SIROMAŠTVO I DOBROBIT DJECE PREDŠKOLSKE DOBI U REPUBLICI HRVATSKOJ

Transcription

1

2

3 SIROMAŠTVO I DOBROBIT DJECE PREDŠKOLSKE DOBI U REPUBLICI HRVATSKOJ

4 Ured UNICEF-a za Hrvatsku zahvaljuje svim građanima i tvrtkama koji su svojim donacijama podržali aktivnosti i programe UNICEF-a usmjerene na najranjivije skupine djece i njihove obitelji te omogućili provedbu istraživanja i izradu ove publikacije. Posebno zahvaljujemo na suradnji Ministarstvu socijalne politike i mladih i Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta te svim roditeljima i skrbnicima, centrima za socijalnu skrb i dječjim vrtićima koji su bili uključeni u istraživanje. Izdavač: Izvršna urednica: Napisali: Recenzenti: Lektura: Grafičko oblikovanje: Ured UNICEF-a za Hrvatsku Đurđica Ivković Zoran Šućur Marijana Kletečki Radović Olja Družić Ljubotina Zdenko Babić Ninoslava Pećnik Vlado Puljiz Ankica Tomić Petra Perković Sva prava pridržava izdavač. Prilikom korištenja citata i materijala iz ove publikacije molimo navedite izvor. Ova publikacija ne izražava nužno službene stavove UNICEF-a. Tiskano u Hrvatskoj. Zagreb, lipanj Naklada: 500 primjeraka CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem ISBN

5 SADRŽAJ SAŽETAK NALAZA I PREPORUKA UVOD UTJECAJI SIROMAŠTVA U RANOM DJETINJSTVU I MJERENJE DJEČJE DOBROBITI Siromaštvo i dječji razvoj Teorijska polazišta i pristupi istraživanju siromaštva djece Posljedice siromaštva u ranom djetinjstvu Konceptualizacija i mjerenje dječjeg siromaštva i dobrobiti Okvir za analizu koncepta dječje dobrobiti Pokazatelji i indeksi dječje dobrobiti Specifičnosti istraživanja i mjerenja dobrobiti mlađe djece Zaključni osvrt na teorijske pristupe i mjerenje dječje dobrobiti DOHODOVNO SIROMAŠTVO I MATERIJALNA DEPRIVACIJA PREDŠKOLSKE DJECE U REPUBLICI HRVATSKOJ Metodološke napomene Stope rizika od siromaštva prema strukturi kućanstava i sociodemografskim obilježjima Struktura dohotka i utjecaj socijalnih transfera na stope redukcije siromaštva Pokazatelji materijalne deprivacije Utjecaj gospodarske krize na siromaštvo kućanstava s predškolskom djecom Zaključak SIROMAŠTVO I DOBROBIT PREDŠKOLSKE DJECE ČIJE SU OBITELJI KORISNICI SOCIJALNE POMOĆI Metodološki okvir istraživanja Polazišta i ciljevi istraživanja Uzorak Istraživački instrumenti Terenska provedba istraživanja Statistička obrada i analiza podataka Analiza kvantitativnih istraživačkih nalaza dobivenih na temelju iskaza roditelja Objektivno i subjektivno siromaštvo i struktura dohotka Materijalna deprivacija roditelja i njihove predškolske djece... 58

6 Život i razvoj djece u uvjetima siromaštva Stambeni uvjeti, obilježja lokalne zajednice i dječja dobrobit Zdravlje djece i roditelja Usluge i institucije u zajednici namijenjene predškolskoj djeci i njihovim roditeljima Socijalna podrška djeci i obitelji Živjeti i odgajati djecu u siromaštvu: perspektiva roditelja Perspektiva roditelja iz jednoroditeljskih obitelji Perspektiva roditelja s troje i više djece Perspektiva roditelja koji žive u ruralnoj sredini Perspektiva roditelja koji žive u urbanoj sredini Perspektiva roditelja pripadnika romske nacionalne manjine Perspektiva roditelja korisnika jednokratne novčane pomoći Perspektiva roditelja djece s teškoćama u razvoju Zaključno Korištenje usluga socijalne skrbi i mjere za zaštitu prava i dobrobiti djeteta Korištenje usluga socijalne skrbi Mjere za zaštitu prava i dobrobiti djeteta Uloga profesije socijalnog rada u suzbijanju siromaštva djece i njihovih obitelji Zaključak MJERE I POLITIKE POBOLJŠANJA MATERIJALNE I SOCIJALNE DOBROBITI PREDŠKOLSKE DJECE Politike dječje dobrobiti u razdoblju ekonomske recesije Strateški dokumenti i mjere namijenjene poboljšanju dobrobiti djece predškolske dobi u Republici Hrvatskoj Pregled strateških dokumenata Prikaz mjera socijalne politike namijenjenih povećanju dobrobiti djece i obitelji Usluge za djecu i potporu obitelji Zaključno Mjere i preporuke temeljem istraživačkih nalaza LITERATURA...187

7 POPIS SKRAĆENICA I AKRONIMA ADS APK CZSS DZS EU EU28 Eurostat JNP OCD OECD PZU PZU Dijete s teškoćama PZU Ostali PZU Romi PZU Ukupno RH UNDP UNHCR UNICEF ZMN Anketa o dohotku stanovništva Anketa o potrošnji kućanstava Centar za socijalnu skrb Državni zavod za statistiku Europska unija Europska unija s 28 članica Statistički ured Europske unije Jednokratna novčana pomoć Organizacije civilnog društva Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj Pomoć za uzdržavanje Korisnici pomoći za uzdržavanje s djecom s teškoćama u razvoju Korisnici pomoći za uzdržavanje koji nisu pripadnici romske nacionalne manjine niti imaju djecu s teškoćama u razvoju Korisnici pomoći za uzdržavanje pripadnici romske nacionalne manjine Prosjek razultata za tri skupine korisnika PZU-a: PZU Romi, PZU Dijete s teškoćama i PZU Ostali Republika Hrvatska Program Ujedinjenih naroda za razvoj Ured Visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za izbjeglice Fond Ujedinjenih naroda za djecu Zajamčena minimalna naknada

8 SAŽETAK NALAZA I PREPORUKA /Zoran Šućur, Marijana Kletečki Radović, Olja Družić Ljubotina i Zdenko Babić/ SAŽETAK NALAZA I PREPORUKA CILJEVI I SVRHA STUDIJE Tema ove istraživačke studije jest siromaštvo u ranoj (predškolskoj) dobi. Sve je prihvaćenije stajalište da su posljedice siromaštva drugačije za djecu nego za odrasle te da utjecaji siromaštva u (najranijem) djetinjstvu mogu biti ne samo štetni po djecu, već i ireverzibilni. Siromaštvo tijekom djetinjstva može prouzročiti kognitivne, fizičke i druge negativne posljedice, a nepovoljna situacija siromašne djece odražava se i kasnije tijekom života, što pridonosi intergeneracijskom prenošenju siromaštva, tj. da se siromaštvo prenosi s roditelja na djecu. Osim toga, trenutačna gospodarska kriza nepovoljno je utjecala na materijalni položaj obitelji s djecom, tako da su u mnogim zemljama Europske unije stope relativnog siromaštva djece (uključujući i djecu predškolske dobi) porasle i premašile stope siromaštva ukupnog stanovništva. S obzirom na to da u Hrvatskoj ne postoje cjelovite studije o siromaštvu djece predškolske dobi, prvi je cilj ovog istraživanja bio utvrditi raširenost siromaštva među djecom predškolske dobi te procijeniti utjecaj gospodarske krize na njihov materijalni položaj. Isto je tako bilo bitno identificirati skupine predškolske djece s povećanim rizikom od siromaštva, analizirati konkretne životne uvjete siromašne djece te istražiti strukturu dohotka kućanstava siromašne predškolske djece i utjecaj socijalnih transfera na stope redukcije njihova siromaštva. S druge strane, nastojali smo istražiti ne samo raširenost siromaštva općenito u populaciji predškolske djece u Hrvatskoj, već i analizirati ključne pokazatelje siromaštva i životne uvjete one predškolske djece koja su u dohodovno najnepovoljnijoj situaciji, a to su predškolska djeca iz obitelji koje primaju socijalnu pomoć. I

9 SAŽETAK NALAZA I PREPORUKA Kada su u pitanju predškolska djeca iz obitelji korisnika socijalne pomoći, cilj je bio istražiti njihova sociodemografska i zdravstvena obilježja, pokazatelje objektivnog i subjektivnog siromaštva, stambene uvjete i karakteristike lokalne zajednice u kojoj žive, indikatore materijalne deprivacije, dostupnost i priuštivost institucija ili usluga namijenjenih predškolskoj djeci i njihovim roditeljima te socijalnu podršku na koju mogu računati roditelji i njihova djeca. Analiza pokazatelja siromaštva i materijalne deprivacije predškolske djece u Hrvatskoj temeljila se na bazama podataka koje na godišnjoj razini prikuplja Državni zavod za statistiku: Anketi o potrošnji kućanstava (APK) i Anketi o dohotku stanovništva (ADS). Kako smo željeli istražiti utjecaj gospodarske krize na dječje siromaštvo, koristili smo APK iz i godine te ADS iz Spomenute ankete reprezentativne su na nacionalnoj razini i provode se na uzorku privatnih kućanstava. Informacije o različitim aspektima dobrobiti predškolske djece iz obitelji korisnika socijalne pomoći dali su prvenstveno njihovi roditelji. Stoga je tijekom godine provedeno posebno terensko istraživanje. Uzorak roditelja djece predškolske dobi, koji koriste novčanu socijalnu pomoć 1 u centrima za socijalnu skrb, sastojao se od 945 ispitanika i podijeljen je u četiri podskupine: korisnici pomoći za uzdržavanje pripadnici romske nacionalne manjine, korisnici pomoći za uzdržavanje koji imaju djecu s teškoćama u razvoju, korisnici pomoći za uzdržavanje koji nisu pripadnici romske nacionalne manjine i nemaju djece s teškoćama u razvoju te korisnici jednokratnih novčanih pomoći koji ne primaju pomoć za uzdržavanje. Kroz ove podskupine željelo se posebno analizirati obilježja dobrobiti romske djece i djece s teškoćama u razvoju jer za tu djecu tradicionalno postoji visok rizik od siromaštva u populaciji predškolske djece. Osim toga, kako smo željeli usporediti u kojoj se mjeri životna situacija predškolske djece iz obitelji korisnika socijalne pomoći razlikuje od životne situacije predškolske djece koja žive u obiteljima koje ne koriste programe socijalne pomoći, terenskim je istraživanjem obuhvaćena i skupina predškolske djece iz obitelji u kojima su oba roditelja zaposlena, a dijete pohađa vrtić (194 ispitanika-roditelja). Radi se o prigodnom uzorku roditelja iz pet većih hrvatskih gradova (Zagreba, Rijeke, Splita, Osijeka i Varaždina). U istraživanju smo se namjerno usmjerili na roditelje dviju dobnih skupina predškolske djece: djece u dobi 3-4 te 6-7 godina (pod uvjetom da ne pohađaju školu). Ove dvije dobne skupine predstavljaju prekretnice u predškolskoj dobi: u 3. i 4. godini djeca obično ulaze u vrtićke institucije, a u 6. i 7. polaze u školu. Istraživački rezultati i nalazi prikazani su kroz tri glavna tematska poglavlja ili cjeline. U zasebnim su poglavljima prikazani rezultati analize siromaštva i dobrobiti sve predškolske djece te djece koja žive u obiteljima korisnika socijalne pomoći. Nastojalo se na cjelovit način pristupiti dobrobiti predškolske djece koristeći se podacima koji su dobiveni temeljem kvantitativnog i kvalitativnog istraživanja te na temelju različitih izvora (roditelja i socijalnih radnika). U posebnom su poglavlju razmotreni strateški dokumenti i dosadašnje politike prema djeci predškolske dobi u Republici Hrvatskoj te su, temeljem istraživačkih nalaza, predložene određene mjere poboljšanja dobrobiti djece predškolske dobi. SIROMAŠTVO I MATERIJALNA DEPRIVACIJA PREDŠKOLSKE DJECE U HRVATSKOJ Siromaštvo predškolske djece raste tijekom krize Kriza je nepovoljnije utjecala na materijalno blagostanje predškolske djece nego na ukupno stanovništvo. Stope relativnog siromaštva predškolske djece do godine uglavnom su bile ispod nacionalnog prosjeka (od do između 14%-18% predškolske djece živjelo je ispod praga siromaštva određenog kao 60% medijana nacionalnog dohotka). U i godini stope siromaštva djece do 5 godina porasle su na 21%-22% i malo su iznad nacionalnog prosjeka. Tijekom krize najviše se pogoršao materijalni položaj kućanstava u kojima živi troje i više predškolske djece te kućanstava s predškolskom djecom u kojima je zaposlen samo jedan član kućanstva. Isto tako, porasle su stope 1 Obitelji predškolske djece koristile su ili pomoć za uzdržavanje (od godine naziva se zajamčena minimalna naknada) ili jednokratnu novčanu pomoć. Pomoć za uzdržavanje je program redovite (mjesečne) novčane pomoći na koji imaju pravo obitelji koje nemaju sredstava za vlastito uzdržavanje, a nisu ih u mogućnosti ostvariti svojim radom ili prihodima od imovine ili na drugi način. Visina pomoći za svaki tip kućanstva određena je u odnosu na osnovicu koja je u i godini iznosila 500 kuna. Npr., obitelj s oba roditelja i dvoje predškolske djece mogla je ostvariti pravo na pomoć za uzdržavanje ako je prosječni obiteljski dohodak u tri mjeseca koja prethode podnošenju zahtjeva bio manji od 1600 kn. Pravo na jednokratnu novčanu pomoć centar za socijalnu skrb može odobriti obitelji ako zbog trenutačnih materijalnih teškoća nije u mogućnosti podmiriti neke osnovne životne potrebe zbog, na primjer, rođenja ili školovanja djeteta, bolesti ili smrti člana obitelji, elementarne nepogode i sl. ili radi nabavke osnovnih predmeta u kućanstvu, nabavke neophodne odjeće i obuće. Jednokratnu pomoć obitelj može dobiti jednom ili više puta godišnje. II

10 SAŽETAK NALAZA I PREPORUKA siromaštva predškolske djece iz urbanih, ali ne i iz ruralnih područja, iako i dalje više od 65% siromašne predškolske djece živi u ruralnim područjima. Rizik od siromaštva predškolske djece ovisi o različitim obilježjima djece, njihovih roditelja i obitelji Rizik od siromaštva predškolske djece ovisi prvenstveno o zaposlenosti, obrazovanju i zdravstvenom statusu roditelja, vrsti naselja u kojem žive, tipu obitelji i broju ovisne djece. Više (iznadprosječne) stope relativnog siromaštva imaju predškolska djeca iz kućanstava bez zaposlenih osoba, iz jednoroditeljskih obitelji i obitelji s većim brojem ovisne djece te iz seoskih naselja. U najnepovoljnijoj su situaciji ona predškolska djeca koja žive u kućanstvima bez zaposlenih osoba (više od polovice te djece živi ispod praga siromaštva) ili u kućanstvima u kojima se roditelji i odrasli isključivo bave poljoprivredom. Svako treće siromašno predškolsko dijete živi u obiteljima u kojima nema zaposlenih ili u obiteljima u kojima se roditelji bave isključivo poljoprivredom. Predškolska djeca iz kućanstava u kojima nitko nije zaposlen predstavljaju oko 8% ukupne populacije predškolske djece te nešto manje od jedne četvrtine sve siromašne predškolske djece. Ipak, više od polovine siromašne predškolske djece dolazi iz kućanstava u kojima je samo jedan roditelj zaposlen. Zaposlenost obaju roditelja ključni je čimbenik u borbi protiv dječjeg siromaštva. Ako su oba roditelja zaposlena u punom radnom vremenu izvan poljoprivrede, stopa siromaštva niža je od 5%. Zaposlenički status roditelja uvelike ovisi o razini njihova obrazovanja jer obrazovaniji roditelji lakše pronalaze posao i kada se zaposle, više zarađuju. Rizik od siromaštva povezan je sa zdravstvenim statusom roditelja i odraslih u kućanstvu. Predškolska djeca iz kućanstava s dvoje ili više članova s kroničnom bolešću ili lošim zdravljem imaju znatno višu stopu siromaštva u odnosu na ostala kućanstva, ali je udio siromašne predškolske djece iz takvih kućanstava relativno malen (5%). Nešto manje od 1/3 siromašne predškolske djece živi u kućanstvima s barem jednim članom iznad 15 godina koji ima kroničnu bolest ili je lošeg zdravstvenog stanja. Siromaštvo u Hrvatskoj pretežito je ruralni fenomen pa je i stopa siromaštva predškolske djece iz seoskih naselja oko 40% veća nego ona djece iz gradskih naselja (gotovo 2/3 predškolske siromašne djece živi u seoskim naseljima). Rizik od (dječjeg) siromaštva najveći je u ruralnim područjima Središnje i Istočne Hrvatske, a najmanji u područjima primorske/jadranske i zagrebačke regije. Život djece u jednoroditeljskim obiteljima i obiteljima s većim brojem ovisne djece povezan je s višim rizikom od siromaštva. Djeca koja žive s jednim roditeljem imaju 31% veći rizik od relativnog siromaštva nego djeca koja žive s oba roditelja. Nema značajnih razlika u stopama siromaštva predškolske djece ovisno o tome žive li u dvogeneracijskim ili trogeneracijskim obiteljima. Od ukupnog broja siromašne predškolske djece, tek 8,8% živi u jednoroditeljskim obiteljima, a više od 61% siromašne predškolske djece živi u kućanstvu bez djedova i baka. Život predškolske djece s bakom i/ili djedom u jednoroditeljskim obiteljima smanjuje stopu relativnog siromaštva za oko 2 postotna boda. Ključni uzrok češćeg siromaštva kućanstava s većim brojem (pred)školske djece jest niža razina obrazovanja roditelja i veći udio kućanstava u kojima nema zaposlenih. Skupine predškolske djece koje imaju veće stope siromaštva u pravilu imaju i veći jaz siromaštva (udaljenost siromašnih od linije siromaštva). Skupine predškolske djece s jazom siromaštva iznad 40% (razlika između njihova prosječnog dohotka i granice siromaštva veća je od 40% linije siromaštva) su: djeca čiji se roditelji isključivo bave poljoprivredom ili u kućanstvu nema zaposlenih te djeca čiji roditelji imaju najviše osnovnu školu. Iznadprosječan jaz siromaštva nalazimo također među predškolskom djecom iz jednoroditeljskih obitelji te među djecom koja žive u obiteljima s troje i više ovisne djece. Postoji povezanost između dohodovnog siromaštva i materijalne deprivacije predškolske djece Kućanstva siromašne predškolske djece imaju ne samo više stope dohodovnog siromaštva od kućanstava nesiromašne predškolske djece, već i višu razinu stambene i materijalne deprivacije (deprivacija podrazumijeva nemogućnost kupovine kućanskih i drugih dobara, nemogućnost sudjelovanja u uobičajenim dječjim aktivnostima ili nedostupnost usluga za djecu). Materijalna deprivacija osobito je prisutna u području svakodnevnih životnih aktivnosti. Na primjer, 41,5% siromašne predškolske djece ne može si priuštiti meso, ribu ili vegetarijanski nadomjestak svaki drugi dan, gotovo 95% živi u kućanstvima koja si ne mogu priuštiti tjedan dana godišnjeg odmora izvan kuće, više od polovine živi u kućanstvima koja kasne s plaćanjem najamnina, režija ili kreditnih rata, a 82,5% dolazi iz kućanstava koja nisu u mogućnosti podmiriti iznenadne financijske izdatke, oko jedna četvrtina živi u kućanstvima koja si III

11 SAŽETAK NALAZA I PREPORUKA ne mogu priuštiti automobil ili osobno računalo, oko 4% živi u stanu/kući bez WC-a na ispiranje ili perilice rublja, a 1/3 živi u stanovima/kućama u kojima su dotrajali podovi/vrata/prozori ili je prisutna vlaga. Posebno su visoke stope materijalne deprivacije i teške materijalne deprivacije predškolske djece ako žive s roditeljima koji imaju kronične bolesti ili su lošeg zdravlja, ako nijedan od roditelja nije zaposlen te ako njihove obitelji prvenstveno ili isključivo žive od transfera socijalne pomoći. SIROMAŠTVO I DOBROBIT PREDŠKOLSKE DJECE ČIJE SU OBITELJI KORISNICI SOCIJALNE POMOĆI Siromaštvo i materijalna deprivacija Socijalni transferi imaju važnu ulogu u strukturi dohotka i redukciji siromaštva predškolske djece... Plaće i dodaci na plaće čine 61% ukupnog dohotka kućanstava nesiromašne predškolske djece, a tek 35,5% ukupnog dohotka kućanstava sa siromašnom predškolskom djecom. Socijalni transferi bez mirovina doplaci za djecu (u daljnjem tekstu dječji doplaci ), pomoć za opremu novorođenčeta, socijalna pomoć, naknade za nezaposlene, porodiljne naknade i sl. - drugi su po važnosti izvor dohotka kućanstava siromašne predškolske djece: oni čine 1/4 njihova ukupnog dohotka, a mirovine i drugi socijalni transferi zajedno čine gotovo 41% ukupnog dohotka. Paket obiteljskih naknada (dječji doplaci, porodiljne naknade, pomoć za opremu novorođenčeta, alimentacija, stipendije i davanja za školovanje) čini jednu desetinu kućanskog dohotka nesiromašne te nešto manje od petine kućanskog dohotka siromašne predškolske djece. Svakako je udio obiteljskih naknada veći i značajniji u dohotku kućanstava one predškolske djece koja žive s većim brojem braće i sestara, u jednoroditeljskim obiteljima ili u obiteljima bez zaposlenih. Nešto više od 5% predškolske djece živi u kućanstvima koja primaju neki oblik socijalne pomoći, a predškolska djeca iz kućanstava koja koriste socijalnu pomoć čine 16,8% ukupnog broja siromašne predškolske djece. Stopa rizika od siromaštva predškolske djece bila bi barem dvostruko veća kada njihova kućanstva ne bi dobivala mirovine i druge socijalne naknade, s tim da ostali socijalni transferi reduciraju stopu rizika od siromaštva u većoj mjeri nego mirovine. Socijalni transferi bez mirovina najviše smanjuju stope siromaštva predškolske djece u kućanstvima bez zaposlenih, u jednoroditeljskim obiteljima te u obiteljima koje primaju socijalnu pomoć ili imaju samo jednog zaposlenog člana. Mirovine najviše reduciraju stope relativnog siromaštva predškolske djece u kućanstvima s jednim zaposlenim te u kućanstvima u kojima predškolska djeca žive u trogeneracijskim obiteljima (s djedom i/ili bakom). Vrlo malen udio predškolske djece čije obitelji koriste socijalnu pomoć (manje od 10%) uspijeva pobjeći iz relativnog siromaštva Nakon što ostvare prava na socijalnu pomoć i druge socijalne transfere, više od 90% djece korisnika pomoći za uzdržavanje (PZU) živi i dalje ispod granice relativnog siromaštva (60% medijana nacionalnog dohotka). Izuzetak su djeca s teškoćama u razvoju čije su niže stope siromaštva (75%) posljedica veće redukcije siromaštva zahvaljujući naknadama socijalne pomoći koje se stječu temeljem invaliditeta. S druge strane, niža stopa siromaštva među predškolskom djecom korisnika jednokratne pomoći (77%) manje je posljedica utjecaja naknada socijalne pomoći, a više činjenice da njihova kućanstva imaju nižu stopu siromaštva prije nego što ostvare pravo na socijalnu pomoć. Stopa relativnog siromaštva među kućanstvima predškolske djece s oba zaposlena roditelja niža je od 4%, što znači da je zaposlenost obaju roditelja ključni čimbenik zaštite od siromaštva bez obzira na obrazovanje roditelja ili broj ovisne djece. Primjetna je raširenost apsolutnog i ekstremnog siromaštva i zaduženosti među predškolskom djecom čije obitelji primaju socijalnu pomoć Manje su razlike u stopama siromaštva između pojedinih skupina predškolske djece kada ih mjerimo prema liniji ekstremnog siromaštva (30% medijana nacionalnog dohotka). Ispod granice ekstremnog siromaštva živi između 1/5 predškolske djece čije obitelji primaju PZU i 1/4 predškolske djece čije obitelji primaju JNP. Ako se podatak o broju kućanstava kojima je nedostajalo novca za kupovinu hrane tijekom prošle godine uzme kao grubi pokazatelj apsolutnog ili ekstremnog siromaštva, onda je takvih kućanstava među predškolskom djecom korisnika PZU-a ili JNP-a više od 70%. Među predškolskom djecom čija su oba roditelja zaposlena takvih je kućanstava tek nešto više od 8%. S problemom oskudice novca za kupovinu hrane češće su se susretali roditelji predškolske djece iz seoskih po- IV

12 SAŽETAK NALAZA I PREPORUKA dručja, roditelji koji imaju troje ili više ovisne djece i samohrani roditelji. Preko polovine romskih roditelja te više od 70% roditelja s predškolskom djecom koji primaju PZU ili JNP izjavili su da su u posljednjih 12 mjeseci posuđivali novac od članova šire obitelji ili prijatelja radi podmirivanja svakodnevnih potreba i obveza. Barem polovina kućanstava korisnika socijalne pomoći s predškolskom djecom kasnila je dulje od tri mjeseca s plaćanjem komunalija i otplatom kredita u protekloj godini, više od polovine kućanstava korisnika PZU-a smanjilo je korištenje komunalnih usluga zbog financijskih razloga. Jednoj petini kućanstava korisnika socijalne pomoći s predškolskom djecom bile su isključene neke od komunalnih usluga (plin, struja, telefon...) u posljednjih 12 mjeseci jer nisu mogli plaćati račune. Osim pomoći za uzdržavanje, kućanstva predškolske djece koja su korisnici socijalne pomoći u pravilu primaju i druge vrste pomoći (npr. pomoć za stanovanje, osobnu invalidninu, doplatak za tuđu pomoć i njegu, jednokratnu novčanu pomoć, pomoć lokalnih vlasti i sl.). Ipak, ostali vidovi pomoći čine tek nešto više od 10% ukupne socijalne pomoći što je ostvare korisnici pomoći za uzdržavanje. Međutim, u subuzorku roditelja s djecom s teškoćama u razvoju kategorijalni oblici pomoći, poput osobne invalidnine ili doplatka za tuđu pomoć i njegu, čine više od 1/4 ukupno ostvarene socijalne pomoći. Pomoć lokalnih vlasti i humanitarnih/vjerskih organizacija čini manje od 0,5% ukupno dobivene pomoći, osim u poduzorku korisnika jednokratne pomoći gdje taj oblik pomoći čini oko 8% ukupno ostvarene socijalne pomoći. Između 33% i 40% korisnika socijalne pomoći s predškolskom djecom troši više od jedne trećine kućanskog dohotka na kreditne obveze. Slična je situacija i među kućanstvima s predškolskom djecom u kojima su oba roditelja zaposlena. Korisnici socijalne pomoći i njihova predškolska djeca, prema subjektivnim prosudbama, žive u dugotrajnom ili permanentnom siromaštvu Prema subjektivnim prosudbama njihovih roditelja, u posljednjih pet godina dulje od godine dana u siromaštvu je živjelo više od 70% predškolske djece iz kućanstava korisnika PZU-a, više od 60% predškolske djece korisnika JNP-a i manje od 5% predškolske djece iz kućanstava s oba zaposlena roditelja. Rizik od dugotrajnog siromaštva veći je za predškolsku djecu i roditelje iz ruralnih područja te za kućanstva s većim brojem ovisne djece. Socijalni transferi su ključni, a često i jedini izvor kućanskog dohotka predškolske djece korisnika socijalne pomoći Naknade iz sustava socijalne pomoći čine 50% ukupnog dohotka kućanstava korisnika pomoći za uzdržavanje s predškolskom djecom, a dječji doplaci i porodiljne naknade čine daljnjih 44% ukupnog dohotka. To upućuje na već poznatu činjenicu da korisnici pomoći za uzdržavanje vrlo rijetko ostvaruju dohodak od rada ili mirovina. S druge strane, kućanstva korisnika jednokratne pomoći s predškolskom djecom imaju raznolikije izvore dohotka (više od polovine ovih kućanstava ostvaruje dohodak od stalnog ili povremenog rada), iako socijalni transferi (bez mirovina) čine više od 63% njihova ukupnog dohotka. Stope materijalne deprivacije predškolske djece u svim poduzorcima niže su od stopa materijalne deprivacije roditelja (u istim kućanstvima češće su deprivirani roditelji nego djeca) Razlike u razini materijalne deprivacije djece i roditelja mogu biti posljedica korištenja različitih instrumenata za mjerenje deprivacije roditelja i predškolske djece, drugačijih potreba predškolske djece i odraslih i mogućnosti njihova podmirivanja ili spremnosti roditelja da se žrtvuju za dobrobit vlastite djece. Romski roditelji i predškolska djeca su ne samo najsiromašniji, već i najčešće materijalno deprivirani (više od 95% roditelja i 88% djece). Romskoj predškolskoj djeci nedostaje u prosjeku više od 44% pokazatelja/stavki nužnih za dječji razvoj. Predškolska djeca i roditelji korisnici JNP-a u pravilu su rjeđe deprivirani od korisnika PZU-a prema većini pokazatelja i dimenzija. Roditelji i predškolska djeca iz obitelji gdje su oba roditelja zaposlena imaju vrlo niske i zanemarive stope materijalne deprivacije (uopće nema predškolske djece iz takvih obitelji koja istovremeno žive ispod granice siromaštva i materijalno su deprivirana). Zabrinjava visoka razina deprivacije u područjima osnovnih i svakodnevnih potreba Svježe voće i povrće ili konzumacija mesa i ribe nisu priuštivi barem trećini roditelja i predškolske djece iz obitelji korisnika socijalne pomoći ili gotovo polovini roditelja i predškolske djece iz romskih obitelji. Roditelji korisnici socijalne pomoći s predškolskom djecom teško mogu priuštiti bilo kakvu, pa i najskromniju štednju (ostvareni V

13 SAŽETAK NALAZA I PREPORUKA dohodak moraju trošiti na zadovoljenje trenutnih potreba ili eventualnu otplatu kreditnih obveza). Održavanje stana i kućanskih aparata jedan je od velikih izazova za sve skupine roditelja koji su korisnici socijalne pomoći, a kupovina ili popravak kućanskih aparata te ličenje stana predstavljaju u vremenima ekonomske recesije investiciju koju si mnogi roditelji ne mogu priuštiti. Golema većina roditelja korisnika socijalne pomoći teško može priuštiti sebi i svojoj djeci predškolske dobi aktivnosti dokolice (npr. provođenje godišnjeg odmora izvan kuće). Život i razvoj djece u uvjetima siromaštva Predškolska djeca koja žive u uvjetima siromaštva visoko su materijalno i socijalno deprivirana u svim područjima potrebnim za optimalan razvoj djece Siromašni roditelji predškolske djece iskazuju znatne teškoće u osiguravanju prehrane za djecu koja se sastoji od dnevno barem jednog obroka s mesom, ribom ili vegetarijanskim nadomjestkom te svježim voćem ili povrćem. Gotovo polovici djece s teškoćama u razvoju i djece romske nacionalne manjine, te više od 40% djece korisnika PZU-a i JNP-a roditelji ne mogu priuštiti mesni obrok jednom dnevno. Konzumacija svježeg voća ili povrća jednom dnevno nedostupna je za 1/3 sve djece koja žive u uvjetima siromaštva. Osigurati optimalnu prehranu za djecu znatno je teže obiteljima koje imaju troje ili više djece. Siromašna djeca uglavnom nose staru, naslijeđenu ili dobivenu odjeću i obuću. Odgovarajuću obuću, tri pulovera ili nešto nove odjeće ne može priuštiti svojoj djeci više od 40% roditelja pripadnika romske nacionalne manjine. Svakom petom djetetu roditelj ne može priuštiti topli kaput ili bundu. U posebno nepovoljnoj situaciji jesu djeca mlađe kronološke dobi u obitelji (3 do 4 godine) koja značajno češće ne posjeduju topli kaput (20%) ili novi par obuće (32%). Problem osiguravanja odgovarajuće odjeće i obuće izraženiji je u obiteljima s troje i više djece i u onima koje žive na selu. Djeca pripadnici romske nacionalne manjine izdvajaju se po znatno višoj razini depriviranosti s obzirom na mogućnost posjedovanja vlastitog kreveta, igračaka i edukativnih materijala za djecu. Više od 2/3 romske djece ne posjeduje vlastiti ležaj u kući u kojoj živi, igračke koje se sklapaju (puzzle, kockice i sl.) ili dječji bicikl, tricikl ili romobil. Znatno češće roditelji im ne mogu priuštiti dječje knjige ili slikovnice. Poteškoće u osiguravanju tih dobara za djecu posebno iskazuju roditelji većeg broja djece u obitelji i oni koji žive na selu. Djeca koja žive u uvjetima siromaštva posebno su zakinuta za mogućnost proslave vlastitog rođendana ili pozivanja prijatelja na igru u kuću. Više od 1/3 roditelja korisnika PZU-a, roditelja djeteta s teškoćama u razvoju i korisnika JNP-a nema mogućnost organizirati proslavu rođendana ili nekih drugih događaja iz života djeteta. U najnepovoljnijoj situaciji jesu djeca pripadnici romske nacionalne manjine s obzirom na to da svako drugo dijete ne može organizirati proslavu rođendana. Pozvati prijatelja na igru u svoju kuću ne može svojoj djeci priuštiti 43% roditelja djece s teškoćama u razvoju, 39% roditelja pripadnika romske nacionalne manjine, 35% korisnika JNP-a i 24% korisnika PZU-a. Siromašni roditelji, koji su ujedno i nižeg obrazovanja, rjeđe su uključeni u aktivnosti kojima se pospješuje kognitivni, emocionalni i socijalni razvoj djece Majka je najčešće uključena u aktivnosti i interakciju s djetetom bez obzira na korisnički status. Majke pripadnice romske nacionalne manjine (koje ujedno najčešće nemaju nikakvu naobrazbu ili im je ona niska) najmanje su uključene u aktivnosti čitanja slikovnica ili knjiga za djecu, pričanja priča, pjevanja pjesmica, igranja s djetetom ili učenja djeteta osnovnim pojmovima. Zaposleni očevi znatno su češće u odnosu na očeve korisnike socijalne pomoći uključeni u sve aktivnosti kojima se potiče razvoj djeteta. Djeca pripadnici romske nacionalne manjine znatno su manje izložena aktivnostima i interakcijama kojima se potiče razvoj kognitivnih vještina. Polovici romske djece u tri dana nitko nije čitao slikovnice, 1/3 nitko nije ispričao priču, pjevao ili ih učio o predmetima, bojama, oblicima i sl. Siromašna djeca češće žive u kućanstvima koja posjeduju manje od 10 knjiga Samo oko 10% djece iz obitelji korisnika PZU-a, obitelji korisnika PZU-a s djecom s teškoćama u razvoju i korisnika JNP-a posjeduje 11 do 20 knjiga u svom kućanstvu. Zabrinjava podatak da 1/3 djece romske nacionalne manjine i 15% djece s teškoćama u razvoju ne posjeduje nijednu slikovnicu ili knjigu za djecu. VI

14 SAŽETAK NALAZA I PREPORUKA Stambeni uvjeti i obilježja lokalne zajednice Obitelji korisnika socijalne pomoći i njihova predškolska djeca imaju bitno lošiji stambeni status i stambene uvjete od hrvatskih građana općenito Dok u prosjeku 9 od 10 obitelji u Hrvatskoj živi u vlastitom stanu ili kući, među korisnicima PZU-a tek oko 40% obitelji posjeduje stanove u kojima žive (izuzetak su romske obitelji koje su češće vlasnici stambenih prostora, ali s bitno lošijim standardom stanovanja). Obitelji korisnika PZU-a s predškolskom djecom češće su u podstanarskom statusu koji podrazumijeva plaćanje pune najamnine ili stanuju kod roditelja i poznanika, odnosno puno češće žive u socijalnim stanovima. Djeca koja odrastaju u seoskim naseljima, suočena su s bitno lošijom okolišnom infrastrukturom, imaju bitno manje javnih površina uređenih i namijenjenih djeci od svojih vršnjaka u gradskim naseljima, češće su izložena opasnim životinjama, imaju slabiju javnu rasvjetu i cestovnu infrastrukturu. Iza seoskih naselja po kvaliteti okolišnih uvjeta dolaze prigradska naselja, dok najbolje okolišne uvjete imaju djeca koja žive u gradskim naseljima. Roditelji predškolske djece iz svih poduzoraka istaknuli su kao ozbiljan problem - nedostatak javnih površina namijenjenih djeci, što bi trebala biti važna poruka za donositelje odluka na lokalnim razinama vlasti u Hrvatskoj. Zdravlje djece i roditelja Osim što su rjeđe vlasnici stambenog objekta, korisnici PZU-a stanuju u bitno manjim stanovima. Na primjer, korisnici PZU-a romske nacionalne manjine u prosjeku po članu kućanstva raspolažu tek s 7,4 m2 stambenog prostora, u usporedbi s 20,3 m2 prosječnog stambenog prostora po članu u obiteljima zaposlenih roditelja vrtićke djece. Ostali korisnici PZU-a i korisnici JNP-a imaju m2 stambenog prostora po članu kućanstva. Obitelji primatelja PZU-a romske nacionalne manjine i obitelji primatelja PZU-a s djetetom s teškoćama u razvoju znatno su češće izložene životu u neprikladnim stambenim uvjetima od ostatka populacije u Hrvatskoj. Predškolska djeca korisnika PZU-a romske nacionalne manjine izložena su najvećoj stambenoj deprivaciji, tj. životu u neadekvatnim i neprimjerenim stambenim uvjetima (prenapučeno stanovanje i vrlo niski standardi kvalitete stanovanja). U najlošijem okolišu i najmanje kvalitetnoj lokalnoj sredini žive romska predškolska djeca čije obitelji koriste PZU Poduzorak romske predškolske djece izdvaja se po bitno lošijim indikatorima okolišnih uvjeta. Ta su djeca češće izložena onečišćenoj i nesigurnoj okolini, češća je prisutnost opasnih životinja u naselju i slabo je razvijena lokalna infrastruktura (češće žive u naseljima s kućama u lošem stanju, s lošom ili nepostojećom uličnom rasvjetom i s bitno većom učestalošću vandalizma i oštećivanja imovine u odnosu na ostalu djecu korisnika socijalne pomoći). Pokazatelji lokalnog okruženja ovise o tipu naselja u kojima obitelji stanuju Roditelji predškolske djece koja žive u uvjetima siromaštva manje su zadovoljni zdravljem svojeg djeteta od roditelja djece koja ne žive u uvjetima siromaštva Roditelji siromašne djece navode da su njihova djeca češće pobolijevala u proteklih godinu dana te su, općenito procjenjujući zdravlje djeteta, manje zadovoljni od roditelja djece koja ne žive u uvjetima siromaštva. Očekivano, najviše tegoba imaju djeca s teškoćama u razvoju, koja žive u uvjetima siromaštva. No, izuzmemo li njih, pokazuje se da roditelji djece koji primaju jednokratnu novčanu pomoć znatno lošijim procjenjuju opće zdravlje svog djeteta, češće navode da im je dijete pobolijevalo u proteklih godinu dana te djeca iz ove skupine, kao i djeca pripadnici romske nacionalne manjine, više pobolijevaju od kroničnih bolesti. Problem plaćanja lijekova/pripravaka za djecu koje ne pokriva zdravstveno osiguranje U znatno većoj mjeri roditelji djece koja žive u uvjetima siromaštva nemaju mogućnost svojem djetetu kupiti određeni lijek ili pripravak po preporuci pedijatra u odnosu na roditelje djece koja ne žive u uvjetima siromaštva. Ova činjenica otvara pitanje (ne)jednake kvalitete zdravstvene skrbi za svu djecu i zorno ukazuje na nepovoljniji položaj djece koja žive u uvjetima siromaštva. Djeca koja žive u uvjetima siromaštva imaju znatno nižu razinu dentalne skrbi Zdravljem zubi djeteta najzadovoljniji su roditelji djece koja ne žive u uvjetima siromaštva, a najnezadovoljniji roditelji djece romske nacionalne manjine i djece s teškoćama u razvoju. Znatno VII

15 SAŽETAK NALAZA I PREPORUKA lošijim procjenjuju zdravlje zubi djeteta roditelji s troje i više djece i roditelji sa sela. Svog zubara u najvećem postotku imaju djeca koja ne žive u uvjetima siromaštva, koja ga najčešće i posjećuju, a najrjeđe su kod zubara bila djeca pripadnici romske nacionalne manjine (njih više od 50% nikada nije posjetilo zubara). Djeca pripadnici romske nacionalne manjine rjeđe od ostale djece posjeduju higijenski pribor primjeren dječjoj dobi Djeca pripadnici romske nacionalne manjine znatno rjeđe nego sva ostala djeca posjeduju higijenski pribor, poput četkice i paste za zube, sapuna ili kupke, šampona za kosu, kreme za lice i tijelo. Roditelji djece koja žive u uvjetima siromaštva lošijeg su zdravlja od roditelja djece koja ne žive u uvjetima siromaštva Iako su u prosjeku dobrog zdravlja, u usporedbi s roditeljima koji ne žive u uvjetima siromaštva, roditelji koji žive u siromaštvu svoje zdravlje procjenjuju lošijim. Zaposleni roditelji, čije obitelji nisu u riziku od siromaštva, znatno su zadovoljniji svojim zdravljem, kod njih i njihovih članova obitelji gotovo i ne postoji dugotrajna bolest, invaliditet niti problem ovisnosti. Usluge i institucije u zajednici namijenjene predškolskoj djeci i njihovim roditeljima namijenjenih djeci predstavlja znatan problem. Znatno češće problem prostorne udaljenosti i financiranja usluga ističu roditelji koji žive u ruralnim područjima i koji imaju troje ili više djece. Zdravstvene usluge i usluge drugih stručnih službi za djecu u zajednici nedostupne su siromašnim obiteljima koje žive u ruralnim i od gradskih središta udaljenim područjima Usluga liječnika pedijatra nedostupna je za 1/3 predškolske djece koja žive u uvjetima siromaštva. Posebno su ugrožena djeca s teškoćama u razvoju koja žive na selu jer su im zdravstvene usluge prostorno i financijski nedostupne. Defektolog-rehabilitator prostorno je nedostupan za 40% djece s teškoćama u razvoju. U posebno nepovoljnom položaju nalaze se obitelji korisnika socijalne pomoći koje su zbog specifičnih okolnosti (žive u zabačenim ili udaljenim ruralnim naseljima, imaju troje ili više djece i dijete s teškoćama u razvoju, romske su nacionalne manjine) izložene dvostrukoj ili trostrukoj deprivaciji. Rješavanju njihovih problema treba pristupati integrativno i razumijevajući da se radi o posebno ranjivim skupinama siromašnih obitelji. Problem dostupnosti i financijske priuštivosti zdravstvenih usluga i usluga drugih stručnih službi znatno češće iskazuju obitelji s većim brojem djece te one koje žive na selu. Siromašnoj djeci prostorno i financijski nedostupne su usluge ranog odgoja i obrazovanja Ukupno 3/4 siromašne djece, odnosno korisnika PZU-a i JNP-a nije uključeno u vrtić. Predškolska djeca mlađe dobi (3 do 4 godine) češće nisu uključena u programe ranog odgoja i naobrazbe, kao i djeca koja žive na selu ili dolaze iz obitelji s troje ili više djece. Najčešći razlozi neuključenosti djeteta u program ranog odgoja i naobrazbe jesu nepostojanje vrtića u okolici u kojoj obitelj živi, previsoka cijena, status nezaposlenog roditelja i ograničeni vrtićki kapaciteti koji ovise o regionalnim i lokalnim samoupravama. Siromašna djeca u dobi pred polazak u osnovnu školu znatno češće nisu uključena u program predškole. Svako treće dijete iz obitelji korisnika PZU-a i JNP-a nije obuhvaćeno programom predškolskog odgoja u godini pred polazak u školu. Za 1/3 siromašnih roditelja dostupnost i financijski troškovi koje iziskuje korištenje odgojnoobrazovnih usluga ili kulturno-rekreativnih sadržaja Socijalna podrška djeci i obitelji Socijalna podrška pridonosi emocionalnoj dobrobiti djeteta, olakšava suočavanje sa stresom i obnašanje socijalnih uloga Tijekom djetinjstva podrška djeci i njihovim obiteljima posebno je važna i potrebna zbog suočavanja s nizom zahtjevnih fizičkih, emocionalnih i socijalnih promjena koje odrastanje donosi. Dijete je okruženo drugim ljudima u zajednici, roditeljima, članovima šire obitelji, prijateljima, vršnjacima, stručnjacima koji ga mogu podržati u nošenju s izazovima svakodnevnog života, ali i na koje se ono može osloniti u slučaju teškoća. Roditelji predškolske djece koja žive u uvjetima siromaštva znatno manje računaju na pomoć iz okoline za sebe i svoje dijete nego što to čine roditelji djece koja ne žive u uvjetima siromaštva VIII

16 SAŽETAK NALAZA I PREPORUKA Roditelji predškolske djece koja žive u uvjetima siromaštva znatno manje od roditelja djece koji ne žive u uvjetima siromaštva računaju na pomoć: obitelji, rodbine, susjeda, prijatelja, vjerskih zajednica, različitih klubova i udruga, mjesnih odbora, liječnika i vrtića. MJERE POBOLJŠANJA MATERIJALNE I SOCIJALNE DOBROBITI PREDŠKOLSKE DJECE I PREPORUKE Roditelji s troje i više djece te oni sa sela dobivaju manju podršku različitih institucija i organizacija Roditelji s troje i više djece manje računaju na pomoć liječnika, vrtića, vjerskih zajednica te klubova i udruga. S druge strane, roditelji predškolske djece sa sela manje računaju na pomoć centra za socijalnu skrb, obiteljskog savjetovališta, liječnika, vrtića, vjerskih zajednica, gradske uprave te klubova i udruga. Pripadnici romske nacionalne manjine znatno manje od ostalih roditelja mogu računati na pomoć okoline u kojoj žive Iako roditelji pripadnici romske nacionalne manjine češće od ostalih provode vrijeme, primjerice, s prijateljima i susjedima, u znatno manjoj mjeri od ostalih računaju na njihovu pomoć. Roditelji pripadnici romske nacionalne manjine također znatno manje od ostalih računaju na pomoć liječnika, centra za socijalnu skrb i vjerskih zajednica. Roditelji djece s teškoćama u razvoju percipiraju nešto slabiju prihvaćenost od društva u odnosu na druge roditelje Postoji znatno veći osjećaj pripadnosti i prihvaćenosti u društvu kod roditelja djece koja ne žive u uvjetima siromaštva, iako većina roditelja navodi da osjeća pripadnost društvu i da se osjeća prihvaćenima. Najprihvaćenijima se osjećaju zaposleni roditelji koji nisu u riziku od siromaštva, dok roditelji djece s teškoćama u razvoju osjećaju nešto slabiju pripadnost i prihvaćenost od strane društva u odnosu na druge skupine. Svi roditelji predškolske djece, bez obzira na materijalni status, iskazuju zadovoljstvo odnosima unutar obitelji Iako roditelji djece koja ne žive u uvjetima siromaštva iskazuju veću razinu povjerenja kada je posrijedi pomoć obitelji, pokazalo se da nema razlike u razini zadovoljstva odnosima u obitelji među skupinama. Zadovoljstvo obiteljskim odnosima može predstavljati važan zaštitni faktor za dijete koje živi u uvjetima siromaštva. Ukupni socijalni izdaci za djecu i obitelj u Hrvatskoj bitno su niži od prosjeka zemalja Europske unije Unatoč rastu, ukupni socijalni izdaci za djecu i obitelj u Hrvatskoj (1,6% BDP-a) niži su od prosjeka zemalja Europske unije (2,2% BDP-a) i slični su izdacima u mediteranskim i postsocijalističkim zemljama. Problem je u niskim cenzusima za dječje doplatke te u činjenici da učinci dječjih doplataka i poreznih olakšica nisu usklađeni, tako da obitelji s više djece ostvaruju viša dječja primanja temeljem mjera obiteljske politike ako imaju i viši kućanski dohodak. Neke jedinice lokalne samouprave imaju razvijene vlastite programe namijenjene (predškolskoj) djeci, dok s druge strane, mnogo jedinica lokalne samouprave, zbog ograničenih proračunskih prihoda ili drukčijih prioriteta, nema nikakvih lokalnih pronatalitetnih mjera ili mjera usmjerenih na zaštitu dobrobiti najmlađe skupine djece. Odgovori na gospodarsku krizu u većini zemalja EU uglavnom su bili izvan područja obiteljske politike (mjere zaštite od nezaposlenosti ili poticanja zapošljavanja), što znači da je malo zemalja reagiralo na krizu kroz pozitivne promjene u obiteljskoj politici. To se može reći i za Hrvatsku. Novčane naknade i usluge za djecu i obitelji ostale su uglavnom nepromijenjene. Najveći rast troškova dogodio se u području zaštite od nezaposlenosti i mjera aktivne politike tržišta rada jer je nezaposlenost roditelja ključni čimbenik porasta dječjeg siromaštva. Postoje velike razlike u obuhvatu djece programima predškolskog odgoja (u najsiromašnijim županijama obuhvat je dva do tri puta manji nego u najbogatijim županijama) Hrvatska spada u red zemalja s manje razvijenim sektorom usluga predškolskog odgoja i obrazovanja, iako se zadnjih godina bilježi određeni napredak. U 2011./12. godini polovina djece predškolske dobi (0-6) bila je uključena u programe predškolskog odgoja. Poseban je problem neujednačena dostupnost usluga ustanova predškolskog odgoja i obrazovanja na cijelom prostoru Republike Hrvatske, s jako različitim IX

17 SAŽETAK NALAZA I PREPORUKA stopama participacije djece u vrtićkim programima u različitim županijama te s ponekad i bitno različitim cijenama participacije koje sufinanciraju roditelji. U ekonomski bogatijim županijama (Grad Zagreb, Istarska, Primorsko-goranska) obuhvat djece je između 59% i 76%, zatim slijede županije u kojima je oko polovine djece uključeno u predškolske institucije (Zagrebačka, Šibenskokninska, Varaždinska, Splitsko-dalmatinska i Dubrovačko-neretvanska). U županijama Istočne i Središnje Hrvatske, koje imaju i najviše stope relativnog siromaštva odraslih i djece, tek je manji dio predškolske djece pokriven uslugama koje pružaju vrtići i druge institucije (od jedne petine do nešto više od jedne trećine). Navedene razlike povezane su s činjenicom da je skrb o predškolskoj djeci potpuno decentralizirana na razinu lokalne uprave i samouprave. Također, u nepovoljnoj su situaciji nezaposleni i nerijetko siromašni roditelji, od kojih se očekuje aktivnost u traženju posla, dok, istovremeno, prednost u smještaju djece imaju zaposleni pred nezaposlenim roditeljima. Usvojeni su različiti strateški dokumenti i zakonski propisi koji promiču dobrobit djece, ali postoje brojne teškoće u njihovoj provedbi Republika Hrvatska u posljednjem je desetljeću učinila značajan napredak u pogledu izgradnje zakonske i institucionalne infrastrukture u području promocije i zaštite dječjih prava i promicanja dječje dobrobiti (Nacionalni plan aktivnosti za prava i interese djece od do godine, Memorandum o socijalnom uključivanju, Obiteljski zakon, Zakon o socijalnoj skrbi, Nacionalna strategija za prava djece u Republici Hrvatskoj godine, Strategija borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti u Republici Hrvatskoj godine, Nacionalna strategija za uključivanje Roma , itd.). Iako je eksplicite postavljen u različitim dokumentima kao cilj, do stvarnog poboljšanja položaja djece iz siromašnih obitelji nije došlo. Mjere poboljšanja dobrobiti predškolske djece pretpostavljaju sinergijsko djelovanje različitih sustava i dionika Polazeći od istraživačkih nalaza i ključnih strateških dokumentima EU i RH, mjere poboljšanja dobrobiti predškolske djece odnose se na nekoliko razina i dimenzija djelovanja: Olakšati pristup tržištu rada za roditelje: poticati model dvaju hranitelja (kroz razvoj usluga skrbi za predškolsku djecu koje će biti dostupne svim (i nezaposlenim) roditeljima, širenje ponude radnih ugovora s fleksibilnim radnim vremenom i/ili načinom obavljanja posla, olakšavanje povratka na posao roditeljima nakon (dužih) roditeljskih dopusta); kreirati posebne programa zapošljavanja za samohrane roditelje; spriječiti spolnu/rodnu diskriminaciju prilikom zapošljavanja. Razvijati sustav novčanih naknada za djecu i obitelji: u dugoročnoj perspektivi kombinacija univerzalnosti i ciljanosti može polučiti najbolje učinke za dobrobit (predškolske) djece; u kratkoročnoj i srednjoročnoj perspektivi treba povećati visinu dječjih doplataka ili ih barem usklađivati s rastom troškova života; striktnije provoditi provjere dohotka i imovine radi bolje usmjerenosti izdataka za dječje doplatke; razmotriti mogućnost preraspodjele sredstava za dječje doplatke u prilog obitelji s više djece kroz dodjelu viših iznosa doplataka djeci s kasnijim redom rađanja; dobiti detaljniji uvid u naknade i kriterije koji se koriste prilikom dodjele novčanih i drugih potpora djeci na razinama jedinica lokalne samouprave kako bi se izbjeglo nepravedno kumuliranje prava prema lokalnim kriterijima. Osigurati adekvatne stambene uvjete i lokalnu infrastrukturu: pripremiti nacionalnu strategiju socijalnog stanovanja; povećati novčane naknade namijenjene financiranju stambenih potreba stambeno depriviranih skupina djece i aktivirati (nove) programe socijalnih stanova uz izbjegavanje getoizacije (sufinancirati troškova energije za ona kućanstva koja troše više od 10% ili 15% ukupnog kućanskog dohotka na energiju, jedinice lokalne samouprave trebaju jasnije i cjelovitije planirati svoje programe socijalnog stanovanja); provoditi zakonske odgode deložacija za obitelji s djecom na određeno vrijeme; uvesti redovita izdvajanja iz lokalnih proračuna radi investiranja u nove javne prostore i površine te sadržaje namijenjene djeci, kao i u obnovu postojećih; središnja vlast treba sufinancirati projekte izgradnje javnih površina za djecu u onim jedinicama koje znatno zaostaju za nacionalnim prosjekom razvijenosti. Razvijati i širiti mrežu usluga predškolskog odgoja i obrazovanja te socijalne i zdravstvene usluge: potrebne su veće investicije u razvoj mreže usluga odgoja i obrazovanja za predškolsku djecu na cijelom području Hrvatske, posebice u ruralnim i slabije razvijenim područjima; razvijati raznovrsne usluge i usluge visoke kvalitete na cijelom teritoriju, koje će biti dostupne bez obzira na zaposlenički ili materijalni status roditelja; usluge predškolskog odgoja i obrazovanja trebaju roditeljima biti priuštive u financijskom pogledu; potrebna je veća uloga središnje vlasti u razvoju mreže usluga predškolskog odgoja i obrazovanja na cijelom X

18 SAŽETAK NALAZA I PREPORUKA teritoriju Hrvatske; osigurati financijska sredstva za pomoć u pokrivanju zdravstvenih troškova siromašnim obiteljima s djecom koja imaju značajnih zdravstvenih teškoća te u pokrivanju svih financijskih troškova za obitelji koje primaju zajamčenu minimalnu naknadu i imaju dijete s teškoćama u razvoju; osigurati financijsku potporu radi kupovine lijekova/pripravaka po pedijatrijskoj preporuci koji nisu na recept, kojom bi se omogućila jednaka zdravstvena skrb za svu djecu predškolske dobi bez obzira na njihov materijalni status; u okviru primarne zdravstvene zaštite voditi posebnu brigu o djeci pripadnicima romske nacionalne manjine vezano uz dentalnu njegu i osnovnu higijensku njegu. Senzibilizirati stručnu i opću javnost o uzrocima i posljedicama siromaštva u ranom djetinjstvu: osvještavanje problema siromaštva i posljedica koje ono ostavlja na razvoj djeteta stručnjacima koji se neposredno bave zaštitom i skrbi o djeci predškolske dobi; edukacija stručnjaka koji rade s djecom o problemu dječjeg siromaštva i pristupu djeci koja žive u siromaštvu; adekvatno prezentiranje teme dječjeg siromaštva u medijima. Dodatnim mjerama utjecati na poboljšanje dobrobiti posebno ranjivih skupina predškolske djece (romska djeca, djeca s teškoćama u razvoju, djeca čije obitelji koriste naknade socijalne pomoći): romskim roditeljima omogućiti pristup dodacima na novčane naknade koji će ovisiti o suradnji s roditeljima (razvoj higijenskih navika djece, sudjelovanje u zdravstvenim aktivnostima za predškolsku djecu) i uključenošću djece u aktivnosti predškolskog obrazovanja; pratiti provedbu mjera Nacionalne strategije za uključivanje Roma za razdoblje od do godine koje imaju za cilj poboljšanje uvjeta stanovanja u romskim naseljima, razvoj komunalne infrastrukture te zaštitu okoliša; detaljnije istražiti nepovoljan utjecaj stambenih uvjeta na djecu s teškoćama u razvoju i općenito djecu iz obitelji korisnika pomoći za uzdržavanje; omogućiti djeci roditelja korisnika socijalne pomoći uključivanje u programe potpore u obrazovanju djece; omogućiti siromašnim roditeljima i djeci da aktivno sudjeluju i uključuju se u donošenje, za njih i njihov život, važnih odluka u predškolskim, zdravstvenim i socijalnim ustanovama. ZAKLJUČAK Rezultati ove istraživačke studije pokazali su da je trenutačna gospodarska i financijska kriza nepovoljno utjecala na materijalni standard obitelji s djecom, uključujući i djecu predškolske dobi. Temeljem istraživanja jasno su identificirane najranjivije skupine predškolske djece s najvećim rizikom siromaštva: djeca iz obitelji u kojima nema zaposlenih odraslih članova, djeca iz jednoroditeljskih obitelji i obitelji s većim brojem ovisne djece, romska djeca, djeca s teškoćama u razvoju i djeca iz obitelji koja koriste socijalnu pomoć, djeca iz seoskih područja. Dobiveni nalazi i rezultati mogu biti podloga za planiranje cjelovitih mjera ublažavanja i prevencije siromaštva djece predškolske dobi. Pritom je nužno uzeti u obzir ključne strateške nacionalne i međunarodne dokumente koji se tiču dječjeg razvoja i dječjeg siromaštva, kao i učinkovitost dosadašnje politike prema djeci predškolske dobi u Hrvatskoj. Ulaganja u rani dječji razvoj donose dugoročne koristi kako djeci i njihovim obiteljima, tako i društvu u cjelini. Ukupna socijalna ulaganja u djecu i obitelj u Hrvatskoj niža su od prosjeka zemalja Europske unije, a također, Hrvatska ulazi u skupinu zemalja sa slabije razvijenim sektorom usluga za djecu. Stoga, samo razvoj univerzalnih programa ranog odgoja i obrazovanja, koji su kvalitetni i usmjereni na cjelokupni razvoj djetetovih potencijala, može donijeti najviše koristi svoj djeci, osobito onoj iz siromašnih i depriviranih obitelji. Ova studija može pridonijeti promicanju dječjih prava i interesa djece ako informira i senzibilizira stručnu i opću javnost o pitanjima dječjeg siromaštva i siromaštva predškolske djece te ako potakne razvoj adekvatnih politika protiv dječjeg siromaštva na različitim razinama društva. XI

19

20 UVOD /Zoran Šućur / UVOD Raste svijest da iskustva u prvih nekoliko godina života (prije svega, od rođenja do polaska u školu) uvelike utječu na kasnije razvojne ishode i postignuća djece, ali i da se smanjuju kapaciteti suvremenih obitelji da pruže učinkovitu potporu djeci jer se povećava broj jednoroditeljskih obitelji i smanjuju obiteljski dohoci (Illig, 1998.). Odrastanje u stresnoj okolini povećava vjerojatnost pojave privremenih ili trajnih teškoća u kognitivnom i bihevioralnom razvoju, a takva stresna okolina uključuje, među ostalim, i život u siromaštvu. Nekoliko je razloga pojačanog interesa istraživača, stručnjaka i javnosti za siromaštvo djece u ranoj dobi. Kao što se ističe u jednom UNICEF-ovu izvješću: djeca imaju samo jednu šansu za optimalan razvoj u intelektualnom i tjelesnom pogledu i razvojni ishodi djece neće se popraviti naknadnom promjenom ekonomskog položaja obitelji (UNICEF, 2012.:1). Zato je zaštita djece od siromaštva imperativ kako u dobrim tako i u lošim ekonomskim vremenima. 2 S druge strane, prevencija siromaštva u ranoj dobi znači učinkovito trošenje javnih sredstava jer se time sprečava prenošenje štetnih posljedica siromaštva u intrageneracijskoj i intergeneracijskoj perspektivi. 3 Osim toga, trenutačna gospodarska kriza nepovoljno je utjecala osobito na obitelji s djecom, tako da su u većini zemalja Europske unije stope relativnog siromaštva djece (uključujući i djecu predškolske dobi) veće od stopa siromaštva ukupnog stanovništva. Državni zavod za statistiku prati ključne pokazatelje siromaštva u Hrvatskoj od početka 2000-ih godina u skladu sa službenom metodologijom Eurostata (Statističkog ureda Europske unije). Međutim, podaci službene statistike ne daju cjelovit uvid u stanje i dinamiku siromaštva djece u Hrvatskoj, niti daju uvid u siromaštvo pojedinih skupina djece, kao što su djeca predškolske dobi. Dostupni podaci odnose se na tzv. dohodovno siromaštvo, što znači da nedostaju informacije o konkretnim životnim uvjetima djece i različitim dimenzijama njihove dobrobiti. Siromaštvo je multidimenzionalni fenomen i ne može se svesti samo na problem materijalnih i financijskih resursa. U Hrvatskoj ne postoje cjelovite studije o siromaštvu djece predškolske dobi, pa ni općenito o dječjem siromaštvu. Polazeći od relevantnosti teme siromaštva u ranom djetinjstvu i nedovoljne istraženosti dječjeg siromaštva u Hrvatskoj, cilj je ove studije bio dobiti pouzdane podatke o siromaštvu i dobrobiti predškolske djece kako bi se predložile mjere za poboljšanje njihova blagostanja. U tom smo pogledu željeli istražiti ključne pokazatelje dohodovnog siromaštva i dobrobiti predškolske djece u Hrvatskoj te detaljnije analizirati pokazatelje siromaštva i dobrobiti one predškolske djece koja su u najlošijoj materijalnoj situaciji, a to su djeca čije obitelji koriste naknade socijalne pomoći. Time smo također nastojali dobiti informacije o tome kako najsiromašniji roditelji percipiraju minimalno pristojno blagostanje predškolske djece u Hrvatskoj. Studija se sastoji od četiri dijela ili glavna poglavlja. U prvom poglavlju dan je pregled ključnih teorijskih polazišta i pristupa istraživanju siromaštva djece, prezentirane su posljedice siromaštva u ranom djetinjstvu te je kritički razmotren konceptualni okvir za analizu i mjerenje dječje dobrobiti. U drugom poglavlju predstavljeni su rezultati analize dohodovnog siromaštva i materijalne deprivacije predškolske djece u Hrvatskoj te je ocrtan utjecaj gospodarske krize na siromaštvo kućanstava s predškolskom djecom. Temelj za ove analize bila je Anketa o potrošnji kućanstava iz i godine te Anketa o dohotku stanovništva iz (službene statističke baze podataka Državnog zavoda za statistiku). U trećem poglavlju nalaze se rezultati analize siromaštva i dobrobiti predškolske djece čije su obitelji korisnici socijalne pomoći. Analizirane su različite dimenzije dobrobiti ove skupine predškolske djece temeljem posebnog kvantitativnog i kvalitativnog terenskog istraživanja provedenog godine na uzorku roditelja djece dobi 3-4 te 6-7 godina. U posljednjem, četvrtom poglavlju razmotreni su strateški dokumenti i dosadašnje politike prema djeci predškolske dobi u Republici Hrvatskoj te su, temeljem istraživačkih nalaza, predložene određene mjere poboljšanja dobrobiti djece predškolske dobi. 2 Društvo koje ne uspije održati tu obvezu (zaštititi djecu od siromaštva op.a.), čak i u teškom gospodarskom razdoblju, jest društvo koje je iznevjerilo svoje najranjivije građane i gomila nesavladive socijalne i ekonomske probleme u godinama koje slijede. (UNICEF, 2012.:2) Prava mjera stanja nacije jest kako se skrbi za vlastitu djecu njihovo zdravlje i sigurnost, njihovu materijalnu sigurnost, njihovo obrazovanje i socijalizaciju, te njihov osjećaj da su voljena, poštovana i uključena u obitelj i društvo u kojem su rođena. (UNICEF, 2007.:1) 3 Rana intervencija i prevencija bitne su za razvoj učinkovitijih i efikasnijih politika jer će javni troškovi ublažavanja posljedica dječjeg siromaštva vjerojatno biti veći nego što su potrebni za intervenciju u ranoj dobi. (European Commission, 2013.: 1

21 01

22 / Zoran Šućur i Marijana Kletečki Radović / 01 UTJECAJI SIROMAŠTVA U RANOM DJETINJSTVU I MJERENJE DJEČJE DOBROBITI

23 UTJECAJI SIROMAŠTVA U RANOM DJETINJSTVU I MJERENJE DJEČJE DOBROBITI 1.1. Siromaštvo i dječji razvoj značaja za njihovu dobrobit i za ispunjenje njihovih punih potencijala. Pod resursima podrazumijevaju se kako ekonomski, tako i socijalni, kulturni, fizički, okolinski i politički resursi. Mnoge stvari mogu čekati, ali djeca ne mogu. Njima ne možemo odgovoriti sutra, ona traže danas. Gabriela Mistral Iskustvo života u siromaštvu i neimaštini djeci je posve drugačije nego odraslim osobama. Ona su osjetljivija na negativne učinke života u neimaštini, imaju puno više specifičnijih i neposrednijih potreba na koje je važno odgovoriti sada i ovdje, a da bi dobili priliku za stjecanje vještina, znanja i povjerenja potrebnih za ostvarivanje punih potencijala i interesa. UNICEF (2005.) je jasno naznačio da djeca koja žive u siromaštvu: (1) nisu izložena deprivaciji samo u sadašnjosti, već o njihovu potencijalu i mogućnostima za razvoj ovisi hoće li biti siromašni i u odrasloj dobi, odnosno hoće li doći do međugeneracijskog prijenosa siromaštva; (2) ovise o roditeljima/skrbnicima i nisu u poziciji da mogu preuzeti na sebe odgovornost za izbore koji utječu na njihov životni standard ili razinu deprivacije; (3) za izlazak iz siromaštva posebno su ovisna o javnoj i državnoj politici koja treba omogućiti pristup društvenim resursima, naročito obrazovanju i zdravstvenoj skrbi. Siromaštvo znači nedostatak resursa i mogućnosti za dostojan i samostalan život te bez obzira na godine, spol, etničku pripadnost, siromašni ljudi dijele neke zajedničke uzroke i posljedice tog problema. No, za djecu to mogu biti dodatno teške posljedice, kao što su nedostatak zdravstvene zaštite, neuključenost ili napuštanje obrazovnog procesa, stigmatiziranost, koje značajno mogu utjecati na buduće životne ishode i ostanak u krugu siromaštva i u odrasloj dobi (Owens i Shaw, 2003.; Sigle-Rushton, 2004.). Siromaštvo i deprivacija štete općenito razvoju sve djece, osobito one u ranom djetinjstvu kada su osnovni resursi i usluge nužni kako bi se mogla tjelesno, psihološki, emocionalno i socijalno razvijati. Stoga je izuzetno važno fenomen siromaštva djece razumijevati kao multidimenzionalan i u kontekstu ostvarivanja prava djeteta sadržanih u Konvenciji UN-a o pravima djeteta (1989.). U tom smislu pojam siromaštvo djece znači da ona odrastaju bez pristupa različitim vrstama resursa od vitalnog Zagovaratelji prava i interesa djece koja žive u uvjetima siromaštva smatraju da odrastanje u odsutnosti bilo kojeg od sljedećih činitelja predstavlja siromaštvo, odnosno ako dijete odrasta: (1) bez adekvatnih sredstava za život financijskih i nutritivnih resursa potrebnih za preživljavanje i razvoj (ekonomski, fizički i okolinski resursi); (2) bez mogućnosti za ljudski razvoj što uključuje pristup kvalitetnom obrazovanju i razvoju životnih vještina te zdravstvenoj skrbi (socijalni, kulturni i fizički resursi); (3) bez obitelji ili struktura u zajednici koje imaju za cilj skrbiti o djeci roditelji ili skrbnici koji se brinu za djecu, proširene obitelji ili strukture u zajednici koje se mogu brinuti o djeci i štititi je ako roditelji/skrbnici nisu u mogućnosti ili ih nema (socijalni i kulturni resursi); (4) bez mogućnosti punopravnog sudjelovanja u društvu ako su obesnažena, bez javnog glasa (politički resursi) (Childhood Poverty Research and Policy Center, 2004.:1). U skladu s opisanim pristupom razumijevanja fenomena siromaštva djece i vrijednosti poštovanja djetetove osobnosti i subjektiviteta koji promiče Konvencija UN-a o pravima djeteta, u ovom istraživanju i preporukama za unapređenje položaja siromašne djece, polazi se od shvaćanja da je dijete osoba koja ima svoj sadašnji život, potrebe i želje te da je individua koja ima pravo na zaštitu svojih prava i interesa te poseban status s obzirom na psihičku i tjelesnu ranjivost koja proizlazi iz dobi Teorijska polazišta i pristupi istraživanju siromaštva djece Najčešće korišteni teorijski pristupi u izučavanju psihosocijalnog razvoja djece koja žive u siromaštvu jesu: ekološka ili ekosistemska teorija, modeli rizika i otpornosti i teorijski modeli koje uključuju odluke o dodjeli resursa unutar obitelji, primjerice model ulaganja (Duncan i Brooks-Gunn, 1997.; Eamon Keegan, 2001.; Linver, Brooks-Gunn i Kohen, 2002.; Luthar, 2003.; Orthner, Jones-Sanpei i Williamson, 2004.; Kim-Cohen i sur., 2004.; Gershoff i sur ; Magnuson i Votruba-Drzal, 2008.; Kletečki Radović, 2011.). 4

24 UTJECAJI SIROMAŠTVA U RANOM DJETINJSTVU I MJERENJE DJEČJE DOBROBITI Ekološka ili ekosistemska teorija Ekosistemska teorija (Bronfenbrenner, 1979., 2005.) široko je prihvaćena perspektiva u praksi i istraživanjima djece koja žive u uvjetima siromaštva jer u objašnjenje činitelja povezanih s niskim socioekonomskim statusom uključuje sve strukturalne nejednakosti i bio-psiho-socijalne okolnosti djeteta koje nalazimo na različitim razinama djetetova ekološkog sustava (slika 1.1.). Prema ovom modelu, dijete je sa svojim individualnim obilježjima (spol, dob i dr.) prvenstveno u interakciji s obitelji, pa s drugim, sebi važnim osobama i sustavima, kao što su vršnjaci, susjedi, obrazovni i zdravstveni sustav itd. Direktni kontakti i odnosi djeteta s ovim osobama i sustavima čine njegov mikrosustav. Veze (obitelj-vrtić) između pojedinih struktura djetetova mikrosustava čine mezosustav. Socijalni kontekst u kojem obitelj djeteta živi (radna i životna okolina roditelja i obitelji, lokalna zajednica, roditeljske socijalne mreže) čine egzosustav, dok je najširi makrosustav koji obuhvaća kulturne norme i vrijednosti, politike, ekonomske uvjete i globalne razvojne trendove. U interakciji s različitim sustavima djeca i obitelji mogu nailaziti na brojne zapreke, ali i olakšavajuće okolnosti. Sudjelovanje i uključenost djeteta i obitelji u životne procese, ovisit će o njihovim mogućnostima da svoje resurse i potencijale prilagode okolini. Pojedinci i obitelji izlaze i ulaze u različite sustave, no pojavljuje se problem kada iz nekog razloga, primjerice zbog socioekonomskog statusa, bivaju isključeni iz središnjih ( mainstream ) sustava, što može nepovoljno utjecati na dječji razvoj. Djeca koja žive u siromaštvu suočena su s višestrukim poteškoćama koje se akumuliraju kroz sva četiri ekosistema i prenose na djetetov svakodnevni život (i život njegove obitelji). Sagledavanje djeteta u okruženju te kumulativnog djelovanja i grupiranja štetnih fizičkih, materijalnih, socijalnih i psiholoških posljedica siromaštva, može pomoći stručnjacima u razumijevanju problema siromaštva i razvoju djelotvornijih programa pomoći i podrške djeci u siromaštvu. U tom smislu poseban naglasak treba staviti na jačanje ekološkog sustava siromašnog djeteta, osnaživanje obitelji, zajednice i društva u cjelini te na sudjelovanje u socijalnim akcijama koje zagovaraju strukturalne promjene u društvu s ciljem ublažavanja i sprečavanja posljedica siromaštva na djecu. Slika 1.1. Bronfenbrennerov model ekosistemske teorije Vrijednost MAKROSUSTAV EGZOSUSTAV MEZOSUSTAV MIKROSUSTAV Uvjerenja Kult ura Obitelj Vršnjaci Škola DIJETE Spol Dob Zdravstveni status Vrtić Susjedstvo Radno mjesto roditelja Socijalna i ekonomska politika Globalni razvojni trendovi Vrijeme (povijesno- socijalni kontekst - dinamična i promjenjiva priroda pojedinčeve okoline) KRONOSUSTAV Izvor: Prilagođeno prema Yingst,

25 UTJECAJI SIROMAŠTVA U RANOM DJETINJSTVU I MJERENJE DJEČJE DOBROBITI Danas se ekosistemska perspektiva smatra temeljnim polazištem u planiranju kako istraživanja tako i intervencija, upravo zbog toga što naglašava važnost okoline za djetetov razvoj i socijalnu prilagodbu te međuovisnost ekoloških sustava, što je osobito važno kada se radi o fenomenu siromaštva čije rješavanje ovisi o nizu strukturalnih i društvenih promjena. Model rizika i otpornosti Većina istraživanja i programi podrške obiteljima uglavnom su bili usmjereni na probleme i negativne razvojne ishode po dijete, a daleko manje na kompetencije, snage, odnosno čimbenike zaštite i otpornosti djece ili obitelji (Fraser, 2004.; Werner, 2005.; Sandbæk, 2008.). U novije vrijeme sve se više pažnje posvećuje upravo čimbenicima zaštite, koji mogu utjecati na uspješnu prilagodbu i razvoj djece u nepovoljnim okolnostima odnosno fenomenu otpornosti, koji se odnosi na proces koji vodi prema pozitivnoj prilagodbi unatoč prisutnom riziku (Sandbæk, 2008.; Boyden i Cooper, 2010.). Upravo je ekosistemska teorija značajno utjecala na konceptualizaciju rizika i otpornosti te omogućila stručnjacima razumijevanje da neka obilježja pojedinca i obitelji mogu biti pripisana utjecajima iz okoline, kako onim rizičnim, tako i zaštitnim, odnosno pozitivnim i osnažujućim. Sve više je u fokus dolazio model otpornosti koji sagledava dijete iz perspektive njegovih sposobnosti, znanja, talenata te korištenja osobnih snaga i resursa kako bi savladalo prepreke i nepovoljne okolnosti u kojima se nalazi. Prema Saleebeyu (1997.) otpornost se temelji na spoznaji da pojedinci i zajednice odolijevaju i nadvladavaju teške životne udarce s kojima se suočavaju. Koncept otpornosti ne negira proživljeno teško iskustvo, već govori o snazi pojedinca da odolijeva, odnosno da ljudi i zajednice sebi pomažu tako da nepovoljne okolnosti ne vode samo u nemoć i patologiju. Drugim riječima, iako dugotrajno i dubinsko siromaštvo povećava vjerojatnost zdravstvenih, socio-emocionalnih i ponašajnih problema te nižih obrazovnih postignuća i lošije kvalitete odnosa s roditeljima, neće sva djeca koja odrastaju u siromašnim obiteljima iskusiti negativne posljedice. Istraživanja o razvoju otpornosti siromašnih obitelji s djecom (Orthner, Jones-Sanpei i Williamson, 2003., 2004.) pokazala su da, unatoč teškim i problematičnim okolnostima, siromašne obitelji imaju snagu i razvijene strategije za prevladavanje poteškoća te da su se sposobne prilagoditi i najtežim uvjetima koje donosi njihovo okruženje. Pokazalo se da je u otpornim siromašnim obiteljima posebno razvijen osjećaj osobnog samopouzdanja i vjerovanja u vlastite mogućnosti i vještine rješavanja problema. Bez obzira na svoj roditeljski ili radni status, otporne obitelji imaju sposobnost držati se zajedno i oslanjati se jedni na druge u problemskim situacijama. Dakle, jedan od izvora otpornosti je obiteljska kohezivnost koja ostaje jaka unatoč nedaćama s kojima se suočavaju. Također, kao značajan čimbenik pokazala su se jasna obiteljska pravila, dobre komunikacijske vještine, kao i vrijeme koje članovi obitelji provode u zajedništvu te socijalna podrška prijatelja ili šire obitelji. Jedan od najznačajnijih čimbenika obiteljske otpornosti siromašnih ili onih koji žive s niskim dohotkom jesu ekonomski resursi. Ekonomski resursi ne uključuju samo obiteljski dohodak, već i druge izvore materijalne sigurnosti ekonomski ugroženih obitelji, primjerice socijalnu pomoć, doplatak za djecu, novčanu potporu tijekom školovanja djece, pomoć za osiguravanje odgovarajućih uvjeta stanovanja i drugo. Istraživanje Kim-Cohen i sur. (2004.) također je pokazalo da su određena djeca izložena socioekonomskoj deprivaciji otporna i da postižu dobre razvojne ishode unatoč situaciji u kojoj žive. U provedenom istraživanju provjeravao se doprinos pojedinih genetskih i okolinskih čimbenika povezanih s otpornošću u kontekstu života u ekonomskoj deprivaciji. Rezultati su pokazali da na pozitivnu prilagodbu djece koja žive u ekonomskoj deprivaciji utječu majčina toplina, poticanje aktivnosti i temperament djeteta. Nalazi ovog istraživanja sugeriraju da je moguće suprotstaviti se negativnim utjecajima deprivirane i osiromašene okoline na kognitivni razvoj djeteta ako se siromašnim obiteljima osiguraju sredstva ili ih se podrži u poticanju aktivnosti i interakcija vezanih uz intelektualni razvoj djeteta. Također, ovo istraživanje dalo je doprinos razumijevanju činjenice da u razvoju otpornosti djeteta značajnu ulogu imaju kako individualni tako i okolinski čimbenici na koje je moguće utjecati putem preventivnih ili ciljanih programa usmjerenih na borbu protiv dječjeg siromaštva. Polazeći od ekosistemske perspektive znamo da na djetetov razvoj snažno utječu obitelj, škola, vršnjaci, okolina i zajednica u kojoj živi te posredno i cjelokupna socijalna politika o djeci i obitelji. Sukladno tomu, pozitivni, odnosno zaštitni čimbenici mogu utjecati kroz cijeli ekološki sistem djeteta ili obitelji, povećavajući i olakšavajući mogućnost povoljnih učinaka prilagodbe (Ajduković, 2008.). Wright i Masten (2006.) naglašavaju važnost razvoja koncepta otpornosti kroz implementaciju ideja i spoznaja u modele djelotvornih preventivnih programa i javnih politika namijenjenih siromašnim korisnicima. Cilj je razvijati takve modele javnih politika, programe i intervencije koji uključuju 6

