Prekinimo tišinu: Argumentacija u korist eliminacije institucionalnog zbrinjavanja djece

Transcription

1 Prekinimo tišinu: Argumentacija u korist eliminacije institucionalnog zbrinjavanja djece

2 ZAHVALE Ovu publikaciju napisala je Michela Costa (voditeljica za javno zagovaranje u Hope and Homes for Children), uz značajan doprinos Dr Delie Pop (direktorice programa i globalnog zagovaranja u Hope and Homes for Children). Publikacija se temelji na značajnom iskustvu koje Hope and Homes for Children ima u provedbi i promociji reformi u dječijoj zaštiti na nacionalnom, regionalnom i globalnom nivou. Autori se zahvaljuju Dr Mariji Herzog, Juliji Kragulj, Joeu Glackinu i Stephenu Ucembeu za njihove korisne komentare na nacrt publikacije, te Georgini Hewes za tehničko uređivanje dokumenta. Publikacija sadrži dijelove iz internih dokumenata HHC-a koje su napisali Christine Jolliffe, Victoria Martin i Verity Mcgivern. 2

3 Fotografija: HHC/Andrei Lupu SADRŽAJ Poglavlje 1 Šta je institucionalna briga? 1.1. Glavne karakteristike 1.2. Porijeklo 1.3. Globalne razmjere 1.4. Začarani krug Poglavlje 2 Argumentacija u korist eliminiranja institucionalnog zbrinjavanja djece 2.1. Kršenje dječijih prava 2.2. Uticaj institucionalne brige na dijete 2.3. Zastupljenost nasilja 2.4. Troškovi za društvo Poglavlje 3 Izgradnja sistema dječije zaštite bez institucionalne brige 3.1. Preveniranje potrebe za alternativnom brigom 3.2. Zatvaranje institucija i uspostavljanje niza alternativnih usluga 3.3. Izazovi i zamke Poglavlje 4 Strategije za postizanje sistemske reforme 4.1. Jačanje političke volje i vladavine 4.2. Prikupljanje argumentacije i ekspertize na lokalnom nivou 4.3. Izgradnja kapaciteta profesionalaca u socijalnoj zaštiti i civilnog društva 4.4. Osiguravanje finansijskih sredstava za tranziciju 4.5. Polazna tačka za širu reformu 4.5. An entry point to broader reform U Rumuniji, Veronica i njenih osmero braće i sestara su bili pod rizikom od institucionalizacije zbog siromaštva. Hope na Homes for Children je podržao njenu porodicu i omogućio im da ostanu zajedno. Zaključci i put naprijed 3

4 IZVRŠNI REZIME Institucionalna briga je štetna po djecu. Decenije istraživanja dokazuju da odrastanje u institucijama ima štetne psihološke, emocionalne i fizičke posljedice po djecu, što uključuje poremećaje u uspostavljanju veza, kognitivna i razvojna kašnjenja, te nedostatak socijalnih i životnih vještina, što sve rezultira višestrukim nedostacima u odrasloj dobi. Dokumentiran je čitav katalog kršenja dječijih prava do kojih dolazi unutar institucija, te kao rezultat institucionalnog zbrinjavanja. Studija Ujedinjenih naroda iz godine utvrdila je da su djeca u institucijama pod posebnim rizikom od nasilja, u poređenju s djecom koja žive u drugim okruženjima, što podrazumijeva rizik od verbalnog zlostavljanja, fizičkog nasilja, pretjeranog ili dugotrajnog vezivanja, silovanja, seksualnog napada ili uznemiravanja. Institucionalna briga nije potrebna. Suprotno uvriježenom mišljenju, većina djece u institucijama zapravo nisu siročad jer imaju barem jednog živog roditelja. Gotovo sva djeca imaju širu porodicu. Čak i kada djeca ostanu bez roditeljskog staranja i potrebna im je alternativna briga, ona treba biti pružena u okviru srodničkih ili nesrodničkih hraniteljskih porodica, ili u porodičnim oblicima zbrinjavanja u zajednici, kao što je preporučeno i u Smjernicama UN-a za alternativnu brigu. Institucionalna briga je suštinski nepravedna. Institucionalni sistem privlači djecu koja žive u siromaštvu ili djecu iz porodica koje imaju istoriju institucionalizacije, marginalizacije i diskriminacije. Djeca s poteškoćama u razvoju i djeca iz etničkih manjina pretjerano su zastupljena u sistemu institucionalne brige koji doprinosi njihovoj doživotnoj ranjivosti i podložnosti zlostavljanju. Institucionalna briga je usko povezana sa siromaštvom porodica i zajednica, kao i neadekvatnim pružanjem usluga. Siromaštvo je najčešći faktor rizika koji dovodi do razdvajanja djece od roditelja. Djeca i mladi koji napuste institucionalnu brigu trpe višestruke nedostatke u odraslom životu, uključujući smanjene ekonomske mogućnosti, društvenu isključenost, veću sklonost zloupotrebi supstanci, probleme mentalnog zdravlja, visoke stope suicida, izloženost kriminalnm aktivnostima i eksploataciji. Gotovo sve zemlje svijeta ratificirale su UN Konvenciju o pravima djeteta, u čijoj preambuli se jasno kaže da djeca trebaju odrastati u porodičnom okruženju. Pored toga, Generalna skupština Ujedinjenih naroda usvojila je Smjernice za alternativnu brigu o djeci godine, koje kao svoj sveukupni cilj postavljaju iskorjenjivanje institucija kao oblika brige. Eliminiranje institucionalne brige je neophodno i moguće. Brojne zemlje širom svijeta već su pokrenule reformu svojih zastarjelih sistema zaštite koji se oslanjaju na institucionalnu brigu, te se fokusiraju na reintegraciju djece u porodice i zajednice, jačanje porodica i razvoj porodičnih oblika zbrinjavanja. Međutim, milioni djece još uvijek žive u institucijama, a nekoliko miliona ih je pod rizikom, pa se može reći da smo suočeni sa istinski globalnim problemom. Iako su zaštita, poštivanje i ispunjavanje dječijih prava primarno odgovornost države, koordinacija između različitih aktera je od ključnog značaja za postizanje globalnog uspjeha. Hope and Homes for Children poziva sve aktere koji imaju ulogu u razvijanju, vođenju, podržavanju ili uticanju na sistem zaštite u državi da udruže snage u zajedničkoj akciji, s ciljem konačnog iskorjenjivanja institucionalne brige. 4

5 Gihozo je provela najranije djetinjstvo u sirotištu u Ruandi prije nego što je smještena u hraniteljsku porodicu kod Jane i njezine porodice. Fotografija: HHC 5

6 Institucije se često nalaze na udaljenim lokacijama, što često onemogućuje djeci da budu aktivni učesnici svoje lokalne zajednice. 6

7 ŠTA JE INSTITUCIONALNA BRIGA? Uprkos istraživanjima koja već decenijama dokazuju da je institucionalna briga suštinski štetna po dijete, još uvijek je teško dati jasnu i sveobuhvatnu definiciju institucionalne brige za djecu. Razlog tome je velika šarolikost kulturoloških i zakonskih okvira, ogroman raspon objekata za rezidencijalnu brigu koji su se razvili širom svijeta, te različiti načini na koje stručnjaci koriste terminologiju. Izrazi koji se obično koriste uključuju termine kao što su 'institucije', 'sirotišta' ili 'dječiji domovi', između ostalih. Kako god ih nazivali, objekti za institucionalnu brigu upravljaju svakodnevnim životom i oblikuju lični razvoj i buduće životne šanse velikog broja djece. Postoje brojna istraživanja koja potvrđuju da inherentne karakteristike institucionalne brige ometaju emocionalni, fizički, kognitivni i psihosocijalni razvoj tokom djetinjstva, kao i ishode u odrasloj dobi. Čak i najbolje opremljene institucije ne mogu zamijeniti njegu i individualiziranu brigu koju može pružiti porodica Glavne karakteristike Pored toga što predstavljaju rezidencijalne objekte, jedna od najčešće pominjanih karakteristika institucionalne brige jeste njena veličina tj. broj mjesta za djecu u svakom individualnom objektu. Međutim, veličina je samo jedan indikator među ostalim fundamentalnim karakteristikama koje opisuju institucionalnu brigu. Što je veće okruženje, manje su šanse da se djeci može garantirati individualna briga u okruženju koje nalikuje porodici, a sve su veće šanse da će doći do pojave određene institucionalne dinamike. U svrhu ovog dokumenta, objektima institucionalne brige nazivat ćemo često velike, rezidencijalne objekte za dugotrajni smještaj, koji imaju brojne specifične karakteristike štetne po djecu, i to kroz tri ključne sfere: pružanje brige, porodica i društveni odnosi, te sistemski uticaj. Život u institucionalnoj brizi odvija se u režimu rutine, u kojem se djeca pridržavaju propisanog dnevnog rasporeda bez mnogo fleksibilnosti. Fotografija: HHC/Chris Leslie 1. Vidjeti, između ostalih, Bowlby, J. (1951. i 1969.) i Browne, K.D. (2009.) 2. Među ostalim često korištenim izrazima je internat (naročito u centralnoj i istočnoj Evropi), te ponegdje 'đački dom'. Iako neki smatraju da đački domovi i zdravstvene ustanove ne spadaju u kategoriju institucionalne brige, ta granica često može biti tanka. Neka djeca koja borave u takvim objektima mogu redovno posjećivati svoje zajednice i porodice, ali neka ne mogu, što ih čini podložnim zlostavljanju i problemima koji nastaju uslijed nedostatka privrženosti. Vidjeti Delap, E. (2011.) 3. Za detaljniju analizu uticaja institucionalne brige na djecu, pogledati Poglavlje Vidjeti Smjernice za alternativnu brigu o djeci koje je usvojila Generalna skupština UN-a godine. U smjernicama se termin institucije koristi za opis velikih rezidencijalnih objekata (str. 23). 5. Vidjeti Izvještaj Ad Hoc Eksperske grupe za tranziciju sa institucionalne brige na brigu u zajednici (2009.)

8 ŽIVOT U INSTITUCIONALNOJ BRIZI IMA REŽIM I DNEVNU RUTINU, ŠTO DJECI UMANJUJE FLEKSIBILNOST U OBAVLJANJU DNEVNIH POSLOVA. Institucija za djecu, Ruanda 8

9 1) U institucijama pružanje brige i zaštite nije adekvatno. Dokazi ukazuju na to da djeca doživljavaju kašnjenja u emocionalnom, kognitivnom i fizičkom razvoju, te da su pod povećanim rizikom da razviju problematično ponašanje i postanu žrtve emocionalnog, fizičkog i seksualnog zlostavljanja. Objekti za institucionalnu brigu teško mogu ispuniti uvjete za pružanje odgovarajuće individualizirane brige koja odgovara potrebama i okolnostima svakog pojedinačnog djeteta. Život u institucionalnoj brizi odvija se u režimu rutine, u kojem se djeca pridržavaju propisanog dnevnog rasporeda bez mnogo fleksibilnosti. Obično je u funkciji fiksan raspored aktivnosti, a djeca se 'procesuiraju' u grupama, bez uzimanja u obzir njihove privatnosti ili individualnosti. Kao rezultat toga, djeca spavaju, jedu, igraju se, a ponekad i idu u toalet u isto vrijeme ili po utvrđenom rasporedu, bez obzira na njihove individualne potrebe. Institucionalna briga, po svojoj prirodi, dovodi do depersonalizacije, i djecu svodi na dosije u sistemu. Djeca se ne podstiču i ne podržava ih se da razviju i pokažu svoje lične sklonosti i individualnost. Odjeća, ručnici i igračke često se dijele unutar grupe, a životni prostor ne dopušta mogućnost privatnosti. Neadekvatan broj odgajatelja u odnosu na djecu i priroda njihove interakcije je tipična karakteristika institucionalne brige. Djeca se obično susreću s većim brojem odgajatelja tokom svog boravka u instituciji, a ponekad čak i u toku jednog dana. Nestabilnost i nedovoljan broj odgajatelja onemogućavaju da dijete razvije zdravu privrženost sa značajnom odraslom osobom, što dovodi do poremećaja privrženosti i poteškoća u raznim vrstama društvenih odnosa kasnije u životu. Osoblje u institucijama nema adekvatnu obuku, superviziju, a često nema ni vremena, što sve utiče na kvalitet brige. U institucijama u kojima su nedostatak interakcije i sistemsko zanemarivanje teži, djeca mogu razviti tipične 'institucionalne' oblike ponašanja, kao što je samo-stimulacija, stereotipno ponašanje (npr. ljuljanje, udaranje glavom), a ponekad i samopovrjeđivanje. Objekti institucionalne brige, bilo da su finansirani iz privatnih izvora ili od strane države, imaju značajan broj administrativnih odjela i službi za podršku (kuhinja, čišćenje, prijevoz itd.) u kojima rade uposlenici koji su često brojniji od onih koji su direktno odgovorni za brigu o djecu i koji nisu obučeni da rade u sistemu podrške. Ovo rezultira neravnomjernim rasporedom ljudskih resursa unutar sistema institucionalne brige i ima uticaj na direktno pružanje brige i zaštite djeci. Za razliku od brige u porodičnim oblicima zaštite, gdje odrasli imaju ulogu zamjenskog roditelja 24 sata dnevno, u institucijama odrasli rade kao uposlenici u smjenama i imaju profesionalan odnos prema djeci o kojoj brinu, slično kao učitelji i odgajatelji u vrtiću, a što se veoma razlikuje od odnosa između djeteta i roditelja. Iako ovo važi za sve oblike rezidencijalne brige, profesionalni odnos u institucijama dodatno je naglašen kroz nejednak odnos moći, što često onemogućava stvaranje privrženosti i povezivanje između osoblja i djece. Institucionalna briga ni u kom slučaju ne osnažuje djecu i ne pruža im praktične i životne vještine neophodne za samostalan život. Mladi u institucionalnoj brizi često nemaju dovoljno iskustva da sami pripremaju hranu, čiste, pospremaju krevet ili upravljaju sopstvenim finansijama npr. džeparcom. Po napuštanju institucije, oni se suočavaju sa samostalnim životom u svijetu za koji su u potpunosti nepripremljeni. Fotografija: HHC/Chris Leslie 6. Vidjeti Poglavlje Vidjeti Goffman, E. (1961) 9

