SKOKOVI SA STIJENA - NATJECATELJSKI SPORT

Transcription

1 SVEUČILIŠTE U ZAGREBU KINEZIOLOŠKI FAKULTET (studij za stjecanje visoke stručne spreme i stručnog naziva: profesor kineziologije) Vazmenko Pervan SKOKOVI SA STIJENA NATJEATELJSKI SPORT (diplomski rad) Mentor: prof.dr.sc. Kamenka Živčić Marković Zagreb, rujan 01.

2 SKOKOVI SA STIJENA NATJEATELJSKI SPORT Sažetak Iako joj korijeni sežu više od 00 godina u prošlost, skokovi sa stijena kao moderan sport mlada su natjecateljska disciplina, koja je u ozbiljan, dobro organiziran i neovisan sport stasala tek krajem prošlog stoljeća. Iznimne fizikalne sile koje se razvijaju prilikom svakog skoka, kao i psihološki pritisak koji ih prati, daju naslutiti kako je riječ o vrlo ekskluzivnom sportu, s malim brojem natjecatelja, ali nažalost i oskudnom literaturom. Glavni cilj ovog diplomskog rada bio je obraditi temu skokova sa stijena kao natjecateljskog sporta te kompenzirati nedostatak literature iz ovog područja davanjem osnovnih informacija o povijesti ovog sporta, pravilima, tehnici, vrstama i koeficijentima težine skokova itd. Ključne riječi: svjetski savez za skokove sa stijena, natjecateljski sport, razvoj, pravila, koeficijenti težina OMPETITIVE LIFF DIVING Summary Although the very roots of this sport are considered to be more than 00 years old, only recently, during the end of 0th century, did competitive cliff diving emerge as a distinctive, independent and very well organised modern sport. Astonishing physical demands and immense psychological pressure that are a part of every dive as well as a rather small number of competitors worldwide indicate the eclusivity of cliff civing. Unfortunately, the literature about this sport is also scarse. The main goal of this thesis is to define competitive cliff diving and to compensate the lack of literature on this subject by delivering the basic information about history of this sport, it's rules and regulations, technique, types of dives, degrees of difficulty etc. Key words: cliff diving, high diving, whdf

3 SADRŽAJ 1.UVOD OPIS SPORTA SKOKOVI SA STIJENA POVIJEST SKOKOVA SA STIJENA NAJZNAČAJNIJI SKAKAČI SA STIJENA I POSTIGNUĆA OSNOVNE KARAKTERISTIKE SKAKAČA SA STIJENA METODE I SADRŽAJI TRENAŽNOG POSTUPKA VRSTE NATJEATELJSKIH SKOKOVA SA STIJENA PODJELA SKOKOVA OBZIROM NA VRSTU ODRAZA VRSTE SKOKOVA OBZIROM NA POLOŽAJ TIJELA U ZRAKU OSNOVNE KARAKTERISTIKE TEHNIKE SKOKOVA IZ POJEDINIH SKUPINA I PODSKUPINA Skokovi naprijed (forward dives) Skokovi natrag (backward dives) Uzvratni skokovi (reverse dives) Povratni skokovi (inward dives) Skokovi s vijcima (twists) Skokovi iz stoja (armstand dives) Skokovi naprijed iz stoja Skokovi natrag iz stoja Uzvratni skokovi iz stoja Povratni skokovi iz stoja Poseban element tehnike Barani NUMERIČKO OZNAČAVANJE SKOKOVA PREGLED PRAVILA I ODREDBI ZAKLJUČAK LITERATURA

4 1. UVOD Ljude je oduvijek privlačio let. Od drevnog Ikara; neslavnog mitskog letača s krilima od voska i perja, pa preko braće Wright; konstruktora prvih funkcionalnih aviona, sve do prvih astronauta u neopisivosti bestežinskog stanja; Svemiru, ljudi su se htjeli vinuti u visine, dotaknuti nebo. Skokovi sa stijena možda nisu letenje u punom smislu riječi doista, prije bi se to moglo nazvati padanjem. No, suština ovog sporta leži u te tri sekunde leta, kad čovjek zapravo ne osjeća vlastitu težinu. Da, sportaš osjeća neumoljivo privlačenje Zemljine gravitacije sportaš osjeća ali ne i težinu svog tijela. Neopisiv osjećaj, potvrđen vlastitim iskustvom ali i pomalo zastrašujuć. Vjetar, ponajprije blag i ugodan a potom glasan i oštar, podmukla i nepopustljiva gravitacija i površina vode kojoj se tijelo približava sve većom i većom, gotovo zlokobnom brzinom. Bacanje granitnog bloka debljine desetak centimetara s visine od otprilike 6 metara gotovo bez iznimke će dovesti do njegovog pucanja. S te iste visine natjecatelji u skokovima sa stijena izvrću i okreću svoja tijela u formama salta i vijaka, završavajući na kraju izvedbu često neprimjetnim prskanjem prilikom ulaska u vodu. Skladni pokreti zaista su umjetničko djelo; skokovi jednostavno osvajaju svojom ljepotom. Ipak, savršenstvo ovih pokreta može prilično zavarati. Opasnost koja se skriva ispod fluidnih kretnji vrhunskih skakača gotovo je nevidljiva ali itekako prisutna. Skočiti s velike visine bez ikakve zaštite i suočiti se sa silama koje su sposobne slomiti ljudski kostur, znači itekako riskirati te su upravo zato skokovi sa stijena veličanstven trijumf, pobjeda discipline, vještine i ljepote nad strahom. 4

5 Slika 1. Slobodan skok sa stijene "For once you have tasted flight you will walk the earth with your eyes turned skywards, for there you have been and there you will long to return." Leonardo da Vinci Tri sekunde trenutak za udah, izdah; kratku rečenicu; ideju, odmah zaboravljenu; ili za pogrešku zbog koje ćeš žaliti godinama. Gravitaciji trebaju oko tri sekunde da tijelo čovjeka povuče 6 metara, tjerajući ga pritom do brzine od gotovo 100 kilometara na sat. Pad pretvara čovjeka u živi bolid Formule 1 u tri sekunde ubrzava od nule do stotke te ponovo od stotke do nule tijekom kočenja duljine od koja tričetiri metra. Bez sigurnosnog pojasa, bez kacige, bez kokpita od karbonskih vlakana; samo sa kupaćim gaćama i zaštitom za zube hristian Eichler, Frankfurter Allgemeine Zeitung, kolovoz