26 UTJECAJI SIROMAŠTVA U RANOM DJETINJSTVU I MJERENJE DJEČJE DOBROBITI promicanje zaštitnih čimbenika i otpornosti, dakle stavljanje naglaska na ono što je dobro i pozitivno kod pojedinca i u njegovoj okolini. U isto vrijeme ne treba zanemariti rizične okolnosti. Intervencije se i nadalje trebaju usmjeravati na smanjivanje ili otklanjanje poteškoća,odnosno problema, no naglasak treba biti na perspektivi osnaživanja elemenata otpornosti (resursa) pojedinca, obitelji, grupe ili zajednice. Masten i Powel (2003.) naglašavaju da je pristup planiranja intervencija i preventivnih programa, koji se temelje na konceptu otpornosti, značajno usmjeren prema pozitivnim ciljevima i ishodima. Nadalje, da je promicanje kompetentnosti korisnika jedan od najboljih načina prevencije problema, kao i da opće intervencije kod djece u riziku rezultiraju boljim ishodima kada se u procjenu uključuju pozitivne (kao i negativne) okolnosti, očekivanja i ishodi. Modeli promjene, u okviru promocije otpornosti, usmjereni su na dobar ishod, povećanje ili zaštitu postojećih resursa i kapaciteta, smanjenje ili sprečavanje izvora ranjivosti. Nekoliko je mogućih pristupa u planiranju strategija intervencija: (1) usmjerenost na rizik strategija kojom se pokušava eliminirati ili smanjiti razina izloženosti riziku; (2) usmjerenost na resurse strategija kojom se s jedne strane pokušava direktno utjecati na povećanje resursa u životima djece, a s druge strane, pokušava se utjecati na povećanje prisutnosti drugih značajnih osoba koje imaju mogućnosti i snage biti podrška i resurs djeci, poput roditelja, odgajatelja, učitelja, pomagača; (3) procesno orijentirani programi - strategija kojom se nastoji utjecati na procese i odnose u okruženju djeteta. Takvi programi mogu imati za cilj jačanje veza i odnosa s roditeljima (skrbnicima), uspostavu odnosa s kompetentnim i brižnim odraslima ili omogućiti i osigurati prilike za razvoj potencijala djeteta, učenja novih vještina i slično. Danas se u Europi izrađuju strategije podrške obiteljima s djecom izloženima socijalnim rizicima, koje se temelje na dokumentima Vijeća Europe, na načelima usredotočenosti na čimbenike zaštite, kao i na čimbenike rizika te uvažavanja roditelja i djece kao aktivnih dionika u vlastitim životima (Daly, 2007.). Model ulaganja Model ulaganja polazi od razumijevanja da ekonomski resursi povećavaju mogućnosti roditeljskog ulaganja u razvoj djeteta, odnosno da ekonomsko blagostanje ima značajan utjecaj na razvoj šireg spektra akademskih i socijalnih kompetencija (Bradley i Corwyn, 2002.)(slika 1.2.). Obitelji koje su ekonomski stabilnije i raspolažu s više financijskog kapitala u većoj su mogućnosti značajnije ulagati u razvoj svoje djece (primjerice obrazovanje) za razliku od ekonomski ugroženih obitelji koje moraju više ulagati u neposredne životne potrebe (primjerice hranu i stanovanje). Becker (1991., prema Magnuson i Votruba-Drzal, 2008.) naglašava da u modelima ulaganja u razvoj djeteta treba uzeti u obzir ekonomske mogućnosti, ali i vrijednosti, interese i preferencije koje roditelji usađuju svojoj djeci. Ekonomisti se slažu da su vrijeme i novac dva osnovna resursa koja roditelji ulažu u svoju djecu (Foster, 2002.). Primjerice, roditelji mogu ulagati u kvalitetnu dječju skrb i obrazovanje, u stanovanje u dobrom susjedstvu, iskustveno učenje (omogućavanje djetetu da sudjeluje u novim situacijama i okolini), ali i u igru i zajedništvo. Obilježja djeteta, također, utječu na razinu i vrstu ulaganja roditelja u svoju djecu (Foster, 2002.). Mala djeca, koja su po prirodi znatiželjnija i podložnija učenju i otkrivanju svijeta, eksplicitnije traže od svojih roditelja kupnju slikovnica, igračaka za učenje ili odlaske u knjižnicu, kazalište i sl. Djeci s teškoćama u razvoju potrebne su prilagođene igračke, pomagala, programi za učenje ili socijalizaciju te posebna pažnja, koja od roditelja iziskuje kako vrijeme tako i dodatan novac. Conger i Jewsbury Conger (2008.) navode da ulaganje u djecu uključuje nekoliko različitih dimenzija obiteljske podrške: 1) materijali za učenje dostupni u kući; 2) neposredno poticanje roditelja na učenje ili putem posebnih programa izvan kuće škole stranih jezika, edukativni programi, aktivnosti vezane uz učenje glazbe, sporta, plesa; 3) životni standard primjerena hrana, stanovanje, odjeća, zdravstvena skrb i sl.; 4) život u zajednici, susjedstvu, okruženju koje potiču razvoj djeteta (dostupnost parkova, igrališta i drugih aktivnosti Slika 1.2. Model ulaganja Obiteljski dohodak Roditeljsko ulaganje u djecu Razvoj djeteta Izvor: Conger i Jewsbury Conger,

27 UTJECAJI SIROMAŠTVA U RANOM DJETINJSTVU I MJERENJE DJEČJE DOBROBITI za djecu u zajednici, dostupnost dobrih predškolskih i školskih ustanova, mogućnost sudjelovanja u zajednici i održavanja konvencionalnih odnosa s vršnjacima i dr.). Općenito, model ulaganja podrazumijeva da će se ekonomska dobrobit obitelji pozitivno odraziti na podizanje djece i da će imati utjecaja na intelektualni i socijalni uspjeh djeteta. Djeca u boljestojećim obiteljima vjerojatno će se bolje hraniti, imati bolju zdravstvenu skrb, živjeti u sigurnijem i podržavajućem okruženju te dobiti više obrazovnih i društvenih prilika za uspjeh u životu (Conger i Jewsbury Conger, 2008.). Model ulaganja sugerira da su djeca iz siromašnih obitelji zakinuta u odnosu na svoje vršnjake iz ekonomski boljestojećih obitelji, s obzirom da njihovi roditelji imaju ograničene resurse koje mogu ulagati u njih. Siromašni roditelji, u odnosu na ekonomski boljestojeće, mogu manje toga osigurati svojoj djeci, uključujući knjige i poticajne materijale u kući, dobre predškolske ustanove i škole, sigurno i poticajno okruženje (Evans, 2004.). Siromašni roditelji mogu imati manje vremena za ulaganje u dijete, primjerice jednoroditeljske obitelji koje vrlo često imaju ekonomskih poteškoća (Raboteg-Šarić, Pećnik i Josipović, 2003.; Abela i Berlioz, 2007.), roditelji koji imaju nestandardno radno vrijeme ili manje fleksibilan radni raspored (primjerice građevinski ili komunalni radnici). U istraživanju Bradleyja i sur. (2001., prema Conger i Jewsbury Conger, 2008.) korišteni su podaci iz višeetapnog uzorka koji je uključivao nekoliko tisuća djece u dobi od najranijeg djetinjstva pa do mladenaštva, s ciljem da se evaluiraju razlike u roditeljskim ulaganjima i ponašanjima. Uspoređujući siromašne obitelji i obitelji s dohotkom iznad službene linije siromaštva, utvrđeno je da bogatiji roditelji više uključuju svoju djecu u razgovor, u aktivnosti učenja i u rasprave o događajima iz svakodnevnog života. Djeca iz financijski sigurnijih obitelji imala su veći pristup knjigama, časopisima, igračkama, igrama koje potiču učenje, kulturnim događajima i aktivnostima izvan kuće te posebnim aktivnostima koje su poticale i ohrabrivale razvoj talenta za glazbu, sport i druge specifične interese. Nesiromašni roditelji puno su češće pokazivali poštovanje prema svojoj djeci i mnogo manje koristili fizičko kažnjavanje te rjeđe bili suzdržani prema djetetu. Također, živjeli su u okruženju koje je bilo sigurnije, čišće, prostranije, svjetlije i urednije te poticajnije za razvoj djeteta Posljedice siromaštva u ranom djetinjstvu Znanstveni radovi i praksa ukazuju na to da djeca proživljavaju siromaštvo na drugačiji način od odraslih, da siromaštvo djece ima drugačije uzroke i posljedice te da utjecaji siromaštva u djetinjstvu mogu biti ne samo štetni po djecu, već i ireverzibilni (Sigle-Rushton, 2004.). Siromaštvo akutnije utječe na djecu nego na odrasle zbog njihove veće ranjivosti koja proizlazi iz dobi i ovisničkog položaja. S obzirom na to da siromaštvo tijekom djetinjstva može prouzročiti značajna kognitivna i tjelesna oštećenja, nepovoljna situacija siromašne djece održava se i kasnije tijekom života, što pridonosi održanju i intergeneracijskom prenošenju siromaštva. Posljedice siromaštva razlikuju se s obzirom na dobne skupine djece. Možemo razlikovati rano i kasno djetinjstvo te ranu i kasnu adolescenciju. Ova razdoblja obilježavaju razvojni izazovi koji zahtijevaju adaptaciju na biološke, psihološke i socijalne promjene, tako da siromaštvo može utjecati različito na pojedine indikatore dječjeg blagostanja. Treba reći da se u svakoj dobnoj grupi događaju određene tranzicije u dječjem životu (npr. polazak u školu, biološko sazrijevanje, kognitivne promjene, promjena uloga ili kombinacija svega ovoga). U ranom djetinjstvu događaju se tranzicije vezane za institucije predškolskog odgoja i obrazovanja (jaslice i vrtiće) te priprema za ulazak u formalni sustav obrazovanja. Mnoga su istraživanja potvrdila da je odrastanje u siromaštvu povezano s različitim negativnim posljedicama i nepoželjnim ishodima u djetinjstvu i odraslosti. Posljedice su ozbiljnije ako dijete živi u ekstremnom ili dubinskom siromaštvu, ako se radi o dugotrajnom siromaštvu ili siromaštvu u ranom djetinjstvu (usp. Duncan i Brooks-Gunn, 1997.; Moore i sur., 2009.; Bradshaw, 2002.; Illig, 1998.). Glavne posljedice dječjeg siromaštva mogu se grupirati u: zdravstveno-tjelesne, kognitivno-obrazovne, socijalnoemocionalne i ekonomske. Zdravstvene i tjelesne posljedice. Siromašna djeca češće se rađaju s niskom porođajnom težinom i imaju veću stopu smrtnosti u prvim mjesecima života (Brooks-Gunn i Duncan, 1997.). Djeca koja žive u siromaštvu imaju veću vjerojatnost iskusiti nedostatak hrane ili imati nekvalitetnu prehranu, što se može odraziti na njihov fizički razvoj i zdravstveno stanje (Čudina Obradović i Obradović, 2006.). Nedostatna i neadekvatna prehrana povezana je sa zaostajanjem u tjelesnom razvoju (siromašna djeca imaju nižu visinu i/ili težinu u 8

28 UTJECAJI SIROMAŠTVA U RANOM DJETINJSTVU I MJERENJE DJEČJE DOBROBITI odnosu na svoju dob). S druge strane, mogu se suočavati s problemom prekomjerne težine uslijed jednolične prehrane. Postoji više načina na koje siromaštvo utječe na zdravlje djece. Jedan način je svakako zbog nedovoljne i neadekvatne prehrane, zbog čega su siromašnija djeca sklonija pobolijevanju i kroničnim bolestima poput astme, anemije i sl. S druge strane, siromašna djeca žive u kućnom okruženju ili izvankućnoj okolini u kojima su izloženija rizičnim čimbenicima. Primjerice, zbog neadekvatnih stambenih uvjeta ili zagađenosti okoline, veća je vjerojatnost za ozljede i oštećenja organizma. Prema tome, siromašna djeca češće obolijevaju i umiru od respiratornih bolesti te češće stradavaju od ozljeda i trovanja (Jovančević, 2008.; Currie i Lin, 2007.), češće su im oštećeni sluh ili vid i češće su izgladnjela i neuhranjena (Seccombe, 2000.). Iako siromašna djeca zbog svoje ranjivosti trebaju bolju zdravstvenu skrb, u stvarnosti ona im je teže dostupna i rjeđe se liječe. Slabija fizička sigurnost siromašne djece može biti povezana s neodgovarajućim roditeljskim postupcima (siromašni roditelji zbog različitih čimbenika nedovoljno paze ili skrbe o djeci koja su niže dobi). Ovdje treba istaknuti da se zdravstveni problemi iz razdoblja ranog djetinjstva mogu pojaviti kao rizični čimbenici u kasnijem djetinjstvu ili adolescenciji, kao što su problemi kognitivnog, jezičnog, emocionalnog ili drugog razvoja. Kognitivne i obrazovne posljedice. U velikom broju istraživanja potvrđen je negativni utjecaj siromaštva u ranom djetinjstvu na kasnija obrazovna i akademska postignuća (Brooks-Gunn, 1997.; Goodman i Sianesi, 2005.). Veza između obrazovnih postignuća i siromaštva je konzistentnija ako mjerimo utjecaj siromaštva u ranom djetinjstvu nego u kasnom djetinjstvu ili adolescenciji. 4 Kada je u pitanju razdoblje predškolske dobi, mnogi se istraživači usmjeravaju na povezanost između života u siromaštvu i pripremljenosti za školu (Baran, 2013.). Jedno od najvažnijih postignuća u ranom djetinjstvu jest usvajanje jezičnih znanja te vještina pisanja i čitanja. Isaacs (2012.) je utvrdila da su djeca iz siromašnih obitelji u SAD-u često nepripremljena za školu. Prema njezinu nalazu, manje od polovine siromašne djece spremno je za školu u dobi od pet godina u usporedbi sa 75% djece iz obitelji sa srednjim i visokim dohocima. Pripremljenost za školu mjerena je preko usvojenosti matematičkih vještina i vještina čitanja, problema povezanih s učenjem i ponašanjem te indikatora tjelesnog zdravlja. Djeca koja su bila pripremljenija za školu u petoj godini bila su uspješnija u osnovnoj školi, rjeđe su ispadala iz sustava obrazovanja u srednjoj školi i zarađivala su više kao odrasle osobe (Duncan i sur., 2007.; Duncan, Ziol-Gues i Kalil, 2010.). Djeca čije su obitelji prešle iz nesiromaštva u siromaštvo također su pokazivala lošiji rezultat u vještini čitanja nego djeca čije obitelji nisu nikada živjele u siromaštvu (Moore i sur., 2002.). Na koji način siromaštvo utječe na kognitivni razvoj i obrazovna postignuća djece? Mnogi se slažu da je taj utjecaj više indirektan nego direktan. Drugim riječima, istina je da kućanski dohodak sam po sebi utječe na određene komponente dječjeg razvoja (Duncan, Morris i Rodrigues, 2011.), ali problem nije samo u nedostatku novca, već u tome što je financijska oskudica povezana s određenim karakteristikama roditelja koje nepovoljno utječu na dječji razvoj. To znači da siromašni roditelji u pravilu imaju niže obrazovanje i da djeca odrastaju u kućanskoj okolini koja je za njih manje intelektualno poticajna (nedostatak edukativnih materijala i igračaka u kućanstvu, slabija uključenost roditelja u djetetovu igru i aktivnosti). U nekim se istraživanjima pokazalo da je, pored ekonomske sigurnosti obitelji, obrazovni status majke i način njene interakcije s djetetom značajan čimbenik u djetetovu kognitivnom razvoju (Carlson i Concoran, 2001.; Čudina-Obradović, 1999.; Čudina-Obradović i Obradović, 2006.). Socijalne i emocionalne posljedice. Siromaštvo je povezano sa socijalnim i emocionalnim razvojem djeteta. U razdoblju predškolske dobi emocionalni, socijalni i moralni kapaciteti najbrže se razvijaju. Siromašna djeca imaju veći rizik da će iskazivati emocionalne probleme ili probleme u ponašanju (neposlušnost, impulzivnost, neslaganje s vršnjacima). Kada siromašna djeca govore o svojim osjećajima i iskustvima življenja u siromaštvu, ukazuju na negativan utjecaj siromaštva na njihovo samopoštovanje i samopouzdanje, osobnu sigurnost (Ridge, 2002., 2003.) te na socijalne odnose (Fortier, 2006.). 4 Jedna je studija pokazala da na obrazovna postignuća u adolescenciji u većoj mjeri utječe trenutačno siromaštvo nego siromaštvo u ranom djetinjstvu (Guo, 1998.). 5 Corak u svojoj studiji o različitim aspektima mjerenja dječjeg siromaštva nedvosmisleno zaključuje: Idealno, najprimjerenija mjera (dobrobiti op.a.) bila bi aktualna potrošnja privatnih i javnih dobara povezanih s razvojem. (Corak, 2005.:9) 6 Mjerenje dječjeg siromaštva preko dohotka najčešće se povezuje sa sljedećim problemima: 1) podaci o dohotku su nepouzdani, osobito ako značajan dio dohotka dolazi od samozaposlenosti ili neformalnog rada; 2) ekonomske mogućnosti kućanstva ne temelje se samo na trenutačnom dohotku, već i na ranijim zaradama, ušteđevinama, kreditima, vlasništvu ili proizvodnji za vlastite potrebe; 3) dohodak ne uzima u obzir usluge za djecu koje mogu biti besplatne, subvencionirane ili se u potpunosti plaćati; 4) troškovi predškolskog obrazovanja mogu predstavljati značajan ili manje značajan dio kućanskog dohotka ovisno o načinu plaćanja; 5) prilikom pretvaranja kućanskog u ekvivalentni dohodak, mogu se koristiti arbitrarne ekvivalentne ljestvice; 6) kućanstva se mogu razlikovati u pogledu svojih sposobnosti upravljanja dohotkom i davanja prioriteta dječjim potrebama (UNICEF, 2012.:9). 9

29 UTJECAJI SIROMAŠTVA U RANOM DJETINJSTVU I MJERENJE DJEČJE DOBROBITI Utjecaj siromaštva na socio-emocionalni razvoj može se, s jedne strane, objasniti manje stabilnom obiteljskom i socijalnom okolinom siromašne djece i obilježjima roditeljstva. Siromašna djeca češće žive sa samohranim roditeljima i u kućanstvima gdje je slabiji roditeljski nadzor i viša razina roditeljskog stresa. Siromašna djece češće dolaze iz obitelji koje mijenjaju mjesto prebivanja i obiteljsku strukturu te, shodno tome, žive u manje stabilnoj i predvidljivoj okolini. Longitudinalne studije u kojima su uspoređivane aktivnosti svakodnevnog života pokazale su da siromašna djeca dobivaju nižu razinu roditeljske skrbi, žive u nepovoljnijem kućanskom i izvankućanskom okruženju, imaju slabije pokazatelje zdravlja i fizičke sigurnosti, sudjeluju u manje stabilnim i predvidljivim dnevnim aktivnostima te slabije razumiju uzročno-posljedične odnose među pojavama (Combs-Orme i Cain, 2006.; Flores, 2004.). Osim toga, siromašna djeca češće odrastaju u dezorganiziranim zajednicama i područjima koncentriranog siromaštva te su rjeđe izložena pozitivnim socijalnim normama i modelima. Prema tome, podržavajuće roditeljstvo jedan je od važnijih elemenata djetetove socijalne i emocionalne dobrobiti, a primjerena briga i roditeljska toplina u ranom djetinjstvu štite djecu od nepovoljnih utjecaja. Kao što navodi Jovančević (2008.), siromaštvo, nezaposlenost i dezorganizirana zajednica zaokupljaju pozornost roditelja, podrivaju njihovu pažnju prema djetetu, troše njihovu fizičku i emocionalnu energiju, stavljaju na kušnju njihovo strpljenje, osjećaj kompetencije i kontrole nad vlastitom sudbinom. Ekonomske posljedice. Osim što život u siromaštvu negativno utječe na razvoj tijekom predškolske ili školske dobi, izvjesno je da su iskustva siromaštva iz ranog djetinjstva povezana s nepovoljnim ishodima u razdoblju odraslosti. Za one koji su živjeli u dugotrajnom siromaštvu kao djeca veća je vjerojatnost da će biti siromašni i kao odrasli ljudi (Corcoran i Chaudry, 1997.; Hobcraft i Kiernan, 2001.). Istraživači upozoravaju na dugoročne ekonomske troškove siromaštva u ranom djetinjstvu kako za pojedince tako i za društvo (Duncan, Kalil i Ziol-Guest, 2008.; Holzer i sur., 2008.). U odnosu na djecu koja nisu živjela u siromaštvu, djeca iz obitelji čiji je dohodak u vrijeme ranog djetinjstva bio ispod linije siromaštva imaju dvije godine manje završenog obrazovanja, odrade 25% manje radnih sati, zarađuju 50% manje, više koriste programe socijalne pomoći, dvostruko češće izjavljuju da im je zdravstveno stanje loše ili im je razina psihološkog stresa viša, muškarci dvaput češće bivaju uhićeni, a tri puta češće završavaju u zatvoru, dok djevojke znatno češće završavaju na socijalnoj pomoći i imaju pet puta veću vjerojatnost da će roditi dijete izvan braka do 21. godine (Duncan, Kalil i Ziol-Guest, 2008.). Naravno, to ne znači da je siromaštvo u vrijeme ranog djetinjstva jedini uzrok navedenih posljedica. Sigurno je da ekonomska situacija tijekom kasnijeg djetinjstva također ima utjecaja, kao i neadekvatno obrazovanje roditelja. Prema tome, da bi se poboljšale životne šanse djece, važno je raditi na eliminiranju siromaštva u razdoblju ranog djetinjstva, ali i na poboljšanju obrazovnih postignuća roditelja i promjenama njihovih stavova prema obrazovanju. Studije su pokazale da je siromaštvo tijekom ranog djetinjstva snažnije povezano sa zaradama i brojem radnih sati u odraslosti, a manje s ponašanjima i pokazateljima zdravlja (Brooks-Gunn i Duncan, 1997.; Duncan, Ziol-Gues i Kalil, 2010.). Posljedice siromaštva isprepliću se i mogu imati kumulativni učinak. Još jednom treba naglasiti da navedene posljedice nisu rezultat samo dohodovnog siromaštva, već i nepovoljnih karakteristika roditelja ili okoline. To znači da se mjerama povećanja kućanskog dohotka mogu eliminirati neke, ali ne i sve posljedice siromaštva Konceptualizacija i mjerenje dječjeg siromaštva i dobrobiti Od prvih znanstvenih istraživanja siromaštva sve do danas među istraživačima postoje brojna nesuglasja oko načina definiranja i mjerenja siromaštva (Šućur, 2001.). Ključno je pitanje kojim resursima mjeriti životni standard kućanstva odnosno pojedinca: dohotka ili potrošnje. Iako se većina istraživača slaže da je aktualna potrošnja najbolji način mjerenja siromaštva i životnog standarda 5, praktični razlozi utječu na to da najviše empirijskih studija u zemljama EU i razvijenim zemljama resurse svode na raspoloživ dohodak. S obzirom na to da u najrazvijenijim zemljama većina obitelji svoje potrebe podmiruje na tržištu, dohodak je ključan, ali ne i savršen pokazatelj životnog standarda i siromaštva 6. Budući da djeca ne žive u zasebnom svijetu od svijeta odraslih te da dijele blagostanje roditelja i drugih odraslih s kojima žive u kućanstvu, najjednostavnije je siromaštvo djece mjeriti pokazateljima dohodovnog siromaštva. U zemljama EU koristi se službena metodologija za praćenje siromaštva, prema kojoj se prag ili granica siromaštva definira kao 60% medijana nacionalnog dohotka. Poznato je, međutim, da ovu granicu mnogi smatraju više mjerom nejednakosti nego siromaštva (ona nam govori o tome kako su koristi ekonomskog napretka raspodijeljene u donjem dijelu dohodovne distribucije, odnosno koliko su 10

30 UTJECAJI SIROMAŠTVA U RANOM DJETINJSTVU I MJERENJE DJEČJE DOBROBITI najsiromašniji udaljeni od prosječnog ili medijana dohotka). Ova nam mjera ne govori o tome kako stvarno siromašni žive, već koliko su daleko od normalnog načina života u svojoj zemlji. Zato npr. podatak o tome da su stope relativnog siromaštva djece u Češkoj niže nego u Njemačkoj ili Francuskoj nerijetko stvara zabunu u javnosti. Sve je više autora koji upozoravaju da je dječje blagostanje potrebno mjeriti na drugačiji način, a ne naprosto preko prosječnog ili ekvivalentnog kućanskog dohotka. Dva aspekta unutar koncepta dohodovnog siromaštva posebno su sporna. Prvi je povezan s pretpostavkom da se resursi unutar kućanstva jednako i ravnomjerno dijele između odraslih i djece. Međutim, u stvarnosti je moguća deprivacija djece ako roditelji troše nadproporcionalno velik dio kućanskog dohotka za sebe ili ekstra zaštićenost djece kada se roditelji žrtvuju da bi djeci pružili što veću razinu sigurnosti (Browning, 1992.; Browning i sur., 1994.; Nelson, 1993.). To vrijedi za bogate i za siromašne zemlje. Prema nalazima Lundberg, Pollacka i Walesa (1997.), plaćanje obiteljskih naknada u Velikoj Britaniji direktno majkama imalo je za posljedicu veću potrošnju na ona dobra koja više koriste djeci. Isto tako, povećanje državnih mirovina za starije osobe u Južnoafričkoj Republici pozitivno je utjecalo na zdravlje i prehranu djece (osobito djevojčica) jer je time povećana kupovna moć baka u kućanstvima (Duflo, 2000.). Realna iskustva sugeriraju da roditelji u siromašnim obiteljima troše proporcionalno veći dio dohotka na djecu nego prosječna obitelj. To bi značilo da nam pokazatelji dohodovnog siromaštva slabo govore o tome na koji se način dohodak distribuira unutar kućanstva. Dohodovno siromaštvo nije uvijek i stvarno siromaštvo. Drugi sporan aspekt dohodovnog siromaštva jest prevođenje kućanskog dohotka u ekvivalentni dohodak (koristeći ekvivalentne ljestvice) koji u istom iznosu pripada svakom članu kućanstva. Ekvivalentne ljestvice mogu uvelike utjecati na stope siromaštva i strukturu siromašnih u određenoj zemlji. Problem je u tome što se korištene ekvivalentne ljestvice manje temelje na empirijskim opažanjima, a više na konvencijama i neprovjerenim pretpostavkama. To je slučaj i s tzv. OECD-ovim ekvivalentnim ljestvicama koje se koriste u statistikama Eurostata 7. Ove ljestvice mogu biti u suprotnosti s empirijskim nalazima o udjelima dječje potrošnje u ukupnoj kućanskoj potrošnji 8 ili s ljestvicama koje se koriste u pojedinim sustavima socijalne sigurnosti. Na primjer, do početka i stupanja na snagu novog Zakona o socijalnoj skrbi u Republici Hrvatskoj, prilikom ostvarivanja prava na pomoć za uzdržavanje, korištena je ljestvica u kojoj su djeca do 7 godina imala isti koeficijent kao i odrasli (0,8), a djeca od 7 do 15 godina imala su koeficijent veći od onoga odraslih (0,9). Zbog iznesenih nedostataka koncepta dohodovnog siromaštva, mnogi se zalažu za direktno mjerenje dječjeg blagostanja, polazeći od multidimenzionalne prirode siromaštva. Siromaštvo se ne može svesti samo na nedostatak materijalnih ili financijskih resursa. Multidimenzionalnim pristupom naglasak se premješta s uskog koncepta dječjeg siromaštva prema širokom konceptu dječje dobrobiti. Time se naglašava kompleksnost dječjih života i dječjih odnosa te uloga niza čimbenika koji mogu utjecati na životne situacije djece. Znači li to da treba odustati od pokazatelja dohodovnog siromaštva? Zasigurno ne. Prosječni dohodak ili medijan dohotka odražavaju uobičajen životni standard, ali je nužno koristiti i druge komplementarne pokazatelje dohodovnog i nedohodovnog siromaštva. S obzirom na to da dohodak, kao indirektna mjera blagostanja, ne obuhvaća sve dimenzije siromaštva, treba ga dopuniti pokazateljima direktnog mjerenja siromaštva (aktualne potrošnje i materijalne deprivacije) Okvir za analizu koncepta dječje dobrobiti U literaturi nalazimo različite pristupe konceptualizaciji i mjerenju dječje dobrobiti. Ti pristupi ovise o tome što se primarno želi utvrditi: čimbenike koji utječu na dječju dobrobit ili ishode preko kojih se procjenjuju učinci određenih politika ili pripremljenost djece za naredno životno razdoblje. Mnogi smatraju da je pogrešno gledati u djeci samo buduće odrasle jer je djetinjstvo životno razdoblje s vlastitim sociološkim karakteristikama. Drugim riječima, ako djeca imaju temeljna ljudska prava i ako je djetinjstvo razdoblje za sebe, onda treba promijeniti dosadašnji način mjerenja dobrobiti djece. Promjene u načinu definiranja 7 Postoje dvije OECD-ove ljestvice: originalna ili tzv. stara OECD-ova ljestvica te tzv. nova ili modificirana ljestvica. Stara ljestvica je prvoj odrasloj osobi u kućanstvu pripisivala težinu ili koeficijent 1, ostalim odraslim osobama 0,7, a djeci mlađoj od 16 godina 0,5. S novom ljestvicom smanjen je koeficijent za druge odrasle osobe na 0,5, a za djecu na 0,3 (s tim da se pojam djeteta odnosi sada na osobe mlađe od 14 godina). Ovim se smanjuje broj tzv. ekvivalentnih osoba u kućanstvima koje imaju djecu ili druge odrasle osobe. 8 Ekvivalentne ljestvice nisu zauvijek zadane, one se trebaju prilagođavati obrascima potrošnje i socioekonomskim prilikama zemlje. Šućur je, koristeći Anketu o potrošnji kućanstava iz godine i nelinearnu regresiju, pokušao procijeniti koeficijent za djecu u Hrvatskoj na temelju subjektivnih percepcija ispitanika o potrebnom kućanskom dohotku (UNDP, 2010.). Prema dobivenim rezultatima, koeficijent za djecu iznosio je 0,5 uz široki interval pouzdanosti od 0,4-0,7. 11

31 UTJECAJI SIROMAŠTVA U RANOM DJETINJSTVU I MJERENJE DJEČJE DOBROBITI i mjerenja dječje dobrobiti uključuju promjene u pristupu ili fokusu: od pukog dječjeg preživljavanja prema dječjem blagostanju, od negativnih prema pozitivnim aspektima dječjeg života, od ishoda važnih za odraslost prema ishodima koji su važni u samom djetinjstvu, od tradicionalnih prema novim domenama dječje dobrobiti (Ben-Arieh, 2006.). Polazeći od Bradshawa, Hoelscher i Richardsona (2007.), moguće je identificirati tri uporišne točke za analizu dječje dobrobiti. (1) Koncept dječje dobrobiti temelji se na dječjim pravima. Polazište ovog pristupa jest Konvencija o pravima djeteta koja promiče četiri opća načela: nediskriminaciju, najbolji interes djeteta, opstanak i razvoj te uzimanje u obzir dječje perspektive. Dječja prava su univerzalna i primjenjiva na svu djecu u svijetu. Naravno da se ekonomska, socijalna i kulturna prava djece moraju promatrati u kontekstu ekonomske situacije pojedine zemlje. Primjerice, pravo na primjeren životni standard podrazumijeva kako apsolutne i globalne standarde opstanka i razvoja tako i relativne standarde koji su specifični za pojedinu zemlju. Konvencija priznaje dvostruki status djeteta: kao građanina s vlastitim pravima i kao člana društva koji ovisi o obitelji i drugim društvenim institucijama. Iz diskursa Konvencije očito je da se uzima u obzir ne samo trenutačno blagostanje djeteta, već i potencijali djeteta, odnosno ono što dijete može postati ili postići. Također, ovaj pristup naglašava važnost dječjih percepcija i aktivnog sudjelovanja djece prilikom razumijevanja i mjerenja njihove dobrobiti. Drugim riječima, sama djeca mogu znatno pridonijeti konceptualizaciji dobrobiti i izboru indikatora jer se njihova iskustva, potrebe i aspiracije razlikuju od onih odraslih. (2) Dječja dobrobit nije statičan koncept: djeca sama stvaraju vlastitu dobrobit. Iz perspektive prava djeteta slijedi da se dobrobit djece ne svodi samo na realizaciju dječjih prava, već i na stvaranje šansi kako bi svako dijete postalo ono što može biti ovisno o svojim mogućnostima i potencijalima. To znači da su dječja postignuća posljedica interakcije dostupnih resursa i rizičnih čimbenika povezanih s djetetom, obitelji i drugim društvenim institucijama i organizacijama. S obzirom na to da se resursi i čimbenici stalno mijenjaju, dijete stvara vlastitu dobrobit time što nastoji aktivno uravnotežiti resurse i rizične čimbenike. Stvaranje blagostanja proces je čije posljedice i ishodi ovise o kapacitetu i snagama pojedinca te vanjskoj i unutrašnjoj situaciji. U ovom procesu ključnu ulogu, smatraju neki, ima tzv. smisao za koherentnost (Antonovsky, 1987., prema Bradshawa, Hoelscher i Richardsona, 2007.), koji obuhvaća: sposobnost razumijevanja situacije, upravljivost resursima i značaj aktivnosti za život. Smisao za koherentnost razvija se tijekom cijelog života, a osobito u prva tri desetljeća života. Očito da se ovaj pristup dječjoj dobrobiti kao dinamičkom konceptu naslanja na Senov koncept mogućnosti (capabilities) 9 te da je primjereniji za analizu dobrobiti starije djece koja s vremenom razvijaju vlastite strategije nošenja s poticajima iz okoline i postaju neovisnija od obitelji u interakciji s različitim socijalnim sustavima. Prema tome, snažniji je utjecaj siromaštva na razvoj mlađe nego starije djece i zbog toga što je psihosocijalno blagostanje mlađe djece posredovano obiteljskom pozadinom i odnosima. (3) Dječje sposobnosti i potencijali razvijaju se u interakciji s okolinom. Ovdje se polazi od Bronfenbrennerova (1979.) bioekološkog modela ljudskog razvoja, u sklopu kojega se dječji razvoj objašnjava preko četiri kruga okolinskih utjecaja (vidi poglavlje ). Ekološkim modelom koji implicira dinamičku interakciju unutar i između mikro, mezo, egzo i makro sustava naglašava se kako mnogi procesi unutar šire okoline ne pogađaju direktno djecu, ali nepovoljno utječu na njihovo blagostanje posredno preko obitelji (nezaposlenost roditelja može utjecati na pojavu siromaštva djece i konflikata u obitelji ili ekonomska kriza može utjecati na osiromašenje društva u cjelini) Pokazatelji i indeksi dječje dobrobiti Operacionalizacije dječje dobrobiti, koje u pravilu završavaju pokušajem stvaranja određenog indeksa dobrobiti, vrlo često uzimaju u obzir različite elemente prije spomenutog okvira. Polazeći posebice od 27. čl. Konvencije o pravima djeteta, prema kojem su države dužne priznati svakom djetetu pravo na životni standard primjeren njegovu tjelesnom, duševnom, duhovnom, moralnom 9 Prema Senu, ključni pokazatelji dobrobiti nisu dohodak ni materijalna dobra, nego mogućnosti (capabilities) ljudi da budu ili čine ono što žele (vidi Sen, 1985., 1985.b; Clark, 2005.; Chiappero Martinetti, 2000.; Robeyns, 2005.). Važno je da ljudi imaju slobodu ili mogućnost voditi život kakav žele, a kada imaju takvu mogućnost, oni će izabrati opciju koja je za njih najpoželjnija. Ako pojedinac posjeduje određeni dohodak ili dobro, to nam samo po sebi ne govori za kakva je postignuća sposoban (ako netko posjeduje bicikl, ali ga ne zna voziti ili ga ne smije voziti zato što je žena, onda mu takvo dobro neće omogućiti da ostvari svoj potencijal djelovanja). Ključni problem Senova koncepta vezan je uz njegovu operacionalizaciju i mjerenje (da bi se dobio uvid u nečije blagostanje, treba prikupiti niz informacija o osobnim i socijalno-okolinskim faktorima te o sociokulturnom i institucionalnom kontekstu). 12

32 UTJECAJI SIROMAŠTVA U RANOM DJETINJSTVU I MJERENJE DJEČJE DOBROBITI i društvenom razvoju te osigurati materijalnu pomoć i programe podrške, osobito glede prehrane, odijevanja i smještaja, smatra se da je multidimenzionalni pristup deprivacije najprikladniji za mjerenje dječjeg siromaštva. Tako je u UNICEFovu izvješću State of the World s Children iz ponuđena sljedeća široka definicija dječjeg siromaštva: Djeca koja žive u siromaštvu lišena su materijalnih, duhovnih i emocionalnih resursa potrebnih za preživljavanje, razvoj i uspjeh, zbog čega nisu u mogućnosti uživati svoja prava, ostvariti svoje potencijale ili sudjelovati u društvu kao punopravni i jednaki članovi (UNICEF, 2005.:18). To znači da prvo treba odrediti što je nužno za djecu u različitim područjima životnog standarda (hrana, odjeća, stanovanje itd.), kako bi se moglo na cjelovit način mjeriti dječje blagostanje. (4) dječja sigurnost, (5) obrazovanje, (6) emocionalno blagostanje, (7) rizična ponašanja, (8) kvaliteta odnosa s prijateljima i obitelji, (9) aktivno sudjelovanje u društvu, (10) slobodne aktivnosti, (11) subjektivne percepcije blagostanja. Istraživanja dječje dobrobiti više se razlikuju po izboru indikatora i njihovu grupiranju, nego po izboru dimenzija. Postoji dugačka tradicija nastojanja da se razviju pokazatelji dječjeg blagostanja na nacionalnoj ili međunarodnoj razini, još od 50-ih godina prošlog stoljeća. Jedan od takvih pokušaja predstavlja i američki Child Well-Being Indeks (CWI) koji mjeri promjene u dječjoj dobrobiti u državama SAD-a od godine (Land, Lamb i Mustillo, 2001.). Predloženi indeks sadrži 28 pokazatelja raspoređenih kroz 7 komponenti: materijalno blagostanje, zdravlje, sigurnost/bihevioralni rizici, obrazovna postignuća, sudjelovanje u obrazovnim ili radnim institucijama, socijalne veze u obitelji ili s vršnjacima, emocionalno i duhovno blagostanje. Na slične pothvate nailazimo i u drugim zemljama engleskog govornog područja (Velikoj Britaniji, Irskoj), koji uključuju različiti broj dimenzija i pokazatelja dobrobiti djece. Na međunarodnoj razini UNICEF je prije nekoliko desetljeća započeo s objavljivanjem godišnjeg izvješća State of the World s Children, a interes za izvješćima o stanju dobrobiti djece raste posebice od 1990-ih 10. U tim se izvješćima kombiniraju pokazatelji deprivacije s pokazateljima dohodovnog siromaštva. U izvještajima i studijama nalazimo različit broj dimenzija i indikatora dječje dobrobiti (Bradshaw, Hoelscher i Richardson, 2007.; UNICEF, 2007., 2013.; De Neubourg i sur., 2012.). Ipak, temeljem dosadašnjih istraživanja moguće je skicirati zajednički okvir za mjerenje dječje dobrobiti koji sadrži sljedeće dimenzije ili komponente, a koje nalazimo u mnogim kasnijim istraživanjima: (1) ekonomska (dohodovna) situacija obitelji, (2) stanovanje i lokalna zajednica, (3) dječje zdravlje, Specifičnosti istraživanja i mjerenja dobrobiti mlađe djece Koncept multidimenzionalne deprivacije nije metodološki neproblematičan. Prvo, teško je doći do jedinstvenog instrumenta za mjerenje dječje dobrobiti koji bi se koristio u svim zemljama (poteškoće međunarodne usporedbe). Neki pokazatelji dobrobiti djece koji su krucijalni za nerazvijene zemlje (npr. procijepljenost djece, pristup pitkoj vodi ili osnovnom obrazovanju) mogu biti posve beskorisni u razvijenim zemljama. Vrlo zahtjevan posao predstavlja formiranje liste indikatora koji se smatraju nužnima za dječji razvoj, pripisivanje različite težine ovim indikatorima ili definiranje deprivacijskog indeksa. Određivanje praga materijalne deprivacije barem je jednako težak problem kao i određivanje relativne linije siromaštva. Ovdje nam je važno pitanje: Je li moguće na isti način (istim instrumentom) mjeriti dobrobit najmlađe i najstarije djece? S obzirom na to da su mala djeca posebno ranjiva s aspekta preživljavanja, zasigurno će i istraživački fokus biti na takvim indikatorima (dječji mortalitet, morbiditet, stope imunizacije i sl.). Isto tako, budući da se često naglašavaju različiti aspekti zaštite najmlađe djece i prevencija rizika, time se prioritet u istraživanjima daje negativnim aspektima dječjeg života. Kako su u ranom djetinjstvu roditelji i obitelj najznačajniji čimbenici njihova blagostanja, vanjski krugovi ekološkog modela (egzosustav i makrosustav) dobivaju znatno manje pozornosti prilikom mjerenja dječje dobrobiti. Manja je mogućnost uzimanja u obzir subjektivne perspektive dobrobiti kada se radi o predškolskoj djeci. Istraživači su češće koristili školsku djecu kao direktni izvor informacija 10 Ben-Arieh (2006.b) od do godine identificirao je gotovo 200 takvih izvješća na nacionalnoj, regionalnoj ili međunarodnoj razini. 13

33 UTJECAJI SIROMAŠTVA U RANOM DJETINJSTVU I MJERENJE DJEČJE DOBROBITI o životu u siromaštvu i njihovoj dobrobiti, a rjeđe djecu predškolske dobi. Međutim, neki autori i studije naglašavaju da djeca predškolske dobi (prvenstveno djeca od pet do sedam godina) također mogu biti pouzdan izvor informacija o svojem životu i važnim čimbenicima osobne dobrobiti (Melton i Limber, 1992., prema Ben-Arieh, 2006.) Zaključni osvrt na teorijske pristupe i mjerenje dječje dobrobiti Pregled literature upućuje na postojanje dviju perspektiva u području istraživanja i mjerenja dječje dobrobiti: razvojna perspektiva i perspektiva dječjih prava (OECD, 2009.; Ben-Arieh, 2006.). U sklopu prve perspektive naglasak je na razvoju ljudskog i socijalnog kapitala te socijalnih vještina koje će biti važne kasnije u životu djeteta (naglasak je na onom što bi djeca mogla postati ili imati). S druge strane, perspektiva dječjih prava vidi u djeci prvenstveno ljudska bića koja imaju svoja prava, pa i pravo na materijalnu dobrobit u sadašnjem trenutku. Naravno da perspektiva dječjih prava uzima u obzir ne samo trenutačno blagostanje djeteta, nego i potencijale djeteta (ono što dijete može postati). Razvojna perspektiva je usmjerenija na negativne posljedice življenja djece u siromaštvu za djecu i za društvo (lošiji uspjeh u obrazovanju, bolesti, siromaštvo u kasnijem životu, problemi u ponašanju itd.), dok perspektiva dječjih prava više ističe pozitivne strane dječjeg blagostanja, tj. snage djeteta i/ili obitelji (ishode koji su važni u samom djetinjstvu, kao i nove domene dječje dobrobiti). Razvojna se perspektiva ponekad kritizira jer dječjoj dobrobiti pristupa kroz prizmu nedostataka. Međutim, isticanje nedostataka u dječjoj dobrobiti najčešće je motivirano nastojanjem da se ukaže na visoke (buduće) novčane i nenovčane troškove takvih nedostataka za društvo, ali i brigom za djecu koja se nalaze u najnepovoljnijoj materijalnoj i socijalnoj situaciji. Nesporno je da su razlike u navedenim perspektivama više modelske nego stvarne te da su ove perspektive komplementarne: mjerenjem dječje dobrobiti samo preko nedostataka neopravdano bi se zapostavile snage i sposobnosti djece koje mogu biti temelj za unapređenje dječje dobrobiti. Namjera je da se u ovom istraživanju također kombiniraju ove dvije perspektive. Ovo istraživanje ima za svrhu, među ostalim, skrenuti pozornost i upozoriti stručnu i drugu javnost na svu složenost problema siromaštva djece predškolske dobi te na ekosistemsku perspektivu, koncepte otpornosti i zaštitnih čimbenika i modele ulaganja kao važna ishodišta za planiranje intervencija i podrške obiteljima i djeci koja žive u uvjetima siromaštva. U prilog zagovaranja takvog pristupa ide i izvješće Vijeća Europe Parenting in Contemporary Europe: A Positive Approach (Roditeljstvo u suvremenoj Europi: pozitivan pristup) (Daly, 2007.) koje sadrži osnovna načela na kojima se temelje djelotvorni programi podrške obiteljima, odnosno roditeljima u rizičnim okolnostima u suvremenoj Europi (u kojem je posebno naglašen koncept čimbenika rizika i zaštite), kao i radovi proizišli iz istraživanja provedenih u Hrvatskoj o djeci i za djecu (Ajduković i Radočaj, 2008.; Pećnik, 2013.). Naposljetku, mi smo u ovoj studiji željeli analizirati ne samo pokazatelje dječjeg siromaštva, već i pokazatelje dječje dobrobiti, jer koncept dječje dobrobiti, kao multidimenzionalni konstrukt, mjeri kvalitetu života djece. Konceptom dječje dobrobiti naglašava se kompleksnost dječjih života i dječjih odnosa, kao i uloga brojnih čimbenika koji mogu utjecati na životne situacije djece. Također, nastojali smo istraživanjem obuhvatiti najvažnije dimenzije dobrobiti djece predškolske dobi, polazeći od ključnih teorijskih perspektiva i modela. Ipak, važno je podsjetiti na okolnost da u Hrvatskoj ne postoji jasan teorijski model djelovanja u radu s ranjivim obiteljima s djecom te da profesionalna zajednica treba razvijati modele prakse koji su utemeljeni na dokazima (Ajduković i Radočaj, 2008.). 14

34

35 02

36 / Zoran Šućur / 02 DOHODOVNO SIROMAŠTVO I MATERIJALNA DEPRIVACIJA PREDŠKOLSKE DJECE U REPUBLICI HRVATSKOJ /podaci temeljem Ankete o potrošnji kućanstava i Ankete o dohotku stanovništva/

37 DOHODOVNO SIROMAŠTVO I MATERIJALNA DEPRIVACIJA PREDŠKOLSKE DJECE U REPUBLICI HRVATSKOJ 2.1. Metodološke napomene Sve zemlje članice EU, pa i Hrvatska, redovito prate pokazatelje siromaštva u skladu s jedinstvenom službenom metodologijom Eurostata. Tradicija mjerenja siromaštva u EU naslanja se na koncept relativnog siromaštva i indirektni pristup mjerenju siromaštva (siromaštvo se mjeri preko raspoloživog dohotka). Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske prikuplja podatke o dohocima i potrošnji kućanstava na godišnjoj razini, koristeći standardizirane istraživačke instrumente. Takav metodološki instrument predstavlja Anketa o potrošnji kućanstava (APK) koja se koristila za prikupljanje podataka o siromaštvu od do godine. Nakon godine APK se više ne provodi, već je zamijenjen tzv. Anketom o dohotku stanovništva (ADS) koja predstavlja novi istraživački instrument za praćenje siromaštva u EU, poznat pod imenom EU-SILC (Statistics on Income and Living Conditions). Zbog promjena u metodologiji prikupljanja podataka, nije moguće posve uspoređivati podatke dobivene putem APK i ADS-a. Kako smo željeli uspoređivati rezultate o dječjem siromaštvu prije krize i nakon početka krize te kako nam u trenutku pripremanja studije nisu bile dostupne baze podataka nakon 2010., koristili smo APK iz i godine te ADS iz Baza ADS-a uglavnom je korištena prilikom analize pokazatelja materijalne deprivacije s obzirom na to da EU-SILC sadrži standardizirani instrument za mjerenje materijalne deprivacije, kojeg nema u APK. APK i ADS su reprezentativni na nacionalnoj razini i provode se na uzorku privatnih kućanstava. Treba upozoriti na problem reprezentativnosti i kvalitete podataka prikupljenih temeljem APK. Svjetske banka (World Bank, 2010.) u svojoj studiji iz ukazala je na problem podcijenjenosti kućanskog dohotka i potrošnje te na određene pristranosti u uzorku (podzastupljenost zaposlenog i sredovječnog stanovništva, a prezastupljenost nezaposlenih te starije i neaktivne popu- lacije). Kako bi se poboljšala reprezentativnost, korištene su određene metode ponderiranja originalnih podataka. Međutim, jedan od problema koji bi mogao utjecati na analizu siromaštva predškolske djece jest premali broj djece iz poduzorka jednoroditeljskih obitelji. U tablici 2.1. navedeni su podaci o veličini ukupnog uzorka i uzorka kućanstava s predškolskom djecom te stope odbijanja (udio kućanstava iz uzorka u kojima nije provedena anketa zbog nepristajanja ili drugog razloga). Vidimo da su u obje godine ukupni subuzorci predškolske djece u APK gotovo identični po veličini. Također, u obje godine djeca predškolske dobi činila su oko 29% ukupnog broja maloljetne djece u uzorku, što je za oko 5 odnosno 7 postotnih bodova manje nego što je njihov udio u populaciji maloljetne djece. Broj predškolske djece raste od do godine, a zatim blago opada (slika 2.1.). Prema procjeni, sredinom godine u Hrvatskoj je bilo djece u dobi do 6 godina, što je činilo 6,9% ukupnoga stanovništva i 37,4% ukupnog broja djece mlađe od 18 godina (Državni zavod za statistiku, 2013.). Subuzorci predškolske djece iz jednoroditeljskih obitelji ne omogućuju posve pouzdane procjene prilikom analize pojedinih varijabli. Naime, od ukupnog broja predškolske djece obuhvaćene uzorkom APK iz godine, 31 dijete bilo je iz jednoroditeljskih obitelji, dok je taj broj u bio 19. U uzorku ADS-a iz godine djeca predškolske dobi činila su 28,6% ukupnog broja maloljetne djece. Od ukupnog broja predškolske djece, njih 29 živjelo je u jednoroditeljskim obiteljima. Prilikom određivanja praga ili linije siromaštva koristili smo službenu metodologiju Eurostata, prema kojoj se osoba smatra siromašnom 11 ako je njezin ekvivalentni dohodak manji od 60% medijana nacionalnog ekvivalentnog dohotka. Da bismo uspoređivali blagostanje kućanstava različite veličine i strukture, potrebno je ukupni kućanski dohodak pretvoriti u tzv. ekvivalentni dohodak. U tu svrhu služe nam ekvivalentne ljestvice koje svakom članu kućanstva dodjeljuju Ukupan broj kućanstava Ukupan broj osoba u kućanstvima Stopa odbijanja* Broj kućanstava s predškolskom djecom Ukupan broj predškolske djece u kućanstvima APK ,1% APK ,7% ADS ,1% Tablica 2.1. Veličina uzorka i stope odbijanja * Udio kućanstava iz planiranog uzorka u kojima nije provedena anketa zbog nepristajanja ili drugog razloga. 18

38 DOHODOVNO SIROMAŠTVO I MATERIJALNA DEPRIVACIJA PREDŠKOLSKE DJECE U REPUBLICI HRVATSKOJ Slika 2.1. Veličina populacije predškolske djece u RH ,3 34,6 35, ,1 37, Broj djece 0-6 (lijeva ljestvica) Udio (%) djece 0-6 u stanovništvu (desna ljestvica) ,5 6,6 6,6 6,7 6,9 6, Udio (%) djece 0-6 u populaciji 0-17 (desna ljestvica) Izvor: izračuni prema podacima DZS-a. određen udio kućanskog dohotka ili potrošnje. Sukladno Eurostatovoj metodologiji, korištena je tzv. modificirana OECD-ova ljestvica koja prvom odraslom članu kućanstva pripisuje koeficijent 1, drugim odraslim članovima 0,5, a djeci mlađoj od 14 godina koeficijent 0,3. To znači, na primjer, da u višečlanom kućanstvu dječja potrošnja iznosi 30% potrošnje prve odrasle osobe u kućanstvu ili da u kućanstvu s dvoje odraslih i dvoje djece ima 2,1 odraslih ekvivalenata. Ekvivalentni se dohodak izračuna tako da se ukupni dohodak kućanstva podijeli brojem odraslih ekvivalenata. Na ovaj se način svakom članu kućanstva dodjeljuje isti ekvivalentni dohodak. Treba podsjetiti da se siromaštvo mjeri na razini kućanstva, polazeći od pretpostavke da članovi kućanstva solidarno dijele materijalne resurse i da svi članovi uživaju istu razinu materijalnog blagostanja u skladu sa svojim potrebama i karakteristikama. Polazeći od prije spomenutih dostupnih baza podataka, cilj nam je: (1) utvrditi raširenost siromaštva među djecom predškolske dobi u Hrvatskoj te procijeniti utjecaj gospodarske krize na njihov materijalni položaj, (2) identificirati karakteristike djece i njihovih obitelji koje su povezane s većim rizikom od siromaštva, (3) analizirati konkretne životne uvjete siromašne predškolske djece i ključne pokazatelje njihove materijalne deprivacije, (4) istražiti strukturu dohotka kućanstava siromašne predškolske djece i utjecaj socijalnih transfera na stope redukcije dječjeg siromaštva. Tablica 2.2. Stope rizika od siromaštva prema dobnim skupinama djece mlađe od 18 g. (2010.) Linija siromaštva kao % medijana ekvivalentnog dohotka Dobna skupina djece ,2 7,3 10,8 16,4 22, ,2 6,5 11, , ,4 7,9 12,4 21,3 29,4 Ukupno stanovništvo 3,1 6,4 11,0 17,3 24,1 Pragovi siromaštva (u kunama) 1 roditelj + 1 predškolsko dijete 2 roditelja + 2 predškolske djece 1.407, , , , , , , , , ,71 Izvor: Autorovi izračuni temeljem APK. 11 Prema službenoj terminologiji Eurostata, umjesto termina stopa siromaštva i siromašni upotrebljava se izraz stopa rizika od siromaštva i osobe u riziku od siromaštva. Upotreba termina stopa rizika od siromaštva upućuje na to da se radi o liniji siromaštva koja je definirana uz visoku dozu arbitrarnosti i koja nam ne govori konkretnije o tome koje potrebe je moguće podmiriti na toj razini dohotka. Bez obzira na razinu arbitrarnosti, radi se o relativnoj liniji siromaštva, pa su i stope siromaštva dobivene temeljem te linije stope relativnog siromaštva. Prema tome, kada govorimo o siromašnima, mislimo na relativno siromašne ili na one koji su u riziku od siromaštva. 19

39 DOHODOVNO SIROMAŠTVO I MATERIJALNA DEPRIVACIJA PREDŠKOLSKE DJECE U REPUBLICI HRVATSKOJ 2.2. Stope rizika od siromaštva prema strukturi kućanstva i sociodemografskim obilježjima Svakako je važno pitanje u kakvim materijalnim uvjetima žive predškolska djeca u Hrvatskoj te u kojoj su mjeri izložena rizicima siromaštva i materijalne deprivacije. Ako pođemo od Eurostatove službene metodologije za praćenje siromaštva, prema kojoj se siromašnima smatraju osobe čiji su ekvivalentni dohoci manji od 60% medijana nacionalnog dohotka, onda je u godini 16,4% predškolske djece živjelo ispod tako definiranog praga siromaštva (tablica 2.2.). Stope rizika od siromaštva djece predškolske i osnovnoškolske dobi u bile su ispod nacionalnog prosjeka i otprilike 5 postotnih bodova niže od stope rizika od siromaštva djece srednjoškolske dobi. No, s obzirom na to da je spomenuta linija siromaštva (60% medijana) prilično arbitrarno određena, važno je vidjeti u kojoj su mjeri stope rizika od siromaštva osjetljive na odabir praga siromaštva. Ako pragove siromaštva definiramo u rasponu od 30% do 70% medijana ekvivalentnog dohotka, proizlazi da je vrlo malo (nešto više od 4%) predškolske djece ispod najnižeg praga relativnog siromaštva definiranog kao 30% medijana, koji se može prihvatiti i kao granica ekstremnog siromaštva. Ipak, zanimljivo je napomenuti da su stope rizika od siromaštva predškolske djece nešto veće od nacionalnog prosjeka ako je linija siromaštva definirana kao 30% ili 40% medijana, što znači da više predškolske djece nego općenito građana Hrvatske živi u dubinskom siromaštvu. Stopa rizika od siromaštva djece predškolske dobi u Hrvatskoj niža je od nacionalnog prosjeka za jedan postotni bod. Ako usporedimo stope rizika od siromaštva u zemljama EU (slika 2.2.), vidimo da Hrvatska ulazi u skupinu od šest zemalja koje imaju stope rizika od siromaštva djece do 5 godina ili djece do 17 godina ispod ili na granici nacionalnog prosjeka (osim Hrvatske, u istoj su skupini Slovenija, Švedska, Finska, Danska i Cipar). Osim ovih zemalja, još nekoliko zemalja ima stope rizika od siromaštva djece predškolske dobi (ali ne i sve djece do 17 godina) ispod nacionalnog prosjeka (Irska, Portugal, Španjolska, Estonija i Litva). Zapravo, stope relativnog siromaštva djece predškolske dobi uglavnom su niže od nacionalnog prosjeka u južnoeuropskim, skandinavskim i baltičkim zemljama te Irskoj. Testirana je razlika u stopama siromaštva predškolske djece prema spolu i utvrđeno je kako ta razlika nije statistički značajna (χ2=1,505; df=1; p=0,135). Stopa rizika od siromaštva povezana je s brojem predškolske i općenito ovisne maloljetne djece u obitelji. Rizik od siromaštva predškolske djece raste ako u kućanstvu žive s većim brojem predškolske ili općenito maloljetne djece. Stope siromaštva su visoke osobito ako se roditelji moraju istovremeno brinuti o troje ili više predškolske djece. Na primjer, predškolska djeca iz kućanstava s troje i više predškolske djece imaju rizik od siromaštva 2,7 do tri puta veći od rizika djece iz kućanstava u kojima živi jedno ili dvoje djece predškolske dobi (tablica 2.3.). Skupina djece iz kućanstava s troje i više predškolske djece ipak nije tako brojna i čini 5,5% Djeca 0-5 Djeca 0-17 Stanovništvo Slika 2.2. Stope rizika od siromaštva djece u zemljama EU-a (2010.) 0 Češka Nizozemska Danska Slovačka Finska Slovenija Maapplearska Francuska Švedska Austrija Cipar Belgija Luksemburg Malta Irska Njemačka V. Britanija Poljska Estonija Portugal Litva Latvija Italija Hrvatska Bugarska Španjolska Rumunjska Grčka Napomena: Linija siromaštva = 60% medijana. Izvor: Eurostat (temeljem SILC-a). 20

40 DOHODOVNO SIROMAŠTVO I MATERIJALNA DEPRIVACIJA PREDŠKOLSKE DJECE U REPUBLICI HRVATSKOJ Tablica 2.3. Stope rizika od siromaštva i struktura siromašne predškolske djece prema broju predškolske i maloljetne djece (2010.) ukupnog broja predškolske djece i 14,1% ukupnog broja siromašne predškolske djece. Ključni uzroci češćeg siromaštva kućanstava s većim brojem (pred)školske djece povezani su s nižom razinom obrazovanja roditelja i većim udjelom kućanstava u kojima nema zaposlenih. Na primjer, više od 55% predškolske djece koja nemaju braće/sestara ili imaju jednog maloljetnog brata/sestru dolazi iz kućanstava u kojima su zaposlene barem dvije odrasle osobe, dok je taj udio među predškolskom djecom iz velikih obitelji (troje i više maloljetne djece) tek nešto veći od jedne trećine. Stope rizika od siromaštva predškolske djece variraju ovisno o broju zaposlenih u kućanstvu, sektoru i karakteristikama zaposlenja (tablica 2.4.). Svakako su u najnepovoljnijoj situaciji ona predškolska djeca koja žive u kućanstvima bez zaposlenih ili u kućanstvima u kojima se roditelji i odrasli isključivo bave poljoprivredom. Više Broj djece u dobi 0-6 Broj djece u dobi Stopa siromaštva 15,4 14,2 42,0 12,4 16,9 19,4 Struktura siromašnih 54,4 31,5 14,1 20,1 44,6 35,2 Napomena: Linija siromaštva = 60% medijana Izvor: Autorovi izračuni temeljem APK od polovice djece iz obitelji bez zaposlenih živi ispod praga siromaštva. Djeca iz kućanstava u kojima nitko ne radi predstavljaju 7,7% ukupne populacije predškolske djece te nešto manje od jedne četvrtine ukupnog broja siromašne predškolske djece 12. Međutim, djeca iz poljoprivrednih kućanstava imaju rizik od siromaštva jednak ili veći od rizika djece iz kućanstava u kojima nitko ne radi. Zaposlenost roditelja i odraslih članova kućanstva na poljoprivrednom gospodarstvu u manjoj mjeri štiti djecu i druge članove kućanstva od siromaštva nego zaposlenost izvan poljoprivrede. Povećanjem broja zaposlenih u poljoprivredi ne smanjuje se rizik relativnog siromaštva. No, treba istaknuti da tek 3,6% predškolske djece živi u kućanstvima u kojima se roditelji i odrasli bave isključivo poljo- Tablica 2.4. Stope rizika od siromaštva i struktura siromašne predškolske djece prema broju zaposlenih u kućanstvu i obilježjima zaposlenosti roditelja i odraslih (2010.) Broj zaposlenih u kućanstvu (18+) Stopa siromaštva Struktura siromašnih Barem dvoje zaposlenih izvan poljoprivrede 3,4 10,8 1 zaposlen izvan poljoprivrede 24,3 53,4 Dvoje i više zaposlenih samo u poljoprivredi 63,4 7,8 1 zaposlen u poljoprivredi 42,1 4,1 Nema zaposlenih 51,3 23,9 Tip zaposlenja s obzirom na obilježja radnog vremena (18+) Dvoje i više zaposlenih u punom radnom vremenu 4,7 16,1 1 zaposlen u punom r. vremenu + 1 ili više u nepunom r. vremenu 12,5 4,3 1 zaposlen u punom r. vremenu 29,3 49,0 1 i više zaposlenih u nepunom radnom vremenu 40,0 6,7 Nema zaposlenih 51,3 23,9 Napomena: Linija siromaštva = 60% medijana. Izvor: Autorovi izračuni temeljem APK. 12 Od godine u zemljama EU raste udio djece ispod 18 godina koja žive u kućanstvima s vrlo niskim intenzitetom rada jer je kriza prouzročila rast stopa nezaposlenosti roditelja (Bradshaw, 2012.). U prosjeku, u zemljama EU oko 26% maloljetne siromašne djece živi u kućanstvima bez zaposlenih. 13 Prema autorovim izračunima koji se temelje na European Quality of Life Survey iz 2006., stope relativnog siromaštva predškolske djece bile su najveće u Brodsko-posavskoj, Bjelovarsko-bilogorskoj, Požeško-slavonskoj i Virovitičko-podravskoj županiji. Također, nešto iznad prosjeka bile su stope siromaštva u Vukovarsko-srijemskoj, Osječko-baranjskoj i Zadarskoj županiji. S druge strane, najniže stope siromaštva djece predškolske dobi bile su u Gradu Zagrebu, Splitsko-dalmatinskoj i Ličko-senjskoj županiji, te u Međimurskoj, Varaždinskoj i Istarskoj županiji. 21

41 DOHODOVNO SIROMAŠTVO I MATERIJALNA DEPRIVACIJA PREDŠKOLSKE DJECE U REPUBLICI HRVATSKOJ privredom te da oko 12% ukupnog broja siromašne predškolske djece dolazi iz čistih poljoprivrednih kućanstava. Svako treće siromašno predškolsko dijete živi u obitelji u kojoj nema zaposlenih ili u onoj u kojoj se roditelji bave isključivo poljoprivredom. Više od polovine siromašne predškolske djece ipak dolazi iz kućanstava u kojima je samo jedan roditelj zaposlen i to izvan poljoprivrede. S druge strane, zaposlenost obaju roditelja ključni je čimbenik u borbi protiv dječjeg siromaštva. Ako su oba roditelja (ili dvije odrasle osobe u obitelji) zaposlena u punom radnom vremenu izvan poljoprivrede, rizik od siromaštva smanjuje se ispod granice od 5%. Visok rizik od siromaštva predškolske djece (40%) nalazimo i u onim kućanstvima u kojima su roditelji i drugi odrasli članovi zaposleni isključivo u nepunom radnom vremenom (rade kraće od 36 sati tjedno). Nešto manje od 7% siromašne predškolske djece živi u kućanstvima u kojima roditelji i odrasli rade isključivo u nepunom radnom vremenu. Zaposlenost u nepunom radnom vremenu može utjecati na snižavanje rizika od siromaštva prvenstveno u kućanstvima gdje je jedan član zaposlen u punom radnom vremenu. Najviša razina obrazovanja roditelja ili članova kućanstva OŠ i manje 1-3 razreda srednje škole 4 razreda srednje škole VŠ/VSS Stopa siromaštva 51,0 21,5 14,8 3,4 Struktura siromašnih 21,5 31,2 42,8 4,5 Napomena: Linija siromaštva = 60% medijana. Izvor: Autorovi izračuni temeljem APK. srednju školu, rizik od siromaštva predškolske djece pada ispod nacionalnog prosjeka. Rizik od siromaštva povezan je sa zdravstvenim statusom roditelja i odraslih u kućanstvu (tablica 2.6.). Predškolska djeca iz kućanstava s dvoje ili više članova s kroničnom bolešću ili lošeg zdravlja imaju znatno više stope siromaštva u odnosu na ostala kućanstva, ali je udio siromašne predškolske djece iz takvih kućanstava relativno malen (5%). Nešto manje od 1/3 siromašne predškolske djece živi u kućanstvima s barem jednim članom iznad 15 godina koji ima kroničnu bolest ili je lošeg zdravstvenog stanja. Posve je jasno da loše zdravstveno stanje roditelja ili prisutnost kroničnih bolesti ograničavaju radne i druge aktivnosti roditelja (teže pronalaze posao, radno vrijeme im je skraćeno ili imaju problema s obavljanjem roditeljskih uloga). Stope rizike od siromaštva predškolske djece niže su i ispodprosječne u kućanstvima s manje članova (do 4 člana). U kućanstvima s više od četiri člana živi 64% ukupnog broja siromašne predškolske djece (tablica 2.7.). Tablica 2.5. Stope rizika od siromaštva i struktura siromašne predškolske djece prema najvišoj razini obrazovanja roditelja i članova kućanstva (2010.) Zaposlenički status roditelja uvelike ovisi o razini njihova obrazovanja. Udio kućanstava bez zaposlenih 13 je puta veći među predškolskom djecom čiji roditelji imaju najviše osnovnu školu nego među djecom čiji roditelji imaju višu ili visoku stručnu spremu. Više od polovine predškolske djece, čiji roditelji imaju najviše osnovnu školu, živi ispod granice siromaštva te djeca iz takvih obitelji čine više od jedne petine sve siromašne predškolske djece (tablica 2.5.). Kada jedan ili oba roditelja dosegnu četverogodišnju Broj članova kućanstva iznad 15 godina koji su svoje zdravlje ocijenili lošim ili vrlo lošim, odnosno pate od kronične bolesti Stopa siromaštva 18,5 20,3 33,4 Struktura siromašnih 67,7 27,2 5,0 Napomena: Linija siromaštva = 60% medijana. Izvor: Autorovi izračuni temeljem APK. S obzirom na to da je siromaštvo u Hrvatskoj pretežito ruralni fenomen, nije iznenađujuće da je i stopa siromaštva predškolske djece iz seoskih naselja oko 40% veća nego ona djece iz gradskih naselja. Valja istaknuti da gotovo 2/3 predškolske siromašne djece živi u seoskim naseljima (tablica 2.7.). Nažalost, nisu nam bili dostupni iz APK podaci o regionalnoj distribuciji dječjeg siromaštva, ali ranija istraživanja Svjetske banke i Programa Ujedinjenih naroda za razvoj (World Bank, 2006., 2010.; Japec i Šućur, 2007.) Tablica 2.6. Stope rizika od siromaštva i struktura siromašne predškolske djece prema općem zdravstvenom stanju članova kućanstva i prisutnosti kroničnih bolesti u obitelji (2010.) 22

42 DOHODOVNO SIROMAŠTVO I MATERIJALNA DEPRIVACIJA PREDŠKOLSKE DJECE U REPUBLICI HRVATSKOJ Tablica 2.7. Stope rizika od siromaštva i struktura siromašne predškolske djece prema veličini kućanstva i tipu naselja (2010.) Broj članova kućanstva Tip naselja Gradsko Seosko Stopa siromaštva 0 10,7 15,1 18,9 13,2 24,9 13,3 18,8 Struktura siromašnih 0 8,8 27,2 25,0 14,7 24,3 34,8 65,2 Napomena: Linija siromaštva = 60% medijana. Izvor: Autorovi izračuni temeljem APK. pokazala su da je rizik od (dječjeg) siromaštva najveći u ruralnim područjima Središnje i Istočne Hrvatske, a najmanji u područjima primorske/jadranske i zagrebačke regije 13. li s djedom i/ili bakom, imaju stope relativnog siromaštva iznad nacionalnog prosjeka za predškolsku djecu i veće od stopa siromaštva predškolske djece koja žive s oba roditelja (djeca koja žive s Tablica 2.8. Stope rizika od siromaštva i struktura siromašne predškolske djece prema tipu obitelji i broju generacija u obitelji (2010.) Tip obitelji 1 roditelj + djetca 2 roditelja + djeca Tip obitelji prema broju generacija 1 roditelj + djeca 1 roditelj + djeca + djed/baka 2 roditelja + djeca 2 roditelja + djeca + djed/baka Stopa siromaštva 21,1 16,1 22,0 19,9 15,9 16,5 Struktura siromašnih 8,8 91,2 5,3 3,5 55,8 35,4 Broj generacija u obitelji 2 generacije (1 ili oba roditelja + djeca) 3 generacije (1 ili oba roditelja + djeca + djed/baka) 15,9 16,5 61,2 38,8 Napomena: Linija siromaštva = 60% medijana. Izvor: Autorovi izračuni temeljem APK. Materijalni uvjeti predškolske djece u značajnoj mjeri ovise o tome s kim ona žive u kućanstvu odnosno obitelji. Sva istraživanja u Hrvatskoj ili inozemstvu ukazuju na to da je život djece u jednoroditeljskim obiteljima povezan s višim rizikom od siromaštva. Isto tako, važno je utvrditi je li život predškolske djece u proširenim (trogeneracijskim) obiteljima, koje uključuju djedove i bake, povezan s većim ili manjim rizikom od siromaštva. Prema podacima dobivenim temeljem APK, 6,8% predškolske djece u Hrvatskoj živi u jednoroditeljskim obiteljima, dok ih 38,2% živi u trogeneracijskim obiteljima (u kojima živi jedan ili oba roditelja te baka i/ili djed). U ovom pogledu postoje izražene razlike u životnim aranžmanima predškolske djece u ruralnim i urbanim područjima. U urbanim naseljima 8,2% ukupnog broja predškolske djece živi u jednoroditeljskim obiteljima, a 22,2% ih živi s djedom i/ili bakom. S druge strane, 5,3% predškolske djece u ruralnim naseljima živi s jednim roditeljem, ali čak 50,3% ove djece živi u obitelji s djedom i/ili bakom. Kao što se može vidjeti iz tablice 2.8., predškolska djeca iz jednoroditeljskih obitelji, bez obzira na to žive jednim roditeljem imaju 31% veći rizik od relativnog siromaštva nego djeca koja živa s oba roditelja). Međutim, život predškolske djece s djedom i/ ili bakom smanjuje rizik od relativnog siromaštva u jednoroditeljskim, ali ne i u dvoroditeljskim obiteljima. Život predškolske djece s bakom i/ili djedom u jednoroditeljskim obiteljima smanjuje stopu relativnog siromaštva za oko 2 postotna boda. Nema značajnih razlika u stopama siromaštva predškolske djece ovisno o tome žive li u dvogeneracijskim ili trogeneracijskim obiteljima. Golema većina siromašne predškolske djece živi s oba roditelja (od ukupnog broja siromašne predškolske djece tek 8,8% živi u jednoroditeljskim obiteljima), a više od 61% siromašne predškolske djece ne živi s djedovima i/ili bakama. Rizici od siromaštva i struktura siromašne predškolske djece prema tipu obitelji/kućanstva razlikuju se u gradskim i seoskim područjima. U urbanim naseljima rizik od siromaštva iznad nacionalnog prosjeka imaju predškolska djeca ako žive samo s jednim roditeljem ili ako žive u trogene- 23

43 DOHODOVNO SIROMAŠTVO I MATERIJALNA DEPRIVACIJA PREDŠKOLSKE DJECE U REPUBLICI HRVATSKOJ racijskim obiteljima, pretežito s oba roditelja i s bakom i/ili djedom (tablica 2.9.). Rizik od siromaštva za predškolsku djecu iz gradskih naselja koja žive s oba roditelja i bez bake odnosno djeda manji je od 10%. U ruralnim je naseljima situacija drugačija: natprosječan rizik od siromaštva imaju predškol- Tip obitelji 1 roditelj + djeca 2 roditelja + djeca Broj generacija u obitelji 2 generacije (1 ili oba roditelja + djeca) 3 generacije (1 ili oba roditelja + djeca + djed/baka) Gradsko naselje Stopa siromaštva 24,5 12,3 9,0 23,8 Struktura siromašnih 15,2 84,8 56,4 43,6 Seosko naselje Stopa siromaštva 17,5 18,9 23,6 14,0 Struktura siromašnih 5,3 94,7 63,4 36,6 Tablica 2.9. Stope rizika od siromaštva i struktura siromašne predškolske djece prema tipu naselja, tipu obitelji i broju generacija u obitelji (2010.) Napomena: Linija siromaštva = 60% medijana. Izvor: Autorovi izračuni temeljem APK. Relativni jaz siromaštva Stanovništvo 25,1 Sva djeca ,2 Broj djece u dobi ,5 20,8 32,7 Tablica Relativni jaz (deficit) siromaštva predškolske djece (2010.) Broj zaposlenih Barem dvoje zaposlenih izvan poljoprivrede 1 zaposlen izvan poljoprivrede Dvoje i više zaposlenih samo u poljoprivredi 1 zaposlen u poljoprivredi Nema zaposlenih Najviša razina obrazovanja roditelja ili članova kućanstva Osnovna škola ili manje 1-3 razreda srednje škole 4 razreda srednje škole Viša ili visoka stručna sprema (viša škola, fakultet) Korisnici socijalne pomoći Da Ne Tip naselja Gradsko Seosko Tip kućanstva Jednoroditeljske obitelji Dvoroditeljske obitelji Dvogeneracijske obitelji (1 ili oba roditelja + djeca) Trogeneracijske obitelji (1 ili oba roditelja + djeca + bake/djedovi) 5,9 20,8 50,3 42,5 40,1 40,2 32,2 21,0...* 32,2 27,8 32,2 32,2 37,0 31,9 32,2 25,9 * Premali broj ispitanika za procjenu. Napomena: Linija siromaštva = 60% medijana. Izvor: Autorovi izračuni temeljem APK. 24

44 DOHODOVNO SIROMAŠTVO I MATERIJALNA DEPRIVACIJA PREDŠKOLSKE DJECE U REPUBLICI HRVATSKOJ ska djeca u jednoroditeljskim ili dvoroditeljskim obiteljima ako žive bez bake i/ili djeda. Drugim riječima, stope siromaštva predškolske djece iz seoskih područja ispod su nacionalnog prosjeka ako u obitelji pored jednog ili obaju roditelja žive djed i/ili baka. Uspoređujemo li sve jednoroditeljske i sve dvoroditeljske obitelji, stopa rizika od siromaštva jednoroditeljskih obitelji s predškolskom djecom znatno je veća u urbanim (24,5%) nego u ruralnim naseljima (17,5%), dok je stopa rizika od siromaštva dvoroditeljskih obitelji veća u ruralnim (18,9%) nego u urbanim naseljima (12,3%). Kada se usporedi struktura siromašne predškolske djece u gradskim i seoskim naseljima, onda je očito da više od 15% siromašne predškolske djece u urbanim područjima živi u jednoroditeljskim obiteljima, dok je udio te skupine djece u ruralnim naseljima tri puta manji. I u gradskim i u seoskim područjima više siromašne djece živi u dvogeneracijskim nego u trogeneracijskim obiteljima. Osim podataka o broju siromašnih, važno je imati informaciju o tome koliko su siromašna predškolska djeca i njihove obitelji udaljeni od same linije siromaštva, odnosno žive li u površinskom ili dubinskom siromaštvu. O tome nam govori relativni jaz ili deficit siromaštva koji je definiran kao razlika između prosječnog dohotka siromašnih i linije siromaštva, izražena kao postotak linije siromaštva. Prvo, vidljivo je iz tablice da je prosječni deficit siromaštva predškolske djece veći za oko 7 postotnih bodova nego prosječni deficit siromaštva ukupnoga stanovništva. Skupine predškolske djece s najvećim deficitom siromaštva (iznad 40%) su: djeca čiji se roditelji isključivo bave poljoprivredom ili u kućanstvu nema zaposlenih odraslih članova te djeca čiji roditelji imaju najviše osnovnu školu. Isto tako, iznadprosječan deficit siromaštva nalazimo među predškolskom djecom iz jednoroditeljskih obitelji te među djecom koja žive u obiteljima s troje i više predškolske ili maloljetne djece. Da-kle, skupine predškolske djece koje imaju veće stope siromaštva u pravilu imaju i veći jaz siromaštva. Podaci iz tablica 2.4. i sugeriraju da posebnu pozornost treba usmjeriti na predškolsku djecu iz obitelji u kojima nitko nije zaposlen, jer imaju visok rizik i jaz siromaštva te čine više od četvrtine siromašne predškolske djece. Na primjer, u kućanstvima siromašne predškolske djece stopa zaposlenosti osoba radnoaktivne dobi (18-64 godine) niža je od 48%, dok stopa zaposlenosti u kućanstvima nesiromašne predškolske djece iznosi oko 77% (tablica 2.11.). K tome, i kada su zaposleni, članovi kućanstava siromašne predškolske djece tri puta češće rade kao poljoprivrednici ili kao ispomoć unutar kućnog gospodarstva nego članovi kućanstava nesiromašne predškolske djece. Stopa nezaposlenosti članova kućanstava u kojima žive siromašna predškolska djeca iznosi gotovo 35% i 3,5 puta je veća od stope nezaposlenosti odraslih članova kućanstava nesiromašne predškolske djece. Nepovoljan položaj odraslih članova kućanstava siromašne djece predškolske dobi na tržištu rada i u zaposlenosti proizlazi velikim dijelom iz njihove nepovoljne obrazovne strukture. Tek je 4,5% odraslih iznad 24 godine iz navedenih kućanstava steklo višu ili visoku stručnu spremu, dok je takvih u kućanstvima nesiromašne predškolske djece gotovo 1/4. Struktura dohotka i utjecaj socijalnih 2.3. transfera na stope redukcije siromaštva Radni status članova kućanstava utječe na različitu strukturu dohotka kućanstava siromašne i nesiromašne predškolske djece. Dok plaće i dodaci na plaće čine 61% ukupnog dohotka kućanstava nesiromašne predškolske djece, ovaj tip dohotka čini tek 35,5% ukupnog dohotka kućanstava sa siromašnom predškolskom djecom (slika 2.3.). Dohoci od samostalnog rada, mirovine i ostali socijalni transferi podjednako sudjeluju u dohotku kućanstava nesiromašne predškolske djece Tablica Obilježja radnog i obrazovnog statusa članova kućanstava s predškolskom djecom (2010.) Nesiromašna kućanstva s predškolskom djecom Siromašna kućanstva s predškolskom djecom Stopa zaposlenosti (18-64) Udio poljoprivrednika i pomažućih članova kućanstva među zaposlenima (18-64) Stopa nezaposlenosti (18-64) Barem jedan član kućanstva s VŠ/ VSS (25-64) 76,7 9,8 9,8 24,4 47,9 30,1 34,7 4,5 Napomena: Linija siromaštva = 60% medijana. Izvor: Autorovi izračuni temeljem APK. 25

45 DOHODOVNO SIROMAŠTVO I MATERIJALNA DEPRIVACIJA PREDŠKOLSKE DJECE U REPUBLICI HRVATSKOJ (po 1/10), dok su socijalni transferi drugi po važnosti izvor dohotka kućanstava siromašne predškolske djece (transferi čine više od 1/4 njihova ukupnog dohotka, a mirovine i transferi zajedno čine gotovo 40% ukupnog dohotka). pomoć, naknade za nezaposlene i sl.). Također, naturalni dohodak je znatno važniji izvor dohotka siromašnih nego nesiromašnih kućanstava (čini više od 12% ukupnog dohotka kućanstava sa siromašnom predškolskom djecom). Socijalni transferi obuhvaćaju različita davanja središnje ili lokalne vlasti namijenjena pojedincima ili kućanstvima (npr. dječji doplaci, porodiljne naknade, pomoć za opremu novorođenčeta, socijalna Ako socijalne transfere rastavimo na pojedine skupine naknada i davanja, vidimo da paket obiteljskih naknada čini značajan dio dohotka kućanstava s predškolskom djecom (slika 2.4.). Obiteljske ,5 25,6 Slika 2.3. Struktura dohotka kućanstava s predškolskom djecom (2010.) Plaće i dodaci na plaće 13,4 9,5 10,3 11,9 8,3 Dohodak od samostalnog rada Mirovine Nesiromašna kućanstva s predškolskom djecom Ukupno stanovništvo Socijalni transferi* 2 5,1 Ostali novčani dohodak 5,3 12,1 Dohodak u naturi Siromašna kućanstva s predškolskom djecom * Uključuju: naknade ili primanja vezana za nezaposlenost, dječje doplatke, porodne naknade, pomoć za opremu novorođenčeta, naknade za bolovanja dulja od 42 dana, socijalnu pomoć, naknade za tjelesno oštećenje i tuđu njegu, naknade za rehabilitaciju i zapošljavanje invalidnih osoba, stipendije i primanja za školovanje i sl. Napomena: Linija siromaštva = 60% medijana. Izvor: Autorovi izračuni temeljem APK ,2 17,3 Obiteljske naknade 5 0,2 0,4 Naknade socijalne pomoći Nesiromašna kućanstva s predškolskom djecom Siromašna kućanstva s predškolskom djecom 1,9 Naknade i davanja za nezaposlenost 1,5 1,1 Naknade za bolovanja i invalidnost Slika 2.4. Udio pojedinih skupina socijalnih transfera u strukturi dohotka kućanstava s predškolskom djecom (2010.) Legenda: Obiteljske naknade = dječji doplaci, porodiljne naknade, pomoć za opremu novorođenčeta, alimentacija, stipendije i davanja za školovanje. Naknade socijalne pomoći = sve naknade socijalne pomoći, pomoć za stanovanje koju daju pravne osobe. Naknade i davanja za nezaposlenost = novčana naknada za nezaposlene, naknada za prekvalifikaciju. Naknade za bolovanja i invalidnost = naknade za bolovanja dulja od 42 dana, naknade za tjelesno oštećenje i tuđu njegu, naknade za rehabilitaciju i zapošljavanje invalidnih osoba. Napomena: Linija siromaštva = 60% medijana. Izvor: Autorovi izračuni temeljem APK. 26

