Priručnik za obuku kolizijskih staratelja i privremenih zastupnika djece

Transcription

1 Priručnik za obuku kolizijskih staratelja i privremenih zastupnika djece

2 Izdavač NVO Djeca prije svega Urednica Dijana Popović-Gavranović, dipl.soc.radnica i prodični terapeut Autori Dijana Popović-Gavranović, dipl.soc.radnica i prodični terapeut mr Siniša Bijeković dr. Ivana Stevanović Prof.dr.sc. Gordana Buljan Flander, psiholog i psihoterapeut Tea Brezinšćak, mag.psych. Ana Marija Španić, mag.psych. Domen Rakovec, univ.dipl.soc.radnik Grafička priprema Nebojša Gavranović Štampa Artgrafi ka Podgorica Tiraž 200 Podgorica, maj CIP Kalogizacija u publikaciji Nacionalna biblioteka Crne Gore, Cetinje ISBN COBISS.CG-ID Publikacija Priručnik za obuku kolizijskih staratelja i privremenih zastupnika djece je pripremljena uz fi nansijsku podršku Evropske unije. Sadržaj publikacije je odgovornost autora, ne mora odražavati i stavove NVO Djeca prije svega, a ni pod kojim okolnostima se ne može smatrati kao izražavanje stavova Evropske Unije.

3 Priručnik za obuku kolizijskih staratelja i privremenih zastupnika djece SADRŽAJ Riječ urednice mr Siniša Bjeković Dr Ivana Stevanović, Dijete kao titular ljudskih prava i sloboda KONCEPT PRAVA DJETETA Dijete individualni titular prava i sloboda PRAVOSUĐE (PRAVDA) PO MJERI DJETETA Roditelji kao zakonski i voljni zastupnici prava djeteta (u skladu sa odredbama porodičnog zakonodavstva Crne Gore) Kolizijski zastupnik djeteta Nezavisno pravno zastupanje djeteta u svijetlu koncepta pravosuđa (pravde) po mjeri djeteta Literatura Odabrani međunarodni instrumenti Dijana Popović-Gavranović, dipl.socijalna radnica i porodični terapeut SAVREMENI KONCEPT ZAŠTITE PRAVA DJETETA UVOĐENJE DJECE U SUDSKE, UPRAVNE I DRUGE POSTUPKE Dijete - aktivni učesnik u zastupanju svojih prava Dijete ima pravo Obaveze države prema djeci Postupak u kojem dijete izražava svoje mišljenja Zakonski zastupnik djeteta Privremeni zastupnik i kolizijski staratelj Ko može da bude privremeni zastupnik i kolizijski staratelj djeteta Dužnosti privremenog zastupnika i kolizijskog staratelja Razgraničenje uloge suda, centra za socijalni rad od uloge privremenog zastupnika i kolizijskog staratelja djeteta Dijana Popović-Gavranović, dipl.socijalna radnica i porodični terapeut PRAVNI OKVIR ZA ZASTUPANJE PRAVA DJETETA U CRNOJ GORI Relevantni članovi Porodičnog zakona Crne Gore ZASTUPANJE PRAVA DJETETA KOD VRŠENJA RODITELJSKOG PRAVA

4 NVO Djeca prije svega RELEVANTNI ČLANOVI PORODIČNOG ZAKONA CRNE GORE Prava djeteta Prava roditelja Intervencije u vršenju roditeljskog prava Postupak u sporovima za zaštitu prava djeteta RAZVOD BRAKA I VRŠENJE RODITELJSKOG PRAVA Razumijevanje razvoda Razgovor roditelja i djeteta o razvodu Reakcije djeteta čiji se roditelji razvode Kontakti djeteta sa roditeljem sa kojim ne živi Izdržavanje djeteta Visokokonfl iktni razvod POSREDOVANJE/MEDIJACIJA U RAZVODU Postupak posredovanja/medijacije Posljedice razvoda braka koje se odnose na zajedničku djecu Vršenje roditeljskog prava Samostalno vršenje roditeljskog prava Zajedničko vršenje roditeljskog prava Učešće djeteta u postupku posredovanja/medijaciji ZASTUPANJE PRAVA DJETETA KOD USVOJENJA Relevantni članovi Porodičnog zakona Crne Gore Razumijevanje usvojenja Zaštita prava djeteta na život sa roditeljima i s tim u vezi zaštita roditeljstva Reakcije usvojenog djeteta Uloga usvojitelja Tajnost u procesu usvajanja ZASTUPANJE PRAVA DJETETA KOD PORODIČNOG SMJEŠTAJA-HRANITELJSTVA Relevantni članovi Porodičnog zakona Crne Gore Relevantni članovi Zakona o socijalnoj i dječijoj zaštiti Razumijevanje smještaja djeteta u drugu hraniteljsku porodicu Dijete na hraniteljskom smještaju Uloga hranitelja Postupak i praćenje smještaja djeteta u drugu porodicu - hraniteljstva Mogući rizici porodičnog smještaja hraniteljstva ZASTUPANJE PRAVA DJETETA KOD STARATELJSTVA Relevantni članovi Porodičnog zakona Crne Gore Razumijevanje starateljstva

5 Priručnik za obuku kolizijskih staratelja i privremenih zastupnika djece ZASTUPANJE PRAVA DJETETA KOD SMJEŠTAJA U USTANOVU SOCIJALNE ZAŠTITE.. 84 Relevantni članovi Porodičnog zakona Crne Gore Relevantni članovi Zakona o socijalnoj i dječijoj zaštiti SMJEŠTAJ DJETETA U USTANOVU SOCIJALNE ZAŠTITE Reakcije djeteta kad ostane bez roditeljskog staranja Razumijevanje i pomoć djeci Razumijevanje i pomoć roditeljima PSIHOSOCIJALNI RAZVOJ I RAZVOJNE TEŠKOĆE DJECE SMJEŠTENE U USTANOVAMA SOCIJALNE ZAŠTITE Specifi čnosti razvoja na ranom uzrastu (predškolskom) Specifi čnosti razvoja na školskom uzrastu Specifi čnosti razvoja kod adolescenata Razumijevanje i pomoć djeci PRIPREMA ZA IZLAZAK DJETETA IZ USTANOVE Razumijevanje i pomoć djeci koja izlaze iz ustanove socijalne zaštite Pravo na život bez nasilja Krivična djela na štetu djece i maloljetnika Defi nicija zlostavljanja, prema prof. dr Milosavu Milosavljević Dijete nikad nije krivo za zlostavljanje Posljedice zlostavljanja REAGOVANJE INSTITUCIJA NA ZLOSTAVLJANJE DJECE Otkrivanje zlostavljanja nad djetetom Prijavljivanje zlostavljanja nad djetetom Postupanje po prijavi o zlostavljanju djeteta Postupak dokazivanja zlostavljanja nad djetetom Prava djeteta na čiju su štetu počinjena krivična djela Tretman zlostavljanog djeteta Relevantni zakoni ZASTUPANJE PRAVA DJECE KOJA SU U SUKOBU SA ZAKONOM ZAKONSKI OKVIR Krivične sankcije i uzrast djeteta Alternativne mjere Krivične sankcije PROBLEMI I U SOCIJALNOM PONAŠANJU DJECE I MLADIH Defi nicija prestupništva mladih, prema dr. Žarku B. Jašović Razumijevanje i pomoć djeci koja ispoljavaju poremećaje u socijalnom ponašanju KRIVIČNI POSTUPAK PREMA DJECI KOJA SU U SUKOBU SA ZAKONOM

6 NVO Djeca prije svega Razumijevanje i pomoć djeci koja su u sukobu sa zakonom Centar za socijalni rad Policija Državno tužilaštvo Sud Prava djece i mladih koji su u sukobu sa zakonom Prof.dr.sc. Gordana Buljan Flander, psiholog i psihoterapeut Tea Brezinšćak, mag.psych. Ana Marija Španić, mag.psych Literatura VJEŠTINE RAZGOVORA S DJETETOM: RAZVOJNA PERSPEKTIVA Upotreba i razumijevanje jezika Osjetljivost na razvojne specifi čnosti mišljenja Socioemocionalni razvoj Simbolička komunikacija i igra Primjeri razvojno primjerenih igara i kreativnih tehnika u sprovođenju razgovora s djecom Literatura SUOČAVANJE S OTPOROM KOD DJECE Literatura SPROVOĐENJE INTERVJUA S RANJIVIM GRUPAMA DJECE Literatura Domen Rakovec, univ.dipl.soc.radnik, koordinator na projektu OPRAVDANJE OSNOVNIH POJMOVA I DJELOVANJE ZASTUPNIKA POSTAVLJANJE ZASTUPNIKA Protokol POSEBNI IZVEŠTAJ OMBUDSMANA REPUBLIKE SLOVENIJE 2013 (sažetak) CILJEVI I SVRHA PROJEKTA ZASTUPNIK-GLAS DJETETA DJECA O ZASTUPNIKU OPIS SLUČAJA IZJAVA DJETETA Literatura PRILOG 1: KODEKS PROFESIONALNOG PONAŠANJA ZA PRIVREMENE ZASTUPNIKE I KOLIZIJSKE STARATELJE DJECE U CRNOJ GORI PRILOG 2: SMJERNICE KOMITETA MINISTARA SAVJETA EVROPE O PRAVOSUĐU PO MJERI DJETETA

7 Priručnik za obuku kolizijskih staratelja i privremenih zastupnika djece Riječ urednice Znamo da djeca imaju svoje potrebe i svoja prava. Pitanje je u kolikoj mjeri vjerujemo da su djeca sposobna da upravljaju svojim pravima, da formiraju i iskažu svoje mišljenje, da daju doprinos u rješavanju problema i ostvarivanju svojih prava, da kao aktivni građani učestvuju u životu zajednice i kreiranju sopstvene budućnosti. I ukazujemo li djeci jednako poštovanje koje ukazujemo odraslima. Zahtjevi međunarodnih konvencija su veliki i donose nova shvatanja prava djeteta, koja se razlikuju od društvenih i kulturoloških očekivanja. Domaće zakonodavstvo uglavnom prati zahtjeve konvencija, ali ustaljena teorija, praksa, društveni i lični stavovi, političke i ekonomske prepreke prave raskorak između savremenih pravnih normi i života. Princip najboljeg interesa djeteta je u praksi i dalje ispred prava djeteta da iskaže svoje mišljenje, bilo da se u roditeljskom dogovoru pretpostavlja djetetov najbolji interes ili su u pitanju hitne mjere zaštite ili se institucije štite od roditelja koji će zatražiti uvid u stručni nalaz ili iskaz djeteta. Roditeljska prava su više poštovana od prava djeteta, a roditelji i drugi odrasli često iskazuju uvjerenje da se izgubilo poštovanje roditelja i odraslih od kada su djeca dobila svoja prava i pitaju se za mišljenje, podržana ustanovljenom obavezom društvene kontrole u ostvarivanju i zaštiti prava djeteta. Stručnjaci koji odlučuju o statusnim pravima djeteta ili o zaštiti prava djeteta često nemaju saznanja o djetetovoj autentičnoj volji, već nastoje da zaštite djetetovu dobrobit i njegov najbolji interes kroz objektivnu stručnu procjenu, čime se prenebregne pravo djeteta da traži i dobije informacije i savjet, da saopšti svoje mišljenje i svoju volju. U postupcima koje roditelji i drugi odrasli preduzimaju u ime djeteta nekada se nađu i interesi koji su suprotni djetetovim. Zato zastupanje djece ima široko područje primjene, ne samo u sudskim i upravnim postupcima. Vjerujem da je zastupanje prava djeteta razvojni proces u kojem i djeca i odrasli uče da djeca imaju pravo na slobodno formiranje i iskazivanje mišljenja, kao i da međusobno uvažavaju shvatanja. Vjerujem da je postavljanje privremenog zastupnika i kolizijskog staratelja djetetu nužno radi obezbjeđivanja snažnijeg izražavanja volje djeteta u postupcima u kojima postoji sukob sa interesima roditelja ili u kojima roditelji ne zastupaju dijete na primjeren način, kao i kada roditelji nisu u mogućnosti da u potpunosti zaštite dijete i njegove interese ili kada samo dijete ne može da se zaštiti. Dodatna pomoć i podrška djetetu da bude zastupano, potrebna je i u svim drugim situacijama kako bi ono uvijek i na primjeren način ostvarivalo svoje pravo na informaciju i izražavanje sopstvenog mišljenja. Vjerujem da je svako dijete, bez obzira na uzrast, sposobno da formira i iskaže svoje mišljenje ukoliko se s djetetom razgovara na primjeren način i vodi računa 7

8 NVO Djeca prije svega o njegovoj zaštiti. Vjerujem da djetetu treba da se da mogućnost da iskaže svoje mišljenje i potrebe direktno, ali samo onda kada je obezbijeđeno da dijete razumije postupak koji se vodi i da odrasli zaista vode računa kako postupaju prema djeci i kako donose odluke, kao i kada suštinski štite djecu i snose odgovornost za njihovu dobrobit. Vjerujem da privremeni zastupnik i kolizijski staratelj, kao nezavisni instituti, pomažu djetetu da samostalno formira i izrazi svoje mišljenje. Zato što omogućavaju djetetu da učestvuje u postupcima odlučivanja i da samo utiče na odluke koje se donose, a tiču se djeteta. Zato što obezbjeđuju da se prihvati djetetovo mišljenje, iskazano direktno ili preko zastupnika. Zato što zastupaju, prenose i predstavljaju glas djeteta, pomažući tako djetetu u rješavanju problema i ostvarivanju prava. Zato što ne odlučuju umjesto djeteta i ostavljaju djetetu slobodu da informisano odluči i da ne iskaže formirano mišljenje. Vjerujem da privremeni zastupnik i kolizijski staratelj razgovaraju s djetetom i prenose djetetovo mišljenje i volju nezavisno, ali i pod uticajem sopstvenih uvjerenja. Vjerujem i da nedostatak svjesnosti o tome može ponovno učiniti dijete podređenim ili zavisnim o odluci i mišljenju odraslih i ozbiljno dovesti u pitanje kako djetetovo pravo da iskaže svoje mišljenje posredstvom privremenog zastupnika i kolizijskog staratelja, tako i institut privremenog zastupnika i kolizijskog staratelja. Zbog svega toga, u zastupanju djece biće nam potreban čvrst oslonac na stručnu literaturu, dobru praksu, etiku i zakonske propise. Bez bližeg defi nisanja zakonskih odredbi o zastupanju djece i uvažavanja struke, socio-kulturnog, pravno-političkog i ekonomskog konteksta veliki je rizik da se napravi i podrži privid zastupanja djece i ostvarenja njihovog prava na informaciju i izražavanje mišljenja. Naša namjera je da upravo to preduprijedimo adekvatnim angažovanjem u zastupanju djece, omogućimo im djelotvorno učešće i mišljenju djece damo punu snagu i smisao. Dijete koje dobije odgovarajuću pomoć u odbrani svojih prava, slobodu, jasne, bezbijedne i dostupne načine da traži, dobije i dijeli informacije, kao i da iskazuje svoje mišljenje radi ostvarivanja svojih prava i interesa, biće slobodno i spremno da se tako ponaša, prema sebi i drugima, u svakom životnom trenutku. Dijana Popović-Gavranović 8

9 Priručnik za obuku kolizijskih staratelja i privremenih zastupnika djece UVOD NVO Djeca prije svega realizuje projekat Praćenje i implementacija preporuka UN Komiteta za prava djeteta, koji fi nansijski podržava Evropska unija, a čija implementacija je započela godine. Projekat ima za cilj unaprijeđenje i jačanje poštovanja prava djece u Crnoj Gori, kroz jačanje uloge civilnog društva i njegove uključenosti i pluralizma u promociji i zaštiti prava djeteta, u skladu sa usvojenim međunarodnim dokumentima i standardima. Jedan dio projekta odnosi se na podsticanje i obezbjeđivanje preduslova za implementaciju Porodičnog zakona Crne Gore, kroz razvijanje i uvođenje pravnih instituta privremeni zastupnik djeteta i kolizijski staratelj djeteta u pravosudni sistem i sistem socijalne i dječje zaštite u Crnoj Gori. Porodični zakon se u ovom dijelu do sada nije implementirao, zbog čega je izostala značajna podrška djeci u ostvarivanju prava na informaciju i izražavanje sopstvenog mišljenja. NVO Djeca prije svega će stoga, kroz ovaj projekat, pilotirati primjenu navedenih instituta u osnovnom sudu, uz saglasnost nadležnih pravosudnih organa. Privremeni zastupnik ili kolizijski staratelj djeteta pruža djetetu informacije o pravu djeteta da slobodno izrazi mišljenje, kao i da blagovremeno dobije informacije relevantne za formiranje mišljenja. Pomaže djetetu da razumije postupak u kojem učestvuje i posljedice uvažavanja mišljenja djeteta, djetetovih i zastupnikovih/starateljevih radnji. Isključivo zastupa volju djeteta i ima obavezu čuvanja tajne koje mu je dijete povjerilo, izuzev u situacijama koje su visoko ugrožavajuće po dijete. Obezbjeđuje autentično prenošenje stavova i mišljenja djeteta, što uključuje i prenošenje autentične odluke djeteta da ne želi da iskaže svoje mišljenje: u okviru porodice ili druge sredine, u konkretnom sudskom ili upravnom postupku. Takođe, obezbjeđuje i da dijete sve to uradi nezavisno od mišljenja roditelja, profesionalaca, drugih lica, uključujući i samog zastupnika i kolizijskog staratelja. Mišljenje i volja djeteta nisu obavezujući za sudske i upravne organe. Sudski ili upravni organ donosi odluku u postupku koji se vodi za zaštitu prava djeteta ili prema djetetu primarno zastupajući najbolji interes djeteta pa čak i onda kada je to u suprotnosti s djetetovom voljom. Kada nadležni organi ne prihvate mišljenje djeteta, takvu svoju odluku treba da obrazlože djetetu na način da je dijete razumije. Privremeni zastupnik i kolizijski staratelj djeteta su i tada važna podrška djetetu u razumijevanju kako postupka donošenja takve odluke, tako i razloga za neprihvatanje djetetove volje. U okviru projektnih aktivnosti organizovan je ciklus obuke budućih privremenih zastupnika i kolizijskih staratelja djece, kako bi se obezbijedili preduslovi za implementaciju odredbi Porodičnog zakona koje se odnose na ove institute. Obuka za privremene zastupnike i kolizijske staratelje djece realizovana je u saradnji sa zastu- 9

10 NVO Djeca prije svega pnicima iz Slovenije (Martina Jenkola i Domen Rakovec) i institucijom Zaštitnika ljudskih prava Slovenije (savjetnica Lili Jazbec), koji primjenjuju pravni institut zagovornik glasa djeteta, koji na sličan način predviđa i Porodični zakon Crne Gore. Značajan doprinos su dali i dr. Ivana Stevanović, direktorka Centra za prava deteta iz Beograda i prof.dr. Gordana Buljan Flander, direktorka Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba, kao i domaći poznavaoci prava djeteta iz NVO Centar za prava djeteta Crne Gore i mr Siniša Bjeković, nezavisni ekspert iz oblasti ljudskih prava. Polaznici obuke su bili stručnjaci pomagačkih profesija (socijalni radnici, psiholozi, pedagozi) i prosvjetni radnici, koji, osim visokog obrazovanja (VII stepen), imaju i višegodišnje iskustvo neposrednog rada sa djecom, suštinski poznaju, primjenjuju i zastupaju prava djeteta, zainteresovani su za unaprijeđenje zaštite prava djeteta, kao i za sticanje specijalizovanih znanja, metoda i tehnika rada s djecom koje omogućavaju kvalitetnu komunikaciju s djetetom, razumijevanje i prezentovanje autentičnog djetetovog iskaza u relevantnim postupcima. Zajednička znanja, iskustva i ideje stečene kroz ovaj projekat uticale su i na kreiranje Priručnika za obuku privremenih zastupnika i kolizijskih staratelja djece. Predstoji donošenje zakonskih propisa čiji se značaj ogleda u detaljnijoj razradi mogućnosti za ostvarivanje prava djeteta na informaciju i izražavanje mišljenja kroz: propisivanje uslova za neposredno i posredno iskazivanje mišljenja djeteta; pribavljanje saglasnosti za učešće djeteta u postupku posredstvom privremenog zastupnika i kolizijskog staratelja; defi nisanje obima i forme ovlašćenja za zastupanje djece i za postavljenje privremenih zastupnika i kolizijskih staratelja; kodeks profesionalnog postupanja i superviziju njihovog rada. Zaštita prava djeteta znači brigu o pravima djeteta i njegovom najboljem interesu i visoku odgovornost institucija i lica koja štite prava djeteta jer se posljedice odluka donijetih u konkretnom postupku zaštite prava djeteta često protežu na sve oblasti djeteovog života i na njegovu budućnost. 10

11 Priručnik za obuku kolizijskih staratelja i privremenih zastupnika djece 1. SUBJEKTIVITET DJETETA U MEĐUNARODNOM PRAVU mr Siniša Bjeković Na raskršću dvaju milenijuma sa do sada najsavršenijim tehničko tehnološkim performansama razvijenog društva, doduše ne uvijek jednako raspoređenim, čovječanstvo se i dalje suočava sa brojnim kontroverzama i dilemama koje sa sobom nosi koncept ljudskih prava. U samom središtu ove ideje-koncepta stoji čovjek kao najsavršenije živo biće, sa sposobnošću da svjesno ili nesvjesno upravlja svojim postupcima i okruženjem, onda kada vlada i onda kada je potčinjen. Izdvojeno iz šireg koncepta međunarodnog javnog prava, pravo ljudskih prava predstavlja relativnu novinu u međunarodnom pravnom poretku, što se svakako ne može reći za prirodu i suštinu ovih najviših civilizacijskih vrijednosti. Naime, prelazeći vijekove tradicije od antičke pravne doktrine do modernog, globalizacijom stvorenog pravnog poretka, ljudska prava su od moralnih načela postala sastavnim dijelom pravnog okvira na različitim nivoima stvaranja prava. To nikako ne znači da je put prava ljudskih prava bio praćen konstantnom uzlaznom putanjom, niti pak da je put stvaranja prava bio praćen efektivnom kontrolom i zaštitom međunarodno-pravno standardizovanih normi i pored impozantnog broja od preko 500 međunarodnih ugovora donešenih pod okriljem Ujedinjenih nacija. Govoreći o ljudskim pravima neophodno je napomenuti neke ključne osobine ove oblasti. Sami koncept ili sistem ljudskih prava zasnovan je na njihovoj univerzalnosti, nedjeljivosti, uzajamnosti i međuzavisnosti. Međutim, niti u teorijskom, a ni u praktičnom smislu normativni i suštinski koncept ljudskih prava još uvijek nije dobio odgovarajući materijalno-pravni izraz po pitanju četiri naznačene karakteristike. Čak i visoko stručne i fi lozofske rasprave i debate navode na različita shvatanja ili poimanja pojedinih dimenzija prava ljudskih prava, pa se u tom smislu nerijetko koristi izraz različite kategorije ljudskih prava, a što je koncept koji implicira na različite nivoe vrijednosti ili pak važnosti pojedinih grupa ljudskih prava. U argumentovanju ovakvog pristupa kategorije se uglavnom vezuju za korijene nastanka i poimanja ljudskih prava i sloboda, čime se suštinski sprečava bilo kakva diskusija o ljudskim pravima manje ili veće vrijednosti, odnosno manjeg ili većeg značaja. Ljudska prava, pa i prava djeteta kao njegov suptilni dio, čine zahtjeve koja svaka individua upućuje državi suštinskom nosiocu obaveze poštovanja i zaštite ljudskih prava i sloboda. Osim što o tome govori sadržina društvenog ugovora (ustava) kao najvišeg pravnog i političkog akta kojim se utvrđuje unutrašnji pravni poredak, takvom zaključku prethodi i položaj države u međunarodnom pravu. Zaključujući međunarodne ugovore, država vrši neku vrstu samoobavezivanja da će 11

12 NVO Djeca prije svega u dobroj vjeri sprovesti i ispuniti međunarodnu obavezu, što i jeste jedan od cljeva zaključenja svakog ugovora, pa i međunarodnog. Pristajući na takav položaj, kada su ljudska prava u pitanju, država ima obavezu da ne čini ništa što bi predstavljalo samovoljno i nedozvoljeno miješanje u prava pojedinca (negativna pobaveza), odnosno da učini sve u granicama svojih društvenih i materijalnih mogućnosti da ljudska (i dječija) prava učini živim (materijalno izraženim) i vidljivim. U tom smislu država ima obavezu da poštuje, štiti i promoviše koncept ljudskih prava, a benefi cijari (korisnici) od kojih su djeca jedna od najranjivijih kategorija stiču moralno i pravno ovlašćenje da zahtijevaju punu implementaciju (realizaciju) njihovih ljudskih prava, uključujući i ono što čine međunarodni standardi prava djeteta. Kada govorimo o obavezama države, one najčešće nijesu decidno i eksplicitno defi nisane u međunarodnom pravu, tako da se o njihovom učinku najviše može govoriti sa aspekta postignutih rezultata. Bolje rečeno, bez obzira na državno uređenje, pravnu tradiciju, unutrašnju organizaciju i nadležnost pojedinih državnih organa, standardi ljudskih prava upućuju na obavezu da se u cjelosti implementiraju sva prava koja pripadaju pojedinim grupama i individualnim korisnicima. To u suštini znači da je na državi da uredi ustrojstvo državnih organa, prvenstveno vodeći računa da njihov učinak proizvede najveći stepen zaštite ljudskih prava i sloboda. Iako govorimo o najvišim civilizacijskim vrijednostima, nikako se ne možemo oteti utisku da one nijesu uvijek dovoljno jasno, niti dovoljno argumentovano pretočene u pravne norme. Zbog toga je izuzetno važno spoznati ne samo njihovu moralnu vrijednost koja je po pravilu nesporna, nego i njihovu pravnu prirodu i normativni kontekst koji daje suštinski pravni subjektivitet djetetu i osnažava njegov zahtjev za uživanjem sopstvenih prava i sloboda. Sistem ljudskih prava se zasniva na materijalnim i formalnim izvorima. U ove prve bi svakao svrstali društvene vrijednosti, ciljeve i interese obuhvaćene fi lozofskoteorijskim i političkim dokumentima različitih epoha, dok bi pravni izvori u formalnom smislu bili pravni akti donijeti u unutrašnjem i međunarodnom pravnom poretku. Iako se o izdvojenom konceptu prava djeteta ili o djeci kao posebnoj kategoriji unutar sistema ljudskih prava i sloboda nalaze tragovi stari i više vjekova, suštinska promjena u poimanju djeteta i njegovim pravima počinje u novije vrijeme. Prije nego što će nastati moderni sistem ljudskih prava nakon univerzalizacije proistekle iz perioda nakon Drugog svjetskog rata, još godine djeca će se naći u fokusu jednog međunarodnog dokumenta stvorenog pod okriljem Lige naroda (Društva naroda). Naime, godine u Ženevi je donijeta Deklaracija o pravima djeteta, sa naglašenom obavezom prema djeci, kao dug koje čovječanstvo ima prema njima. Svodeći ovaj dokument na principe rekli bi da su oni vezani za obezbjeđenje materijalnih i duhovnih preduslova za njihov razvitak, psihičko i fi zičko zdravlje, sigurnost ličnosti i zaštitu u uslovima rizika, podršku u takvim situacijama, sticanje sredstava za život i zaštitu od eksploatacije i stvaranje svijesti o njihovim vrijednostima i značaju u društvu. Tokom Drugog svjetskog rata Međunarodna liga za odgoj djece (London, 1942) usklađuje više principa, među kojima su jednakost djece čitavog svijeta i borba protiv diskriminacije na osnovu polne, nacionalne, vjerske ili socijalne različitosti. 12

13 Priručnik za obuku kolizijskih staratelja i privremenih zastupnika djece Iako se eksplicitno ne poziva na standarde prava djeteta ili djecu kao posebnu kategoriju, Povelja UN (1945) poziva države da podrže i promovišu poštovanje ljudskih prava za sva lica. Na ovoj osnovi razviće se prvi, doduše u to vrijeme pravno neobavezujući, katalog ljudskih prava i sloboda sadržan u Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima (1948), koji pored ostalog u članu 25, stav 2 propisuje posebnu brigu i pomoć majci i djetetu. Osim toga, isti dokument u članu 26 propisuje pravo na obrazovanje za sve, naglašavajući posebno obavezu obezbjeđenja pristupa obrazovanju (dostupnost obrazovanja) i njegove ciljeve. 1 Hronologija razvoja ljudskih prava djeteta upućuje na novu Deklaraciju o pravima djeteta donijetu pod okriljem UN godine. U njoj su, pored naznake da... dijete zbog svoje fi zičke i intelektualne nejakosti treba posebnu pomoć, uključujući odgovarajuću pravnu zaštitu prije i nakon rođenja, jer je zadatak društva da za djecu daju sve od sebe, propisana i temeljna načela posvećena pravima djeteta koja se odnose na: Uživanje svih prava navedenih u njoj bez ikakvog izuzetka, bez razlike ili diskriminacije na osnovu rase, boje kože, pola, jezika, religije, političkih ili bilo kojih drugih ubjeđenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla, imovinskog stanja, rođenja ili nekog drugog statusa. Posebna zaštita da bi se dijete moglo u slobodi i sa dostojanstvom razvijati tjelesno, duhovno, moralno, društveno zdravo i normalno. Implementirajući ovaj princip interesi djeteta moraju biti odlučujući. Pravo na identitet. Pravo na socijalnu sigurnost, uključujući odgovarajuću ishranu, smještaj, odmor i ljekarsku brigu. Poseban tretman djeteta koje ima teškoća u tjelesnom ili duhovnom razvoju ili je socijalno ugroženo, da dobija, odgoj i pomoć koja se obezbjeđuje zbog njegovog specifi čnog položaja. Potpuno harmoničan razvoj ličnosti djeteta, te ukoliko je to ikako moguće rast pod starateljstvom i odgovornošću svojih roditelja. Pravo na neizostavnu obaveznu nastavu, bar osnovni stepen. Ono se odgaja tako da se unapređuje i podržava njegovo opšte obrazovanje, te mu se po osnovu jednakih šansi za sve, daje mogućnost da razvija svoje sposobnosti. Dijete u svakom položaju spada među one koji najprije trebaju dobiti zaštitu i pomoć. Zaštita od svih formi zapostavljanja, straha i iskorištavanja. Zaštita od djelovanja koje bi moglo podržavati rasističku, religioznu ili neku drugu formu diskriminacije, te odgoj u duhu razumijevanja, tolerancije, prijateljstva među narodima, mira i bratstva, kao i sa punom sviješću o tome da i ono treba da svoje snage i sposobnosti stavi u službu ljudi sa kojima živi. 1 Obrazovanje treba da bude usmjereno ka punom razvitku ljudske ličnosti i učvršćivanju poštovanja ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ono treba da unapređuje razumijevanje, trpeljivost i prijateljstvo među svim narodima, rasnim i vjerskim grupama, kao i djelatnost Ujedinjenih nacija za održanje mira. (UNLJP, član 26, st.2.) 13

14 NVO Djeca prije svega Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1966) u svojoj Preambuli naglašava dostojanstvo kao bit ljudske zajednice i suštinu njihovih jednakih i neotuđivih prava, što je osnov slobode, pravde i mira u svijetu. Posebne odredbe koje se tiču djece sadržane su u članu 10 koji naglašava obavezu šire zaštite i pomoći porodici, posebnu zaštitu majkama za razumno vrijeme prije i posle rođenja djece, te posebne mjere zaštite i pomoći u korist djece i mladih, bez ikakve diskriminacije iz rodbinskih ili drugih razloga. To podrazumijeva zaštitu od ekonomske i socijalne eksploatacije, te zabranu zapošljavanja na poslovima koji su takve prirode da mogu da izlože opasnosti njihov moral ili njihovo zdravlje, da dovedu u opasnost njihov život ili da naškode njihovom normalnom razvoju. Član 12 priznaje pravo koje ima svako lice na najbolje psihičko i mentalno zdravlje koje može da postigne, a posebno obavezu država članica da preduzmu mjere u cilju obezbjeđenja punog ostvarenja ciljeva koji se tiču smanjenja broja mrtvorođene djece i smrtnosti djece, kao i zdrav razvitak djeteta. Međunarodni pakt o političkim i građanskim pravima (1966) sadrži opšte odredbe i garancije koje se odnose i na djecu, a član 14 u domenu sudskih postupaka predviđa posebne garancije za maloljetnike i očuvanje njihovih najboljih interesa, kako u krivičnim tako i u građanskim stvarima. Kao i prethodni, i ovaj Pakt uključuje odredbu o zaštiti porodice, a u slučaju razvoda, osiguranje potrebne zaštite djece (čl.23, st.4). Osim toga, u članu 24 propisana je obaveza registracije i davanja imena odmah poslije rođenja djeteta, kao i pravo djeteta na državljanstvo. UN Konvencija o pravima djeteta (1989) je suštinski prvi međunarodni ugovor koji je obuhvatio sve dimenzije ljudskih prava građanska, kulturna, ekonomska, polička i socijalna prava. Iako je broj katalogiziranih prava znatno veći, a oblast regulisanja u osnovi znatno dublja i proširena tumačenjem koje kroz posebne vrste akata vrši Komitet za prava djeteta, možemo izdvojiti nekoliko osnovnih principa Konvencije. To su: Načelo nediskriminacije; Načelo najboljeg interesa djeteta; Princip poštovanja prava na život, opstanak i razvoj; i Načelo participacije, odnosno uvažavanja stavova djeteta. Konvencija štiti dječija prava tako što postavlja standarde kvaliteta življenja, zdravstvenih usluga, obrazovanja, pravnog i građanskog statusa i socijalnih servisa. Usvojena je 20. novembra godine rezolucijom 44/25 Generalne skupštine UN. UN Konvencija o pravima djeteta zajedno sa oba njena protokola 2 čini po mnogo čemu karakterističan dokument u oblasti ljudskih prava. Ponajprije se može 2 Opcioni protokol uz Konvenciju o pravima djeteta UN o prodaji djece, dječijoj prostituciji i dječijoj pornografi ji, Rezolucija Generalne skupštine UN A/RES/54/263 od 25. maja godine, Protokol stupio na snagu 18. januara godine; Opcioni protokol uz Konvenciju o pravima djeteta UN o učešću djece u oružanim sukobima, Rezolucija Generalne skupštine UN A/RES/54/263 od 25. maja godine, Protokol stupio na snagu 12. Februara godine. Opcioni protokol uz Konvenciju o pravima djeteta UN o učešću djece u oružanim sukobima, Rezolucija Generalne skupštine UN A/RES/54/263 od 25. maja godine, Protokol stupio na snagu 12. februara 2002.godine. 14

15 Priručnik za obuku kolizijskih staratelja i privremenih zastupnika djece reći da je to zapravo konkretan primjer koegzistencije i jedinstva, međuzavisnosti i uzajamnosti između različitih dimenzija ljudskih prava stavljenih u jedan opšti kontekst jedinstvenog međunarodnog ugovora. Činjenica je da i sama Konvencija u određenim oblastima podvlači obavezu države da zaštiti temeljne vrijednosti djeteta, dok se u drugima odgovornost države adresira na najveći stepen ostvarivanja, zavisno od njenih fi nansijskih i materijalnih mogućnosti. Međutim, pažljivom analizom odredbi Konvencije i naročito čitanjem generalnih komentara kojima Komitet za prava djeteta Konvenciji daje dublju sadržinu, dolazi se do zaključka da granicu između različitih vrsta, dimenzija ljudskih prava ponekad nije tako lako pronaći. To samo po sebi govori da država ne može olako shvatiti nijednu obavezu koju nameće ratifi kacija ove Konvencije. Ovakav zaključak proizilazi i iz člana 4 Konvencije koji propisuje obavezu države da preduzme sve odgovarajuće zakonodavne, upravne i druge mjere za primjenu prava priznatih u ovoj Konvenciji. Načelo nediskriminacije podrazumijeva uživanje svih prava djeteta, bez obzira na rasu, boju, pol, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno, etničko ili socijalno porijeklo, imovinsko stanje, smetnje u razvoju, rođenje ili drugi status djeteta, njegovih roditelja ili drugih zakonskih zastupnika. Obaveza primjene načela nediskriminacije zahtijeva od država da aktivno djeluju na identifi kaciji ciljnih grupa i pojedinačno djece na koju će se odnositi posebne mjere u funkciji sprječavanja nastanka ili eliminaciji diskriminacije, uključujući i obavezu prikupljanja podataka i njihovog razvrstavanja. 3 Najbolji interes djeteta zahtijeva aktivnije mjere države, odnosno državnih i drugih tijela koja vrše javna ovlašćenja, uključujući državnu upravu, zakonodavna i sudska tijela. Ovaj princip se odnosi na aktivnosti koje preduzimaju i javne ili privatne institucije socijalnog staranja. Osnovni zahtjev ogleda se u primjeni načela najboljeg interesa djeteta tako što će se sistemski procjenjivati na koji način odluke, mjere i aktivnosti utiču ili bi mogle uticati na prava i interese djeteta. Od svakog vladinog, parlamentarnog i sudskog tijela ili institucije zahtijeva se da primijeni načelo najboljeg interesa djeteta tako što će se sistematski procenjivati kako njegove odluke i aktivnosti utiču, ili će uticati, na dječija prava i interese, na primjer kako utiče predloženi ili postojeći zakon ili neka administrativni odluka ili sudska presuda, uključujući i one koje nisu u direktnoj vezi sa djecom, ali indirektno utiču na njih. Konačno, u svim postupcima koji se tiču djeteta, njegov najbolji interes imaće prioritet. 4 Princip poštovanja prava na život, opstanak i razvoj podrazumijeva obavezu države članice da obezbijedi, u najvećoj mogućoj mjeri, opstanak i razvoj djeteta, kao jedno od temeljnih načela Konvencije. Komitet za prava djeteta zahtijeva tumačenje termina razvoj u najširem smislu riječi kao holistički pristup, koji obuhvata cjelokupan djetetov fi zički, mentalni, duhovni, moralni, psihološki i socijalni razvoj. Zbog toga je neophodno da država obezbijedi zaštitu svakog djeteta koje se nađe na njenoj teritoriji poštujući ovo načelo. 3 Opšti komentar Komiteta za prava djeteta broj 5 (2003): Opšte mjere implementacije Konvencije o pravima djeteta (članovi 4, 42 i 44, stav 6) 4 Opšti komentar Komiteta za prava djeteta broj 5 (2003): Opšte mjere implementacije Konvencije o pravima djeteta - Član 3 (1): najbolji interesi djeteta su od prvenstvenog značaja u svim aktivnostima koje se tiču djece. 15

16 NVO Djeca prije svega Pravo djeteta na slobodno izražavanje svog mišljenja o svim pitanjima koja se tiču djeteta, te da se mišljenju djeteta mora se posvetiti dužna pažnja. Ovo načelo, koje podvlači ulogu djeteta kao aktivnog učesnika u unapređenju, zaštiti i nadzoru njegovih ili njenih ljudskih prava, podjednako se primenjuje na sve mjere koje su usvojene od strane država članica. Otvaranje državne uprave prema djeci u procesu donošenja odluka predstavalja pozitivan izazov, na koji, po mišljenju Komiteta za prava djeteta, države članice odgovaraju u sve većem broju. Ako se želi da ovaj proces bude djelotvoran konsultacije moraju biti smislene i značajne, a dokumenti i postupci učinjeni dostupnima. Svakako da načelo saslušati djecu ne predstavlja problem, ali je zato posvećivanje dužne pažnje njihovom mišljenju zahtjevan proces koji traži realne promjene. Slušanje djece nije cilj za sebe, već više sredstvo preko koga država stvara interakciju sa djecom, te njeno djelovanje postaje još osjetljivije na implementaciju dječjih prava. 5 Posebne odredbe Konvencije stavljaju se u kontekst zaštite djeteta od: fi zičkog i mentalnog nasilja, zloupotrebe i zanemarivanja (član 19); svih oblika seksualnog iskorišćavanja i seksualnog zlostavljanja (član 34); otmice i trgovine djecom (član 35); svih drugih oblika iskorišćavanja (eksploatacije) štetnih po bilo koji vid djetetove dobrobiti (član 36); nehumanih i ponižavajućih postupaka i kažnjavanja (član 37); zaštite prava i interesa maloljetnika u krivičnom postupku. Pod okriljem Savjeta Evrope izvršena je opsežna kampanja normativizacije ljudskih prava i sloboda, kroz koju je na direktan ili posredan način moguće sagledati status i zaštitu djece u različitim faktičkim i pravnim situacijama. Osim toga, Savjet Evrope je razvio snažne institucionalne mehanizme praćenja ugovornih obaveza i monitoringa prava djeteta u različitim oblastima. Ključni instrument zaštite ljudskih prava i sloboda u Evropi Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, evoluirala je kroz praksu Evropskog suda za ljudska prava i poslužila kao autoritativan i referentan mehanizam u kontroli izvršavanja ugovornih obaveza. Istovremeno, uloga Suda unutar evropskih integracija i praksa ovog nadzornog tijela uslovili su vrlo dinamičnu evoluciju standarda zaštite ljudskih prava, koja u brojnim situacijama daleko prevazilazi početni materijalno-pravni koncept Evropske konvencije, zadirući u sve oblasti društvenog života, uključujući i status vulnerabilnih grupa. Iako u samom tekstu Evropske konvencije ne postoji posebna odredba o zaštiti djece, praksa Evropskog suda je kroz garancije prava na život, zaštitu od torture, slobodu i sigurnost ličnosti, pravično suđenje, pravo na zaštitu privatnog i porodičnog života, te zabranu diskriminacije, usvojila koncept zaštite vulnerabilnih grupa i time nesporno dala novi impuls u sprječavanju povreda ljudskih prava i sloboda nad ovom kategorijom. Osim navedene Konvencije, u okviru prava koje se stvara pod okriljem Savjeta Evrope pitanjem statusa djece bave se i drugi instrumenti poput Evropske socijalne 5 Isto, komentar u vezi Člana 12 16

17 Priručnik za obuku kolizijskih staratelja i privremenih zastupnika djece povelje, Evropske konvencije o ostvarivanju prava djeteta, Evropske konvencije o zaštiti djece od seksualnog iskorišćavanja i seksualnog zlostavljanja, Evropske konvencije o državljanstvu, Evropske konvencije o mjerama protiv trgovine ljudskim bićima i Evropske konvencije o repatrijaciji maloljetnika. Isto tako, Komitet ministara Savjeta Evrope donio je strateški dokument sa ciljem implementacije programa Izgradnja Evrope za i sa djecom 6. Osnovni cilj ove strategije je efektivna implementacija standarda prava djeteta koja treba biti ostvarena, pored ostalog, kroz holistički pristup, informisanje, podizanje svijesti i izgradnju kapaciteta, utvrđivanje odgovarajućih politika i monitoring. Pored ostalih strateških ciljeva, ovaj dokument usvaja koncept eliminacije svih oblika nasilja protiv djece i garantovanja prava djeteta u rizičnim situacijama. U opštem kontekstu zaštite ljudskih prava i sloboda Evropska unija u osnivačkim ugovorima promoviše koncept opštih vrijednosti, kojima pripada poštovanje ljudskog dostojanstva, slobode, demokratije, jednakosti, vladavine prava i poštovanja ljudskih prava, uključujući i prava pripadnika manjina. Ove vrijednosti su zajedničke državama članicama u društvu u kojem preovlađuju pluralizam, nediskriminacija, tolerancija, pravda, solidarnost i ravnopravnost žena i muškaraca (čl.2. Ugovora o Evropskoj uniji). U ostvarivanju svojih ciljeva Unija je posebno projektovala borbu protiv društvene isključenosti i diskriminacije, odnosno podsticanje socijalne pravde kroz inter alia zaštitu prava djeteta. Poseban značaj u ostvarivanju i zaštiti koncepta ljudskih prava daje se Povelji o osnovnim pravima Evropske unije koja, iako nije sadržana u samim osnivačkim ugovorima, ima istu pravnu snagu kao i ugovori. Osnovna prava zajamčena Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i ona koja proizilaze iz zajedničkih ustavnih tradicija država članica, predstavljaju opšta načela prava Unije i čine zajedničko pravno nasljeđe Unije i njenih članica. U okviru Poglavlja III, koje nosi naziv Jednakost, u članu 24 propisuje se set prava djeteta i to: pravo na zaštitu i brigu koja je potrebna za njihovu dobrobit; pravo na slobodno izražavanje svojeg mišljenja i uzimanje u obzir tog mišljenja u pitanjima koja se na njih odnose, u skladu s njihovim uzrastom i zrelošću; zaštita interesa djeteta kao primarni cilj; i pravo svakog djeteta na održavanje redovnog ličnog odnosa i neposrednog kontakta sa oba roditelja, osim ako je to u suprotnosti sa zaštitom njegovih interesa. Vjerovatno najveća vrijednost i doprinos ove Povelje pravima djeteta ogleda se u borbi protiv generalizacije ljudskih prava i gubljenju konteksta prava djeteta u opštem sistemu ljudskih prava i sloboda. I dok su porodični odnosi u najvećoj mjeri još uvijek ostali u nadležnosti država članica, prava djeteta se progresivno nameću kao dio standarda kreiran unutar institucija EU. 7 U Smjernicama za promociju i zaštitu prava djeteta (2007) Evropska unija naglašava važnost ključnih međunarodnih i komunitarnih standarda, kao i političkih obaveza u promociji i zaštiti prava djeteta. Ovaj koncept se posmatra kao dio unutrašnjih aktivnosti Unije, ali i osnov djelovanja i saradnje sa trećim zemljama. U razvoj- 6 Building a Europe for and with Children Strategy for , CM(2011)171 fi nal 7 T. K. Hervey,J.Kenner, Economic and Social Rights Under the EU Charter of Fundamental Rights - a legal perspective, Oxford 2003, str

18 NVO Djeca prije svega noj politici Unije dokument Evropski konsenzus o razvoju ( European Consensus on Development ) uključuje trodimenzionalni pristup kroz: tretman specifi čnih pitanja kao što su nasilje nad djecom, djeca zahvaćena oružanim sukobima, djeca žrtve trgovine ljudima; dječija prava i potrebe u pogledu specifi čnih oblasti kao što su npr. obrazovanje, zdravstvo; i narastajući trend prava djeteta kao multidisciplinarno pitanje koje se razmatra kroz implementaciju svih programa i projekata fi nansiranih od strane Evropske komisije. EU agenda za prava djeteta 8 promoviše pristup da prava djeteta moraju biti uzeta u obzir kao sastavni dio politike ljudskih prava EU, odnosno da se od Evropske komisije traži provjera usaglašenosti zakonodavnih inicijativa sa standardima temeljnih prava, što je obaveza i ostalih institucija koje učestvuju u zakonodavnom procesu. U odnosu na konkretne obaveze po pitanju prava djeteta, Unija podvlači sljedeće oblasti: Stvaranje pravosudnog sistema koji je blizak razvojnim potrebama djeteta u sukobu sa zakonom, kao i djetetu koje je svjedok ili žrtva u krivičnom postupku Usmjeravanje EU mjera ka zaštiti djece u osjetljivim situacijama Davanje prioriteta promociji i zaštiti prava djeteta u spoljnim odnosima i aktivnostima Unije, naročito na planu zaštite od eksploatacije i dječijeg rada, izlaganju riziku u oružanim sukobima, te eliminaciji pojave tzv. seks-turizma 9. 8 Communication from the Commission to the European parliament, The Council, The European Economic and Social Committee and the Committee of the Regions - An EU Agenda for the Rights of the Child, COM(2011) 60 fi nal, Brussels, Ovaj fenomen je dio organizovanih kriminalnih aktivnosti koji uključuje dječiju prostituciju, trgovinu ljudima, proizvodnju i distribuciju dječije pornografi je i iskorišćavanje djece od strane tzv. putujućih korisnika. 18