10 2) Institucionalna briga ne podržava kreiranje snažnih i smislenih veza između djece, njihovih roditelja, braće i sestara, i šire porodice, te izolira djecu i onemogućava im učenje relevantnih vještina potrebnih za život u zajednici. Istraživanja pokazuju da većina djece u institucionalnoj brizi, iako nisu bez roditelja, imaju vrlo malo ili nimalo veza sa svojim porodicama i zajednicama, i vrlo malo znaju o svom kulturnom porijeklu, tradiciji i vrijednostima. Po smještanju u instituciju, djeca uglavnom ne održavaju redovan kontakt sa svojom porodicom niti dobijaju o njoj redovne informacije. Istovremeno, porodice se ne podstiču da održavaju kontakt s djecom te su neinformirane o napretku djece. Djeca često odrastaju seleći se iz jedne institucije u drugu, te tako gube kontakt sa svojom braćom i sestrama, prijateljima, porodicama i zajednicom. Često im se osporava prilika da izgrade stvarni osjećaj identiteta i pripadanja. Situaciju dodatno otežava to što su u institucijama djeca često segregirana prema uzrastu, spolu, posebnim potrebama ili medicinskim stanjima. Braća i sestre se često razdvajaju i dodjeljuju različitim odjeljenjima, ili čak institucijama na različitim i ponekad udaljenim lokacijama. Često osoblje i menadžment institucija preuzmu ulogu dugotrajnih skrbnika, dok u isto vrijeme okrivljavaju i prikazuju roditelje i rodbinu djece u ružnom svjetlu. Predrasude prema nekim zajednicama, društvenim ili etničkim grupama se prenose na djecu. Nije neuobičajeno da se djeci u institucijama kaže da su roditelji odustali od njih, napustili ih i zakazali u svojim roditeljskim dužnostima. Institucije su često izolirane od zajednica, a ponekad se nalaze i na udaljenim lokacijama, što vodi ka segregaciji djece koja žive u njima. Geografska izolacija je još uvijek tipična osobina institucija za djecu s poteškoćama u razvoju ili s problematičnim ponašanjem u centralnoj i istočnoj Evropi i Zajednici neovisnih država, gdje se institucije namjenski grade ili smještaju u starim, neodgovarajućim objektima, daleko od šireg društva. Društvena izolacija je uobičajen element. U najzatvorenijim i najizoliranijim okruženjima, djeca provode cijeli svojh život unutar institucije tu se odvija i njihovo obrazovanje, zabava i zdravstvena zaštita. Čak i u relativno otvorenim institucijama (npr. tamo gdje djeca pohađaju lokalnu školu), institucionalna briga ne može djeci pružiti osjećaj običnog života i pripadanja zajednici. Institucionalizirana djeca obično nemaju adekvatne resurse i profesionalnu podršku, te su slabo ili nikako zastupana u školama. Kao rezultat toga, ona su često stigmatizirana i smatraju ih 'drugačijim', što opet vodi ka daljoj marginalizaciji i isključenosti. U najgorim slučajevima, djeca žive u lošim uvjetima kako bi se dodatno ojačali 'razlozi za podršku'. Maria i Gloria su bile pod rizikom da budu smještene u instituciju. Hope and Homes for Children/ CCF Moldavija je podržala njihovu porodicu kako bi ostali zajedno. 10

11 Fotografija: HHC 11

12 3) Institucije također imaju sistemske efekte: samo njihovo postojanje utiče na rad vlasti, profesionalaca i zajednica, te na načine na koje oni prepoznaju i podržavaju djecu koja se smatraju pod rizikom. Prema postojećim dokazima, samo postojanje institucija kreira tzv. 'efekt privlačenja', jer lokalne vlasti i profesionalci imaju na raspolaganju jednostavnu opciju za rješavanje situacija kada su djeca i porodice u krizi. 8 Institucionalna briga je često jedina dostupna i promovirana usluga na nivou zajednice i omogućava lokalnim vlastima i profesionalcima da na jednostavan način smjeste dijete bez roditeljskog staranja. U nekim kontekstima, na nju se također gleda kao na najsigurniju opciju za bebe i veoma malu djecu kojoj je potrebna alternativna briga (uključujući djecu koja su ostala bez roditelja, napuštenu novorođenčad, prerano rođenu djecu ili djecu s posebnim potrebama). Širom svijeta, institucionalna briga je ponekad jedini mehanizam dostupan porodicama kako bi ostvarile pristup obrazovanju ili zdravstvenim uslugama. Nije neuobičajeno da jedno dijete bude poslano iz porodice u instituciju kako bi moglo ići u školu, dobilo zdravstvenu zaštitu ili druge usluge. Također nije neuobičajeno da djeca koja ne ostvaruju uspjeh u redovnom obrazovanju budu poslana u institucije koje pružaju obrazovanje djeci sa poteškoćama u učenju. 'Specijalizirana' institucionalna briga se uglavnom smatra najboljom opcijom za djecu s posebnim potrebama, ponekad i na savjet ljekara ili upravnika institucije. Roditelji koji nemaju pristup informacijama, savjetovanju, medicinskim i drugim uslugama podrške često se okreću institucijama kao jedinoj dostupnoj opciji. Djeca s poteškoćama ili posebnim potrebama uglavnom ostaju u instituciji cijelog života, ili budu premještena u objekte za odrasle. Institucije, bez obzira na njihov izvor finansiranja, zahtjevaju postojanje minimalnog broja djece na smještaju kako bi osigurale svoj opstanak i finansijsku održivost. Bilo kroz mehanizme sponzorisanja djece ili kroz plaćanje troškova po djetetu, privatni donatori i državne službe koje finansiraju institucije stvaraju negativan podsticaj za povećanje ili barem održavanje kritičnog broja djece u institucijama u bilo kojem momentu. Najbolji interes institucija tako prevazilazi najbolji interes djeteta, te broj slobodnih mjesta u instituciji postaje glavni pokretač za smještanje djece. U nekim slučajevima, djeca se namjerno odvajaju od porodica i smještaju u institucije kako bi privukla volontere i donatore ili kako bi se održao postojeći sistem i broj zaposlenih. U najgorim slučajevima, djeca se također drže u lošim uvjetima kako bi se dodatno ojačali 'razlozi za podršku'. Volonoterski angažman u institucijama na ograničeni vremenski period također može doprinijeti ponovoljenom osjećaju napuštenosti koji su djeca već iskusila. Slabe provjere posjetilaca i volontera izlažu djecu povećanom riziku od zlostavljanja i eksploatacije. Institucionalna briga o bebama stvara lažni utisak da postoji veliki broj beba i male, zdrave djece kojoj treba usvojenje. U proteklih 20 godina, dok međunarodno usvojenje nastavlja da cvjeta, također rastu i dokazi da se bebe u institucijama u mnogim zemljama sistematski kupuju, silom oduzimaju ili kradu od svojih bioloških porodica. 9 Iako se sve ove karakteristike ne ispoljavaju u isto vrijeme u jednoj instituciji, institucionalna briga se obično prepoznaje po tome što ima zastupljen značajan broj gore opisanih karakteristika, i to kroz tri glavna segmenta: pružanje brige, porodični i društveni odnosi, i sistemski uticaj. 8. Navodi se da samo postojanje institucija ima efekt privlačenja zbog kojeg djeca, koja bi inače ostala sa svojim porodicama i u svojim zajednicama, bivaju smještena u institucije. U nekim slučajevima lokalne službe automatski upućuju ugroženu djecu u institucije, umjesto da istraže druga alternativna rješenja unutar porodice i zajednice'. Ministarstvo za pitanja spolova i promocije porodice, Republika Ruanda (MIGEPROF) i Hope and Homes for Children (2012), str Vidjeti i Bunkers, K. (2015), str

13 Uwera je napuštena kao beba i 2,5 godine je provela u sirotištu u Ruandi. Sada živi sa svojom hraniteljicom, Atete, i njezinom porodicom. U NAJGORIM SLUČAJEVIMA, DJECA SE TAKOĐER DRŽE U LOŠIM UVJETIMA KAKO BI SE DODATNO OJAČALI "RAZLOZI ZA PODRŠKU". Fotografija: HHC 13

14 MEDICINSKI PRISTUP SE PRIMJENJIVAO U BRIZI O NOVOROĐENOJ I MALOJ DJECI DO 3 GODINE STAROSTI, ŠTO JE IMALO POGUBAN EFEKT NA NJIHOV RAST I RAZVOJ. Bebe u institucijama često ostaju same u krevetićima bez stimulacije ili interakcije. Fotografija: HHC 14