6 . OPIS SPORTA SKOKOVI SA STIJENA Natjecateljski skokovi sa stijena (litica) predstavljaju akrobatske skokove u vodu s visina od do 7 metara za muškarce, te s 18 do 3 metra za žene. Ako se odraz izvodi direktno sa stijene ili platforme položene na prirodnu podlogu, tada se koristi izraz cliff diving što se u prijevodu na hrvatski jezik tumači kao skokovi sa stijena (litica). U ostalim slučajevima, kad se odraz vrši s umjetno napravljene konstrukcije, npr. sa skakaonice u bazen, koristi se naziv high diving odnosno skokovi s visine. Potrebno je naglasiti da ovaj rad isključivo obuhvaća područje ove aktivnosti sa stajališta natjecateljskog sporta. Nakon odraza s platforme, skakač ima točno određenu količinu vremena za izvedbu i koordinaciju pokreta prije nego što dotakne odnosno udari o površinu vode. Koliko traje let tj. pad i koliku brzinu tijelo skakača za to vrijeme postiže? Budući da nastanjujemo Zemlju, vrijednost gravitacijskog ubrzanja kojom nas majčinski planet privlači na polovima iznosi oko 9,83 m/s, dok na ekvatoru ta ista sila ima nešto manju vrijedost od 9,780 m/s. Ipak, dogovorom utvrđena normirana vrijednost je g = 9,80665m/s odnosno 9,81m/s, što odgovara zemljopisnoj širini od 45 stupnjeva. S obzirom da su nam visine s kojih se skače poznate (h), a poznato nam je i ubrzanje zemljine sile teže (g), jednostavnom formulom možemo doći do brzina pri kojima skakačice i skakači probijaju površinu, najčešće vrlo hladne, vode u koju skaču. Te brzine variraju od otprilike 65 km/h (za skokove s 18 metara) do preko 80, čak i 85 km/h (brzine koje se postižu pri skokovima sa 7 metara). Upravo zbog toga, skokovi s prirodnih visinskih prepreka (stijena) su jedan od najelitnijih sportova u svijetu uopće. To potvrđuje i sam podatak o ukupnom broju skakača sa stijena širom svijeta koji ne prelazi nekoliko stotina. Nekad su to većinom bili profesionalci koji su skakali radi zarade, izvodeći svoje skokove u zabavnim parkovima ili kao iznimna turistička atrakcija skačući sa svjetski poznatih stijena u Acapulcu na obali Meksika. Ime te "famozne" stijene s koje se skače je "La Quebrada", odnosno "The Break", a prvi zabilježeni skok s nje izveo je 13godišnji Enrique Apac Rios davne godine. Nekoliko smrtnih slučajeva, pokoja ozljeda te konstantno preuveličavanje dimenzija same stijene kroz usmene predaje 6

7 učinilo je ovo nekadašnje ribarsko selo mističnom turističkom atrakcijom. Zapravo, najviša točka s koje se skače je 6.5 metara, dok je najniža negdje oko 1 metar. Ono što u stvarnosti ovaj skok čini opasnim su nepovoljan profil stijene, zbog čega je potreban snažan odraz udalj, ali i mala dubina mora, koja na točci ulaska iznosi oko 4 metra, zbog čega skakači svoje skokove izvode u trenutku naleta vala. Ipak, danas većinu skakača čine natjecatelji na raznim turnirima, kupovima i prvenstvima, koji ne skaču prvenstveno radi zarade, već radi entuzijazma, ljubavi za adrenalinom te željom za postizanjem vrhunskog rezultata. Kao što je već navedeno, ovaj rad obuhvatit će upravo ovu drugu skupinu skakača. Kako bi se naglasila različitost ovoga sporta i pobliže opisala s kakvim se mjerama i silama ljudsko tijelo poigrava za vrijeme njegovog izvođenja, navest ću nekolicinu zanimljivih podataka: Visina platforme je na seniorskim natjecanjima od 18 do 3 metra za žene, te od do 7 metara za muške; što odgovara visini prosječne osmerokatnice. Trajanje slobodnog pada je i do tri sekunde. U te tri sekunde skakači moraju izvesti mnogostruke rotacije po transverzalnoj i longitudinalnoj osi. Trenutno najteži skok koji se izvodi je "triple quad", odnosno trostruki salto unatrag s četiri vijka (okreta oko longitudinale osi tijela), koeficijenta teškoće (DD degree of difficulty) čak 6.3. Zbog velike brzine kojoj tijelo skakača pada prema površini vode, stvara se i velika sila otpora zraka, koja usporava skakačevo tijelo te odgađa udarac o površinu čak i do pola sekunde, ovisno o tlaku zraka te konfiguraciji i orijentaciji tijela skakača za vrijeme skoka. Brzina ulaska u vodu također varira, od km/h ( m/s), zavisno o tjelesnoj težini skakačice/skakača, građi tijela, visini platforme s koje se skok izvodi te položaja kroz koje tijelo prolazi za vrijeme skoka. Maksimalna dubina ulaska je, kao i prethodne dvije varijable, podložna varijacijama, pa se tako skakači najčešće zaustavljaju na dubinama između.5 i 5, a u nekim slučajevima i do 6 i više metara. Osim brzine ulaska u vodu, veliki faktor dubine ulaska su: kut tijela skakača pri ulasku (idealan kut je 90, sve manje ili više od toga vodi manjoj dubini ulaska, većem riziku od ozljeda i manjoj ocjeni sudaca), tonus odnosno čvrstoća tijela pri ulasku te tehnika ulaska. 7

8 Sile deceleracije na skakačevo tijelo u ovom sportu dolaze do izražaja pri kontaktu s površinom vode i iznimno su velike. S obzirom da je skakaču u prosjeku potrebno samo oko 5 metra (nekad i manje) da se od brzine 85 km/h zaustavi do "nule", sile deceleracije tijekom ulaska iznose i do nekoliko "g", što predstavlja iznimno visoke vrijednosti uzevši u obzir da se sila reakcije površine proteže longitudinalno kroz tijelo, pri čemu najviše pate potkoljenice i lumbalni dio kralješnice. Temperatura vode ovisi o lokaciji na kojoj se natjecanje održava. Na većini lokacija prosjek iznosi oko 01, no na nekim lokacijama, kao što su Blue Lagoon (Ujedinjeno Kraljevstvo Keltsko more) ili La Rochelle (Francuska Atlantski ocean), prosječne temperature mora čak ni u srpnju ne prelaze

9 3. POVIJEST SKOKOVA SA STIJENA Počeci natjecateljskih skokova sa stijena sežu dalje od mnogih sportova koje danas pratimo. Pravi korijeni skokova sa stijena potječu sa Havajskog otoka Lana i. Već je godine Kahekili, poglavica havajskog plemena s otoka Maui, bio poznat po obredu zvanom lele kawa, što bi u slobodnom prijevodu značilo: skočiti sa visokih litica i upasti u vodu na noge i sve to bez prskanja vode. S namjerom da iskuša i dokaže njihovu hrabrost i privrženost, Kahekili je zahtijevao od svojih ratnika da slijede njegov primjer. Već generaciju poslije, dok je zemljom vladao kralj Kamehameha I., Havajci su održali natjecanje u lele kawa. Gledao se stil izvedenog skoka te prskanje vode kod ulaska koje je trebalo biti što manje. Iako je tradicija lele kawa ostala zaboravljena dugo vremena, to mjesto kod Kaunolua se i danas smatra mjestom od posebnog značaja za ovaj sport. Prateći noviju povijest ovog sporta, može se reći da su do nedavno (početak 90tih) skokovi sa stijena bili u svijetu znani tek po slikama iz Acapulca, raznih skakačkih predstava u zabavnim parkovima i TV reklama. Do tada su se skakači sa stijena smatrali osobama umornim od života, u potrazi za nečim opasnim, napetijim. Svjetski savez za skokove sa visina (World High Diving Federation u daljnjem tekstu WHDF ili Savez) osnovan je kako bi promijenio takvo stanje te kako bi ustoličio skokove sa stijena kao pravu, natjecateljsku disciplinu, ravnopravnu sa svakom drugom. Prvi dostupni službeni rezultati nekog natjecanja u ovom sportu dolaze iz 199. godine, kad se u Švicarskoj održalo Otvoreno prvenstvo Švicarske u skokovima sa stijena, odnosno WHDF Swiss Open liff Diving hampionship. Natjecanje se održalo u mjestima avergno (slika ) i Ponte Brolla (slika 3), a skakalo se u rijeku Maggiu. Upravo zbog brojnih kanjona i segmenata povoljnih za održavanje ovakvih aktivnosti, regija Valle Maggia smatra se kolijevkom modernih skokova sa stijena. U konkurenciji 8 natjecatelja iz Švicarske i jednog iz Austrije pobjedu je 199. godine ostvario švicarac Frederic Weill, jedna od najprominentnijih osoba u ovom sportu o kojoj će kasnije biti riječi. 9

