari nečiji kredit iza kojeg se krije još veći dug. Treba dodati da je zbog stalnog povećanja dobara u svijetu potrebno povećavati količinu novca da bi oni koji su ta dobra stvorili mogli u sumi imati novčanu zaradu. Može se to reći i drugačije. Svatko, tko radi i svojim radom ostvaruje uštedu, je novo nastalu vrijednost uspio pretvoriti u novčanu uštedu. Ustav nam garantira pravo na rad i zaradu (troškove + neku sitnu uštedu). Ako svi stanovnici jedne države žele u sumi uštedjeti i to ponavljati svake godine, tada svake godine treba barem toliko dodati novog novca. Ako to ne bi bilo tako, onda bi iz godine u godinu imali one koji stvaraju uštedu, one koji nemaju uštedu i one koji imaju novčane gubitke. Jasno je da oni sa uštedom i bez nje mogu opstati, a ovi drugi moraju bankrotirati. S time da njihov bankrot nije kraj. Nečiji stalni profit i dalje ima za posljedicu novčani gubitak kod nekog drugog, pa i taj prije ili kasnije mora bankrotirati. I onda je jasno da, ako netko svoj kredit vraća zarañenim novcem, a iza tog novca se krije još veći dug, da se taj još veći dug može platiti sa još više zarañenog novca iza kojeg se krije još veći dug. I tako bi mogli u beskraj, da banke u jednom momentu ne stanu izdavati kredite. Novčana zarada je ustvari dolazila od porasta kredita. A koje su posljedice korištenja takvog novca? Posljedice su visok profit banaka i prelijevanje dobiti u bankarski sektor te inflacija jer limit za kredite nije rast cijena, nego mogućnost stavljanja hipoteke. A visok profit banaka ulazi u cijenu proizvoda te su svi proizvodi i usluge skupi. Sa ovim znanjem, znamo da i kad neka firma objavi da je imala super profit, to takoñer znači da je napravila u globalu još veći dug na drugoj strani. Takoñer i država za otplatu dugova treba dio sredstava iz poreza, što opet ima za posljedicu nečijeg još većeg zaduženja. To je dužničko ropstvo. Čovjek se pita: Čija je to izmišljotina i čemu i kome služi kad privrednici, pojedinci i država nemaju nikakvu korist? Da ne ulazim u teorije zavjera, vidljivo je da takav isključivo kreditni sustav jedino koristi bankama tj. velikim bankarima. Stoga i nema razloga da se ne mijenja i to što prije to bolje. Zašto o tome postoji medijska blokada? Pa vjerojatno zbog nečijih interesa. I logično je zaključiti da je medijska blokada (i neobrazovanje u školama) u interesu bankama i bankarima. Izlaz iz te situacije je u izmjenama zakona o HNB-u iz 1994.g. kojim se zabranjuje primarna emisija u državni proračun.

22 8.1 Kreditiranje bez multiplikacije novca Podizanjem obavezne rezerve preko 50% se može riješiti stvaranje multiplikacije novca te se tada neće javljati veća ponuda novca nego što ga ima, ali se ne rješava nedostatak realnog novca u državi. Sveobuhvatno rješenje je u monetarnoj reformi (vidi poglavlje 16. Izlaz iz krize) kojom se monetarna vlast (nad izdavanjem novca) vraća državi. Da 50%-tna obavezna rezerva ne izaziva multiplikaciju novca u opticaju vidi se iz donje tablice. Suma izdanih kredita ne prelazi iznos rezerve u banci. U opticaju prividno imamo 199,95 kuna od kojih je kuna kredit (novac koji ne postoji), ali je u istom iznosu položena rezerva te je kredit potpuno pokriven rezervom. Ako je položeni novac vremenski vezan (datumom izlaska ulaganja), tada se u istom vremenu ne može pojaviti više novca nego što ga ima. Broj Depozit Rezerva Plasirani kredit Suma rezerve Suma kredita Kada imamo visoku obaveznu rezervu (50%) tada se ne može pojaviti više kredita nego što uopće ima novca, a samim time i banka ne može multiplicirati novac te na osnovu fiktivne multiplikacije zahtijevati višestruki profit u istom vremenu. Smanjenje profita u odnosu na emitirani novac u državi je bitno jer država nakon provoñenja reforme monetarnog sustava može emitirati od 3,5 do 5% novog novca svake godine i stoga je normalno da banke i gospodarstvenici ne mogu fiktivnom multiplikacijom novca stvoriti više novčane dobiti jer nje jednostavno nema (država nije emitirala). To je onaj fenomen koji se slikovito naziva napuhani balon od sapunice, a koji vodi u inflaciju i dužničku krizu. Na slijedećoj stranici je tablice kalkulacije profita banke kada je postavljena visoka obavezna rezerva. Iz grafikona je vidljivo da je pokriće uvijek veće od kredita te da nema multiplikacije novca. Zarada banke je naravno zbog toga niska. Meñutim, slobodnog novca uvijek ima manje jer se prebacuje u obaveznu rezervu. Izostanak emisije novca kao duga koji bi povećao ponudu novca nije problem jer država može emitirati novac bez duga (3,5.. 5% od novčane mase) i pokriti deficit proračuna te prestati sa nepotrebnim zaduživanjem. Više o profitu banke ima u poglavlju 10. Profit banke.

23 Prilog na webu: profit_banke_vrijeme.xls ( - tablica za simulaciju bankarske zarade sa slobodnom izmjenom parametra

24 9. Izvori novčanog profitiranja Novčani profit ili ušteda je onaj dio prihoda koji ostane nakon podmirenja svih troškova. Sasvim je normalno da privredni subjekti i svi ostali subjekti imaju i žele imati profit ili uštedu. U realnoj zajednici (državi) možemo razmatrati izvore novčanog profitiranja. Nabrojati ću izvore novčanog profitiranja: 1. drugi subjekti 2. izvoz veći od uvoza 3. deficit državnog proračuna 4. bankarski krediti 5. investicije (strane i domaće) Od svih nabrojanih izvora novčanog profita samo je deficit proračuna jedini izvor trajnog novčanog profita. I to u slučaju kada se vrši primarna emisija, a ne kad se uzima kredit za deficit. Na drugim subjektima se novčano može profitirati ograničeno sve dok oni ne potroše svoje zalihe novca (imovine). Izvoz veći od uvoza ne mogu imati sve zemlje i nije rješenje za svaku zajednicu. Bankarski krediti mogu biti samo privremeni način za novčano profitiranje za vrijeme kreditne ekspanzija (više kredita se uzima nego što se vraća), a prilikom vraćanja kredita se u sumi ostvaruje novčani gubitak. Investicije mogu biti izvor novčanog profitiranja. Meñutim, nerealno je očekivati da se investicije stalno dogañaju i da rastu jer investitori moraju početi vraćati uloženi kapital i ostvarivati profit. Jedini izuzetak od toga su investicije sa izvoznim programom proizvodnje kada dolazi i do povećanja izvoza. Jako je važno znati kako neko društvo može novčano profitirati. Ako nema uvjeta za novčano profitiranje cijele zajednice, sigurno doći do krize u gospodarstvu. 9.1 Analiza sustava kod profitiranja od kreditnog novca Prilikom analize pretpostaviti ćemo najoptimalniju soluciju kod stalnog zaduživanja. To je uzimanje kredita i plaćanje samo kamata na dug (bez otplate glavnice). Jedna država je kao zatvorena posuda. Što unutra ubaciš, to možeš i izvući: Deficit državnog proračuna = Štednja (novčani profit) + Deficit platne bilance sa inozemstvom <1> Deficit je ovdje pozitivna vrijednost manjka i sada se financira kreditom (npr. inozemnim). Štednja je deficit financiranja. To je normalna posljedica svake djelatnosti. Deficit platne bilance sa inozemstvom = domaće investicije u inozemstvu - strane investicije + uvoz - izvoz + plaćanja u inozemstvu - dotacije iz inozemstva. Hrvatskoj ima taj deficit. Ova jednadžba se može napisati i drugačije: Štednja (novčani profit) = Deficit državnog proračuna - Deficit platne bilance sa inozemstvom <2> To je jednadžba novčanog profita u državi. U toj računici nisu krediti banaka. Pretpostavka je da su u razdoblju kreditiranja krediti zatvoreni. Ako to nije i došlo je do rasta kredita, onda jednadžbi za štednju možemo pisati:

