PRAVNI FAKULTET SVEUČILIŠTA U RIJECI

Transcription

1 PRAVNI FAKULTET SVEUČILIŠTA U RIJECI Martina Skok MEĐUNARODNA NADLEŽNOST ZA RODITELJSKU ODGOVORNOST U SLUČAJU OTMICE DJETETA (diplomski rad) Rijeka, 2016.

2 PRAVNI FAKULTET SVEUČILIŠTA U RIJECI Martina Skok MEĐUNARODNA NADLEŽNOST ZA RODITELJSKU ODGOVORNOST U SLUČAJU OTMICE DJETETA (diplomski rad) Studentica: Martina Skok Mentorica: prof. dr. sc. Ivana Kunda Rijeka, 2016.

3

4 I. Sažetak U ovom je diplomskom radu iznesen sustavni pregled pretpostavki međunarodne nadležnosti za roditeljsku odgovornost koje su Uredbom Vijeća (EZ) br. 2201/2003 o nadležnosti i priznanju i ovrsi odluka u bračnim predmetima i u predmetima o roditeljskoj odgovornosti kojom se ukida Uredba (EZ) br. 1347/2000 predviđene za slučaj otmice djeteta. U tu svrhu je razmatrana praksa suda Europske unije u tumačenju pojmova roditeljske odgovornosti i uobičajenog boravišta djeteta. Također, razmatrana je praksa u primjeni Konvencije o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice djeteta iz godine i praksa Suda Europske unije u tumačenju koncepta nezakonitog odvođenja ili zadržavanja djeteta, tj. otmice djeteta. I

5 II. Sadržaj I. Sažetak... I II. Sadržaj... II 1. Uvod Obiteljsko međunarodno privatno pravo EU Polja primjene BU II bis i odnos s haškim konvencijama Polje primjene s obzirom na vrstu pravnog odnosa Polje primjene s obzirom na teritorij i vrijeme Odnos BU II bis i haških konvencija Pretpostavke međunarodne nadležnosti Uobičajeno boravište djeteta Nezakonito odvođenje ili zadržavanje djeteta Daljnje pretpostavke međunarodne nadležnosti Adut odluke Zaključak III. Popis literature II

6 1. Uvod Obitelj je društvena zajednica u kojoj se razvijamo i zadovoljavamo svakodnevne emocionalne potrebe. Neki smatraju da je ona u neku ruku temelj uspješnog pojedinca, ali i uspješnog društva. Međutim, suvremeno društvo suočeno je sa sve većim društvenim pa tako i obiteljskim problemima. Obitelji su sve manje, sve češće se raspadaju i prestaju biti stabilne i trajne zajednice. Pojedinci tada mogu iskusiti emocionalne i psihološke probleme, što posebno vrijedi za najranjivije članove društva djecu. U najtežim poremećajima obiteljskih odnosa djeca mogu postati sredstvo manipulacije i osvete među roditeljima. Lako je zamisliti situaciju u kojoj bračni ili izvanbračni partneri prekidaju odnose te se jedan od njih seli u drugi grad ili čak drugu zemlju, pritom sa sobom odvodeći dijete bez pristanka drugog roditelja. Dijete se tada nalazi u nepoznatoj sredini i gubi kontakt s drugim roditeljem. Te se situacije teško mogu razriješiti mirnim putem i u pravilu je potrebno sudjelovanje suda. Obiteljsko pravo je oduvijek bilo osjetljivo pravno područje jer krute pravne norme trebaju regulirati odnose koji zadiru u najintimnije sfere života pojedinaca. Štoviše, obiteljski pravni sporovi su nabijeni emocijama i gubicima koji se ne mogu izraziti u novcu, a mogu pojedincu nanijeti nepopravljivu psihološku i emocionalnu štetu. Stoga je materijalne i postupovne odredbe obiteljskog prava potrebno u praksi tumačiti s dozom ljudskosti i štititi integritet pojedinaca u sporu. Isto vrijedi, u jednakoj ako ne i većoj mjeri, za pravila obiteljskog međunarodnog privatnog prava Europske unije. Europska unija je supranacionalna organizacija kojoj je inherentno postojanje i poticanje prekograničnih kretanja pojedinaca. Stoga Europska unija mora pravilima obiteljskog međunarodnog privatnog prava osigurati pravnu sigurnost pojedinaca prilikom tih kretanja, a pogotovo pravnu sigurnost i zaštitu interesa djeteta u slučaju spora s međunarodnim elementom. Ta pravila tiču se međunarodne nadležnosti, mjerodavnog prava te priznanja i izvršenja stranih sudskih odluka. Problem koji je razmatran u ovom radu tiče se međunarodne nadležnosti, tj. određivanja države članice čiji su sudovi nadležni odlučivati o materiji roditeljske odgovornosti. Međutim, rad se isključivo fokusira na međunarodnu nadležnost u specifičnom slučaju međunarodne otmice, tj. nezakonitog odvođenja ili zadržavanja djeteta. Radi utvrđivanja međunarodne nadležnosti potrebno je ponajprije pravilno identificirati pravni izvor koji se primjenjuje. Potom je potrebno pravilno interpretirati i primjenjivati pravila kojima je određeno sudovi koje države članice imaju pravo i dužnost postupati u pitanjima roditeljske odgovornosti u konkretnom slučaju 2

7 otmice. Stoga je cilj ovog rada pojasniti odnos najvažnijih pravnih izvora koje primjenjuje nacionalni sud te pojasniti pretpostavke međunarodne nadležnosti za roditeljsku odgovornost u slučaju otmice djeteta. Posebna pažnja posvećena je načelima na kojima su temeljene odredbe o nadležnosti, a najveći je naglasak dan na obradu pojma roditeljske odgovornosti, pojma uobičajenog boravišta djeteta kao temeljne pretpostavke nadležnosti te pojma nezakonitog odvođenja ili zadržavanja djeteta. Zaključci su izvedeni na temelju razmatranja relevantnih supranacionalnih, međunarodnih i nacionalnih pravnih propisa, sudske prakse Suda Europske unije i mišljenja pravne znanosti. U završnim odlomcima iznesen je kratki osvrt na učinkovitost razmatranih odredbi u pravnoj zaštiti otete djece i sinteza iznesenih argumenata i mišljenja pravne doktrine. 3