10 Slika. Natjecanje u skokovima u avergnu Slika 3. Ponte Brolla pogled sa stijena U daljnjem procesu popularizacije ovog natjecateljskog sporta, tijekom svečanosti otvaranja. Svjetskog prvenstva u skokovima sa stijena, godine, ponovo održanom u Brontallu, Frederic Weill je uspješno izveo doista spektakularan skok iz helikoptera u jezero Verbano, osiguravši si tako i mjesto u Guinessovoj knjizi rekorda. Iz stoja na rukama leteći dvostruki salto naprijed u prigibu s visine od 6 metara, i to još iz helikoptera, nešto je što čak i profesionalnim kaskaderima izaziva strahopoštovanje. Imajmo na umu da je to skok s ulaskom u vodu "na glavu" (slika 4), što je pri skakanju s takvih visina, pogotovo u natjecateljskom okruženju, rijetkost. Kao rezultat kontinuiranog rada medija te niza natjecanja na vrhunskom sportskom nivou, javno prihvaćanje ove sportske discipline bivalo je sve veće i veće. Nakon što je godine treći put zaredom bio domaćin svjetskom prvenstvu, Brontallo je postao slavan stekavši naziv rodnog mjesta modernih skokova sa stijena godine WHDF je organizirao i prvi svjetski kup Red Bull liff Diving World Tour, koji se sastojao od dva prednatjecanja i finala. Prvo prednatjecanje se održalo u Hrvatskoj i to u Dubrovniku, a drugo u Brontallu. Za mjesto održavanja finalnog natjecanja odabrano je "sveto" tlo drevnih početaka skokova sa stijena lokacija pokraj malog mjesta Kaunolu na havajskom otoku Lana i. Ozračje, povijest, stanovnici i klima potvrdili su odličan odabir ove lokacije za natjecanje kad je moderni natjecateljski sport susreo vlastite korijene davne tradicije, bio je to susret prepun emocija kako od strane stanovnika, tako i od strane natjecatelja i organizatora. 10

11 Slika 4. Frederic Weill u izvedbi dvostrukog salta naprijed iz stoja na rukama iz helikoptera Zalaganja i ulaganja multinacionalne kompanije Red Bull, proizvođača energetskog pića, omogućila su održavanje prvog svjetskog prvenstva u skokovima sa stijena, i to krajem lipnja godine u Brontallu. Konačno, predstavivši prvo izdanje službenog svjetskog prvenstva, WHDF je publiku širom planeta upoznao sa natjecateljskim skokovima sa stijena. Dvanaest najelitnijih sportaša iz Sjedinjenih Američkih Država, Kanade, Meica, Velike Britanije, Danske, Jugoslavije i Švicarske natjecali su se za titulu koja će im osigurati ulazak u povijest naslov pobjednika na prvom svjetskom prvenstvu ikad održanom u ovom sportu. Red Bull liff Diving World Tour zapravo je bila prva serija natjecanja svjetskog kupa u ovom sportu. Taj događaj se sastojao od tri etape, odnosno tri zasebna 11

12 natjecanja u skokovima sa stijena koja se održavaju na međusobno različitim lokacijama u periodima od oko mjesec i pol dana. Prva dva natjecanja bila su prednatjecanja, odnosno kvalifikacijska natjecanja, dok je treće natjecanje bilo finale, također zvano i Svjetsko prvenstvo. Upravo po tom principu se održalo natjecanje Red Bull liff Diving World Tour 000. godine. Za prvu etapu odabran je jedan od najljepših gradova na Mediteranu Dubrovnik. Slika 5. Skokovi sa Lovrijenca Otkuda toliko zanimanje i ukazana čast? Inicijatorica ideje da se World Tour dovede u Hrvatsku bila je Silvia Weill, suosnivačica i prva predsjednica WHDFa. Njezin suprug, Frederic Weill, također jedan od utemeljitelja, veliki entuzijast i zaljubljenik u skokove sa stijena, bio je gost grada Dubrovnika i okolnih litica već više od dvadeset godina. Bivajući svjesna ljepote Dubrovnika, kao i njegovog potencijala da bude adekvatan domaćin natjecanju poput ovog, Silvia Weill je odlučila Dubrovnik pretvoriti u prvu od tri etape koje su predstavljale Red Bull liff Diving World Tour 000, prvi službeni svjetski kup u dugoj povijesti ovog sporta. Za sva tri domaćina prvog World Toura ugošćivanje natjecanja bila je iznimna čast. Svrstati Dubrovnik u isti rang sa Brontallom, kolijevkom modernih skokova sa stijena, te mjestašcem Lana i s 1

13 havajskog otoka O ahu, drevnim iskonom ovog sporta još prije tristotinjak godina, ukazuje samo na činjenicu da je jednom od naših najljepših gradova iskazana izuzetna čast i poštovanje, te dodijeljen važan zadatak organizacije. Natjecanje koje se održalo 0. svibnja s platforme postavljene na litici na vanjskom zidu tvrđave Lovrijenac u Dubrovniku bilo je poprište događaja novoosnovanog svjetskog kupa u skokovima sa stijena. Tijekom tri dana ova prirodna arena stavljala je sposobnosti skakača na kušnju. Snažni vjetrovi na vrhu litice nisu dopuštali skakačima ni najmanju pogrešku. Usto, skakači čija tijela pri kraju slobodnog pada dostižu tako ekstremne brzine nakon samo tri sekunde ubrzanja, imali su vrlo malo područje u kojem je more dovoljno duboko za ulazak. Katkad priroda doista postavlja oštra ograničenja. Tako je mislio i svjetski prvak s natjecanja u Brontallu godine, Orlando Duque. Žilavi kolumbijac, nastanjen na Havajima, dominirao je natjecanjem. U finalu, čak i u uvjetima daleko od idealnih, izveo je dva impresivna, gotovo savršena skoka. Prosječna ocjena koju je dobio za trostruki salto naprijed u prigibu s pola vijka i dvostruki salto natrag s tri vijka bila je čak 9. Trio na podiju bili su Orlando Duque, Rogelito Lopez de Souza i Vyacheslav Polyeshuk Pobjednik natjecanja koje se održalo u slikovitom okruženju Brontalla. srpnja 000. godine opet je bio Duque, a u tome mu je pomogao i njegov fenomenalan dvostruki salto natrag s četiri vijka, najteži skok dotad izveden na nekom službenom natjecanju. Od nekoliko je sudaca za to bio nagrađen ocjenom 9.5 bodova. Duque, čiji je prepoznatljiv zaštitni znak duga kosa svezana u rep koji se proteže gotovo do stražnjice, time je ponovio uspjeh iz Dubrovnika. Pobjednici ovoga natjecanja bili su: Orlando Duque, Rogelito Lopez i Vyacheslav Polyeshuk. Slijedeća, i posljednja postaja, bila je na Havajima, pokraj mjesta Kaunolu na otočiću Lana i. Savršeno izvevši fantastična dva salta natrag s četiri vijka, te dobivši desetke od svih sedam sudaca, Duque je zaokružio sezonu trećom i ukupnom pobjedom. To je bio prvi zabilježeni savršeno ocijenjeni skok u ovom sportu, a dogodio se upravo na "svetom tlu" rodnog mjesta skokova sa litica (Lana i ) 5. kolovoza 000. godine. Duque se prije natjecanja konzultirao sa havajskim svećenikom, te zatražio oprost radi stupanja na sveto tlo. I sam je proučavao povijest skokova sa stijena, te učinio ono što mu se učinilo ispravnim. Kad sam se danas uspeo tamo gore, kao da sam osjetio još nečiju nazočnost, kao da me netko promatrao rekao je nakon natjecanja. Prema izjavama službenika WHDFa, vrhovnog tijela u ovom sportu, 13