15 1.2. Porijeklo Korijeni institucionalne brige mogu se veoma razlikovati od zemlje do zemlje kao i među kontinentima, ali uvijek nam govore nešto o kulturi pružanja usluga na koju utiču dinamika u državi i vanjski uticaji. U većini OECD zemalja, korijeni institucionalizacije sežu u period između 19. i 20. vijeka. Razvojem javnih sistema socijalne zaštite, država je počela preuzimati odgovornost za pružanje hrane, odjeće i zdravstene zaštite najugroženijim članovima društva. U početku je institucionalizacija smatrana pozitivnom intervencijom javnih službi, ali ona je ubrzo postala jedino rješenje za sve kategorije korisnika: siromašne, djecu bez roditeljskog staranja, osobe sa problemima mentalnog zdravlja, osobe s poteškoćama i starije osobe. Otvarale su se velike institucije, u nekim slučajevima s kapacitetom od više stotina korisnika. U toku 20. vijeka, društveno-politički pokret je počeo promovirati progresivno zatvaranje institucija i razvijanje porodičnih oblika zbrinjavanja u zajednici. Međutim, uprkos ostvarenom napretku, u nekim OECD zemljama institucije još uvijek postoje. Šta više, donatori i nedržavni akteri iz regije i dalje podržavaju institucije u nerazvijenim i srednje razvijenim zemljama. U centralnoj i istočnoj Evropi i zajednici neovisnih država (CCE/CIS) na razvoj institucionalne brige veoma je uticala ideologija socijalističkih režima, koja je nastojala kreirati društvo bez 'anomalija'. Porodice u stanju potrebe smatrane su društvenom nepravilnošću koju treba rješavati kroz intervenciju države, te je institucionalizacija djece s poteškoćama bila gotovo automatska. U brizi o novorođenčadi i maloj djeci do 3 godine starosti primjenivao se medicinski pristup, što je imalo poguban efekt na rast i razvoj djece. jačanju rizika za razdvajanje porodica. Kao rezultat toga, prema procjenama UNICEF-a, broj djece u institucionalnoj brizi širom CEE/CIS regije ostaje najviši na svijetu. 13 Ipak, treba priznati da su mnoge zemlje u CEE/CIS regiji prepoznale institucije kao uzrok razdvajanja porodica i dugoročnu štetu po društvo, te su mnoge u različitom omjeru, i sa različitim uspjehom zakoračile u proces reforme sistema dječije zaštite. U kontekstu mnogih nerazvijenih i srednje razvijenih zemalja u Africi, Aziji i Latinskoj Americi, institucionalna briga se nije razvila organski kao domaći odgovor na potrebe djece koja su lišena porodičnog okruženja, već često pod pritiskom eksternih aktera kao što su vladine i vjerske organizacije, međunarodni donatori, volonteri itd. 14 Institucije su se velikom brzinom širile u ovim regijama kao odgovor na stvarne ili percepirane krizne situacije kao što su konflikti, prirodne katastrofe ili zdravstvene epidemije. Vremenom je sistem institucionalne brige počeo da zamjenjuje tradicionalnije mehanizme kao što je zaštita u krugu šire porodice. Stepen angažmana vlade na pružanju usluga za djecu bez roditeljskog staranja i djecu pod rizikom od razdvajanja razlikuje se među zemljama i sistemima. U nekoliko zemalja Afrike, Latinske Amerike i jugoistočne Azije, većina institucija je u privatnom vlasništvu i često nisu niti registrirane, što praktično onemogućava provođenje bilo kakvog monitoringa ili nadzora. Decenijama nakon pada socijalističkih režima, sovjetsko naslijeđe i dalje dominira u sistemima dječije zaštite u regionu, a globalna ekonomska kriza dodatno doprinosi 10. Vidjeti Williamson, J. i Greenberg, A. (2010). Na primjer, godine Italija je imala 150,000 djece u centrima za institucionalnu brigu godine, ovaj broj je pao na 15,000, od čega je samo 1,500 djece bilo u institucijama velikog kapaciteta. Sličan proces se dešavao i u Španiji od početka 80-ih godina. Vidjeti UNICEF Innocenti istraživački centar (2003). 11. Na primjer, oko 90% djece u javnoj brizi u Japanu i oko 80% djece u javnoj brizi u Izraelu smješteno je u institucije, od kojih neke imaju kapacitet za preko 200 djece. Vidjeti Maher King, M., (2014). 12. Akademska disciplina 'defektologija' prema kojoj su djeca rođena sa invaliditetom 'defektna' i treba ih izolirati od zajednice bila je dominantna u ovom regionu. Vidjeti UNICEF, Djeca s invaliditetom i poteškoćama u učenju: html. 13. UNICEF (2010). Ovu statistiku treba razmatrati imajući u vidu da je više podataka (iako još uvijek nekompletnih) o djeci u institucijama dostupno u ovom regionu nego u mnogim drugim dijelovima svijeta (npr. Afrika, Azija, Latinska Amerika), gdje većina institucija nisu registrovane. 14. Williamson, J. i Greenberg, A. (2010). 15. Na primjer, nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini, broj institucija se povećao za 300% (idem). 15

16 1.3. Globalne razmjere Blagovremeni i tačni podaci o ranjivoj djeci širom svijeta su od ključnog značaja za poboljšanje položaja i zaštitu prava djece. Nažalost, postoje značajni izazovi u prikupljanju podataka o djeci koja odrastaju u alternativnoj brizi. Državna statistika obično prikuplja podatke iz domaćinstava i ne fokusira se specifično na populaciju djece. Kao rezultat, dokazi o globalnim razmjerama institucionalne brige su izrazito nedovoljni. Dostupne procjene kreću se između dva 16 i osam 17 miliona djece, dok se ponegdje može naći i da je taj broj veći. Neadekvatno registriranje i nadzor nad institucijama dodatno usložnjavaju sliku. U nekim dijelovima centralne i južne Azije, Latinske Amerike, kao i u mnogim afričkim zemljama, jednostavno ne znamo koliko institucija uopće postoji i koliko djece boravi u njima. Imajući u vidu njihovu ranjivost i izoliranost, nedostatak informacija o djeci u institucionalnoj brizi je vrlo neobičan. Dostupnost podataka na državnom, regionalnom i globalnom nivou mogla bi doprinijeti boljem programiranju usluga za djecu pod rizikom da budu institucionalizirana, privući fondove međunarodne zajednice i, konačno, pozvati države na odgovornost u pružanju zaštite i održivih rješenja za ovu grupu djece. Dostupne procjene kreću se od 2-8 miliona djece u institucionalnoj brizi. Jedan od najčešćih mitova jeste da institucije brinu o djeci koja su siročad. 16. UNICEF (2009). 17. Save the Children (2009). 18. Csaky, C. (2009). 19. Ibid. str. 5 Procjenjuje se da je između 2-8 MILIJUNA djece koja odrastaju u institucionalnoj brizi 16

17 1.4. Začarani krug Širom svijeta i u različitim kontekstima, pitanje institucionalne brige još uvijek je uveliko neshvaćeno, a informacije o njoj sporo stižu do šire javnosti. Stoga postoje brojne pogrešne koncepcije vezano za institucije. Jedan od najčešće prisutnih mitova je da institucije brinu o djeci koja su siročad. Otvaranje institucija čini se kao adekvatan potez u slučajevima velikog broja siročadi u situacijama rata, prirodnih katastrofa ili zdravstvenih pandemija kao što su HIV/AIDS i Ebola. Dobronamjerni pojedinci i organizacije često namiču sredstva da bi pomogli djeci u sirotištima u nerzvijenim zemljama. Ali suprotno uvriježenom vjerovanju, većina djece u institucijama zapravo nisu siročad, već imaju najmanje jednog živog roditelja. Iako je tačno da u kriznim situacijama mnoga djeca ostaju bez roditelja 19, većina djece koja završi u institucijama su zapravo raseljena i razdvojena od svojih roditelja, ali nisu siročad. Gotovo sva djeca u institucijama imaju širu porodicu koja bi, u mnogim slučajevima, mogla biti podržana da se brine o djeci. Fenomen koji profesionalci koji rade u ovom sektoru sve češće prepoznaju jeste to da institucionalna briga kreira začarani krug, na način da samo postojanje institucija predstavlja faktor privlačenja, koji podstiče razdvajanje porodica. U nekoliko zemalja većina djece u institucijama bila je tamo smještena ili napuštena od strane roditelja koji nisu imali dovoljno sredstava ili podrške da bi se brinuli o djeci. Siromaštvo zapravo predstavlja značajan uzrok zbog kojeg djeca dospjevaju u institucije širom svijeta. Mnogi roditelji se bore da osiguraju hranu, smještaj, lijekove i pristup obrazovanju za svoju djecu, te ih se navodi da povjeruju kako je smještanje djece u instituciju pozitivan izbor koji će im donijeti bolju budućnost. Upravitelji i osoblje institucija ponekad aktivno podstiču roditelje koji žive u siromaštvu da djecu smjeste u njihove institucije, reklamirajući svoje usluge, ishranu, smještaj, pristup obrazovanju, zdravstvenu zaštitu i bolje šanse za budućnost. U Šri Lanci, 92% djece u privatnim rezidencijalnim institucijama imalo je jednog ili oba živa roditelja, a više od 40% djece primljeno je zbog siromaštva. U Zimbabveu, gdje gotovo 40% djece u institucijama ima jednog roditelja i gotovo 60% ima srodnika koji se može kontaktirati, siromaštvo se navodi kao glavni razlog smještanja djece. Istraživanja provedena u Afganistanu pokazuju da je gubitak oca (koji u mnogim slučajevima uvećava siromaštvo porodice) razlog za više od 30% smještaja u institucionalnu brigu, U Gruziji, 32% djece u institucijama smješteno je tamo zbog siromaštva. 20 JEDAN OD NAJČEŠĆIH MITOVA JESTE DA INSTITUCIJE BRINU O DJECI KOJA SU SIROČAD. 20 Williamson, J. & Greenberg, A. (2010), str Izvještaj iz godine ilustrira neproporcionalan omjer institucionalizacije djece iz romskih zajednica u odnosu na njihovu zastupljenost u ukupnoj populaciji u nekoliko zemalja EU. Vidjeti Evropski centar za prava Roma, Bugarski Helsinški komitet, Milan.ime. ka fondacija i osservazione (2011). 22. Vidjeti poglavlje 3. Institucije, stoga, ne predstavljaju rješenje u kriznim situacijama kada djeca ostaju bez roditelja. One, zapravo, aktivno doprinose razdvajanju porodica nudeći univerzalni odgovor na dublje društvene probleme koji ostaju neriješeni. U nekim kontekstima gdje su mehanizmi zaštite dječijih prava slabi, institucije se i dalje koriste u cilju izolacije specifičnih grupa djece koja se smatraju nepodobnom za život u zajednici, kao npr. djeca s poteškoćama, djeca iz etničkih manjina ili vanbračna djeca, kao i djeca koja žive sa HIV/AIDS-om. Na taj način održava se strukturna diskriminacija. Naravno, jedan manji procenat djece smješta se u institucije zbog toga što su ostala bez roditelja, ili su žrtve teškog zanemarivanja ili zlostavljanja. Iako je briga za takvu djecu izvan biološke ili šire porodice možda potrebna i u najboljem interesu djeteta, institucije nikad ne predstavljaju adekvatno rješenje za djecu bez roditeljskog staranja. Potrebno je razviti niz porodičnih oblika zbrinjavanja u zajednici kako bi se djeci pružila odgovarajuća podrška i kvalitetna zaštita u njihovim zajednicama. 17

18 Poglavlje 2. ARGUMENTACIJA U KORIST ELIMINACIJE INSTITUCIONALNOG ZBRINJAVANJA DJECE Dijete u instituciji u Ruandi. Djeca mlađa od tri godine su posebno osjetljiva na efekte institucionalizacije. Fotografija: HHC/Chris Leslie 18

19 2.1. Kršenje dječijih prava Institucionalizacija ne predstavlja samo loš izbor u socijalnoj politici sve češće se čuje da ona predstavlja i kršenje ljudskih prava. Sama priroda institucionalne brige izlaže djecu različitim vrstama zlostavljanja i kršenja prava zagarantiranih međunarodnim sporazumima kao što je UN Konvencija o pravima djeteta (UNCRC) i UN Konvencija o pravima osoba sa invaliditetom (UNCRPD). Preambula UNCRC, u kojoj je sadržan duh čitave Konvencije, jasno kaže da djeca trebaju odrastati u porodičnom okruženju a to je nešto što ni jedna institucija, bez obzira na kvalitet, brige, ne može pružiti. Zbog univerzalnog pristupa svoj djeci, institucionalna briga ne nudi razne opcije potrebne da se odgovori na individualne potrebe, okolnosti i najbolje interese svakog pojedinog djeteta (Član 3 UNCRC). Institucije su također nekompatibilne sa pravom djeteta na opstanak i razvoj do maksimalno mogućih potencijala (Član 6 UNCRC) zbog razarajućeg efekta koji imaju na kognitivni i emocionalni razvoj, uključujući, u nekim slučajevima, i visoke stope smrtnosti djece. 23 Institucije prečesto raskidaju veze između djece i njihovog biološkog i kulturnog porijekla i dislociraju ih iz porodica ili zajednica, kao i iz njihove kulture i identiteta. Na taj način krši se pravo djeteta da zna svoje roditelja i da se oni o njemu brinu (član 7 UNCRC), kao i pravo na očuvanje identiteta uključujući državljanstvo, ime i porodične veze te pravo na održavanje redovnih ličnih odnosa i direktnog kontakta sa oba roditelja, osim ukoliko to nije u najboljem interesu djeteta (član 9 UNCRC). Nedostatak fleksibilnosti i izbora opcija u sistemu onemogućava djeci da se čuje njihov glas i da njihova mišljenja budu ozbiljno razmotrena (član 12 UNCRC). Djeca se često izuzimaju iz svojih porodica bez da ih iko pita za mišljenje. Sistemi zasnovani na institucionalnoj brizi obično stavljaju vrlo mali fokus na preventivne mjere podrške porodicama kako bi im se pomoglo da obavljaju svoje primarne roditeljske odgovornosti. UNCRC jasno naglašava da će države pružati odgovarajuću podršku roditeljima i zakonskim starateljima u obavljanju njihovih odgovornosti u odgoju djece (član 18 UNCRC), te da će poduzeti adekvatne mjere da pomogne roditeljima da u praksu provedu pravo djeteta na standard života koji odgovara njegovom fizičkom, mentalnom, duhovnom, moralnom i društvenom razvoju (član 27 UNCRC). Ovo uključuje, ako je potrebno, pružanje materijalne podrške i programe podrške naročito vezano za ishranu, odijevanje i stambeno zbrinjavanje, te se također odnosi na pravo na socijalnu pomoć (član 26 UNCRC). Život u instituciji čini dijete posebno podložnim fizičkom ili mentalnom nasilju, povredama i zlostavljanju, zanemarivanju, maltretiranju i eksploataciji, što je direktno kršenje člana 19 UNCRC. Uticaj institucionalizacije na razvoj djeteta naročito u ranim fazama života jasno onemogućava ispunjavanje prava djeteta na najviši mogući standard zdravlja (član 24 UNCRC). Djeca u institucijama širom svijeta također imaju niža obrazovna postignuća, češće su isključena, imaju nižu stopu završavanja školovanja i manje napreduju u obrazovnom sistemu (član 28 UNCRC). Djeca s poteškoćama i djeca iz manjinskih grupa su neproporcionalno zastupljena u institucionalnoj brizi, što jasno ukazuje na diskriminaciju (član 2 UNCRC). Član 23 UN Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom (UNCRPD) pruža jasne smjernice u ovom smislu: U slučaju kada porodica nije u mogućnosti brinuti se o djetetu s invaliditetom, države potpisnice će poduzeti sve napore da pruže alternativnu brigu u okviru šire porodice, a ako to nije moguće, unutar zajednice, u porodičnom okruženju. Konvencija dalje pojašnjava da dijete ni u kojem slučaju neće biti odvojeno od roditelja po osnovu invaliditeta, bilo djeteta ili jednog ili oba njegova roditelja. Pored toga, UNCRPD naglašava pravo svih osoba sa invaliditetom (bez obzira na uzrast) da žive u zajednici i da imaju mogućnosti izbora jednake mogućnostima drugih i traži da države kreiraju niz porodičnih, rezidencijalnih i drugih usluga podrške u zajednici, uključujući ličnu asistenciju potrebnu za život i inkluziju u zajednici u cilju preveniranja izolacije i segregacije od zajednice (član 19 UNCRPD). Iako se UNCRPD odnosi na osobe sa invaliditetom, članovi 19. i 23. zasnovani su na pravima koja se odnose na sve Prije intervencije od strane Hope and Homes for Children, neke institucije na čijem zatvaranju radimo imale su stopu smrtnosti od preko 80% mjesečno. U jednoj evropskoj zemlji, istraga koju je provela jedna nevladina organizacija u saradnji s uredom tužioca otkrila je da je 238 djece umrlo u institucionalnoj brizi tokom 10-ogodišnjeg perioda (Bugarski Helsinški komitet, 2010). 24. OHCHR (2010), str.7. 19

