Preporuke za efikasnije vođenje sporova male vrijednosti

Transcription

1 Preporuke za efikasnije vođenje sporova male vrijednosti Zagreb, rujan

2 Sadržaj Uvod... 3 Pregled situacije u Hrvatskoj... 4 Osnovne zakonske odredbe vezane za sporove male vrijednosti... 4 Praktični problemi u primjeni zakonodavnih rješenja koja se odnose na sporove male vrijednosti... 5 Europska praksa... 7 Pravni okvir unutar Europske unije... 7 Primjeri dobre prakse... 7 Uredba br. 861/2007 Europskoga parlamenta i Vijeća od 11. srpnja o uvođenju europskog postupka za sporove male vrijednosti... 8 Preporuke... 9 Uvođenje obveze rješavanja sporova male vrijednosti specijaliziranim sudskim odjelima uz sudjelovanje sudskih savjetnika... 9 Strože odredbe o teretu i rokovima dokazivanja te veća fleksibilnost i otvorenost sudova pri odlučivanju o izvođenju pojedinog dokaza... 9 Obvezni stručni trening za suce i sudske savjetnike Uvođenje e-usluga dostave stranačkih i sudskih pismena elektroničkom poštom KPI više bodova za rješavanje sporova male vrijednosti Javno dostupne informacije Ključne prednosti Unaprjeđenje konkurentnosti Rasterećenje sudova Vraćanje povjerenja javnosti u pravosuđe i zakonodavstvo Približavanje standardima implementacije razvijenijih zemalja Europske unije

3 Uvod U hrvatskom zakonodavstvu sporovima male vrijednosti smatraju se sporovi u kojima vrijednost predmeta spora ne prelazi svotu od kuna, odnosno kuna ako se radi o postupcima koji se vode pred trgovačkim sudovima. Sporovi male vrijednosti su u hrvatskom zakonodavstvu uređeni u okviru posebnog poglavlja u Zakonu o parničnom postupku 1, pri čemu je za ovu vrstu postupaka propisana tek nekolicina posebnih pravila, a u ostatku se primjenjuju sve ostale odredbe Zakona o parničnom postupku. Korisno je napomenuti da se u Hrvatskoj, kao članici Europske unije, primjenjuje i Uredba br. 861/2007 Europskoga parlamenta i Vijeća od 11. srpnja o uvođenju europskog postupka za sporove male vrijednosti 2 (dalje u tekstu Uredba). Uredba se primjenjuje u prekograničnim građanskim i trgovačkim predmetima bez obzira na vrstu suda, kada vrijednost tužbe, u trenutku kad je ona zaprimljena kod nadležnog suda, bez kamata, troškova i izdataka, ne prelazi eura. Zakonom o parničnom postupku propisana su određena formalna pravila vezana za primjenu spomenute Uredbe u Hrvatskoj, dok se u preostalom sadržaju ona primjenjuje u Hrvatskoj u svom integralnom obliku. U skladu s Okvirnim mjerilima za rad sudaca: Klasa: /11-01/158, Urudžbeni broj: / od 28. prosinca godine, donesenima od strane Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, a na temelju prijedloga Opće sjednice Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u tijeku jedne kalendarske godine sudac na prvostupanjskom sudu bi trebao riješiti 400 sporova male vrijednosti. Međutim, iskustvo pokazuje da je taj postotak na većini sudova u Hrvatskoj znatno niži, a uslijed niza faktora. Od tih faktora posebno treba istaknuti opću pretrpanost sudova, djelomično nejasan sadržaj mjerodavnih propisa, kao i nekonzistentnu i neujednačenu primjenu odredaba parničnog postupka. Međutim, sporo i neefikasno vođenje sporova male vrijednosti nerijetko je i posljedica tendencije pravnih i fizičkih osoba u Hrvatskoj da izbjegavaju ispunjavanje svojih nespornih obveza upravo korištenjem opcije nepotrebnog i dugotrajnog vođenja parničnog postupka. U nastavku općeg pregleda prikazat će se trenutačna situacija u pogledu sporova male vrijednosti u Hrvatskoj, ali i iznijeti prijedloge na koji način bi se rješavanje takvih sporova moglo učiniti bržim, efikasnijim i, posljedično, pravičnijim. 1 Odbor za zakonodavstvo Hrvatskoga sabora Zakon o parničnim postupcima (NN br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13,89/14). Zagreb: Narodne novine. Dostupno na: srpnja Europski parlament i Vijeće Europske unije Uredba (EZ) br. 861/2007 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. srpnja o uvođenju europskog postupka za sporove male vrijednosti. Bruxelles: Službeni list Europske unije. Dostupno na: srpnja Ministarstvo pravosuđa Okvirna mjerila za rad sudaca. Zagreb: Narodne novine. Dostupno na: 0i%20ostali%20propisi/Okvirna%20mjerila%20za%20rad%20sudaca.pdf 17. srpnja