19 Priručnik za obuku kolizijskih staratelja i privremenih zastupnika djece 2. NEZAVISNA PRAVNA REPREZENTACIJA DJETETA KAO SUBJEKTA PRAVNE ZAŠTITE Dr Ivana Stevanović, naučni saradnik Instituta za kriminološka i sociološka Dijete kao titular ljudskih prava i sloboda Savremena slika o djetetu u evropskoj civilizaciji je produkt novog doba i može se pratiti tek od 17. vijeka. Sve do tada nemamo podataka koji potkrepljuju činjenicu da je djetinjstvo postojalo kao koncept samo po sebi. Tokom 16. i 17. vijeka, s pojavom obrazovanja, dolazi do prepoznavanja djetinjstva kao posebnog socijalnog konstrukta. S pojavom prosvjetiteljstva i romantizma nailazimo na korijene današnjeg odnosa javlja se svijest o potrebi produžavanja perioda djetinjstva, dijete se vidi kao nevino, spontano i nezaštićeno, a društvo je tu da ga preko procesa obrazovanja pripremi za život odraslih. Moderno industrijsko doba dovelo je do dubokih promjena u poimanju koncepta djetinjstva, što je u velikoj mjeri predstavljalo i osnov za promjene okvira društvene reakcije prema djeci. Razvoj industrijskog društva najeksplicitnije daje okvir konceptu djetinjstva u kome sve više preovladava emocionalna komponenta ovog koncepta, nasuprot ekonomskoj. Jačaju porodica i njene kompetencije za vaspitanje i podizanje djeteta. Dolazi i do promjene pravnog statusa. Od djeteta, osobe koja je bila u vlasništvu roditelja praktično sve do 19. vijeka, i gdje nije bilo nikakvih društvenih mehanizama za kontrolu i sankcionisanje ponašanja koji se mogu odrediti kao zloupotreba, zlostavljanje i zanemarivanje, sa industrijalizacijom dolazimo do prvih zakonskih rješenja koja zapravo predstavljaju početak socijalne brige o djeci. Priznavanje posebnih fi zičkih i psihičkih potreba maloljetnih lica kao ličnosti u razvoju imala je za posljedicu poseban način tretmana i pripreme za život. Otuda društveni i pravni sistemi, već dosta rano, postavljaju izvjesna ograničenja roditeljske moći, nalazeći opravdanje u grubom povrijeđivanju ili kršenju moralnih normi porodičnog života. 10 U poslednjoj četvrtini XX vijeka dolazi do velikih promjena u moralnom, političkom i socijalnom statusu djece. Paternalistički odnos društva prema djeci i pro- 10 Obretković, M. (1996.) Detinjstvo i prava deteta evolucija koncepta, u: Janjić-Komar, M., Obretković, M., Prava deteta prava čoveka, Beograd: Dosije & Udruženje pravnika Srbije za socijalno pravo, str , Vučković-Šahović, N. (2000.) Detinjstvo i priroda prava deteta, u: Prava deteta i međunarodno pravo, Beograd: Jugoslovenski centar za prava deteta, str

20 NVO Djeca prije svega tektivistički model porodičnih odnosa, u čijem je fokusu dijete kao pasivni objekt zaštite, postepeno je transformisan razvijanjem novog koncepta prava djeteta. Ovaj moderni koncept baziran je na ideji da je dijete, kao ljudsko biće, individualni titular prava i sloboda, koje ostvaruje u skladu sa svojom zrelošću i razvojnim sposobnostima, i da je za status djeteta u porodici i društvu od ključne važnosti pravo na samoopredjeljenje, koje otvara širi prostor za njegov autonomni razvoj i ostvarivanje ličnih prava i sloboda. 11 U osnovi, od društvene brige za maloljetnim licem, koja potiče od predstave o njima kao slabim i neodgovornim bićima, odnosno kao problematičnoj populaciji izloženih rizicima od raznih oblika devijacija, došlo se do modernih koncepcija o društvenom položaju maloljetnih lica, koji polaze od defi nisanja djetinjstva kao dijela društvene strukture i analize njegovog udjela u društvenoj podjeli rada i korišćenju društvenih vrednosti. Ovakav pristup problematizuje odnos maloljetnih lica, roditelja i države, a budući da se napad na njihov život, fi zički, psihički i seksualni integritet primarno vezuje za porodicu i da njegovi oblici najčešće potiču od roditelja i lica koja se neposredno o njima staraju, jedan od osnovnih problema društvene reakcije postaje smisao i granica porodične autonomije, s obzirom na subjektivitet maloljetnog lica i razvoj njegove lične autonomije. 12 Na nivou prava, izdvajanje djeteta kao posebnog subjekta, išlo je preko ustanovljavanja sistema zaštitnog zakonodavstva u odnosu na zapošljavanje i uslove rada maloljetnih lica, a u odnosu na krivično, porodično i socijalno zakonodavstvo razvoj se ogledao u odnosu na ustanovljavanje principa posebne zaštite maloljetnih lica, kao i kroz uspostavljanje mehanizama da u svim sudskim i administrativnim postupcima, koji ga se tiču, mišljenje djeteta, bude saslušano, i uvijek kada je to u njegovom najboljem interesu uzeto u obzir. Logični put ovog razvoja je stvaranje integralnog koncepta prava djeteta na život i razvoj, zastupljen u međunarodnim instrumentima, a utemeljen na idejama o komplementarnosti i međusobnoj uslovljenosti različitih aspekata i dimenzija toga prava. 13 U smislu navedenog izdvajaju se sledeći međunarodni ugovori kojima se ustanovljava posebni položaj maloljetnih lica u cilju pojačane pravne zaštite osnovnih prava djeteta: Konvencija Ujedinjenih nacija o pravima djeteta iz 1989.; Fakultativni protokol uz Konvenciju o pravima djeteta o učešću djece u oružanim sukobima; Fakultativni protokol uz Konvenciju o pravima djeteta o prodaji djece, dječijoj prostituciji i dječijoj pornografiji; Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima; Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima; 11 Vidjeti šire: Petrušić, N., Stevanović, I. (2011.) Pravna zaštita dece u Srbiji i međunarodni standardi, u: Nikolić- Ristanović, V., Ćopić, S., (ur.) Pravo žrtava i EU (izazovi pružanja pomoći žrtvama), Beograd: Viktimološko društvo Srbije & Prometej, str Vidjeti šire: Vučković-Šahović, N., Doek, E. J., Zermatten, J. (2012.) Childhood and International Rights of the Child in: The Rights of the Child in International Law, Berne: Stampfi l Publications Ltd., pp Vidjeti šire: Obretković, M., Mršević, Z. (1996.) Međunarodnopravna zaštita dece od nasilja i zloupotrebe, u: Janjić- Komar, M., Obretković, M., Prava deteta prava čoveka, Beograd: Dosije & Udruženje pravnika Srbije za socijalno pravo, str

21 Priručnik za obuku kolizijskih staratelja i privremenih zastupnika djece Konvencija Ujedinjenih nacija protiv transnacionalnog organizovanog kriminaliteta i Protokol o prevenciji, eliminisanju i kažnjavanju trgovine ljudskim bićima, posebno ženama i djecom; Konvencija MOR-a br. 138 o minimalnom uzrastu za zapošljavanje; Konvencija MOR-a 182 o najtežim oblicima dječijeg rada; Haška konvencija 28 o civilnim aspektima međunarodne otmice djece; odnosno regionalni instrumenti: Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (1950., ETS br. 5); Evropska socijalna povelja iz godine i Evropska revidirana socijalna povelja iz godine (u primjeni od godine); Evropska konvencija o obeštećenju žrtava krivičnih djela nasilja (usvojena godine) s preporukama iz godine: Preporuka o poziciji žrtve u okviru krivičnog prava i postupka, odnosno godine: Preporuka o pomoći žrtvama i prevenciji viktimizacije; Evropska konvencija za prevenciju torture i nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja br. 126 (usvojena godine, primjenjuje se od godine); Evropska konvencija o ostvarivanju prava djeteta (usvojena godine, primjenjuje se od godine). Od posebnog značaja u ovoj oblasti su i tumačenja Komiteta za prava djeteta nadzornog tijela Konvencije o pravima djeteta. U odnosu na pitanje sudske zaštite prava, Komitet za prava djeteta u Opštem Komentaru broj 5: Opšte mjere za sprovođenje Konvencije o pravima djeteta 14, ukazuje na važnost postojanja efi kasnih pravnih sredstava u slučaju povrede prava, a posebno efi kasnih postupaka koji su dostupni djeci i njihovim predstavnicima kao što su informacije, savjeti, zastupanje djece, uključujući pomoć kada dijete niko ne zastupa, i pristup nezavisnim žalbenim postupcima i sudovima uz neophodnu pravnu i drugu pomoć. U slučaju da se utvrdi povreda prava, Opšti Komentar broj 5 ukazuje da treba da postoji odgovarajuća reparacija, uključujući odštetu i, ako je potrebno, mjere kojima se obezbjeđuje fi zički i psihički oporavak, rehabilitacija i reintegracija. Stavovi Evropskog suda za ljudska prava, posebno izraženi u presudama koje se odnose na oblast porodičnog života su takođe od nemjerljivog značaja za razvoj koncepta djeteta kao titulara ljudskih prava i sloboda. U skladu sa sudskom praksom Evropskog suda za ljudska prava, a na osnovu Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo je svakog lica da ima pristup pravdi i pravičnom suđenju u svim njegovim komponentama, uključujući prije svega pravo da bude informisan, pravo da se njegov glas čuje, pravo na obaveznu odbranu i pravo da ga zastupa branilac. Uz uzimanja u obzir sposobnosti djeteta da formira vlastite stavove u presudama Evropskog suda za ljudska prava iz Strazbura ističe se da sudije treba 14 Opšte mjere za sprovođenje Konvencije o pravima djeteta, usvojene od Komiteta za prava djeteta, CRC/GC/2003/5 od 03. oktobra godine 21

22 NVO Djeca prije svega da poštuju pravo djece da se njihova mišljenja čuju u svim pitanjima koja se tiču njih samih ili barem da se čuju onda kada se smatra da imaju dovoljan nivo razumijevanja pitanja o kojima je riječ. 15 Sredstva koja se u te svrhe koriste treba prilagoditi nivou razumijevanja djeteta i njegovoj sposobnosti komunikacije i pritom treba uzeti u obzir sve okolnosti predmeta. Djecu treba konsultovati na način na koji ona žele da se njihovo mišljenje čuje i uvek treba imati u vidu da je pravo da se čuje glas djeteta pravo, a ne dužnost djeteta. Djeci treba pružiti sve neophodne informacije o tome kako da djelotvorno koriste pravo da se čuje njihov glas. Treba im, međutim, objasniti da njihovo pravo da se čuje njihov glas i da njihovi stavovi budu uzeti u razmatranje ne mora nužno odrediti konačnu odluku, kao i da domaći sudovi treba da procijene pitanje najboljih interesa djeteta na temelju obrazloženog, nezavisnog i ažuriranog psihološkog izveštaja, kao i da to dijete, ako je to mogućnosti i u skladu s njegovim uzrastom i nivoom zrelosti, treba da saslušaju psiholog i sud u svim pitanjima koja se tiču pristupa (roditelja), stalnog boravka djeteta i starateljstva nad njim. 16 Presude i odluke suda koje se tiču djece treba da budu propisno obrazložene i objašnjene djeci na jeziku koji ta djeca mogu da razumiju, posebno one odluke koje nisu u skladu sa stavovima i mišljenjima djeteta. KONCEPT PRAVA DJETETA Dijete individualni titular prava i sloboda Prava djeteta smatraju se dijelom univerzalnih ljudskih prava, što znači da maloljetnim licima pripadaju sve osnovne slobode i prava kojima se garantuje nepovrijedivost čovjekovog fi zičkog, psihičkog i seksualnog integriteta. Za maloljetna lica ona imaju poseban značaj jer obezbjeđuju elementarne pretpostavke za njihov opstanak i razvoj. Izdvajanjem maloljetnog lica kao posebnog subjekta i formiranjem samostalnih prava djeteta kojima se štite njegova lična dobra prevazilazi se klasični protektivni odnos prema maloljetnicima i omogućava se da oni sami utiču na sopstveni položaj. 17 Ipak država i njeni organi neophodni su kao garanti prava djeteta 15 Dijete ne može biti spriječeno da se njegov glas čuje isključivo na osnovu njegovog uzrasta. Kad god dijete pokrene inicijativu da se njegov glas čuje u predmetu koji ga se neposredno tiče, sudija ne bi trebalo, sem ukoliko je to u najboljem interesu djeteta, da odbije da sasluša dijete, već treba da čuje njegove stavove u mišljenjima o pitanjima koja ga se u datom predmetu tiču. Šire informacije o navedenom mogu se naći u Opštem komentaru br. 12. Komiteta za prava djeteta o pravu djeteta da se njegov glas čuje (CRC/C/GC/12, 1. jul 2009.). Za više vidjeti i presudu Evropskog suda za ljudska prava (Veliko vijeće) od 16. decembra 1999., u predmetu T. protiv UK, br /94, stav 83, kao i u presudi od 16. decembra 1999., V. protiv UK, br /94, stav 85: [...] član 6, pročitan kao jedinstvena cjelina, jemči pravo optuženog da djelotvorno učestvuje u krivičnom postupku koji se protiv njega vodi ; Evropski sud za ljudska prava (Veliko vijeće), presuda od 8. jula 2003., Sahin protiv Njemačke, br /96, stav 73; Evropski sud za ljudska prava (Vijeće), presuda od 23. septembra 1994., Hokanen protiv Finske, br /92, stav Vidjeti: Evropski sud za ljudska prava (Veliko vijeće), presuda od 13. jula 2000., Elzholc protiv Nemačke (Elsholz), br /94, stav 53, kao i presudu od 8. jula 2003., Zomerfeld protiv Njemačke (Sommerfeld), br /96, st Campabell, T. D. (1995.) The Rights of the Minor: as Person, as Child, as Juvenile, as Future Adult, in: Alston, P., Parker, S., Seymour, J. (ed.) Children, Rights, and the Law, Oxford: Clarendon press, First published 1992., reprinted with corrections 1993., 1995., pp

23 Priručnik za obuku kolizijskih staratelja i privremenih zastupnika djece u situacijama kada su ona ugrožena, odnosno povrijeđena postupcima roditelja ili drugih osoba kojima je povjereno staranje o maloljetnom licu. Ideja o djetetu kao autonomnom pravnom subjektu normativno je uobličena i snažno podržana Konvencijom o pravima djeteta. 18 Ovaj međunarodni dokument u oblasti prava djeteta, po prvi put djetetu garantuje široku paletu građanskih, političkih, ekonomskih i kulturnih prava, kao što su pravo djeteta da traži, prima i daje informacije svih vrsta, pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovesti, pravo na slobodu udruživanja i mirnog okupljanja, pravo djeteta da izrazi svoje mišljenje o svim pitanjima koja ga se tiču u skladu sa svojim godinama i zrelošću i dr. Pravo djeteta da traži, prima i daje informacije svih vrsta, pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovesti, pravo na slobodu udruživanja i mirnog okupljanja, pravo djeteta da formira i izrazi svoje mišljenje o svim pitanjima koja ga se tiču u skladu sa svojim godinama i zrelošću, samo su neka od građanskih i političkih prava djeteta. Pri tome se poseban značaj pridaje pravu djeteta da se čuje njegovo mišljenje o svim pitanjima koja ga se tiču, 19 a poštovanje mišljenja djeteta jedan je od četiri komplementarna rukovodna principa u pristupu pravima djeteta, koja su razvijena i primijenjena u praksi Komiteta za prava djeteta. Pravo djeteta na slobodno izražavanje mišljenja predviđeno je članom 12. Konvencije o pravima djeteta. 20 Priznanje i garantovanje ovog fundamentalnog prava u skladu je sa savremenim pojmom prava djeteta, čija se primjena odvija kroz dva paralelna procesa: kroz proširivanje granica poslovne i procesne sposobnosti djeteta i kroz konstituisanje posebnih, tzv. participativnih prava, koja omogućavaju da dijete u većoj mjeri utiče na svoj položaj. 21 U Opštem komentaru broj 12 Komitet za prava djeteta tumači pravo djeteta da se čuje njegov glas, koristeći formulaciju države će osigurati, što je pravni izraz koji ima posebnu snagu i ne ostavlja nikakav prostor za postupanje država-članica po njihovom vlastitom nahođenju. 22 Pravo djeteta na slobodno izražavanje mišljenja posebno je operacionalizovano i Evropskom konvencijom o ostvarivanju prava djeteta 23 koja propisuje čitav niz posebnih procesnih prava djeteta, stvarajući time uslove da djeca na adekvatan način 18 Konvencija o pravima djeteta, usvojena je 20. novembra godine, a stupila je na snagu 2. septembra godine; 19 Vučković-Šahović, N. (2000.) op. cit. str U stavu 1. čl. 12. predviđeno je da: Države članice obezbjeđuju djetetu koje je sposobno da formira svoje sopstveno mišljenje pravo slobodnog izražavanja tog mišljenja o svim pitanjima koja se tiču djeteta, s tim što se mišljenju djeteta posvećuje dužna pažnja u skladu sa godinama života i zrelošću djeteta, dok se u st. 2. navodi da se: U tu svrhu, djetetu se posebno daje prilika da bude saslušano u svim sudskim i administrativnim postupcima koji se odnose na njega, bilo neposredno ili preko zastupnika ili odgovarajućeg organa, na način koji je u skladu sa proceduralnim pravilima nacionalnog zakona. 21 Petrušić, N., Stevanović, I. (2011.) op. cit. str Opšti komentar br. 12. Komiteta za prava djeteta o pravu djeteta da se njegov glas čuje (CRC/C/GC/12, 1. jul 2009.), stav European Convention on the Exercise of Children s Rights, Council of Europe, ETS, No Otvorena je za potpisivanje 25. januara godine, stupila je na snagu 7. januara godine. 23

24 NVO Djeca prije svega učestvuju u postupcima koji se tiču njihovih prava. 24 Navedeno je podrazumijevalo da se djetetu obezbijedi pun procesni subjektivitet i njegova nezavisna pravna reprezentacija u postupku, kao i da se uobliče takvi procesni mehanizmi koji će omogućiti da dijete bude informisano o svim aspektima pravne stvari, da njegove autentične želje i mišljenje budu utvrđeni, razmotreni, vrijednovani i uvaženi i ostvare odgovarajući uticaj na sadržinu same odluke. 25 Samo takav sveobuhvatni pristup može da obezbijedi da u postupcima koji se, neposredno ili posredno tiču prava djeteta, ono ima stepen autonomije i uživa isti onaj tretman koji uživaju punoljetna lica. PRAVOSUĐE (PRAVDA) PO MJERI DJETETA Pravosuđe (pravda) po mjeri djeteta 26 označava pravosudni sistem koji jemči poštovanje i djelotvorno sprovođenje svih prava djeteta na najvišem mogućem nivou, To je prije svega pravosuđe koje je dostupno, primjereno uzrastu, efi kasno, prilagođeno potrebama i pravima djeteta i usredsrijeđeno na te potrebe i prava, uz poštovanje prava djeteta, uključujući pravo na postupak u skladu sa zakonom, pravo da učestvuje u postupku i da razumije postupak, na poštovanje privatnog i porodičnog života i na integritet i dostojanstvo. Pravosuđe (pravda) po mjeri djeteta predstavlja neophodan korak u ostvarivanju, unaprijeđenju i zaštiti prava djeteta. Ostvarivanje pravosuđa (pravde) po mjeri djeteta podrazumijeva pravosuđe prilagođeno na način da bude primerenije djetetu i efi kasne postupke dostupne djeci uz obezbjeđenje neophodne nezavisne pravne reprezentacije. Na ovaj način se omogućava djeci da, kada dođu u kontakt sa pravosudnim i upravnim sistemom, bilo kao svjedoci, žrtve (oštećeni) ili kao učinioci krivičnih djela, tužioci i podnosioci pritužbi u građanskim, upravnim postupcima i postupcima pred nezavisnim organima, budu u mogućnosti da na adekvatan način zaštite svoja prava i interese. Roditelji kao zakonski i voljni zastupnici prava djeteta (u skladu sa odredbama porodičnog zakonodavstva Crne Gore) Zastupanje djece jedna je od važnih komponenti roditeljskog prava. Roditelji koji zajednički vrše roditeljsko pravo imaju jednako pravo da zastupaju svoju zajedničku djecu i oni ovo pravo vrše zajednički i sporazumno, što uključuje mogućnost da na osnovu njihovog sporazuma radnje zastupanja u konkretnoj pravnoj stvari preduzima jedan od roditelja. Prilikom regulisanja zastupanja djeteta, zakonodavac je roditeljima djeteta namijenio dvostruku funkciju: oni se pojavljuju kao njegovi zakon- 24 U tački 2. člana 1. Evropske konvencije o ostvarivanju prava djeteta, pod naslovom: Domašaj i cilj Konvencije, navodi se da je cilj Konvencije da, u najboljem interesu djece, unaprijeđuje njihova prava, prizna im procesna prava i olakša ostvarivanje tih prava obezbjeđujući da djeca, sama ili posredstvom drugih osoba ili tijela, budu informisana i da im se dozvoli da učestvuju u postupcima pred pravosudnim organima koji se njih tiču. Pri tome pojam pravosudni organ obuhvata sud ili administrativni organ sa jednakim ovlašćenjima. 25 Petrušić, N. (2002.) Procesni položaj deteta u postupku porodičnopravne zaštite od nasilja u porodici, u: Konstantinović Vilić, S., Petrušić, N., Žunić, N. (ur.) Pravom protiv nasilja u porodici, Niš: ŽIC, str Smjernice Komiteta ministara Savjeta Evrope o pravosuđu po mjeri djeteta, usvojene 17. novembra na zasjedanju zamjenika ministara Savjeta Evrope - Redigovana verzija od 31. maja

25 Priručnik za obuku kolizijskih staratelja i privremenih zastupnika djece ski zastupnici i kao njegovi voljni zastupnici (punomoćnici). 27 U skladu sa odredbom sadržanom u članu 73. stav 1. Porodičnog zakona popisano je da Roditelji imaju pravo i dužnost da zastupaju dijete u svim pravnim poslovima i u svim postupcima izvan granica poslovne i procesne sposobnosti djeteta (zakonsko zastupanje), kao i da: Roditelji imaju pravo i dužnost da zastupaju dijete u svim pravnim poslovima i u svim postupcima u granicama poslovne i procesne sposobnosti djeteta, osim ako nije drugačije određeno zakonom (voljno zastupanje) čl. 73. st 2. Porodičnog zakona. Iz ovih jezički pravila proizlazi da roditelji imaju pravo i dužnost da zastupaju dijete i kao zakonski i kao voljni zastupnici, iz čega, dalje, slijedi da je sam zakon osnov zastupanja djeteta od strane roditelja i kod jedne i kod druge vrste zastupništva. Kolizijski zastupnik djeteta 27 Roditelji ne mogu zastupati dijete u onim poslovima i postupcima u pogledu kojih je isključeno zastupanje jer je predviđeno da dijete izjave volje daje lično i neposredno. 25

26 NVO Djeca prije svega 28 26

27 Priručnik za obuku kolizijskih staratelja i privremenih zastupnika djece Nezavisno pravno zastupanje djeteta u svijetlu koncepta pravosuđa (pravde) po mjeri djeteta Prilagođavanje pravosuđa da bude primjerenije djeci u Evropi dio je Agende Evropske unije o pravima djeteta 29 i predstavlja jedan od najvažnijih standarda u oblasti prava djeteta. Uvažavanje osnovnih načela pravosuđa (pravde) po mjeri djeteta podrazumijeva primjenu osnovnih principa (Smjernice Komiteta Ministara Savjeta Evrope o pravosuđu po mjeri djeteta III Osnovna načela od A. do E): Principa participacije (Pravo je svakog djeteta da bude obaviješteno o svojim pravima, da mu se ukaže na odgovarajuće puteve koji su mu obezbijeđeni radi pristupa pravosuđu i da bude konsultovano i saslušano u postupcima u kojima učestvuje ili koji utiču na njega. Djecu treba smatrati punim nosiocima prava i tako treba postupati prema njima.); Uvažavanje najboljih interesa djeteta (Prilikom procjene najboljih interesa djece koja su u postupak uključena ili djece na koju to utiče, važno je uzeti u obzir: njihove stavove i mišljenja; sva druga prava djeteta, kao što je pravo na dostojanstvo, slobodu i ravnopravno postupanje, treba u svakom trenutku da budu poštovana; svi nadležni organi vlasti treba da usvoje sveobuhvatan pristup kako bi na odgovarajući način uzeli u obzir sve interese o kojima se tu radi, uključujući psihološko i fi zičko blagostanje i pravne, socijalne i ekonomske interese djeteta.); Poštovanje njihovog dostojanstva (Prema djeci treba postupati s pažnjom, osjećajno, pravično i s poštovanjem sve dok traje postupak ili rasprava o predmetu, a posebnu pažnju treba posvećivati njihovom ličnom položaju, blagostanju i konkretnim potrebama, uz puno poštovanje njihovog fi zičkog i psihičkog integriteta. Na taj način treba postupati prema djeci bez obzira na to kako su došla u dodir sa sudskim ili vansudskim postupkom ili kakvom drugom intervencijom, i bez obzira na njihov pravni status i svojstvo u bilo kom postupku ili predmetu. Djeca ne smiju biti podvrgnuta mučenju ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju.); Zaštita od diskriminacije (Prava djeteta treba da se obezbjeđuju bez ikakve diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su pol, rasa, boja kože ili etničko porijeklo, uzrast, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, socioekonomsko porijeklo, status roditelja ( jednog ili oba), veze s nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje, rodni identitet ili drugi status.); 29 Agenda Evropske unije o pravima djeteta usvojena od strane Evropske Komisije Evropske unije, 52011DC0060 od 15. februara godine 27

28 NVO Djeca prije svega Vladavina prava (Načelo vladavine prava treba da bude primijenjeno na svu djecu, u potpunosti, isto onako kao i na odrasle. Elementi valjanog (pravosudnog) postupka, kao što su načela zakonitosti i srazmjernosti, pretpostavka nevinosti, pravo na pravično suđenje, pravo na pravni savjet, pravo na pristup sudu i pravo na žalbu, treba da budu zajemčeni djeci na isti način na koji su zajemčeni odraslima i ne smiju biti umanjeni ili uskraćeni pod izgovorom najboljih interesa djeteta. To važi za sve sudske i vansudske i upravne postupke. Djeca treba da imaju pravo pristupa odgovarajućim nezavisnim i djelotvornim mehanizmima za ulaganje žalbe.). Kako bi djeca imala pristup pravosuđu (pravdi) koje je istinski po mjeri djeteta, zemlje-članice treba da im olakšaju pristup advokatu ili nekoj drugoj ustanovi ili entitetu koji je, prema unutrašnjem pravu, zadužen za odbranu prava djeteta, kako bi bila zastupljena i branjena u vlastito ime kad god postoji, ili bi mogao da postoji, sukob interesa između djeteta i roditelja ili drugih strana u postupku. To je glavna poruka Smjernice br. 37. Eksplicitne odredbe o ovom pravu sadržane su i u članu 4. Evropske konvencije o ostvarivanju prava djeteta, prema kojima dijete ima pravo da, lično ili posredstvom drugih lica ili tijela, traži postavljanje specijalnog zastupnika u postupku koji ga se tiče, kada, prema odredbama nacionalnog prava, nosioci roditeljske odgovornosti, zbog konfl ikta interesa, ne mogu da zastupaju dijete. Takođe, Evropska konvencija o ostvarivanju prava djeteta 30 propisuje i sledeće: Stranke će razmotriti mogućnost dodjeljivanja djeci dodatnih procesnih prava u odnosu na postupke pred sudskim organima koji ih se tiču, a prije svega [...] posebnog zastupnika, [...] advokata. 31 U Smjernicama 32 se opisuju i profesionalni zahtjevi koji se postavljaju kada je riječ o advokatima koji zastupaju djecu. Posebno se ukazuje da se advokatski honorar djetetovog advokata ne naplaćuje od djetetovih roditelja, ni neposredno ni posredno. Takođe, preporučuje se ustanovljavanje posebnih grupa advokata koji su specijalizovani za odbranu djece i omladine, uz istovremeno poštovanje slobodnog izbora advokata od strane samog djeteta. 33 Na ovom mjestu važno je ukazati i da se uloga advokata razlikuje od uloge staratelja ad litem. Staratelja ad litem imenuje sud, a ne sam klijent i njegova prevashodna uloga je da pomogne sudu u defi nisanju onoga što predstavlja najbolji interes djeteta. Treba izbjeći da se u jednoj istoj ličnosti spajaju funkcija advokata i staratelja ad litem, zbog toga što bi tu mogao iskrsnuti sukob interesa. Nadležni organ vlasti treba u izvjesnim slučajevima da imenuje ili staratelja ad litem ili nekog drugog nezavisnog predstavnika koji će predstavljati, odnosno zastupati stavove djeteta. To se može učiniti na zahtjev samog djeteta ili neke druge relevantne stranke. 30 ETS br Član 5, b. 32 Smjernica br

29 Priručnik za obuku kolizijskih staratelja i privremenih zastupnika djece Literatura Campabell, T. D. (1995.) The Rights of the Minor: as Person, as Child, as Juvenile, as Future Adult, in: Alston, P., Parker, S., Seymour, J. (ed.) Children, Rights, and the Law, Oxford: Clarendon press, First published 1992., reprinted with corrections 1993., Obretković, M., Mršević, Z. (1996.) Međunarodnopravna zaštita dece od nasilja i zloupotrebe, u: Janjić-Komar, M., Obretković, M., Prava deteta prava čoveka, Beograd: Dosije & Udruženje pravnika Srbije za socijalno pravo Obretković, M. (1996.) Detinjstvo i prava deteta evolucija koncepta, u: Janjić-Komar, M., Obretković, M., Prava deteta prava čoveka, Beograd: Dosije&Udruženje pravnika Srbije za socijalno pravo Petrušić, N. (2002.) Procesni položaj deteta u postupku porodičnopravne zaštite od nasilja u porodici), u: Konstantinović Vilić, S., Petrušić, N., Žunić, N. (ur.) Pravom protiv nasilja u porodici, Niš: ŽIC. Petrušić, N., Stevanović, I. (2011.) Pravna zaštita dece u Srbiji i međunarodni standardi, u: Nikolić-Ristanović, V., Ćopić, S., (ur.) Pravo žrtava i EU (izazovi pružanja pomoći žrtvama), Beograd: Viktimološko društvo Srbije & Prometej Vučković-Šahović, N. (2000.) Detinjstvo i priroda prava deteta, u: Prava deteta i međunarodno pravo, Beograd: Jugoslovenski centar za prava deteta Vučković-Šahović, N., Doek, E. J., Zermatten, J. (2012.) Childhood and International Rights of the Child in: The Rights of the Child in International Law, Berne: Stampfi l Publications Ltd Odabrani međunarodni instrumenti Agenda Evropske unije o pravima djeteta usvojena od strane Evropske Komisije Evropske unije, 52011DC0060 od 15. februara godine European Convention on the Exercise of Childrens Rights, Council of Europe, ETS, No Otvorena je za potpisivanje 25. januara godine, stupila je na snagu 7. januara godine Konvencija o pravima djeteta, usvojena je 20. novembra godine, a stupila je na snagu 2. septembra godine Opšti komentar br. 12. Komiteta za prava djeteta o pravu djeteta da se njegov glas čuje (CRC/C/GC/12, 1. jul 2009.) Opšte mjere za sprovođenje Konvencije o pravima djeteta, usvojene od Komiteta za prava djeteta CRC/GC/2003/5 od 03. oktobra godine Sjmernice Komiteta ministara Savjeta Evrope o pravosuđu po meri djeteta, usvojene 17. novembra na zasijedanju zamjenika ministara Savjeta Evrope - Redigovana verzija od 31. maja

30 NVO Djeca prije svega 30

31 Priručnik za obuku kolizijskih staratelja i privremenih zastupnika djece 3. PRAVO DJETETA NA INFORMACIJU I IZRAŽAVANJE SOPSTVENOG MIŠLJENJA SAVREMENI KONCEPT ZAŠTITE PRAVA DJETETA Savremeni koncept zaštite prava djeteta se zasniva na načelu poštovanja mišljenja djeteta u svim postupcima koji se tiču djeteta: u djetetovoj porodičnoj, školskoj i drugoj socijalnoj sredini, pred državnim institucijama. Dijete ima pravo na slobodno izražavanje sopstvenog mišljenja i pravo da se njegovo mišljenje uzme u obzir u svim stvarima i postupcima koji se neposredno tiču djeteta. A prava djeteta defi nisana su kao samostalna, lična prava, komplementarna pravima roditelja. Kada je dijete subjekat prava, roditeljsko pravo se defi niše kao dužnost roditelja da se staraju o ličnosti, pravima i interesima djeteta. Prava roditelja defi nisana su kao izvedena prava iz prava djeteta, jer roditelji ova prava vrše samo u onoj mjeri koja je potrebna radi zaštite ličnosti, prava i interesa djeteta. Djetetu, određenog uzrasta i sposobnosti, zakon omogućava da svojim izjavama volje preduzima određene pravne poslove i pravne radnje i samostalno odlučuje o određenim pravima koja se tiču njegove ličnosti. Zakon ovo pravo ne uslovljava godinama života, već sposobnošću djeteta da formira sopstveno mišljenje. U tom smislu dijete može: da iskaže svoje mišljenje u svim postupcima koji se tiču njegove ličnosti, da odlučuje o statsusnim pitanjima, da bude saslušano, da njegovo mišljenje bude prihvaćeno. Institucije koje djeluju u državi dužne su da dozvole djetetu da neposredno iskaže svoje mišljenje, da mišljenju djeteta posvete punu pažnju i da djetetovo mišljenje uvaže. Institucije i lice koje zastupa dijete dužni su da djetetu blagovremeno daju informacije potrebne za formiranje mišljenja i da ga upoznaju sa posljedicama iskazivanja i prihvatanja njegovog mišljenja. Mišljenje djeteta se može utvrditi u saradnji sa školskim psihologom, organom starateljstva, porodičnim savjetovalištem i drugim ustanovama specijalizovanim za porodične odnose i u prisustvu lica koje dijete samo odredi, u okruženju prilagođenom djetetu. Ako utvrđeno djetetovo mišljenje institucija pred kojom se vodi postupak prema djetetu ne uvaži, dužna je da takvu svoju odluku obrazloži djetetu na jasan i razumljiv način, kao i da mu obezbijedi mehanizme za zaštitu prava na učešće, izražavanje volje i na podnošenje žalbe. 31

32 NVO Djeca prije svega Privremeni zastupnik i kolizijski staratelj djeteta su dodatna vrijednost u sistemu obezbjeđivanja zaštite prava djeteta i čine dostižnim pravo djeteta da upravlja svojim pravima. Zastupnik/staratelj daje djetetu informacije koje su relevantne u procesu iskazivanja mišljenja i sagledavanja posljedica iskazanog mišljenja, u potpunosti je podređen djetetu, prenosi glas djeteta. Dijete ne mora da koristi navedena prava, ali je dužnost države da mu to omogući uvijek kada je to u najboljem interesu djeteta. Pravo djeteta na djelotvornu zaštitu ostvaruje se i preko načela naročite hitnosti kako u vođenju samog postupka, tako i u postavljanju privremenog zastupnika i kolizijskog staratelja. UVOĐENJE DJECE U SUDSKE, UPRAVNE I DRUGE POSTUPKE Kontinurano djelovanje u različitim oblastima prava djeteta, posebno u realizaciji prava djeteta na informaciju i iskazivanje sopstvenog mišljenja, kao i prava na donošenje odluka pokazuje da djetetovo mišljenje, želje i odluke nisu uvijek u skladu sa željama roditelja i drugih odraslih i da se ne dopadaju uvijek roditeljima, odraslima. Veće prihvatanje i razumijevanje suštinskog i normativnog koncepta prava djeteta preveniraće stereotipne, rigidine stavove i odnose u kojima roditelji i drugi odrasli uvijek najbolje znaju šta je dobro za dijete i da to znaju i bez da konsultuju dijete. Uvođenje djece u sudske, upravne i druge postupke, na neposredan način ili posredstvom privremenog zastupnika i kolizijskog staratelja, predstavlja napuštanje isključivo zaštitničkog pristupa u zaštiti prava djeteta - da neko stalno brine, radi i odlučuje umjesto djeteta. To takođe omogućava djetetu da iskaže svoje želje, potrebe, mišljenje i aktivno učestvuje u svakom postupku koji se njega tiče. Uključivanje djece pretpostavlja promjene stavova u društvenoj i u porodičnoj zajednici. Preduslov uključivanja djece je: da djeca tretiraju kao djeca i da im se ukazuje jednako poštovanje, uvažavanje i povjerenje kao i odraslima; visoka pozicija djece na hijerarhiji važnosti u društvu i u porodici; nepristrasnost, ravnopravnost, sigurnost i poštovanje u postupku u kojem se dijete nalazi i, neposredno ili posredstvom privremenog zastupnika i kolizijskog staratelja, iskazuje svoje mišljenje. Dijete ima pravo na informaciju i izražavanje svog mišljenja u sudskim, upravnim i svim drugim postupcima koji se tiču djeteta. To mogu da budu: porodični sporovi; razvod roditelja i statusna pitanja nakon razvoda, rješavana sudskim sporom ili postupkom posredovanja; sporovi za zaštitu prava djeteta od zanemarivanja i zlostavljanja; sporovi koji se vode prema djetetu koje je u sukobu sa zakonom. Ili upravni postupci koji se vode kod centra za socijalni rad u vezi: starateljstva, smještaja u drugu porodicu, usvojenje, smještaja u ustanovu socijalne zaštite; upravni postupci koji se vode u školi zbog povreda dužnosti i školskih pravila, za zaštitu prava djeteta; upravni postupci koji se vode u ustanovi socijalne zaštite zbog povreda dužnosti i pravila kućnog reda, za zaštitu prava djeteta, uključujući i pritužbe djeteta zbog povrede prava ili nepravilnosti u radu sa djecom. 32

33 Priručnik za obuku kolizijskih staratelja i privremenih zastupnika djece U svim postupcima i radnjama koje se prema djetetu preduzimaju kada odrasli odlučuju o djeci, mora se ostvariti najbolji interes djeteta. Međutim, princip najboljeg interesa djeteta u praksi najčešće stoji ispred prava djeteta da iskaže svoje mišljenje. Najbolji interes djeteta je pravni standard i jedan od opštih principa za tumačenje i realizaciju svih prava djeteta, preuzet iz Konvencije o pravima djeteta (1989.). Koliko je kompleksno pitanje najboljeg interesa djeteta, a posebno njegova procjena prema okolnostima konkretnog slučaja i/ili koliko to zavisi od uvjerenja odraslih da, po prirodi stvari i baš uvijek, postupaju u najboljem interesu djeteta i/ili od uvjerenja da je potrebno povećati nivo znanja i svijesti o djelotvornom i primjerenom postupanju prema djeci i/ili od sposobnosti i spremnosti odraslih i državnih organa da sistemski procjenjuju posljedice donijetih odluka po konkretno dijete, ali i na prava djeteta generalno, uključujući i važnost jedinstvenih, zajedničkih normi i standarda pretočenih u djelotvorne smjernice za postupanje prema djeci, vidi se i po proteku vremena do donošenja Opšteg komentara posvećenog najboljem interesu djeteta (Committee on the Rights of the Children, General comment No. 14 /2013-/ on the right of the child to have his or her best interests taken as a primary consideration / art. 3, para. 1/). Na žalost, još uvijek nisu dostupne, a kamoli široko primijenjene u svim organima koji se bave zaštitom prava djeteta, jasne preporuke ni praktične smjernice za rad, koje defi nišu način i kriterijume procjene najboljeg interesa djeteta, tako da prilikom pozivanja na najbolji interes djeteta ostaje nejasno šta sve (treba da) stoji iza te formulacije, u svakom slučaju pojedinačno, sa svim njegovim specifi čnostima. Elementi procjene najboljeg interesa djeteta u praksi se pojavljuju pojedinačno ili po nekoliko vezanih elementa: uzrast, pol, razvojne karakteristike djeteta, smetnje u razvoju; bezbijednost djeteta; želje, potrebe, prava i osjećanja djeteta; sposobnost roditelja i drugih odraslih da prepoznaju i odgovore na razvojne potrebe djeteta; očekivani uticaj statusnih promjena na dijete; period potreban za prilagođavanje na nove okolnosti ili period za otklanjanje posljedica neadekvatnog postupanja prema djetetu; učešće djeteta u procjeni svog najboljeg interesa; posljedice (ne)saopštavanja djetetove volje ili neuvažavanja djetetovog mišljenja. Moglo bi se reći da je, u skladu s najboljim interesom djeteta, zadatak roditelja da potrebe svog djeteta uvijek stavljaju ispred svojih potreba pa tako i prilikom porodičnih i drugih sporova. A i u sudskim i upravnim postupcima, vođenje računa o najboljem interesu djeteta uvijek treba da bude iznad brige o: potrebama roditelja s kojim dijete živi ili ne živi; potrebama ustanove ili potrebama postupka koji se vodi pred nadležnom institucijom ili protiv roditelja ili protiv službenog lica, u vezi zloupotrebe i kršenja prava djeteta ili propusta u radu. Procjena najboljeg interesa djeteta zahtijeva sveobuhvatni pristup (procjenu psihofi zičkog, socijalnog, ekonomskog, pravnog statusa djeteta, konfl ikta interesa), obuhvata sva njegova prava generalno, ugrožena ili osujećena prava, postupak koji se vodi, situaciju u kojoj se nalazi, uključujući i pravo na savjete, usluge i mehanizme za zaštitu povrijeđenih prava, a ni jedno njegovo pravo ne smije biti umanjeno ili uskraćeno pod izgovorom najboljeg djetetovog interesa. Osim praktičnih smjerrnica za rad, tome će doprinijeti dostupnost usvajanja znanja i razumijevanje dječije psihologije, potreba i ponašanja za sve stručnjake koji rade sa djecom. 33

34 NVO Djeca prije svega Takođe, još uvijek ne postoje mehanizmi za provjeru stvarne uključenosti djeteta u procjenu sopstvenog najboljeg interesa, bez čega je nemoguće utvrditi najbolji interes djeteta te sve ostaje prepušteno roditeljskoj i profesionalnoj svijesti i savjesti. Dijete - aktivni učesnik u zastupanju svojih prava Porodični zakon Crne Gore omogućava djetetu, kao nosiocu prava, da pod određenim uslovima, slobodno izraženom voljom odlučuje o mnogim pitanjima iz sopstvenog života, kao i pravo na tužbu i žalbu u postupcima u kojima se odlučuje o njegovim pravima. Dijete koje je sposobno da formira svoje mišljenje ima pravo na slobodno izražavanje mišljenja. Dijete koje je navršilo deset godina života i koje je sposobno za rasuđivanje može da izrazi svoje mišljenje, slobodno i neposredno, u svim postupcima u kojima se odlučuje o njegovim pravima. Dijete staro petnaest godina i koje je sposobno za rasuđivanje može samostalno da odluči sa kojim roditeljem će živjeti, održavati lične odnose, koju će srednju školu pohađati i dati pristanak za preduzimanje medicinskog zahvata. Dijete koje je navršilo deset godina života može se samo, preko nekog drugog lica ili ustanove, obratiti sudu ili organu uprave i zatraži pomoć u ostvarivanju svog prava na slobodno izražavanje mišljenja. Ova ovlašćenja dijete može, ali ne mora da koristi, a dužnost države je da mu to omogući, kad god je to u najboljem interesu djeteta. Sadržaj roditeljskih prava u navedenim situacijama ostaje neizmijenjen, ali je obim vršenja prava ograničen voljom djeteta. Kroz institute: lice od povjerenja, staratelj, staratelj za poseban slučaj, kolizijski staratelj, privremeni zastupnik, dijete ostvaruje pravo na dodatnu zaštitu u svim postupcima koji se vode prema djetetu i za zaštitu prava djeteta. Na taj način dijete dobija šansu da, bez pritisaka i manipulacija, iznese svoje mišljenje i da ga čuju oni koji donose odluku o svemu što je važno, a tiče se djeteta. Dijete ima pravo... Dijete ima ustavno i zakonsko pravo na sudsku zaštitu. Ono ima pravo da traži zaštitu svojih prava, bilo da se pojavljuje u ulozi podnosioca tužbe ili se prema njemu vodi krivični postupak. Dijete ima pravo na položaj stranke u sudskim postupcima u kojima se odlučuje o njemu. Pod određenim uslovima, ima pravo da samostalno odlučuje. Dijete ima pravo da samostalno formira mišljenje, unutar kojeg prava se nalazi i pravo da bude saslušano i da se njegovo mišljenje uzme u obzir. Dijete ima pravo da iskaže svoje mišljenje radi ostvarivanja svojih prava i interesa u statusnim stvarima, pred sudom, pred centrom za socijalni rad i drugom ustanovom. Dijete ima pravo da na odgovarajući način sazna važne informacije o slučaju/postupku koji se vodi i tiče djeteta, u kojem učestvuje. Ima pravo da dobije odgovarajući savjet, uključujući i informacije o mogućim posljedicama formiranog i iznijetog mišljenja, kao i o mogućim 34

35 Priručnik za obuku kolizijskih staratelja i privremenih zastupnika djece posljedicama bilo koje odluke koja se njega tiče, jer to pomaže djetetu da formira i iskaže svoje mišljenje. Dijete ima pravo da u okviru postupka u kojem učestvuje dobije i informacije o službama koje mu mogu pružiti pomoć. Dijete ima pravo da bude posredno zastupano od strane: roditelj/a, advokata, drugog lica. Dijete ima pravo, kad god je to moguće, da bude neposredno saslušano u postupku. Ono ima pravo da bude adekvatno zastupano bez rizika od suprotnih interesa između djeteta i roditelj/a ili drugog lica. Zato dijete ima pravo da traži postavljanje staratelja, privremenog zastupnika, advokata; da traži pomoć odgovarajućeg lica, da samo odredi svog zastupnika (pred sudom ili pred centrom za socijalni rad). Dijete ima pravo da adekvatno obučeno lice prenese djetetovo mišljenje i želje. Dijete ima pravo da podnosi žalbe na sudske odluke, na odluke organa starateljstva i drugih ustanova, koje se tiču djetetovog statusa. Ima pravo i da odbije da iskaže svoje mišljenje u bilo kojem postupku, fazi postupka ili situaciji i da u vezi toga niko ne vrši pritisak na dijete. Obaveze države prema djeci Država obezbjeđuje pravo djeteta na slobodno izražavanje svojih stavova o svim stvarima koje se njega tiču. Država uvažava mišljenje djeteta u skladu sa uzrastom, zrelošću i najboljim interesom djeteta. Država obezbjeđuje djetetu da neposredno ili preko posrednika/odgovarajuće službe bude saslušano u svakom sudskom i upravnom postupku koji se njega tiče. U vezi toga država obezbjeđuje djetetu sve potrebne informacije i savjete, uključujući i informacije o posljedicama uvažavanja njegova mišljenja i bilo koje druge odluke, koji su potrebni djetetu za donošenje odluke koja je u skladu s njegovim najboljim interesom, kao i o raspoloživim službama za pomoć djeci. Država obezbjeđuje da iskazivanje mišljenja bude slobodni izbor djeteta, a ne djetetova obaveza. To znači da država obezbjeđuje pravo djeteta da samostalno odluči i da ne ostvaruje svoje pravo na iskazivanje mišljenja u konkretnom postupku. Država obezbjeđuje pravo djeteta na tužbu u postupcima u kojima se odlučuje o njegovim pravima, kao i pravo djeteta na postupak povodom primjene pravnih lijekova za zaštitu prava na informaciju i izražavanje sopstvenog mišljenja. Takođe, država obezbjeđuje nadzor nad radom institucija čija je djelatnost usmjerena na djecu i zaštitu prava djeteta, kao i nad radom ustanova i lica koja pružaju uslugu smještaja djece. U dijelu zastupanja djece, to znači kontrolu i vođenje računa da dijete ostvaruje pravo na iskazivanje mišljenja i da se prilikom ostvarivanja prava na kazivanje mišljenja dijete ni na koji način ne prisiljava da svoje mišljenje iskaže. 35