14 izvedbe skakača na tom natjecanju vinule su sport u neslućene visine. Kako je i sam Frederic Weill nakon cijelog događaja rekao: Ne znam jesu li to bili duhovi bogova ili nešto drugo u ovim kraljevskim vodama, ali ovo danas bilo je najviša razina skokova u vodu koju sam do sada vidio Ovo mjesto zaslužuje iznimno poštovanje, a ovi sportaši su mu ga i iskazali, te se to moglo vidjeti u današnjim izvedbama Na ovom natjecanju je nastupilo trinaest skakača (plasman od prvoga mjesta nadalje): Orlando Duque, Rogelito Lopez, Vyacheslav Polyeshuk, Peter Bihun, Dustin Webster, Steve Black, Magnus Gardarsson, Ivan Alvarez, Ale Andermatt, Todd Michael, Zvezdan Grozdić, Ricardo Gutierrez i Alain Lobet. SD (Swiss liff Diving up Švicarski kup u skokovima sa stijena) utemeljen je 199. godine, četiri godine prije utemeljenja WHDFa. Glavna odrednica SDa je bila osnovati natjecanje u skokovima sa stijena u kojem bi sudjelovanje i zabavljanje bilo važnije od plasmana i pobjeđivanja. ilj je bio jednom godišnje organizirati susret u prijateljskom ozračju kako bi skakačice i skakači od 16 godina naviše mogli zajedno natjecati. Mjesto održavanja te prigode u Švicarskoj bio je kanjon Maggia kod mjesta Ponte Brolla godine uvela se i kategorija juniora kako bi se razvijali mladi talenti koji su skakali s visina do 9.5 metara. Iste godine SD se udružio s WHDFom godine suradnja između Švicarskog Saveza za Plivanje i Skokove u vodu (SSHV) i WHDFa započela je uvrštavanjem SDa u službeni SSHV kalendar natjecanja. World high diving federation WHDF (Svjetski savez za skokove s visina) je utemeljen u veljači godine, a utemeljitelji su: Klaus Dibiasi (Italija), laudio de Miro (Italija), Frederic Weill (Švicarska) i Silvia Weill (Švicarska). Prvi i osnovni cilj WHDFa bio je da se skokovi sa stijena potpuno priznaju kao službena sportska disciplina. Kako bi se to postiglo, WHDF je u početnih nekoliko godina utvrdio službena pravila sporta, a također i započeo s organiziranjem skakačkih natjecanja na državnoj i međunarodnoj razini koja danas već imaju tradiciju (na pr. svjetsko prvenstvo). Velika pozornost se poklanja i mladim sportašima kako bi ih se privuklo i podržalo da se bave ovim sportom koji jest opasan i zahtjevan, ali baš zato i vrlo zanimljiv veličanstven u punom smislu riječi. Naravno, promidžba ovog sporta vršila se i preko tiska, televizije, radija i ostalih medija koliko je god to bilo moguće. 14

15 3.1. NAJZNAČAJNIJI SKAKAČI SA STIJENA I POSTIGNUĆA Orlando Duque svakako je najpoznatiji svjetski natjecatelj u skokovima sa stijena. Ovaj tridesetosmogodišnji Kolumbijac duge kose zavezane u rep osvojio je naslov najboljeg svjetskog skakača sa stijena čak devet puta, a svojom karizmom, komunikacijom i pozitivnim stavom doista slovi kao najveći i najprepoznatljiviji ambasador ovog sporta. Orlando je prvi skakač u povijesti ovog sporta koji je na službenom natjecanju izveo "savršen skok" njegov dvostruki salto nazad sa četiri vijka izveden 000. godine u mjestu Kanoulu na Havajima svi suci ocjenili su ocjenom deset. Slika 6: Orlando Duque Gary Hunt jedan je od najperspektivnijih natjecatelja u ovom sportu, osoba koja svojim novim, iznimno kompliciranim skokovima pomiče granice mogućega. Ovaj mladi britanac svoje korijene vuče iz uspješne natjecateljske karijere u olimpijskim skokovima u vodu, a trenutno je jedina osoba na svijetu koja izvodi iznimno zahtjevan "triple quad", trostruki salto nazad s četiri vijka, koeficijenta teškoće 6.3. Dana Kunze je u zabavnom parku Sea World u Kaliforniji postao vlasnik svjetskog rekorda u najvišem skoku u vodu ikad izvedenom. Skočivši izvrstan trostruki uzvratni salto s visine od nevjerojatna 5.4 metra, ovaj amerikanac se gotovo bez prskanja zabio u vodu brzinom od gotovo 110 km/h i ušao u povijest. No ipak, njegov rekord kasnije je dva puta oboren. Prvi je to učinio Randy Dickenson u Hong Kongu, skočivši dvostruki salto naprijed s pola vijka oko 53.3 metra, a potom i Švicarac Olivier Favre 1987., kad je u francuskom mjestu VillersLeLac izveo dvostruki salto nazad s visine od 53.9 metra. Ipak, Danin skok smatra se "pravim" rekordom. Naime, 15

16 osim što su, za razliku od Daninog, Randyjev i Olivierov skok izvedeni gotovo bez odraza, a usto i tehnički vrlo manjkavo, obojica su, također za razliku od Dane, uslijed dodira s vodom pretrpili teške tjelesne ozljede nakon čega su morali biti odvezeni u bolnicu. Vlasnica ženskog rekorda u najvišem skoku u vodu je Lucy Wardle, koja je u Hong Kongu izvela uzvratni leteći salto s visine od 36.8 metara. 16

17 4. OSNOVNE KARAKTERISTIKE SKAKAČA SA STIJENA Za bavljenje bilo kojim sportom potrebni su određeni preduvjeti koji od sporta do sporta znaju biti prilično različiti. O tome nam govore nebrojene sličnosti ili razlike jednadžbi specifikacija različitih sportova. Ono što sa sigurnošću možemo utvrditi jest to da je jednadžba specifikacije sporta skokova sa stijena najsličnija onoj "tradicionalnih", natjecateljskih skokova u vodu, već odavna priznate olimpijske discipline. Ipak, zbog nedostataka literature i dostupnih istraživanja specifično iz područja natjecateljskih skokova sa stijena, o poželjnim osobinama sportaša i faktorima uspješnosti u ovom sportu možemo raspravljati samo hipotetski i komparativno u odnosu na srodne sportove: skokove u vodu, trampolin i sportsku gimnastiku iz razloga sličnosti akrobatskog dijela ovih sportova i njihove konvencionalnosti. Veliko, dobro i čvrsto iskustvo tehnike skokova u vodu ili sličnog akrobatskog sporta glavna je i najveća predispozicija za razvoj, napredak i uspjeh skakača sa stijena. Zbog iznimnih sila kojima se tijelo sportaša podvrgava u ovom sportu, bilo na treningu, bilo na natjecanjima, jasno je da je najveća moguća razina kondicijske pripremljenosti nezaobilazan temelj na kojem se gradi imalo uspješna karijera skakača. Zbog specifičnih uvjeta u kojima se ovaj sport izvodi, kao što su ekstremne visine s kojih se skače, također su važne, ako ne i presudne, i konativne dimenzije skakača. Hrabrost je preduvjet bez kojeg uspjeh u ovom sportu nije moguć. Čak i laik može zaključiti da je potrebno biti krajnje hrabar, baciti se s 5 ili više metara u slobodan pad uz jak vjetar, dok valovi čekaju da vas poklope. Tu "ludosti" nije kraj, jer je pritom potrebno izvesti i niz visoko koordiniranih pokreta oko čak dviju tjelesnih osi, poprečne i uzdužne. I dok tijelo vodi mukotrpnu bitku s centrifugalnim i centripetalnim silama koje ga pokušavaju razvući poput žvakaće gume, vrlo se lako može dogoditi da se skakač jednostavno izgubi u zraku uslijed rotacije. To je pojava koja se događa i u olimpijskim skokovima u vodu, gdje su remeteći faktori puno manji, odnosno gotovo ih nema u odnosu na prirodne faktore na otvorenom prostoru i puno veće zahtjeve samih skokova u sportu natjecateljskih skokova sa stijena. Iz urođene ili stečene hrabrosti te kritične razine prethodno uspješno ponovljenih motoričkih izvedbi stvara se konativna dimenzija koja karakterizira skakače sa stijena iznimno samopouzdanje. Naime, nije lako vjerovati da ćete nakon 7 i više 17