20 2.2. Uticaj institucionalne brige na dijete Longitudinalne studije i istraživanja su također dale uvjerljive dokaze o negativnim efektima institucionalne brige na kognitivni, psiho-socijalni i fizički razvoj djece. Istraživači su dokumentirali strukturne i funkcionalne promjene u mozgu djece koja odrastaju u institucijama. Zanemarivanje, zlostavljanje ili nedostatak konzistentne interakcije sa primarnim skrbnikom u ranim godinama života potencijalno mogu negativno uticati na funkcioniranje mozga. To je naročito štetno za djecu mlađu od tri godine što se ranije dijete smjesti u instituciju, to je dublja šteta po mozak u razvoju. 25 Nedostatak konzistentne brige jedan na jedan u institucionalnoj brizi može dovesti do poremećaja privrženosti, naročito ukoliko je dijete institucionalizirano u ranim godinama života. Obzirom na nedovoljan broj osoblja u odnosu na broj djece, česte promjene osoblja (što uključuje i volontere koji o djeci brinu samo ograničen period vremena), te nedovoljan kontakt s porodicom, djeca ne mogu formirati dugotrajne veze sa primarnim skrbnikom. 26 Kao rezultat toga, institucionalizirana djeca često ispoljavaju poremećaje privrženosti i neadekvatne društvene odgovore, kao što je npr. (pretjerano) prijateljsko ponašanje prema svima, burne reakcije prema nepoznatim osobama ili zbog odvajanja, loš odnos sa odgajateljem i neinhibirano ponašanje u odnosu na djecu koja nikad nisu bila institucionalizirana ili su to bila nakon druge godine života. 27 Istraživanje također potvrđuje negativne posljedice institucionalne brige na ponašanje i psiho-socijalni razvoj, uključujući društvene kompetencije, igru i interakcije sa vršnjacima i braćom i sestrama. Posljedice tokom djetinjstva uključuju izraženu apatiju, nemir, neposluh, hiperaktivnost, anksioznost, depresiju, traženje pažnje, poremećaje spavanja i hranjenja, te stereotipna ponašanja28 (npr. ljuljanje, udaranje glavom, samopovrjeđivanje) i nizak nivo društvene zrelosti, pažnje, koncentracije i slabu komunikaciju. Institucionalna briga je obično štetna po kognitivni razvoj djece. Djeca koja odrastaju u institucijama obično kasne u razvoju inteligencije, jezika, govora i rječnika. Metaanaliza 75 istraživanja koja su obuvhatila 3,800 djece iz 19 zemalja pokazala je da djeca odrasla u institucijama imaju, u prosjeku, IQ za 20 stupnjeva niži od svojih vršnjaka u hraniteljstvu. 29 Zbog psiho-socijalne ili nutricionalne uskraćenosti, djeca odrasla u institucionalnoj brizi često zaostaju u fizičkom razvoju, što su demonstrirale studije provedene prema nekoliko indikatora, uključujući visinu, težinu i obim glave.30 Analiza podataka o rastu iz različitih institucija u Rumuniji, bivšem Sovjetskom savezu i Kini ukazuje da djeca gube jedan mjesec linearnog razvoja na svaka tri mjeseca provedena u institucionalnoj brizi. 31 Djeca s poteškoćama u razvoju su naročito ranjiva. Institucionalno okruženje je u potpunosti neadekvatno za pružanje pažnje, stimulacije i specijalizirane brige koja može odgovoriti na posebne potrebe ove djece. Širom svijeta djeca s poteškoćama se obično ostavljaju u krevetima ili kolijevkama bez ikakvog ljudskog kontakta ili stimulacije, ili su čak vezana ili sputana kako ne bi mogla ustati iz kreveta ili ozlijediti sama sebe. Ovakvo zanemarivanje ili štetan tretman može dovesti do teških fizičkih, mentalnih i psiholoških oštećenja. 32 Djeca s poteškoćama u razvoju su također više izložena nasilju i zlostavljanju u institucionalnoj brizi, dok su djeca sa mentalnim oboljenjima ili intelektualnim poteškoćama među najranjivijom. Kombinacija razvojnih kašnjenja i iskustva institucionalizacije obično rezultira time da mladi ljude ulaze u odraslu dob nepripremljeni za neovisan život i nesposobni da doprinose i žive u interakciji sa svijetom oko sebe. Stoga su mladi koji napuštaju javnu brigu jedna od najranjivijih i najugroženijih grupa u društvu. Djeca koja odrastaju u institucijama imaju veće šanse da postignu niže obrazovne kvalifikacije, da postanu mladi roditelji, da budu beskućnici, nezaposleni, da se odaju nezakonitom ponašanju i kriminalu, te da razviju probleme s mentalnim zdravljem. Kao odrasle osobe, imaju mnogo veće šanse da budu razdvojeni od sopstvene djece i da ih smjeste u ustanove, na taj način doprinoseći inter-generacijskom prijenosu problema. 25. Browne, K. D. (2009). Također Johnson et al (2007), str Bowlby, J. (1951). 27. Zeanah et al (2005), str Također Chisholm K., (1998), str Stereotipna ponašanja su repetitivni, nepromjenjivi pokreti koji nemaju očitog cilja ili funkcije (Mason, G., 1991, str ). Stereotipije se obično povezuju s raznim medicinskim stanjima uključujući autizam, a također se javljaju u vezi sa atipičnim i izrazito restriktivnim senzornim okruženjem ili deprivacijom. 30. Johnson, D. E. et al (2011), str Johnson, D.E., (2001). 32. Pinheiro, P. S. (2006), str Stein (2006). 20

21 Spavaonica u dječjoj instituciji u Rumuniji. Fotografija: HHC 2.3. Zastupljenost nasilja Naročito zabrinjavajuća karakteristika institucionalne brige širom svijeta jeste visoka zastupljenost nasilja, i to u obliku emocionalnog, fizičko i seksualnog zlostavljanja (uključujući seksualnu eksploataciju), zanemarivanja i nemarnog tretmana, štetnih institucionalnih praksi i vršnjačkog nasilja. Djeca s poteškoćama u razvoju su pod posebnim rizikom i mogu čak biti žrtve zlostavljanja pod krinkom tretmana.35 Istraživanje provedeno u Rumuniji otkrilo je da više od polovine djece navodi batine kao rutinski vid kazne, dok je više od trećine znalo za djecu koja su bila primorana na seksualni odnos. 36 Moglo bi se tvrditi da urođene karakteristike institucionalne brige (npr. društvena i geografska izolacija, nizak broj uposlenika na broj djece, obespravljenost) uvećavaju rizik da djeca postanu žrtve nasilja. Pored toga, osoblje u institucijama je često neadekvatno obučeno i slabo plaćeno, a dešava se i da njihov rad nije dovoljno reguliran normama i standardima. Predatori koji su u potrazi za djecom koju mogu zlostavljati mogu namjerno pokušati ostvariti pristup institucijama kroz zaposlenje, volonterski rad ili kao posjetioci. Sistemi monitoringa su često slabi i neefikasni, a djeca imaju slab ili nikakav pristup sigurnim mehanizmima žalbe i prijavljivanja. Pored zlostavljanja, zdravlje i opstanak djece ugroženi su zbog široko rasprostranjenog zanemarivanja u institucijama. Loše zdravlje i bolest često su rezultat slabe zdravstvene zaštite, higijene i pretrpanosti prostora. Uz krevetiće stiješnjene jedan uz drugi i sa ograničenim boravkom izvan institucije, razvoj imunog sistema kod djece je otežan. Vlažna odjeća često dugo ostane na bebama i maloj djeci, a loše higijenske prakse su uveliko prisutne. Česte su zarazne bolesti i ozbiljna medicinska stanja, a djeca se rutinski izoliraju kad su bolesna. 37 Djeca često ne dobijaju lijekove i tretman koji im je potreban. Institucionalizacija, zapravo, može predstavljati opasnost po život djeteta. Čak i u institucijama koje imaju visoke životne uvjete i materijalne standarde, sama priroda institucionalne brige ima dubok negativan uticaj na kognitivni, psiho-socijalni i fizički razvoj djece. U svjetlu ovih izrazito štetnih posljedica institucionalizacije naročito kad su u pitanju bebe i veoma mala djeca - institucionalna briga sama po sebi treba biti prepoznata kao oblik nasilja nad djecom. 34. UNICEF (2002), Pinheiro, P. S. (2006) i UN (2013). 35. Pinheiro, P. S. (2006). 36. Stativa, E. (2000). 37. Miller et al (1995), Hostetter et al (1991). 21