4 Pregled situacije u Hrvatskoj Osnovne zakonske odredbe vezane za sporove male vrijednosti Opći propis koji u Hrvatskoj regulira sporove male vrijednosti je Zakon o parničnom postupku. Spomenuti propis je u travnju godine značajno izmijenjen i dopunjen, a većina izmjena i dopuna bila je usmjerena upravo na ubrzanje parničnih postupaka. U odnosu na sporove male vrijednosti, opće pravilo propisuje da se takvim sporovima smatraju oni sporovi u kojima vrijednost predmeta spora ne prelazi kuna, odnosno kuna u sporovima pred trgovačkim sudovima. Posebna pravila propisuju da u sporove male vrijednosti spadaju i sporovi koji nisu usmjereni na isplatu, nego na predaju pokretnina čija vrijednost ne prelazi ove iznose, odnosno sporovi u kojima tužitelj umjesto udovoljenja zahtjevu pristaje primiti isplatu koja ne prelazi ove iznose. Zakon o parničnom postupku sadrži niz posebnih pravila koja se odnose na postupke male vrijednosti, a koja su usmjerena prvenstveno na brže i efikasnije vođenje takvih sporova. Kao najvažnija, svakako se ističu sljedeća pravila: stranke su dužne sve činjenice iznijeti, a dokaze predložiti, već u tužbi i odgovoru na tužbu, a na pripremnom ročištu samo i isključivo ako ih prije toga nisu mogle iznijeti bez svoje krivnje; rok za žalbu je 8 dana, a presuda se može pobijati samo uslijed nekolicine taksativno određenih povreda, no nikada zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja; dopuštena je samo tzv. izvanredna revizija, odnosno revizija iz članka 382. stavka 2. Zakona o parničnom postupku. Sudske pristojbe za vođenje ove vrste postupaka su relativno niske i iznose, ovisno o pojedinoj radnji, između 100 kuna i kuna. U praksi hrvatskih sudova sporovi male vrijednosti najčešći su kada se, povodom prigovora ovršenika protiv platnog naloga sadržanog u javnobilježničkom rješenju o ovrsi, postupak nastavi pred sudom. U tim slučajevima, vrijednost predmeta spora uobičajeno iznosi svega nekoliko tisuća kuna, a predmet takvih parničnih postupaka najčešće su neplaćena potraživanja s osnove režija (struja, voda, plin), telekomunikacijskih usluga i sl. 4