36 NVO Djeca prije svega Postupak u kojem dijete izražava svoje mišljenja Postupak u kojem dijete izražava svoje mišljenja treba da obezbijedi učešće djeteta u određivanju i iznošenju sopstvenog mišljenja pred sudom, centrom za socijalni rad ili drugom ustanovom. Važna je primjena načela dobrovoljnosti i poštovanja prava djeteta. Dobrovoljnost obezbjeđuje da dijete bude obaviješteno o svom pravu da bude saslušano, ali i o pravu da samostalno odluči da ne želi da bude saslušano te da o tome može samostalno da odlučuje u bilo kojoj fazi postupka. Načelo dobrovoljnosti podrazumijeva i obaviještenost djeteta da svoje mišljenje može da saopšti neposredno ili posredno, kao i o posljedicama iznijetog mišljenja ili svojih odluka. Poštovanje prava djeteta obezbjeđuje i poštovanje ličnosti djeteta i uvažavanje i povjerenje u djetetove sposobnosti. Dijete zna da je poštovano kada ga odrasla osoba u razgovoru sluša, uvažava, prihvata i uzima za ozbiljno. Uključivanje djeteta u zastupanje svojih prava kroz iznošenje spostvenog mišljenja treba sprovesti na način prilagođen djetetu. To podrazumijeva pripremu okruženja ili korišćenje neformalnog okruženja u kojem dijete može da ispriča svoju priču na svoj način. To znači da se djetetovo mišljenje pribavlja u razgovoru, umjesto ispitivanjem, kao i da se djetetu nude različiti kreativni načini za iskazivanje mišljenja - kroz igru, crtanje, slikanje i mogućnost snimanja razgovora koji sa djetetom vodi obučeni stručnjak. Osoba koja pomaže djetetu da iskaže svoje mišljenje je svjesna da se vodi dijalog između djeteta i odrasle osobe dok uspostavlja odnos međusobnog povjerenja i uvažavanja. Dužna je da vodi računa o bezbijednosti djeteta i da bude osjetljiva u prepoznavnaju mogućih rizika. Odrasli su odgovorni u odnosu na djecu generalno, a posebno u slučaju djece predškolskog uzrasta, djece sa smetnjama u razvoju, djece koja su doživjela gubitak i traumu ili djece koja su žrtve nasilja. Važna je procjena razvojne sposobnosti djeteta pa se vrši individualna procjena prema analizi konkretnog slučaja i u odnosu na uzrast i zrelost: kako dijete prihvata i razumije informacije; kako razumije i prihvata posljedice; kakvo je djetetovo iskustvo; kakvo je djetetovo porodično ili zamjensko okruženje; kakav je stepen podrške djetetu; kakvo je usmjeravanje i vodstvo njegovih roditelja; izloženost djeteta manipulativnom ponašanju roditelja prije, u toku i nakon razvoda, ometanje kontakta između djeteta i roditelja, lažno prijavljivanje roditelja ili međusobno optuživanje; kakva su porodična, društvena i kulturološka očekivanja od djeteta i od zastupanja. Osoba koja vidi razgovor sa djetetom posebno je edukovana za vođenje intervuja sa djecom kako u odnosu na razvoj djeteta generalno, na ranjive grupe djece, tako i u odnosu na lični razvoj djeteta i specifi čne uslove za razvoj. Poznaje tehnike rada sa djecom. Vodi računa o verbalnom i neverbalnom izražavanju djeteta. Provjerava sa djetom jasnoću tokom čitavog postupka na način da obezbjeđuje da relevantne informacije o problemu ili temi o kojoj dijete treba da iskaže mišljenje budu dostupne i prilagođene uzrastu, sposobnostima i jeziku djeteta. Daje djetetu povratnu informaciju o tome kakvo je značenje dato stavovima/mišljenju djeteta. Nadležne institucije, lica koja vode postupak i lica koja zastupaju dijete moraju jasno da obrazlože i u kojoj mjeri su uzela u obzir mišljenje djeteta i posljedice uvažavanja 36

37 Priručnik za obuku kolizijskih staratelja i privremenih zastupnika djece iskazanog mišljenja za dijete, kao i da sa time upoznaju dijete. Takođe, obrazloženje razloga zbog kojih djetetovo mišljenje nije uvaženo, kada se to desi, treba da bude jasno i razumljivo djetetu. Dijete treba da bude upoznato i sa postupkom za primjenu pravnih lijekova za zaštitu prava djeteta na iskazivanje mišljenja (saslušanje). Postupak treba da obezbijedi i praćenje donijetih odluka koje su uzele u obzir mišljenje djeteta i posljedica uvažavanja mišljenja djeteta po samo dijete. Zakonski zastupnik djeteta Dijete u pravilu zastupa zakonski zastupnik - roditelj. Iza te zakonske odredbe stoji uvjerenje da roditelji znaju najbolje šta je dobro za njihovo dijete i da rade u najboljem interesu djeteta, što nekada može biti dovedeno u pitanje, kao i do potrebe da zastupanje djeteta preuzme neko drugi. Roditelji imaju pravo i dužnost da zastupaju dijete, međutim osnov njihovog ovlašćenja je zakon, a ne volja djeteta pa se postavlja i pitanje prava djeteta da samostalno odluči ko će ga zastupati u rješavanju konkretnog problema. Roditelji imaju pravo i dužnost da se staraju o djetetu, da ga čuvaju, podižu, vaspitavaju, školuju, zastupaju, izdržavaju, upravljaju i raspolažu njegovom imovinom, da dobiju informacije o djetetu, a dijete ima pravo da u tome učestvuje, iskaže mišljenje i odlučuje. Dijete ima pravo da odluči da li će ga zastupati oba ili samo jedan roditelj ili drugo lice. Privremeni zastupnik i kolizijski staratelj Privremeni zastupnik, kao i kolizijski staratelj djeteta se postavlja u slučaju kolizije interesa djeteta i njegovog zakonskog zastupnika ili u situacijama kad roditelji, kao zakonski zastupnici, ne zastupaju dijete na odgovarajući način. Privremeni zastupnik, kao i kolizijski staratelj se može postaviti na zahtjev djeteta, koje je navršilo deset godina života i koje je sposobno za rasuđivanje (Porodični zakon Crne Gore, član 356). To znači da dijete može samo, preko nekog drugog lica ili ustanove zatražiti: od organa starateljstva da mu postavi kolizijskog staratelja, a od suda da mu postavi privremenog zastupnika. Kolizijski staratelj i privremeni zastupnik se može postaviti i po službenoj dužnosti, od strane centra za socijalni rad, odnosno suda. Privremeni zastupnik i kolizijski staratelj djeteta se postavlja u cilju zaštite djetetovog autonomnog interesa u svakom postupku u kojem se odlučuje o njegovim pravima, kao i u svim segmentima djetetovog života kada je djetetu potrebna podrška da iskaže svoje mišljenje i stavove, dobije odgovarajuće informacije, ostvari ili zaštiti povrijeđena prava. Praksa bilježi i uspješno zastupanje djece nižeg predškolskog uzrasta u iskazivanju sopstvenog mišljenja, kao i da to zavisi od spremnosti i sposobnosti privremenog zastupnika ili kolizijskog staratelja da komunicira kanalima djeteta, da čuje i ispravno razumije i savim malu djecu. 37

38 NVO Djeca prije svega Ko može da bude privremeni zastupnik i kolizijski staratelj djeteta Privremeni zastupnici i kolizijski staratelji djece treba da štite prava djeteta u sudskim i upravnim postupcima u kojima su interesi djeteta sukobljeni sa interesima roditelja, staraoca ili drugih redovnih zastupnika. Porodični zakon Crne Gore se u ovom dijelu do sada nije implementirao, tako da je obuka za privremene zastupnike i kolizijske staratelje djece jedan od važanih preduslova za primjenu ovih instituta u sudovima i centrima za socijalni rad, ali i za zastupanje djece pred drugim ustanovama i licima. U tom smislu, potrebno je i propisivanje uslova za izbor i postavljenje privremenog zastupnika i kolizijskog staratelja djeteta. Privremeni zastupnik i kolizijski staratelj djeteta, osim osnovnog fakultetskog obrazovanja, treba da ima i dodatna znanja - specijalizovana za rad s djecom, da poznaje metode i tehnike rada s djecom koje omogućavaju kvalitetnu komunikaciju s djetetom i razumijevanje djetetovog iskaza, suštinsko poznavanje prava djeteta. Potrebno je iskustvo neposrednog rada sa djecom, kao i znanje i razumijevanje različitih postupka za donošenje odluka koje se odnose na djecu, poštovanje profesionalne etike i rad na sopstvenom razvoju kroz superviziju. Osobe koje utvrđuju mišljenje djeteta treba da imaju interdisciplinarna znanja radi: razumijevanja djeteta; svestranog sagledavanja djetetovog problema i mogućih rješenja; procjene bezbijednosti djeteta uključenog u porodične sporove, ali i druge postupke; ispravnog i neutralnog utvrđivanja i prenošenja djetetovog mišljenja i odluke. U toj ulozi se nalaze: socijalni radnici, psiholozi, pedagozi, sudije, advokati, privremeni zastupnici, kolizijski staratelji. Neposredno ispitivanje djeteta, posebno djeteta mlađeg od petnaest godina, može biti problematično zbog nedostatka specijalizovanih znanja o razvoju djeteta i nedostatka iskustva u radu s djecom, nepoznavanja i nekorišćenja jezika djeteta, nerazumijevanja djetetovog ponašanja i djetetovih osjećanja. To donosi rizik od neprepoznavanja da li je djetetova priča autentična ili predstavlja strategiju preživljavnja ili strategiju kopiranja roditelja ili je posljedica roditeljskog manipulativnog ponašanja ili manipulativnog ponašanja drugih odraslih. To donosi rizik nedovoljnog poštovanja djeteta i povjerenja prema djetetovoj priči koja se cijeni u odnosu na uzrast i razvojne sposobnosti djeteta, priču roditelja, drugih odraslih. To, takođe, donosi i rizik od izazivanja nelojalnosti roditeljima ili jednom roditelju i osjećanja krivice kod djeteta zbog iskazivanja sopstvenog mišljenja. Sve to čini upitnim i djetetovo povjerenje u osobu koja sa njim razgovara ili ga ispituje. Za dijete je primjereniji razgovor, kao i iskazivanje kroz kreativi, igrovni sadržaj, od postupka ispitivanja. Za razliku od saslušanja, razgovor omogućava da se dijete postavi u ravnopravnu poziciju sa sagovornikom, koja daje djetetu pravo da odgovori, ali i da ne odgovori na pitanja. Dužnosti privremenog zastupnika i kolizijskog staratelja Privremeni zastupnik, kao i kolizijski staratelj uspostavlja odnos povjerenja s djetetom, koji uključuje i obavezu čuvanja tajne koje mu je dijete povjerilo, ukoliko 38

39 Priručnik za obuku kolizijskih staratelja i privremenih zastupnika djece tajna ne ugrožava dijete. Vodi računa da predstavljanje volje djeteta pred sudom, centrom za socijalni rad, drugom ustanovom ne ometaju lični stavovi zastupnika i kolizijskog staratelja. Pruža djetetu informacije: o pravu djeteta da slobodno izrazi mišljenje o svim pitanjima koja se tiču djeteta; o pravu da blagovremeno dobija sva potrebna obavještenja za formiranje mišljenja i o posljedicama radnji koje preduzima, kao i o pravu djeteta da ne mora da iskaže svoje mišljenje. Pruža djetetu objašnjenja u odnosu na posljedice uvažavanja mišljenja djeteta i na posljedice zastupnikovih i starateljevih radnji. Prilikom utvrđivanja mišljenja i volje djeteta, omogućava samom djetetu da odlučuje šta je u njegovoj situaciji relevantno, a šta nije. On ohrabruje dijete da samostalno i neposredno iskaže svoje mišljenje. Ukoliko dijete samostalno donese odluku da ne želi da iskaže svoje mišljenje neposredno, privremeni zastupnik, kao i kolizijski staratelj zajedno s djetetom određuje i prenosi mišljenje djeteta pred sudom, centrom za socijalni rad. Kada dijete odluči da ne želi svoje mišljenje neposredno da izrazi, privremeni zastupnik i kolizijski staratelj je ovlašćen da mišljenje djeteta prenese sudu, centru za socijalni rad, drugoj ustanovi, osim ako bi to očigledno bilo u suprotnosti sa najboljim interesom djeteta (Porodični zakon Crne Gore, član 358). Zastupnik i staratelj to radi u dogovoru s djetetom jer svojim postupanjem isključivo zastupa, odnosno predstavlja djetetovu volju. Takođe, obezbjeđuje pravo djeteta da izrazi ili ne izrazi sopstveno mišljenje nezavisno od odluke i mišljenja drugih odraslih lica, uključujući i mišljenje samog zastupnika i staratelja. Privremeni zastupnik, kao i kolizijski staratelj učestvuje u svim fazama postupka, prenosi djetetu relevantne informacije o toku postupka, zalaže se za važnost ispravnog prenošenja stavova i mišljenja djeteta, kao i autentične djetetove odluke da ne želi da iskaže svoje mišljenje. Kada dijete odluči da ne učestvuje direktno u postupku, instituciji pred kojom se vodi postupak, zastupnik i staratelj prenosi izjavu djeteta doslovno, u formi u kojoj dijete iskazalo mišljenje, ne vrši korekcije i ne interpretira djetetovu izjavu. Prethodno, sam ili zajedno s djetetom, a sve uz saglasnost djeteta, zastupnik i staratelj prenosi djetetovo autentično mišljenje i njegovim roditeljima. Takođe, promoviše pravo djeteta na učešće u postupcima u kojima se odlučuje o pravima djeteta, kao i pravo djeteta na imenovanje privremenog zastupnika i kolizijskog staratelja. Razgraničenje uloge suda, centra za socijalni rad od uloge privremenog zastupnika i kolizijskog staratelja djeteta Sud reguliše sudski postupak i obezbjeđuje ostvarivanje subjektivnih materijalnih prava. Priznaje samostalni procesni položaj djeteta u postupcima o vršenju roditeljskog prava, viđanju i odlascima kod roditelja koji ne živi s djetetom i drugim posupcima pred pravosudnim organima koji se tiču djeteta. Doprinosi ostvarivanju prava djeteta da kao stranka, neposredno ili posredstvom privremenog zastupnika, učestvuje u svim postupcima u kojima se odlučuje o njegovim pravima. Sud donosi konačnu odluku ispitivanjem stranaka u postupku, svjedoka, pribavljanjem mišljenja 39

40 NVO Djeca prije svega organa starateljstva, vještaka, prvenstveno vodeći računa o najboljem interesu djeteta, pri čemu mišljenje i volja djeteta nije obavezujuća za sud. Centar za socijalni rad izvještava sud o činjenicama koje su važne za donošenje odluke u sudskom sporu, naglasak je na izvješavanju, što je različita pozicija od zastupnika djeteta koji zastupa volju djeteta. I centar primarno zastupa najbolji interes djeteta pa čak i onda kada je to u suprotnosti sa djetetovom voljom. Dužnost centra, kao organa starateljstva, je da ispita sve okolnosti slučaja i da o tome dostavi izviještaj sudu, čime u postupku dobija položaj svojevrsnog vještaka. Centar može biti pozvan na sud kao svjedok i nema obavezu čuvanja tajne koju je pred njim iskazalo dijete. Takođe, ne može da ispituje svjedoke ni da preduzima procesne radnje u sudskom postupku u kojem se rješavaju statusna pitanja djeteta, štite djetetova ličnost i prava. Centar se rukovodi manje voljom djeteta, a više obavezom da zaštiti djetetov najbolji interes. Kao organ starateljstva, centar štiti dijete na način da pruža podršku sudu u zaštiti najboljeg interesa djeteta. Privremeni zastupnik, kao i kolizijski staratelj djeluje u ime djeteta i u njegovu korist. Prenosi informacije i mogućnosti djetetu i pomaže mu da shvati šta se dešava. Radi samo za dijete, a sarađuje sa roditeljima, centrom za socijalni rad, sudom, drugim institucijama. Poštuje dijete i gradi s djetetom odnos povjerenja, obezbjeđuje da se glas djeteta čuje, štiti interes djeteta. U ime djeteta utiče na tok postupka, ali ne odlučuje umjesto djeteta (osim ako je ugrožen život djeteta), nego predstavlja/ prenosi glas djeteta na način i koliko to samo dijete odredi. Najznačajnije je što omogućava da oni koji odlučuju o sudbini djeteta (konačno) čuju autentični glas djeteta. 40

41 Priručnik za obuku kolizijskih staratelja i privremenih zastupnika djece 4. ZASTUPANJE PRAVA DJETETA U OKVIRU MJERA SOCIJALNE I PORODIČNO-PRAVNE ZAŠTITE U CRNOJ GORI Dijana Popović-Gavranović, dipl.socijalna radnica i porodični terapeut PRAVNI OKVIR ZA ZASTUPANJE PRAVA DJETETA U CRNOJ GORI Zastupanje prava djeteta defi niše Porodični zakon Crne Gore (Službeni list RCG, br 1/07) kroz institute: osoba od povjerenja (član 67), staratelj (član 230), staratelj za poseban slučaj (član 246), kolizijski staratelj (član 356), privremeni zastupnik (član 357). Zastupanje se odnosi na zaštitu djeteta u svim postupcima koji se vode prema djetetu i za zaštitu prava djeteta. Relevantni članovi Porodičnog zakona Crne Gore Član 67 Dijete koje je sposobno da formira svoje mišljenje ima pravo slobodnog izražavanja tog mišljenja. Dijete ima pravo da blagovremeno dobije sva obavještenja koja su mu potrebna za formiranje svog mišljenja. Mišljenju djeteta mora se posvetiti dužna pažnja u svim pitanjima koja ga se tiču i u svim postupcima u kojima se odlučuje o njegovim pravima, a u skladu sa godinama i zrelošću djeteta. Dijete koje je navršilo 10 godina života može slobodno i neposredno izraziti svoje mišljenje u svim postupcima u kojima se odlučuje o njegovim pravima. Dijete koje je navršilo 10 godina života može se samo, odnosno preko nekog drugog lica ili ustanove, obratiti sudu ili organu uprave i zatražiti pomoć u ostvarivanju svog prava na slobodno izražavanje mišljenja. Nadležni organ utvrđuje mišljenje djeteta u neformalnom razgovoru koji se obavlja na prikladnom mjestu, u saradnji sa školskim psihologom, odnosno organom starateljstva, porodičnim savjetovalištem ili drugom ustanovom specijalizovanom za porodične odnose, i u prisustvu lica koje dijete samo izabere. Član 230 Pod starateljstvo će se staviti maloljetno lice čiji su roditelji: 1. umrli, nestali, nepoznati ili su nepoznatog prebivališta najmanje mjesec dana; 41

42 NVO Djeca prije svega lišeni roditeljskog prava; lišeni poslovne sposobnosti; zloupotrijebili ili grubo zanemarili vršenje roditeljskog prava; odsutni i nisu u mogućnosti da se redovno staraju o njemu, a nisu ga povjerili na čuvanje i vaspitanje licu za koje je organ starateljstva utvrdio da ispunjava uslove za staraoca. Član 246 Posebni staralac postaviće se djetetu nad kojim roditelji vrše roditeljsko pravo za vođenje spora između njega i njegovih roditelja, za sklapanje pojedinih poslova između njih, kao i u drugim slučajevima kad su njihovi interesi u suprotnosti. Član 356 Ako između djeteta i njegovog zakonskog zastupnika postoje suprotni interesi, dijete zastupa kolizijski staratelj. Dijete koje je navršilo 10 godina života i koje je sposobno za rasuđivanje može samo, odnosno preko nekog drugog lica ili ustanove zatražiti od organa starateljstva da mu postavi kolizijskog staratelja. Dijete koje je navršilo 10 godina života i koje je sposobno za rasuđivanje može samo, odnosno preko nekog drugog lica ili ustanove zatražiti od suda da mu postavi privremenog zastupnika zbog postojanja suprotnih interesa između njega i njegovog zakonskog zastupnika. Član 357 U sporu za zaštitu prava djeteta i u sporu za vršenje roditeljskog prava sud je uvijek dužan da se rukovodi najboljim interesom djeteta. Ako sud procijeni da u sporu za zaštitu prava djeteta ili u sporu za vršenje roditeljskog prava dijete kao stranka nije zastupano na odgovarajući način, dužan je da djetetu postavi privremenog zastupnika. Ako sud utvrdi da je u sporu za zaštitu prava djeteta ili u sporu za vršenje roditeljskog prava stranka dijete koje je sposobno da formira svoje mišljenje, dužan je da: se stara da dijete blagovremeno dobije sva obavještenja koja su mu potrebna; dozvoli djetetu da neposredno izrazi svoje mišljenje i da mišljenju djeteta posveti dužnu pažnju u skladu sa godinama i zrelošću djeteta; mišljenje djeteta utvrdi na način i na mestu koje je u skladu sa njegovim godinama i zrelošću, osim ako bi to očigledno bilo u suprotnosti sa najboljim interesom djeteta. Član 358 Ako kolizijski staratelj ili privremeni zastupnik utvrdi da u sporu za zaštitu prava djeteta ili u sporu za vršenje, odnosno lišenje roditeljskog prava on zastupa dijete koje je sposobno da formira svoje sopstveno mišljenje, dužan je da: se stara da dijete blagovremeno dobije sva obavještenja koja su mu potrebna; 42

43 Priručnik za obuku kolizijskih staratelja i privremenih zastupnika djece djetetu pruži objašnjenje koje se tiče mogućih posljedica akta koji on preduzima; prenese sudu mišljenje djeteta, ako dijete nije neposredno izrazilo mišljenje pred sudom, osim ako bi to očigledno bilo u suprotnosti sa najboljim interesom djeteta. Član 359 Odredbe čl. 356 do 358 ovog zakona primjenjuju se i u drugim sudskim postupcima u vezi sa porodičnim odnosima, ako se ti postupci odnose i na prava djeteta. Odredbe čl. 356 do 358 ovog zakona dužni su da primjenjuju i organi koji vode druge postupke, ako se ti postupci odnose i na prava djeteta. Članovi 356 do 358 Porodičnog zakona odnose se na institut kolizijski staratelj i privremeni zastupnik. Tako, dijete ima pravo da dobije informacije i iskaže svoje mišljenje u postupcima koji se tiču njegovih statusnih prava i interesa: djetetov lični i porodični identitet; život sa roditeljima, održavanje kontakata u slučaju razvoda braka roditelja; održavanje kontakata u slučaju odvojenog života roditelja i djece; vršenje roditeljskog prava; nadzor nad vršenjem roditeljskog prava; ograničenje i lišenje roditeljskog prava; utvrđivanje i osporavanje materinstva i očinstva; usvojenje; smještaj u drugu porodicu; starateljstvo; izdržavanje; smještaj u ustanovu socijalne zaštite; zaštita od nasilja u porodici; zaštita od zanemarivanja i zlostavljanja; zaštita djece u sukobu sa zakonom. 43

44 NVO Djeca prije svega RELEVANTNI ČLANOVI PORODIČNOG ZAKONA CRNE GORE Porodični zakon Crne Gore, Službeni list RCG, br 1/07 TREĆI DIO - ODNOSI RODITELJA I DJECE Prava djeteta Dijete ima pravo da živi sa svojim roditeljima i pravo da se roditelji o njemu staraju prije svih drugih. Ovo pravo može biti ograničeno samo sudskom odlukom kada je to u najboljem interesu djeteta. Sud može donijeti odluku o odvajanja djeteta od roditelja ako postoje razlozi za ograničenje ili lišenje roditeljskog prava ili u slučaju nasilja u porodici. Dijete koje je navršilo 15 godina i sposobno je za rasuđivanje može odlučiti s kojim roditeljem će živjeti., izvod iz člana 62. Dijete ima pravo da održava lične odnose s roditeljem s kojim ne živi. Ovo pravo može biti ograničeno samo sudskom odlukom kada je to u najboljem interesu djeteta. Sud može donijeti odluku o ograničenju ovog prava ako postoje razlozi za ograničenje ili lišenje roditeljskog prava ili u slučaju nasilja u porodici. Dijete koje je navršilo 15 godina i sposobno je za za rasuđivanje može odlučiti o održavanju ličnih odnosa s roditeljem s kojim ne živi., izvod iz člana 63. Prava roditelja Roditelji imaju pravo i dužnost da se staraju o djetetu, izvod iz člana 69. Navedeno se odnosi na čuvanje, podizanje, vaspitanje, obrazovanje, zastupanje, izdržavanje, upravljanje i raspolaganje imovinom djeteta, kao i na dobijanje svih informacija o djetetu. Intervencije u vršenju roditeljskog prava Organ starateljstva je dužan da roditeljima pruža odgovarajuće oblike pomoći i preduzima potrebne mjere radi zaštite prava i najboljeg interesa djeteta, izvod iz člana 80. Sud odlukom u vanparničnom postupku može roditelju koji nesavjesno vrši prava ili dužnosti prema djetetu ograničiti roditeljsko pravo., izvod iz člana 85. Navedeno se odnosi na mogućnost oduzimanja prava roditelja na život s djetetom ako roditelji u većoj mjeri zanemaruju podizanje i vaspitanje djeteta, što se odnosi na (ne) obezbjeđivanje ishrane, higijene, odijevanja, liječenja, školovanja, druženja... Jedino se ne može oduzeti je dužnost izdržavanja djeteta. Roditelj koji zloupotrebljava roditeljska prava ili grubo zanemaruje roditeljske dužosti, lišava se roditeljskog prava., izvod iz člana 87. Zloupotreba se odnosi na: fi zičko, seksualno ili emocionalno zlostavljanje djeteta, prisiljavanje na težak rad, na rad koji ugrožava moral, zdravlje, obrazovanje djeteta, podsticanje djeteta na vrše- 44

45 Priručnik za obuku kolizijskih staratelja i privremenih zastupnika djece nje krivičnih djela, razvijanje neprihvatljivih navika, sklonosti... Grubo zanemarivanje se odnosi na: napuštanje djeteta, nedavanje izdržavanja, neodržavaje ličnih odnosa s djetetom s kojim ne živi, spriječavanje održavanja ličnih odnosa, namjerno ili neopravdano izbjegavanje zajedničkog života s djetetom koje je u ustanovi socijalne zaštite... Postupak za lišenje roditeljskog prava može pokrenuti drugi roditelj, organ starateljstva ili tužilac. Ako organ starateljstva sazna za opasnost zloupotrebe ili grubog zanemarivanja roditeljskih dužnosti, dužan je da hitno preduzme mjere za zaštitu ličnosti, prava i interesa djeteta., izvod iz člana 89. U bračnim i sporovima iz odnosa roditelja i djece sud koji rješava ove sporove može po službenoj dužnosti da donese odluku o lišenju roditeljskog prava, ako utvrdi da postoje razlozi predviđeni ovim zakonom., član 90. DEVETI DIO - POSEBNI SUDSKI POSTUPCI Postupak u sporovima za zaštitu prava djeteta Dijete može podnijeti tužbu u sporu za zaštitu svog prava i u sporu za vršenje roditeljskog prava pred sudom opšte mjesne nadležnosti ili pred sudom na čijem području ono ima prebivalište, odnosno boravište., član 353. Tužbu za zaštitu prava djeteta mogu podnijeti dijete, roditelji djeteta, državni tužilac i organ starateljstva i to u pogledu svih prava koja su djetu priznata ovim zakonom. Pravo i dužnost da obavijeste državnog tužioca ili organ starateljstva o razlozima za zaštitu djeteta imaju sve dječje, zdravstvene i obrazovne ustanove ili ustanove socijalne zaštite, pravosudni i drugi državni organi, udruženja i građani., izvod iz člana 354. Tužbu za vršenje roditeljskog prava mogu podnijeti: dijete, roditelji djeteta i organ starateljstva., član 355. RAZVOD BRAKA I VRŠENJE RODITELJSKOG PRAVA Razumijevanje razvoda Razvod je dugo bio patologiziran i u praksi i u teoriji, smatrao se raspadom porodice i uzročnikom višestrukih problema, posebno kod djece. Iako se na razvod i dalje gleda kao na nepoželjnu pojavu, sve je prihvatljivije razumijevanje razvoda kao jedne od razvojnih kriza u životnom ciklusu porodice. Razvod privremeno destabilizuje porodicu, dovodi do promjena, gubitaka i dobitaka, usmjerava porodicu u drugom pravcu, mijenja prodični identitet, inicira nove porodične odnose, međutim ostaju trajne psihološke veze i funkcije koje razvedeni roditelji nastavljaju da vrše iako više ne žive zajedno. Procesu stabilizacije porodice doprinosi preuzimanje odgovornosti za odnose u porodici i savladavanje različitih zadataka koje razvod nameće: emocionalnih, roditeljskih, socijalnih, ekonomskih. Iako vršenje roditeljskog prava 45

46 NVO Djeca prije svega nakon razvoda u najvećem broju slučajeva bude povjereno majkama, značajno je da očevi u sve većem broju slučajeva preduzimaju sve da ostanu u vezi sa svojom djecom kako kroz održavanje kvalitetnih ličnih odnosa, tako i u pravcu zajedničkog vršenja roditeljskog prava. Kada se izgubi smisao i interes daljeg održavanja braka i više ne postoje izgledi da se ponovo uspostavi zajednički život, partneri se odlučuju na razvod vođeni sopstvenim, ali i najboljim interesom djeteta. Za nekoga je razvod olakšanje, sloboda, za nekoga ima značenje krivice. Za nekoga je razvod šok, izaziva strah, očaj, za nekoga nova šansa. Bez obzira na postojanje ili odsustvo saglasnosti o razvodu, svaki od partnera treba da završi proces žalovanja u odnosu na prethodnu partnersku bliskost i uspostavi distancu u odnosu na partnera od kojeg se razvodi. Tek nakon toga moguće je uspješno uspostaviti novu, zajedničku roditeljsku odgovornost kroz izvršavaje roditeljskih zadataka koji proizilaze iz razvoda: dogovor kod koga će dijete živjeti, viđanje djeteta sa drugim roditeljem, izdržavanje djeteta, kroz uključenost oba roditelja u sve segmente djetetovog života. Za to su nekada potrebne godine. Mnoga djeca tek nakon razvoda, po okončanju neuspješnog roditeljskog braka, kada se partnerski problemi razriješe, prestanu svađe, emocije smire, povrate bliskost i privrženost sa oba roditelja. Tek tada njihovi roditelji povrate sposobnost da se na pravi način bave djecom, počnu više da pregovaraju i dogovaraju se o vršenju roditeljskog prava, da dijele roditeljske obaveze i time ispoljavaju istinsku brigu za djetetov razvoj i dobrobit. Tako razvod postaje promišljena dozvola za okončanje nezadovoljavajućeg braka, ali i za uspostavljanje i trajanje dobrih porodičnih veza. Razvod je bolan za oba partnera, još više za njihovu djecu, a tuga je normalna reakcija koja doprinosi prihvatanju realnosti gubitaka uzrokovanih razvodom. Bol će postepeno slabiti kod partnera koji uspiju da se razvedu na način da probleme iz partnerskog odnosa ne prenesu na roditeljske odnose, nego razdvoje partnerski i roditeljski odnos i ulože napor za uspostavljanje kvalitetne roditeljske saradnje. To nije ni malo lako, ali je to poželjan način da se i djeci olakša teška situacija u koju ih je razvod roditelja doveo, što je veoma važna roditeljska obaveza. Dijete čiji roditelji odmah shvate njegovu potrebu da ostane u vezi sa oba roditelja i sačuva odnose sa njima, preboljeće razvod sa manje posljedica. Takvim razvodom djeca ne gube roditelja/e ni porodični život. Roditelji koji zajednički pomažu djetetu da što lakše preboli njihov razvod očigledno uvjeravaju dijete da će mu, iako razvedeni, uvijek biti roditelji. Oni vode računa o promjenama kod djeteta i o njegovim osjećanjima, oslobađaju djecu osjećaja odgovornosti za poremećene odnose među roditeljima. Oni znaju da dijete ne može da doprinese ni razvodu ni pomirenju roditelja, jer je to isljučiva odgovornost zavađenih partnera.takođe, jedan o drugome uvijek pozitivno govore pred djetetom, a to što govore je u skladu s onim što misle i rade. To znači da roditelj kod kojeg dijete živi uspijeva da nađe opravdanje i lijepu riječ za roditelja od kojeg je dijete odvojeno i da podrži njihove susrete. To znači i da roditelj koji ne živi s djetetom, na isti način, prihvata roditelja s kojim je dijete nastavilo da živi i njeguje dobre roditeljske odnose. I da iako su ispunjeni ljutnjom i neprijateljstvom zbog razvoda, roditelji izbjegavaju konfl ikt lojalnosti, odnosno ne traže od djeteta da se priključi optužbama protiv drugog roditelja jer je djetetova prirodna potreba da ga vole oba roditelja i da ono 46

47 Priručnik za obuku kolizijskih staratelja i privremenih zastupnika djece voli oba roditelja. Na taj način roditelji, zajednički, čuvaju djetetov osjećaj sigurnosti, pripadanja, ljubavi i povjerenja u roditelje. U protivnom, dijete bi došlo u sukob sa samim sobom, sa osjećanjem ljubavi i privrženosti prema roditelju, uz razvoj osjećanja krivice. Zato je važno da bivši partneri ostanu roditeljski par i nakon razvoda. Ako u tome uspiju, razvedeni partneri su svojoj djeci pružili sve izglede za zdrav psihički razvoj, a porodici šansu za dalji razvoj. U praksi je najčešće direktno uključivanje djece u brakorazvodne sporove, kao i kršenje prava djeteta koje je s tim u vezi. Uključivanje djeteta veoma zavisi od toga na koji način je porodica prije spora donosila odluke i koliko je direktno uključivanje djece u procese odlučivanja prihvaćeno u porodici i u široj zajednici. U odnosu na to postoji rizik da dijete koje se direktno uključuje u sudski postupak trpi veliki pritisak ili da dođe u konfl ikt s roditeljima (i samim sobom) kada saopšti svoje želje i mišljenje, koje se roditeljima možda neće dopasti ili neće moći da prihvate. To sve produbljuje sukobe izazvane brakorazvodnim sporom pa privremeni zastupnik mora posebno da vodi računa o djetetovoj bezbijednosti. Razgovor roditelja i djeteta o razvodu Dijete ima pravo na istinu o svom porijeklu, ličnom i porodičnom identitetu, kao i o svakodnevnim, malim stvarima koje čine porodični život i porodične odnose. Roditelji su osobe koje dijete voli i kojima vjeruje. Stoga su dužni zajedno da informišu dijete o porodičnoj situaciji - razvodu braka, odmjereno i primjereno njegovom uzrastu, čuvajući djetetova osjećanja i pozitivnu sliku o oba roditelja, vodeći računa da ne povrijede dijete i jedno drugoga, jer na taj način pomažu djetetu da se snađe u teškoj situaciji i da živi u kontinuitetu. To znači da će, zajednički, objasniti djetetu, na način i koliko je za dijete prihvatljivo, šta se dešava između njih, šta su odlučili i kako će njihov i djetetov život ubuduće izgledati. To znači da dijete neće više gledati roditeljske svađe, sukobe, obračune, ćutanje, odlaske i dolaske... i da će mu biti omogućeno da se viđa s roditeljem od kojega ga je razvod odvojio, uvijek, kada i koliko god ono to želi. To znači da roditelj s kojim dijete živi neće ometati njegovo viđanje s drugim roditeljem i njegovom rodbinom i da roditelj od kojeg je dijete odvojeno neće zaboraviti na dijete, na svoju obavezu održavanja redovnih susreta i zajedničkog provođenja vremena, izdržavanja, učešća u svim segmentima djetetovog života. To znači da će roditelji dozvoljavati djetetu da postavlja pitanja u vezi razvoda jer mu to pomaže da shvati šta se s njegovom porodicom dešava, da se adaptira na nove porodične okvire i sačuva povjerenje u roditelje. Ako to izostane, kod djeteta se može javiti nepovjerenje, strah, razočarenje, tuga, ljutnja, bijes, što sve može imati nesagledivo loše posljedice. Reakcije djeteta čiji se roditelji razvode Dijete razvedenih roditelja treba da se snađe u komplikovanoj situaciji u koju su ga roditelji razvodom doveli i u još komplikovanijim međusobnim odnosima koji tada nastaju. To je prestanak partnerskih odnosa, a još nisu uspostavljeni novi roditelj- 47

48 NVO Djeca prije svega ski odnosi, neizvjesnost oko djetetove budućnosti, kao i u vezi roditelja koji će možda stupiti u nove partnerske odnose, dobiti djecu u novim partnerskim vezama. Razvod dovodi do prisilnog odvajanja djeteta od jednog roditelja i može proizvesti snažan osjećaj gubitka, bolne i teške reakcije na razvod roditelja. Djeca mogu biti veoma pogođena zbog odvajanja od roditelja, čak i kada je ono kratkotrajno. Nakon razvoda roditelja, neka djeca odlaze da žive u drugu, nepoznatu sredinu, drugi stambeni prostor, mijenjaju školu, ostaju bez bliskog kruga rodbine, prijatelja, nekada i bez ličnih stvari - odjeće, igračaka, knjiga, fotografi ja, zbog čega takođe gube kontinuitet života i zbog čega takođe veoma pate, zabrinuti su, nesigurni, plaše se. Zato im treba obezbijediti da ponesu sa sobom lične stvari i da ostvaruju kontakt s važnim osobama iz sredine koju napuštaju. Svako dijete na svoj način pati u razvodu i za roditeljem od kojeg je odvojeno. Svako dijete ima specifi čne emotivne reakcije koje su vezane za razvod i za novi način života. Rijetka su djeca koja ne pokazuju nikakve simptome kao reakciju na razvod roditelja. Djeci treba omogućiti da slobodno izraze žalost za roditeljem koji je otišao, ali i razočarenje, povrijeđenost, ljutnju, bijes, strah u vezi razvoda. I tada treba imati na umu da djeca jednako vole oba roditelja i da žele da budu i sa jednim i sa drugim roditeljem, bez obzira na ono što djeca trenutno iskazuju. Često dijete ne smije ili ne umije da kaže kako mu je jer ni samo nije u mogućnosti da razumije i kontroliše svoje ponašanje koje je usmjereno složenim osjećanjima izazvanim razvodom. Dijete ne može samo da se izbori s gubitkom, pogotovo ako ima i osjećaj krivice za nastalu porodičnu situaciju. Malo dijete svoju duboku tugu i čežnju za roditeljem od kojeg je odvojeno ponekad prikriva govoreći da mu je ljepše od kada je roditelj otišao ili odbijajući da sa njim ili o njemu razgovara, ili ispoljava veliko neprijateljstvo pri susretu s njim, a ako do susreta ne dolazi, neprijateljstvo ispoljava prema osobi s kojom živi ili prema nekome drugome. Može da postane plačljivo, razdražljivo. Poremete se usvojene navike, javljaju se strahovi. Često dolazi i do promjena u ponašanju - neposlušnost, napadi bijesa, sebičnost, uz neprijatna osjećanja da je nevoljeno, napušteno od roditelja s kojim više ne živi i da je ono (dijete) krivo za sve ( Nisam bio dobar pa su se moji roditelji razveli. ). Školsko dijete može početi da ispoljava neuobičajeno ponašanje u porodici i školi, psihosomatske smetnje (bol u stomaku, glavobolju), depresivne reakcije, agresiju prema jednom ili oba roditelja, drugima, zavisnost o jednom roditelju ili drugoj osobi u porodici, regresiju, pogotovo u situaciji kada roditelji stavljaju dijete u ulogu posrednika u roditeljskom sukobu ( Tata mi je rekao da sam ja mogla da pomirim njega i mamu da se ne razvedu, a nisam to uradila. ). Dijete se može osjećati obilježenim, odbačenim, da nigdje ne pripada jer je drugačije od vršnjaka čiji roditelji nisu razvedeni, što može ozbiljno poljuljati njegovo samopouzdanje i samopoštovanje, usmjeriti ga na negativne uzore za identifi kaciju dok traga za sopstvenim identitetom. Kod neke djece dolazi do opadanja školskih postignuća, do teškoća u savladavanju nastavnog gradiva, jer su sve misli usmjerene na razvod i/ili na potrebu da se prikrije činjenica razvoda. Neka djeca upadljivo visokim ocjenama pokušavaju da dokažu sredini da je kod njih sve u najboljem redu. 48

49 Priručnik za obuku kolizijskih staratelja i privremenih zastupnika djece Adolescent počinje da izgrađuje sopstvene stavove o životu, o ulozi muškarca i žene, o partnerskim odnosima, porodici, ponašanju odraslih i to radi prema svojim primarnim uzorima - roditeljima. Posebno komplikovani razvod roditelja može da izazove probleme kod djeteta kroz uspostavljanje disfunkcionalne adaptacije i pojavu psihopatoloških manifestacija. Posljedice takvog razvoda mogu se ispoljiti kasnije, kroz teškoće djeteta u ostvarivanju bliskosti sa drugim ljudima, budućim partnerima, kao strah od bliskosti i partnerskih veza ( neću da se udajem, neću da imam djecu, ne želim da moja djeca dožive ovo isto ). Neka djeca počnu nekritično da traže pažnju i bliskost, udružuju se i identifi kuju s vršnjacima problematičnog ponašanja (zloupotrebljavaju psihoaktivne supstance i sl.), koji im zauzvrat daju podršku i potvrdu o njihovoj vrijednosti. Neka djeca se povlače u sebe, pokušavajući da sakriju svoju porodičnu sitaciju od drugih. Ovakvim reakcijama dijete iskazuje želju za pomirenjem roditelja, nesvjesno pokušava da odvrati roditeljsku pažnju od njihovih problema, usmjeravajući ih na svoje probleme. Dijete ima potrebu i da dobije garanciju da će barem odnos između njega i roditelja biti kao nekada, ali ono to ne umije ili ne smije da traži. Takođe, djetetu je potrebna jasna dozvola oba roditelja da slobodno nastavi da voli roditelje: i onog sa kojim živi i onog od kojeg je odvojeno. Dijete će biti dobro kada njegove reakcije roditelji prihvate smireno i zajednički pomognu djetetu da zadrži dobar odnos sa oba roditelja, kao i kada bude provodilo dovoljno vremena s oba roditelja. Kontakti djeteta sa roditeljem sa kojim ne živi Dobar razvod braka donosi prekid partnerskih odnosa, a omogućava nastavak i kontinuitet roditeljskih odnosa, saradnje i porodičnih veza jer su majka i otac dvije podjednako važne osobe u životu djeteta. Bilo kakav da je trenutni odnos djeteta s roditeljima, oni za njega postoje i potrebni su mu. Zato treba omogućiti i njegovati kontakte s roditeljem od kojeg je odvojeno. Uprkos razvodu i ponašanju roditelja, kod mnoge djece ostane snažno osjećanje pripadnosti porodici. Za dijete je taj osjećaj važan, on mu omogućava da (psihološki) preživi i olakšava uspostavljanje adekvatnih odnosa i s drugim ljudima. Zato su važni redovni, česti susreti i boravci djeteta kod roditelja sa kojim ne živi. Dijete ispoljava svoju tugu za odsutnim roditeljem na različite načine. Nekada je to: povlačenje, slabe ocjene, neposlušnost, laganje, lutanje, odbijanje hrane ili spavanja, odbijanje da se odvoji od roditelja s kojim živi ili odbijanje da se vrati kod roditelja kojemu je povjereno vršenje roditeljskog prava ili agresivno i destruktivno ponašanje. To je samo privid iza kojeg se krije djetetova tuga i stah da je napušteno, odbačeno i nevoljeno od roditelja s kojim ne živi ili da ga, zato što odlazi kod drugog roditelja, roditelj s kojim živi više neće voljeti. To su vrlo složeni problemi koji mogu imati nesagledive posljedice po dijete u sadašnjosti, ali i u budućnosti. Omogućavanje viđanja je djetetu znak da roditelj s kojim živi ne isključuje i ne osuđuje drugog roditelja i da odobrava djetetove susrete s njim. To, takođe, pomaže djetetu da odvajanje od roditelja koji više ne živi u porodičnoj zajednici ne doživi kao trajni gubitak i da se ne otuđi od njega. Dobro je da roditelj s kojim dijete živi podstiče dijete na kontakte s drugim roditeljem jer tada dijete nema utisak da je roditelj s 49

50 NVO Djeca prije svega kojim živi ljut ili da se ne slaže s djetetovim odlascima kod drugog roditelja. Redovni kontakti uvjeravaju dijete da to što roditelj više ne živi s djetetom ne znači da ga voli manje. Kad se to postigne, dijete je rasterećeno i ima obezbijeđen kontinuitet porodičnog života i roditeljske brige. Najpovoljnije za dijete je da roditelji postignu dogovor o održavanju ličnih odnosa djeteta s roditeljem s kojim više ne živi. Tako se najbolje sačuvaju, obnove i održe dobri odnosi između roditelja i zadovolje djetove potrebe. Sud će prihvatiti dogovor roditelja koji je napravljen u najboljem interesu djeteta. Dogovor o viđanju djeteta s roditeljem koji više ne živi u porodičnoj zajednici obuhvata: godišnji odmor roditelja; zimski i ljetnji raspust djeteta; državne praznike, vjerske praznike roditelja; druge porodične praznike i značajne datume koji se u porodici obilježavaju; mjesečno viđanje, viđanje u dane vikenda; učestalost, trajanje, sadržaj (dogovor roditelja o potrebama djeteta), mjesto viđanja; način dolaska i odlaska djeteta; kontakte sa srodnicima i drugim važnim osobama s kojima je dijete izgradilo odnos prije razvoda roditelja, kao i kontakte koje će obnoviti ili koji će nastati u budućim partnerskim vezama roditelja; telefonske kontakte između djeteta i roditelja, drugih srodnika. Obaveza razvedenih roditelja je da svom djetetu omoguće jednako prisustvo i učešće oba roditelja u njegovom životu, osim u izuzetnim slučajevima kada je potrebno posebno zaštititi zdravlje i druge važne interese djeteta. Dogovor o viđanju je nekad postupak jednog ili oba roditelja kojim zaobilazno dolazi/dolaze do postizanja nekog svog prikrivenog interesa, ne vodeći pri tom računa o posljedicama po dijete. Zato se takav dogovor brzo prekrši. Odvijanje viđanja nekada više zavisi od otvorene i iskrene dozvole roditelja kod kojeg dijete živi, nego od stvarne zainteresovanosti drugog roditelja za kontakt. Neki su roditelji toliko vezani za dijete da ne dozvoljavaju odlazak djeteta kod drugog roditelja. Neki roditelji stalno koriste izgovore da do viđanja ne dođe. Njihovo dijete je često bolesno u terminima predviđenima za viđanje, mora da uči, treba još malo da poraste, nije se naviklo na drugog roditelja, sa kojim je do skoro živjelo, nema telefon za dogovor o kontaktu, ne odgovara ni jedno mjesto za viđanje, odvođenje/dovođenje djeteta... U tu svrhu se koristi i negativno podsticanje djeteta prema roditelju koji ne živi s djetetom pa se djetetu objašnjava: da roditelj s kojim ne živi ne treba da ga odvodi na godišnji odmor dok dijete još malo ne poraste; da se dijete razboli svaki put kad ode kod roditelja; da taj roditelj ne brine dobro o njemu, da je dijete bezbijedno jedino s roditeljem kod kojeg živi... Ili roditelj s kojim dijete živi traži da prisustvuje viđanju djeteta i drugog roditelja, insistira na uvidu gdje i s kim će dijete da boravi, šta će da jede, kad će da ide na spavanje, da li i koliko će da uči, ne dozvoljava primanje poklona i stalno nalazi nove razloge za ometanje kontakta... Ili ograničava boravak kod drugog roditelja na dva sata iako dijete bez problema ostaje osam sati u vrtiću ili u školi. Ili ne dozvoljava da dijete boravi kod roditelja ako je prisutan i njegov novi partner... Generalno rečeno, za dijete mlađeg uzrasta viđanje se određuje češće (npr. više puta sedmično), s tim da je trajanje jednog susreta kraće (npr. od nekoliko sati do pola dana). Za stariju djecu susreti mogu da se odvijaju u većim vremenskim 50