25 Štednja (novčani profit) = Deficit državnog proračuna - Deficit platne bilance sa inozemstvom + Rast kreditnog novca <3> Rast kreditnog novca = Plasirani krediti na kraju razdoblja - Plasirani krediti na početku razdoblje <4> Ako je došlo do pada kredita tada će Rast kreditnog novca biti negativan kao i Novčani profit bankarskog sektora 2. Kamate su izuzete iz računice kreditnog novca jer kamate nisu emitirani kreditni novac. Kamate su prihod banaka koji umanjen za troškove daje profit banke. Tj. visoka kamata banaka povećava njihov novčani profit i time smanjuje moguću štednju (profit) realnog sektora. Štednja (novčani profit) realnog sektora = Ukupna štednja - Novčani profit bankarskog sektora 1 (na postojećem kreditu) <5> Novčani profit bankarskog sektora 1 je profit koji će banka ostvariti naplatom kamate na postojeći kredit umanjeno za troškove tokom tog perioda. Glavnica tog kredita se ne otplaćuje jer je kredit povećan. Ukupna štednja je izračunata po formuli 3. Na taj način ne samo što realni sektor ne može ostvariti privremeni profit od rasta kreditnog novca, nego se zbog visokih kamata preostali profit prelijeva u bankarski sektor. Spomenut je privremeni profit od rasta kreditnog novca smatramo takvim jer se on u budućnosti mora vratiti sa kamatama. Kompletna formula za izračun profita realnog sektora je: Štednja (novčani profit) realnog sektora = Deficit državnog proračuna - Deficit platne bilance sa inozemstvom + Plasirani krediti na kraju razdoblja - Plasirani krediti na početku razdoblja - Novčani profit bankarskog sektora 1 <6> Zanimljiv je doprinos bankarskog sektora u obliku privremenog profita realnog sektora od kreditnog novca: Privremeni profit realnog sektora = Plasirani krediti na kraju razdoblja - Plasirani krediti na početku razdoblja - Novčani profit bankarskog sektora 1 <7> Što uvrštenjem daje: Štednja (novčani profit) realnog sektora = Deficit državnog proračuna - Deficit platne bilance sa inozemstvom + Privremeni profit <6b> Privremeni profit realnog sektora na kreditnom novcu postoji sve dok je rast kredita veći od novčanog profita bankarskog sektora 1 koji se odnosi na već izdane kredite. Meñutim, dug prema bankama je naravno veći od privremenog profita. Rast duga zbog povećanja kredita se može izračunati: Rast duga = Plasirani krediti na kraju razdoblja - Plasirani krediti na početku razdoblja + kamate 2 - troškovi banke 2 <8> Kamate 2 su bruto prihod od kredita u budućnosti (na kraju perioda). Nakon odbijanja troškova dobije se budući novčani profit banaka 2 (od kreditnog poslovanja). Plaćene kamate 2 = Novčani profit bankarskog sektora 2 + troškovi banke 2 <9> Uvrštenjem izraza 9 u 8 se dobije: Rast duga = Plasirani krediti na kraju razdoblja - Plasirani krediti na početku razdoblja + Novčani profit bankarskog sektora 2 <10> Tj. uvrštenjem formule 4 dobivamo:

26 Rast duga = Rast kreditnog novca + Novčani profit bankarskog sektora 2<11> Iz formule 11 je vidljivo da dug raste više od emitiranog kreditnog novca. Tj. u budućnosti se dug mora pokriti sa više emitiranog novca što ima za posljedicu još veći dug. Kad bi banka radila bez profita, dug bi bio jednak kreditnom novcu. Naravno, to ne bi omogućilo opstanak takvog biznisa jer ne stvara profit. Ako uzmemo da je emitirani kreditni novac dobiven multiplikacijom (x2 do x5) dotoka novca (iz deficita proračuna, izvoza, stranih investicija), tada je očito da čak i kad postoji dotok novca, da sekundarna emisija novca (kreditni novac od kredita) stvara višestruko veći dug od tog dotoka. Dugoročno to znači da i zemlje npr. koje imaju dobar izvoz i dalje stvaraju dugove. To je razlog zašto se mora reducirati emisija kreditnog novca tako da ne stvara dužnička kriza ili inflacija. Kada se emitira nekreditni novac, multiplicirajuća emisija kreditnog novca bi stvorila inflaciju. Takoñer je vidljivo iz formule 11 da kad bi banka otpisala dio duga, da bi time pretvorila emitirani kreditni novac u dijelom realni jer bi dio privremenog profita ostao nepokriven dugom banki. Tako bi se privremeni profit pretvorio u trajan profit, a kreditni novac djelom pretvara u nekreditni. Dobitak je u stvaranju mogućnosti za veći novčani profit realnog sektora. Tu metodu prema nekim izvorima koriste Poljska, Kina i Argentina. U formulama se spominje novčani profit banaka i tu se misli samo na kreditno poslovanje. Ostalo poslovanje banaka ima iste karakteristike kao i realni sektor (jer ne stvara kreditni novac). Takoñer je zanimljiva razlika izmeñu rasta duga i privremenog profita realnog sektora (8-7) tj. povećanje duga umanjeno za dobiveni kreditni novac. Rast duga - Privremeni profit realnog sektora = Novčani profit bankarskog sektora 1 + Novčani profit bankarskog sektora 2 <12> Budući da je realni sektor taj koji najčešće treba kredit rješenjem izraza se dobiva cijena privremenog profita realnog sektora: Rast duga = Privremeni profit realnog sektora + Novčani profit bankarskog sektora 1 + Novčani profit bankarskog sektora 2 <13> Ova formula (13) pokazuje da realni sektor plaća ostvarivanje privremenog profita (u sadašnjosti) dugom koji raste za profit banaka za već izdane kredite u tekućem periodu (Novčani profit bankarskog sektora 1) i novčani profit banaka u budućnosti (na kraju perioda) vezan za povećanje kredita (Novčani profit bankarskog sektora 2). Ova formula objašnjava kako je pogrešna tvrdnja da se uzimanjem kredita za plaćanje dospjelih rata duga ne povećava dug. U tom slučaju je Privremeni profit realnog sektora=0 tj. ništa od kredita nije ušlo u sustav, što znači da dug ostaje jer se kreditom plaća Novčani profit bankarskog sektora 1, ali se povećava za Novčani profit bankarskog sektora 2 koji se tada odnosi na kamate koje će se platiti u budućnosti na taj reprogramirani kredit. Meñutim, ako je glavnica neotplaćenih kredita npr. 20 milijardi, a kamata 8% (tuzemni troškovi 2 %) tada se npr. kod uzimanja kredita od 2 milijarde (10% od postojećeg duga) dogaña slijedeće (banka je u istoj državi): Novčani profit bankarskog sektora 1 = 20 milijardi * 6% = 1,2 milijardi Privremeni profit realnog sektora = 2 milijarde - 1,2 milijarde = 800 miliona Rast duga = 800 miliona + 1,2 milijardi miliona (za novi kredit na početku perioda) = 2,12 milijardi