5 Praktični problemi u primjeni zakonodavnih rješenja koja se odnose na sporove male vrijednosti Iako su zakonodavna rješenja koja se odnose na sporove male vrijednosti u većem dijelu pozitivna i usmjerena na realizaciju standarda brzine i efikasnosti, činjenica je da problemi nastaju u provedbi. Radi njihove identifikacije, probleme se može podijeliti u tri skupine: 1. problemi uzrokovani nomotehničkom nepreciznošću i nedorečenošću relevantnih propisa; 2. problemi uzrokovani potrebom reorganizacije i načina funkcioniranja rada sudova i 3. socio-ekonomski problemi (povezani s poslovnom i dužničkom kulturom). 1. Što se tiče problema koji su uzrokovani sadržajem mjerodavnih propisa, u praksi se kao najčešći problem pojavljuje: - problem da stranke u postupku zloupotrebljavaju pravilo da se nove činjenice i dokazi ne smiju iznositi nakon podnošenja tužbe i odgovora na tužbu te - pravila o teretu dokazivanja. Naime, time što je propisao da se nove činjenice i dokazi mogu iznositi i nakon podnošenja tužbe i odgovora na tužbu ako ih stranka bez svoje krivnje nije mogla iznijeti prije toga, zakonodavac je uveo subjektivan element procjene postojanja ili nepostojanja krivnje one strane koja je napravila takav propust. S obzirom da procjena postojanja krivnje uzrokuje poteškoće i često onemogućava uredujućeg suca da donese objektivno opravdanu odluku o postojanju ili nepostojanju iste, u praksi se najčešće događa da sudovi ipak prihvaćaju i činjenice i dokaze koje stranke iznesu kasnije. Uslijed ovakvih vrlo čestih zlouporaba ovog procesnog načela, sporovi male vrijednosti traju neosnovano dugo, što u konačnici prvenstveno šteti vjerovniku. U odnosu na pravila o teretu dokazivanja, ista su u Zakonu o parničnom postupku postavljena vrlo općenito i široko. U kontekstu pravila da bi se sve činjenice i dokazi trebali iznijeti već u tužbi i odgovoru na tužbu, stranke (najčešće tužitelji) u podnescima iznose niz dokaznih prijedloga koji su vrlo često posve nepotrebni i isključivo odugovlače postupak. Primjerice, tužitelji (budući da u trenutnu podnošenja tužbe ne znaju hoće li tuženik osporavati visinu potraživanja) predlažu financijsko vještačenje, iako je njihova tražbina zasnovana tek na jednom ili dva računa na kojima su na jasan i nedvojben način iskazani iznosi potraživanja. Iako suci imaju mogućnost odbiti izvođenje takvih nepotrebnih dokaza, u velikoj većini slučajeva suci ipak pribjegavaju opciji izvođenja svih dokaza koje stranke 5

6 predlože, a potom tek u presudi naznače da tako izvedeni dokazi nisu imali nikakav značaj ni utjecaj na odluku. Za posljedicu, sporovi male vrijednosti traju neproporcionalno predugo, a u konačnici trošak vođenja postupka nerijetko prijeđe vrijednost predmeta spora. 2. Što se tiče problema uzrokovanih nedovoljno učinkovitim radom sudova, oni nastaju najčešće kao posljedica nomotehničkih nepreciznosti propisa, ali i opće pretrpanosti sudova. Konkretno, na općinskim sudovima specijalizacija je tek u začecima, a u zadnjih nekoliko godina tek su se na najvećim općinskim sudovima u Hrvatskoj profilirali sudski odjeli zaduženi za pojedine grane prava (primjerice, radno pravo, stambene odnose i slično). Iz toga su razloga suci najčešće pretrpani sporovima iz različitih grana prava, što ih praktično onemogućuje ne samo u brzom, nego i u preciznom rješavanju sporova. Osim toga, za brže i efikasnije rješavanje sporova malih vrijednosti suci nisu motivirani ni u smislu ključnih pokazatelja uspjeha (KPI), budući da se rad na takvim predmetima honorira s manje bodova nego rad na predmetima s višom vrijednošću spora. 3. Kao posljedica problema opisanih kroz prve dvije stavke, primjećuje se rastući problem nesavjesnog izbjegavanja ispunjavanja obveza kroz odugovlačenje sudskih postupaka. Konkretno, tuženici su rijetko motivirani za alternativno rješenje sporova (primjerice, kroz postupak mirenja) budući da im sporo rješavanje sudskih sporova zapravo ide u prilog izvršavanje obveze se prolongira na dugi niz godina, a nerijetko se u postupcima pred trgovačkim sudovima dogodi da se za vrijeme trajanja postupka nad tuženikom otvori stečajni ili predstečajni postupak što tužitelja stavlja u poziciju da izvjesnost njegovog namirenja postane vrlo malo izvjesna. Također, dugotrajno i neizvjesno vođenje sudskih postupaka iscrpljuje tužitelje koji su za vrijeme vođenja sudskog spora izloženi troškovima (sudskim i nerijetko odvjetničkim), a da je pri tome neizvjesno kada će i hoće li se uopće moći namiriti od tuženika. Iz tog razloga, nerijetko se dogodi da tužitelji odustanu od vođenja sporova male vrijednosti, što dodatno pogoduje rastućem trendu izbjegavanja ispunjavanja obveza. 6