51 Priručnik za obuku kolizijskih staratelja i privremenih zastupnika djece intervalima (npr. nekoliko puta mjesečno), jedan susret može da traje čitav dan ili više dana uzastopno, uključujući i noćenje, koje za sasvim malu djecu može, ali i ne mora predstavljati poteškoću (predškolsko dijete ima dnevno spavanje i u vrtiću ili kod osobe koja ga čuva dok je roditelj na poslu, službenom putu). Sasavim malom djetetu ili djetetu koje u dužem periodu nije viđalo (nekad i zaboravilo) roditelja na taj način se omogućava prilagođavanje i uspostavljanje kontinuiteta u izgradnji odgovarajućeg odnosa s roditeljem s kojim ne živi. Starije dijetete, pogotovo kada je već uspostavljen kontinuitet odnosa s roditeljem, može podnijeti da u razumno dužem periodu ne viđa roditelja, uz omogućavanje telefonskog kontakta. Takođe, potrebno je uskladiti svakodnevni život djeteta i roditelja s načinom kontakta: dnevni ritam aktivnosti, odlazak u vrtić, školu, učenje, vanškolske aktivnosti, druženje sa vršnjacima, važne porodične događaje u porodici oba roditelja, školske raspuste... Međutim, pri određivanju kontakta ne smije se zaboraviti da je najbolji interes djeteta da razvija bliskost i privrženost sa oba roditelja kroz slobodne, konitinuirane, česte kontakte. Pravo djeteta da održava lične odnose sa roditeljima može biti ograničeno samo sudskom odlukom kada je to u najboljem interesu djeteta - kada postoje razlozi za ograničenje ili lišenje roditeljskog prava ili u slučaju nasilja u porodici ili u slučaju zlostavljanja djeteta (kada roditelj svojim ponašanjem, postupcima, načinom života ugrožava dijete). Tada se viđanje djeteta s roditeljem s kojim ne živi može ograničiti u trajanju, mjestu i načinu posjeta ili obustaviti. Takve situacije procjenjuju stručni radnici centra za socijalni rad i vještaci, a sve što preduzimaju i profesionalci i roditelji mora biti u djetetovom najboljem interesu i ničiji interes se ne smije staviti ispred djetetovog interesa. Takođe, i za donošenje odluke o kontaktu pod nazorom moraju postojati opravdani razlozi (bezbijednost djeteta) jer kontakt pod nadzorom osujećuje uspostavljanje bliskosti i privrženosti i doprinosi otuđivanju djeteta od roditelja. Odluku o načinu održavanja ličnih odnosa između djeteta i roditelja, kao i odluku o ograničenju i prekidu kontakta donosi sud. Dijete koje je navršilo petnaest godina i sposobno je za za rasuđivanje može odlučiti o održavanju ličnih odnosa s roditeljem s kojim ne živi (Porodični zakon RCG, član 63). Dijete koje je je navršilo 10 godina ima pravo da iskaže svoje mišljenje u svim postupcima koji se njega tiču (Porodični zakon RCG, član 67), da traži postavljanje kolizijskog staratelja ili privremenog zastupnika zbog suprotnih interesa između njega i roditelja. Kolizijski staratelj i privremeni zastupnik djeteta može se postaviti i po službenoj dužnosti kada to zahtijeva djetetova dobrobit (Porodični zakon RCG, član 356 do 358). Ometanje i spriječavanje održavanja ličnih odnosa između djeteta i roditelja je jedan od mogućih razloga za pokretanje postupka za lišenje roditeljskog prava (Porodični zakon RCG, član 87), a povlači i krivičnu odgovornost (Krivični zakonik RCG, član 217. Oduzimanje maloljetnog lica: Ko onemogućava izvršenje odluke nadležnog organa kojom je određen način održavanja ličnih odnosa maloljetnog lica sa roditeljem ili drugim srodnikom, kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do jedne godine. ). 51

52 NVO Djeca prije svega 52 Izdržavanje djeteta Važan segment vršenja roditeljskog prava predstavlja i dogovor oko izdržavanja. (Porodični zakon RCG, članovi: , , ). Imajući u vidu pravo djeteta na životni standard koji odgovara njegovom fi - zičkom, mentalnom, duhovnom, moralnom i socijalnom razvoju, roditelji treba da se dogovaraju o iznosu izdržavanja na način da realno i zajednički procjenjuju potrebe djeteta u odnosu na razvojni period u kojem se dijete nalazi (ishrana, oblačenje, boravak u predškolskoj ustanovi, školovanje, igra, vanškolske aktivnosti, zdravstveni status, uslovi stanovanja, sve ostalo što poboljšava kvalitet života, kao i uvećanje životnih troškova koji prate rast i razvoj djeteta). Važno je i da zajednički procijene mogućnosti svakog od njih da učestvuje u izdržavanju djeteta. Na utvrđivanje visine izdržavanja utiču i: potrebe roditelja, sposobnost za rad, mogućnost za zaposlenje, uloženi trud da se pronađe zaposlenje i stvore uslovi za zarađivanje, njihovo zaposlenje, redovnost zarade, mogućnost utvrđivanja realne zarade, mogućnost dodatne zarade, zdravstveno stanje, uslovi stanovanja, obaveza izdržavanja drugih lica, ostali, materijalni i nematerijalni doprinosi roditelja s kojim dijete živi, potreba usklađivanja promijenjenih potreba djeteta i mogućnosti roditelja. Međutim, nekad se nesuglasice među partnerima ne okončaju razvodom, postignuti dogovori nisu bili autentični ili se prekrše, nesporazumi se nastave, kao da partnerski odnosi nisu prekinuti. Nastavi se potreba za kontrolom bivšeg partnera, koja se pravda brigom za dijete (provjeravanje, nezadovoljstvo oko toga koliko novca i na koji način se novac dat za izdržavanje djeteta troši i sl.). Nekad su sukobi među bivšim partnerima duboki i toliko preplave roditelje da oni odbijaju da učestvuju u izdržavanju djeteta ili da omoguće viđanje djeteta s roditeljem s kojim ne živi ili jedno drugim uslovljavaju. Treba razmišljati kako se osjeća dijete čiji roditelj ne učestvuje u njegovom izdržavanju ili čiji roditelj ne želi da prihvati izdržavanje, kako doživljava njihovu brigu i ljubav, kako svojim ponašanjem odgovara na takve postupke roditelja, kako sve to doživljavaju roditelji i kakve posljedice navedeno ima po dijete i njihove međusobne odnose. Ne postoji razlog zbog kojeg se roditelj može osloboditi obaveze izdržavanja, nema (moralnog) opravdanja ni onda kad roditelj kod kojeg dijete živi može sam da podmiri cjelokupno djetetovo izdržavanje. U slučaju nezaposlenosti i slabog imovinskog statusa roditelja, iznos izdržavanja djeteta ne može se odrediti u manjem iznosu od stalne novčane pomoći koju država daje licu bez ikakvih prihoda (64,00 eura). Pravo djeteta na izdržavanje ima prvenstvo u odnosu na druga izdržavana lica kojima je potrebno izdržavanje. Dijete ima pravo na izdržavanje dok je na redovnom školovanju, a najduže do navršene dvadeset i šeste godine (Porodični zakon RCG, član 254). Nedavanje izdržavanja je krivično djelo, sa zaprijećenom novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine (Krivični zakonik RCG, član 221) i jedan od mogućih razloga za pokretanje postupka za lišenje roditeljskog prava (Porodični zakon RCG, član 87).

53 Priručnik za obuku kolizijskih staratelja i privremenih zastupnika djece Visokokonfliktni razvod Prije, u toku ili nakon razvoda dešava se da roditelji, u borbi za svoj status, svoje potrebe i prava, zaborave na potrebe i prava svoje djece. Takva zaokupljenost roditelja samim sobom i svojim osjećanjima, nesuglasice i neprijateljstvo jednog prema drugom može dovesti do neadekvatnog funkcionisanja roditelja i do neadekvatnog vršenja roditeljskog prava. To se ispoljava u zanemarivanju elementarne njege djeteta, zanemarivanju djetetovih razvojnih potreba, nedostatku brige o djetetovom zdravlju, školovanju i vaspitanju, kao i u manipulaciji, iskorištavanju ili zlostavljanju djeteta. Neki roditelji u razvodu ne uspijevaju da usklade svoje odnose i očuvaju kontinuitet zajedničke roditeljske brige kroz zadovoljenje potreba djeteta i zadovoljstvo koje pri tom osjećaju i dijete i majka i otac. Oni zbog razvoda prekidaju saradnju, počinju da obezvrjeđuju i isključuju jedno drugo i u životu djeteta, međusobno se optužuju (nekada i lažno), tretiraju dijete kao svojinu i više ne osjećaju zadovoljstvo u zadovoljavanju djetetovih potreba. Neki roditelji ne mogu da prihvate činjenicu da je došao kraj njihovoj partnerskoj zajednici koja je izgubila smisao, da će uslijediti razvod, da dijete ima i da su mu potrebna oba roditelja, da činjenica razvoda ne eliminiše jednog roditelja. Posebno u slučaju neprihvatanja stvanosti - razvoda, gubitak partnera često izaziva novo područje sukoba oko toga čije će biti dijete, umjesto uvida su oba roditelja za dijete nezamjenjiva i da su njihovo prisustvo i stalna dostupnost od životnog značaja za dijete, bez obzira na to s kim dijete trenutno živi. U visokostresnoj situaciji izazvanoj razvodom nekim roditeljima bude teško da razmišljaju šta je najbolje za dijete i da dijete stave na prvo mjesto. Većinu roditelja plaši odluka o povjeravanju djeteta jer se u vezi toga javljaju neprijatna osjećaja ( ja nisam dovoljno dobar/a i zato mi dijete nije povjereno ). Zbog potrebe da u razvodu ovladaju situacijom, često nesvjesno i bez razmišljanja o posljedicama, roditelji započinju borbu za dijete, jedno protiv drugog, koja se pretvori u borbu protiv djeteta. Kada u postupku razvoda svaki od roditelja insistira da ostvari svoje pravo - da samostalno brine o djetetu i ne odstupa od zauzete pozicije, dogovor se ne može postići. A nakon uključivanja institucija u postupak razvoda, često dođe do pojačavanja uloge tuženog i tužioca, koje nadvladaju i prekriju ulogu roditelja, što pojačava i partnersko ratovanje i udaljava roditelje od dogovora o vršenju roditeljskog prava. Pred uključenim institucijama, umjesto razgovora o roditeljstvu i djetetovoj dobrobiti, svaki od roditelja iznosi svoje razloge (optužbe) iz zajedničke prošlosti, kojima, u stvari, procjenjuje nekadašnje partnerske odnose, ličnost bivšeg partnera, izražava svoje partnersko nezadovoljstvo, koje lako rađa osjećanje ljutnje, agresije, mržnje i nove sukobe, koji ne zaobilaze ni dijete. Nemogućnost postizanja dogovora o vršenju roditeljskog prava čini razvod komplikovanim, visoko konfl iktnim i lako sklizne u područje manipulacije djetetom kako bi roditelji postigli sopstvene ciljeve, koji najčešće nisu ni u kakvoj vezi sa najboljim interesom djeteta. Dijete, koje se i onako teško snalazi u složenim odnosima koje donosi razvod, često postaje objekat roditeljske manipulacije. 53

54 NVO Djeca prije svega Neki se roditelji, pod uticajem sopstvene povrijeđenosti ili osjećanja neprijateljstva, i više godina nakon razvoda, međusobno optužuju, pokušavaju da pridobiju dijete za sebe, a protiv drugog roditelja, traže od djeteta ne samo da se opredijeli za jednog, nego i da se izjasni protiv drugog roditelja. Dešava se da roditelj s kojim dijete živi onemogućava, traži da se zabrani ili ograniči kontakt s drugim roditeljem i njegovim srodnicima ili članovima nove partnerske zajednice, kroz postavljanje najrazličitijih uslova za organizovanje kontakta, iako za to nema realnih razloga (npr. ne smije biti prisutan novi partner roditelja; kontakt djeteta s roditeljem uslovlja se ispunjavanjem obaveze izdržavanja ili/i obrnuto; kontakt se izbjegava jer dijete mora da uči ili da ide na trening). Takođe, roditelj često ispituje dijete o sadržaju kontakta sa drugim roditeljem tražeći u tome razloge za zabranu kontakta (npr. ne vodi se računa o ishrani djeteta, higijeni; dijete nije otišlo da spava na vrijeme). Ovakvim postupcima djetetu se uskraćuje potreba i pravo na život i kontakt s roditeljem, otežava prihvatanje i uklapanje u novonastalu situaciju. Svaka ružna riječ, svako okrivljavanje roditelja od kojeg je odvojeno, sprječavanje viđanja s roditeljem, pogađa dijete, ugrožava njegov razvoj, nekada i dugoročno. Takvo postupanje odvaja dijete od roditelja i može učiniti da se ono okrene i protiv oba roditelja (koji se neprimjereno ponašaju). Rezultat je povrijeđeno dijete, izgubljeno povjerenje u oba u roditelja, a kada dijete izgubi povjerenje u roditelje, lako dolazi do poremećaja u ponašanju djeteta i njegov razvoj je tada ozbiljno ugrožen. Nekada se i samo dijete negativno, uvrjedljivo izražava o jednom od roditelja. Iza toga zasigurno stoji neprepoznata, beskrajna dječja tuga, strah, ljutnja, a može stajati i roditeljsko instruiranje ili manipulisanje djetetom. Kada roditelji manipulišu djetetom, dijete služi zadovoljavanju emocionalnih potreba roditelja i to za roditelje postaje važnije od brige i zaštite razvojnih potreba djece. Roditelji manipulišu djetetom preko pretjeranog vezivanja, kontrole, ucjenjivanja, zastrašivanja, nametanjem djetetu uloge zaštitnika jednog ili oba roditelja. Oni to rade jer ne uspijevaju da odvoje šta je dio partnerskog, a šta roditeljskog odnosa pa partnerski konfl ikt direktno utiče na odnos roditelja prema djetetu, vršenje roditeljskog prava, viđanje djeteta s roditeljem od kojeg je odvojeno, zadovoljavanje potreba djeteta. Oni zbog toga ne uspijevaju da redefi nšu roditeljski savez i roditeljsku odgovornost i uspostave funkcionalnu međusobnu komunikaciju u kojoj je dobrobit djeteta zajednički interes roditelja. Samo kvalitetan stručnjak zna da ono što dijete iskazuje stavi u odnos sa ponašanjem roditelja prema djetetu i sa ponašanjem roditelja jednog prema drugom. Takođe, dobar stručnjak može da spozna i ukaže na pozadinu konfl ikta između roditelja i ko sve vrši, skrivene i neskrivene, uticaje na dijete (majka, otac, njihove porodice porijekla) prikazujući to kao zaštitu prava djeteta i roditeljskih prava. Roditelji često nastoje da uvuku dijete u svoj način mišljenja, nameću mu svoje stavove, zahtjeve, planove, viđenje porodičnih odnosa... koriste dijete da bi jedno drugo povrijedili. Nekad pokušavaju da uključe u to i profesionalce koji učestvuju u brakorazvodnom postupku nudeći da se direktno ispita dijete kod koga želi da živi, čime se dijete može uvesti u konfl ikt lojalnosti ili u ulogu svjedoka protiv jednog roditelja u brakorazvodnom sporu. Takva ponuda treba da se procijeni pažljivo u odnosu na sve naprijed navedeno, kao i na to da li je takva ponuda povoljna za dijete, da li dijete shvata 54

55 Priručnik za obuku kolizijskih staratelja i privremenih zastupnika djece porodični kontekst u kojem živi, u kojoj mjeri je sposobno da samo utiče na svoj život i da se zaštiti. Osim ponude da učestvuje u postupku donošenja odluka vezanih za posljedice razvoda, na razumljiv način, dijete treba da dobije i informaciju da može (ima pravo) i da ne učestvuje, kao i kako će njegov iskaz uticati na konačnu odluku. Manipulisanje djecom u razvodu često traje godinama, nastavlja se nakon razvoda i predstavlja visok rizik od emcionalnog zlostavljanja djeteta što se rijetko tako defi niše, teško prepoznaje, a još teže dokazuje. Roditelj koji manipuliše djetetom u razvodu kako bi ostvario sopstvene ciljeve stavlja dijete u poziciju stalnog udovoljavanja roditelju i prihvatanja manipulacije kao načina da i samo dijete manipulacijom dobije ono što želi u odnosima sa roditeljima i drugim osobama. Manipulacija roditelja emocionalno povrjeđuje dijete i postaje prijetnja djetetu: roditelj koji manipuliše postaje emociolanlno nedostupan za dijete koje ne ispunjava njegove zahtjeve ili drugog roditelj čini na svaki način nedostupnim za dijete. Zbog toga dijete ne može da pronađe sigurnost i zaštitu ni kod jednog od roditelja, ne može ni sa jednim od roditelja da razgovara i rješava probleme, što može proizvesti teške posljedice na razvoj djeteta i buduće odnose. Takav roditelj nije podoban za vršenje roditeljskog prava. U tom smislu sud može presudom u sporu za vršenje roditeljskog prava odlučiti i o ograničenju ili lišenju roditeljskog prava (Porodični zakon, član 364). Rat sa bivšim partnerom traje sve dok razvedeni roditelji ne izađu iz partnerske uloge i ne prihvate činjenicu je zajedničkom životu došao kraj, da svako dijete tuguje za roditeljem od kojeg je odvojeno i da to što dijete ima potrebu da bude u čestom kontaktu s roditeljem koji više nije u porodičnoj zajednici ni u kom slučaju ne ugrožava ljubav djeteta prema roditelju s kojim živi. Zato je u visokonfl iktnom razvodu roditeljima potrebna pomoć stručnjaka (savjetodavna i psihoterapijska) da prebrode krizu razvoda i ponovo preuzmu odgovornost i brigu za razvoj svog djeteta, da počnu da ispunjavaju roditeljske obaveze onako kako je to za dijete najbolje. A svako ko želi da poboljša sopstveni život može da nauči da funkcioniše drugačije od poznatog porodičnog obrasca koji je doveo do problema, da u vezi toga zatraži i dobije pomoć. 55

56 NVO Djeca prije svega POSREDOVANJE/MEDIJACIJA U RAZVODU Postupak posredovanja/medijacije Zbog sve složenijih odnosa među ljudima, grupama, državama i zbog sve složenijih sukoba i sporova koje nameće savremeni način života, ideja posredovanja/ medijacije može značajno doprinijeti poboljšanju načina rješavanja sukoba i sporova, a generalno i poboljšanju međuljudskih i međudržavnih odnosa. Posredovanje je postupak koji pomaže da se defi nišu važna pitanja i mogućnosti za postizanje sporazuma (dogovora) koji će biti podjednako povoljan za sve strane u sporu. U tom smislu je obaveza države da ponudi i obezbijedi građanima alternativno rješavanje sporova i kroz zakon. Posredovanje je primjeren i preporučen način riješavanja porodičnih sporova, uz pomoć trećeg, neutralnog, obučenog lica (Preporuka Savjeta Evrope iz godine br. R 98), pri čemu se posebno vodi računa o interesu djeteta. Porodičnim zakonom Crne Gore (Službeni list RCG br. 1, januar 2007.), član 14, defi nisano je da je za pružanje stručne pomoći i zaštite prava i interesa djeteta i ostalih članova porodice, za rješavanje sporova između članova porodice, kao i u svim slučajevima poremećenih porodičnih odnosa nadležan centar za socijalni rad, sud i lice koje je ovlašćeno za posredovanje. Postupak posredovanja/medijacije za postizanje sporazuma o posljedicama razvoda braka koje se odnose na zajedničku djecu regulisan je Porodičnim zakonom, IX dio - Posebni sudski postupci - postupak posredovanja za pokušaj mirenja, postupak posredovanja za postizanje sporazuma o posljedicama razvoda braka, član Postupak posredovanja/medijacije se sprovodi s ciljem postizanja sporazuma o vršenju roditeljskog prava (Porodični zakon, članovi 76-79, ) koji mora u prvi plan staviti inetres djeteta. Razvod je jedan od najstresnijih događaja u životu svih članova porodice. Dijete čiji se roditelji razvode često ne razumije šta se dešava, ali osjeća sukob roditelja, njihove negativne emocije, prekid komunikacije između roditelja i to ga ispunjava strahom, tugom, nezadovoljstvom, ljutnjom. Nerazriješeni i dugotrajni porodični sporovi negativno se prenose na dijete. Roditelji mogu da odluče da porodične sporove (razvod, vršenje roditeljskog prava, kontaktiranje, izdržavanje, podjela imovine) rješavaju postupkom posredovanja - mirnim dogovorom o svim pitanjima koja su za njih i njihovo dijete važna. Na taj način pokazuju djetetu da ne prekidaju roditeljske odnose, da su oboje podjednako uključeni u rješavanje nastalih problema, da će, sada i ubuduće, oboje biti uključeni u život djeteta, da će ga oboje voljeti i zajednički brinuti o njemu iako više neće živjeti zajedno. To sve pomaže da se očuva djetetova slika o oba roditelja: roditelji sarađuju, komuniciraju, dogovaraju se, što je od velikog značaja za djetetov cjelokupni razvoj. Posredovanje omogućava sporazumno rješavanje porodičnog spora, uređenje međusobnih prava i obaveza i buduće saradnje, bez utvrđivanja koja je strana u postupku u pravu. U porodičnim sporovima pa i u postupku posredovanja posebna pažnja je posvećena interesu djece. Porodični spor riješen posredovanjem pruža 56

57 Priručnik za obuku kolizijskih staratelja i privremenih zastupnika djece značajnu šansu da će dalji život razvedenih roditelja, a prvenstveno njihovog djeteta, biti zdrav. Postupak posredovanja/medijacije u porodičnim sporovima započinje uvodnim susretom čiji je sadržaj međusobno predstavljanje, upoznavanje postupka posredovanja/medijacije, davanje saglasnosti za posredovanje/medijaciju, predstavljanje problema i stavova stranaka. U daljem radu (posredničkim/medijacijskim sastancima), kroz sistematičan postupak posredovanja/medijacije za pokušaj mirenja partnera, preispituju se kvalitet partnerskih odnosa i mogućnosti za razrješenje postojećih problema. Tek kada se detaljno sagleda problem iz ugla svake strane u sukobu (sporu), preispitaju različite mogućnosti za rješenje problema i nastavak zajednice, partneri donose odluku o mirenju ili razvodu. Nakon predstavljanja svog viđenja sukoba (spora), svojih interesa, motiva, slijedi traženje odgovarajućeg rješenja, a posrednik/medijator pomaže u dogovaranju o detaljima posredničkog/medijacijskog sporazuma. Ovaj sporazum se formalno zapisuje i dostavlja sudu: kao postignuti dogovor kojim se razriješava sukob (spor), koji se zatim unosi u sudsku odluku koja je obavezujuća ili kao odustajanje od posredovanja/medijacije, a spor se dalje rješava na sudu. Odluka je uvijek na partnerima, a posrednik/medijator, kao neutralno lice, samo pomaže da se problem objektivnije sagleda i razriješi tako da obje strane budu podjednako zadovoljne. Posljedice razvoda braka koje se odnose na zajedničku djecu Postupak posredovanja/medijacije za postizanje sporazuma o posljedicama razvoda braka koje se odnose na zajedničku djecu regulisan je Porodičnim zakonom CG, članovi 326 do 335. Ukoliko u postupku posredovanja ne dođe do mirenja partnera, sprovodi se postupak posredovanja/medijacije za postizanje sporazuma o posljedicama razvoda braka. Posrednici/medijatori nastoje da roditelji postignu sporazum o vršenju roditeljskog prava (čuvanje, vaspitanje, izdržavanje djece, kontaktiranje). Takav sporazum je višestruko koristan ako na najbolji način štiti interes djece. Pravne posljedice razvoda koje se odnose na zajedničku djecu regulisane su na načelu posebne zaštite ličnih i imovinskih interesa djeteta, a tiču se vršenja roditeljskog prava i neprekidanja veza i ličnih odnosa djeteta s roditeljem koji odlazi iz porodične zajednice i njegovim srodnicima, izdržavanja djece, kao i mjera za zaštitu prava djeteta (Porodični zakon CG, III dio-odnosi roditelja i djece, član 59 do 96). Posrednik/medijator usmjerava partnere da zajednički razmotre sve posljedice razvoda braka. Tako pomaže partnerima da sa što više sporazumijevanja i odgovornosti urede svoje lične i imovinske odnose. Takođe, posrednik/medijator usmjerava partnere da razmisle i sporazumiju se o načinu na koji će brinuti o svojoj djeci nakon razvoda, posebno o njihovim obavezama i pravima prema djeci. Sve to doprinosi da se partneri ne razilaze neprijateljski i otvara mogućnost za roditeljsku saradnju koja stavlja dijete na prvo mjesto. Ako postoji spremnost partnera da sarađuju u svim pitanjima koja su važna za njihovu djecu, manje će biti potrebe za intervencijom suda i organa starateljstva 57

58 NVO Djeca prije svega (centra za socijalni rad) i za prinudno izvršenje odluka koje sud i centar za socijalni rad u okviru svojih ovlašćenja donesu. Zakon daje ovlašćenje centru za socijalni rad i sudu da upozore roditelje na postupke koji ugrožavaju djecu, da preduzimaju sve mjere da interes i prava djece budu zaštićeni, da reaguju ako roditelji ne postignu sporazume koji odgovaraju najboljem interesu djece, a sud donosi presudu o vršenju roditeljskog prava i načinu održavanja ličnih odnosa djece s roditeljem s kojim ne živi, izdržavanju (Porodični zakon CG, članovi 80 do 84, 353 do 364). Vršenje roditeljskog prava Postupak posredovanja/medijacije se sprovodi s ciljem postizanja sporazuma o vršenju roditeljskog prava (Porodični zakon RCG, članovi 76-79, ) koji mora u prvi plan staviti interes djeteta. Roditelji se mogu sporazumjeti da roditeljsko pravo vrše zajednički ili samostalno. Samostalno vršenje roditeljskog prava Roditelji se mogu sporazumjeti da jedan roditelj sam vrši roditeljsko pravo ili o tome odluku donosi sud, cijeneći najbolji interes djeteta. Sporazum o samostalnom vršenju roditeljskog prava podrazumijeva dogovor roditelja o povjeravanju brige o zajedničkom djetetu jednom roditelju, o visini učešća u izdržavanju djeteta od strane drugog roditelja i o načinu održavanja ličnih odnosa djeteta (viđanja) s roditeljem s kojim ne živi. Shodno ovom sporazumu, roditelj koji ne živi s djetetom ima pravo da o bitnim pitanjima koja se tiču djetetovog života odlučuje zajednički i sporazumno s drugim roditeljem. To se odnosi na obrazovanje djeteta, veće medicinske intervencije, promjenu prebivališta i raspolaganje imovinom djeteta koja je veće vrijednosti. Roditelj koji samostalno i neposredno vrši roditeljsko pravo ima samostalnu odgovornost za staranje o detetu. Na taj način jednom od roditelja dodjeljuje se uloga drugog jer ne vrši roditeljsko pravo neposredno. Zajedničko vršenje roditeljskog prava Zajedničko vršenje roditeljskog prava proizilazi iz uvjerenja da roditeljsko pravo pripada majci i ocu zajedno, da su roditelji ravnopravni u vršenju roditeljskog prava i da se o svim pitanjima iz okvira roditeljskog prava, po pravilu, dogovaraju, slažu i zajednički odlučuju. Na taj način i razvedeni roditelji dobijaju mogućnost da zajedno brinu i odlučuju o djetetu: čuvanje i podizanje djeteta, vaspitavanje, obrazovanje, zastupanje, izdržavanje djeteta, upravljanje i raspolaganje imovinom djeteta, kao i dijeljenje informacija o djetetu. Kod zajedničkog vršenja roditeljskog prava ni jedan roditelj nema samostalnu odgovornost za dijete, već razvedeni roditelji nastavljaju da se dogovaraju i zajednički odlučuju o svim pitanjima iz djelokruga roditeljskog prava. Zajedničko vršenje roditeljskog prava podrazumijeva i da su se roditelji dogovorili koji od njih neposredno čuva i odgaja dijete, odnosno kod kojeg roditelja 58

59 Priručnik za obuku kolizijskih staratelja i privremenih zastupnika djece dijete ima prebivalište. Zajedničko vršenje roditeljskog prava omogućava i dogovor roditelja da dijete povremeno i/ili ravnomjerno raspoređeno živi i kod roditelja kod kojega nema prebivalište. To može značiti da dijete živi u dva doma, u dvije porodice, što takođe može biti u skladu sa djetetovim najboljim interesom: dijete podjednako boravi i kod jednog i kod drugog roditelja ako na taj način dijete može nesmetano da funkcioniše i ako to za njega ne predstavlja velike zahtjeve i promjene. Sporazum o zajedničkom vršenju roditeljskog prava pretpostavlja želju i sposobnost roditelja da o svemu zajednički odlučuju i da je takav sporazum u skladu sa najboljim interesom deteta. Učešće djeteta u postupku posredovanja/medijaciji Niko ne pita dijete da li želi da se njegovi roditelji razvedu, a kad brakorazvodni postupak krene, svi ga pitaju kod koga će da živi. Jedino što dijete razvedenih roditelja želi je da njegovi roditelji opet budu zajedno, a kako je to nemoguće, na roditeljima je da uvjere dijete da ga oba roditelja vole jednako (kao i prije razvoda), a to i jeste tako. Pitati dijete da se izjasni s kojim roditeljem želi da živi je (besmisleno) pitanje na koje nema odgovora, bar ne onakvog kakav bi zavađeni partneri željeli da čuju. To ne pitaju odgovorni roditelji ni odgovorni stručnjaci. Svako dijete voli svoje roditelje pa i kada se oni ne ponašaju adekvatno, kada se svađaju, kada se ne vole, kada se djetetu čini da ni njega više ne vole. To svaki roditelj i svaki profesionalac treba da zna i treba da vodi računa da ne uvede dijete u konfl ikt lojalnosti. Dijete se može uključiti u postupak posredovanja/medijacije direktno (lično učešće djeteta) ili indirektno (preko roditelja, izvještaja stručnjaka, privremenog zastupnika, kolizijskog staratelja), a o tome su mišljenja posrednika/medijatora podijeljena. U zavisnosti od uzrasta (stepena njegove duševne razvijenosti, intelektualnih sposobnosti, psihičkih svojstava, emocionalne i socijalne zrelosti) i dijete može učestvovati u postupku posredovanja/medijacije i doprinijeti postizanju sporazuma u porodičnim sporovima, mada to nosi rizik prebacivanja odgovornosti za donijete odluke na dijete, što je jednako štetno kao i kad se od djeteta traži da se opredijeli za jednog roditelja. Odluke u porodičnim sporovima pa i odluka o povjeravanju djeteta i načinu kontakta s roditeljem od kojeg je odvojeno (i njegovom rodbinom) treba da budu odluke koje donose odrasli (roditelji i stručnjaci) uz vođenje računa o potrebama i interesu djeteta. Dobro je da dijete učestvuje u donošenju odluka u porodici, ali posrednik/medijator mora biti siguran da je dijete zaista slobodno (oslobođeno svih pritisaka) da iskaže svoje mišljenje i stavove (djeca često govore i rade ono što su shvatila da roditelji pa i drugi odrasli od njih očekuju, a ne ono što ona sama misle ili žele) i da će se njegovo mišljenje zaista čuti, prihvatiti i poštovati. Uključivanje djece u postupak posredovanja/medijacije zavisi od toga na koji način porodica donosi odluke i da li je direktno uključivanje djece u donošenje odluka prihvaćeno u porodici i u široj zajednici. U odnosu na to postoji rizik da dijete dođe u konfl ikt s roditeljima ili u konfl ikt lojalnosti kada saopšti svoju volju, kao i da 59

60 NVO Djeca prije svega to pojača krizu razvoda. Posrednik/medijator, koji nije terapeut, mora znati kako da s tim izađe na kraj, a prvenstveno mora da vodi računa o djetetovoj bezbijednosti i da postupak posredovanja/medijacije ne dovede dijete u situaciju da mora da bira između roditelja. Ukoliko posrednik/medijator donese odluku o direktnom uključivanju djeteta u postupak posredovanja/medijacije, to čini na osnovu saglasnosti oba roditelja i djeteta, a nakon procjene njihovih odnosa i pripreme i roditelja i djeteta za direktno učešće. Djetetu se daje mogućnost da iskaže svoje mišljenje i potrebe direktno, ali samo nakon provjere bezbijednosti djeteta kako u samom postupku posredovanja/ medijacije, tako i po povratku kući. Takođe, dijete će biti bezbijedno ako posrednik/medijator poznaje metode i tehnike rada s djecom, ako suštinski poznaje prava djeteta, poštuje profesionalnu etiku. Dijete će biti bezbijedno i ako posrednik/medijator zatraži da relevantna služba dostavi izvještaj u vezi učešća djeteta u postupku posredovanja/medijacije ili o svim posljedicama razvoda u odnosu na dijete u konkretnom slučaju. Relevantna služba (centar za socijalni rad) treba da izvrši kompletnu obradu uslova u kojima dijete živi i da argumentovano mišljenje o tome. Osim o stepenu razvoja, emocionalnoj i socijalnoj zrelosti, prilikom procjenjivanja djetetove podobnosti za direktno učešće u postupku posredovanja/medijacije treba da se procijene i moguće kontraindikacije koje mogu dovesti dijete u nepovoljan položaj ili pogrešno predstaviti odnose i stanje u njegovoj porodici. Dijete će biti bezbijedno kada se pita SAMO u vezi uslova u kojima živi, npr. šta se dešava u tvojoj porodici, gdje i s kim žive članovi tvoje porodice, kakve teškoće imaš u vezi s tim, da li ti treba nečija pomoć, kako zamišljaš svoju budućnost i svoj budući porodični život.... Uvođenje djece u postupak posredovanja/medijacije, na ovakav način, omogućava djetetu da iskaže svoje želje, potrebe, mišljenje i da aktivno učestvuje u postupku koji se njega tiče. Dobro vođen postupak posredovanja/medijacije može uvjeriti dijete da oba roditelja zaista imaju zajedničku odgovornost za njegovo podizanje. 60

61 Priručnik za obuku kolizijskih staratelja i privremenih zastupnika djece ZASTUPANJE PRAVA DJETETA KOD USVOJENJA Relevantni članovi Porodičnog zakona Crne Gore Porodični zakon Crne Gore, Službeni list RCG, br 1/07 TREĆI DIO - ODNOSI RODITELJA I DJECE, Prava djeteta Član 61 Dijete ima pravo da zna ko su mu roditelji. Pravo djeteta da zna ko su mu roditelji može biti ograničeno samo ovim zakonom. Dijete koje je navršilo 15 godina života i koje je sposobno za rasuđivanje može izvršiti uvid u matičnu knjigu rođenih i u drugu dokumentaciju koja se odnosi na njegovo porijeklo. ČETVTRTI DIO USVOJENJE Član 121 Usvojenje je poseban oblik porodičnopravne zaštite djece bez roditeljskog staranja ili bez odgovarajućeg roditeljskog staranja, kojim se zasniva roditeljski, odnosno srodnički odnos. Usvojenje se može zasnovati kao nepotpuno i potpuno. Član 122 Dijete ima pravo da zna da je usvojeno. Usvojioci su dužni da upoznaju dijete da je usvojeno najkasnije do njegove 7 godine života, odnosno odmah nakon zasnivanja usvojenja ako je usvojeno starije dijete i da o tome obavijeste organ starateljstva. Izvod iz člana 123: Usvojenje se može zasnovati samo ako je to u najboljem interesu djeteta. Izvod iz člana 124: Ne može se usvojiti dijete maloljetnih roditelja. Izuzetno, ovo se dijete može usvojiti po proteku jedne godine od njegovog rođenja, ako nema izgleda da će se ono podizati u porodici roditelja, odnosno drugih bližih srodnika. Izvod iz člana 125: Usvojenje između stranog državljanina kao usvojioca i domaćeg državljanina kao usvojenika ne može se zasnovati. Izuzetno, strani državljanin može usvojiti dijete ako se ne može naći usvojilac među domaćim državljanima. Član 128 Za usvojenje je potreban pristanak oba roditelja ili jedinog roditelja djeteta, ako ovim zakonom nije drukčije određeno. Pristanak roditelja mora biti izričit u odnosu na vrstu usvojenja. 61

62 NVO Djeca prije svega Član 129 Za usvojenje nije potreban pristanak roditelja usvojenika: koji je lišen roditeljskog prava; koji ne živi sa djetetom, a tri mjeseca je u većoj mjeri zanemario staranje o djetetu; koji je lišen poslovne sposobnosti; kome je boravište nepoznato najmanje šest mjeseci, a u tom periodu se ne brine za dijete. Član 130 Za usvojenje djeteta pod starateljstvom potreban je pristanak staratelja, osim ako pristanak daje maloljetni roditelj. Ako je staratelj licu zaposlen u organu starateljstva, pristanak za usvojenje daje staratelj za poseban slučaj. Član 131 Potpuno se može usvojiti dijete do navršene 10 godine života. Član 133 Nepotpuno se može usvojiti dijete do navršene 18 godine života. Za usvojenje djeteta starijeg od 10 godina i sposobnog da shvati značenje usvojenja potreban je njegov pristanak. Član 135 Usvojenje se zasniva odlukom organa starateljstva. Izvod iz člana 138: Dijete svoj pristanak na usvojenje daje bez prisustva roditelja i lica koje ga želi usvojiti. Član 140 U postupku zasnivanja usvojenja organ starateljstva upozoriće usvojioce na obavezu iz člana 122 stav 2 ovog zakona (da kažu djetetu da je usvojeno i o tome obavijeste centra za socijalni rad). U postupku zasnivanja usvojenja organ starateljstva upoznaće roditelje djeteta, usvojioce i dijete starije od 10 godina sa pravnim posljedicama usvojenja. Član 141 Prije donošenja rješenja o zasnivanju usvojenja organ starateljstva može odlučiti da smjesti dijete u porodicu budućih usvojilaca na period od šest mjeseci bez naknade, osim kad je usvojilac strani državljanin. Za vrijeme trajanja smještaja iz stava 1 ovog člana dijete će biti pod posebnim nadzorom organa starateljstva kako bi se utvrdilo da li je usvojenje u njegovom najboljem interesu. 62

63 Priručnik za obuku kolizijskih staratelja i privremenih zastupnika djece Izvod iz člana 142: Protiv rješenja o zasnivanju usvojenja može se podnijeti žalba u roku od osam dana od dana prijema rješenja. Član 143 Organ starateljstva vodi evidenciju i čuva dokumentaciju o usvojenju djece. Podaci o usvojenju su službena tajna. Uvid u spise predmeta o usvojenju dopustiće se punoljetnom usvojeniku, usvojiocu i roditelju djeteta koji je dao pristanak da dijete usvoji očuh ili maćeha. Organ starateljstva će dopustiti uvid u spise predmeta maloljetnom usvojeniku ukoliko utvrdi da je to u njegovom interesu. Bliže uslove o načinu vodjenja evidencije i čuvanju dokumentacije, odnosno spisa predmeta, propisaće ministarstvo nadležno za poslove socijalnog staranja. Član 144 Potpunim usvojenjem se između usvojilaca i njegovih srodnika s jedne strane, i usvojenika i njegovih potomaka s druge strane zasniva neraskidiv odnos srodstva jednak krvnom srodstvu. U matičnu knjigu rođenih usvojioci se upisuju kao roditelji usvojenika. Član 145 Potpunim usvojenjem prestaju međusobna prava i dužnosti usvojenika i njegovih krvnih srodnika, osim ako dijete usvoji maćeha ili očuh. Član 146 (potpuno usvojenje djeteta uzrasta do 10. godine) Usvojioci sporazumno određuju ime usvojeniku. Usvojenik dobija zajedničko prezime usvojilaca. Ako usvojioci nemaju zajedničko prezime, sporazumno će odrediti prezime usvojenika. Ako se ne postigne sporazum iz st. 1 i 2 ovoga člana, o imenu i prezimenu usvojenika odlučiće organ starateljstva. Član 148 Nepotpunim usvojenjem nastaju između usvojilaca s jedne strane i usvojenika i njegovih potomaka s druge strane prava i dužnosti koja po zakonu postoje između roditelja i djece, osim ako zakonom nije drukčije određeno. Nepotpuno usvojenje ne utiče na prava i dužnosti usvojenika prema njegovim roditeljima i drugim srodnicima. Član 149 (nepotpuno usvojenje djeteta do 18. godine) Usvojioci mogu odrediti ime usvojeniku. Usvojenik dobija prezime usvojilaca, osim ako usvojilac odluči da usvojenik zadrži svoje prezime ili da svom prezimenu doda prezime usvojilaca. Za promjenu imena i prezimena potreban je pristanak usvojenika starijeg od 10 godina. 63

64 NVO Djeca prije svega Član 150 Nepotpuno usvojenje može raskinuti organ starateljstva po službenoj dužnosti ili na predlog usvojilaca, ako utvrdi da to zahtijevaju opravdani interesi maloljetnog usvojenika. Član 151 O raskidu nepotpunog usvojenja organ starateljstva može odlučiti i na pojedinačan ili zajednički zahtjev usvojilaca i punoljetnog usvojenika, ako utvrdi da za to postoje opravdani razlozi. Član 154 Usvojenje prestaje poništenjem. Usvojenje je ništavo ako prilikom zasnivanja nisu bili ispunjeni uslovi za njegovu punovažnost predviđeni ovim zakonom. Ništavo je i usvojenje prilikom čijeg zasnivanja je saglasnost data pod prinudom ili u zabludi. Član 155 Pravo na tužbu za poništenje usvojenja imaju usvojenici, usvojenik, roditelji, odnosno staralac usvojenika i druga lica koja imaju pravni interes da usvojenje bude poništeno, kao i državni tužilac. Lice koje je izjavu o saglasnosti za usvojenje dalo pod prinudom ili u zabludi može podnijeti tužbu za poništenje usvojenja u roku od godinu dana od dana kada je prinuda prestala, odnosno zabluda uočena. Razumijevanje usvojenja Porodica je najprirodnija sredina za rast i razvoj djeteta. Socijalna i emotivna sigurnost u porodici, briga roditelja i njihova ljubav prema djetetu nezamjenjivi su uslovi za zdrav fi zički, psihički i socijalni razvoj djeteta. Kada ne postoji mogućnost da se dijete razvija u biološkoj porodici, država je dužna da mu obezbijedi uslove najsličnije onima koje imaju djeca u biološkoj porodici (čl. 20 Konvencije UN o pravima djeteta). Usvojenje se primjenjuje samo ako ne postoje nikave mogućnosti da se dijete podiže u biološkoj porodici. Cilj ovog oblika zaštite je potpuna zaštita djeteta bez bioloških roditelja i zasnivanje odnosa koji postoji između roditelja i djece. Usvojenje mora biti korisno za dijete i kada je dijete u pitanju nije dozvoljen nikakav kompromis, ničiji interes se ne smije staviti ispred djetetovog. Usvojenje pruža i potpunu pravnu sigurnost. Potpuno usvojenje stvara trajan i neraskidiv odnos između djeteta do navršene 10 godine i bračnog ili vanbračnog para koji ga je usvojio, omogućava potpuno uključivanje djeteta u usvojiteljsku porodicu, (između djeteta i usvojitelja, kao i usvojiteljevih srodnika, nastaje odnos srodstva i sva prava i obaveze koje iz te veze nastaju, stiču se sva nasljedna prava u odnosu na usvojitelje). Usvojitelji se upisuju u matični 64

65 Priručnik za obuku kolizijskih staratelja i privremenih zastupnika djece registar rođenih kao roditelji djeteta (brišu se podaci o identitetu djetetovih bioloških roditelja), dijete dobija prezime usvojitelja, najčešće i drugo lično ime. Zasnivanjem usvojenja prekidaju se svi odnosi djeteta s biološkom porodicom, djetetova biološka porodica ne zna ko je usvojio dijete niti usvojitelji znaju ko je djetetova biološka prodica. Ako je dijete usvojeno na ranom uzrastu, biološka porodica (p)ostaje i za dijete nepoznanica. Nepotpuno usvojenje omogućava usvojenje djeteta do navršenih 18 godina. Ono proizvodi ista prava i dužnosti koja postoje između roditelja i djece, ali ne utiče na odnos i prava djeteta prema biološkim roditeljima. Međutim, stvara odnos nesigurnosti jer se može raskinuti pa u sebi sadrži smetnje za trajno i potpuno poistovjećivanje sa odnosom bioloških roditelja i djece. Porodični zakon RCG propisuje da strani državljani ne mogu zasnovati usvojenje, odnosno da samo izuzetno, ako za to postoje naročito opravdani razlozi, strani državljani mogu biti usvojioci, što procjenjuje centar za socijalni rad: da li je usvojenje korisno za dijete u smislu kompenzacije izgubljenih roditeljskih funkcija i dobijanja adekvatne roditeljske brige i porodične sredine u drugoj zemlji. Za usvojenje djece od strane stranih državljana saglasnost daje Ministarstvo rada i socijalnog staranja, na osnovu mišljenja stručne komisije koju formira ministar, tek onda kada se djetetu bez roditeljskog staranja nisu ni na koji način mogli naći usvojitelji u zemlji. To znači da je učinjeno sve da se djetetu pronađe roditeljska zaštita u zemlji i da se više ne očekuje da će se pronaći domaći usvojitelji. Dijete se može usvojiti uz saglasnost bioloških roditelja. Za usvojenje nije potrebna saglasnost roditelja koji su lišeni roditeljskog prava; koji ne žive s djetetom, a tri mjeseca su zanemarili staranje o djetetu; koji su lišeni poslovne sposobnosti; kojima je boravište nepoznato najmanje šest mjeseci, a u tom periodu se ne brinu za dijete. Na strani djeteta u postupku usvojenja treba sprovesti detaljno ispitivanje, prikupljanje podataka i procjenu prije nego se donese zaključak da je dijete bez roditeljskog staranja i bez porodične zaštite, odnosno da je u njegovom najboljem interesu da bude usvojeno. Bez roditeljskog staranja su djeca čiji su roditelji: umrli, nestali, nepoznatog boravišta; lišeni roditeljskog prava sudskim postupkom jer su zloupotrijebili roditeljsko pravo (svojim ponašanjem ili nepostupanjem proizvode štetne posljedice na razvoj djeteta); zapustili duže vrijeme njihovo čuvanje i vaspitanje; spriječeni ili odsutni pa nisu u mogućnosti da se redovno o njima brinu; čijim je roditeljima oduzeta poslovna sposobnost (nisu sposobni da samostalno brinu o svojim interesima i pravima, potrebno im je liječenje i zbrinjavanje). Ali to ne znači da se u svakom pomenutom slučaju dijete može dati na usvojenje. To se može tek nakon sveobuhvatne procjene položaja djeteta, mogućnosti (sposobnosti) roditelja ili drugih srodnika da se o njemu brinu, pronalaženja roditelja kad je dijete nahoče (nepoznatih roditelja) ili su ga napustili i kada roditelji i pored pružene pomoći u rješavanju životnih problema i rada na prihvatanju djeteta i omogućavanja emocionalnog vezivanja za dijete, uporno odbijaju da se staraju o djetetu, kada dijete nema drugih srodnika ili se u srodničkoj porodici nije adaptiralo i emotivno vezalo. 65