27 U primjeru je vidljivo da za 800 miliona kreditnog novca dobivamo rast duga za 2,12 milijardi već slijedeće godine. Sve je to posljedica visokog duga i kumuliranja zaduženja. Očigledno je da sa malim povećanjem kredita veći dio novca odlazi na plaćanje kamata na glavnicu duga, a samo mali dio ostaje kao kreditni novac. Stoga je normalno da apetiti za financiranje deficita proračuna kreditom moraju rasti eksponencijalno da bi održali nekakav dotok kreditnog novca u državu koja ima problema sa dotokom novca u financijski sustav. Uzmimo sad drugi primjer. Banka i klijent su u u istoj državi. A ako je glavnica neotplaćenih kredita npr. 200 milijardi, a kamata 8% (trošak 2%) tada se npr. kod uzimanja kredita od 10 milijardi (5% od postojećeg duga) dogaña slijedeće: Novčani profit bankarskog sektora 1 = 200 milijardi * 6% = 12 milijardi Privremeni profit realnog sektora = 10 milijardi - 12 milijardi = -2 milijarde Rast duga = -2 milijarde + 12 milijardi miliona (za novi kredit na početku perioda) = 10,6 milijardi Ovdje se vidi da je došlo do povlačenja 2 milijarde kreditnog novca iz opticaja, ali da je pri tome ipak došlo do rasta duga za 10.6 milijardi u slijedećoj godini. To je moguće kod malog rasta kredita i visokih kamata. To su uvjeti koji pojačano vode u financijsku i gospodarsku krizu. Svako povlačenje novca sigurno stvara krizu. Treba uzeti da se primjer odnosi samo na kreditno poslovanje. Banka ima troškove vezane za ostale složenije poslove. Npr. prihod od kamata je bio 2/3 ukupnih prihoda banaka u ( Da nije bilo rezervacija za gubitke, banke bi ostvarile 50% profita od kamatne zarade. Ako za kreditnu aktivnost nije potrebno imati toliko troškova kao za ostale poslove, tada je vjerojatnost da su troškovi 2% prihoda od kamata dosta vjerojatna. To je 25% prihoda. Ukupan profit bankarskog sektora poslije kraju razdoblja je: Profit bankarskog sektora = Novčani profit bankarskog sektora 1 + Novčani profit bankarskog sektora 2 <14> Kada doñe do pada plasiranih kredita tada će Novčani profit bankarskog sektora 2 biti negativan, ali još uvijek će biti pozitivan jer se Novčani profit bankarskog sektora 1 odnosi na još uvijek veliku glavnicu kredita. Tada će fiksni troškovi smanjiti i profit banaka, a moguće je da zbog izostanka vraćanja kredita klijenata počnu stvarati gubitak u poslovanju.

28 10. Profit banke Već u poglavlju 8. o multiplikaciji novca (novac kao dug) bilo je govora o tome kako banke stvaraju novac preko multiplikacije depozita. Sada ćemo to malo objasniti preko primjera izračuna. Gornja kalkulacija je napravljena kao simulacija djelovanja današnjeg bankarskog sustava. Uzeto je za obaveznu rezervu 13%, za rezervu 2% te kamatu banke od 3%. Ciklus polaganja kredita kao novog depozita je pola godine. Obavezna rezerva je dio depozita koji se koji izdavanja kredita izdvaja na poseban račun i postaje neupotrebljiv do vraćanja kredita. Rezerva je dodatni dio depozita koji se ne koristi za izdavanje kredita da bi banka imala slobodnih novaca i održavala likvidnost. U gornjem primjeru imamo stupac vrijeme koji se mijenja svakih 0.5 godina, zatim stupac depozit koji pokazuje koliko se novaca ciklički polaže na račun. Prvi polog je polog realnih 1000 Eura. Ostali polozi se vrše nakon proteka vremena ciklusa (0,5 godine), a uplaćuje se iznos kredita umanjen za kamate koje su bile obračunate za to vrijeme na ukupan iznos kredita. Stupac kredit pokazuje koliko se dobiva kredita. Stupac o.r. je dio pologa koji se odvaja u trezor obavezne rezerve i nije u prometu. Stupac ukupna o.r. je zbrojena obavezna rezerva od svih pologa do tada. Stupac trezor je stvarni keš novac koji je u trezoru banke (zadano 2% od depozita). Stupac kamata cikl je obračunata kamata u tom

29 ciklusu na sav iznos kredita do tada. Stupac zarada ba pokazuje zbroj svih naplaćenih kamata do tada. Stupac aktiva pokazuje koliko je izdano novca kao dug (glavnica kredita). Stupac uk depoziti je zbroj realnog pologa i cikličkih pologa izdanih kredita umanjenih za kamatu. Stupa uk pokriveno pokazuje koliko realnog novca postoji kao obavezna rezerva i rezerva u bankovnom trezoru. Obavezna rezerva se deponira u Finin trezor. Stupac zarada/aktiva pokazuje udio ukupne zarade banke do tada u odnosu na izdane kredite. Stupac zarada/realni novac pokazuje koliko je do tada banka na ime kamata uzela od početnog realno uplaćenog novca (dotok kapitala). Ova tablica simulira što se dogaña, recimo sa novcima koje bi npr. neka uspješna država zaradila od izvoza, a kredite plasirala unutar države. Vremenski ciklus od uzimanja kredita do polaganja kao zarada je u ovom primjeru pola godine. Pogledajmo rezultate poslije 4. godine tj. na kraju tog reda je 4,5 godina proteklo od pologa realnog novca. Ukupna o.r. je 553,33 eura. U trezoru banke ima 85,28 eura. Zarada banke u tih 4,5 godina je 358,23 eura. To je 35,82% od realno položenog novca. Znači da je više od 1/3 prvotnog dotoka kapitala (stvarnog novca) prešlo u zaradu banke za samo 4,5 godina premda je kamata bila samo 3%. Od realnog novca ostalo je samo 641,77 eura, a u sustav je plasirano duga 3624,49 eura. Tj. prividno na računu banke imamo 3,624 puta više novca nego što je bio realni dotok novca. Može se primijetiti da je trend zarade banke na godišnjoj razini (u 4. godini) oko 10% od početne realne količine novca. To je posljedica multiplikacije novca - 3,6 puta prividno veća količina na koju se primjenjuje 3% kamate iz primjera. Jedini raspoloživi novac koji se može podići iz banke je samo 85,28 eura. A to je 8,53% od početnog realnog pologa novca. 55,4% je zarobljeno u obaveznoj rezervi, a banka je zaradila 35,82%. Likvidni novac u vlasništvu banke je 4,2 puta veći od likividnog novca raspoloživog zajednici. Naravno da će banka na svoju zaradu platiti porez i jedan dio vratiti zajednici, ali je očigledan sustav koji prelijeva likvidna sredstva u vlasništvo banke, a štedišama ostaju depoziti pokriveni samo sa rezervom banke (2% od ukupnih depozita u primjeru).

30 Ovi primjerom se vidi koliko emisija novca kao duga pogubno djeluje na ostale subjekte stvaranjem velike ponude novca (kredita) i kako u kratkom roku stvara dobar prihod bankama. Svi vi koji bi sami željeli mijenjati parametre i proučavati rezultate, možete to u tablici profit_banke_vrijeme.xls ( U nastavku imalo još jedan primjer (tablica stranica prije). Ova tablica je slična, a pokazuje kako banka može u samo 2,5 godina prebaciti 32% prvotnog dotoka kapitala u svoju zaradu, zajednici ostaviti tek 10% i stvoriti dug od 430%. Računicom se da pokazati da bi dotok kapitala morao rasti stopom 80% godišnje da pokrije stvoreni dug (a da se više ne uzimaju krediti). To je razlog zbog kojeg se i zemlje sa dobrim izvoznim rezultatima ne mogu otrgnuti od dugova. Zbog gladi za novcem i "povoljnim" kamatama ulazi se olako u investicije kreditima, a sve rezultira prelijevanjem novca u banke i stvaranjem neotplativih dugova. Ovu tablicu možemo promatrati i kao primjer što se dogaña sa novcem koji dolazi od inozemnih kredita i zaduživanja umanjeno za uvoz i plaćanje prema inozemstvu. On se može u nekoliko godina pretvoriti u višestruko veći dug, a dobar dio tog početnog novca pretočiti u ruke banaka (barem trećina). Pri tome će slobodnog novca u opticaju ostati jako malo. Ovo su više nego dobri razlozi da se bankarskom sektoru mora onemogućiti multiplikacija novca (duga) preko depozita i preći na realnu emisiju novca države (vidi poglavlje 16. Izlaz iz krize). U nastavku imamo tablice sa simulacijom konstantnog rasta kredita kroz vrijeme. To se postiže skraćenjem perioda polaganja depozita kako pada količina izdanog kredita. Mali dijagram pokazuje kako tokom vremena raste zarada banke u iznosu realno unešenog novca. Veći dijagram pokazuje kredite (emitirani novac kao dug) te slobodni novac u opticaju, pokriće realnim novcem te zaradu banke. Najvažnija stvar za primijetiti je da razvoj računice staje kada više nema slobodnog novca za emisiju kredita. U tom momentu se simulacija prekida, ali se u realnom životu tada pojavi problem naplate kredite, tj. problem ispliva na vidjelo u vidu ovrha, nelikvidnosti, krize u proizvodnji, itd. Velika količina izdanih kredita stvara veliku presiju na financijski sustav da doñe do novaca za kamate. Doslovce je velika većina novca koja se vodi