7 Europska praksa Pravni okvir unutar Europske unije S obzirom da je svaka članica ovlaštena autonomno uređivati parnični postupak koji se primjenjuje na njezinom teritoriju, unutar Europske unije nailazimo na različite modele rješavanja sporova male vrijednosti. Nastavno na komparativni izvještaj Ubrzavanje Rezolucije o sporovima male vrijednosti: Iskustva iz država članica Europske unij e 4 može se zaključiti sljedeće: kao i većina država Europske unije, i Hrvatska je u svom konceptu parničnog sudovanja razradila neka posebna pravila vezana za sporove male vrijednosti; također, kao i većina država Europske unije i Hrvatska je za sporove male vrijednosti propisala uži opseg pravila vođenja parničnog postupka, uključujući i sužen opseg žalbenih razloga te kraće rokove za poduzimanje parničnih radnji; Hrvatska, uz Njemačku, od svih članica EU propisuje najniže postavljenu maksimalnu vrijednost spora da bi se isti smatrao sporom male vrijednosti (do kuna u sporovima pred općinskim sudovima); kao i u većini država Europske unije i u Hrvatskoj ne postoje specijalizirani sudovi (ili sudski odjeli) koji su posvećeni isključivo radu na sporovima male vrijednosti. Na generalnoj razini može se zaključiti da su zakonodavna rješenja vezana za sporove male vrijednosti u Hrvatskoj prilično slična onima u ostalim državama Europske unije. Međutim, većim se problemom ukazuje sporo i neefikasno rješavanje takvih sporova. Primjeri dobre prakse Kao što je gore navedeno, zakonodavna rješenja vezana za sporove male vrijednosti su u Hrvatskoj zasnovana na sličnim ili istim postavkama kao i u ostalim članicama Unije. Međutim, neke članice Unije su u svoj pravni sistem uvele određene forume ili modele koji čine ovaj postupak znatno efikasnijim, a koji bi se mogli uvesti i u pravni sistem Hrvatske. Konkretno, kao primjer dobre prakse izdvaja se Malta. U ovoj se državi sporovi male vrijednosti rješavaju pred Vijećem za sporove male vrijednosti (Small Claims 4 Harley, Georgia; Said, Agnes Fast-Tracking the Resolution of Minor Disputes: Experience from EU Member States. World Bank, Washington, DC: World Bank. Dostupno na: srpnja

8 Tribunal) koje je sastavljeno od odvjetnika koji prakticiraju odvjetništvo najmanje 7 godina, a koji se na poziciju u Vijeću imenuju na mandat od 5 godina. Primjer efikasnog rješavanja nalazi se u Francuskoj, Irskoj i Italiji gdje su stranke dužne prije pokretanja parničnog postupka pokušati spor riješiti u postupku mirenja pred sudom. Tek ako takav postupak mirenja ne bude okončan s uspjehom, stranke se upućuju u pokretanje parničnog postupka. Neke države su uvele određena rješenja koja značajno ubrzavaju meritorno rješavanje spora, odnosno izvođenje dokaza. Primjerice, u Austriji, u sporovima čija vrijednost ne prelazi iznos od eura, sudac može donijeti odluku da neće izvoditi uobičajene dokaze, nego će u sporu odlučiti na temelju stanja spisa. Nadalje, neke države omogućuju da se pisani podnesci u sporovima male vrijednosti podnose elektronički putem (Danska, Irska, Slovenija i Švedska). Važno je napomenuti i da su neke države limitirale mogućnost podnošenja žalbe samo za sporove koji prelaze određenu vrijednost predmeta spora. Konkretno, u Italiji žalba nije dopuštena za sporove čija vrijednost ne prelazi eura, u Nizozemskoj eura, a u Španjolskoj čak eura. Uredba br. 861/2007 Europskoga parlamenta i Vijeća od 11. srpnja o uvođenju europskog postupka za sporove male vrijednosti U skladu sa člankom 2. spomenute Uredbe, ista se primjenjuje u prekograničnim građanskim i trgovačkim predmetima bez obzira na vrstu suda, kada vrijednost tužbe, u trenutku kad je ona zaprimljena kod nadležnog suda, bez kamata, troškova i izdataka, ne prelazi eura. Neki od principa sadržanih u Uredbi bi se svakako mogli primijeniti i u nacionalnim zakonodavstvima s ciljem postizanja efikasnijeg i učinkovitijeg rješavanja sporova male vrijednosti. Primjerice, Uredba propisuje da se tužba u takvom sporu podnosi putem posebnog obrasca koji se može, u državi u kojoj je takva vrsta komunikacije omogućena, dostaviti sudu i elektroničkom poštom. Nadalje, postupak se u pravilu odvija isključivo pisanim putem - sud će održati usmenu raspravu ako smatra potrebnim ili ako jedna od stranaka postavi takav zahtjev (pri čemu sud može odbiti takav zahtjev ako smatra da se obzirom na okolnosti slučaja pravično vođenje postupka može osigurati i bez usmene rasprave) (članak 5. Uredbe). Sud je dužan odluku u sporu donijeti već u roku od 30 dana od zaprimanja odgovora na tužbu, odnosno podredno zahtijevati od stranaka dodatne dokaze, izvesti predložene dokaze ili održati usmenu raspravu. U slučaju da sud odluči održati usmenu raspravu, ona se može organizirati i putem videokonferencije. Pri odluci o izvođenju dokaza, sud je dužan izabrati najjednostavniju i najmanje otegotnu metodu izvođenja dokaza. (članak 9. Uredbe) 8