8 2. Obiteljsko međunarodno privatno pravo EU Ovaj kratak povijesni pregled razvoja obiteljskog međunarodnog privatnog prava EU možemo započeti pitajući se zašto je i kada nastala potreba regulirati pravni status pojedinaca u prekograničnim kretanjima. Različito kulturno, ideološko i ekonomsko nasljeđe te pravna tradicija država oduvijek su predstavljali izazov pravnoj sigurnosti pojedinaca prilikom prekograničnih kretanja. Tim više to vrijedi za djecu čiji je pravni status dodatno ovisan o statusu nositelja roditeljske odgovornosti. Međunarodni propisi za zaštitu ljudskih prava koji se dotiču ove tematike doneseni su nakon Drugog svjetskog rata u okrilju Ujedinjenih naroda 1 i kasnije, Vijeća Europe. 2 Međutim, propisi međunarodnog privatnog prava kojima se primarno uređuje pravni status pojedinaca u prekograničnim kretanjima stvoreni su u okviru Haške konferencije za međunarodno privatno pravo i Europske unije (dalje: EU). Haška konferencija je međunarodna i međuvladina organizacija koja predstavlja platformu za donošenje propisa međunarodnog privatnog prava. Ti propisi predstavljaju kompromis država različitih pravnih tradicija i imaju za cilj povećanje pravne sigurnosti sudionika prekograničnih kretanja. U okviru Haške konferencije za međunarodno privatno pravo potpisana je godine Konvencija o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice djeteta (dalje u tekstu: HK 1980) 3, a godine Konvencija o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznanju, ovrsi i suradnji u odnosu na roditeljsku skrb i mjere za zaštitu djece čije su potpisnice bile sve tadašnje države članice EU (dalje u tekstu: HK 1996). 4 S druge strane, EU i njezine preteče su veći dio svog postojanja bile usmjerene stvaranju unutarnjeg tržišta i jačanju slobode kretanja roba, osoba, usluga i kapitala. Smatralo se da propisi kojima se uređuje sloboda kretanja osoba služe isključivo ekonomskim ciljevima pa je na taj način bio određen i njihov obuhvat. Također, statusna pitanja nisu bila u isključivoj nadležnosti preteča EU pa su kao takva i isključivana iz materijalnog polja primjene propisa 1 Opća deklaracija o ljudskim pravima, Rezolucija 217 A (III), 1948., Narodne novine Međunarodni ugovori, br. 12/09. Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, 1966., Narodne novine Međunarodni ugovori, br. 12/93 2 (Europska) Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, 1950., Narodne novine Međunarodni ugovori, br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 (dalje u tekstu: EKZLJP). 3 Službeni list SFRJ Međunarodni ugovori, br. 7/91. 4 Narodne novine Međunarodni ugovori, br. 5/09. 4

9 koji su obvezivali države članice. 5 Valja napomenuti da je Sud Europske unije (dalje u tekstu: Sud EU-a, tada Europski sud pravde) s vremenom zauzeo stav da su i pitanja statusnog prava neizbježno povezana s vršenjem temeljnih gospodarskih sloboda. 6 Borrás navodi kako je sloboda kretanja osoba s godinama dovela do sve većih migracija koje su često uključivale i migraciju djece, nerijetko uz kršenje odredbi nacionalnog obiteljskog prava. 7 Medić Musa navodi da je zainteresiranost tijela EU-a za obiteljsku politiku prvenstveno povezana s negativnom demografskom slikom Europe koja je utjecala na stabilnost i uspješnost unutarnjeg tržišta te političku, kulturnu i ekonomsku budućnost Europe. 8 Neovisno o motivu, tijela preteča EU počela su 80-ih godina razmatrati pravni položaj djeteta rastavljenih ili razvedenih roditelja. Bouček kritički ustvrđuje da su djelovanja Zajednice po pitanju pravosudne suradnje država članica u građanskim stvarima bila prespora i neučinkovita i da su odgovorni uvidjeli potrebu mijenjanja postojećeg pravnog sustava Zajednice. 9 Ugovorom iz Maastrichta su tijela EU godine dobila ovlast predlaganja međunarodnih ugovora državama članicama po pitanju pravosudne suradnje u građanskim stvarima. 10 Pet godina kasnije stupio je na snagu Ugovor iz Amsterdama kojim su tijela EU dobila ovlast donošenja obvezujućih instrumenata u području pravosudne suradnje u građanskim stvarima. 11 Medić Musa zaključuje da navedena ovlast omogućuje da se europsko međunarodno privatno pravo uređuje europskim sekundarnim pravom. 12 Isto tako, Bouček zaključuje da je europsko međunarodno privatno pravo postalo u pravno-tehničkom smislu pravo EZ-a koje se uređuje europskim sekundarnim zakonodavstvom Brussels Convention on Jurisdiction and the Enforcement of Judgements in Civil and Commercial Matters, as amended by Conventions on the Accession oft he New Member States to that Convention, 1972., OJ L 299/32, , čl Presuda Konstandinis, C-168/91, EU:C:1993: Borrás, Alegria [et al.],,,protection of Minors and Child Abduction under the Hague Conventions and the Brussels II bis Regulation, Japanese and European Private International Law in Comparative Perspective, Mohr Siebeck, Tubingen, Germany, 2008., str Medić Musa, Ines, Komentar Uredbe Bruxelles II bis u području roditeljske skrbi, Pravni fakultet Sveučilišta u Osijeku, Osijek, godine, bilješka 6, str Bouček, Vilim, Europsko međunarodno privatno pravo u eurointegracijskom procesu i harmonizacija hrvatskog međunarodnog privatnog prava, Zagreb, 2009., str Ugovor o Europskoj uniji (1992.), OJ EC C 191, Ugovor iz Amsterdama o izmjeni Ugovora o Europskoj uniji, Ugovorâ o osnivanju europskih zajednica i određenih s njima povezanih akata (1997.), OJ C 340, Medić Musa, Ines, op. cit., str Bouček, Vilim, op.cit., str. 55. i 56. 5

10 Takva je zakonodavna aktivnost započela Uredbom Vijeća (EZ) br. 1347/2000 o nadležnosti i priznanju i ovrsi odluka u bračnim predmetima te u predmetima o roditeljskoj odgovornosti za djecu obaju supružnika (dalje: BU II). 14 BU II se sastoji od odredaba preuzetih iz Konvencije o nadležnosti i priznanju i ovrsi odluka o bračnim predmetima koja je formalno usvojena godine i odredaba koje su predložile Francuska i Španjolska s ciljem proširenja polja primjene Uredbe i na predmete o roditeljskoj odgovornosti koji proizlaze iz bračnih sporova. 15 Dakle, predmeti o roditeljskoj odgovornosti na indirektan način ulaze u građansko procesno pravo EU dok je naglasak bio na šepavim brakovima osoba različitog državljanstva. 16 Medić Musa ističe dva smjera razvoja EU prava koja su formalno započela donošenjem BU II. 17 Kao prvo, BU II je prvi akt sekundarnog zakonodavstva kojim se reguliralo pitanje pravosudne suradnje i uzajamnog priznanja presuda u obiteljskim stvarima. Drugo, Uredbom se implicitno dalo do znanja da pojam integracije u okviru EU treba shvatiti šire od dotadašnjeg isključivo ekonomskog shvaćanja. Francuska je nedugo nakon što je BU II stupila na snagu ponovno inicirala razvoj obiteljskog međunarodnog privatnog prava u EU. Predložila je daljnje proširenje polja primjene BU II na sva pitanja roditeljske odgovornosti, neovisno o postojanju bračnog spora. 18 Kao rezultat donesena je 27. studenog godine Uredba Vijeća (EZ) br. 2201/2003 o nadležnosti i priznanju i ovrsi odluka u bračnim predmetima i u predmetima o roditeljskoj odgovornosti kojom se ukida Uredba (EZ) br. 1347/2000 (dalje: BU II bis). 19 Svrha BU II bis bila je stvoriti jedinstvena pravila o međunarodnoj nadležnosti te postupku priznanja i ovrhe u predmetima o roditeljskoj odgovornosti za područje svih država članica te uskladiti pretpostavke priznanja i ovrhe s novijim pravnim instrumentima. 20 BU II bis u pogledu odredbi o bračnim sporovima u gotovo neizmijenjenom izdanju slijedi odredbe BU II, dok odredbe o roditeljskoj odgovornosti predstavljaju zakonodavni novitet. Schulz govori o child- centered pristupu gdje se odredbe 14 Council Regulation (EC) No 1347/2000 of 29 May 2000 on jurisdiction and the recognition and enforcement of judgments in matrimonial matters and in matters of parental responsibility for children of both spouses, OJ L 160, Borrás, Alegria, Explanatory Report on the Convention, drawn up on the basis of Article K.3 of the Treaty on European Union, on Jurisdiction and the Recognition and Enforcement of Judgements in Matrimonial Matters, prepared by Dr. Alegria Borras, OJ C 221, , toč. 8. i Medić Musa, Ines, op.cit., bilješka 40, str. 24. (primjer šepavih francusko njemačkih brakova). 17 Ibid., str loc. cit. 19 SL L 338, Medić Musa, Ines, op. cit., str