18 metara konstantnog ubrzanja, velike brzine tijela u odnosu na vodu te svih mogućih rotacija tijekom leta baš svaki put savršeno pogoditi ulaz na noge ili glavu. Govoreći iz osobnog iskustva, u takvim trenucima vam se u glavi motaju svakakve remeteće misli, a upravo tako gubite predragocjenu koncentraciju prijeko potrebnu za skok i dovodite se u moguću opasnost. Upravo zato skakači svojim jakim samopouzdanjem i samodisciplinom tjeraju sve misli koje ih mogu omesti i jedino na što misle je savršena izvedba. Vidni aparat jedan je od najvažnijih senzoričkih mehanizama kojim skakač skuplja informacije potrebne za uspješnu motoričku izvedbu. No ipak, vid je tijekom skoka često vrlo otežan. Naime, u dijelu skoka odmah nakon odraza, vid gotovo da i nije od neke koristi jer zbog velikog broja i brzine rotacije skakač jednostavno ne može dobiti čistu sliku situacije u kojoj se nalazi uglavnom su to šare, nijanse te razlike u intenzitetu svjetlosti koji se izmjenjuju u milisekundama. Ipak, kako se približava trenutak pripreme za ulazak, funkcija vida u skoku dobiva presudnu važnost. Kad skakač "otvori" skok i započne s usporavanjem rotacije, pogledom traži površinu vode, točku ulaska, te procjenjuje brzinu i preostalo vrijeme. Upravo zato u skokovima sa stijena stvoren je element barani, kojim se osigurava najduži period za percipiranje prostora, analizu situacije i pripremu ulaska. Postoji jedna zanimljivost vezana za naše doživljavanje svijeta oko sebe, a time i skakačevo doživljavanje skoka. Naš živčani sustav, zbog odgode u vremenu koje mu je potrebno za prijem, obradu i "shvaćanje" informacija dobivenih iz senzoričkih aparata, zapravo "kasni" u shvaćanju onoga što se dešava oko nas. Vrijeme kašnjenja varira ovisno o putevima kojim informacija putuje do analitičkih centara, te tako može iznositi od nekoliko desetaka do nekoliko stotina milisekundi. Ako uzmemo u obzir prosječan "delay" od, recimo, 00 milisekundi, te brzinu ulaska skakača u vodu u ovom sportu od oko 3 metra u sekundi, dolazimo do saznanja da se skakač, u trenutku kad osjeti odnosno doživi udarac o površinu vode zapravo već nekoliko metara pod površinom! Upravo iz tih razloga iznimno je bitno razviti kvalitetne motoričke programe sa stabilnim i automatiziranim izvedbama. Većina sportaša u ovom sportu dostigne svoj maksimalni kapacitet, tehničku vještinu i mentalnu zrelost s otprilike tridesetak godina. To nam prikazuje i trenutni prosjek starosti skakača u svjetskom kupu, koji iznosi oko 31 godinu. Kao zanimljivost navodim informaciju da je trenutno najstariji natjecatelj u svjetskom kupu Slava 18

19 Polyeschuk, rodom iz Ukrajine. Slava je rođen godine i s trenutnih 46 godina bez problema konkurira i dvostruko mlađim natjecateljima. Trenutak najvećeg rizika za skakača je, naravno, onaj prilikom ulaska u vodu. Naime, u tom djeliću sekunde, koji traje oko 8 stotinki pri brzini ulaska od 80 km/h, dok su dijelovi tijela ispod vode podvrgnuti ekstremnoj parcijalnoj deceleraciji (usporavanje), ostatak tijela iznad vode još uvijek je pod utjecajem pune akceleracije (ubrzanja). Upravo zbog toga, skakač mora imati iznimno veliku relativnu tjelesnu jakost. Kod pravilno izvedenog ulaska najveću silu prilikom kontakta s vodom podnose skakačevi tabani tj. stopala. Prilikom ulaska u vodu tijelo treba biti što okomitije na površinu, jer se na taj način smanjuje udarna ploha. Okomitim i čvrstim ulaskom se znatno smanjuje rizik od ozljeda, jer se izbjegavaju kontuzije (udarci, nagnječenja) ili istezanja mišića, kostiju, ligamenata, tetiva te unutarnjih organa, a time i ozljeda katkad opasnih po život. Nekontrolirani pad (skok na trbuh, leđa, bok ) s visine od 7 metara bio bi po skakača potencijalno koban. Skokovi sa stijena (platformi) viših od 7 metara u principu nisu odobreni, pa tako, naravno, nisu niti preporučeni. Količina vremena leta, tj. vremena provedenog u zraku raspoloživog za skok gotovo da se i ne mijenja zbog velikog ubrzanja i nagomilane brzine, ali se zato rizici od fatalnih posljedica povećavaju sa svakim dodatnim metrom. 19

20 5. METODE I SADRŽAJI TRENAŽNOG POSTUPKA Koje metode rada se koriste pri treningu skakača sa stijena? Da bi se moglo odgovoriti na to pitanje, prvo bi valjalo "zagrebati" u samu klasifikaciju ovog sporta. Skokovi sa stijena pripadaju skupini polistrukturalnih konvencionalnoestetskih sportskih aktivnosti koje sadrže estetski oblikovane i koreografski postavljene acikličke strukture kretanja (Milanović, 010). Drugim riječima, njima je cilj zadovoljiti određeni estetski kriterij izvođenjem dopuštenih kretanja. Skokove sa stijena karakteriziraju brzi i eksplozivni pokreti izvedeni s visokim stupnjem međumišićne koordinacije, dok je trajanje same aktivnosti ograničeno na oko 3 sekunde, koliko traje izvedba samog skoka. Iz toga je jasno da će trening biti usmjeren na razvoj eksplozivne snage, brzine te koordinacije i ravnoteže, bez pretjerane potrebe za razvijanjem aerobne ili anaerobne izdržljivosti. Izdržljivost se u ovom sportu razvija i održava isključivo s ciljem održavanja kvalitetnog zdravstvenog statusa skakača, kao i zbog povećane sposobnosti oporavka od ostalih trenažnih stimulansa. Sve sportske aktivnosti u svom trenažnom procesu ovise i o adekvatnim metodama poučavanja, odnosno prenošenja motoričkih informacija na sportaša. S obzirom da su optimalno usvojeni i stabilizirani tehnički elementi jedan od osnovnih preduvjeta uspjeha skakača sa stijena, vrlo je važno da se remeteće veličine na ovom polju svedu na najmanju moguću mjeru. Prema načinu prenošenja motoričkih informacija, u ovom sportu su najviše zastupljene demonstracijska te verbalna metoda. S obzirom da su neiskusniji skakači najčešće okruženi iskusnijim kolegama, okruženi su i svakodnevnim demonstracijama elemenata koje još ne znaju, ali će ih uskoro početi izvoditi. Vrlo je bitno da trener najprije razgovorom da osnovne teorijske informacije o motoričkom kretanju kojeg skakač treba izvesti te da omogući skakaču uspješno razlikovanje dobrog od lošeg kretanja, kao i prepoznavanje uzroka. Tek tada bi se, u pravilu, trebalo krenuti u izvođenje novog skoka. Kad dolazimo do načina usvajanja odnosno svladavanja motoričkih zadataka, čak i laiku postaje jasno da vrlo složene pokrete koje izvode skakači sa stijena nije moguće naučiti "odjednom", već ih je nužno podijeliti na manje segmente. Upravo zato u natjecateljskim skokovima sa stijena pri poučavanju dominira analitička metoda 0