31 na računima nečiji kredit i nemoguće je da se na sav taj novac plati kamata. A osobito, ako je novac kojim se plaćaju kamate opet nečiji kredit (tako piše u zakonu o HNB-u i statutu ECB-a - oni izdaju novac samo kao kredit i nešto sitno kamate na novac obavezne rezerve). A sad objavljujemo kalkulaciju uz visoku obaveznu rezervu. U ovom primjeru se vidi da krediti nemaju ekspanziju, ali takoñer sa vremenom dolazi do manjka slobodnog novca. To nije problem jer bi se monetarnom reformom, državi vratila vlast nad emisijom novca koju do sada rade banke stvaranjem novca kao duga koji se ne može vratiti. Što znači da će postojati globalna isplativost i manja potražnja za kreditima kao jedinim izvorima novog novca. Takoñer nema ni buma u ponudi novca, čime se stabilizira gospodarstvo i sprečava inflacija. Prilog na webu: profit_banke_vrijeme.xls ( - tablica za simulaciju bankarske zarade sa slobodnom izmjenom parametra

32 11. Inflacija Toliko je raznih objašnjenja inflacije da se čini da se tu ništa novo ne može reći. Jasno je svima, da ako u zadanom trenutku ponuda novca prelazi mogućnosti gospodarstva da to odradi, da će nastati inflacija. Meñutim postoji i drugo logičko rješenje koje bolje objašnjava pojavu inflacije. Generalno, možemo uzrokom inflacije naći u dvije ljudske osobine: pohlepi i potrebi. Pohlepa objašnjava fenomen dizanja cijena radi postizanja većeg profita, a potreba dizanje cijena da se pokriju troškovi. Prvi razlog nam je i više nego jasan, a drugi mnogima izgleda poprilično nejasan i možda znak poduzetničke nesposobnosti. U poglavlju 2. Od problema do rješenja smo logički pokazali da kad u jednom sustavu nema unosa novca da dugoročno ne mogu svi ostvarivati novčani profit. Oni koje stalno ostvaruju novčani gubitak imaju nekoliko mogućnosti za rješenje problema. Jedna je promjena djelatnosti koja će donositi novčani profit (ili barem spriječiti stvaranje gubitka). Druga mogućnost je dizanje cijene vlastitih proizvoda i usluga sa ciljem postizanja pozitivnog poslovanja. Treća je smanjenje troškova, a četvrta je bankrotiranje. Prva tri načina imaju opet za posljedicu da će se gubitak prenijeti nekome drugome ili smanjiti profit do sada novčano profitabilnima. Nama je najzanimljivije rješenje problema pokrivanja troškova dizanjem cijene. Logički smo dokazali da je to posljedica toga što ne mogu svi ostvariti novčani profit. To je zakonitost sustava sa konstantnom količinom novca. Imamo jedan dobar primjer koji može pokazati problematiku: Zamislimo da postoje samo seljak i baba travarica. I ako bi na početku svatko imao istu sumu zlatnika, jasno je da, kad bi baba travarica ostvarivala veći prihod od troškova (hrana od seljaka), da bi tada seljak polako ostajao bez početnog novca. Jedini način da to spriječi je da smanji troškove (manje plaća babi travarici) ili da poveća cijene hrane. U momentu kada seljak poveća cijenu hrane, baba travarica može povećati cijenu biljnih pripravaka i imamo inflaciju (rast cijena). U primjeru je vidljivo da potreba očuvanja novčanog statusa, kada se na drugoj strani ostvaruje profit, vodi u inflaciju. Imamo dakle direktnu vezu stvaranja novčanog profita na jednoj strani i pokretanja dizanja cijena na drugoj strani. Veza u svemu tome je da u tom sustavu nije došlo do povećanja količine novca. Dobar primjer ovog djelovanja je stagflacija (slaba privredna aktivnost sa inflacijom). Da sustav ima realan dotok novca, tada bi se velik dio novčanog profita mogao zatvoriti iz tog dotoka te ne bi na drugoj strani nastajao novčani gubitak i razlog za dizanje cijena. Apetiti onih koji profitiraju ne bi smjeli preći količinu raspoloživog dodanog novca. Gospodarstvo bi imalo novčani profit od djelatnosti i to bi pokretalo rast. Rast bi morala pratiti i povećana emisija realnog novca (svake godine 3,5 do 5% od ukupne novčane mase). Sustav centralnih banaka sa bankama koji danas regulira novac u opticaju očigledno sa jedne strane ostvaruje profit, a sa druge strane stvara novčane gubitke (dug je veći od unosa novca na kreditan način) prema gornjem logičkom zaključivanju mora imati reakciju kod onih koji ostvaruju novčani gubitak da ga moraju na neki način riješiti ili će propasti. Jedno od rješenja je uvijek sigurno - povećanje cijena će biti jedino rješenje kada se na drugoj strani ostvaruje novčani profit. Alternativa tome je da oni koji ostvaruju novčani profit smanje prestanu ostvarivati profit (smanjenjem cijena). Naravno, ta je mogućnost skoro nemoguća. Tražiti od profitabilnih da se odreknu profita znači isto što i učiniti njihov posao neisplativim (sa stanovništva gdje je posao uspješan dok ostvaruje novčani profit). Svi ovi zaključci upućuju na to da sadašnji sustav regulacije novca ima ozbiljne nedostatke koji ne vode zajednicu u blagostanje nego u sasvim drugačiji smjer. Prema tim zaključcima, sustav ne bi mogao funkcionirati dobro ni bez multiplikacije novca u bankama. Banke svojom kreditnom aktivnošću samo maskiraju stvarne probleme, ostvaruju zaradu na multiplikaciji novca i prolongiraju rješenje jer rastućim kreditima simuliraju dotok novca. Možemo čak zaključiti da je uvoñenje centralnih banaka

33 bila podvala bankara sa ciljem preusmjerenja zarade u svoje ruke, kao i skretanje sa puta prema pravom rješenju. To znači da trenutno imamo dvostruku sabotažu u monetarnom sustavu. Tvrdnja postaje još utemeljenija kad vidimo koji se sve potezi rade da bi se očuvao ovakav sustav regulacije novca. Npr. produžuje se radni staž za mirovinu, uvode skupe školarine, režu socijalna prava, smanjuju mirovine, dižu porezi na sve i svašta, uvode čak i posebni porezi na banke, stvaraju fondovi spasa, testiraju banke na krizne situacije, centralne banke otkupljuju dugove država, itd. Očigledno je da bi prijelazom na pravo rješenje banke izgubile zlatnu koku (Ponzijevu shemu zarañivanja na beskonačnoj kreditnoj ekspanziji), a samim time i moć da vladaju iznad suverenih država. Moć duga je tolika da ucjenom dobivaju ono što nikad ne bi mogle dobiti od neke suverene države. Novac može što burgija ne može, a dug može još i puno više.