11 o roditeljskoj odgovornosti temelje primarno na djetetovim interesima, a nadležnost primarno i u najvećoj mjeri predviđaju za sudove djetetova uobičajenog boravišta Schulz, Albert, The new Brussels II Regulation and the Hague Conventions of 1980 and 1996, International Family Law, No. 1, 2004., str

12 3. Polja primjene BU II bis i odnos s haškim konvencijama Sud prilikom zasnivanja nadležnosti najprije mora ispitati jesu li za to ispunjene propisane pretpostavke. Te pretpostavke pronalazi u odgovarajućim pravnim izvorima ovisno o sadržaju spora koji treba razriješiti te vremenu i mjestu pokretanja postupka. U tu svrhu, prije razmatranja pretpostavki nadležnosti, razmatramo polja primjene BU II bis i njihova preklapanja s haškim konvencijama Polje primjene s obzirom na vrstu pravnog odnosa Sudovi država članica prilikom odlučivanja o nadležnosti u sporu o roditeljskoj odgovornosti kao primarni pravni izvor primjenjuju BU II bis. U BU II bis stoji da nju primjenjuju tijela država članica koja odlučuju u građanskim stvarima koje se odnose na dodjelu, izvršavanje, prijenos, ograničenje ili oduzimanje roditeljske odgovornosti, neovisno o prirodi suda. 22 Stoga je najprije potrebno definirati što su građanske stvari i roditeljska odgovornost Pojam građanskih stvari Građanske stvari nisu kao takve definirane u BU II bis već je to standard koji je interpretiran kroz sljedeće presude Suda EU: C (C-435/06) od 27. studenog godine 23, A (C-523/07) od 2. travnja godine 24 i Gogova protiv Iliev (C-215/15) od 21. listopada godine 25. U predmetu C radilo se o majci C i njezino dvoje djece A i B u pogledu koje je švedsko tijelo socijalne skrbi donijelo odluku o izdvajanju iz obitelji i smještanju kod udomitelja. Tijelo je na to bilo ovlašteno temeljem nacionalnog zakona koji spomenute mjere predviđa za situacije u kojima postoji rizik za djetetovo zdravlje i razvoj. Par dana nakon donošenja odluke majka i djeca sele u Finsku i prijavljuju ondje prebivalište. Švedski upravni sud potvrđuje odluku tijela socijalne skrbi i time nadomještava pristanak roditelja na smještaj djeteta kod udomitelja. Majka izjavljuje žalbu na odluku švedskog suda jer isti smatra nenadležnim, ali švedski Vrhovni sud odbija žalbu. Švedska tijela nastavljaju upravni postupak i švedska policija temeljem 22 BU II bis, čl. 1. tč. (b). 23 Presuda C, C-435/06, EU:C:2007: Presuda A, C-523/07, EU:C:2009: Presuda Gogova protiv Iliev, C- 215/15, EU:C:2015:710. 8

13 multilateralnog sporazuma traži od finske policije pomoć u izvršenju odluke. Finska policija izdaje nalog za predaju djece švedskim vlastima. Majka tada izjavljuje žalbu pred finskim sudovima i naposljetku finski Vrhovni sud upućuje Sudu EU prethodno pitanje o odnosu upravnih mjera javnopravnog karaktera i pojma građanskih stvari. 26 Sud EU je na početku odluke ustvrdio da se radi ujednačene primjene prava EU i jednakosti svih njezinih građana pojam građanskih stvari mora autonomno interpretirati. 27 Autonomna definicija pojma polazi od svrhe i cilja BU II bis izloženih u preambuli, tj. od načela jednakosti svakog djeteta. 28 To se načelo ostvaruje uključivanjem svake odluke o roditeljskoj odgovornosti i svake mjere za zaštitu bračne i izvanbračne djece u polje primjene Uredbe. 29 Odluka ili mjera glede roditeljske odgovornosti koju donese upravni sud ili upravno i drugo javnopravno tijelo ulazi u pojam građanske stvari, iako se ne radi o tipičnom građanskom sudu. 30 Ako je nacionalnim pravom određena odluka ili mjera klasificirana kao javnopravna mjera ona i dalje ulazi u pojam građanskih stvari ako se tiče materije roditeljske odgovornosti. 31 U preambuli BU II bis su također navedena određena izuzeća iz polja primjene, a koja tradicionalno ulaze u sferu javnog prava (npr. socijalna sigurnost, azil i useljavanje) 32. Sud EU-a je tumačenjem a contrario došao do zaključka da nije bila namjera zakonodavca isključiti sva područja javnog prava iz materijalnog polja primjene BU II bis pa tako ni sve odluke o roditeljskoj odgovornosti koje su javnopravnog karaktera. 33 U predmetu A Sud EU-a je s dvogodišnjim odmakom ponovio zaključke iz predmeta C o autonomnosti pojma građanskih stvari, irelevantnosti domaće podjele na privatno i javno pravo i namjeri zakonodavca da javnopravne mjere i odluke o roditeljskoj odgovornosti uključi u pojam građanskih stvari. 34 U oba je slučaja isto prethodno pitanje postavio finski Vrhovni sud u pogledu istih mjera domaćih upravnih tijela. Možda je sud očekivao ili priželjkivao promjenu stava Suda EU koji je ipak ostao dosljedan u svojim zaključcima. Isto vrijedi i za bugarski predmet Gogova protiv Iliev iz godine u kojem je Sud EU ponovio da svaka odluka i 26 Presuda C, EU:C:2007:714, para Presuda C, EU:C:2007:714, para BU II bis, tč. 5 preambule. 29 Presuda C, EU:C:2007:714, para Presuda C, EU:C:2007:714, para Presuda C, EU:C:2007:714, para BU II bis, tč. 10 preambule. 33 Presuda C, EU:C:2007:714, para Presuda A, EU:C:2009:225, para. 22, 27 i 29. 9