22 2.4. Troškovi za društvo Šteta se ne odnosi samo na djecu. Institucije su veoma neefikasni sistemi koji imaju posljedice na društvo u cjelini. Česta je pogrešna predodžba da su institucije mnogo jeftinije od porodičnih i drugih oblika zbrinjavanja u zajednici, te da su stoga realno rješenje u kontekstima gdje su resursi oskudni. Ovo mišljenje zasniva se na tzv. 'ekonomiji veličine', prema kojoj se povećanjem broja djece u instituciji smanjuje cijena smještaja po djetetu. Kao prvo i najvažnije, institucionalna briga je suštinski štetna po dijete, čija prava i potrebe nikad ne trebaju biti manje važna od finansijskih razmatranja. Kao drugo, čak i ako gledamo iz finansijske perspektive, ekonomija veličine se pokazala kao mit. Jedini slučaj kada su institucije stvarno jeftinije jeste onda kada su materijalni uvjeti i kvalitet brige na toliko niskom nivou da je moguće ostvariti uštede, naravno na račun zdravlja, dobrobiti, pa čak i života djece. Alternativni oblici zbrinjavanja u zajednici mogu pružiti bolje rezultate za korisnike, njihove porodice i osoblje, a njihovi troškovi su usporedivi sa onim u institucionalnoj brizi, ako se usporedba radi na osnovu usporedivih potreba korisnika i usporedive kvalitete brige. Izvor: Ad Hoc Ekspertska grupa za tranziciju iz institucionalne brige ka zbrinjavanju u zajednici 38 Brojne studije ukazuju na to da je cijena rezidencijalne brige, kada je ona visokog kvaliteta i prilagođena potrebama djece, viša od cijene zbrinjavanja u porodici 39. Na sistemskom nivou, institucionalna briga predstavlja vrlo loš način utroška sredstava, i to zbog sljedećih faktora: Nepotrebno visok broj djece u sistemu brige u institucionalnoj brizi gotovo uvijek se nalaze djeca čije je odvajanje od biološke porodice bilo nepotrebno. Predugo vrijeme provedeno u sistemu brige jednom kad se djeca smjeste u instituciju, ona tamo ostaju većinu svog djetinjstva, pa ponekad i tokom odrasle dobi. Dugotrajna ovisnost o sistemu institucionalne brige mladi koji napuštaju javnu brigu nemaju vještine i kapacitete potrebne za osamostaljivanje, kako bi sebi osigurali posao i zdrave veze, te često ostaju ovisni o sistemu institucionalne brige, direktno ili indirektno, i kad su u pitanju njihova djeca. Iako specijalizirane usluge kao što je terapeutski rezidencijalni smještaj, koje su zaista prilično skupe, mogu biti neophodne za neku djecu, većina djece koja se trenutno nalaze u institucijama mogu, uz podršku, živjeti u svojim porodicama i zajednicama. Kao rezultat reforme sistema zaštite mogu se ostvariti značajne uštede tako što će se prevenirati nepotrebna institucionaizacija i promovirati reintegracija, hraniteljstvo i drugi oblici zbrinjavanja u zajednici. Konačno, pretpostavka da su institucije jeftinije ne uzima u obzir dugoročni uticaj institucionalne brige na djecu, kao ni troškove koje ona ima po društvo. Kao posljedica višestruke uskraćenosti i razvojnih kašnjenja, djeca koja su odrasla u institucijama ostvaruju lošije ishode po izlasku iz javne brige. Mladi se suočavaju sa društvenom isključenošću i preprekama u smislu ostvarivanja zdravstvene zaštite, obrazovanja, prihoda i pristupa zaposlenju. Ako govorimo o socijalnoj zaštiti, troškovima zdravstvene zaštite i javne sigurnosti, jačanje porodice i kvalitetna alternativna briga ne samo da su suštinski bolji za djecu, njihove porodice i zajednice, već su dugoročno i isplativiji. 38. Ad Hoc ekspertska grupa za tranziciju sa institucionalne brige na brigu u zajednici (2009.) str H. Ward et al (2008), Ad Hoc ekspertska grupa za tranziciju sa institucionalne brige na brigu u zajednici (2009.) str

23 Alma je bila sama i bez podrške srodnika kada je rođena Azra. Ona se bojala da će joj kćerka biti smještena u instituciju. Hope and Homes for Children u Bosni i Hercegovini Almi i Azri su pružili podršku kako bi ostale zajedno. Fotografija: HHC/Chris Leslie Ekomomski argument za reforme u cilju deinstitucionalizacije slučaj Rumunije Izvještaj Hope and Homes for Children Rumunije iz godine je pokazao, na osnovu čvrstih podataka, da su intervencije koje imaju za cilj preveniranje razdvajanja djece od porodice ne samo ključne u smislu poštivanja ljudskih prava, već su također opravdane u smislu uštede troškova. Izvještaj je bacio svjetlo na finansijske posljedice tri različita scenarija: 1) Održavanje statusa quo; 2) Isključivi fokus na izmještanje djece iz institucija; 3) Sistemska reforma fokusirana na deinstitucionalizaciju kroz razvoj alternativnih oblika brige u porodici i prevencije. Izvještaj je dao procjenu koštanja svakog od tri scenarija u periodu od osam godina, uzimajući u obzir aktuelne trendove protoka djece i troškova. Srednjeročni i dugoročni rezultati bili su neupitno u korist sveobuhvatnih mjera reforme, uključujući dubinsku deinstitucionalizaciju. 40. (Finansijski uticaj reforme javnog sistema dječije zaštite u Rumuniji, ). 40. Comsa, R. et al (2013). 23

24 Poglavlje 3. IZGRADNJA SISTEMA DJEČIJE ZAŠTITE BEZ INSTITUCIONALNE BRIGE Smjernice za alternativnu brigu o djeci zahtijevaju da u zemljama u kojima još uvijek postoje institucije budu razvijene alternative u kontekstu sveobuhvatne strategije deinstitucionalizacije, sa jasno preciziranim ciljevima i ishodima, koji će omogućiti progresivnu eliminaciju institucija. Kako se navodi u publikaciji Idemo dalje: implementacija Smjernica za alternativnu brigu o djeci (u daljem tekstu Idemo dalje ), koja je rezultat saradnje brojnih NVO i stručnjaka iz oblasti dječije zaštite, Smjernice prave razliku između rezidencijalnih objekata i institucija. Dok visoko kvalitetna rezidencijalna briga može imati konstruktivnu ulogu za neke grupe djece, u sistemu koji počiva na pravima nema mjesta za institucije. Svrha reformi je mnogo šira od pukog zatvaranja institucija: cilj je ostvariti sveobuhvatnu transformaciju sistema zaštite i promijeniti samu prirodu pružanja usluga u jednoj zemlji. Sistematsko ciljanje institucionalne brige predstavlja važnu startnu poziciju za razumijevanje prirode, lokacije i seta usluga potrebnih u kontekstu svake zemlje u cilju pružanja najbolje moguće podrške djeci i njihovim porodicama, te u cilju osiguranja adekvatnih alternativa za djecu za koju je odvajanje od porodica neophodno. Deinstitucionalizacija predstavlja kompleksan i višestran proces prijelaza sa zastarjelih sistema zaštite koji se oslanjaju na institucionalnu zaštitu djece, na moderne sisteme zasnovane na uslugama kojima se prevenira raspad porodice, te na širokom rasponu alternativnih oblika zbrinjavanja u porodici i zajednici. Deinstitucionalizacija donosi inovativan pristup zasnovan na pravima koji vodi ka radikalnoj promjeni u kulturi pružanja usluga od univerzalnih rješenja namijenjenih svima (institucionalna briga), do holističkih programa zasnovanih na individualnim potrebama i najboljem interesu svakog djeteta i porodice. 41. Cantwell et al (2012). 24

25 Vasile (dječak sa lutkom) i njegova braće i sestre su bili pod rizikom od razdvajanja zbog siromaštva. Hope and Homes for Children je podržao njegovu porodicu kako bi ostali zajedno. Fotografija: HHC/Andrei Lupu 25

26 Natalija je bila pod rizikom od smještanja u instituciju zbog siromaštva i nedovoljno dobrog smještaja, ali su njeni roditelji dobili potrebnu podršku kako bi se sami mogli brinuti o njoj. Fotografija: HHC/CCF Moldova 26

27 3.1. Preveniranje potrebe za alternativnom brigom Svaka strategija sastoji se od različitih elemenata. Kao prvo i najvažnije, od presudne je važnosti istražiti korjenske uzroke koji djecu dovode u rizične situacije i guraju ih u sistem brige, te uspostaviti čvrste preventivne politike u cilju prekidanja 'dotoka' djece u institucije. Utvrđivanje okolnosti pod kojima je došlo do razdvajanja djece u institucijama od njihovih porodica je ključno za kreiranje adekvatnih usluga prevencije koje će ciljati zajednice iz kojih djeca potiču. Princip neophodnosti koji je utemeljen u UNCRC i Smjernicama podrazumijeva sprječavanje situacija i stanja koja mogu dovesti do potrebe da dijete uđe u sistem alternativne brige. Ovo znači da je potrebno pozabaviti se brojnim rizicima koji vode razdvajanju djece od roditelja, i to na blagovremen i adekvatan način. Što je najvažnije, takvim intervencijama jača se kapacitet roditelja da brinu o svojoj djeci, te se obeshrabruje korištenje alternativne brige, osim ako je to zaista u najboljem interesu djeteta. Kako je već pomenuto, velika većina djece u institucijama ima barem jednog živog roditelja ili srodnika koji se, iz različitih razloga, nije mogao brinuti o djeci. Preventivne mjere uključuju sprječavanje napuštanja djece, podršku porodici i programe jačanja porodica, kao i razvijanje različitih usluga u zajednici koje će pružiti podršku roditeljima pri odgoju djece. Programi smanjenja siromaštva, mjere za borbu protiv diskriminacije, marginalizacije i socijalne isključenosti, programi roditeljstva, savjetodavne usluge i usluge finansijske podrške, dnevno zbrinjavanje i specijalizirane usluge za djecu sa posebnim potrebama su samo neke od konkretnih akcija koje se mogu poduzeti u cilju preveniranja nepotrebnog ulaska djece u sistem javne brige. 42 Države također trebaju uspostaviti strukturalne mjere kojima se obeshrabruje pribjegavanje institucionalnoj brizi ili nepotrebno zadržavanje djece u institucijama, uključujući čvrste mehanizme kontroliranja dotoka djece, uspostavljanje referalnog sistema za pružanje podrške roditeljima koji se suočavaju s poteškoćama, zabranu aktivnog 'regrutovanja' djece od strane institucija, eliminiranje izvora finansiranja koji podstiču ulazak djece u sistem i osiguravanje redovne revizije postojećih smještaja 43. Princip neophodnosti koji je utemeljen u UNCRC i Smjernicama podrazumijeva sprječavanje situacija i stanja koja mogu dovesti do potrebe da dijete uđe u sistem alternativne brige. ACTIVE Podrška porodicama Hope and Homes for Children je razvio model pod nazivom ACTIVE (Aktivna) podrška porodicama koji ima za cilj jačanje porodica pod rizikom od razdvajanja. Model omogućava ciljanu podršku u pet integriranih područja relevantnih za dobrobit djeteta, te se zasniva na snagama porodice, istovremeno prepoznajući područja koja porodicu čine ranjivom. Pet područja uključuju životne uvjete, porodične i društvene odnose, obrazovanje, fizičko i mentalno zdravlje i ekonomiju domaćinstva. Ključ ovog pristupa leži u činjenici da se svaka intervencija bazira na individualnim snagama, te se bavi potrebama i okolnostima porodice, osnažujući i djecu i porodice da sami doprinesu svom uspjehu. Model omogućava identifikaciju i dokumentaciju grupa potreba na nivou zajednice koje bi mogle dovesti do institucionalizacije djece, te ih rješavaju kroz razvijanje ciljanih usluga dostupnih cijeloj zajednici. Priroda ovih usluga varira od jedne do druge zajednice i kreće se od krizne podrške porodicama, usluga za majke i djecu (gdje najranjivije mlade porodice mogu dobiti podršku bez razdvajanja djeteta od majke), do prihvatilišta za hitni smještaj i/ili hraniteljstva u koje djeca u riziku od zanemarivanja ili zlostavljanja mogu biti kratkoročno smještena. Druge usluge pružaju podršku roditeljima u brizi o porodici, uključujući škole roditeljstva, savjetovanje, rješavanje konflikata, finansijsku pomoć, pravnu pomoć, pristup socijalnoj zaštiti i olakšavanje pristupa drugim postojećim uslugama. Usluga dnevnog centra nudi sigurno okruženje gdje djeca mogu učiti i igrati se dok njihovi roditelji traže posao. Obuka iz životnih vještina može odraslima dati vještine i ohrabrenje koje im je potrebno da održe porodicu na okupu što je od ključnog značaja ako su sami roditelji odrasli u institucijama i imaju poteškoća u prilagodbi na porodični život. U mnogim zemljama Hope and Homes for Children je radio sa lokalnim zajednicama na uspostavljanju resursnih centara u zajednici. Ovi centri pružaju širok raspon usluga, u skladu s lokalnim potrebama. Resursni centri pomažu pri uklanjanju barijera i podstiču članove zajednice da podrže najranjivije porodice. PRINCIP NEOPHODNOSTI KOJI JE UTEMELJEN U UNCRC I SMJERNICAMA PODRAZUMIJEVA SPRJEČAVANJE SITUACIJA I STANJA KOJA MOGU DOVESTI DO POTREBE DA DIJETE UĐE U SISTEM ALTERNATIVNE BRIGE. 42. Ibid, str Ibid. 27