46 DOHODOVNO SIROMAŠTVO I MATERIJALNA DEPRIVACIJA PREDŠKOLSKE DJECE U REPUBLICI HRVATSKOJ naknade čine jednu desetinu kućanskog dohotka nesiromašne te nešto manje od petine kućanskog dohotka siromašne predškolske djece. Svakako je udio obiteljskih naknada veći i značajniji u dohotku kućanstava one predškolske djece koja žive s više braće i sestara, u jednoroditeljskim obiteljima ili u obiteljima bez zaposlenih. Socijalna pomoć čini tek 5% kućanskog dohotka siromašne predškolske djece, ali je stopa siromaštva vrlo visoka među djecom čija kućanstva primaju socijalnu pomoć (52,4%). Nešto više od 5% predškolske djece živi u kućanstvima koja primaju neki oblik materijalne socijalne pomoći te predškolska djeca iz kućanstava koja koriste socijalnu pomoć čine 16,8% ukupnog broja siromašne predškolske djece. Pored analize strukture dohotka, korisno je utvrditi u kojoj mjeri socijalni transferi ukupno ili pojedinačno utječu na stope redukcije siromaštva pojedinih kategorija djece predškolske dobi. U tom pogledu uspoređujemo stope siromaštva teme- ljem posttransfernog i predtransfernog dohotka. Predtransferni dohodak podrazumijeva raspoloživi dohodak iz kojega su isključeni svi ili određeni socijalni transferi, dok se posttransferni dohodak odnosi na ukupni raspoloživi dohodak iz svih izvora. Dakle, prvo se utvrdi broj siromašnih tako da se iz dohotka isključe mirovine i drugi dohodovni transferi, a zatim se analizira u kojoj mjeri socijalni transferi ukupno ili pojedinačno, kada se uključe u ukupni dohodak, pridonose smanjenju siromaštva. Utjecaj mirovina i ostalih socijalnih transfera na stope redukcije siromaštva vidljiv je iz tablice Zamjetno je da bi stopa rizika od siromaštva predškolske djece bila barem dvostruko veća kada njihova kućanstva ne bi dobivala mirovine i druge socijalne naknade, s tim da ostali socijalni transferi u većoj mjeri od mirovina reduciraju stopu rizika od siromaštva (tablica 2.12.). Nasuprot tome, u ukupnom stanovništvu mirovine su puno važniji čimbenik redukcije stope siromaštva nego što su to drugi socijalni transferi. Međutim, ako Tablica Stope rizika od siromaštva predškolske djece prije i nakon uključivanja mirovina i ostalih socijalnih transfera u dohodak (2010.) Posttransferno siromaštvo Predtransferno siromaštvo (mirovine i transferi isključeni iz dohotka) Apsolutna stopa redukcije siromaštva zbog utjecaja mirovina Apsolutna stopa redukcije siromaštva zbog utjecaja transfera Apsolutna stopa redukcije siromaštva zbog zajedničkog utjecaja mirovina i transfera Stanovništvo 17,3 44,8 23,8 2,9 27,5 Sva djeca u dobi 0-6 Broj djece u dobi ,4 35,4 8,3 8,9 19,0 15,4 14,2 42,0 31,8 38,9 50,4 10 5,7 8,4 4,6 17,2 0,0 16,4 24,7 8,4 Broj zaposlenih u kućanstvu 2+ izvan poljoprivrede 3,4 10,7 2,5 6,8 7,3 1 izvan poljoprivrede 24,3 55,4 16,3 11,4 31,1 2+ samo u poljoprivredi 63,4 71,1 19,2 8,3 7,7 1 u poljoprivredi Nema zaposlenih 42,1 51,3 61,3 96,2 7,7 9,3 0,0 0,0 19,2 44,9 Tip naselja Gradsko Seosko 13,3 18,8 31,5 38,4 5,0 10,9 12,6 6,2 18,2 19,6 27

47 DOHODOVNO SIROMAŠTVO I MATERIJALNA DEPRIVACIJA PREDŠKOLSKE DJECE U REPUBLICI HRVATSKOJ Korisnici socijalne pomoći Da Ne 52,4 16,8 72,9 33,3 5,4 8,5 12,0 8,7 20,5 16,5 Tip obitelji Jednoroditeljske obitelji Dvoroditeljske obitelji 21,1 48,9 7,4 20,3 27,8 16,1 34,4 8,4 8,1 18,3 Broj generacija u obitelji 2 generacije 3 generacije 15,9 16,5 31,8 38,8 3,7 16,2 9,8 5,3 15,9 22,3 Napomena: Linija siromaštva = 60% medijana. Izvor: Autorovi izračuni temeljem APK. u kućanstvima predškolske djece pored jednog ili obaju roditelja žive bake i/ili djedovi, mirovine su znatno važnije u redukciji siromaštva od drugih socijalnih transfera. Razlog je u tome što su bake i/ili djedovi korisnici mirovina koje značajno utječu na redukciju siromaštva u tim kućanstvima. Isto je tako primjetno da su socijalni transferi (bez mirovina) važniji čimbenik redukcije siromaštva u jednoroditeljskim nego u dvoroditeljskim obiteljima te u obiteljima koje žive u gradskim naseljima više nego u obiteljima iz seoskih naselja. U obiteljima s troje i više predškolske djece stope redukcije siromaštva, zahvaljujući mirovinama i transferima, vrlo su niske, među ostalim i zbog toga što ostali socijalni transferi ne pridonose uopće redukciji stopa siromaštva (zbog niske razine socijalnih naknada). Logično je da su mirovine i transferi zajedno važniji u redukciji siromaštva u onim kućanstvima u kojima je manje zaposlenih ili u kojima nema zaposlenih članova. Socijalni transferi bez mirovina najviše smanjuju stope siromaštva djece u obiteljima s dvoje djece predškolske dobi (za 44,2%), u jednoroditeljskim obiteljima (za 41,5%), u obiteljima iz gradskih naselja (za 40%), u obiteljima koje imaju samo jednog zaposlenog člana izvan poljoprivrede (za 20,6%) te u obiteljima koje primaju socijalnu pomoć (za 16,5%). Mirovine najviše reduciraju stope relativnog siromaštva predškolske djece u kućanstvima s dvoje i više zaposlenih u poljoprivredi ili u kućanstvima s jednim zaposlenim izvan poljoprivrede te u kućanstvima u kojima predškolska djeca žive u trogeneracijskim obiteljima Pokazatelji materijalne deprivacije Životni standard i ukupno blagostanje kućanstva ovise ne samo o kućanskom dohotku, već i o različitim pokazateljima materijalne deprivacije. Kućanstva sa sličnim dohotkom mogu se uvelike razlikovati u pogledu opremljenosti, stambenih uvjeta, pristupa infrastrukturi ili sudjelovanja u aktivnostima uobičajenima u zajednici. U tablici nalaze se usporedni pokazatelji deprivacije siromašne i nesiromašne predškolske djece te ukupnoga stanovništva u tri područja: 1) stambeni uvjeti, prisutnost stambenih problema ili problema u stambenom okruženju; 2) opremljenost kućanstva trajnijim potrošnim dobrima; 3) priuštivost svakodnevnih životnih aktivnosti. Treba napomenuti da se podaci o neposjedovanju trajnih potrošnih dobara odnose samo na ona kućanstva koja si ne mogu priuštiti određeno potrošno dobro iz financijskih razloga. Na primjer, podatak o udjelu kućanstava koja si ne mogu priuštiti automobil ne uključuje kućanstva koja ne posjeduju automobil, ali smatraju da im nije potreban jer imaju pristupačan javni prijevoz ili iz nekog drugog razloga. Tako je vidljivo (iz tablice 2.13.) da kućanstva siromašne predškolske djece imaju ne samo više stope dohodovnog siromaštva od kućanstava nesiromašne predškolske djece, već i višu razinu stambene i materijalne deprivacije. Materijalna deprivacija osobito je prisutna u području svakodnevnih životnih aktivnosti: 41,5% siromašne predškolske djece ne može si priuštiti meso, ribu ili vegetarijanski nadomjestak svaki drugi dan, gotovo 95% živi u kućanstvima koja si ne mogu priuštiti tjedan dana godišnjeg odmora izvan kuće, više od polovine živi u kućanstvima koja kasne s plaćanjem najamnina, režija ili kreditnih rata, a 82,5% dolazi iz kućanstava koja nisu u mo- 28

48 DOHODOVNO SIROMAŠTVO I MATERIJALNA DEPRIVACIJA PREDŠKOLSKE DJECE U REPUBLICI HRVATSKOJ Tablica Pokazatelji materijalne deprivacije predškolske djece (2010.) Nesiromašna predškolska djeca Stambeni uvjeti te problemi u stanovanju i susjedstvu Siromašna predškolska djeca Sva predškolska djeca Ukupno stanovništvo Nema kupaonicu s kadom ili tušem 0,3 0,0 0,8 0,5 Nema WC (na ispiranje) Ne može održati adekvatnu toplinu u stanu Nema dovoljno dnevnog svjetla Prokišnjava krov ili je u stanu vlaga, odnosno prozori, vrata ili podovi dotrajali su i truli 0,3 3,1 4,1 16,9 3,7 19,3 15,9 33,2 0,8 6,3 6,4 20,1 0,6 8,3 7,1 19,2 Stan je okružen bukom iz susjedstva i s ulice 10,1 11,3 10,3 11,9 Stan je okružen zagađenim okolišem 11,1 4,0 9,7 9,2 Vandalizam i kriminal u stambenom okruženju 4,5 4,9 4,5 4,5 Trajna potrošna dobra (kućanstvo ne može priuštiti) Automobil TV u boji Telefon Perilica rublja Osobno računalo 4,5 0,0 0,3 0,0 10,8 24,9 1,8 6,4 4,2 26,4 8,5 0,4 1,5 0,8 13,8 9,1 0,9 1,4 1,6 9,0 Nužne životne aktivnosti (kućanstvo ne može priuštiti) Obrok s mesom, piletina, riba (ili vegetarijanski ekvivalent) svaki drugi dan za sve članove 9,3 41,5 15,6 15,7 Tjedan dana godišnjeg odmora izvan kuće svim svojim članovima Podmirivanje neočekivanih financijskih izdataka Plaćanje najamnine, režija, stambenog ili potrošačkog kredita bez kašnjenja 59,2 51,5 35,6 94,7 82,5 52,5 66,1 57,6 38,9 67,8 61,8 29,9 Napomena: Linija siromaštva = 60% medijana. Izvor: Autorovi izračuni temeljem ADS-a. gućnosti podmiriti iznenadne financijske izdatke. Osim toga, oko četvrtine siromašne predškolske djece živi u kućanstvima koja si ne mogu priuštiti automobil ili osobno računalo, oko 4% ih živi u stanu/kući bez WC-a na ispiranje ili perilice rublja, a trećina ih živi u stanovima/kućama u kojima su dotrajali podovi/vrata/prozori ili postoji vlaga. Gotovo sve stavke uključuju izražene razlike u pogledu materijalne deprivacije nesiromašne i siromašne predškolske djece. S druge strane, čini se da je ukupna populacija predškolske djece podjednako stambeno i materijalno deprivirana kao i ukupno stanovništvo. Ako mjerimo materijalnu deprivaciju standardiziranom metodologijom Eurostata, onda je također očito da nema statistički značajne razlike u stopama i intenzitetu deprivacije između predškolske djece i ukupnoga stanovništva 29

49 DOHODOVNO SIROMAŠTVO I MATERIJALNA DEPRIVACIJA PREDŠKOLSKE DJECE U REPUBLICI HRVATSKOJ 32, ,5 Stanovništvo Predškolska djeca 13, ,9 2,3 2,2 3,7 3,7 Slika 2.5. Stope i intenzitet materijalne deprivacije predškolske djece i stanovništva (2010.) Stopa materijalne deprivacije Stopa teške materijalne deprivacije Stopa siromaštva i materijalne deprivacije Stopa ekstremnog siromaštva i teške materijalne deprivacije Intenzitet materijalne deprivacije Legenda: Prema metodologiji Eurostata, materijalna deprivacija mjeri se na sljedećih 9 stavki: 1) kašnjenje s plaćanjem najamnine, računa za režije, stambenog ili potrošačkoga kredita; 2) nemogućnost kućanstva da svim članovima priušti tjedan dana godišnjeg odmora izvan kuće; 3) nemogućnost kućanstva da si priušti obrok koji sadrži meso, piletinu, ribu ili vegetarijanski ekvivalent svaki drugi dan; 4) nemogućnost kućanstva da podmiri neočekivani financijski trošak; 5) nemogućnost kućanstva da si priušti telefon; 6) nemogućnost kućanstva da si priušti TV u boji; 7) nemogućnost kućanstva da si priušti perilicu za rublje; 8) nemogućnost kućanstva da si priušti automobil; 9) nemogućnost kućanstva da si priušti adekvatno grijanje u najhladnijim mjesecima. Stopa materijalne deprivacije = udio (%) osoba koje žive u kućanstvima koja si ne mogu, isključivo zbog financijskih razloga, priuštiti najmanje tri od devet stavki materijalne deprivacije. Stopa teške materijalne deprivacije = udio (%) osoba koje žive u kućanstvima koja si ne mogu priuštiti najmanje četiri od devet stavki materijalne deprivacije. Stopa siromaštva i materijalne deprivacije = udio (%) osoba koje su istovremeno siromašne i materijalno deprivirane (žive u kućanstvima čiji je ekvivalentni dohodak niži od 60% medijana te si ne mogu priuštiti najmanje tri od devet stavki materijalne deprivacije). Stopa ekstremnog siromaštva i teške materijalne deprivacije = udio (%) osoba koje su istovremeno ekstremno siromašne i teško materijalno deprivirane (žive u kućanstvima čiji je ekvivalentni dohodak niži od 30% medijana te si ne mogu priuštiti najmanje četiri od devet stavki materijalne deprivacije). Intenzitet materijalne deprivacije = prosječan broj stavki materijalnog oskudijevanja po osobi (izračunava se za osobe koje si ne mogu priuštiti najmanje tri od devet stavki materijalne deprivacije). Izvor: Autorovi izračuni temeljem ADS-a. Dohodovno siromaštvo (dohodak ispod 60% medijana) Izvor: Autorovi izračuni temeljem ADS-a. Materijalna deprivacija (nema 3 i više od 9 stavki) Teška materijalna deprivacija (nema 4 i više od 9 stavki) Da Ne Da Ne Da 66,4% 33,6% 36,3% 63,7% Ne 23,7% 76,3% 7,7% 92,3% Tablica Preklapanje pokazatelja siromaštva i materijalne deprivacije među predškolskom djecom (2010.) (slika 2.5.). Nešto manje od trećine predškolske djece materijalno je deprivirano, tj. žive u kućanstvima kojima nedostaje 3 ili više od 9 stavki (vidi legendu ispod slike 2.5.), a više od 13% u situaciji je teške materijalne deprivacije (nedostaje im 4 ili više od 9 stavki). Dohodovno siromaštvo i materijalna deprivacija ne preklapaju se potpuno. Moguće je živjeti ispod granice dohodovnog siromaštva i ne biti materijalno depriviran i obrnuto, kao što pokazuju podaci iz tablice Tako je materijalno deprivirano 2/3 siromašne i gotovo jedna četvrtina nesiromašne predškolske djece. Isto tako, oko 8% nesiromašne i više od trećine siromašne predškolske djece živi u situaciji teške materijalne deprivacije. U ukupnom uzorku predškolske djece, oko 13% ih je istovremeno deprivirano i siromašno, a 2,2% djece je istovremeno ekstremno siromašno i teško materijalno deprivirano (slika 2.5.). 30

50 DOHODOVNO SIROMAŠTVO I MATERIJALNA DEPRIVACIJA PREDŠKOLSKE DJECE U REPUBLICI HRVATSKOJ Tablica Stope materijalne deprivacije i teške materijalne deprivacije predškolske djece prema obilježjima djece i kućanstava (2010.) Stope materijalne deprivacije Stope teške materijalne deprivacije Sva djeca u dobi ,0 13,2 Broj djece u dobi Broj djece u dobi ,7 31,2 41,6 34,3 24,9 39,2 13,8 13,5 9,0 11,4 11,3 17,2 Broj zaposlenih (18+) Broj članova iznad 15 godina s kroničnom bolešću ili lošeg zdravstvenog stanja Korisnici socijalne pomoći Da Ne Tip kućanstva Jednoroditeljske obitelji Dvoroditeljske obitelji Dvogeneracijske obitelji (1 ili oba roditelja + djeca) Trogeneracijske obitelji (1 ili oba roditelja + djeca + bake/ djedovi) Izvor: Autorovi izračuni temeljem ADS-a. 18,7 37,1 81,6 27,4 40,8 65,3 72,2 30,0 55,0 29,4 29,3 33,1 3,9 20,9 37,6 9,8 18,0 53,5 51,8 11,3 23,0 12,6 12,6 14,0 Podaci iz tablice pokazuju koje skupine predškolske djece češće žive u situaciji deprivacije ili teške materijalne deprivacije. Predškolska djeca iz kućanstva s većim rizikom siromaštva imaju u pravilu i višu razinu (teške) materijalne deprivacije. To su: djeca iz obitelji s troje i više ovisne djece, djeca iz obitelji u kojima nitko ne radi ili je zaposlen samo jedan odrasli član, djeca iz obitelji u kojima žive osobe s kroničnom bolešću ili lošeg zdravlja, djeca koja žive s jednim roditeljem ili čije obitelji primaju socijalnu pomoć. Posebno su visoke stope materijalne i teške materijalne deprivacije predškolske djece ako žive s roditeljima koji imaju kronične bolesti ili su lošeg zdravlja, ako nijedan od roditelja nije zaposlen te ako njihove obitelji prvenstveno žive od transfera socijalne pomoći Utjecaj gospodarske krize na siromaštvo kućanstava s predškolskom djecom Studija Svjetske banke iz (World Bank, 2010.) upozorila je na to bi sadašnja gospodarska kriza mogla nepovoljno utjecati na dječje siromaštvo. Zanima nas je li spomenuta kriza dovela do povećanja siromaštva djece predškolske dobi i koje su skupine djece najpogođenije. U tom smo pogledu usporedili stope siromaštva u (prije krize) sa stopama siromaštva u (nakon pojave krize). Pritom smo koristili dvije linije siromaštva. Prva linija siromaštva, definirana kao 60% medijana nacionalnog dohotka, jest linija koja se uobičajeno koristi u analizi siromaštva u zemljama EU, sukladno Eurostatovoj službenoj 31

51 DOHODOVNO SIROMAŠTVO I MATERIJALNA DEPRIVACIJA PREDŠKOLSKE DJECE U REPUBLICI HRVATSKOJ metodologiji za praćenje siromaštva. Međutim, spomenuta relativna linija siromaštva proizlazi iz nejednakosti (bliska je konceptu niskog dohotka ) te su dobivene stope siromaštva odraz nejednakosti u ukupnoj distribuciji dohodaka ili u jednom dijelu te distribucije. Smanjenje tako definiranog relativnog siromaštva ne može se ostvariti bez promjena u samoj dohodovnoj distribuciji. Upravo u razdobljima ekonomske krize nerijetko se događa da sve društvene skupine dožive pad svog kućanskog dohotka i životnog standarda, a da se stope siromaštva smanje zbog promjena u dohodovnoj distribuciji (odnosno zbog promjena medijana ili prosječnog dohotka). Stoga je pored ove linije uputno koristiti i liniju siromaštva koja je fiksirana u određenoj vremenskoj točki. Tako smo u godini pored linije siromaštva određene kao 60% medijana koristili i liniju siromaštva koja je dobivena tako što je relativna linija siromaštva iz korigirana za stopu inflacije u razdoblju od do (treba imati na umu da se pokazatelji siromaštva iz računaju temeljem dohotka iz godine). Linija siromaštva fiksirana u vremenskoj točki odražava životni standard na početku praćenog razdoblja, uzima u obzir promjene u troškovima života, ali ne prati promjene u općem (prosječnom) životnom standardu. Zato je najpoželjnije koristiti i promjenjivu i fiksiranu liniju siromaštva (Corak, 2005.). Ako se siromaštvo određene skupine (npr. predškolske djece) nije smanjilo prema fiksiranoj liniji, to znači da ta skupina siromašnih nije ostvarila nikakvo poboljšanje svog materijalnog blagostanja u određenom razdoblju. S druge strane, ako se siromaštvo određene skupine nije smanjilo prema promjenjivoj liniji (60% medijana), to znači da siromašni Linija siromaštva % medijana 60% medijana Fiksirana u Promjena ( ) 60% medijana Promjena ( ) Fiksirana u Tablica Stope rizika od siromaštva predškolske djece u i godini Stanovništvo 17,7 17,3 18,8-0,4 +1,1 Sva djeca u dobi ,2 16,4 18,2 +0,2 +2,0 Broj djece u dobi ,1 17,5 8,6 15,4 14,2 42,0 17,4 15,9 42,0-1,7-3,3 +33,4 +0,3-1,6 +33,4 Broj zaposlenih u kućanstvu 2+ izvan poljoprivrede 1 izvan poljoprivrede 2+ samo u poljoprivredi 1 u poljoprivredi Nema zaposlenih 5,0 18,5 67,7 59,7 71,2 3,4 24,3 63,4 42,1 51,3 3,4 27,5 63,4 42,1 59,3-1,6 +5,8-4,3-17,6-19,9-1,6 +9,0-4,3-17,6-11,9 Tip naselja Gradsko Seosko 9,3 24,4 13,3 18,8 14,2 21,3 +4,0-5,6 +4,9-3,1 Korisnici socijalne pomoći Da Ne 60,6 14,5 52,4 16,8 58,4 16,0-8,2 +2,3-2,2 +1,5 Tip obitelji Jednoroditeljske obitelji Dvoroditeljske obitelji 23,2 15,9 21,1 16,1 21,1 18,0-2,2 +0,2-2,2 +2,1 Broj generacija u obitelji 2 generacije 3 generacije 17,3 14,5 15,9 16,5 18,0 17,9-1,4 +2,0 +0,7 +3,4 Izvor: Autorovi izračuni temeljem APK. 32

52 DOHODOVNO SIROMAŠTVO I MATERIJALNA DEPRIVACIJA PREDŠKOLSKE DJECE U REPUBLICI HRVATSKOJ iz te skupine nisu poboljšali svoje blagostanje razmjerno više od drugih skupina. Prema tome, u najnepovoljnijoj situaciji bit će one skupine čije su stope siromaštva porasle i prema jednoj i prema drugoj liniji siromaštva. Usporedba stopa relativnog siromaštva u i pokazuje da su stope siromaštva predškolske djece blago porasle u prema objema linijama (porast prema promjenjivoj liniji iznosio je 0,2, a prema fiksiranoj liniji 2 postotna boda) (tablica 2.16.). Isto je tako vidljivo da je kriza nepovoljnije utjecala na materijalno blagostanje predškolske djece nego na ukupno stanovništvo. Kriza je najviše pogoršala materijalni položaj kućanstava u kojima živi troje i više predškolske djece (stopa siromaštva u porasla je za gotovo 5 puta u odnosu na 2007.) te kućanstava s predškolskom djecom u kojima je zaposlen samo jedan član izvan poljoprivrede (u takvim je kućanstvima vrlo visok rizik od siromaštva ako jedina osoba koja zarađuje izvan poljoprivrede ostane bez posla ili iskusi pad zarade). Zatim, povećane su stope siromaštva predškolske djece iz urbanih, ali ne i iz ruralnih područja, što je u skladu s činjenicom da je gospodarska kriza više pogodila industrijski razvijenija područja koja su prije krize imala niže stope nezaposlenosti (Bejaković i Gotovac, 2011.). Stope siromaštva predškolske djece iz dvoroditeljskih obitelji porasle su isključivo zbog pogoršanog položaja dvoroditeljskih obitelji s troje i više predškolske djece. Također su porasle stope siromaštva predškolske djece koja žive u trogeneracijskim obiteljima. O blagom rastu stopa siromaštva predškolske djece svjedoče i podaci o kretanju prosječnog ekvivalentnog dohotka pojedinih dobnih skupina (tablica 2.17.). Prvo, vidimo da se zbog gospodarske krize prosječni realni dohodak ukupnog stanovništva smanjio za oko 4%. Od svih dobnih skupina jedino su starije osobe (65+) od do značajnije povećale realni dohodak (za više od 4%). Prosječni realni dohodak kućanstava Tablica Promjena medijana raspoloživog ekvivalentnog dohotka prema dobnim kategorijama (2007. i godina) Dobne kategorije Medijan raspoloživog ekvivalentnog dohotka Stope rasta ekvivalentnog dohotka (u kunama) Nominalni rast Realni rast* ,1% +2,7% ,4% -5,0% ,9% -2,5% ,3% -3,1% ,1% -9,3% ,4% -5,0% ,2% -6,2% ,6% +4,2% Stanovništvo ,2% -4,2% * Nominalni rast minus stopa inflacije u razdoblju Izvor: Autorovi izračuni temeljem APK. Tablica Stope subjektivnog* siromaštva s obzirom na prisutnost djece u kućanstvu Promjena ( ) Kućanstva s djecom do 6 g. 29,9 30,0 +0,1 Kućanstva bez djece do 6 g. 31,8 31,9 +0,1 Kućanstva s djecom do 17 g. 28,4 31,0 +2,6 Kućanstva bez djece do 17 g. 33,9 31,9-2,0 Sva kućanstva u Hrvatskoj 31,4 31,5 +0,1 * Udio (%) osoba iz kućanstava čiji je predstavnik izjavio da njihovo kućanstvo s raspoloživim dohotkom živi teško ili vrlo teško. Izvor: Autorovi izračuni temeljem APK. 33

53 DOHODOVNO SIROMAŠTVO I MATERIJALNA DEPRIVACIJA PREDŠKOLSKE DJECE U REPUBLICI HRVATSKOJ s djecom mlađom od 18 godina smanjio se za oko 3%. Međutim, unutar populacije maloljetne djece, prosječni realni dohodak djece školske dobi smanjio se, dok se onaj predškolske dobi povećao za 2,7%. Uzimajući u obzir spomenute podatke i promjene u stopama siromaštva (tablica 2.16.), možemo konstatirati da se materijalni položaj kućanstava s predškolskom djecom u početnom razdoblju krize ( ) još nije značajnije promijenio. To potvrđuju i podaci o subjektivnom siromaštvu (tablica 2.18.). Prema subjektivnim prosudbama predstavnika kućanstava, u razdoblju siromaštvo u Hrvatskoj ostalo je gotovo nepromijenjeno. Isto je tako subjektivno siromaštvo osoba iz kućanstava s predškolskom djecom ostalo nepromijenjeno (rast za 0,1 postotni bod), ali ne i subjektivno siromaštvo osoba iz kućanstava s djecom do 17 godina, koje je poraslo za 2,6 postotnih bodova. Jedino se smanjilo subjektivno siromaštvo u kućanstvima bez maloljetne djece. Prema tome, i pokazatelji subjektivnog siromaštva potvrđuju da su krizom bila pogođenija kućanstva s djecom nego ona bez djece te kućanstva sa školskom više nego s predškolskom djecom. Budući da nam nakon godine nisu bile dostupne baze podataka APK ili ADS, o trendovima dječjeg siromaštva u Hrvatskoj nakon te godine možemo govoriti samo temeljem službenih podataka Eurostata i Državnog zavoda za statistiku. Dvije su promjene uočljive u odnosu na (usporedi slike 2.2. i 2.6.). Prvo, smanjio se broj zemalja u kojima su stope siromaštva predškolske djece i maloljetnika ispod ili na razini nacionalnog prosjeka. Dok su godine u 11 zemalja stope rizika od siromaštva predškolske djece bile niže ili barem na razini nacionalnog prosjeka, u broj takvih zemalja smanjio se na sedam (Slovenija, Finska, Danska, Irska Njemačka, Estonija i Litva). Zanimljivo da su s popisa ispale južnoeuropske zemlje i Švedska. Drugo, među tim zemljama je i Hrvatska, u kojoj su također povećane stope siromaštva predškolske djece te su bile malo iznad nacionalnog prosjeka 14. Od do u Hrvatskoj su stope rizika od siromaštva maloljetne djece kontinuirano bile ispod nacionalnog prosjeka (Eurostat). Moguće je da su na rast stopa siromaštva djece, osim ekonomske krize, utjecale i promjene u metodologiji praćenja siromaštva (prelazak od APK na ADS). Na rast siromaštva nakon upozoravaju podaci o subjektivnom siromaštvu. Udio osoba iz kućanstava koja teško ili vrlo teško spajaju kraj s krajem porastao je s 52% u na 55,4% u godini (Državni zavod za statistiku, 2013.b) Djeca 0-5 Djeca 0-17 Stanovništvo Slika 2.6. Stope rizika od siromaštva djece u zemljama EU u godini Češka Nizozemska Danska Slovačka Finska Slovenija Maapplearska Francuska Švedska Austrija Cipar Belgija Luksemburg Malta Irska Njemačka V. Britanija Poljska Estonija Portugal Litva Latvija Italija Hrvatska Bugarska Španjolska Rumunjska Grčka Napomena: Linija siromaštva = 60% medijana. Izvor: Eurostat (temeljem SILC-a). 14 U UNICEF-ovu istraživanju iz godine (Pećnik, 2013.) 20% predškolske djece živjelo je u kućanstvima koja su u protekloj godini jedva spajala kraj s krajem, što je slično udjelu predškolske djece koja su bila u riziku od relativnog siromaštva (oko 21%). 34

54 DOHODOVNO SIROMAŠTVO I MATERIJALNA DEPRIVACIJA PREDŠKOLSKE DJECE U REPUBLICI HRVATSKOJ 2.6. Zaključak Predškolska djeca su do godine uglavnom imala stope relativnog siromaštva ispod nacionalnog prosjeka. Od do između 14% i 18% predškolske djece živjelo je ispod praga siromaštva određenog kao 60% medijana nacionalnog dohotka. Prema izvještajima Eurostata, tijekom i godine stope siromaštva djece do 5 godina porasle su na 21%-22% i na razini su ili malo iznad nacionalnog prosjeka. Stope ekstremnog siromaštva cijelo su vrijeme ispod 10%. Tijekom krize najviše se pogoršao materijalni položaj kućanstava u kojima živi troje i više predškolske djece te kućanstava s predškolskom djecom u kojima je zaposlen samo jedan član kućanstva izvan poljoprivrede. Isto tako, porasle su stope siromaštva predškolske djece iz urbanih, ali ne i iz ruralnih područja. Međutim, i dalje više od 65% siromašne predškolske djece živi u ruralnim područjima. Rizik od siromaštva predškolske djece ovisi o različitim obilježjima njihovih roditelja i obitelji. Osim predškolske djece koja žive u seoskim naseljima, više stope relativnog siromaštva imaju djeca u jednoroditeljskim obiteljima ili u obiteljima s većim brojem ovisne djece. Stope rizika od siromaštva predškolske djece razlikuju se ovisno o broju zaposlenih u kućanstvu. U najnepovoljnijoj su situaciji ona predškolska djeca koja žive u kućanstvima bez zaposlenih (više od polovice djece iz ovih kućanstava živi ispod praga siromaštva) ili u kućanstvima u kojima se roditelji i odrasli sključivo bave poljoprivredom. Svako treće siromašno predškolsko dijete živi u obitelji u kojoj nema zaposlenih ili u obitelji u kojoj se roditelji bave isključivo poljoprivredom. Predškolska djeca iz kućanstava u kojima nitko ne radi predstavljaju oko 8% ukupne populacije predškolske djece te nešto manje od jedne četvrtine ukupnog broja siromašne predškolske djece. Kada su u obitelji zaposlena barem dva odrasla člana izvan poljoprivrede, rizik siromaštva niži je od 5%. tek oko 35% ukupnog dohotka kućanstava sa siromašnom predškolskom djecom. Socijalni transferi bez mirovina drugi su po važnosti izvor dohotka kućanstava siromašne predškolske djece: oni čine više od 1/4 njihova ukupnog dohotka, a mirovine i drugi transferi zajedno čine gotovo 40% ukupnog dohotka. Nešto više od 5% predškolske djece živi u kućanstvima koja primaju neki oblik socijalne pomoći, a predškolska djeca iz kućanstava koja koriste socijalnu pomoć čine 16,8% ukupnog broja siromašne predškolske djece. Stopa rizika od siromaštva predškolske djece bila bi barem dvostruko veća kada njihova kućanstva ne bi dobivala mirovine i druge socijalne naknade, s tim da ostali socijalni transferi u većoj mjeri nego mirovine reduciraju stopu rizika od siromaštva. Kućanstva siromašne predškolske djece imaju ne samo više stope dohodovnog siromaštva od kućanstava nesiromašne predškolske djece, nego i višu razinu stambene i materijalne deprivacije. Materijalna deprivacija vidljiva je osobito u području svakodnevnih životnih aktivnosti: 41,5% siromašne predškolske djece živi u kućanstvima u kojima si članovi ne mogu priuštiti meso, ribu ili vegetarijanski nadomjestak svaki drugi dan, gotovo 95% živi u kućanstvima koja si ne mogu priuštiti tjedan dana godišnjeg odmora izvan kuće, više od polovine živi u kućanstvima koja kasne s plaćanjem najamnina, režija ili kreditnih rata, a 82,5% dolazi iz kućanstava koja nisu u mogućnosti podmiriti iznenadne financijske izdatke. Oko 8% nesiromašne i više od trećine siromašne predškolske djece živi u situaciji teške materijalne deprivacije. U ukupnom uzorku predškolske djece oko 13% ih je istovremeno materijalno deprivirano i siromašno, a 2,2% istovremeno je ekstremno siromašno i teško materijalno deprivirano. Posebno su visoke stope materijalne deprivacije i teške materijalne deprivacije predškolske djece ako žive s roditeljima koji imaju kronične bolesti ili su lošeg zdravlja, ako nijedan od roditelja nije zaposlen te ako njihove obitelji prvenstveno žive od transfera socijalne pomoći. Više od 61% predškolske djece živi u nuklearnim obiteljima (s jednim ili oba roditelja, bez baka ili djedova). Iako nema značajnih razlika u stopama siromaštva predškolske djece ovisno o tome žive li u nuklearnim ili proširenim obiteljima, život predškolske djece s bakom i/ili djedom u jednoroditeljskim obiteljima smanjuje stopu relativnog siromaštva za oko dva postotna boda. Plaće i dodaci na plaće čine 61% ukupnog dohotka kućanstava nesiromašne predškolske djece, a 35

55 03

56 / Zoran Šućur, Olja Družić Ljubotina i Marijana Kletečki Radović / 03 SIROMAŠTVO I DOBROBIT PREDŠKOLSKE DJECE ČIJE SU OBITELJI KORISNICI SOCIJALNE POMOĆI

57 Metodološki okvir istraživanja Polazišta i ciljevi istraživanja Kao što je u uvodnom poglavlju navedeno, u Hrvatskoj ne postoje cjelovite studije o siromaštvu djece općenito, pa tako ni o siromaštvu djece predškolske dobi. Kako bi bilo moguće donositi ciljane mjere u okviru različitih politika kojima su djeca predškolske dobi obuhvaćena, neophodno je imati pouzdane empirijske pokazatelje. Na temelju dobivenih podataka moguće se potom usmjeriti na ona područja dobrobiti siromašne djece koja su prepoznata kao ključna. Ovo istraživanje, stoga, sadrži akcijsku komponentu jer mu je cilj povezati dobivene spoznaje s intervencijom odgovornih dionika. S obzirom ne to da su brojna istraživanja potvrdila kako nepoželjna iskustva iz najranijeg djetinjstva (predškolske dobi) uvelike utječu na različite aspekte kasnijeg razvoja (Brooks-Gunn, 1997.; Goodman i Sianesi, 2005.; Corcoran i Chaudry, 1997.; Hobcraft i Kiernan, 2001.; Duncan, Kalil i Ziol-Guest, 2008.; Holzer i sur., 2008.), posebnu pozornost svakako treba posvetiti siromaštvu kao jednom od takvih nepoželjnih iskustava. Život u siromaštvu tijekom djetinjstva povezan je s kasnijim postignućima, ali ne žive sva siromašna djeca u potpuno istim materijalnim uvjetima i okolnostima. Neka djeca mogu živjeti u dubinskom i permanentnom, a neka u površinskom i kratkotrajnom siromaštvu. Stoga smo nastojali istražiti ne samo raširenost rizika siromaštva općenito u populaciji predškolske djece u Hrvatskoj (vidi 2. poglavlje), već i analizirati životne uvjete one predškolske djece koja su u dohodovno najnepovoljnijoj situaciji, a to su djeca iz obitelji korisnika socijalne pomoći. Kada su u pitanju predškolska djeca iz obitelji koje primaju socijalnu pomoć, postavljeni su sljedeći ciljevi: (1) utvrditi strukturu obitelji te sociodemografska obilježja djece i članova obitelji, (2) istražiti strukturu i izvore dohotka te pokazatelje objektivnog i subjektivnog siromaštva, (3) istražiti stambene uvjete i karakteristike lokalne zajednice koje su povezane s kvalitetom života djece, (4) istražiti dimenzije i indikatore materijalne deprivacije predškolske djece i njihovih roditelja, (5) istražiti zdravstvena obilježja djece i članova obitelji, (6) ispitati i analizirati u kojoj su mjeri dobra ili aktivnosti koja se smatraju nužnima za razvoj djece predškolske dobi dostupna djeci iz najsiromašnijih obitelji, (7) ispitati u kojoj su mjeri institucije ili usluge namijenjene predškolskoj djeci i njihovim roditeljima dostupne i priuštive za obitelji korisnika socijalne pomoći, (8) istražiti socijalnu podršku na koju mogu računati roditelji korisnici socijalne pomoći i njihova djeca, (9) istražiti razlike u dobrobiti predškolske djece s obzirom na obilježja kao što su: dob djece, tip obitelji, broj ovisne djece, stupanj urbanizacije naselja, vrsta ostvarene socijalne pomoći. U analizi siromaštva i dobrobiti predškolske djece iz obitelji korisnika socijalne pomoći korištena je komparativna perspektiva. Naime, namjera je bila, prvo, usporediti u kojoj se mjeri životna situacija predškolske djece iz obitelji korisnika socijalne pomoći razlikuje od životne situacije predškolske djece koja žive u obiteljima koje ne koriste naknade socijalne pomoći. Pošli smo od pretpostavke da je za dijete idealno da živi s oba roditelja i da su oba roditelja zaposlena jer je rizik od siromaštva za djecu u takvim obiteljima najmanji. Također smo pošli od pretpostavke da je za dijete vrtićke dobi s aspekta pripreme za školu i socijalizacije poželjno da bude uključeno u vrtić. S druge strane, cilj je bio usporediti dječje siromaštvo i blagostanje u obiteljima korisnika socijalne pomoći s obzirom na tip pomoći. Predškolska djeca čije obitelji primaju socijalnu pomoć svrstana su u dvije kategorije: 1) djeca čije obitelji primaju pomoć za uzdržavanje (PZU) i 2) djeca čije obitelji primaju samo jednokratnu novčanu pomoć (JNP). Pomoć za uzdržavanje program je redovite (mjesečne) pomoći najsiromašnijim obiteljima 15, 15 Stupanjem na snagu novog Zakona o socijalnoj skrbi (NN, 157/2013.), početkom godine, program pomoći za uzdržavanje zamijenjen je programom zajamčena minimalna naknada (ZMN). Prema Zakonu o socijalnoj skrbi iz (NN, 33/2012.), pravo na pomoć za uzdržavanje imali su samci ili obitelji koji nemaju sredstava za uzdržavanje u visini previđenoj čl. 33. Zakona, a nisu ih u mogućnosti ostvariti svojim radom ili prihodima od imovine ili na drugi način. Visina pomoći za svaki tip kućanstva određena je u odnosu na osnovicu koja je u i godini iznosila 500 kuna. Npr., obitelj s oba roditelja i dvoje predškolske djece mogla je ostvariti pravo na pomoć za uzdržavanje ako je prosječni obiteljski dohodak u tri mjeseca koja prethode podnošenju zahtjeva manji od 1600 kn. Osim toga, obitelj ne smije imati u vlasništvu ili suvlasništvu stan, kuću ili drugi objekt koji ne služi podmirenju osnovnih stambenih potreba, registrirano osobno vozilo (osim u iznimnim slučajevima), nezaposlena radno sposobna ili djelomično radno sposobna osoba dužna je registrirati se u zavodu za zapošljavanje i prihvatiti zaposlenje u skladu s propisima o zapošljavanju i planom aktivnosti korisnika itd. (vidi čl ). 38

58 dok jednokratnu pomoć mogu ostvariti one obitelji koje ne ispunjavaju kriterije za primanje pomoći za uzdržavanje, ali zbog niskih primanja, naraslih potreba i neuobičajeno visokih troškova mogu ostvariti jednokratnu pomoć jednom ili više puta godišnje 16. Djeca iz obitelji koje primaju samo jednokratnu pomoć često neopravdano ostaju izvan istraživačkog fokusa, iako mogu živjeti u sličnoj situaciji kao i djeca čije obitelji koriste redovitu socijalnu pomoć (PZU). Može se pretpostaviti da je zbog ekonomske krize porastao broj djece koja žive u obiteljima koje primaju jednokratnu novčanu pomoć. Neke od posljedica sadašnje gospodarske i socijalne krize su: ostanak jednog roditelja bez posla, nemogućnost otplate kredita, višemjesečna neisplata plaća itd. Sve su to razlozi zbog kojih roditelji koji nikada nisu bili u sustavu socijalne skrbi traže pomoć od tog istog sustava jer nemaju mogućnost podmiriti potrebe svoje obitelji. Za njih se može reći da se nalaze u riziku od siromaštva te smo željeli istražiti kako žive obitelji i predškolska djeca korisnika jednokratne novčane pomoći o kojima gotovo nema nikakvih empirijskih pokazatelja. Zatim, korisnici pomoći za uzdržavanje podijeljeni su u tri podskupine s obzirom na to ima li njihovo dijete predškolske dobi teškoća u razvoju te jesu li pripadnici romske nacionalne manjine: 1) korisnici pomoći za uzdržavanje s djetetom s teškoćama u razvoju; 2) korisnici pomoći za uzdržavanje romske nacionalne manjine; 3) korisnici pomoći za uzdržavanje koji nisu pripadnici romske nacionalne manjine i nemaju dijete s teškoćama u razvoju. Ovim se željelo posebno analizirati obilježja dobrobiti dodatno ranjive djece, kao što su djeca pripadnici romske nacionalne manjine i djeca s teškoćama u razvoju Uzorak Informacije o različitim aspektima dobrobiti predškolske djece dobivene su prvenstveno od njihovih roditelja 17. U istraživanju je ukupno sudjelovalo 1139 roditelja djece predškolske dobi, od kojih su 945 bili korisnici novčanih pomoći iz sustava socijalne skrbi (koje ostvaruju u okviru centara za socijalnu skrb) te 194 roditelji djece predškolske dobi koja pohađaju vrtić i koja žive u obiteljima s oba zaposlena roditelja (tablica 3.1.). Pojam predškolske djece u Hrvatskoj odnosi se na djecu do šeste godine života, ali smo u ovom istraživanju tim pojmom obuhvatili i sedmogodišnjake koji ne pohađaju školu. U istraživanju smo se namjerno usmjerili na dvije dobne skupine predškolske djece: djeca u dobi 3-4 te 6-7 godina (pod uvjetom da sedmogodišnjaci ne pohađaju školu). Ove dvije dobne skupine predstavljaju prekretnice u predškolskoj dobi: u 3. i 4. godini djeca najčešće ulaze u program vrtića, a u 6. i 7. se uključuju u obvezni predškolski program. U cjelokupnom uzorku korisnika socijalne pomoći nešto je više roditelja djece iz dobne skupine od tri do četiri godine (53,4%) u odnosu na roditelje djece iz dobne skupine od šest do sedam godina (46,6%). U uzorku zaposlenih roditelja čija djeca pohađaju vrtić bilo je ukupno 194 roditelja, pri čemu je glavni uvjet bio da se radi o djetetu koje ima oba zaposlena roditelja. Svrha ovog uzorka, tzv. nesiromašnih, bila je u svojevrsnoj usporedbi s djecom koja žive u uvjetima siromaštva, prema nekim indikatorima dobrobiti djece, kao što su: ekonomska situacija obitelji, stanovanje, dječje zdravlje, deprivacija roditelja i djece, dostupnost usluga za djecu i sl. Naime, ovaj Tablica 3.1. Veličina podskupina ispitanika (roditelja) prema dobi djeteta Dob djece Korisnici novčanih pomoći iz sustava socijalne skrbi (PZU i JNP) Zaposleni roditelji (oba roditelja zaposlena, djeca pohađaju vrtić, nisu korisnici PZU-a ili JNP-a) Ukupno Sukladno Zakonu o socijalnoj skrbi (NN, 33/2012., čl. 55.), pravo na jednokratnu novčanu pomoć centar za socijalnu skrb odobrava samcu ili obitelji koji zbog trenutačnih materijalnih teškoća nisu u mogućnosti podmiriti neke osnovne životne potrebe, a koje su nastale zbog rođenja ili školovanja djeteta, bolesti ili smrti člana obitelji, elementarne nepogode i sl. Jednokratna pomoć može se iznimno priznati i za nabavku osnovnih predmeta u kućanstvu ili nabavku neophodne odjeće i obuće ako ne postoji mogućnost da se nabavka neophodnih predmeta u kućanstvu i odjeće i obuće osigura u suradnji s humanitarnim organizacijama. 17 O nekim aspektima dječjeg života i dobrobiti informacije su dobivene od socijalnih radnika temeljem njihova uvida u službene dokumente ili temeljem njihovih procjena (o tome vidi poglavlje 3.4.). 39

59 Dob djece Korisnici pomoći za uzdržavanje romske nacionalne manjine (PZU Romi) Korisnici pomoći za uzdržavanje s djecom s teškoćama u razvoju (PZU Dijete s teškoćama) Korisnici pomoći za uzdržavanje koji nisu pripadnici romske nacionalne manjine niti imaju djecu s teškoćama u razvoju (PZU Ostali) Korisnici jednokratne pomoći (JNP) Ukupno Ukupno Tablica 3.2. Veličina podskupina ispitanika (roditelja) korisnika socijalne pomoći prema dobi djeteta je usporedni uzorak predškolske djece odabran jer su podaci na uzorku sve predškolske djece u Hrvatskoj (poglavlje 2.2.) pokazali da su djeca iz tzv. dvoroditeljskih obitelji, u kojima su oba roditelja zaposlena, u najmanjem riziku od siromaštva (ispod 5%). Kao što je već navedeno, uzorak roditelja djece predškolske dobi koja žive u uvjetima siromaštva, odnosno koji su korisnici pomoći u centrima za socijalnu skrb, podijeljen je u četiri podskupine: korisnici pomoći za uzdržavanje romske nacionalne manjine, korisnici pomoći za uzdržavanje koji imaju djecu s teškoćama u razvoju, korisnici pomoći za uzdržavanje koji nisu pripadnici romske nacionalne manjine i nemaju djece s teškoćama u razvoj te korisnici jednokratnih novčanih pomoći koji ne primaju pomoć za uzdržavanje (tablica 3.2.). Zbog objektivnih razloga broj ispitanika u poduzorku korisnika koji imaju djecu s teškoćama u razvoju i korisnika koji primaju samo jednokratnu novčanu pomoć nešto je manji od planiranog. Naime, ukupan broj djece s teškoćama u razvoju u odabranim dobnim skupinama (3-4 i 6-7 godina), čije obitelji koriste pravo na PZU, prilično je malen tako da je uzorkom obuhvaćena većina populacije te djece iz centara za socijalnu skrb uključenih u istraživanje. Isto je tako i populacija djece čiji roditelji ostvaruju jednokratnu pomoć znatno manja od populacije djece čiji roditelji ostvaruju pomoć za uzdržavanje. Podjednaka zastupljenost dviju dobnih skupina djece prisutna je u podskupinama djece roditelja romske nacionalne manjine i djece roditelja koji su zaposleni. U ostalim subuzorcima nešto malo više prevladava skupina djece u dobi od tri do četiri godine. S obzirom na to da se radilo o specifičnim dobnim skupinama predškolske djece, čiji roditelji ostvaruju određeni oblik socijalne pomoći, kako bi se formirali uzorci, trebalo je imati podatke o zastupljenosti ovih skupina djece među korisnicima pomoći na razini Hrvatske. Kako nije bilo moguće dobiti takve podatke na temelju kojih bi se mogao formirati uzorak, zatraženo je od izabranih centara za socijalnu skrb da dostave podatke o zastupljenosti djece zadane dobi imajući u vidu četiri ciljane podskupine korisnika novčane socijalne pomoći. Nakon što su svi centri za socijalnu skrb, koji su odabrani za ovo istraživanje, dostavili podatke, stvorena je baza na temelju koje je izabran uzorak za istraživanje. Pored definiranja poduzoraka ispitanika koji koriste naknade socijalne pomoći, trebalo je formirati i uzorak centara za socijalnu skrb. U Hrvatskoj djeluje 80 centara za socijalnu skrb (i 27 podružnica) koji pokrivaju cijeli teritorij Hrvatske. Izabran je uzorak od 30 centara socijalne skrbi i podružnica iz 16 županija. Županije su prvo svrstane u tri skupine prema visini stopa relativnog siromaštva predškolske djece, a zatim su odabrane županije te centri za socijalnu skrb unutar svake skupine (vidi strukturu realiziranih uzoraka po županijama i centrima za socijalnu skrb u tablici 3.3.). Odabrani centri i županije odražavaju regionalni ustroj prema kojem je Hrvatska podijeljena u 6 regija: 1) Južna Hrvatska, 2) Istra, Primorje, Lika i Gorski kotar 3) Sjeverna Hrvatska, 4) Zagrebačka regija, 5) Središnja Hrvatska i 6) Istočna Hrvatska. Važno je naglasiti da je u istraživanju sudjelovao jedan roditelj koji je odgovarao na pitanja za jedno svoje dijete određene dobne skupine. U ukupnom uzorku roditelja koji koriste socijalnu pomoć majke čine oko 75%, a očevi 25% ispitanika. Skupina za usporedbu, koja uključuje obitelji u kojima su oba roditelja zaposlena, a dijete pohađa vrtić, predstavlja prigodni uzorak roditelja iz pet većih hrvatskih gradova: Zagreba (33), Rijeke (50), Osijeka (42), Splita (42) i Varaždina (27). U ovom poduzorku majke čine 79% a očevi 21% ispitanika. To znači da uzorak nije reprezentativan za nesiromašnu djecu predškolske dobi. Podaci o različitim sociodemografskim obilježjima uzoraka korisnika socijalne pomoći i zaposlenih roditelja nalaze se u tablici

60 Tablica 3.3. Veličina i struktura uzorka roditelja korisnika socijalne pomoći (N) prema županijama i centrima za socijalnu skrb Centar za Razina siromaštva Županije socijalnu skrb Visoka stopa relativnog siromaštva (> 25% nacionalnog prosjeka predškolske djece) Bjelovarskobilogorska Virovitičkopodravska Brodskoposavska Vukovarskosrijemska Ukupno 3-4 g. 6-7 g. PZU Ostali 3-4 g. 6-7 g. PZU Dijete s teškoćama 3-4 g. 6-7 g. PZU Romi 3-4 g. 6-7 g. PZU Ukupno 3-4 g. 6-7 g. 3-4 g. JNP Bjelovar Slatina Virovitica Nova Gradiška Vinkovci Županja g Osječkobaranjska B. Manastir Osijek Đakovo Srednja stopa relativnog siromaštva (+/- 25% nacionalnog prosjeka predškolske djece) Sisačkomoslavačka Karlovačka Zagrebačka Koprivničkokriževačka Sisak Petrinja Kutina Karlovac Ogulin Velika Gorica Zaprešić Ivanić Grad Koprivnica Đurđevac Šibenskokninska Knin Niska stopa relativnog siromaštva (< 25% nacionalnog prosjeka predškolske djece) Grad Zagreb Dubrava Peščenica Trešnjevka Novi Zagreb Sesvete Istarska Pula Splitskodalmatinska Primorskogoranska Split Rijeka Varaždinska Varaždin Međimurska Čakovec Ukupno(N)

61 Spol roditelja/ skrbnika Dob roditelja/ skrbnika Ukupno PZU Ostali PZU Dijete s teškoćama PZU Romi PZU Ukupno JNP Zapos. roditelji N % % % % % % Muški ,0 32,3 40,6 27,3 17,3 21,1 Ženski ,7 59,4 72,7 82,7 78, ,7 12,3 15,9 11,2 14,3 0, ,4 23,1 31,9 26,0 27,1 12, ,2 27,7 30,3 27,6 24,1 35, ,8 7,7 13,5 17,5 24,1 36, ,7 21,5 6,8 12,8 8,3 10, ,3 7,7 1,6 4,9 2,3 4,1 Tablica 3.4. Sociodemografska obilježja uzoraka prema skupinama roditelja predškolske djece Nije pohađao školu 50 0,4 1,5 18,3 6,0 0,8 0,0 Obrazovanje roditelja/ skrbnika Nezavršena OŠ 188 6,7 12,3 54,6 21,9 7,5 0,0 OŠ ,7 33,8 22,3 33,3 30,1 0,5 SSS ,0 50,8 4,8 37,9 61,7 37,6 VŠS/VSS 127 1,2 1,5 0,0 0,9 0,0 61,9 Zaposlen u priv. ili javnom sektoru 206 0,8 1,5 1,2 1,0 12,8 93,3 Zaposlenički status roditelja/ skrbnika Samozaposlen 15 0,0 0,0 0,4 0,1 0,8 6,7 Nezaposlen ,9 87,7 82,9 88,8 72,9 0,0 Kućanica 70 5,0 3,1 12,7 7,3 8,3 0,0 Umirovljenik 9 1,2 0,0 0,0 0,7 2,3 0,0 Nesposoban za rad 13 0,8 3,1 2,8 1,6 0,0 0,0 Drugo 8 0,2 4,6 0,0 0,5 3,0 0,0 U braku ,1 61,5 36,7 53,0 60,2 94,8 Bračni status roditelja/ skrbnika U izvanbračnoj zajednici Rastavljen/a ili ne živi s partnerom/ icom Udovac/ica i ne živi s partnerom/icom Nikad nije bio/la u braku i ne živi s partnerom/icom ,7 18,5 55,8 27,7 12,8 5, ,5 12,3 1,6 11,6 16,5 0,0 17 1,4 1,5 2,0 1,6 3,0 0,0 60 7,3 6,2 4,0 6,2 7,5 0,0 Tip obitelji Jednoroditeljske ,8 20,0 8,0 20,4 27,8 0,0 Dvoroditeljskejske ,2 80,0 92,0 79,6 72,2 100,0 42

62 Broj maloljetne djece ,1 15,4 5,2 11,5 13,5 35, ,8 29,2 10,4 23,2 33,1 54,6 3 i više ,1 55,4 84,5 65,4 53,4 10, ,9 9,2 0,8 5,2 4,5 0, ,7 10,8 4,0 8,6 12,0 32,5 Broj članova obitelji ,6 23,1 7,2 19,7 26,3 51, ,6 18,5 16,7 18,6 24,8 10, ,7 9,2 17,5 16,4 13,5 3, ,3 10,8 15,9 10,8 11,3 2,1 8 i više ,3 18,5 37,8 20,7 7,5 0,0 Mjesto stanovanja Grad ,8 49,2 32,2 45,6 49,6 99,0 Selo ,2 50,8 67,8 54,4 50,4 1,0 Ukupno (N) Istraživački instrumenti U istraživanju je korišten anketni upitnik posebno konstruiran za potrebe ovog istraživanja. Anketni upitnik za roditelje predškolske djece, osim osnovnih pitanja vezanih za sociodemografska obilježja članova i strukturu kućanstva, sadrži pitanja podijeljena u nekoliko tematskih cjelina: 1) dohodak, materijalni položaj i subjektivne percepcije materijalnog blagostanja; 2) krediti i zaduženost kućanstava; 3) stanovanje i susjedstvo; 4) zdravlje roditelja i djece; 5) pokazatelji deprivacije odraslih i djece; 6) dječji razvoj; 7) usluge i institucije u zajednici; 8) socijalna podrška. Neka pitanja vezana uz dostupnost usluga za djecu preuzeta su iz istraživanja UNICEF-a o uslugama za podršku roditeljstvu u ranoj dječjoj dobi (Pećnik, 2013.) i prilagođena potrebama ovog istraživanja. Za skupinu roditelja siromašne djece s teškoćama u razvoju i roditelja djece koji primaju jednokratnu novčanu pomoć izdvojeno je nekoliko pitanja koja se odnose na njihov specifičan status. Posebno je konstruiran kraći upitnik za socijalne radnike nadležne za obitelji korisnika socijalne pomoći uključenih u istraživanje, a koji sadrži pitanja o: (1) vrsti i dužini primanja socijalne pomoći; (2) zdravlju roditelja i članova obitelji; (3) korištenju usluga socijalne skrbi; 4) mjerama zaštite prava i dobrobiti djeteta. Terenska provedba istraživanja Kako bi se ostvarili ciljevi istraživanja, provedeno je anketno istraživanje s roditeljima djece predškolske dobi koja žive u uvjetima siromaštva (korisnicima novčanih pomoći iz sustava socijalne skrbi) i nesiromašnim roditeljima (zaposlenim roditeljima čija djeca pohađaju vrtiće) te kvalitativno istraživanje s roditeljima djece predškolske dobi koji primaju socijalnu pomoć i dolaze iz posebnih tipova siromašnih obitelji (jednoroditeljske obitelji, obitelji s troje i više djece, romske obitelji, obitelji koje žive u ruralnom području i one koje žive u urbanom području te obitelji koje koriste jednokratne novčane pomoći). Također, o svim korisnicima socijalne pomoći prikupljene su dodatne informacije putem anketnog upitnika koji su popunjavali socijalni radnici u onim centrima u kojima ispitanici (roditelji) ostvaruju socijalnu pomoć. Istraživanje je provedeno uz dopuštenje i operativnu podršku Ministarstva socijalne politike i mladih te iznimnu suradnju svih uključenih centara za socijalnu skrb. Dio istraživanja koji se odnosio na prigodni uzorak roditelja koji su zaposleni i čija djeca pohađaju vrtić proveden je uz suglasnost i podršku Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta. 43

63 Kvantitativni dio istraživanja Anketno istraživanje provela je agencija GfK tijekom listopada i studenog godine metodom osobnog intervjua (licem u lice) roditelja djece predškolske dobi (3-4 i 6-7 godina) koji su korisnici prava unutar sustava socijalne skrbi, a koja ostvaruju u okviru centara za socijalnu skrb. Istraživanje je provedeno u domovima korisnika pomoći za uzdržavanje i jednokratnih novčanih pomoći tako da su socijalni radnici u centrima za socijalnu skrb ranije obavijestili roditelje o svrsi, ciljevima i načinu istraživanja te ih tako pripremili i motivirali za suradnju. Nakon što su pristali, roditelje su kontaktirali anketari i zajedno s njima dogovarali termin dolaska anketara u njihov dom radi ispunjavanja anketnog upitnika. U nekim je slučajevima, prilikom anketiranja roditelja djece romske nacionalne manjine, smještenima u pojedinim romskim naseljima, istraživanje provedeno u skupini od nekoliko roditelja, u okviru društvenog doma ili zgrade općine. Roditeljima je zajamčena povjerljivost podataka, što je podrazumijevalo da se nigdje neće koristiti njihovi osobni podaci te će biti poznati jedino anketarima, odnosno istraživačkom timu. Anketno istraživanje sa zaposlenim roditeljima provedeno je tako da su anketari ostavili upitnike roditeljima u vrtiću, a oni su ih samostalno ispunjavali i ostavljali na za to predviđenom mjestu. Istraživanje je bilo anonimno. Dio informacija o djeci i roditeljima iz obitelji korisnika socijalne pomoći prikupili su socijalni radnici. Anketar iz GfK socijalnim je radnicima dostavio upitnike o svakom roditelju sudioniku istraživanja, a oni su ih popunjavali na temelju podataka iz dokumentacije centra za socijalnu skrb. Potom je anketar, temeljem jedinstvenog koda, uparivao upitnike koje su zasebno ispunjavali roditelji i socijalni radnici. Socijalnom radniku nije bio dostupan upitnik koji su popunjavali roditelji zbog povjerljivosti podataka i zaštite sudionika istraživanja (roditelja). Kvalitativni dio istraživanja Kvalitativni dio istraživanja proveden je s roditeljima, korisnicima socijalne pomoći s područja četiriju centara za socijalnu skrb: Osijeka, Đakova, Županje i Čakovca, tijekom veljače i ožujka godine. Izabrani su centri za socijalnu skrb iz Slavonije jer je riječ o regiji s visokom stopom siromaštva djece (i siromaštva općenito), a čakovečki centar je izabran jer u tom dijelu Međimurske županije živi najviše pripadnika romske nacionalne manjine. Kvalitativnim istraživanjem nastojali smo steći dublji uvid u iskustva života u uvjetima siromaštva obitelji s djecom predškolske dobi iz korisničke perspektive. Radilo se o namjernom uzorku za koji se očekivalo da će osigurati bogat izvor informacija o predmetu istraživanja. Kvalitativnim istraživanjem obuhvaćene su sljedeće fokusne grupe roditelja siromašne djece: (1) roditelji iz jednoroditeljskih obitelji, korisnici pomoći za uzdržavanje (N=8); (2) roditelji s troje i više djece, korisnici pomoći za uzdržavanje (N=7); (3) roditelji iz ruralnih sredina, korisnici pomoći za uzdržavanje (N=7); (4) roditelji iz urbanih sredina, korisnici pomoći za uzdržavanje (N=8); (5) roditelji pripadnici romske nacionalne manjine, korisnici pomoći za uzdržavanje (N=8); (6) roditelji korisnici jednokratne novčane pomoći (N=4). U šest fokusnih grupa sudjelovalo je ukupno 42 roditelja, od četiri do osmoro sudionika po fokusnoj grupi. Bila je predviđena i fokusna grupa s roditeljima djece s teškoćama u razvoju koji primaju pomoć za uzdržavanje, no socijalni radnici na terenu nisu ih uspjeli okupiti jer je takvih obitelji iz određene dobne skupine iznimno malo. U fokusnoj grupi roditelja koji primaju jednokratnu novčanu pomoć broj sudionika je manji jer ih je centar za socijalnu skrb teško uspijevao pronaći i okupiti jednim dijelom zbog specifične dobne skupine djece, ali i zato što se radi o korisnicima koji se u sustavu socijalne skrbi zadržavaju relativno kratko. Kao što je ranije spomenuto, kvalitativno istraživanje provedeno je uz dopuštenje nadležnog ministarstva i ravnatelja centara za socijalnu skrb, a sudionici su dobrovoljno sudjelovali u istraživanju, na poziv svog socijalnog radnika. U fokusnim grupama sudjelovala su dva suvoditelja od kojih je jedan vodio razgovor sa sudionicima prema pripremljenom predlošku, a drugi suvoditelj je vodio bilješke. Fokusne grupe su vođene u skladu s etičkim načelima, pri čemu je od sudionika na početku razgovora tražena dozvola za snimanjem, kako bi se mogli što autentičnije prezentirati nalazi ovog kvalitativnog istraživanja, te im je zajamčena anonimnost. Svi sudionici u svim fokusnim grupama dali su svoj pristanak za snimanje razgovora. Predložak pomoću kojeg se provodio polustrukturirani intervju sa sudionicima bio je za sve fokusne grupe isti, a sadržavao je tematska područja koja obuhvaćaju različita iskustva roditelja 44

64 u podizanju predškolskog djeteta u uvjetima siromaštva. Tematska područja odnosila su se na: (1) realne mogućnosti zadovoljavanja nekih osnovnih potreba djeteta (hrana, odjeća, lijekovi, igračke i dr.); (2) poteškoće i prepreke s kojima se suočavaju kao roditelji u brizi za svoje dijete; (3) socijalnu podršku - imaju li nekoga tko im pomaže i olakšava na različite načine podizanje djece; (4) potrebe i preporuke roditelja kako bi mogli lakše podizati svoju djecu i omogućiti im da žive bolje. čki značajne (vidi poglavlje 2.2.). Osim toga, nisu bile dostupne informacije o raspodjeli dohotka ili potrošnji među djecom različitog spola unutar kućanstva. U analizi rezultata korištena je deskriptivna statistika, a za ispitivanje razlika između skupina korišten je hi-kvadrat test i jednostavna analiza varijance. Razgovori sa sudionicima u fokusnim grupama trajali su između 90 i 120 minuta, a snimke razgovora su transkribirane te je provedena analiza sadržaja transkripata. Rezultati provedene analize sadržaja nalaze se u poglavlju Analiza kvantitativnih istraživačkih nalaza dobivenih na temelju iskaza roditelja Statistička obrada i analiza podataka Obrade i analize pojedinih varijabli ili obilježja provedene su zasebno u okviru svih poduzoraka korisnika socijalne pomoći te poduzorka zaposlenih roditelja. To znači da su prilikom analiza varijabli prema tzv. korisničkim skupinama bili uključeni svi sudionici istraživanja (N=1139), ali su podaci obrađivani na razini poduzoraka. Kada su analizirana pojedina obilježja (varijable) s obzirom na druge kriterije (dobna skupina predškolske djece, tip naselja, tip obitelji, broj maloljetne djece), obrade su napravljene na ukupnom broju ispitanika iz svih poduzoraka korisnika socijalne pomoći (poduzorci korisnika PZU-a i poduzorak korisnika JNP-a), a bez poduzorka zaposlenih roditelja. To znači da je u tom slučaju uzorak bio N=945. Naime, zaposleni roditelji isključeni su iz takvih zajedničkih obrada jer je riječ o prigodnom uzorku koji nije reprezentativan za nesiromašnu predškolsku djecu, a s obzirom na to su u uzorak namjerno odabrani samo roditelji predškolske djece koji žive u bračnim ili izvanbračnim zajednicama (dvoroditeljske obitelji), čija djeca pohađaju vrtić, koji dolaze gotovo isključivo iz gradskih sredina, s tim da su oba roditelja zaposlena. Kao što je ranije navedeno, poduzorak zaposlenih roditelja trebao je poslužiti za usporedbu životnih uvjeta siromašne djece sa životnim uvjetima jedne skupine nesiromašne predškolske djece, koja imaju najmanju vjerojatnost da će živjeti u siromaštvu. Nisu posebno analizirane razlike u stopama siromaštva predškolske djece prema spolu jer je istraživanje na uzorku sve predškolske djece u Hrvatskoj pokazalo da te razlike nisu statisti- /Zoran Šućur/ Objektivno i subjektivno siromaštvo i struktura dohotka Objektivno i subjektivno siromaštvo Ključno je pitanje u kojoj mjeri naknade socijalne pomoći i drugi socijalni transferi ublažavaju ili eliminiraju siromaštvo među skupinama koje koriste određene programe socijalne pomoći. S obzirom na to da nema jedinstvenog koncepta siromaštva, analizirat ćemo objektivne i subjektivne pokazatelje siromaštva. Objektivno siromaštvo mjeri se preko pokazatelja koje odabiru i definiraju stručnjaci. Subjektivno siromaštvo odražava pristup prema kojem građani određuju pokazatelje ili mjerila siromaštva, odnosno građani procjenjuju vlastito blagostanju i odlučuju o tome jesu li siromašni ili ne. Sukladno službenoj (objektivnoj) metodologiji za praćenje siromaštva u zemljama EU, koja se temelji na konceptima dohotka i relativnog siromaštva, prvo ćemo ustanoviti koliko djece korisnika pomoći, nakon što ostvari svoja prava u različitim sustavima socijalne sigurnosti, uspijeva prijeći granicu relativnog siromaštva od 60% medijana nacionalnog dohotka. Ova je granica za samca u godini iznosila kune godišnje (oko 2080 kuna mjesečno) 18. Očito je da vrlo malo predškolske djece čiji roditelji koriste socijalnu pomoć uspijeva pobjeći iz siromaštva (slika 3.1.). Ako izuzmemo djecu s teškoćama u razvoju, više od 90% djece korisnika pomoći za uzdržavanje živi ispod granice siromaštva od 60% medijana nacionalnog dohotka. Transferi so- 18 Iznos linije siromaštva utvrđen je tako da je linija siromaštva za samca iz godine, koja prema izračunima Državnog zavoda za statistiku (2013.b) iznosi kune, korigirana za stopu inflacije u godini. 45

65 cijalne pomoći reduciraju stope siromaštva djece s teškoćama u razvoju za 21,5 postotnih bodova, a djece iz ostalih kućanstava korisnika pomoći za uzdržavanje tek za 6-8% postotnih bodova. Kada su u pitanju predškolska djeca čiji roditelji koriste jednokratnu novčanu pomoć, njihova niža stopa siromaštva manje je posljedica utjecaja transfera socijalne pomoći (redukcija stope siromaštva iznosi 5,3 postotna boda), a više činjenice da ona imaju najnižu stopu siromaštva prije transfera socijalne pomoći (82,7%). S druge strane, manje su razlike u stopama siromaštva između pojedinih skupina predškolske djece kada ih mjerimo prema liniji siromaštva od 30% medijana nacionalnog dohotka. Ta se linija smatra linijom dubinskog ili ekstremnog siromaštva. Ispod granice ekstremnog siromaštva živi oko 17% djece s teškoćama u razvoju, 18,3% djece Roma te oko 1/4 predškolske djece ostalih korisnika pomoći za uzdržavanje i korisnika jednokratne novčane pomoći (slika 3.1.). Kućanstva predškolske djece s oba zaposlena roditelja značajno se razlikuju od kućanstava korisnika socijalne pomoći s obzirom na rizik siromaštva (stopa relativnog siromaštva predškolske djece prema liniji siromaštva od 60% medijana nacionalnog dohotka u ovim je kućanstvima niža od 4%, što je sukladno ranijim nalazima dobivenima na ukupnom uzorku predškolske djece). I ovo je istraživanje potvrdilo da je zaposlenost obaju roditelja ključni čimbenik zaštite od siromaštva ako je obrazovanje barem jednog roditelja više od osnovnoškolskog bez obzira na broj ovisne djece (nema statistički značajnih razlika u stopama siromaštva između roditelja sa završenom srednjom ili višom/visokom naobrazbom). O raširenosti apsolutnog i ekstremnog siromaštva govori i podatak o broju kućanstava kojima je nedostajalo novca za kupovinu hrane (slika 3.2.). U prosjeku je takvih kućanstava među predškolskom djecom korisnika pomoći za uzdržavanje 67,5%, a više od 76% među Romima. Valja primijetiti da je jednako tako visok postotak i djece korisnika jednokratne pomoći kojima je nedostajalo novca za hranu (više od 71%). Posve očekivano, kućanstva s oba zaposlena roditelja i u ovom se pogledu razlikuju od ostalih kućanstava (u nešto više od 8% kućanstava nedostajalo je tijekom protekle godine novca za hranu). Jedan od načina kako podmiriti prehrambene potrebe u situaciji financijske oskudice jest proizvodnja hrane za vlastite potrebe. Za razliku od drugih skupina korisnika pomoći, Romi zbog svog načina života i zanimanja kojima se bave znatno rjeđe sami proizvode hranu - tek nešto više od 16% kućanstava predškolske djece (tablica 3.5.) ,1 PZU Ostali 24,2 75,4 16,9 PZU Dijete s teškoćama 60% medijana 30% medijana 92,8 PZU Romi 18,3 90,4 21,8 PZU Ukupno 77,4 JNP 25,6 3,4 Zaposleni roditelji 1,7 Slika 3.1. Stope relativnog siromaštva predškolske djece čiji roditelji koriste naknade socijalne pomoći ,7 70,8 76,1 67,5 71,4 8,2 Slika 3.2. Udio (%) kućanstava u kojima je u zadnjih 12 mjeseci nedostajalo novca za hranu 0 PZU Ostali PZU Dijete s teškoćama PZU Romi PZU Ukupno JNP Zaposleni roditelji 46

66 S druge strane, vlastitom proizvodnjom zadovoljava od jedne desetine do polovine ili više svojih prehrambenih potreba 53,4% kućanstava djece korisnika jednokratne pomoći i oko 40% kućanstava djece korisnika pomoći za uzdržavanje. Naravno da vlastiti uzgoj voća, povrća ili životinja za prehranu ovisi o tome žive li ispitanici u seoskim ili u gradskim područjima. U gradskim ili prigradskim naseljima 22% kućanstava djece korisnika socijalne pomoći proizvodi hranu za sebe, dok je u seoskim područjima takvih 58,5% kućanstava. Veličina i stupanj urbaniziranosti naselja povezani su s mogućnostima proizvodnje hrane za vlastite potrebe (raspoloživost zemljišta i mogućnost držanja životinja za hranu). To je jedan od razloga zašto tek 15,5% kućanstava s oba zaposlena roditelja, koji žive u gradskim i prigradskim naseljima, proizvodi hranu za vlastite potrebe. Primjetno je također da se među korisnicima socijalne pomoći jednoroditeljske obitelji rjeđe bave proizvodnjom hrane za vlastite potrebe (34%) od dvoroditeljskih obitelji (43,8%). Pored pokazatelja objektivnog siromaštva korisno je analizirati subjektivne linije siromaštva i pokazatelje subjektivnog siromaštva, koji ne moraju uvijek korespondirati s pokazateljima objektivnog siromaštva, kao što se vidi iz slike 3.3. Stope subjektivnog siromaštva u svim su poduzorcima niže od stopa objektivnog siromaštva (u ukupnom uzorku korisnika pomoći za uzdržavanje razlika u stopama objektivnog i subjektivnog siromaštva iznosi gotovo 20 postotnih bodova). Najmanja razlika u stopama objektivnog i subjektivnog siromaštva jest u uzorku kućanstava s oba zaposlena roditelja (0,8 postotnih bodova) te u poduzorku korisnika pomoći za uzdržavanje s djecom s teškoćama u razvoju (9,2 postotnih bodova). Romi su skupina s najvećim stopama objektivnog i subjektivnog siromaštva. Ako bismo među siromašne uvrstili samo one koji su siromašni i prema objektivnim i prema subjektivnim pokazateljima, onda siromašnih uopće ne bi bilo u uzorku kućanstava s oba zaposlena roditelja, dok bi među korisnicima socijalne pomoći najmanji udio siromašnih bio među korisnicima jednokratne pomoći (50,4%), a najveći među Romima (74,9%). Pokazalo se da ne postoji statistički značajna povezanost između objektivnog i subjektivnog siromaštva na subuzorcima predškolske djece korisnika socijalne pomoći. Izgleda da hrvatski građani s najnižim dohotkom (korisnici socijalne pomoći) imaju skromne potrebe i percepcije financijskih sredstava potrebnih za njihovo zadovoljavanje 19. Osim toga, vjerojatno je da eksplicitni termin siromašan ima negativnu stigmu koju dio korisnika ne želi prihvatiti. Tablica 3.5. Je li kućanstvo u proteklih godinu dana uzgajalo povrće ili voće, odnosno držalo perad ili stoku kako bi moglo zadovoljiti svoje prehrambene potrebe? Korisnički status Tip obitelji Mjesto stanovanja Da, tako su podmirili 1/10 potreba za hranom Da, tako su podmirili između 1/10 i 1/2 potreba za hranom Da, tako su podmirili 1/2 i više potreba za hranom Ne Ne znam % % % % % PZU Ostali 23,6 18,5 9,3 48,0 0,6 PZU Dijete s teškoćama 16,9 13,8 10,8 56,9 1,5 PZU Romi 12,4 3,2 0,8 83,3 0,4 PZU Ukupno 19,6 13,4 6,8 59,6 0,6 JNP 28,6 18,0 6,8 46,6 0,0 Zapos. roditelji 11,3 2,1 2,1 84,5 0,0 Jednoroditeljske 18,7 10,3 4,9 64,5 1,5 Dvoroditeljske 21,4 15,1 7,3 55,9 0,3 Grad 12,8 7,1 2,1 77,5 0,5 Selo 27,7 20,0 10,8 40,9 0,6 19 Slični su rezultati dobiveni i u nacionalnom istraživanju siromaštva iz 2004., koje su proveli Caritas i Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve. Naime, te je godine 27% građana živjelo ispod praga siromaštva od 60% medijana nacionalnog dohotka, dok je samo 15,6% ispitanika odgovorilo da se u potpunosti ili uglavnom smatra siromašnima, s tim da je dodatnih 31,7% ispitanika izjavilo da se ponekad smatra, a ponekad ne smatra siromašnima (Šućur, 2006.).Slični su rezultati dobiveni i u nacionalnom istraživanju siromaštva iz 2004., koje su proveli Caritas i Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve. Naime, te je godine 27% građana živjelo ispod praga siromaštva od 60% medijana nacionalnog dohotka, dok je samo 15,6% ispitanika odgovorilo da se u potpunosti ili uglavnom smatra siromašnima, s tim da je dodatnih 31,7% ispitanika izjavilo da se ponekad smatra, a ponekad ne smatra siromašnima (Šućur, 2006.). 47

67 ,1 Objektivno siromašni Subjektivno siromašni Objektivno i subjektivno siromašni 66,1 60,9 PZU Ostali 75,4 66,2 55,4 PZU Dijete s teškoćama 92,8 80,5 74,9 PZU Romi 90,4 70,6 64,8 PZU Ukupno 77,4 62,4 JNP 50,4 3,4 2,6 Zaposleni roditelji 0 Slika 3.3. Stope objektivnog* i subjektivnog** siromaštva predškolske djece iz obitelji korisnika socijalne pomoći * Objektivno siromašni = ekvivalentni dohodak manji od 60% medijana nacionalnog dohotka. ** Subjektivno siromašni = oni koji su izjavili da se smatraju siromašnima. Osim podatka o broju siromašnih, vrlo je važno utvrditi koliko je dugo netko živio u siromaštvu. Budući da o tome ne postoje objektivni pokazatelji, možemo se osloniti samo na subjektivne percepcije ispitanika (roditelja predškolske djece). Očito je da korisnici socijalne pomoći i njihova predškolska djeca, prema subjektivnim prosudbama, žive u dugotrajnom ili permanentnom siromaštvu (slika 3.4.). Dugogodišnji život u siromaštvu svakako je iskustvo romske djece i odraslih (u posljednjih pet godina, prema procjenama roditelja, oko 75% romske predškolske djece živjelo je u siromaštvu tri godine i dulje, a oko 83% dulje od godine dana). Isto tako, u posljednjih pet godina dulje od godine dana u siromaštvu je živjelo 70,8% predškolske djece korisnika pomoći za uzdržavanje s djecom s teškoćama u razvoju, 59,4% predškolske djece korisnika jednokratne pomoći te 65,6% predškolske djece ostalih korisnika pomoći za uzdržavanje. Manje od 16% predškolske djece čija su oba roditelja zaposlena bilo je u siromaštvu u proteklih pet godina, s tim da je više od polovine te djece (51,6%) živjelo u siromaštvu kraće od šest mjeseci. S druge strane, zanimljivo je istaknuti da od 1/10 romskih rodi- telja do 1/4 roditelja korisnika jednokratne novčane pomoći smatra kako u zadnjih pet godina njihova predškolska djeca nisu uopće živjela u siromaštvu. Očito se radi o korisnicima koji tek kratkotrajno koriste pravo na pomoć za uzdržavanje. Nitko od njih ne prima pomoć za uzdržavanje dulje od godine dana, s tim da oko 80% romskih korisnika i korisnika s djecom s teškoćama u razvoju te oko 40% ostalih korisnika prima pomoć za uzdržavanje tek do mjesec dana. Rizik od dugotrajnog siromaštva veći je za predškolsku djecu korisnika socijalne pomoći ako žive s većim brojem maloljetne braće i sestara: u posljednjih pet godina dulje od tri godine u siromaštvu živjelo je gotovo 59% predškolske djece iz obitelji s troje i više djece u odnosu na manje od polovine djece iz obitelji s jednim ili dvoje maloljetne djece (tablica 3.6.). Isto se tako pokazalo da su tijekom proteklog petogodišnjeg razdoblja u dugotrajnom siromaštvu češće živjela predškolska djeca iz jednoroditeljskih obitelji i obitelji s nižim obrazovanjem roditelja , ,8 74,9 10,7 9,3 8,3 6,2 7,3 4,6 7,3 6,2 5,8 9,9 4 7,7 2,8 7,6 3,2 17,3 15,4 11,2 15,3 39,1 9,8 10,5 9,8 6 24,8 2, ,1 8,2 84,2 3 i više g. 2-3 g. 1-2 g mj. Kraće od 6 mj. Nikada ili gotovo nikada Slika 3.4. Kada se osvrnete na prošlih pet godina, kako često je vaše kućanstvo živjelo u siromaštvu uzimajući u obzir životni standard tog vremena? PZU Ostali PZU Dijete s teškoćama PZU Romi PZU Ukupno JNP Zaposleni roditelji 48

68 Tablica 3.6. Udio (%) djece čija su kućanstva u proteklih pet godina živjela u siromaštvu uzimajući u obzir životni standard tog vremena, prema broju maloljetne djece, tipu obitelji i mjestu stanovanja Broj maloljetnih članova kućanstva Tip obitelji Mjesto stanovanja Nikada ili gotovo nikada Do 6 mj. 6-12mj. 1-2 g. 2-3 g. Više od 3 g. % % % % % % 1 14,4 5,4 9,9 10,8 11,7 47,7 2 22,8 9,9 7,3 7,8 9,9 42,2 3 i više 14,6 6,8 5,3 7,1 7,3 58,8 Jednoroditeljske 16,3 8,4 11,3 6,4 8,4 49,3 Dvoroditeljske 16,7 7,1 5,0 8,1 8,5 54,6 Život u siromaštvu, posebice dugogodišnji, nepovoljno utječe na emocionalno stanje i socijalni status pojedinca ili obitelji. Barem polovina roditelja korisnika socijalne pomoći osjećala se u protekloj godini često potišteno zbog financijske oskudice, dok je udio takvih roditelja u kućanstvima gdje su oba roditelja zaposlena manji od 9% (slika 3.5.). Roditelji djece s teškoćama u razvoju nešto su se češće osjećali potištenima zbog manjka novca od drugih skupina roditelja, a više od 1/5 njih često su imali osjećaj da ih ljudi izbjegavaju zbog njihova siromaštva. Sigurno da takvi osjećaji tuge, socijalne napuštenosti mogu nepovoljno utjecati na obiteljske odnose i komunikaciju. No, unatoč spomenutim osjećajima, među mnogim korisnicima socijalne pomoći postoji optimizam u pogledu vlastite budućnosti. Nešto više od 38% korisnika pomoći za uzdržavanje i oko 46% korisnika jednokratne pomoći vjeruje da će se u naredne dvije godine poboljšati njihov životni standard. U poboljšanje svog životnog standarda najviše vjeruju korisnici jednokratne pomoći (45,9%), a najmanje roditelji s djecom s teškoćama u razvoju (30,8%). Pesi- Grad 17,2 6,7 6,9 9,6 8,0 51,6 Selo 16,1 8,1 5,9 6,1 8,8 55,0 mistično raspoloženje češće nalazimo među roditeljima s većim brojem djece, s nižim stupnjem obrazovanja te iz seoskih područja. Iz slike 3.6. može se vidjeti koju visinu dohotka korisnici socijalne pomoći (pomoći za uzdržavanje i jednokratne pomoći) smatraju prikladnom za podmirenje uobičajenih potreba i obveza, odnosno spajanje kraja s krajem. I ovo je istraživanje pokazalo da postoje velike varijacije unutar kućanstava s istim karakteristikama u pogledu procjene visine potrebnog minimalnog dohotka. Subjektivno određeni pragovi siromaštva za odabrane tipove kućanstava viši su nego pragovi siromaštva definirani temeljem službene metodologije siromaštva EU (60% medijana nacionalnog dohotka). Korisnici socijalne pomoći imaju skromnije percepcije minimalno potrebnog dohotka nego zaposleni roditelji koji nisu korisnici socijalne pomoći. Tako je percipirana razina najnižih primanja nužnih za podmirenje osnovnih potreba za obitelji u kojima Slika 3.5. Udio (%) roditelja koji su se u protekloj godini često osjećali potištenima ili izoliranima zbog siromaštva Često se osjećao potištenim zbog nedostatka novca Često osjećao da ga ljudi izbjegavaju zbog nedostatka novca 58, ,4 51,7 49, ,7 21,5 18,3 16,4 12,8 8,8 1 PZU Ostali PZU Dijete s teškoćama PZU Romi PZU Ukupno JNP Zaposleni roditelji 49