9 Preporuke Razmatrajući primjere dobre prakse iz država članica Europske unije, kao i modele i rješenja iz Uredbe, može se zaključiti da u Hrvatskoj, u odnosu na sporove male vrijednosti, ima još mnogo prostora za napredak i unaprjeđenje. Unaprjeđenja, međutim, pretpostavljaju aktivniju i efikasniju suradnju zakonodavne i sudske vlasti, koja će iznaći takva zakonodavna rješenja koja će biti lako i jednostavno provediva u praksi. AmCham stoga predlaže: Uvođenje obveze rješavanja sporova male vrijednosti specijaliziranim sudskim odjelima uz sudjelovanje sudskih savjetnika Bržem i efikasnijem rješenju sporova male vrijednosti značajno bi doprinijelo ustrojavanje specijaliziranih sudskih odjela, nadležnih isključivo za rješavanje sporova male vrijednosti, na kojem bi radili sudski savjetnici. Iako postojeći Zakon o sudovima 5 predviđa mogućnost da se na sudovima zapošljavaju sudski savjetnici ovlašteni za, između ostaloga, provođenje postupaka u kojima vrijednost predmeta spora ne prelazi kuna pred općinskim, odnosno kuna na trgovačkim sudovima, rad tih službenika nije fokusiran samo na sporove male vrijednosti, već i na niz drugih predmeta koji su često složenije prirode. Osim toga, uslijed organizacijskih manjkavosti sudova u Hrvatskoj, velik broj sudova (pogotovo manjih) nema zaposlene sudske savjetnike. Sudovi u Hrvatskoj su izrazito opterećeni velikim brojem predmeta. Iz svih gore opisanih razloga, brzina i efikasnost koja bi se za ovu vrstu spora trebala podrazumijevati se ne može postići. Kada bi se na svim, ili barem najopterećenijim sudovima, ustrojio poseban odjel specijaliziran samo za rješavanje takvih sporova, time bi se zasigurno postigla znatno veća brzina i efikasnost. Strože odredbe o teretu i rokovima dokazivanja te veća fleksibilnost i otvorenost sudova pri odlučivanju o izvođenju pojedinog dokaza Kao što je prethodno navedeno, iako Zakon o parničnom postupku sadrži opće pravilo o obvezi iznošenja svih činjenica i dokaza već u tužbi i odgovoru na tužbu, parnične strane i suci nerijetko odstupaju od ovog pravila što posljedično dovodi do odugovlačenja postupka. Iz toga razloga, primijeniti bi se mogao model kakav je propisan u Uredbi stranke već u tužbi i odgovoru na tužbu iznose sve činjenice i dokaze kojima raspolažu, a potom sudac odlučuje u sporu već na temelju takvih podataka ili 5 Hrvatski sabor Zakon o sudovima (NN br. 28/13, 33/15, 82/15, 82/16.) Zagreb: Narodne novine. Dostupno na: srpnja