34 12. Posljedice privatizacije Mnogi se pitaju što znači prodaja državnih firmi, a osobito onih koje imaju monopol u nekom djelatnostima? Ta tema se nedavno otvorila kao rješenje za financiranje troškova državnog proračuna. A čini se da to ima i skrivene opasne posljedice za državne financije o kojima se uopće ne razmišlja. Dugoročno gledano do novčanog profita u državi (vidi poglavlje 9. Izvori novčanog profitiranja) dolazi od deficita državnih proračuna. Kako mi nemamo izvoz, to znači da je samo deficit našeg proračuna u igri. Da imamo, tada bi naš profit financirali i deficiti proračuna drugih država (npr Njemačka ima tu situaciju). Ok, ako se država zadužuje za novčani profit u državi (isključivo kreditni sustav regulacije novca), onda je pitanje zdravog razuma prodati nekome ključna poduzeća i infrastrukturne objekte koji su doslovce monopolisti za grañane. Svaki novi vlasnik koji bi tu ostvario novčani profit (onaj isti koji dolazi od deficita proračuna) morao bi npr. platiti 25% poreza na dobit državi. Tj. u prijevodu: država je tad namagarčena jer se zadužuje 100% sa kamatama i dobija natrag 25% novčanog profita. 75% novčanog profita kupljene firme zadržava novi vlasnik. Za razliku od toga, ako je sve dalje ostaje državno, tada profit uopće nije bitan jer tu profitiraju samo radnici koji rade za državne firme, a to je sigurno manje nego da postoji novi vlasnik. To u prijevodu znači da bi se deficit proračuna povećao kada bi državne firme prodali da postanu profitabilne. To možemo vidjeti iz poslovanja banaka. Sva dobit banaka se dobiva iz deficita proračuna (prije ili kasnije). Isto vrijedi i za INU. Ovo je značajan rezultat predvidive kalkulacije toka novca u državi te pokazuje da privatizacija dugoročno povećava deficit državnog proračuna. Sve se to dogaña jer imamo uveden isključivo kreditni sustav gdje je državni deficit kreditiran zaduživanjm jedini izvor trajnog profita u državi. A to je bio prvi korak kada smo se usaglasili sa ESCB u doba Škegrinog prisustva u odboru HNB-a. Guste Santini je godinu proglasio godinom početka krize. A to se u stvari može povezati sa promjenom u monetarnom sustavu. Zapitajte se prvo: od kuda će doći lova za isplativost tog biznisa. Ja vam kažem da je to (sada naš) deficit proračuna. I to mogu dokazati matematičkom analizom (vidi poglavlje 3. Veza profita sa deficitom proračuna). Ako bi uspjeli dobro izvoziti, bilo bi nam lakše, ali bi i dalje trpjeli nepotrebnu veliku štetu od kreditnog monetarnog sustava (vidi poglavlje 2. Od problema do rješenja). Iznimka od ovog lošeg utjecaja je prodaja firmi koje su orijentirane na izvoz, a koje bi proširile i povećale svoju prodaju u inozemstvu. Time bi povećale zaposlenost i donosile prihod. To naravno, ne vrijedi za firme koje su orijentirane isključivo na domaće tržište. Naravno, uvijek je moguća i slijedeća mogućnost - da novi vlasnik smanji plaće zaposlenika i reducira broj zaposlenika te time ostvaruje profit bez povećanja cijena. To znači da bi tada zaposlenici tih firmi imali manju profitabilnost ili bi ih više ostalo bez posla. Meñutim, te akcije je država mogla napraviti i prije kao vlasnik te je privatizacija u stvari bila nepotrebna radi provoñenja tih mjera. Da država emitira nekreditni novac, ne bi ni trebala razmišljati o privatizaciji. Privatizacijom bi se samo nepotrebno povećala potrebna emisija novca, a sama usluga bi ostala ista. Rezultat je obezvreñivanje novca (više novca za isti posao tj. Inflacija). Zaključak: Više je nego vjerojatno da će moguća privatizacija važnih (komunalnih) poduzeća u konačnici stvoriti potrebu za većim deficitom proračuna tj. za većim zaduživanjem države. Sve drugo je jako malo vjerojatno. Razlika izmeñu komunalnih poduzeća, vodoprivrede, šuma i HAC-a u odnosu na druga poduzeća je slijedeća. Ta poduzeća ne mogu razvijati svoju proizvodnju i smanjivati cijene. Njihova ponuda je

35 ograničena ili potrošnjom ili kao šume brzinom rasta. HAC neće dobiti puno više prometa autocestom ako smanji cijene jer u zbiru veći promet brže troši cestu, a time se povećavaju troškovi održavanja. Potrošnja vode je i tako problematična i ne smije se povećavati. Druga poduzeća koja bi se mogla privatizacijom razvijati i povećavati zaposlenost, produktivnost, a koja plasiraju proizvodnju na domaćem tržištu su generalno dobro došla za društvo. Jedini problem je što je normalno za očekivati da svi ti zaposleni i vlasnik ostvaruju nekakav novčani profit tj. da im se isplati raditi (da mogu štedjeti), a taj novčano profit se mora od nekud namaknuti. U poglavlju 9. Izvori novčanog profitiranja sam to objasnio. Trenutna situacija je takva da se većina profita u državi pojavljuje od kredita za deficit proračuna, a jedna dio i od stranih investicija. U tome i je problem sa monetarnom regulacijom. Što se povećava proizvodnja, to se mora povećati i dotok novca da bi se ostvarila potrošnja i proizvoñači ostvarili novčani profit. A to se u konačnici ostvaruje uvijek na račun kreditnog novca - onog iza kojeg stoji nečiji još veći dug.

36 13. Korupcija Ako ćemo jako detaljno gledati, korupcija je problem broj 1. Ali ne onako kako većina ljudi vidi. Političari, kad kreiraju zakone, mogu biti pod utjecajem korupcije i donijeti antidržavne zakone. Imamo ih kao u priči, a biti će ih još. A meñu najutjecajnijim zakonima koji utječu na sve u državi su zakoni o monetarnoj regulaciji. Ako zakon koji regulira količinu novca u državi bude donesen na način da pogoduje nekim grupacijama da se domognu ogromnih bogatstava na sasvim legalan način, to je to očiti primjer teške korupcije. A borba protiv nje je i revidiranje i izmjena zakona, a ne samo osuñivanje krivaca. Matematičkom analizom se može dokazati da naš zakon o HNB-u nije u službi grañana i naše države. Time direktno dokazujemo da je to teški slučaj korupcije. A oko 2/3 duga države je napravljeno nepotrebno. Znači oko 30 mlijardi eura. To je dovoljan dokaz korupcije izvan kategorije koji treba odmah prekinuti! Da li se treba boriti da se prekinu takvi efekti korupcije (U Hrvatskoj je cca 200 milijardi kuna nepotrebnog duga == skoro sav novac u državi je nepotrebni dug)? To je oko kuna po stanovniku nepotrebnog duga. Neki kažu da, neki kažu ne. Sami prosudite što je najbolje u vašem interesu. Ukidanje daljnjeg stvaranje nepotrebnog novog zaduženja ili prenošenje sve većeg duga na našu djecu i potomke? I sad se svi mi pitamo: Kako je to moguće? Uz toliki broj stručnjaka, novinara, stranaka, sindikata, promakne nam najveća koruptivna afera svih vremena u Hrvatskoj. Eto, novac radi gdje burgija ne ide pa tako i ovdje. To je slično raznim drugim aferama, ali sa 100 puta gorim posljedicama. Stvarnost ispada sasvim drugačija od one koju možemo vidjeti u medijima i stručnim krugovima. Kretanje u privatizaciju svega i svačega je opet korupcija. Na samom početku jedan zakon promijeni financiranje države i sve ostalo je samo dodatak u istom smjeru. Na izgled je sve legalno, ali potpuno protiv interesa države i njenih stanovnika. Nakon dijela obavljenih privatizacija, narod vidi da nema nikakvih pozitivnih momenata koji bi donijeli bolji život ili standard. Narod vidi, a matematikom se može dokazati egzaktno. No to nije problem da se i dalje ide u istom smjeru (grčki put). Ulaz u EU je takoñer koruptivna aktivnost. Pa većina raje već sada vidi da je tu veliki interes političara. A budući da je u EU pogrešan sustav regulacije novca, tako i ulazak u takvu uniju spada u koruptivnu radnju (radnja koju netko obavi radi vlastitog interesa, a ne radi interesa države koju predstavlja). Ulaz u EU je zbog toga protiv interesa grañana i poduzeća naše države (gledano u sumi utjecaja na sve). I gdje je tome kraj? Treba pokrenuti borbu za vraćanje monetarne vlasti natrag u ruke države da bi bila u službi svih grañana i odgovarala njima za svoju politiku. Time ćemo prekinuti najveći korupcijski skandal u državi.