28 3.2. Zatvaranje institucija i uspostavljanje niza alternativnih usluga skladu s kojom će se institucija progresivno eliminirati kao opcija zbrinjavanja. Za tranziciju sve djece iz institucionalne brige i zatvaranje institucija potrebna je specijalizirana ekspertiza kako bi se osiguralo da ovo bude urađeno na način koji garantuje sigurnost svakog djeteta, osigurava efikasnu upotrebu i transfer resursa, te rezultira održivim, visoko kvalitetnim uslugama zaštite. U sklopu procesa deinstitucionalizacije, provodi se pažljiva procjena svakog djeteta koje živi u institucijama kako bi se ušlo u trag njegovoj porodici porijekla i ispitala mogućnost reintegracije. Reintegracija djece u njihove biološke porodice je preferirano rješenje, osim u slučajevima kada to nije moguće (npr. kada napori da se uđe u trag porodici nisu bili uspješni) ili kada to nije u najboljem interesu djeteta. U slučajevima kada je biološka porodica djeteta nepoznata, nije voljna ili nije sposobna da ispuni potrebe djeteta, čak i uz značajnu podršku, mogu se istražiti alternativni oblici zbrinjavanja u porodici ili oblicima brige sličnim porodici. Odabir najpovoljnijeg oblika brige također treba uslijediti nakon individualne procjene, na osnovu koje se razmatraju razne opcije zbrinjavanja kako bi se odgovorilo na individualne potrebe djeteta 44. Ovo je u skladu sa principom adekvatnosti koji predviđaju Smjernice, a prema kojem se djetetu pruža adekvatna alternativna zaštita kad god je dijete efektivno u potrebi za takvom vrstom brige. Kvalitetnu alternativnu brigu karakteriziraju stabilni, brižni i topli odnosi među djecom i onima koji o njima brinu. Ona može biti formalne i neformalne prirode. 45 Neformalnu porodičnu brigu pružaju članovi šire porodice ili nesrodničke porodice koju identificira zajednica ili dijete, a ovakva vrsta brige već se širom svijeta koristi kao alternativa institucijama. Uz dodatnu podršku prema potrebi, neformalna briga ostaje važno rješenje za djecu koja ne mogu ostati sa svojim roditeljima. Alternativna briga može biti i formalne prirode, regulirana od strane države. Ovo uključuje različite oblike zbrinjavanja u porodici kao što je srodničko hraniteljstvo kada djeca žive s drugim srodnicima te nesrodničko hraniteljstvo, grupno hraniteljstvo i starateljstvo. Hraniteljstvo je naročito fleksibilna opcija koja se razlikuje u skladu s potrebama djeteta. To može biti veoma kratkotrajno rješenje za djecu koja moraju biti smještena u kratkom roku, u hitnim slučajevima. Hraniteljstvo također može biti prelazno rješenje za djecu koja će kasnije biti reintegrirana u svoje porodice ili usvojena, ali i dugoročno rješenje gdje djeca ostaju u istoj porodici dok se ne osamostale. Specijalizirano hraniteljstvo može biti najbolja opcija za djecu sa posebnim potrebama kao što su fizički invaliditet i/ili poteškoće u učenju, gdje dijete može biti smješteno u porodici koja ima potrebne specijalističke vještine. Smjernice prepoznaju da je rezidencijalna briga također neophodna komponenta niza alternativnih oblika zbrinjavanja, pod uvjetom da ona što je više moguće nalikuje porodičnom okruženju. Manji rezidencijalni objekti dizajnirani tako da repliciraju porodično okruženje (alternativno zbrinjavanje nalik na porodicu) mogu se smatrati posljednjim prihvatljivim izborom kada to zahtijevaju specifične potrebe djece, okolnosti i želje npr. u cilju pružanja terapeutske brige ili liječenja djeci koja su preživjela traumu, teško zlostavljanje ili zanemarivanje, ili kako bi se omogućilo većim grupama braće i sestara da ostanu zajedno. U ovom slučaju djeca žive u grupnim domovima integriranim u zajednicu sa jednim ili više specijaliziranih odgajatelja, pod uvjetom da to okruženje što više nalikuje na porodično. Kada su u pitanju manja djeca, naročito ona mlađa od tri godine, pribjegavanje rezidencijalnoj brizi se generalno ne podstiče, te se alternativno zbrinjavanje ove djece treba vršiti u porodičnim oblicima brige. Koji god oblik brige da je u pitanju, moraju se garantirati standardi najvišeg kvaliteta kako bi se ostvarila dječija prava i ispunile potrebe djece. Za većinu djece bilo koji oblik alternativne brige će predstavljati privremenu mjeru, bilo dok im se ne pruži podrška da se vrate u svoju porodicu, ili dok se za njih ne iznađe trajnije rješenje, kao npr. usvajanje unutar zemlje. Usvojenjem se obično prekidaju sve veze između djeteta i njegovih bioloških roditelja i šire porodice. To je rješenje koje djetetu može donijeti sigurnost, ali isto tako može imati ozbiljne posljedice po djetetov osjećaj identiteta. Stoga usvojenju treba pribjegavati samo kada je ono u najboljem interesu djeteta, te kada su sve opcije za reintegraciju u biološku porodicu istražene i odbačene kao neizvodive. U skladu sa međunarodnim normama, međunarodno usvojenje se smatra apsolutno posljednjim mogućim rješenjem, kojem se pribjegava tek kada su iscrpljene sve druge mogućnosti Vidjeti poglavlje Smjernice za alternativnu brigu o djeci, str UNCRC, član. 21 b): ( ) međunarodno usvojenje može se smatrati alternativnim oblikom zbrinjavanja djeteta u slučaju kada dijete ne može biti smješteno u hraniteljsku ili usvojiteljsku porodicu, ili kada se ni na koji odgovarajući način ne može zbrinuti u djetetovoj zemlji porijekla.' Vidjeti također Konvenciju od 29. maja o zaštiti djece i saradnji u pogledu međunarodnog usvojenja. 28

29 Tatiana je provela četiri godine u krevetiću u instituciji, bez ikoga ko joj je mogao pružiti podršku i ljubav. Sada živi u poticajnoj sredini sa svojom hraniteljicom, Anom. Fotografija: HHC/CCF Moldova 29

30 OD: Porodica u riziku Nedjelovanje Porodica u krizi Institucionalno zbrinjavanje Gubitak prihoda, smještaja Marginalizacija Bolest/zdravstveni problemi Nedostatak pristupa osnovnim uslugama Loši porodični i društveni odnosi Slabe roditeljske vještine Smrt jednog roditelja (majke) Neodrživ izvor prihoda Diskriminacija Invaliditet Nedostatak zdravstvene i socijalne zaštite i sl. Raspad porodice Kapacitet roditelja da se adekvatno brinu o djetetu na kritičnom nivou Dobrobit djeteta pod rizikom Smanjen kapacitet intervencije i postizanja pozitivnih promjena u kratkom periodu Djeca odvojena od svojih porodica Porodice su ranjive i pod rizikom Marie Claire je sama preživljavala deset godina u sirotištu u Ruandi. Fotografija: HHC/Chris Leslie 30

31 DO: Trajne porodice: reintegracija, usvojenje, kafala, starateljstvo, hraniteljstvo, neovisan život Porodica u riziku Kontrola ulazaka u sistem zaštite Hitno zbrinjavanje Alternativni oblici zbrinjavanja u porodici Gubitak prihoda, smještaja Marginalizacija Bolest/zdravstveni problemi Nedostatak pristupa osnovnim uslugama Loši porodični i društveni odnosi Slabe roditeljske vještine Pristup socijalnoj, zdravstvenoj zaštiti, obrazovanju i uslugama rane intervencije Dnevno zbrinjavanje uključujući specijalističku podršku Zbrinjavanje u cilju odmora (predaha) primarne porodice Materinski domovi, Savjetovališta u bolnicama Prihvatilišta Hitno hraniteljstvo Specijalizirano hraniteljstvo Grupno hraniteljstvo Rezidencijalna briga u malim porodičnim domovima Tranzicija u neovisan život Otpornost, adekvatne usluge u zajednici i profesionalna kontrola ulazaka u sistem zaštite Profesionalna socijalna zaštita fokusirana na dijete, integrirani pristup koji podržava djecu Fotografija: HHC/Steve Coffey Danas ima porodicu koja se brine o njoj. 31

32 3.3. Izazovi i zamke Vlade i organizacije koje se bave deinstitucionalizacijom će vrlo vjerovatno naići na brojne izazove i određeni nivo otpora od strane samog sistema koji pokušavaju reformirati. Strah od gubitka institucije su izvor zapošljavanja i prihoda za lokalne zajednice, naročito kada se nalaze u udaljenim, izoliranim mjestima. Ovo može otežati proces njihovog zatvaranja. Kako bi se umanjio efekat istog na lokalnu ekonomiju, treba usmjeriti pažnju na identificiranje potencijalnih vještina i ekspertize osoblja institucija, te fasilitiraati njihovu prekvalifikaciju i zapošljavanje u novim uslugama. Restriktivne administrativne procedure Često su lokalne vlasti zabrinute zbog infrastrukturne investicije koja je urađena uspostavljanjem institucije i imaju poteškoće da za tu zgradu pronađu novu namjenu. Ono što je ključno je da zgrada institucije, jednom kada prestane služiti toj namjeni, ne postane mjesto smještaja drugih grupa djece ili odraslih (npr. osobe s invaliditetom). Dobra praksa jeste transformacija objekata institucija u moderne, nerezidencijalne usluge koje mogu pružati podršku porodicama i zajednicama (npr. škole, vrtići, specijalizirani dnevni centri itd.). Strah od promjene Stavovi i mentalitet profesionalaca i društva također mogu usporiti reformu, naročito kada su u pitanju najranjivije grupe. Na primjer, medicinsko osoblje, stručnjaci iz domena dječije zaštite ili socijalni radnici mogu biti skeptični i neprijateljski raspoloženi po pitanju reintegracije djece s invaliditetom, jer ih smatraju nepodobnim za život u zajednici. Djeca s invaliditetom i druge ranjive grupe (npr. djeca koja borave na ulici, djeca koja žive se HIV/ AIDS-om) koje se smatraju 'problematičnim' često ostaju zaboravljeni u procesu reforme. Ako deinstitucionalizacija treba biti uistinu inkluzivna, potrebno je raditi na edukaciji i podizanju svijesti kako bi se postigla promjena društvenih normi i promovirala kultura nediskriminacije. Reforma socijalne zaštite treba se rukovoditi pristupom zasnovanim na pravima sve djece u institucijama, bez obzira na njihove sposobnosti ili životne okolnosti. Strah od profesionalne odgovornosti socijalni radnici često na institucije gledaju kao na 'sigurniju' opciju u odnosu na reintegraciju djece u biološke porodice gdje bi djeca mogla biti izložena nasilju ili zlostavljanju. S jedne strane, ovo može biti legitimna zabrinutost i mora se rješavati kroz pažljivu pripremu i podršku porodicama prije reunifikacije, paralelno sa praćenjem ishoda i razvijanjem efikasnog sistema dječije zaštite. S druge strane, time se može otkriti i određeni nivo predrasuda koje socijalni radnici imaju prema porodicama suočenim s izazovnim situacijama naročito kada su u pitanju diskriminirane etničke grupe, samohrani roditelji ili veoma siromašne porodice. U nekim slučajevima socijalni radnici mogu biti negativni prema mijenjanju statusa quo, jer bi to značilo preuzimanje odgovornosti za zaštitu djece u porodicama i zajednicama, dok se s druge strane njih ne smatra odgovornim za ishode smještaja u institucije. Finansijski poticaji ili barijere Finansijski aranžmani imaju ključnu ulogu u održavanju sistema institucionalne brige, naročito kada se institucije finansiraju na osnovu broja smještene djece. U stvari, cijena po djetetu u institucionalnoj brizi je često viša od cijene bilo kojeg drugog alternativnog oblika brige, uključujući rezidencijalno zbrinjavanje u zajednici. Rizik ovog modela je u tome što se stvara iskrivljeni mehanizam u kojem se djeca smještaju ili zadržavaju u institucijama kako bi se osiguralo da sredstva i dalje pristižu. Također se javlja manjak podrške deinstitucionalizaciji u zemljama gdje smještaj u institucije finansira centralna vlada, dok smještaj u zajednici finansiraju lokalne vlasti. Teret troškova za podršku porodicama i druge usluge može biti pretežak za lokalne vlasti, naročito tamo gdje su budžetske linije nefleksibilne, te se novac odvojen za institucije ne može prebaciti na prevenciju ili reintegraciju na lokalnom nivou. Iz ovog razloga NVO sektor zagovara princip prema kojem 'novac prati dijete': kada god se zatvori neka institucija, resursi se trebaju rezervisati i preusmjeriti na kvalitetnu alternativnu brigu, usluge i podršku porodicama u zajednici. Raskorak između razvoja prevencije i alternativne brige, i zatvaranja institucija Iako su prevencija i jačanje porodica ključna komponenta ovog procesa, oni moraju ići ruku pod ruku sa zatvaranjem institucija. U odsustvu generalnog plana zatvaranja institucija, dešava se da dva sistema funckioniraju paralelno jedan usmjeren na porodice i usluge u zajednici, i drugi koji se još uvijek oslanja na institucionalno zbrinjavanje te je stoga neophodno osigurati dvostruke tekuće troškove kako bi se obuhvatio i stari i novi sistem. Iako su ovi tranzicijski troškovi kratkoročno neizbježni, dugoročno ovaj teret finansiranja dva paralelna sistema može postati neodrživ za državu, što rezultira kompletnim neuspjehom procesa reforme 48. Neprovođenje sistemske promjene Konačno, važno je oduprijeti se izazovu površnih transformacija. Neke institucije mogu odlučiti da 'remodeliraju' ili 'transformiraju' svoje usluge u pokušaju da pruže viši standard brige. Ovo se obično odnosi na promjenu načina organizacija odgojnih grupa kako bi one više nalikovale porodičnoj jedinici. Umjesto podjele prema uzrastu i spolu, djeca se obično pregrupiraju u jedinice mješovitog uzrasta, kojima se dodjeljuje specifični odgajatelj. U nekim slučajevima, institucije se pretvaraju u 'đačke domove' ili slične rezidencijalne objekte koje navodno pružaju različite usluge (npr. obrazovanje). Nažalost, ovim se ne garantira suštinska promjena u prirodi usluge, jer reorganizirani objekti vrlo vjerovatno i dalje održavaju institucionalnu kulturu. Iako se neki oblici rezidencijalne brige mogu unaprijediti (npr. kroz povećanje broja odgajatelja u malim grupnim domovima), institucionalna briga se ne može reformirati: ona se samo može rasformirati i zamijeniti kvalitativno drugačijim alternativama. 32