21 poučavanja, pri kojoj se uče jednostavniji elementi kao podloga za izvođenje onih većih, kompliciranijih, zahtjevnijih. Također, u ovom sportu vrlo je važna i uloga ideomotoričke metode poučavanja, koju skakači često koriste, a sastoji se od zamišljanja i misaone izvedbe elementa koja prethodi realnoj, stvarnoj izvedbi. Prvo se rade elementi skoka na "suhom", dvoranskom treningu. To uključuje: elemente odraza, rotacije, doskoka, jednostavnijih skokova na trampolinu ili skokova u jamu ispunjenu spužvama. Kad započne faza učenja na bazenu, prvo se skaču jednostavniji skokovi s manjih visina, nakon čega se oni "nadograđuju" dodatnim saltima i vijcima, uz izvođenje istih s većih visina. 1

22 6. VRSTE NATJEATELJSKIH SKOKOVA SA STIJENA Skokovi sa stijena razlikuju se obzirom na dva osnovna čimbenika u tehnici izvođenja: vrstama rotacije, odraza s podloge (platforme) i položaju tijela u zraku PODJELA SKOKOVA OBZIROM NA VRSTU ROTAIJE U skokovima sa stijena postoje dva ispravna načina okretanja oko tjelesnih osi, a to su okreti tijela oko transverzalne ili poprečne osi salta, te okreti tijela oko longitudinalne ili uzdužne tjelesne osi vijci. Kad govorimo o saltima, postoje rotacije naprijed i rotacije unatrag, dok je kod vijaka svejedno je li rotacija usmjerena u lijevu ili u desnu stranu, jer to ne utječe na skok, već je individualno stilsko obilježje svakog skakača. U natjecateljskim skokovima sa stijena, baš kao i u olimpijskoj disciplini skokova u vodu, točno je definiran kut rotacije kako bi se rotacija priznala kao valjana. I u slučaju salta i u slučaju vijaka, okreti se vrednuju svakih 180 (tablica 1). Tablica 1. Podjela skokova obzirom na vrstu i količinu rotacije stupnjevi salta skok na noge odrazom s nogu skok na glavu iz stoja na rukama skok na glavu odrazom s nogu skok na noge iz stoja na rukama jedan okret oko poprečne osi tijela jedan i pol okreta oko poprečne osi tijela dva okreta oko poprečne osi tijela dva i pol okreta oko poprečne osi tijela tri okreta oko poprečne osi tijela vijci bez okreta oko uzdužne osi tijela pola okreta oko uzdužne osi tijela jedan okret oko uzdužne osi tijela jedan i pol okreta oko uzdužne osi tijela dva okreta oko uzdužne osi tijela dva i pol okreta oko uzdužne osi tijela tri okreta oko uzdužne osi tijela 6.. PODJELA SKOKOVA OBZIROM NA VRSTU ODRAZA Kad govorimo o vrsti odnosno tipu nekog skoka, u stvari govorimo o kombinaciji između određene skupine odraza i načinu kao i smjeru izvođenja rotacije. Tako u ovom sportu, obzirom na smjer i vrstu rotacije te početni položaj (vrstu odraza), razlikujemo skokove (salta) koji se izvode u smjeru prema naprijed i natrag, uzvratne skokove

23 (natrag), povratne skokove (naprijed), skokove s vijcima i skokove iz stoja na rukama. Prema propisanim pravilima od strane WHDFa, definirane vrste skokova razvrstane su u slijedeće skupine i podskupine obzirom na težinski koeficijent skoka: skupina 100 skokovi naprijed skupina 00 skokovi natrag skupina 300 uzvratni skokovi skupina 400 povratni skokovi skupina 600 skokovi iz stoja na rukama podskupina 610 skokovi naprijed iz stoja podskupina 60 skokovi natrag iz stoja podskupina 630 uzvratni skokovi iz stoja skokovi s vijcima (nisu zasebna skupina već su samo podvrsta svih podskupina 5000 navedenih skupina skokova jer se vijci nadodaju na salta, neovisno o vrsti rotacije i odraza VRSTE SKOKOVA OBZIROM NA POLOŽAJ TIJELA U ZRAKU U zraku, tijekom rotacije, tijelo skakača može biti u nekoliko različitih položaja. Položaj tijela u zraku ima dvojaku vrijednost estetski i tehničku. Tehničku komponentu definirana je biomehaničkim zakonitostima izvedbe. Neke skokove je teže izvesti u jednom položaju nego u nekom drugom, ali se zato za skokove s težim položajem koeficijent teškoće povećava dodavanjem određenog bonusa bodova, koji se razlikuje od položaja do položaja. Prilikom izvedbe pojedinih skokava razlikuje se šest osnovnih položaja tijela: zrčeni, sklonjeni, pruženi, slobodni, leteći i split. Zgrčeni položaj tijela u zraku Zgrčeni položaj tijela u zraku naziva se još i položajem. To je položaj u kojem su kukovi i koljena u stanju maksimalne fleksije s natkoljenicama pritisnutim uz prsa. Za njega se u koeficijentu skoka ne dobiva bonus iz razloga što je potrebno najmanje snage, odnosno kutnog momenta za rotaciju od bilo kojeg drugog položaja. Također, kod ovog položaja treba paziti da se za vrijeme rotacije u skoku noge ne šire, jer se time smanjuje vrijednost skoka. 3

24 Slika 7: Zgrčeni () položaj pri povratnoj rotaciji Prigib Sklonjeni položaj ili kako se u terminoloiji skokova u vodu naziva položaj prigiba (B), onaj je pri kojem su koljena i stopala u potpunoj ekstenziji (ispruženi), ali se tijelo maksimalno pregiba u kukovima, pri kojemu je poželjno da su prsa pritisnuta uz natkoljenice. Naravno, što je kut između nogu i trupa manji, skok će biti ocijenjen boljom ocjenom. Također, pažnja mora biti usmjerena na to da noge ne smiju biti raširene u položaju prigiba niti zrčene u zglobovima koljena. Treba napomenuti da se za skokove izvedene u sklonjenom položaju dodatno povećava koeficijent teškoće u odnosu na skokove izvedene u zgrčenom položaju, jer je radi manjeg radijusa rotacije tijela teže postići određenu brzinu rotacije. 4

25 Slika 8: Položaj prigiba u rotaciji naprijed (B) Pruženi položaj tijela u zraku Pruženi položaj tijela (A) je onaj u kojem je tijelo potpuno ispruženo, tj. u kojem su kralješnica, kukovi, koljena i stopala u stanju maksimalne ekstenzije. Pruženi položaj najčešće se koristi kod rotacija s većim brojem vijaka u skoku, odnosno kad se izvodi više od ½ vijka. Ponekad se izvodi i u skokovima bez vijaka. Kod izvođenja ovog položaja treba paziti (pogotovo tijekom rotiranja vijaka) da se izbjegava fleksija u koljenu i kuku jer se gubi stabilnost u skoku, a i drastično se smanjuje vrijednost skoka. Položaj ruku i glave u odnosu na ostatak tijela često varira, zavisno o vrstama i fazama skoka, te to nužno ne utječe na narušavanje ocjene skoka. 5