37 14. Ekonomsko ropstvo Ekonomsko ropstvo je pojam koji treba detaljnije objasniti. Nekad davno, u robovlasništvu, rob je znao da je rob. Danas, u ekonomskom ropstvu, ekonomski robovi nisu svjesni da su robovi. Možemo to usporediti sa mravom koji hoda po lopti koju okreće vješti dječačić. Mrav nije svjestan da je manipuliran, mada po ostavljenim kemijskim tragovima zaključuje da se vrti po istom mjestu. Ključna stvar ekonomskog ropstva je prikrivanje stvarnog stanja. Naime, ljudi se teško mire da su neslobodni i teže što većoj slobodi. Pa tko i kako provodi ekonomsko ropstvo? I kako se to može detektirati? Koji su ciljevi porobljivača? Kako se obraniti? To su dobra pitanja na koja se može dati precizan odgovor. Krenimo redom. Ekonomsko ropstvo ozakonjuje sama država. Potpuno je nevjerojatno, ali ne radi se o slučajnosti. Cijeli niz zakona je koruptivnom akcijom proguran da bi se uspostavila ovisnost države o vanjskom izvoru novca. Tu mislimo na to da država ni u kom momentu ne posjeduje novac (ne izdaje ga sama) nego ga tehnički samo posuñuje i obavezuje ga se vratiti u povećanom iznosu. I ostali subjekti takoñer mogu posuñivati novac uz obavezu vraćanja iznosa uvećanog za kamate. Paradoks u cijeloj situaciji je već na početku jasno, da se ne može onom tko emitira novac vratiti više novca nego što ga je emitirao (emisija centralne banke). Meñutim, država ograničena vlastitim zakonima kojima regulira emisiju novca, pada u ekonomsku ovisnost o vanjskom izvoru novca. Kreditor, tada može uvjetovati nastavak kreditiranja promjenama zakona koji bi navodno trebali stvoriti uvjete bolje za otplatu starih i novih kredita. Ostali subjekti u državi takoñer postaju indirektno zahvaćeni ekonomskim robovanjem. Nema uvjeta za ostvarivanje globalnog novčanog profita u državi, te je dobar dio subjekata osuñen na bankrot i dužničko ropstvo. Iz ovog zaključujemo da ekonomsko ropstvo provode grupacije krupnog kapitala (bankari), a to rade koruptivnim (ili ideološkim) utjecajem na zakonodavnu i izvršnu vlast, školstvo i medije. I sad ostaje pitanje detekcije ekonomskog ropstva. Običan čovjek teško može shvatiti da njegova država u ekonomskom ropstvu (kao mrav na lopti) jer ne može pohvatati sve novčane transakcije meñu subjektima da bi izvršio analizu. Njega muče tekući egzistencijalni problemi, a on čak ni ne sumnja u poštenost zakona države. Tu bi činjenicu trebali lako detektirati stručnjaci za monetarnu ekonomiju, ali zbog pogrešnog (indoktriniranog) obrazovanja nisu osposobljeni za točnu ocjenu stanja. Ekonomska struka je zakazala. I to nije slučajno. To je dio sustavnog prikrivanja ekonomskog ropstva. Kako se točnom logičkom dedukcijom dolazi do izvora problema opisano je u poglavlju 2. Od problema do rješenja. Tamo je utvrñeno da problem dugova u državi dolazi zbog izostanka državne emisije novca, a da je kreditna ekspanzija samo simulacija potrebne realne emisije novca sa posljedicom stvaranja sve većeg duga tj. da se u kombinaciji sa ucjenama ("preporukama"), kojima se mijenjaju zakoni, kompletira se u pravo ekonomsko ropstvo. Posudba novca sa kombinacijom inflacije u konačnici stvaraju efekt duga većeg od ukupne novčane mase (vidi poglavlje 6. Inflacija bez primarne emisije). To je više nego indikativan pokazatelj da je država u ekonomskom ropstvu. Da ukupni dug mora, prije ili kasnije, prerasti ukupnu novčanu masu lako se pokazuje izračunom. A praktična situacija je već prisutna u Engleskoj i u mnogo drugih zemalja (npr. Našoj). Cilj ekonomskog porobljavana je iskonski. To je nadnacionalno i naddržavno vladanje i bogaćenje. To se postiže dugom. A kako dug raste, tako i uspjeh takve vladavine može polučiti sve više rezultata. Tada se mogu postići ustupci koji se na drugi način ne bi lako mogli postići. Osim toga, ekonomski jače države mogu svoje ekonomsko ropstvo kompenzirati širenjem iste politike na druge zemlje te stvarati suficit robne razmijene. To se zove izvozno orijentirana privreda. Takve privrede imaju cilj prenijeti težinu svog ekonomskog ropstva na zemlje uvoznice njihove robe. U tim državama se tada može postići

38 visoka zaposlenost i rast gospodarske aktivnosti. Meñutim izvozno orijentirana privreda je i dalje ostaje ekonomski rob. To se vidi iz nominalnog rasta duga tih država (npr. Japan). Prestanak suficita vanjskotrgovinskoj razmjeni bi mogao u kratkom vremenu pokazati pravo stanje. Obrana od ekonomskog ropstva se mora prvo graditi na ispravnoj detekciji. Npr. ako iz dana u dan sve više stvaramo, a samo gomilamo sve više dugova tada je jasno da je to moguće jedino kad je prisutan scenarij ekonomskog ropstva. Obrana od ekonomskog porobljavanja je u znanju. Neobrazovani ljudi su podložniji manipulaciji. Kad znamo kako se provodi ekonomsko ropstvo, tada ćemo prepoznati šablonu i namjere. Evo ako se jednostavno logički može zaključiti da se radi o ekonomskom ropstvu: Dovoljno je da probamo provjeriti da li je svaki čovjek bio plaćen za svoj rad. Ako nije, očigledno je da se radi o iskorištavanju ekonomske prirode. Sa druge strane, možemo provjeriti da li svi ljudi mogu pokriti svoje troškove. Pa čak i kad se radi o osnovnim troškovima, nemogućnost pokrivanja svojih troškova ne dolazi samo od života iznad mogućnosti. Mogućnosti života unutar svojih prihoda za sve je nemoguća misija u državi koja ima ekonomsko ropstvo. Dok na jednoj strani dio ljudi živi sa viškom (novčanim profitom), na drugoj strani se to manifestira kao manjak prihoda u odnosu na troškove. Tu opće nije bitno ostalo bogatstvo koje posjeduju. Sa vremenom će ti ljudi morati rasprodati svu svoju imovinu (djedovinu). Posljedice ekonomskog ropstva su slijedeće: - Siromaštvo i besparica - Produženje radnog vijeka za redovnu mirovinu - Slabljenje zdravstvenog i socijalnog osiguranja - Uvoñenje sve viših školarina za neobavezno obrazovanje - Rad bez plaće - Stalni rast nelikvidnosti - kašnjenja u plaćanju - Stalni rast duga (vanjskog i unutrašnjeg) - Neisplativost rada u mnogim djelatnostima - zbog neplaćanja - Pojava firmi gubitaša koja se ne može riješiti - gubitaši postaju prvo najlošiji, a onda ostali - Nemogućnost otplate kredita - Socijalni nemiri - nemogućnost ispunjenja ugovora o radu - Rast kriminala - Besperspektivnost - Rast poreza te bezglava porezna politika - Inflacija - Usporen razvoj države - stagnacija ili nazadovanje bez nekog višeg uzroka - Visoka cijena proizvodnje zbog ugradnje troškova servisiranja dugova - Raspad sustava mirovinskih fondova zbog izostanka globalne akumulacije kapitala - Velika nezaposlenost - Rasprodaja naslijeñene imovine (djedovine) - Bezrazložna privatizacija svega i svačega - Rasprodaja državne imovine radi podmirenja troškova države - Davanje zemlje u koncesiju umjesto vlastitog ulaganja iz vlastite akumulacije - Smanjeno ulaganje u infrastrukturni razvoj (npr. navodnjavanje, obrambeni nasipi, itd) - Zapostavljanje ili izostanak razvoja pasivnih krajeva - Slabljenje sportske i kulturne aktivnosti (bankroti klubova, smanjenje financiranja kulture) - Zapostavljanje razvoja u fundamentalnim znanostima - itd. Zajednički nazivnik problema koji povezuje sve ove posljedice je nedostatak novog realnog novca u sustavu. Nedostatak novca je sasvim logična posljedica u sustavu koji nema riješen unos novog novca na