66 NVO Djeca prije svega Ne može se usvojiti dijete: prije navršenog trećeg mjeseca života; dijete nepoznatih roditelja dok ne proteknu tri mjeseca od napuštanja; dijete maloljetnih roditelja (osim izuzetno, ako se, po proteku jedne godine njegovog života, procijeni da nema izgleda da se vrati roditeljima ili drugim srodnicima). Postupak usvojenja sprovodi se u centru za socijalni rad, koji: procjenjuje da li je za dijete u konkretnim uslovima usvojenje najpovoljniji oblik zaštite, da li su okolnosti takve da se dijete ne može vratiti biološkoj porodici; procjenjuje djetetovu biološku porodicu, podobnost i motivaciju usvojitelja, vrši pripremu za usvojenje; procjenjuje i spaja dijete sa usvojiteljima, odobrava, organizuje i prati sustret djeteta i usvojitelja, njihovo prilagođavanje i uspostavljanje odnosa; zaključuje usvojenje; procjenjuje potrebu praćenja porodice nakon usvojenja. Porodični zakon ne utvrđuje obavezu praćenja zasnovanog usvojenja. Misli se da bi neprekidno uplitanje u njihov život narušilo princip tajnosti, povjerljivosti i izjednačavanja usvojiteljskog odnosa s roditeljskim, ali, u okviru generalnog ovlašćenja i obaveze nadzora nad vršenjem roditeljskog prava, centar kao organ starateljstva procjenjuje na koji način će pružati podršku usvojiteljskim porodicama. Činjenica je da se usvojiteljske porodice nisu razvijale na biološki način, da različite porodice usvajaju djecu, da različite sredine različito gledaju na usvojenje. Zbog toga je i potrebna pomoć i podrška naročito u prvom peridu nakon usvojenja - usvojiteljima, usvojenom djetetu, njegovim biološkim roditeljima. Praksa pokazuje da je pomoć potrebna i u periodu adolescencije, kada može doći do burne krize identiteta, kao i kada dijete traži kontakt sa biološkom porodicom. 66 Zaštita prava djeteta na život sa roditeljima i s tim u vezi zaštita roditeljstva Za usvojenje djeteta starijeg od deset godina potreban je i njegov pristanak na usvojenje. Dijete ima pravo da živi sa svojim roditeljima, to mu garantuje Konvencija o pravima djeteta i domaće zakonodavstvo te je država obavezna da mu omogući pravo na život sa roditeljima kroz stvaranje uslova za ostanak djeteta sa roditeljima. Zaštita bioloških roditelja, koji nisu u mogućnosti da bez pomoći socijalne službe ostvaruju svoje dužnosti i prava u odnosu na dijete, zato predstavlja prioritet. Bez toga, odvajanje djeteta od bioloških roditelja može da predstavlja tešku povredu osnovnih ljudskih prava i djeteta i njegovih roditelja, a usvojenje može biti ništavno (poništava se). Usvojenje je etički opravdano i u interesu djeteta samo kada nije moguće da se roditelji uz odgovarajuću pomoć osposobe za svoju roditeljsku ulogu, što nalaže zaštita prava djeteta na život sa roditeljima i s tim u vezi zaštita roditeljstva kao osnovnog ljudskog prava u odnosu na sve vidove socijalne zaštite djece. Neki roditelji ne mogu adekvatno da brinu o djetetu bez pomoći stručnih službi i ako se takvim roditeljima i djetetu ne pruži pomoć (materijalna ili za uspostavljanje adekvatnih roditeljskih funkcija i porodičnih odnosa), dijete to registruje kao nepravdu i diskriminaciju i može osjećati i nositi otpor prema roditeljima i takvoj zajednici kroz cijeli život. Usvojenje se primjenjuje samo kao kompenzacija izgubljenih roditeljskih funkcija, a ne zbog materijalne ugroženosti roditelja i djece. Usvajanje djece iz porodica

67 Priručnik za obuku kolizijskih staratelja i privremenih zastupnika djece koje su socijalno i materijalno ugrožene je nedopustivo i izričito se zabranjuje. Ni poremećaj roditeljskih funkcija nije razlog za usvojenje prije nego se razmotre uzroci poremećaja, uslovi i mogućnost rehabilitacije roditeljske funkcije, sposobnosti, stavovi roditelja i napravi prognoza o mogućnostima uspostavljanja roditeljskog odnosa. Tek kada se utvrdi da biološki roditelji svjesno i dosljedno odbacuju roditeljsku ulogu, a nakon procjene ličnosti, sposobnosti za roditeljstvo, vaspitanja, zdravstvenog stanja, materijalnih, stambenih uslova, prihvaćenosti s djetetom od strane uže i šire sredine, motiva za davanje djeteta za usvojenje, može se donijeti zaključak da je usvojenje djeteta u njegovom najboljem interesu. U postupku procjene, biološkim roditeljima treba da se obezbijedi maksimalna pomoć na promjeni njihovog odbojnog stava prema djetetu, ali i uslovi za slobodno donošenje odluke, bez neumjesnog zadiranja u njihovu privatnost i dostojanstvo. Kada se roditelji svjesno opredijele da napuste svoje dijete i daju saglasnost za njegovo usvojenje, nije dozvoljen negativistički ili osuđujući stav prema njima. Činjenica je da postoje ljudi koji ne žele djecu, da ima roditelja koji imaju djecu, ali ih ne vole ili su hladni prema njima, da ima roditelja koji ne dozvoljavaju djeci da se viđaju s roditeljem s kojim ne žive ili na druge načine zanemaruju, zloupotrebljavaju i zlostavljaju djecu... U odnosu na to, teško su održivi razlozi za osuđivanje roditelja kojega je njegova teška životna priča obilježila i onemogućila da zadrži dijete, koji se svjesno opredijelio da svoje dijete da na usvojenje vjerujući da je to djetetov najbolji interes. A kada se ustanovi da biološki roditelji ne mogu da fukcionišu kao roditelji, nije u interesu djeteta da se radi na očuvanju samo biološkog roditeljstva. Tada drugi roditelji (usvojitelji), koji imaju odgovarajuće roditeljske sposobnosti, mogu uspješno zamijeniti biološke roditelje. Takođe, tada biološkim roditeljima treba pomoći u procesu žalovanja, da razriješe svoj odnos s djetetom, ambivalentna osjećanja i osjećaj krivice jer u procesu usvojenja i u kasnijem životu biološki roditelji mnogo propate. Reakcije usvojenog djeteta Odvajanje i gubitak roditelja i porodičnih veza ostavljaju posljedice na dijete i na zadovoljavanje djetetovih potreba. Usvojeno dijete se odvoja od: bioloških roditelja, šire porodice, ličnih stvari, prijatelja, etničke i kulturne sredine, navika, svakodnevnog ritma života. Djetetov gubitak je i fi zički i psihički, ono gubi: pripadnost porodici i kluturi, identitet, vezu sa širom porodicom, okruženjem, školom, drugovima, intimu doma, prebivalište, sigurnost, povjerenje u sebe i druge, emocionalne veze, podršku i razumijevanje, remeti se proces socijalizacije. Sve to treba ponovo da uspostavi u novoj, usvojiteljskoj porodici. Usvojitelji treba da imaju vještine komunikacije s djecom, a ponekad je potrebno da ovladaju i drugim vještinama. Oni treba da razumju kako se dijete osjeća i zašto se ponaša na određeni način. A dijete se zbog gubitka može osjetiti: napušteno, usamljeno, odbačeno, razočarano, nesigurno, izgubljeno, frustrirano, zabrinuto, ugroženo, obespravljeno, uplašeno, izolovano, zabrinuto, ljuto, nevoljeno, krivo, prevareno, iznevjereno, sa čežnjom da sve bude kao prije, da ima roditelje kao druga djeca. Ovakva osjećanja mogu prouzrokovati određeno ponašanje djeteta: povlačenje, depresivnost, laganje, nasilje, mokrenje u krevet, probleme u ishrani i spavanju, autoagresiju, agresiju, odbijanje saradnje, ekstremna osjećanja (mržnju), bijeg od stvarnosti (maštanje, fantaziranje), lutanje. Važno je da usvojitelji razumiju da djetetova osjećanja izazvana odvajanjem i gubitkom roditelja 67

68 NVO Djeca prije svega usmjeravaju njegovo ponašanje, odnosno da dijete svojim ponašanjem reaguje na teška osjećanja. Ako to ne razumiju, neće moći da pomognu djetetu u zadovoljavanju potreba (npr. kada se kaže da se dijete, koje je doživjelo odvajanje i gubitak, potuklo bez razloga). Ako usvojitelji ne odgovore na djetetove potrebe na adekvatan način i ne pomognu mu da shvati situaciju u kojoj se našlo, može doći do još jednog odvajanja i gubitka (neće prihvatiti jedni druge). Djetetu treba da daju vremena, treba da saosjećaju s njim, da razumiju pozadinu njegovog ponašanja, da mu pruže utjehu i uvjerenje da je vrijedno. Djetetu treba pomoći da se oslobodi pritiska, omogućiti mu da izrazi svoja osjećanja, sticanje pozitivnog iskustva u novoj porodici, uključivanje u različite aktivnosti, druženje. Najneophodnije je djetetu pružiti sigurnost i ljubav. Takva podrška je korisna za dijete. Kako će odvajanje i gubitak uticati na dijete zavisi od njegove zrelosti, prethodnog iskustva, prihvatanja u porodici. Uticaj gubitka na dijete može biti i pozitivan. Može kod djeteta dovesti do jačanja osjećaja odgovornosti, samozaštite, samopomoći, želje za očuvanjem identiteta i porodičnih veza, ali i interesovanja za usvojitelje i sticanja novog iskustva, povjerenja, prijateljstva, ljubavi. 68 Uloga usvojitelja Ne traže se idealni usvojitelji, prirodno je da oni usvojenjem zadovoljavaju neke svoje potrebe i to je potpuno prihvatljivo ako je glavni razlog za usvojenje osjećanje sreće i zadovoljstva zbog dobijanja djeteta. Od dobrog usvojitelja se očekuje da o djetetu brine na odgovarajući način i to onoliko dugo koliko se to očekuje od bioloških roditelja. Očekuje se da je spreman da procijeni sopstvene potencijale i znanja potrebna za uspješno roditeljstvo, da ima sposobnost da prepozna djetetove mnogobrojne potrebe, da ih razumije i zadovolji, da je upoznat s procesom dječjeg razvoja i sa mogućim problemima u razvoju djece bez roditeljskog staranja (npr. Osmogodišnjak koji se ponaša i funkcioniše kao trogodišnje dijete, kao posljedica boravka u domskoj sredini, odvajanja i gubitka biološke porodice, što se sve može uspješno prevladati boravkom u usvojiteljskoj porodici.). Usvojitelji treba da budu spremni da svoje roditeljske stavove prilagođavaju djetetu: koja pravila ponašanja se moraju poštovati u njihovoj porodici, kakvi su njihovi stavovi o kažnjavanju, da li su upoznati kakve posljedice ostavljaju odvajanje i gubitak roditelja i porodičnih veza za dijete, na koji način razmišljaju o djetetovom biološkom porijeklu i nasljeđu, kakav stav imaju prema razvojnim teškoćama, smetnjama ili oboljenjima, da li su spremni da prihvate dijete o čijem ocu i majci se vrlo malo zna, na koji način bi podržali dijete u adolescenciji (koje ne može da odoli pritisku vršnjaka, ima nagle promjene raspoloženja, počinje da puši cigarete, eksperimentiše sa drogama, alkoholom, traži nezavisnosnost), s kakvim oblicima problematičnog ponašanja bi se mogli uspješno suočiti, a koje bi smatrali posebno teškim (pretjerani ili odloženi izlivi ljubavi, ljutnje, nesanica, pothranjenost, gojaznost, traženje pažnje, suparništvo, mokrenje u krevet, problemi u učenju, nasilništvo, krađe, agresivno, destruktivno, okrutno ponašanje). Od dobrog usvojitelja se očekuje da podrži dijete u nastojanju da očuva svoj lični, porodični i kulturni identitet. Usvojitelji moraju biti spremni da saopšte djetetu

69 Priručnik za obuku kolizijskih staratelja i privremenih zastupnika djece da je usvojeno, jer ono ima pravo da zna istinu o svom porijeklu i to je važno za njihove odnose i međusobno povjerenje. Porodični zakon RCG (član 122) obavezuje usvojitelje da najkasnije do djetetove sedme godine kažu djetetu da je usvojeno ili odmah - kada se radi o usvojenju djeteta starijeg od sedam godina i da o tome obavijeste centar za socijalni rad. Tajnost u procesu usvajanja Tajnost u procesu usvajanja je uredio Porodični zakon na način da je u postupku usvojenja isključena javnost i da podaci o usvojenju predstavljaju službenu tajnu te samo punoljetno usvojeno dijete i usvojitelji mogu inicirati otkrivanje tajne o usvojenju, odnosno tražiti istinu o djetetovom porijeklu (uvid u spise dosijea), a maloljetno usvojeno dijete uz saglasnost centra za socijalni rad. Tako se i priča o tajnosti usvojenja fokusira na usvojeno dijete, na njegove odnose sa usvojiteljima, eventualno na kontakt (manje na uspostavljanje odnosa) sa biološkim roditeljima, a biološki roditelji ostaju na margini, prepušteni sebi samima u ovako kompleksnoj životnoj priči. Tajnost usvojenja je usko vezana za pitanja porijekla, identiteta i kontinuiteta. Identitet usvojenog djeteta se gradi na konstrukciji lične životne priče, a konstrukcija priče se zasniva na relevantnim informacijama o porijeklu i traženju porodice porijekla, na komunikaciji sa drugima i samim sobom, tako da usvojeno dijete dobije priliku da sebe sagleda kroz prošlost, sadašnjost i budućnost. Zato je zakon obavezao usvojitelje da djetetu saopšte činjenicu usvojenja, ali podaci o djetetovom porijeklu i dalje ostaju tajna čuvana u centru za socijalni rad. Usvojena djeca imaju potrebu, ali se i plaše, da potraže svoje biološke roditelje, često se mogo muče u procesu traganja za svojim porijeklom. Imaju razumijevanja za životnu priču i motive svojih bioloških roditelja, njihovu sociokulturnu traumu - siromaštvo, marginalizaciju, diskriminaciju, nejednakost moći. Pitaju se da li su roditelji dobili pomoć, kako je sproveden postupak usvojenja, kako je procijenjeno odsustvo roditeljskog staranja, da li je odluka o usvojenju donijeta slobodno, autentično, svjesno, sa punom informisanošću i saglasnošću. Istovremeno, ne žele da povrijede usvojitelje, koji žele da se prekinu svi odnosi između djeteta i biološkog roditelja. Biološki roditelji osjećaju stid, krivicu i strah, što ih ometa da potraže svoju usvojenu djecu, koju ne zaboravljaju, pitaju se gdje su i kako je njihovoj usvojenoj djeci, na svoj način pate. Jednom potpisana saglasnost za usvojenje sa vjerom da čine nešto dobro za svoje dijete najčešće dovede do nerazumijevanja i odbacivanja bioloških roditelja, negiranje njihovih osjećanja, zbog čega i proces odricanja i tugovanja za djetetom ostane nezavršen. Oni ne samo što dožive odbacivanje, nego ih trajno prati osuđujući stav sredine. U našoj kulturi, koliko je biološka majka u odgajanju djeteta favorizovana, toliko je u postupku usvojenja stigmatizovana, okrivljena za način života koji vodi, za napuštanje djeteta, a nakon davanja saglasnosti za usvojenje, potpuno prestaje da postoji: za dijete, za usvojiteljsku porodicu, za nadležne državne službe. Iako je biološkim majkama obično poznata činjenica očinstva djeteta, biološki očevi su najčešće nevidljivi, bilo zbog toga što se radi o vanbračnom djetetu pa nisu legalno priznali očinstvo, bilo zbog stereotipnog uvjerenja da takav muškarac nije zainteresovan ni za djetetovu majku ni za dijete. 69

70 NVO Djeca prije svega Biološki roditelji su nevidljivi, stalni članovi u usvojiteljskom trouglu. Tajnost oko usvojenja prividno štiti biološke roditelje, usvojitelje, dijete i prividno im omogućava novi život. Prividno štiti biološke roditelje od fantoma prošlosti. Prividno štiti dijete od razočarenja i ponavljanja gubitka. Prividno štiti usvojitelje od ulaska bioloških roditelja u usvojiteljsku porodicu, od toga da ih usvojeno dijete napusti. I zasigurno pojednostavljuje rad nadležne službe koja sprovodi pripremu i postupak usvojenja, prati njegove posljedice. Kada ne bi bilo tajnosti, nadležne službe bi morale da razviju različite načine pomaganja svim članovima usvojiteljskog trougla, gdje je članstvo kao i u svakoj drugog porodici bez izbora i bez izlaza, čvrsto i trajno povezano psihološkim vezama. Usvojenje bez tajnosti i prekidanja veza bolje je za razvoj djeteta, predstavlja psihološku dobit za dijete i poboljšava odnose sa usvojiteljima, prevenira konfl ikt lojalnosti. Iskustvo pokazuje da su djeci koja su napuštena od strane roditelja veoma značajni biološki roditelji i da im je veoma značajno saznanje da su se roditelji interesovali za njih i da su željeli da ih zadrže. Potvrđuje i suštinsku potrebu djeteta da se poveže sa svojim porijeklom i potrebu da nađe razumijevanje za motive roditeljskog napuštanja. Pokazuje i da je ljekovito saznanje da se biološki roditelj, u bilo kojem trenutku, na bilo koji način, interesovao za dijete i da njihovo ponovno povezivanje može dobro da funkcioniše. Takođe, pokazuje i da je veliki problem što o djetetovom porijeklu postoje samo oskudne informacije tako da je često nemoguće doći do spajanja sa biološkom porodicom. 70

71 Priručnik za obuku kolizijskih staratelja i privremenih zastupnika djece ZASTUPANJE PRAVA DJETETA KOD PORODIČNOG SMJEŠTAJA- HRANITELJSTVA Relevantni članovi Porodičnog zakona Crne Gore Porodični zakon, Službeni list RCG, br 1/07 V DIO Porodični smještaj-hraniteljstvo Izvod iz člana 157: Dijete bez roditeljskog staranja i dijete čiji je razvoj ometen prilikama u sopstvenoj porodici može biti smješteno u drugu porodicu radi čuvanja, njege, vaspitanja, kao i vaspitno zapušteno dijete, dijete sa smetnjama u fi zičkom i psihičkom razvoju. Član 158: O smještaju u drugu porodicu odlučuje organ starateljstva, ako je to u najboljem interesu djeteta. Član 159 Dijete se može smjestiti u porodicu koja pristaje da ga primi i koja pruža dovoljno garancije da će ga njegovati, čuvati i vaspitavati. Porodica u koju se smješta dijete mora da ima obezbijeđene stambene i materijalne uslove. Ako se dijete smješta u porodicu u kojoj postoje oba bračna druga, za smještaj je potrebna njihova saglasnost. Član 163: Braća i sestre smještaju se, po pravilu, u istu porodicu. Član 164 Porodični smještaj djeteta koje ima oba ili jednog roditelja određuje se uz prethodnu saglasnost roditelja. Ako je dijete pod starateljstvom saglasnost daje njegov staralac. Organ starateljstva je dužan da, prije određivanja porodičnog smještaja, omogući djetetu da slobodno izrazi svoje mišljenje u vezi sa porodičnim smještajem i da to mišljenje cijeni u skladu sa uzrastom i zrelošću djeteta. Član 171 Roditelji djeteta koje je smješteno u drugu porodicu imaju pravo i dužnost da zastupaju dijete, da upravljaju i raspolažu imovinom djeteta, da izdržavaju dijete, da sa djetetom održavaju lične odnose i da odlučuju o pitanjima koja bitno utiču na život djeteta zajednički i sporazumno sa hraniteljem, osim ako nijesu lišeni roditeljskog prava, odnosno poslovne sposobnosti ili se radi o roditeljima koji se ne staraju o djetetu ili se staraju na neodgovarajući način. 71

72 NVO Djeca prije svega Član 175 (Porodični smještaj hraniteljstvo Uslovi i postupak) Dijete može, na osnovu odluke organa starateljstva, biti smješteno i u ustanovu socijalne i dječje zaštite. Ustanova iz stava 1 ovog člana stara se o vaspitanju, obrazovanju i zdravstvenom stanju djeteta dok se nalazi u toj ustanovi, s tim što staralac vrši ostale dužnosti predviđene ovim zakonom i vodi opštu brigu o vaspitanju i obrazovanju djeteta. Relevantni članovi Zakona o socijalnoj i dječijoj zaštiti Zakon o socijalnoj i dječijoj zaštiti (Službeni list Crne Gore, broj 27/2013. od ) IV DIO - Usluge socijalne i dječje zaštite Izvod iz člana 64: Smještaj je usluga koja podrazumijeva boravak korisnika: na porodičnom smještaju-hraniteljstvu, porodičnom smještaju, u ustanovi, u prihvatilištu skloništu i u drugim vrstama smještaja. Smještaj može biti privremeni, povremeni i dugotrajni. Član 65 Usluga porodičnog smještaja-hraniteljstva obezbjeđuje se djeci i mladima u skladu sa zakonom kojim se uređuju porodični odnosi. Član 66 Usluga porodičnog smještaja obezbjeđuje se trudnici, samohranom roditelju sa djetetom do navršene treće godine života, odraslom i starom licu, kojima je usljed socijalnih prilika potrebno zbrinjavanje. Član 68 Uslugu porodičnog smještaja-hraniteljstva i porodičnog smještaja pruža fi zičko lice u skladu sa ovim zakonom i zakonom kojim se uređuju porodični odnosi. Uslugu iz stava 1 ovog člana pruža fi zičko lice koje je procijenjeno kao podobno, uspješno je završilo obuku i dobilo licencu za pružanje te usluge. Procjenu podobnosti fi zičkog lica za pružanje usluge porodičnog smještaja-hraniteljstva i porodičnog smještaja, stručnu podršku i obuku, vrši centar za socijalni rad. Pružalac usluge porodičnog smještaja-hraniteljstva i porodičnog smještaja ima pravo na stručnu podršku, naknadu troškova smještaja korisnika i naknadu za rad. Međusobna prava i obaveze između pružaoca usluge porodičnog smještaja-hraniteljstva, odnosno porodičnog smještaja i centra za socijalni rad, uređuju se ugovorom. Pored centra za socijalni rad i drugi pružalac usluge može da pruža stručnu podršku i sprovodi odgovarajuću obuku pružaocima usluge porodičnog smještaja-hraniteljstva i porodičnog smještaja. Bliže uslove za procjenu podobnosti lica za pružanje usluge porodičnog smještajahraniteljstva i porodičnog smještaja, program i način sprovođenja obuke i pružanje 72

73 Priručnik za obuku kolizijskih staratelja i privremenih zastupnika djece stručne podrške, za dobijanje licence, kao i za naknadu troškova porodičnog smještaja-hraniteljstva i porodičnog smještaja i naknadu za rad za pružaoca usluge propisuje nadležni organ državne uprave. Razumijevanje smještaja djeteta u drugu hraniteljsku porodicu Kada dijete ostane bez svoje porodice ili se, zbog zaštite djetetovih interesa, ono mora iz nje izdvojiti, država ima obavezu da takvom djetetu obezbijedi uslove najpribližnije onima koje djeca imaju u roditeljskim porodicama (Konvencija o pravima djeteta, član 20). Osnovni cilj smještaja djeteta u drugu porodicu - hraniteljstva je dobrobit djeteta, a nemogućnost roditelja da se trenutno staraju o djetetu ne znači da se među njima trajno prekidaju veze ni da roditelji kasnije ne mogu preuzeti brigu o djetetu. Konvencija o pravima djeteta garantuje djetetu pravo da zna ko su mu roditelji, pravo na život s roditeljima, pravo da održava odnose s roditeljima ako je od njih odvojeno, pravo na očuvanje ličnog i porodičnog identiteta. Porodični smještaj-hraniteljstvo je organizovani oblik zbrinjavanja djece u druge, zamjenske porodice, a podrazumijeva obezbjeđivanje smještaja, ishrane, njege, vaspitanja, obrazovanja i osposobljavanja djece za samostalan život i rad. To je dobar oblik zaštite za većinu djece bez roditeljskog staranja ili bez adekvatnog roditeljskog staranja jer im omogućava da nađu bezbijedni dom, steknu pozitivno porodično iskustvo, sačuvaju lični i porodični identitet, održavaju lične odnose sa roditeljima i drugim srdnicima i vrate se svojim roditeljima kada se za to steknu uslovi. Porodični smještaj-hraniteljstvo je staro koliko i čovjek i u velikoj mjeri zavisi o solidarnosti u zajednici. Specifi čnost crnogorske sredine je srodničko hraniteljstvo, gotovo sve hraniteljske porodice su u srodstvu s djetetom koje su primili u svoju porodicu, gotovo da nema nesrodničkog hraniteljstva. To, takođe, pokazuje i odnos društvene zajednice prema djetetu kojemu je potrebna zaštita, sa kojim potencijalni hranitelji nisu u srodstvu. Država obezbjeđuje isplatu novčane naknade za smještaj djeteta u drugu porodicu, odnosno lice u čiju porodicu se dijete smješta (hranitelj) ima pravo na svakomjesečnu naknadu troškova smještaja. Nakanada za smještaj jednog djeteta u drugu porodicu - porodični smještaj isplaćuje se u iznosu od 100% cijene smještaja u ustanovi socijalne zaštite (200,00 ). Takođe, hranitelju koje primi na smještaj jedno dijete pripada i posebna naknada za porodični smještaj-hraniteljstvo (za rad hranitelja) u iznosu od 30% od cijene smještaja u ustanovi socijalne zaštite (60,00 ), a za svako sljedeće dijete posebna naknada (za rad hranitelja) iznosi još 15% od cijene smještaja u ustanovi socijalne zaštite (30,00 ). Jedna porodica može istovremeno primiti na smještaj do troje djece (izuzetak su braća i sestre, koji uvijek treba da budu smješteni zajedno). Svako dijete koje je smješteno u drugu (hraniteljsku) porodicu ima pravo i na dječji dodatak (32,10 ). Hranitelji potpisuju ugovor o smještaju djeteta u njihovu porodicu sa nadležnim centrom za socijalni rad (mjesna nedležnost - prema prebivalištu djeteta). 73

74 NVO Djeca prije svega Dijete na hraniteljskom smještaju Djeca smještena u drugim - hraniteljskim porodicama su vrlo često opterećena teškim iskustvima vezanim za nagli ili tragični gubitak roditelja, bolest roditelja, probleme u roditeljskim i porodičnim odnosima, prekide porodičnih veza. Ona su zato vrlo osjetljiva. Svako dijete ima svoje karakteristike pa se u odnosu njegov psiho-socijalni status i status njegovih roditelja procjenjuje koji je oblik zaštite najprimjereniji. Veoma je važan stav djeteta prema hraniteljstvu, a obaveza centra za socijalni rad je da omogući djetetu da iskaže svoj stav kako generalno o hraniteljstvu, tako i o smještaju u konkretnu hraniteljsku porodicu. Neka djeca žele i rado prihvataju hraniteljstvo, neka to prihvataju kao nešto privremeno, dok traje odvojenost od roditeljske porodice, neka se trajno vežu za hraniteljsku porodicu, a neka odbacuju hraniteljstvo ili konkretnu hraniteljsku porodicu. Dijete koje se smješta u hraniteljsku porodicu najčešće ima jednog ili oba roditelja koji nisu u mogućnosti da brinu o njemu. Smještajem u hraniteljsku porodicu dijete treba da se razvija i zadovoljava svoje potrebe u dvije porodice. Dijete zna da ljudi koji su ga prihvatili - hranitelji nisu njegovi roditelji, da je imalo ili još uvijek ima biološku porodicu, da može s njom kontaktirati i u nju se vratiti ako je to u njegovom najboljem interesu. U tom smislu hraniteljska porodica pomaže i djetetu i djetetovim roditeljima. Uloga hranitelja Svaka porodica koja može uspješno obavljati roditeljsku dužnost, odnosno koja djetetu bez roditeljskog staranja može obezbijediti smještaj i njegu, kvalitetnu emotivnu razmjenu, toplinu, razumijevanje, podršku, sigurnost, vaspitanje, obrazovanje i osposobljavanje za samostalan život i rad, može biti hraniteljska, a centri za socijalni rad potvrđuju da li je porodica podobna za pružanje porodičnog smještaja. Dijete se ne može smjestiti u porodicu koja je u netrpeljivosti sa djetetom ili njegovim roditeljima (Porodični zakon, član 166). Zato je za smještaj djeteta u hraniteljsku porodicu potrebna i saglasnost njegovih roditelja i samog djeteta. Sposobnost za hraniteljstvo podrazumijeva: poznavanje dječjeg razvoja, sposobnost za brigu o djetetu na način koji odgovara najboljem interesu djeteta, sposobnost da se razumije dijete i pomogne djetetu da prevaziđe osjećaj gubitka biološke porodice, spremnost da se podstiču kontakti između djeteta i njegovih roditelja, kad god je to moguće (kada je to u interesu djeteta), na način koji neće biti osuđujući za roditelja, sposobnost da se pomogne djetetu da upozna sebe, svoje porijeklo i prošlost, pripadnost kulturi, religiji, jeziku, sposobnost da hranitelji spoznaju i svoje nedostatke i zatraže pomoć, sarađuju sa centrom za socijalni rad, sa profesionalcima, sposobnost da postupaju u skladu sa potpisanim ugovorom o hraniteljstvu. Hraniteljska porodica pomaže i djetetu i djetetovim roditeljima: obezbjeđuje odgovarajući smještaj djetetu, vaspitanje, školovanje, podršku, osjećaj sigurnosti i pripadnosti uz ostavljanje otvorenih vrata za djetetove roditelje, za međusobne kon- 74

75 Priručnik za obuku kolizijskih staratelja i privremenih zastupnika djece takte i za povratak djece roditeljima, jer je prioritetno pravo djeteta da živi sa svojim roditeljima, a država treba da učini sve da to omogući. Tako hranitelji mogu primiti na smještaj i trudnicu i roditelja sa djetetom do navršene djetetove treće godine života, što predstavlja značajnu šansu i podršku biološkom roditeljstvu, kroz pravovremenu zaštitu djeteta i njegovog prava na život sa roditeljima (Zakon o socijalnoj i dječijoj zaštiti, član 66). Hraniteljska porodica može značajno pomoći da dijete ostane sa roditeljima ili u kontaktu s roditeljima ili da se jednog dana ponovo spoji sa njima, a hraniteljskoj porodici je za takvu ulogu potrebna i stručna podrška centara za socijalni rad i različite socijalne usluge (klub hraniteljskih porodica, savjetovalište), kao i saradnja djetetovih roditelja i drugih srodnika. Roditelji punopravno učestvuju u životu svog djeteta smještenog u hraniteljskoj porodici, osim kada su lišeni roditeljskog prava. U tom slučaju centar za socijalni rad postavlja hranitelja za staratelja djetetu (Porodični zakon, član 165), kao i u drugim slučajevima kada centar za socijalni rad utvrdi gubitak ili odsustvo roditeljskog staranja. Od hranitelja se mnogo očekuje, zato im je potrebno i mnogo podrške. Postupak i praćenje smještaja djeteta u drugu porodicu hraniteljstva sprovode centri za socijalni rad. Procjena podobnosti hraniteljske porodice podrazumijeva sagledavanje socijalno-ekonomskih, stambenih, zdravstvenih uslova porodice, njene strukture, porodičnih i partnerskih odnosa, osobina članova porodice, njihovih znanja i iskustava, vrijednosnog sistema, vaspitnih mogućnosti, motivacije za hraniteljstvo, sposobnosti za hraniteljstvo. Postupak procjene obuhvata informativni razgovor sa potencijalnim hraniteljima, prikupljanje dokumentacije (osnov za početak postupka), psihološko ispitivanje, intervju sa svim članovima hraniteljske porodice, neposredni uvid u socio-ekomonske uslove porodice, zaključak o podobnosti za hraniteljstvo. U zavisnosti od uzrasta djeteta koje treba smjestiti u hraniteljsku porodicu, njegovih potreba i osobina, centar za socijalni rad odabire odgovarajuću hraniteljsku porodicu, mada se u Crnoj Gori najčešće radi o srodničkoj porodici koja je već samoinicijativno preuzela brigu o djetetu koje je ostalo bez roditeljskog staranja. Kod srodničkog porodičnog smještaja često se unaprijed podrazumijeva podobnost za pružanje smještaja pa se prihvata i potvrđuje zatečeno stanje. Ipak, svim hraniteljima je potrebna obuka za hraniteljstvo, plan zaštite i sistematsko praćenje. Podrška je potrebna i hraniteljima i djeci na smještaju i djetetovim roditeljima. Centri za socijalni rad vrše pripremu djeteta, djetetovih roditelja i porodice za hraniteljstvo, organizuju uspostavljanje kontakta između djeteta i hranitelja, donose rješenje i ugovor o porodičnom smještaju, prate kvalitet smještaja. Centri za socijalni rad potpisuju sa hraniteljima ugovor o hraniteljstvu, koji precizno defi niše prava i obaveze hraniteljske porodice i centara za socijalni rad. Ugovorom je defi nisana podrška hraniteljskim porodicama i pravo na naknadu za smještaj djece. 75

76 NVO Djeca prije svega Takođe, centri za socijalni rad i nakon smješataja djeteta u hraniteljsku porodicu imaju obavezu da pružaju kontinuiranu podršku djetetovim roditeljima u prevazilaženju problema koji su doveli do smanjenja ili gubitka roditeljskih potencijala, sa ciljem što skorijeg povratka djeteta u osnaženu roditeljsku porodicu ili očuvanja porodičnih veza kroz redovne kontakte ili susrete djeteta sa roditeljima. Mogući rizici porodičnog smještaja hraniteljstva Djeca koja se suoče s teškoćama u razvoju, odvojenošću od roditelja i bliskih osoba ili gubitkom roditelja i bliskih osoba pokazuju povećane emocionalne zahtjeve (za pomoći, podrškom i razumijevanjem) u odnosu sa bliskim osobama, roditeljima, hraniteljima, vaspitačima, nastavnicima, socijalnim radnicima. Psihološka težina takvih stanja izlaže djecu stresu različitog intenziteta i posljedica po njihov budući razvoj. Hranitelji traže dijete koje će odgovarati njihovoj porodici, njihovom načinu života kako bi mogli uspostaviti skladne međusobne odnose. Takođe, imaju određena očekivanja u odnosu na razvoj djeteta i razvoj hraniteljskog odnosa. Hranitelji koji nude djetetu svoju porodicu kao potpunu zamjenu za biološke roditelje mogu imati poteškoće s djetetom koje je vezano za roditelje i želi da se vrati roditeljima. Prihvatanjem djetetove biološke porodice, hranitelji nabolje pokazuju da su prihvatili dijete, da razumiju djetetove probleme i da će pomoći u njihovom rješavanju. To je najbolji pokazatelj njihove podobnosti za hraniteljstvo. Zato hranitelji treba da podrže razvijanje i održavanje odnosa između djeteta i roditelja, kao i da pomognu djetetu da stekne i zauzme pozitivan stav i razumijevanje svoje porodične situacije, porijekla i kulture. Srodnička hraniteljska porodica je veoma značajna za dobrobit djeteta nakon gubitka roditelja, jer omogućava djetetu da sačuva lični i porodični identitet, ono je već od strane svojih srodnika prihvaćeno i voljeno. Takođe, srodnička porodica se najčešće nalazi u djetetovom neposrednom okruženju pa i na taj način omogućava životni kontinuitet djetetu. Ona je od neprocjenjive važnosti za djetetov psihički i socijalni razvoj, ali nosi i svojevrsne rizike, jer su djetetovi srodnici i lično pogođeni djetetovim gubitkom roditelja ili odsustvom roditeljskog staranja, što se odražava na sveukupne porodične odnose. Nekada se dvije srodničke porodice (porodica porijekla djetetovog oca i porodica porijekla djetetove majke) rivaliziraju u borbi da se dijete smjesti baš u njihovu porodicu, što ih može učiniti nepodobnima za hraniteljstvo (više vode računa o zadovoljenju svojih, nego djetetovih emocionalnih potreba, izazivaju kod djeteta konfl ikt lojalnosti, manipulišu djetetom, diskvalifi kuju jedni druge, djetetove roditelje). Dijete na hraniteljskom smještaju opterećeno je rastankom ili gubitkom roditelja, a obučena i pripremljena hraniteljska porodica razumije djetetove probleme, umije da pruži pomoć i podršku djetetu, kao i da zatraži pomoć kada s nečim ne može da izađe na kraj. Period adaptacije zahtijeva trud i vrijeme da se članovi hraniteljske porodice i dijete prilagode jedni na druge. Nekada se dijete i hraniteljska porodica ne uspiju uskladiti, bilo da hraniteljska porodica ne može da odgovori na potrebe djeteta, da djeca hranitelja ne prihvataju dijete na smještaju, da hraniteljska 76

77 Priručnik za obuku kolizijskih staratelja i privremenih zastupnika djece porodica ispoljava prevelika očekivanja u odnosu na dijete, pretjerano se veže i prezaštićuje dijete, pretjerano kontroliše ili da dijete ne prihvati hraniteljsku porodicu... Hranitelji se susreću i sa problemima vezanim za razvojni period djeteta, koji se ne moraju bitno razlikovati od problema s kojima se susreću roditeljske porodice. Važna tema za djecu na hraniteljskom smještaju je odnos između roditeljske i hraniteljske porodice. Nekada se između hraniteljske i roditeljske prorodice javlja rivalstvo, netrpeljivost ili neprijateljstvo, dokazivanje i potrđivanje koja od te dvije porodice bolje brine o djetetu. Konfl ikt često nastaje kada se roditelji počnu više uključivati u podizanje (svog) djeteta ili kada hranitelji otežavaju ili svojim postupcima ometaju kontakte između djeteta i roditelja. Hranitelji nekada ne prihvataju djetetove roditelje i ispoljavaju veliki otpor prema njima zbog roditeljske prošlosti zasićene problemima, koja kod srodničkog hraniteljstva predstavlja zajedničku prošlost. Hraniteljima treba pomoć da se prilagode i približe roditelju, da razviju strpljenje i razumijevanje za njegovu situaciju, da oproste. Hranitelji koji se ne rivaliziraju s djetetovim roditeljima i ne žele da dijete raskine veze sa svojim roditeljima zadobiće djetetovo povjerenje. Takvi hranitelji razumiju i prihvataju djetetovu potrebu za roditeljima i za vezivanjem za roditelje. Nekada roditelji ne uvažavaju hraniteljski posao, a hranitelji sumnjaju u sposobnosti roditelja i ne žele da se odvoje od djeteta, teško im je da prihvate da, nakon svega što su uložili da nadoknade propušteno u djetetovom prethodnom razvoju, treba da omoguće kontakt s roditeljem ili povratak djeteta roditeljima. Kada se hraniteljska i roditeljska porodica rivaliziraju, to je veliki problem za dijete. Dijete mora da dijeli svoje uloge između roditeljske i hraniteljske porodice, one obje su mu u određenom periodu potrebne. Često, kada hranitelji i roditelji nisu u prijateljskim odnosima, dijete bude uvučeno u njihove sukobe. Takvo dijete se nalazi u sukobu lojalnosti: mora da dijeli ljubav i odanost prema roditeljima i hraniteljima, u stalnom je strahu od gubitka ljubavi i pažnje i roditelja i hranitelja, rastrzano je i nesigurno, u neizvjesnosti, pod pritiskom. To može da dovede do poteškoća u njegovom razvoju. Suština je da rivalstvo preraste u zajedničku brigu o djetetu: da hranitelji realno prihvate djetetovo porijeklo i činjenicu da su roditelji na svoj način i prema svojim mogućnostima brinuli o djetetu u prethodnom periodu, a roditelji da prihvate i poštuju trud, brigu i osjećanja hranitelja. Kada prihvate jedni druge s poštovanjem i uvažavanjem i zajednički pripremaju dijete za susrete, kada žele da održavaju međusobne veze, pokazuju se kao odgovorne odrasle osobe koje su u stanju da potrebe djeteta stave iznad i ispred svojih potreba. Rivalstvo i netrpeljivost između hraniteljske i djetetove roditeljske, biološke porodice može dovesti do kidanja veza djeteta sa roditeljima, braćom, sestrama, ali i sa hraniteljima. Činjenica je da dijete već ima svoje roditelje, da mu drugi nisu potrebni, odnosno da hranitelji imaju drugačije mjesto od roditelja u djetetovom životu i da je polazna tačka u zaštiti djece bez adekvatnog roditeljskog staranja uvijek iznalaženje mogućnosti da dijete ostane u kontaktu sa roditeljima i da se vrati roditeljima. To ne znači da hranitelji treba da guraju dijete prema potpuno nezainteresovanom ili ugrožavajućem roditelju jer bi time stavili dijete u rizik ponovnog povrjeđivanja. 77

78 NVO Djeca prije svega Nekada će se postići da dijete u određenim vremenskim intervalima kontaktira, posjećuje ili boravi kod roditelja i tu će se razvoj njihovih odnosa zaustaviti. Sve dalje bi ugrozilo bezbijednost i razvoj djeteta jer neki roditelji i pored organizovane pomoći i podrške ne uspiju da preuzmu punu roditeljsku odgovornost. Oni su u stanju da se u kraćim vremenskim intervalima posvete djetetu, na zadvoljstvo djeteta i samog roditelja i time se ostvaruje najbolji interes djeteta, a dijete razvija sigurnu privrženost u hraniteljskoj porodici, koju ne uspijeva da ostvari u odnosu sa roditeljem. U tom slučaju priprema djeteta za povratak roditeljima ne bi bila u najboljem interesu djeteta jer bi ugrozila bezbijednost djeteta, dovela do ponavljanja povrede, odvajanja i gubitka. Centri za socijalni rad pružaju podršku djeci iz porodica sa višestrukim problemima. Zbog prisutne tendencije stalnog proširivanja djelokruga njihovog rada: od stručnog postupka procjene tretmanskih potreba djeteta i savjetovanja, do vršenja javnih ovlašćenja koja proizilaze iz funcije organa starateljstva, koja uključuju i mjere nadzora, korektivne i represivne mjere zaštite; preko materijalnih davanja i kontrole materijalnih davanja; pružanja pomoći drugim organima, koji takođe vrše javne funcije, kroz davanje svojevrsnih vještačkih nalaza, pitanje je da li centri za socijalni rad mogu da prepoznaju i odgovore na sve potrebe djece, mladih i porodica u lokalnoj zajednici i da li imaju potrebne resurse za njihovo zadovoljenje. Tako, obavezna kontrola smještaja u drugu porodicu hraniteljstva, bez sveobuhvatne procjene, razumijevanja i utvrđivanja najboljeg interesa djeteta, koja uključuje slušanje i uvažavanje njegovog mišljenja, može dovesti do toga da centri za socijalni rad jednostrano raskinu ugovor o hraniteljstvu zbog činjenice postojanja biološkog roditeljstva ili samo zbog fi zičkog pojavljivanja djetetovog roditelja, a koji ne pruža dovoljnu garanciju uspostavljanja odnosa privrženosti ni uspostavljanja i trajanja funkcionalnog roditeljstva. To se prevenira kontinuiranim praćenjem i radom sa djetetovim roditeljima i hraniteljskom porodicom, planiranjem zaštite u kojem ravnopravno učestvuju centar, dijete, roditelji i hranitelji, kao i omogućavanjem dijetetu na smještaju da samostalno utiče na tok i ishod postupaka koji i se i te kako tiču na djeteta. To treba da bude vidljivo iz spisa djetetovog dosijea koji se vodi u centru za socijalni rad. Takođe, treba da bude vidljivo i da je dijete dobilo šansu da pravovremeno dobije relevantne informacije i za slobodno i samostalno iskazivanje mišljenja, kao i da je raskidanje ili nastavak ugovora o hraniteljstvu učinjeno uz argumentovano, obrazloženo mišljenje stručnih radnika o najboljem interesu djeteta i da je to jasno i prihvatljivo samom djetetu, hraniteljima, roditeljima. To znači i da su sveobuhvatno procijenjene sve kontraindikacije koje mogu dovesti dijete u nepovoljniji položaj ili pogrešno predstaviti odnose i stanje u njegovoj porodici ili u njegove dvije porodice. U protivnom će se dovesti u pitanje odnosi u hraniteljskoj i djetetovoj porodici (nekada su uključene dvije djetetove porodice: nova porodica majke i nova porodica oca), njihovi međusobni odnosi i odnosi sa centrom za socijalni rad, što može proizvesti različite posljedice koje mogu biti ugrožavajuće po dijete. Privremenost i raskidivost hraniteljstva može dovesti do povrijeđivanja i djeteta i hraniteljske porodice. Do prekida hraniteljstva dolazi: zbog povratka djeteta u roditeljsku porodicu; kada se dođe do zaključka da dijete i hranitelji ne odgovaraju jedni drugima; zbog nezadovoljstva (centra za socijalni rad i/ili hranitelja i/ili djeteta 78

79 Priručnik za obuku kolizijskih staratelja i privremenih zastupnika djece i/ili roditelja) ispunjavanjem ugovora o hraniteljstvu; zbog smještaja djeteta u drugu hraniteljsku ili usvojiteljsku porodicu ili ustanovu socijalne zaštite; zbog punoljetstva i osamostaljenja djeteta. Hranitelji, posebno oni koji u dužem periodu vode brigu o djetetu, sigurno su postali značajni za dijete, došlo je do obostranog vezivanja pa privremeno ili trajno odvajanje djeteta od hranitelja može izazvati teška, neprijatna osjećanja, zbog čega je potrebna postepena priprema i djeteta i hranitelja za odvajanje. Dijete koje odrasta u hraniteljskoj porodici gleda najprije u hranitelje i postupa onako kako mu hranitelji, za dijete važne osobe, kažu ili kako misli da oni od njega očekuju. Ono će se odvojiti od hranitelja i prići roditeljima ili prihvatiti drugi oblik zaštite nakon što hranitelji i dijete, roditelji, zajedno sa centrom za socijalni rad, sveobuhvatno procijene najbolji interes djeteta i kada hranitelji potvrde djetetu da je to u redu. Pri tome, hranitelji, djetetovi roditelji i drugi odrasli koji u ime države brinu o djetetu moraju biti spremni da u svakom trenutku čuju i prihvate slobodno iskazano djetetovo mišljenje, kao i da najbolji interes djeteta često nije moguće ravnomjerno usaglasiti sa interesima drugih učesnika, odnosno da će najbolji interes i volja djeteta biti iznad interesa nekih od zainteresovanih učesnika te da dijete može da koristi svoja prava i da dobije odgovarajuću pomoć u odbrani svojih prava, bez obzira na protivljenje odraslih. 79