69 roditelj+ 1dijete (3118) Minimum Medijan Maksimum roditelj+ 2djece (3326) roditelj+ 3djece (3949) roditelja+ 1dijete (3741) roditelja+ 2djece (4365) roditelja+ 3djece (4988) Napomena: Dijete u svim tipovima kućanstava uključuje dobnu granicu do 14 godina. Iznos u zagradama ispod imena tipa kućanstva označava granicu siromaštva za taj tip kućanstva prema liniji siromaštva od 60% medijana nacionalnog ekvivalentnog dohotka za godinu (vidi Državni zavod za statistiku, 2013.). Slika 3.6. Koja je po vašem mišljenju najniža razina ukupnih mjesečnih primanja (u kunama) potrebna kućanstvu poput vašeg da bi moglo sastaviti kraj s krajem (prema procjenama svih korisnika PZU i JNP)? žive oba roditelja s jednim ili više djece oko kuna prema procjenama zaposlenih roditelja, što je dvostruko veiše od minimalne razine primanja koju navode roditelji korisnici socijalne pomoći. Izvori i struktura dohotka Materijalno blagostanje i siromaštvo u pravilu mjerimo u odnosu na raspoloživi dohodak kućanstva. S obzirom na to da siromaštvo mjerimo na razini kućanstva (a ne individualnoj razini), prilikom analize materijalnog standarda pojedinca uzimaju se u obzir prihodi svih članova kućanstva. Koncept dohotka ovdje uključuje sva novčana i nenovčana primanja što ih ostvare članovi kućanstva u protekloj godini od rada, imovine, socijalnih transfera ili na neki drugi način. U tom ćemo smislu razlikovati sljedeće komponente dohotka: 1) dohodak od rada, obrta i poduzetničke aktivnosti (plaće, naknade uz plaće, primanja od povremenog, honorarnog rada, obrta, poduzetničke aktivnosti); 2) dohodak od svih vrsta mirovina; 3) dječji doplaci; 4) naknade socijalne pomoći (uključene su sve vrste socijalne pomoći što ih ostvari kućanstvo: redovita i povremena pomoć, pomoć za stanovanje, osobna invalidnina i sl.); 5) drugi socijalni transferi (naknade za nezaposlene, alimentacije, stipendije, školarine i sl.); 6) ostali dohodak (primanja od imovine, ušteđevina i sl.). Kao što se može vidjeti iz slike 3.7., gotovo sva kućanstva s predškolskom djecom koja su korisnici socijalne pomoći ostvaruju dječji doplatak. Uz socijalnu pomoć i dječji doplatak, treći važan izvor njihova dohotka ponovno su ostali socijalni transferi. Među ostalim transferima najvažnije su porodiljne naknade (koje ostvaruje više od petine svih kućanstava koja primaju pomoć za uzdržavanje i gotovo 40% kućanstava korisnika jednokratne pomoći), naknade za nezaposlenost (prima ih oko 4% kućanstava korisnika pomoći za uzdržavanje i više od 11% kućanstava korisnika jednokratne pomoći) te druge naknade, poput bolovanja, alimentacija i školarina. Tek nešto više od 16% kućanstava korisnika pomoći za uzdržavanje ostvaruje dohodak od rada (plaće ili naknade za povremeni i honorarni rad), dok su mirovine i drugi dohoci znatno rjeđe zastupljeni u ukupnom kućanskom dohotku. Kućanstva koja koriste jednokratnu novčanu pomoć imaju više diversificirane izvore dohotka nego kućanstva koja su korisnici pomoći za uzdržavanje. Na primjer, više od polovine kućanstava korisnika jednokratne pomoći ostvaruje dohodak od rada (plaće ili druge naknade) i druge socijalne transfere (i ovdje dominiraju porodiljne naknade koje prima 40% kućanstava), a u četvrtini tih kućanstava netko od članova je korisnik mirovine. S druge strane, romska se kućanstva razlikuju od ostalih po tome što znatno rjeđe primaju plaće, dohodak od povremenog rada ili mirovine. Kada je u pitanju kategorija ostali dohodak, radi se prvenstveno o novčanoj protuvrijednosti paketa hrane, drugih potrepština ili hrane dobivene u pučkoj kuhinji. Relativno malen postotak kućanstava (2%-3,5%) koja primaju pomoć za uzdržavanje ili jednokratnu pomoć dobiva pakete hrane ili drugu pomoć u naravi. Nešto je veći udio takvih kućanstava među korisnicima s djecom s teškoćama u razvoju (7,7%), pa je i udio te komponente u njihovu ukupnom dohotku nešto veći. Struktura dohotka kućanstava predškolske djece u kojima su oba roditelja zaposlena karakteristična je po tome što ta kućanstva rijetko imaju druge izvore dohotka osim plaća. Pored plaća, 8,5% kućanstava prima dječji doplatak, a nešto manje 50

70 Slika 3.7. Udio (%) kućanstava s pojedinim komponentama dohotka Plaće Mirovine Dječji doplaci Socijalna pomoć Druge naknade Ostali dohodak 60 52, ,9 7,5 97, ,2 26,2 6,2 95, ,8 9,2 10,4 1,6 97, ,1 5,2 16,3 5,5 97, ,7 54,1 19,5 96, ,4 8,5 5,1 9,6 0 PZU Ostali PZU Dijete s teškoćama PZU Romi PZU Ukupno JNP Zaposleni roditelji od 10% ostale socijalne naknade (prvenstveno porodiljne naknade). Osim toga, oko 5% kućanstava u kojima su roditelji zaposleni ostvaruje socijalnu pomoć. Treba istaknuti da se ne radi o pomoći za uzdržavanje, već prvenstveno o pomoći koju su im dodijelile lokalne vlasti. Pored pomoći lokalnih vlasti nekoliko kućanstava je tijekom protekle godine ostvarilo pravo na jednokratnu novčanu pomoć ili osobnu invalidninu. Međutim, podaci o strukturi kućanskog dohotka ne govore nam o tome koje su komponente dohotka važnije. U kućanstvima korisnika pomoći za uzdržavanje dječji doplaci i naknade socijalne pomoći u prosjeku čine 86,3% ukupnoga dohotka, dok udio spomenutih transfera u ukupnom dohotku kućanstava koja su korisnici jednokratne pomoći iznosi 44,8% (slika 3.8.). Ako dječjim doplacima i socijalnoj pomoći dodamo i druge socijalne transfere (porodiljne naknade, naknade za nezaposlene, alimentacije i sl.), onda udio dohotka od socijalnih transfera u ukupnom dohotku kućanstva koja koriste pomoć za uzdržavanje iznosi 94,5%. Čak 49,5% kućanstava korisnika pomoći za uzdržavanje nema nikakvih drugih prihoda osim dječjeg doplatka i socijalne pomoći (taj je udio među Romima veći od 54%). S druge strane, za razliku od kućanstva koja koriste pomoć za uzdržavanje, u kućanstvima koja koriste jednokatnu pomoć udio socijalne pomoći u ukupnom dohotku manji je od 10%, ali je u prosjeku veći udio drugih socijalnih transfera. Među kućanstvima zaposlenih roditelja ne samo da je vrlo malo kućanstava koja primaju drugi dohodak osim plaće, već je i udio drugih vrsta dohodaka u ukupnom dohotku posve marginalan (plaće čine više od 97% ukupnog dohotka). S obzirom na to da transferi socijalne pomoći čine oko polovinu dohotka korisnika pomoći za uzdržavanje, korisno je vidjeti koje oblike socijalne pomoći ostvaruju pojedine skupine kućanstava. Korisnici u pravilu ostvaruju u isto vrijeme različite vrste naknada socijalne pomoći (slika 3.9.). Prvo, nije iznenađujuće da kućanstva korisnika pomoći za uzdržavanje često koriste pomoć za stanovanje ili ogrjev. Tako je udio kućanstava koja koriste pomoć za stanovanje u subuzorku Roma najveći (preko 69%), na drugom su mjestu kućanstva s djecom s teškoćama (preko 43%), a na trećem ostali korisnici pomoći za uzdržavanje (više od 35%). Također, oko trećine romskih kućanstava ostvaruje pravo na jednokratnu novčanu pomoć, dok je taj udio kućanstava u preostala dva subuzorka korisnika pomoći za uzdržavanje između 45% i 47%. Kućanstva u kojima žive djeca s teškoćama u razvoju češće dobivaju kategorijalne oblike socijalne pomoći, kao što su osobne invalidnine (40%) ili doplatak za tuđu pomoć i njegu (24,6%). Romska kućanstva su najrjeđe korisnici pomoći koju dodjeljuju lokalne vlasti ili vjerske organizacije. Koliko pojedini oblici socijalne pomoći pridonose ukupnom dohotku kućanstva? Kada su u pitanju korisnici jednokratne pomoći, općenito je udio svih oblika socijalne pomoći u kućanskom dohotku relativno malen, s tim da jednokratna pomoć čini 71,8% ukupno dobivene socijalne pomoći (slika 3.10.). Pored jednokratne pomoći, u tim je kućanstvima nešto značajnija uloga osobne invalidnine te pomoći lokalnih vlasti. Pomoć za uzdržavanje čini oko 64% ukupnog iznosa dobivene socijalne pomoći među korisnicima s djecom s teškoćama u razvoju, a 88%-89% u preostala dva subuzorka korisnika pomoći za uzdržavanje. 51

71 ,1 0,2 0,1 0,1 0,2 8,2 6,7 8,4 8,2 17,6 50,6 55,2 48,5 50, ,4 41,2 36 2,7 2,4 4,3 5 0,4 2 1,4 3,4 PZU Ostali PZU Dijete s teškoćama 9,4 35,4 9,8 27,7 0,1 1,4 0,5 0,3 Slika ,5 97,3 PZU Romi PZU Ukupno JNP Zaposleni roditelji Ostali dohodak Druge naknade Socijalna pomoć Dječji doplaci Mirovine Plaće Prosječni udio (%) pojedinih komponenti dohotka u ukupnom dohotku ,8 5,2 35, ,3 3, ,6 43,1 44,6 9,2 9, ,6 69,3 32,7 4 1,6 2, ,8 3,8 Slika 3.9. Udio (%) kućanstava koja ostvaruju pojedine vrste socijalne pomoći PZU Ostali PZU Dijete s teškoćama PZU Romi JNP Pomoć za uzdržavanje Doplatak za tuappleu pomoć Jednokratna pomoć Pomoć Caritasa i drugih vj. organizacija Osobna invalidnina Pomoć za stanovanje, ogrjev Pomoć lokalnih vlasti Krediti i zaduženost Prvo, treba konstatirati da više od 13% kućanstava predškolske djece koja su korisnici pomoći za uzdržavanje nema bankovnog računa ili za to ne znaju ispitanici. Najmanje je takvih kućanstava među korisnicima jednokratne pomoći (6,8%) jer su roditelji u takvim kućanstvima češće zaposleni, pa preko računa primaju plaću ili drugu vrstu dohotka, dok je najviše kućanstava bez bankovnog računa među romskim kućanstvima gdje je taj postotak veći od 18%. Posjedovanje bankovnog računa među korisnicima PZU-a povezano je prvenstveno s obrazovanjem, zaposleničkim statusom i mjestom stanovanja. Na primjer, 20% roditelja koji nisu pohađali školu te oko 15% roditelja s nezavršenom ili završenom osnovnom školom dolazi iz kućanstava koja nemaju otvoren bankovni račun, u odnosu na 8% roditelja sa srednjoškolskim obrazovanjem. Također, oni roditelji koji su dulje bez zaposlenja (tri i više godina) ili žive u seoskim naseljima rjeđe imaju otvoren račun u banci. Sama činjenica da više od desetine kućanstava koja koriste socijalnu pomoć nema bankovnog računa sugerira da će ta kućanstva rjeđe koristiti određene bankovne usluge. No, podaci iz slike pokazuju da među kućanstvima korisnika socijalne pomoći nalazimo veći broj korisnika stambenih i nestambenih kredita nego među 20% najsiromašnijih kućanstava u Hrvatskoj. Naime, u godini udio kućanstava sa stambenim kreditima u prvom kvintilu (20% najsiromašnijih) iznosio je 1,2%, a udio kućanstava s nestambenim kreditima iznosio je 15,8% (Šućur, 2014.). 52

72 Slika Prosječni udio (%) pojedinih vrsta socijalnih pomoći u ukupnom dohotku ostvarenom od socijalne pomoći Pomoć Caritasa i drugih vj. organizacija Pomoć lokalnih vlasti Jednokratna pomoć Pomoć za stanovanje, ogrjev Doplatak za tuappleu pomoć Osobna invalidnina Pomoć za uzdržavanje PZU Ostali PZU Dijete s teškoćama PZU Romi JNP Ipak, postoji razlika između korisnika pomoći za uzdržavanje i korisnika jednokratne pomoći. Među korisnicima jednokratne pomoći dva i pol puta je više kućanstava sa stambenim i nestambenim kreditima nego među korisnicima pomoći za uzdržavanje. Izdvajaju se romska kućanstva koja su nekoliko puta rjeđe korisnici kredita nego druga kućanstva koja dobivaju socijalnu pomoć. Vrlo je malo kućanstava u bilo kojem subuzorku korisnika pomoći koja imaju podignute istovremeno stambene i nestambene kredite. S druge strane, prilično visok udio kućanstava djece sa zaposlenim roditeljima ima podignute stambene (47,4%) ili nestambene kredite (39,4%). Po udjelu podignutih kredita kućanstvima zaposlenih roditelja slična su kućanstva iz gornja dva dohodovna kvintila u stanovništvu (Šućur, 2014.). Osim toga, gotovo 13% kućanstava predškolske djece s oba zaposlena roditelja ima istovremeno podignut stambeni i nestambeni kredit. Obrazovaniji ispitanici i oni koji su češće i dulje bili zaposleni u posljednjih nekoliko godina češće koriste kredite (izuzetak je vrlo mala skupina korisnika PZU-a s višim/visokim obrazovanjem), dok jednoroditeljske obitelji rjeđe koriste kredite od dvoroditeljskih. Osim informacije o broju kućanstava s podignutim kreditima, važno je ispitati u kojoj mjeri kreditne rate opterećuju kućanski dohodak. U tom smo pogledu prvo analizirali kreditno opterećenje kućanstava, definirano kao omjer između iznosa ukupnih kreditnih obveza i ukupnog mjesečnog dohotka. Proizlazi da je kreditno opterećenje osobito kućanstava koja primaju jednokratnu pomoć, ali i kućanstava korisnika pomoći za uzdržavanje, prilično visoko (slika 3.12.). U prosjeku, korisnici jednokratne pomoći više od 48% mjesečnog dohotka moraju trošiti na otplatu kreditnih rata, a korisnici pomoći za uzdržavanje gotovo 34% mjesečnog dohotka. Kreditno opterećenje Slika Udio (%) kućanstava koja imaju podignute kredite ,6 0 0, ,4 0,4 15,4 4,4 3,2 3,1 1,2 2,6 PZU Ostali PZU Dijete PZU+Romi PZU s teškoćama Ukupno 0,8 38,3 8,3 JNP 12,9 26,8 34,5 Zaposleni roditelji Oba Potrošački, nenamjenski Stambeni kredit 53

73 spomenutih kućanstava znatno je više nego kreditna opterećenost općenito hrvatskih kućanstava. Prema podacima Ankete o potrošnji kućanstava iz godine, kreditno opterećenje 20% najsiromašnijih kućanstava iz 1. kvintila iznosilo je 27,3%, dok je kreditno opterećenje kućanstava iz središnjih i gornjih kvintila bilo ispod 20% (Šućur, 2014.). Kućanstva s oba zaposlena roditelja imaju kreditno opterećenje slično kućanstvima koja su korisnici pomoći za uzdržavanje (iznosi oko jednu trećinu ukupnog dohotka). Osim toga, bitno je utvrditi koliko se kućanstava suočava s rizičnom ili neredovitom otplatom kredita (kućanstva čije je kreditno opterećenje veće od jedne trećine kućanskog dohotka). Korisnici jednokratne pomoći i pomoći za uzdržavanje imaju više kreditno opterećenje i veći udio kućanstava s rizičnim kreditima nego romska kućanstva i korisnici koji imaju djecu s teškoćama u razvoju (slika 3.12.). Najviše je kućanstava s rizičnom otplatom od 15% kućanstva iz središnjih ili gornjih kvintila (Šućur, 2014.). Zaduženosti kućanstava korisnika socijalne pomoći pridonosi i to da je većina kućanstava prisiljena posuđivati novac ili materijalna dobra radi podmirivanja dnevnih potreba. Uz izuzetak Roma, više od 70% roditelja koji primaju pomoć za uzdržavanje ili jednokratnu pomoć izjavilo je da su u posljednjih 12 mjeseci posuđivali novac od članova šire obitelji ili prijatelja radi podmirivanja svakodnevnih obveza i potreba (slika 3.13.). Nažalost, nemamo informacija o visini pozajmica te o tome kakve su obveze u pogledu vraćanja posuđenog novca. Možemo pretpostaviti da se dio posuđenog novca trošio za zadovoljavanje osnovnih potreba jer je 67,5% korisnika pomoći za uzdržavanje i 74% korisnika jednokratne pomoći izjavilo da im je u proteklih 12 mjeseci nedostajalo novca za hranu, a dio za plaćanje različitih obveza, prije svega, komunalnih računa. Ovdje treba istaknuti da je više ,3 37,1 Kreditno opterećenje 22,1 20,4 9,1 25 Rizična otplata kredita 48,1 33,8 33,8 39,3 38,5 32,8 Slika Kreditno opterećenje* i udio kućanstava s rizičnom otplatom kredita** PZU Ostali PZU Dijete s teškoćama PZU Romi PZU Ukupno JNP Zaposleni roditelji * Kreditna opterećenost = omjer ukupnog iznosa kreditnih rata i ukupnog dohotka kućanstva. ** Kućanstva s rizičnom otplatom kredita = kućanstva čije su ukupne kreditne rate u toku godine veće od 1/3 ukupnog godišnjeg kućanskog dohotka. kredita među korisnicima jednokratne pomoći i među kućanstvima u kojima su oba roditelja zaposlena (gotovo 40% korisnika jednokratne pomoći, 38,5% kućanstava sa zaposlenim roditeljima i 34% korisnika pomoći za uzdržavanje moraju trošiti više od trećine mjesečnog dohotka na otplatu kreditnih rata). Najmanji udio kućanstava s rizičnim kreditima nalazimo među kućanstvima korisnika koji imaju djecu s teškoćama u razvoju. Udio kućanstava s rizičnim kreditima znatno je veći među kućanstvima u kojima su oba roditelja zaposlena ili među kućanstvima koja primaju socijalnu pomoć nego među svim hrvatskim kućanstvima. Rizik neredovite otplate kredita u godini bio je karakterističan za 31,9% kućanstava iz prvog kvintila, ali to je bio problem za manje od 1/4 kućanstava zaposlenih roditelja također posuđivalo novac od obitelji/prijatelja ili iz drugih izvora radi podmirivanja svakodnevnih potreba. Gotovo polovica kućanstava korisnika pomoći za uzdržavanje i više od 57% kućanstava korisnika jednokratne pomoći kasnilo je dulje od tri mjeseca s plaćanjem komunalija, otplatom kredita i slično u protekloj godini, a isto tako, više od polovine kućanstava, korisnika pomoći za uzdržavanje smanjilo je korištenje komunalnih usluga zbog financijskih razloga (među kućanstvima korisnika jednokratne pomoći spomenuti udio kućanstava veći je od 63%) (slika 3.14.). Zanimljivo je da su kućanstva koja su kasnila s plaćanjem financijskih obveza ili su smanjila potrošnju određenih komunalnih usluga najbrojnija među korisnicima jed- 54

74 Slika Udio (%) kućanstava koja su u posljednjih 12 mjeseci posuđivala novac iz drugih izvora (isključujući banke i slične institucije) kako bi zadovoljila svakodnevne potrebe ,1 71,6 69,2 PZU Ostali PZU Dijete s teškoćama 0,4 52,2 PZU Romi 1 65,4 PZU Ukupno 0,8 70,7 JNP 1,6 23,8 Zaposleni roditelji Iz drugih izvora Od obitelji i prijatelja Slika Udio (%) kućanstava koja su kasnila s plaćanjem računa ili su smanjila korištenje komunalnih usluga, odnosno komunalne su im usluge bile isključene zbog nemogućnosti plaćanja računa, prema korisničkim skupinama ,4 22 PZU Ostali 41,5 56,9 16,9 PZU Dijete s teškoćama 41,8 41,4 19,1 49,3 50,6 20,7 PZU Romi PZU Ukupno JNP Zaposleni Dulje od 3 mj. kasnili s plaćanjem računa ili sličnih obveza u zadnjih 12 mj. jer nisu imali novca (komunalije, otplata kredita, kreditne kartice itd.) 57,1 63,2 19,5 11,3 33 roditelji 3,6 U posljednjih 12 mj. smanjili korištenje nekih komunalnih usluga (voda, plin, struja, telefon ) iz financijskih razloga U posljednjih 12 mj. isključene neke od komunalnih usluga (voda,plin, struja, telefon...) zbog nemogućnosti plaćanja računa nokratne pomoći. Otprilike podjednak broj kućanstva (oko 1/5) u različitim skupinama korisnika suočio se s problemom da su im u posljednjih 12 mjeseci bile isključene neke od komunalnih usluga (plin, struja, telefon...) jer nisu mogli platiti račune. Kućanstva s oba zaposlena roditelja razlikuju se od kućanstava korisnika pomoći jer su znatno rjeđe kasnila s plaćanjem računa, a u manje od 4% kućanstava isključene su neke komunalne usluge. S druge strane, očito je da su i mnoga kućanstva predškolske djece s oba zaposlena roditelja suočena s imperativom redukcije potrošnje jer je jedna trećina tih kućanstava smanjila korištenje komunalnih usluga iz financijskih razloga. Među obiteljima s većim brojem djece (troje i više) i obiteljima iz gradskih područja nalazimo i više obitelji koje su kasnile s plaćanjem računa u posljednjih 12 mjeseci ili su smanjile korištenje komunalnih usluga (tablica 3.7.). Nema statistički značajnih razlika između jednoroditeljskih i dvoroditeljskih obitelji u pogledu kašnjenja s plaćanjem računa i kreditnih obveza ili isključivanja komunalnih usluga. 55

75 Broj maloljetnih članova kućanstva Tip obitelji Mjesto stanovanja Kasnio s plaćanjem 1 Da Ne, ne znam Smanjio korištenje usluga 2 Da Ne, ne znam Isključene neke komunalne usluge 3 % % % % % % 1 48,6 51,4 46,8 53,2 16,2 83,8 2 49,6 50,4 55,2 44,8 19,0 81,0 3 i više 51,0 49,0 52,3 47,7 21,9 78,1 Jednoroditeljske 49,3 50,7 52,7 47,3 19,2 80,8 Dvoroditeljske 50,7 49,3 52,3 47,7 20,9 79,1 Grad 51,6 48,4 58,0 42,0 19,7 80,3 Selo 49,3 50,7 47,5 52,5 21,2 78,8 1 Jeste li dulje od tri mjeseca kasnili s plaćanjem računa ili sličnih obveza u zadnjih 12 mjeseci jer niste imali novca (komunalije, otplata kredita, kreditne kartice itd.)? 2 Jeste li u posljednjih 12 mjeseci smanjili korištenje nekih komunalnih usluga (voda, plin, struja, telefon ) iz financijskih razloga? 3 Jesu li vam u posljednjih 12 mjeseci bile isključene neke od komunalnih usluga (voda, plin, struja, telefon ) zbog nemogućnosti plaćanja računa? Da Ne Tablica 3.7. Udio (%) kućanstava koja su kasnila s plaćanjem računa ili su smanjila korištenje komunalnih usluga, odnosno komunalne su im usluge bile isključene zbog nemogućnosti plaćanja računa, prema broju maloljetne djece, tipu obitelji i mjestu stanovanja Zaključak režije su visoke, struju treba platiti. Jednom su nam isključili, djeca su tri dana bila bez struje, pisali zadaću uz svijeću. (roditelj sa sela) Struktura dohotka kućanstava s predškolskom djecom, koja su korisnici socijalne pomoći, pokazuje da su socijalni transferi ne samo ključni, već često i jedini izvor njihova kućanskog dohotka. Dječji doplaci i porodiljne naknade čine oko 44% ukupnog dohotka kućanstava korisnika pomoći za uzdržavanje s predškolskom djecom, a naknade socijalne pomoći čine daljnjih 50% ukupnog dohotka. To upućuje na već poznatu činjenicu da korisnici pomoći za uzdržavanje ostvaruju vrlo rijetko dohodak od rada ili mirovina. S druge strane, kućanstva korisnika jednokratne pomoći s predškolskom djecom imaju više diversificirane izvore dohotka (više od polovine tih kućanstava ostvaruje dohodak od stalnog ili povremenog rada), iako socijalni transferi (bez mirovina) čine više od 63% njihova ukupnog dohotka. U uzorku kućanstava predškolske djece s oba zaposlena roditelja vrlo je malo kućanstava koja primaju bilo koji drugi dohodak osim plaće (plaće čine više od 97% njihova ukupnog dohotka). Kućanstva predškolske djece koja su korisnici socijalne pomoći u pravilu primaju različite vrste pomoći (osim pomoći za uzdržavanje mogu primati pomoć za stanovanje, osobnu invalidninu, doplatak za tuđu pomoć i njegu, jednokratnu novčanu pomoć, pomoć lokalnih vlasti i sl.). Ipak, ostali vidovi pomoći čine tek nešto više od 10% ukupne socijalne pomoći što je ostvare korisnici pomoći za uzdržavanje. U subuzorku roditelja s djecom s teškoćama u razvoju kategorijalni oblici pomoći poput osobne invalidnine ili doplatka za tuđu pomoć i njegu čine više od 1/4 ukupno ostvarene socijalne pomoći. Također je primjetno da je dio kućanstava s predškolskom djecom koja trenutačno ostvaruju samo jednokratnu pomoć u neposrednoj prošlosti primao i pomoć za uzdržavanje. Pomoć lokalnih vlasti i humanitarnih/ vjerskih organizacija čini manje od 0,5% ukupne pomoći, osim u poduzorku korisnika jednokratne pomoći gdje čini oko 8% ukupno ostvarene socijalne pomoći. Oko 2,5% kućanstava s predškolskom djecom koja primaju pomoć za uzdržavanje koristi stambene kredite, a više od 15% nestambene kredite, s tim da je udio kućanstava sa stambenim ili nestambenim kreditima 2,5 puta veći među korisnicima jednokratne novčane pomoći nego među korisnicima pomoći za uzdržavanje. Posve očekivano, kućanstva s predškolskom djecom u kojima su oba zaposlena roditelja češće su korisnici kredita nego kućanstva s predškolskom djecom koja primaju socijalnu pomoć. Međutim, kreditno opterećenje kućanstava s predškolskom djecom korisnika socijalne pomoći veće je nego kreditno opterećenje općenito hrvatskih 56

76 kućanstava (korisnici pomoći za uzdržavanje s predškolskom djecom trećinu dohotka troše na otplatu kreditnih obveza, dok korisnici jednokratne pomoći moraju u prosjeku odvojiti više od 48% dohotka za plaćanje kreditnih rata). Između 33% i 40% korisnika socijalne pomoći s predškolskom djecom troši više od trećine kućanskog dohotka na kreditne obveze. Slična je situacija i među kućanstvima s predškolskom djecom u kojima su oba roditelja zaposlena. Više od polovine romskih roditelja te više od 70% roditelja s predškolskom djecom koji primaju pomoć za uzdržavanje ili jednokratnu pomoć izjavili su da su u posljednjih 12 mjeseci posuđivali novac od članova šire obitelji ili prijatelja radi podmirivanja svakodnevnih potreba i obveza. Barem polovina kućanstava korisnika socijalne pomoći s predškolskom djecom kasnila je dulje od tri mjeseca s plaćanjem komunalija i otplatom kredita u protekloj godini, više od polovine kućanstava korisnika pomoći za uzdržavanje smanjilo je korištenje komunalnih usluga zbog financijskih razloga. Petini kućanstava korisnika socijalne pomoći s predškolskom djecom bile su isključene neke od komunalnih usluga (plin, struja, telefon...) u posljednjih 12 mjeseci zbog nemogućnosti plaćanja računa. Treba istaknuti da su kućanstva koja su kasnila s plaćanjem financijskih obveza ili su smanjila potrošnju određenih komunalnih usluga najbrojnija među korisnicima jednokratne pomoći. Kućanstva s predškolskom djecom i oba zaposlena roditelja znatno su rjeđe kasnila s plaćanjem računa (nešto više od jedne desetine), a u manje od 4% kućanstava isključene su neke komunalne usluge. Međutim, i ta su kućanstva suočena s imperativom redukcije potrošnje jer je trećina njih smanjila korištenje komunalnih usluga iz financijskih razloga. Nakon što ostvari prava na socijalnu pomoć i druge socijalne transfere, vrlo malo predškolske djece iz kućanstava korisnika socijalne pomoći uspijeva prijeći granicu relativnog siromaštva (više od 90% djece korisnika pomoći za uzdržavanje živi i dalje ispod granice siromaštva od 60% medijana nacionalnog dohotka). Nešto niže stope posttransfernog siromaštva među predškolskom djecom s teškoćama u razvoju zasigurno su posljedica veće redukcije siromaštva zahvaljujući pomoćima koje se stječu temeljem invaliditeta. Niža stopa siromaštva među predškolskom djecom korisnika jednokratne pomoći manje je posljedica utjecaja transfera socijalne pomoći, a više činjenice da njihova kućanstva imaju nižu stopu siromaštva prije transfera socijalne pomoći. S druge strane, stopa relativnog siromaštva među kućanstvima predškolske djece s oba zaposlena roditelja niža je od 4%, što znači da je zaposlenost obaju roditelja najvažniji čimbenik zaštite od siromaštva ako barem jedan od roditelja ima srednjoškolsko obrazovanje. S problemom apsolutnog ili ekstremnog siromaštva suočava se oko 1/5 predškolske djece korisnika pomoći za uzdržavanje i oko 1/4 predškolske djece korisnika jednokratne novčane pomoći te oko 1% predškolske djece čija su oba roditelja zaposlena. U oko 70% kućanstava korisnika socijalne pomoći roditelji su izjavili da im je nedostajalo novca za kupovinu hrane u protekloj godini (takvih kućanstava među Romima je više od 76%). S problemom oskudice novca za kupovinu hrane češće su se susretali roditelji predškolske djece iz ruralnih naselja, roditelji koji imaju troje ili više ovisne djece i samohrani roditelji. Predškolska djeca Roma su skupina s najvećim stopama objektivnog i subjektivnog siromaštva, s tim da su stope subjektivnog siromaštva u svim poduzorcima niže od stopa objektivnog siromaštva (npr. u uzorku korisnika pomoći za uzdržavanje razlika u stopama objektivnog i subjektivnog siromaštva iznosi gotovo 20 postotnih bodova). Ako bismo među siromašne uvrstili samo one koji su istovremeno siromašni i prema objektivnim i prema subjektivnim kriterijima, onda siromašne predškolske djece uopće ne bi bilo u uzorku kućanstava s oba zaposlena roditelja, dok bi među korisnicima socijalne pomoći najmanji udio siromašne predškolske djece bio među korisnicima jednokratne pomoći (50%), a najveći među Romima (75%). Predškolska djeca korisnika socijalne pomoći, prema subjektivnim prosudbama njihovih roditelja, žive u dugotrajnom ili permanentnom siromaštvu (u posljednjih pet godina dulje od godine dana u siromaštvu je živjelo više od 70% predškolske djece iz kućanstava korisnika pomoći za uzdržavanje, više od 60% predškolske djece korisnika jednokratne pomoći i manje od 5% predškolske djece iz kućanstava s oba zaposlena roditelja). Rizik dugotrajnog siromaštva veći je za predškolsku djecu i roditelje iz ruralnih područja i za kućanstva s većim brojem ovisne djece. Izgleda da hrvatski građani s najnižim dohotkom (među koje sigurno ulaze korisnici socijalne pomoći) imaju skromne potrebe i percepcije financijskih sredstava nužnih za njihovo zadovoljavanje. No, bez obzira na niske prihode i objektivno siromaštvo, dio korisnika socijalne pomoći sebe ne smatra siromašnim jer eksplicitni termin siromašan ima negativnu stigmu koju oni ne želi prihvatiti. 57

77 /Zoran Šućur/ Materijalna deprivacija roditelja i njihove predškolske djece O konceptima dohodovnog siromaštva i materijalne deprivacije U prethodnom poglavlju materijalni životni standard mjeren je preko dohotka, odnosno preko pokazatelja dohodovnog siromaštva. Sigurno da je raspoloživi dohodak nesavršena i nepotpuna mjera materijalnog standarda ili blagostanja pojedinca i obitelji. Naime, pored dohotka za životni standard svakog kućanstva važna je ukupna akumulirana imovina kojom kućanstvo raspolaže (pokretna i nepokretna imovina, vrijednost ušteđevine, financijska imovina itd.). Iako se metodologija za praćenje siromaštva EU oslanja na koncept dohotka, još je u definiciji siromaštva Vijeća ministara iz sredine 1980-ih istaknuto kako koncept siromaštva podrazumijeva novčane i nenovčane aspekte 20. Stoga se koncept dohodovnog siromaštva nastoji dopuniti nemonetarnim pokazateljima koji ukazuju na druge materijalne, ali i socio-kulturne resurse kojima raspolaže kućanstvo ili neki njegovi članovi. Jedan od takvih pristupa jest i pristup materijalne deprivacije koji svoje korijene ima u radovima P. Townsenda (1979.) te Macka i Lansleyja (1985.). Prema definiciji Fusco i sur. (2011.:1), materijalna deprivacija je nemogućnost posjedovanja dobara, pristupa uslugama i/ili nemogućnost sudjelovanja u aktivnostima koje su uobičajene u društvu ili su društveno prihvaćene kao nužne. Postoji niz problema prilikom prevođenja ove definicije u mjerljive pokazatelje deprivacije. Nema usuglašenog skupa indikatora materijalne deprivacije koji bi se koristio u međunarodnim ili nacionalnim istraživanjima, tako da se odabir indikatora može temeljiti na različitim teorijskim i/ili empirijskim kriterijima. Prisutna je visoka razina arbitrarnosti kod grupiranja pokazatelja prema dimenzijama deprivacije ili prilikom pokušaja agregiranja pokazatelja u jedan ili više indeksa deprivacije (vidi Guio i sur., 2009.; Fusco i sur., 2011., Šućur, 2012.). Unatoč spomenutim slabostima, EU je usvojila određene pokazatelje materijalne deprivacije koji se standardno objavljuju u statističkim izvješćima, kao što su stopa i intenzitet deprivacije 21. Način mjerenja materijalne deprivacije U ovom su istraživanju, pored pokazatelja dohodovnog siromaštva, korišteni i pokazatelji materijalne deprivacije. Materijalna deprivacija roditelja i djece mjerena je preko dva zasebna instrumenta koji se razlikuju po broju indikatora i dimenzija. Instrument za mjerenje materijalne deprivacije roditelja sastojao se od 34 pokazatelja koji pokrivaju sljedeće životne domene: prehrambene navike, odjeću i obuću, održavanje kućanstva i posjedovanje kućanskih aparata, informiranje, komunikacija i transport, slobodne aktivnosti i razonodu, održavanje socijalnih mreža te dostupnost zdravstvene zaštite. S druge strane, instrument za mjerenje materijalne deprivacije predškolske djece sadržavao je 23 pokazatelja koji se odnose na: prehrambene navike djece, dostupnost odjeće i obuće, edukativne materijale, dječje igračke i siguran prostor za igru, odgovarajuću medicinsku skrb, dostupnost usluga predškolskog odgoja i obrazovanja i sl. Prvi važan korak u analizi materijalne deprivacije jest vrednovanje pokazatelja deprivacije. Svi pokazatelji ne moraju biti i nisu jednako važni za minimalno pristojan ili poželjan životni standard. Mi smo u ovom istraživanju koristili tzv. konsenzualni pristup, tj. prepustili smo ispitanicima (u ovom slučaju roditeljima siromašne predškolske djece) da ocjenjuju koji su pokazatelji nužni za minimalno pristojan životni standard odraslih u Hrvatskoj te koje pokazatelje (dobra i aktivnosti) smatraju nužnima za adekvatan razvoj i život djece predškolske dobi. S obzirom na to da su navedeni pokazatelji trebali odražavati minimalni životni standard i uvjete potrebne za život i razvoj djece, koristili smo rigorozniji (stroži) kriterij za odabir nužnih pokazatelja. Preciznije, među pokazatelje koji se smatraju nužnima za život odraslih ili djece uvršteni su samo oni koje je barem 75% roditelja takvima smatralo 22. Osim toga, pošli smo od pretpostavke da postoji homogenost preferencija unutar pojedinih skupina roditelja (tri skupine korisnika pomoći za uzdržavanje, korisnici jednokratne pomoći i zaposleni roditelji) te da bi bio poželjan konsenzus svih pet skupina o tome koji su pokazatelji deprivacije nužni. Ipak, ovog se kriterija nismo pridržavali kod svih pokazatelja. 20 Prema toj definiciji siromašne su one osobe čiji su resursi (materijalni, kulturni i socijalni) tako ograničeni da ih isključuju iz minimalno prihvatljivog načina života zemlje članice kojoj pripadaju (Council of Ministers, 1985.). 21 Stopa deprivacije (eng. deprivation rate) označava udio osoba koje si ne mogu priuštiti barem 3 od 9 mjerenih stavki deprivacije (vidi poglavlje 2.4.), dok intenzitet ili dubina deprivacije (eng. depth of deprivation) označava prosječan broj pokazatelja deprivacije koje si osobe ne mogu priuštiti. 22 U mnogim sličnim istraživanjima u nužne se pokazatelje često uvrštavaju oni koje barem 50% ispitanika smatra nužnima 58

78 Od ukupno ponuđena 34 pokazatelja materijalne deprivacije odraslih, njih 13 je manje od 75% ispitanika smatralo nužnima. To su sljedeći pokazatelji: 1) imati odijelo za svečane prilike ili izlazak; 2) imati stroj za pranje posuđa; 3) imati kućni (fiksni) telefon; 4) imati pristup internetu; 5) imati kućni kompjutor/laptop; 6) imati hi-fi/video rekorder ili DVD; 7) imati fotoaparat/kameru (može i na mobitelu); 8) provesti obiteljski odmor izvan kuće (ne kod rođaka) u trajanju od barem tjedan dana tijekom godine; 9) imati jedan izlazak u mjesec dana (restoran, kafić, kino, koncert...); 10) kupiti dnevne novine barem jednom tjedno; 11) imati mali iznos novca koji se može tjedno potrošiti na sebe, a ne na obitelj; 12) kupiti darove za prijatelje ili obitelj jednom godišnje; 13) moći pozvati prijatelje ili obitelj na obrok jednom mjesečno. Zanimljivo je primijetiti da pet pokazatelja koje smo uvrstili na listu nužnih pokazatelja takvima ne smatraju ispitanici iz kućanstava u kojima su oba roditelja zaposlena, ali ih nužnima smatraju ispitanici iz preostala četiri subuzorka korisnika pomoći.to su: imati dva para cipela za svako vrijeme, moći zamijeniti oštećeni namještaj, imati mobitel, redovito štedjeti oko 50 kuna mjesečno za crne dane ili mirovinu, imati dopunsko zdravstveno osiguranje. Ove smo pokazatelje uvrstili na listu nužnih pokazatelja jer ih golema većina zaposlenih roditelja već posjeduje ili ih može priuštiti, iako ih manje od 75% zaposlenih roditelja smatra nužnima. S druge strane, od ukupno ponuđena 23 pokazatelja materijalne deprivacije predškolske djece, samo je jedan pokazatelj manje od 75% ispitanika smatralo nužnim: izdvojiti barem 20 kuna tjedno za slatkiše. Ponovno se pokazalo da je dva pokazatelja koja smo uvrstili na listu (imati nešto nove, nerabljene odjeće te moći provesti barem tjedan dana obiteljskih praznika s djetetom izvan kuće tijekom godine) nužnima smatralo manje od 75% poduzorka zaposlenih roditelja. Nakon što je definirana lista pokazatelja materijalne deprivacije odraslih i djece koje roditelji smatraju nužnima, od roditelja je zatraženo da navedu koje si od tih pokazatelja mogu priuštiti za sebe odnosno za svoju djecu predškolske dobi. Kako bismo razlikovali je li izostanak određenog nužnog pokazatelja posljedica siromaštva (financijske oskudice) ili preferencija roditelja, za svaki pokazatelj koji nisu posjedovali roditelji su naveli bi li ga željeli imati ili ne. Deprivacijom se smatra samo ono stanje kada ispitanici protivno svojim željama ne posjeduju određeni pokazatelj. Jesu li roditelji i predškolska djeca jednako materijalno deprivirani? Na slici prikazana je lista nužnih pokazatelja te udjeli roditelja po subuzorcima koji si ne mogu priuštiti pojedine pokazatelje (dobra, usluge, aktivnosti). Ponovno se pokazuje da su romski roditelji ne samo najsiromašniji, već i da su najčešće materijalno deprivirani. Također, u pravilu roditelji korisnici jednokratne pomoći rjeđe su deprivirani od općenito korisnika pomoći za uzdržavanje na većini pokazatelja i dimenzija. Više od polovine romskih roditelja i roditelja djece s teškoćama u razvoju izjavljuje da nisu u mogućnosti jesti voće i povrće svaki dan ili meso i ribu svaki drugi dan. Također, između 60% i 80% korisnika pomoći za uzdržavanje i korisnika jednokratne pomoći ima problema s održavanjem stana i popravkom kućanskih aparata i ne mogu si priuštiti dva para cipela. Oko 50% korisnika jednokratne pomoći i oko 70% korisnika pomoći za uzdržavanje ne može si priuštiti automobil 23. Više od polovine svih korisnika pomoći za uzdržavanje nema mogućnost posjećivati prijatelje ili rodbinu u vrijeme obiteljskih proslava ili blagdana. Između petine i trećine roditelja korisnika socijalne pomoći ne može si priuštiti nužne zdravstvene usluge (kupiti propisane lijekove ili odlaziti na redovite zubarske preglede, odnosno imati dopunsko zdravstveno osiguranje). Nemogućnost odlaska na redovite liječničke ili zubarske preglede ukazuje na mogući problem nedovoljnih preventivnih zdravstvenih aktivnosti među dijelom najsiromašnijih. Važno je utvrditi u kojim su područjima društvenog života roditelji predškolske djece najviše deprivirani. Skromna štednja od 50 kuna mjesečno aktivnost je koju si može priuštiti tek nešto više od 10% roditelja korisnika pomoći za uzdržavanje i manje od 15% roditelja korisnika jednokratne pomoći. Ovakvu štednju si ne može priuštiti ni 30% kućanstava u kojima su oba roditelja zaposlena. Ostvareni dohodak korisnika socijalne pomoći uglavnom odlazi na trenutnu potrošnju ili otplatu kreditnih obveza i teško je u takvoj situaciji planirati buduće aktivnosti. Održavanje stana i kućanskih aparata jedan je od najvećih izazova za sve skupine roditelja predškolske djece. Kupovina ili popravak pojedinih kućanskih aparata i ličenje stana predstavljaju u vremenu ekonomske recesije investicije koje si mnogi roditelji teško mogu priuštiti. Osim toga, pojavljuje se problem održavanja socijalnih mreža zbog toga što korisnici pomoći uglavnom ne posjeduju automobil (slika 3.15.) ili si ne mogu priuštiti trošak odlaska prijateljima, odnosno rodbini koji su geografski udaljeni ili zato 23 Treba podsjetiti da je posjedovanje automobila jedan od kriterija prilikom ostvarivanja prava na pomoć za uzdržavanje odnosno zajamčenu minimalnu naknadu (Zakon o socijalnoj skrbi, NN, 33/2012., 157/2013.). 59

79 Redovito štedjeti oko 50 kuna mjesečno za crne dane ili mirovinu Dopunsko zdravstveno osiguranje Odlaziti na redovite zubarske preglede Odlaziti na redovite liječničke preglede Slika Deprivacija odraslih: udio (%) roditelja koji su izjavili da si ne mogu priuštiti sljedeće potrepštine, usluge ili aktivnosti Kupiti lijekove koje je propisao liječnik Moći posjetiti prijatelje ili rodbinu u vrijeme obiteljske proslave ili za vjerski blagdan Automobil Mobitel TV Usisavač prašine Hladnjak/zamrzivač Perilica rublja Imati novca da stan bude pristojno oličen/obojen PZU Ostali PZU Dijete s teškoćama PZU Romi PZU Ukupno JNP Zaposleni roditelji Zamijeniti ili popraviti električne aparate Zamijeniti oštećeni namještaj Održavati toplim dnevni prostor u kući Topli kaput Dva para cipela za svako vrijeme Jesti meso, ribu ili vegetarijanski nadomjestak svaki drugi dan, ako želi Jesti svježe voće i povrće dnevno Dva obroka dnevno

80 Slika Deprivacija djece: udio (%) roditelja koji su izjavili da svojoj djeci predškolske dobi ne mogu priuštiti sljedeće potrepštine, usluge ili aktivnosti Biti u mogućnosti pozvati djetetove prijatelje u kuću na igru Moći smjestiti dijete u jaslice i vrtić ako se želi Imati medicinsku skrb kada je potrebna Provesti barem tjedan dana obiteljskih praznika izvan kuće tijekom godine Organizirati proslave povodom nekih dogaappleaja iz života djeteta (roappleendan ) Imati prostor izvan kuće gdje se dijete može sigurno igrati Imati odraslu osobu koja pazi dijete većinu vremena dok je u kući Tricikl, bicikl, romobil... (novi ili rabljeni) Imati igračke koje se sklapaju (kockice, puzzle) Imati igračke (medo...) Imati vlastite knjige i slikovnice Imati vlastiti krevet/ležaj Imati nešto nove, nerabljene odjeće Barem 3 pulovera, veste, trenirke PZU Ostali PZU Dijete s teškoćama PZU Romi PZU Ukupno JNP Zaposleni roditelji Barem 3 para hlača Barem 3 para novih gaćica Topli kaput/bunda Imati novi, veličinom odgovarajući par obuće Barem jedan topli obrok dnevno Jesti meso, ribu ili vegetarijanski nadomjestak barem jednom dnevno Tri obroka dnevno Svježe voće ili povrće barem jednom dnevno

81 što ne mogu kupiti primjerene poklone. Posebno zabrinjava visoka razina deprivacije u području prehrambenih potreba. Kada se analizira lista nužnih pokazatelja za djecu predškolske dobi te udjeli djece po subuzorcima koja si ne mogu priuštiti pojedine pokazatelje (slika 3.16.), onda je na prvi pogled zamjetno da su razlike u deprivaciji između romske djece i ostale predškolske djece veće nego razlike između romskih roditelja i ostalih roditelja. Na većini pokazatelja deprivirano je više od 40% romske predškolske djece. S druge strane, depriviranost predškolske djece zaposlenih roditelja na većini pokazatelja vrlo je niska ili beznačajna. S obzirom na to da je detaljna analiza pojedinih pokazatelja deprivacije djece dostupna u narednom poglavlju , samo ćemo ukazati na najvažnije dimenzije deprivacije predškolske djece. Prije svega, golema većina roditelja korisnika socijalne pomoći s predškolskom djecom teško može priuštiti sebi i svojoj djeci predškolske dobi aktivnosti dokolice (provođenje godišnjeg odmora izvan kuće). Osim toga, više od polovine roditelja korisnika socijalne pomoći ne može si priuštiti usluge predškolskog odgoja i obrazovanja (jaslice i vrtići). Osiguranje adekvatne i primjerene prehrane također je problem za više od trećinu roditelja korisnika socijalne pomoći. Kako je teško dobiti cjelovit uvid u razinu materijalne deprivacije analizirajući pojedinačne pokazatelje, nužno je definirati prag deprivacije uzimajući u obzir sve pokazatelje zajedno. Određivanje praga deprivacije jedan je od koraka koji uvijek uključuje određenu razinu arbitrarnosti. U ovom istraživanju osoba je smatrana depriviranom ako si ne može priuštiti četiri i više pokazatelja s liste nužnih pokazatelja. Ustanovili smo da je među kućanstvima s najvišim dohocima u ukupnom stanovništvu relativno malo onih koji su deprivirani na četiri ili više pokazatelja 24. Za razliku od dohodovnog siromaštva koje mjerimo na razini kućanstva, pristup materijalne deprivacije dopušta nam da deprivaciju mjerimo na razini članova kućanstva. Vidimo iz slike da je stopa dohodovnog siromaštva i materijalne deprivacije roditelja slična u uzorku svih korisnika pomoći za uzdržavanje. No, u poduzorcima postoje određene razlike. Tako je u poduzorku roditelja s djecom s teškoćama u razvoju stopa materijalne deprivacije roditelja veća za gotovo 8 postotnih bodova od stope dohodovnog siromaštva. Isto tako, u poduzorku romskih roditelja stopa materijalne deprivacije veća je od stope relativnog siromaštva. U kućanstvima s oba zaposlena roditelja nalazimo najveću razliku između stope materijalne deprivacije roditelja i stope dohodovnog siromaštva (14,1 postotnih bodova). S druge strane, nema značajnijih razlika u stopama materijalne deprivacije i siromaštva u uzorku roditelja korisnika jednokratne pomoći. Jedino je u poduzorku korisnika pomoći za uzdržavanje koji nemaju djecu s teškoćama u razvoju te nisu pripa Siromaštvo (60% medijana) Deprivacija Siromaštvo + deprivacija 91,1 92,8 95,2 90,4 86,1 89,2 88,7 83,1 78,2 80,5 75,4 77,4 78,2 64,6 63,2 17,5 3,4 1,1 PZU Ostali PZU Dijete s PZU Romi PZU Ukupno JNP Zaposleni Slika Stope relativnog siromaštva i materijalne deprivacije* roditelja predškolske djece * Osoba se smatra depriviranom ako si ne može priuštiti 4 i više pokazatelja s liste nužnih pokazatelja. 24 Ako granice dohodovnih kvartila ukupnoga stanovništva (dobivene temeljem APK iz 2010.) primijenimo na naš subuzorak zaposlenih roditelja, ustanovit ćemo da je udio odraslih iz gornjeg 4. kvartila koji su bili deprivirani na 4 ili više pokazatelja iznosio oko 10%, dok je udio deprivirane predškolske djece bio manji od 5%. 62

82 Slika Stope relativnog siromaštva i materijalne deprivacije* predškolske djece Siromaštvo (60% medijana) Deprivacija Siromaštvo + deprivacija ,1 92, ,4 82,5 75,4 73,8 72,3 64,1 66,5 59,1 61,5 77,4 61,7 47, PZU Ostali PZU Dijete s teškoćama 3,4 6,7 0 PZU Romi PZU Ukupno JNP Zaposleni roditelji *Osoba se smatra depriviranom ako si ne može priuštiti 4 i više pokazatelja s liste nužnih pokazatelja. dnici romske nacionalne manjine stopa materijalne deprivacije niža od stope relativnog siromaštva. I u drugim istraživanjima uočeno je nepodudaranje između siromaštva i materijalne deprivacije (Šućur, 2012., Bradshaw i Finch, 2003.). Naime, pojedinci mogu biti dohodovno siromašni, ali ne i nužno materijalno deprivirani jer posjeduju materijalna dobra koja su stekli u bolja vremena, i obrnuto, pojedinci koji su ranije bili nezaposleni zapošljavanjem mogu prestati biti dohodovno siromašni, ali mogu biti materijalno deprivirani jer nisu mogli kupiti nužna materijalna dobra u vrijeme nezaposlenosti i niskog dohotka. Visoke stope materijalne deprivacije imaju ne samo oni roditelji i djeca koji su dohodovno siromašni, nego ponekad i oni čiji su dohoci iznad granice relativnog siromaštva. Stoga je korisno kombinirati mjere dohodovnog siromaštva i materijalne deprivacije, odnosno utvrditi koliki je udio roditelja istovremeno siromašan i materijalno depriviran. Ako na ovaj način mjerimo materijalno blagostanje, onda je tek 1,1% zaposlenih roditelja istovremeno siromašno i materijalno deprivirano. Unutar poduzoraka korisnika socijalne pomoći, najmanje siromašnih i depriviranih roditelja nalazimo među korisnicima jednokratne pomoći i korisnicima pomoći za uzdržavanje koji imaju djecu s teškoćama u razvoju, a najviše među romskim roditeljima. Slika Preklapanje materijalne deprivacije odraslih i predškolske djece u istim kućanstvima 100% 80% 60% 60,3 72,3 86,9 69,5 57,9 6,2 0,5 11,3 Odrasli i predškolska djeca deprivirani Deprivirana predškolska djeca, ali ne i odrasli 40% 20% 0% 3,8 25,8 10,1 PZU Ostali 1,5 2,6 10,8 19,2 1,2 15,4 8,4 3,6 8,5 PZU Dijete s teškoćama PZU Romi PZU Ukupno 3,8 20,3 18 JNP 82 Zaposleni roditelji Deprivirani odrasli, ali ne i predškolska djeca Ni odrasli ni predškolska djeca nisu deprivirani 63

83 ,2 9,2 10,8 9,1 8,5 6,7 Slika Intenzitet materijalne deprivacije roditelja (prosječan broj pokazatelja koje si ne mogu priuštiti od ukupno 21)* 2 0 PZU Ostali PZU Dijete s teškoćama PZU+Romi PZU Ukupno JNP Zaposleni roditelji * Uključeni samo roditelji koji si ne mogu priuštiti više od 4 pokazatelja. S druge strane, stope materijalne deprivacije predškolske djece u svim su subuzorcima manje od stopa dohodovnog siromaštva i stopa materijalne deprivacije roditelja (slika 3.18.). Ta je razlika najveća u subuzorku predškolske djece korisnika pomoći za uzdržavanje koji nisu pripadnici romske nacionalne manjine niti imaju dijete s teškoćama u razvoju (udio materijalno deprivirane djece manji je za 27 postotnih bodova od udjela dohodovno siromašne djece). Kućanstva koja imaju više stope dohodovnog siromaštva u pravilu imaju i više stope materijalne deprivacije roditelja ili predškolske djece. U kućanstvima zaposlenih roditelja nema predškolske djece koja su istovremeno materijalno deprivirana i žive ispod granice dohodovnog siromaštva. Oko 1/3 predškolske djece korisnika pomoći za uzdržavanje i više od polovine predškolske djece korisnika jednokratne pomoći nisu u isto vrijeme materijalno deprivirani i dohodovno siromašni. To može značiti da su roditelji djece koja su trenutno dohodovno siromašna ranije bili u mogućnosti zaraditi dohodak kojim su kupili trajnija materijalna dobra preko kojih je mjerena materijalna deprivacija. Osim toga, neki pokazatelji materijalne deprivacije ne ovise primarno o kućanskom dohotku (npr. imati potrebnu medicinsku skrb, imati siguran prostor za igru izvan kuće, imati osobu koja će paziti dijete dok je u kući i sl.). Razina materijalne deprivacije roditelja i predškolske djece iz kućanstava koja koriste socijalnu pomoć razlikuje se s obzirom na broj ovisne djece, tip obitelji ili stupanj urbaniziranosti naselja. U obiteljima s troje i više ovisne djece najveće su stope materijalne deprivacije roditelja i predškolske djece i ove se obitelji u tom pogledu statistički značajno razlikuju od obitelji s jednim ili dvoje ovisne djece. Isto tako, roditelji i predškol- ska djeca koja žive u urbanim naseljima imaju niže stope materijalne deprivacije od roditelja i djece iz ruralnih naselja. Ustanovljena je značajna razlika između stopa deprivacije predškolske djece u jednoroditeljskim i dvoroditeljskim obiteljima, ali ne i razlika u stopama deprivacije roditelja iz spomenutih tipova obitelji. Iz prethodnih je slika očito da se stope materijalne deprivacije roditelja i predškolske djece u istom kućanstvu mogu razlikovati (u istom kućanstvu mogu biti materijalno deprivirani roditelji, ali ne i djeca ili obratno). Slika potvrđuje da su u svim poduzorcima u istim kućanstvima češće deprivirani roditelji nego predškolska djeca. Na primjer, u uzorku svih korisnika pomoći za uzdržavanje udio kućanstava u kojima su deprivirani roditelji, ali ne i predškolska djeca gotovo je 7,5 puta veći od udjela kućanstva u kojima je obrnuta situacija (deprivirana su djeca, ali ne i roditelji). Razlike u stopama deprivacije roditelja i predškolske djece unutar istih kućanstava moguće je objasniti različitim čimbenicima. Depriviranost roditelja, ali ne i djece u istom kućanstvu može biti posljedica drukčijih potreba djece predškolske dobi koje je moguće lakše podmiriti ili posljedica žrtvovanja roditelja (svjesno usmjeravaju više raspoloživih sredstava na dječje potrebe iako njihove potrebe nisu podmirene). S druge strane, depriviranost djece, ali ne i roditelja unutar istog kućanstva može biti posljedica različitih lista pokazatelja koje se koriste za mjerenje materijalne deprivacije odraslih odnosno djece. Mnoge pokazatelje materijalne deprivacije odrasli si mogu priuštiti temeljem prošlih dohodaka (kućanska oprema) ili vlastitom proizvodnjom (hrana). Intenzitet materijalne deprivacije onih koji su 64

84 Slika Intenzitet materijalne deprivacije predškolske djece (prosječan broj pokazatelja koje si ne mogu priuštiti od ukupno 22)* ,9 PZU Ostali 8,3 PZU Dijete s teškoćama 9,8 8,6 8,6 PZU Romi PZU Ukupno JNP Zaposleni roditelji 5,5 * Uključena samo predškolska djeca koja si ne mogu priuštiti više od 4 pokazatelja deprivirani na četiri i više pokazatelja viši je za roditelje (slika 3.20.) nego za predškolsku djecu (slika 3.21.). Kao što se i moglo očekivati, romski deprivirani roditelji imaju najveći intenzitet deprivacije (u prosjeku im nedostaje gotovo 11 od 21 pokazatelja, odnosno više od 50% pokazatelja). Intenzitet deprivacije roditelja unutar korisnika pomoći za uzdržavanje najmanji je među roditeljima koji nemaju djecu s teškoćama u razvoju i nisu pripadnici romske nacionalne manjine (također je i manji nego u poduzorku roditelja korisnika jednokratne pomoći). Najmanji intenzitet deprivacije nalazimo među zaposlenim roditeljima. Intenzitet deprivacije predškolske djece iz kućanstava korisnika pomoći za uzdržavanje i kućanstava korisnika jednokratne pomoći posve je identičan. Osim toga, kućanstva korisnika jednokratne pomoći razlikuju se od svih drugih kućanstava po tome što je intenzitet deprivacije predškolske djece u tim kućanstvima veći nego intenzitet deprivacije roditelja. Udio romske deprivirane djece koja si ne mogu priuštiti polovinu ili više od ukupnog broja pokazatelja iznosi 33,5% i dvostruko je veći nego udio predškolske djece u druga dva subuzorka korisnika pomoći za uzdržavanje. U poduzorku zaposlenih roditelja najmanji je intenzitet deprivacije predškolske djece (nema djece koja su deprivirana na više od 8 pokazatelja). Predškolska djeca zaposlenih roditelja imaju najnižu stopu deprivacije i najmanji intenzitet deprivacije. Ako se ograničimo na uzorak ispitanika koji koriste socijalnu pomoć, proizlazi da nema statistički značajnih razlika u intenzitetu deprivacije roditelja ili predškolske djece s obzirom na tip obitelji, broj maloljetne djece ili stupanj urbaniziranosti. Zaključak Materijalna deprivacija i dohodak su povezani, iako ne možemo govoriti o njihovu potpunom preklapanju. Ta je korelacija osrednje snage i negativna: viša razina kućanskog dohotka znači nižu stopu deprivacije ili deprivaciju na manjem broju pokazatelja 25. Razlog nepotpunog preklapanja dohodovnog siromaštva i materijalne deprivacije u tome je što pojedinci mogu posjedovati materijalna dobra koja su odraz ne samo trenutačnog već i prošlog akumuliranog dohotka. Za razliku od dohotka koji se mjeri na razini kućanstva, deprivaciju mjerimo na razini pojedinih članova kućanstava (u ovom slučaju: roditelja i predškolske djece). Zato je pored odvojenih mjera siromaštva i deprivacije nužno koristiti i kombinaciju tih mjera. U svim je subuzorcima ustanovljeno da su stope i intenzitet materijalne deprivacije predškolske djece niži od stopa i intenziteta materijalne deprivacije roditelja, odnosno da su u istim kućanstvima češće deprivirani roditelji u odnosu na djecu nego obrnuto. Ta razlika može biti posljedica korištenja različitih instrumenata za mjerenje deprivacije roditelja i djece, drukčijih potreba predškolske djece i odraslih i mogućnosti njihova podmirivanja, odnosno spremnosti roditelja da se žrtvuju za dobrobit vlastite djece. Romski roditelji i predškolska djeca su ne samo najsiromašniji, već i najčešće materijalno deprivirani (preko 95% roditelja i 88% djece). Romskim depriviranim roditeljima u prosjeku nedostaje više od 50% pokazatelja deprivacije koji se smatraju nužnima za minimalno pristojan život, a romskoj predškolskoj djeci više od 44% pokazatelja nužnih za dječji razvoj. Predškolska djeca i roditelji korisnici jednokratne pomoći u pravilu su rjeđe deprivira- 25 Npr. Pearsonov koeficijent korelacije ekvivalentnog dohotka i deprivacije roditelja iznosi r=-0,474, a ekvivalentnog dohotka i deprivacije predškolske djece r=-0,

85 ni od općenito korisnika pomoći za uzdržavanje na većini pokazatelja i dimenzija. Stope deprivacije roditelja i predškolske djece iz obitelji koje su korisnici pomoći za uzdržavanje također su visoke (89% roditelja i 72% djece ispod su praga materijalne deprivacije). Roditelji i predškolska djeca iz obitelji gdje su oba roditelja zaposlena imaju vrlo niske i zanemarive stope materijalne deprivacije (uopće nema predškolske djece iz takvih obitelji koja istovremeno žive ispod granice siromaštva i materijalno su deprivirana, dok je udio roditelja koji su siromašni i deprivirani tek oko 1%). Zaposlenost obaju roditelja nesumnjivo je efikasan mehanizam kako zaštite od siromaštva tako i materijalne deprivacije. Razina materijalne deprivacije roditelja i predškolske djece razlikuje se ne samo prema subuzorcima roditelja, već i s obzirom na broj ovisne djece, stupanj urbaniziranosti naselja ili tip obitelji (višu razinu deprivacije nalazimo u jednoroditeljskim obiteljima, zatim, u obiteljima koja žive u ruralnim naseljima te koja imaju troje i više ovisne djece). Moguće je identificirati područja u kojima je deprivacija roditelja i djece izraženija. Očito je da si roditelji korisnici socijalne pomoći s predškolskom djecom teško mogu priuštiti bilo kakvu, pa i najskromniju štednju jer ostvareni dohodak moraju trošiti na zadovoljenje trenutnih potreba ili eventualnu otplatu kreditnih obveza. Održavanje stana i kućanskih aparata također je jedan od velikih izazova za sve skupine roditelja koji su korisnici socijalne pomoći, a kupovina ili popravak kućanskih aparata te ličenje stana predstavljaju u vremenima ekonomske recesije investiciju koju si mnogi roditelji ne mogu priuštiti. Osim toga, javlja se problem održavanja socijalnih mreža stoga što korisnici socijalne pomoći uglavnom ne posjeduju automobil ili si ne mogu priuštiti trošak odlaska prijateljima i rodbini zbog geografske udaljenosti ili nemogućnosti kupnje poklona. Zabrinjava relativno visoka razina deprivacije roditelja i predškolske djece u području prehrambenih potreba (svježe voće i povrće ili konzumacija mesa i ribe nisu priuštivi barem trećini roditelja i predškolske djece iz obitelji korisnika socijalne pomoći ili gotovo polovini roditelja i predškolske djece iz romskih obite-lji). Golema većina roditelja korisnika socijalne pomoći teško može priuštiti sebi i svojoj djeci predškolske dobi aktivnosti slobodnog vremena i dokolice (npr. provođenje godišnjeg odmora izvan kuće), a više od polovine korisnika ne može si priuštiti usluge predškolskog odgoja i obrazovanja za djecu (usluge jaslica i vrtića). /Marijana Kletečki Radović/ Život i razvoj djece u uvjetima siromaštva Materijalna deprivacija djece koja žive u uvjetima siromaštva Pristup deprivacije podrazumijeva definiranje siromaštva kroz one aspekte životnog standarda koji su identificirani kao uobičajeni, potrebni ili poticajni u nekom društvu, a oni mogu obuhvaćati široki raspon, od nemogućnosti adekvatne prehrane, odjeće, stanovanja pa do zdravih životnih uvjeta ili usluga i vrijednosti uobičajenih u nekom društvu (Šućur, 2006.b). U kontekstu definiranja siromaštva djece putem deprivacijskih indikatora važno je uključiti i one pokazatelje koji se odnose na specifične potrebe djece, odnosno koji govore o nedostatku materijalnih, socijalnih ili emotivnih resursa značajnih za razvoj djece u kontekstu dobi. Neki od specifičnih pokazatelja depriviranosti djece predškolske dobi jesu mogućnost posjedovanja igračaka, slikovnica i drugih dobara za djecu (ovisno o dobi i potrebama djeteta), mogućnost pripreme posebnih proslava u obitelji (dječji rođendan, blagdansko slavlje), mogućnost uključivanja u aktivnosti slobodnog vremena (sportske, glazbene, plesne i druge grupe za djecu predškolske dobi), mogućnost odlaska s obitelji na odmor izvan mjesta stanovanja i dr. (Magdi i Middlenton, 2007.). Kako bismo stekli uvid u razinu materijalne deprivacije djece koja žive u obiteljima korisnika socijalne pomoći, u ovom istraživanju roditeljima je ponuđen set od 23 pitanja o specifičnim dobrima i aktivnostima za koja su procjenjivali: (1) u kojoj su mjeri nužni za optimalan razvoj djeteta i (2) mogu li priuštiti ta dobra i aktivnosti svom djetetu predškolske dobi. U istraživanje su uključeni deprivacijski indikatori koji se odnose na: (1) prehranu djece; (2) dostupnost odjeće i obuće; (3) posjedovanje kreveta, igračaka i edukativnih materijala; (4) sigurnost; (5) sudjelovanje u određenim aktivnostima za djecu i obitelj; (6) dostupnost usluga. 66

86 Stvarno mi je strašno što nemam svoja primanja, što ne mogu priuštiti svojem djetetu ono što mu treba. (samohrana majka) Slijedi prikaz dobivenih rezultata o procjeni nužnosti i priuštivosti pojedinih indikatora deprivacije prema subuzorcima korisnika socijalne pomoći i zaposlenih roditelja, te rezultati provjere statističke značajnosti razlika između subuzoraka korisnika socijalne pomoći, odnosno obitelji koji žive u uvjetima siromaštva. Prehrana djece Odgovori roditelja na pitanje vezano uz procjenu nužnosti određenih prehrambenih navika za razvoj djece ukazali su da se gotovo svi roditelji, bez obzira na to jesu li u statusu korisnika socijalne pomoći ili su zaposleni, slažu da je za optimalan razvoj djece nužno osigurati barem jedan topli obrok tijekom dana, tri obroka dnevno te svježe voće ili povrće jednom dnevno (tablica 3.8.). Iako dobiveni podaci ukazuju na to da samo pokoja siromašna obitelj, njih oko 3%, nema mogućnost svom djetetu osigurati jedan topli obrok dnevno, važno je, u skladu s Konvencijom o pravima djeteta i prihvaćanjem odgovornosti da je svakom djetetu nužno osigurati minimalne uvjete za život, rast i razvoj, sagledati i hitno odgovoriti na one situacije u kojima je roditelju nemoguće osigurati prehranu za dijete. Jedemo pretežno kuhano, krumpira, graha nekad nema ničega u kući, djeca suhog kruha jedu (majka sedmoro djece, žive na selu) Dobiveni podaci ukazali su na to da 22% roditelja pripadnika romske nacionalne manjine i 12% roditelja djece s teškoćama u razvoju navode kako nemaju mogućnost djetetu osigurati tri obroka dnevno. Roditelji pripadnici romske nacionalne manjine uglavnom su roditelji s troje i više djece pa je očekivano da se suočavaju i značajno više izvještavaju o poteškoćama vezanim uz osiguravanje prehrane za djecu. Osiguravanje prehrane, odnosno tri obroka dnevno, predstavlja teškoću i za 10% roditelji koji su povremeni korisnici jednokratne novčane pomoći iz sustava socijalne skrbi, a koji uglavnom ostvaruju dohodak od plaće ili mirovine. Svi zaposleni roditelji iz uzorka ovog istraživanja izjavljuju da mogu osigurati svom djetetu tri obroka dnevno (tablica 3.8.). Tablica 3.8. Roditeljska procjena nužnosti prehrambenih dobara i aktivnosti za razvoj djece te njihove priuštivosti djeci s obzirom na korisnički status Svježe voće ili povrće barem jednom dnevno Tri obroka dnevno Meso, riba ili vegetarijanski nadomjestak barem jednom dnevno PZU Ostali Nužno je za razvoj djece Ne mogu priuštiti svojoj djeci PZU Dijete s teškoćama Nužno je za razvoj djece Ne mogu priuštiti svojoj djeci Korisnički status PZU Romi Nužno je za razvoj djece Ne mogu priuštiti svojoj djeci Nužno je za razvoj djece JNP Ne mogu priuštiti svojoj djeci Zaposleni roditelji Nužno je za razvoj djece Ne mogu priuštiti svojoj djeci 99,0% 31,7% 98,5% 35,4% 97,2% 48,2% 99,2% 31,6% 100% 1,5% 99,4% 5,8% 100% 12,3% 96,4% 21,9% 99,2% 10,5% 99,5% 0,0% 96,4% 40,9% 96,9% 47,7% 97,2% 47,4% 97,0% 44,4% 88,1% 5,2% Barem jedan topli obrok dnevno Barem 20 kn tjedno za slatkiše 99,6% 2,2% 100% 3,1% 99,6% 3,2% 99,2% 3,0% 99,5% 0,5% 73,4% 50,6% 66,2% 56,9% 81,3% 63,7% 69,2% 51,9% 30,4% 12,9% 67

87 Samo 3% svih roditelja korisnika novčane pomoći u sustavu socijalne skrbi smatra da meso, riba ili vegetarijanski nadomjestak nisu nužni za razvoj djeteta, ali gotovo 50% roditelja djece s teškoćama u razvoju i djece romske nacionalne manjine te 45% korisnika jednokratne novčane pomoći i 41% korisnika pomoći za uzdržavanje nemaju mogućnost priuštiti djeci mesni obrok jednom dnevno. Poteškoće u osiguravanju mesnog obroka jednom dnevno češće iskazuju siromašni roditelji jednog djeteta i roditelji s troje ili više djece. Kada se u ovom istraživanju govori o siromašnim obiteljima s jednim djetetom, najčešće se radi o jednoroditeljskim obiteljima s majkom hraniteljicom obitelji koje uglavnom žive u urbanim sredinama. djece nije nužan za razvoj djeteta, iako ga njih 95% svojoj djeci može priuštiti. Ovakav podatak može ukazivati i na prehrambene stavove zaposlenih roditelja u odnosu na konzumaciju mesa ili ribe. Zaposleni roditelji, u odnosu na roditelje korisnike socijalne pomoći, češće su višeg obrazovnog statusa i žive u urbanim sredinama, što može biti povezano sa stavovima o prehrani, zdravoj prehrani i udjelu mesa u sveukupnoj prehrani djeteta. Zaposleni roditelji nisu opterećeni svakodnevnom brigom i poteškoćama oko osiguravanja obroka za djecu te prehranu nužno ne sagledavaju kroz prizmu egzistencijalnih potreba, kao što je to često slučaj u obiteljima suočenim s neimaštinom i siromaštvom. Svježe voće ili povrće barem jednom dnevno Nije u mogućnosti priuštiti djeci predškolske dobi Mjesto Broj maloljetne djece Dobna skupina djece stanovanja godine 6-7 godina Grad Selo 31,5% 30,6% 37,9% 35,0% 35,7% 38,1% 33,0% Tri obroka dnevno 6,3% 10,3% 12,3% 12,9% 9,1% 11,7% 10,6% Meso, riba ili vegetarijanski nadomjestak barem jednom dnevno Barem jedan topli obrok dnevno 46,8% 36,2% 43,9% 43,4% 41,1% 45,2% 39,9% 2,7% 2,6% 2,7% 3,4% 1,8% 3,2% 2,2% Tablica 3.9. Roditeljska procjena priuštivosti prehrambenih dobara i aktivnosti djeci predškolske dobi s obzirom na broj maloljetne djece, dobnu skupinu djece i mjesto stanovanja Barem 20 kn tjedno za slatkiše 48,6% 40,9% 55,5% 51,1% 51,8% 49,8% 52,3% Dosadašnja istraživanja i podaci o stopama rizika od siromaštva jasno ukazuju da su jednoroditeljske obitelji u značajno većem riziku od siromaštva (Raboteg-Šarić, Pećnik, Josipović, 2003.; DZS, 2012.), stoga ne iznenađuje podatak koji govori o tome da roditelji koji žive sami s djetetom češće izvještavaju kako djetetu ne mogu priuštiti namirnicu koja košta, poput mesa ili ribe. Također, dodatne analize pokazale su da značajno češće siromašne obitelji iz urbanih sredina ne mogu priuštiti djetetu mesni ili riblji obrok u danu, odnosno vegetarijanski nadomjestak (tablica 3.9.). Siromašne obitelji koje žive na selu zasigurno imaju nešto više prilika za uzgoj sitne stoke koju mogu koristiti u prehrambene svrhe za razliku od gradskih obitelji koje isključivo ovise o kupovini. Zanimljivo je da razlike u procjeni nužnosti za razvoj djeteta postoje vezano uz korištenje mesa, ribe ili vegetarijanskog nadomjestka, gdje 12% zaposlenih roditelja smatra, da taj aspekt prehrane Dobiveni podaci ukazuju na to da gotovo 1/3 svih korisnika pomoći za uzdržavanje, korisnika pomoći za uzdržavanje koji imaju djecu s teškoćama u razvoju i korisnika jednokratne novčane pomoći te 48% roditelja pripadnika romske nacionalne manjine ne može djetetu priuštiti svježe voće ili povrće te da je problem veći ako je u obitelji troje i više djece ili obitelj živi u gradu (tablica 3.9.). Gotovo svi zaposleni roditelji mogu svojoj djeci priuštiti svježe voće ili povrće barem jednom dnevno (tablica 3.8.). O prehrambenim navikama djece iz siromašnih obitelji svjedoče sljedeće izjave roditelja koji su sudjelovali u fokusnim grupama: Stalno je na stolu krumpir ili grah, ne pamtim kad su zadnji puta jeli meso (majka sedmoro djece, žive na selu) Nekad nemamo za kruh ozbiljno 5 lipa zna 68

88 zatrebati (majka osmoro djece, žive u gradu) Meni samo baka da pomogne za hranu, to mi puno znači mada i njima treba i oni ostanu gladni zbog mene i djeteta (samohrana majka jednog djeteta, žive u gradu). Dobiveni podaci ukazali su na značajne razlike u razumijevanju pitanja je li posjedovanje 20 kn tjedno za slatkiše nužno za razvoj djece. Ukupno, oko 1/3 siromašnih roditelja i 2/3 zaposlenih roditelja smatra da slatkiši nisu nužni za razvoj djece. Važno je napomenuti da je ovo jedan od triju pokazatelja materijalne deprivacije koji je manje od 75% svih sudionika istraživanja smatralo nužnim za optimalan razvoj djece. Unatoč tomu, treba se osvrnuti na dobiveni rezultat koji govori o tome da gotovo 2/3 siromašnih obitelji smatra nužnim posjedovati 20 kn tjedno za slatkiše i da više od 50% siromašnih sudionika ne može priuštiti slatkiše svom djetetu. Po tom se pitanju ponovno izdvajaju obitelji s troje i više djece, kojima je, s obzirom na veći broj djece u obitelji, značajno teže odgovoriti na njihove potrebe, pa tako i one vezane uz priuštivost slatkiša. roditelji iz obitelji s troje i više djece u fokusnim govorili su sljedeće: Hrana je najvažnija, malo posadiš bašće, teško je odeš ponekad u Crveni križ da ti oni nešto dadnu, ali to je sve slabo Bude problema za hranu za sve, nas je 11 u kući...u jednoj humanitarnoj organizaciji (op.a) jednom u godini možeš dobiti paket, to je samo za Božić i ne daju ti više, snalaziš se sam Pa sad treba živjet s time, s toliko djece ne gledaju pri tome koliko nas je, kako ja dobijem za nas 11, tako dobije žena za jedno dijete U paketu dobiješ jednu rižu, kilu brašna, ulje, prašak, kava, keks Bolje da daju krompira No, dobro dođe i to, da nema i toga, kako bi bilo? Nije to ništa redovito na što se možeš osloniti Teško je, troje male djece u kući trebaš im puno toga dati, a nema se nemaju slatko, nema salame Kod mene je 9 djece, trebamo jesti hrana nam je problem Iako slatkiši ne spadaju u kategoriju zdrave hrane, ovu prehrambenu naviku može se sagledati iz perspektive veselja i zadovoljstva koju ona predstavlja gotovo za svu djecu, a posebice za siromašnu koja su značajno prikraćena u području prehrane, odnosno izboru i raznovrsnosti prehrambenih namirnica koje im roditelji mogu priuštiti. Uzimajući u obzir perspektivu djece, slatkiši u ograničenim količinama jesu važni ako ne za tjelesno zdravlje, onda svakako za osjećaj sreće i zadovoljstva koji utječe na mentalno zdravlje. Više od polovice roditelja korisnika socijalne pomoći, roditelja korisnika jednokratne novčane pomoći i 63% roditelja pripadnika romske nacionalne manjine izjavljuje da ne mogu svojoj djeci osigurati slatkiše u vrijednosti od 20 kn tjedno. Potrebu djece za slatkišima dobro prepoznaju i osjećaju siromašni roditelji koji su podijelili svoje životno iskustvo u fokusnim grupama: i onda mama daj mi, a odakle da ti dam? samo se okreneš i nema kako da mu objasnim da nema slatkiša, nema bombona? (siromašna majka troje djece) Volio bih da mogu djeci npr. kupiti čips, neku čokoladicu da se ima za te neke sitnice za djecu. (siromašan otac petoro djece) O poteškoćama u osiguravanju prehrane za djecu Dostupnost odjeće i obuće U zadovoljavanje osnovnih životnih potreba spada i mogućnost osiguravanja odgovarajuće i primjerene odjeće i obuće za djecu, s obzirom na godišnje doba. Roditelji su u istraživanju procjenjivali nužnost dostupnosti određenih odjevnih predmeta te izvještavali mogu li svojem djetetu osigurati vrstom i brojem primjerenu odjeću i obuću. Moj sin da mu je obući se kao svi ostali prijatelji odem u Bosnu i kupim patike za 30 kn na pijaci. Nosi ih cijele godine zimi stavimo vrećice u njih da ne promoče (majka sedmoro djece, žive na selu) Siromašni i zaposleni roditelji ne razlikuju se u odnosu na procjenu je li za dječji razvoj nužno imati primjerenu dječju odjeću i obuću, odnosno gotovo svi roditelji sudionici istraživanja smatraju da je za razvoj djece nužno imati topli kaput, odgovarajući par obuće, barem tri para hlača, pulovera i novih gaćica za dijete (tablica 3.10.). Siromašni roditelji značajno se razlikuju od skupine zaposlenih roditelja s obzirom na shvaćanje da je za razvoj djeteta svakako nužno posjedovati 69