14 mjera o roditeljskoj odgovornosti ulazi u pojam građanskih stvari čak i kad je povezana s vršenjem javnih ovlasti. 35 Presuda A detaljnije se razrađuje u poglavlju o uobičajenom boravištu, a presuda Gogova protiv Iliev u nastavku teksta Pojam roditeljske odgovornosti Roditeljska odgovornost definirana je u BU II bis kao skup prava i obveza koje prema djetetu ili njegovoj imovini ima nositelj roditeljske odgovornosti, što uključuje prava roditeljske skrbi, odgoja djeteta i kontakta s djetetom. 36 Prava roditeljske skrbi podrazumijevaju i prava i obveze skrbi nad djetetom, posebice pravo na odluku s kime će i gdje dijete živjeti (djetetovo boravište). 37 Roditeljska odgovornost obuhvaća i pitanje skrbništva, udomiteljstva i sličnih instituta, smještaj djeteta kod udomitelja ili u ustanovu, određivanje osobe koja brine o djetetu i njegovoj imovini, određivanje osobe koja dijete zastupa i pomaže mu, kao i dužnosti navedenih osoba te mjere zaštite djeteta koje se odnose na upravljanje, čuvanje ili raspolaganje djetetovom imovinom. 38 U predmetu C je finski Vrhovni sud postavio prethodno pitanje glede odluke o izdvajanju djeteta iz obitelji i njegovu smještanju kod udomitelja koja se u domaćem poretku nužno sastoji od dvije spomenute mjere. Dvojba finskog suda nastala je jer u BU II bis nije izričito spomenuto da mjera izdvajanja djeteta iz obitelji ulazi u materiju roditeljske odgovornosti. 39 Sud EU je zauzeo stav da to što konkretna mjera nije izričito navedena u BU II bis ne znači da je ona automatski isključena iz materijalnog polja primjene Uredbe. 40 Iz formulacije prve rečenice čl. 1. st. 2. BU II bis, točnije iz izraza mogu se odnositi, vidljivo je da popis mjera u tom stavku služi samo kao pokazatelj u primjeni i ne podrazumijeva zatvorenu listu mjera. 41 Sud EU se u izvođenju ovih zaključaka vodi svrhom i ciljem BU II bis, tj. ciljem osiguranja jednakosti svakog djeteta. 42 Sporna mjera izdvajanja djeteta iz obitelji je inherentno javnopravna mjera koja smjera zaštiti i pružanju pomoći mladim osobama. 43 Ona je nužna za ostvarenje mjere 35 Presuda Gogova v. Iliev, EU:C:2015:710, para BU II bis, čl. 2. tč. 7. i Bu II bis, čl. 2. tč. 9., a tako i čl. 5.(a) HK Bu II bis, čl. 1. st. 2. tč. (a)- (e). 39 Presuda C, EU:C:2007:714, para Presuda C, EU:C:2007:714, para Presuda C, EU:C:2007:714, para Presuda C, EU:C:2007:714, para. 31 i tč. 5 preambule. 43 Presuda C, EU:C:2007:714, para

15 smještanja djeteta kod udomitelja u situacijama kada nositelj roditeljske odgovornosti ne pristaje na tu mjeru. 44 Dakle, svaka mjera koja ima za cilj zaštitu djetetovih interesa ulazi u materiju roditeljske odgovornosti neovisno o tome je li izričito spomenuta u BU II bis i usprkos svom javnopravnom karakteru. Isti stav je potvrđen u presudi A. 45 U prethodno citiranom predmetu Gogova protiv Iliev radilo se o bugarskim državljanima koji su sa zajedničkim djetetom, također bugarskog državljanstva, živjeli u Italiji prije i nakon prekida veze. Majka je željela obnoviti djetetovu putovnicu kako bi s njime otputovala u Bugarsku. Sukladno bugarskom zakonu za to je bio potreban pristanak oba roditelja koji moraju zajedno i osobno podnijeti predmetni zahtjev. Bugarski zakon predviđa i da u slučaju spora odluka suda može zamijeniti pristanak drugog roditelja. Otac nije sudjelovao u pokrenutom postupku pred bugarskim sudom te mu je postavljen privremeni zastupnik. U studenom godine bugarski je sud odbacio majčin zahtjev i oglasio se nenadležnim u korist talijanskog suda. U postupku po žalbi predmet je završio pred bugarskim Vrhovnim sudom koji je uputio prethodno pitanje Sudu EU o tome ulazi li predmetni zahtjev u materiju roditeljske odgovornosti. 46 Sud EU se u svom obrazloženju poziva na zaključke iz presude C i naglašava potrebu ekstenzivnog tumačenja pojma roditeljske odgovornosti i neisključivi karakter popisa mjera u čl. 1. st. 2. BU II bis. 47 Potpada li određena mjera pod pojam roditeljske odgovornosti prosuđuje se s obzirom na njezin predmet, a ne s obzirom na to je li izričito navedena u BU II bis. 48 Ostvarivanje prava roditelja na podnošenje predmetnog zahtjeva bez pristanka drugog roditelja po svom sadržaju predstavlja izvršavanje prava roditeljske odgovornosti u smislu čl. 1. st. 1. tč. (b) BU II bis. 49 Iako se u konkretnom slučaju radi o specifičnom aspektu izvršavanja roditeljske odgovornosti potrebno je i taj aspekt uključiti u materijalno polje primjene BU II bis radi potpune zaštite interesa djeteta. 50 Činjenica da o zahtjevu za izdavanjem putovnice odlučuje bugarsko upravno tijelo nije od značaja jer se pitanje roditeljske odgovornosti veže uz pravo na podnošenje takvog zahtjeva u slučaju kada nema pristanka dugog nositelja roditeljske 44 Presuda C, EU:C:2007:714, para Presuda A, EU:C:2009:225, para. 24, 25 i Presuda A, EU:C:2009:225, para Presuda A, EU:C:2009:225, para Presuda A, EU:C:2009:225, para Presuda A, EU:C:2009:225, para Presuda A, EU:C:2009:225, para

16 odgovornosti, a ne uz subjektivno pravo državljanina na izdavanje putovnice. 51 Sud EU pronalazi argument za zauzeti stav i u čl. 1. st. 3. BU II bis. U tom je stavku navedena zatvorena lista izuzeća iz materijalnog polja primjene BU II bis, a među njima nije naveden predmetni zahtjev. 52 Zatvorena lista izuzeća sastavljena je od pitanja očinstva i majčinstva (utvrđivanje i osporavanje), posvajanja, imena i prezimena djeteta, emancipacije djeteta, obveze uzdržavanja, određivanja upravitelja djetetove imovine, nasljeđivanja i mjera poduzetih kao rezultat kaznenih djela koja su počinila djeca. 53 Sud EU je dosad imao priliku tumačiti samo jedno od ovih izuzeća i to u predmetu Matoušková od 6. listopada godine. 54 Predmetni spor je nastao u okviru ostavinskog postupka u Češkoj koji je po službenoj dužnosti pokrenut nakon smrti ostaviteljice M. Martinus i koji je vodila javna bilježnica Marie Matoušková kao sudska povjerenica. Ostaviteljica je bila češka državljanka koja je u trenutku smrti imala prijavljeno prebivalište u Češkoj iako je s mužem i dvoje maloljetne djece boravila u Nizozemskoj. Maloljetnoj je djeci u ostavinskom postupku postavljen privremeni skrbnik koji je za njihov račun sklopio sporazum o raspodjeli otvorenog nasljedstva. U sudskoj fazi ostavinskog postupka u Češkoj utvrđena je ukupna i obračunska vrijednost ostavine. Sudska povjerenica je u javnobilježničkoj fazi postupka podnijela sudu sporazum o raspodjeli nasljedstva jer je prema češkom pravu sudsko odobrenje pretpostavka valjanosti takvog sporazuma Ostaviteljičin suprug je u međuvremenu obavijestio povjerenicu da je u Nizozemskoj pokrenut ostavinski postupak jer je ostaviteljica ondje imala uobičajeno boravište u vrijeme smrti. Češki Vrhovni sud uputio je Sudu EU prethodno pitanje o tome potpada li odobrenje sporazuma o raspodjeli nasljedstva, kojeg je za račun maloljetne djece sklopio skrbnik, u materiju roditeljske odgovornosti ili materiju nasljeđivanja u smislu izuzeća iz čl. 1. st. 3. tč. (f) BU II bis. 55 Sud EU je napomenuo da se mjera poput sudskog odobrenja predmetnog sporazuma donosi s ciljem zaštite djetetovih interesa prilikom izvanrednog raspolaganja imovinom. 56 Mjera koja je tako izravno povezana s poslovnom sposobnošću djeteta i motivirana zaštitom njegovih interesa 51 Presuda A, EU:C:2009:225, para. 33 i Presuda A, EU:C:2009:225, para BU II bis, čl. 1. st Presuda Matoušková, C-404/14, EU:C:2015: Presuda Matoušková, EU:C:2015:653, para Presuda Matoušková, EU:C:2015:653, para