39 način koji ne stvara dug. Novi novac je potreban. Iz statistike je jasno vidljivo da štednja u državi stalno raste, ali nije svima jasno iz kojih izvora. To je moguće na račun onih drugih koji ostaju bez novca ili su digli kredite. Krediti stvaraju višak novca u sadašnjosti, ali ne mijenjaju buduće odnose. I u budućnosti će se višak novca morati ostvariti još većim kreditom. Da bi se pokrio dug za ranije uzete kredite. Uzimanje sve većih kredita je takoñer pokazatelj da je država u ekonomskom ropstvu. Ona troši više nego što prihoduje jer postoje subjekti u državi (pojedinci i firme) koji ostvaruju trajan novčani profit. Država je izglasavanjem pogrešnih zakona stvorila uvijete za ekonomsko porobljavanje. Tu je najvažniji zakon o centralnoj banci te zakoni o bankarstvu i investicijskim fondovima. U normalnoj situaciji bi država emisijom novca mogla kompenzirati stvaranje profita na drugoj strani i time se prestati nepotrebno zaduživati. Inflacija se sprečava tako se zakonima spriječi multiplikacija novca ili dugova. Time bi država preuzela ulogu koju treba imati - da dodaje novac u sustav bez stvaranja poremećaja. Ta uloga je sada otuñena i u vlasti je banaka (centralne i ostalih) i koristi se u njihove privatne interese na jedan pogrešan način. Tj. da su banke državne, ne bi se ništa bitnije promijenilo. Pogrešna monetarna regulacija u bilo čiji rukama ima iste posljedice. Danas smo svjedoci da ljudi masovno izlaze na ulice i traže smjenu vlade, ali jako mali dio njih zna da se tu radi o ekonomskom ropstvu na osnovu pogrešnih temeljnih zakona koji reguliraju količinu novca u sustavu. Ako se podsjetimo na početne tvrdnje da se ekonomsko ropstvo radi na skriveni način, jasno nam je da velika masa ljudi neće shvatiti situaciju. To će shvatiti samo dio njih. Oni neće moći proširiti svoje saznanje ostalima zbog nevjerice u istinitost njihovih zaključaka. A nevjerica dolazi zbog kompletne korupcije medija, političara i školstva ideologijom pogrešne monetarne regulacije. Tu mislim na centralno bankarstvo, emisiju novca samo na kreditan način te mogućnost beskonačnog stvaranja duga bez obzira na količinu novca. Dokaza imamo na svako koraku: - Mediji uopće ne informiraju o monetarnom aspektu krize - Političari ni u primislima ne žele povezati krizu sa pogrešnim zakonima koji reguliraju količinu novca u sustavu - Sindikati se "bore" za radnička prava otprilike kao farmaceuti protiv bolesti - što više borbe to bolje za njih. Oni bi trebali uočiti da se radi o ekonomskom ropstvu i borbu fokusirati na monetarne zakone - Ekonomski stručnjaci prešućuju ili navode pogrešne osnovne razloge problema (npr. korupcija, siva ekonomija, nekonkurentnost, neznanje, gubitak temeljnih vrijednosti, itd.) Da ne bi mislili da je ekonomsko ropstvo novost, navesti ću jedan od bitnih razloga seljačke bune godine. On je bio nemogućnost plaćanja tlake - novčanog poreza seljacima i kmetovima. Lako je za shvatiti da novca za tlaku nije moglo biti dovoljno jer su postojali oni drugi koji su ga trajno gomilali (imali višak prihoda nad troškovima). Kada je štednja prerasla iznos novo iskovanog novca i mogući dotok novca izvana (suficit robne razmjene sa inozemstvom), tada je normalno da je došlo do besparice i krize. A ona je tada morala završiti jedino revolucijom. Borba protiv ekonomskog ropstva i njegovo ukidanje treba biti primarni cilj svih današnjih protesta. Pročitajte još jednom spisak posljedica ekonomskog ropstva i biti će vam jasno da je pogrešna monetarna regulacija uzrok većine problema u državi (kao i u ostalima). Sad bi bilo dobro malo prokomentirati i Europsku uniju. Zakonodavstvo koje ima Unija u regulaciji novca stvara ekonomsko ropstvo. To Hrvatska osjeća već od kada je usaglasila zakon o HNB-u sa ESCB sustavom u Uniji. Time smo uveli centralno bankarstvo u Hrvatsku i otuñili monetarnu vlast od države. RH bi ulazom u EU prenijela monetarnu vlast na ECB i time bi bili onemogućeni da samostalno reformiramo svoj monetarni sustav. To što Unija ima takve zakone uopće nije neobično. EU je nastala na osnovu suradnje krupnih kapitalista. A njima je osobni interes uvijek u prvom planu. Nametanje ekonomskog ropstva u vlastitoj zemlji nije toliko izražajno kada je gospodarstvo razvijeno i ima izvozno orjentiranu privredu. Te razvijene države mogu donekle prosperirati na račun ostalih. A ti ostali mogu biti i izvan EU. Bitno je da se u odnosima sa drugim državama nametne što slobodnija trgovina te zakoni kojima se omogućava slobodan protok kapitala. Tako se stvara zatvoreni krug kredita drugim državama i prodaja vlastitih proizvoda (izvoz). Razvijeno gospodarstvo može imati manje cijene (veća

40 produktivnost, manje kamate) i time veliku prednost u prodaji (izvozu) svojih roba. Time se koči razvoj gospodarstva u manje razvijenim državama i čini ih se ekonomskim robovima razvijenih (preko duga). Još više podataka o lošim zakonima u EU možete naći na europskaunija.yolasite.com. EU ima predatorsku ekonomiju u funkciji najrazvijenijih država. I premda je to čini se dobitna kombinacija, nekim razvijenim državama se obila o glavu. Uzmimo primjer Engleske. U želji da što više profitiraju, iselili su proizvodnju u jeftine dalekoistočne zemlje. Meñutim, time su pogoršali svoju vanjskotrgovvinsku bilancu iz pozitivne u negativnu i time si zapečatili sudbinu. Ekonomsko ropstvo je udarilo najvećom snagom na jednu od začetnica tog izrabljivanja. Engleska danas ima dugove veće od količine novca u državi. Da se ne bi veselili tuñoj nesreći i Hrvatska ima veći dug od količine novca u državi. Tj. Hrvatska je u principu bankrotirala. Od bankrota nas dijeli samo vrijeme kada dugovi dolaze na naplatu. Tehnički se to odgaña uzimanjem sve većih kredita, ali to samo pokazuje da nam je država u ekonomskom ropstvu. Stoga pozivam sve koji su nezadovoljni sadašnjim gospodarskim stanjem da na prvo mjesto stave borbu za osloboñenje od ekonomskog ropstva - reformom monetarnog i bankarskog sustava. Niti jedan drugi cilj nam nije važniji. Ako se protiv navedenih posljedica ekonomskog ropstva, onda se morate boriti i za osloboñenje! I mali dodatak o MMF i Svjetskoj banci. Ove institucije takoñer uvode ekonomsko ropstvo u zemlje kojima djeluju. Sve preporuke koje oni predlažu su usmjerene u tom cilju (liberalizacija tržišta kapitala, uvoñenje centralnog bankarstva, privatizacija banaka i infrastrukture, liberalizacija tržišta radne snage smanjenjem radničkih prava, slobodna trgovina, tržišno odreñivanje cijena). Jedina šansa tih država da "relativno uspiju" je da stvore jaku izvoznu privredu i teret svog ekonomskog ropstva prebace na druge države. Naravno, to je lako reći, a puno teže ostvariti. Osobito što ne mogu sve države biti jaki izvoznici. Tu je i članak na engleskom o Argentini. (