80 NVO Djeca prije svega ZASTUPANJE PRAVA DJETETA KOD STARATELJSTVA Relevantni članovi Porodičnog zakona Crne Gore Porodični zakon, Službeni list RCG, br 1/07 PRVI DIO - OSNOVNE ODREDBE Izvod iz člana 9: Država starateljstvom pruža zaštitu djeci koja nisu pod roditeljskim staranjem. Poslove starateljstva vrši centar za socijalni rad. VI DIO - STARATELJSTVO Izvod iz člana 178: Pod starateljstvo se stavlja dijete koje je bez roditeljskog staranja. Izvod iz član 179: Svrha starateljstva nad djetetom je da se zbrinjavanjem, vaspitanjem i obrazvanjem što potpunije razvije njegova ličnost i da se osposobi za samostalan život i rad. Starateljstvo ima za svrhu i obezbjeđivanje imovinskih i ostalih prava i interesa štićenika i drugih lica kojima se pruža zaštita po odredbama ovog zakona. Izvod iz člana 180: Odluku o stavljanju pod starateljstvo donosi organ starateljstva. Izvod iz člana 182: Organ starateljstva preduzima potrebne mjere da se na najbolji način ostvari svrha starateljstva. Član 189 Pri postavljanju staraoca organ starateljstva uzeće u obzir i želje štićenika, ako je ovaj u stanju da ih izrazi, kao i želje bližih srodnika štićenika. Za staraoca se prvenstveno postavlja bračni drug ili srodnik štićenika, ako je to u interesu štićenika. Član 201 Staralac može samo sa odobrenjem organa starateljstva da: prekine školovanje štićenika ili promijeni vrstu škole; odluči o izboru i vrsti zanimanja štićenika; preduzme i druge važnije mjere u pogledu ličnosti štićenika; otuđi ili optereti nepokretnu imovinu štićenika; otuđi iz imovine štićenika pokretne stvari veće ili posebne lične vrijednosti ili raspolaže imovinskim pravima veće vrijednosti; da izjavu o odricanju od nasljedstva, legata ili poklona; preduzme druge mjere određene zakonom. Organ starateljstva u postupku davanja odobrenja staraocu, u pogledu raspolaganja i upravljanja imovinom, odnosno pravima štićenika, određuje namjenu pribavljenih sredstava i nadzire njihovu upotrebu. 80

81 Priručnik za obuku kolizijskih staratelja i privremenih zastupnika djece Član 205 Staralac zastupa štićenika. Organ starateljstva zastupa štićenika kad dužnost staraoca vrši neposredno ili ako je ograničio ovlašćenje staraoca ili odlučio da štićenika sam zastupa. Član 209 Staralac je dužan da podnese organu starateljstva godišnji izvještaj o svom radu, kao i poseban izvještaj o svome radu kad to zahtijeva organ starateljstva. U slučaju neposrednog starateljstva, izvještaj je dužan da podnese zaposleni u organu starateljstva ili drugo lice koje, u ime organa starateljstva, vrši poslove starateljstva. Izvještaj se podnosi pisano ili usmeno na zapisnik i treba da sadrži informacije o štićeniku, o njegovom zdravlju, izdržavanju i osposobljavanju za samostalan život, podatke o upravljanju i raspolaganju štićenikovom imovinom, konačnom stanju njegove imovine, kao i informacije od značaja za ličnost štićenika. Pored podataka iz stava 3 ovog člana, kod maloljetnog štićenika izvještaj treba da sadrži i informacije o njegovom vaspitanju i obrazovanju. Član 211 Organ starateljstva je dužan da razmotri izvještaj o radu staraoca i, po potrebi, preduzme odgovarajuće mjere radi zaštite interesa štićenika. Pored kontrole rada staraoca kroz izvještaje o njegovom radu, organ starateljstva povremeno vrši neposrednu kontrolu rada staralaca. Član 215 Organ starateljstva razriješiće staraoca od dužnosti, ako utvrdi da je u vršenju dužnosti staralac nesavjestan, da zloupotrebljava svoja ovlašćenja, da se njegovim radom ugrožavaju interesi štićenika, ili ako smatra da bi za štićenika bilo korisnije da mu se postavi drugi staralac. Član 222 Postupak za stavljanje pod starateljstvo i prestanak starateljstva pokreće i vodi po službenoj dužnosti organ starateljstva. IV DIO - STARATELJSTVO NAD MALOLJETNIKOM Član 230 Pod starateljstvo će se staviti maloljetno lice čiji su roditelji: umrli, nestali, nepoznati ili su nepoznatog prebivališta najmanje mjesec dana; lišeni roditeljskog prava; lišeni poslovne sposobnosti; zloupotrijebili ili grubo zanemarili vršenje roditeljskog prava; 81

82 NVO Djeca prije svega odsutni i nisu u mogućnosti da se redovno staraju o njemu, a nisu ga povjerili na čuvanje i vaspitanje licu za koje je organ starateljstva utvrdio da ispunjava uslove za staraoca. Član 231 Staralac maloljetnog štićenika dužan je da se kao roditelj stara o njegovoj ličnosti, a naročito zdravlju, vaspitanju, obrazovanju i osposobljavanju za samostalan život i rad. VI DIO/IV ODJELJAK - STARATELJSTVO ZA POSEBNE SLUČAJEVE Posebni staralac postaviće se djetetu nad kojim roditelji vrše roditeljsko pravo za vođenje spora između njega i njegovih roditelja, za sklapanje pojedinih poslova između njih, kao i u drugim slučajevima kad su njihovi interesi u suprotnosti., član 246. Kad roditelji, usvojioci, staraoci, pravosudni i drugi državni organi, u vršenju dužnosti saznaju za slučajeve iz čl. 246, 247 (sklapanje pravnih poslova kada su interesi djeteta i roditelja u suprotnosti) i 248 (sklapanje pravnih poslova kada su interesi više djece iz jedne porodice u suprotnosti) ovog zakona, dužni su da te slučajeve prijave organu starateljstva., član 249. Razumijevanje starateljstva U slučaju gubitka ili odsustva roditeljskog staranja država zakonom uređuje staranje o djeci, na način da ih stavlja pod starateljstvo i vrši redovnu kontrolu nad starateljskom zaštitom. Staratelj postaje zakonski zastupnik djeteta i on u velikoj mjeri vrši roditeljska ovlašćenja i dužnosti, štiti prava i interese djeteta i zadovoljava djetetovu potrebu za njegom i staranjem. Državna kontrola starateljske zaštite podrazumijeva i pružanje podrške staratelju u ostvarivanju svrhe i kvaliteta starateljstva staranje o ličnosti, razvoju i imovini djeteta. U izboru staratelja država vodi računa o kvalitetima i sposobnostima staratelja, jer on treba da bude vaspitač, da zastupa najbolji interes djeteta, da djetetu bude pozitivan uzor, oslonac i podrška u zdravom razvoju i odrastanju. Za staratelja se ne može postaviti lice čiji su interesi u suprotnosti sa djetetovim ni lice čije ponašanje, lične osobine, odnos prema djetetu i djetetovoj porodici predstavlja rizik za obavljanje dužnosti staratelja (Porodični zakon, član 197). Odluku o stavljanju djeteta pod starateljsku zaštitu donosi centar za socijalni rad. Centar za socijalni rad postavlja djetetu staratelja, osim ako interesi djeteta ne nalažu da dužnost staratelja vrši centar za socijalni rad neposredno. Pri postavljanju staratelja uzima se u obzir i mišljenje djeteta i njegovih roditelja, drugih značajnih srodnika. Centar za socijalni rad određuje dužnosti staratelja i obim njegovih ovlašćenja, vrši kontrolu rada staratelja kroz redovno praćenje uslova u kojima dijete živi i to: posredno, kroz starateljski izvještaj i neposrednim uvidom u životne uslove djeteta (smještaj, zdravlje i razvoj, način vaspitanja i obrazovanja, ponašanje djeteta). Takođe, 82

83 Priručnik za obuku kolizijskih staratelja i privremenih zastupnika djece prati i način na koji staratelj upravlja djetetovom imovinom i kako štiti djetetova prava i interese. Svrha starateljstva je zbrinjavanje, vaspitanje, obrazovanje i osposobljavanje djeteta za samostalan život i rad, kao i obezbjeđivanje imovinskih i drugih prava i interesa djeteta, odnosno sveobuhvatna briga o ličnosti, razvoju i životnim uslovima djeteta, a dužnost staratelja je zastupa dijete i da se kao roditelj stara o djetetu, kao i da o svom radu dostavlja godišnji izvještaj centru za socijalni rad. Država na ovakav način obezbjeđuje odgovarajuću zamjenu za gubitak roditeljskog staranja. 83

84 NVO Djeca prije svega ZASTUPANJE PRAVA DJETETA KOD SMJEŠTAJA U USTANOVU SOCIJALNE ZAŠTITE Relevantni članovi Porodičnog zakona Crne Gore Porodični zakon, Službeni list RCG, broj 1/07 Član 62 (III DIO: Odnosi roditelja i djece: Prava djeteta) Dijete ima pravo da živi sa roditeljima i pravo da se roditelji o njemu staraju prije svih drugih. Pravo djeteta da živi sa roditeljima može biti ograničeno samo sudskom odlukom kada je to u najboljem interesu djeteta. Sud može donijeti odluku o odvajanju djeteta od roditelja ako postoje razlozi za ograničenje ili lišenje roditeljskog prava ili u slučaju nasilja u porodici. Dijete koje je navršilo 15 godina života i koje je sposobno za rasuđivanje može odlučiti sa kojim će roditeljem živjeti. Član 83 (III DIO: Odnosi roditelja i djece, Mjere za zaštitu prava i dobrobiti djeteta): Sud u vanparničnom postupku može po službenoj dužnosti ili na predlog roditelja, odnosno staratelja ili drugog lica kome je dijete povjereno na čuvanje i vaspitanje i organa starateljstva, donijeti odluku kojom će dijete uputiti u odgovarajuću ustanovu za vaspitanje ili drugu porodicu, ako je došlo do poremećaja u ponašanju djeteta koji zahtijeva organizovan vaspitni uticaj i izdvajanje djeteta iz sredine u kojoj živi. Odlukom iz stava 1 ovog člana sud će odrediti i vrijeme trajanja ove mjere, koje ne može biti duže od godinu dana. Prije isteka vremena koje je određeno odlukom sud može po službenoj dužnosti ili na predlog lica iz stava 1 ovog člana produžiti vrijeme trajanja ove mjere ili izreći drugu mjeru za zaštitu prava djeteta. Odluku o upućivanju sud će bez odlaganja dostaviti organu starateljstva koji će na osnovu nje donijeti rješenje o upućivanju djeteta u odgovarajuću ustanovu ili drugu porodicu. Član 175 (V DIO: Porodični smještaj-hraniteljstvo): Dijete može, na osnovu odluke organa starateljstva, biti smješteno i u ustanovu socijalne i dječje zaštite. Ustanova iz stava 1 ovog člana stara se o vaspitanju, obrazovanju i zdravstvenom stanju djeteta dok se nalazi u toj ustanovi, s tim što staralac vrši ostale dužnosti predviđene ovim zakonom i vodi opštu brigu o vaspitanju i obrazovanju djeteta. Izvod iz člana 224: Kad organ starateljstva sazna da neko lice treba da se stavi pod starateljstvo ili da se na njega primijeni neki oblik zaštite koji pruža organ starateljstva, dužan je da u roku od 24 sata donese privremeni zaključak o smještaju štićenika i preduzme odmah potrebne mjere za zaštitu ličnosti, imovine, prava i interesa 84

85 Priručnik za obuku kolizijskih staratelja i privremenih zastupnika djece takvog lica i pokreće postupak da se ono stavi pod starateljstvo, odnosno da se na njega primijeni neki oblik zaštite. Relevantni članovi Zakona o socijalnoj i dječijoj zaštiti Smještaj, izvod iz člana 64: Smještaj je usluga koja podrazumijeva boravak korisnika: na porodičnom smještajuhraniteljstvu, porodičnom smještaju, u ustanovi, u prihvatilištu skloništu i u drugim vrstama smještaja. Smještaj može biti privremeni, povremeni i dugotrajni. Korisnici smještaja u ustanovu, član 70: Smještaj u ustanovu obezbjeđuje se djeci i mladima, trudnici, samohranom roditelju sa djetetom do navršene treće godine života, licu sa invaliditetom i starom licu kojima se ne može obezbijediti ili nije u njegovom najboljem interesu ostanak u porodici ili usluge podrške za život u zajednici ili porodični smještaj-hraniteljstvo ili porodični smještaj. Smještaj djeteta u ustanovu obezbjeđuje se u slučaju kada centar za socijalni rad ustanovi da se ne može obezbijediti ostanak djeteta u porodici, kroz pružanje podrške porodici, odnosno ne može se obezbijediti porodični smještaj-hraniteljstvo, odnosno nije u najboljem interesu djeteta. Centar za socijalni rad smještaj djeteta u ustanovu preispituje najmanje jednom u šest mjeseci. Djetetu mlađem od tri godine života ne obezbjeđuje se smještaj u ustanovu. Izuzetno od stava 4 ovog člana djetetu mlađem od tri godine života može se obezbijediti smještaj u ustanovu, ako se ne može obezbijediti zaštita iz stava 2 ovog člana i ako za to postoje naročito opravdani razlozi, uz prethodnu saglasnost nadležnog organa državne uprave. Smještaj u ustanovu pruža se korisniku tako da obezbjeđuje pripremu za njegov povratak u biološku porodicu, odlazak u drugu porodicu, odnosno pripremu korisnika za samostalan život. Korisniku smještaja u ustanovu ne može prestati smještaj prije nego što centar za socijalni rad obezbijedi uslove za smještaj u drugu ustanovu, porodični smještaj ili drugi oblik socijalne i dječje zaštite. Usluge neodložne intervencije, član 71: Usluge neodložne intervencije pružaju se radi osiguranja bezbijednosti u situacijama koje ugrožavaju život, zdravlje i razvoj korisnika i obezbjeđuju se 24 sata dnevno. Usluge neodložne intervencije pruža centar za socijalni rad uz obaveznu saradnju sa drugim nadležnim organima i službama. Kada organ, odnosno služba iz stava 2 ovog člana prvi stupi u kontakt sa korisnikom, o tome odmah obavještava nadležni centar za socijalni rad. 85

86 NVO Djeca prije svega U primjeni ovog oblika zaštite poteškoću pravi što nije jasna nadležnost i procedura smještaja djeteta u ustanovu socijalne zaštite i dalje je moguće smjestiti dijete u ustanovu socijalne zaštite: odlukom centra za socijalni rad i po nalogu suda, pri čemu je odlukom suda o upućivanju djeteta u ustanovu boravak djeteta u ustanovi ograničen, a odlukom centara za socijalni rad nije. Takođe, nije defi nisan način učešća djeteta u procjeni sopstvenog najbojeg interesa, kao ni način utvrđivanja mišljenja i volje djeteta prilikom donošenja odluke o smještaju djeteta u ustanovu socijalne zaštite ni mehanizmi za zaštitu prava djeteta na učešće, izražavanje volje i na podnošenje žalbe u postupku smještaja u ustanovu socijalne zaštite. SMJEŠTAJ DJETETA U USTANOVU SOCIJALNE ZAŠTITE Smještaj djece u ustanovu socijalne zaštite se primjenjuje kao posljednja mogućnost jer je domska sredina najnestimulativnija za razvoj djece. Iako je institucionalni smještaj djeteta mlađeg od tri godine visoko rizičan za optimalni razvoj djece, on se još uvijek primjenjuje, a većina usvojene djece je baš u tom uzrastu, prije usvojenja, boravila u ustanovi socijalne zaštite, neka mjesecima, neka godinama. Za neku djecu je smještaj u ustanovu socijalne zaštite najbolji oblik zaštite, s tim da to treba da bude kratkotrajna mjera. Briga i ljubav koju pružaju roditelji je od izuzetne važnosti za emocionalni razvoj djeteta. Dijete zavisi od mreže odnosa u porodičnim sistemu pa gubitak roditelja ili nemogućnost roditelja da se staraju o svojoj djeci prouzrokuje javljanje specifi čnih potreba kod djece: da se nadoknadi roditeljsko staranje - da neko za njih čini i znači ono što roditelji znače svojoj djeci; da se prevaziđu problemi koji su uzrokovani nedostatkom roditeljskog staranja; da se sazna istina o roditeljima izrečena na način da ne povrijedi. Nemogućnost roditelja da se u jednom periodu života staraju o djetetu ne znači da kasnije ne mogu preuzeti brigu o njemu. Isključivanjem roditelja iz života djeteta ne može se odstraniti njihov uticaj na dijete. Dijete ima roditelje i svoju prošlost, koji su mu važni, razmišlja o roditeljima, ponašanje roditelja i njihova porodična sredina su djetetu jedino poznato i treba mu dozvoliti da o tome govori i ostvaruje kontakt sa njima. U institucionalnom smještaju djeci nedostaje emocionalna stimulacija i siguran odnos sa jednom osobom. Djeca koja odrastaju bez roditeljskog staranja su izloženija riziku od javljanja poteškoća u emocionalnom, socijalnom i fi zičkom razvoju (postaju ljepljiva, nekritično traže ljubav i pažnju, ispoljavaju ljutnju i protest...). Ipak, dijete je čovjek koji ima veliku snagu, otpornost i potencijale kojima uspijeva da prevaziđe otežavajuće uslove razvoja i njihove posljedice. Cijena smještaja djeteta u ustanovu socijalne zaštite iznosi 200,00 i, za većinu djece, troškovi smještaja se izmiruju iz Budžeta države. Svako dijete koje je smješteno u ustanovu ima pravo na dječji dodatak (32,10 ). Reakcije djeteta kad ostane bez roditeljskog staranja Beba ili malo dijete postaje: plačljivo, razdražljivo, tužno, san je često poremećen, javljaju se strahovi i često se zapaža zastoj u razvoju. 86

87 Priručnik za obuku kolizijskih staratelja i privremenih zastupnika djece Osim razdražljivosti, plačljivosti, poremećaja sna, apetita, poslije treće godine dijete može ispuniti osjećaj straha, neprijatno osjećanje da je ono krivo što je napušteno ili nevoljeno od roditelja. Svoja teška osjećanja djeca često izražavaju riječima: Ostavili su me zato što nisam bio dobar, oni će sad naći drugog sina. ; Da sam ja bila dobra, tata ne bi otišao. ; Ako budem dobar, mama će se vratiti po mene. ). Dolazi do promjena u ponašanju - neposlušnost, napadi bijesa, sebičnost. Takođe, može doći do zastoja u razvoju. Školsko dijete se osjeća odbačenim, usamljenim, nemoćnim, a tugu za izgubljenom porodicom i stid zbog porodične situacije nekad krije iza neprimjerenog ponašanja, izbjegava društvo vršnjaka, naročito onih koji imaju roditelje. Ne može da se koncentriše, ne prati nastavu, ne uči. Nekada dolazi do poremećaja sna i apetita, što može ugroziti zdravlje djeteta. Javljaju se smetnje prilagođavanja ili reaktivni poremećaji - od anksiozno depresivnih stanja, regresije na niži razvojni nivo, do negativizma, agresivnosti, povlačenja, kao djetetova odbrana od prevelikih i neprimjerenih zahtjeva koje povrjeđujuća sredina postavlja pred dijete. Adolescenti svoje stavove o životu, shvatanja o ulozi muškarca i žene, o njihovim odnosima, porodici, ponašanju odraslih formiraju prema stavovima i ponašanju svojih roditelja. Bolni dječiji doživljaji vezani za odvojenost od roditelja mogu se kasnije ispoljiti kao strah od ljubavi i od trajnih bliskih veza i odnosa, kao odbojnost prema partnerskoj zajednici i braku ili strah od neuspjeha u partnerskoj vezi ili braku. Zbog porodičnih problema, djeca se mogu povući se u sebe, izbjegavati društvo. Neka djeca se stide i kriju istinu o sebi i svojoj porodici od drugih. Nekada zbog toga ispoljavaju probleme u ponašanju. Razumijevanje i pomoć djeci Djeca često krive sebe za probleme kod kuće, stide se kada vide da je to drugačije nego kod njihovih drugova, ne žele da se to sazna i obezvrjeđuju sebe zbog toga. Svako dijete na svoj način pati za roditeljem od kojeg je odvojeno, mašta da će opet biti zajedno, da će sve biti kao nekad. Iza uporne neposlušnosti i sličnih problema u ponašanju i navikama djeteta treba prepoznati duboku povrijeđenost, tugu i strah da je napušteno i nevoljeno. Zato je djetetu potrebno pokazivanje pažnje, razumijevanja i posebne tolerancije prema ponašanju koje ono ispoljava. Djetetu pomaže kad mu se omogući da ispolji svoja osjećanja i strahove. Odrasli koji brinu o djeci često su ispunjeni ljutnjom i neprijateljstvom prema roditelju koji je napustio dijete pa zaborave na osjećanja djeteta i njegovih roditelja. Ne smije se reći nešto što će još više poljuljati vjeru djeteta u roditelja, jer će se djetetovo ponašanje još više pogoršati i može doći do ozbiljnijih poremećaja. Pogrešno je reći: Roditelj te napustio jer te ne voli.. Može se reći: Roditeli se nisu slagali, otišli su, ali ti ćeš uvijek biti njihovo dijete, njima je teško što nisu s tobom.. Ne smije se tražiti od djeteta da se priključi optužbama protiv roditelja jer kod velikog broja djece ostane snažno osjećanje pripadnosti porodici i nakon smještaja u dom. Djetetu treba dozvoliti da slobodno nastavi da voli roditelja od kojeg je odvojeno jer mu to pomaže da prihvati svoju situaciju i prebrodi krizu. Takođe, treba učiniti sve da dijete 87

88 NVO Djeca prije svega ostane u kontaktu sa roditeljima i drugim važnim osobama (putem posjeta, telefona, pisma, čestitki, elektonskom komunikacijom, razmjenom poklona). Razumijevanje i pomoć roditeljima Zaštita roditelja koji nisu u mogućnosti da ostvaruju svoja roditeljska prava i obaveze prema djetetu treba da predstavlja prioritet. Osposobljavanjem roditelja da se samostalno staraju o djetetu i za dijete se obezbjeđuje najadekvatnija zaštita. Osim kada se nikako ne može zadovoljiti interes djeteta da živi sa svojim roditeljima, u svakom drugom slučaju odvajanje djeteta od roditelja predstavlja tešku povredu osnovnih ljudskih prava djeteta i njegovih roditelja. Niko ne može djetetu da zamijeni roditelje ako su oni zdrave, emocionalno i intelektualno zrele ličnosti, čak i kada to nisu. Nedostatak vezanosti roditelja za dijete i odsustvo emocija prema djetetu je često rezultat i niza drugih činilaca, a ne samo emocionalne nezrelosti ili poremećaja u sferi ličnosti ili oboljenja. Takođe, kada dijete ne provodi dovoljno vremena s roditeljima, između njih ne može doći do emotivne vezanosti niti se ona može očuvati i razvijati. Kod poremećaja roditeljskih funkcija centar za socijalni rad utvrđuje: uzroke poremećaja, uslove i mogućnost rehabilitacije roditeljske funkcije, sposobnosti, stavove roditelja i daje prognozu o mogućnostima za uspostavljanje adekvatnog roditeljskog odnosa. Zatim pruža pomoć zainteresovanim roditeljima da prevaziđu sopstvene krize, da dobiju uvid u svoje ponašanje, da shvate posljedice, koriguju i preispitaju svoje buduće ponašanje, da ojačaju, prihvate nove obaveze i osamostale se, kako bi bili u stanju da prihvate dijete i staraju se o njemu. Njima treba pomoć da emocionalno prihvate dijete, koje za njih trenutno predstavlja izvor mnogih nevolja i problema, kako bi njihova međusobna povezanost postala jak i dovoljan motiv da ostanu zajedno. Prihvatanje roditeljske dužnosti znači spremnost da se zadovolje potrebe drugoga - djeteta, da se pomogne, zaštiti i odbrani dijete (od sebe i drugih), da se potrebe djeteta stave iznad svojih i da se u tome nađe zadovoljstvo. Ako se roditeljske funkcije ne uspostave, centar za socijalni rad može smjestiti dijete u ustanovu socijalne zaštite, a dijete se može vratiti u roditeljsku porodicu kada se otklone problemi na strani roditelja ili u porodici, koji su bili uzrok izmještanja djeteta. Dešava da dijete u ustanovi čeka na otklanjanje problema godinama, što nije u najboljem interesu djeteta. Rješavanje porodičnih problema zahtijeva i psihoterapijski rad. PSIHOSOCIJALNI RAZVOJ I RAZVOJNE TEŠKOĆE DJECE SMJEŠTENE U USTANOVAMA SOCIJALNE ZAŠTITE Psihosocijalni razvoj djeteta započinje rođenjem. Proces razvoja, sazrijevanja i učenja odvija se u zavisnosti od bioloških karakteristika djeteta i u razmjeni djeteta sa sredinom. Za razvijanje perceptivnih, senzomotornih sposobnosti djeteta i njegove ličnosti veoma su važne spoljne stimulacije koje majka, otac ili zamjenski roditelj od rođenja vrši svojim dodirom, glasom, igrom. Tokom čitavog odrastanja uticaj roditelja ili zamjenskog roditelja u psihičkom razvoju djeteta ostaje presudan. 88

89 Priručnik za obuku kolizijskih staratelja i privremenih zastupnika djece Institucionalno zbrinjavanje djece, naročito ako je od najranijeg uzrasta, značajno obilježava tok djetetovog razvoja. Dugo se smatralo da lišavnje djece adekvatnih socijalnih relacija i emotivnih razmjena koje postoje u biološkom porodicama u najvećoj mjeri remeti optimalni razvoj djece smještene u ustanovama. Podizanje kvaliteta brige o djeci pokazalo je da institucionalni smještaj ne mora uvjek imati nepovratne, negativne posljedice na cjelokupni razvoj djeteta. Individualni psiho-fi zički i socijalni razvoj djeteta smještenog u ustanovu zavisi od: bioloških karakteristika djeteta, djetetove otpornosti, uzrasta na kojem je dijete smješteno u ustanovu, kvaliteta brige prije smještaja u ustanovu, kvaliteta brige u ustanovi (organizacija, uslovi života u ustanovi, sposobnost vaspitača da prepoznaju i razumiju individualne potrebe svakog djeteta, ostvarivanje kvalitetne emocionalne razmjene između vaspitača i djeteta), trajanja smještaja, kvaliteta porodičnih veza i odnosa sa drugim važnim osobama. Razvoj djece u institucijama ima svoje specifi čnosti i odstupanja od toka prosječnog razvoja djeteta u biološkoj porodici. Specifičnosti razvoja na ranom uzrastu (predškolskom) Rana organizacija pokreta, ovladavanje osnovnim psihomotornim vještinama i početak govora su usporeni u odnosu na djecu koja odrastaju u biološkim porodicama. To je posljedica institucionalnih uslova u kojima je ovladavanje psihomotornim vještinama većim dijelom prepušteno biološkim činiocima i procesima sazrijevanja. Od uticaja su i oskudnije socijalne i emotivne relacije i razmjene između djeteta i lica koje je zaduženo za njegu djeteta. Za većinu djece koja su od rođenja u ustanovi već od trećeg mjeseca života karakterističan je tzv. rocking - ritmično pokretanja glave ili cijelog tijela, kao vid samostimulacije i pražnjenja, u situaciji kada sredina nije dovoljno zaštićujuća i podsticajna. U manjem broju djeca ispoljavaju opšte zostajanje u razvoju koje se dijagnostifi kuje kao usporeni psihomotorni razvoj, a u stvari je posljedica nepodsticajnih institucionalnih uslova života. Stoga razvoj na predškolskom uzrastu karekteriše niži frekvencijski riječnik, edukativna postignuća koja su i do godinu dana niža, nego u opštoj populaciji djece. Specifičnosti razvoja na školskom uzrastu Zbog nižih školskih postignuća, teškoća u opismenjavanju i praćenju školskog programa, zbog problema pažnje, snižene motivacije, edukativne zapuštenosti iz perioda života u biološkim porodicama, uslova života u ustanovi, kod neke djece su procijenjene smetnje u intelektualnom razvoju pa su upućivana na školovanje pod posebnim uslovima ili u specijalne škole. Kod neke djece se evidentira i enureza (nevoljno noćno mokrenje). 89

90 NVO Djeca prije svega Specifičnosti razvoja kod adolescenata Javlja se bunt i otpor, koji su usmjereni na režim života u ustanovi, autoritet vaspitača, postupke druge djece, kao i promjenjljivost raspoloženja, razvojna odstupanja, jako vezivanje za vršnjačke grupe. Česte su i vrlo burne krize identiteta. Zbog prekida kontakta djeteta sa biološkom porodicom javlja se osjećaj odbačenosti, sopstvene krivice i neadekvatnosti, teškoće u formiranju porodičnog i ličnog identiteta. Identifi kacija sa vaspitačem kao zamjenom roditeljske fi gure nije istog kvaliteta i dinamike kao identifi kacija djeteta sa roditeljima, a javlja se i problem podijeljene lojalnosti između realne ili zamišljene roditeljske fi gure i vaspitača. Produbljivanju adolescentne krize doprinosi neizvjesnost i nesigurnost u odnosu na sopstvenu budućnosti i strah od izlaska iz ustanove. Može biti prisutno nisko samovrjednovanje i teškoće u uspostavljanju stabilnih emocionalnih veza. Razumijevanje i pomoć djeci Okolnost što ne žive sa roditeljima, kao i posljedice traumatskih iskustava (različiti gubici, odsustvo roditeljskog staranja, zanemarivanje, zlostavljanje) mogu se prevazići uz podršku koju je takvo dijete dobilo od nekog drugog u porodici ili drugoj sredini u kojoj se osjećalo zaštićeno. Omogućavanje kontakta s roditeljima od kojih je dijete odvojeno, daje mu šansu da neprijatno iskustvo obradi i održi samopouzdanje. Od značaja je adekvatna podrška i emotivna briga vaspitača, redovni kontakti s nadležnim centrom za socijalni rad, nekad i uključivanje drugih službi (zdravstvo). Dobro poznavanje djeteta omogućava adekvatno postupanje sa njim i optimalno korišćenje njegovih potencijala za vrijeme smještaja u ustanovi socijalne zaštite. Svako dijete, u zavisnosti od uzrasta i individulanih sposobnosti traži svoj put, koristeći sopstvene mogućnosti i snage, uz odgovarajuću pomoć i podršku stručnih radnika, neposredne sredine i šire zajednice. Spremnost za socijalno integrisanje, iskustvo u komunikaciji sa sredinom, kapacitet da adekvatno odgovori na frustrirajuće situacije i otvorenost prema drugima su dobri preduslovi za uspješno uklapanje djeteta u novu sredinu, bilo da se smješta ili izlazi iz ustanove. PRIPREMA ZA IZLAZAK DJETETA IZ USTANOVE Smještaj u ustanovu je davanje mogućnosti djetetu bez roditeljskog staranja da u sigurnom i stabilnom zamjenskom okruženju razvije svoje potencijale i pripremi se za život van ustanove, bilo da je u pitanju povratak u biološku porodicu ili osamostaljivanje. Priprema za izlazak djeteta iz ustanove počinje postupkom smještaja, u centru za socijalni rad kod kojega se prijavljuje potreba zaštite djeteta bez roditeljskog staranja. 90

91 Priručnik za obuku kolizijskih staratelja i privremenih zastupnika djece Individulani plan zaštite djeteta treba da sadrži plan aktivnosti koje je neophodno preduzeti za zaštitu djeteta i plan izlaska iz ustanove. To znači da već na smještaju i stručnjaci i dijete znaju ciljeve, svrhu, planiranu dužinu boravka u ustanovi i plan za izlazak. Plan izlaska sadrži osnovne podatke o djetetu, dijagnostiku po statusima (zdravstveni, vaspitno-obrazovni, socijalni, pravni i psihološki), zadatke, dinamiku i nosioce realizacije, moguće rizike i rokove realizacije planiranog. Sa individualnim planom zaštite i aktivnostima obavezno treba da bude upoznato i dijete. Dijete treba da dobije mogućnost da učestvuje u izradi plana zaštite, pronalaženju mogućih rješenja, onoliko koliko ono samo izabere, kao i u zavisnosti od dostignutog uzrasta i zrelosti. Zadatak nadležnog centra za socijalni rad je da svojim aktivnostima utiče da boravak djeteta u ustanovi bude što kraći. Zadatak ustanove za smještaj je da boravak djeteta bude prilagođen razvojnim potrebama djeteta i da sve vrijeme radi na pripremi djeteta za samostalan život i rad, u najširem smislu. Kod neke djece se razmatra mogućnost ponovnog zajedničkog života sa roditeljima/srodnicima, što zahtijeva novu adaptaciju i učenje zajedničkog života jer su se, protekom vremena, desile začajne promjene u dinamici i funkcionisanju porodice, kao i promjene na strani samog djeteta. Većina djece po izlasku iz ustanove treba da započne samostalan život. Osamostaljivanje je jedan od najvažnijih testova zrelosti i snaga ličnosti, ali i predstavlja značajnu krizu u životu većine mladih ljudi. Za djecu koji odrastaju u ustanovama socijalne zaštite izlazak iz ustanove i osamostaljivanje često predstavlja gotovo nesavladiv problem. Djeca niti sebe vide u svojoj nekadašnjoj sredini niti tamo imaju očuvane veze niti imaju gdje da odu. Nemaju zaposlenje, stan ni podršku biološke porodice, a centri za socijalni rad kao i šira društvena zajednica, osiromašeni i zaokupljeni mnogobrojnim poslovima, malo čine za njih. To su objektivne teškoće. Subjektivne teškoće se odnose na psihosocijalne karakteristike djece. Djeca koja odrastaju u ustanovi su jako ranjiva i izložena rizicima. Već doživljena bolna i traumatska iskustva odvajanja i gubitka reaktiviraju se u periodu napuštanja ustanove. Mnoga djeca nemaju porodično iskustvo ili imaju malo iskustva koja se tiču života van ustanove, što pojačava strepnju i strah od izlaska iz ustanove. Neposredno pred izlazak iz ustanove većina djece ima značajne teškoće koje se najčešće ispoljavaju kao: bezvoljnost, apatija, teškoće u učenju i pažnji, pojačana strepnja, pasivnost, intenzivna tuga, povremena odstupanja u ponašanju i povišena agresivnost. Odrastanje u ustanovi vodi ka pasivnosti djece i ugrožava samopouzdanje pa su djeca nesigurna u svoje sposobnosti za samostalno funkcionisanje bez podrške poznatog okruženja. Upućenost na vaspitače ustanove i stručnjake centara za socijalni rad u rješavanju problema često ostaje kao model ponašanja i nakon izlaska iz ustanove. Socijalni kontakti djece su redukovani. Rijetki, površni i nestabilni kontakti sa roditeljskom porodicom i srodnicima, upućenost na vršnjke u ustanovi, malo kontakata izvan ustanove čine mrežu socijalne podrške po izlasku oskudnom i nedovoljno sigurnom. Zbog navike da žive u ustanovi, osjećaju se sigurniji u društvu, plaše se samoće. Bez doživljenog iskustva kvalitetne emotivne veze, često mijenjaju krug prijatelja čime se uvećava rizik od ulaska u grupe sa problematičnim ponašanjem. 91

92 NVO Djeca prije svega Situacija napuštanja ustanove i osamostaljivanje za većinu djece ima značenje velike krize koja zahtjeva stručnu pomoć i planirane intervencije od strane centra za socijalni rad i stručnjka ustanove, neformalnih pomagača i socijalnih usluga u lokalnoj zajednici (npr. stanovanje uz podršku, kao oblik otvorene zaštite djece po izlasku iz ustanove, podrške u osamostaljivanju). Neka djeca imaju lične snage u prevazilaženju problema jer su doživjela iskustvo pozitivnog zamjenskog okruženja ili posjeduju prirodnu rezilijentnost. Nije samo bolno iskustvo važno, nego ono što svako sa svojim bolnim iskustvom uradi. 92

93 Priručnik za obuku kolizijskih staratelja i privremenih zastupnika djece ZASTUPANJE PRAVA DJETETA NA ZAŠTITU OD ZANEMARIVANJA I ZLOSTAVLJANJA Pravo na život bez nasilja Dijete ima pravo na život i na život bez nasilja. Ono što kažu svjetske statistike je i naša stvarnost: najčešće mjesto na kojem se dijete zlostavlja je djetetova porodica, u većini slučajeva osoba koja zlostavlja dijete iz njegovog je porodičnog okruženja ili je bliska i poznata djetetu. To je za dijete veoma teško jer dijete tu osobu voli, vjeruje joj i od nje očekuje sigurnost i zaštitu. Djeca su izložena i nasilju u školi (vršnjačkom i dr.), u ustanovi u kojoj borave, na ulici. Većina osoba koje zlostavljaju djecu normalno i neupadljivo funkcioniše u svakodnevnom životu, nemaju intelektualne smetnje ni psihijatrijsku dijagnozu. Ono što o zlostavljanju govori struka (zlostavljanje djece je neprihvatljivo bez obzira na okolnosti u kojima se dešava) je savim drugačije od stavova našeg društva u kojem postoji tolerancija nasilja i opšte prihvaćeni model komunikacije koji uključuje vrijeđanje, ponižavanje, ruganje, podcjenjivanje... Nasilje u porodici, kao i zlostavljanje djece je još uvijek tabu tema, ono se prikriva, ponekad prećutno odobrava, a mnogi oblici nasilničkog ponašanja se ne smatraju nasiljem. Činjenica očinstva/ majčinstva i porodični odnosi uzimaju se, nerijetko, kao olakšavajuće okolnosti za počinioca nasilja. Izlaganje djeteta nasilnim prizorima, dovođenje djece u nasilne situacije, bezobzirno ponašanje prema djeci, otimanje i nasilno odvođenje djece, bespravno lišavanje djece kontakta s drugim roditeljem, nedavanje izdržavanja, nevođenje brige o djetetu, napuštanje djeteta, često ne dobijaju pravnu kvalifi kaciju krivičnog djela i za njih počinioci ne odgovaraju. Fizičko kažnjavanje djece još uvijek se smatra vaspitnom metodom i ima široku primjenu. Slično je i sa čestim pretjerivanjem u zahtjevima, opomenama, kaznama, koje može dovesti do ugrožavanja razvoja dječje ličnosti, djetetovog fi zičkog i psihičkog zdravlja. Takvo postupanje povrjeđuje dijete, uništava njegovo samopouzdanje i samopoštovanje, što govori o neprimjerenosti metoda disciplinovanja. Takođe, prevladava mišljenje da se ne treba uplitati u nečiji porodični život, naše porodice to teško dozvoljavaju, što predstavlja određenu društvenu toleranciju neadekvatnog roditeljskog postupanja, porodičnog nasilja i otežava zaštitu djece i drugih članova porodice, sa posebno teškim posljedicama po dijete. Nešto zbog takvih stavova, nešto zato što nema odgovarajućih institucionalnih i vaninstitucionalnih mjera zaštite, što su sudski postupci dugotrajni, što je teško obezbijediti dokazivanje zlostavljanja ili što bi u tome ostali usamljeni, mnogi se ustežu i od prijavljivanja i od primjene mjera zaštite prema djetetu, kao i od mjera nadzora ili represivnih mjera prema roditeljima. U preispitivanju roditeljske odgovornosti u postupku zaštite prava djeteta od zlostavljanja, nije cilj lišiti roditelja slobode, nego zaustavljanje i sprječavanje ponavaljanja zlostavljanja, a kazna treba da bude srazmjerna učinjenom krivičnom djelu i stepenu društvene opasnosti krivičnog djela. Istovremeno, obavezivanje roditelja i porodice na terapiju dovelo bi do željene promjene kroz povećanje sposobnosti 93

94 NVO Djeca prije svega i odgovornosti oba roditelja za bezbijednost djece, za sopstveno funkcionisanje i funkcionisanje porodice. Obaveza države je da djecu i mlade efi kasno zaštiti od ponašanja odraslih koja ugrožavaju njihov život, zdravlje ili vaspitanje. Zlostavljanje djece uznemirava javnost. Djeci i svim građanima jedne zajednice je veoma važno da znaju da će dijete biti zaštićeno od svih oblika zanemarivanja, zloupotrebe i zlostavljanja, odnosno da postoji čitav sistem zaštite oko djeteta i da je on efi kasan. Obaveza države je da preduzme generalne mjere za poboljšanje položaja i uslova života djece, što podrazumijeva i obezbjeđivanje mjera i aktivnosti koje se odnose na zaštitu prava, pomoć i podršku djeci i porodici i to treba stalno unaprjeđivati. Svi mi smo, profesionalno i lično, odgovorni za zaštitu žrtve zlostavljanja, posebno kada je u pitanju dijete. Postoji obaveza prijavljivanja krivičnih djela počinjenih na štetu djeteta, što znači da ni u kojem slučaju ne odobravamo i ne podržavamo nasilje, zanemarivanje, zlostavljanje, zloupotrebu djece. Pravni okvir za djelovanje protiv nasilnika takođe postoji, ali i česta dilema: ko, kada i u kojoj mjeri treba da se umiješa u život djeteta ili porodice, kada porodični problemi zahtijevaju intervenciju državnih organa. Prag za intervenciju zavisi od defi nicije nasilja, stavova društva prema (porodičnom) nasilju, zakonskim propisima, postojanju službi za podršku, tretman i zbrinjavanje zlostavljane djece. Krivična djela na štetu djece i maloljetnika Krivični zakonik RCG defi nisao je krivična djela na štetu djeteta i to: ubistvo djeteta pri porođaju (čedomorstvo); navođenje na samoubistvo i pomaganje u samoubistvu; napuštanje nemoćnog lica; obljuba s djetetom; obljuba zloupotrebom položaja; nedozvoljene polne radnje; podvođenje i omogućavanje polnog odnosa; posredovanje u vršenju prostitucije; prikazivanje pornografskog materijala; vanbračana zajednica s maloljetnikom; oduzimanje maloljetnog lica; promjena porodičnog stanja; zapuštanje i zlostavljanje maloljetnog lica; nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici; nedavanje izdržavanja; kršenje porodičnih obaveza; rodoskrvnjenje (incest); trgovina ljudima; omogućavanje uživanja opojnih droga. Iako specifi čna odnose se na zaštitu prava djeteta, navedena krivična djela se nalaze u različitim poglavljima Krivičnog zakonika - krivična djela protiv: života i tijela; časti i ugleda; polne slobode; braka i porodice; zdravlja ljudi; čovječnosti i drugih dobara zaštićenih međunarodnim pravom, koja se onose na čitavu populaciju. Zakon o postupanju prema maloljetnicima u krivičnom postupku, Službeni list Crne Gore, broj 64/2011. od godine, koji se primjenjuje se od godine, u Glavi četvrtoj Posebne odredbe o zaštiti maloljetnih lica kao učesnika u krivičnom postupku (član 90 do 97), defi niše poseban tretman djece koja imaju status žrtve krivičnih djela i istovremeno se saslušavaju kao svjedoci u krivičnom postupku. Takođe, UN Konvencija o pravima djeteta, koju je ratifi kovala i Crna Gora nalaže zaštitu djeteta od svih oblika fi zičkog, psihičkog nasilja, povrijeđivanja, zlostavljanja, zapostavljanja, nemarnog postupanja, maltretiranja, eksploatacije, seksualnog zlostavljanja. 94

95 Priručnik za obuku kolizijskih staratelja i privremenih zastupnika djece Definicija zlostavljanja, prema prof. dr Milosavu Milosavljević Zlostavljanje ili nasilje nad djecom podrazumijeva nehumane odnose i ponašanja pojedinca, društvenih grupa, institucija i drugih kojima se uz primjenu sile nanosi bol, fi zička i psihička oštećenja, ugrožava zdravlje, fi zički i psihički integritet i onemogućava optimalni razvoj djeteta. Zlostavljanje podrazumijeva kontinuirane, permanentne radnje s umišljajem na zlostavljanje. To znači da osoba koja brine o djetetu ne kažnjava dijete da bi ga nečemu naučila, već samo da bi ga povrijedila (svjesno zlonamjerno ponašanje roditelja/odraslog prema djetetu). Zapostavljanje djeteta se odnosi na zapostavljanje njegovih razvojnih potreba, mogućnosti, sklonosti i talenata. Zanemarivanje se odnosi na zanemarivanje osnovnih životnih potreba djeteta - ishrana, odijevanje, stanovanje, zdravlje, obrazovanje, kultura, slobodno vrijeme, sigurnost i podrška. Zloupotreba se odnosi na iskorištavanje djece radi zadovoljenja potreba i interesa drugih - ekonomsko, političko, seksualno i drugo iskorištavanje. Fizičko zlostavljanje podrazumijeva ponašanje kojim se primjenom fi zičke sile, uz ili bez upotrebe drugih sredstava, nanose ozljede, povrede ili rane i ugrožava zdravlje ili život djeteta. Najčešći oblici: udaranje rukama i nogama, čupanje kose, uvrtanje dijelova tijela i lica, udaranje kaišem, štapom, palicom i drugim predmetima, povrede oštrim i tupim predmetima, opekotine cigaretom, šibicom, upaljačem, vatrom, vrelom vodom, nasilno uranjanje glave u vodu, vezivanje, zaključavanje ili zatvaranje u mračne i nehigijenske prostorije, lišavanje hrane, odjeće i obuće, izlaganje dejstvu nepogodnih klimatskih uslova, osujećenje u pogledu potreba za liječenjem i liječenja. Psihološko zlostavljanje podrazumijeva odbacivanje, terorisanje, izolovanje, eksploataciju, emocionalno lišavanje. Najčešći oblici: emocionalna hladnoća, uskraćivanje ljubavi i pažnje, odsustvo komunikacije s djetetom, korišćenje pogrdnih imena, podsmijavanje na račun izgleda ili nekih osobina djeteta, psovke, vrijeđanje, bezrazložna grdnja, vika, zabrana izlazaka, prisustvo djeteta nasilju, stvaranje situacija za strah i osjećanje nesigurnosti djeteta, medijsko ili slično podržavanje i prikazivanje nasilništva. Seksualno zlostavljanje je korišćenje djeteta radi nasilnog zadovoljenja nečijih seksualnih poriva, potreba, nagona, a podrazumijeva svaki vid verbalnog, gestovnog ili fi zičkog kontakta sa seksualnim sadržajem nezavisno od postojanja ili nepostojanja volje, htijenja i saznanja kada je žrtva zlostavljanja dijete. Najčešći oblici: seksualne poruke, lascivne riječi i priče, seksualne ponude, pokazivanje pornografskog sadržaja, seksualnih simbola, seksualno dodirivanje, pokušaj ili ostvareni seksualni čin (obljuba djeteta silovanje), prisiljavanje na prostituciju. 95