33 STAVOVI I MENTALITET PROFESIONALACA I DRUŠTVA TAKOĐER MOGU DOPRINIJETI SPOROM NAPRETKU REFORME, NAROČITO KADA SU U PITANJU NAJRANJIVIJE GRUPE. Igračke su često zajedničke ili nedostupne za upotrebu u institucijama za djecu, poput ove u Istočnoj Evropi. Fotografija: HHC 33

34 Sva djeca, neovisno od njihovih potreba, zaslužuju porodicu koja će ih voljeti i zaštititi. Steveova hraniteljska porodica je obučena da mu pruži podršku u ostvarivanju njegovih potencijala. Fotografija: HHC 34

35 Poglavlje 4. STRATEGIJE ZA POSTIZANJE SISTEMSKE REFORME Brojne zemlje širom svijeta već su započele s procesom reforme sistema institucionalne brige i reintegracije djece u porodice i zajednice. Ipak, obzirom na milione djece koja i dalje odrastaju u institucijama i nekoliko miliona djece pod rizikom, suočeni smo sa istinski globalnim problemom. Ključni korak ka rješenju podrazumijeva identificiranje glavnih strateških faktora koji mogu ubrzati tranziciju sa institucionalnog na porodično zbrinjavanje u zajednici. Iskustvo iz različitih konteksta pokazuje da moraju biti ispunjeni određeni uvjeti da bi reforme bile uspješne i postigle dugotrajnu promjenu: Snažna politička volja na najvišem nivou potrebna za iniciranje sveobuhvatne transformacije; Dokazi i znanje dostupni u zemlji u cilju izrade politika i razvoja usluga; Jak sistem socijalne zaštite i koordinirano civilno društvo koje može podržati i pratiti implementaciju; Pristup dodatnim sredstvima tokom procesa tranzicije i posvećenost vlasti alociranju resursa kako bi se osigurala održivost sistema. 35

36 Mladi koji su odrastali u institucijama često proživljavaju poteškoće živeći kao nezavisne odrasle osobe. Mi smo pomogli Tesi sa smještajem i obukom kada je napustila institucionalnu brigu u Ruandi. 4.1 Jačanje političke volje i vladavine Jako državno vođstvo i dugoročna vizija su od ključnog značaja za postizanje sveobuhvatne reforme. Država je ta koja nosi krajnju odgovornost za implementaciju Konvencije o pravima djeteta. Politička posvećenost je presudna za održavanje promjene i nakon isteka političkih mandata, pod pritiskom različitih interesa i vanjskog otpora reformama. Strateška vizija glavnih predstavnika u vlasti mora biti praćena jakim zakonodavnim i strateškim okvirom, te mjerljivim i vremenski ograničenim akcionim planovima. Iako jedno ministarstvo može preuzeti političko vlasništvo nad procesom reforme, koordinacija između različitih ministarstava i sektora (npr. socijalna zaštita, zdravstvo, lokalni razvoj, finansije) je ključna da bi se izbjegla fragmentacija odgovornosti, preklapanje aktivnosti, te što je najvažnije kako bi se harmonizirale usluge koje će pratiti djecu nakon što izađu iz institucija. Jednako je važna i uloga pravosuđa, čije odluke mogu direktno uticati na indvidualne slučajeve. U nekim slučajevima, kreiranje inter-resorne radne grupe može pomoći u jačanju saradnje i promoviranju holističkog pristupa. Obično proces reforme podrazumijeva određivanje (ili kreiranje) vladinog tijela odgovornog za nadgledanje procesa (npr. državna agencija za dječiju zaštitu), uz osiguravanje institucionalnog jačanja tog tijela u cilju ispunjavanja njegovog mandata i dužnosti Npr. u Ruandi, u sklopu reforme je uspostavljena Nacionalna komisija za djecu pod Ministarstvom za rodna pitanja i promociju porodice, čiji je mandat da štiti i promovira prava sve djece u državi. Nacionalna komisija za djecu također predvodi i koordinira proces reforme dječije zaštite. Vidjeti Bunkers, K. (2015), str

37 Fotografija: HHC/BrandFuel Iako je provedba Konvencije o pravima djeteta primarna odgovornost države, nekoliko aktera ima ključnu ulogu u procesu reforme sistema dječije zaštite: Međudržavne organizacije, kao što su Ujedinjeni narodi, su ključni saveznici u vršenju pozitivnog uticaja na vlade i jačanju političke volje. Također, tijela odgovorna za implementaciju međunarodnih sporazuma (npr. UNCRC, UNCRPD) i regionalna tijela za ljudska prava (npr. Interamerička komisija i Sud za ljudska prava, Afrički komitet eksperata za prava i dobrobit djece) mogu biti velika podrška u promociji pitanja prava djece u alternativnoj brizi. Regionalne organizacije kao što su Evropska unija, Afrička unija, Organizacija američkih država, Vijeće Evrope itd. su također vrlo dobro pozicionirane za promociju interdržavne saradnje, fasilitiranje razmjene dobrih praksi i davanje preporuka vlastima: Inter-američka komisija i Sud za ljudska prava objavili su godine izvještaj Pravo djevojčica i dječaka na porodicu alternativna briga iskorjenjivanje institucionalizacije u američkim državama, pozivajući članice Organizacije američkih država da okončaju institucionalizaciju djece. Evropska komisija izdala je godine preporuku Investiranje u djecu: prekidanje začaranog kruga uskraćenosti, u kojoj je pozvala zemlje članice EU da 'zaustave ekspanziju objekata institucionalne brige za djecu bez roditeljskog staranja i promoviraju kvalitetno zbrinjavanje u zajednici i hraniteljstvo u porodičnom okruženju, gdje se glasovima djece poklanja potrebna pažnja.' 37

38 Fotografija: HHC 4.2. Prikupljanje argumentacije i ekspertize na lokalnom nivou Ključni element sposobnosti države da zaštiti i promovira dječija prava je dostupnost tačnih podataka koji se mogu koristiti za razvijanje strategija koje će odgovoriti na specifične potrebe i karakteristike stanovništva. Međutim, veoma često je slučaj da države imaju veoma slabe ili fragmentirane sisteme prikupljanja podataka, te su informacije o djeci bez roditeljskog staranja i djeci pod rizikom od razdvajanja gotovo nepostojeće. Kako bi se pokrenula reforma, od vitalnog je značaja uspostaviti preciznu sliku o broju i karakteristikama djece u sistemu brige, korjenskim uzrocima institucionalizacije i generalnom funkcioniranju cjelokupnog sistema dječije zaštite. DRŽAVNA ISTRAŽIVANJA Istraživanja koja provodi država pružaju dokazni materijal za planiranje reforme sistema dječije zaštite i polaznu osnovu za praćenje napretka, kao i preduvjet za efikasno planiranje deinstitucionalizacije. Sistemi dječije zaštite sačinjeni su od seta komponenti koje, kada su pravilno koordinirane, rade zajedno u cilju jačanja protektivnog okruženja oko svakog djeteta. Ove komponente uključuju jak zakonodavni okvir za dječiju zaštitu, adekvatna budžetska sredstva, multisektorsku koordinaciju, preventivne i zaštitne usluge prilagođene djeci, radnu snagu u domenu dječije zaštite, nadzor i regulaciju, te čvrste podatke o pitanjima dječije zaštite (Save the Children, 2009.). Državna istraživanja trebaju imati holistički pristup i vršiti procjenu svih navedenih komponenti. Ona se mogu provoditi na različitim lokacijama i u različitim fazama procesa planiranja i implementacije reforme sistema dječije zaštite u državi. Opseg istraživanja također varira i najviše ovisi o strategiji u određenoj zemlji. Ako se provode u kasnijim fazama procesa deinstitucionalizacije, bilo u vidu naknadnog ili prvog istraživanja, mogu poslužiti u svrhu mjerenja napretka i davanja preporuka za narednu fazu reforme. 38

39 Praćenje napretka: instrument za mjerenje implementacije Smjernica za alternativnu brigu o djeci U cilju praćenja progresa koji su države ostvarile u provedbi standarda predviđenih Smjernicama, međudržavna inicijativa dovela je do kreiranja interaktivnog instrumenta za dijagnosticiranje i učenje, zasnovanog na snagama. Instrument ima za cilj pomoći vladama i NVO sektoru da izmjere stepen do kojeg je neka država ili regija efektivno implementirala Smjernice, te utvrde prioritete za reforme koje još uvijek predstoje. Inicijativu kofasilitiraju Mreža za bolju brigu (Better Care Network) i Save the Children, a provodi se u uskoj saradnji sa radnim grupama za djecu bez odgovarajućeg roditeljskog stranja u New Yorku i Ženevi. Nedostatak tradicije i znanja u pružanju socijalnih usluga također može biti velika prepreka državi u transformaciji sistema. U mnogim slučajevima nevladine organizacije su bile ključne u razvijanju vještina i ekspertize potrebne za transformaciju institucionalne brige u niz preventivnih usluga i kvalitetnih alternativa u zajednici. Iskustvo stečeno kroz takve pilot projekte može se prikupiti, dokumentirati i strateški koristiti u cilju izgradnje kapaciteta profesionalaca u socijalnoj zaštiti na svim administrativnim nivoima. 39