89 Novi, veličinom odgovarajući par obuće Topli kaput/ bunda Barem 3 para novih gaćica PZU Ostali Nužno je za razvoj djece Ne mogu priuštiti svojoj djeci PZU Dijete s teškoćama Nužno je za razvoj djece Ne mogu priuštiti svojoj djeci Korisnički status PZU Romi Nužno je za razvoj djece Ne mogu priuštiti svojoj djeci Nužno je za razvoj djece JNP Ne mogu priuštiti svojoj djeci Zaposleni roditelji Nužno je za razvoj djece Ne mogu priuštiti svojoj djeci 98,2% 29,8% 96,9% 30,8% 96,0% 42,6% 97,0% 31,6% 95,9% 1,0% 99,4% 19,2% 100% 13,8% 99,6% 20,3% 99,2% 18,0% 98,5% 0,5% 97,2% 22,6% 98,5% 27,7% 95,2% 39,8% 98,5% 19,5% 96,9% 0,5% Tablica Roditeljska procjena nužnosti odjeće i obuće za razvoj djece te njihove priuštivosti djeci s obzirom na korisnički status Barem 3 para hlača Barem 3 pulovera / veste/trenirke Nešto nove, nerabljene odjeće 95,4% 30,4% 96,9% 29,2% 95,2% 43,0% 97,7% 27,8% 91,2% 3,1% 96,2% 30,0% 96,9% 27,7% 95,2% 44,2% 98,5% 24,8% 91,2% 3,6% 93,3% 36,9% 96,9% 33,8% 96,0% 46,6% 94,7% 36,1% 67,0% 5,7% nešto nove, nerabljene odjeće, odnosno tako smatra 95% svih korisnika socijalne pomoći u odnosu na 67% zaposlenih roditelja. Siromašni roditelji okupljeni u fokusnim grupama vrlo često su iznosili i opisivali roditeljski teret vezan uz osiguravanje odjeće i obuće za djecu te opisivali potrebu djece da izgledaju lijepo i da se odijevanjem mogu uklopiti u društvo vršnjaka. Isticali su kako nemaju iskustvo kupovanja nove odjeće za djecu te kako odjeću i obuću uglavnom dobivaju u Caritasu ili Crvenom križu, a mlađa djeca gotovo je uvijek nasljeđuju od starije braće. Naime, siromašni roditelji znatno češće iskazuju kako ne mogu priuštiti novu odjeću i obuću djeci niže kronološke dobi, odnosno djeci u dobi od 3 do 4 godine. Mala djeca nose staru i naslijeđenu odjeću, glavno da je čisto ali se jako vesele polasku u školu, onda se kupuje novo za njih, a to je tada praznik (majka petoro djece) Siromašna djeca, prema izjavama roditelja, značajno su depriviranija u odnosu na djecu zaposlenih roditelja s obzirom na to kakvu odjeću i obuću nose te koliko odjevnih predmeta imaju u svom ormaru. U najnepovoljnijem položaju jesu djeca pripadnici romske nacionalne manjine. Novi, veličinom odgovarajući par obuće, tri pulovera/veste, tri para hlača ili nešto nove odjeće ne može priuštiti svojoj djeci više od 40% roditelja (tablica 3.10.). Rezultati dodatnih analiza pokazali su da obitelji s troje i više djece i oni koji žive na selu (to su i glavna obilježja romskih obitelji u uzorku ovog istraživanja) značajno češće iskazuju problem osiguravanja odjeće i obuće za djecu (tablica 3.11.). Nadalje, gotovo 1/3 roditelja korisnika pomoći za uzdržavanje, korisnika s djecom s teškoćama u razvoju i korisnika jednokratnih novčanih pomoći svojoj djeci ne može priuštiti novi par obuće. Ukupno, 20% svih siromašnih obitelji svojem djetetu ne mogu priuštiti topli kaput ili budnu. Posebno je važno istaknuti kako su depriviranija mlađa djeca u siromašnim obiteljima, odnosno djeca u dobi od 3 do 4 godine, s obzirom na (ne)mogućnost roditelja da im osiguraju nove cipelice ili novu odjeću. Više od 1/3 djece u dobi od 3 do 4 godine ne mogu računati na to da će im roditelji moći osigurati novi par obuće (37%), tri para hlača (35%), tri veste/pulovera (34%) i njih 42% ne može dobiti nešto nove, nerabljene odjeće. Problem osiguravanja odgovarajuće odjeće i obuće izraženiji je u siromašnim obiteljima s većim brojem djece i onima koje žive na selu (tablica 3.11.) Roditelji iz fokusnih grupa ukazali su upravo na poteškoće i veću usmjerenost na zadovoljavanje potreba školske nego predškolske djece. Ono je povezano s osjećajem srama i stigmatiziranosti 70

90 Tablica Roditeljska procjena priuštivosti odjeće i obuće djeci predškolske dobi s obzirom na broj maloljetne djece, dobnu skupinu djece i mjesto stanovanja Novi, veličinom odgovarajući par obuće Nije u mogućnosti priuštiti djeci predškolske dobi Mjesto Broj maloljetne djece Dobna skupina djece stanovanja godine 6-7 godina Grad Selo 23,4% 28,0% 36,9% 37,4% 28,2% 31,7% 34,3% Topli kaput/bunda 13,5% 17,5% 19,9% 22,8% 13,9% 18,8% 18,5% Barem 3 para novih gaćica 18,0% 21,1% 30,9% 29,1% 24,5% 24,1% 29,5% Barem 3 para hlača 28,8% 27,2% 35,7% 35,2% 30,0% 30,0% 35,2% Barem 3 pulovera / veste/trenirke Nešto nove, nerabljene odjeće 27,9% 25,9% 36,0% 34,3% 30,7% 28,0% 36,5% 29,7% 29,3% 43,7% 42,0% 34,5% 37,2% 39,7% siromašnog djeteta u okruženju vršnjaka u školi te potrebe roditelja da umanje problem vidljivosti siromaštva kroz investiranje u odjeću i obuću koja je približno slična onoj koju nosi većina vršnjaka u školi. Neke od izjava roditelja iz fokusnih grupa su sljedeće: Ovi mali ne traže toliko, školarci su najveći potrošači! Za ove školarce, oni su problem, njima treba dati kako se kaže - mala djeca mala briga, velika djeca, velika briga Najmlađe dijete ima 6 godina, dečko Pa mislim da kada bih mu ja mogla patike kupiti, onda bi on bio sretan, samo njegove. Kaže on meni da uvijek ovi drugi, stariji dobe, a on uvijek naslijedi Sada je sretan što će ići u školu jer će dobiti svoje patike. Njima koji idu u školu, njima moram kupiti. Kada ideš u školu, dobiješ svoje Mali od 9 godina ide u školu i neće baš da svakako ide, da mu se djeca ne rugaju. Treba mu odjeća, obuća u školi da ima isto, to mu najviše treba Mala isto ide u školu, isto traži svašta. Curice u školi hoće biti lijepe, imati ovakvu haljinicu, kopčicu, ona hoće imati nešto lijepo, novo, a nema, kako? Sve to što imamo je iz Caritasa, dobiješ robu, ovi mlađi nose od starijih sve je staro, malo toga je novo i lijepo. Posjedovanje kreveta, igračaka i edukativnih materijala za djecu U poglavlju o stambenim uvjetima i obilježjima lokalne zajednice (3.2.4.) detaljnije su opisani uvjeti stanovanja u kojima žive obitelji i djeca koja žive u siromaštvu. Očekivano se pokazalo da su kvaliteta stanovanja i stambeni status obitelji korisnika socijalne pomoći daleko lošiji u odnosu na zaposlenu kategoriju roditelja, sudionika ovog istraživanja. Pokazalo se da su obitelji korisnika socijalne pomoći, koje žive u podstanarstvu ili u neadekvatnim prostorima, poput napuštenih gradskih prostora, baraka i slično, posebno ugrožene, s obzirom na to da podstanari izdvajaju dodatna sredstva za najam stana, a drugi žive u vjerojatno iznimno nepovoljnim stambenim uvjetima, najčešće bez pristupa osnovnim komunalnim uslugama, poput struje i vode. Djeca u takvim obiteljima mogu biti dodatno ugrožena i živjeti u dehumanizirajućim uvjetima, bez minimalnog osobnog prostora (Evans, 2004.). Stoga nas je u ovom istraživanju zanimalo i specifično obilježje stanovanja koje se odnosi na dijete predškolske dobi te smo ga ispitivali kroz indikator posjedovanja vlastitog dječjeg kreveta. Na pitanje je li vlastiti dječji krevetić nužan za razvoj djeteta, roditelji korisnici socijalne pomoći u rasponu od 95% do 99% odgovaraju pozitivno, ali ga isto tako u velikoj mjeri ne mogu osigurati svom djetetu. Čak 70% romske djece nema vlastiti ležaj. Ovakav podatak nalazimo i u istraživanju o romskoj svakodnevici u Hrvatskoj, gdje se pokazalo da 52% romskih obitelji s djecom ne raspo- 71

91 Vlastiti krevet/ležaj Vlastite dječje knjige i slikovnice PZU Ostali Nužno je za razvoj djece Ne mogu priuštiti svojoj djeci PZU Dijete s teškoćama Nužno je za razvoj djece Ne mogu priuštiti svojoj djeci Korisnički status PZU Romi Nužno je za razvoj djece Ne mogu priuštiti svojoj djeci Nužno je za razvoj djece JNP Ne mogu priuštiti svojoj djeci Zaposleni roditelji Nužno je za razvoj djece Ne mogu priuštiti svojoj djeci 97,4% 34,9% 98,5% 44,6% 94,8% 72,9% 99,2% 39,8% 88,1% 0,0% 93,5% 26,6% 95,4% 35,4% 90,8% 61,8% 90,2% 24,8% 86,6% 1,5% Igračke 95,4% 16,3% 96,9% 16,9% 93,2% 34,7% 91,0% 15,8% 87,6% 0,5% Tablica Roditeljska procjena nužnosti kreveta, igračaka i edukativnih materijala za razvoj djece te njihove priuštivosti djeci s obzirom na korisnički status Igračke koje se sklapaju Tricikl, bicikl, romobil (novi ili rabljeni) 94,4% 28,6% 96,9% 38,5% 87,3% 70,9% 91,7% 29,3% 87,6% 1,0% 91,7% 29,0% 92,3% 47,7% 91,6% 70,5% 90,2% 33,1% 78,9% 2,1% laže krevetom za svakog člana obitelji, spram 19% romskih obitelji bez djece. Stambeni prostor romskih obitelji s djecom upravo karakterizira prenapučenost te češće ne raspolažu krevetom za svakog člana obitelji (Dobrotić, 2014.). Zanimljivo da 40% djece čiji roditelji povremeno koriste jednokratnu novčanu pomoć u centru za socijalnu skrb također izjavljuje kako njihovo dijete nema krevetić (tablica 3.12.). Dodatne analize ukazale su na to da češće vlastiti krevetić ne posjeduju djeca koja žive na selu (47%) i djeca iz obitelji s troje i više djece (52%), također i mlađa djeca u obitelji, odnosno djeca u dobi od 3 do 4 godine (48%) (tablica 3.13.). Iako 12% zaposlenih roditelja smatra da za dječji razvoj Nije u mogućnosti priuštiti djeci predškolske dobi Mjesto Broj maloljetne djece Dobna skupina djece stanovanja godine 6-7 godina Grad Selo Vlastiti krevet/ležaj 29,7% 35,8% 52,3% 48,1% 42,7% 44,3% 46,8% Vlastite dječje knjige i slikovnice 25,2% 20,7% 43,4% 40,2% 30,5% 30,5% 40,1% Igračke 11,7% 12,5% 24,9% 20,6% 20,0% 18,1% 22,2% Igračke koje se sklapaju Tricikl, bicikl, romobil (novi ili rabljeni) 24,3% 22,8% 48,5% 40,6% 38,0% 35,1% 43,0% 32,4% 28,0% 47,3% 41,4% 40,2% 39,2% 42,2% nije nužno imati vlastiti krevetić, sva djeca zaposlenih roditelja ga posjeduju. Nadalje, kako bismo dobili uvid u specifičnije uvjete u kojim djeca rastu i razvijaju se, zanimalo nas je i koje stvari, igre, igračke, slikovnice, pomagala za slobodno vrijeme i razonodu, roditelji mogu priuštiti djeci. Zanimljivo da svi roditelji korisnici socijalne pomoći u većoj mjeri smatraju da je za razvoj djeteta nužno posjedovati dječje knjige i slikovnice (distribucija odgovora kreće se u rasponu od 90% do 95%), za razliku od zaposlenih roditelja, koji u nešto manjoj mjeri smatraju to nužnim dobrom (njih 86%), iako ih gotovo sva njihova djeca posjeduju (tablica 3.12.). Tablica Roditeljska procjena priuštivosti kreveta, igračaka i edukativnih materijala djeci predškolske dobi s obzirom na broj maloljetne djece, dobnu skupinu djece i mjesto stanovanja 72

92 Dosadašnja istraživanja dosljedno ukazuju na činjenicu da djeca iz obitelji s niskim materijalnim statusom češće odrastaju u manje obrazovno poticajnom okruženju, s manje slikovnica i edukativnih materijala, namijenjenih poticanju razvoja kognitivnih i perceptivnih sposobnosti djeteta (Gershoff i sur., 2007.; Kletečki Radović, 2011.; Pećnik, 2013.). Rezultati ovog istraživanja u skladu su s tim nalazima. Distribucija odgovora o mogućnosti posjedovanja dječjih knjiga i slikovnica, prema procjeni roditelja, pokazuje da čak 61% djece romske nacionalne manjine ne posjeduje vlastitu knjigu ili slikovnicu te 35% djece s teškoćama u razvoju i 25% djece čije su obitelji povremeni korisnici jednokratne novčane pomoći (tablica 3.12.). Također, u tom su smislu depriviranija djeca iz obitelji s troje i više djece (43%), kao i ona koja žive na selu (40%) te djeca u dobi od 3 do 4 godine (40%). Na to upućuju i odgovori roditelja dobiveni tijekom razgovora u fokusnim grupama: ne znaju mala djeca što su slikovnice, uzmu novine pa listaju Moji uzmu od ovih starijih stare knjige iz škole i to listaju i čitaju Ne pamtim kada sam djeci kupila kakvu slikovnicu ili igračku Otkako ne radim, djeci ne mogu priuštiti puno nema novog bicikla, nema nove garderobe. Zaposleni roditelji u nešto manjoj mjeri smatraju igračke i igračke koje se sklapaju nužnim za razvoj djeteta, iako ih sva njihova djeca posjeduju. Siromašne obitelji uglavnom smatraju igračke (medo, lutka i sl.) važnima za djecu, a oko 16% njih ne može ih djetetu osigurati. Posebno se izdvajaju romske obitelji u kojima 35% roditelja izjavljuje kako djetetu ne mogu priuštiti vlastitu igračku, poput lutke ili medvjedića (tablica 3.12.). dobiješ u Crvenom križu, dobiješ jedan autić i onda se razvukao na sve strane, dođe ti teško gledati tu djecu kako navlače tu jednu stvar onda mi dođe da bih mogla ricati i plakati od muke slabo bude igračaka (majka petoro djece, žive na selu) Zanimljivi su podaci vezani uz edukativne igračke, odnosno one koje se sklapaju i kojima je svrha upravo razvoj perceptivnih, motoričkih i kognitivnih vještina djeteta. Ukupno, takve igračke ne posjeduje 1/3 siromašne djece. Najvišu razinu deprivacije nalazimo kod djece pripadnika romske nacionalne manjine jer prema iskazu njihovih roditelja, gotovo 2/3 njih ne može svom djetetu priuštiti takvu vrstu igračke. Značajno češće to je problem djece koja žive na selu (43%) te u obiteljima s troje i više djece (48%) (tablica 3.13.). Gotovo sva djeca zaposlenih roditelja posjeduje takvu vrstu igračke (99%) (tablica 3.12.). Bicikl, tricikl ili romobil služe djeci za razonodu, a važni su za poticanje tjelesnog i motoričkog razvoja djeteta. Ukupno 90% svih siromašnih roditelja smatra da su takva sredstva nužna za razvoj djece, u odnosu na 78% zaposlenih roditelja. Kao i u prethodnim pokazateljima, zaposleni roditelji u većoj mjeri smatraju da ovo dobro nije nužno za razvoj djeteta, ali u 98% slučajeva njihovo dijete ga posjeduje (tablica 3.12.). Siromašni roditelji ne mogu djetetu priuštiti bicikl/ tricikl ili romobil, novi ili rabljeni. Trećina roditelja korisnika pomoći za uzdržavanje i korisnika jednokratne novčane pomoći iskazuje nemogućnost posjedovanja ovog dobra, 50% siromašnih roditelja djece s teškoćama u razvoju i 70% roditelja pripadnika romske nacionalne manjine (tablica 3.12.). Nešto je veći udio djece s teškoćama u razvoju koja, prema iskazu roditelja, ne posjeduju bicikl ili romobil. Vjerojatno jedan dio siromašne djece s teškoćama u razvoju ovo dobro ne posjeduje ne zbog materijalne situacije, već zbog specifičnih teškoća i nemogućnosti djeteta da se koristi tim napravama. Sigurnost S aspekta razvoja važno je djetetu osigurati sigurne uvjete kroz prisustvo odrasle osobe koja je posvećena i odgovorna za stvaranje okruženja u kojem će dijete biti zaštićeno od ozljeda i situacija u kojima može biti ugroženo njegovo zdravlje i integritet. Također, važno je da dijete u neposrednoj okolini u kojoj živi ima prostor za sigurnu igru koja podrazumijeva fizički siguran i za razvoj poticajan okoliš. Stoga smo zatražili od roditelja da procijene koliko su sigurni uvjeti nužni za razvoj djece i u kojoj mjeri mogu svom djetetu priuštiti odrastanje u sigurnom okruženju. Deprivacija vezana uz sigurno okruženje djeteta mjerena je preko dvaju indikatora: prvi se odnosi na prisutnost odrasle osobe koja je zadužena za čuvanje djeteta, a drugi na sigurno mjesto za igru izvan kuće. 73

93 Imati odraslu osobu koja pazi dijete većinu vremena dok je u kući Imati prostor izvan kuće gdje se dijete može sigurno igrati PZU Ostali Nužno je za razvoj djece Ne mogu priuštiti svojoj djeci PZU Dijete s teškoćama Nužno je za razvoj djece Ne mogu priuštiti svojoj djeci Korisnički status PZU Romi Nužno je za razvoj djece Ne mogu priuštiti svojoj djeci Nužno je za razvoj djece JNP Ne mogu priuštiti svojoj djeci Zaposleni roditelji Nužno je za razvoj djece Ne mogu priuštiti svojoj djeci 97,8% 8,9% 96,9% 4,6% 93,2% 19,5% 93,2% 19,5% 87,6% 9,8% 98,4% 9,9% 100% 10,8% 98,4% 17,9% 98,5% 14,3% 86,6% 10,8% Tablica Roditeljska procjena nužnosti osiguranja sigurnih uvjeta za razvoj djece i njihove priuštivosti djeci s obzirom na korisnički status Iako, ukupno gledajući, većina svih roditelja, bez obzira na korisnički ili zaposlenički status, smatra ovaj aspekt važnim za razvoj djece, pokazalo se da zaposleni roditelji u nešto većoj mjeri procjenjuju kako imati odraslu osobu (12%) i siguran prostor izvan kuće za igru (13%) nije nužno za razvoj djece. Siromašni roditelji pripadnici romske nacionalne Zanimljiv, ali i očekivan podatak s obzirom na obilježja gradskih i ruralnih sredina, jest podatak koji govori o tome da siromašni roditelji iz grada češće izjavljuju kako ne mogu priuštiti djetetu siguran prostor za igru izvan kuće, a sa sela kako ne mogu osigurati odraslu osobu koja čuva dijete u kući (tablica 3.15.). Odraslu osobu koja pazi dijete većinu vremena dok je u kući Prostor izvan kuće gdje se dijete može sigurno igrati manjine, koji u velikoj mjeri žive u okruženju koje nije sigurno za dijete i čiji su uvjeti stanovanja znatno lošiji, u najvećoj mjeri procjenjuju ovaj aspekt sigurnosti važnim za razvoj djeteta (tablica 3.14.). Na pitanje mogu li svom djetetu priuštiti siguran prostor za igru izvan kuće, 18% roditelja pripadnika romske nacionalne manjine odgovara da ne mogu, što je u skladu s dobivenim podacima o stanovanju i obilježjima lokalne zajednice, koji potvrđuju kako oni žive u nesigurnim naseljima i lošim stambenim objektima. Nije u mogućnosti priuštiti djeci predškolske dobi Mjesto Broj maloljetne djece Dobna skupina djece stanovanja godine 6-7 godina Grad Selo 8,1% 9,1% 10,3% 10,7% 8,6% 7,1% 12,0% 11,7% 14,2% 12,0% 13,7% 11,1% 15,1% 10,2% Vezano uz mogućnost osiguravanja odrasle osobe koja pazi dijete većinu vremena kod kuće, pokazalo se da najveći problem iskazuju roditelji korisnici jednokratnih pomoći, njih 20%, koji su češće i zaposleni, ali s dohotkom koji nije dostatan za život iznad linije siromaštva (tablica 3.14.). U takvim je uvjetima teško osigurati plaćenu osobu koja čuva dijete. U najmanjoj mjeri ovaj problem iskazuju roditelji djece s teškoćama u razvoju koji su najčešće nezaposleni, moguće u statusu njegovatelja i zbog specifičnih potreba djeteta posvećeni 24-satnoj brizi za dijete. Nezaposleni roditelji, Tablica Roditeljska procjena priuštivosti sigurnih uvjeta djeci predškolske dobi s obzirom na broj maloljetne djece, dobnu skupinu djece i mjesto stanovanja 74

94 odnosno roditelji korisnici pomoći za uzdržavanje i pripadnici romske nacionalne manjine, izvještavaju da mogu osigurati da im odrasla osoba čuva dijete, što tumačimo činjenicom da su sami kod kuće, da su osobno angažirani oko djeteta te da, primjerice, Romi žive u proširenim obiteljima u kojima je uvijek prisutna neka od odraslih osoba. Na to upućuju i dobiveni podaci ovog istraživanja o obrascima socijalne podrške siromašnim korisnicima. Zanimljivo je da 10% zaposlenih roditelja izjavljuje kako ne mogu osigurati djetetu odraslu osobu koja bi ga čuvala dok njih nema kod kuće. Honorar dadilje ili tete čuvalice znatno je veći od cijena usluga vrtića koje su često subvencionirane i predstavljaju manji financijski izdatak i onim roditeljima koji ostvaruju dohodak od plaća. Moguće je da naknada za čuvanje djeteta kod kuće predstavlja značajan izdatak za kućni budžet i dijelu zaposlenih roditelja. Sudjelovanje u aktivnostima slobodnog vremena i razonode koje su važne za djecu i obitelj Istraživanje siromaštva djece (Kletečki Radović, 2011.) pokazalo je da siromašna djeca najmanjom prosječnom ocjenom, u odnosu na djecu višeg materijalnog statusa, procjenjuju mogućnost roditelja da im organiziraju rođendanske proslave i da na takvu proslavu pozovu svoje prijatelje. Siromašna djeca, zbog financijskih ograničenja svojih roditelja i nužnosti usmjeravanja obiteljskog dohotka u podmirenje egzistencijalnih potreba, jesu uglavnom prikraćena za aktivnosti koje spadaju u područje posebnih aktivnosti za djecu. Stoga nas je u ovom istraživanju zanimalo razmišljanje siromašnih roditelja, korisnika socijalne pomoći, o tome koliko je sudjelovanje u određenim socijalizacijskim događajima za djecu nužno za njihov razvoj i u kojoj mjeri mogu djeci osigurati takve vrste aktivnosti (primjerice, proslavu dječjeg rođendana, odlazak na obiteljski, godišnji odmor, pozivanje djetetovih prijatelja na igru u kuću djeteta i sl.). Pokazalo se da 90% svih uključenih roditelja u ovo istraživanje smatra organiziranje dječjeg rođendana nužnim za razvoj djeteta (tablica 3.16.), ali da samo zaposleni roditelji u 95% slučajeva mogu rođendansku proslavu i osigurati svom djetetu. Polovici djece romske nacionalne manjine njihovi roditelji nemaju mogućnost prirediti proslavu rođendana, kao ni trećini djece iz obitelji korisnika pomoći za uzdržavanje i korisnika jednokratne novčane pomoći. Tablica Roditeljska procjena nužnosti sudjelovanja u aktivnostima slobodnog vremena i razonode za razvoj djece te njihove priuštivosti djeci s obzirom na korisnički status Organizirati proslave povodom nekih događaja iz života djeteta Provesti barem tjedan dana obiteljskih praznika izvan kuće tijekom godine Moći pozvati djetetove prijatelje u kuću na igru PZU Ostali Nužno je za razvoj djece Ne mogu priuštiti svojoj djeci PZU Dijete s teškoćama Nužno je za razvoj djece Ne mogu priuštiti svojoj djeci Korisnički status PZU Romi Nužno je za razvoj djece Ne mogu priuštiti svojoj djeci Nužno je za razvoj djece JNP Ne mogu priuštiti svojoj djeci Zaposleni roditelji Nužno je za razvoj djece Ne mogu priuštiti svojoj djeci 89,3% 33,3% 93,8% 36,9% 95,2% 51,4% 88,7% 36,8% 86,6% 4,1% 77,2% 86,7% 78,5% 81,5% 78,1% 93,6% 78,9% 80,5% 67,5% 11,9% 92,1% 24,0% 96,9% 43,1% 96,4% 39,0% 85,7% 35,3% 86,1% 6,7% 75

95 Podaci ukazuju na to da je značajan broj siromašne djece uskraćen za obilježavanje svog rođendana i da ne mogu očekivati od svojih roditelja pripremu proslave koja najčešće uključuje tortu, sokove, slatkiše i poklon za slavljenika, kao i određeni broj uzvanika koje se poziva na slavlje, bilo da se radi o rođacima ili prijateljima (tablica 3.16.). Na to upućuju i izjave roditelja iz fokusnih grupa: Slabo mi slavimo rođendane, nema nikakve proslave Oni nisu zahtjevni, oni znaju da se to ne može, neku sitnicu im damo i to je to, ništa veliko i neka proslava, tako sitnica bude koja. Drugoj djeci idu na rođendan kad imamo novaca, a kad se nema, ništa od toga. ako je dobro u kući, možda napravimo kakav kolač i to je to. Rezultati ukazuju na to da veći problem organiziranja proslave rođendana iskazuju siromašne obitelji s troje i više djece (tablica 3.17.) te da je to češći problem kada se radi o djeci u dobi od 3 do 4 godine. Moguće je da se djeci niže kronološke dobi uskraćuju rođendanske proslave s obzirom na financijske (ne)mogućnosti i razmišljanje roditelja da ona još ne znaju o čemu se radi, pa da im to i nije tako važno (majka iz obitelji s većim brojem djece). Jedan od specifičnih pokazatelja socijalne deprivacije djece jest i (ne)mogućnost pozivanja druge djece u vlastiti dom na igru. Prema izjavama roditelja, 1/3 siromašne djece nema mogućnost pozvati prijatelje na igru u vlastiti dom. To može biti povezano i s lošim stambenim uvjetima u kojima žive siromašne obitelji. Kao što podaci pokazuju, iako siromašni roditelji smatraju da je igra s prijateljima u vlastitom domu važna za razvoj njihova djeteta, u velikom broju oni nemaju mogućnost takvu aktivnost osigurati svom djetetu. Čak 43% obitelji s djecom s teškoćama u razvoju izjavljuje da nema mogućnost pozvati prijatelje na igru u kući i zasigurno je dio dobivenih odgovora povezan sa specifičnim zdravstvenim stanjem djeteta, kao i odnosom okoline prema djeci s teškoćama u razvoju. Također, 39% roditelja pripadnika romske nacionalne manjine iskazuje nemogućnost pozivanja prijatelja na igru u kuću/ stan, što može biti povezano sa značajno lošijim stambenim uvjetima i obilježjima lokalne zajednice u kojoj oni žive. Dobiveni podaci (tablica 3.16.) jasno ukazuju na to da je mogućnost odlaska na odmor u trajanju od najmanje tjedan dana vrlo usko povezana s financijskim mogućnostima u obitelji. Čak 94% korisnika romske nacionalne manjine, 87% korisnika pomoći za uzdržavanje, 82% roditelja djece s teškoćama u razvoju i 81% korisnika jednokratne novčane pomoći nemaju mogućnost provesti barem tjedan dana obiteljskih praznika izvan kuće tijekom godine, za razliku od zaposlenih roditelja koji u 87% slučajeva izjavljuju kako mogu priuštiti sebi i svom djetetu sedmodnevni odmor u godinu dana. Ovi podaci ne iznenađuju s obzirom na rezultate drugih istraživanja koji jasno upućuju na činjenicu depriviranosti siromašnih u ovom segmentu života. Primjerice, nacionalni podaci o siromaštvu djece Sjeverne Irske pokazuju kako 60% siromašne djece ne odlazi na sedmodnevni odmor s obitelji jednom u godini (Research and Library Services, 24/2008.). Također, na isti zaključak upućuje i istraživanje dječjeg siromaštva u Hrvatskoj u kojem se pokazalo da 21% siromašne djece nikada nije bilo na obiteljskom odmoru s roditeljima, a 23% ih odlazi jednom u nekoliko godina (Kletečki Radović, 2011.). Važno je osvrnuti se na ovaj indikator deprivacije, s obzirom na to da su analize pokazale kako se radi o pokazatelju koji manje od 75% svih sudionika istraživanja smatra važnim za razvoj djece, a posebno se ističu zaposleni roditelji s udjelom odgovora od 33% o tome kako ova aktivnost nije nužna za razvoj djece (tablica 3.16.). Na godišnji, odnosno obiteljski odmor, potrebno se osvrnuti iz perspektive dobrobiti za dijete i obitelj u cjelini. Naime, odlazak na godišnji odmor znači udaljavanje od svakodnevnih obveza i briga te omogućava članovima obitelji intenzivniju interakciju i komunikaciju koja može blagotvorno utjecati na međusobne odnose. Siromašne obitelji gotovo su lišene takve mogućnosti te nemaju prilike odmaknuti se od svakodnevice, životnih briga i obveza koje one nose, čime se povećava rizik od konfliktnih situacija, napetosti, razdražljivosti i stresa. Siromašna djeca neodlaskom na obiteljski odmor uskraćena su kako za intenzivniju komunikaciju i njegovanje odnosa s članovima obitelji, tako i za nova iskustva i spoznaje koje donosi odlazak u neko novo mjesto, okruženje s drugačijim običajima, kulturom, geografskim obilježjima i sl. Zanimljivo je da siromašni roditelji u većoj mjeri smatraju ovu aktivnost važnom, ali je vrlo često ne mogu realizirati. Također, obitelji s troje i više djece češće ne mogu priuštiti sebi sedmodnevni odmor izvan kuće, a oni koji žive na selu značajno češće kažu kako i ne žele takvu aktivnost za svoju obitelj (tablica 3.17.). Moguće je ovaj rezultat povezati s tradicionalnim poimanjem godišnjeg odmora na selu, kao i s činjenicom da se na selu češće drži stoka ili perad koja se ne može ostaviti bez osigurane brige. 76

96 Tablica Roditeljska procjena priuštivosti sudjelovanja u aktivnostima slobodnog vremena i razonode djeci predškolske dobi s obzirom na broj maloljetne djece, dobnu skupinu djece i mjesto stanovanja Barem tjedan dana obiteljskih praznika izvan kuće tijekom godine Pozivanje djetetovih prijatelja u kuću na igru Usluge zdravstvene skrbi i institucija predškolskog odgoja i obrazovanja Važno područje zaštite djece i osiguravanja uvjeta za optimalan rast i razvoj jesu usluge i institucije predškolskog odgoja, odnosno usluge jaslica i vrtića ili dadilje. Usluge jaslica, vrtića ili dadilja jesu u funkciji podrške roditeljstvu, kao i zasnivanju te ostanku roditelja u radnom odnosu koji donosi određenu financijsku sigurnost obitelji i djeci unutar te obitelji. Treba osigurati vrtić djeci za mame koje nemaju posao, da bi ga mogle tražiti (samohrana majka dvoje djece, žive u gradu) Također, usluge i institucije predškolskog odgoja i obrazovanja omogućuju djeci sigurno okruženje Nije u mogućnosti priuštiti djeci predškolske dobi Mjesto Broj maloljetne djece Dobna skupina djece stanovanja godine 6-7 godina Grad Stelo 80,2% 78,4% 86,4% 83,8% 83,6% 83,9% 83,5% 31,5% 26,3% 30,6% 31,7% 27,3% 29,8% 29,5% kada su bez roditeljske zaštite, socijalizacijske i druge razvojne aspekte dobrobiti djeteta. Hrvatska ima problem dostatnosti predškolskih usluga za djecu. U lokalnim zajednicama koje su značajno potkapacitirane u odnosu na smještajne potrebe predškolske djece, prednost u korištenju ranih usluga odgoja i obrazovanja imaju djeca zaposlenih roditelja. Djeci iz obitelji korisnika pomoći za uzdržavanje uglavnom su nedostupne ili teže dostupne usluge ranog odgoja i obrazovanja, s obzirom na to da su njihovi roditelji nezaposleni i ne mogu udovoljiti definiranim kriterijima za osiguravanje mjesta u vrtiću/jaslicama. Dobiveni rezultati vezani uz roditeljsku procjenu priuštivosti usluga za djecu sukladni su drugim podacima iz ovog istraživanja. Oni potvrđuju stanje i situaciju vezanu uz (ne)mogućnost siromašnih obitelji u osiguravanju korištenja usluge jaslica ili vrtića. Podaci ukazuju na to da siromašni roditelji znatno češće procjenjuju nužnost ovakvog oblika skrbi za dijete, u odnosnu na zaposlene roditelje (tablica 3.18.), iako je situacija u pogledu priušti- Tablica Roditeljska procjena nužnosti dostupnosti zdravstvenih usluga i usluga predškolskog odgoja i obrazovanja za razvoj djece te njihove priuštivosti djeci s obzirom na korisnički status Imati medicinsku skrb kada je potrebna Moći smjestiti dijete u jaslice i vrtić ako se želi PZU Ostali Nužno je za razvoj djece Ne mogu priuštiti svojoj djeci PZU Dijete s teškoćama Nužno je za razvoj djece Ne mogu priuštiti svojoj djeci Korisnički status PZU Romi Nužno je za razvoj djece Ne mogu priuštiti svojoj djeci Nužno je za razvoj djece JNP Ne mogu priuštiti svojoj djeci Zaposleni roditelji Nužno je za razvoj djece Ne mogu priuštiti svojoj djeci 99,8% 6,0% 100% 10,8% 99,6% 13,5% 98,5% 9,0% 99,5% 0,0% 86,5% 66,3% 87,7% 66,2% 92,8% 51,0% 91,7% 60,2% 97,9% 1,5% 77

97 Medicinsku skrb kada je potrebna Smještaj djeteta u jaslice i vrtić ako se želi vosti sasvim drukčija. Zaposleni roditelji uglavnom mogu svojoj djeci priuštiti uslugu vrtića, a gotovo 2/3 siromašnih roditelja nema tu mogućnost (tablica 3.18.). Zanimljivo je da su roditelji pripadnici romske nacionalne manjine u nešto povoljnijoj situaciji i polovica njih navodi kako može djetetu priuštiti vrtić. Moguće je da je na ovakav odgovor utjecala činjenica da je najviše roditelja pripadnika romske nacionalne manjine, obuhvaćenih istraživanjem, iz Međimurske županije, koja je u povoljnijoj situaciji s obzirom na obuhvat djece predškolskim odgojem (u županiji je 40% djece obuhvaćeno predškolskim programom), kao i činjenicu da romske obitelji žive unutar romskih naselja koja imaju organizirane neke oblike predškolskih programa za djecu. S jedne strane, siromašne obitelji značajno su ograničene u mogućnosti korištenja usluga ranog odgoja i obrazovanja, a s druge strane, poznato je da su upravo takvi programi višestruko korisni jer mogu značajno pridonijeti socijalizaciji i socijalnom uključivanju siromašne djece, razvoju kognitivnih vještina te osiguravanju optimalne i cjelovite prehrane unutar cjelodnevnog boravka u predškolskoj instituciji (vidjeti više u poglavlju o uslugama, ). Dodatne su analize pokazale da su siromašna djeca koja žive u ruralnim sredinama, kao i djeca niže kronološke dobi u obitelji (djeca od 3 do 4 godine), u značajno nepovoljnijoj situaciji s obzirom na mogućnost korištenja usluga vrtića (tablica 3.19.). Nije u mogućnosti priuštiti djeci predškolske dobi Mjesto Broj maloljetne djece Dobna skupina djece stanovanja godine 6-7 godina Grad Selo 9,0% 7,8% 8,6% 7,9% 9,1% 6,7% 10,0% 45,0% 57,3% 59,8% 60,2% 54,3% 52,5% 61,7% Siromaštvo djeci ograničava dostupnost adekvatne zdravstvene zaštite. Inozemna istraživanja ukazala su na rizik neodgovarajuće preventivne zdravstvene zaštite siromašne djece i na činjenicu da siromašna djeca češće dobivaju zdravstvenu skrb kroz hitnu medicinsku pomoć (prema Fraser, Kirby i Smokowski, 2004.). Zdravstveni sustav Hrvatske osigurava besplatnu zdravstvenu skrb za svu djecu do 18 godina starosti, što je zasigurno povezano s dobivenim podacima koji ukazuju na to da velika većina siromašnih roditelja iskazuje kako mogu svojoj djeci priuštiti medicinsku skrb kada im je potrebna. Podaci o zdravstvenom stanju djece pokazuju da gotovo sva siromašna djeca imaju zdravstveno osiguranje i da su uredno procijepljena (više u poglavlju o zdravlju djece i roditelja, ). Unatoč tome, podaci ukazuju na određen broj siromašnih roditelja, posebno roditelja pripadnika romske nacionalne manjine i djece s teškoćama u razvoju, koji navode kako djetetu ne mogu osigurati medicinsku skrb. Dodatne analize pokazale su da se češće radi o obiteljima koje žive na selu (tablica 3.19.). Ovaj podatak može se tumačiti nedovoljnim brojem pedijatrijskih ordinacija kojih osobito nema u manjim mjestima i ruralnim sredinama. Podaci iz kvalitativnog dijela istraživanja, odnosno iskazi siromašnih roditelja u fokusnim grupama, ukazali su na značajnu količinu poteškoća s kojima se susreću roditelji vezano uz osiguravanje zdravstvene skrbi za djecu. Najčešće siromašni roditelji ukazuju na nemogućnost pedijatrijskog liječenja djeteta jer u sredinama u kojima žive ne samo da nije dostupan specijalist pedijatar, već i liječnik opće medicine dolazi u selo jednom tjedno. Nadalje, teško im je slijediti preporuke o liječenju djece jer zbog financijskih razloga i za njih previsokih cijena ne mogu djeci kupiti lijekove i pripravke nužne za liječenje određenih bolesti (vidi poglavlje ). Žalosna sam i nervozna kad se moje dijete razboli, odmah se pitam koliko će me to sada koštati? Za 3 dana 300 kn, a ja novca nemam uvijek kupi neki lijek, a nemam novaca, nemam za lijekove. Onda se snalazim, posudi, navuci, nategni (samohrana majka dvoje djece, žive u gradu) Posebno je teško siromašnim roditeljima djece s teškoćama u razvoju koji su dodatno opterećeni osiguravanjem medicinske skrbi s obzirom na povećane potrebe djeteta za zdravstvenom skrbi i Tablica Roditeljska procjena priuštivosti zdravstvenih usluga i usluga predškolskog odgoja i obrazovanja djeci predškolske dobi s obzirom na broj maloljetne djece, dobnu skupinu i mjesto stanovanja 78

98 njegom liječnika, kao i potrebom za uslugama drugih specijalista, koji se najčešće nalaze u gradskim središtima do kojih treba putovati, a što predstavlja značajan trošak za obitelj. S time u vezi važno je poduzeti značajnije napore u osiguravanju dostupnosti ključnih usluga za djecu u lokalnim zajednicama (zdravstvene i obrazovne usluge), osobito ranjivim skupinama djece, kao što su siromašna djeca s teškoćama u razvoju. Neki dan nisam niti išao voditi dijete na terapiju jer nisam imao novca. (otac djeteta s teškoćama u razvoju, žive na selu) Dječji razvoj usmjeren poticanju učenja Djeca iz siromašnih obitelji imaju slabiji pristup kognitivno-stimulirajućim aktivnostima u odnosu na djecu iz nesiromašnih obitelji (Bradley i sur., 2001.; Brooks-Gunn i sur., 1995., prema Kim-Cohen i sur., 2004.). Djeca iz obitelji nižeg socioekonomskog statusa češće napuštaju sustav obrazovanja već u osnovnoj, a posebice u srednjoj školi. Prekid školovanja je pod utjecajem i nekih osobnih obilježja, ali i sustava obrazovanja koji ima dovoljno nedostataka koji pridonose njegovu napuštanju (Lacković-Grgin, 2006.). Istraživanja su ukazala da je manje vjerojatno da će djeca koja su živjela u siromaštvu tokom svoje adolescencije završiti srednju školu ili pohađati studij (Teachman i sur ; Matković, 2010.). Tablica Jeste li u protekla tri dana vi ili neki član vašeg kućanstva stariji od 15 godina sudjelovali u sljedećim aktivnostima Čitali knjigu ili slikovnicu s djetetom Ispričali priču djetetu Pjevali pjesmice s djetetom Bili vani s djetetom (u parku, igralištu, šetnji) Igrali se s djetetom Provodili vrijeme učeći ga imenima predmeta, stvarima koje se nalaze oko nas, životinja, brojeći ili crtajući PZU Ostali PZU PZU Romi Dijete s teškoćama teškoćama PZU Ukupno JNP Zapos. roditelji % % % % % % Majka 62,3 55,4 33,1 52,7 69,2 89,2 Otac 17,1 29,2 15,5 17,6 21,8 62,4 Netko drugi 14,1 13,8 11,2 13,2 17,3 8,8 Nitko 26,6 33,8 47,4 33,6 21,1 3,6 Majka 65,1 67, ,7 73,7 75,8 Otac 20,6 33,8 24,3 22,8 27,8 57,2 Netko drugi 13,7 12,3 13,1 13,4 21,1 7,7 Nitko 22,4 23,1 32,7 25,6 15,8 12,9 Majka 68,3 70,8 54,2 64,2 76,7 79,4 Otac 20,6 32,3 21,9 21,9 21,8 45,4 Netko drugi 14,7 16,9 14,3 14,8 15,8 10,8 Nitko 19,2 18,5 28,7 22,0 16,5 11,9 Majka 79 73,8 70,3 70,3 81,2 81,4 Otac 34,1 38, ,0 35,3 80,4 Netko drugi 16,1 10,8 14,9 14,9 18,8 8,2 Nitko 9,3 16,9 16,9 16,9 11,3 4,1 Majka 83,3 81,5 67,3 78,2 88,7 92,8 Otac 42,3 50, ,6 40,6 87,6 Netko drugi 20,2 13,8 20,7 19,8 24,8 12,9 Nitko 4,6 10,8 15,9 8,6 4,5 0,5 Majka 82,7 78, ,4 84,2 94,3 Otac 35,9 43,1 28,7 34,2 40,6 78,9 Netko drugi 18,5 15,4 17,1 17,9 18,8 11,3 Nitko 8,1 12,3 25,5 13,8 6,0 0,0 79

99 No, istraživanja su također pokazala da siromašna djeca mogu postizati i postižu dobre obrazovne rezultate kada su poticana i okružena većim brojem zaštitnih čimbenika. Eksperimentalni programi podrške i učenja namijenjeni predškolskoj djeci iz obitelji niskog socioekonomskog statusa pokazali su pozitivne učinke na razvoj kognitivnih i jezičnih vještina, kako u predškolskoj tako i u školskoj dobi (Burchinal i sur., 2000., Ramey i sur., 2000., prema Judge, 2005.). Također, mnoga su istraživanja dokumentirala značajnu ulogu roditelja u razvoju dječje pismenosti u obiteljima niskog socioekonomskog statusa. Neki su roditelji, primjerice, djeci čitali slikovnice, bili uključeni u poticanje kognitivno-spoznajnih aktivnosti i sl. (prema Judge, 2005.; Luster i sur ). Zajedničko čitanje slikovnica, pričanje priča, poticanje roditelja na igru i istraživanje, osiguravanje stvari unutar kućanstva koje su poticajne za djecu, zauzima važnu ulogu u pospješivanju kognitivnog, emocionalnog i socijalnog razvoja djeteta. Ovim istraživanjem prvenstveno se nastojalo steći uvid u određene aspekte roditeljskog ponašanja i ulaganja koja su povezana s kognitivnim razvojem djeteta i kreiranjem sredine unutar obitelji koja je poticajna za usvajanje novih spoznaja, ne zanemarujući činjenicu da takve interakcije svakako podržavaju i socioemocionalni razvoj djeteta. Roditeljima je u sklopu istraživanja postavljeno pitanje jesu li u protekla tri dana oni ili netko drugi od ukućana, stariji od 15 godina, bili uključeni u neku od pojedinih ispitivanih aktivnosti. Dobiveni rezultati prikazani su u tablici Dobiveni rezultati pokazuju da je majka najčešća osoba koja je uključena u aktivnosti i interakciju s djetetom bez obzira na korisnički, odnosno zaposlenički status. Majke, bilo da su siromašne ili višeg ekonomskog statusa, u najvećoj mjeri sudjeluju u aktivnostima čitanja, pričanja priče, pjevanja pjesmica, izlascima u park ili igranja s djecom. Siromašne majke rjeđe provode vrijeme s djetetom u opisanim aktivnostima nego zaposlene majke. No, jedno od objašnjenja ovakvog rezultata svakako je činjenica da se češće radi o majkama s više djece na koju one raspoređuju svoje vrijeme i pažnju, te da se pitanje o ovim aktivnostima odnosilo na relativno kratko vremensko razdoblje (unazad tri dana) unutar kojeg su sudionici trebali iskazati je li netko iz obitelji bio u specifičnoj interakciji s djetetom. Također, siromašne majke imaju znatno nižu razinu obrazovanja od zaposlenih majki. Po niskoj razini obrazovanja posebno se ističu majke pripadnice romske nacionalne manjine u odnosu na majke iz ostalih subuzoraka siromašnih. Razina obrazovanosti majke (roditelja) zasigurno je povezana s mogućnostima i kompetencijama za iniciranje i sudjelovanje u zajedničkim aktivnostima kojima se potiče razvoj kognitivnih sposobnosti. Upravo podaci o uključenosti u aktivnosti usmjerene poticanju i jačaju kognitivnih sposobnosti djece pokazuju značajnu depriviranost djece pripadnika romske nacionalne manjine, koja su zakinuta u svim ispitivanim aspektima. U 50% slučajeva djeci pripadnicima romske nacionalne manjine nitko nije čitao slikovnice, u 33% slučajeva nitko im nije ispričao priču, u 30% slučajeva nitko s njima nije pjevao i u 26% slučajeva nitko nije s njima učio o nekim sadržajima u protekla tri dana. Dobiveni podaci nisu neočekivani, s obzirom na to da su roditelji romske djece najčešće bez obrazovanja ili su nisko obrazovani, osobito majke koje još uvijek tradicionalno vrlo rano napuštaju školovanje, već u osnovnoj školi (Potočnik, 2014.). Rezultati također pokazuju da postoje značajne razlike između očeva iz siromašnih obitelji i zaposlenih očeva u pogledu interakcije koja je usmjerena učenju i poticanju socioemocionalnih sposobnosti djeteta. Zaposleni očevi češće su uključeni u interakcije s djetetom nego očevi korisnici socijalnih pomoći. Međutim, podaci su ukazali da se posebno izdvajaju očevi siromašne djece s teškoćama u razvoju, koji češće od drugih siromašnih očeva provode vrijeme u aktivnostima sa svojim djetetom. Zasigurno je potreba za dodatnom pomoći djetetu s teškoćama u razvoju povezana s činjenicom veće uključenosti oca u aktivnosti poticajne za osnaživanje kognitivnih sposobnosti, kao i emocionalne podrške. Siromašni očevi najmanje vremena provode u čitanju dječjih knjiga ili slikovnica, a najviše u igri s djetetom (tablica 3.20.). Očevi općenito, češće odlaze u park, igraju se i uče nove sadržaje s djecom, a manje djeci pričaju priče, pjevaju ili čitaju slikovnice. Istraživanje na temu Kako roditelji i zajednice brinu o djeci najmlađe dobi, koje je proveo UNICEF godine, pokazalo je vrlo slične rezultate glede učestalosti provođenja vremena s djetetom u određenim poticajnim i podržavajućim aktivnostima za dijete. Pokazalo se da djeca čiji su roditelji nižeg obrazovanja, nižeg socioekonomskog statusa, djeca koja žive u obiteljima s više djece i u ruralnim sredinama imaju manje poticajnih i podržavajućih interakcija sa svojim roditeljima, kao što je zajedničko čitanje slikovnica, crtanje, učenje slova/brojki i pomaganje u rješavanju nekog zadatka (Pećnik, 2013.). Istraživanja su pokazala da je siromaštvo čimbenik rizika za djetetov rast i razvoj te da neadekvatni obiteljski resursi, neadekvatna zdravstvena zaštita, kao i nestimulirajući ili kaotični uvjeti unutar kuće (Bradley i sur., 1994., prema Fraser, Kirby i Smokowski, 2004.) mogu biti uzrok zdravstvene, kognitivne, emocionalne ili socijalne nespremno- 80

100 sti za ulazak u proces formalnog obrazovanja. U ovom istraživanju zanimalo nas je koliki je udio siromašne djece kojima je odgođen upis u prvi razred škole te koji su glavni razlozi odgode osnovnoškolskog obrazovanja. Nedostatak podataka o broju djece iz populacije obveznika upisa u prvi razred osnovne škole kojima je odgođen upis i nereprezentativnost uzorka djece u ovom istraživanju ne dopuštaju nam značajnije usporedbe i donošenje zaključaka. Unatoč tome, distribucija odgovora ukazuje na to da je osnovna škola odgođena za ukupno 13% siromašne djece. Najveći udio u odgodi polaska u prvi razred nalazimo u skupini djece romske nacionalne manjine, njih 14%, a najmanji u skupini djece zaposlenih roditelja, njih 7% (slika 3.22.). Prema izjavama roditelja na pitanje zbog čega je djetetu odgođena škola, najčešći odgovor upućivao je na psihofizičku nezrelost koja je povezana s nedovoljno razvijenim govorom, govornim poteškoćama, nepoznavanjem hrvatskog jezika, grafomotoričkom i socioemocionalnom nezrelošću te nedovoljnom težinom djeteta. Slijede prikazi odgovora roditelja: zbog zaigranosti i psihofizičke nezrelosti, zbog slabo razvijenog govora, radi govora i nespremnosti za školu, lošije motorike, male težine i dude, zbog obiteljskih problema, problemi sa govorom, zbog govornih poteškoća, lošeg izgovora, u tretmanu je logopeda, poteškoće u socioemocionalnom razvoju, govorne mane, zbog kilaže, a i ne zna hrvatski, slabo poznavanje hrvatskog jezika, ne ide mu hrvatski jezik, zbog male kilaže, zaigranosti i nespremnosti za školu. Dobiveni podaci ukazuju na to da djeca romske nacionalne manjine jesu u većem riziku od kasnijeg uključivanja u obrazovni sustav i da uzrok tome treba tražiti u nedovoljno dobrom snalaženju s hrvatskim jezikom, činjenici da su im roditelji najčešće bez osnovne naobrazbe i da s tom djecom najčešće nitko ne čita slikovnice, ne priča priče, ne uči o pojmovima i stvarima koje nas okružuju. Romska djeca zasigurno ulaze u proces obrazovanja sa znatno nižom razinom znanja i vještina, koje je teško nadoknaditi kroz kasniji sustav obrazovanja, te se ona nalaze u neravnopravnom položaju u odnosu na drugu djecu. Istraživanja provedena u Hrvatskoj ukazuju na postojanje obrazovnih nejednakosti koje proizlaze iz socioekonomskog statusa obitelji, a koje su povezane s ranijim napuštanjem školovanja i stjecanjem nižih razina kvalifikacije u budućnosti (Matković, 2010.). Na slici o odgodi upisa u školu prikazani su dobiveni rezultati bez djece s teškoćama u razvoju s obzirom na praksu, koja je potvrđena i u ovom istraživanju, a koja pokazuje da mnogo djece s teškoćama u razvoju ne kreće u školu u godini obveznog uključivanja u osnovnoškolski sustav zbog specifičnog zdravstvenog stanja i često drukčijih obrazovnih potreba koje ne mogu osigurati sve osnovne škole. Podaci iz ovog istraživanja govore da 38% djece s teškoćama u razvoju nije krenulo u osnovnu školu u godini obveznog uključivanja. Ponekad djeca s teškoćama u razvoju radi uključivanja u obvezni obrazovni sustav moraju napustiti svoj dom i obitelj te bivaju smještena u posebne odgojno-obrazovne institucije izvan mjesta svog stanovanja. Posebno se to odnosi na djecu iz ruralnih sredina i obitelji nižeg socioekonomskog statusa koje zbog ograničenih financijskih i drugih sredstava ne mogu životne prilike mijenjati u skladu s potrebama djece. Pred našim društvom stoji velik izazov u osiguravanju jednakih mogućnosti za djecu s teškoćama u razvoju, osobito za djecu koja su dodatno ranjiva činjenicom da žive u siromaštvu, a koja bi svakako mogla biti uključena u redovni proces obrazovanja na svim obrazovnim razinama, pod uvjetom da se osiguraju uvjeti unutar redovnih obrazovnih ustanova. Dobiveni podaci, prikazani na slici 3.23., pokazuju da više od ukupno 50% svih siromašnih kućanstava iz uzorka ne posjeduje više od 10 knjiga koje Slika Je li djetetu odgođen upis u prvi razred osnovne škole?* ,7 85,3 84,7 87,5 13,4 13,7 12,5 7,3 1,3 1,6 0 0 PZU Ostali PZU Romi JNP Zaposleni roditelji Da Ne Ne znam * Ovo se pitanje odnosilo samo na djecu sudionike istraživanja koja su školske dobi. Pitanje je bilo postavljeno s obzirom na vrijeme provođenja istraživanja, primjerice: Je li djetetu odgođen upis u prvi razred osnovne škole u školskoj godini 2013/14?. 81

101 100,0% 90,0% 80,0% 70,0% 60,0% 50,0% 40,0% 30,0% 20,0% 10,0% PZU Ostali PZU Dijete s teškoćama PZU Romi PZU Ukupno JNP Zaposleni roditelji Slika Posjeduje li kućanstvo više od 10 knjiga koje nisu dječje slikovnice, knjige za djecu ili školske knjige prema korisničkim skupinama? 0,0% Da Ne Ne znam nisu dječje slikovnice, knjige za djecu ili školske knjige. Osobito se izdvajaju romska kućanstva koja u 88% slučajeva ne posjeduju više od 10 knjiga koje nisu dječje slikovnice, knjige za djecu ili školske knjige. Analize podataka ukazale su na pozitivnu povezanost između obrazovnog statusa i posjedovanja knjiga. Roditelji koji nisu pohađali školu u 90% slučajeva iskazuju kako ne posjeduju knjige unutar svog kućanstva (slika 3.24.). Što je obrazovni status roditelja viši, to se očekuje da će kućanstvo posjedovati više od 10 knjiga. Ovaj je podatak u skladu s dobivenim rezultatima iz prethodno provedenih istraživanja, gdje čak 40% siromašne djece izjavljuje da njihova obitelj nema 10 knjiga i time vrlo jasno ukazuju na nedostatak osnovnog edukativnog resursa unutar obitelji (Kletečki Radović, 2011.). Rezultati dodatnih analiza ukazali su na to da kućanstva na selu značajno češće ne posjeduju više od 10 knjiga (68%), kao ni i obitelji koje imaju troje ili više djece (66%). U istraživanju Judge (2005.) o zaštitnim čimbenicima povezanima sa školskim kompetencijama djece u riziku, pokazalo se da je učestalost čitanja i dostupnost knjiga u kućanstvu u visokoj korelaciji s dječjom otpornosti. Ranjiva djeca razlikovala su se u odnosu na otpornu i kompetentnu djecu prema obrazovno poticajnom okruženju u domu (čitanju i pismenosti), a između ostalog i prema broju knjiga koje je obitelj posjedovala. Ranjiva djeca značajno su češće imala pet ili manje knjiga u svom domu. 100,0% 90,0% 80,0% 70,0% 60,0% 50,0% 40,0% 30,0% 20,0% 10,0% 0,0% Nije pohaappleao školu Nezavršena OŠ OŠ SSS VŠS/VSS Slika Posjeduje li kućanstvo više od 10 knjiga koje nisu dječje slikovnice, knjige za djecu ili školske knjige prema obrazovnom statusu roditelja? Da Ne Ne znam 82

102 Siromašna djeca i djeca zaposlenih roditelja značajno se razlikuju s obzirom na dostupnost slikovnica, odnosno knjiga za djecu unutar svog doma. Siromašna djeca uglavnom posjeduju do pet ili šest knjiga, a djeca zaposlenih najčešće između 20 i 30, pa i više od 30 knjiga. Više od 11 knjiga u svom kućanstvu posjeduje samo oko 10% djece iz obitelji korisnika pomoći za uzdržavanje, djece s teškoćama u razvoju i djece iz obitelji koja primaju jednokratnu novčanu pomoć (slika 3.25.). Djeca iz obitelji jednokratne novčane pomoći ne razlikuju se od ostale djece korisnika pomoći s obzirom na dostupnost knjiga. Posebno zabrinjavajući podatak, koji ukazuje na izrazitu depriviranost u dostupnosti edukativnog sadržaja, kao što su knjige za djecu, jest da 1/3 djece romske nacionalne manjine i 15% djece s teškoćama u razvoju ne posjeduje ni jednu slikovnicu, odnosno knjigu za djecu. Značajno češće u tom segmentu jesu deprivirana djeca koja žive na selu. Ovi podaci u skladu su s ranije provedenim istraživanjem UNICEF-a u Hrvatskoj, koje je pokazalo da trogodišnjaci iz obitelji niskoga socioekonomskog statusa značajno češće ne posjeduju ni jednu slikovnicu, za razliku od svojih vršnjaka koji žive u obiteljima višeg materijalnog statusa. Također, djeca koja žive na selu posjeduju manje slikovnica od onih iz urbanih sredina (Pećnik, 2013.). Kao što su i raniji podaci ukazivali, siromaštvo značajno utječe na mogućnost roditelja da odgovore na specifične potrebe djece i da djeci unutar svog kućanstva osiguraju dobra koja su isključivo namijenjena dječjem razvoju. Rezultati, Slika Ima li dijete u kući/stanu dostupne slikovnice ili knjige za djecu? 50,0% 45,0% 40,0% 35,0% 30,0% 25,0% 20,0% 15,0% PZU Ostali PZU Dijete s teškoćama PZU Romi PZU Ukupno 10,0% JNP 5,0% 0,0% Nema nijednu 1 ili 2 3 ili 4 5 ili 6 7 do do do 30 Više od 30 Zaposleni roditelji Slika Dostupnost igračaka 90,0% 80,0% 70,0% PZU Ostali 60,0% 50,0% PZU Dijete s teškoćama 40,0% PZU Romi 30,0% PZU Ukupno 20,0% JNP 10,0% Zaposleni roditelji 0,0% Nema nijednu 1 ili 2 3 ili 4 5 ili 6 7 do do do 30 Više od 30 83

103 očekivano, ukazuju na to da financijski stabilnije obitelji (oba roditelja zaposlena) u najvećoj mjeri mogu osigurati djetetu igračke te da 80% djece u tim obiteljima posjeduje više od 30 igračaka (slika 3.26.). Siromašna djeca posjeduju igračke, ali je njihov broj značajno manji u odnosu na djecu zaposlenih roditelja. Primjerice, izuzevši djecu pripadnike romske nacionalne manjine, oko 30% djece korisnika pomoći za uzdržavanje posjeduje više od 30 igračaka, u odnosu na 80% djece zaposlenih roditelja. Kao što je na slici vidljivo, posebno se izdvajaju romska djeca koja u 5% slučajeva ne posjeduju ni jednu igračku. Tek 20% romske djece posjeduje sedam do deset igračaka. Zaključak Nalazi istraživanja ukazali su na značajnu razliku u priuštivosti specifičnih dobara i aktivnosti između svih podskupina roditelja koji su korisnici socijalne pomoći u sustavu socijalne skrbi i zaposlenih roditelja. Zaposleni roditelji u 98% slučajeva navode da mogu svojoj djeci priuštiti dobra i aktivnosti koje, između ostalog, smatraju i nužnima za razvoj djeteta. Za razliku od njih, siromašni roditelj također većinu ispitivanih dobara i aktivnosti smatra važnim i nužnim za razvoj djeteta, ali ne i priuštivim za svoju djecu. Siromašna djeca znatno oskudijevaju i depriviranija su u području prehrane, posjedovanja odjeće i obuće, specifičnih stvari i igračaka za djecu, mogućnosti sudjelovanja u aktivnostima za djecu i obitelj, kao i u dostupnosti usluga namijenjenih djeci. Materijalna deprivacija prisutnija je u višečlanim obiteljima, odnosno onima koje imaju troje i više djece, koje žive u ruralnom području i kod djece niže kronološke dobi (u dobi od 3 do 4 godine). Posebno treba istaknuti značajan broj siromašnih obitelji s djecom s teškoćama u razvoju koje ne mogu djetetu priuštiti meso, ribu ili vegetarijanski nadomjestak, odnosno voće ili povrće barem jednom tjedno. Obitelj i obiteljski procesi, kao što je raspodjela obiteljskog dohotka na određene potrebe, pod utjecajem su siromaštva koje utječe na život svih ukućana, pa tako i na život i razvojne ishode djeteta (Crane i Heaton, 2008.). Djeca iz siromašnih obitelji najčešće su uskraćena za mnoge stvari, poput nove odjeće, mogućnosti izlaska s prijateljima, odlaska na izvanškolske aktivnosti ili maturalnog putovanja (Ridge, 2002.) jer njihovi roditelji nemaju dovoljno novca kojim bi pokrili takve troškove, odnosno kako bi zadovoljili specifične potrebe, čemu u prilog govore i dobiveni podaci o materijalnoj deprivaciji djece predškolske dobi u ovom istraživanju. Zbog nesudjelovanja u aktivnostima za djecu i socijalnim odnosima koji proizlaze iz tih aktivnosti, siromašna djeca mogu imati nižu razinu znanja i kognitivnih sposobnosti (Melhuish, 2014.), biti manje popularna u društvu, doživjeti vršnjačko odbacivanje ili imati konfliktne vršnjačke odnose (Petterson i sur., 1990., Petterson, Vaden i Kupersmidt, 1991., prema Eamon Keegan, 2001.). Djetetu bi trebao džeparac, ali kako djeci osigurati to što traže? Najveći mi je problem dati im sve ono što oni traže i trebaju (otac petoro djece, žive na selu) Djeca trebaju za kino, sladoled, hamburger nama samohranim majkama je za to teško izdvojiti. (samohrana majka dvoje djece, žive u gradu) Teško je, troje male djece u kući trebaš im puno toga dati, a nema se nemaju slatko, nema salame (majka troje djece, žive u gradu) Meni je veći problem školsko dijete nego mali fali mu more, otići u McDonald s, lego kocke, društvene igre (majka dvoje djece, žive u gradu) Saznanja o materijalnoj depriviranosti djece koja žive u uvjetima siromaštva, a čije su obitelji korisnici socijalne pomoći u sustavu socijalne skrbi, potrebno je s posebnom pozornošću razmotriti u kontekstu Nacionalne strategije za prava djece u Republici Hrvatskoj od do godine i definiranim prioritetnim ciljevima i mjerama, a kako bi se djeca zaštitila od rizika i posljedica siromaštva. U tom smislu posebno je važno ne sagledavati i pristupati rješavanju problema siromaštva djece isključivo kroz dodjelu materijalnih prava i pomoći, već i kroz razvijanje sustava dostupnih, kvalitetnih i priuštivih usluga za djecu u zajednicama u kojima ona žive. Materijalna pomoć i socijalne usluge namijenjene siromašnim obiteljima s djecom trebale bi biti usmjerene prevenciji međugeneracijskog prijenosa siromaštva, odnosno jačanju kapaciteta obitelji za ostvarenje optimalnih uvjeta u kojima će svako dijete moći realizirati svoje potencijale i izgrađivati socijalni kapital. U tom smislu iznimno je važno uspostaviti međuresornu suradnju na svim razinama, od državne do lokalne, kako bi se osiguralo sudjelovanje svih značajnih aktera u unapređenju položaja i osiguravanju dobrobiti za siromašnu djecu, posebice onih iz obrazovnog i zdravstvenog sustava. Nadalje, istraživanja su potvrdila značajnu ulogu roditeljskog ulaganja kao posredujućeg čimbenika između visine dohotka kućanstva i djetetovih kognitivnih razvojnih ishoda (prema Conger i Jewsbury Conger, 2008.; Gershoff i sur ). To znači da djeca roditelja koji imaju mogućnost ulagati više novca, vremena, energije i podrške, 84

104 imaju više potencijala za razvoj kognitivnih vještina (Conger i Jewsbury Conger, 2008.). Ovakvi nalazi sugeriraju da procesi u siromašnim obiteljima ili obiteljima koje se susreću s ekonomskim pritiskom, primjerice u obiteljima niskog materijalnog statusa ili onima koje se nalaze na samoj liniji siromaštva, mogu utjecati na lošije razvojne ishode djeteta, posebno kognitivne. Ovu okolnost nepovoljnijom čini i činjenica da su siromašni roditelji češće i sami bez ili s niskom razinom naobrazbe, da ne mogu biti u obrazovnom smislu zadovoljavajuća podrška djetetu u savladavanju školskog gradiva i razvijanju kognitivnih sposobnosti te da zbog ekonomskog pritiska njihovi odgojni postupci mogu biti manje podržavajući. O tome govore i podaci dobiveni u ovom istraživanju koji pokazuju nižu razinu uključenosti siromašnih roditelja u aktivnosti kojima se uz socioemocionalnu podršku, podržava učenje i razvijanje kognitivnih vještina, osobito roditelja pripadnika romske nacionalne manjine. U tom smislu, vrlo je važno prenositi saznanja o značaju poticanja i uključenosti u kognitivni i socioemocionalni razvoj djeteta predškolske dobi roditeljima niže razine obrazovanja i socioekonomskog statusa. Roditeljima nije dovoljno samo naglašavati značaj i vrijednosti poticanja kognitivnog razvoja djeteta, odnosno dobrobiti obrazovanja za njihovu djecu u širem smislu, već im je potrebno dodatnim i sustavnim mjerama pružati konkretnu pomoć i podršku. To se može činiti kroz raznim programima koji su usmjereni prema osnaživanju roditeljskih vještina, poticanju suradnje između predškolskih ustanova i roditelja te pružanju informativne, emocionalne i praktične podrške siromašnim roditeljima kroz međusobnom suradnjom svih sustava nadležnih za djecu. /Zdenko Babić/ Stambeni uvjeti, obilježja lokalne zajednice i dječja dobrobit Dobrobit djece i dječji razvoj u najranijoj dobi pod utjecajem su brojnih faktora, a jedan od vrlo važnih jest okruženje u kojem djeca odrastaju, kako ono uže u koje ulazi obitelj i stambeni uvjeti tako i ono šire u koje ulaze srodnici i susjedstvo te lokalna zajednica. Imati krov nad glavom i stanovati u prikladnom stanu jedna je od temeljnih ljudskih potreba. To je također i jedno od temeljnih socijalnih prava koje se često navodi u različitim konvencijama i dokumentima o ljudskim i socijalnim pravima. Ipak, u praksi je upravo ta potreba ili pravo nerijetko neadekvatno realizirano ne samo u nerazvijenim nego često i u razvijenim zemljama. Tako je, primjerice, prema izvješću Odbora za socijalnu zaštitu Europskog vijeća (Social Protection Committee, 2012.), u godini 24% europske djece u prosjeku živjelo u prenapučenim stanovima, dok su u još lošijoj situaciji djeca koja žive u riziku od siromaštva. Osim najuže okoline na dječji razvoj i dječju dobrobit u značajnoj mjeri utječe i šire okruženje u kojem djeca odrastaju, u koje spadaju lokalna zajednica sa svojim resursima te neposredno susjedstvo i socijalna okolina u kojima djeca odrastaju. Da je kvaliteta lokalnog okruženja jedna od važnih dimenzija dječje dobrobiti, koja utječe na djetetov osjećaj sigurnosti te na njegove životne prilike i razvoj, svjedoči i činjenica da je Europska komisija u metodologiji mjerenja dječjeg siromaštva i dječje dobrobiti predložila indikator lokalnog okruženja (European Commission, 2008.). Stambeni statusi i stambeni uvjeti korisnika socijalne pomoći i njihov utjecaj na dječju dobrobit Istraživanja potvrđuju da vlasništvo nad stambenom nekretninom, u usporedbi sa stanovanjem u unajmljenom stambenom prostoru, neizravno utječe na dječju dobrobit (Haurin, Parcel i Haurin, 2002.). Naime, vlasništvo nad stambenim objektom utječe na dva načina na dječju dobrobit i to na kognitivni razvoj i razvoj problema u ponašanju. S jedne strane, vlasnici su spremni više investirati u održavanje i renoviranje stambenog prostora od iznajmljivača, što ima direktne implikacije na kvalitetu stanovanja. S druge strane, vlasnici nekretnina i njihova djeca manje su mobilni, tj. manje se sele, te tako imaju bolje socijalne kontakte u zajednici, bolje poznaju resurse kojima zajednica raspolaže, te ih u većoj mjeri koriste, a sve se to pozitivno odražava i na kognitivni razvoj djece. 85

105 Veća mobilnost i češća seljenja roditelja ne-vlasnika nekretnina izazivaju veću razinu psihološkog stresa kod djece, povećavajući vjerojatnost rizičnih ponašanja. Također, djeca koja odrastaju u nekretnini u vlasništvu roditelja postižu bolje obrazovne rezultate od djece roditelja koji nisu vlasnici nekretnina u kojima stanuju (Haurin, Parcel i Haurin, 2002.). Prema podacima popisa stanovništva iz godine o broju kućanstava u Republici Hrvatskoj i osnovi korištenja stambene jedinice, prikazanima u tablici 3.21., 88,8% kućanstava u Hrvatskoj živi u vlastitoj stambenoj jedinici 26, što je porast u odnosu na godinu kada je taj postotak iznosio 82,9%. Na drugom mjestu je stanovanje kod srodnika 4,6% (najčešće u stanu koji je u vlasništvu roditelja ili drugih bližnjih srodnika), a na trećem mjestu su najmoprimci sa slobodno ugovorenom najamninom s udjelom od 3%, dok 1,8% kućanstava živi u nekom vidu socijalnog stanovanja. Prema podacima Eurostata za godinu, u Hrvatskoj je bilo 92,1% stanova u vlasništvu građana, što je slično navedenom podatku (razlike se mogu pripisati metodologiji jer su ovdje potencijalno uključeni i stanovi koji ne služe za trajno stanovanje). Iz navedenih podataka možemo zaključiti kako većina hrvatskih građana živi u vlastitim stanovima i kućama, čemu je, prema Bežovanu (2004., 2008.), doprinijela prodaja i privatizacija društvenih stanova u tranzicijskom periodu, te je tako Hrvatska ušla u krug zemalja u kojima dominira status kućevlasnika, poput drugih tranzicijskih zemalja koje su također provele privatizaciju društvenih stanova. Iako je prosječna veličina stambenog prostora u Hrvatskoj porasla sa 71 m2, koliko je iznosila godine, na 83 m2 u 2011., statistički podaci objavljeni na Eurostatu i dalje govore o problemu prenapučenosti stanova 27 s kojim se Hrvatska suočava. Naime, sa stopom stanovanja u prenapučenim stanovima od 44,1% Hrvatska se, nasuprot prosječnih 17,2% za EU-28, smješta u sam europski vrh, te spomenuti podaci sugeriraju prosječno niži standard stanovanja u Hrvatskoj. S druge strane, spomenuti indikator upućuje na potreban oprez kada se interpretiraju podaci o stambenim statusima koji sugeriraju da većina obitelji u Hrvatskoj živi u vlastitim stambenim prostorima jer ti podaci ne govore puno o standardu i kvaliteti stanovanja, koji je u Hrvatskoj negdje na razini bivših socijalističkih zemalja te bitno zaostaje za razvijenijim europskim zemljama kako po prostoru, broju soba i m2 po članu kućanstva (Bežovan, 2011.) tako i po opremljenosti i kvaliteti stambenog prostora, kako je pokazalo istraživanje (Šućur, 2007.). Kada se navedeni podaci o stambenom statusu i prosječnoj veličini stanova u Hrvatskoj, dobiveni popisom stanovništva, usporede s podacima iz anketnog istraživanja, prikazanima u tablici i slici 3.27., jasno proizlazi da obitelji primatelja socijalne pomoći i njihova djeca imaju bitno lošiji stambeni status od prosjeka u Hrvatskoj i da žive u prosječno manjim stambenim jedinicama. Što se tiče stambenog statusa, vidljivo je da u usporedbi s hrvatskim prosjekom u kojem 9 od 10 obitelji živi u vlastitom stanu, kod obitelji primatelja pomoći N % Ukupno ,0 Privatno vlasništvo ili suvlasništvo ,8 Najmoprimac sa slobodno ugovorenom najamninom ,0 Srodstvo s vlasnikom ili najmoprimcem stana ,6 Najmoprimac sa zaštićenom najamninom ,8 Najam dijela stana (podstanar) ,0 Ostale osnove korištenja ,8 Beskućnik 215 0,0 Tablica Kućanstva u Hrvatskoj prema stambenom statusu (2011.) Izvor: DZS: Privatna kućanstva prema broju članova i osnovi korištenja stambene jedinice (rezultati popisa stanovništva, kućanstava i stanova godine). 26 Prema procjenama temeljem europskog istraživanja o kvaliteti života iz godine, 71% građana Hrvatske bili su vlasnici stanova ili kuća bez hipoteka ili obveze otplate stambenih kredita, dok su 9% bili vlasnici stambenih objekata s hipotekom ili kreditom (Šućur, 2007.: 31). Ostali su bili podstanari koji su plaćali ili nisu plaćali stanarinu. 27 Stan se smatra prenapučenim ako neki od sljedećih kriterija nije ispunjen: - jedna (dnevna) soba za kućanstvo; + dodatna soba za svaki par, + dodatna soba za svaku osobu stariju od 18 godina; + dodatna soba za svaku osobu različitog spola dobi od 12 do 17 godina; + dodatna soba za dvije osobe istog spola dobi od 12 do 17godina; + dodatna soba za dvoje djece mlađe od 12 godina. 86

106 za uzdržavanje tek 6 od 10 obitelji posjeduju stanove ili žive kod roditelja (tablica 3.22.). Izuzetak su romske obitelji primatelja pomoći za uzdržavanje, koje su češće vlasnici stambenih prostora, no kod njih se radi o bitno lošijem standardu stanovanja, o čemu svjedoče podaci u nastavku. Kako pokazuju podaci prikazani u tablici 3.22., obitelji primatelja pomoći za uzdržavanje češće su u podstanarskom statusu s plaćanjem pune najamnine ili češće stanuju kod roditelja i poznanika, odnosno očekivano puno češće u socijalnim stanovima. Zasigurno se takav, bitno slabiji stambeni status obitelji primatelja pomoći za uzdržavanje s predškolskom djecom odražava u većoj ranjivosti i manjoj sigurnosti stanovanja, što može rezultirati potencijalno negativnim efektima na dječju dobrobit. Negativan utjecaj podstanarskog stanarskog statusa na dječju dobrobit u Hrvatskoj proizlazi iz toga što je u Hrvatskoj slabije razvijeno tržište najamnih stanova te su podstanarske obitelji puno izloženije pravnoj nesigurnosti od istih u zapadnih zemljama te su vjerojatno i veći troškovi stanovanja podstanarskih obitelji mjerenih udjelom u kućnom proračunu 28. Do sličnog se zaključka dolazi kada se usporede stambeni statusi obitelji primatelja pomoći za uzdržavanje sa stambenim statusima obitelji zaposlenih roditelja, koje su češće pravi vlasnici ili vlasnici stambene jedinice opterećene kreditom odnosno hipotekom, a bitno rjeđe su u podstanarskom statusu s plaćanjem pune najamnine. Pored spomenutog, podstanarski status češće je povezan s beskućništvom odraslih i djece. Primje- Tablica Razlike u stambenim statusima djece prema korisničkim skupinama Vlasnik Vlasnik (hipoteka ili obveza otplate stambenog kredita) Stanar (živi kod roditelja) Stanar (plaća punu najamninu privatnoj osobi) Stanar (plaća najamninu u socijalnim/ gradskim stanovima) Stanar (u stanu/ kući rodbine, prijatelja, poznanika, ne plaća najam) Drugo PZU Ostali 22,2% 2,8% 26,4% 19,0% 8,7% 12,7% 8,3% PZU Dijete s 23,1% 1,5% 27,7% 13,8% 12,3% 9,2% 12,3% teškoćama PZU Romi 66,9% 1,2% 13,9% 2,4% 6,8% 4,8% 4,0% PZU Ukupno 36,1% 2,2% 22,7% 13,4% 8,4% 10,0% 7,3% JNP 22,6% 3,8% 30,8% 21,8% 5,3% 10,5% 5,3% Zaposleni roditelji 25,6% 42,8% 22,8% 6,7% 0,0% 2,2% 0,0% Slika Prosječna veličina stambenog prostora ,2 64,3 48,9 60,9 69,9 77,7 80, PZU Ostali PZU Dijete s teškoćama PZU Romi PZU Ukupno JNP Zaposleni roditelji RH prosjek (popis stanovništva 2011.) 28 Visoki troškovi stanovanja mjereni udjelom u kućnom budžetu imaju neizravan utjecaj na dječju dobrobit preko negativnog utjecaja na roditelje, a koji se onda prenosi na djecu. Kao granica previsokih izdataka za stanovanje u EU navodi se ona kada 40% raspoloživog dohotka odlazi na troškove stanovanja (Social Protection Committee, 2012.). Tako obitelji s malom djecom koje moraju za troškove stanovanja izdvajati više od 40% ili čak više od polovine svojih prihoda ostaje manje sredstava na raspolaganju za financiranje drugih neophodnih izdataka, primjerice kvalitetne prehrane, dodatnih edukacijskih aktivnosti za djecu, odlazaka u kazališta i drugih socijalizacijskih aktivnosti. Tako se na indirektan način previsoki troškovi stanovanja negativno odražavaju na dječju dobrobit u brojnim aspektima. 87

107 rice, u SAD-u, prema podacima iz istraživanja Harburgera i Whitea (2004.), čak 30% djece u takvim slučajevima završi u nekom obliku institucionalne skrbi, tj. dolazi do razdvajanja djece od obitelji, što onda ostavlja vrlo ozbiljne i trajne negativne posljedice na dječju dobrobit. Ovo je vrlo ozbiljna i zahtjevna situacija za djelatnike koji su profesionalno zaduženi skrbiti o dječjoj dobrobiti: od socijalnih radnika, odvjetnika, posebnih skrbnika za djecu do sudaca. Naime, oni često bivaju izloženi vrlo teškim izazovima da moraju donositi odluke u najboljem interesu djeteta i njegove dobrobiti zbog neadekvatnih stambenih uvjeta, a da pritom nema čvrstih i jasnih kriterija (Shdaimah, 2009.), pa spomenuti djelatnici nisu uvijek sigurni je li odluka koju su donijeli uistinu u najboljem interesu djeteta. Osobito se to odnosi na situacije kada do razdvajanja od biološke obitelji dolazi uslijed neadekvatnih stambenih uvjeta. Vjerojatno se, nažalost, i u Hrvatskoj povećava broj obitelji koje zbog dugotrajne recesije dolaze u situaciju rizičnog stanovanja i prijeti im ostajanje bez krova nad glavom. Naime, prema medijskim izvješćima, nije rijetkost da zbog nemogućnosti vraćanja hipotekarnih kreditnih zaduženja banke posežu za ovrhama i dražbama takvih nekretnina, a obiteljska i dječja dobrobit ostaju, čini se, u drugom planu. S druge strane, izostaje adekvatna reakcija javnog sektora u vidu boljih javnih programa socijalnog stanovanja i potpora za stanovanje namijenjenih ovoj rastućoj rizičnoj skupini u Hrvatskoj, dok su podaci o djelovanju sustava socijalne skrbi u ovakvim situacijama rijetko dostupni. I spomenuto američko istraživanje (Shdaimah, 2009.) navodi da često roditelji nisu odgovorni za takve situacije (kada, primjerice, ostaju bez posla kao tehnološki višak ili uslijed stečaja i bankrota poslodavca) i javni sektor (od državne do lokalne razine, uključujući socijalnu skrb) ovdje bi trebao odgovoriti adekvatnijim programima socijalnog stanovanja za rizične skupine u interesu zaštite dječje dobrobiti, pa bi to načelo i takve programe svakako trebalo razvijati i u Hrvatskoj. Osim lošijeg stambenog statusa podaci o prosječnoj veličini stambenog prostora u kojima stanuju korisnici pomoći za uzdržavanje, prikazani na slici 3.27., sugeriraju da oni stanuju u bitno manjim stanovima. Naime, prema podacima iz istraživanja, u prosječno najmanjim stambenim jedinicama žive romske obitelji primatelja pomoći za uzdržavanje, s prosječnom veličinom stambene jedinice od 50 m2, zatim, slijede obitelji korisnika pomoći za uzdržavanje s djetetom s teškoćama u razvoju i ostale obitelji korisnika pomoći za uzdržavanje, koje su vrlo blizu s oko 65 m2 prosječne veličine stambene jedinice. Očekivano, primatelji jednokratne pomoći (koji nisu primatelji pomoći za uzdržavanje) stanuju u prosječno većim stambenim jedinicama s oko 70 m2. Najviše stambenog prostora imaju zaposleni roditelji vrtićke djece s oko 75 m2 prosječne veličine stambenog prostora na raspolaganju za obitelj. Podaci o prosječnoj veličini stambenog prostora pokazuju da sve podskupine iz uzorka žive u prosječno manjem stambenom prostoru od hrvatskog prosjeka, dok u najmanjim stambenim jedinicama žive romske obitelji. Kada se ti podaci korigiraju prosječnom veličinom kućanstva, a koji su prikazani u tablici 3.23., dobije se još realnija slika stambene deprivacije. Naime, korisnici PZU-a romske nacionalne manjine u prosjeku po članu kućanstva raspolažu s tek 7,4 m2 stambenog prostora, što je bitno manje od 20,3 m2 prosječnog stambenog prostora po članu u obiteljima zaposlenih roditelja vrtićke djece. Ostale podskupine ispitanika iz uzorka grupiraju se oko m2 stambenog prostora po članu kućanstva. Iz prikazanih podataka proizlazi da su najvećoj stambenoj deprivaciji izložena djeca obitelji korisnika PZU-a romske nacionalne manjine. Prenapučenost i skučeno stanovanje u mnogim se istraživanjima navodi kao značajan problem s negativnim implikacijama na dječju dobrobit. Naime, prenapučeno stanovanje, osim što može negativno utjecati na zdravlje djece, zbog neimanja mirnog kuta za učenje odražava se negativno na kognitivni razvoj i obrazovni uspjeh te na slabiju komunikaciju i odnose između roditelja i djece (Evans i sur., 1998.). Akumulirani lošiji obrazovni rezultati poslije se mogu odraziti u dugoročnim negativnim implikacijama u smislu slabijih kvalifikacija i niže razine zapošljivosti u odrasloj dobi te povećane vjerojatnosti siromaštva i socijalne isključenosti djece koja dolaze iz neadekvatnih, tj. prenapučenih stambenih uvjeta. M SD <10 m m 2 >25 m 2 PZU Ostali 14,30 7,30 25,7% 68,4% 5,9% PZU Dijete s teškoćama 13,91 9,17 35,4% 55,4% 9,2% PZU Romi 7,40 5,06 73,3% 26,3% 0,4% PZU Ukupno 12,21 7,57 40,7% 54,7% 4,6% JNP 14,94 8,13 20,5% 74,0% 5,5% Zaposleni roditelji 20,32 8,85 2,6% 81,7% 15,7% Tablica Veličina stambenog prostora po članu kućanstva 88