17 čini nužnim da za imenovanje skrbnika i nadzor nad radnjama skrbnika bude nadležan isti sud, neovisno o pravnom području kojem pripadaju radnje skrbnika. 57 Zbog toga predmetna mjera ne potpada automatski pod pitanje nasljeđivanja samo zato jer je poduzeta u vezi s otvorenim ostavinskim postupkom. 58 Također, Sud EU se poziva na izvješće M. Lagardea o HK 1996 u kojem je istaknuto da ukoliko nacionalno nasljedno pravo predviđa sudjelovanje zakonskog zastupnika maloljetnog nasljednika u ostavinskom postupku, taj zastupnik mora biti određen primjenom HK 1996 jer se radi o pitanju roditeljske odgovornosti. 59 Zaključno dajemo kratku napomenu glede materije uzdržavanja koja je također izuzeta iz polja primjene BU II bis 60 i regulirana Uredbom Vijeća (EZ) br. 4/2009 od 18. prosinca o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznavanju i izvršenju sudskih odluka te suradnji u stvarima koje se odnose na obvezu uzdržavanja (dalje:uredba o uzdržavanju). 61 Naime, sud koji je nadležan odlučivati o roditeljskoj odgovornosti može temeljem potonje Uredbe odlučivati i o obvezi uzdržavanja ako se to pitanje pojavi kao sporedno. 62 Ipak, različita pravila o priznanju i izvršenju primjenjuju se u pogledu odluke o uzdržavanju i odluke o roditeljskoj odgovornosti iako obje potječu iz istog postupka. 63 U pogledu pojma roditeljske odgovornosti, Boele-Woelki i González Beilfuss zaključuju na temelju promatranja nacionalnih izvješća o primjeni BU II bis da je radi njezine učinkovite primjene u nekim članicama potrebno donijeti implementirajuće zakonske odredbe. 64 Takvim se odredbama razjašnjava sadržaj i odnos autonomnih pojmova i njihovih pandana u nacionalnim zakonima. Primjerice, u Grčkoj je BU II bis prevedena tako da je roditeljska odgovornost prevedena kao roditeljska skrb, a njezin je sadržaj u nacionalnom zakonu uži nego 57 Presuda Matoušková, EU:C:2015:653, para Presuda Matoušková, EU:C:2015:653, para Presuda Matoušková, EU:C:2015:653, para BU II bis, čl. 1. st. 3. tč. (f). 61 SL L 7, Uredba o uzdržavanju, čl. 3. (d). 63 Practice Guide for the application of the Brussels IIa Regulation, European Commission, str. 9., dostupno na ( ). Practice Guide for the application of the new Brussels II Regulation (Council Regulation (EC) No 2201/2003 of November 2003 concerning jurisdiction and the recognition and enforcement of judgments in matrimonial matters and the matters of parental responsibility, repealing Regulation (EC) No 1347/2000), Up- dated version 1 June 2005, European Commission and European Judicial Network, str. 21., dostupno na: ( )(dalje: Practice Guide). 64 Boele-Woelki, Katharina; González Beilfuss, Cristina, The impact and application of the Brussels II bis Regulation in the Member States: Comparative synthesis, u: Boele-Woelki, Katharina, González Beilfuss, Cristina (ur.), Brussels II bis: its impact and application in the member states, Intersentia, Antwerpen [u.a.], 2007., str

18 autonomna definicija pojma. Nacionalna zakonodavstva Italije i Španjolske uopće ne poznaju institut roditeljske odgovornosti već koriste institute očinske (patria potestad) i roditeljske vlasti (potesta genitoriale), koji ne uključuju skrbništvo u svoj sadržaj. U Poljskoj pravo na susrete i druženje ne čini dio roditeljske odgovornosti. 65 Situacija je bolja u Hrvatskoj jer Obiteljski zakon (dalje: OBZ) sadrži sve institute koji čine roditeljsku odgovornost u smislu BU II bis. 66 Prema OBZ-u, roditeljska skrb podrazumijeva odgovornosti, prava i obveze roditelja u svrhu zaštite i promicanja djetetovih osobnih i imovinskih interesa i dobrobiti. 67 U sadržaj roditeljske skrbi, između ostalog, ulazi i odluka o mjestu stanovanja djeteta. 68 Mjesto stanovanja djeteta dužni su sporazumno odrediti roditelji, a podudara se s prebivalištem/ boravištem (jednog od) roditelja. 69 Roditelj koji ne stanuje s djetetom ima pravo i dužnost ostvarivati osobni odnos s djetetom. 70 Roditelji imaju i pravo, dužnost i odgovornost upravljati djetetovom imovinom. 71 Roditeljska skrb nadomješta se djetetu štićeniku kroz institut skrbništva koji je reguliran u zasebnom dijelu zakona, 72 a zakonom je reguliran i institut udomiteljstva. 73 Vidimo da je roditeljska odgovornost u OBZ- u po obuhvatu usporediva s onom u BU II bis i bez potrebe donošenja implementirajućih odredbi. Navedeno bi trebalo olakšati primjenu BU II bis pod uvjetom da nacionalna sudska praksa prati daljnji razvoj prakse Suda EU u tumačenju zajedničkih koncepata Polje primjene s obzirom na teritorij i vrijeme BU II bis primjenjuju sve države članice, osim Danske. 74 U Republici Hrvatskoj je ona u primjeni od 1. srpnja godine, u Rumunjskoj i Bugarskoj od 1. siječnja godine, a u svim ostalim članicama od 1. ožujka godine. Odredbe BU II bis se primjenjuju u postupcima o roditeljskoj odgovornosti koji su pokrenuti na dan naveden u prethodnoj rečenici 65 Boele-Woelki, Katharina; González Beilfuss, Cristina, op. cit., str. 31.; Medić Musa, Ines, op. cit., str. 42., bilješka Obiteljski zakon, Narodne novine, br. 103/ OBZ, čl OBZ, čl OBZ, čl OBZ, čl. 95. st OBZ, čl OBZ, čl OBZ, čl. 150., 155. i BU II bis, čl