96 NVO Djeca prije svega Dijete nikad nije krivo za zlostavljanje Dijete nikad nije krivo za zlostavljanje. Zato što odrasla osoba zna je da su naprijed defi nisani oblici zlostavljanja krivična djela i da će takvim postupanjem prema djetetu, bez obzira na dobrovoljnost djeteta, nanijeti djetetu štetu. Uvijek kada je u pitanju dijete radi se o krivičnom djelu, bez obzira da li se radi o dobrovoljnosti djeteta ili o upotrebi sredstava - sila, prijetnja, otmica, prevara, obmana, zloupotreba položaja, davanje ili primanje novca ili druge koristi licu koje ima kontrolu nad djetetom koje je žrtva. Dakle, bez obzira na dobrovoljnost djeteta, uvijek se radi o krivičnom djelu, jer je ključna zloupotreba i direktni umišljaj odrasle osobe koja uvodi dijete u takav odnos pri čemu odrasla osoba, razumno i po prirodi stvari, zna da će takvim postupcima povrijediti dijete. Posljedice zlostavljanja Posljedice koje zlostavljanje ostavlja na dijete značajno i dugoročno ugrožavaju razvoj i život djeteta. Dolazi do emocionalnih smetnji i izmijenjenog doživljaja sebe (depresivnost, strah, strepnja, agresivnost, bijes, neprijateljstvo, nisko samopoštovanje, krivica, stid). Evidentiraju se kognitivne smetnje (zastoj u razvoju kognitivnih funkcija - opažanju, pamćenju, učenju, mišljenju, govoru; intelektualna inhibicija; teškoće koncentracije) i poremećaji socijalnog funkcionisanja (antisocijalno ponašanje, zloupotreba droga, maloljetnička trudnoća, žrtva nove zloupotrebe). Mogu nastupiti trajne psiho-fi zičke povrede i smrtni ishod. Posljedice zlostavljanja u djetinjstvu nerijetko se protežu i u odraslom dobu, kroz depresivna stanja, poremećaj ličnosti i pponašanja. Evidentira se i transgeneracijsko prenošenje zlostavljanja - kada odrasla osoba koja je u djetinjstvu bila zlostavljana formira svoju porodicu, počne da zlostavlja svog partnera ili djecu. REAGOVANJE INSTITUCIJA NA ZLOSTAVLJANJE DJECE 96 Otkrivanje zlostavljanja nad djetetom Treba znati da djeca vrlo rijetko lažu o zlostavljanju i da odrasli nekada ne vjeruju u iskaz djeteta jer imaju predrasude o nasilju ili uvjerenja koja ih ometaju u otkrivanju prepoznavanju, razumijevanju i prijavljivanju nasilja. Roditelji, vaspitači, nastavnici su u mogućnosti da uoče (iznenadne) promjene u ponašanju i izgledu djeteta, kao što su: raspoloženje djeteta, promjene u ponašanju (razdražljivost, agresivnost, žrtva drugih zlostavljanja, povučenost, plašljivost, lutanje); izgled (način oblačenja, higijenske navike, povrede); somatske tegobe; samopovrjeđivanje; redovnost i uspješnost u obavljanju zadataka, uspjeh u školi; izostanci iz škole; smetnje u razvoju i druge promjene, koje se mogu povezati sa iskustvom zlostavljanja. Treba znati i da je otkrivanje nasilja proces, posebno specifi čan za neke oblike zlostavljanja, kao što je seksualno zlostavljanje. Otkrivanje zlostavljanja za dijete predstavlja teško emocionalno iskustvo. Zbog toga se dijete povjeri tek kad pronađe

97 Priručnik za obuku kolizijskih staratelja i privremenih zastupnika djece osobu od povjerenja, a može se desiti da dijete nekad spontano i neočekivano saopšti o zlostavljanju. Djetetu je važan ozbiljan i smiren pristup odraslog u procesu otkrivanja nasilja, što se postiže pažljivim postupanjem, prilagođenim djetetu, vjerom u iskaz djetata, odnosom povjerenja, obezbjeđivanjem zaštite djeteta. Nakon otkrivanja zlostavljanja roditelji nekada reaguju nevjericom, odbijanjem, poricanjem, ljutnjom. Otkrivanje i prijavljivanje zlostavljanja je situacija koja porodicu uvodi u krizno stanje (osjećaj krivice, prikrivanje nasilja, konfl ikt lojalnosti, međusobno optuživanje, trauma). Porodica je uglavnom više spremna da sarađuje u postupku prijavljivanja i pružanja zaštite djetetu kada osoba koja zlostavlja nije iz kruga članova porodice. Dijete mora biti upoznato s postupkom prijavljivanja i koracima zaštite od nasilja. Dijete i njegovi roditelji treba da budu upoznati da će biti podnijeta prijava o sumnji na nasilje nad djetetom (zakonska obaveza prijavljivanja). Nakon podnošenja prijave, dijete i roditelje treba uputiti u centar za socijalni rad, odnosno na multidisciplinarni operativni tim (MOT- multidisciplinarni operativni timovi za zaštitu djece od zanemarivanja i zlostavljanja, koji su formirani pri centrima za socijalni rad), radi dalje podrške djetetu i porodici. Kod ekstremnih situacija - teškog oblika zlostavljanja i životne ugroženosti djeteta ili kada roditelji ne sarađuju u obezbjeđivanju zaštite i najboljeg djetetovog interesa, dijete se izmješta iz porodice. Međutim, oduzimanje djeteta od roditelja može za dijete predstavljati visok rizik od nove traumatizacije. Prijavljivanje zlostavljanja nad djetetom Najgore što može da se desi je da dijete prijavi nasilje i da izostane odgovarajuća društvena reakcija. U našim zakonima su defi nisana krivična djela kojima se nanosi šteta djeci, međutim, za efi kasniju zaštitu djece nije dovoljno samo kriminaliziranje određenih ponašanja štetnih za zdravlje, razvoj i vaspitanje djece nego je važan i način rada organa koji su dužni da prepoznaju i prijave ova specifi čna krivična djela. Postoji zakonska obaveza prijavljivanja nasilja nad djecom i nasilja u porodici. Prijavljuje se svaki slučaj nasilja nad djetetom koji daje razloge da se opravdano sumnja na zlostavljanje i/ili zanemarivanje. Prijava se podnosi centru za socijalni rad, Ministarstvu unutrašnjih poslova ili tužilaštvu. Postupanje po prijavi o zlostavljanju djeteta Kada se prepozna nasilje nad djecom pet sistema imaju obavezu da reaguju: socijalna zaštita, vaspitno-obrazovni sistem, zdravstvo, policija, pravosuđe, kao i drugi državni organi, udruženja i građani. Problem zlostavljanja djece zahtijeva da svi o zaštiti djece od nasilja imaju iste stavove (zlostavljanje je neprihvatljivo bez obzira na okolnosti u kojima se dešava), da svi prepoznaju posljedice nasilja i da na rješavanju problema nasilja nad djecom rade zajednički. Kako bi se to postiglo, formirani su 97

98 NVO Djeca prije svega operativni multidisciplinarni timovi za zaštitu djece od zanemarivanja i zlostavljanja većini opština u Crnoj Gori, koje rade pri centrima za socijalni rad. Multidisciplinarni operativni timovi predstavljaju početak međuresorskog povezivanja svih službi nadležnih za zaštitu djece na nivou lokalne zajednice i omogućili bi efi kasnije sprovođenje mjera zaštite prema zanemarenom ili zlostavljanom djetetu kada bi imali kontinuitet i ujednačene standarde rada. Porodični zakon Crne Gore je predvidio intervencije koje imaju značaj specijalne intervencije sprječavanje težih oblika zlostavljanja djece i rehabilitaciju porodice. Tako, centar za socijalni rad vrši opšti nadzor nad vršenjem roditeljskog prava i po službenoj dužnosti štiti interes djece. Može izreći mjeru upozorenja roditeljima na nedostatke u vaspitanju djece, uputiti ih na druge službe za podršku. Ako roditelji ne koriguju vaspitne postupke, nego i dalje ugrožavaju ili ne štite dijete, centar za socijalni rad izriče drugu mjeru stalni nadzor nad vršenjem roditeljskog prava, o čemu donosi rješenje. Sljedeća mjera je podnošenje krivične prijave protiv roditelja koji zanemaruje ili zlostavlja dijete. Najdrastičnija mjera je oduzimanje djeteta roditeljima, odnosno lišenje roditeljskog prava, a taj postupak takođe može pokrenuti centar za socijalni rad. Za izricanje takve mjere, o kojoj odluku donosi sud, pored visokog intenziteta zlostavljanja i rizika po dijete, mora postojati i svjesno, zlonamjerno ponašanje roditelja prema djetetu. Policija prikuplja dokaze o zlostavljanju i dostavlja ih tužiocu, obavještava centar za socijalni rad o potrebi zaštite prava djeteta. Tužilac na osnovu prikupljenih dokaza donosi odluku o pokretanju krivičnog postupka. Ako se pokrene krivični postupak, sud cijeni prikupljene dokaze, saslušava nasilnika, dijete, svjedoke, donosi konačnu odluku. Često je dijete jedini svjedok i često su od presudnog značaja materijalni dokazi, koje je teško pribaviti (posebno kod psihološkog i seksualnog zlostavljanja djeteta), zbog čega prijavljeni slučaj završi kao nedokazana sumnja. Postupak dokazivanja zlostavljanja nad djetetom Krivični postupak je veoma težak za dijete jer je ono i žrtva teškog krivičnog djela i ključni svjedok. Tokom postupka djetetu je potrebna zaštita i podrška, pomoć da se snađe u policijskoj stanici, centru za socijalni rad, sudnici. Potreban mu je neko ko prati kako se dijete osjeća i kome, u svakom trenutku, može reći da nešto ne razumije, da ne želi, ne može, ne umije da odgovori na neko pitanje, da želi da se odmori, prekine i odloži suđenje ili da želi da odustane od pokrenutog postupka. Postupak dokazivanja, posebno nekih oblika, zlostavljanja djeteta je složen, pogotovo ako nema direktne fi zičke povrede ili direktnog seksualnog kontakta. Traži se prikazivanje štete (tzv. stepen povrede) koja je nanijeta djetetu da bi se dokazalo da je dijete žrtva, a zaboravlja se na posljedice koje su (naizged) nevidljive i koje će se ispoljiti kroz sadašnju sliku o sebi ili kao sliku o budućoj odrasloj osobi, kroz narušeno samopoštovanje, koje direktno utiče na sve aspekte ponašanja i postignuća, na uspjeh u odnosima s drugim ljudima i ometa zdravo funkcionisanje. Nasilje i zlostavljanje se cijeni samo ako je akutno, a ne i kontinuitet porodičnog nasilja ili zlostavljanja djeteta. 98

99 Priručnik za obuku kolizijskih staratelja i privremenih zastupnika djece Poteškoće u postupku dokazivanja pravi i uzrast djeteta, kontinuitet zlostavljanja pa dijete ne može da se sjeti kad, gdje i koliko puta je bilo zlostavljano, kao i psihološki pritisak koji na dijete vrši njegova neposredna sredina (sam zlostavljač, članovi porodice). Djeca se najčešće zlostavljaju u okviru svoje porodice ili od strane drugih važnih odraslih osoba (iz kruga srodnika, prijatelja, profesionalaca sa kojima dolaze u kontakt, ustanova u kojima borave), od strane osoba od kojih zavise, s kojima su u srodstvu, prijateljstvu, bliskim vezama, zbog čega se izbjegava prijavljivanje, a ako se i prijavi, dijete ima pravo nesvjedočenja u postupku protiv roditelja i lica s kojima je u bliskom srodstvu. Članovi porodice često vrše pritisak na dijete da ne prijavljuje ili da porekne zlostavljanje. Članovi porodice (i drugi) često proglase dijete krivim zato što je objelodanilo nasilje, nakon čega ono nikad više ne progovori o nasilju, a nasilje nad njim se nastavi. Dijete je najčešće jedini svjedok zlostavljanja, koji se sukobljava s iskazom odraslog zlostavljača pa se javljaju brojne dileme, među kojima je jedna od težih: da li podsticati dijete da otvori prostor ćutanja i bespoštedno se izloži višekratnom ispitivanju, uz rizik da krivični postupak, koji treba da zaštiti dijete, bude obustavljen zbog nedostatka dokaza, nakon čega dijete ponovo postaje dostupno zlostavljaču. Ono se tada vraća u porodicu ili u drugu sredinu u okviru koje je doživjelo zlostavljanje i ostaje nagađanje i strahovanje šta se dalje dešava s djetetom koje je otkrilo takvu porodičnu tajnu i sramotu... Porodica optužuje dijete zbog prijavljivanja, svi se pitaju da li dijete govori istinu, a obećana zaštita izostaje. Kada dijete uđe u sistem socijalne i krivično-pravne zaštite zaboravi se primarni cilj - zaštita djeteta pa se ono izlaže ponovnom i dugotrajnom ispitivanju od strane različitih lica (ne bi li se utvrdila objektivna istina) koji nisu stručnjaci forenzičke struke. Takva ispitivanja iznova povrijeđuju dijete prilikom iznošenja traumatskog iskustva (sekundarna viktimizacija), a zbog više puta ponovljenog ispitivanja dijete stiče utisak da mu niko ne vjeruje. Dodatak sekundarnoj viktimizaciji predstavlja i zloupotreba djece u medijima, kada se zlostavljano dijete prikazuje na senzacionalistički način i otkriva njegov lični i porodični identitet, bez vođenja računa o privatnosti, dostojanstvu i posljedicama koje takvi prikazi imaju po dijete. Kada se postupak pred sudom završi osuđujućom presudom, dijete ostaje zbunjeno roditelj je u zatvoru, a brinuo je o njemu ( sve mi je kupovao ). Dijete osjeća krivicu prema cijeloj porodici, a u slučaju seksualnog zlostavljanja nesigurno je i u odnosu na svoju seksualnu ulogu. Druga djeca iz porodice ne znaju šta se dešava (o porodičnom nasilju i zlostavljanju se ćuti i ono se krije), ljute se na dijete koje je zlostavljano, smatraju ga krivim što je roditelj osuđen, u zatvoru. Drugi roditelj osjeća krivicu jer nije prepoznao zlostavljanje i zaštitio dijete, ambivalentan je prema partneru, ne zna da li da ostane u vezi sa partnerom koji je zlostavljao dijete. I dijete je u odnosu na roditelja ambivalentno: voli roditelja, a roditelj ga je povrijedio, zbog čega se javlja osjećanje mržnje; drugi roditelj je znao za zlostavljanje, a nije ništa preduzeo... 99

100 NVO Djeca prije svega Prava djeteta na čiju su štetu počinjena krivična djela Dijete - žrtva (na čiju su štetu počinjena krivična djela) ima pravo da bude saslušavano u prisustvu roditelja ili drugog zakonskog zastupnika, stručnih lica (centra za socijalni rad), osobe od povjerenja, advokata, prevodioca, kao i da se za vrijeme saslušanja maksimalno koriste tehnička pomagala (video zapis, video-link, transparentna-jednosmjerna ogledala), kako bi, istovremeno, više profesionalaca koji učestvuju u postupku moglo da čuje dijete, a dijete se zaštitilo od ponovnog ispitivanja. Preporučljivo je da se dijete saslušava jednom, a struka nalaže da forenzički intervju sa djetetom - žrtvom obavlja stručnjak pomagačke profesije edukovan za obavljanje forenzičkog intervjua. Dijete ima pravo da se postupak prema njemu vodi sa minimumom neprijatnosti (bez nehumanog ili ponižavajućeg postupanja, da ne mora da odgovara na pitanja koja su mu neprijatna), kao i da se razgovor s njim ne vodi u policijskoj stanici, sudnici, nego na nekom, za dijete, prijatnijem mjestu. S tim u vezi je i pravo djeteta da za vrijeme postupka u sudu ili u policijskoj stanici ne dođe u kontakt s okrivljenima-osobama koje su zlostavljale dijete. Takođe, ima pravo da postupak bude hitan i tajan (isključuje javnost). Dijete ima pravo da uvijek i u svakom trenutku bude informisano o postupku koji se prema njemu vodi, o svojoj ulozi i o svom mjestu u postupku, načinu na koji treba da daje iskaz i da se uvijek čuje njegovo mišljenje, osim ako ono samo drugačije ne odluči. Dijete ima pravo da odbije svjedočenje u postupku protiv roditelja i lica s kojima je u bliskom srodstvu. Takođe, dijete ima pravo da dobije stručnu pomoć tokom trajanja postupka, kao i prisustvo ljudi u koje ima povjerenje (i koji su podobni), koji će mu pomagati i nakon završetka postupka. Dijete ima pravo na pomoć da shvati funkcionisanje sistema krivično-pravne i porodično-pravne zaštite i kome može da se obrati u rješavanju svojih problema i nakon završetka postupka, jer kraj sudskog ili upravnog postupka najčešče ne predstavlja i kraj djetetovih problema. Ima pravo da mu bude objašnjena donijeta odluka (presuda, rješenje), mogućnosti za podnošenje žalbe, na koji način će se donijeta odluka sprovesti u djelo, kao i koje službe mogu da olakšaju izvršenje odluke. Donijeta odluka ne može automatski da poboljša odnose između sukobljenih strana, ni da reguliše automatski poremećene porodične odnose i sporna lična i porodična pitanja, a posebno ne može da izliječi traumu. Zato po završetku sudskog ili upravnog postupka tek predstoji ozbiljan rad na tome, uz dostupnost odgovarajućih socijalnih usluga koje olakšavaju realizaciju donijete odluke, bez upotrebe sile, prinude, nasilja umjesto da isključivo policija obezbjeđuje izvršenja sudskih odluka. Policija je pozvana da radi na zaštiti djetetove bezbijednosti, a druge, socijalne službe obezbjeđuju najbolji interes djeteta u ostalim područjima, kroz sveobuhvatni tretman ličnih i porodičnih problema. 100

101 Priručnik za obuku kolizijskih staratelja i privremenih zastupnika djece Tretman zlostavljanog djeteta Zlostavljanom djetetu nije dovoljan krivični postupak, njemu treba pomoć da sebe ponovo doživi kao osobu koja je voljena i poštovana da bi moglo i ono da voli i poštuje sebe i druge. Dijete je duboko povrijeđeno i nema samo fi zičke povrede. Ono je izgubilo samopoštovanje i smopouzdanje, misli da je bezvrijedno, osjeća se krivo, stidi se i boji. Bez tretmana i podrške, sa takvim psihološkim teretom, dijete će se teško izboriti, što će se odraziti na njegovo ukupno funkcionisanje. Mnogobrojni psihološki i socijalni problemi nisu riješeni krivičnim postupkom. U toku i nakon krivičnog postupka za zaštitu prava djeteta od zlostavljanja treba psihoterapijski raditi sa djetetom, sa članovima njegove porodice i sa roditeljem koji je zloupotrijebio svoje roditeljsko pravo, kako bi promijenio ponašanje kojim povrijeđuje dijete i druge članove porodice. Posebno kada dođe do lišenja roditelja slobode, važno je nastaviti rad s djetetom jer ono razvija osjećnje krivice ( otac je zbog mene u zatvoru; ja sam kriv za to što mi se dogodilo, to sam i zaslužio ) i ima druga teška osjećanja, a i zato što se roditelj po isteku zatvorske kazne obično vraća u porodicu. Kod nas još ne postoje specijalizovane službe za psihoterapijsku pomoć zlostavljanoj djeci i nasilnim roditeljima/odraslima. Za to su neophodni stručnjaci specijalizovani za rad sa žrtvama nasilja i njihovim porodicama, posebno u slučaju nasilja u porodici, kako bi oni promijenili svoje ponašanje kojim ugrožavaju ili ne zaštićuju djecu. Pitanje je koliko su stručnjaci spremni i sposobni da se angažuju na zaštiti djece od zamenarivanja i zlostavljanja, koliko su spremni i sposobni da otkrivaju slučajeve, da saslušaju dijete koje govori o onome o čemu se ne smije govoriti, da razumiju i prepoznaju šta se djetetu dešava, da sarađuju sa svima koji su dužni da brinu i zaštite dijete, da stvore uslove za rehabilitaciju i razvijanje roditeljskih vještina, da razvijaju mjere za efi kasniju pomoć i podršku djeci i porodici. Efi kasnija zaštita djece od ponašanja odraslih koja ugrožavaju život, zdravlje, razvoj ili vaspitanje djece zahtijeva obezbjeđivanje sprovođenja postupka zaštite u najboljem interesu djeteta kroz defi nisanje jasne procedure zaštite djeteta žrtve, ovlašćenja, nadležnosti i mjera svih organa u postupku, uključujući i mjere zaštite djeteta od sekundarne viktimizacije kao preduslov dobre zaštite, ali i kroz edukaciju djece i šire javnosti, kako bi djeca i odrasli građani imali povjerenja u sistem zaštite djece prije traženja pomoći i/ili prijavljivanja bilo kojeg oblika zanemarivanja, zlostavljanja i zloupotrebe. S tim u vezi je i značaj obezbjeđenja sprovođenja instituta kolizijski staratelj i privremeni zastupnik djeteta (glas djeteta) jer je u ovoj oblasti najproblematičnija zaštita prava djeteta i njegova bezbijednost, zbog konfl ikta najboljeg interesa djeteta i najboljeg interesa roditelja i/ili osobe koja na bilo koji način brine ili pruža uslugu djetetu, a istovremeno može da bude i zlostavljač djeteta. 101

102 NVO Djeca prije svega Relevantni zakoni Zakoni koji tretiraju porodične odnose, oblast nasilja u porodici, mjere zaštite statusnih prava djeteta i zaštite prava djeteta od zanemarivanja i zlostavljanja u Crnoj Gori: Porodični zakon ( Službeni list RCG br. 01/07) Zakon o zaštiti od nasilja u porodici ( Službeni list RCG br. 46/10) Protokol o postupanju, prevenciji i zaštiti od nasilja u porodici, procedure i institucionalna saradnja u vezi s porodičnim nasiljem i nasiljem nad ženama, od (Izvor: sudovi.me/podaci/vrhs/dokumenta/641.pdf) Krivični zakonik ( Službeni list RCG br. 70/03,13/04,47/06; Izmjene i dopune, Službeni list RCG br. 40/08,25/10 ) Zakon o krivičnom postupku ( Službeni list RCG br. 57/09,49/10) Zakon o prekršajima ( Službeni list RCG br. 01/11) Zakon o javnom redu i miru ( Službeni list RCG br. 41/94) Zakon o postupanju prema maloljetnicima u krivičnom postupku, Glava četvrta Posebne odredbe o zaštiti maloljetnih lica kao učesnika u krivičnom postupku ( Službeni list RCG, broj 64/2011., od godine, koji se primjenjuje se od godine) 102

103 Priručnik za obuku kolizijskih staratelja i privremenih zastupnika djece ZASTUPANJE PRAVA DJECE KOJA SU U SUKOBU SA ZAKONOM ZAKONSKI OKVIR Zakon o postupanju prema maloljetnicima u krivičnom postupku, Službeni list Crne Gore, broj 64/2011. od godine, primjenjuje se od godine. Krivične sankcije i uzrast djeteta Kada se prema djeci koja su u sukobu sa zakonom sprovodi krivični postupak, krivične sankcije se izriču u odnosu na njihov uzrast (član: 2, 3, 6). Ako u vrijeme izvršenja krivičnog djela dijete nije navršilo 14 godina, prema njemu se ne pokreće postupak, jer je krivično neodgovorno i ne primjenjuju se krivične sankcije (s njim radi centar za socijalni rad u skladu s Porodičnim zakonom i Zakonom o socijalnoj i dječjoj zaštiti). Ako je u vrijeme izvršenja dijete navršilo 14, a nije navršilo 16 godina (mlađi maloljetnik) mogu mu biti izrečene samo vaspitne mjere. Ako je u vrijeme izvršenja krivičnog djela dijete navršilo 16, a nije navršilo 18 godina (stariji maloljetnik) mogu mu biti izrečene vaspitne mjere, a izuzetno i kazna maloljetničkog zatvora. Ako je u vrijeme izvršenja krivičnog djela mlada osoba imala od osamnaest do dvadeset i jednu godinu, radi se o mlađoj punoljetnoj osobi, koja se može tretirati i kao maloljetna, ali i kao punoljetna osoba, sve u cilju primjerene zaštite osjetljive populacije mladih (individualizacija tretmana, socijalizacija i prevencija recidiva). Alternativne mjere Prema maloljetniku uzrasta, od 14 do 18 godina, koje je u sukobu sa zakonom, u krivičnom postupku se mogu izreći alternativne mjere (član: 9, 10, 11, 12, 13): opomena i vaspitni nalog (u najdužem trajanju do šest mjeseci). Izriču se sljedeći vaspitni nalozi: poravnanje sa oštećenim; redovno pohađanje škole ili redovno odlaženje na posao; uključivanje u određene sportske aktivnosti; obavljanje društveno korisnog ili humanitarnog rada; plaćanje novčanog iznosa u korist humanitarne organizacije, fonda ili javne ustanove (ako radi); podvrgavanje odgovarajućem ispitivanju i odvikavanju od zavisnosti izazvane upotrebom alkohola ili droge; uključivanje u pojedinačni ili grupni tretman u odgovarajućoj zdravstvenoj ustanovi, savjetovalištu ili drugoj odgovarajućoj organizaciji; pohađanje kurseva za stručno osposobljavanje ili priprema i polaganje ispita; uzdržavanje od posjećivanja određenog mjesta ili kontakta sa određenim licima. Uslov za izricanje alternativnih mjera je postojanje dokaza iz kojih proizilazi osnovana sumnja da je maloljetnik počinilo krivično djelo i pristanak maloljetnika (bez pritiska da prizna krivicu), uz saglasnot zakonskog zastupnika. Primjenom alternativnih mjera sudski postupak se preusmjerava i maloljetnik odvraća od vršenja krivičnih djela kroz popravljanje štete koja je nastala činjenjem krivičnog djela, uz uključivanje volontera i institucija koje mogu doprinijeti efi kasnoj 103

104 NVO Djeca prije svega rehabilitaciji maloljetnika u okviru lokalne zajednice (pozitivna promjena ponašanja). Na taj način sistem pravosuđa uvažava ranjivost i prava maloljetnika, pruža šansu za rješavanje slučaja izvan sudskog postupka, maloljetnik postiže samouvid, preuzima odgovornost za svoje ponašanje i popravlja štetu, a žrtva i društvo dobijaju obeštećenje. Krivične sankcije Krivične sankcije koje se u krivičnom popstupku mogu izreći maloljetnicima (od 14 do 18 godina) u sukobu sa zakonom su: vaspitne mjere, maloljetnički zatvor i mjere bezbijednosti. Vaspitne mjere (član: 16 do 28) su: mjere upozorenja, mjere pojačanog nadzora i institucionalne mjere. Mjere upozorenja i usmjeravanja su: sudski ukor i posebne obaveze. Mjere pojačanog nadzora su: pojačani nadzor od strane zakonskog zastupnika; pojačani nadzor u drugoj porodici; pojačani nadzor od strane organa starateljstva (centar za socijalni rad); pojačani nadzor uz dnevni boravak u odgovarajućoj ustanovi ili organizaciji za vaspitanje maloljetnika. Izriču se u trajanju od šest mjeseci do dvije godine. Institucionalne mjere su: upućivanje u vaspitnu ustanovu nezavodskog tipa (u trajanju od šest mjeseci do dvije godine); upućivanje u ustanovu zavodskog tipa (u trajanju od šest mjeseci do tri godine); upućivanje u specijalizovanu ustanovu (do tri godine). Maloljetnički zatvor se izriče na period od šest mjeseci do pet godina, za krivična djela za koja je zakonom propisana kazna preko pet godina i u odnosu na lični i porodični status maloljetnika, okolnosti izvršenja krivičnog djela, na odnos prema počinjenoj šteti. Izuzetno, može se izreći kazna maloljetničkog zatvora u trajanju do dest godina, za krivična djela za koja je kao najmanja kazna propisana kazna zatvora od deset godina (član 32 i 33). Mjere bezbijednosti izriču se uz vaspitnu mjeru ili uz kaznu maloljetničkog zatvora (član 39). Može se izreći: obavezno psihijatrijsko liječenje i čuvanje u zdravstvenoj ustanovi; obavezno psihijatrijsko liječenje na slobodi; obavezno liječenje od narkomanije; obavezno liječenje od alkoholizma; oduzimanje predmeta; protjerivanje stranaca. PROBLEMI I U SOCIJALNOM PONAŠANJU DJECE I MLADIH Definicija prestupništva mladih, prema dr. Žarku B. Jašović Prestupništvo mladih se može svrstati u tri osnovne grupe: prestupi krivičnopravnih normi (kriminalitet mladih), prestupi prekršajnih normi (prekršaj mladih), prestupi moralnih normi (asocijalna ponašanja mladih). 104

105 Priručnik za obuku kolizijskih staratelja i privremenih zastupnika djece Prestupi krivičnopravnih normi (kriminalitet mladih) se odnose na: krivična djela protiv života i tijela; dostojanstva, ličnosti i morala (polne slobode); protiv imovine, krijumčarenja oružja, novca, robe i droge; prostituciju; na sva ponašanja koja su inkriminisana pozitivnim krivičnim zakonodavstvom. Prestupi prekršajnih normi (prekršaj mladih) se odnose na: prekršaje propisa o javnom saobraćaju; prekršaje javnog reda i mira (prosjačenje, kockanje, drska i bezobzirna ponašanja, pijanstvo). Iako su u odnosu na kriminalitet manje opasna po druge, ovakva ponašanja zaslužuju isti tretman kao kriminalitet, što u praksi nije uvijek slučaj. Ako se blagovremeno i adekvatno ne raguje, takva ponašanja mladih mogu da nanesu štetu mladoj osobi i da prerastu u kriminalitet. Prestupi moralnih normi (asocijalna ponašanja mladih) se odnose na kršenje moralnih normi ponašanja: drzak odnos prema vršnjacima i starijima; uporna neposlušnost i nepoštovanje autoriteta roditelja i drugih odraslih; bježanje od kuće; bježanje iz škole, napuštanje školovanja; posjećivanje mjesta koja se smatraju štetinima za mlade; maloljetnička trudnoća; destruktivne radnje prema samom sebi konzumiranje nikotina, alkohola, droge, samopovrjeđivanje, pokušaj samoubistva, samoubistvo. Razumijevanje i pomoć djeci koja ispoljavaju poremećaje u socijalnom ponašanju Razvojni period puberteta i adolescencije donose u život djeteta burne promjene koje zahtijevaju velike napore u prilagođavanju. Sa time su isprepleteni biološki, psihološki i socijalni uticaji koji djeluju na dijete. Prilike u kojima djeca i mladi žive su često teške, pa je i njihovo ponašanje time određeno. Uticaj na dijete vrši škola, vršnjačka grupa, slobodno vrijeme, mediji, ulica, šira sredina, a da li će neki od navedenih uticaja djelovati kriminogeno, zavisi i od ličnosti djeteta, jer svako dijete ne prihvata asocijalno ponašanje. Kod neke djece su sposobnosti nedovoljno razvijene, neka djeca su povodljiva, neuklopljena u vršnjačku grupu kojoj bi trebalo da pripadaju pa biraju grupe sa neprihvatljivim ponašanjem kako bi zadovoljila svoju potrebu za dokazivanjem. Neka djeca još uvijek nisu sposobna da sagledaju posljedice i budućnost, nisu usvojila društvene i moralne norme. Djecu često preplave osjećanja koja usmjere njihovo mišljenje i djelovanje. Problem se pojačava kad su osjećanja neprijatna, kada se radi o poremećaju osjećanja ili kada osjećanja nisu u skladu s očekivanjima sredine. Poremećaji u socijalnom ponašanju djece imaju osnovu u poremećaju doživljavanja, na čemu nastaje i poremećaj djelovanja, a pri čemu nema poremećaja mišljenja ni stavova. Djeca najčešće znaju da neko ponašanje nije dobro, ali se ipak tako ponašaju, što je i sredini i njima samima neobjašnjivo. Poremećaji ponašanja odnose se na socijalizaciju, što uključuje socijalne odnose, odnosno odnos između ličnih sposobnosti, potreba i sredine. Poremećaji ponašanja ne spadaju u psihotične ili neurotične poremećaje, niti se radi o poremećaju psihičke strukture i funkcije, već o odstupanju od prihvatljivog ponašanja. 105

106 NVO Djeca prije svega Poremećaj ponašanja nekada je teško odvojiti od uobičajenog ponašanja. Dešava se da djeca bježe iz škole i kuće, lutaju, izbjegavaju radne i druge obaveze, nastoje da se izvuku, izbjegavaju rješenje problema i samouvid. Neka djeca uništavaju imovinu, izazovu požar, učestvuju u provali i krađi, neka postupaju surovo prema ljudima i/ili životinjama, koriste oruđe ili oružje u zastrašivanju i tučama. Neka su neposlušna, provociraju i prkose. Ako se to desi jednom, dva puta, a dijete je usaglašeno sa društvenim zahtjevima i normama i promijeni ponašanje kada shvati grešku, ne radi se o poremećaju ponašanja. Takvo dijete zna da izabere djelotvorno ponašanje (socijalizovano, prikladno) pa i kada to od njega zahtijeva poseban trud i promjenu. Ono zna da odloži zadovoljenje i da uloži napor da bi zadovoljilo određenu potrebu. Međutim, za neku djecu navedeni oblici postanu stereotipno ponašanje, stil ponašanja kojim rješavaju svoje probleme po istom modelu antisocijalnog, agresivnog, izazivačkog ponašanja. Svaki podsticaj kod njih izaziva uvijek isti odgovor koji ne mogu da prevaziđu ili izbjegnu. Takva djeca su usmjerena na sebe i uvijek na isti, neprimjereni način ponavljaju zadovoljenje trenutnih potreba, jer tako smanjuju tenziju koja remeti njegovu ravnotežu, bez truda i razumijevanja potrebe za odlaganjem zadovoljenja. Kod njih se primjećuje odsustvo empatije i bliskih prijateljskih odnosa, nedostatak osećanja krivice, okrivljavanje drugih. Osjećaju da nigdje ne pripadaju, da ih niko ne razumije i razvijaju potrebu za nekim drugim svijetom (subkulturom) kojem bi mogla da pripadaju. Na poremećaj ponašanja utiču: genetsko nasljeđe (kroz tok trudnoće, zdravlje, ličnost i ponašanje roditelja), neurološki problemi na strani djeteta, djetetov temperament (impulsivno, razdražljivo, nemirno, ćudljivo ponašanje), poteškoće u kognitivnom i emotivnom razvoju. Veliki uticaj ima porodično funkcionisanje, problemi u roditeljskim i partnerskim odnosima, nedostatak roditeljskog staranja, zanemarivanje djeteta, odbacivanje ili napuštanje djeteta od strane roditelja, zlostavljanje. Takođe, doprinos nastanku poremećaja ponašanja ima i nedostatak roditeljskih vještina: roditelji ne postavljaju kućna pravila ili pravila nisu jasna, nisu dosljedni u primjeni pravila i kontroli djetetovog ponašanja, ne vode računa šta djeca rade i kako se osjećaju, nisu dosljedni ni saglasni u vaspitnim stavovima, više kažnjavaju, kritikuju i zabranjuju, nego što pohvaljuju i nagrađuju dijete, disciplina je suviše čvrsta ili suviše labava, a kada se desi krizna situacija, ne znaju kako da postupe ni da razriješe svoju frustraciju. Od značaja su i uticaji iz uže socijalne sredine: siromaštvo, nezaposlenost, kriminal, nasilje, stavovi i obrasci komunikacije, odnosi u školskoj sredini, kao i mediji. Tretman poremećaja u ponašanju obuhvata psihoedukativni rad sa djetetom na razvijanju socijalnih vještina i usvajanju znanja za rješavanje problema, kako bi se smanjilo impulsivno ponašanje, kao i tretman fi zičkih ili psihijatrijskih simptoma. Psihoedukativni rad sa roditeljima usmjeren je na poboljšanje komunikacije u porodici, razvijanje i poboljšanje roditeljskih vještina ( jasna pravila, uloge i granice, kontrola i disciplinovanje). Dobre rezultate daje porodična terapija, koja je vrlo efi kasna u redukciji emocionalnih i ponašajnih problema, prekršaja kroz poboljšanje porodičnog funkcionisanja, ali i vrlo zahtjevna i za porodicu i za terapeuta, zbog visokog nivoa stresa koji ovakva vrsta rada sadrži. Tretman može uključiti i rad na razvijanju šire mreže podrške (proširena porodica, komšiluk, škola, sportski klubovi, druge institu- 106

107 Priručnik za obuku kolizijskih staratelja i privremenih zastupnika djece cije), kako bi se smanjili kontakati sa vršnjacima koji imaju problematično ponašanje, podržala i podstakla afi rmacija djeteta u školskoj i drugoj sredini, poboljšala komunikacija između djeteta, roditelja i nastavnika, obezbijedili školski i drugi programi usmjereni na promjenu društveno neprihvatljivog ponašanja. Nekada je potrebano uključiti i nadzor djeteta i porodice od strane socijalnog radnika, a nekada smještaj djeteta u drugu porodicu ili u ustanovu. Razumijevanje i pomoć djeci koja su u sukobu sa zakonom Maloljetnik se razlikuje od punoljetnog počinioca krivičnog djela. Djeca koja vrše krivična djela to najčešće rade da bi skrenula pažnju na sebe i stekla afi rmaciju, da bi se družila i zabavila. Njih u tome ne vodi namjera da vršenjem krivičnog djela sebi pribave imovinsku korist, važnije im je trenutno zadovoljstvo, uzbuđenje i povezanost s vršnjačkom grupom uz čiju podršku zadovoljavaju potrebu za dokazivanjem (neprihvatljivim ponašanjem). Iza vršenja krivičnih djela, djetetove uporne neposlušnosti i poremećaja u ponašanju i navikama, nekada stoji duboka povrijeđenost i neprijatna osjećanja ( nisam voljen, poštovan, nikome nije stalo do mene ). Nekada je dijete koje ispoljava poremećaj u ponašanju zanemareno ili zlostavljano i ne zna kako da izađe na kraj sa visokom emocionalnom povrijeđenosti. Nekada nije u stanju da kada naiđe na prepreku, sagleda i procijeni teškoće, uloži napore i adekvatno reaguje. Činjenjem krivičnih djela skreće pažnju na sebe, ispunjava trenutna zadovoljstava, pokušava da se afi rmiše kod vršnjaka, a prije svega da prikrije osjećanje nezadovoljstva i neuspjeha. Nekada se radi o emocionalnoj i socijalnoj nezrelosti, emocionalnoj labilnosti i niskom nivou tolerancije, a nekada o negativnoj identifi kaciji. Zbog toga djecu u koja su sukobu sa zakonom treba tretirati drugačije od odraslih počinioca krivičnih djela i ne treba ih smještati da zajedno izdržavaju krivične sankcije. Odrasli počinioci krivičnih djela mogu loše uticati na djecu, jer ona nemaju potrebnu zrelost, znanje, životno iskustvo, otpornost. Sudski postupak zato treba da bude prilagođen ličnosti i potrebama djeteta, a društvena reakcija prema djeci u sukobu sa zakonom usmjerena na mjere vaspitanja i pomoći, sa ciljem omogućavanja pravilnog razvoja, otklanjanja uzroka koji utiču na pojavu na maloljetničkog prestupništva i sprječavanja vršenja krivičnih dijela. Prema djetetu i njegovom krivičnom djelu treba se odnositi ne samo onako kako nalaže izvršeno djelo, nego i u zavisnosti od drugih karakteristika vezanih za ličnost djeteta i prilike u kojima dijete živi. Pri tome su se pokazale naročito važne sljedeće karakteristike: uzrast, fi zička i duševna razvijenost, ličnost, obrazovanje, sklonosti, životni uslovi, zdravstveno stanje. Tako organizovan rad s djecom u sukobu sa zakonom pokazao je da se radi o mladim ljudima koji imaju različite teškoće u svom biološkom, psihološkom i socijalnom razvoju, zbog čega im je potrebna posebna pomoć i zaštita. 107

108 NVO Djeca prije svega Centar za socijalni rad U radu s djecom koja su u sukobu sa zakonom značajna je uloga centara za socijalni rad, kako za razumijevanje i tretiranje pojave dječijeg prestupništva i samog djeteta, tako i za individualizaciju tretmana. Centri za socijalni rad se bave problemima djece sa početnim oblicima prestupničkog ponašanja i prema maloljetnim počiniocima krivičnih djela u otvorenoj zaštiti: posredno - kroz pružanje pomoći njihovim roditeljima u uspostavljanju i njegovanju dobrih partnerskih i roditeljskih odnosa i neposredno - kroz tretman i socijalizaciju djece sa poremećajima u ponašanju. Stručni postupak u centru za socijalni rad omogućava procjenu prestupničkog ponašanja maloljetnika, u odnosu na njegovu ličnost koja se sastoji od naslijeđenih i stečenih osobina i reakcija na podražaje koji utiču na ponašanje i prilagođavanje sredini. Idividualizacija tretmana maloljetnika podrazumijeva da stručnjaci centra za socijalni rad izvrše procjenu njegove ličnosti, koja se mijenja u zavisnosti od sazrijevanja, sticanja znanja, ličnih iskustava, životnih okolnosti, njegovog porodičnog života, školovanja, odnosa sa roditeljima, vršnjacima, drugima, kao i slike o sebi i sopstvenoj ličnosti. Takva analiza omogućava da se bolje shvati zašto je maloljetnik došao u sukob sa zakonom i da se odrede mjere i tretman koji će dati najbolje rezultate, koje uključuju i djetetovu porodicu. Sudska odluka u postupku prema maloljetniku velikim dijelom se zasniva na izvještaju centra za socijalni rad. Policija Prvi susret djeteta sa profesionalcima u toku postupka najčešće je sa policijom. Iako je cilj razgovora istraga i prvi policijski razgovor s djetetom može da djeluje vaspitno kada je policijski inspektor dobro profesionalno osposobljen i kada pokazuje djetetu da ima dobru namjeru. To znači da vidi stvari iz pozicije djeteta, da razumije ponašanje djeteta, da suočava dijete sa situacijom koja se nije smjela desiti, ali i da odvaja ličnost djeteta od neprimjerenog, prestupničkog ponašanja (krivičnog djela). Na taj način inspektor daje djetetu nadu, jer sudi o djelu, a ne o djetetu. Dobro je da na kraju razgovora (saslušanja) dijete ima utisak da mu je policijski inspektor pomogao time što je otkrio krivično djelo. To znači da je dijete zaustavljeno u neprihvatljivom ponašanju, da je dobilo šansu da samo ispravi grešku ili da će dobiti dodatnu podršku i pomoć u rješavanju problema. Državno tužilaštvo Krivični postupak prema maloljetnom licu može pokrenuti samo državni tužilac. On je zadužen za gonjenje počinilaca krivičnih djela. Državni tužilac rukovodi predkrivičnim postupkom, zahtijeva sprovođenje istrage, podiže i zastupa optužnicu, izjavljuje žalbe u toku i u vezi čitavog postupka prema djetetu koje je u sukobu sa zakonom. Državni tužilac podnosi sudiji za maloljetnike zahtjev za pokretanje pripremnoga postupka ili donosi odluku da nije cjelishodno voditi postupak prema djetetu 108

109 Priručnik za obuku kolizijskih staratelja i privremenih zastupnika djece kada se primjenom alternativnih mjera može postići cilj socijalizacija i prevencija budućeg neprihvatljivog ponašanja. Iako tužioci i sudije imaju bitno drugačiju ulogu od organa starateljstva i oni moraju biti vođeni najboljim interesom djeteta, a ne krivičnim djelom. Krivično djelo je posljedica djetetovih nevolja i predstavlja poziv u pomoć. Sud Cilj krivičnog postupka prema maloljetniku nije samo utvrđivanje krivičnog djela i krivične odgovornosti djeteta radi njegovog privođenja pravednoj kazni, već utvrđivanje okolnosti o djelu, ličnosti i prilikama djeteta, koje su uzrokovale vršenje krivičnog djela, kako bi se izabrao najpogodniji tretman - ne da bi se dijete kaznilo, nego da bi mu se pomoglo. U centru pažnje je dijete koje se posmatra u odnosu na njegove potrebe, sposobnosti, očekivanja, probleme, jer i sudija nastoji da pomogne djeci i mladima da riješe svoje probleme kroz postupak koji se vodi prema njima. Zato je i za sudiju prvi kriterijum za određivanje krivične sankcije i mjere ličnost djeteta i njegove porodične prilike, a ne krivično djelo. U tome mu pomaže centar za socijalni rad, a u nekim sredinama u sudovima je formirana stručna služba, u kojoj socijalni radnici, specijalni pedagozi, psiholozi obezbjeđuju sudiji sve raspoložive elemente za pravilnu odluku. Sud izriče krivične sankcije i mjere i način njihove realizacije, ali se funkcija maloljetničkog pravosuđa ne završava izricanjem sankcije, već se produžava i na fazu izvršenja sankcija i mjera, na praćenje maloljetnika sve do donošenja odluke o izmjeni ili obustavi sankcije. Prava djece i mladih koji su u sukobu sa zakonom Djeca i mlade osobe koje su došle u sukob sa zakonom imaju pravo da budu tretirani drugačije od odraslih počinioca, jer cilj krivičnog postupka prema djeci i mladima nije njihovo kažnjavanje, nego pružanje pomoći koja će ih djelotvorno zaustaviti i spriječiti ponovno vršenje krivičnih djela. Djeca imaju pravo da se postupak prema njima vodi sa minimumom neprijatnosti - bez nehumanog ili ponižavajućeg postupanja, kao i da se hapšenje, pritvor i zatvaranje primjeni samo kao posljednja moguća mjera. Imaju pravo da budu saslušavani u prisustvu roditelja ili drugog zakonskog zastupnika, organa starateljstva, advokata, kao i na stručnu pomoć tokom trajanja postupka, uključujući i prisustvo ljudi u koje imaju povjerenje (i podobni su), koji će im pomagati i po okončanju postupka. Imaju pravo da u svakom trenutku budu informisani o postupku koji se prema njima vodi, o svojoj ulozi i mjestu u postupku, načinu i posljedicama davanja iskaza. Imaju pravo da se uvijek čuje njihovo mišljenje, osim ako, informisano i slobodno, ne odluče drugačije. Takođe, imaju pravo na hitnost i tajnost postupka (isključenje javnosti). 109

110 NVO Djeca prije svega Djeca i mladi imaju pravo na pomoć da shvate funkcionisanje sistema krivičnopravne i porodičnopravne zaštite i kome mogu da se obrate u rješavanju svojih problema i nakon završetka sudskog postupka. Imaju pravo da im bude objašnjena odluka donijeta u postupku koji je završen, mogućnosti za podnošenje žalbe, kao i način na koji će se donjeta odluka izvršiti. Sudska odluka (presuda) najčešče ne predstavlja kraj njihovih problema, sukoba. Ona ne može automatski da poboljša odnose između sukobljenih strana, ni da reguliše automatski poremećene porodične odnose i sporna lična i porodična pitanja. Zato po završetku sudskog postupka tek predstoji rad na tome i u vezi toga korišćenje odgovarajućih socijalnih usluga za lakše sprovođenje donijete odluke u djelo, bez upotrebe sile, prinude, nasilja umjesto da isključivo policija obezbjeđuje izvršenja sudskih odluka. Policija je pozvana da radi na zaštiti bezbijednosti djece i mladih, a druge, socijalne službe obezbjeđuju najbolji interes djece i mladih u ostalim područjima, kroz rad na rješavanju njihovih problema i vođenje brige o toku izvršenja alternativnih mjera i krivičnih sankcija i o njihovoj socijalizaciji. 110

111 Priručnik za obuku kolizijskih staratelja i privremenih zastupnika djece 5. SPECIFIČNOSTI SPROVOĐENJA INTERVJUA S DJECOM Prof.dr.sc. Gordana Buljan Flander, psiholog i psihoterapeut Tea Brezinšćak, mag.psych. Ana Marija Španić, mag.psych. USPOSTAVLJANJE ODNOSA I KOMUNIKACIJSKE VJEŠTINE U RAZGOVORU S DJECOM Tok, način i sadržaj razgovora stručnjaka s djecom i mladima u značajnoj mjeri zavisi o uspostavljanju odnosa, koji počinje već u trenutku početnog kontakta. Uspostavljanje odnosa važna je faza u kontaktu s djecom i mladima, koja uključuje izgradnju odnosa zasnovanog na povjerenju, poštovanju i prihvatanju. Kao takva ona predstavlja nužan preduslov spremnosti djece i mladih na saradnju. Sam proces razgovora s djecom i mladima uključuje nekoliko koraka, koji se mogu podijeliti na sljedećih pet faza: fazu upoznavanja, uključivanja, samog razgovora, provjeravanja i fazu završavanja. Proces uspostavljanja odnosa započinje već u fazi upoznavanja, pri čemu svaki uzrast uključuje određene specifi čnosti u kontekstu uspostavljanja odnosa. Odnos s djecom do pet godina većinom se uspostavlja kroz igru. Djeca ove dobi se mogu teže odvajati od roditelja, većinom žele da udovolje željama odraslih, a moguće teme za razgovor pri upoznavanju mogu biti: koliko dijete ima godina, da li ide u vrtić, da li ima brata ili sestru itd. Starija djeca uzrasta do trinaest godina mogu se još uvijek truditi da udovolje željama odraslih, no skloniji su i da zadrže neke informacije za sebe. Odnos se u ovoj dobi može graditi na njihovim interesima, na primjer: praznici, kućni ljubimci, škola i prijatelji. Mladi od trinaest do sedamnaest godina razvijaju želju za nezavisnošću, iz čega proizilazi potreba da se prema njima odnosimo kao prema odraslima. Upravo takav pristup čini ih sklonijima saradnji i otvaranju prema ispitivaču. U ovoj je dobi moguće uspostaviti odnos kroz interesovanje za njihove hobije, fi lmove i muziku koju vole, prijatelje, sport Pri uspostavljanju odnosa važan je otvoren i fl eksibilan pristup svakom djetetu, odnosno prilagođavanje djetetu u skladu s njegovim osobinama i specifi čnostima. Faza upoznavanja obuhvata i objašnjavanje djetetu na razvojno primjereni način koja je uloga privremenog zastupnika i kolizijskog staratelja za djecu, kako će izgledati razgovor između zastupnika/staratelja i djeteta te dogovaranje pravila. Na samom početku važno je razjasniti i pitanje povjerljivosti zbog prirode uloge privremenog zastupnika i kolizijskog staratelja potpuna povjerljivost nije moguća te je u tom kontekstu važno ne davati lažna obećanja djetetu kada ono želi obećanje da stručnjak nikome neće otkriti ono što mu dijete ispriča. 111

112 NVO Djeca prije svega Komunikacija u skladu s uzrastom djeteta u najužem smislu podrazumijeva: korišćenje jednostavnih i često korišćenih izraza koje dijete može da razumije izbjegavanje apstraktnih pojmova (naročito kod mlađe djece) upotrebu izraza i pojmova koje samo dijete koristi. Ovakvim pristupom prilagođavanja pokazujemo interes za dijete i podstičemo razvoj odnosa. Usklađivanje s djetetom se ne odnosi samo na verbalni aspekt komunikacije, ono takođe uključuje neverbalni položaj tijela, brzinu razgovora, ton i glasnoću glasa, što se za vrijeme komunikacije s djecom obično odvija spontano. U fazi uključivanja korisno je izbjegavati postavljanje velikog broja pitanja jedno za drugim, naročito u početku razgovora, i usmjeriti se na slušanje djeteta. U ovoj fazi najčešće razgovaramo o temama nevezanima za sud ili druge institucije pred kojima se vodi postupak prema djetetu. Pri tome je korisno usmjeravanje na snage djeteta i postavljanje pitanja iz područja o kojem dijete puno zna ili ga zanima, što dovodi do veće uključenosti u razgovor. Važno je imati na umu da uspostavljanje odnosa ne znači nastojanje da se po svaku cijenu svidimo djetetu; djeca najčešće vrlo brzo osjete ako neko nije iskren ili se trudi da bude ono što nije, stoga su iskrenost i autentičnost takođe važan dio procesa uspostavljanja odnosa. Kada djeca u manjoj mjeri reaguju na riječi ili se osjećaju vrlo neprijatno, može pomoći uvođenje aktivnosti putem koje će se opustiti, kao što su crtanje sebe i različite kreativne tehnike putem kojih se djeca obično mogu lakše izraziti nego odgovaranjem na postavljena pitanja. Kako bi podstakao dijete da izrazi svoje misli, želje i osjećanja i ispriča svoje viđenje situacije, tokom faze razgovora stručnjak djetetu obično postavlja otvorena pitanja. Na početku ove faze djeca najčešće dobro reaguju na pokazivanje saosjećanja za njihove brige (npr. Vjerujem da ti nije lako što si ovdje došao. ) i iskrenog interesa, uz izbjegavanje neprimjerenih izraza kao što su pretjerana začuđenost ili neodobravanje. Ukoliko je tokom razgovora riječ o osjetljivoj temi, može se s djetetom dogovoriti znak kojim dijete može neverbalno pokazati da mu je jako teško da odgovori na određeno pitanje. Dopustiti da dijete emocionalno reaguje, bez tješenja i uz iskreno razumijevanje, znakovi su uključenosti u sam razgovor. Tokom razgovora naročito je važno izbjegavati sugestivna pitanja, na primjer: Je li istina da bi radije živio s ocem/majkom?. Pri tome je važno zapamtiti da strpljivošću i dozvoljavanjem djetetu da odgovara svojim tempom često možemo dobiti više informacija nego velikim brojem uzastopnih pitanja. Nakon što dijete ispriča svoj doživljaj, iznese svoje viđenje, želje i osjećanja, korisno je podsjećanje da uloga privremenog zastupnika i kolizijskog staratelja ne obuhvata interpretaciju i tumačenje djetetovog doživljaja, već prenošenje djetetovog doživljaja takvog kakav jeste. Nakon faze razgovora obično slijedi faza provjeravanja onoga što smo čuli. Jedna je od najčešćih prepreka u komunikaciji s djecom je ta što odrasli često podrazumijevaju šta djeca misle o određenoj riječi ili izjavi važno je provjeriti šta je dijete mislilo kad je reklo konkretnu riječ ili izjavu i zamoliti dijete da objasni kako to ono vidi. 112

113 Priručnik za obuku kolizijskih staratelja i privremenih zastupnika djece Ima nekoliko važnih komunikacijskih vještina koje olakšavaju sprovođenje razgovora i komunikaciju s djetetom. Prva od njih odnosi se na postavljanje otvorenih pitanja, što uključuje postavljanje pitanja, koja dozvoljavaju djetetu da iznese čitav svoj doživljaj bez unaprijed postavljenih pretpostavki o tome šta stručnjak želi da čuje. Zatvorena pitanja Osjećaš li se loše? Jesi li tada pomislila da ti je svega dosta? osobi ne dajemo mnogo izbora za odgovor ne pokazujemo da je slušamo ovakva su pitanja često sugestivna Otvorena pitanja Kako se osjećaš? / Kako ti je to bilo? Šta si tada pomislila? povećavamo jasnoću komunikacije pokazujemo osobi da je slušamo KAKO umjesto ZAŠTO pitanja Pitanja koja počinju sa zašto (npr. Zašto si to uradio?) sagovornik može doživjeti kao napad i imati potrebu da se odbrani. Za razliku od toga, pitanjima koja počinju sa kako (npr. Kako to da si odlučio da tako postupiš?) možemo postaviti pitanje istog značenja koje se ne doživljava kao napad već kao zainteresovanost. JA i TI poruke TI poruke se odnose na komunikaciju usmjerenu na drugu osobu, što kod sagovornika može izazvati utisak da ih optužujemo (npr. Ti uopšte ne želiš da razgovaraš sa mnom), za razliku od JA poruka, gdje govorimo ne toliko o drugoj osobi, nego o svom utisku koji želimo da prenesemo (npr. Teško mi je kada ćutiš, jako mi je važno da čujem šta ti misliš o ovome što se događa.) Aktivnim slušanjem, koje se odnosi na pokušaj razumijevanja poruke, situacije i druge osobe, pažnja se usmjerava na to što dijete govori i šta ono osjeća. Tehnikama aktivnog slušanja svojim riječima vraćamo djetetu kako smo razumjeli ono što je izrazilo i provjeravamo da li to ima ono značenje koje je dijete htjelo da prenese. Osim JA poruka, otvorenih i kako pitanja, tehnike aktivnog slušanja obuhvataju parafraziranje i refl ektovanje osjećanja. Komunicirajući na ovaj način pokazujemo iskren interes i šaljemo poruku da nam je stalo da razumijemo djetetov doživljaj, čime stvaramo prijatno i sigurno mjesto na kojem dijete može podijeliti ono što misli i osjeća i stičemo mnogo tačniji uvid. 113

114 NVO Djeca prije svega Parafraziranje Parafraziranje je tehnika komunikacije u kojoj ono što je dijete reklo ponavljamo na nešto drugačiji način, svojim riječima, kako bi provjerili da li smo dobro razumjeli ono što je zaista htjelo da kaže i da li bi dijete željelo nešto da doda. (npr. Drugim riječima Dakle, ti kažeš ) Reflektovanje osjećanja Refl ektovanje osjećanja je proces kroz koji imenujemo osjećanje koje smo uočili kod djeteta, čime pokušavamo da razumijemo ono što je u pozadini samih riječi. Pri refl ektovanju je važno obratiti pažnju na opšti ton razgovora, govor tijela i u svojoj poruci uvažiti intenzitet uočenih osjećanja (npr. Djeluješ mi tužno dok to pričaš / Imam osjećaj da si ljut/a). Tehnike aktivnog slušanja prenose stav nevrednovanja i poštovanja sagovornika, uz pokazivanje interesovanja za ono što govori. Takođe, pružaju priliku za provjeru da li je ono što smo čuli stvarno ono što je dijete htjelo da kaže. Ovo je naročito važno kod djece, kod koje vokabular nije razvijen kao kod odraslih. Na kraju, u fazi završavanja samog razgovora stručnjak može da sažme ono najbitnije što je saznao za vrijeme razgovora i dozvoli djetetu da nešto doda ili promijeni. Moguće je tražiti povratnu informaciju od djeteta kako se osjećalo za vrijeme razgovora. U ovoj je fazi važno objasniti djetetu koji je sljedeći korak i koja je naša uloga kao stručnjaka u tome što je ono ispričalo. Sam razgovor završavamo prelaskom na neutralnije teme, na primjer šta će dijete sljedeće raditi, uz zahvaljivanje djetetu na učešću i trudu tokom razgovora. Literatura Davies, G.M. i Westcott, H.L. (1999). Interviewing Child Witnesses under the Memorandum of Good Practice: A Research Review. London: Home Offi ce. Gable, S. (2003). Child Development: Communicating Effectively with Children. MU Extension: University of Missouri-Columbia. Harboview Center for Sexual Assault and Traumatic Stress i WA State Criminal Justice Training Commission (2009). Child Interview Guide. Preuzeto s web adrese: Kolucki, B. i Lemish, D. (2011) Communicating with Children. New York: UNICEF. Krähenbühl, S. (2008). Interviewing young children: protocol, practice and perception in police interviews. Childhoods Today, 2(1),

115 Priručnik za obuku kolizijskih staratelja i privremenih zastupnika djece Lamb, M. E., Hershkowitz, I., Orbach, Y. i Esplin, P.W. (2012). Tell Me What Happened: Structured Investigative Interviews of Child Victims and Witnesses. West Sussex, UK: John Wiley & Sons Ltd. Reitman, K.A. (2011). Attorneys for Children Guide to Interviewing Clients. New York: Child Welfare Court Improvement Project. Richman, N. (2000). Communicating with Children: Helping Children in Distress. London, UK: The Save the Children Fund. The Home Offi ce (2000). Achieving Best Evidence in Criminal Proceedings: Guidance for Vulnerable or Intimidated Witnesses, Including Children. London, UK: Home Offi ce Communications Directorate. Preuzeto s web adrese: les/resources/066b.%20achieving%20best%20 Evidence%20-%20Guidance%20Appendices.pdf 115

116 NVO Djeca prije svega VJEŠTINE RAZGOVORA S DJETETOM: RAZVOJNA PERSPEKTIVA Naučno zasnovane strategije nesugestivnog i razvojno osjetljivog intervjuisanja koriste se primarno u slučajevima zlostavljanja djece. Međutim, one su važne za sve stručnjake koji rade s djecom i ispituju ih o njihovim osjećanjima i iskustvima. Istraživanja pokazuju da se djeca već na uzrastu od tri godine mogu prisjetiti svojih iskustava i opisati ih na detaljan i tačan način. Uspješnost stručnjaka u njihovom prikupljanju uveliko zavisi o stepenu razumijevanja i uvažavanja djetetovih razvojnih specifi čnosti. U različitim područjima čije je poznavanje stručnjacima važno za prilagođavanje načina razgovora i korišćenih tehnika, ističu se specifi čnosti razvoja jezika i mišljenja, socioemocionalni razvoj i upotreba simboličke komunikacije i igre kao medija u skladu s uzrastom djeteta. Stručnjaci pri tome naglašavaju važnost procjene razvojnog stepena djeteta u početnim koracima razgovora s djetetom, uz napomenu da sam stepen razvoja ne mora nužno odgovarati djetetovoj hronološkoj dobi. Upotreba i razumijevanje jezika Različiti razvojni periodi uključuju specifi čnosti koje se odražavaju u djetetovom razumijevanju postavljenih pitanja i sposobnosti izražavanja sopstvenih misli i osjećanja. Korišćenje jezika u skladu s razvojnom fazom djeteta podrazumijeva poznavanje specifi čnosti pojedinog razvojnog perioda i njihovo uvažavanje u procesu razgovora s djetetom. Pristup djeci u skladu s trenutnim stepenom njihovog jezičnog razvoja zahtijeva brojna prilagođavanja, među kojima pojedina prilagođavanja u kontaktu s djetetom često radimo automatski i spontano. Među opštim preporukama kojih se valja pridržavati u razgovoru s djetetom ističe se važnost sljedećih postupaka: Korišćenje jednostavnog rječnika, u skladu s djetetovim uzrastom i podsticajnosti okruženja u kojem odrasta Korišćenje kratkih i često korišćenih riječi Provjeravanje da li dijete koristi određeni izraz s istim značenjem koje mu mi pridajemo Korišćenje kratkih rečenica, odnosno dijeljenje dugih rečenica ili pitanja u kraće koje sadrže po jednu misao Oblikovanje jasnih i nedvosmislenih pitanja Izbjegavanje stručnih izraza i pravničkog žargona. Mnogi koncepti koji se podrazumijevaju u razgovorima odraslih ljudi, u djetinjstvu još nisu u potpunosti usvojeni. Razgovarajući s djetetom o vremenu kada se nešto dogodilo, trajanju ili učestalosti nekog događaja važno je imati na umu da se dječije posmatranje vremena i prisjećanje prošlih događaja razlikuje od našeg. Na primjer, djeca mlađa od 8 godina mogu imati poteškoće s tačnim određivanjem da li se određeni događaj u prošlosti dogodio prije ili nakon drugog događaja ili u procjeni njegovog trajanja. Djeca prije uzrasta od 6 do 7 godina imaju poteškoće i sa razumijevanjem pojmova koji označavaju učestalost. U oblikovanju vremenskog 116

117 Priručnik za obuku kolizijskih staratelja i privremenih zastupnika djece okvira može nam pomoći pozivanje na događaj iz djetetovog života, dijeljenje pojedinog događaja na manje vremenske segmente i niz drugih prilagođavanja kojima uvažavamo stepen razvijenosti vremenskih koncepata. Ista svjesnost o razvojnim specifi čnostima potrebna je i kod korišćenja različitih prostornih koncepata (na primjer: unutra, izvan, ispred, iza) i razumijevanja odnosa. Tokom razgovora s djetetom naročito je važno biti svjestan mogućih nesporazuma u komunikaciji. Naime, obzirom da djeca nisu sklona da ispravljaju odrasle, pogrešno shvaćene informacije mogu postati dio djetetovog iskaza. Obzirom da naša pogrešna shvatanja mogu da iskrive dječje iskaze, važno je provjeriti svoje razumijevanje izrečenog i pitati dijete da pojasni ono što nismo razumjeli, kako dijete ne bi zaključilo da je nešto pogrešno reklo i prilagodilo svoj odgovor. Pri tome se preporučuje da odgovornost za nerazumijevanje i dalje provjeravanje preuzmemo kao svoju odgovornost. Ukoliko se čini da djetetov odgovor nije u skladu s ranijim odgovorima ili nema smisla, moguće je da postoje poteškoće: u načinu na koji je pitanje sačinjeno ili postavljeno (na primjer, pitanje je postavljeno neprimjerenim rječnikom ili sadrži više tvrdnji pa zbunjuje dijete) zbog doslovne interpretacije od strane djeteta zbog pretpostavke ispitivača o djetetovom jezičnom/kognitivnom razvoju ili znanju o svijetu odraslih (na primjer, iako njihovi roditelji više ne žive zajedno, mlađa djeca često ne razumiju značenje riječi razvod). Osjetljivost na razvojne specifičnosti mišljenja Kako bismo razumjeli djetetov doživljaj ponekad je zaista potrebno pogledati svijet dječjim očima. Naime, uslijed specifi čnosti u razvoju mišljenja način na koji djeca doživljavaju svijet oko sebe ponekad može biti vrlo različit u perspektivi odraslih. Jedna od najvažnijih specifi čnosti u načinu na koji djeca razmišljaju o sebi i svijetu oko sebe je da mlađa djeca o svijetu oko sebe razmišljaju u konkretnim terminima. Dječja sposobnost apstraktnog mišljenja do perioda adolescencije je vrlo ograničena, zbog čega su djeca sklona da razumiju ono što im je rečeno na vrlo doslovan način i da otežano razumiju apstraktne pojmove, poput pravde ili neslaganja. Istraživanja pokazuju da što se u oblikovanju pitanja koriste konkretniji pojmovi, veća je vjerovatnost istinitog odgovora. Stoga je vrlo važno izbjegavati direktno ispitivanje manje djece o apstraktnim pojmovima i umjesto njih koristiti konkretne imenice koje se mogu vizualizirati (npr. pojam razvod možemo djetetu objasniti kao to što mama i tata više ne žive zajedno). Još jedna važna razlika u pogledu na svijet manje djece u odnosu na odrasle je dječji egocentrizam. Djeca u predškolskoj dobi imaju poteškoće u sagledavanju situacije iz tuđe perspektive zbog čega su skloni da pretpostavljaju da drugi misle i osjećaju isto što i ona sama. 117

118 NVO Djeca prije svega U periodu kada dijete počinje shvatati uzročno posljedične odnose u svojoj okolini, upravo ga opisane specifi čnosti čine sklonim da uzroke ponašanja odraslih pripisuje sebi. Obzirom da ne mogu razumjeti udaljene ili nevidljive uzroke, manja djeca smatraju da istovremeno pojavljivanje dva događaja podrazumijeva uzročnost. Djeca ove dobi ujedno vjeruju da svojim mislima ili osjećanjima mogu da utiču na stvarnost, što nazivamo magičnim mišljenjem. Tokom perioda izraženih promjena u životu porodice, predškolska djeca stoga često sebe vide odgovornima (npr. mama i tata su se svađali jer ja nisam htio da pišem domaći, seka se razboljela jer sam bio ljut na nju ), što ih čini podložnijima neprijatnim emocionalnim stanjima. Tokom razdoblja adolescencije mišljenje postaje kompleksnije. Adolescenti razvijaju sposobnost mišljenja o apstraktnim konceptima, hipotetičkog razmišljanja, stiču dublju sposobnost uvida u sopstvene unutrašnje procese i sposobnost sagledavanja situacije iz različitih perspektiva. Međutim, prisutne specifi čnosti procesa mišljenja, kao što je usmjerenost na sadašnjost, uvjerenje da su njihova iskustva jedinstvena ili da ih ostali stanlo posmatraju i evaluiraju, oblikuju jedinstveni pogled na svijet koji utieče na interakciju adolescenta i stručnjaka. Socioemocionalni razvoj Pristup djetetu osjetljiv na razvojne specifi čnosti proces je u kojem dijete posmatramo na sveobuhvatan način: njegove misli, osjećanja i potrebe, kontekst u kojem odrasta. Razumijevanje dječjeg emocionalnog svijeta i poznavanje načina na koji shvata svoju okolinu i odnosi se prema njoj, stručnjacima pomaže u ostvarivanju odnosa s djetetom, razumijevanju njegovih reakcija, adekvatnom odgovaranju na moguće otpore i prepreke te, u konačnici, dopiranju do njegovih autentičnih misli i osjećanja. Simbolička komunikacija i igra U našim nastojanjima da uspostavimo kontakt s djetetom i zavirimo u njegov svijet uloga igre je nezaobilazna. Već u prvim godinama života, između 18. i 36. mjeseca života, dječja igra postaje medij kroz koji dijete sagledava doživljena iskustva i izražava emocije. Korišćenje igre i kreativnih tehnika kao načina komunikacije svoje mjesto nalazi u svim fazama sprovođenja razgovora s djetetom. Na samom početku razgovora ona može doprinijeti uspostavljanju odnosa djeteta i ispitivača. Djetetovi opisi sadržaja igre ispitivaču omogućavaju procjenu djetetovih jezičnih vještina, potrebnih za oblikovanje razvojno primjerenih pitanja o sadržajima koji nas zanimaju. Prikazivanje djetetu važnih situacija kroz igru može podstaći djetetovo sjećanje, omogućiti mu da pokaže više nego što može izraziti riječima, naročito kod djece manje razvijenog govora. Projektivna priroda igre nam može pružiti uvid u djetetove emocije, ponekad čak i one koje su skrivene samom djetetu. 118

119 Priručnik za obuku kolizijskih staratelja i privremenih zastupnika djece Primjeri razvojno primjerenih igara i kreativnih tehnika u sprovođenju razgovora s djecom UZRAST IGRA 2-5 godina 6-9 godina T godina Adolescenti Otkrivajući djetetov svijet među sadržajima iznijetim u igri važno je zapamtiti da je igra zapravo jezik simbola. Pojedine sadržaje iznijete kroz igru ne treba tumačiti doslovno ili se u potpunosti osloniti na njih, prihvatajući ih kao apsolutne činjenice. Međutim, oni nam mogu poslužiti kao vrijedan temelj za pretpostavke koje ćemo istraživati kroz dalju komunikaciju s djetetom. Literatura Calvin, E., Marcus, S., Oleyer, G. i Scali, M. (2006). Juvenile Defender Delinquency Notebook. Washington, DC: National Juvenile Defender Center. Davies, D. (1999). Child Development: A Practitioner`s Guide. New York, NY: The Guilford Press. 119

120 NVO Djeca prije svega Davies, G.M. i Westcott, H.L. (1999). Interviewing Child Witnesses under the Memorandum of Good Practice: A research review. London, UK: Home Offi ce. Kuehnle, K., Greenberg, L.R. i Gottlieb, M.C. (2004). Incorporating the principles of scientifi cally based child interviews into family law cases. Journal of Child Custody, 1(1), Powell, M.B. i Snow, P.C. (2007). Guide to questioning children during the free-narrative phase of an investigative interview. Australian Psychologist, 42 (1), Roberts, K.P. i Lamb, M.E. (1999). Children`s responses when interviewers distort details during investigative interviews. Legal and Criminological Psychology, 4, Vasquez, R. (2000). Interviewing Children. Preuzeto s web adrese: 120

121 Priručnik za obuku kolizijskih staratelja i privremenih zastupnika djece SUOČAVANJE S OTPOROM KOD DJECE U radu s djecom, naročito u okviru pravosudnog sistema, stručnjaci se mogu suočiti s pojavom otpora kod djece. Da bismo uspješno prevladali ove često neprijatne situacije, prilikom suočavanja s njima važno je da pokušamo da razumijemo šta se nalazi u pozadini. Neki od mogućih izvora otpora kod djece uključuju: osjećaj djece da nisu poštovana strah ili prezir prema autoritetu nedobrovoljno učestvovanje nepovjerenje prema odraslima kulturalne razlike ranija neprijatna iskustva sa stručnjacima neprimjereni postupci stručnjaka strah od nepoznatih osoba i situacija osjećaj da nemaju šta da izgube strah od posljedica i mogućih ishoda. Izvori otpora na koje nailazimo u radu s djecom su brojni, no stavimo li sebe u ulogu djeteta koje se našlo u novoj, nepoznatoj, a možda i prijetećoj situaciji, otpor zapravo postaje vrlo razumljiv. Pokazivanje razumijevanja, kao i prihvatanje otpora koji se javlja, prvi su korak u uspješnom suočavanju s otporom. Iza ponašanja koja prepoznajemo kao otpor često se zapravo krije suštinsko pitanje: Da li mogu da ti vjerujem?. Kako prepoznajemo otpor? Načini na koje djeca pokazuju otpor mogu biti vrlo različiti. Djeca mogu insistirati na ćutanju ili odgovarati s vrlo malo riječi tokom razgovora, mijenjati temu razgovora, odbijati da pričaju o određenim temama, djelovati odsutno, ili odgovarati prkosno, provocirati i izazivati, što često upućuje na nedostatak povjerenja. Mlađa djeca često pokazuju otpor na način da ćute ili izbjegavaju razgovor o određenoj temi, ili se neprekidno usmjeravaju na određeni predmet ili igračku u prostoriji, koji im pruža sigurnost. Korišćenje crteža i dozvoljavanje djetetu da kod sebe ima dragu igračku u ovakvim situacijama može pomoći djetetu da izrazi otpor i da se opusti. Otpor kod adolescenata specifi čan je po tome da može poprimiti oblik opozicijskog ponašanja, suprotstavljanja autoritetu, pasivno agresivnog ponašanja ili poricanja. Pri tome je važno imati na umu da su ljuta i prkosna djeca i mladi zapravo vrlo emocionalno ranjivi te iznimno osjetljivi na neravnotežu moći i situacije koje narušavaju njihovu sliku o sebi. U radu s adolescentima u otporu pokazalo se korisnim ponuditi im izbor, pristupiti s poštovanjem, pohvaliti pozitivna ponašanja ili zajedno s mladima istražiti posljedice njihovih izbora, uz naglašavanje prednosti koje nosi saradnja. Jedan od specifi čnih načina izražavanja otpora je ćutanje. Djeca mogu da ćute ukoliko nisu razumjela šta smo im htjeli reći, ukoliko im je potrebno vrijeme da razu- 121

122 NVO Djeca prije svega miju i razmisle o tome što govorimo ili ukoliko se boje reakcija ako kažu šta misle, što se u pravosudnom kontekstu, kada zapravo ne znaju kakve će biti posljedice onoga što kažu, često događa. Zavisno o onome što stručnjak procijeni kao mogući izvor ćutanja, može biti strpljiv, otvoreno reći djetetu šta primjećuje i pitati ga da li bi htjelo podijeliti nešto od toga što mu prolazi kroz glavu. Korisno je navesti neke od nedjelotvornih, a vrlo čestih načina suočavanja s otporom. Na primjer, da bi podstakao dijete na saradnju stručnjak može pokušavati da udovoljiti djetetu po svaku cijenu ili ga nagovarati omalovažavajući pri tome njegov otpor (npr. Ne moraš se bojati, nije to ništa. ), ili može postajati sve nestrpljiviji i sve više neprijateljski raspoložen prema djetetu. Neki od nedjelotvornih načina suočavanja s otporom nadalje uključuju pasivnost, izostanak reakcije u nadi da će otpor proći sam po sebi, okrivljavanje djeteta i upuštanje u borbu za moć. Kako da se suočimo s otporom? Ono što je važno je da ne uzimamo otpor lično, on je vrlo rijetko usmjeren na konkretnu osobu (stručnjaka), a najčešće je izraz nemoći djeteta da se suoči sa zahtjevima situacije u kojoj se našlo. Pri tome je važno da kao stručnjak budete jasni u vezi sa svojom ulogom i namjerama, objasnite djetetu proces razgovora, obzirim da predvidljivost smanjuje tjeskobu i otpor. Takođe, važno je posvetiti pažnju uspostavljanju odnosa, jer nije realno očekivati otvoreni odnos od samog početka. Opšte pravilo za suočavanje s otporom moglo bi se svesti na to da u većini slučajeva više pomaže otvoreno prihvatanje otpora s kojim dijete dolazi, nego reagovati istom mjerom. Otpor zapravo ima funkciju samozaštite i kao takav je prirodna reakcija. U pozadini samog otpora često se nalaze brojne potisnute emocije, poput tuge, ljutnje ili razočarenja. Prisila i dodatni pritisak ( Zašto ćutiš, reci mi!, Izvoli već jednom reći istinu. ) najčešće dodatno pojačavaju otpor i potvrđuju početnu poziciju nepovjerenja prema osobi s kojom dijete razgovara. Naša profesionalna uloga odnosi se na saznavanje volje i želja djeteta, a ne na slamanje njegovog otpora. Stoga je naglasak na poštovanju djeteta, zajedno s njegovim otporom. Kako bismo se djelotvorno suočili s otporom važno je prići djetetu putem ravnopravnog dostojanstva, uz pokazivanje poštovanja ne samo kada sarađuje, nego posebno kada pruža otpor. Literatura Juul, J. (2010). Od poslušnosti do odgovornosti. Zagreb: Izdanje Pelago. Hackney, H.L. i Cormier, S. (2012). Savjetovatelj stručnjak. Jastrebarsko: Izdanje Slap. Lincolnshire Safeguarding Children Board (2012). Lincolnshire Safeguarding Children Board Procedures Manual. Working with Uncooperative and Hostile Families Practice Guidance. Preuzeto s web adrese: McCutcheon, L.K., Chanen, A.M., Fraser, R.J., Drew, L. i Brewer, W. (2007).Tips and techniques for engaging and managing the reluctant, resistant or hostile young person. The Medical Journal of Australia, 187 (7),

123 Priručnik za obuku kolizijskih staratelja i privremenih zastupnika djece Richman, N. (2000). Communicating with Children: Helping Children in Distress. London, UK: The Save the Children Fund. The University of Pittsburgh (2009). Juvenile Justice: An Introduction to Working with Juvenile Offenders. Resource Manual. Preuzeto s web adrese: Trevithick, P. (2005). Social Work Skills: A Practice Handbook. Buckingham: Open University Press. 123

124 NVO Djeca prije svega SPROVOĐENJE INTERVJUA S RANJIVIM GRUPAMA DJECE Broj djece s poteškoćama ili smetnjama u razvoju u sistemu zaštite djece značajan je iz nekoliko razloga. Djeca s razvojnim teškoćama češće od svojih vršnjaka doživljavaju različite oblike nasilja, naročito od strane roditelja. Pri tome su najugroženija djeca čije poteškoće zahvataju njihovo ponašanje i odnose s drugima. Tokom odrastanja djeca sa smetnjama u razvoju imaju posebne edukacijske zahtjeve, češće su uključena u sistem socijalne zaštite, zdravstvene zaštite (i zaštite mentalnog zdravlja) i maloljetničkog pravosudnog sistema te im je nerijetko potrebna podrška u razumijevanju njihovih prava i mogućnosti. Manjak prilika za edukacijom i usavršavanjem vještina pristupanja djeci koja se u nekim aspektima svog funkcionisanja razlikuju od druge djece, stručnjake u oblasti zaštite djece često čini nesigurnima. Upoznavanje s različitim poteškoćama omogućava stručnjacima da razviju razumijevanje načina na koji poteškoće djeluju na dijete, osvijeste sopstvene stavove i očekivanja o pojedinim grupama djece te razviju vještine pristupanja djeci u skladu s njihovim potrebama i sposobnostima. Smetnje u razvoju mogu biti medicinsko, edukacijsko ili psihološko stanje koje narušava djetetovo funkcionisanje u različitim područjima. Podrazumijevaju širok raspon poteškoća različite složenosti, koje u različitoj mjeri pogađaju djetetovo svakodnevno funkcionisanje, te mogu biti praćene nizom stanja poput depresivnosti ili sniženog samopoštovanja. Stoga je upoznavanje s prirodom djetetovih poteškoća i konsultacije sa stručnjakom koji će procijeniti kako djetetove poteškoće djeluju na njegovu sposobnost učestvovanja u razgovoru ključni korak u pripremi za intervju s djetetom. Osnovna prilagođavanja temeljnog postupka intervuisanja djece sa smetnjama u razvoju uključuju: produženje faze uspostavljanja odnosa korišćenje kraćih i jednostavnijih pitanja sporiji tempo razgovora sprovođenje razgovora u više navrata. Pri oblikovanju pristupa pojedinom djetetu s razvojnim poteškoćama najvažnije je zapamtiti da poteškoće nisu ono što ga u potpunosti čini onim što jeste. Poput sve druge djece, djeca sa smetnjama u razvoju uz slabosti posjeduju i jake strane. Uz primjeren način ispitivanja možemo zaviriti u svijet iz njihove perspektive i saznati vrijedne informacije. Pristup uspješnih intervjuera oslanja se na djetetove snage te različitim postupcima prilagođavanja nastoje umanjiti uticaj djetetovih ograničenja. Razvojne smetnje djece obuhvataju niz različitih kategorija koje mogu uticati na različita područja funkcionisanja: govor, razumijevanje i korišćenje jezika (komunikacijske poteškoće) mišljenje i rasuđivanje (intelektualne poteškoće) ponašanje, socijalno i emocionalno funkcionisanje (poteškoće u ponašanju i emocionalne poteškoće) 124

125 Priručnik za obuku kolizijskih staratelja i privremenih zastupnika djece sluh, vid, sposobnost kretanja i fi zičko zdravlje (fi zičke poteškoće). Posmatrajući ova područja možemo prepoznati jedinstveni obrazac snaga i slabosti pojedinog djeteta i oblikovati pristup kojim ćemo se približiti djetetu, prilagođavajući proces razgovora i oslanjajući se na djetetove snage. Djetetove poteškoće mogu zahvatiti jedno ili više navedenih područja. Na primjer, anksioznost ili depresivnost djeteta odraziće se primarno u području socioemocionalnog funkcionisanja, dok se kod djece koja imaju snižene intelektualne sposobnosti istovremeno mogu pojaviti intelektualne, komunikacijske i socioemocionalne poteškoće. Posmatranje ovih razvojnih područja stručnjaku pomaže u prepoznavanju snaga i ograničenja s kojima se dijete susreće, razumijevanju djetetovih ponašanja i izboru optimalnog načina komunikacije s djetetom. Literatura Brown, J., Cohen, P., Johnson, J.G. i Salzinger, S. (1998). A longitudinal analysis of risk factors for child maltreatment: fi ndings of a 17-year prospective study of offi cially recorded and self-reported child abuse and neglect. Child Abuse and Neglect, 22 (11), Harborview Center for Sexual Assault and Traumatic Stress i Washington State Criminal Justice Training Commission (2009). Child Interview Guide. Preuzeto s web adrese: Interview%20Guide%202009% pdf Hershkowitz, I., Lamb, M.E. i Horowitz, D. (2007). Victimization of children with disabilities. American Journal of Orthopsychiatry, 77 (4), Jones, L., Bellis, M.A., Wood, S., Hughes, K., McCoy, E., Eckley, L., Bates, G., Mikton, C., Shakespeare, T. i Offi cer, A. (2012). Prevalence and risk of violence against children with disabilities: a systematic review and meta-analysis of observational studies. The Lancet, 380, (9845), Lamb, M.E., Hershkowitz, I., Orbach, Y. i Esplin, P.W. (2008). Tell Me What Happened: Structured Investigative Interviews of Child Victims and Witnesses. Chichester, UK: John Wiley and Sons Ltd. Shelton, K., Bridenbaugh, H., Farrenkopf, M. i Kroeger, K. (2010). Project Ability: Demystifying Disability in Child Abuse Interviewing. Preuzeto s web adrese: Sullivan, P. M. i Knutson, J.F. (2000). Maltreatment and disabilities: a population based epidemiological study. Child Abuse and Neglect, 24 (10), The Protection and Advocacy System for Indiana (2010). Understanding the Needs of Children with Disabilities in the Foster Care System. Preuzeto s web adrese: les/gal-casa_curriculum_final-new.pdf 125

126 NVO Djeca prije svega 126

127 Priručnik za obuku kolizijskih staratelja i privremenih zastupnika djece 6. PROJEKAT ZASTUPNIK GLAS DJETETA U REPUBLICI SLOVENIJI Domen Rakovec, univ.dipl.soc.radnik, koordinator na projektu Septembra se, u prostorijama slovenskog Ombudsmana, sastala radna grupa (SIPP) stručnjaka iz vladinih i nevladinih organizacija i djece sa ciljem jačanja djece i mladih ljudi u stvarima koje se njih tiču, a posebno kada je u pitanju sukob interesa ili nemogućnost učešća roditelja. Zanimalo nas je šta dijete misli o posebnoj situaciji u kojoj se našlo. Koje su njegove želje, potrebe, šta nam govori ili na neki drugi način želi poručiti. Zanimalo nas je šta je i gdje je djetetov glas. Smatrali smo da dijete ima pravo na informacije i da učestvuje u procesu rješavanja problema. I da ima pravo na osobu koja je tu samo zbog njega, osobu koja zastupa i djeluje u njegovo ime, u njegovu korist, na osnovu zajedničkih dogovora. Smatrali smo, da dijete ima pravo i mogućnost da dobije svog zastupnika. U 2008., kroz obuku je prošla prva grupa zastupnika i ove godine već je na redu peta generacija. Danas je projekt proširen gotovo po cijeloj državi, zastupnici su bili uspješni ili su pomogli u realizaciji djetetovog glasa u velikoj većini slučajeva. Potrebno je naglasiti da zastupnici ne donose konačne odluke. To još uvijek ostaje u nadležnosti drugih stručnih osoba i institucija. Zastupnici samo prenose dječji glas. I zastupništvo je samo nadogradnja postojećeg sistema. Ništa ne preuzima i ne dovodi u pitanje nadležnosti drugih učesnika. A u svakom slučaju, dobra praksa i iskustvo međusobne saradnje poveća osjetljivost kod svih kod roditelja i kod osoba koje donose odluke. OPRAVDANJE OSNOVNIH POJMOVA I DJELOVANJE ZASTUPNIKA Zaviršek Darja (Zaviršek i drugi, 2002, 69) navodi, da zastupanje znači zauzeti se za sebe ili za drugoga, kada smatramo da neko ima moć nad našim životom ili životom druge osobe, a ne uzima u obzir naše potrebe ili potrebe drugih. Zastupanje znači zauzeti se za prava druge osobe i za povećanje njene snage. Zastupanje znači govoriti za nekoga, ali ne u zaštitničkom smislu, nego da interesi, želje i prava osoba koje imaju manju ekonomsku, socijalnu i simboličku snagu i znanje stvarno budu uzeti u obzir. Tanja Lamovec (Lamovec, 1998, 140) smatra, da je neophodna funkcija zastupanja zapravo samo jedna. To je osnaživanje u svim svojim unutrašnjim 127

128 NVO Djeca prije svega i vanjskim aspektima. Osnaživanje je proces koji nikada ne bude dovršen i potrebno ga je stalno razvijati ako takav koncept zastupanja želimo da zadržimo. Čak i u posebnom izvještaju Ombudsmana Republike Slovenije iz pokazuje se osnaživanje djeteta kao temeljni zadatak zastupnika, što znači da dijete konačno djeluje kao subjekt u punom smislu te riječi-sa svim pravima koja mu pripadaju. Zastupnik ne govori o tome što je najbolje za dijete, ali omogućava djetetu upoznavanje sa informacijama o njegovom životu. Djeca mogu i na to dati svoje mišljenje. Na taj način, on štiti dijete od zlostavljanja i loše prakse. Prečesto smo svjedoci situacija sa dugotrajnim postupcima u kojima se donose za dijete važne odluke i to na način kao da se njega to ne tiče. Dijete se nije čulo, čak iako je na različite načine i samo pokušalo da poruči svoje mišljenje. Takvo ignorisanje djeteta ne smije biti prihvatljivo i to je potrebno prekinuti. U izvještaju se dalje navodi da je zastupnik onaj koji predstavlja, ili govori umjesto drugoga (u našem slučaju dijete ili adolescent) zastupnik je njegov glas: obezbjeđuje nezavisnost i povjerljivost u odnosu prema djetetu; saradnja s djetetom se temelji na odnosu, a ne na znanju i snazi ; djetetu nudi sve relevantne informacije, podržava ga u usvajanju informacije, pretpostavkama i razumijevanju te informacije; zastupa stavove djeteta; obezbjeđuje da se u procesu donošenja odluka ne ignoriše mišljenje djeteta; nikada ne donosi zaključke o tome koliko je dijete u stanju da oblikuje sopstveno mišljenje, nego otkriva njegova osjećanja, stavove i mišljenja; tamo je spreman kad djetetu treba. Isto tako, Darja Zaviršek (Zaviršek i drugi, 2002, 80) navodi sljedeće aktivnosti zastupanja: zastupanje za korisnika ili korisnika ciljeva, osnaživanje, predstavljanje, zastupanje drugoga, rad na određenom zadatku, svjesna identifi kacija sa korisnikom. U procesu zastupništva zastupnici ulaze kroz socijalno radnički - radni odnos, koji uključuje sljedeće elemente (Čačinovič Vogrinčič, 2005): dogovor o saradnji ; Djetetu se objasni ko smo, kakva je uloga zastupnika i njegova misija. Potrebno mu je objasniti da je za svaku akciju ili korak potrebna konsultacija zastupnika s djetetom i njegova saglasnost. 128

129 Priručnik za obuku kolizijskih staratelja i privremenih zastupnika djece definicija problema i stvaranje rješenja; Problem je potrebno jasno defi nisati na samom početku. Rješavanje problema je usmjereno na pronalaženje rješenja. Rješenja se stvaraju zajedno. lično vodstvo; Potrebna je potpuna pristrasnost i identifi kacija sa djetetom. Opet i iznova je potrebno provjeravati da li smo na istom putu ili da li je došlo do promjena. Zastupnici proizlaze iz perspektive snage korisnika, što znači da se u djetetu traže područja u kojima je dobro, gdje je moguće stvarati za njegovu budućnost. Kroz etiku učestvovanja (u odnosu smo ravnopravni, svi smo aktivni, bez obzira na sposobnost), potrebno je pristupiti po principu ovdje i sada. U prvom planu su interesi djeteta, što je osnovno načelo radnog odnosa. U isto vrijeme potreban je oprez od strane zastupnika, jer, kao Jenkole (Jenkole i drugi, 2008, 23), mora biti zbog samog pojma interes djeteta (i njegove česte zlopotrebe), bilo koje tumačenje u skladu s duhom cijele Konvencije o pravima djeteta, s posebnim naglaskom na dijete kao osobu sa sopstvenim stavovima. Važno je da zastupnik gleda na problem kroz oči korisnika. To znači da mora naučiti da sluša aktivno. Osim toga, potrebno je dati korisniku emocionalnu podršku, i ohrabriti ga u oblastima u kojima je dobar. Njegove sposobnosti, njegove želje i potrebe nužno je predstaviti njegovom okruženju porodici, institucijama (Lamovec, 1998, 143). Zastupnikova velika prednost je nezavisnost. Uglavnom institucionalna, jer ne predstavlja misiju institucije, niti prima platu u instituciji. Kao što kaže Lamovec (Lamovec, 1998, 142), osoba koja je na platnom spisku institucije može biti dobar stručnjak i saosjećajan čovjek, ali ne može biti zastupnik. POSTAVLJANJE ZASTUPNIKA Protokol Informacije o problemu ili inicijativu za postavljanje zastupnika može dati svako ko smatra da su povrijeđena prava djeteta. Praksa pokazuje da najviše inicijativa dolazi od strane centara za socijalni rad, roditelja i djece. Inicijativa za postavljanje (vidi sliku) usmjeri se voditelju projekta u Uredu ombudsmana Republike Slovenije ili nadležnom regionalnom koordinatoru. Oni zajedno pregledaju svaku inicijativu i donesu odluku. Ako se ispostavi da inicijativa ne obuhvata aktivnosti zastupnika ili obuhvata aktivnosti druge nadležne institucije, inicijator se usmjeri na određenu ustanovu i sama inicijativa za zastupništvo se odbaci. Ako se ispostavi da je slučaj zreo, počne se s procesom u smjeru početne koordinacije. Sa liste zastupnika izabere se osoba koja će biti najkompetentnija za slučaj. Tu mislim na sam radni profi l osobe, jer imamo na popisu zastupnika cijeli niz različitih stručnjaka: socijalne radnike, pedagoge, socijalne i specijalne pedagoge, pravnike, psihologe, defektologe... U isto vrijeme počnu razgovori u vezi samog postavljanja. U Republici Sloveniji, u skladu sa važećim zakonskim propisima, realizacija je trenutno moguća na dva načina: uz pristanak oba roditelja ili odluku donijetu od strane centra za socijalni rad. Zastupnika može postaviti i sam sud. Obavezan je i pristanak djeteta (dovoljna je usmeno data saglasnost djeteta). 129

130 NVO Djeca prije svega Zatim, kada imamo saglasnost roditelja ili odluku centra za socijalni radi i izabranog zastupnika, koordinator organizuje uvodni susret. Pozvani su dijete, inicijator, roditelji i zastupnik. Namjera uvodnog susreta je upoznavanje djeteta i zastupnika, upoznavanje sa standardima i normama zastupništva i razjašnjavanje mogućih nejasnoća. Uvodni susret je i prvi susret između djeteta i zastupnika. Slijedi proces zastupanja, u skladu s aktivnostima koje su potrebne da bi se omogućio glas djeteta. Zastupnik se viđa sa djetetom toliko dugo, koliko je potrebno. Prostor se prilagodi djetetu jer je najvažniji djetetov osjećaj sigurnosti. Zbog načela nepristrasnosti, pogotovo kada se radi o sukobu interesa, izbjegavamo susret kod jednog od roditelja. Preporučujemo i izbjegavanje susreta u službenim prostorijama, za stolom, jer je to suviše formalno i malo neprijatno utiče na dijete. Rad zastupnika prate koordinator i voditelj projekta. Zastupnik o svom radu redovno izvještava. Takođe je obavezna njegova prisutnost na superviziji i interviziji. Dužina samog zastupništva je različita od slučaja do slučaja. Pretpostavimo da se Izjava djeteta koja je predmet saradnje dobije relativno brzo. Djeca i zastupnik time ispune svoju misiju. Izjavu može napisati samo dijete, dijete zajedno sa zastupnikom ili zastupnik sam (u ovom slučaju, dijete mora Izjavu pregledati i složiti se). Izjava se na završnom susretu (sastav je isti kao i na otvaranju, ali dijete prisustvuje samo ako je to njegova izričita želja) proslijedi roditeljima, sudu, centru za socijalni rad ili drugoj značajnoj ustanovi. Time je zadatak zastupnika ispunjen. Kao što je već spomenuto, konačnu odluku donose druga tijela, najčešće centar za socijalni rad ili sud. U proljeće 2014., slovenački Ombudsman predstavio je u Parlamentu Posebni izvještaj o projektu Zastupnik-glas djeteta. Izvještaj je zajedno sa saradnicima pripremila tadašnja voditeljica projekta Martina Jenkole. Izvještaj je dobar pregled obavljenog posla do tada, tako da u nastavku predstavljam njegov kratak sažetak. 130

131 Priručnik za obuku kolizijskih staratelja i privremenih zastupnika djece ZASTUPNIK - GLAS DJETETA PLAN RADA TOKOM PILOT PROJEKTA INFORMACIJA O PROBLEMU dijete roditelji CSR škola policija pedijatar NVO drugi KOME GLAVNI KOORDINATOR I RUKOVODILAC kod Zaštitnika LJP Razmatranje o potrebi i dogovor o izboru zastupnika Regijski koordinator, rukovodilac Dogovor sa izabranim zastupnikom IZBOR ZASTUPNIKA Regijski koordinator, rukovodilac PRAĆENJE PROCESA ZASTUPNIŠTVA Regijski koordinator, voditelj NEMA SAGLASNOSTI RODITELJA SAGLASNOST RODITELJA I DJETETA (Izjava o izboru Zastupnika) SARADNJA SA CSR - ODLUKA ODLUKA SUDA - Najmanje 3 susreta, po potrebi i više - Izvještaj o radu zastupnika šalje se koordinatoru i glavnom koordinatoru - supervizija - intervizija UVODNI SUSRET KO: - dijete - zastupnik - roditelji - koordinator - inicijator (po potrebi) ili CSR u slučaju odluke ZAŠTO: - susret djeteta i zastupnika - izlaganje o standardima zastupništva (naglasak na povjerenju, osim u slučaju nasilja ili seksualnog zlostavljanja) - moguće dileme, neizvjesnosti - mjesto susreta (kada i gdje) Stvaranje Izjave djeteta i potpis ili crterž ZAKLJUČAK I EVALUIACIJA RADA ZASTUPNIKA Roditeljima (samo na uvid) CSR ili sudu Zaključni susret u istom sastavu kao početni (DIJETE AKO ŽELI) 131