108 Živimo, nas petoro, u 20 kvadrata, jedna soba, kuhinja i kupatilo, malo je to prostora Mali je to prostor, nemaš uvjete za djecu, dobro je da samo režije plaćamo, da još nešto moramo, ne znam kako bismo. Mi živimo u jednoj prostoriji, svi. Nas ima, muž i ja i petero djece. (roditelji s većim brojem djece) U jednoj smo prostoriji, nas sedmero, 4x4, daskani krov, struju dobivam od oca, spojen sam na kabel, a kad god se srdi, isključi mi ju a sad me još i ovi tjeraju, hoće i to da ruše (roditelj pripadnik romske nacionalne manjine) U nastavku slijedi analiza ključnih pokazatelja standarda stanovanja u obiteljima korisnika pomoći za uzdržavanje. Podaci u tablici prikazuju broj spavaćih soba kojima raspolažu različite skupine obitelji iz uzorka u svojim stambenim prostorima. Kako su i prethodno analizirani podaci prikazali, i ovdje dolazi do izražaja skupina romskih obitelji primatelja PZU-a, među kojima je najveći udio obitelji koji žive u stanu/kući bez ijedne spavaće sobe (čak više od 26%, odnosno svaka četvrta obitelj iz uzorka), dok s tri spavaće sobe raspolaže tek 2,8% romskih obitelji, što je značajno niži prosjek od svih ostalih tipova korisnika PZU-a, a osobito u odnosu na uzorak zaposlenih roditelja vrtićke djece. Očekivano, najbolju situaciju u pogledu broja spavaćih soba ovdje pokazuju obitelji zaposlenih roditelja vrtićke djece, koje imaju bitno veći postotak učestalosti posjedovanja dvije te osobito tri zasebne spavaće sobe unutar stambene jedinice. Do sličnog zaključka dolazi se usporedbom opremljenosti stambenih jedinica ključnim instalacijama, no u pojedinim elementima instalacija razlike u standardu čak se značajno povećavaju, kako pokazuju podaci na slikama i Naime, kada se pogledaju slike i 3.29., na prvi se pogled uočava da najlošiju opremljenost stana instalacijama imaju romske obitelji korisnika pomoći za uzdržavanje, a najbolju, u skladu s očekivanjima, obitelji zaposlenih roditelja vrtićke djece, dok se obitelji primatelja pomoći za uzdržavanje nalaze između ove dvije grupe. Slična je razina opremljenosti kućanstava različitih subuzoraka korisnika pomoći za uzdržavanje i korisnika jednokratne novčane pomoći. Koliko su stambene jedinice romskih obitelji korisnika PZU-a loše opremljene ključnim instalacijama, prikazuju podaci o priključenosti plina, telefona, vodovoda ili javne kanalizacije: spomenute priključke ima do 40% kućanstava ili manje od toga. Nasuprot tome, obitelji zaposlenih roditelja vrtićke djece imaju gotovo 100% priključenost na električnu energiju, 97% na vodovod, u 98% slučajeva imaju kupaonicu unutar stambene jedinice, dok je priključenost na javnu kanalizaciju 85%. Međutim, vidljivo je iz prikazanih podataka da su jako velike razlike u opremljenosti stana instalacijama između zaposlenih roditelja vrtićke djece i ostalih obitelji korisnika PZU-a, što upućuje na zaključak da je standard stanovanja obitelji korisnika pomoći za uzdržavanje i njihove djece u Hrvatskoj bitno niži od prosječnog standarda stanovanja. meni je najveći problem smještaj, kupatilo nemam, vode nemam Nemam ja ni vode kod kuće, u bunaru je ko mokraća, ne možeš ju ni piti ni kuhati, samo za robu prati. Od komšije uzmem vode, što nam treba, nema mi druge, na ruke nosi (roditelji sa sela) Tablica Broj spavaćih soba (bez dnevne i kuhinje) Bez spavaće sobe PZU Ostali 3,0 36,3 42,7 13,1 2,8 0,4 PZU Dijete s teškoćama 9,2 36,9 33,8 15,4 1,5 1,5 PZU Romi 26,3 32,3 35,5 2,8 1,2 1,2 PZU ukupno 10,7 35,1 39,8 10,1 2,2 0,8 JNP 3,8 32,3 37,6 17,3 6,0 1,6 Zaposleni roditelji - 22,2 48,9 25,0 3,3 0,6 89

109 Kuhinja Kupaonica Wc u stanu Električna struja Slika Stambeni prostori i instalacije u stanu/kući PZU Ostali PZU Dijete s teškoćama PZU Romi PZU Ukupno JNP Zaposleni roditelji Javna kanalizacija Plin Centralno Telefon Slika Opremljenost stambenog prostora instalacijama PZU Ostali PZU Dijete s teškoćama PZU Romi PZU Ukupno JNP Zaposleni roditelji Niži standard stanovanja djece obitelji korisnika PZU-a može rezultirati značajnim negativnim posljedicama po dobrobit djece koja žive u takvim bitno lošijim stambenim uvjetima, kako sugeriraju nalazi prethodno prikazanih istraživanja. Dakle, iz navedenih podataka o opremljenosti stana ključnim instalacijama može se zaključiti da romske obitelji korisnika PZU-a žive u neprikladnim uvjetima i bitno zaostaju u segmentu opremljenosti stana instalacijama. Osim navedenog, prikazani podaci pokazuju značajni zaostatak, tj. stambenu deprivaciju u pogledu opremljenosti stana ključnim instalacijama i kod drugih obitelji korisnika pomoći za uzdržavanje te kod obitelji korisnika pomoći za uzdržavanje s djetetom s poteškoćama u razvoju u odnosu na standard stanovanja zaposlenih roditelja s djecom vrtićke dobi. Opisane razlike u opremljenosti stambenih jedinica instalacijama pojavljuju se i u odgovorima koje su dale različite podskupine ispitanika u pogledu bitnih stambenih problema s kojima se suočava njihovo kućanstvo, a koji su prikazani u tablici Tako se na prvi pogled izdvajaju obitelji zaposlenih roditelja djece vrtićke dobi, među kojima gotovo 40% njih (najmanje) kao problem navodi manjak prostora. Kada su u pitanju ostali problemi stanovanja, udio ovih obitelji rijetko gdje prelazi 5%. Dakle, zaposleni roditelji vrtićke djece, osim što jedan dio njih izjavljuje da imaju problem manjka prostora, u velikom postotku (više od 95%) navode da nemaju problema kao što su: vlažnost stambenog prostora, nedovoljno topline, prokišnjavanje, dotrajalost zidova i podova itd. Za razliku od njih, u svim drugim tipovima obitelji nalazimo dosta visoke postotke kućanstava s navedenim stambenim problemima. Podaci prikazani u tablici sugeriraju sličan zaključak, kao i kod prethodno analizirane opremljenosti stana instalacijama, da postoje značajne razlike u pogledu stambenih problema između skupine zaposlenih roditelja i ostalih tipova korisnika PZU-a. Naime, zaposleni roditelji djece vrtićke dobi, osim manjka prostora, 90

110 uglavnom se ne suočavaju s drugim problemima, dok se ostali tipovi korisnika iz uzorka suočavaju u značajnoj mjeri sa svim problemima stanovanja navedenim u pitanju. Spomenuti rezultat ponovno upućuje na temeljni zaključak da su obitelji primatelja PZU-a, osobito romske obitelji, ali i obitelji primatelja PZU-a s djetetom s poteškoćama u razvoju, značajno češće izložene životu u neprikladnim stambenim uvjetima od ostatka populacije u Hrvatskoj. Neadekvatni stambeni uvjeti, loša fizička kvaliteta stambenog prostora, neadekvatna toplinska izolacija, prisutnost vlage, plijesni, sve su to faktori koji mogu prouzročiti veću stopu pobolijevanja kod djece koja žive u takvim stambenim prostorima. Istraživanja posebno ističu veću stopu pobolijevanja od respiratornih infekcija i astme kod djece koja žive u neadekvatnim stambenim uvjetima (Brunekreef, 1989.; Harker, 2006.). Prema navedenim istraživanjima, neadekvatno grijanje prostora i/ili loša izolacija slabi imunitet organizma na respiratorne infekcije, vlaga je izvrsna okolina za razmnožavanje bakterija i virusa, a plijesan i gljivice pogoduju stvaranju alergena koji uzrokuju astmu. Neadekvatna unutarnja klimatizacija prostora, slabo grijanje i toplinska izolacija, zastarjeli prozori i prostor izložen propuhu povećavaju vjerojatnost obolijevanja od kroničnih prehlada. Prenapučeni stambeni prostori, s druge strane, povećavaju vjerojatnost od respiratornih bolesti i viroza (Currie i Yelowitz, 2000.; Harker, 2006.). Već spomenuto istraživanje (Harker, 2006.) navodi da su i europske studije (Engleska, Škotska i Švedska), koje su se bavile istraživanjem povezanosti spomenutih stambenih uvjeta, osobito vlage i plijesni, sa zdravljem djece, potvrdile prethodno spomenute nalaze. Na problem vlažnih stanova ukazuju posebice odgovori roditelja iz fokusnih grupa: živimo u teškim uvjetima, vlaga je. Doktorica mi je rekla da dijete mora u prostoriju gdje nema vlage, a mi takve u kući nemamo. (roditelj sa sela) Ja sam podstanar, ne plaćam za stan, samo plaćam struju. Ne znam koliko je to kvadrata, ali ima jedna soba koja je, eto, tako malo vlažna, to je staro, onako samo stara cigla. Svake godine premažemo zidove i onda jedno vrijeme nema te vlage, ali onda to opet i opet ispočetka, premaži pa se opet navlaži (roditelj s većim brojem djece) Navedeni zaključak u skladu je s podacima o zadovoljstvu stambenim uvjetima (slika 3.30.). Naime, najviše zadovoljstvo stambenim uvjetima u kojima žive izražavaju ispitanici iz uzorka obitelji zaposlenih roditelja vrtićke djece: više od 90% izjavljuje da žive u stambenim uvjetima koji prilično ili u potpunosti zadovoljavaju njihove stambene potrebe, što je u skladu i s prethodno opisanim nalazima o standardu stanovanja. Najmanje zadovoljstvo stambenim uvjetima navode romske obitelji korisnici pomoći za uzdržavanje, koje u gotovo 45% slučajeva izjavljuju da žive u stambenim uvjetima koji ne zadovoljavaju ili uopće ne zadovoljavaju njihove stambene potrebe, što je također u skladu s prethodno navedenim rezultatima istraživanja. Slika prikazuje distribuciju odgovora ispitani- Tablica Stambeni problemi Manjak prostora Vlažnost stana Nedovoljno svjetla Nedovoljno topline Dotrajalost objekta Dotrajalost zidova i poda Ni jedan Krov od prokišnjava navedenih PZU Ostali 55,0% 32,9% 15,3% 20,6% 35,3% 34,7% 27,2% 22,2% PZU Dijete s 58,5% 43,1% 20,0% 36,9% 44,6% 52,3% 35,4% 20,0% teškoćama PZU Romi 76,1% 49,0% 27,5% 36,3% 39,4% 44,6% 33,9% 12,7% PZU ukupno 61,8% 38,7% 19,5% 26,7% 37,3% 39,2% 29,8% 19,1% JNP 53,4% 36,8% 15,8% 20,3% 34,6% 30,8% 26,3% 30,1% Zaposleni roditelji 39,2% 5,7% 4,6% 1,5% 5,7% 1,5% 2,1% 52,6% 91

111 ka na pitanje o njihovoj percepciji stambenih uvjeta u kojim žive i posljedica za zdravlje njihove djece. Očito je da negativan utjecaj lošijih i neadekvatnih stambenih uvjeta na zdravlje njihove djece u najvećoj mjeri percipiraju roditelji korisnici pomoći za uzdržavanje s djetetom s poteškoćama u razvoju (23% ih izjavljuje da je negativni utjecaj malen, a 6,2% da je značajan), slijede romske obitelji korisnici PZU-a i primatelji jednokratne pomoći, dok oko 11% ostalih roditelja korisnika pomoći za uzdržavanje također navodi negativni utjecaj stambenih uvjeta na zdravlje njihove djece (7,7% percipira negativni utjecaj kao mali i 3,6% kao značajan). Nasuprot ovim rezultatima, čak 98% zaposlenih roditelja vrtićke dobi ne smatra da su stambeni uvjeti u kojima žive negativno utjecali na zdravstveno stanje njihove djece. Rezultati koji prikazuju percepciju roditelja o utjecaju stambenih uvjeta na zdravstveno stanje njihove djece dosljedno podržavaju prethodne nalaze o razlikama u standardu i kvaliteti stanovanja različitih tipova obitelji korisnika pomoći za uzdržavanje i zaposlenih roditelja djece vrtićke dobi. Međutim, važno je napomenuti da se ovdje nešto više od očekivanja izdvaja učestalija percepcija o negativnom utjecaju stambenih uvjeta unutar skupine roditelja primatelja pomoći za uzdržavanje koji imaju dijete s poteškoćama, što je rezultat koji bi trebalo dodatno istražiti. Naime, iako prethodno prikazani rezultati govore u prilog činjenici da roditelji djece s poteškoćama u razvoju, koji su korisnici pomoći za uzdržavanje, žive u stambenim uvjetima lošijima od prosječnog standarda stanovanja u Hrvatskoj, ipak natprosječno visoka frekvencija odgovora o mogućim negativnim aspektima stambenih uvjeta na zdravlje djeteta traži dodatno pojašnjenje. Moguća je interpretacija da ovako visoka učestalost isticanja negativnih efekata stambenih uvjeta postoji zbog činjenice da obitelj skrbi o djetetu s ozbiljnim zdravstvenim poteškoćama, koje je još izloženo životu u neadekvatnim stambenim uvjetima, što onda povećava vjerojatnost multipliciranja negativnog utjecaja na zdravlje djece. Dakle, moguće je da su zbog toga odgovori ove grupe ispitanika iz uzorka Uopće ne zadovoljavaju Ne zadovoljavaju Donekle zadovoljavaju Prilično zadovoljavaju U potpunosti zadovoljavaju Slika Zadovoljstvo stambenim uvjetima 0 PZU Ostali PZU Dijete s teškoćama PZU Romi PZU Ukupno JNP Zaposleni roditelji Da, značajno se pogoršalo Da, malo Nije se pogoršalo Slika Je li se zdravlje djece pogoršalo zbog stambenih uvjeta (prema prosudbi roditelja) 0 PZU Ostali PZU Dijete s teškoćama PZU Romi PZU Ukupno JNP Zaposleni roditelji 92

112 natprosječno visoki te u svakom slučaju zavređuju dodatno istraživanje i posebnu pozornost nositelja socijalne politike. Dodatno istraživanje bilo bi važno kako bi se ustanovilo u kojoj mjeri loši stambeni uvjeti utječu na zdravlje djece s poteškoćama koja žive u obiteljima izloženim riziku od siromaštva i lošim stambenim uvjetima te da se osmisle adekvatni programi socijalnog stanovanja namijenjeni tim obiteljima kako bi se zaštitilo daljnje narušavanje zdravlja ionako ozbiljno zdravstveno pogođene populacije djece. Slično istraživanje trebalo bi provesti i za druge skupine korisnika pomoći za uzdržavanje koji navode negativan utjecaj stanovanja na zdravlje njihove djece, kako bi se kreirali određeni programi socijalnog stanovanja ili stambene potpore namijenjeni ovim višestruko socijalno depriviranim skupinama korisnika PZU-a, s ciljem ublažavanja negativnih utjecaja stambene deprivacije na dobrobit djece koja žive u takvim uvjetima. Elementi lokalne zajednice, okolišni uvjeti i dječja dobrobit Značajan faktor koji bitno utječe na dječju dobrobit jest lokalno okruženje u kojem djeca žive i odrastaju. Kvaliteta lokalnog okruženje jedna je od važnih dimenzija dječje dobrobiti jer utječe na osjećaj sigurnosti djeteta te na njegove životne prilike i njegov razvoj (European Commission, 2008.). Brojna su se istraživanja bavila utjecajem faktora lokalnog okruženja na dječju dobrobit, primjerice: prisutnost zdravog ili nezdravog okoliša, buka, izloženost nasilju, dostupnost i kvaliteta lokalnih škola, dostupnost dječjih igrališta i drugih rekreacijskih sadržaja za djecu. U tom je smislu i Europska komisija u istraživanju dječjeg siromaštva kreirala indikator lokalnog okruženja (European Commission, 2008.) te definirala njegove poddimenzije, koje uključuju: izloženost onečišćenom zraku, izloženost kriminalu i nasilju, dostupnost i kvaliteta lokalnih škola, pristup javnom prijevozu, mogućnosti rekreacije i sporta, dostupnost/nedostatak zelenih površina, dostupnost dječjih igrališta. S druge strane, postoje brojna istraživanja koja proširuju utjecaj navedenih efekata okoline i resursa lokalne zajednice na dječju dobrobit kroz efekt susjedstva (Hedman i sur., 2014.). Ovakva istraživanja najčešće uključuju longitudinalna istraživanja o kauzalnom utjecaju odrastanja u uvjetima susjedstva s visokim stopama siromaštva, nezaposlenosti i primatelja socijalne pomoći na kasnija postignuća u odrasloj dobi u smislu zaposlenosti, prihoda, stupnja obrazovanja, ovisnosti o socijalnoj skrbi te nekih socijalno devijantnih ponašanja, kao što je kriminalitet. Tako se u istraživanju koje su proveli Hedman i suradnici (2014.) pokazalo da odrastanje u siromašnim četvrtima područja oko Stockholma u Švedskoj ima značajne negativne efekte na prihode istih osoba danas u odrasloj dobi, a samim time i na položaje na tržištu rada. Već spomenuta istraživanja o utjecaju efekta susjedstva, koja se dominantno koncentriraju na negativne efekte odrastanja u četvrtima natprosječno izloženima siromaštvu i nezaposlenosti, izazivaju značajnu pažnju ne samo u akademskoj javnosti nego i među nositeljima politika. Naime, rezultati tih istraživanja bili su temelj različitih javnih socijalnih programa posljednjeg desetljeća u europskim zemljama usmjerenih na ublažavanje spomenutih negativnih posljedica. Zajednički nalaz spomenutih istraživanja mogao bi se sažeti: što su pojedinci u dječjoj dobi dulje izloženi životu u socijalno deprivilegiranim uvjetima šire okoline, to će negativni efekti biti snažniji. Drugim riječima, u dječjoj se dobi usvajaju radne i druge socijalne norme, uči se imitirajući starije, u socijalno depriviranim četvrtima dostupnost kvalitetnih škola i obrazovanja je manja, veća je prisutnost socijalno devijantnih ponašanja, a sve su to nepovoljni uvjeti za odrastanje, koji se negativno odražavaju na socijalne pozicije u odrasloj dobi. Istraživanja o utjecajima elemenata lokalne zajednice i šireg okruženja na dječju dobrobit rijetka su u Hrvatskoj. Jedno od takvih istraživanja, koje se djelomično bavilo ulogom lokalne zajednice u osiguranju određenih usluga namijenjenih djeci i obiteljima s ciljem promicanja dječje dobrobiti, bilo je istraživanje koje su provele Pećnik i Dobrotić (2013.) u sklopu većeg UNICEF-ova istraživanja iz godine. Rezultati spomenutog istraživanja, koje se temeljilo na anketnom ispitivanju roditelja predškolske djece, stručnjaka i predstavnika lokalne samouprave, pokazalo je da su roditelji često nezadovoljni razinom resursa i usluga usmjerenih na djecu koji postoje u njihovim lokalnim zajednicama i okolini, no da postoje varijacije između pojedinih sredina u Hrvatskoj, te je u tom smislu pred Hrvatskom velik izazov kako na nacionalnoj tako i na regionalnim razinama. Okolišni uvjeti u kojima žive djeca korisnika socijalne pomoći i djeca vrtićke dobi zaposlenih roditelja, s dodatnom razradom prema tipu naselja (gradsko, prigradsko i seosko) prikazani su u tablicama Tako podaci iz tablice pokazuju da su djeca korisnika PZU-a romske nacionalne manjine natprosječno izložena životu u onečišćenom i neurednom okolišu, žive u naseljima u blizini smetlišta ili odlagališta otpada s razbacanim smećem, a ovaj se problem neurednog okoliša pojavljuje češće i kod obitelji korisnika PZU-a koje skrbe o djetetu s poteškoćama u razvoju. 93

113 PZU Ostali PZU Dijete s teškoćama PZU Romi PZU Ukupno JNP Zaposleni roditelji Gradsko naselje Prigradsko naselje Seosko naselje Razbacano smeće ili blizina smetlišta Opasni psi Druge opasne životinje (štakori i sl.) Nikad Ponekad Često Nikad Ponekad Često Nikad Ponekad Često % % % % % % % % % 86,1 10,2 3,7 79,1 16,6 4,3 85,6 11,2 3,2 77,1 21,4 1,4 65,7 28,6 5,7 78,6 18,6 2,9 90,0 6,7 3,3 73,2 20,5 6,3 77,4 17,2 5,4 Ukupno 86,7 10,1 3,2 74,4 20,2 5,4 80,6 15,1 4,2 Gradsko naselje 72,7 22,7 4,5 86,4 9,1 4,5 77,3 13,6 9,1 Prigradsko naselje 80,0 20,0 0,0 70,0 30,0 0,0 90,0 10,0 0,0 Seosko naselje 72,7 12,1 15,2 66,7 18,2 15,2 63,6 24,2 12,1 Ukupno 73,8 16,9 9,2 73,8 16,9 9,2 72,3 18,5 9,2 Gradsko naselje 67,6 20,6 11,8 61,8 17,6 20,6 55,9 20,6 23,5 Prigradsko naselje 63,8 31,9 4,3 36,2 48,9 14,9 48,9 36,2 14,9 Seosko naselje 58,8 23,5 17,6 52,4 30,6 17,1 57,6 24,1 18,2 Ukupno 61,0 24,7 14,3 50,6 32,3 17,1 55,8 25,9 18,3 Gradsko naselje 82,9 11,9 5,2 78,3 15,4 6,3 81,5 11,9 6,6 Prigradsko naselje 75,3 22,7 2,0 56,0 34,0 10,0 69,3 24,0 6,7 Seosko naselje 77,8 13,4 8,8 64,8 23,8 11,4 68,8 20,6 10,6 Ukupno 78,9 14,4 6,7 67,5 22,9 9,6 72,7 18,5 8,8 Gradsko naselje 86,0 7,0 7,0 83,7 11,6 4,7 86,0 7,0 7,0 Prigradsko naselje 91,3 8,7 0,0 60,9 21,7 17,4 73,9 21,7 4,3 Seosko naselje 85,1 11,9 3,0 65,7 20,9 13,4 68,7 22,4 9,0 Ukupno 86,5 9,8 3,8 70,7 18,0 11,3 75,2 17,3 7,5 Gradsko naselje 74,9 22,8 2,4 68,0 28,4 3,6 89,2 10,8 0,0 Prigradsko naselje 68,2 22,7 9,1 77,3 18,2 4,5 81,8 18,2 0,0 Seosko naselje 100,0 0,0 0,0 100,0 0,0 0,0 50,0 50,0 0,0 Ukupno 74,3 22,5 3,1 69,4 26,9 3,6 88,0 12,0 0,0 Tablica Koliko se često u svojem naselju/kvartu susrećete sa sljedećim problemima: 1) razbacano smeće ili blizina smetlišta, 2) opasni psi, 3) druge opasne životinje (štakori i sl.)? Do sličnog zaključka dolazi se i kada se pogledaju rezultati koji prikazuju distribuciju odgovora o eventualnoj izloženosti djece opasnim životinjama prisutnim u okolini, kao što su psi, štakori i sl. (tablica 3.26.). Tako, primjerice, vezano uz eventualnu ugroženost djece od opasnih pasa u naselju, prosječno 67,5% ispitanika, koji su korisnici PZU-a, odgovara da takva opasnost nije postojala nikada (s tim da je taj udio među roditeljima pripadnicima romske nacionalne manjine samo 50%). S druge strane, više od 17% korisnika PZU-a romske nacionalne manjine odgovorilo je da su njihova djeca često ugrožena zbog opasnih pasa (u usporedbi s 3,6% zaposlenih roditelja djece vrtićke dobi). Slična se distribucija odgovora pojavljuje i na pitanje o eventualnoj izloženosti djece drugim opasnim životinjama u okolini, gdje su ponovno djeca korisnika PZU-a romske nacionalne manjine najizloženija 94

114 Tablica Koliko se često u svojem naselju/kvartu susrećete sa sljedećim problemima: 1) zagađenost i drugi ekološki problemi uzrokovani prometom, industrijom, 2) većina kuća u lošem stanju, 3) slaba ulična rasvjeta? PZU Ostali PZU Dijete s teškoćama PZU Romi PZU Ukupno JNP Zaposleni roditelji Gradsko naselje Prigradsko naselje Seosko naselje Zagađenost i drugi ekološki problemi uzrokovani prometom, industrijom Naselje u kojem je većina kuća u lošem stanju Slaba ulična rasvjeta Nikad Ponekad Često Nikad Ponekad Često Nikad Ponekad Često % % % % % % % % % 81,3 13,9 4,8 81,8 13,4 4,8 80,2 13,4 6,4 78,6 10,0 11,4 82,9 14,3 2,9 70,0 17,1 12,9 90,8 5,9 3,3 77,0 17,6 5,4 74,1 10,9 15,1 Ukupno 85,5 9,5 5,0 79,6 15,5 4,8 75,8 12,7 11,5 Gradsko naselje 100,0 0,0 0,0 77,3 18,2 4,5 68,2 9,1 22,7 Prigradsko naselje 90,0 10,0 0,0 70,0 20,0 10,0 80,0 10,0 10,0 Seosko naselje 84,8 12,1 3,0 54,5 27,3 18,2 57,6 27,3 15,2 Ukupno 90,8 7,7 1,5 64,6 23,1 12,3 64,6 18,5 16,9 Gradsko naselje 79,4 11,8 8,8 41,2 26,5 32,4 70,6 8,8 20,6 Prigradsko naselje 72,3 25,5 2,1 57,4 31,9 10,6 55,3 25,5 19,1 Seosko naselje 78,8 11,2 10,0 36,5 37,6 25,9 46,5 25,3 28,2 Ukupno 77,7 13,9 8,4 41,0 35,1 23,9 51,4 23,1 25,5 Gradsko naselje 83,6 11,5 4,9 77,3 14,7 8,0 78,7 12,2 9,1 Prigradsko naselje 78,7 14,7 6,7 74,7 20,0 5,3 66,0 20,0 14,0 Seosko naselje 86,1 8,3 5,7 60,1 26,3 13,6 63,5 16,7 19,8 Ukupno 84,1 10,3 5,6 67,6 21,8 10,6 68,5 15,9 15,7 Gradsko naselje 88,4 7,0 4,7 86,0 9,3 4,7 83,7 11,6 4,7 Prigradsko naselje 87,0 8,7 4,3 87,0 13,0 0,0 69,6 21,7 8,7 Seosko naselje 88,1 7,5 4,5 62,7 28,4 9,0 71,6 10,4 17,9 Ukupno 88,0 7,5 4,5 74,4 19,5 6,0 75,2 12,8 12,0 Gradsko naselje 69,3 23,5 7,2 80,2 19,2 0,6 76,0 20,4 3,6 Prigradsko naselje 68,2 27,3 4,5 72,7 22,7 4,5 68,2 27,3 4,5 Seosko naselje 100,0 0,0 0,0 50,0 50,0 0,0 100,0 0,0 0,0 Ukupno 69,5 23,7 6,8 79,1 19,9 1,0 75,4 20,9 3,7 potencijalnim opasnostima od opasnih životinja koje prijete u okolini, dok su djeca zaposlenih roditelja vrtićke dobi najmanje izložena spomenutom riziku. Ostale skupine iz uzorka smještaju se između te dvije skupine ispitanika. Rezultati u tablici također pokazuju razlike u pogledu izloženosti djece opasnim životinjama s obzirom na tip naselja u kojem žive. Tako najmanji rizik od opasnih životinja prijeti djeci u gradskim naseljima, nešto je veći rizik u prigradskim naseljima, a očekivano najveći u seoskim naseljima. 95

115 PZU Ostali PZU Dijete s teškoćama PZU Romi PZU Ukupno JNP Zaposleni roditelji Gradsko naselje Prigradsko naselje Seosko naselje Vandalizam i česta oštećivanja imovine Fizički napadi Stradanja pješaka ili biciklista u prometu Nikad Ponekad Često Nikad Ponekad Često Nikad Ponekad Često % % % % % % % % % 87,2 10,7 2,1 91,4 7,5 1,1 83,4 12,8 3,7 84,3 11,4 4,3 91,4 5,7 2,9 77,1 17,1 5,7 92,1 5,0 2,9 92,9 4,6 2,5 82,0 16,7 1,3 Ukupno 89,1 8,1 2,8 92,1 5,8 2,0 81,9 15,3 2,8 Gradsko naselje 86,4 13,6 0,0 81,8 9,1 9,1 72,7 22,7 4,5 Prigradsko naselje 70,0 30,0 0,0 80,0 10,0 10,0 80,0 20,0 0,0 Seosko naselje 87,9 6,1 6,1 87,9 6,1 6,1 75,8 18,2 6,1 Ukupno 84,6 12,3 3,1 84,6 7,7 7,7 75,4 20,0 4,6 Gradsko naselje 82,4 17,6 0,0 82,4 14,7 2,9 79,4 17,6 2,9 Prigradsko naselje 72,3 23,4 4,3 85,1 12,8 2,1 53,2 44,7 2,1 Seosko naselje 70,6 21,8 7,6 72,9 20,6 6,5 78,2 17,1 4,7 Ukupno 72,5 21,5 6,0 76,5 18,3 5,2 73,7 22,3 4,0 Gradsko naselje 86,0 11,9 2,1 90,2 8,0 1,7 82,9 14,0 3,1 Prigradsko naselje 80,0 16,0 4,0 88,0 8,7 3,3 70,0 26,7 3,3 Seosko naselje 84,5 11,2 4,3 85,7 10,6 3,7 79,6 17,5 2,9 Ukupno 84,2 12,2 3,6 87,4 9,5 3,1 79,0 17,9 3,1 Gradsko naselje 83,7 11,6 4,7 95,3 4,7 0,0 88,4 11,6 0,0 Prigradsko naselje 87,0 8,7 4,3 87,0 8,7 4,3 78,3 21,7 0,0 Seosko naselje 91,0 9,0 0,0 91,0 9,0 0,0 76,1 20,9 3,0 Ukupno 88,0 9,8 2,3 91,7 7,5 0,8 80,5 18,0 1,5 Gradsko naselje 72,5 24,6 3,0 94,0 6,0 0,0 64,3 32,7 3,0 Prigradsko naselje 81,0 19,0 0,0 86,4 13,6 0,0 68,2 31,8 0,0 Seosko naselje 100,0 0,0 0,0 100,0 0,0 0,0 100,0 0,0 0,0 Ukupno 73,7 23,7 2,6 93,2 6,8 0,0 65,1 32,3 2,6 Tablica Koliko se često u svojem naselju/kvartu susrećete sa sljedećim problemima: 1) vandalizam i česta oštećivanja imovine, 2) fizički napadi, 3) stradanja pješaka ili biciklista u prometu? Tablice i ponovno pokazuju da korisnici PZU-a romske nacionalne manjine odnosno njihova djeca bitno češće žive u naseljima s kućama u lošem stanju, s lošom ili nepostojećom uličnom rasvjetom i s bitno većom učestalošću vandalizma i oštećivanja imovine nego ostale podskupine ispitanika iz uzorka. U pogledu života u naseljima s kućama u lošem stanju i lošom uličnom rasvje- tom, na drugom mjestu po prisutnosti tih problema iza skupine korisnika PZU-a romske nacionalne manjine nalaze se korisnici PZU-a koji skrbe o djetetu s poteškoćama u razvoju, dok ponovno najmanju razinu izloženosti spomenutim problemima iskazuju zaposleni roditelji djece vrtićke dobi. I tu postoje značajne razlike s obzirom na tip naselja: u naseljima s kućama u lošem stanju 96

116 i neadekvatnom uličnom rasvjetom dvostruko češće žive predškolska djeca ispitanika iz seoskih područja, nešto manje djeca prigradskih naselja, a najmanje djeca ispitanika koji žive u gradskim naseljima. U tablici prikazani su odgovori koje su dali ispitanici u pogledu percepcije učestalosti pojavljivanja fizičkih napada u njihovu naselju. Ponovno, rezultati sugeriraju da su djeca korisnika PZU-a romske nacionalne manjine značajno izloženija okolini u kojoj se događaju fizički napadi i nasilje (kada se zbroje postoci odgovora ponekad i često ), dok se iza njih nalaze korisnici PZU-a koji skrbe o djetetu s poteškoćama, a najmanje su ovom riziku izložena djeca zaposlenih roditelja i ostalih korisnika PZU-a, između kojih gotovo da i nema značajne razlike. kod nas u selu nema autobusa, nemaš redovnog prijevoza, poštu nemamo Jako su teški uvjeti na selu kad je malo dijete bolesno, nemaš kuda ako po noći dobije temperaturu ili nešto drugo, zovi komšiju da te vozi i plati mu (roditelj sa sela) Tablica Koliko se često u svojem naselju/kvartu susrećete sa sljedećim problemima: 1) neuređene pristupne ceste i/ili neasfaltirane prometnice, 2) manjak uređenih javnih površina namijenjenih djeci? PZU Ostali PZU Dijete s teškoćama PZU Romi PZU Ukupno JNP Zaposleni roditelji Neuređene pristupne ceste i/ili neasfaltirane prometnice Manjak uređenih javnih površina namijenjenih djeci Nikad Ponekad Često Nikad Ponekad Često % % % % % % Gradsko naselje 85,6 9,1 5,3 64,2 13,9 21,9 Prigradsko naselje 74,3 20,0 5,7 57,1 15,7 27,1 Seosko naselje 72,8 13,4 13,8 59,0 10,5 30,5 Ukupno 77,8 12,7 9,5 60,7 12,5 26,8 Gradsko naselje 86,4 9,1 4,5 59,1 18,2 22,7 Prigradsko naselje 80,0 20,0 0,0 80,0 0,0 20,0 Seosko naselje 57,6 30,3 12,1 27,3 36,4 36,4 Ukupno 70,8 21,5 7,7 46,2 24,6 29,2 Gradsko naselje 67,6 14,7 17,6 55,9 8,8 35,3 Prigradsko naselje 51,1 36,2 12,8 38,3 19,1 42,6 Seosko naselje 59,4 24,7 15,9 40,0 24,7 35,3 Ukupno 59,0 25,5 15,5 41,8 21,5 36,7 Gradsko naselje 83,9 9,1 7,0 63,6 13,3 23,1 Prigradsko naselje 69,3 22,7 8,0 52,0 14,7 33,3 Seosko naselje 66,2 19,4 14,3 48,1 17,9 34,0 Ukupno 72,1 16,8 11,1 53,4 16,0 30,6 Gradsko naselje 88,4 4,7 7,0 69,8 11,6 18,6 Prigradsko naselje 87,0 4,3 8,7 52,2 8,7 39,1 Seosko naselje 64,2 22,4 13,4 40,3 17,9 41,8 Ukupno 75,9 13,5 10,5 51,9 14,3 33,8 Gradsko naselje 82,0 15,0 3,0 44,0 31,5 24,4 Prigradsko naselje 54,5 31,8 13,6 39,1 17,4 43,5 Seosko naselje 0,0 50,0 50,0 0,0 0,0 100,0 Ukupno 78,0 17,3 4,7 43,0 29,5 27,5 97

117 Što se tiče percepcije ispitanika o sigurnosti prometa (tablica 3.28.), može se primijetiti da je ovo područje jedno od rijetkih područja u kojima nisu primijećene značajnije razlike između ispitanika iz uzorka. S druge strane, distribucija odgovora na upit o uređenosti i asfaltiranosti cesta u naselju (tablica 3.29.) bilježi već uočeni pravilni obrazac odgovora na ostalim područjima, tako da i taj problem najviše ističu korisnici PZU-a romske nacionalne manjine (između ostalih poduzoraka ispitanika nema znatnih razlika). Indikativna je distribucija odgovora u tablici koja prikazuje vrlo veliko nezadovoljstvo dostupnošću javnih površina namijenjenih djeci u svim poduzorcima. Tako od 1/4 do 1/3 ispitanika iz pojedinih uzoraka izjavljuje da je to čest problem s kojim se susreću u svom naselju. U pogledu distribucije odgovora po poduzorcima ispitanika ne postoje značajnije razlike, ali su one vidljive u dostupnosti javnih površina za djecu s obzirom na tip naselja u kojima djeca odrastaju. Tako, prema rezultatima iz tablice 3.29., predškolska djeca iz prigradskih i seoskih naselja imaju značajno manje dostupnih javnih površina za igru i rekreaciju od djece koja odrastaju u gradskim sredinama bez obzira na poduzorak ispitanika. Zaključak Prikazani rezultati istraživanja pokazali su da osim obitelji i najuže okoline, stambeni uvjeti u kojima obitelji stanuju, ali i lokalna zajednica u kojoj obitelji s malom djecom žive te njeni resursi, u bitnome utječu na dječju dobrobit tijekom razdoblja odrastanja, ali i kasnije, u odrasloj dobi. Istraživanja u ovom području u razvijenim zemljama su brojna, a s tim u vezi dostupna su i određena iskustva u pogledu kreiranja i provedbe javnih politika, s ciljem promocije dječje dobrobiti, posebice djece koja žive u uvjetima stambene deprivacije, kao i programi usmjereni na djecu koja žive u uvjetima nepovoljnog šireg okruženja. Istraživanja o utjecaju stambenih uvjeta i okoline na dječju dobrobit na samim su počecima u Hrvatskoj, a kvalitetne mjere intervencije u obliku programa socijalnog stanovanja ili unapređenja šireg okružja lokalne zajednice i resursa za optimiranje uvjeta dječjeg razvoja, ako negdje i postoje, nisu dio sustavnog pristupa ovom području. Rezultati provedenog istraživanja pokazali su da su hrvatska djeca predškolske dobi, koja su izložena životu u uvjetima siromaštva (djeca korisnika pomoći za uzdržavanje), dodatno deprivirana u tom smislu da su znatno izloženija lošijim i nerijetko nezadovoljavajućim stambenim uvjetima koji se negativno reflektiraju na njihovu dobrobit u usporedbi s uvjetima stanovanja djece zaposlenih roditelja koji su služili kao usporedna skupina. Osim toga, rezultati istraživanja pokazali su da su djeca korisnika PZU-a romske nacionalne manjine izložena najvećoj razini stambene deprivacije, tj. životu u neadekvatnim i neprimjerenim stambenim uvjetima, i to ne samo s obzirom na problem prenapučenog stanovanja, nego i prema svim ostalim standardima kvalitete stanovanja mjerenima u istraživanju. Također, problem stambene deprivacije postoji i u ostalim poduzorcima korisnika PZU-a u usporedbi s kontrolnom skupinom zaposlenih roditelja vrtićke djece, no nema značajnije razlike između samih poduzoraka (razina njihove stambene deprivacije u usporedbi s kontrolnom skupinom bitno je manje izražena od stambene deprivacije korisnika PZU-a romske nacionalne manjine). Mi nemamo pravo na to jer smo mi iz prigradskog naselja, mi smo općina i ne spadamo u grad pa nemamo pravo na režije ili drva. A naša općina nema za to (roditelj s više djece) Distribucija pokazatelja kvalitete lokalne zajednice koji eventualno utječu na dječju dobrobit pokazuje sličan obrazac kao i distribucija pokazatelja stambene deprivacije. Tako, u najlošijem okolišnom okruženju po svim mjerenim indikatorima žive djeca korisnika PZU-a romske nacionalne manjine, koja su u odrastanju češće izložena onečišćenoj i nesigurnoj okolini, s većom prisutnošću opasnih životinja i bitno lošijom lokalnom infrastrukturom. U ovom su pogledu razlike između ostalih poduzoraka korisnika PZU-a i kontrolne skupine ispitanika (zaposlenih roditelja vrtićke djece) manje od razlika glede stambene deprivacije. Tako se može iznijeti ocjena da se u ovom području samo jedan poduzorak ispitanika izdvaja po bitno lošijim indikatorima okolišnih uvjeta, a to su korisnici PZU-a romske nacionalne manjine (razlike između ostalih poduzoraka nisu toliko značajne). Osim toga, rezultati istraživanja ukazuju na bitne razlike između pojedinih indikatora lokalnog okruženja s obzirom na tip naselja u kojima obitelji stanuju. Tako se iz rezultata može iščitati jedan generalni obrazac: djeca koja odrastaju u seoskim naseljima suočena su s bitno lošijom okolišnom infrastrukturom, imaju bitno manje javnih površina uređenih i namijenjenih djeci od svojih vršnjaka u gradskim naseljima, češće su izložena opasnim životinjama, imaju slabiju javnu rasvjetu i cestovnu infrastrukturu. Iza seoskih naselja po kvaliteti okolišnih uvjeta slijede prigradska naselja, dok najbolje okolišne uvjete, prema rezultatima ovog istraživanja, imaju djeca koja žive u gradskim naseljima. Još je jedan važan rezultat koji proizlazi iz ovog istraživanja: 98

118 svi su poduzorci ispitanika (roditelja) istaknuli kao ozbiljan problem nedostatak javnih površina namijenjenih djeci i oko tog problema su svi suglasni, što bi trebala biti vrlo važna poruka za nositelje lokalnih razina vlasti u Hrvatskoj. /Olja Družić Ljubotina/ Zdravlje roditelja i djece Različita istraživanja (Benzeval, 1998.; Adler i sur., 2000.; McBride Murry i sur., 2002.; Santana, 2002.) ukazuju na povezanost psihičkog i fizičkog zdravlja s objektivnom i subjektivnom financijskom deprivacijom odnosno siromaštvom. Osobe koje žive u uvjetima siromaštva izloženije su negativnim utjecajima kao što su: loši sanitarni uvjeti, nezdrava hrana ili veća pogođenost elementarnim nepogodama. Utjecaj siromaštva na zdravlje velikim je dijelom posredovan i prehranom, pri čemu oni koji žive u siromaštvu i pate od pothranjenosti razvijaju veću sklonost različitim bolestima, imaju manji kapacitet za učenje, izloženiji su rizicima iz okoline i osjetljiviji na njih (Kurjak, 2008.). Siromaštvo i njegove popratne pojave imaju utjecaja na zdravlje djeteta od trenutka začeća. Siromašne majke češće u anamnezi imaju rizične čimbenike (bolesti, navike), lošiju antenatalnu skrb (kao što su nedostatan broj ginekoloških pregleda i neodgovarajuća prehrana tijekom trudnoće), iskazuju više znakova stresa tijekom trudnoće i za zdravlje štetnih navika (Jovančević, 2008.). Osim što se siromašna djeca češće rađaju osjetljivija, zbog utjecaja prenatalnih čimbenika, zdrava djeca iz siromašnih obitelji lakše postaju ranjiva, a na njih se odnosi i neodgovarajuća njega i prehrana (Jovančević, 2008.). Svjetska zdravstvena organizacija (WHO Global Database, prema Jovančević, 2008.) navodi da ta djeca češće obolijevaju od deficitarnih bolesti, kao što su slabokrvnost, rahitis ili pothranjenost, od respiratornih bolesti, proljeva, malarije i AIDS-a te češće stradavaju od ozljeda i trovanja. Djeca koja žive u uvjetima siromaštva u većem su riziku od invaliditeta i izloženosti kroničnim i akutnim bolestima te je kod njih vjerojatnije da će doživjeti bolničko liječenje. Astma, anemija i dijabetes su kronične bolesti kojima su češće izložena djeca koja žive u uvjetima siromaštva 29. Cilj je ovog poglavlja dobiti uvid u opći zdravstveni status roditelja i djece koja žive u uvjetima siromaštva, ali i istražiti mogu li siromašni roditelji izdvojiti financijska sredstva kako bi, ako se ukaže potreba svojem djetetu priuštili adekvatnu zdravstvenu skrb. Zdravlje roditelja S obzirom na značajnost parametra zdravlja u skrbi za vlastito dijete, htjeli smo istražiti zdravstveni status roditelja te provjeriti jesu li roditelji koji žive u uvjetima siromaštva ujedno i lošijeg zdravstvenog stanja. Roditeljima je bilo postavljeno nekoliko pitanja o njihovu zdravstvenom statusu, imali su priliku općenito procijeniti svoje zdravlje i zdravstveni status partnera, te navesti imaju li oni ili netko drugi u obitelji neku dugotrajnu, kroničnu bolest ili invaliditet. Imali su također priliku procijeniti u kojoj mjeri ih vlastito zdravstveno stanje, zdravstveno stanje drugog roditelja ili člana kućanstva ometa u skrbi o djeci. Roditelji koji žive u uvjetima siromaštva najčešće svoje zdravlje procjenjuju dobrim, a lošim ga u većoj mjeri nego ostali procjenjuju roditelji pripadnici romske nacionalne manjine (15,1%) (slika 3.32.). Poznato je da je životni standard Roma znatno niži od standarda ostalog stanovništva, pri čemu ova nacionalna manjina vrlo često živi bez osnovnih životnih uvjeta odnosno infrastrukture, kao što su pristup pitkoj vodi, struji, sanitarnom čvoru i dr. Takvi loši stambeni uvjeti u kojima najčešće žive pripadnici romske nacionalne manjine (detaljnije u poglavlju ) negativno djeluju na zdravlje, pri čemu se povećava rizik od kroničnih bolesti, ali i invaliditeta (Eurofound, 2012.). Roditelji s jednim djetetom te s troje i više djece nezadovoljniji su vlastitim zdravljem nego roditelji koji imaju dvoje djece. Istraživanje UNICEF-a (Pećnik, 2013.) također pokazuje da lošijim svoje zdravlje procjenjuju roditelji koji imaju troje ili više djece u odnosu na one s manje djece. Odgovor na pitanje zašto siromašni roditelji koji imaju jedno dijete također procjenjuju svoje zdravlje lošijim zahtijeva dodatno istraživanje. Možda jedan od razloga leži u činjenici da se u ovom istraživanju pokazalo kako roditelji iz jednoroditeljskih obitelji češće imaju jedno dijete u odnosu na siromašne dvoroditeljske obitelji. Iz slike vidljivo je da zaposleni roditelji nešto češće od ostalih procjenjuju svoje zdravlje izvrsnim, a u značajno većoj mjeri procjenjuju ga

119 60% 50% 40% 30% 20% 10% PZU Ostali PZU Dijete s teškoćama PZU Romi PZU Ukupno JNP Zaposleni roditelji Slika Kakvim biste procijenili svoje zdravlje? 0% Izvrsno Vrlo dobro Dobro Osrednje Loše Ne znam 60% 50% 40% 30% 20% PZU Ostali PZU Dijete s teškoćama PZU Romi PZU Ukupno Slika Kakvim biste procijenili zdravlje svojeg supružnika/ partnera? 10% 0% Izvrsno Vrlo dobro Dobro Osrednje Loše Ne znam Nemam supružnika/ partnera JNP Zaposleni roditelji vrlo dobrim (54,6%). Pritom nijedan roditelj iz poduzorka zaposlenih roditelja ne procjenjuje svoje zdravlje lošim. Ustanovljeno je da postoji značajna razlika u procjeni zadovoljstva vlastitim zdravljem između zaposlenih roditelja (M=1,95; F=20,542; p<0,001) i svih ostalih (siromašnih) roditelja, pri čemu zaposleni roditelji iskazuju značajno veće zadovoljstvo vlastitim zdravljem. Nalaz da roditelji niskog socioekonomskog statusa svoje zdravlje procjenjuju lošijim u odnosu na tzv. nesiromašne potvrđuju brojna istraživanja, kao i nedavno istraživanje UNICEF-a (Pećnik, 2013.). Slična je situacija i kod procjene zdravlja partnera/ supružnika (slika 3.33.). Roditelji koji žive u uvjetima siromaštva također najčešće procjenjuju zdravlje partnera osrednjim, a lošim ga procjenjuje i u ovom slučaju najviše roditelja pripadnika romske nacionalne manjine (13,1%). Pokazalo se također da su lošije procjene zdravlja partnera prisutne kod roditelja koji imaju troje i više djece. Zaposleni roditelji ponovno se izdvajaju jer više od ostalih procjenjuju zdravlje partnera izvrsnim, a u najvećoj mjeri vrlo dobrim (55,2%). I ovdje ni jedan roditelj iz skupine zaposlenih ne procjenjuje zdravlje partnera lošim te je ponovno utvrđeno da postoji značajna razlika između zaposlenih i svih ostalih roditelja, pri čemu zaposleni roditelji značajno boljim procjenjuju zdravlje partnera (M=2,01; F= 18,397; p<0,001) od ostalih roditelja koji se međusobno ne razlikuju. Invaliditet je najčešći kod roditelja djece s teškoćama u razvoju (6,2%), dok kod zaposlenih roditelja nema nijednog s invaliditetom. Zanimljivo je da gotovo nijedan oblik ovisnosti nije zabilježen kod roditelja, na razini cijelog uzorka. Situacija s partnerima/supružnicima relativno je slična: oni su najčešće dobrog zdravlja i najveći dio njih ne boluje ni od kakve bolesti (82,6%). To je posebno karakteristično za zaposlene roditelje - njih 93,3% ne boluje ni od kakve bolesti, a kod njih su ujedno i značajno rjeđe dugotrajne bolesti (5,7%) u odnosu na ostale podskupine (raspon se kreće od 13,5% do 18,7%). Ovisnost je i kod partnera iznimno rijetka, odnosno ovisnosti o drogi i kockanju uopće nema, jedino se ovisnost o alko- 100

120 holu pojavljuje u relativnom niskom postotku, i to kod podskupine korisnika jednokratne novčane pomoći (3%). Kod iste podskupine nešto je zastupljeniji invaliditet (5,3%). Pokazalo se također, da ukupno oko 14% roditelja navodi da netko drugi u obitelji ima neku kroničnu bolest ili je osoba s invaliditetom. No, ako gledamo razlike prema korisničkom statusu, očekivano je najviše roditelja djece s teškoćama odgovorio da i dijete i neki drugi član kućanstva ima neku kroničnu bolest ili invaliditet (15,4%). Kronična bolest ili invaliditet nekog drugog člana kućanstva najrjeđi su kod zaposlenih roditelja. S obzirom na to da je siromaštvo često povezano s narušenim zdravljem, pri čemu se zdravstveno stanje roditelja može odraziti na roditeljske kapacitete u skrbi za dijete, željeli smo dobiti uvid u zdravstveno stanje roditelja korisnika socijalnih pomoći iz dvije perspektive: roditelja (slika 3.34.) i socijalnih radnika (slika 3.35.). Zanimalo nas je ometa li zdravstveno stanje jednog ili oba roditelja, odnosno drugog člana kućanstva roditelje u brizi o djeci. Iz slike vidljivo je da najviše roditelja koji žive u uvjetima siromaštva navodi kako nema problema u pružanju adekvatne brige o djetetu zbog narušenog zdravlja nekog člana obitelji (90,1%). S ovim se problemom, očekivano, najviše susreću roditelji siromašne djece s teškoćama u razvoju s obzirom na to da se njih oko 14% susreće s problemom otežane skrbi o djetetu zbog zdravstvenih problema nekog člana obitelji. Zanimljivo je da se s takvim problemom suočava i 12% roditelja korisnika jednokratne pomoći. S takvim se teškoćama uopće ne susreće 99% roditelja djece koja ne žive u uvjetima siromaštva (zaposleni roditelji). Ako uspoređujemo procjenu socijalnih radnika (slika 3.35.) u odnosu na roditelje (slika 3.34.) o tome onemogućuju li problemi sa zdravljem nekog člana obitelji adekvatnu skrb o djetetu, možemo Slika Ometa li vas vlastito zdravstveno stanje, zdravstveno stanje drugog roditelja ili člana kućanstva da skrbite o djeci onako kako biste željeli? (odgovori roditelja) PZU Ostali PZU Dijete s teškoćama PZU Romi JNP 0% 20% 40% 60% 80% 100% Da, zdravstveno stanje oba roditelja Da, zdravstveno stanje jednog roditelja Da, zdravstveno stanje drugog/ih člana/ova kućanstva Ne Slika Ometa li zdravstveno stanje roditelja ili članova kućanstva roditelja/e da adekvatno skrbe o djetetu/ djeci? (prema podacima socijalnih radnika) PZU Ostali PZU Dijete s teškoćama PZU Romi JNP Da, zdravstveno stanje oba roditelja Da, zdravstveno stanje jednog roditelja Da, zdravstveno stanje drugog/ih člana/ova kućanstva Ne 0% 20% 40% 60% 80% 100% 101

121 ustanoviti da se procjene velikim dijelom podudaraju. Ukupno, socijalni radnici procjenjuju, slično kao i roditelji, da u 11,6% obitelji zdravstveno stanje nekog člana ometa roditelje da adekvatno brinu o djetetu. Pritom je taj problem osobito prisutan kod roditelja djece s teškoćama u razvoju, s obzirom na to da socijalni radnici procjenjuju da u 30,7% takvih obitelji zdravstveno stanje nekog člana obitelji (a da to nije dijete s teškoćama na koje se odnosilo istraživanje) ometa adekvatnu skrb roditelja o djetetu. Socijalni radnici također procjenjuju da nešto više od 12% korisnika jednokratne pomoći ima takvih teškoća, što se potpuno slaže s procjenama tih istih roditelja.prema procjeni socijalnih radnika, roditelji pripadnici romske nacionalne manjine imaju najmanje zdravstvenih poteškoća koje ih onemogućuju u brizi o djetetu (7,6%). To je u skladu s procjenama roditelja pripadnika romske nacionalne manjine koji u svega 8% slučajeva iskazuju takav problem. Ovo je zanimljiv podatak s obzirom na to da su roditelji pripadnici romske nacionalne manjine bili najmanje zadovoljni svojim zdravljem (slike i 3.33.). Također, podaci dobiveni od socijalnih radnika ukazuju na to da značajno češće probleme sa zdravljem, koji otežavaju skrb o djetetu, imaju roditelji koji žive na selu, što znači da je takvih roditelja 14% u odnosu na 9% roditelja iz grada. Kao što je vidljivo, procjene roditelja i socijalnih radnika uvelike se podudaraju (osim kod roditelja djece s teškoćama u razvoju), što ukazuje na relativno dobru upućenost socijalnih radnika u zdravstvene probleme s kojima se susreću korisnici novčanih pomoći. Zdravlje djece Prema članku 24. Konvencije o pravima djeteta, djeca imaju pravo na uživanje najviše moguće razine zdravlja i na olakšice glede ozdravljenja i oporavka. To znači i da će se države stranke zalagati za puno ostvarenje toga prava i osobito poduzimati odgovarajuće mjere za pružanje potrebne zdravstvene pomoći i zdravstvene njege svakom djetetu, s težištem na jačanju primarne zdravstvene zaštite, kao i za razvoj preventivne zdravstvene zaštite. Roditelji su imali priliku osvrnuti se na neke osnovne parametre zdravlja djece, koji mogu biti indikativni s obzirom na socioekonomski status. Naime, kao što smo ranije spomenuli, poznato je da majke koje žive u uvjetima siromaštva imaju u prosjeku većih zdravstvenih poteškoća tijekom trudnoće, što se može odraziti na zdravlje djece, pri čemu djeca mogu biti prijevremeno rođena odnosno imati manju porođajnu težinu. Prehrana dojenčadi je jedan od neizostavnih indikatora zdravlja, čiji su efekti dugoročni za djetetovo zdravlje. To se prije svega odnosi na važnost dojenja zbog zaštitnih učinaka koje ono ima na razvoj različitih bolesti. Kao što je ranije spomenuto, poznato je da su djeca iz obitelji koje žive u uvjetima siromaštva sklonija nekim bolestima s kojima se djeca općenito češće susreću (prehlade, problemi s probavom, ozljede i dr.), kao i kroničnim bolestima. Za ublažavanje zdravstvenih tegoba često treba izdvojiti određeni novčani iznos jer se neki lijekovi i pripravci po preporuci pedijatra ne mogu dobiti besplatno (ne izdaju se na recept). Briga o zdravlju zubi i razvijene higijenske navike također se ubrajaju u osnovnu, primarnu zdravstvenu zaštitu, te je i to bio predmet interesa ovog istraživanja, u kontekstu života i odrastanja predškolske djece u uvjetima siromaštva. Ovo istraživanje, kao što je očekivano, pokazuje da su gotovo sva djeca rođena u rodilištu, upisana u matičnu knjigu rođenih i zdravstveno osigurana te najvećim dijelom redovito cijepljena (97%), što podrazumijeva i posjedovanje knjižice cijepljenja (98%). Mali postotak djece koji nije redovito cijepljen ili ne posjeduje knjižicu cijepljenja odnosi se uglavnom na djecu romske nacionalne manjine. Preventivna procijepljenost sve je veća kod romske nacionalne manjine i ovaj je podatak u skladu s nedavno objavljenim istraživanjem posvećenim različitim aspektima života Roma u Hrvatskoj, koje je provedeno u sklopu triju UNovih agencija (UNICEF-a, UNHCR-a i UNDP-a) jer se pokazalo da je udio procijepljenosti romske djece do 6 godina 96,6% (Zrinščak, 2014.). Naime, procijepljenost djece u nekom društvu jedan je od ključnih indikatora razine preventivne zdravstvene zaštite. U Hrvatskoj dugi niz godina postoji visoka razina procijepljenosti u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Zahvaljujući cijepljenju, neke zarazne bolesti, koje su u prošlosti bile razlogom visokog mortaliteta, potpuno su iskorijenjene te i ovi podaci još jednom potvrđuju da taj segment primarne preventivne zdravstvene zaštite djece u Republici Hrvatskoj dobro funkcionira. Majke koje žive u uvjetima siromaštva najvećim dijelom navode da tijekom trudnoće nisu imale značajnijih zdravstvenih teškoća (tablica 3.30.). Izuzmemo li siromašnu djecu s teškoćama u razvoju čije su majke imale najviše teškoća tijekom trudnoće, možemo konstatirati da su zdravstveni problemi u trudnoći bili najčešći kod majki koje primaju jednokratnu pomoć, a najrjeđi kod majki pripadnica romske nacionalne manjine. Također, razlika se pokazala i prema tipu obitelji, pri čemu su siromašne majke iz jednoroditeljskih obitelji (18,7%) imale više teškoća tijekom trudnoće od majki iz dvoroditeljskih obitelji, kao i majke iz grada od majki sa sela. I u ovom se slučaju pokazalo da su majke koje ne žive u uvjetima siromaštva imale najmanje problema tijekom trudnoće. 102

122 Tablica Jeste li tijekom trudnoće imali značajnijih zdravstvenih teškoća? Broj maloljetnih članova kućanstva Korisnički status Tip obitelji Mjesto stanovanja Da Ne 1 21,6% 77,5% 2 12,9% 86,2% 3 i više 11,6% 88,4% PZU Ostali 13,5% 86,1% PZU Dijete s teškoćama 23,1% 75,4% PZU Romi 7,6% 92,4% PZU Ukupno 12,4% 87,2% JNP 17,3% 82,7% Zaposleni roditelji 5,2% 94,8% Jednoroditeljska 18,7% 80,3% Dvoroditeljska 11,6% 88,3% Grad 16,7% 82,8% Selo 10,0% 89,8% Prijevremeno rođene djece bilo je najviše kod siromašne djece s teškoćama u razvoju (tablica 3.31.). Kod ostalih skupina djece koja žive u uvjetima siromaštva postotak varira od 6% prijevremeno rođene djece romske nacionalne manjine do 11,3% djece iz obitelji korisnika jednokratne pomoći. Ako iz analize izuzmemo djecu s teškoćama u razvoju, i dalje postoji značajna razlika između podskupina roditelja, pri čemu su djeca korisnika jednokratne novčane pomoći značajno češće prijevremeno rođena nego djeca zaposlenih roditelja. Ponovno se i na ovom pitanju pokazala razlika prema tipu obitelji, pri čemu je 15,3% djece iz jednoroditeljskih obitelji prijevremeno rođeno u odnosu na 7,3% djece iz dvoroditeljskih obitelji. Zanimalo nas je kolika je bila porođajna težina djeteta, s obzirom na činjenicu da su djeca koja žive u uvjetima siromaštva češće ispodprosječne porođajne težine u odnosu na ostalu djecu (tablica 3.32.). Iz podataka je vidljivo da su, u odnosu na ostale, djeca s teškoćama u razvoju i djeca pripadnici romske nacionalne manjine u većem postotku ispodprosječne porođajne težine. Relativno niska porođajna težina (do 2500 g) zabilježena je kod nešto više od četvrtine djece s teškoćama u razvoju koja žive u uvjetima siromaštva (26,1%) te kod 14,8% djece romske nacionalne manjine. U kategoriji djece čija je porođajna težina manja od 2000 g nijedno dijete nije zaposlenih roditelja, dok ih je najveći postotak, očekivano, među siromašnom djecom s teškoćama u razvoju. Ako promatramo podatke bez djece s teškoćama u razvoju, za koju je vjerojatnije da će se razlikovati po ovom indikatoru od druge djece, tada je vidljivo da se djeca pripadnici romske nacionalne manjine razlikuju od ostale djece po nižoj porođajnoj težini. Ovaj je podatak u skladu s istraživanjem UNICEF-a Tablica Je li dijete prijevremeno rođeno (prije 37. tjedna trudnoće)? Broj maloljetnih članova kućanstva Korisnički status Tip obitelji Mjesto stanovanja Ne Da Ne znam 1 85,6% 14,4% 0,0% 2 89,7% 10,3% 0,0% 3 i više 92,4% 7,5% 0,2% PZU Ostali 91,3% 8,7% 0,0% PZU Dijete s teškoćama 80,0% 18,5% 1,5% PZU Romi 94,0% 6,0% 0,0% PZU Ukupno 91,3% 8,6% 0,1% JNP 88,7% 11,3% 0,0% Zaposleni roditelji 96,9% 2,6% 0,5% Jednoroditeljska 84,7% 15,3% 0,0% Dvoroditeljska 92,6% 7,3% 0,1% Grad 89,4% 10,3% 0,2% Selo 92,1% 7,9% 0,0% 103

123 Broj maloljetnih članova kućanstva Korisnički status Tip obitelji Mjesto stanovanja Ispod 2000 g Od 2000 do 2500 g Od 2500 do 3000 g Od 3000 do 3500 g Više od 3500 g Ne znam 1 3,6% 9,0% 21,6% 43,2% 21,6% 0,9% 2 3,4% 7,8% 23,7% 33,2% 30,6% 1,3% 3 i više 2,8% 7,8% 21,3% 34,1% 31,7% 2,3% PZU Ostali 2,0% 6,7% 21,6% 36,5% 32,7% 0,6% PZU Dijete s teškoćama 9,2% 16,9% 15,4% 30,8% 24,6% 3,1% PZU Romi 3,2% 11,6% 28,3% 28,7% 23,5% 4,8% PZU Ukupno 3,0% 9,0% 23,2% 33,6% 29,2% 2,1% JNP 3,8% 1,5% 14,3% 42,9% 36,8% 0,8% Zaposleni roditelji 0,0% 3,1% 14,4% 45,9% 36,1% 0,5% Jednoroditeljska 2,0% 8,9% 23,6% 36,5% 28,1% 1,0% Dvoroditeljska 3,4% 7,7% 21,4% 34,5% 30,9% 2,2% Grad 3,0% 6,2% 23,4% 36,2% 29,8% 1,4% Selo 3,1% 9,4% 20,6% 33,8% 30,6% 2,4% Tablica Porođajna težina djeteta iz Bosne i Hercegovine (UNICEF, 2013.d) o djeci romske nacionalne manjine, gdje se pokazalo da je 14% romske djece rođeno s nižom porođajnom težinom (ispod 2500 grama). Kvaliteta prehrane dojenčadi je, kao što je prethodno navedeno, neizostavan indikator zdravlja djeteta, pri čemu dojenje ima prioritet zbog dugoročnih zaštitnih učinaka koje ono ima protiv, primjerice, respiratornih bolesti, upala uha, proljeva, alergija, astme itd. Dojenje ima značajno pozitivniji učinak na neurološki i kognitivni razvoj djece (Grgurić i Pećnik, 2013.). Majke koje su dojile dijete dulje od dvije godine najzastupljenije su u skupini roditelja iz romske nacionalne manjine, a djece koja nisu nikad bila dojena najviše je u skupini djece s teškoćama u razvoju (tablica 3.33.). U ovom se istraživanju pokazalo da je najzastupljenija skupina majki koje ne žive u uvjetima siromaštva, koje su dojile dijete dulje od godinu dana (23,7%). Prema tipu obitelji značajno dulje su dojena djeca iz dvoroditeljskih od djece iz jednoroditeljskih obitelji. Razlike postoje s obzirom na to žive li djeca u gradu ili na selu: pokazalo se, primjerice, da se djecu sa sela dulje doji nego onu u gradu, pri čemu je više od četvrtine majki sa Broj maloljetnih članova kućanstva Korisnički status Tip obitelji Mjesto stanovanja Nikada nije bilo dojeno Do 3 mj. 4 do 6 mj. 7 do 9 mj. 10 do 12 mj. Duže od 1 g. Duže od 2 g. 1 30,6% 32,4% 9,9% 4,5% 3,6% 8,1% 10,8% 2 18,5% 32,3% 8,6% 6,5% 7,3% 13,8% 12,9% 3 i više 14,1% 20,6% 11,6% 5,0% 7,0% 16,1% 25,6% PZU Ostali 18,5% 31,7% 12,7% 6,0% 6,0% 10,9% 14,1% PZU Dijete s teškoćama 43,1% 13,8% 10,8% 9,2% 6,2% 12,3% 4,6% PZU Romi 7,6% 10,8% 6,0% 3,2% 8,4% 21,9% 42,2% PZU Ukupno 17,1% 23,8% 10,5% 5,4% 6,8% 14,4% 22,0% JNP 17,3% 31,6% 12,0% 4,5% 6,0% 15,8% 12,8% Zaposleni roditelji 5,2% 25,3% 10,8% 11,3% 13,9% 23,7% 9,3% Jednoroditeljska 22,2% 36,0% 14,8% 4,4% 4,4% 9,4% 8,9% Dvoroditeljska 15,8% 21,8% 9,6% 5,5% 7,3% 16,0% 24,0% Grad 20,2% 26,1% 13,1% 4,8% 6,4% 15,6% 13,8% Selo 14,5% 23,8% 8,6% 5,7% 6,9% 13,8% 26,7% Tablica Je li i koliko dugo vaše dijete dojeno? 104

124 sela dojilo djecu dulje od dvije godine. Pravilnom prehranom dojenčadi mlađe od šest mjeseci smatra se primarno dojenje (UNICEF, 2013.b). Stoga je roditeljima ponuđen set pitanja koja su se odnosila na prehranu djeteta do šest mjeseci života. Pokazalo se da je najviše majki u prvih šest mjeseci djetetova života dojilo, pri čemu njih 38,2% navodi da je često dojilo, dok ih je 31,2% isključivo dojilo u prvih šest mjeseci života djeteta. U najvećem broju majke Romkinje često su ili uvijek dojile svoju djecu (85,1%), a odmah za njima slijede zaposlene majke čija su djeca u prvih šest mjeseci života bila često ili uvijek dojena (81,4%). Najmanje su u prvih šest mjeseci života dojena djeca s teškoćama u razvoju, pri čemu njih 41,5% nije bilo nikada dojeno, ali je ipak u toj skupini djece 26,2% djece koja su u bila isključivo dojena u prvih šest mjeseci života. Djeca iz dvoroditeljskih obitelji značajno su više dojena u prvih šest mjeseci života u odnosu na djecu iz jednoroditeljskih obitelji, kao i djeca iz obitelji s troje i više djece u odnosu na djecu iz obitelji s jednim ili dvoje djece. U prvih šest mjeseci života dojenačkim mlijekom u prahu bila su najčešće hranjena djeca čije su obitelji korisnici pomoći za uzdržavanje i korisnici jednokratnih novčanih pomoći. Djeca pripadnici romske nacionalne manjine u najmanjem su broju koristila mliječnu formulu, a u značajno većem omjeru u odnosu na ostale skupine, isključivo mliječnom formulom bila su hranjena djeca s teškoćama u razvoju. Također su češće hranjena dojenačkim mlijekom djeca iz jednoroditeljskih obitelji, djeca iz obitelji s jednim djetetom i djeca koja žive u gradu. Pokazalo da je svega 4,6% roditelja odgovorilo često, a 5% rijetko na pitanje jesu li u prvih šest mjeseci dijete hranili kravljim mlijekom ili drugim mlijekom životinjskog porijekla iz domaćeg uzgoja. U skupini roditelja koji su odgovorili da su često u prvih šest mjeseci hranili dijete kravljim ili drugim mlijekom životinjskog porijekla iz domaćeg uzgoja, značajno je veći udio roditelja sa sela, dok prema korisničkim skupinama nema značajnih razlika. Nadalje, pokazalo se da je 11,6% djece u prvih šest mjeseci bilo hranjeno kravljim ili drugim mlijekom životinjskog podrijetla kupljenog u trgovini, pri čemu su i u toj skupini najviše zastupljena djece sa sela (15,9%), dok su, s obzirom na korisnički status, najmanje zastupljena djeca zaposlenih roditelja (4,7%). Iznimno mali broj djece u prvih je šest mjeseci života bio hranjen mlijekom biljnog podrijetla (rižino, sojino, zobeno i dr.), njih oko 2%, dok je više od polovice djece bilo hranjeno voćem i povrćem, pri čemu njih 30,6% često, a 22,7% rijetko. Razlika se pokazala prema korisničkom statusu, s obziroma na to da djeca s teškoćama u razvoju u većem postotku nisu u prvih šest mjeseci konzumirala voće i povrće (63,1%). U prvih šest mjeseci života najveći broj djece nije bio hranjen obrocima od žitarica/kukuruza (64,1%), a 67% roditelja nije nikada koristilo u dječjoj prehrani namirnice životinjskog podrijetla (jaja, meso, ribu i sl.). Djeca sa sela značajno su više koristila namirnice životinjskog podrijetla nego djeca iz grada, dok nema odstupanja s obzirom na korisnički status. Nakon osvrta vezanog uz povijest dojenačke dobi djeteta, roditelji su imali priliku procijeniti sadašnji zdravstveni status djeteta (slika 3.36.). Analizirajući opću procjenu zdravlja djeteta prema korisničkom statusu, očekivano, značajno najviše roditelja djece s teškoćama u razvoju, u odnosu na druge skupine, procjenjuje zdravlje djeteta jako lošim (13,8%), a ova skupina dje- Slika Opća procjena zdravlja djeteta 70% 60% 50% 40% 30% 20% PZU Ostali PZU Dijete s teškoćama PZU Romi PZU Ukupno JNP Zaposleni roditelji 10% 0% Izvrsno Vrlo dobro Osrednje dobro Pretežno loše Jako loše Ne znam 105

125 ce značajno se izdvaja i na procjeni zdravlja u kategoriji pretežno loše (30,8%). Ipak, najviše roditelja djece s teškoćama procjenjuje zdravlje djeteta osrednje dobrim (41,5%). Izvrsnim zdravlje djeteta procjenjuju u najvišem postotku, u odnosu na ostale skupine djece, korisnici pomoći za uzdržavanje (46,6). Kod djece iz obitelji korisnika jednokratnih pomoći prevladava izvrsno (36,8%) i vrlo dobro (35,3%) zdravlje, a u kategoriji osrednje najzastupljeniji su (21,1%), nakon djece s teškoćama u razvoju. Kada uspoređujemo opću procjenu zdravlja djeteta bez podskupine djece s teškoćama u razvoju (za koju je očekivano da će se razlikovati od ostale djece), tada opet možemo vidjeti kako su najmanje zadovoljni zdravljem svog djeteta roditelji korisnici jednokratne novčane pomoći, dok su najzadovoljniji zaposleni roditelji. Oko polovice roditelja djece romske nacionalne manjine i roditelja djece korisnika pomoći za uzdržavanje navodi da njihovo dijete nije bilo nikada ili gotovo nikada bolesno u proteklih godinu dana (slika 3.37.). Očekivano, značajno češće od ostalih skupina pobolijevaju siromašna djeca s teškoćama u razvoju (44,6%), dok je svega 2,6% djece zaposlenih roditelja često pobolijevalo u proteklih godinu dana. Izuzmemo li djecu s teškoćama u razvoju, tada se izdvajaju djeca primatelja jednokratne pomoći koja češće od ostale djece pobolijevaju, pri čemu 20,3% tih roditelja navodi kako su njihova djeca bila često bolesna u protekloj godini. Roditeljima je postavljen set pitanja o tome koliko je dijete pobolijevalo od različitih bolesti, relativno čestih kod djece, kao što su prehlade, ozljede, 80% 70% 60% 50% 40% 30% 20% 10% 0% Nikad, gotovo nikad Nekoliko puta Često PZU Ostali PZU Dijete s teškoćama PZU Romi PZU Ukupno JNP Zaposleni roditelji Slika Koliko je dijete bilo bolesno u protekloj godini? Broj maloljetnih članova kućanstva Korisnički status Tip obitelji Mjesto stanovanja Prehlade Ozljede (opekline, prijelom kostiju,nagnječenja, ozljede glave i dr.) Problemi s probavom Alergije (npr. hrana, pelud, prašina ) Kronične bolesti 1 15,3% 0,0% 1,8% 3,6% 8,1% 2 18,5% 0,4% 3,4% 3,4% 10,8% 3 i više 16,4% 0,7% 1,5% 5,0% 10,8% PZU Ostali 11,5% 0,4% 1,2% 3,4% 6,3% PZU Dijete s teškoćama 44,6% 3,1% 7,7% 10,8% 43,1% PZU Romi 16,7% 0,4% 0,8% 4,0% 10,4% PZU Ukupno 15,8% 0,6% 1,6% 4,2% 10,5% JNP 23,3% 0,0% 4,5% 6,0% 10,5% Zaposleni roditelji 20,1% 0,0% 2,1% 6,3% 3,6% Jednoroditeljska 15,8% 0,5% 2,0% 7,9% 10,8% Dvoroditeljska 17,1% 0,5% 2,0% 3,5% 10,4% Grad 20,4% 0,7% 2,3% 4,8% 12,8% Selo 13,8% 0,4% 1,8% 4,1% 8,4% Tablica Udio (%) djece koja su često pobolijevala od sljedećih bolesti 106

126 problemi s probavom i alergije. Zanimalo nas je i u kojoj mjeri djeca ove dobi pobolijevaju od kroničnih bolesti (tablica 3.34.). Pokazalo se da od prehlada najčešće pobolijevaju djeca s teškoćama u razvoju, dok je to rjeđi slučaj kod djece romske nacionalne manjine i djece koja žive na selu. Ozljedama (opeklinama, prijelomima kostiju, nagnječenjima, ozljedama glave i dr.) ponekad je bilo izloženo svega 9% djece. Tegobe s probavom zastupljenije su kod djece s teškoćama u razvoju. Slični su odgovori i na pitanje o učestalosti pojave alergija kod djece (na hranu, pelud, prašinu i dr.), pri čemu se prema korisničkim skupinama pokazalo da djeca pripadnici romske nacionalne manjine i djeca korisnika PZU-a manje pobolijevaju od alergija nego djeca s teškoćama u razvoju. Ako izuzmemo djecu s teškoćama u razvoju, postaje vidljivo da su djeca korisnici PZU-a i romske nacionalne manjine manje izložena alergijama u odnosu na djecu korisnika JNP i djecu zaposlenih roditelja. S obzirom na prisutnost kronične bolesti kod djeteta, pokazalo se da, na razini cjelokupnog uzorka, oko 11% djece ima neku kroničnu bolest. Pritom 43,1% roditelja djece s teškoćama navodi da dijete boluje od kronične bolesti, dok je najmanji udio djece oboljele od neke kronične bolesti među nesiromašnom djecom (3,6%). Ako ponovno izuzmemo djecu s teškoćama u razvoju, za koju je očekivano da će se značajno razlikovati od druge djece po ovom pitanju, uočavamo da djeca iz obitelji koje primaju jednokratnu pomoć više pobolijevaju od kroničnih bolesti nego djeca zaposlenih roditelja, a sličan je rezultat i kod romske djece u odnosu na djecu zaposlenih roditelja. Naime, ranije spomenuto istraživanje o romskoj populaciji u Hrvatskoj pokazalo je također da su pripadnici romske nacionalne manjine skloniji kroničnim bolestima nego ostalo stanovništvo (Zrinščak, 2014.). Kada se radi o zdravlju djece predškolske dobi, pedijatri znaju preporučiti različite lijekove i pripravke koji služe za ublažavanje određenih zdravstvenih tegoba, ali za koje treba izdvojiti određeni novčani iznos jer se ne izdaju na recept. Htjeli smo dobiti uvid o tome koliko su roditelji djece koja žive u uvjetima siromaštva u mogućnosti svome djetetu osigurati neki takav lijek ili pripravak. Stoga su roditelji dobili pitanje je li i koliko često njihovo dijete koristilo neke od pripravaka kupljenih u ljekarni, kao što su: vitamini, ORS (rehidracijska sol, elektroliti), probiotici ili neki drugi pripravci po preporuci pedijatra (primjerice sirupi, specijalne kreme, kupke i dr.). Ukupno gledajući, oko 32% djece predškolske dobi nije nikad koristilo vitamine (A, B, C, D, E i dr.), pri čemu se to najviše odnosi na djecu pripadnike romske nacionalne manjine (njih 40,6%). Pokazalo se i da su djeca sa sela rjeđe koristila vitamine kupljene u ljekarni. Zaposleni roditelji, čija djeca ne žive u uvjetima siromaštva, u najvećem postotku navode kako su svome djetetu ponekad kupili vitamine u ljekarni (46,7%), što ne mora ukazivati na to da je kod djece zaposlenih roditelja postojala i veća potreba za vitaminima (jer najčešće odgovaraju da je dijete ponekad koristilo vitamine), već vjerojatnije ukazuje na činjenicu da su ih ti roditelji lakše mogli priuštiti svojem djetetu. Oralna rehidracijska sol (ORS) relativno je čest pripravak koji pedijatar može preporučiti djetetu uslijed dehidracije izazvane probavnim tegobama. Ukupno 60,5% roditelja nikada nije koristilo takav pripravak za svoje dijete. Iz odgovora je vidljivo da su roditelji djece koja žive u uvjetima siromaštva u manjoj mjeri svojoj djeci mogli priuštiti takav oblik pripravka. Zanimljivo je da skupine roditelja djece koja žive u uvjetima siromaštva češće procjenjuju, u odnosu na zaposlene roditelje, kako nije bilo potrebe za korištenjem takve vrste pripravaka za dijete, a to je prisutno i kod roditelja sa sela. Probiotike kupljene u ljekarni, koje pedijatri često znaju preporučiti kod probavnih tegoba, 56,4% djece, ukupno gledajući, nikada nije koristilo, a 20,8% roditelja navodi da nije bilo potrebe za tim. Analizirajući odgovore prema korisničkim skupinama, vidljivo je da u većem postotku ovakav pripravak nisu koristila djeca koja žive u uvjetima siromaštva, pri čemu zaposleni roditelji u značajno većem postotku (47,9%) od ostalih roditelja navode kako su njihova djeca ponekad koristila neki od probiotičkih pripravaka. Roditelji djece koja žive u uvjetima siromaštva u većem broju, u odnosu na zaposlene roditelje, navode kako nije bilo potrebe za korištenjem takvog pripravka. Roditelje smo pitali je li njihovo dijete koristilo neke druge pripravke po preporuci pedijatra koje nije moguće dobiti na recept, odnosno za koje su trebali izdvojiti novac. Ponovo se pokazalo da djeca zaposlenih roditelja značajno češće koriste različite pripravke za koje je potrebno izdvojiti određenu sumu novca u odnosu na djecu koja žive u uvjetima siromaštva. No, s obzirom na zdravstveno stanje djece s teškoćama u razvoju, pokazalo se da i ona često koriste takve pripravke za koje je potrebno izdvojiti dodatni novac. Također, takve pripravke manje koriste djeca iz dvoroditeljskih obitelji i djeca sa sela. Problem plaćanja lijekova koje ne pokriva zdravstveno osiguranje pokazao se kao jedan od ključnih problema o kojem su svjedočili roditelji sudionici fokusnih grupa (o tome opširnije u poglavlju 3.3.). 107