19 ili nakon tog datuma. 75 Smatra se da je postupak pokrenut u trenutku kada je odgovarajuće pismeno podneseno sudu pod uvjetom da je podnositelj poduzeo sve daljnje korake za dostavu pismena drugoj strani. Ako pismeno mora sukladno nacionalnom pravu prvo biti dostavljeno drugoj strani, smatra se da je postupak pokrenut kada je tijelo ovlašteno za dostavu primilo pismeno, pod uvjetom da je podnositelj poduzeo radnje radi predaje pismena sudu Odnos BU II bis i haških konvencija U ovom dijelu rada dan je načelni pregled odnosa navedenih instrumenata. Detaljnija razrada izložena je u kasnijim odlomcima na primjerima konkretnih članaka. Iako BU II bis ima prednost u primjeni pred odredbama navedenih konvencija ako one reguliraju isto pitanje, od značaja je njihova uloga u zakonodavnoj povijesti BU II bis i važno je zajedničke koncepte tumačiti na ujednačen način BU II bis i HK 1980 U samoj je BU II bis definiran njezin odnos s drugim međunarodnim instrumentima koji su stupili na snagu u državama članicama prije njezina stupanja na snagu. 78 U članku 60. stoji, između ostalog, da BU II bis ima prednost u primjeni pred HK 1980 u pitanjima koja su regulirana u oba instrumenta, a posebno njen članak U svim drugim slučajevima države članice stranke Konvencije primjenjuju odredbe HK U BU II bis su unesene dopunske odredbe kojima se omogućuje sudu ranijeg djetetovog uobičajenog boravišta da de facto ukine odluku suda kasnijeg djetetova uobičajenog boravišta kojom je odbijen zahtjev za predaju djeteta na temelju HK Također, modificirane su odredbe HK 1980 o pretpostavkama za odbijanje zahtjeva za predajom djeteta kada o zahtjevu odlučuje sud države članice EU. HK 1980 se primjenjuje samo na djecu koja još nisu navršila 75 BU II bis, čl BU II bis, čl Lenaerts, Koen, "The best interests of the child always come first: the Brussels ii bis Regulation and the European court of justice.", Jurisprudencija 20, br. 4, Mykolas Romeris University, 2013, str , dostupno na: 78 BU II bis, čl BU II bis, tč. 17 preambule. 80 BU II bis,čl. 62. st

20 šesnaest godina 81 te isto vrijedi i za čl. 11. BU II bis kojim se dopunjuje i modificira HK Navedene će modifikacije biti konkretizirane u kasnijim poglavljima zajedno s kritičkim osvrtom. U literaturi se navodi da su odredbe o otmici djeteta unesene u BU II bis jer je određeni broj država članica koje su ujedno i stranke HK 1980 bio nezadovoljan njezinom praktičnom primjenom. 83 Medić Musa pak smatra kako rješenje, do kojeg se na kraju došlo, reflektira suprotna mišljenja, no kako su ona apsolutno oprečna tako je i rješenje nezadovoljavajuće. Stoga ne bi iznenadilo kada bi se u konačnici pokazalo da je njime umjesto progresije izazvana regresija BU II bis i HK 1996 Borrás navodi kako su HK 1996 i BU II pripremane u isto vrijeme s namjerom stvaranja usuglašenih instrumenata. 85 Vijeće EU-a je u travnju godine ovlastilo države članice da zajednički potpišu HK 1996 (nakon donošenja BU II, a prije donošenja BU II bis). Naravno, davanje spomenute ovlasti bilo je potrebno zbog specifičnog odnosa EU kao supranacionalne organizacije i njezinih država članica u pogledu vanjskih nadležnosti EU. Vijeće EU je pet godina kasnije ovlastilo države članice koje su potpisale, ali ne i ratificirale Konvenciju, da to zajednički ili pojedinačno učine. Napominjemo da je nakon stupanja na snagu Lisabonskog ugovora 86 EU stekla pravnu osobnost te je danas stranka HK 1980 i HK Rauscher uspoređuje pravne standarde roditeljska odgovornost (BU II bis) i mjere za zaštitu djeteta i njegove imovine (HK 1996) i primjećuje da europski zakonodavac prilikom stvaranja pravnih akata stvara i nov, sebi svojstven sustav, umjesto da preuzme postojeće međunarodne sheme. 88 Mjere za zaštitu djeteta i njegove imovine čine samo jedan od aspekata roditeljske odgovornosti prema BU II bis te možemo zaključiti da je namjera europskog zakonodavca bila 81 HK 1980, čl Rauscher, Thomas, op.cit., str Medić Musa, Ines, op.cit., str loc. cit. 85 Borrás, Alegria, Institutional Framework: Adequate Instruments and the External Dimension, International Family Law for the European Union, Intersentia, Antwerpen-Oxford, 2007., str Lisabonski ugovor, (2007), SL C 360, , čl. 46A. 87 Popis stranaka dostupan na: ( ). 88 Rauscher, Thomas, op.cit., str

21 proširiti materijalno polje primjene Uredbe u odnosu na HK Međutim, za razliku od HK 1996, BU II bis ne sadrži definiciju djeteta te Rauscher primjećuje da bi najbolje rješenje bila autonomna definicija pojma i to u skladu s HK 1996 radi izbjegavanja neusklađenosti i problema u praksi. 90 S druge strane, Priručnik za primjenu BU II bis upućuje na mjerodavno nacionalno pravo. 91 Medić Musa naglašava da Priručnik ne precizira je li mjerodavno lex fori, lex patriae djeteta ili lex domicilii djeteta. 92 BU II bis ima prednost u primjeni u odnosu na HK 1996 kada dijete u pogledu kojeg se pokreće postupak ima uobičajeno boravište na području EU, tj. kada se na području EU izvršava odluka donesena na području EU neovisno o djetetovom uobičajenom boravištu. 93 Praktični problem nastaje kada dijete nema uobičajeno boravište na području EU, ali se nalazi na području države članice EU koja je ujedno i stranka HK 1996, S obzirom da oba instrumenta predviđaju nadležnost na temelju nazočnosti djeteta, na nacionalnom je sudu da odluči koji će instrument primijeniti. 94 U priručniku za primjenu BU II bis stoji da ona ima prednost pred HK 1996 u primjeni odredaba o nadležnosti, priznanju i izvršenju, a HK 1996 se primjenjuje u pogledu odredbi o mjerodavnom pravu. 95 S navedenim se slaže i Rauscher. 96 Medić Musa napominje da to mišljenje ne dijele svi pravni stručnjaci. 97 Neki smatraju da se mjerodavno pravo ni u kojem slučaju ne može određivati temeljem HK 1996, a drugi da je to ispravno ukoliko se nadležnost suda zasniva na temelju pretpostavki koje su iste u oba instrumenta. Dakle, ovi stručnjaci smatraju da se međunarodna nadležnost i mjerodavno pravo moraju temeljiti na pretpostavkama utemeljenim istim pravnim izvorima ili barem istim načelima. 89 loc. cit. za detaljniju usporedbu. 90 Rauscher, Thomas, op.cit., str Practice Guide for the application of the new Brussels II Regulation, op. cit., str Medić Musa, Ines, Predmeti o roditeljskoj odgovornosti prema Briselskoj uredbi II bis, u Bodiroga-Vukobrat, Nada (ur.) [et al.], Europsko obiteljsko pravo, Narodne novine, Zagreb, godine, str BU II bis, čl. 61. točke (a) i (b). 94 BU II bis, čl. 13. i HK 1996, čl. 6. st. 2. i Medić Musa, Ines, op. cit., str Practice Guide, op. cit., str Rauscher, Thomas, Parental Responsibility Cases under the new Council Regulation Brussels IIA, The European Legal Forum, Issue , München 2005., str. 46., dostupno na: 97 Medić Musa, Ines, op.cit., str