26 Slika 9: Pruženi (A) položaj tijela Slobodan položaj tijela u zraku Slobodan položaj nije definiran položaj sam po sebi, već se on navodi kao položaj tijela u skoku kada se za vrijeme izvođenja izmjenjuju različiti položaji, odnosno kad skokom ne dominira niti jedan prethodno navedeni položaj (A, B ili ). Primjerice, dva salta natrag s tri vijka navode se kao slobodan položaj (D), jer je za vrijeme vijka tijelo skakača pruženo, a tijekom za vrijeme pripreme ulaska u vodu on izlazi iz tog položaja i sklanja se u trupu. Neki skokovi s vijcima se ipak navode s oznakom B ili, i to u slučaju kad zgrčeni ili sklonjeni položaj dominiraju većim dijelom skoka. 6

27 Slika 10: Ovo je jedan od primjera "slobodnog" položaja tijela (D) u zraku. Konkretno, ovdje je riječ o fazi skoka u kojoj skakač prelazi iz salta s vijkom u čisti salto, bez vijka.. "Leteći" Leteća pozicija tijela u zraku (E) postoji i u skokovima sa stijena i u tradicionalnim skokovima u vodu. To je način izvođenja skoka kad najmanje prvih 90 rotacije oko poprečne osi tijela, tj. ¼ salta u skoku mora biti izvedeno u pruženom položaju. 7

28 Slika 11: Leteći položaj. "Split" Split, popularno zvan i "prijelom", je element tehnike pri kojem skakač zauzima ispruženi položaj tijela u zraku, a od letećeg položaja, E, razlikuje se po tome što je naglašen u trajanju rotacije oko poprečne osi tijela manje od 90, tj. manje od ¼ salta 8

29 6.4. OSNOVNE KARAKTERISTIKE TEHNIKE SKOKOVA IZ POJEDINIH SKUPINA I PODSKUPINA Skokovi naprijed (forward dives) Skokovi naprijed izvode se tako da skakač punim stopalima stoji na rubu platforme, a okrenut je licem prema vodi, tj. leđima prema platformi. Većina skakača odražava se s mjesta, ne koristeći zalet takav odraz manje je podložan pogreškama, a time i sigurniji. Par dodatnih centimetara u visini odskoka te nešto veći kutni moment odraza ipak nisu dovoljno jak razlog da bi skakači zaletom započinjali skok, stoga se on najčešće izvodi odrazom s mjesta. Završavanjem sekvence odraza kreće se u rotaciju naprijed, koja može biti u bilo kojem položaju (zgrčeno, sklonjeno, pruženo). Treba napomenuti da su čisti skokovi naprijed, kao i čisti povratni skokovi (oni bez vijaka) prilično rijetki zbog nepovoljne situacije slijepog ulaska, kada skakaču vlastite noge ometaju pogled na površinu vode. U tom slučaju se u posljednjem saltu dodaje barani kako bi se dobilo dovoljno vremena da vizualni i kinestetički aparat sakupe potrebnu količinu informacija na temelju kojih skakač može izvesti pravilan i siguran ulazak u vodu. Ipak, ukoliko se dodaje barani, tada taj skok po označavanju pripada pod skupinu vijaka. Slika 1: Gary Hunt izvodi četiri salta naprijed s dva vijka iz jednog od rijetkih primjera odraza iz zaleta u ovom sportu. 9

30 6.4.. Skokovi natrag (backward dives) Početni položaj za skokove natrag je da skakač stoji na rubu platforme, i to samo na prstima tj. na distalnoj trećini stopala, okrenut licem prema platformi (leđima prema vodi). Zalet za skokove natrag ne postoji odraz se vrši isključivo s mjesta. Pri završetku odraza skakač kreće u rotaciju prema natrag. Za skokove natrag (bez vijaka) nije potreban barani vijak jer skakač za pripremu ulaska u vodu ima na raspolaganju čitavu polovicu (pa i više, ako se uvije) posljednjeg salta u skoku te bez ometanja može vizualno percipirati i "fiksirati" površinu vode, na temelju čega vrši analizu situacije, položaja, okretnih momenata i brzine te malim modifikacijama u položaju tijela korigira tijek skoka. Vrlo često skakači sa stijena, pogotovo ako se radi o skokovima s najviših dozvoljenih visina, koriste i predzadnji salto natrag za fiksaciju i predviđanje ulaska. Pri tom, predzadnjem vijku, skakač "otvara" tijelo pružajući ga, vizualno fiksira površinu vode, procjenjuje vrijeme preostalo do kontakta s njom, te grčenjem ili sklanjanjem ponovo ubrzava rotaciju izvodeći posljednji salto, otvarajući se opet otprilike 180 prije dovršene rotacije, nakon čega slijedi finalno namještanje tijela za ulazak Uzvratni skokovi (reverse dives) Uzvratni skokovi specifična su vrsta skokova zbog suprotnih kombinacija orijentacije tijela i smjera rotacije. Naime, kod uzvratnih skokova skakač je licem okrenut prema vodi (tj. leđima prema platformi), dok se rotacija tijela u skoku vrši prema natrag, kao u saltima natrag. Upravo zbog toga nije se dovoljno samo baciti u skok, nego je za uspješno izvođenje potrebno puno veće vladanje tehnikom skokova u vodu nego kod skokova naprijed i skokova natrag. Iako je u manjoj mjeri moguć, zalet kod uzvratnih skokova ne postoji, odnosno ne prakticira se. U slučaju da skakač nije dobro uvježbao i utvrdio tehniku uzvratnih skokova postoje dvije situacije. Ona puno opasnija je da skakač dobro ne pogodi (ili procijeni) udaljenost za koju se mora odraziti u dalj od platforme. To se može dogoditi ili ako je skakač sav svoj odraz usmjerio u vis, ili ako je kod odraza podbacio, tj. učinio trzaj umjesto kompletnog i pravilnog izvođenja faze odraza. Ukoliko se dogodi ova prva situacija, postoji mogućnost da skakač udari ili okrzne platformu, te se ozlijedi i izgubi koncentraciju ili, što je još opasnije, nekontrolirano padne s visine. Druga situacija je manje opasna, ali također zna biti vrlo neugodna. Ona se javlja ako se skakač prilikom odraza baci previše u dalj. Katkad skakači to čine nenamjerno, ali podsvjesno zbog straha od platforme, tj. mogućeg udarca, okrznuća i sl. Nakon uzvratnog odraza koji je usmjeren previše udalj, postaje vrlo teško inicirati rotaciju u 30