127 Neke od njihovih izjava vezanih uz ovaj problem su sljedeće: Pretežno ja sama liječim djecu s onim što imam kod kuće, imam blizanke od kojih jedna ima kožnu bolest, a 100 grama masti košta 30 kn, to potroši za par dana. Ja joj ne mogu tu mast da kupim, treba duže mazati da joj se to izliječi i čekamo da prođe samo od sebe, nekad se to i malo povuče - (siromašna majka sa sela)....a meni nije dosta jedan sirup, nego dva, jer ih imam petero. Kad se jedan razboli, evo i drugih i to ti je odmah najmanje 100 kuna za sirup (siromašna majka iz grada). Meni preko 1000 kn treba samo za sina, 12 kutija hrane po 40 kn to mu obavezno treba, plus nekih 10 kutija hrane grisolina, čokolina što on jede, pa pelene, 3-4 velika pakovanja. Sve mi to treba, a kada ja to izračunam ja od tih para to ne mogu kupiti. Lijekovi, za kašalj, za ovo, za ono, ja sve to moram imati (majka korisnica jednokratne novčane pomoći koja ima kronično bolesno dijete). Velike troškove imamo, moram platiti doktora, platiti lijekove Sve moram kupiti, poseban lijek eto, dijete jede posebnu hranu, 40 kn je kutija, a njemu je to za dva dana Gdje su pelene, gdje je bolnica, a gdje smo mi mi ne možemo od toga živjeti (siromašni otac sa sela koji ima dijete s teškoćama u razvoju). Briga o zdravlju zubi djece također je dio primarne zdravstvene zaštite. Roditelji su ti koji odlučuju hoće li i kod kojeg stomatologa prijaviti dijete vezano uz stomatološku zdravstvenu skrb. Prema riječima nekih stručnjaka, roditelji su često neinformirani, ne poznaju sustav te ne znaju što činiti glede brige za oralno zdravlje svog djeteta. Ovim se istraživanjem pokazalo da osobito djeca pripadnici romske nacionalne manjine i djeca s teškoćama u razvoju, prema iskazima njihovih roditelja, imaju nižu kvalitetu zdravlja zubi. Očekivano, najzdravije zube imaju djeca koja nisu u riziku od siromaštva. Rezultati pokazuju da lošijim procjenjuju zdravlje zubi djeteta roditelji s troje i više djece i roditelji sa sela. Nadalje, pokazalo se da 72,2% siromašne djece ima svog zubara, pri čemu se podskupine međusobno ne razlikuju. No, djeca predškolske dobi koja ne žive u uvjetima siromaštva u većoj mjeri imaju svog zubara (84%) u odnosu na siromašnu djecu. Iz slike vidljivo je da postoje značajne razlike u tome koliko je puta dijete bilo, odnosno nije bilo kod zubara. Pritom se značajno izdvajaju djeca pripadnici romske nacionalne manjine, od kojih više od polovice nije nikad bilo kod zubara (52,2%). Iz podataka je ponovno jasno vidljivo da su zaposleni roditelji, čija djeca nisu u riziku od siromaštva, češće od ostalih roditelja svoju djecu vodili zubaru, a roditelji sa sela i s troje i više djece značajno manje. Posljednji set pitanja o zdravlju predškolskog djeteta odnosio se na to ima li ono na raspolaganju (da može koristiti) higijenski pribor primjeren dječjoj dobi, kao što su: četkica i pasta za zube, sapun ili kupka za kupanje, šampon za kosu i krema (losion) za lice i tijelo. Na ovom setu pitanja izdvajaju se djeca pripadnici romske nacionalne manjine time što značajno manje 15,5% 43,6% 39,1% PZU Ostali PZU Dijete s teškoćama Slika Dijete nije bilo nikad kod zubara PZU Romi JNP Zaposleni roditelji 52,2% 36,9% 108

128 Tablica Udio (%) djece koja nemaju na raspolaganju (ne mogu koristiti) sljedeći higijenski pribor primjeren dječjoj dobi Broj maloljetnih članova kućanstva Korisnički status Tip obitelji Mjesto stanovanja Četkica za zube Pasta za zube Sapun ili kupka za kupanje Šampon za kosu Krema (losion) za lice i tijelo 1 2,7% 5,4% 8,1% 7,2% 21,6% 2 3,9% 6,9% 8,6% 9,5% 25,9% 3 i više 6,3% 10,5% 16,1% 14,3% 31,2% PZU Ostali 3,2% 6,9% 11,3% 9,7% 25,0% PZU Dijete s teškoćama 6,2% 9,2% 10,8% 10,8% 21,5% PZU Romi 10,4% 14,7% 21,1% 20,7% 41,0% PZU Ukupno 5,7% 9,5% 14,3% 13,2% 29,7% JNP 3,0% 6,0% 7,5% 6,8% 23,3% Zaposleni roditelji 0,0% 0,5% 0,5% 1,0% 13,9% Jednoroditeljska 3,4% 7,4% 8,9% 8,9% 22,7% Dvoroditeljska 5,8% 9,4% 14,6% 13,2% 30,5% Grad 3,9% 7,6% 10,8% 10,8% 25,5% Selo 6,5% 10,2% 15,5% 13,6% 31,6% od ostalih skupina djece imaju na raspolaganju spomenuti higijenski pribor (tablica 3.35.). Zaključno Rezimirajući dobivene podatke, kako o zdravlju roditelja tako i o zdravlju djece, očito je da postoje razlike na relativno velikom broju pitanja između obitelji koje žive u uvjetima siromaštva u odnosu na obitelji koje ne žive tako. Pokazalo se da su roditelji djece koja žive u uvjetima siromaštva lošijeg zdravlja od roditelja djece koja ne žive u uvjetima siromaštva. Ti su podaci u skladu s nalazima Galića i suradnika (2006.) koji u svom istraživanju, provedenom u Hrvatskoj s nezaposlenim osobama, zaključuju kako postoje snažne indicije da niski prihodi i doživljena financijska deprivacija vode k lošijem zdravlju. Zaposleni roditelji, čije obitelji nisu u riziku od siromaštva, značajno su zadovoljniji svojim zdravljem, kod njih i njihovih članova obitelji gotovo da i ne postoji dugotrajna bolest, invaliditet niti problem ovisnosti. Kada gledamo određene istraživane aspekte vezane uz zdravlje djece, možemo zaključiti da je na razini osnovnih zdravstvenih usluga za djecu situacija vrlo dobra, što znači da su gotovo sva djeca zdravstveno osigurana i redovito cijepljena. Značajne su se razlike pojavile na setu pitanja koja se izravno odnose na kvalitetu brige o zdravlju djeteta, a vezano uz mogućnost roditelja da priušte svojoj djeci lijekove ili određene pripravke po preporuci pedijatra, a koje nije moguće dobiti na recept i za koje treba izdvojiti novac. Tu se pokazalo da u značajno većoj mjeri roditelji djece koja žive u uvjetima siromaštva nemaju mogućnost djetetu kupiti određeni lijek ili pripravak. Ova činjenica otvara pitanje (ne)jednake kvalitete zdravstvene skrbi za svu djecu i zorno ukazuje na nepovoljniji položaj djece koja žive u uvjetima siromaštva te je ovaj problem u svim fokusnim grupama detektiran kao jedan od ključnih problema s kojima se suočavaju roditelji djece koja žive u uvjetima siromaštva (vidi poglavlje 3.3.). Ovaj nalaz, također, dovodi u pitanje prava djece na najbolju moguću zdravstvenu skrb, a što je jedno od ključnih dječjih prava u Konvenciji o pravima djeteta. Također, u već spomenutom istraživanju o romskoj populaciji u Hrvatskoj pokazalo se da je jedan od iznimno velikih problema za romsku nacionalnu manjinu, što se tiče zdravlja, upravo nemogućnost kupnje lijekova kad je potrebno, što je nedostupno za čak 44,5% ekstremno siromašnog romskog stanovništva (Zrinščak, 2014.). Autori tog istraživanja sugeriraju kako bi trebalo istražiti mogućnosti oslobađanja od plaćanja participacije prema socijalnom statusu. Ako promatramo rezultate u odnosu na korisnički status, najviše tegoba imaju djeca s teškoćama u razvoju koja žive u uvjetima siromaštva. No, izuzmemo li njih, pokazuje se da roditelji djece koji primaju jednokratnu novčanu pomoć značajno lošijim procjenjuju općenito zdravlje svog djeteta, češće navode da im je dijete pobolijevalo 109

129 u proteklih godinu dana te djeca iz ove skupine više pobolijevaju od kroničnih bolesti. Postavlja se pitanje: zbog čega se baš ova skupina djece izdvaja po lošijem zdravstvenom statusu u odnosu na drugu djecu? O korisnicima jednokratne novčane pomoći nema istraživanja i treba dodatno istražiti ovu skupinu, no rezultati kvalitativnog istraživanja, u kojem su prikazani nalazi fokusne grupe s roditeljima predškolske djece koji primaju jednokratnu novčanu pomoć, ukazuju na prisutnost bolesti kod njihove djece te je nemogućnost da se podmire različite potrebe bolesnog djeteta jedan od razloga traženja jednokratne novčane pomoći (vidi poglavlje 3.3.). Naravno, na temelju jedne fokusne grupe nije moguće izvoditi generalne zaključke o ovoj skupini korisnika, no ti nalazi otvaraju određena pitanja i put prema daljnjim istraživanjima korisnika JNP-a, koji ne spadaju u kategoriju najsiromašnijih jer ne ostvaruju pomoć za uzdržavanje, ali su u značajnom riziku od siromaštva. Djeca pripadnici romske nacionalne manjine također se izdvajaju u odnosu na ostalu djecu s obzirom na neke parametre vezane uz zdravlje. Ona su sklonija kroničnim bolestima (u odnosu na nesiromašnu djecu), što je u skladu s različitim istraživanjima kako u Hrvatskoj tako i u svijetu (Zrinščak, 2014.). Iz rezultata je vidljivo da je i briga o dentalnom zdravlju djece vezana uz materijalni status, kao i raspolaganje higijenskim priborom, gdje se značajno od ostale djece izdvajaju djeca romske nacionalne manjine koja, kako je poznato, žive u lošijim higijenskim uvjetima i u alarmantno velikom postotku ne posjeduju osnovni higijenski pribor. Iako možda očekivan, ovaj nalaz treba ozbiljno uzeti u obzir u daljnjim akcijama vezanim uz djecu romske nacionalne manjine s ciljem zaštite njihova zdravlja i to na razini primarne zdravstvene zaštite, što uključuje zdravlje zubi i higijenske uvjete. U tom se smislu treba ponovno osvrnuti na Konvenciju o pravima djeteta gdje se u članku 24., između ostalog, navodi da se država treba zalagati za puno ostvarenje prava djeteta na adekvatnu zdravstvenu skrb i osobito poduzimati odgovarajuće mjere za pružanje obavijesti, obrazovanja i potpore u korištenju temeljnih spoznaja o dječjem zdravlju i osobnoj higijeni svim slojevima zajednice, osobito roditeljima i djeci. /Marijana Kletečki Radović/ Usluge i institucije u zajednici namijenjene predškolskoj djeci i njihovim roditeljima U ovom poglavlju bavimo se analizom uključenosti djece u predškolski odgojno-obrazovni sustav te analizom dostupnosti i financijske priuštivosti: (a) odgojno-obrazovnih institucija i kulturno-rekreativnih sadržaja za djecu u zajednici; (b) usluga vezanih uz zdravstvenu i drugu stručnu skrb za djecu. Razvijenost i dostupnost usluga i institucija za djecu u zajednici jedan je od važnijih okolinskih čimbenika zaštite koji značajno može pridonijeti ublažavanju i smanjivanju negativnih učinaka siromaštva na razvoj djece (Werner, 2005., Boyden i Cooper, 2010.). Prilikom ublažavanja rizika koji proizlaze iz života u siromaštvu i osiguravanja uvjeta za izlazak djece iz kruga siromaštva, posebno su važne javne i državne politike koje trebaju omogućiti djeci i njihovim roditeljima pristup društvenim resursima, naročito obrazovanju i zdravstvenoj skrbi, koji posebice doprinose razvoju njihovih potencijala i izjednačavanju mogućnosti (UNICEF, 2005.). Sukladno tome, jedan od strateških ciljeva definiran Strategijom Vijeća Europe o pravima djeteta ( ), kao i Nacionalnom strategijom za prava djece Republike Hrvatske ( ), jest unapređivanje sustava i osiguravanje usluga prilagođenih djeci u sustavu obrazovanja, zdravstva, socijalne skrbi, pravosuđa i aktivnostima slobodnog vremena djece, s posebnim naglaskom na važnost osiguravanja kvalitetnih i dostupnih usluga upravo ranjivim skupinama djece, kao što su djeca u siromaštvu, djeca pripadnici romske nacionalne manjine, djeca s teškoćama u razvoju. Dostupnost odgojno-obrazovnih usluga i kulturno-rekreativnih sadržaja namijenjenih djeci predškolskog uzrasta Istraživanja pokazuju da uključenost djeteta u predškolski odgoj i osiguravanje kvalitetne njege 30 U uzorak istraživanja uključena su djeca u dobi od 3 do 4 i 6 do 7 godina upravo zato što se radi o dobi koja je prijelomna za ulazak u vrtićki program, odnosno predškolski program. Dakle, ne bi se trebalo raditi o premaloj djeci s obzirom na to da su, prema Državnom pedagoškom standardu predškolskog odgoja i naobrazbe (NN 63/08 i NN 90/10), usluge predškolskog odgoja namijenjene djeci u dobi od šest mjeseci starosti do polaska u školu. Međutim, moguće je da se ovi odgovori odnose na djecu romske nacionalne manjine koja sukladno mikropolitikama pojedinih lokalnih zajednica trebaju proći obvezni program predškole u trajanju od dvije godine pa se u tom slučaju u vrtić trebaju uključiti s pet godina. Ovakva praksa proizlazi iz preporuke Nacionalne strategije za uključivanje Roma za razdoblje koja prepoznaje važnost predškolskog odgoja i preporučuje minimalno dvije godine predškolskog obrazovanja Roma po pet sati dnevno tijekom jedne školske godine. 110

130 i skrbi u ranoj dobi, imaju značajan utjecaj na razvojne ishode djeteta u budućnosti. Pozitivni ishodi očituju se kroz kasnije životne okolnosti, kao što su postizanje višeg stupnja naobrazbe, bolja radna mjesta s većom plaćom te smanjenje socioekonomskih nejednakosti, pri čemu osobito profitiraju djeca iz ranjivih skupina, odnosno iz obitelji niskoga socioekonomskog statusa. U mnogim zemljama koje su prepoznale tzv. koncept društvenog ulaganja i uložile u rani odgoj i obrazovanje te ga učinile dostupnim populaciji djece, evidentni su pozitivni ishodi po djecu i društvo u cjelini (Melhuish, 2014.). U tom smislu siromašni roditelji, sudionici fokusnih grupa u ovom istraživanju, govore o važnosti obrazovanja za svoju djecu i perspektivi za budućnost: Važno mi je da se djeca školuju da im bude bolje nego nama. Najviše bi mi pomoglo da djeca završe školu najviše Mi se brinemo za djecu da idu u škole, da završe fakultet moramo se financijski potruditi da završe ipak nešto jače od nas (roditelji djece romske nacionalne manjine) Uključenost u predškolski odgoj i obrazovanje ključna je obrazovna karika u daljnjem uspjehu djece, osobito djece koja žive u uvjetima siromaštva i roditelji su im bez naobrazbe ili nisko obrazovani. Takva djeca češće žive u manje poticajnoj sredini, stječu mnogo manje znanja i vještina od, primjerice, djece visoko obrazovanih roditelja, te na samom početku obrazovnog procesa imaju lošije startne pozicije. Djeca koja žive u siromaštvu i obrazovno nepoticajnoj okolini značajno češće iskazuju poteškoće koje su povezane s kognitivnim vještinama (snižene verbalne i matematičke sposobnosti, problemi s usvajanjem školskog gradiva, poteškoće u savladavanju čitanja i pisanja) te imaju niže obrazovne aspiracije i niži stupanj završenog obrazovanja (Duncan i Brooks-Gunn, 1997., UNDP, 2009., Kletečki Radović, 2011.). Nedostatak, odnosno slaba osnovna znanja i vještine na početku obrazovnog procesa teško se nadoknađuju i kod dobrog dijela djece iz obitelji slabijeg socioekonomskog statusa provlače se do kraja školovanja. Nejednakosti s početka obrazovnog procesa značajno utječu na izbor i mogućnost završavanja viših razina obrazovanja. Djeca iz obitelji slabijeg socioekonomskog statusa značajno češće ispadaju iz sustava obrazovanja, završavaju niže razine srednjoškolske naobrazbe i vrlo rijetko dolaze u sustav visokog obrazovanja (UNDP, 2009., Matković, 2010.). Moja kćer je upisala fakultet, krenula je, nisam više mogao, morala je prekinuti. (otac petoro djece) Rezultati provedenih studija u ekonomski razvijenim i nerazvijenim zemljama pokazuju da ulaganja u rano obrazovanje i obvezno uključivanje sve djece u takve programe značajno utječu na obrazovne i socijalizacijske ishode djece, a posebice djece iz socioekonomski depriviranih obitelji (Child Poverty Action Group, 2012.). Pokazalo se da djeca koja su bila uključena u predškolski odgoj i obrazovanje postižu značajno bolje rezultate na testovima kognitivnih sposobnosti u dobi od 7 do 16 godina, povećava se vjerojatnost završavanja višeg stupnja obrazovanja te zasnivanja radnog odnosa i bolje zarade u dobi od 33 godine (Goodman i Sianesi, 2005.). Također, prateći razvoj djece u dobi od 3 do 11 godina, pokazalo se da djeca koja su bila uključena u kvalitetne predškolske programe, u dobi od 11 godina, postižu 2,4 puta bolje rezultate u jeziku i 3,4 puta bolje rezultate u matematici od one djece koja nisu imala iskustvo ranog obrazovanja (EPPNI, 2006.). Također, provedene analize na podacima PISA testiranja pokazale su da djeca koja su bila uključena u vrtić postižu u pravilu 10% bolje rezultate od one koja nisu bila uključena u programe ranog odgoja i obrazovanja. Valja se osvrnuti na činjenicu da hrvatski sustav predškolskog odgoja i obrazovanja zaostaje za europskim zemljama po razini uključenosti djece u jaslice/vrtić (Matković, 2007., Matković i Dobrotić, 2013.; Plantenga i Remey, 2009.). Hrvatski prosjek uključenosti djece od 0 do 6 godina u predškolski odgoj i obrazovanje iznosi 50%, uz značajne regionalne razlike (vidi poglavlje , slika 4.5.). Obilježje hrvatskog predškolskog sustava obrazovanja jest da se on nalazi u nadležnosti lokalnih samouprava o čijim strateško-razvojnim inicijativama i ekonomskim mogućnostima ovisi opseg i razvoj usluge u cjelini. Takav sustav reflektira se na činjenicu različite pokrivenosti djece predškolskim programima, njihovoj kvaliteti i modelima financiranja, što ne omogućuje svoj djeci ravnopravan pristup priuštivom i kvalitetnom ranom odgoju i obrazovanju. 111

131 Vrtić bi bio dobar za djecu, ali mi iz našeg sela moramo dati 800 kn za vrtić. To je jako puno npr. neke druge općine nešto izdvoje, a naša općina ništa. (majka korisnica jednokratne novčane pomoći) Analiza stanja prava djece i žena u Hrvatskoj (UNICEF, 2011.) i Izvješće o radu pravobraniteljice za djecu ukazuju na problem dostupnosti, ne samo usluga ranog odgoja i obrazovanja, već i drugih usluga i institucija, ranjivim skupinama djece i djeci koja žive u uvjetima siromaštva. Iako različiti autori, stručnjaci i nacionalni dokumenti upozoravaju na činjenicu nedovoljno razvijenih i raširenih usluga za djecu, malo je istraživanja koja se bave pitanjem stvarne prakse korištenja mreže usluga za djecu i roditelje. Izuzetak je istraživanje UNICEF-a (Pećnik, 2013.) koje je dalo širi uvid u dostupnost i korištenje usluga za djecu predškolske dobi. Ono je pokazalo da za Hrvatsku nije karakteristična visoka razvijenost mreže usluga te da uz općenito nisku uključenost djece u predškolske programe izvan sustava češće ostaju djeca iz obitelji niskog socioekonomskog statusa (Dobrotić, 2013.). Kod nas nema vrtića, samo u drugom selu. Jednom sam u našoj općini pitala zašto mi nemamo vrtić, pa su mi odgovorili da mi imamo baku servis. (majka korisnica jednokratne novčane pomoći) S obzirom na to da u Hrvatskoj nisu provođena istraživanja koja su se bavila određenim aspektima života predškolske djece koja žive u uvjetima siromaštvu i pitanjem njihove uključenosti u programe ranog odgoja i obrazovanja, te drugim sadržajima namijenjenima djeci i njihovu razvoju, a praksa pokazuje njihove pozitivne učinke na razvoj djece i buduće šanse, ovo istraživanje predstavlja doprinos širenju uvida u taj problem. Stoga je cilj ovog dijela istraživanja bio utvrditi u kojoj su mjeri djeca koja žive u uvjetima siromaštva uključena u predškolski odgoj i obrazovanje te koliko su druge, za podršku cjelovitog razvoja djece važne usluge i institucije dostupne djeci i njihovim roditeljima u zajednicama u kojima žive i koliko su im prostorno i financijski priuštive. Kao što je ranije spomenuto u poglavlju o materijalnoj depriviranosti djece, djeca iz siromašnih obitelji značajno češće nisu uključena u predškolske programe. Distribucija odgovora na pitanje pohađa li dijete vrtić (slika 3.39.), pokazuje da ukupno 76% djece korisnika stalne socijalne pomoći ne pohađa vrtić. Tri četvrtine djece iz uzorka obitelji korisnika jednokratne novčane pomoći, od kojih 77% živi ispod granice siromaštva od 60% medijana nacionalnog dohotka, također ne koristi uslugu vrtića. Nedostatan broj i kapaciteti predškolskih odgojno-obrazovnih ustanova u zemlji zasigurno utječu i na definiranje kriterija upisa djeteta u jaslice ili vrtić. Vrlo je često jedan od osnovnih kriterija za upis u jaslice/vrtić zaposlenički status obaju roditelja. Tako definiran kriterij uključivanja djeteta u program ranog odgoja i obrazovanja stavlja u neravnopravan položaj djecu korisnika sustava socijalne pomoći koji su uglavnom nezaposleni i ne ostvaruju uvjete za upis u vrtić. O tome govori i podatak da nešto više od 10% roditelja na pitanje zašto dijete nije uključeno u vrtić odgovara: zato što smo nezaposleni, nismo zaposleni i neće ga primiti, jer ne radim... Pojedine lokalne zajednice, s obzirom na kapacitete predškolskih ustanova, imaju mogućnost uključivanja djece nezaposlenih roditelja, ali uz punu participaciju u cijeni vrtića. U tom slučaju roditelji navode kako je prepreka uključivanja djeteta u vrtić previsoka cijena: zato što nemamo novac za platiti vrtić, preskupo je, zbog financija. 90,0% 80,0% 70,0% 60,0% 50,0% 40,0% 30,0% 20,0% 10,0% 0,0% PZU Ostali 79,80% 72,30% 70,90% PZU Dijete s teškoćama 76,50% 78,20% PZU Romi PZU Ukupno JNP Da Ne Slika Uključenost djece iz obitelji korisnika socijalne pomoći u vrtić 112

132 Odgovori roditelja na pitanje zašto dijete nije uključeno u vrtić pokazali su sljedeće najčešće razloge: (1) skrb roditelja ili drugog člana obitelji koji je kod kuće ( majka je kod kuće i čuva dijete, čuva ga baka, obitelj je doma, čuvaju ga deda i baka, ja ga čuvam, jer ne radim i nema potrebe, mama je stalno kod kuće i nema potrebe ); (2) nepostojanje vrtića u okolici u kojoj obitelj živi ( vrtić nije u blizini, nema vrtića, daleko je, nema ga u selu, nema ga., nemamo vrtić, ne postoji, a nemamo novca za put do S.... nema ga u okruženju ); (3) previsoka cijena vrtića odnosno financijska nedostupnost ( nemamo sredstava za vrtić, preskupo nam je, financije su problem, ne možemo si priuštiti, zbog financijske nemogućnosti, nema se novaca, financijski nedostupno, ne mogu zbog financija iako bi jako voljeli ); (4) zaposlenost roditelja kao kriterij za upis u vrtić ( zato što smo nezaposleni, ne radimo pa nas neće primiti, uprava nas ne prima jer misli da nećemo moći plaćati vrtić, ne radimo, nezaposlena obitelj... nismo zaposleni i neće ga primiti, oba roditelja su nezaposlena ); (5) specifični razlozi vezani uz dob djeteta, koji vjerojatno ovise o lokalno definiranim kriterijima i smještajnim kapacitetima ustanove ( nema mjesta za manju djecu u vrtiću, samo za predškolsku, dijete je premalo za vrtić, nema još dosta godina, primaju samo djecu od pet godina, ne primaju mlađe od pet godina, premalo dijete, premala je...) 30. Postoje razlike između dobnih skupina siromašne djece u pogledu uključenosti u predškolski odgoj i obrazovanje. Djeca od 3 do 4 godine značajno su manje uključena u vrtić u odnosu na djecu starosti od 6 do 7 godina. Gotovo 70% djece od 3 do 4 godine nije uključeno u vrtić u odnosu na 57% djece od 6 do 7 godina (slika 3.40.). Djeca mlađe dobi dulje ostaju unutar kuće na skrbi roditelja ili drugih članova obitelji i u situaciji kada roditelji s minimalnim financijskim resursima trebaju participirati u troškovima usluga za djecu, češće se odlučuju investirati u one koje se odnose na starije dijete u kući, zapravo češće, dijete školske dobi. Kako roditelji iz fokusnih grupa navode, školskoj djeci više treba. Također, jedan od razloga je tendencija uključivanja djeteta u vrtić prije polaska u školu, odnosno uključivanje u programe predškole. Analize su također pokazale da su u većem riziku od neuključivanja djeteta u vrtić ona djeca koja žive u obiteljima s troje i više djece. U vrtić nije uključeno 34% siromašne djece iz obitelji s jednim djetetom, 56% djece iz obitelji s dvoje djece i 76% djece iz obitelji s troje i više djece. Mjesto stanovanja siromašnog djeteta/obitelji značajno određuje hoće li dijete biti uključeno u predškolski program odnosno vrtić. Pokazalo se da 80% djece, iz uzorka korisnika socijalne pomoći, koja žive na selu nisu uključena u vrtić. Problem prostorne nedostupnosti usluga za djecu posebno je izražen u ruralnim sredinama u kojima živi i 2/3 siromašne predškolske djece u Hrvatskoj. Djeca koja žive na selu u dvostruko su nepovoljnijoj situaciji, odnosno u većem su riziku od siromaštva i riziku da u njihovom okruženju nema dostupnih usluga ranog odgoja i naobrazbe, kao ni drugih kulturno-rekreativnih sadržaja za djecu. Na to upućuju i odgovori roditelja na pitanje zašto dijete nije uključeno u vrtić, gdje roditelji navode da vrtića nema u mjestu njihova stanovanja, odnosno prostorno im je nedostupan: daleko je, nema vrtića u našem selu, zbog udaljenosti, treba putovat do vrtića, a nemamo prijevoz. Moje dijete ne ide u vrtić, ja nisam u mogućnosti da ga upišem i vodim ga svaki dan u vrtić. Mi nemamo svoj auto, a ja ga ne mogu pustiti da ga svaki dan vozi netko drugi da ja nekoga molim, ja to neću. Ako bi prijevoz bio osiguran, onda bi djeca mogla ići u vrtić a da ja nekome dadnem da ga vozi, a nema vozačku, to tako ne može ići Mi u našem selu nemamo vrtića, a i vrtić košta! Ne možeš to, djeca su kod kuće. (roditelji sa sela) 30 Uzorak istraživanja uključena su djeca u dobi od 3 do 4 i 6 do 7 godina upravo zato što se radi o dobi koja je prijelomna za ulazak u vrtićki program, odnosno predškolski program. Dakle, ne bi se trebalo raditi o premaloj djeci s obzirom na to da su, prema Državnom pedagoškom standardu predškolskog odgoja i naobrazbe (NN 63/08 i NN 90/10), usluge predškolskog odgoja namijenjene djeci u dobi od šest mjeseci starosti do polaska u školu. Međutim, moguće je da se ovi odgovori odnose na djecu romske nacionalne manjine koja sukladno mikropolitikama pojedinih lokalnih zajednica trebaju proći obvezni program predškole u trajanju od dvije godine pa se u tom slučaju u vrtić trebaju uključiti s pet godina. Ovakva praksa proizlazi iz preporuke Nacionalne strategije za uključivanje Roma za razdoblje koja prepoznaje važnost predškolskog odgoja i preporučuje minimalno dvije godine predškolskog obrazovanja Roma po pet sati dnevno tijekom jedne školske godine.a 113

133 30,40% 69,40% 42,80% 57,20% Da Ne Slika Uključenost djece iz obitelji korisnika socijalne pomoći u vrtić prema dobnim skupinama djece od 3 do 4 godine od 6 do 7 godina Slijedi prikaz rezultata istraživanja percipirane dostupnosti odgojno-obrazovnih usluga i kulturno-rekreativnih sadržaja za djecu u zajednici, rezultata koji se odnose na procjenu roditelja koliko prostorna udaljenost usluge otežava njihovo korištenje, financijsku priuštivost te korištenje same usluge. Osvrnemo li se na programe ranog odgoja i obrazovanja, može se uočiti kako više od 1/3 roditelja djece koja žive u siromaštvu navodi da u njihovu okruženju ne postoje jaslice, 1/5 da ne postoji vrtić i 13% da nema programa predškole za djecu koja ne idu u vrtić (slika 3.41.). Ja bih voljela da dijete ima neke uvjete, na primjer da imamo vrtić, da dijete može nešto naučiti, družiti se. (majka sa sela) Program predškole namijenjen je djeci u godini dana prije polaska u osnovnu školu, a koja nisu obuhvaćena redovitim programom predškolskog odgoja i naobrazbe u vrtiću. Distribucija odgovora na pitanje ako je dijete predškolske dobi, je li uključeno u predškolski program, pokazuje da trećina djece korisnika pomoći za uzdržavanje, djece romske nacionalne manjine i djece korisnika jednokratne novčane pomoći nije obuhvaćena redovnim programom predškolskog odgoja i obrazovanja u vrtiću ili programom predškole (u trajanju od 250 sati, a iznimno i 150 sati). Ovi rezultati sukladni su rezultatima dobivenim u istraživanju UNICEF-a (Pećnik, 2013.) koji su pokazali da su djeca nižeg socioekonomskog statusa rjeđe uključena u predškolske programe odgoja i obrazovanja. Očekivano, najčešće neuključena u predškolski program djeca su s teškoćama u razvoju, njih 55%, koja značajno češće zbog zdravstvenog stanja i razvojnih teškoća trebaju specifične oblike podrške i usluga koje se ne provode u dovoljnoj mjeri kroz redovne programe predškolskog odgoja i obrazovanja (slika 3.42.). Također, rezultati pokazuju da su djeca roditelja nižeg obrazovanja (nezavršena osnovna škola do osnovna škola), djeca iz obitelji s troje ili više djece te djeca koja žive na selu rjeđe uključena u predškolski program. Primjerice, podaci o uključenosti romske djece u predškolsko obrazovanje pokazuju da iako je kod mlađih generacija zamjetno povećanje broja uključene djece u predškolski program, i dalje je manje od polovine najmlađe romske populacije (od 0 do 6 godina) uključeno u obrazovni sustav, za razliku od dvije trećine djece iz većinske populacije (Potočnik, 2014). Dobiveni rezultati ukazuju na to da siromašna djeca žive u zajednicama u kojima, prema navodima roditelja, nisu dostupne razne usluge i kulturno-rekreativni sadržaji koji mogu biti poticajni za razvoj djeteta. Naime, više od 2/3 siromašne djece u svom okruženju nema pristup bibliobusu s dječjim knjigama i igračkama, kinu, kazalištu, muzeju ili nekom drugom prostoru gdje su izložbeni postavi namijenjeni djeci. Zatim, 37% djece u mjestu u kojem žive ili do kojeg mogu relativno lako doći nema knjižnicu. Kao što je i ranije prikazano u poglavlju o stanovanju i obilježjima lokalne zajednice koja utječu na dobrobit djeteta (poglavlje ), a vidljivo je iz podataka prikazanih na slici 3.41., 1/3 roditelja navodi da u njihovu okruženju ne postoji uređeni park za djecu. Dodatne analize pokazale su da značajno manje uređenih parkova za igru imaju djeca koja žive u ruralnim područjima. Na pitanje koliko prostorna udaljenost otežava pristup uslugama za djecu, više od 40% roditelja navodi da im je jako otežano doći do kina, muzeja ili kazališta za djecu (slika 3.43.). Trećina roditelja navodi prostornu udaljenost kao problem u korištenju rekreativno-obrazovnih programa za djecu, igraonica i bibliobusa. Značajno češće problem prostorne udaljenosti za sve navedene usluge i sadržaje za djecu ističu roditelji koji žive u ruralnim područjima i roditelji koji imaju troje ili više djece. 114

134 Slika Dostupnost odgojnoobrazovnih usluga i kulturnorekreativnih sadržaja za djecu korisnika socijalne pomoći* Rekreativno-obrazovni programi za djecu predškolske dobi Igraonice za djecu Muzeji ili neki drugi prostor s izložbenim postavima za djecu Kino (u kojem se mogu pogledati dječji filmovi) Ureappleen park za djecu Kazalište za djecu Ne postoji Nisam siguran Postoji 51,1% 9,0% 53,9% 7,5% 70,2% 67,8% 32,8% 3,7% 9,7% 7,1% 63,5% 39,9% 38,6% 20,1% 25,1% 65,1% 8,4% 26,6% Bibliobus s dječjim knjigama i igračkama 60,1% 16,7% 23,2% Dječja knjižnica 37,4% 6,8% 55,9% Poludnevni smještaj za dijete s teškoćama u razvoju u domu ili sličnoj instituciji 52,4% 21,3% 26,3% Škola 7,8% 1,1% 91,1% Predškola (za djecu koja ne idu u vrtić) 13,1% 4,7% 82,2% Vrtić 20,0% 1,0% 79,0% Jaslice 34,7% 5,4% 59,9% * Od roditelja je prikupljen podatak o tome postoji li određena ustanova ili sadržaj za djecu u njihovu mjestu ili kraju, a do kojeg mogu relativno lako doći pješice ili javnim prijevozom. Slika Uključenost djece korisnika socijalne pomoći u predškolski program 80% 70% 60% 50% 40% 30% 20% PZU Ostali PZU Dijete s teškoćama PZU Romi PZU Ukupno JNP 10% 0% Da Ne Ne redovito Ostalo Škola je 2,5 km udaljena, to je 30 minuta hodanja mi imamo 30 km do doktora. Ja stopiram do doktora. Ima autobus tri puta na dan, u 6.15, i u 17 sati. I to je sve. Mali do 6 godina imaju besplatan bus, a veliki moraju platiti kartu, ali ima jedan šofer koji ih hoće povesti. Ja sam i za to da stopira jer nema nikakve veze Ne možeš ti do grada nikako, samo autom, a ako ga nemaš, snađi se, druže, moli, kumi hoće li te tko povesti (majka devetoro djece, žive na selu) 115

135 Moja nije uključena u slobodne aktivnosti nemam auto, autobus mi je skup. Te su aktivnosti navečer mene srce boli da je ne mogu upisati jer nemam novac za sve to platiti ja da sam u gradu, bliže (samohrana majka dvoje djece, žive u predgrađu) Mi smo iz grada, ne trebamo putovati, sve nam je tu. Imamo logopeda u domu zdravlja, Montessori vrtić sve nam je tu, idemo sve pješice i djeca mogu sama do toga svega doći. (majka osmoro djece, žive u gradu) Osvrnemo li se na pitanje koliko troškovi dolaska otežavaju pristup uslugama ili institucijama za djecu (slika 3.44.), dobiveni rezultati ukazuju na značajne i očekivane razlike između roditelja korisnika sustava socijalne pomoći i zaposlenih roditelja. Roditelji korisnici pomoći za uzdržavanje, kao i korisnici jednokratnih novčanih pomoći, navode financije kao veliku prepreku u korištenju usluga za djecu, za razliku od zaposlenih roditelja kojima financije najčešće nimalo ne otežavaju pristup uslugama. Više od 1/3 siromašnih roditelja izjavljuje, za svaku od navedenih usluga i sadržaja za djecu, da im troškovi dolaska jako otežavaju korištenje istih. Skupe su aktivnosti tečaj engleskog nema šanse da to platiš svome djetetu (samohrana majka jednog djeteta, žive u gradu) Ja sam mog sina htjela upisati na ples, ali financijski ne mogu Nije to puno novaca, ali nama je (samohrana majka troje djece, žive u gradu) Voljela bih da ne moram plaćati vrtić za curice (majka dvoje djece, žive u gradu) Rekreativno-obrazovni programi za djecu predškolske dobi Igraonice za djecu Muzeji ili neki drugi prostor gdje su izložbeni postavi i za djecu Kino (u kojem se mogu pogledati dječji filmovi) Ureappleen park za djecu Jako otežava Malo otežava Nimalo ne otežava Ne znam 33,0% 20,1% 28,9% 18,0% 34,6% 21,7% 27,2% 16,5% 42,3% 19,8% 14,8% 23,1% 44,9% 19,9% 18,6% 16,6% 22,3% 21,2% 48,5% 8,0% Slika Prostorna udaljenost odgojnoobrazovnih usluga i kulturnorekreativnih sadržaja za djecu* Kazalište za djecu 41,5% 21,4% 20,3% 16,8% Bibliobus s dječjim knjigama i igračkama 28,5% 15,4% 18,2% 37,9% Dječja knjižnica 22,1% 20,6% 42,0% 15,2% Poludnevni smještaj za dijete s teškoćama u razvoju u domu ili sličnoj instituciji 23,0% 14,7% 23,5% 38,8% Škola 7,0% 20,7% 69,0% 3,3% Predškola (za djecu koja ne idu u vrtić) 10,6% 20,2% 62,2% 7,0% Vrtić 17,8% 22,3% 56,8% 3,1% Jaslice 24,3% 20,2% 44,4% 11,0% *Prostorna udaljenosti usluga mjerena je pitanjem: Koliko udaljenost otežava pristup uslugama? 116

136 Slika Financijska priuštivost odgojnoobrazovnih usluga i kulturnorekreativnih sadržaja za djecu korisnika socijalne pomoći* Rekreativno-obrazovni programi za djecu predškolske dobi Igraonice za djecu Muzeji ili neki drugi prostor gdje su izložbeni postavi i za djecu Kino (u kojem se mogu pogledati dječji filmovi) Ureappleen park za djecu Kazalište za djecu Jako otežavaju Malo otežava Nimalo ne otežava Ne znam 36,3% 22,1% 23,8% 17,8% 36,6% 23,2% 23,7% 16,5% 44,2% 20,6% 13,1% 22,0% 47,1% 21,5% 14,8% 16,6% 23,8% 19,7% 49,1% 7,4% 44,2% 22,6% 16,6% 16,5% Bibliobus s dječjim knjigama i igračkama 28,5% 16,4% 17,2% 37,9% Dječja knjižnica 23,3% 21,6% 39,3% 15,9% Poludnevni smještaj za dijete s teškoćama u razvoju u domu ili sličnoj instituciji 22,8% 14,6% 22,4% 40,2% Škola 8,5% 20,7% 66,6% 4,2% Predškola (za djecu koja ne idu u vrtić) 12,0% 21,3% 59,3% 7,5% Vrtić 21,6% 22,5% 51,4% 4,4% Jaslice 27,3% 21,2% 39,8% 11,7% * Kako bi se istražila financijska priuštivost korištenja usluga i sadržaja za djecu, od roditelja je prikupljen podatak o tome koliko im financijski troškovi posjeta otežavaju pristup uslugama. Dostupnosti zdravstvenih usluga i drugih usluga stručne skrbi za djecu u zajednici Rezultati istraživanja ukazuju na subjektivni dojam roditelja o postojanju usluge u zajednici i subjektivnu procjenu koliko udaljenost određene usluge i financijski trošak posjeta otežavaju korištenje zdravstvene ili druge usluge stručne skrbi. Za stjecanje potpune slike o dostupnosti i mogućnosti korištenja usluga, bilo bi potrebno uključiti i druge izvore podataka te koristiti drugu metodologiju istraživanja dostupnosti i raspoloživosti usluga u određenoj zajednici.kako bismo dobili uvid u dostupnost zdravstvenih i drugih (osnovnih) usluga stručne skrbi za djecu u zajednici, od roditelja je prikupljen podatak postoji li određena usluga za djecu u njihovu mjestu stanovanja, što je podrazumijevalo da do usluge mogu relativno lako doći pješice ili javnim prijevozom. Podaci pokazuju da iz perspektive roditelja korisnika pomoći iz sustava socijalne skrbi, za oko 50% djece u okruženju u kojem žive nije dostupno sedam usluga iz područja zdravstvene skrbi za djecu. To su: defektolog-rehabilitator, fizijatar, fizioterapeut, dječji psihijatar, dječji psiholog, logoped i okulist (slika 3.46.). Dobiveni podaci sukladni su rezultatima istraživanja o dostupnosti tih usluga općoj populaciji roditelja male djece koji su pokazali da ne percipiraju svi roditelji zdravstvenu skrb za majku i dijete jednako dostupnom, već da u tome postoje određene razlike s obzirom na obrazovni i socioekonomski status roditelja. Roditelji nižeg socioekonomskog statusa percipiraju slabiju dostupnost zdravstvenih usluga (Grgurić i Pećnik, 2013.a). Razlozi tomu mogu biti kako udaljenost usluga, tako i neadekvatnost javnog prijevoza, ali i financijske prepreke s kojima se siromašniji roditelji susreću na putu do usluga zdravstvenih djelatnika i drugih stručnjaka. Kada smo se doselili, nama je pedijatar bio u blizini, a sada nam je stan daleko, s bolesnim djetetom trebaš taxi a kako? Sada samo gledam kad će se razboliti i odmah kad se nazire da bi nešto moglo biti, odmah ja krenem, jer ako se zakomplicira, kuda i s kim? (samohrana majka, žive u predgrađu) 117

137 Rekreativno-obrazovni programi za djecu predškolske dobi Igraonice za djecu Muzeji ili neki drugi prostor gdje su izložbeni postavi i za djecu Kino (u kojem se mogu pogledati dječji filmovi) Ureappleen park za djecu Da Ne, nije bilo potrebe Ne, iako je bilo potrebe Ne znam 13,8% 42,5% 31,5% 12,2% 21,5% 34,4% 32,0% 12,2% 14,1% 47,7% 24,0% 14,2% 21,5% 37,8% 31,0% 9,7% 63,8% 16,6% 14,0% 5,6% Slika Korištenje odgojnoobrazovnih usluga i kulturnorekreativnih sadržaja za djecu* Kazalište za djecu 27,0% 36,0% 26,5% 10,6% Bibliobus s dječjim knjigama i igračkama 9,6% 51,9% 16,8% 21,7% Dječja knjižnica 38,2% 39,5% 13,4% 8,9% Poludnevni smještaj za dijete s teškoćama u razvoju u domu ili sličnoj instituciji 3,2% 70,2% 10,1% 16,6% Škola 63,4% 32,0% 2,0% 2,6% Predškola (za djecu koja ne idu u vrtić) 46,0% 35,8% 13,9% 4,3% Vrtić 36,8% 34,9% 25,8% 2,4% Jaslice 8,7% 67,3% 18,5% 5,5% * Od roditelja je prikupljen podatak jesu li koristili uslugu te jesu li imali potrebu za korištenjem određene usluge. Značajan podatak ukazuje na to da je trećini siromašne djece usluga pedijatra nedostupna, odnosno prema navodu roditelja, on ne postoji u okruženju u kojem dijete/obitelj živi. Djeca koja žive na selu značajno češće u svom bližem okruženju nemaju pedijatra, njih 52%. Očekivano, siromašni roditelji u većoj mjeri izjavljuju da im udaljenost jako otežava korištenje usluge pedijatra (28%), a posebno roditelji koji žive na selu (46%). Gotovo polovica sudionika koji žive na selu izvještavaju o znatno otežanom pristupu pedijatru. Podaci su dosljedni kada se radi i o troškovima posjeta. Za trećinu siromašnih roditelja financijski izdaci posjeta pedijatru predstavljaju problem. Ni jedan zaposleni roditelj nije financijski razlog izdvojio kao onaj koji značajno otežava pristup njegova djeteta usluzi liječnika pedijatra. Evo, vidiš kako je kod nas na selu, nema autobusa, nemaš redovnog prijevoza, poštu nemamo, doktor dolazi u selo dva puta sedmično i to ne pedijatar, nego opće prakse. (majka devetoro djece, žive na selu) Na problem nedostatka i nedovoljne regionalne raširenosti pedijatrijskih ordinacija upozorava i Hrvatsko pedijatrijsko društvo. Prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, od do godine broj pedijatrijskih timova u primarnoj zdravstvenoj zaštiti dojenčadi i male djece smanjen je s 341 na 249. Poteškoću predstavlja i činjenica da nisu sva djeca obuhvaćena skrbi pedijatrijskog tima, odnosno specijalista pedijatra. Pedijatri ugovaraju provođenje zdravstvene zaštite iz obveznog zdravstvenog osiguranja za djecu predškolske dobi od 0 do 7 godina, a samo iznimno za djecu do završetka osnovnoškolskog obrazovanja. Problem predstavljaju i mjesta (ruralne sredine, otoci) koja uopće nemaju pedijatra te zdravstvenu zaštitu djece provode liječnici opće ili obiteljske medicine (Liječničke novine 106, 2012.). Mnoga strana istraživanja ukazuju na to da kvaliteta zdravstvene zaštite djece ovisi o sustavu primarne zdravstvene zaštite (Pediatria Atecion Primaria, 2010., Liječničke novine 106, 2012.). Pokazalo se da se ondje gdje pedijatar vodi zdravstvenu skrb o djetetu rjeđe nepotrebno propisuje antibiotik, bolja je kontrola kroničnih bolesti, značajno se više pridržava stručnih preporuka u liječenju bolesti, djeca se rjeđe upućuju specijalistima i bolja je procijepljenost djece. 118

138 Slika Dostupnost zdravstvenih i drugih usluga stručne skrbi za djecu korisnika socijalne pomoći* Fizioterapeut Fizijatar Socijalni radnik Ne postoji Nisam siguran Postoji 48,9% 11,2% 49,4% 11,2% 42,4% 3,0% 39,9% 39,4% 54,6% Dječji psihijatar 50,1% 11,7% 38,2% Dječji psiholog 48,1% 9,3% 42,5% Defektolog-rehabilitator 49,7% 11,9% 38,4% Logoped 47,9% 8,1% 43,9% Okulist 45,7% 6,3% 47,9% Stomatolog 23,7% 2,6% 73,7% Patronažna sestra 18,9% 5,7% 75,3% Pedijatar 32,5% 1,8% 65,7% * Od roditelja je prikupljen podatak o tome postoje li zdravstvene i druge usluge stručne skrbi za djecu u njihovu mjestu ili kraju u kojem žive do kojeg mogu relativno lako doći pješice ili javnim prijevozom. Jedna od najprisutnijih usluga za majke i djecu po rođenju posjet je patronažne sestre čije savjete o tjelesnoj njezi, razvojnim potrebama djeteta i majčinim zdravstvenim potrebama nakon porođaja roditelji procjenjuju vrlo korisnima (Grgurić i Pećnik, 2013.b). Gotovo 1/5 siromašnih roditelja kaže da u njihovu okruženju ne postoji patronažna sestra. Gotovo za trećinu djece koja žive na selu usluge patronažne sestre nisu dostupne jer ih u okruženju jednostavno nema. Uloga patronažne sestre u savjetovanju roditelja o njezi djeteta, o razvojnim potrebama djeteta, pozitivnom roditeljstvu može biti značajan okolinski mehanizam u kreiranju zaštitnih čimbenika, osobito obiteljima koje su zbog siromaštva i ekonomskog stresa u većem riziku za razvoj nepodržavajuće atmosfere unutar obitelji i manje osjetljivosti na potrebe djeteta. Prema izjavama roditelja, usluga stomatologa nedostupna je za 23% djece iz obitelji korisnika pomoći za uzdržavanje i 29% djece iz obitelji korisnika jednokratne novčane pomoći. Posebno se ističu razlike između korisnika socijalne pomoći s obzirom na mjesto stanovanja obitelji. Čak 38% roditelja koji žive na selu izvještava o nepostojanju stomatologa u okruženju te pritom značajno češće navode i troškove posjeta kao razlog zbog kojeg je pristup toj usluzi otežan, za razliku od 90% roditelja koji žive u gradu i izvještavaju da im je usluga stomatologa dostupna. Zanimljivo je da značajno češće obitelji s troje i više djece navode da su im troškovi posjeta stomatologu otežani zbog nedostatka financija. Zaposleni roditelji financijske razloge gotovo uopće ne navode kao prepreku korištenja te usluge, to čini svega njih 2,6%. Ukupno gledajući, gotovo 50% siromašnih roditelja kao prepreku posjeta stomatologu iskazuje financijski trošak. Što se tiče dostupnosti usluge okulista, 46% korisnika socijalne pomoći iz sustava socijalne skrbi percipira da u njihovu okruženju ne postoji takav liječnik specijalist. Posebno se izdvajaju seoska kućanstva, iz kojih 64% roditelja izvještava da u svojem okruženju nemaju okulista te da im je on nedostupan upravo zbog velike udaljenosti. Zanimljiv podatak jest da troškove posjeta okulistu češće kao problem ističu obitelji s više djece i one čija su djeca niže kronološke dobi. To može biti povezano s činjenicom da se provjeri vida pridaje veća pozornost upravo pred polazak djeteta u školu i da roditelji koji žive sa skromnim primanjima, kojima je okulist nedostupan u smislu da je do njega 119

139 prostorno teško doći i da iziskuje financijski trošak, odgađaju pregled do trenutka kada on postaje nužan, sastavni dio liječničkog pregleda za školu. Gotovo polovica roditelja koji žive u siromaštvu ukazuje na nedostupnost logopeda (slika 3.46.). U 56% slučajeva roditelji pripadnici romske nacionalne manjine iskazuju nepostojanje te usluge specijalista u svojem okruženju. Dobiveni rezultati pokazuju da 66% djece koja žive na selu u svom okruženju nema logopeda, a za 53% ispitanika zbog udaljenosti je jako teško djetetu osigurati navedenu uslugu. Zanimljivo je da oko 26% roditelja koji žive u gradu također navodi kako u njihovu mjestu stanovanja ne postoji logoped. Podaci pokazuju da je 36% obitelji kojima financijska situacija bitno otežava korištenje te usluge za djecu (slika 3.48.). Zanimljivo je da, prema navodima roditelja, gotovo 2/3 djece nije trebalo koristiti uslugu logopeda (slika 3.49.). Moja mala ide u grad u dom zdravlja kod logopeda. Vozimo je, moramo platiti vožnju. Išla sam i na magnetsku rezonancu i dobili smo samo 50 kn za troškove prijevoza, ništa više. (majka korisnica jednokratne novčane pomoći) Nama je 5-6 km do logopeda, ali dijete mora ići bez obzira na sve. Snalazimo se svakako, na svakojake načine. Nekad stopiramo, nekad pitam čovjeka iz sela, nekad uzme, nekad ne uzme (novac, op.a.) nekad autobusom, sve zavisi nezgodno mi je popodne jako kad je termin, nema prijevoza (majka troje djece, žive na selu) Dobiveni podaci o dostupnosti usluge defektologa-rehabilitatora ukazuju na to da je udio siromašnih roditelja koji izvještavaju da ova usluga ne postoji u njihovu okruženju 50% (slika 3.47.). Zabrinjavajući je podatak da 40% roditelja djece s teškoćama u razvoju izjavljuje kako u njihovu okruženju takve usluge nema, iako je defektolog-rehabilitator značajan u terapiji djece s teškoćama u razvoju. Čak 27% roditelja djece s teškoćama u razvoju zbog financijskih razloga svom djetetu ne može osigurati tu uslugu. Situacija je tim teža ako se radi o obitelji koja živi na selu jer podaci ukazuju da 2/3 roditelja koji žive na selu iskazuju nepostojanje defektologa-rehabilitatora u svojem okruženju te njih 54% navodi kako im prostorna udaljenost otežava pristup toj usluzi. Meni je, da vam kažem, nikako, teško je, jedva spajamo kraj s krajem. Imam petero djece, a najmlađi, koji je tri godine star, je bolestan. Svaki mjesec dadem 1500 kuna za mog malog, dva put na tjedan ga moram voziti na terapiju. Plaćaju nam samo pola putnih troškova, dobijem 100 kn, a potrošim 200 kn, a i to kasni s isplatom. Neki dan nisam niti išao voditi dijete na terapiju jer nisam imao novca. (otac djeteta s teškoćama u razvoju, žive na selu) Na slici prikazani su rezultati koji ukazuju na to da 35% roditelja korisnika novčanih pomoći iz sustava socijalne skrbi izjavljuje kako im financijski trošak znatno otežava pristup korištenju te usluge. Osim toga, financijski problem značajno češće iskazuju obitelji s više djece, korisnici romske nacionalne manjine i korisnici koji žive na selu. Dječji psiholog i dječji psihijatar su stručnjaci čije usluge u velikoj mjeri djeca ne mogu koristiti u zajednici u kojoj žive. U 50% slučajeva siromašni roditelji izvještavaju da u njihovu okruženju ne postoji dječji psiholog ili dječji psihijatar. Gotovo 2/3 roditelja koji žive na selu izvještavaju o nedostatku tih usluga u svojem okruženju, ali podaci pokazuju da siromašni roditelji iz urbanih sredina također izjavljuju da dječji psiholog (25%) ili psihijatar (29%) ne postoji u mjestu u kojem žive. Zanimljivo je da je uslugu dječjeg psihijatra koristilo oko 10%, a psihologa 20% djece te da je svega 2% djece trebalo usluge tih stručnjaka, ali ih nisu koristili (slika 3.49.). Usluge tih stručnjaka češće koriste djeca s teškoćama u razvoju. Prema dobivenim podacima, socijalni radnik nije prostorno dostupan za 42% korisnika sustava novčanih pomoći (slika 3.46.), a značajno češće nije u blizini korisnika koji žive u ruralnom području (njih 61%). Uzorak sudionika ovog istraživanja čine upravo korisnici prava i usluga centra za socijalnu skrb te iznenađuje kako je velikom broju korisnika usluga socijalnog radnika nedostupna, kako zbog činjenice da su centri smješteni u gradskim ili županijskim središtima (kao uostalom i druge usluge), tako i činjenice da put, odnosno prijevoz, do takvog središta iziskuje financijski trošak koji za korisnike novčanih prava predstavlja značajan problem. Udaljenost jako otežava pristup uslugama socijalnog radnika za 33% roditelja, a malo otežava za 29,6% (slika 3.47.). 120

140 Značajno češće obitelji s troje ili više djece iskazuju troškove posjete socijalnom radniku kao izrazito otežavajuću okolnost u korištenju usluge, te specifično korisnici romske nacionalne manjine, korisnici jednokratne novčane pomoći i oni koji žive na selu. Zanimljiv je podatak da 60% korisnika PZU-a izjavljuje kako nije bilo potrebe za korištenjem usluge socijalnog radnika, iako su oni stalni korisnici prava priznatih u centru za socijalnu skrb. Ovaj podatak potvrđuje rezultate istraživanja, kao i stručne rasprave, o činjenici kako fenomen i pristupanje problemu siromaštva nije dovoljno osviješteno u području socijalnog rada (Družić Ljubotina i Kletečki Radović, 2011.) te kako socijalni radnici, kao i zakonodavni okvir sustava socijalne skrbi, razumijeva problem siromaštva isključivo kao materijalni nedostatak pojedinca/obitelji, a izostaju pristupi koji uključuju širi spektar socijalnih usluga koje bi omogućile siromašnim obiteljima i djeci podršku i osnaživanje u ostalim aspektima života, poput socijalnog uključivanja, edukativne, informativne i psihološke potpore i slično. Dobiveni podatak o tomu da 60% siromašnih roditelja navodi kako nije bilo potrebe za uslugama socijalnog radnika, možemo interpretirati tako da su roditelji razumijevali da se usluga odnosi isključivo na potrebe ili eventualne poteškoće u odnosu na dijete, a njih nije bilo. Međutim, posebno je važno naglasiti nužnost uključivanja socijalnog radnika u ublažavanje posljedica siromaštva, ne isključivo kroz materijalna davanja i kontakt samo s nositeljem novčanih prava u kućanstvu, već i kroz razvijanje odnosa i pružanje informativne, emocionalne i praktične podrške siromašnoj djeci te osnaživanja i poticanja razvoja njihovih potencijala i mogućnosti. Rezultati koji se odnose na dostupnost korištenja usluge fizijatara i fizioterapeuta pokazuju da oko 50% roditelja korisnika socijalne pomoći izjavljuje da ovih usluga nema u okruženju u kojem žive. Djeci koja žive na selu te su usluge značajno teže dostupne (gotovo za 3/4 djece), iako podaci ukazuju da 27% siromašnih roditelja iz gradskih sredina također navodi nedostupnost usluge fizijatra. Više od 1/3 siromašnih roditelja navodi da imaju značajnih problema zbog prostorne udaljenosti usluge i financijskih troškova dolaska do ustanove (slike i 3.48.), pri čemu veće probleme iskazuju roditelji pripadnici romske nacionalne manjine, kućanstva s troje i više djece te seoska kućanstva. Značajno češće ove usluge koriste djeca s teškoćama u razvoju, a samo 28% njihovih roditelja iskazuje kako im financijski trošak nije prepreka u korištenju. Slika Prostorna udaljenost zdravstvenih i drugih usluga stručne skrbi za djecu* Fizioterapeut Fizijatar Jako otežavaju Malo otežavaju Nimalo ne otežavaju Ne znam 34,2% 25,3% 23,9% 16,6% 34,5% 25,3% 23,7% 16,5% Socijalni radnik 33,1% 29,6% 34,6% 2,6% Dječji psihijatar 34,9% 25,5% 23,2% 16,4% Dječji psiholog 34,7% 25,3% 26,3% 13,7% Defektolog-rehabilitator 35,9% 25,8% 23,1% 15,2% Logoped 35,4% 27,4% 26,5% 10,7% Okulist 34,3% 28,5% 29,1% 8,1% Stomatolog 21,6% 28,4% 49,0% 1,1% Patronažna sestra 15,1% 20,3% 53,5% 11,0% Pedijatar 28,7% 28,0% 42,1% 1,2% * Prostorna udaljenosti usluga mjerena je pitanjem: Koliko udaljenost otežava pristup zdravstvenim i drugim uslugama stručne skrbi za djecu? 121

141 Gledamo li cjelokupan uzorak korisnika novčanih pomoći u sustavu socijalne skrbi, za trećinu njih prostorna udaljenost jako otežava pristup zdravstvenim i drugim uslugama stručne skrbi za djecu. Najmanji problem iskazan je kod patronažne sestre koja u pravilu dolazi u kućnu posjetu. Ruralna područja osobito su deprivirana u odnosu na mogućnost dostupnosti usluga za djecu. Značajno češće, na svim varijablama usluga za djecu, roditelji koji žive na selu iskazuju da u njihovu okruženju ne postoji navedena usluga, da im je zbog udaljenosti jako otežan pristup uslugama, a velik su problem i financijski izdaci. Meni treba auto, auto nije luksuz, treba mi za bolesno dijete. (otac djeteta s teškoćama u razvoju, žive na selu) Iskazani rezultati vezani uz dostupnost i financijsku priuštivost zdravstvenih i drugih stručnih usluga za djecu dosljedno ukazuju kako je trećini siromašnih obitelji korisnika socijalne pomoći materijalna situacija toliko teška da imaju značajnih problema s pristupom uslugama za djecu (često se radi o obiteljima koje se zbog dodatnih, specifičnih okolnosti nalaze u dvostruko nepovolj- nijem položaju u odnosu na obitelji koje su samo siromašne). Naime, siromašne obitelji koje žive u ruralnim, zabačenim i udaljenim mjestima, siromašne obitelji koje imaju troje i više djece, siromašne obitelji romske nacionalne manjine i siromašne obitelji s djetetom s teškoćama u razvoju jesu obitelji povećanog rizika, čijim problemima treba pristupati integrativno i razumijevati da se radi o posebno ranjivim skupinama siromašnih. Kada ti je dijete bolesno, uvijek moraš imati kn, doktor kaže i vi morate doći k njemu, ako ne možete biti s njim, a ja ne mogu, nemam za boravak u bolnici, onda ga moraš doći posjetiti, a oni ne znaju mogu li ja doći i s čim, imam li ja za doći. Nitko ne razumije, donesi to što treba i to je to i koliko mi oni dadnu, toliko imam (CZSS, op.a.), hvala im. (majka kronično bolesnog djeteta, korisnica jednokratne novčane pomoći) Fizioterapeut Fizijatar Socijalni radnik Jako otežavaju Malo otežavaju Nimalo ne otežavaju Ne znam 34,1% 25,3% 23,3% 17,4% 34,2% 25,8% 22,6% 17,4% 31,7% 29,7% 34,6% 3,9% Slika Financijska priuštivost zdravstvenih i drugih usluga stručne skrbi za djecu* Dječji psihijatar 34,3% 25,9% 22,5% 17,2% Dječji psiholog 33,9% 25,5% 26,5% 14,2% Defektolog-rehabilitator 35,1% 25,6% 21,8% 17,5% Logoped 35,6% 27,1% 24,6% 12,8% Okulist 35,2% 28,1% 27,6% 9,0% Stomatolog 23,5% 30,2% 45,0% 1,4% Patronažna sestra 16,0% 18,4% 53,0% 12,6% Pedijatar 30,1% 27,7% 40,8% 1,4% * Kao pokazatelj financijske priuštivosti korištenja zdravstvenih i drugih usluga stručne skrbi za djecu, od roditelja je prikupljen podatak o tome koliko im financijski troškovi posjeta otežavaju pristup uslugama. 122

142 Slika Korištenje zdravstvenih i drugih usluga stručne skrbi za djecu korisnika socijalne pomoći* Fizioterapeut Fizijatar Socijalni radnik Dječji psihijatar Da Ne, nije bilo potrebe Ne, iako je bilo potrebe Ne znam 11,4% 79,4% 1,6% 7,6% 1,4% 13,1% 78,0% 7,5% 39,0% 57,7% 1,5% 1,8% 1,7% 9,7% 81,8% 6,8% Dječji psiholog 19,5% 72,6% 2,1% 5,8% Defektolog-rehabilitator 12,4% 78,5% 2,1% 7,0% Logoped 22,8% 69,2% 2,9% 5,2% Okulist 27,9% 65,4% 2,1% 4,6% Stomatolog Patronažna sestra 74,7% 70,6% 19,5% 20,6% 4,8% 1,1% 2,3% 6,5% Pedijatar 88,0% 1,1% 10,3% 0,6% * Od roditelja je prikupljen podatak jesu li koristili uslugu te jesu li imali potrebu za korištenjem određene usluge. Problem su nam putni troškovi, mi smo predali sve putne naloge ja potrošim kn do bolnice, a dobijem natrag 75 kn, a još ni to nisam dobila. Ne dobijem ni pola od onoga što potrošim, a gdje mi je tu hrana, gdje je za drugo na putu? Znači to nije ništa Ne mogu ja sada reći - evo tebi 75 kn i eto ti mene odvezi do bolnice, nitko mene neće odvesti za 75 kn. Jako teško prolazimo kroz to, nama bi trebala neka primanja s nekim većim iznosima, da bi mogli pokriti sve to. Pomoglo bi mi da isplata za putni nalog dva mjeseca ne kasni. (otac djeteta s teškoćama u razvoju) Zaključak Siromašna djeca češće žive u lokalnim zajednicama koje nemaju razvijenu mrežu usluga za djecu i obitelji, odnosno u ruralnim sredinama koje su, između ostalog, uglavnom suočene i s problemima neadekvatnog i preskupog javnog prijevoza, o čemu može i često ovisi dostupnost usluge potrebne djetetu. U skladu s ranije uočenim problemom nedostupnosti usluga za djecu s obzirom na socioekonomski status i regionalne nejednakosti (Analiza stanja prava djece i žena u Hrvatskoj, 2011., Izvješće pravobraniteljice za djecu za godinu, Pećnik, 2013., Stubbs i Zrinščak, 2013.), na što su ukazali i podaci dobiveni ovim istraživanjem, važno je istaknuti potrebu za kreiranjem mjera i akcijskih planova koji će omogućiti i poboljšati dostupnost financijski pristupačnih i kvalitetnih usluga za siromašnu djecu i njihove obitelji, a posebno za siromašnu djecu koja se nalaze u dodatno nepovoljnim životnim okolnostima. Rezultati su ukazali na posebno ranjive skupine obitelji, unutar svih korisnika socijalnih pomoći, kojima je značajno otežan pristup uslugama, kako zbog prostorne nedostupnosti, tako i zbog financijske priuštivosti. Radi se o siromašnim obiteljima koje su pored siromaštva i po nekim drugim obilježjima ranjive te se njihove poteškoće multipliciraju i uvelike mogu utjecati na razinu kvalitete života i ostvarive dobrobiti za dijete. Primjerice, višečlane obitelji koje žive na selu i imaju dijete s teškoćama u razvoju ili višečlane obitelji romske nacionalne manjine. Djeci iz takvih obitelji treba posvetiti posebnu pažnju, uzimajući 123

143 u obzir sve potencijalne rizične čimbenike te integriranim pristupom i modelima suradnje između svih sustava koji skrbe o pravima i interesima djece (zdravstveni, obrazovni, socijalni), omogućiti pristup kvalitetnim uslugama i osigurati uvjete u kojima će ih dijete (obitelj) moći koristiti do prestanka trajanja potrebe. Također, podaci iz ovog istraživanja ukazali su na nisku uključenost djece koja žive u uvjetima siromaštva u programe ranog odgoja i obrazovanja. Ova činjenica predstavlja rizičnu okolnost koja može znatno utjecati na razvoj i dobrobit djeteta koje živi u uvjetima siromaštva i zasigurno predstavlja problem koji je povezan s nejednakim mogućnostima (obrazovnim nejednakostima) tijekom budućega obrazovnog procesa te djece. Istraživanje je potvrdilo analize drugih autora (Dobrotić i sur., 2010., Baran i sur , Pećnik, 2013.) i dokumenata o djeci (Analiza stanja prava djece i žena, 2011., Podaci pravobraniteljice za djecu za godinu) o nedovoljnoj raširenosti i razvijenosti mreža usluga ranog odgoja i obrazovanja u Hrvatskoj, gdje poseban problem predstavljaju ruralne sredine i otoci. Podaci istraživanja jasno pokazuju uskraćenost usluge vrtića za 76% djece koja žive u siromaštvu te dodatne rizične okolnosti koje ukazuju na to da su usluge manje dostupne i financijski nepriuštive obiteljima koje žive u ruralnim područjima, obiteljima s troje ili više djece te da su češće neuključena djeca niže kronološke dobi u programe ranog odgoja i naobrazbe, odnosno djeca u dobi od 3 do 4 godine. Važno je naglasiti da programi ranog odgoja i obrazovanja, odnosno vrtić, siromašnoj djeci, pored socijalizacijskih čimbenika, otvara niz mogućnosti za razvoj kognitivnih i perceptivnih sposobnosti, što se pokazalo značajnim za proces i završavanje viših razina obrazovanja, a u konačnici i otvaranja mogućnosti stjecanja više razine kvalifikacije i pronalaska posla s boljom plaćom. Priprema djeteta na školu važan je čimbenik zaštite koji može utjecati na motivaciju i razinu spremnosti za ulazak djeteta u obrazovni sustav. Ne razmišljaju oni da je vrtić dobar za djecu, djeca se tamo uče, druže se s drugom djecom. Oni tamo rade s njima na riječima, na koječemu uče ih dosta toga. Oni su tamo na sigurnom. Izvještaj OECD-a (2011.) o tome dovodi li predškolsko obrazovanje do boljih rezultata učenja u školi, na temelju PISA rezultata, jasno otkriva da se sveobuhvatnim pristupom predškolskom odgoju i obrazovanju mogu smanjiti socioekonomske razlike među djecom, poboljšati ukupna učinkovitost djece i izjednačiti mogućnosti, pod uvjetom da se radi o kvalitetnim programima. Stručnjaci tvrde da samo univerzalni programi ranog odgoja i obrazovanja, koji su kvalitetni i usmjereni prema cjelokupnom razvoju djetetovih potencijala, nose najviše koristi za svu djecu (Esping-Andersen, 2009.; Melhuish, 2014.). Svakako treba istaknuti značaj i ulogu vrtića u osiguravanju cjelovite prehrane tijekom boravka djeteta u ustanovi, kao i osigurane medicinske i druge usluge stručne skrbi (obvezni stručni tim vrtića). To je svakako važna uloga vrtića s obzirom na to da i podaci ovog istraživanja ukazuju na depriviranost siromašne djece, osobito one romske nacionalne manjine, u odnosu na osiguravanje optimalne prehrane djeteta tijekom dana. Također, velikoj većini siromašne djece sadržaji koji su namijenjeni aktivnostima slobodnog vremena, a koji u najranijoj dobi mogu pozitivno utjecati na tjelesni, kognitivni i emocionalni razvoj, nisu ni prostorno ni financijski dostupni. Djeca trebaju što duže ići u vrtić, voljela bih da moja mala ide što duže. Meni je to teško podržati. Meni nešto pomaže socijalno. Vrtić plaćam 780 kn i 400 kn plaća općina. Svaki mjesec je toliko puno dati za vrtić, a još i općina pomaže. Za cijeli dan, za cijelo vrijeme drugačije je u gradu, ovdje na selu to je luksuz. To (vrtić, o.a.) jako puno znači za dijete, oni tamo puno uče, stvarno, imaju svoj ritam, ishrana je drugačija, sve ono što njima treba a što im mi kod kuće ne možemo priuštiti jer nemamo novca za to, da bi mi, što se kaže, djecu po receptu hranili. Oni znaju što kuhaju, što im treba to djeci dosta znači, vitamini, minerali, a mi nemamo sredstava za to, nema se novaca. (majka s većim brojem djece, žive na selu) (majka s većim brojem djece iz romske nacionalne manjine) 124

144 /Olja Družić Ljubotina/ Socijalna podrška djeci i obitelji Tijekom djetinjstva podrška djeci i njihovim obiteljima iznimno je važna zbog suočavanja s nizom zahtjevnih tjelesnih, emocionalnih i socijalnih promjena koje odrastanje donosi. Socijalna podrška podrazumijeva dostupnost resursa u socijalnoj okolini koji pojedincu pružaju podršku u svakodnevnom životu te kriznim situacijama, i time pridonose njegovoj dobrobiti. Najčešće dimenzije socijalne podrške su emocionalna, instrumentalna i savjetodavna podrška. Emocionalna podrška podrazumijeva moralnu podršku, razumijevanje osjećaja i promišljanja, empatiju te brigu pojedinca i okoline za drugoga. Instrumentalna ili materijalna podrška pruža osobi izravnu potporu u obliku usluga i materijalnih dobara, dok savjetodavna podrška uključuje davanje savjeta, uputa, prijedloga ili povratnih informacija o djelovanju pojedinca (Dobrotić i Laklija, 2012.). Siromaštvo kao rizična okolnost za rast i razvoj te kao čimbenik rizika za socijalno isključivanje (iako nije svaka siromašna osoba i socijalno isključena) može dodatno opteretiti život djeteta i fazu promjena koje se događaju tijekom odrastanja (Kletečki Radović, 2011.). Roditelji predškolske djece koja žive u uvjetima siromaštva imali su priliku osvrnuti se na pitanje koliko često provode vrijeme s važnim dionicima iz svoje okoline te u kojoj mjeri oni i njihova djeca mogu računati na podršku i pomoć socijalne okoline. U najčešćem kontaktu s rodbinom su roditelji pripadnici romske nacionalne manjine (slika 3.50.), pri čemu gotovo trećina njih (29,5%) navodi da provodi svaki dan s rodbinom, što je značajno više od ostalih podskupina. Razlog bi mogao biti što romska populacija živi u naseljima u kojima je smještena i njihova rodbina. Najmanje provode vrijeme s rodbinom roditelji djece s teškoćama u razvoju, pri čemu njih 6,2% nikada ne provodi vrijeme s rodbinom, dok ih 33,8% viđa svega nekoliko puta godišnje. Pokazalo se također da nešto više vremena s rodbinom provode djeca i roditelji iz dvoroditeljskih obitelji u odnosu na jednoroditeljske (tablica 3.36.). Roditelji pripadnici romske nacionalne manjine također značajno više od drugih svakodnevno provode vrijeme s prijateljima (26,3%), što se također može tumačiti time da vjerojatno većina prijatelja živi unutar istog naselja u kojem su smješteni ispitanici (slika 3.51.). Na svakodnevnoj razini značajno manje vremena s prijateljima provode zaposleni roditelji (4,1%). Dijete i njegovi roditelji okruženi su članovima šire obitelji, prijateljima, susjedima, stručnjacima koji ih mogu podržati u nošenju s izazovima svakodnevnog života, ali i na koje se mogu osloniti u slučaju teškoća. Socijalna podrška pridonosi emocionalnoj dobrobiti, olakšava suočavanje sa stresom i obavljanje socijalnih uloga (Pećnik, 2003.). Poznata je činjenica da su osobe nižeg socioekonomskog statusa slabijih socijalnih veza, što u konačnici može rezultirati i socijalnom isključenošću siromašnih osoba. Razlika između siromaštva i socijalne isključenosti u tome je što se siromaštvo najvećim dijelom odnosi na materijalnu dimenziju ili ekonomsku deprivaciju, a socijalna isključenost na socijalnu participaciju (Roosa i sur., 2005.), odnosno podrazumijeva trajnu višestranu prikraćenost pojedinca u sudjelovanju u ekonomskom, socijalnom, političkom i kulturnom životu društva u kojem živi (Gray, 2003.; Barnes, 2002., prema Šverko, Galić i Maslić Seršić, 2006.). Isključenost obitelji i djeteta iz okoline koja ga okružuje puno je više od nedostatka novca. Ljudi mogu biti isključeni iz različitih područja društvenog života: obrazovanja, zaposlenja, stanovanja, socijalnih veza, poštovanja (Šućur, 2004.), što dovodi do društvene izolacije, nepostojanja socijalnih veza (Dean, 1991.; Abela i Berlioz, 2007.) i do obesnaženosti (Room, 1995.). Roditelji djece romske nacionalne manjine ponovo se izdvajaju s obzirom na najveću učestalost provođenja vremena sa susjedima (3.52.). Ovaj je podatak opet moguće tumačiti argumentom da Romi unutar svojih naselja dijele svakodnevicu sa susjedima, s obzirom na neposredniji stil života u romskim naseljima. Također, značajno niža učestalost provođenja vremena sa susjedima kod zaposlenih roditelja zasigurno proizlazi iz toga što veći dio dana provode na poslu. Pokazalo se da manje vremena sa susjedima provode roditelji iz grada i iz jednoroditeljskih obitelji (tablica 3.36.). S obzirom na učestalost provođenja vremena s ljudima u svojoj vjerskoj zajednici (slika 3.53.), sve korisničke skupine kao najčešći odgovor navode nikad (55%). Pritom se ponovno izdvaja romska skupina roditelja koji značajno češće od ostalih roditelja navode da nikad ne provode vrijeme s ljudima unutar vjerske zajednice (83,3%), a nakon njih slijede zaposleni roditelji, koji u 51% slučajeva navode odgovor nikad. U kontekstu socijalne uključenosti zanimljivo je usporediti učestalost provođenja vremena roditelja prema korisničkim skupinama unutar različitih skupina i organizacija, kao što su sport, rekreaci- 125

145 40% 35% 30% 25% 20% 15% 10% 5% PZU Ostali PZU Dijete s teškoćama PZU Romi PZU Ukupno JNP Zaposleni roditelji Slika Učestalost provođenja vremena s rodbinom 0% Nikada Nekoliko puta godišnje Nekoliko puta mjesečno Nekoliko puta tjedno Svaki dan 50% 40% 30% 20% PZU Ostali PZU Dijete s teškoćama PZU Romi PZU Ukupno Slika Učestalost provođenja vremena s prijateljima JNP 10% Zaposleni roditelji 0% Nikada Nekoliko puta godišnje Nekoliko puta mjesečno Nekoliko puta tjedno Svaki dan ja, kultura, politika, zabava, klubovi i sl. Naime, roditelji iz sve četiri skupine koji žive u uvjetima siromaštva značajno rjeđe od zaposlenih roditelja provode vrijeme s članovima različitih dobrovoljnih skupina i organizacija (slika 3.54.). To je moguće tumačiti argumentom da zaposleni, odnosno ljudi koji nisu u riziku od siromaštva, raspolažu materijalnim sredstvima kojima si mogu priuštiti članstvo u različitih organizacijama, klubovima i sl. 50% 40% 30% 20% 10% Osim što su roditelji procijenili koliko često provode vrijeme s nekim značajnim osobama iz svoje socijalne okoline, imali su i priliku osvrnuti se u kojoj mjeri mogu računati na pomoć pojedinih dionika unutar svoje okoline. S obzirom na percepciju roditelja o tome koliko mogu računati na pomoć obitelji, sve skupine roditelja kao najčešći odgovor nude uvijek (slika PZU Ostali PZU Dijete s teškoćama PZU Romi PZU Ukupno JNP Zaposleni roditelji Slika Učestalost provođenja vremena sa susjedima 0% Nikada Nekoliko puta godišnje Nekoliko puta mjesečno Nekoliko puta tjedno Svaki dan 126

146 Slika Učestalost provođenja vremena s ljudima u svojoj vjerskoj zajednici (u crkvi, džamiji, sinagogi) 100% 80% 60% 40% 20% PZU Ostali PZU Dijete s teškoćama PZU Romi PZU Ukupno JNP Slika Učestalost provođenja vremena s članovima dobrovoljnih skupina i organizacija i sl. (sport, rekreacija, kultura, politika, zabava, klubovi i sl.) 0% 100% 80% 60% 40% 20% 0% Nikada Nikada Nekoliko puta godišnje Nekoliko puta godišnje Nekoliko puta mjesečno Nekoliko puta mjesečno Nekoliko puta tjedno Nekoliko puta tjedno Svaki dan Svaki dan Zaposleni roditelji PZU Ostali PZU Dijete s teškoćama PZU Romi PZU Ukupno JNP Zaposleni roditelji 3.55.). Tako jedna samohrana majka iz fokusne grupe navodi: Kada mi je trebala pomoć oko djece, onda mi je uskakala mama, a i sada ako što treba. Prema distribuciji odgovora uvijek, vidljiva je značajna razlika između roditelja koji žive i ne žive u uvjetima siromaštva. Čak 83,5% roditelja djece koja ne žive u uvjetima siromaštva navodi da uvijek može računati na pomoć svoje obitelji. Činjenica da ipak najviše roditelja navodi kako uvijek može računati na pomoć obitelji u skladu je brojnim nalazima koji ukazuju na to da je obitelj primarni izvor socijalne podrške i to osobito na tzv. praktičnoj dimenziji (Olagnero, Meo i Corcoran, 2005.). Roditelji koji žive u uvjetima siromaštva ne razlikuju se u distribuciji odgovora značajno jedni od drugih, pri čemu kod svih prevladava odgovor da ponekad mogu računati na pomoć rodbine, ali je relativno visoko zastupljen i odgovor nikad (slika 3.56.). Posebno dirljiva bila je izjava majke iz jedne fokusne grupe koja ima sina s teškoćama u razvoju: Najgore mi je što ga moram takvog gledati i što smo mi u svemu tome sami, nemamo ni... od koga kakvu podršku. Znate kako je Tablica Udio (%) roditelja koji svaki dan ili nekoliko puta tjedno provode vrijeme s članovima različitih neformalnih grupa i udruženja s obzirom na broj maloljetne djece, tip obitelji i mjesto stanovanja Provodi vrijeme svaki dan ili nekoliko puta tjedno sa članovima sljedećih grupa ili organizacija Broj maloljetne djece Tip obitelji Mjesto stanovanja Jednoroditeljske Dvoroditeljske Grad Selo Rodbina 45,0% 41,6% 41,4% 38,5% 44,3% 42,4% 43,6% Prijatelji 54,0% 54,7% 49,0% 56,2% 49,6% 48,4% 53,3% Susjedi 59,4% 62,5% 63,3% 53,7% 65,1% 54,4% 69,8% Vjerska zajednica 9,4% 9,2% 8,6% 10,4% 8,4% 9,6% 8,1% Klubovi, društva, udruge (sport, rekreacija, kultura, politika, zabava i sl.) 0,9% 2,6% 1,5% 2,0% 1,6% 2,1% 1,4% 127

147 100% 80% 60% 40% 20% PZU Ostali PZU Dijete s teškoćama PZU Romi PZU Ukupno JNP Zaposleni roditelji Slika Koliko vi i vaše dijete možete računati na pomoć obitelji? 0% Nikad Ponekad Često Uvijek Ne znam 60% 50% 40% 30% 20% 10% PZU Ostali PZU Dijete s teškoćama PZU Romi PZU Ukupno JNP Zaposleni roditelji Slika Koliko vi i vaše dijete možete računati na pomoć rodbine? 0% Nikad Ponekad Često Uvijek Ne znam 50% 40% 30% 20% 10% PZU Ostali PZU Dijete s teškoćama PZU Romi PZU Ukupno JNP Zaposleni roditelji Slika Koliko vi i vaše dijete možete računati na pomoć prijatelja? 0% Nikad Ponekad Često Uvijek Ne znam to, u obitelji svatko ima svoj problem, kada imaš problema, niko te ne vidi. Što je koga briga što je moje dijete sada u bolnici. Na pomoć rodbine značajno više od ostalih računaju zaposleni roditelji, pri čemu više od polovice njih navodi da je ta opcija otvorena uvijek (53,6%). 128