22 4. Pretpostavke međunarodne nadležnosti BU II bis kao temeljnu pretpostavku međunarodne nadležnosti propisuje uobičajeno boravište djeteta u trenutku pokretanja postupka. 98 Međutim, od tog pravila postoje i iznimke 99, odnosno njegova je primjena u određenim situacijama uvjetovana ispunjenjem dodatnih pretpostavki. 100 O takvoj se situaciji radi u slučajevima navodne otmice djeteta gdje sud države članice najprije mora ispitati nezakonitost odvođenja ili zadržavanja djeteta. 101 O utvrđenju ovog koncepta ovisi je li za zasnivanje nadležnosti dovoljna temeljna pretpostavka uobičajenog boravišta ili je ono uvjetovano daljnjim pretpostavkama. 102 Drugim riječima, o nezakonitosti odvođenja ili zadržavanja djeteta ovisi hoće li sud države iz koje je dijete oteto zadržati svoju nadležnost iako dijete ondje više nema uobičajeno boravište. Stoga u sljedećim odlomcima najprije razmatramo kompleksni sadržaj koncepta uobičajenog boravišta djeteta, kao temeljne pretpostavke nadležnosti, i sadržaj koncepta nezakonitog odvođenja ili zadržavanja djeteta, kojim je modificirana primjena temeljne pretpostavke. Naposljetku, razmatramo njihov odnos s daljnjim pretpostavkama nadležnosti Uobičajeno boravište djeteta Uobičajeno boravište, državljanstvo, domicil ili prebivalište osobe su uobičajeni činjenični i pravni elementi koji se koriste kao poveznice neke osobe i pravosudnog sustava određene zemlje. 103 Odabir poveznice je politička odluka 104 pa ćemo najprije razmotriti motive europskog zakonodavca koji se opredijelio za poveznicu uobičajenog boravišta kao primarnu u svojim instrumentima BU II bis, čl. 8. st BU II bis, čl. 9., 10.(zadržavanje nadležnosti) i 12. u vezi sa čl. 8. st BU II bis, čl. 10. u vezi sa čl. 8. st. 2.- prijenos nadležnosti 101 BU II bis, čl BU II bis, čl. 10. (a) i (b) 103 Dutta, Anatol, Uobičajeno boravište u odnosu na državljanstvo u potrazi za osobnom poveznicom u europskom obiteljskom pravu, u: Župan, Mirela, Međunarodno privatno pravo u praksi europskih sudova obitelj u fokusu, Pravni fakultet Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Osijek, 2015., str loc. cit. 105 Uredba o uzdržavanju, čl. 3. tč. a i b, čl. 4. st. 1. tč. a i curedba (EZ) Europskog parlamenta i Vijeća od 11. srpnja o pravu koje se primjenjuje na izvanugovorne obveze (Rim II), SL 199/40, , čl. 4. st. 2., čl. 5. st. 1. tč. a i podstavak 2., čl. 10. st. 2., čl. 11. st. 2. i čl. 12. st. 2.b 18

23 Kao prvo, uobičajeno boravište je poveznica koju Haška konferencija za međunarodno privatno pravo koristi u svojim instrumentima, posebice u obiteljskim stvarima. 106 Drugo, uobičajeno boravište je poveznica utemeljena na načelu integracije i time najviše odgovara integrativnoj politici EU jer uvažava interes pojedinca da bude uključen u društvo u kojem živi. 107 Uostalom, primarnim zakonodavstvom EU-a zabranjena je diskriminacija temeljem državljanstva čime se štiti integracijski interes građana EU-a. 108 Treće, uobičajeno boravište je činjenična osobna poveznica za razliku od državljanstva koje je politički i pravni instrument u rukama zakonodavca države članice i time nije podložno autonomnom definiranju. 109 Međutim, valja naglasiti povezanost uobičajenog boravišta i državljanstva jer je potonje element u utvrđivanju uobičajenog boravišta, o čemu će dalje biti riječ. 110 Četvrto, iz preambule BU II bis 111 možemo iščitati namjeru europskog zakonodavca da formulira odredbe o nadležnosti u svjetlu zaštite interesa djeteta, posebno na kriteriju blizine. 112 Stalford smatra da poveznica uobičajenog boravišta olakšava sudjelovanje djeteta u postupku. 113 Peto, u preambuli HK 1980 stoji da je poveznica uobičajenog boravišta djeteta uvedena radi zaštite djeteta u slučaju otmice kako bi se osigurao njegov hitni povratak u državu s kojom je najsnažnije povezan. 114 Ta je država najprikladniji forum za odluku o roditeljskoj odgovornosti. 115 Dakle, politička odluka o odabiru uobičajenog boravišta osobe kao osobne poveznice dobiva i zaštitnički karakter u materiji roditeljske odgovornosti i posebice slučajevima otmice djeteta. Europski zakonodavac nije definirao uobičajeno boravište već se priklonio stavu Haške konferencije za međunarodno privatno pravo da uobičajeno boravište ne treba definirati već se smatra faktičnim pitanjem. Zbog njegove faktične prirode formalna definicija ne bi bila od 106 HK 1980, čl. 3. (uobičajeno boravište djeteta), HK 1996, čl. 5. (redovito boravište djeteta) i Haški protokol od 23. studenog o mjerodavnom pravu za obveze uzdržavanja, objava službenog prijevoda na hrvatski jezik u SL L 331/19, , čl. 3. (uobičajeno boravište vjerovnika uzdržavanja) 107 Dutta, Anatol, op. cit., str loc. cit. 109 Ibid., str Ibid., str BU II bis, tč. 12 preambule. 112 Medić Musa, op. cit., str. 55. i Stalford, Helen, EU Family Law: A Human Rights Perspective, u: Meeusen, J...(et. al.)(ur.): International Family Law for the European Union, Intersentia, Antwerpen Oxford, 2007., str HK 1980, preambula i čl Beaumont, Paul, Holliday, Jayne, Recent development on the meaning of habitual residence in alleged child abduction cases, u: Župan, Mirela, Međunarodno privatno pravo u praksi europskih sudova obitelj u fokusu, Pravni fakultet Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Osijek, 2015., str. 40. i

24 koristi u praksi. 116 U priručniku za primjenu BU II bis stoji da nacionalni sud mora tumačiti koncept uobičajenog boravišta i to u svjetlu svrhe i ciljeva Uredbe. 117 Ova se obveza u praksi pokazala problematičnom jer sud mora utvrditi pravno relevantne činjenice u postupcima u kojima je većina činjenica u pravilu sporna među strankama. 118 Beaumont i Holliday razlikuju tri pristupa u utvrđivanju uobičajenog boravišta djeteta koji su identificirani kroz primjenu HK 1980, a koji se razlikuju ovisno o značaju koji se pridaje namjerama nositelja roditeljske odgovornosti. Prvi pristup bazira se primarno na namjeri nositelja roditeljske odgovornosti da se s djetetom nastani u nekoj državi. Drugi se pristup temelji isključivo na djetetovoj povezanosti s određenom državom i njega se promatra kao autonomnog pojedinca ( autonomous individual ). Treći pristup je kombinirana metoda koja uzima u obzir sve činjenice slučaja radi utvrđivanja središta djetetovih interesa, pritom uzimajući u obzir i namjere nositelja roditeljske odgovornosti. 119 Sud EU je temeljni pristup koji nacionalni sudovi moraju primjenjivati u utvrđivanju uobičajenog boravišta iznio u predmetu A od 2. travnja godine. 120 U slučaju se radilo o majci A i njezino troje maloljetne djece C, D i E koji su živjeli u Švedskoj i Finskoj. Nakon što je finsko tijelo socijalne skrbi donijelo odluku o izdvajanju iz obitelji djeteta D i djeteta E zbog navodnog nasilničkog ponašanja očuha, majka i djeca sele u Švedsku. Četiri godine kasnije svi zajedno odlaze u Finsku provesti praznike i ondje borave u karavanskom naselju. Majka podnosi prijavu za socijalno stanovanje, a mjesec dana kasnije finsko tijelo socijalne skrbi ponovno donosi odluku o izdvajanju djece iz obitelji i njihovu smještanju kod udomitelja, tj. u ustanovu socijalne skrbi. Majka izjavljuje žalbu finskom upravnom sudu i predmet završava pred finskim Vrhovnim sudom. Za finski je Vrhovni sud bilo dvojbeno gdje je uobičajeno boravište djece koja imaju prijavljeno prebivalište u Švedskoj, a u Finskoj žive nomadskim načinom života u karavanskom naselju Perez- Vera, Elisa, Explanatory Report on the 1980 Hague Child Abduction Convention, HCCH Publications, godine, tč. 66., dostupno na: ( ); Beaumont, Paul, Holliday, Jayne, op. cit., str kritika 117 Practice Guide, op. cit., str Beaumont, Paul, Holliday, Jayne, op. cit., str Ibid., str Presuda A, C-523/07, EU:C:2009: Presuda A, C-523/07, EU:C:2009:225, para