10 poziva stranke da dostave novu dokumentaciju ili se izjasne na usmenoj raspravi. Na ovaj bi se način izbjeglo odugovlačenje postupka koje je u većini slučajeva motivirano isključivo izbjegavanjem ispunjavanja obveza. Osim toga, uslijed ovako nedorečenog pravila o rokovima iznošenja činjenica i dokaza, tužitelji nerijetko u tužbama iznose čitav niz nepotrebnih dokaza, kako bi izbjegli rizik da te dokaze kasnije ne mogu predložiti. U takvim slučajevima, suci bi trebali zauzeti aktivniji pristup i sa strankama već na prvom ročištu raspraviti eventualna sporna pitanja, a odbiti dokazne prijedloge koji su nepotrebni. U praksi se često događa da sudovi nepotrebno izvode sve predložene dokaze, iako neki od tih dokaza nemaju nikakvo praktično značenje (primjerice, saslušanja direktora, financijska vještačenja jednog ili dva računa i slično). Iz svih ovih razloga, AmCham smatra da bi model iz Uredbe sporove male vrijednosti učinio značajno efikasnijim. Obvezni stručni trening za suce i sudske savjetnike AmCham smatra potrebnim uvođenje obveznog stručnog treninga za suce i sudske savjetnike za vođenje sporova male vrijednosti, s ciljem postizanja skraćivanje rokova u kojima su sudovi dužni odlučiti u sporovima male vrijednosti. Sporovi male vrijednosti su, u velikoj većini slučajeva, činjenično i pravno jednostavni. Iz toga razloga, rokovi za njihovo rješavanje trebali bi biti postavljeni puno kraće. Primjerice, realan rok u kojem bi se spor male vrijednosti mogao i trebao riješiti pred prvostupanjskim tijelom je 3 (do 6) mjeseci od dana zaprimanja odgovora na tužbu, odnosno po žalbi još maksimalno 3 mjeseca. Ovakvo skraćivanje rokova nužno pretpostavlja realizaciju prethodno navedenog prijedloga unaprjeđenja aktivniju ulogu uredujućeg suca pri donošenju odluke o izvođenju dokaza i raspravljanju činjenica. Uvođenje e-usluga dostave stranačkih i sudskih pismena elektroničkom poštom U svjetlu primjera Uredbe, strankama i sudovima trebalo bi omogućiti da svu komunikaciju obavljaju putem elektroničke pošte, preko autoriziranih servera. Na ovaj način bi se izbjegao značajan gubitak vremena do kojeg nužno dolazi kada se pošta dostavlja na konvencionalne načine. KPI više bodova za rješavanje sporova male vrijednosti Kada bi se rješavanje sporova male vrijednosti sucima i sudskim savjetnicima honoriralo s više bodova i posljedično boljom statistikom, isti bi bili više motivirani za brže i efikasnije odlučivanje. U uvjetima u kojima se rješavanje takvih sporova boduje s manje bodova, uredujući suci su skloniji svoje ograničeno radno vrijeme posvetiti ekstenzivnijem radu na većim sporovima, dok sporovi male vrijednosti ostaju u sjeni. 10

11 Javno dostupne informacije Informacije o pravilima vođenja postupaka u sporovima male vrijednosti trebale bi biti javno dostupne i razumljive najširoj javnosti, a podnesci bi se mogli podnositi putem standardiziranih obrazaca. S obzirom na vrijednost predmeta spora koji se smatra sporom male vrijednosti, u praksi se na aktivnoj ili pasivnoj strani takvih sporova često nalaze nedovoljno upućene stranke ili stranke koje nemaju doticaja sa sudovima. U Hrvatskoj, određene vrste postupaka (primjerice, zemljišnoknjižni i stečajni postupci) približeni su širokom krugu ljudi kroz mogućnost podnošenja pisanih podnesaka u standardiziranim obrascima, kao i kroz obavještavanje kroz sustav elektroničke oglasne ploče. Slični modeli mogli bi se primijeniti u sporovima male vrijednosti. Primjerice, na internetskim stranicama nadležnih sudova mogle bi biti objavljene upute o rokovima i načinu pokretanja sporova male vrijednosti, a po mogućnosti takve bi upute trebale biti potkrijepljene i standardiziranim obrascima na kojima bi se mogli sastavljati pisani podnesci. Na taj način, stranke bi ovakve sporove mogle rješavati bez potrebe za angažiranjem (i plaćanjem) odvjetnika, čime bi se veći broj stanaka i motivirao na iniciranje ove vrste sporova. 11