40 4.3. Izgradnja kapaciteta profesionalaca u socijalnoj zaštiti i civilnog društva Izgradnja tehničkih kapaciteta i održivosti snažne radne snage u socijalnoj zaštiti, koja će biti podržana, supervizirana i obučena za proces tranzicije sa institucionalnog na zbrinjavanje u porodici i zajednici, je kritična komponenta ovog procesa. 50 Posebnu pažnju treba posvetiti profesionalcima koji direktno rade s djecom. Jačanje radne snage je od ključnog značaja i to na više nivoa, od državnog do lokalnog, te mora uključivati osnovne elemente kao što su obrazovanje, obuka na radu, izgradnja kapaciteta za efikasno vođenje slučajeva, razvoj i jačanje nastavnih planova i programa, kompetencije, državna koordinacija i uspostavljanje sistema monitoringa i evaluacije. Kad god je to moguće, također je važno jačati tradicionalne mehanizme dječije zaštite i razvijati i podržavati paraprofesionalnu radnu snagu. Organizacije civilnog društva, kao dio društvenog sistema, imaju jedinstvenu poziciju da fasilitiraju transformativnu, održivu promjenu. Aktivno i organizirano civilno društvo može biti ključni pokretač reforme ne samo kroz razvijanje znanja i inovativnih projekata, već i kroz zagovaranje za zakone, politike i mehanizme finansiranja potrebne za zaštitu i promociju dječijih prava. Organizacije civilnog društva također imaju i nadzornu ulogu, te pozivaju nosioce vlasti na odgovornost za provedbu Konvencije i Smjernica. Konačno, razvoj civilnog društva je ključan za podsticanje uključivanja korisnika, kao i za promociju fundamentalnih demokratskih vrijednosti u svakoj zemlji. NEVLADINE ORGANIZACIJE IGRAJU VELIKU ULOGU U PROMOCIJI, IMPLEMENTACIJI I ODRŽAVANJU TRANSFORMACIJE SISTEMA DJEČIJE ZAŠTITE I ZBRINJAVANJA 51 Nevladine organizacije igraju veliku ulogu u promociji, implementaciji i održavanju transformacije sistema dječije zaštite i zbrinjavanja 51 : Kroz provođenje pilot projekata koji su pokazali izvodljivost strategija deinstitucionalizacije i kroz osiguravanje političke posvećenosti reformi; Kroz zagovaračke akcije usmjerene na podizanje svijesti javnosti, oblikovanje vladinih politika i monitoring provedbe reformskih planova; Kroz direktan kontakt s korisnicima, predstavljanje interesa djece i zajednica i davanje glasa najranjivijim grupama. Vjerske zajednice također su važan akter u promociji i širenju zbrinjavanja u porodici. Vjerske zajednice širom svijeta i same su uključene u brigu o djeci i porodicama u stanju potrebe. Međutim, u mnogim zemljama su razne NVO i vjerske organizacije značajno doprinijele održavanju ili širenju sistema institucionalne brige kroz otvaranje sopstvenih institucija često neregistriranih i bez nadzora vlasti. Ovo je djelimično uzrokovano pogrešno usmjerenim dobrim namjerama i nedostatkom svijesti o efektima institucionalizacije na djecu. Nevladine i vjerske organizacije trebaju se suzdržati od uspostavljanja institucija i drugih oblika institucionalne brige za djecu, te osigurati da je njihovo djelovanje usklađeno sa politikama vlade i međunarodnim smjernicama za alternativnu brigu. Inicijative kao što je Faith to Action imaju za cilj informirati i usmjeriti vjerske organizacije kako bi iznašle adekvatne načine da odgovore na potrebe djece bez roditeljskog staranja i druge ranjive djece Vidjeti Bunkers, K. (2015). 51. Ibid, str. 34: Snažna podrška vlasti i prepoznavanje uloge civilnog druptva je ključni dio procesa reforme dječije zaštite.( ) HHC je pilotirao proces deinstitucionalizacije, što je bilo presudno za uticanje na proces reforme sistema. Ovo, u kombinaciji sa istraživanjem usmjerenim na zagovaranje promjene politike, je primjer uticajne uloge koju NVO mogu imati'

41 4.4. Osiguravanje finansijskih sredstava za tranziciju Iz iskustva znamo da institucionalna briga nije ni jeftin ni efikasan sistem podrške djeci koja su ostala bez porodičnog okruženja. Međutim, u fazi tranzicije uvijek su potrebni dodatni resursi. Ovo se odnosi na period u kojem stari i novi reformirani sistem još uvijek postoje paralelno, i sve dok se resursi predviđeni za institucije ne budu mogli usmjeriti na podršku djeci i porodicama u zajednici. Tranzicijski troškovi uključuju infrastrukturu, troškove vezane za pružanje usluga, obuku, izgradnju kapaciteta i razvoj vještina itd 53. Istovremeno, ključno je da vlade preuzmu odgovornost za reformirani sistem na duge staze, da osiguraju vlasništvo nad procesom i sveukupnu održivost reforme. Ovo može predstavljati značajan izazov državama koje transformiraju svoje sisteme zaštite, naročito u nerazvijenim ili srednje razvijenim zemljama. Međunarodna pomoć i razvojni programi mogu imati vitalnu ulogu u osiguravanju dodatnog eksternog finansiranja reforme. IZ ISKUSTVA ZNAMO DA INSTITUCIONALNA BRIGA NIJE NI JEFTIN NI EFIKASAN SISTEM PODRŠKE DJECI KOJA SU OSTALA BEZ PORODIČNOG OKRUŽENJA. Institucionalni donatori imaju mogućnost i odgovornost da podrže državne vlasti kroz cijeli proces transformacije sistema dječije zaštite kroz jačanje međunarodne saradnje i razvojne pomoći. Nedavno je Evropska unija poslala snažnu poruku svojim 28 članicama da institucionalna briga predstavlja nepravdu i da nije prihvatljiva. Propisi o investiranju iz EU Politike kohezije, usvojene u decembru godine, po prvi put određuju da se EU fondovi efektivno ne mogu trošiti na izgradnju ili renoviranje institucija i rezidencijalnih objekata za djecu, i jasno naglašavaju podršku tranziciji sa institucionalnog zbrinjavanja na zbrinjavanje u zajednici. Privatni donatori su jednako važni, naročito u kontekstu nerazvijenih i srednje razvijenih zemalja. Prilično je uobičajeno da pojedinci šalju donacije institucijama u drugim zemljama, uglavnom se nadajući da će tako djeci pružiti nadu u bolju budućnost. Nažalost, ove dobronamjerne ali pogrešno usmjerene intervencije doprinose opstanku institucionalne brige u mnogim zemljama. Ne samo da se na ovaj način potiče jedan zastario i neprimjeren sistem, već se tako i gube dragocjeni resursi koji su mogli biti iskorišteni za jačanje porodica i zajednica. Od ključnog je značaja da privatni i javni fondovi prestanu finansirati institucije i da budu preusmjereni ka programima koji istinski podržavaju djecu i njihove porodice. Privatne investicije mogu se usmjeriti, na primjer, na pokrivanje troškova školovanja i drugu podršku obrazovanju, osiguravanje zdravstvene zaštite, usluge u zajednici i resurse rane intervencije, uključivanje mladih, učenje odraslih i ekonomski razvoj, lokalne volonterske servise i slično. 53. Eurochild i Hope and Homes for Children (2012). 41

42 4.5. Polazna tačka za širu reformu Fokusiranje na djecu izvan porodične brige, a naročito na onu u institucijama, može se strateški iskoristiti kao polazna tačka za šire jačanje sistema dječije zaštite. Stimuliranjem efikasnog ulaganja u djecu i razvijanjem profesionalne radne snage, te jačanjem inter-resorne koordinacije i promocijom agende usmjerene na djecu, tranzicija sa institucionalnog na zbrinjavanje u porodici i zajednici može biti avenija za jačanje sistema dječije zaštite u cjelini. Napori koji vode deinstitucionalizaciji sistema brige također će vjerovatno usmjeriti fokus i resurse na razvoj zajednice. Široko je prepoznato da su porodice pogođene siromaštvom u većem riziku od razdvajanja. Sistemi dječije zaštite bazirani na institucionalnoj brizi bave se simptomima raspada porodica na način da djecu smještaju u institucije, ali ne utiču na uzroke i efekte siromaštva u porodici. Širom svijeta, dugoročne posljedice institucionalizacije na milione djece vode slabim obrazovnim i zdravstvenim ishodima i socijalnoj isključenosti, što zauzvrat utiče na sposobnost djece da ostvare sopstvene prihode kada odrastu. Deinstitucionalizacija, s druge strane, pomaže da se oslobode resursi 'zaključani' u institucionalnom sistemu i preusmjere na podršku najranjivijim pojedincima i grupama. Analiza faktora koji djecu guraju u sistem institucionalne brige (npr. ekstremno siromaštvo, invaliditet, diskriminacija etničkih manjina, manjak usluga u ruralnim područjima, pojava HIV/AIDS itd.) omogućava prikupljanje ključnih informacija o faktorima ranjivosti i nedostacima u pružanju usluga na određenom području. Kroz proces traženja porodica i reintegraciju otvara se prostor za razvoj usluga i drugih vidova pomoći u zajednicama u kojima isti ranije nisu postojali, čime se doseže često znatno veći broj korisnika od broja djece koja su deinstitucionalizirana. Na makro nivou, reforma sistema javne brige može biti dio koherentnog okvira intervencija za jačanje socijalne zaštite, zdravstva, obrazovanja i drugih ključnih oblasti važnih za podršku djeci i porodicama. 54. Vidjeti Better Care Network i Globalni savez radnika u socijalnim uslugama (2014), str : Reforma sistema javne brige predstavlja polaznu tačku za reformu cijelog sistema dječije zaštite u Ruandi, te ima značajan uticaj na razvoj radne snage na nivou prevencije i intervencije. Također vidjeti zajedničku inter-resornu izjavu ' Jačanje sistema dječije zaštite u subsaharskoj Aftici: Poziv na akciju', Institucionalizacija često rezultira lošom naobrazbom. 42

43 Fotografija: HHC/Alexandra Smart 43

44 Na slici su braća iz Bugarske, kojima je Hope and Homes for Children pružio podršku da ostanu zajedno. Braća i sestre se često razdvajaju jednom kada uđu u sistem institucionalne brige. 44

45 Fotografija: HHC ZAKLJUČCI I PUT NAPRIJED Globalni dokazi pokazuju da institucionalna briga ima višestruke negativne efekte na djecu. Institucionalizacija, naročito u ranom uzrastu, rezultira negativnim dugoročnim ishodima koji mogu trajati cijeli život. Ne samo da institucije krše dječija prava i negativno utiču na njihovu budućnost, one su također i skupo rješenje i ograničavaju šanse za ekonomski i društveni razvoj. Brojne zemlje širom svijeta već su zakoračile u hrabar poduhvat transformacije svojih sistema javne brige, demonstrirajući tako da je promjena moguća i postižući nemjerljivo bolje ishode za djecu, njihove porodice i zajednice. Na globalnom nivou moguće je poduzeti brojne ključne korake kako bi se ukidanje institucionalne brige učinilo političkim prioritetom: Zajedničko razumijevanje fenomena institucionalizacije, njegovih uzroka i mogućih rješenja je ključno za jačanje političke volje i postizanje posvećenosti reformi javne brige. Uprkos sve jačem konsenzusu o štetnim efektima institucionalne brige, niti Konvencija o pravima djeteta niti Smjernice ne definiraju jasno šta ona zapravo predstavlja. Od vitalnog je značaja da vlade, NVO, bilateralne i multilateralne organizacije i donatori rade zajedno kako bi se utvrdila zajednička definicija 'institucionalne brige', a u cilju kvantificiranja problema, identifikacije efektivnih strategija i zajedničkog rada na njenom iskorjenjivanju. Da bi se osiguralno maksimalno vlasništvo, ovaj proces treba se desiti u saradnji među različitim grupama aktera i agencija. Manjak informacija o položaju djece u javnoj brizi i djece pod rizikom je vrlo upečatljiv. Ovo se treba rješavati kao hitan prioritet. Snažniji dokazi su ključni kako bi se podržalo bolje programiranje i podstakla akcija unutar međunarodne zajednice. Jednako je važno i razviti potrebnu ekspertizu i znanje o najboljim načinima tranzicije sa institucionalnog na zbrinjavanje u zajednici. Dobre prakse već postoje ali ih je potrebno objediniti i podijeliti u vidu međunarodne kompilacije najboljih praksi. Iako je implementacija Konvencije i Smjernica primarno odgovornost države, potrebna je koordinacija među akterima civilnog društva da bi se postigao globalni napredak naročito ako se uzme u obzir broj i raspon nevladnih aktera koji vode ili podržavaju institucije širom svijeta. Organizacije civilnog drušva trebaju preuzeti vođstvo u zagovaranju za reformu sistema javne brige u partnerstvu s vladama, donatorima i međunarodnim agencijama. Temelj efikasne deinstitucionalizacije je dostupnost dodatnog eksternog finansiranja za pokrivanje troškova tranzicije. Napredak je već ostvaren u ovoj oblasti gdje razvojni partneri pružaju podršku vladama koje se odluče da krenu u transformaciju sistema javne brige. Potrebno je uložiti dodatne napore da bi se ovi programi održali i širili, te koordinirati različite donatore i osigurati dovoljne resurse za iskorjenjivanje institucionalne brige na globalnom nivou. Konačno, potreban je globalni pokret da bi se ove težnje pretvorile u stvarnost. Širom svijeta, državne vlade, organizacije civilnog društva, međunarodne agencije, tijela za ljudska prava, institucionalni i privatni donatori, vjerske zajednice, akademska zajednica, praktičari i posvećeni pojedinci već su se počeli udruživati u cilju zamjene institucionalne brige sistemom koji promovira dječija prava. Zajedno imamo jedinstvenu priliku da održimo ovaj impuls i kreiramo globalnu koaliciju posvećenu potizanju dugoročne promjene. 55. Brojne evropske zemlje kao što su Bugarska, Moldavija i Rumunija već su postigle značajan napredak u reformi svojih sistema dječije zaštite, što nam osigurava bogatstvo inspirativnih praksi u tranziciji sa institucionalnog na zbrinjavanje u porodici i zajednici. U afričkom kontekstu, reformski proces koji se trenutno odvija u Ruandi nudi ključna saznanja koja se mogu objediniti i podijeliti kako bi se podstakla sistemska promjena u cijeloj regiji. 45