25 Sud EU je u obrazloženju odluke najprije naglasio da utvrditi fizičku prisutnost djeteta na nekom mjestu ne znači i utvrditi njegovo boravište. Fizička prisutnost djeteta pretpostavka je primjene čl. 13. BU II bis i to je supsidijarna poveznica u slučajevima kada nije moguće utvrditi boravište. 122 Djetetovo uobičajeno boravište utvrđuje se na temelju procjene svih stvarnih okolnosti konkretnog slučaja. 123 Uz fizičku prisutnost djeteta potrebni su i pokazatelji da ta prisutnost nije samo privremena ili povremena te da ona rezultira određenim stupnjem uključenosti u društvenu i obiteljsku okolinu. 124 U tu svrhu posebno su važni pokazatelji trajanje, redovitost, uvjeti i razlozi prisutnosti, tj. boravka djeteta, njegovo državljanstvo i pohađanje škola, poznavanje jezika te društvene i obiteljske veze. 125 Kupnja ili najam stambene nekretnine ili podnošenje zahtjeva za socijalnim stanovanjem su konkretni pokazatelji da je prisutnost djeteta u nekom mjestu trajne naravi. 126 Suprotno tome, nomadski način života u konkretnom predmetu može biti pokazatelj samo privremene odnosno povremene prisutnosti, tj. boravka djeteta. 127 Nacionalni sud vrši konačnu procjenu činjeničnog stanja uz primjenu iznesenih kriterija 128 i stalno vodeći računa o načelima iz preambule BU II bis gdje stoji da su odredbe o nadležnosti oblikovane na temelju kriterija blizine i u svrhu zaštite interesa djeteta. 129 Sud EU je istaknuo da nacionalni sud ne bi trebao prilikom utvrđivanja djetetova uobičajenog boravišta koristiti definicije uobičajenog boravišta iznesene u sudskoj praksi iz drugih pravnih područja. 130 U vezi toga Medić Musa posebno ističe mišljenje nezavisne odvjetnice Kokott 131 da koncept uobičajenog boravišta djeteta treba razlikovati od koncepta razvijenog za odrasle osobe i bračne sporove. U potonjima je naglasak stavljen na raspodjelu obveza između država članica, a ne na dobrobit osobe o čijim se pravima odlučuje Presuda A, C-523/07, EU:C:2009:225, para Presuda A, C-523/07, EU:C:2009:225, para Presuda A, C-523/07, EU:C:2009:225, para Presuda A, C-523/07, EU:C:2009:225, para Presuda A, C-523/07, EU:C:2009:225, para Presuda A, C-523/07, EU:C:2009:225, para Presuda A, C-523/07, EU:C:2009:225, para Presuda A, C-523/07, EU:C:2009:225, para Presuda A, C-523/07, EU:C:2009:225, para Opinion of Advocate General Kokott, C-523/07, EU:C:2009: Opinion of Advocate General Kokott, EU:C:2009:39, para

26 Medić Musa zaključuje da je Sud EU svojom listom pokazatelja na temelju kojih se utvrđuje djetetovo boravište donekle odstupio od prijedloga nezavisne odvjetnice Kokott i premjestio fokus s utvrđivanja centra djetetovih interesa na utvrđivanje objektivnijeg koncepta uključenosti u obiteljsku i društvenu okolinu. 133 Nezavisna odvjetnica u svome mišljenju iznosi i dva aspekta uobičajenog boravišta o kojima je Sud tek kasnije odlučivao njegovo konkretno trajanje i djetetovu dob. 134 Ti su aspekti razmatrani u slučaju Mercredi protiv Chaffe od 22. prosinca godine. 135 Gospođa Mercredi, francuska državljanka, i gospodin Chaffe, britanski državljanin, živjeli su u izvanbračnoj zajednici u Engleskoj. Ondje je 11. kolovoza godine rođeno zajedničko dijete Chloé. Nekoliko dana kasnije, otac se iselio iz zajedničkog stana i izvanbračna je zajednica prestala. U listopadu godine (7.10.) majka s novorođenčetom odlazi u svoje rodno mjesto u Francusku, na otok Réunion (stigle 8.10). Otac je o tome obaviješten 10. listopada putem pisma. Dan prije (9.10.) otac je telefonskim putem kontaktirao suca u Engleskoj koji je izdao nalog za davanje podataka o djetetovoj lokaciji (britansko pravo ovlašćuje suce na donošenje specifičnih naloga u materiji roditeljske odgovornosti). Ročište je zakazano za godine. Na tom je ročištu otac, koji prema britanskom pravu nije ex lege nositelj roditeljske odgovornosti, podnio zahtjev za dodjelom roditeljske odgovornosti i pravom na kontakt s djetetom. Sud je donio nalog za povratak djeteta u kojem je izričito stajalo da povratak ne podrazumijeva ni predaju djeteta ni kontakt oca s djetetom. U međuvremenu u Francuskoj majka podnosi zahtjev sudu za dodjelom isključive roditeljske odgovornosti i utvrđivanjem djetetovog prebivališta na njezinoj kućnoj adresi (28.10.). Otac pred francuskim sudom podnosi zahtjev za povratkom djeteta temeljem HK 1980 (18.12.), ali je taj zahtjev odbijen ( ) jer je utvrđeno da on nije nositelj roditeljske odgovornosti. U lipnju godine francuski je sud udovoljio majčinu zahtjevu od godine. Međutim, u travnju godine (15.4.) engleski je sud utvrdio svoju nadležnost u materiji roditeljske odgovornosti i to od dana telefonskog poziva upućenog sucu ( ) što bi isto značilo da je, sukladno britanskoj sudskoj praksi, od toga datuma sud bio nositelj prava na skrb nad malenom Chloé. Nadalje, engleski sud je zaključio da očevo pravo na skrb ima učinak od tog datuma, dakle retroaktivno. 133 Medić Musa, op. cit., str Opinion of Advocate General Kokott, EU:C:2009:39, para Presuda Mercredi protiv Chaffe, C- 497/10 PPU, EU:C:2010: