OSIGURANJE U TURISTIČKOJ DJELATNOSTI

Transcription

1 SVEUČILIŠTE U RIJECI EKONOMSKI FAKULTET MARTINA NANIĆ OSIGURANJE U TURISTIČKOJ DJELATNOSTI DIPLOMSKI RAD Rijeka, rujan 2015.

2 SVEUČILIŠTE U RIJECI EKONOMSKI FAKULTET OSIGURANJE U TURISTIČKOJ DJELATNOSTI DIPLOMSKI RAD Predmet: Ekonomika osiguranja Mentor: prof. dr. sc. Ivan Frančišković Student: Martina Nanić Financije i bankarstvo JMBAG: Rijeka, rujan 2015.

3 SADRŽAJ 1. UVOD Cilj i predmet rada Hipoteza rada Metode rada Struktura rada OSNOVNE ODREDNICE OSIGURANJA Teorijske postavke osiguranja Razvoj osiguranja Podjela osiguranja Elementi ugovora osiguranja TEMELJNE ZNAČAJKE TURIZMA Osnovna obilježja turizma Povijesni razvoj turizma Vrste turizma RIZICI U TURISTIČKOJ DJELATNOSTI Temeljne odrednice rizika Oblici i vrste rizika Upravljanje rizicima KARAKTERISTIKE OSIGURANJA U TURISTIČKOJ DJELATNOSTI Obvezna osiguranja u turističkoj djelatnosti Dobrovoljna osiguranja u turizmu ANALIZA PONUDE OSIGURANJA ZA PODUZETNIKE U TURIZMU REPUBLIKE HRVATSKE Croatia osiguranje... 45

4 6.2. Generali Hrvatska GRAWE Hrvatska Merkur osiguranje ZAKLJUČAK LITERATURA POPIS ILUSTRACIJA... 57

5 1. UVOD Osiguranje predstavlja veoma važan segment razvoja svakog gospodarskog sektora, pa tako i važan segment turizma. Štoviše unutar turizma osiguranje ima posebnu ulogu, jer je turizam posebno osjetljiv na neočekivane i nepredvidive nezgode koje mogu gotovo sasvim uništiti turističku ponudu i nanijeti velike štete poduzetnicima u turizmu. S obzirom na činjenicu kako profitabilnost i stabilnost poslovanja neovisno o tome koja se vrsta poslovanja razvoja mora biti zasnovana na pravilnim upravljanjem rizicima, isključivo se pravilno predviđanje mogućih nezgoda i osiguranje od njih može osigurati za stabilnu poziciju na tržištu turističkog sektora. Unutar turizma osiguranja se ugovaraju za poduzetnike koji održavaju turističke usluge te za turiste kao korisnike usluga. Pri tome osiguranje obuhvaća nesretne slučajeve koji se dogode turistu tijekom odvijanja turističkog aranžmana za koji je osiguran, ali isto tako i za vrijeme čekanja na izlet na za to određenom zbornom mjestu, kao i neposredno po dolasku s izleta dok se izletnik ne udalji s mjesta određenog za raspuštanje grupe izletnika ili turista. Sve je popularnije i osiguranje odgovornosti ugovaratelja (organizatora) koje se sve više ugovara kod poduzetnika te turističkih agencija (pri čemu je kod turističkih agencija obvezno osiguranje) prema osiguranim izletnicima i turistima zbog tjelesnih ozljeda i oštećenja. Stoga se u ovome radu analiziraju svi oblici osiguranja koji su relevantni za turistički sektor i njihov značaj te praktični učinak Cilj i predmet rada Cilj rada je utvrditi značajke osiguranja u turizmu temeljem istraživanja dostupne ponude hrvatskih osiguravateljskih tvrtki kao i temeljem analize zakonskih propisa i ograničenja vezanih za osiguranje. Predmet rada jest osiguranje u turizmu i primjena osiguranja u turističkoj djelatnosti. 1

6 1.2. Hipoteza rada Osnovna hipoteza u radu jest: Osiguranja predstavljaju neophodni faktor uspješnosti turističkog poslovanja te jedini jamac zaštite od rizika u poslovanju Metode rada Prilikom izrade rada korištene su metode analize, sinteze, deskripcije i elaboracije Struktura rada Rad je podijeljen u pet osnovnih poglavlja kroz koja se razrađuje temeljna tema rada i sve teorijske osnove potrebne za razumijevanje rada. Započinje sa uvodom u kojem su prikazani temeljni razlozi pisanja rada, zatim cilj rada, predmet rada, struktura rada, znanstvene metode korištene pri izradi rada te hipoteza rada. Prvo poglavlje, Osnovne odrednice osiguranja analizira temeljne teorijske postulate osiguranja, značaj osiguranja u gospodarstvu te značaj osiguranja za poduzetnika i uspješno razvijanje poslovanja. Također se analizira i povijesni razvoj osiguranja, podjela vrsta osiguranja te elementi ugovora osiguranja. Drugo poglavlje, Temeljne značajke turizma analizira temeljne teorijske odrednice turističkog sektora kao jednog od najbrže rastućih gospodarskih sektora te prikazuje najznačajnije postulate turizma, turista i putovanja općenito. Također analizira i razvoj turizma te razvoj turizma na području Republike Hrvatske, kao i prikaz vrsta turizma uz njihov osnovni opis i prikaz. Treće poglavlje, Rizici u turističkoj djelatnosti predstavlja analizu rizika općenito u poslovanju te predstavlja temeljne odrednice rizika u poslovanju i gospodarstvu, sa posebnim osvrtom na rizike i njihovu pojavnost u turizmu. Pri tome se pokazuju oblici i 2

7 vrste rizika kao i metode i načini upravljanja rizika. Osim karakteristično turističkih rizika analiziraju se i rizici zaštite imovine koji su najčešći razlog sklapanja police osiguranja u turizmu. Četvrto poglavlje, Karakteristike osiguranja u turističkoj djelatnosti predstavlja područje osiguranja i usluga osiguranja u turizmu, pri čemu se analiziraju zakonski propisi koji određuju obvezna i dobrovoljna osiguranja u turizmu kao i pokazatelje uspješnosti osiguravateljskih tvrtki u turizmu i zainteresiranost iznajmljivača i turista za osiguranjem. Također se analiziraju i mogućnosti koje imaju poduzetnici u turizmu te turisti oko sklapanja usluga osiguranja. Peto poglavlje, Analiza ponude osiguranja za poduzetnike u turizmu analizira najznačajnije police osiguranja koje su dostupne poduzetnicima u turizmu i njihove prednosti. Provodi se pri tome analiza specijalnih polica osiguranja najvećih hrvatskih osiguravateljskih tvrtki. Rad završava sa zaključkom u kojem su sažete glavne spoznaje dobivene kroz rad. 3

8 2. OSNOVNE ODREDNICE OSIGURANJA Osiguranje predstavlja odnos koji se temelji na ugovoru potpisanim između dviju strana (osiguravatelja i osiguranika) u kojem osiguravatelj (obično osiguravajuće društvo) pristaje obeštetiti osiguranika za jasno definirane gubitke. To čini u naknadu za plaćanje redovite premije. U samoj suštini svoje funkcionalnosti, osiguranje je način prebacivanja rizika od pojedinca na veću skupinu (skupinu svih onih koji plaćaju premije osiguravatelju) Teorijske postavke osiguranja Sa pravnog aspekta, osiguranje se definira kao pravni odnos između osiguranika i osiguravatelja u kojem se na načelu zajedničkog snošenja određenog rizika osiguravatelj obvezuje osiguraniku, isplatom određenog novčanog iznosa ili priznanjem nekog drugog prava, naknaditi štetu proizašlu iz nastupa osiguranog rizika, a osiguranik ili neka druga osoba se obvezuje da će platiti premiju osiguranju kojom se prikupljaju sredstva za podmirenje prava koja proizlaze iz nastupa osiguranog rizika (Limun.hr, 2015). S ekonomskog aspekta, zaključivanjem osiguranja osiguranik svoje varijabilne troškove pretvara u fiksne plaćanjem premije osiguranja, a ekonomske posljedice nastupanja određenog događaja koji izaziva štete on prenosi na osiguratelja (Stipić, 2008, p. 13). Treba također naglasiti i društvenu ulogu osiguranja. Pri tome je osiguranje gospodarski instrument za smanjivanje i uklanjanje rizika procesom kombiniranja dovoljnog broja izlaganja istovjetnim rizicima, kako bismo mogli predvidjeti gubitke za promatranu skupinu kao cjelinu (Vaughan, 2000, p. 23). Osiguranje predstavlja oblik financiranja rezervi, baziran na primjeni statističkih zakonitosti, s ciljem individualne raspodjele za pokriće budućih i u svojoj ukupnosti ocjenjivih potreba, koje nastaju nastupom određenih opasnosti odnosno rizika i kao posljedicu imaju nastanak šteta ili sličnih događaja (Bijelić & Miletić, 2009, p. 314). Isto tako, osiguranje je metoda transfera rizika s osiguranika na osiguravatelja, koji prihvaća da naknadi slučajne štete onima kod kojih su nastale i raspodjeli ih na sve članove rizične zajednice na načelima uzajamnosti i solidarnosti (Ćurak, 2004, p. 25). 4

9 Osiguranjem predstavlja zaštitu od gubitaka uslijed pojave određenih rizika koji mogu dovesti do značajnih gubitaka u poslovanju. Rizici mogu predstavljati pojavu nekog štetnog događaja, a osiguranje smanjuje rizike raspodjelom potencijalnih gubitaka na veći broj osoba. Sjedinjavanjem financijskih doprinosa (premija) većeg broja osiguranika i troškova isplate naknade nastalih šteta, osiguravatelj može podmiriti nastalu štetu ukoliko se pojavi gubitak u određenom razdoblju te tako štiti pojedinca koji je sklopio policu osiguranja, dok se s druge strane osiguravatelj financira velikim brojem osiguranja u slučajevima u kojima se šteta nije dogodila. Stoga za definiranje osiguranja važno je naglasiti i značaj rizika koji mora definirati visine polica osiguranja kako bi osiguravatelj opstao na tržištu. Elementi koji određuju osiguranje su (Bekavac, 2011, p. 9): premija koju plaća osiguranik za rizik koji je preuzeo osiguravatelj sklapanjem ugovora o osiguranju kompenzacija (odšteta, ugovorena osigurana svota) koju osiguranik prima kada nastupi osigurani slučaj Osiguranje, bez obzira na oblik osiguranja, mora prikupiti dovoljnu premiju kako bi moglo nadoknaditi nastale štete. Zato je, da bi na temelju zaključenog ugovora o osiguranju imalo pravo na naknadu štete ili isplatu osiguranog iznosa, osnovna obaveza ugovaratelja osiguranja osiguranika platiti premiju osiguranja, a osiguravatelja da u slučaju nastanka osiguranog slučaja nadoknadi štetu ili isplati osigurani iznos (Bijelić& Miletić, 2009, p. 314). Osiguranik je osigurana osoba koja s osiguravateljem zaključuje ugovor o osiguranju. U slučaju osobnog osiguranja osiguranikom se smatra osoba u čijem životu treba nastupiti osigurani slučaj, pa da osiguravatelj ima obvezu snošenja naknade iz osiguranja. Korisnik ili beneficijar osiguranja osoba je kojoj treba isplatiti naknadu iz osiguranja. Osiguravatelj je osiguravajuća institucija, zavod, društvo i sl. čiji je predmet poslovanja osiguravanje ljudi i imovine (Limun.hr, 2015). Odnos osiguravatelja i osiguranika prikazan je na slici u nastavku: 5

10 Slika 1: odnos osiguravatelja i osiguranja (Stipić, 2008, p. 14) Međuodnos prikazan na prethodnoj slici ukazuje na temeljnu funkciju osiguranja, funkciju naknade štete. Naknada štete je temeljni razlog postojanja osiguravateljne djelatnosti i obavljanja same djelatnosti. Druga osnovna funkcija osiguranja je funkcija preventive. Ovom se funkcijom poduzimaju mjere za sprječavanjem i smanjivanjem mogućnosti nastanka šteta njihovim financiranjem ili kreditiranjem. Ona se može provoditi na široj i na pojedinačnoj razini. Primjer šire razine je financiranje mjera za smanjenje mogućnosti nastanka šteta u automobilskoj odgovornosti odnosno financiranje mjera za zaštitu djece u prometu. Preventiva na pojedinačnoj razini može se provoditi, na primjer, financiranjem uvođenja zaštite na radu u poslovnom subjektu. Osiguratelji često nižim premijama potiču osiguranike na provođenje preventive, a ona se može uvjetovati i prilikom sklapanja osiguranja (Stipić, 2008, p. 14). Obveze osiguravatelja ovise o uvjetima osiguranja sklopljenima u ugovoru te o vrsti osiguranja. Ipak svi osiguravatelji moraju zadovoljavati temeljne obveze: obavještavanje osiguranika o uvjetima osiguranja, izdavanje police osiguranja, 6

11 isplata naknade ili restitucije u naturi u slučaju kada nastupi osigurani slučaj Nastankom osiguranog slučaja nadoknađuje se šteta i isplaćuje svota na koju glasi osiguranje iz unaprijed formiranih fondova. Institut osiguranja jača ekonomsku stabilnost, omogućuje kontinuitet u reprodukciji, a time pridonosi bržem razvoju i prosperitetu društva. Osiguranje se zasniva na ugovoru o osiguranju ili po sili zakona dogovorom o osiguranju obvezuje se ugovaratelj osiguranja da na načelima uzajamnosti i solidarnosti udružuje dogovorena sredstva u zajednicu osiguranja ili rizika, koja je dužna nastankom osiguranog slučaja isplatiti osiguraniku ili nekoj trećoj osobi naknadu (svotu na koju glasi osiguranje) ili nešto drugo utvrđeno ugovorom. Sklapanje ugovora o osiguranju prati polica osiguranja u kojoj se navode: ugovorne strane, trajanje osiguranja i razdoblje pokrića, svota osiguranja, rizik obuhvaćen osiguranjem i potpis ugovornih strana. Stoga je polica osiguranja ujedno i vrijednosni papir. Subjekti osiguranja su: osiguravatelj, osiguranik, korisnik osiguranja, osigurana osoba. Predmet osiguranja mogu biti imovina i osobe. Imovinsko osiguranje obuhvaća osiguranje imovine, transportno osiguranje (kargo, pomorski kasko), kreditno osiguranje. Osiguranje osoba čine različita životna osiguranja i osiguranje osoba od posljedica nesretnog slučaja. Ovo se osiguranje zaključuje kao individualno, kolektivno ili grupno za slučaj smrti osiguranika, trajnog, potpunog ili djelomičnog gubitka opće radne sposobnosti, prolazne nesposobnosti i za slučaj bolesti koja zahtijeva liječenje (troškovi liječenja) (Limun.hr, 2015) Razvoj osiguranja Osiguranje se pojavljuje veoma rano u ljudskoj povijesti. Iako se ne može točno utvrditi kada se točno pojavljuju prve osiguravajuće ideje, poznato je kako su se oko godina prije Krista u Kini oko rijeke Jangtze, na mjestima gdje je plovidba bila opasna, organizirali prvi primitivni oblici raspodjele rizika na način da su trgovci robu pretovarivali sa jednog plovila na više manjih plovila. Na taj način su se štitili od potpunog gubitka robe, a nastale gubitke su snosili svi trgovci zajedno tako da bi trgovcu koji je pretrpio gubitak ustupili dio svoje robe. Hamurabijevim zakonikom 7

12 (Babilon oko 1700 godina prije Krista) dane su prve pisane odredbe o solidarnoj raspodjeli rizika zbog napada pljačkaša prilikom prijevoza robe pustinjom te o odgovornosti graditelja za nekvalitetnu izgradnju nekog objekta (Fortius, 2015). Osiguranje se razvijalo i među drugim antičkim narodima, pri čemu je značajno primijetiti osiguranje na području današnje Indije. Staro je indijsko pravilo određivalo da je dužnik koji bi putovao u udaljene i teško pristupačne krajeve morao platiti 10% mjesečno na ime kamata svom vjerovniku. To je bila naknada za povećani rizik vjerovnika koji ne bi mogao naplatiti svoje potraživanje ako bi putnik stradao. Ako bi putnik putovao morem, kamate su iznosile čak 20% mjesečno, a to je bilo četverostruko od tada uobičajenih 5% mjesečnih kamata (Petranović, 1984, p. 22). Upravo je takva odrednica bila temelj za pomorska osiguranja, koja su kroz dugi niz godina predstavljala temelj osiguranja u svijetu. Trgovina morima i velika geografska otkrića popularizirala su osiguranja početkom novog vijeka u Europi i svijetu. Osim povećanih opasnosti u pomorskoj trgovini, u novovjekovnoj povijesti se pojavljuje i osiguranje od rizika, pri čemu se ekonomska zaštita traži i od sve većeg broja katastrofalnih šteta, kao što je npr. bio veliki požar u Londonu godine. Taj je požar bio izravan povod pojavi poduzeća za osiguranje od požara, ali i prvih posrednika osiguranja (brokera). Novi oblici osiguranja se pojavljuju, a postojeći usavršavaju i dobivaju konture koje su, dobrim dijelom, na snazi i danas. Posebno mjesto u povijesti osiguranja pripada londonskom Lloydu. Povijest ove korporacije počinje 20-ak godina nakon londonskog požara, točnije1688. godine. Od tada su se počeli održavati poslovni sastanci u svezi s pomorskom trgovinom i osiguranjem u pojedinim kavanama, od kojih je najpoznatija bila kavana Edwarda Lloyda(Stipić, 2008, p. 17). U osamnaestom a naročito u devetnaestom stoljeću dolazi do ubrzanog razvoja osiguranja. Počinju se primjenjivati aktuarski izračuni premije osiguranja te prilagođavati pravna praksa. Iako je prva polica životnog osiguranja sklopljena već 1536 godine, tek u to doba James Dodson je postavio osnovna načela za životno osiguranje koja u osnovi vrijede i danas (Fortius, 2015). Pored Lloyd sa, u Europi se javljaju i drugi veliki osiguratelji, naročito unapređivanjem tehnike osiguranja i 8

13 postavljanjem prvih znanstvenih principa u utvrđivanju rizičnosti i mogućnosti njezina pokrića. Ovi su principi uvjetovali značajan razvoj osiguranja života, čije je tablice smrtnosti izradio Edmond Halley godine. Prema tim tablicama te matematičkom izračunu premije, godine u Engleskoj je osnovano prvo osigurateljno društvo (Society for Equitable Assuranceof Live) na čijim su principima poslovanja organizirana i današnja društva za životna osiguranja (Stipić, 2008, p. 18). Iako je Dubrovačka republika imala veoma važnu ulogu u pogledu razvoja srednjevjekovnog osiguranja, počeci osiguranja u Hrvatskoj vezani su za osnivanje i danas jedne od vodećih osiguravateljskih tvrtki na području Hrvatske, zadruge Croatia (današnje Croatia osiguranje) u Zagrebu 1884 godine za koju je temeljni kapital položilo zagrebačko gradsko poglavarstvo u sklopu borbe protiv ekonomske ovisnosti o strancima. U početku se zadruga bavila samo osiguranjem rizika od požara za grad Zagreb, a kasnije je proširila svoje poslovanje i na druge vrste osiguranja. Raspadom Austro-ugarske unutar Kraljevine SHO razvijaju se još dvije osiguravateljske tvrtke: Hrvatski radiša i Napretkova zadruga. Broj stranih društava često se mijenjao. Neka su se međusobno i udruživala,a u jednom razdoblju bilo ih je tridesetak. U takvim vremenima solidna društva su mogla opstati samo ako su razvijala masovna osiguranja. Croatia je upravo na masovnosti, osobito u imovinskim osiguranjima, gradila svoj uspjeh. Razvijajući mrežu povjerenika te otvarajući filijale diljem zemlje, dosljedno je provodila brigu o sigurnosti svojih osiguranika. Od godine uvedena je državna kontrola nad radom osiguravajućih društava. Uoči 2. svjetskog rata na području ondašnje države djelovalo je uz Croatiju još 29 osiguravajućih društava(stipić, 2008, p. 24). Tijekom razdoblja socijalizma i Jugoslavije u poslijeratnom periodu osiguranje je bilo strogo kontrolirano od strane države te su državne tvrtke imale monopol na osiguranje. Stoga se ozbiljnije i značajnije osiguranje razvija tek nakon domovinskog rata i dolaskom neovisnosti Hrvatske devedesetih. Zakon iz 23. ožujka godine otvorio je zakonsku mogućnost da se organizacija za osiguranje može osnovati kao dioničko društvo za osiguranje. Uskoro se ponovno formira Croatia osiguranje kao dioničko 9

14 društvo, a počinju se osnivati i drugi domaći osiguratelji u obliku dioničkih društava. Osiguranje se u Hrvatskoj našlo u novom poletu nakon povratka Europi, u kojoj je i započelo. Pola stoljeća socijalističkog osiguranja, koje je prekinulo raniju europsku tradiciju u Hrvatskoj, zatrlo je tragove mnogih ranijih dostignuća na ovom području. Danas je hrvatsko tržište osiguranja u cjelini stabilno, a u promatranom razdoblju se mogu uočiti više pozitivnih, ali i neke zabrinjavajuće karakteristike. Individualnom tržišnom djelovanju svakog društva za osiguranje država je određenim mjerama ekonomske politike dala i značajan poticaj njihovu poslovanju. To se, prije svega, odnosi na stabilnost domaće valute te na porezne olakšice kod životnih osiguranja. Uz ovakvo ozračje, ali i jačanje svijesti o potrebi za osiguranjem, prvenstveno je došlo do povećanja rasta životnih osiguranja. Sve većim utjecajem stranih investitora na hrvatskom osigurateljnom tržištu izravno je povećana kvaliteta pružanja usluga osiguranja te poslovanja svih društava za osiguranje (Stipić, 2008, p. 34). Gospodarska kriza koja je pogodila Republiku Hrvatsku posljednjih godina ostavila je traga na osiguravateljskim tvrtkama, no unatoč tome sustav osiguranja i osiguravateljske tvrtke ostale su relativno stabilne i posljednjih godina. Kao što je vidljivo u nastavku, u Republici Hrvatskoj je dominantno osiguranje od automobilskih nesreća, no sve je veći i broj osiguranja imovine te osiguranja od drugih rizika. 10

15 Grafikon 1: raspodjela prema vrsti premija osiguranja u Republici Hrvatskoj (HANFA) Trenutni podaci pokazuju kako tržište osiguranja u Republici Hrvatskoj obuhvaća 27 društava za osiguranje, 32 društva za posredovanje u osiguranju, preko 200 društava za zastupanje u osiguranju, 150 obrta za zastupanje plus 36 obrta za zastupanje na stanicama za tehnički pregled. Tome treba dodati i banke koje su ovlaštene za zastupanje u osiguranju kao i Hrvatsku poštu. Djelatnost osiguranja usko je regulirana Zakonom o osiguranju i Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu (Fortius, 2015) Podjela osiguranja U suvremenoj teoriji i praksi osiguranja i osiguravateljskih usluga postoje razne vrste osiguranja te razne vrste podjela osiguranja koje ovise o primjeni kriterija po kojima se definiraju osiguranja. Ovisno o statusu osiguranika, osiguranja se dijele na osiguranja 11

16 pravnih osoba i osiguranja fizičkih osoba. Ovisno o vrsti osiguranja najčešće je temeljna podjela na životna i neživotna osiguranja. Životno osiguranje je osiguranje protiv rizika od smrti određene osobe. Osiguravajuće trgovačko društvo platit će određeni iznos ugovorom određenoj osobi nakon smrti osobe imenovane ugovorom (tj. osiguranika); plaćeni je iznos naknada (consideration) za premije što ih je uplaćivala osoba koja je, prema polici osiguranja, ugovorna strana. Polica životnog osiguranja nakon proteka određenog vremena općenito stječe određenu kapitalnu vrijednost (value) koju osiguranik može ostvariti njezinim ustupanjem uz naknadu. Tijekom trajanja police mogu biti isplaćeni posebni dodaci (bonusi), koje čini prihod što ga ostvari osiguravajuće društvo na ulaganje premija te, možda, neke ponovne isplate akumuliranih premija. Policom može biti predviđena isplata nakon smrti osiguranika ili nakon proteka određenog razdoblja (npr. kada osigurana osoba doživi određenu dob ili nakon određenog broja godina od dana zaključenja osiguranja)(arbutina, 1999, p. 415). Sva ostala osiguranja nazivaju se neživotnim osiguranjima. Poslovi neživotnog osiguranja razvrstavaju se na slijedeće skupine (Bekavac, 2011, p. 19): osiguranje od nezgode (osiguranje osoba od nezgode pri i izvan redovnog zanimanja, osoba od nezgode u motornim vozilima, djece i školske mladeži, gostiju, izletnika i turista, potrošača, pretplatnika, putnika u javnom prijevozu, ostala osiguranja od posljedica nezgode), zdravstveno osiguranje ( obvezno osiguranje naknade troškova za slučaj ozljede na radu i profesionalne bolesti, ostala dopunska osiguranja zdravstvenih usluga), osiguranje cestovnih vozila kasko osiguranje tračnih vozila - kasko osiguranje zračnih letjelica - kasko osiguranje plovila, osiguranje robe u pomorskom, avionskom, kopnenom prijevozu, te robe za vrijeme uskladištenja, osiguranje imovine od požara i nekih drugih opasnosti ( požar, industrija i obrt ) 12

17 ostala osiguranja imovine ( osiguranje strojeva od loma, provalne krađe i razbojstva, stakla od loma, stvari kućanstva, građevinskih objekata u montaži i izgradnji, informatičke opreme, zaliha u hladnjačama, usjeva i nasada, životinja), osiguranje od automobilske odgovornosti (obvezno i dragovoljno, te odgovornosti vozača za robu primljenu na prijevoz), osiguranje od odgovornosti u zračnom prometu, osiguranje od odgovornosti brodara, ostala osiguranja od odgovornosti ( osiguranje ugovorne odgovornosti izvođača građevinskih radova, montažnih radova, proizvođača za proizvode, odvjetnika, javnih bilježnika, opće odgovornosti) Prema tome, osiguranja u turizmu koja su temeljni cilj ovoga rada prije svega su neživotna osiguranja i to različitih kategorija i vrsta, ovisno o rizicima koji dovode do potrebe za osiguranjem, vjerojatnosti pojave opasnosti i raznih drugih okolnosti Elementi ugovora osiguranja Svaka polica osiguranja sklapa se ugovorom temeljem propisanih odredbi u skladu sa odredbama Zakona o osiguranju (Zakon o Osiguranju, 33/15), pri čemu ugovor o osiguranju može sklopiti svaka fizička ili pravna osoba ili se može sklopiti u korist svake osobe koja ima opravdan interes na predmetu osiguranja. Zakon propisuje ugovor o osiguranju kao dokument kojim se osiguratelj obvezuje ugovaratelju osiguranja isplatiti osiguraniku ili korisniku osiguranja osigurninu ako nastane osigurani slučaj, a ugovaratelj se osiguranja obvezuje osiguratelju platiti premiju osiguranja(zakon o obveznim odnosima, 125/11). Ugovor o osiguranju sklapa se uz određene opće i posebne uvjete osiguranja i oni su njegov sastavni dio. Uvjeti osiguranja predstavljaju niz odredaba koje reguliraju odnose iz ugovora o osiguranju, dakle, reguliraju prava i obveze ugovornih stranaka. 13

18 Uvjete osiguranja donosi unaprijed samo jedna od ugovornih stranaka - osiguratelj i njima, kao zakonom, unaprijed određuje sadržaj ugovora o osiguranju. Nejasne odredbe uvjeta osiguranja tumače se u korist druge strane - u ovom slučaju ugovaratelja osiguranja (Elita Plus, 2015). Društvo za osiguranje dužno je prije sklapanja ugovora o osiguranju pisano obavijestiti ugovaratelja osiguranja o sljedećim podacima (Zakon o Osiguranju, 33/15): 1. tvrtki, pravno-organizacijskom obliku, sjedištu i nazivu društva za osiguranje i podružnice koja sklapa ugovor, 2. općim uvjetima osiguranja, te pravu koje vrijedi za ugovor o osiguranju, 3. vremenu trajanja ugovora o osiguranju, 4. pravilima i uvjetima za odstupanje od ugovora, 5. visini premije osiguranja, načinu plaćanja premije osiguranja, visini doprinosa, poreza i drugih troškova koji se zaračunavaju pored premije osiguranja i ukupnom iznosu plaćanja, 6. roku na koji ugovor obvezuje ponuditelja, 7. pravu na opoziv odnosno odstupanje, 8. načinu rješavanja sporova osiguranika, 9. nadzornom tijelu koje je nadležno za nadzor nad društvom za osiguranje. Svaki ugovor o osiguranju mora imati jasno navedene opće uvjete osiguranja. U uvjetima osiguranja definira se i širina i vrsta pokrića. Osiguranik se na temelju uvida u uvjete osiguranja odnosno informacije osiguratelja odlučuje za željenu širinu pokrića. 14

19 Opći uvjeti su zajednički za sva osiguranja u određenoj grupaciji, a posebni uvjeti reguliraju specifičnosti pojedine vrste osiguranja. Ponekad zbog svojih obilježja nose naziv dopunski uvjeti, odnosno klauzule za određene vrste rizika ili podvrste osiguranja. Posebni ili dopunski uvjeti imaju prednost pred općim uvjetima(elita Plus, 2015). 15

20 3. TEMELJNE ZNAČAJKE TURIZMA Turizam danas predstavlja najbrže rastući trend u gospodarstvu koji svake godine bilježi značajno povećanje udjela te je predvodnik uslužnog sektora gospodarstva. U dvadeset i prvom stoljeću, turizam je glavni pokretač kratkoročnih migracija te je zaslužan za gospodarsku stabilnost čitavih država. Kao pojam, ustalio se u cijelom svijetu te je kultura turizma odnosno putovanja iz razonode postala trend prisutan u svim kulturama svijeta. Ipak definicija turizma ostaje djelomično nerazjašnjena, jer se pojavljuje često dvojba oko toga gdje je granica između turista i putnika, istraživača i hodočasnika. Najčešća definicija turizma predstavlja turizam kao najveću migracijsku pojavu u modernom društvu koja ne označava samo obično fizičko kretanje ljudi već se podrazumijeva i premještanje kultura, navika, ideologija i religija (Vuković & Keča, 2001, p. 18). Također se definira i kao putovanje u svrhu rekreacije, ugode ili posla i najčešće je ograničenog trajanja Osnovna obilježja turizma Turizam je masovna pojava i jedna od najbrže rastućih djelatnosti na svijetu koja zapošljava milijune ljudi te predstavlja važnu gospodarsku kariku za mnoge zemlje, uključujući i Republiku Hrvatsku. Prilikom poimanja riječi turizam i turist nailazi se na mnoge razlike u razumijevanju koje nastaju zbog različitih ljudskih iskustava koje se tijekom vremena neprestano mijenjaju, pa tako svatko na temelju vlastitog iskustva može ove pojmove definirati na svoj način (Vuković & Keča, 2001, p. 18). Pojam turizam može se definirati na različite načine, no u širem smislu obilježava skup aktivnosti kao što su putovanje, godišnji odmor, zabava, rekreacija i sl. Definicija turizma prema UNWTO, a sa stajališta turističke potražnje jest da turizam uključuje aktivnosti proizašle iz putovanja i boravka osoba izvan njihove uobičajene sredine ne dulje od jedne godine radi odmora, poslovnog putovanja i drugih razloga koji nisu vezani uz aktivnosti za koje bi primili ikakvu naknadu u mjestu koje posjećuju. 16

21 Pritom se iz ove definicije može izvući pet osnovnih obilježja turizma (Čavlek, et al., 2011, p. 30): Turizma nema bez putovanja i boravka turista u odabranim turističkim destinacijama - prostor odnosno odredište turističkog putovanja i boravka Putovanje te boravak moraju biti izvan uobičajene sredine u kojoj osoba živi i radi Turizam se zasniva na dvosmjernom putovanju te ima definirani vremenski interval u kojem se događa Svrha turističkog putovanja nije stalni boravak te zapošljavanje u odabranoj turističkoj destinaciji U turističkoj destinaciji turisti troše sredstva stečena izvan mjesta turističke destinacije, ali ne privređuju Temelj turizma i najvažniji subjekt turističke aktivnosti jest turist. Stoga je za razumijevanje potrebno definirati pojam turista za koji se može reći kako je to svaka osoba koja se odlučuje da krene na put izvan svoje uobičajene sredine života, bilo u zemlji ili inozemstvu. Razlog takve odluke jest vlastita inicijativa da svoje slobodno vrijeme provede na što bolji mogući način, dakle, svrha putovanja je odmor, zabava, rekreacija, posjet rodbini ili prijateljima, hodočašće, poslovni put i sl. Prilikom svog putovanja i privremenog boravka, turist ne privređuje te se nakon nekog određenog vremena ponovno vraća u mjesto svog stalnog boravka odnosno mjesto prebivališta, što znači da je njegovo putovanje uvijek dvosmjerno (Šprljan, 2013, p. 13). Turisti se klasificiraju kao vrsta putnika, te kao takvi pripadaju vrsti nomada koja ima šire značenje. Iako je turist glavni subjekt turizma i turističke ponude, i druge vrste putnika u određenim okolnostima koriste turističke usluge, primjerice usluge smještaja koriste sve vrste putnika ukoliko se pronađu u nepoznatom gradu i moraju tamo prenoćiti, kao i ugostiteljske usluge i slično. Klasifikacija putnika prema UNWTO prikazana je u nastavku. 17

22 Sve one osobe čije je putovanje izvan uobičajene sredine života kraće od jednog dana ne smatraju se turistima već izletnicima odnosno jednodnevnim posjetiteljima, a takve osobe su primjerice izbjeglice, nomadi, konzularni predstavnici, putnici na dnevnim rutinskim putovanjima, pripadnici oružanih snaga, osobe koje svakodnevno putuju na posao, studij i sl.(šprljan, 2013, p. 14). 18

23 Slika 2: Klasifikacija putnika prema UNWTO u(čavlek, et al., 2011, p. 26) 19

24 3.2. Povijesni razvoj turizma Putovanja i kretanja stanovništva predstavljaju temelj za razvoj turizma, te su kao takva prisutna koliko i civilizacija, no uglavnom se pri tome radi o drugoj vrsti kretanja stanovništva, prvenstveno o kretanjima iz trgovačkih ili selidbenih razloga, a manje iz turističkih razloga, pa se tako pojava prvih smještajnih kapaciteta veže za smještaj trgovaca. Turizam se u punom smislu značenja razvija značajnije tek u dvadesetom stoljeću, iako su počeci pravog turizma još u sredini devetnaestog stoljeća. Pri tome tek mali broj ljudi putuje radi zadovoljstva, dok se najveći broj putovanja odvija iz drugih uglavnom poslovnih ili prinudnih razloga, kao i uslijed religijskih motiva, kao što su hodočašća, i druge religijske pobude. Rekreacijska putovanja pojavila su se kao preteča mnogo ranije pojave modernog oblika turizma, već u srednjem vijeku, no pri tome se uglavnom radilo o putovanjima koja su bila ograničena na kratkotrajna putovanja, uglavnom dnevne izlete ili kratke posjete susjednim gradovima i prirodnim krajolicima. Naravno važnu ulogu imao je i razvoj prometa koji je u tadašnje vrijeme značajno otežavao daleke ekspedicije. Teoretičari turizma koji su slijedili princip primjene kriterija vremena u određivanju faza razvoja turizma, najčešće se razlikuju u određivanju početka i kraja pojedinih faza dosadašnjeg razvoja turizma. Većina turističkih teoretičara pretečom turističkih putovanja smatra Grand Tour (veliko putovanje) koje su od do godine uglavnom poduzimali engleski plemići kao završnu fazu svog obrazovanja. Ipak, pravi uvjeti za razvoj turizma pojavljuju se tek tijekom 19. stoljeća, kada počinju djelovati pokretački, receptivni i posrednički faktori kao čimbenici razvoja turizma te koji omogućuju uključivanje širih slojeva u turistička putovanja. Prvo turističko putovanje u pravom smislu turizma smatra se putovanja Thomasa Cooka, kada je Cook organizirao putovanje za oko petsto putnika putem željeznice na kongres. Po prvi puta je pri tome dobiven i popust na grupnu cijenu 20

25 prijevozne karte, odnosno o uzimanju u koncesiju cijele kompozicije vlaka. Na putovanju je osigurana glazba, čaj i kolačići za putnike, a cijena putovanja iznosila je jedan šiling (Gyr, 2010). Razvoj turizma može se pratiti usporedno sa razvojem hotelijerstva. Hotelijerstvo kao gospodarska djelatnost prijema gostiju i pružanja usluga smještaja prehrane i pića poznata je od davnina. Od kad je čovjek putovao trebao je usluge smještaja, hrane i pića. Za potrebe cjelovitog sagledavanja menadžmenta u hotelijerstvu, njegove posebnosti i njegovog značaja kao gospodarske grane potrebno je sagledati razvoj hotelijerstva u cijelosti i čimbenike koji su utjecali na razvoj hotelijerstva i hotela kao građevinskog objekta u kojemu se pružaju usluge smještaja, prehrane i pića i ostale usluge na hotelijerski način (Cerović, 2010, p. 73). Smatra se kako postoji nekoliko faza razvoja turizma, koje su prikazane u tabeli 1: Tablica 1: Faze razvoja turizma(hrvatskiturizam.blog.hr, 2009) U kontekstu moderne povijesti turizma, početna faza turizma odnosi se na sva zbivanja, strukture i inovacije koje su dovele do modernog turizma između prve trećine

26 stoljeća do 1950 godine. To razdoblje svjedoči razvojem takozvanog srednjeg staleža koji čini temelj za masovni razvoj turizma koji će postati karakterističan oblik turizma u razdoblju nakon drugog svjetskog rata. Upravo je razvoj srednje klase i njezine želje za putovanjima pripremio put za masovni turizam prepoznatljivim suvremenim konceptima provođenja slobodnog vremena. Razvoj je napredovao epizodno i izgrađen je u uvjetima brojnih promjena društvenih uvjeta i čimbenika(gyr, 2010). Najvažnije promjene svakako uključuju ne samo napredak industrijalizacije kao pokretač srednjeg sloja, već i sveobuhvatne demografske promjene, urbanizacija i revolucija u transportu, koja se posebice događa razvojem zračnog prometa te poboljšanje socijalnih i radnih prava, rast realnog dohotka i razne druge okolnosti suvremenog doba iz kojih proizlaze promjene u potrošačkoj potražnji. Turizam se počeo vrlo intenzivno razvijati sredinom dvadesetog stoljeća, da bi, kao relativno mlada gospodarska grana, već polovicom osamdesetih godina dvadesetog stoljeća zauzimao treće mjesto u međunarodnoj trgovinskoj razmjeni (iza nafte i naftnih derivata te automobila), a prema podacima Svjetske turističke organizacije (WTO) iz godine na toj je poziciji ostao i sljedećih deset godina (Kušen, 2002, p. 2). Ipak treba prepoznati i prostornu raširenost pojave i razvoja turizma u svijetu. Pedesetih i šezdesetih godina turizam se razvija u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj pri čemu u počecima ostaje ograničen na domaće destinacije. Znatna povećanje postotka mladih i odraslih koji idu na odmor svake godine dogodio se tijekom i nakon šezdesetih, pri čemu se njihov broj diže sa 28 posto (1962.) na 58 posto (1980), preko 65 posto (1987) i 70,8 posto (1990), što znači kako su zapadni Nijemci bili u stalnom porastu po broju turista i udjelu u europskom turizmu. Sve to ukazuje na značajan utjecaj političkih i ekonomskih pokazatelja na turizam(gyr, 2010). Posljedice rata značajno su usporile razvoj turizma u Njemačkoj i zapadnoj Europi, dok se razvoj turizma u istočnoj Europi (posebice u Poljskoj koja je svojevrsni turistički fenomen posljednjih godina) događa uslijed pada socijalizma i otvaranja granica devedesetih. Politika tradicionalno ima važnu ulogu u razvoju turizma, kao i gospodarska situacija. 22

27 Stoga se u kapitalističkim zemljama razvija individualni turizam, pri čemu se smještajni i drugi kapaciteti šire s obzirom na mogućnosti korisnika turističkih usluga, dok se u socijalizmu i socijalno osjetljivim zemljama razvija turizam koji je subvencioniran od strane države, takozvani "socijalni turizam" za obitelji i mlade ljude, koji su pomogli one dijelove stanovništva s niskim primanjima da ide na godišnji odmor. Ovakav oblik turizma bio je primjetan trend u nekoliko zemalja. Socijalne politike, fondovi za odmor, subvencije, kampovi i naselja za radnike i zaposlenike s niskim primanjima mogu se naći u Francuskoj, Austriji, Njemačkoj, Švicarskoj ali i raznim istočno-europskim zemljama kao dio socijalne politike (Gyr, 2010). Nedvojbeno je pri tome kako je turizam izvor zadovoljstva kod građana koji posljedično utječe i na politiku, jer zadovoljan građanin znači i stabilnija vlast. Početkom dvadeset i prvog stoljeća turizam se sve više orijentira na kvalitetu ponude pojedincu te na značaj ponude koja uključuje aktivan i sadržan odmor. Tako se posljednjih godina uočava kako broj i veličina plaža, kulturne znamenitosti i zabava tijekom noćnih sati više nisu dostatni za održavanje postojećeg tržišnog udjela turističkog odredišta, a to ima reperkusije i na popunjenost receptivnih subjekata, te prihvatljive cjenovne politike. Receptivni subjekti koji posluju u turističkim odredištima čija se ponuda temelji na tim sadržajima trebaju dodatno specijalizirati svoju ponudu i vertikalnim integracijama sa subjektima iz šireg okruženja svojim gostima nuditi nove dnevne i noćne sadržaje, izvan odredišta boravka. Izražen je i trend rasta potražnje za tzv. lifestyle turističkim odredištima. Turističko odredište se tako kvalificira na temelju sadržaja ili poznatih osoba čiji se boravak može iskoristiti kao co-branding, no važno je da takve osobe postanu lojalne destinaciji (Šerić, 2013, p. 12). Uz to, sve je veći značaj informatizacije u hotelijerstvu i turizmu. U modernom turizmu prema tome nemoguće je razvijati konkurentsku uslugu bez primjene informacijskih sustava i primjene računalne tehnologije u procesu upravljanja hotelom i u pružanju usluge korisnicima odnosno gostima. Većina suvremenih renomiranih turističkih pružatelja smještaja i usluga koristi moderne sustave bazirane na postulatima informacijske tehnologije kojima ne samo da pružaju svojim gostima dodatne pogodnosti i veću interaktivnost tijekom odmora, već isto tako pružaju i odličnu korisničku podršku i organizaciju poslovne strukture unutar samoga poduzeća. 23

28 Turizam u Hrvatskoj počinje se razvijati veoma rano, već u doba Austro-Ugarske, prije svega oko lječilišta te ljetnikovaca austrijske elite. Periodizacijom može se razvoj hrvatskog turizma podijeliti na četiri faze, temeljem podjele koje je uveo Antunović: (hrvatskiturizam.blog.hr, 2009): 1. Kraj XIX. stoljeća (Austro Ugarska) 2. Od početka XX. stoljeća do kraja Prvog svjetskog rata 3. Razdoblje između dva svjetska rata 4. Razdoblje nakon Drugog svjetskog rata Male izmjene rade nakon osamostaljenja Hrvatske u podjeli autori Boris Pirjevec i Oliver Kesar(2002) kada faze dijele na: 1. Razdoblje do Prvoga svjetskoga rata 2. Razdoblje između dva svjetska rata 3. Razdoblje od Drugoga svjetskog rata do Razdoblje najnovije hrvatske povijesti Prvi objekt za koji se može ustvrditi da je namijenjen smještaju turista u Hrvatskoj jest Vila Angiolina u Opatiji, sagrađena godine od riječkog veletrgovca Higina Scarpe, koja je ime dobila po njegovoj supruzi, te u koju su često dolazili razni gosti i turisti, među kojima je i Ban Jelačić. Nakon što je godine vila stavljena na raspolaganje Mariji Ani, supruzi bivšeg austrijskog cara Ferdinanda I. radi potreba boravka na moru iz zdravstvenih razloga, Opatija dobiva idealnu promidžbu među austrijskom elitom te postaje udarna destinacija za plemiće i poslovne ljude (Pirjevec & Kesar, 2002). Prvi registrirani hotel na prostoru Republike Hrvatske jest svratište A. Tocilja na Hvaru iz godine, te gostionica sa sobama u Dubrovniku iz godine, a prvi jednosobni hotel datira iz godine na Hvaru, a osniva ga Higijeničarsko društvo Societa Igienica (Ružić, 1997, p. 20). 24

29 U razdoblju do prvog svjetskog rata u Opatiji se gradi više elitnih hotela koji su i obilježili to razdoblje. To je razdoblje u arhitekturi obilježeno historicizmom i secesijom te se grade veliki i monumentalni hoteli. Osim u Opatiji, grade se veliki hoteli i u Rijeci, Crikvenici, Dubrovniku, otocima, Zagrebu, Osijeku itd. Ti hoteli po prvi puta imaju organizacijsku strukturu, sa jasno definiranim procesnim funkcijama, usluga je definirana recepcijom, domaćinstvom i restoranom. Također se pojavljuju i posve nova zanimanja kao što su hotelski kuhari, recepcioneri, sobarice i tako dalje. U razdoblju između dva svjetska rata dolazi do velikih političkih i ekonomskih promjena koje su se itekako odrazile na razvoj turizma i hotela, pa tako prestaju dolaziti turisti iz Austrije, Njemačke i Mađarske, a sve je veći broj dolazaka turista iz ostalih dijelova Jugoslavije, ali i iz Slovačke i Češke (Cerović, 2010, p. 16). Hoteli koji se grade dimenzijama su mnogo manji te nisu ostavili dubljeg urbanističkog traga. Nakon drugog svjetskog rata dolazi do obnove hotela od kojih su mnogi oštećeni ili uništeni u bombardiranjima tijekom rata, u skladu sa novim ideološkim značajkama te smjernicama za turizam. Destinacije na Jadranu prije svega su namijenjene za domaće stanovništvo, i to uglavnom u masovnom broju, sukladno sa tadašnjom ideologijom. Već od godine dolazi do pojave prvih turista iz Zapadne Njemačke, Italije i Austrije čime se hrvatsko turističko tržište ponovo otvara zapadu (Ružić, 1997). U tome razdoblju dolazi do velikog zapošljavanja i otvaranja velikog broja škola za osposobljavanje za rad u ugostiteljstvu i turizmu. Sredinom šezdesetih godina XX. stoljeća dolazi do razvijenoga tržišnog hotelijerstva, započinje snažna kvantitativna izgradnja u hotelijerstvu duž cijele hrvatske obale i u većim gradovima. Ovo je razdoblje dovelo do snažnog razvoja svih razina menadžmenta u hotelijerstvu te je međusobni utjecaj bio rezultat ukupnih uvjeta i čimbenika, koji su utjecali na razvoj hotelijerstva u navedenom periodu. Od pojave neovisne Hrvatske ponovo dolazi do ratnih razaranja i velike štete ugledu turizma radi ratnih neprilika koje su zavladale u zemlji, te koje su gotovo potpuno uništile turizam na nekoliko godina. Dolazi do velike materijalne destrukcije radi 25

30 udomaćenja prognanika i devastacije uslijed ratnih sukoba ili zapuštenosti radi nepostojanja turističke potražnje. Nakon rata slijedi razdoblje oporavka, sanacije i adaptacije postojećih smještajnih kapaciteta, a uskoro dolazi i do njihove modernizacije. Uslijed privatizacije dolazi do ulaska stranog kapitala u hrvatsko hotelijerstvo, što povećava kvalitetu ponude no dovodi u pitanje niz drugih čimbenika oko legalnosti prijenosa vlasništva i koristi za lokalnu zajednicu. U cijelome razdoblju razvoja hotelijerstva u Hrvatskoj hotel je kao građevinski objekt uvijek bio građen pod snažnim utjecajem svjetskih trendova u urbanizmu i arhitekturi. Hotelski menadžment morao se prilagoditi promjenama. Utjecaj menadžmenta na razvoj hotelijerstva može se sagledati kroz svih navedenih šest faza, koje su, svaka za sebe, specifične i dokazuju turbulentnost i hirovitost razvoja hrvatskog hotelijerstva (Ružić, 1997, p. 81) Vrste turizma Postoje različite vrste turizma te njihova podjela ovisi o više čimbenika, no najčešća se podjela vrši prema specifičnosti namjene turizma i motivacije za odlazak na turističku destinaciju. Kako se turistička ponuda u posljednje vrijeme sve više bazira na različitim elementima i aktivnostima, te kako se turizam sve više razvija u skladu sa složenosti potražnje modernih turista, tako se pojavljuju sve više i specijalizirani oblici turizma, koji su prikazani u nastavku. Prema trajanju boravka turista turizam se dijeli na: boravišni, vikend i izletnički turizam Specifični oblici turizma obilježeni su specifičnim turističkim motivom koji posjetitelje privlači u točno određene destinacije. Specifični oblici turizma orijentirani su na manje 26

31 (definirane) segmente turističke potražnje, a nastali su kao suprotnost masovnom turizmu. Pri tome su specifični oblici turizma: kulturni turizam, ekoturizam, seoski turizam, gradski turizam, nautički turizam (morski turizam), kongresni turizam (sajamski turizam), zdravstveni turizam (rehabilitacijski turizam), vjerski turizam, lovni turizam, ribolovni turizam, naturizam, manifestacijski turizam (event turizam), pustolovni turizam itd. Jedan od dominantnih oblika turizma u posljednje vrijeme jest kulturni turizam, koji predstavlja moderni trend kojim je kultura i bogato kulturno nasljeđe europskih zemalja postalo bitan čimbenik koji održava vitalnost konkurentnosti cjelokupnog europskog turističkog proizvoda u sve većoj konkurenciji na svjetskoj razini. Ukoliko se sagleda kretanje stanovništva iz razonode i turizam u samim svojim začecima, Europa je uvijek predstavljala značajnu destinaciju za one koje je privlačilo bogato kulturno nasljeđe već od antičkih vremena, preko najplodnijeg razdoblja hodočašćenja, srednjeg vijeka, pa sve do novih modernih kretanja kulturnog turizma. Specifičan oblik turizma koji ima značajan rast u posljednje vrijeme jest seoski turizam ili agroturizam, u kojem je glavni motiv putovanja povratak čovjeka prirodi. U ranije vrijeme turizam je bio isključivo orijentiran prema morskim i kulturnim znamenitostima, no u današnje vrijeme kada dominira urbani stil života pojavljuje se sve veća potreba za upoznavanjem tradicionalnog sela, posebice uslijed činjenice kako mnoga gradska djeca nisu nikad vidjeli uživo konje, krave ili svinje, seoski turizam je 27

32 postala čak pomodna pojava, kojoj se ne mogu odreći pozitivni efekti čovjekovog bivanja u prirodi. Još jedan turistički oblik bijega u prirodu jest ekoturizam odnosno turizam kroz održivi razvoj. U općoj poplavi raznoraznih naziva kojima je zajednički predznak eko, pojavo se i eko turizam. Najbolje bi ga se moglo definirati kao turizam u kojem osviješteni putnici podupiru zaštitu prirode i okoliša na destinaciji koju su odabrali, kao i lokalnu zajednicu i njezinu kulturnu baštinu. Ipak pojam održivog turizma sadrži mnogo više od isključivo prirodnog doživljaja. Održivost se može definirati kao sposobnost održavanja ravnoteže određenih procesa ili stanja u nekom sustavu. Održivi razvoj znači i gospodarski i društveni rast usklađene s ekosustavima u kojima djeluje, pa je kao takav i dugoročno održiv. U ekološkom smislu održivost se može definirati kao način po kojem biološki sustavi ostaju raznoliki i produktivni tijekom vremena. Za ljude ona je potencijal za dugoročno održavanje blagostanja koje pak ovisi o blagostanju prirodnog svijeta i odgovornoj uporabi prirodnih resursa (Črnjar, 2002, p. 26). Sa turističkog aspekta, održivi turizam znači razvijanje turističke ponude koja će nuditi domaću ekološku ljepotu i ponudu ali neće negativno utjecati na okoliš i društvo. U praksi veoma često označuje konzumaciju domaćih, autohtonih proizvoda, uglavnom organskog uzgoja, kao i upoznavanje s običajima i kulturom domicilnog stanovništva. Često se takav oblik turizma veže uz posjet nekim zaštićenim prirodnim vrijednostima, kao što su primjerice nacionalni parkovi. Takvi putnici će voditi računa i o načinu prijevoza pa će se mnogi, imaju li mogućnosti, odlučiti za željeznicu, budući da ona manje utječe na okoliš od automobila. Veoma popularan oblik turizma posebice u Republici Hrvatskoj jest Nautički turizam,odnosno specifični oblik turizma obilježen kretanjem turista plovilima (najčešće jedrilicama ili jahtama) po moru ili rijekama uključujući njihovo pristajanje u lukama i marinama i obuhvaća svu infrastrukturu u lukama i marinama potrebnu za njihov prihvat. Prema prihodima koji se ostvaruju takvim kretanjima, nautički turizam je jedan od unosnijih oblika turizma za turistički receptivnu zemlju. 28

33 Nautički turizam fenomen je koji je u protekla tri desetljeća zabilježio jednu od najviših razvojnih stopa u europskom i u hrvatskom gospodarstvu. Ekonomski prognostičari razvitka turizma slažu se da je nautički turizam u početnom razvojnom razdoblju i da se visoki rezultati tek očekuju. Kao jedna od vrsta turizma, nautički je turizam složen turističko-pomorski pojam, a zbog njegove intenzivne povezanosti s morem i plovidbom, i njegovo je definiranje složeno. Pomorska ga komponenta, naime, u cijelosti ne određuje, iako bi se to pri površnoj analizi tako moglo činiti. Potpuno određenje pojma nautičkog turizma pretpostavlja uzimanje u obzir svih elemenata koji ga uvjetuju i definiraju (Luković, 2008, p. 690). Velike prihode također ostvaruje i kongresni turizam, odnosno specifični oblik turizma pri kojem glavni motiv putovanja nije odmor, već sudjelovanje pojedinaca na skupovima koji mogu imati različiti karakter. Uglavnom se pri tome radi o putovanjima inspiriranima poslom kojim se turisti bave i njihova su putovanja često obavezna i uvjetovana radnim mjestom, zadatkom ili projektom na kojem rade. Skupovi mogu imati znanstveni, stručni, gospodarski i drugi sadržaj, a uslijed svojeg poslovnog karaktera, kongresni turizam često donosi velike prihode turistički receptivnim zemljama. Jedan od najstarijih oblika turizma jest vjerski turizam, koji se razvijao u gotovo svim važnijim religijama svijeta. Iako su ponekad hodočasnici (naziv za vjerske turiste) askete koji putuju gotovo bez ikakvih troškova, u većini slučajeva je ekonomski vrlo unosan oblik turizma te su se razne destinacije razvijale u poznata odredišta upravo zahvaljujući vjerskim putovanjima. Hodočasnicima su u takvim mjestima pruženi različiti infrastrukturni, gastronomski, kulturni i ostali sadržaji karakteristični za turizam. Najpoznatija vjerska putovanja su hodočašća u Meku kod muslimana kao i kršćanska hodočašća u Lourdes, Fatimu, Međugorje ili Rim. Drugi veoma stari oblik turizma te povijesno jedan od pokretača razvoja turizma jest zdravstveni turizam. Riječ je o posebnom obliku turizma pri kojem se destinacije koriste kao odredište za liječenje ili obavljanje specifičnih zdravstvenih terapija, bilo da se radi o pogodnoj klimi za određene vrste bolesti ili poremećaja, bilo da se radi o povoljnijoj i 29