12 Ključne prednosti Unaprjeđenje konkurentnosti Prema izvještaju Doing Business izrađenom od strane Svjetske banke za godinu, Hrvatska je zauzimala 43. mjesto od 190 zemalja čija se socio-ekonomska klima razmatrala prilikom izrade izvještaja. Pri tome, najlošije rezultate Hrvatska bilježi u kategorijama Rješavanje trgovačkih sporova i Rješavanje insolventnosti. Neprecizne i nejasne odredbe vezane za sporove male vrijednosti, povezane sa neefikasnim i sporim radom sudova, stvara atmosferu nepovjerenja ulagača u efikasnu naplatu njihovih dospjelih potraživanja. Ovo je posebno relevantno za inozemne ulagače specijalizirane za pružanje financijskih usluga (banke, štedionice) ili drugih vrste učestalih, svakodnevno potrebnih usluga (telekomunikacijske usluge, usluge pružanja električne energije i slično). Ubrzanje i maksimiziranje efikasnosti vođenja sporova male vrijednosti svakako bi unaprijedilo konkurentnost Hrvatske na spomenutoj listi, i to upravo u dvije najproblematičnije kategorije - Rješavanje trgovačkih sporova i Rješavanje insolventnosti. Rasterećenje sudova Kao što smo spomenuli na nekoliko mjesta u ovom tekstu, sudovi u Hrvatskoj su izrazito opterećeni, uslijed čega se okvirna mjerila za rad sudova ne mogu provoditi na način na koji je to propisano. Kada bi se, na način koji AmCham predlaže u ovom tekstu, na sudovima uveli specijalizirani odjeli za rad na sporovima male vrijednosti, time bi se ostali suci pojedinog suda rasteretili rada na takvi predmetima te bi posljedično dobili više prostora za rad na preostalim spisima u pojedinoj referadi. Naravno, ovakva reorganizacija nužno pretpostavlja i promjene u ključnim pokazateljima uspjeha, kako bi se time dodatno motivirali suci (ili sudski savjetnici) u takvim specijaliziranim odjelima za motiviran, brz i efikasan rad. Vraćanje povjerenja javnosti u pravosuđe i zakonodavstvo U sporovima male vrijednosti sudjeluje najširi sloj javnosti, pri čemu nerijetko prednjače socijalno najugroženije kategorije umirovljenici, nezaposleni itd. Takve osobe nerijetko nemaju mogućnost angažirati profesionalnu pomoć u vođenju ovakvih sporova, a same ne raspolažu stručnim znanjem koje bi ih omogućilo u adekvatnoj zaštiti prava. Uvođenjem standardiziranih obrazaca i jasnih uputa za vođenje i pokretanje sporova male vrijednosti na javno dostupnim medijima (internetskim stranicama sudova), zaštita prava takvih osoba bila bi dovedena na zamjetno višu razinu. Time bi nedvojbeno poboljšala razina općeg povjerenja javnosti u pravosuđe i zakonodavstvo, a s druge strane i minimizirao rizik od neosnovano dugotrajnog vođenja ovakvih postupaka do čega često dolazi upravo iz razloga što jedna ili obje strane postupka ne znaju i ne mogu adekvatno artikulirati svoje zahtjeve i zaštiti svoja prava. 12

13 Približavanje standardima implementacije razvijenijih zemalja Europske unije Jedna od najčešćih kritika koju institucije Europske unije upućuju Hrvatskoj je kritika pravosuđa. Pri tome se Hrvatsku često uspoređuje s ostalim zemljama Europske unije i poziva na pojačani angažman u vezi rješavanja problema sporosti i neefikasnosti sudova. Iz izvještaja Svjetske banke koje je korišteno prilikom izrade ovog dokumenta, razvidno je da način na koji su sporovi male vrijednosti regulirani u Hrvatskoj ne odudara značajno od modela i principa koji se primjenjuju u ostalim državama članicama Europske unije. Međutim, provedba takvih pravila u praksi nije na zadovoljavajućoj razini, stoga se preporuke AmCham-a usmjerene u prvom redu na praktična poboljšanja. 13

14 Za dodatne informacije molimo kontaktirajte: Američka gospodarska komora u Hrvatskoj Andrea Doko Jelušić, Izvršna direktorica T: E: andrea.doko@amcham.hr 14