31 suprotnom smjeru, prema natra. Posljedica toga je da skakač zbog sporije rotacije mora duže ostati u položaju salta (ili vijka). Na taj način skakač ne samo da ima puno manje vramena za pripremu ulaska, već postoji i mogućnost da skakač krivo procijeni položaj i usmjerenje tijela u zraku, te skok otvori u potpuno krivom trenutku, prerano ili prekasno. Ne smijemo zaboraviti da se ovdje radi o djelićima sekunde. Najgora situacija je ona kada skakač uslijed premalo rotacije pokušava spasiti skok mijenjanjem položaja tijela u zraku od onog kako bi trebao biti (npr. kod rotiranja vijaka lagano grčenje nogu da bi se ubrzala rotacija salta). Tada postoji opasnost da skakača sila rotacije potpuno izbaci iz položaja koji može kontrolirati, a to znači i potpuno gubljenje kontrole nad skokom. Usprkos svemu tome, zahvaljujući uvježbanosti i iskustvu skakači sa stijena gotovo redovito vrše optimalan odraz, ne samo kod uzvratnih, već i kod svih ostalih skupina skokova Povratni skokovi (inward dives) Kod povratnih skokova skakač je pri odrazu licem okrenut prema platformi (tj. leđima prema vodi), dok se rotacija tijela u skoku vrši prema naprijed. Radi specifičnosti odraza i iniciranja rotacije za uspješno izvođenje ovih skokova potrebno je dobro poznavanje tehnike. Opasnosti i rizici kod povratnih skokova slični su onima prisutnim kod uzvratnih. Kod povratnih skokova bez vijaka također se uglavnom na kraju rotacije dodaje barani jedan vijak radi dulje pripreme i ispravljanja ulaska u vodu Skokovi s vijcima (twists) Vijci su okreti oko longitudinalne osi skakačeva tijela koji se ulavnom izvode u saltima. Skokovi s vijcima smatraju se posebnom skupinom skokova, iako ne spadaju pod zasebnu skupinu. Vijci su u stvari dodatak određenih skupina skokova i njima pripadajućih tehnika koji time podiže vrijednost samoa skoka Skokovi iz stoja (armstand dives) Ovo je specifična skupina odraza jer je početni položaj skakača stoju na rukama. Odraz pri skokovima iz stoja na rukama zahtjevan je element tehnike zbog toga što je za postizanje, održavanje pozicije stoja na rukama i odražavanje (odrivanje) potrebna adekvatna razina snage skakačevih ruku, ramenog pojasa i trupa te precizna 31

32 informatička podrška vestibularnog i kinestetičkog aparata. Razlikujemo tri podskupine koje podrazumijevaju različita usmjerenja odraza i rotacije. To su: Skokovi naprijed iz stoja Početni položaj za ovu skupinu skokova je na rubu platforme u stoju na rukama, i to tako da je skakač leđima okrenut prema vodi, tj. prsima prema platformi. Rotacija koja se izvodi nakon odraza je usmjerena prema naprijed (isto kao i kod skokova naprijed i povratnih skokova). Kao što je već navedeno, veliki problem kod skokova iz stoja jest nedovoljna snaga ruku za neki značajniji odraz u visinu. Zato u toj situaciji skakači pribježu jednom triku, kako bi ubrzali rotaciju i kompenzirali odnosno nadoknadili nedovoljan odraz. Najprije skakač počne padati prema naprijed, te se ubrzo lagano sklanja u kukovima. Kut tog sklanjanja ne smije biti prevelik, jer u tom slučaju muskulatura ruku, ramenog pojasa i trupa nema dovoljno snage da se vrati u početni položaj, a ne smije biti niti premalen jer tada skakač nije u mogućnosti inicirati dovoljno veliku brzinu rotacije i odraza. Nakon toga, skakač nogama izvodi trzaj do hiperekstenzije u trupu. U isto vrijeme ruke odgurivanjem vrše odriv sa platforme, te se kreće u rotaciju Skokovi natrag iz stoja Početni položaj za skokove natrag iz stoja jest taj da je skakač na rubu platforme u stoju na rukama i to okrenut prsima prema vodi, tj. leđima prema platformi. Rotacija koja se izvodi nakon odraza je usmjerena prema natrag (kao i kod skokova natrag i uzvratnih skokova). Skokovi natrag iz stoja nešto su lakši za izvođenje jer je i sam trzaj u biču nešto drugačiji. Kao prvo, trzaj u odrazu zapravo je obrnut od onoga iz skokova naprijed iz stoja. Početni dio trzaja jest malo uvinuće tijela, a završni je malo sklanjanje u kukovima. Također, u početnom dijelu trzaja stvara se i poprilična fleksija u koljnim zlobovima (grčenje nogu), da bi na kraju odraza noge bile u potpuno ispruženom položaju, odnosno maksimalnoj ekstenziji. Tako skakač tijekom odraza zapravo na raspolaganju ima čak dvije poluge kojima inicira kutni moment odraza: onu čije je uporište u kukovima (poluga ima duljinu cijelih nogu), te onu čije je uporište u koljenima (poluga ima duljinu potkoljenica). Upravo zbog tog "efekta biča" moguće je inicirati mnogo veću energiju odraza i rotacije nego kod skokova naprijed iz stoja. Noge, trup i kukovi vrše većinu odraznog trzaja, dok ruke uglavnom, zbog nedostatka snage, imaju 3

33 stabilizacijsku ulogu te se u laktovima iz tog razloga i ne ide previše u fleksiju već se odraz vrši iz ramena Uzvratni skokovi iz stoja Početni položaj za ovu skupinu skokova jest isti kao i kod skokova naprijed iz stoja, a to znači da je skakač leđima okrenut prema vodi, tj. prsima prema platformi. No, usmjerenje rotacije koja se vrši nakon odraza jest unatrag. Iz toga položaja rotaciju natrag inicira se gotovo isto kao i kod skokova natrag iz stoja. Jedina razlika je u tempiranju biča. Skakač neko vrijeme mora padati naprijed iz položaja stoja na rukama kako bi se dovoljno udaljio od platforme zbog mogućnosti dodirivanja (ili udaranja) Povratni skokovi iz stoja Ova vrsta skoka dosad nikad nije izvedena na nekom natjecanju u skokovima sa stijena, niti je ikad bila navedena u WHDFovoj tablici koeficijenata teškoća Poseban element tehnike Barani Barani je jedan od najvažnijih elemenata tehnike natjecateljskih skokova sa stijena. Neizostavan je dio svih skokova s vijcima. Sastoji se od jednog salta s pola vijka pri rotaciji naprijed, a najčešće se izvodi kao posljednji element u skoku, bez obzira je li ujedno i jedan jedini ili "samo" predstavlja završnu fazu cijelog skoka (npr. barani izveden nakon dvostrukog salta naprijed, što u totalu čini trostruki salto naprijed s pola vijka). Ovaj element također je i jedan od najčešćih elemenata u natjecateljskom skakanju na trampolinu, a svoju korisnost temelji na činjenici da veliki dio informacija potrebnih za kontrolu i korekciju izvedbe motoričkog zadatka kao što je skok u vodu, pogotovo pred sam ulazak u vodu dolazi putem vidnog aparata. Njegov zadatak je omogućavanje najveće moguće količine raspoloživog vremena za percepciju i analizu trenutnih brzina, sila i položaja tijela kako bi se omogućilo najpreciznije moguće fiksiranje točke ulaska, kao i preostalog vremena do udarca o površinu. Upravo je zato barani najčešći način kojim skakači sa stijena dovršavaju svoje skokove. Na primjer: kad skakač izvodi tri salta naprijed s ½ vijka, skok se odvija u dvije etape. Prva etapa se sastoji od dva salta naprijed, nakon čega skakač "otvara" skok i vrši vizualnu kontrolu položaja tijela, nakon čega se nadodaje još jedan salto s ½ vijka, ni u jednom trenutku ne gubeći vizualni kontakt s točkom ulaska u vodu. Tako na 33

34 raspolaganju ima dovoljno dugo vrijeme za vizualnu percepciju, analizu i predviđanje načina ulaska i eventualnu korekciju skoka. Slika 13: Ovaj gotovo savršeno izveden skok odlično demonstrira veliku ulogu barani elementa u tehnici skokova sa stijena. Skakač već nakon cca 78 metara "leta" praktički završava glavnu fazu skoka, što znači da usprkos sve većoj brzini pada ima još gotovo 0 metara za pripremu ulaska NUMERIČKO OZNAČAVANJE SKOKOVA 34