41 15. Nove investicije kao izlaz iz krize Često se spominju nove investicije i pokretanje gospodarstva. U tom svijetlu nove investicije znače novo veliko zaduživanje da bi se ubacilo 2 milijarde kuna novog novca. Bez sumnje, to može odgoditi krizu za cca 12 mjeseci, kada će kriza postati biti još gora. Vanjski dug će biti još veći, a i dalje neće bit rješenja kako otplatiti još veći dug. A zašto je to tako? Jer veliki kredit za investicije stvara veliki izvor profita za sve subjekte i novac za financiranje tekućeg vanjskotrgovinskog deficita. Za otvorenu zajednicu vrijedi: suma (profita subjekata)=deficit proračuna + vanjskotrgovinska bilanca Vanjskotrgovinska bilanca je razlika izmeñu ulaza novca i izlaza novca iz zemlje. U fazi investiranja pojaviti će se priliv novca, a nakon toga će se taj isti novac uvećan za kamate trebati izvlačiti godinama iz zemlje. To je nemoguća misija jer u kreditnom sustavu ne postoje novci za kamate i profite subjekata. Subjekti profitiraju samo kod investicijske faze i kod kreditne ekspanzije banaka (vidi poglavlje 9.1 Analiza sustava kod profitiranja od kreditnog novca). Sav novac od investicije je postao nečiji profit ili prihod države od poreza. Stoga se vidi i skok BDP-a i povećanje punjenjenja PDVa pa se tim pokazateljem može mahati kao argumentom da se ekonomija pokrenula. A u stvari je to posljedica velike investicije. I kad doñe vrijeme za vraćanje te investicije tada će se pojaviti još veća kriza. Kreditni financijski sustav ne emitira nepovratno novac preko deficita proračuna te zajednica pati od sve većeg manjka novca. Posljedice na društvo su poznate: produženje rokova plaćanja blokada i bankrot firmi neisplata plaća radnicima masovna otpuštanja radnika nemogućnost dobivanja kredita ovrhe banaka zbog kašnjenja u vraćanju duga prosvjedi radnika i poljeprivrednika štrajkovi u firmama financiranim iz budžeta generalni štrajk svih budžetskih korisnika obračuni policije i štrajkaša štrajk policije izlazak vojske na ulicu uvoñenje izvanrednog stanja... A sve se to može izbjeći promjenom zakona o HNB-u i raskidanjem nepovoljnog meñunarodnog ugovora kojim se zahtijevalo da se primarna emisija novca isključi. Država koja ne kuje svoj novac nema nikakvu vlast nad svojom gospodarskom sudbinom. Prilog tom je i povijest hrvatskog novca ( Znači, tada se nisu dizali krediti, već se kovao vlastiti novac. I to s pravim razlogom! Rješenje postoji u reformi monetarnog i bankarskog sustava (vidi poglavlje 16. Izlaz iz krize) koji je najbolji temeljni program reformi bez kojeg druge mjere ne mogu uspjeti.

42 16. Izlaz iz krize - prijelaz na nekreditni sustav Postojeće stanje u isključivo kreditnom sustavu se može pojednostavljeno ilustrirati slikom: Crveno su troškovi, plavo su prihodi, ljubičasto su krediti i svijetlo plavo su novčane uštede. Država pogrešno razliku izmeñu troškova i prihoda 100% nadomješta kreditima. Uštede se u bankama plasiraju kao krediti, a nigdje se ne vidi trajni izvor novca za novčanu zaradu (kada je uvoz=izvoz). Kredit za državni deficit može biti i inozemni što ne mijenja bitno sliku niti mogućnost otplate kredita. Crveni subjekti imaju novčani minus, plavi profit, a bijeli rade bez novčane zarade. Vidljivo je da se banka sa svojom multiplikacijom novca (krivotvorenjem) ubacila u krug opskrbljivača kreditnim (jedinim novim) novcem. Štednja u bankama je samo djelomično pokrivena i većina je nepostojeća jer se nalazi u izdanim kreditima. Većina izdanih kredita je završila u novcu za cirkulaciju, uvozu i uštedama profitabilnih subjekata. Zbog toga se ti krediti neće moći svi vratiti. Jedina mogućnost vraćanja je da se sve izokrene: Da imamo dobar izvoz, da banke i nekad profitabilne firme počnu raditi sa gubitkom (trošiti svoj novčani profit iz ranijih godina) te da se cijene vrate na razinu prije uzimanja kredita sve dok se krediti ne vrate. Takav scenarij jednostavno nije moguć i neočekivan je u kapitalizmu. Prijedlog za ostvariv izlaz iz krize: 1. Shvatiti da su nedostatak primarne nekreditne emisije i multiplikacija novca u bankama (vidi poglavlje 8. Novac kao dug) temeljni uzroci koji vuku u krizu (dugovi, inflacija, recesija, visoke kamate,...) 2. Provesti javnu debatu o novoj regulaciji novca, visokoj obaveznoj rezervi u bankarstvu, kontroli cijena, regulaciji tečaja i načinu korištenja nekreditnog novca 3. Izmijeniti zakon o HNB-u tako da se nekreditna emisija kontrolira 4. Riješiti 15 godina bez primarne emisije (dokapitalizacijom banaka za iznos nepokrivene štednje) 5. Racionalizirati državni aparat, iskorijeniti korupciju i preplaćivanje poslova za državu 6. Uvesti realno bankarstvo (100% obavezne rezerve za depozite koji nisu ulaganje radi dobiti od štednje) te visoku obaveznu rezervu za štednju zbog dobiti (preko 50% čime se onemogućava multiplikacija depozita) za komercijalne banke 7. Limitirati i vezati profit bankarskog sektora sa prosjekom realnog sektora (da se spriječi da servis gospodarstva jača brže od samog gospodarstva) 8. Smanjiti uvoz tako da bude pokriven izvozom (ili da bude manji) 9. Uvesti efikasnu kontrolu cijena radi održanja apsolutne stabilnosti valute 10. Težiti energetskoj i prehrambenoj neovisnosti (zbog ravnoteže uvoza i izvoza) 11. Razviti preciznu strategiju razvoja sa pravilno definiranim prioritetnim ciljevima

43 12. Prenijeti rješenje na ostale države Monetarni sustav kakav treba biti: Obrazloženje: Kreditna ekspanzija je sve potrebe za kreditnim novcem iz ranijeg razdoblja faktički zarobila u imaginarnoj štednji (nepokrivenoj obaveznim rezervama). Stoga je logično da se ta imaginarna štednja pretvori u realnu na način da se dokapitaliziraju banke koje to same ne mogu učiniti. Time se faktički oslobaña štednja, a novac dokapitalizacije postaje temelj za preuzimanje banke. Zarada od kredita bi se vraćala u proračun kao ekstra prihod. Nekreditna emisija se treba dobro izračunati (ne emitirati po političkoj želji), a cijene se moraju kontrolirati jer rast cijena samo obezvreñuje valutu. Banke će kredite na dalje moći davati samo iz dioničkih ulaganja ili izdavanjem obveznica sa rokom dospijeća, ali uz visoke rezerve kapitala da se spriječi (multiplikacija ulaganja-kredita). Svaka točka prijedloga je jako važna i zanemarivanjem se ne bi postigli planirani ciljevi. Otežavajući faktori: 1. Medijska blokada i trenutno zabrinjavajuća neobrazovanost ekonomskih stručnjaka 2. Nesposobnost Vlade da shvati da druge alternative ne postoje 3. Nezainteresiranost stranaka, sindikata i gospodarstvenika za rješenje monetarne regulacije 4. Zaduženje SAD prema FED-u se udvostručuje svakih 4 do 5 godina što je nerealno velik rast novčane mase koji ne prati niti jedan rast BDP-a na svijetu te se teško može očekivati da će amerikanci pristati to smanjiti 5. Veliki bankari i banke bi izgubili svoju zlatnu gusku te je mogućnost dogañanja "nesreća" važnih državnika 6. Smanjenje energetskih rezervi ukazuje na vjerojatnu mogućnost rasta cijena energenata i destabilizaciju monetarnog sustava inflacijom 7. Postojeći dug se neće moći otplatiti isključivo devizama nego u domaćoj valuti!? Kuna mora imati vrijednost u razmijeni ili će se morati uvesti svjetska moneta sa pravom izdavanja prema ekonomskom ključu! Što dobivamo: 1. Stabilnost cijena (aktivnom kontrolom) 2. Sustav baziran na novcu koji nije opterećen dugom 3. Manje troškove gospodarstva jer nema nepotrebnih kamata u cijenama te niže cijene 4. Konkurentije gospodarstvo