148 Slika Koliko vi i vaše dijete možete računati na pomoć susjeda? 50% 40% 30% 20% 10% PZU Ostali PZU Dijete s teškoćama PZU Romi PZU Ukupno JNP Zaposleni roditelji 0% Nikad Ponekad Često Uvijek Ne znam Osvrnemo li se na prethodne podatke (slika 3.51.), gdje se pokazalo da roditelji i djeca pripadnici romske nacionalne manjine s prijateljima provode najviše vremena (u odnosu na ostale sudionike) i podatak o tome koliko mogu računati na pomoć prijatelja (slika 3.57.), situacija je nešto drukčija. Roditelji pripadnici romske nacionalne manjine, iako provode više vremena od ostalih s prijateljima, u manjoj mjeri računaju na njihovu pomoć. Iz slike vidljivo je da zaposleni roditelji i u ovom slučaju u značajno većoj mjeri računaju na pomoć prijatelja, pri čemu ukupno njih 80,1% navodi da na pomoć prijatelja računaju često ili uvijek, što se drastično razlikuje u odnosu na sve druge podskupine. Iako roditelji i djeca romske nacionalne manjine provode najviše vremena sa susjedima (slika 3.52.), a zaposleni roditelji najmanje, na pitanje koliko mogu računati na pomoć susjeda, pokazalo se da upravo roditelji pripadnici romske nacionalne manjine u najmanjoj mjeri računaju na pomoć susjeda, a zaposleni najviše (slika 3.58.). Roditelji iz jednoroditeljskih obitelji i iz grada računaju na manju pomoć susjeda u odnosu na dvoroditeljske obitelji i obitelji sa sela (tablica 3.37.). Jednako kao i u pitanju koje se odnosilo na učestalost provođenja vremena s ljudima unutar svoje vjerske zajednice (slika 3.53.), gdje su roditelji pripadnici romske nacionalne manjine u najvećoj mjeri navodili da to ne čine nikad, i u ovom se pitanju ističu upravo ti roditelji jer više od ostalih navode da ne mogu računati na pomoć vjerske zajednice, pri čemu njih čak 89,2% navodi odgovor nikad (slika 3.59.). Unutar fokusne grupe u kojoj su sudionici bili roditelji pripadnici romske nacionalne manjine, jedna je majka izjavila: Išla sam tamo po neku odjeću ili pakete hrane, a župnik je reko: To je za naše Znate ono naši i vaši Kod svih podskupina roditelja najučestaliji je odgovor nikad, no nešto više od ostalih skupi- Slika Koliko vi i vaše dijete možete računati na pomoć vjerske zajednice? 100% 80% 60% 40% 20% PZU Ostali PZU Dijete s teškoćama PZU Romi PZU Ukupno JNP Zaposleni roditelji 0% Nikad Ponekad Često Uvijek Ne znam 129

149 100% 80% 60% 40% PZU Ostali PZU Dijete s teškoćama PZU Romi PZU Ukupno JNP Zaposleni roditelji Slika Koliko vi i vaše dijete možete računati na pomoć članova klubova, udruga, društava (sport, kultura i sl.)? 20% 0% Nikad Ponekad Često Uvijek Ne znam na zaposleni roditelji i u ovom slučaju navode da mogu računati na pomoć vjerske zajednice, pri čemu također mnogi navode da ne znaju mogu li računati na pomoć. U svakom slučaju, i ovdje se pokazalo da roditelji djece koja ne žive u uvjetima siromaštva imaju veće povjerenje od ostalih roditelja i u vjerske zajednice. Na manju pomoć vjerske zajednice računaju roditelji s troje i više djece i oni sa sela (tablica 3.37.). Slično kao i kod pitanja koje se odnosilo na to koliko često provode vrijeme s članovima dobrovoljnih skupina i organizacija (slika 3.54.), u kojem značajno veći dio roditelja korisnika socijalne pomoći navodi da jako rijetko provodi vrijeme na takav način, dok su zaposleni roditelji znatno uključeniji u takav oblik druženja, i na pitanju koliko mogu računati na pomoć članova klubova, udruga i različitih društava korisnici pomoći odgovaraju u velikoj mjeri da nikad ne mogu računati na takvu pomoć (slika 3.60.). Analize su pokazale da na veću pomoć članova klubova, udruga, društava računaju zaposleni roditelji, a značajno manje na takav oblik podrške računaju roditelji s troje i više djece (tablica 3.37.). Velikim dijelom razlog tome je financijske prirode, s obzirom na to da roditelji nemaju mogućnost ni sebi ni svojoj djeci platiti takav oblik provođenja slobodnog vremena. Jedna majka iz fokusne grupe koja živi u gradu tako je istaknula: Ja sam mog sina htjela upisati na ples, ali financijski ne mogu nije to puno novca, ali nama jest. Može uvijek ili često računati na pomoć sljedećih grupa ili organizacija Broj maloljetne djece Tip obitelji Mjesto stanovanja Jednoroditeljske Dvoroditeljske Grad Selo Obitelj 64,8% 63,8% 63,2% 67,0% 62,5% 62,3% 64,5% Rodbina 36,0% 36,6% 33,0% 33,5% 34,5% 34,2% 34,4% Prijatelji 31,5% 32,3% 30,1% 31,0% 30,7% 29,6% 31,8% Susjedi 27,0% 25,0% 25,0% 22,7% 26,1% 22,3% 27,9% Vjerska zajednica 9,9% 5,1% 5,5% 8,3% 5,3% 8,1% 4,1% Klubovi, društva, udruge (sport, rekreacija, kultura, politika, zabava i sl.) 7,2% 3,5% 2,0% 3,5% 2,8% 4,1% 2,0% Tablica Udio (%) roditelja koji mogu uvijek ili često računati na pomoć različitih neformalnih grupa i udruženja s obzirom na broj maloljetne djece, tip obitelji i mjesto stanovanja 130

150 Ovim smo istraživanjem željeli utvrditi u kojoj mjeri određene institucije mogu biti izvorom socijalne podrške za roditelje i djecu koja žive u uvjetima siromaštva. Stoga nas je zanimala procjena roditelja koliko oni i njihova djeca mogu računati na pomoć centra za socijalnu skrb (CZSS). Korisnici socijalne pomoći ne računaju na osobito visoku razinu podrške djelatnika CZSS-a jer je prevladavajući odgovor ponekad. Tako jedna majka iz grada u fokusnoj grupi kaže: Svatko treba dobiti papir sa svojim pravima u Centru ništa se ne zna ja sam imala jednu socijalnu radnicu s kojom sam mogla razgovarati kao sa svojom mamom dobila sam drugu, ne znam ni koja je ja nemam pojma kako se ona zove Analizirajući skupine roditelja korisnika novčanih pomoći, vidljivo je da nešto veću podršku percipiraju roditelji djece s teškoćama u razvoju, dok roditelji pripadnici romske nacionalne manjine više od ostalih skupina korisnika novčanih pomoći navode da ne mogu nikad računati na pomoć CZSS-a (19,9%) (slika 3.61.). Otac predškolskog djeteta iz fokusne grupe romske nacionalne manjine navodi: Oni, iz općine i socijalnog, oni zahtijevaju svašta od nas Očekivano, zaposleni roditelji, koji najvećim dijelom nisu korisnici sustava socijalne skrbi i nemaju iskustva s ovom institucijom, u daleko najvećem broju odgovaraju da ne znaju mogu li računati na pomoć centra (51%). Razlike su se pokazale značajnima u odnosu na mjesto stanovanja, pri čemu roditelji iz grada računaju na veću pomoć centra za socijalnu skrb od onih sa sela (tablica 3.38.). Na pomoć lokalne odnosno gradske uprave obitelji koje žive u uvjetima siromaštva u najvećem broju ne računaju i to navode u iznimno velikom udjelu (slika 3.62.). Samohrana majka predškolskog djeteta u fokusnoj grupi kaže: Onaj gospodin iz gradskog poglavarstva kod kojeg sam išla pitati za plaćanje režija on ima nešto svoje što njega zasmeta i onda on tako svrsta ljude On meni počne označavati što mi od papira treba i zaustavi se na tome što je moje dijete bez oca, jer nije upisan drugi roditelj, i kaže: Evo, i da vam ja sad to progledam kroz prste!!!. Ja gledam, nemaš mi što progledavat kroz prste, ali pustim ga Kaže: Kad-tad će vam netko pokucati na vrata da vam uzme dijete! Prestrašno! Slika Koliko vi i vaše dijete možete računati na pomoć centra za socijalnu skrb? 80% 70% 60% 50% 40% 30% 20% 10% PZU Ostali PZU Dijete s teškoćama PZU Romi PZU Ukupno JNP Zaposleni roditelji 0% Nikad Ponekad Često Uvijek Ne znam Slika Koliko vi i vaše dijete možete računati na pomoć službenika gradske uprave (upravni odjeli)? 80% 70% 60% 50% 40% 30% 20% 10% PZU Ostali PZU Dijete s teškoćama PZU Romi PZU Ukupno JNP Zaposleni roditelji 0% Nikad Ponekad Često Uvijek Ne znam 131

151 Zaposleni roditelji značajno se razlikuju od ove četiri podskupine roditelja te u najvećem dijelu također, kao i u prethodnom odgovoru, navode da ne znaju mogu li računati na pomoć gradske uprave, dok roditelji iz grada više od roditelja sa sela računaju na pomoć gradske uprave (tablica 3.38.). namijenjene prije svega njima s obzirom na njihov nepovoljan materijalni status (slika 3.64.). Majka iz fokusne grupe, koja ima devetoro djece, kaže: Odeš ponekad u Crveni križ da ti oni nešto dadnu, ali to je sve slabo a bude problema za hranu za sve, nas je 11 u kući u Crvenom križu jednom u 80% 70% 60% 50% 40% 30% 20% 10% PZU Ostali PZU Dijete s teškoćama PZU Romi PZU Ukupno JNP Zaposleni roditelji Slika Koliko vi i vaše dijete možete računati na pomoć mjesnog odbora? 0% Nikad Ponekad Često Uvijek Ne znam 70% 60% 50% 40% 30% 20% 10% 0% Nikad Ponekad Često Uvijek Ne znam PZU Ostali PZU Dijete s teškoćama PZU Romi PZU Ukupno JNP Zaposleni roditelji Slika Koliko vi i vaše dijete možete računati na pomoć Crvenog križa ili nekih drugih humanitarnih organizacija? Najviše roditelja predškolske djece koji žive u siromaštvu navodi da nikad ne mogu računati na pomoć mjesnog odbora, a zaposleni roditelji ponovno u najvećoj mjeri kažu da ne znaju mogu li računati na takvu pomoć (slika 3.63.). Zanimljivo je da iznimno velik broj roditelja koji žive u uvjetima siromaštva navodi kako nikad ne mogu računati na pomoć Crvenog križa i drugih humanitarnih organizacija jer su takve organizacije godini možeš dobiti paket, to je samo za Božić i ne daju ti više, snalaziš se sam Zaposleni roditelji, koji ne žive u uvjetima siromaštva, opet u najvećoj mjeri odgovaraju da ne znaju mogu li računati na pomoć humanitarnih organizacija, jer se zbog svog povoljnog materijalnog statusa rijetko susreću s takvim tipom pomoći (slika 3.64.). Ujedno, roditelji iz jednoroditeljskih obitelji i iz gradskih sredina nešto više računaju na pomoć humanitarnih organizacija (tablica 3.38.). 70% 60% 50% 40% 30% 20% 10% 0% Nikad Ponekad Često Uvijek Ne znam PZU Ostali PZU Dijete s teškoćama PZU Romi PZU Ukupno JNP Zaposleni roditelji Slika Koliko vi i vaše dijete možete računati na pomoć obiteljskog savjetovališta? 132

152 I u slučaju obiteljskog savjetovališta vidljiva je percepcija roditelja korisnika novčanih pomoći koji najčešće navode da ne računaju na takav oblik pomoći, dok roditelji djece koja ne žive u uvjetima siromaštva ponovo u najčešće ne znaju mogu li računati na pomoć obiteljskog savjetovališta (slika 3.65.). Također se pokazalo da roditelji sa sela u manjoj mjeri računaju na pomoć obiteljskog savjetovališta (tablica 3.38.). mogu računati na pomoć liječnika za sebe i svoje dijete (25,9%). Pokazalo se također da roditelji sa sela i s troje i više djece u značajno manjoj mjeri računaju na pomoć liječnika u odnosu na roditelje iz grada i s jednim ili dvoje djece (tablica 3.38.). Unutar fokusnih grupa roditelji su se vrlo često osvrtali općenito na zdravstvenu skrb za djecu i na liječnike, a jedna majka sa sela, koja ima dijete s kroničnom bolesti, kaže: Da imam novaca, bilo bi Slika Koliko vi i vaše dijete možete računati na pomoć liječnika? 70% 60% 50% 40% 30% 20% 10% PZU Ostali PZU Dijete s teškoćama PZU Romi PZU Ukupno JNP Zaposleni roditelji 0% Nikad Ponekad Često Uvijek Ne znam Slika Koliko vi i vaše dijete možete računati na pomoć vrtića? Kod pitanja koliko liječnik može biti roditeljima i njihovoj djeci jedan od izvora podrške, odnosno u kojoj mjeri mogu računati na pomoć liječnika, situacija je znatno različita u odnosu na prethodne odgovore koji su bili vezani za neke druge institucije. Naime, roditelji prema podskupinama najčešće navode kako uvijek mogu računati na pomoć liječnika za sebe i svoje dijete, pri čemu na takvu pomoć najviše računaju zaposleni roditelji, ali i roditelji djece s teškoćama u razvoju (slika 3.66.). Ipak, ako promatramo frekvencije odgovora nikad, vidljivo je da čak četvrtina roditelja pripadnika romske nacionalne manjine u značajno većoj mjeri od ostalih navodi kako nikad ne 70% 60% 50% 40% 30% 20% 10% sigurno drugačije u bolnici U to sam se uvjerila u sve tri bolnice U Zagrebu su ljudi imućniji, to sam vidjela, što ja imam, nemam ništa, imam to primanje koje imam. S obzirom na to da je manje djece roditelja korisnika pomoći uključeno u vrtiće, ne čudi da u najvećem broju odgovaraju kako ne mogu računati na pomoć vrtića (3.67.). Dakle, zaposleni, koji žive u gradu, računaju na značajno veću pomoć vrtića, dok roditelji koji žive u uvjetima siromaštva, sa sela i s troje i više djece, računaju na nešto manju podršku vrtića (tablica 3.38.). PZU Ostali PZU Dijete s teškoćama PZU Romi PZU Ukupno JNP Zaposleni roditelji 0% Nikad Ponekad Često Uvijek Ne znam 133

153 Može uvijek ili često računati na pomoć sljedećih institucija ili stručnjaka Centar za socijalnu skrb Gradska uprava (upravni odjeli) Broj maloljetne djece Tip obitelji Mjesto stanovanja Jednoroditeljske Dvoroditeljske grad selo 42,3% 38,8% 40,0% 43,9% 38,9% 48,1% 33,0% 4,5% 8,2% 6,3% 7,9% 6,2% 9,4% 4,2% Mjesni odbor 2,7% 3,4% 3,0% 3,5% 3,0% 2,6% 3,6% Crveni križ i druge humanitarne organizacije Obiteljsko savjetovalište 10,8% 8,2% 9,3% 5,9% 10,1% 11,7% 7,1% 7,2% 14,6% 9,2% 11,4% 10,0% 13,7% 7,3% Liječnik 55,8% 50,9% 59,1% 59,6% 59,4% 69,7% 49,3% Vrtić 35,1% 23,7% 27,9% 34,0% 26,0% 38,6% 18,5% Tablica Udio (%) roditelja koji mogu uvijek ili često računati na pomoć različitih institucija i stručnjaka s obzirom na broj maloljetne djece, tip obitelji i mjesto stanovanja Iz prethodno prikazanih podataka o percepciji socijalne podrške kod roditelja predškolske djece koja žive u uvjetima siromaštva, vidljivo je da se roditelji najviše oslanjanju na pomoć i podršku obitelji, ali i liječnika. U najmanjoj mjeri očekuju pomoć od različitih institucija odnosno ustanova iz okoline, kao što su vjerske organizacije, klubovi i udruge, mjesni odbor, gradska uprava i obiteljsko savjetovalište. Roditelji pripadnici romske nacionalne manjine izdvajaju se od ostalih jer u načelu percipiraju nižu razinu socijalne podrške. Također se pokazalo da postoji značajna razlika između roditelja djece koja žive i koja ne žive u uvjetima siromaštva jer ovi potonji u većoj mjeri računaju na pomoć različitih dionika iz okoline. Kao što se pokazalo i u ovom istraživanju, obitelj je ključno mjesto podrške, pri čemu odnosi u obitelji ostavljaju značajan trag u životima ljudi. Poznato je da dobri obiteljski odnosi mogu predstavljati važan zaštitni čimbenik u djetinjstvu, a različita istraživanja pokazuju da je lošiji materijalni status povezan s većim nezadovoljstvom obiteljskim odnosima (Conger i Elder, 1994.; Conger, Conger i Martin, 2010.). Narušenim obiteljskim odnosima pogoduje stres izazvan materijalnom oskudicom te se često odražava na partnerske odnose, koji mogu postati konfliktni. Ekonomski stres, uz narušene partnerske odnose, može se odraziti na probleme mentalnog zdravlja (primjerice depresiju), ali i na kvalitetu roditeljstva (Mistry i sur., 2010.). Stoga su roditelji predškolske djece procijenili zadovoljstvo odnosima unutar svojih obitelji. Pokazalo se da su sve podskupine roditelja predškolske djece vrlo zadovoljne odnosima u obitelji, utvrđeno je da nema razlika u zadovoljstvu odnosima u obitelji između podskupina, što znači da je obitelj podjednak izvor zadovoljstva 60% 50% 40% 30% 20% 10% PZU Ostali PZU Dijete s teškoćama PZU Romi PZU Ukupno JNP Zaposleni roditelji Slika Koliko ste zadovoljni odnosima u svojoj obitelji? 0% Vrlo nezadovoljan/a Donekle nezadovoljan/a Ni zadovoljan/a ni nezadovoljan/a Prilično zadovoljan/a Vrlo zadovoljan/a 134

154 svim roditeljima predškolske djece, bez obzira na materijalni status, tip obitelji, broj djece i ostalo (slika 3.68.). Prethodni nalazi pokazali su da roditelji predškolske djece koja žive u uvjetima siromaštva češće percipiraju manju socijalnu podršku u nekim aspektima od onih koji ne žive u uvjetima siromaštva. Slaba socijalna podrška može biti povezana s osjećajem nepripadnosti i neprihvaćanja društva u kojem ljudi žive, drugim riječima, sa socijalnom isključenošću. Osjećaj nepripadnosti društvu može pridonijeti većoj izolaciji roditelja/obitelji koji se tako osjećaju i negativno utjecati na njihovu djecu, prenoseći na njih isti taj osjećaj nezadovoljstva i neprihvaćenosti. Da bi bilo moguće dobiti direktan uvid u doživljaj socijalne isključenosti kod roditelja koji žive u uvjetima siromaštva, postavljeno im je pitanje osjećaju li da pripadaju društvu u kojem žive. Potrebno mi je prihvaćanje, društvo koje ne osuđuje, koje pomaže, ali koliko mi pričali, ići će sporo, same smo, same se moramo izboriti Ma, treba mi ljudskosti, ljudskosti društva, naravno treba nam i materijalna i financijska pomoć, ali najvažnije da nema prozivanja, da naiđem na razumijevanje u društvu Neprihvaćanje je meni najveći problem: joj tvoja mama ne radi njihov otac ima problem s alkoholom, pa se na tu djecu gleda kad nešto naprave u vrtiću ako moj sin gurne drugo dijete koje je dobrostojeće, onda se komentira: joj, pa nije ni čudo, oni su socijalni slučaj, tata pije Mi ćemo se snaći, mi ćemo naći taj novac, mi smo borci svi, ali to neprihvaćanje me ubija Slika Osjećate li da pripadate društvu u kojem živite? 100% 80% 60% 40% PZU Ostali PZU Dijete s teškoćama PZU Romi PZU Ukupno 20% 0% Da, osjećam da pripadam ovom društvu i da sam prihvaćen/a od ostalih članova društva Osjećam da pripadam ovom društvu, iako ponekad nisam prihvaćen/a od članova društva Često imam osjećaj da ne pripadam ovom društvu Osjećam se potpuno društveno neprihvaćenim i isključenim JNP Zaposleni roditelji Roditelji predškolaca koji žive u uvjetima siromaštva najvećim dijelom odgovaraju da osjećaju pripadnost ovom društvu i da se osjećaju prihvaćenima. Pritom roditelji djece s teškoćama u razvoju percipiraju nešto manju pripadnost i prihvaćanje društva u odnosu na druge skupine (slika 3.69.). Ako gledamo razlike između svih primatelja pomoći za uzdržavanje, korisnika jednokratne novčane pomoći i zaposlenih roditelja, vidljivo je da postoji značajno veći osjećaj pripadnosti i prihvaćenosti u društvu kod zaposlenih roditelja, dakle onih koji ne žive u uvjetima siromaštva. Vezano uz osjećaj nepripadnosti društvu, roditelji iz različitih fokusnih grupa navode sljedeće: Zaključna razmatranja Rezimirajući podatke o socijalnoj podršci, što se prije svega odnosi na percepciju roditelja predškolske djece vezano uz to mogu li računati na pomoć iz svoje socijalne okoline, pokazalo se da postoje značajne razlike između roditelja djece koja žive i koja ne žive u uvjetima siromaštva. Dakle, roditelji djece koja žive u uvjetima siromaštva imaju značajno manje povjerenje i značajno manji osjećaj da mogu računati na pomoć obitelji, rodbine, prijatelja, susjeda, kao i različitih organizacija i institucija. Vrlo nisko povjerenje osoba koje žive u uvjetima siromaštva u različite organizacije i institucije specifičnost je poznata iz mnogih ra- 135

155 nijih istraživanja (prema Šućur, 2008.). Naime, u Hrvatskoj postoji velika razina nepovjerenja u socijalne sustave, pri čemu građani s visokim primanjima imaju značajno veće povjerenje od siromašnih građana. Nešto viša razina povjerenja postoji u odnosu na zdravstveni sustav, što je i u skladu s nalazima ovog istraživanja, s obzirom na to da su roditelji predškolske djece iskazali, u odnosu na druge institucije, najveće povjerenje u podršku liječnika. Siromašni roditelji u manjoj mjeri od nesiromašnih računaju na pomoć različitih dionika iz okoline, čime se potvrdilo kako ljudi koji žive u uvjetima siromaštva imaju značajno slabiju socijalnu mrežu. To može dovesti do različitih negativnih posljedica za njihove obitelji, a osobito za djecu, kao što je osjećaj izoliranosti i socijalne isključenosti, a što se u konačnici i pokazalo na pitanju koje se odnosilo na osjećaj (ne)pripadnosti i (ne) prihvaćenosti u društvu. Također se pokazalo da neke skupine, koje su češće u riziku od siromaštva, manje računaju na različite aspekte socijalne podrške. To su prije svega roditelji s troje i više djece, sa sela, a u određenim aspektima i roditelji iz jednoroditeljskih obitelji. Ovi nalazi pokazuju da roditelji pripadnici romske nacionalne manjine u manjoj mjeri od ostalih roditelja koji žive u uvjetima siromaštva, računaju na pomoć prijatelja, susjeda, vjerskih organizacija, centra za socijalnu skrb i liječnika. To ponovno upućuje na veću izoliranost i potencijalnu socijalnu isključenost te manjinske skupine, čiji pripadnici tradicionalno u najvećem broju žive u ekstremnom siromaštvu. Ovdje ćemo se osvrnuti na moguće razloge zbog kojih postoji osjećaj da pojedinac dobiva manju podršku liječnika od ostalih. Jedan od razloga mogla bi biti slabija involviranost romske nacionalne manjine u zdravstveni sustav. Naime, nedavno objavljeno istraživanje o različitim aspektima života romske populacije u Hrvatskoj pokazalo je da čak 17,5% Roma nema zdravstveno osiguranje, po čemu se značajno razlikuju od ostalog stanovništva (Zrinščak, 2014.). Pokazalo se i da rjeđe od ostalog stanovništva odlaze na redovite zdravstvene preglede, ali i da su znatno nezadovoljniji zdravstvenim uslugama. Znatno veće nezadovoljstvo romske populacije zdravstvenim uslugama Zrinščak (2014.) pripisuje mogućem različitom tretmanu ove manjinske skupine, odnosno indicijama o nejednakom tretmanu romskog stanovništva u odnosu na ostalo stanovništvo. Autor nastavlja da iako za Hrvatsku nema preciznih podataka, neki pokazatelji sugeriraju postojanje slučajeva diskriminacije Roma u zdravstvenim ustanovama. Zanimljiv je i nalaz koji govori da roditelji pripadnici romske nacionalne manjine češće od ostalih provode vrijeme s prijateljima i susjedima, dok s druge strane, u značajno manjoj mjeri od ostalih računaju na njihovu pomoć. Stoga je važno imati na umu da čestina provođenja vremena s osobama iz socijalne okoline nije dovoljan parametar socijalne podrške, već percepcija koliko je moguće računati na pomoć određenih osoba ili institucija iz socijalnog okruženja. Drugim riječima, kvantiteta odnosno čestina provođenja vremena s okolinom ne mora biti uvjetom kvalitete odnosa s istima niti ukazivati na postojanje socijalne podrške. No, s druge strane, razlog zbog kojeg manje računaju na pomoć prijatelja i susjeda može ležati u činjenici da su i njihovi susjedi i prijatelji u sličnoj situaciji kao i oni, te da im, barem u materijalnom smislu, ne mogu pomoći. U smislu zaštitnog čimbenika za djecu koja žive u uvjetima siromaštva iznimno je važan nalaz da nema razlike u razini zadovoljstva odnosima u obitelji među svim skupinama roditelja. Drugim riječima, svi roditelji su najvećim dijelom zadovoljni odnosima u svojoj obitelji, iako se često navodi da se siromaštvo odražava na veće nezadovoljstvo odnosima unutar obitelji. Ovi su nalazi u skladu i s istraživanjem Kletečki Radović (2011.) o različitim aspektima siromaštva djece, kao i s istraživanjem Družić Ljubotina (2012.) o subjektivnoj kvaliteti života kod osoba različitog materijalnog statusa, gdje se također pokazalo da su obiteljskim odnosima ljudi podjednako zadovoljni neovisno o svojem materijalnom statusu. Brojna istraživanja ukazuju na činjenicu da socijalna podrška ima ključnu ulogu u uspješnom suočavanju s poteškoćama kako djece tako i odraslih (Eckenrode i Hamilton, 2000., prema Pinkerton i Dolan, 2007.). Utvrđeno je da pozitivan sustav socijalne podrške pridonosi otpornosti, dobrom mentalnom zdravlju te ima učinak zaštitne membrane u odnosu na stres (Maluccio, Pine i Tracy, 2002., Rutter i sur., 1998., prema Pinkerton i Dolan, 2007.). Djeca s jakom socijalnom podrškom bolje su prilagođena društvu u kojem žive od djece koja dobivaju manje društvene podrške (Dubow i sur., 1991., Ladd, 1994., Levitt, Guacci-Franco i Levitt, 1993., prema Vasta, Haith i Miller, 1998.). Stoga ove nalaze treba sagledati s posebnom pažnjom jer zasigurno mogu predstavljati određeni zaštitni čimbenik za dijete koje odrasta u rizičnom egzistencijalnom okruženju. Postavlja se pitanje ima li društvo u kojem živimo kapacitete, potencijale i resurse podržati roditelje i djecu koja žive uvjetima siromaštva, osobito s aspekta instrumentalne i savjetodavne podrške. Naime, u Konvenciji o pravima djeteta stoji da je pravo svakog djeteta da njegovi roditelji dobiju odgovarajuću i dovoljnu pomoć društva u ispunjavanju svojih roditeljskih odgovornosti. S obzirom na to, Pećnik i Starc (2010.) naglašavaju da je društvo počelo 136

156 preuzimati odgovornost u podršci roditeljima kako bi mogli ostvariti pravo na pouzdane informacije, savjetovanje, materijalnu i drugu pomoć u brizi o djetetu. No, kako to primijeniti u kontekstu roditelja predškolske djece koja žive u uvjetima siromaštva? Jer, pokazalo se da ti roditelji u manjoj mjeri računaju na pomoć različitih institucija, kao što su vrtić, centar za socijalnu skrb, gradska uprava, obiteljsko savjetovalište i dr. Naše istraživanje, kao što smo u ranijim poglavljima vidjeli, ukazuje na činjenicu da čak 76% djece korisnika socijalne pomoći nije uključeno u vrtić. To znači da vrtić, kao vrlo važno mjesto u dječjem razvoju, u ovom istraživanju roditelji nisu prepoznali kao mjesto podrške za svoju djecu i sebe same. Naime, i s aspekta socijalne podrške treba istaknuti važnost uključivanja siromašne djece u vrtić, kao mjesta na kojem roditelji mogu dobiti podršku od stručnjaka u podizanju svog djeteta, gdje mogu dobiti informacije, savjet i drugu pomoć u brizi o djetetu. Vrtići sve više postaju mjesta koja nude posebne programe koji su usmjereni upravo na podršku roditeljima (Pećnik i Starc, 2010.), a s obzirom na to da su djeca i roditelji koji žive u uvjetima siromaštva osobito ranjiva skupina, bilo bi iznimno važno upravo njih uključiti u takve programe. To bi pridonijelo njihovu osjećaju manje isključenosti iz društva i neravnopravnom položaju u kojem se njihova djeca nalaze, jer zbog nezaposlenosti roditelja nemaju prioritet uključivanja u ovu, za rani razvoj djece značajnu odgojno-obrazovnu ustanovu. njihovim obiteljima (više u poglavlju 3.4.). Iz svega navedenog evidentno je da roditelji siromašne predškolske djece u manjoj mjeri percipiraju socijalnu podršku, no, kao što je ranije spomenuto, društvo u kojem žive ima resurse i potencijale kojima može u većoj mjeri podržati tu djecu. Jedino na čemu je nužno sustavno raditi, da bi se to i ostvarilo, jest usmjeravanje društva na potrebe siromašne djece. To prije svega uključuje podizanje razine svijesti i znanja o pristupu problemu siromaštva djece kod svih onih koji se na bilo koji način bave različitim aspektima dobrobiti najmlađih. Zanimljiv je podatak da roditelji koji žive u uvjetima siromaštva, redom korisnici novčanih naknada centra za socijalnu skrb, ovu ustanovu ne prepoznaju kao mjesto značajne podrške za sebe i svoje dijete. Postavlja se, ponovno, pitanje zbog čega je tome tako. Jedan od važnih razloga leži u činjenici što su siromašni roditelji i njihova djeca u okviru centra obuhvaćeni prije svega pravom na novčanu pomoć i tu gotovo da svaka daljnja interakcija ili intervencija prestaje. Naime, sustav socijalne skrbi nije usmjeren na pružanje podrške i pomoći obiteljima s djecom koja žive u uvjetima siromaštva. Još nema dovoljno svijesti o važnosti stavljanja u fokus upravo obitelji s djecom koja žive u teškim materijalnim uvjetima, s obzirom na multidimenzionalnost siromaštva koje ne podrazumijeva samo materijalni faktor. Iznimno je važno stručnjacima, ali prije svega kreatorima socijalne politike, osvijestiti nužnost usmjeravanja intervencija prema siromašnoj djeci i njihovim obiteljima. To konkretno znači da, unutar postojećih usluga i mjera koje sustav nudi, treba posebno podržavati djecu koja žive u uvjetima siromaštva, njegujući multidisciplinaran pristup, s obzirom na multidimenzionalnost siromaštva. Također, treba razvijati usluge koje bi bile namijenjene toj ranjivoj skupini djece i 137

157 /Olja Družić Ljubotina i Marijana Kletečki Radović/ 3.3. Živjeti i odgajati djecu u siromaštvu: perspektiva roditelja (rezultati kvalitativnog istraživanja) Kao što je pojašnjeno u poglavlju 3.1. (Metodološki okvir istraživanja), pored kvantitativnog, provedeno je i kvalitativno istraživanje koje je imalo za svrhu stjecanje uvida u iskustvo roditelja o tome: 1) kako uspijevaju podmiriti osnovne i specifične potrebe svoje djece u uvjetima siromaštva; 2) s kakvim se poteškoćama i preprekama suočavaju u svakodnevnom podizanju djece; 3) tko i/ili što im pomaže i olakšava u skrbi za djecu u okolnostima u kojima žive; 4) koje su to mjere i aktivnosti koje bi iz njihove perspektive bile od pomoći te koje bi im mogle olakšati podizanje djece i omogućiti bolji život. U kvalitativnom istraživanju sudjelovalo je 42 roditelja predškolske djece koji žive u uvjetima siromaštva, koji su korisnici socijalnih pomoći u sustavu socijalne skrbi, a koji su bili okupljeni u šest fokusnih grupa prema sljedećim obilježjima: (1) roditelji iz jednoroditeljskih obitelji koji primaju pomoć za uzdržavanje; (2) roditelji iz obitelji koje imaju troje i više djece i primaju pomoć za uzdržavanje; (3) roditelji iz obitelji iz ruralnih sredina koji primaju pomoć za uzdržavanje; (4) roditelji iz obitelji iz urbane sredine koji primaju pomoć za uzdržavanje; (5) roditelji pripadnici romske nacionalne manjine koji primaju pomoć za uzdržavanje; (6) roditelji iz obitelji koje su korisnici jednokratne novčane pomoći. Polazište za definiranje fokusnih grupa bile su analize i stope siromaštva u Hrvatskoj koje godinama pokazuju da su jednoroditeljske obitelji, obitelji s troje i više djece, obitelji romske nacionalne manjine i one koje žive u ruralnim područjima posebno ugrožene. Nadalje, da bismo dobili uvid u specifičnosti života u uvjetima siromaštva u urbanim sredinama, provedena je i fokusna grupa s roditeljima koji žive u gradu. Poseban interes usmjeren je i prema kategoriji tzv. novih siromašnih, odnosno građanima koji se nalaze na samom rubu siromaštva ili žive u uvjetima siromaštva. Pritom su mnogi od njih u radnom odnosu, ali primaju minimalne plaće ili ih zbog određenih okolnosti unutar radne organizacije ne primaju te se često radi o obiteljima koje se uzdržavaju samo s jednim izvorom dohotka, koje teško spajaju kraj s krajem i traže pomoć u sustavu socijalne skrbi. Stoga je provedena i fokusna grupa s roditeljima predškolske djece koji su u sustavu socijalne skrbi koristili pravo na jednokratnu novčanu pomoć (JNP) jer nisu imali mogućnost podmiriti neke osnovne životne potrebe, a ne ispunjavaju formalne uvjete za stalnu novčanu pomoć (tzv. pomoćza uzdržavanje, a prema novom Zakonu o socijalnoj skrbi, zajamčenu minimalnu naknadu). Iako je bilo predviđeno, nije provedena fokusna grupa s roditeljima djece s teškoćama u razvoju koji primaju pomoć za uzdržavanje s obzirom na to da se u slavonskoj regiji, gdje se provodilo kvalitativno istraživanje, nije uspjelo okupiti najmanje šestoro roditelja koji imaju djecu s teškoćama u razvoju, u dobi od 3 do 4 odnosno od 6 do 7 godina 31. Unatoč tome, u nastavku će zasebno biti prikazana iskustva, poteškoće i očekivanja roditelja djece s teškoćama u razvoju koja žive u uvjetima siromaštva jer su ovi roditelji sudjelovali u fokusnim grupama u koje su bili pozvani na temelju drugih definiranih karakteristika, primjerice korisnici koji žive u ruralnim sredinama, korisnici jednokratne novčane pomoći i sl. Također, jedan dio anketnog upitnika s pitanjima otvorenog tipa bio je posvećen isključivo skupini djece s teškoćama u razvoju te će se u poglavlju koje se odnosi na prikaz iskustava roditelja, prikazati i podaci dobiveni anketnim upitnikom. Tako smo željeli na jednome mjestu, integrirano, prikazati životno iskustvo roditelja u podizanju djece s teškoćama u razvoju u uvjetima siromaštva. U analizi prikupljene građe korištena je metoda analize sadržaja te će u nastavku biti prikazane ključne teme koje su se pojavile unutar svake pojedine fokusne grupe, a koje će biti ilustrirane izjavama siromašnih roditelja, sudionika fokusnih grupa. Cilj je prikazati nalaze kvalitativnog istraživanja na jednome mjestu na sažet i fokusiran način te pružiti uvid u iskustva, specifičnosti života i poteškoće s kojima se svakodnevno nose siromašni roditelji predškolske djece. 31 U sustavu socijalne skrbi malo je korisnika pomoći za uzdržavanje s djecom s teškoćama u razvoju, a posebno je bilo teško pronaći takve obitelji s jasno definiranom dobnom skupinom djece, 3-4 i 6-7 godina. 138

158 Perspektiva roditelja iz jednoroditeljskih obitelji Suvremene društvene promjene utjecale su i na obitelj koja, prilagođavajući se novim okolnostima, mijenja svoju ulogu i strukturu. Sve je više jednoroditeljskih obitelji kod kojih je rizik od siromaštva iznadprosječan u gotovo svim europskim zemljama, a stope siromaštva djece u jednoroditeljskim obiteljima četiri su puta veće od onih u dvoroditeljskim obiteljima (Šućur, 2001; prema Raboteg-Šarić, 2003). Jednoroditeljske obitelji u značajno su nepovoljnijem položaju od dvoroditeljskih, ne samo s ekonomskog aspekta, već i s obzirom na odnos društva prema njima i razini socijalne podrške koju primaju. Provedeno istraživanje Raboteg-Šarić, Pećnik i Josipović (2003.) pokazalo je da jednoroditeljske obitelji žive u značajno lošijim materijalnim uvjetima, da jedva krpaju kraj s krajem te da često ne mogu platiti račune, svojoj obitelji ne mogu priuštiti odlazak na ljetovanje, djeci bolju odjeću ili džeparac. U jednoroditeljskim obiteljima uglavnom majke vode kućanstvo te se uz njih često spominje i pojava tzv. feminizacije siromaštva. Uz feminizaciju siromaštva, primjećuje se i tendencija infantilizacije siromaštva, tj. porasta broja siromašne djece (Raboteg-Šarić, 2003). Razlog povećanja broja siromašnih žena i djece najčešće se vidi u porastu jednoroditeljskih obitelji. Ovakav trend vidljiv je i u sastavu fokusne grupe koja je imala za namjeru dobiti uvid u iskustva života u siromaštvu jednoroditeljski obitelji, a u grupi je sudjelovalo šest samohranih majki koje su uglavnom bile razvedene i nisu imale financijsku podršku oca djeteta. Ključne teme koje su samohrane majke predškolske djece koje žive u uvjetima siromaštva istaknule bile su: problemi u procesu razvoda braka i neplaćanje alimentacije, nasilje u obitelji, problemi zapošljavanja samohranih majki, strah od gubitka skrbi nad djetetom, stigmatizacija siromašnih, samohranih majki i njihove djece, nedostatak informacija o pravima, problem dostupnosti zdravstvenih usluga i plaćanja lijekova koje ne pokriva zdravstveno osiguranje te nemogućnost samohranih roditelja da pruže svom djetetu ono što druga djeca imaju. Slijedi prikaz izjava prema ključnim temama kojima samohrane majke opisuju svoje životno iskustvo u brizi za dijete u uvjetima siromaštva: Problemi u procesu razvoda braka, neplaćanje alimentacije i nasilje u obitelji - Rastala sam se prije dvije, tri godine zbog nasilja u obitelji muž je pio, tukao me ne plaća alimentaciju -...alimentaciju je primao jedno vrijeme, sada je ne prima više vjerojatno neće više nikad; ja imam ovrhu na primanje Sudskim putem je podnesena, koja se provodila do nedavno - moj bivši suprug do dan danas nije platio nijednu kunu za alimentaciju jer je njega Državno odvjetništvo oslobodilo od plaćanja alimentacije jer je on u kreditima njemu je hipoteka na kući ja nemam od čega, meni grad više ne plaća režije, ja živim od 902 kn, to dobivam od Centra za socijalnu skrb, tko zna do kada ću dobivati pomoć - on je to odigr o pametno, napravio je zaštićeni račun i sva primanja prebacio na njega da sve sjeda na normalan račun, to bi se sve uzelo - Ja sam na socijalnoj pomoći dvije godine, prije toga sam se rastala, 6 mjeseci sam živjela sa 600 kn tužila sam ga... ja sam platila i odvjetnika, naplaćala sam sve žive, isposuđivala sam novaca i novaca da bi tužila bivšeg supruga kome je na osnovu njegove mirovine od 2200 kn, kvadrata kuće i te silne zemlje Dobila odbijenicu od suda jer njemu nemaju od čega uzeti alimentaciju - Primam godinu i pol dana socijalnu pomoć za mene i dijete s alimentacijom čuda, stalno suđenje, on ima novu obitelj, on govori sve će biti u redu samo ne pitaj ga za novce djetetu nedostaje otac nezaposlena sam, nema alimentacije socijalnu skrb sam zvala i pitala kako da on plaća na račun Kako bih ja znala?! - Nije mi jasna jedna stvar, uvijek su nam rekli da trebamo zajednički raditi i brinuti o djetetu, a ja sam već dva puta prijavljivala oca koji ne brine i ne plaća alimentaciju, i nitko ništa - Dok se zakon ne promijeni, neće biti ništa od tih alimentacija Problemi zapošljavanja samohranih majki - Na svaki posao na koji sam došla bila sam upozorena: Ako misliš raditi, dijete drži podalje, jer ako se razboliš, znaš gdje ćeš biti Onda sve angažiraš, baku jednu, drugu moraš platiti jednu gospođu da čuva dijete i sve to ide jedno s drugim - Kad sam ostala trudna, istog sam trenutka dobila otkaz a kad se dijete rodilo, rekli su mi: Pa, znate, vi ste mlada majka, dijete će bit bolesno Ja kažem: Neće biti bolesno, potrudit ću se da ne bude, samo me primite E, kad su me primili, gledaš svim silama da se to dijete ne razboli, plaću ne dobiješ na vrijeme to nikoga nije briga je l to dijete ima ili 139

159 nema, i na kraju je sve na tvojim leđima - Za puno stvari ja sam bila prisiljena trpiti, da djetetu nešto priuštim, morala sam proći teški mobbing psihički i u principu ništa se ne smije dogoditi (da ne izostane s posla - op.a.) i to je sreća, jer radiš a ako se dijete razboli, ucjenjuju te: Budi sretna što radiš, ti imaš dijete. Maltene, ja sam ti poklonio plaću imaš povlastice jer sam te ja primio da radiš i to dijete je toliko potlačeno i ne daj bože da se razboli da ti ne mo š otići na posao i to je odmah sutradan radna knjižica i ti se tu možeš pozdraviti a ti moraš otići na posao, odraditi, psihički da budeš pripravan i stabilan i molit Boga svim silama samo da se to dijete ne razboli - Da mi, kao samohrane majke, nemamo prioritet za posao? Pa gdje smo mi? Ja želim posao, želim raditi! - treba napraviti program za samohrane majke i obitelji gdje su mala djeca i da se može raditi Strah od gubitka skrbi nad djetetom - bojiš se išta pitati jer se bojiš da ćeš biti kažnjena, da će ti uzeti dijete. - Mi smo doživjeli da smo imali vlagu u kući, socijalna je rekla da djeca u tome ne mogu živjeti, a nisu nam dali jednokratnu pomoć, samo su nas prestrašili da će nam uzeti djecu Rekli su nam: Sredite uvjete u kući ili djeca idu u dom! - Svi kažu, joj ljudi vi ne radite, pa uzet će vam djecu - išla sam od vrata do vrata, išla sam na policiju, na sve moguće strane, pa su mi čak policijski službenici rekli: Gospođo, pa vi nigdje ne radite, vi se ne bojite da će vam uzeti djecu?! Stigmatizacija siromašnih, samohranih majki - Odnose se prema nama i djeci kao ono oni primaju socijalu, njima je država sve dala. - Dođu neki pa kažu: Joj, blago tebi, ti si kod kuće, ti si na socijali A oni svako ljeto stave svoju djecu u auto i ajmo na more, ili zimi, ajmo na skijanje a ja sam na socijali, ja ne radim, a što oni misle da ja milione dobijem - Pipa je curila, što ću s perilicom, mali mi je teže bolesno dijete i pitam u Centru: Gospođo, može li se što učiniti s perilicom? Valjda im je ovdje već puna kapa oko perilica i kaže ona meni: Gospođo, pa ljudi peru na ruke! Ja kažem: Znam, ali pitam, a ona kaže: Evo, vam i racionalno to potrošite pazite kako to trošite. - Onaj gospodin iz Gradskog poglavarstva kod kojeg sam išla pitati za plaćanje režija on ima nešto svoje što njega zasmeta i onda on tako svrsta ljude on meni počne označavati što mi od papira treba i zaustavi se na tome što je moje dijete bez oca jer nije upisan drugi roditelj i kaže: Evo, i da vam ja sad to progledam kroz prste!? Ja gledam, nemaš mi što progledavat kroz prste, ali pustim ga kaže: Kad-tad će vam netko pokucati na vrata da vam uzme dijete! Prestrašno! - Potrebno mi je prihvaćanje, društvo koje ne osuđuje, koje pomaže, ali koliko mi pričali, ići će sporo, same smo, same se moramo izboriti Stigmatizacija djece - Neprihvaćanje je meni najveći problem: joj, tvoja mama ne radi njihov otac ima problem s alkoholom, pa se na tu djecu gleda kad nešto naprave u vrtiću Ako moj sin gurne drugo dijete, koje je dobrostojeće, onda se komentira: Joj, pa nije ni čudo, oni su socijalni slučaj, tata pije - Mi ćemo se snaći, mi ćemo naći taj novac, mi smo borci svi, ali to neprihvaćanje me ubija ta djeca u vrtiću su gora nego ti roditelji, kažu mojem djetetu: Joj, di je tvoj tata, pa nikad nije došao u vrtić po tebe?! - Teta je rekla da moram doći po njega u pola 11, da ne može duže biti u vrtiću, jer sam ja kući i ne radim. Nemam riječi što rade, kako se ponašaju prema toj djeci, gledaju na njih podrugljivo, to su djeca socijalni slučajevi - Teta uvijek pita, a gdje je tata, zašto tata ne dođe po nju, a zna da nema tate, da smo se rastavili. Djetetu je teško, stidi se jad i bijeda Nedostatak informacija o pravima - Nama treba puno više pomoći, pričanja, zajedničkog pričanja. Mi ne znamo zakone, ne znamo naša prava, nismo informirane. Moramo biti aktivne, toliko aktivne, sve trebamo znati, a kako sve to? - Hvala Bogu da imam taj kompjuter i da koliko-toliko znam taj zakon i znam za što se borim i koja su prava mog djeteta i osnovu toga kucam na vrata i ne možeš me izbaciti van i bilo je milijun puta: Izađi van!!! I nikad nisam izašla dok nisam dobila ono što sam u biti htjela, a da nisam to znala, nitko mi ne bi ni rekao, npr.: Vaše dijete ima pravo na to i to - Rekli su mi da vrtić za samohrane roditelje košta 300 kn, a sada ispada da je 50 kn od koga mogu saznati koliko je vrtić za nas koji 140

160 smo na socijalnoj pomoći? Problem plaćanja lijekova koje ne pokriva zdravstveno osiguranje i dostupnosti zdravstvenih usluga - Žalosna sam i nervozna kad se moje dijete razboli, odmah se pitam - koliko će me to sada koštati? Za 3 dana 300 kn, a ja novca nemam uvijek kupi neki lijek, a nemam novca, nemam za lijekove. Onda se snalazim, posudi, navuci, nategni - uvijek moram doplatiti za lijek, uvijek nešto što ne ide na recept. - Kod nas, kad su djeca bolesna, to je teško, uvijek kad se jedno razboli, onda ono drugo za njim uvijek treba nešto kupiti, uvijek dvoje bolesnih zadnji put morala sam 400 kn dati za lijekove a odakle? - treba kremu košta treba kapi za nos košta treba sirup za kašalj košta sve košta. - Kada smo se doselili, nama je pedijatar bio u blizini, a sada nam je stan daleko, s bolesnim djetetom trebaš taxi a kako? Sada samo gledam kad će se razboliti i odmah kad se nazire da bi nešto moglo biti, odmah ja krenem, jer ako se zakomplicira, kuda i s kim? Nemogućnost samohranih roditelja da pruže svom djetetu ono što imaju druga djeca - Djeca trebaju za kino, sladoled, hamburger nama samohranim majkama je za to teško izdvojiti - Otkako ne radim, djeci ne mogu priuštiti puno nema novog bicikla, nema nove garderobe. - Stvarno mi je strašno što nemam svoja primanja, što ne mogu priuštiti svojem djetetu ono što mu treba. Prethodno prikazane ključne teme samohranih majki u skladu su s nalazima nekih ranijih istraživanja koja su se bavila jednoroditeljskim obiteljima. Tako se u istraživanju Raboteg-Šarić, Pećnik i Josipović (2003.) navodi kako roditelji unutar jednoroditeljskih obitelji apostrofiraju sljedeće probleme: gotovo 50% roditelja ne prima alimentaciju od drugog roditelja, javljaju se problemi usklađivanja radne i roditeljske uloge, djeca su rijetko u kontaktu ili imaju loš kontakt s drugim roditeljem, narušeno je tjelesno i psihološko zdravlje samohranog roditelja kao posljedica kroničnog stresa uslijed stalnih nastojanja da zadovolji zahtjeve višestrukih uloga te je izraženo nerazumijevanje okoline za jednoroditeljske obitelji. U istom istraživanju, jednako kao i u nalazima ovog istraživanja, naglašen je problem negativnog stava društva prema majkama izvanbračne djece ili rastavljenim majkama (upravo takve majke bile su sudionice fokusne grupe). (Ne)razumijevanje okoline ne utječe samo na ponašanje drugih osoba u društvu prema samohranim roditeljima, nego i na sposobnost roditelja da se suočavaju sa svakodnevnim izazovima samohranog roditeljstva, kao i na njihove stavove i osobni doživljaj samohranog roditeljstva (Raboteg Šarić, Pećnik i Josipović, 2003.). Iz izjava samohranih majki u ovom istraživanju, uz jasnu materijalnu deprivaciju i frustraciju što svojem djetetu ne mogu priuštiti sve ono što mu treba i što većina njegovih vršnjaka ima, vidljiv je osjećaj usamljenosti, nedostatka društvene podrške i stigmatizacije. Samohrane majke iskazivale su snažan osjećaj nepravde i diskriminacije, kako njih samih, tako i njihove djece. Ove majke izložene su često moćnijim strukturama koje mogu znatno utjecati na važne odluke u životu njihove obitelji. To se odnosi na zaposlene u centru za socijalnu skrb ili one u administraciji lokalne samouprave koji, prema njihovoj percepciji, mogu donijeti neke nepovoljne odluke koje se tiču njihove egzistencijalne situacije ili skrbi nad djetetom. To se također odnosi na njihovo iznimno loše iskustvo s poslodavcima koji im nerijetko uvjetuju da ne smiju biti na bolovanjima ako im se djeca razbole jer u suprotnome neće moći dobiti posao ili će ga izgubiti. Vrlo je jasna njihova borba na različitim razinama za svoje dijete i opstojnost njihove obitelji, pri čemu izostaje podrška s različitih strana (od vrtića, poslodavaca, centra za socijalnu skrb, djelatnika u gradskoj upravi, drugih roditelja iz njihova okruženja itd.). Ovi nalazi još jednom ukazuju na potrebu snažnog zagovaranja prava djece i roditelja iz jednoroditeljskih obitelji na različitim strukturalnim razinama: od zapošljavanja i uvažavanja protudiskriminativnih prava i zakona u tom području, informiranja o pravima i pravima njihove djece te aktivne pomoći u ostvarivanju tih prava, olakšavanja dostupnosti usluga, posebice uključivanja djece iz jednoroditeljskih obitelji u kojima je roditelj nezaposlen u vrtiće te senzibiliziranje različitih dionika o nužnosti pružanja pomoći i podrške ovoj ranjivoj skupini korisnika. 141

161 Perspektiva roditelja s troje i više djece Biti dijete u obiteljima s više ovisne djece znači biti u povećanom riziku od siromaštva. Za razliku od različitih istraživačkih uvida o jednoroditeljskim obiteljima, istraživanja o obiteljima s više djece su oskudna. Jedno od rijetkih istraživanja u slavonskoj regiji pokazalo je da se roditelji iz višečlanih obitelji najviše susreću s materijalnim i financijskim poteškoćama, nezaposlenošću i predrasudama okoline (Pavlović, 2013.). Nakon jednoroditeljskih obitelji, kućanstva s dvije odrasle osobe s troje i više djece imaju najveći rizik siromaštva unutar kategorije kućanstava s uzdržavanom djecom. U fokusnoj grupi roditelja s troje i više djece koji žive u siromaštvu sudjelovalo je sedmoro roditelja: šest majki i jedan otac. Roditelji iz obitelji s troje i više djece navode sljedeće ključne teme koje opisuju teškoće s kojima se nose. To su: loši stambeni uvjeti, potreba za pomoći u sufinanciranju režija, veća usmjerenost na potrebe školske nego predškolske djece, problem plaćanja različitih davanja za školsku djecu, problem plaćanja lijekova koje ne pokriva zdravstveno osiguranje, poteškoće i potrebe u osiguranju hrane i odjeće, nemogućnost zadovoljavanja nekih specifičnih potreba djece (igračke, slikovnice, slatkiši, rođendani i dr.) te dostupnost usluga. U nastavku će biti prikazane neke od izjava roditelja s troje i više djece koje se odnose na navedene glavne teme. Loši stambeni uvjeti - Živimo nas petero u 20 kvadrata, jedna soba, kuhinja i kupatilo, malo je to prostora Plaćam samo režije, bez najma, tako smo se dogovorili. Mali je to prostor, nemaš uvjete za djecu, dobro je da samo režije plaćamo, da još nešto moramo, ne znam kako bi. - Ja sam podstanar, ne plaćam za stan, samo plaćam struju. Ne znam koliko je to kvadrata, ali ima jedna soba koja je, eto, tako malo vlažna, to je staro, onako samo stara cigla. Svake godine premažemo zidove i onda jedno vrijeme nema te vlage, ali onda to opet i opet ispočetka, premaži pa se opet navlaži - Kuća u kojoj živimo jako je loša, to je stara kuća, građena prije 100 godina, ima vlage, ali ima 3 sobe i kao dnevni boravak, nas je 11 u kući, devetero djece. Muški spavaju u jednoj sobi, kćer spava sama - Mi živimo u jednoj prostoriji, svi. Nas ima sedmero, muž i ja i petero djece. -...ja sam isto pomećala muške u jednu sobu, njima ne gori vatra, oni se omotaju u perine, jorgane i jastuke i tako, a kad pišu zadaću, onda su u dnevnom boravku. Kad kćier napiše zadaću, onda dođu oni i tako jedni pa drugi dolaze i pišu zadaću Moraš uvesti reda, što ćeš, puno nas je. Pomoć u sufinanciranju režija - Nama Grad plaća režije i jednom godišnje dobijemo novac za drva, to nam jako olakšava Ovisi pomoć i o broju članova u kući. - Mi nemamo pravo na to jer smo mi iz prigradskog naselja, mi smo općina i ne spadamo u grad pa nemamo pravo na režije ili drva. A naša općina nema za to - Ja sam radila na javnim radovima, pa sam tamo dobila za to 2000 kn i onda nemaš pravo na režije, dobiješ odbijenicu jer si bio na javnim radovima. Tri mjeseca sam radila i onda nemaš pravo na socijalnu pomoć još tri mjeseca treba proći da ponovno tražiš pomoć. Veća usmjerenost na potrebe školske nego predškolske djece - za ove školarce, oni su problem, njima treba dati kako se kaže mala djeca mala briga, velika djeca, velika briga. - Mali od 9 godina ide u školu i neće baš da svakako ide, da mu se djeca ne rugaju. Treba mu odjeća, obuća u školi da ima isto, to mu najviše treba Mala isto ide u školu, isto traži svašta. Curice u školi hoće biti lijepe, imati ovakvu haljinicu, kopčicu, ona hoće imati nešto lijepo, novo, a nema, kako? Sve je to što imamo iz Caritasa, dobiješ robu, ovi mlađi nose od starijih sve je staro, malo toga je novo i lijepo. - Školarci više traže, trebaju za ovakve zadatke, ovakve listiće, za onakav izlet, hoće biti kao i drugi u školi, treba im više toga - ovi mali ne traže toliko, školarci su najveći potrošači Problem plaćanja različitih troškova za školsku djecu - Dobijemo pola iznosa za školu, knjige, a za drugu polovicu, snađi se sam - Škola traži svašta, svakih 8 dana daj za nešto barem 8 kn, onda listići za ovo 60 kn, listići za ono 45 kn i tako samo daj i daj po 500 kn u 142

162 mjesecu - Dala sam 370 kn samo za pribor za školu, ono što njima treba, što dobe na popisu - Školarci su katastrofa, svaki dan traže 5 kn, svaki dan moraš dati - Naručimo knjige u knjižari najgore je što dobijemo novce krajem 10. mjeseca, a škola počinje u 9. mjesecu kako da dijete ide u školu bez knjiga i drugog? - Imamo šest učenika, dvoje u srednjoj, i što onda, posudimo, zadužimo se i onda kasnije vraćamo dugove, učitelji i nastavnici nam izlaze u susret Problem plaćanja lijekova koje ne pokriva zdravstveno osiguranje - Mi se borimo s bronhitisom, uvijek moramo kupiti kapi za nos, a kapi su 10 kn kad je neki bolji lijek, to moraš platiti - Onda ti dođe da te glava zaboli, kad nemaš sva djeca imaju problema s bronhitisom i uvijek moraš nešto od lijeka kupiti, doplatiti, a nema se, nekad nemaš, pa posudimo - Ne kupiš im ono što ne ide na recept, nema para, nema lijeka, što dobiješ na recept, dobiješ. - Ako nemaš za platiti onda dajem bijeli luk, piju čajeve i liječe se po domaći pa koliko traje, traje - Sirup za kašalj je 45 kn, kad imam, kupim, a kad nemam, pržim mlijeko, dobra je kuhana ljuska od luka, čista mast, mažeš po prsima, češnjak - za bronhitis mi stavljamo kupus na prsa Poteškoće i potrebe u osiguranju hrane i odjeće - hrana je najvažnija, malo posadiš bašće, teško je odeš ponekad u Crveni križ da ti oni nešto dadnu, ali to je sve slabo - Bude problema za hranu za sve, nas je 11 u kući u jednoj humanitarnoj organizaciji (op.a.) jednom u godini možeš dobiti paket, to je samo za Božić i ne daju ti više, snalaziš se sam pa sad treba živjet s time s toliko djece Ne gledaju pri tome koliko nas je, kako ja dobijem za nas 11, tako dobije žena za jedno dijete U paketu dobiješ jednu rižu, kilu brašna, ulje, prašak, kava, keks Bolje da daju krompira dobro dođe i to, da nema i to, kako bi bilo Nije to ništa redovito na što se možeš osloniti - Teško je, troje male djece u kući trebaš im puno toga dati, a nema se nemaju slatko, nema salame - kod mene je 9 djece, trebamo jesti hrana nam je problem - Treba nam samo više robe može biti i iz Crvenog križa, samo da je čisto. - kada bi se u socijalnom dobili neki paketi, paketi za djecu u kojima bi bila odjeća za djecu, odjeća za djecu koja idu u školu, a onda ovi mali bi mogli to poslije nositi. Najviše mi je za odjeću za djecu koja idu u školu. Najteže mi je kad mala dođe iz škole i kaže kako drugi imaju, a ona plače. - Ne trebaju oni meni dati novaca, neka mi daju bon ja ću kupiti time djeci pelene, salamu, dat ću za hranu. Nemogućnost zadovoljavanja nekih specifičnih potreba djece (igračke, slikovnice, slatkiši, rođendani i dr.) - i onda mama daj mi, a odakle da ti dam samo se okreneš i nema kako da mu objasnim da nema slatkiša, nema bombona? - Volio bih da mogu djeci npr. kupiti čips, neku čokoladicu da se ima za te neke sitnice za djecu. - Djetetu bi trebao džeparac, ali kako djeci osigurati to što traže? Najveći mi je problem dati im sve ono što oni traže i trebaju... - Igračke za male dobiješ u Crvenom križu, dobiješ jedan autić i onda se razvukao na sve strane, dođe ti teško gledati tu djecu kako navlače tu jednu stvar onda mi dođe da bi mogla ricat i plakat slabo bude igračaka - Ne pamtim kada sam djeci kupila kakvu igračku! - ne znaju mala djeca što su slikovnice, uzmu novine pa listaju - Moji uzmu od ovih starijih stare knjige iz škole i to listaju i čitaju - mi slabo slavimo rođendane, nikakve proslave - Oni nisu zahtjevni, oni znaju da se to ne može, neku sitnicu im damo i to je to, ništa veliko i neka proslava, tako sitnica bude koja. Drugoj djeci idu na rođendan kad imamo novaca. - ako je dobro u kući, možda napravimo kakav kolač i to je to. (Ne)dostupnost usluga - Škola je 2,5 km udaljeno, to je 30 minuta hodanja mi imamo 30 km do doktora. Ja 143

163 stopiram do doktora. Ima autobus tri puta na dan, u 6.15, i u 17 sati. I to je sve Mali do 6 godina imaju besplatan bus, a veliki moraju platiti kartu, ali ima jedan šofer koji ih hoće povesti. Ja sam i za to da stopira jer nema nikakve veze, ne možeš ti do grada nikako, samo autom, a ako ga nemaš, snađi se, druže, moli, kumi hoće li te tko povesti - Nama je 5-6 km do logopeda, ali dijete mora ići bez obzira na sve. Snalazimo se svakako, na svakojake načine. Nekad stopiramo, nekad pitam čovjeka iz sela, nekad uzme, nekad ne uzme nekad autobusom, sve zavisi nezgodno mi je popodne jako kad je termin, nema prijevoza - Mi smo iz grada, ne trebamo putovati, sve nam je tu. Imamo logopeda u domu zdravlja, Montessori vrtić sve nam je tu, idemo sve pješice i djeca mogu sama do toga svega doći. Podaci prikazani u ranijim poglavljima jasno ukazuju na značajno teži položaj upravo obitelji s troje i više djece, u kojima su roditelji nezaposleni i koje se nalaze u permanentnom i dubokom siromaštvu. Obitelji s troje i više djece iskazuju znatno veću razinu materijalne deprivacije u svim područjima osnovnih i specifičnih potreba za djecu. Takve obitelji imaju značajno više problema u osiguravanju optimalne prehrane za djecu, odgovarajuće odjeće i obuće te specifičnih, za djecu važnih stvari, kao što su dječji krevetić, edukativni materijali, knjige i slikovnice, igračke. Djeci koja žive u višečlanim obiteljima manje su dostupne odgojno-obrazovne usluge i kulturno-rekreativni sadržaji. Roditelji im ne mogu priuštiti odlazak u kino, igraonice za djecu ili neki drugi sadržaj koji je namijenjen dječjoj igri, istraživanju i uključivanju u nova iskustva. Posebno je zabrinjavajuće što će djeca iz takvih obitelji rjeđe biti uključena u vrtić ili programe predškole. U višečlanim obiteljima osobito dolazi do izražaja roditeljska potreba da investiraju i osiguraju potrebe starije djece, posebice djece školske dobi. Školska djeca traže više i osjetljivija su na deprivaciju temeljem socioekonomskog statusa, pa roditelji nastoje ublažiti takvo stanje tako da se značajno više trude ulagati u njihovu odjeću, obuću, školski pribor i sudjelovanje u aktivnostima namijenjenima školskoj djeci. Djeca predškolske dobi u tom smislu značajno su materijalno i socijalno depriviranija unutar obitelji i zakinuta za dobra i usluge kojima bi se mogla podići razina dobrobiti djeteta. Njihova odjeća i obuća je stara, naslijeđena, dobivena u vjerskim ili humanitarnim organizacijama, ona nemaju svojih igračaka ili slikovnica, već se koriste isluženim školskim knjigama starije braće, nisu prioritetni u smislu uključivanja u programe ranog odgoja i obrazovanja. Roditelji s više djece značajno češće iskazuju potrebu za dodatnim paketima hrane i odjeće kako bi uopće mogli zadovoljiti osnovne potrebe djece. Oni značajno češće iskazuju svakodnevnu borbu u zadovoljavanju osnovnih životnih potreba i usmjereni su na prehranjivanje obitelji. Posebno je teško kada obitelj s više djece živi na selu, odnosno kada je udaljena od središta u kojim su smještene institucije i usluge za djecu. Tada obitelji imaju značajnih problema u dostupnosti i osiguravanju zdravstvene skrbi za djecu i to kada se radi o uobičajenim dječjim bolestima zbog kojih je potreban pregled liječnika. Vrlo je teška situacija ako je djetetu ozbiljnije narušeno zdravlje te je nužna hitna intervencija liječnika koja zbog prostorne udaljenosti i slabih prometnih veza iziskuje od roditelja pomoć susjeda koji imaju automobil i koji će za određeni novčani iznos prevesti roditelja s djetetom do liječnika Perspektiva roditelja koji žive u ruralnoj sredini Kao što je poznato, a pokazali su i rezultati ovog istraživanja, jedno od značajnih obilježja korisnika novčanih pomoći u sustavu socijalne skrbi u Hrvatskoj jest da se češće radi o stanovništvu iz ruralnog područja. Roditelji i obitelji sa sela imaju veći rizik od dugotrajnog siromaštva. Dugotrajno siromaštvo povezano je s nižom razinom obrazovanja, time i niže postignutim kvalifikacijama, koje ih čine nekonkurentnima na tržištu rada, što uzrokuje njihovu visoku stopu nezaposlenosti ili eventualnu zaposlenost u poljoprivrednom sektoru. U fokusnoj grupi roditelja iz ruralnih sredina sudjelovalo je sedmoro roditelja, pri čemu tri majke i četiri oca. Roditelji sa sela navode nekoliko ključnih tema. To su: nedostatak osnovne infrastrukture na selu i nedostupnost usluga, stambeni problemi, problem nezaposlenosti, problem plaćanja lijekova koje ne pokriva zdravstveno osiguranje, problem plaćanja različitih davanja za školsku djecu te nedostatak hrane. U nastavku su prikazane neke od izjava roditelja iz ruralnih sredina koje se odnose na navedene glavne teme. Nedostatak osnovne infrastrukture na selu i nedostupnost usluga - Evo vidiš kako je kod nas u selu, nema autobusa, nemaš redovnog prijevoza, poštu nemamo, doktor dolazi u selo dva puta sedmično i 144

164 to ne pedijatar, nego opće prakse. - Jako su teški uvjeti na selu kad je malo dijete bolesno, nemaš kuda ako po noći dobije temperaturu ili nešto drugo, zovi komšiju da te vozi i plati mu - Moje dijete ne ide u vrtić, ja nisam u mogućnosti da ga upišem i vodim svaki dan u vrtić. Mi nemamo svoj auto, a ja ga ne mogu pustiti da ga svaki dan vozi netko drugi, da ja nekoga molim, ja to neću. Ako bi bio prijevoz osiguran, onda bi djeca mogla ići u vrtić A da ja nekome dadem da ga vozi, a nema vozačku, to tako ne može - Mi u našem selu nemamo vrtića, a i vrtić košta, ne možeš to, djeca su kući. - Ja bih voljela da dijete ima neke uvjete, na primjer da imamo vrtić, da dijete može nešto naučiti, družiti se. - Meni je, da vam kažem, nikako, teško je, jedva spajamo kraj s krajem. Imam petero djece, a najmlađi, koji je tri godine star, je bolestan. Svaki mjesec dadem 1500 kuna za malog, dva put na tjedan ga moram voziti na terapiju u Slavonski Brod. Plaćaju nam sam pola putnih troškova, dobijem 100 kn, a potrošim 200, a i to kasni s isplatom. - Neki dan nisam niti išao voditi dijete na terapiju jer nisam imao novca. Stambeni problemi - živimo u teškim uvjetima, vlaga je. Doktorica mi je rekla da dijete mora u prostoriju gdje nema vlage, a mi takve u kući nemamo. - meni je najveći problem smještaj, kupatilo nemam, vode nemam - Režije su visoke, struju treba platiti. Jednom su nam isključili, djeca su tri dana bila bez struje, pisali zadaću uz svijeću. - Nemam ja ni vode kod kuće, u bunaru je k o mokraća, ne možeš ju ni piti ni kuhati, samo za robu prati. Od komšije uzmem vode, što nam treba, nema mi druge, na ruke nosi Problem nezaposlenosti - teško je ujutro kad ustaneš i nemaš što raditi Nama je potreban posao, samo da se ubije vrijeme. - Ja bih radio i za 2000 kuna, žalosno je da ja moram s 24 godine primati socijalno - Trebalo bi nama mlađima koji mogu raditi da ponude posao da se više radi na tome da nam se pomogne naći kakav posao s redovnom plaćom. - Voljela bih se i zaposliti. Problem plaćanja lijekova koje ne pokriva zdravstveno osiguranje - Pretežno ja sama liječim djecu s onim što imam kod kuće, imam blizanke od kojih jedna ima kožnu bolest, a 100 g masti košta 30 kn, to potroši za par dana. Ja joj ne mogu tu mast da kupim, treba duže mazati da joj se to izliječi i čekamo da prođe samo od sebe, nekad se to i malo povuče. - Bilo bi dobro i da su ti lijekovi za djecu, sirupi i kapi besplatni, to je meni skupo za platiti. - Kad nema, nema, sama im radim lijekove kod kuće pariš ih kamilicom, maži s masti i čekaj kad će proći ove veće i možeš, ali ovog maloga teško to sve traje, djeca se bore, sama s kašljem dok ne prođe, da pukneš od muke. Problem plaćanja različitih davanja za školsku djecu - Najviše treba djeci za školu, garderobe, hrana. Naša djeca idu u školu u Brčko, svih osam razreda. Tamo su knjige jeftinije i sve drugo je jeftinije i ne treba plaćati skupu kartu za autobus, bliže nam je. - Najviše troškova je za školu, za školarce, za sve ono što traže tempere, 20 kn, stalno nešto fali, trebaš im dati za sendvič - Moja kćer je upisala fakultet, krenula je, nisam više mogao, morala je prekinuti. Nedostatak hrane - Jedemo pretežno kuhano, krumpira, graha nekad nema ničega u kući, djeca suhog kruha jedu Život na selu značajno je povezan s nedostupnošću usluga i institucija, kako za obitelj, tako i za djecu. Najvišu razinu depriviranosti u odnosu na uključenost u odgojno-obrazovne programe za djecu, kulturno-rekreativne sadržaje te dostupnost zdravstvenih i drugih stručnih usluga za djecu imaju djeca predškolske dobi koja žive na selu. Obilježje života na selu jest prometna izolacija, odnosno nedostatak adekvatnog i financijski prihvatljivog prijevoza. Siromašne obitelji koje žive na selu najčešće iskazuju probleme dolaska do gradskih središta u kojima su smještene institucije i usluge za djecu. Posebnu poteškoću predstavlja dostupnost zdravstvenih usluga za djecu (pedijatra, specijalista za djecu koji se nalaze unutar bolnica) te dostupnost rehabilitacije za djecu s teškoćama u razvoju. 145

165 Obilježje života na selu jest i nedostatak infrastrukture i nemogućnost uključivanja djece u sadržaje primjerene njihovoj dobi. Predškolska djeca koja žive na selu značajno češće nisu uključena u vrtić ili u program predškole, oskudijevaju u edukativnim materijalima, kao i igračkama, ne organizira im se rođendanska proslava ili ne idu s roditeljima na obiteljski odmor, što može biti povezano i s tradicionalnim poimanjem godišnjeg odmora na selu koji je limitiran brigom o domaćim životinjama. Roditelji koji žive na selu češće su bez naobrazbe ili nisko obrazovani, time i teže zapošljivi, pa je rizik za ostanak u siromaštvu veći. Posebnost ruralne sredine iskazana je kroz svjedočenje roditelja o solidarnosti ljudi u zajednici, susjeda i prijatelja. Oni uskaču i pomažu siromašnim obiteljima tako da posude novac kada je nužno ili da svojim automobilom odvezu dijete liječniku. U fokusnim grupama roditelji sa sela iznosili su svoje iskustvo vezano uz percepciju dostupnije socijalne podrške, primjerice, oni lakše mogu posuditi novac za potrebe djece. No, vrlo je izražen problem dostupnosti usluga za djecu, što im znatno otežava život, tj. iziskuje od roditelja puno više energije, truda i fokusiranosti na traženje pomoći od drugih. U tom su smislu djeca zakinuta za ostvarivanje pojedinih potreba za čije je zadovoljavanje potreban odlazak iz sela u najbliže gradsko središe, s obzirom na to da roditelji ne mogu pronaći način kako doći do njih Perspektiva roditelja koji žive u urbanoj sredini Život u gradu ne predstavlja rizičan čimbenik za siromaštvo kao život u ruralnoj sredini, no činjenica je da i on ima neke specifičnosti koje mogu otežati podizanje djeteta u uvjetima siromaštva. Obilježje gradskih sredina jest dostupnost usluga i koncentracija gospodarsko-privrednih aktivnosti, što može pridonijeti cjelokupnoj kvaliteti života građana. No, postavlja se pitanje imaju li siromašne obitelji koristi od toga. Također, treba uzeti u obzir cjelokupnu gospodarsku krizu koja je svakako utjecala na pad životnog standarda većine građana, pa tako i onih u gradskim sredinama. U fokusnoj grupi roditelja iz urbane sredine sudjelovalo je osam majki koje su istaknule nekoliko ključnih tema. To su: stambeni problemi, problem nezaposlenosti, nedostatak informacija o pravima, problem osiguravanja hrane, problem plaćanja lijekova koje ne pokriva zdravstveno osiguranje, nemogućnost roditelja da pruže svome djetetu ono što imaju druga djeca. U nastavku će biti prikazane neke od izjava roditelja iz urbane sredine koje se odnose na navedene glavne teme. Stambeni problemi - Znate koliko osoba živi bespravno?! Ja nisam imala kamo s djecom i čula sam da je prazan stan, dobila sam ključ i ja sam, da vam iskreno kažem, provalila - Najteže mi je podmiriti podstanarstvo i režije, predala sam za gradski stan, ali tko zna što će od toga biti - živim u staroj kući u kojoj nema vlasnika. Problem nezaposlenosti - Grozno mi je...radila sam od 18. godine, a sada više ne mogu raditi kao trgovac jer sam bolesna i nitko me neće zaposliti u struci. Naučila sam se imati svoju plaću i živjeti od toga, bilo mi je teško tražiti socijalnu pomoć užasno, užasno. Sada djeci ne mogu priuštiti puno - Treba nam osigurati stalan posao, a ne sezonski, da se ne moram od djece odvajati - Nitko neće žene preko 30 godina zaposliti - treba osigurati vrtić djeci za mame koje nemaju posao, da bi ga mogle tražiti - Svatko bi radije radio nego primao socijalnu pomoć meni je to jako teško Nedostatak informacija o pravima - svatko treba dobiti papir sa svojim pravima u centru ništa se ne zna - Ja sam imala jednu socijalnu radnicu s kojom sam mogla razgovarati kao sa svojom mamom dobila sam drugu, ne znam ni koja je ja nemam pojma kako se ona zove Tko zna di bi ja završila da mi nije pomagala moja socijalna radnica - Moj sin je krenuo u vrtić, plaćam 50 kuna, to je za nas koji primamo socijalnu, a pedagoginja mi je rekla da ne može dobiti u vrtiću ručak za tih 50 kuna nije mi jasno kako Problem osiguravanja hrane - Nekad nemamo za kruh ozbiljno 5 lipa zna zatrebati - Meni samo baka da pomogne za hranu, to mi puno znači mada i njima treba i oni ostanu gladni zbog mene i djeteta 146

166 - Stalno je na stolu krumpir ili grah, ne pamtim kad su zadnji puta jeli meso Problem plaćanja lijekova koje ne pokriva zdravstveno osiguranje - Sve se kupuje osim antibiotika. Išla sam po kapi, platila sam 36 kuna. Jako loše što se zdravstva tiče, puno toga za dijete moram dokupiti sirupe protiv bolova i temperature, kapi za nos, probiotike - Nisam imala djetetu za sirup za iskašljavanje -...a meni nije dosta jedan sirup, nego dva, jer ih imam petero. Kad se jedan razboli, evo i drugih i to ti je odmah najmanje 100 kuna za sirup. Nemogućnost uključivanja djeteta u slobodne aktivnosti - Moja kćer nije uključena u slobodne aktivnosti nemam auto, autobus mi je skup. Te su aktivnosti navečer Mene srce boli da je ne mogu upisati jer nemam novac za sve to platiti ja da sam u gradu, bliže - Skupe su aktivnosti tečaj engleskog nema šanse da to platiš svome djetetu - Ja sam mog sina htjela upisati na ples, ali financijski ne mogu Nije to puno novaca, ali nama je Nemogućnost roditelja da pruže svom djetetu ono što imaju druga djeca - Sva djeca imaju mobitele, nisam ja za to, ali svi imaju, a ja svojoj djeci to ne mogu priuštiti - Meni je veći problem školsko dijete nego mali fali mu more, otići u McDonald s, lego kocke, društvene igre Specifičnost nezaposlenih roditelja koji žive u urbanoj sredini njihova je potreba za uključivanjem u tržište rada i nastojanje da u tome uspiju. Iskazane su značajne teškoće u usklađivanju roditeljskih i radnih aktivnosti, osobito kod nezaposlenih majki. Taj problem se preklapa s već navedenim problemom koje su iznijele majke iz jednoroditeljskih obitelji, gdje se upravo te majke češće suočavaju s problemima diskriminacije i nejednakostima na tržištu rada. Potencijalni poslodavci očekuju da žene (majke) budu predane poslu i da im djeca ne ometaju radni proces svojim potrebama ili zdravstvenim stanjem, pritom zanemarujući roditeljsku odgovornost i brigu prema djeci. Siromašne obitelji u urbanim sredinama žive u nesigurnosti s obzirom na stambeni prostor. Često stanuju u bespravno useljenim stanovima, prostorima koji su građevinski neadekvatni i loše opremljeni. Problem predstavlja konstantna nesigurnost i visoka razina stresa povezana s neizvjesnošću gdje će djeca i obitelj živjeti sutra. Velik problem predstavljaju i najamnine za podstanarstvo. Ovo su problemi na koje upozoravaju roditelji u obiteljima iz gradskih sredina, s obzirom na to da je riječ o posebnostima života u urbanim sredinama. Očekivano, siromašnim obiteljima u urbanim sredinama usluge i institucije za djecu lakše su dostupne, ali oni ukazuju na problem neinformiranosti o uslugama i pravima te mogućnostima eventualnog besplatnog korištenja usluga. Stoga, siromašni roditelji u gradu češće govore o financijskoj nemogućnosti korištenja usluga za djecu i osjećaju nemoći s obzirom na to da djecu ne mogu uključiti u potrebne institucije. U urbanim sredinama siromašna djeca izloženija su raznim dobrima i stvarima koja posjeduju njihovi vršnjaci iz bolje stojećih obitelji i izraženiji je socioekonomski jaz među djecom. Siromašna djeca ne mogu sudjelovati u određenim aktivnostima primjerenima za djecu, poput odlaska na sladoled, kolač, sok, sendvič izvan kuće, ne mogu se uključiti u slobodne aktivnosti za djecu jer su preskupe, a gdje bi mogli izraziti i razvijati svoje potencijale, družiti se s drugom djecom i konstruktivno provoditi vrijeme Perspektiva roditelja pripadnika romske nacionalne manjine Siromaštvo Roma specifično je u odnosu na siromaštvo drugih etničkih ili socijalnih skupina, ono je po svom karakteru dubinsko i permanentno (Šućur, 2005.:135), pri čemu oko 70% obitelji romske nacionalne manjine živi u ekstremnom siromaštvu. Rizik od siromaštva Roma povećavaju čimbenici poput izrazito niske razine obrazovanja (vrlo često su bez osnovne naobrazbe), slabo razvijenih profesionalnih vještina i velikog broja djece u obitelji. Specifičnosti uvjeta života Roma, kao što su izdvojena naselja bez osnovnih komunalnih standarda, višečlane obitelji, ovisnost o socijalnoj pomoći, percepcija društva kroz stereotipe i predrasude, povezani su s ranjivošću te etničke skupine (Potočnik i sur., 2014.). Podaci iz godine ukazuju na to da odgoj i obrazovanje kod većine romskih roditelja nije prepoznato kao važna potreba niti stvaran problem. Posebno nije prepoznato u funkciji doprinosa za socijalni i gospodarski napredak te integraciju u društvo (Štambuk, 2005.). Međutim, istraživanje o romskoj svakodnevici u Hrvatskoj pokazalo je da roditelji pripadnici romske nacionalne manjine postaju sve svjesniji 147

167 važnosti uključivanja svoje djece u predškolski odgoj, no još je prisutno rano napuštanje školovanja, odnosno djeca u pravilu odlaze iz osnovne škole nakon četvrtog ili šestog razreda (Potočnik, 2014.). U fokusnoj grupi roditelja romske nacionalne manjine sudjelovalo je osam roditelja, tri majke i petorica očeva, koji ističu nekoliko ključnih tema kojima opisuju svoj život i roditeljske (ne)mogućnosti u uvjetima siromaštva. Glavne teme su: teški uvjeti života, strah od oduzimanja skrbi nad djecom zbog loših stambenih uvjeta, osjećaj diskriminacije kod ostvarivanja nekih prava na dodatnu pomoć, problem izdataka za školu, izražen osjećaj dominantne moći i kontrole institucija u donošenju odluka koje se odnose na njihove živote te potreba za podrškom i pomoći od strane društva. U nastavku će biti prikazane neke od izjava roditelja pripadnika romske nacionalne manjine koje se odnose na navedene glavne teme. Teški uvjeti života - Kako živimo? Eto nikako, sve je to jad. U jednoj smo prostoriji, nas sedmero, 4x4, daskani krov, struju dobivam od oca, spojen sam na kabel, a kad god se srdi, isključi mi ju A sad me još i ovi tjeraju, hoće i to da ruše - Ja bi sada trebao sagraditi kuću, a kako, od čega? Treba nas četrnaestoro prehraniti. S čim, pitam se - Teško je, ali se snalazimo radi se i sa strane jer od toga se ne može živjeti 3100 kn dječji doplatak, 1600 porodiljni, ostao sam bez struje i bez svega, imam 5000 kn za platiti imam devetoro djece, četvoro predškolske dobi i petoro djece ide u školu - Nekako se skrpam ponekad ne platim struju da mogu djeci kupiti Strah od oduzimanja skrbi nad djecom zbog loših stambenih uvjeta - Najveća mi muka oko kuće, ako gradiš, nije dobro jer nemaš od čega se prehraniti, ako ne gradiš, nije dobro jer si stalno u strahu da će doći i reći da djeca idu u dom - Mora biti čvrsti objekt za djecu, oni to traže, ako nije, oduzimaju djecu u strahu smo. - To se ne smije događati da djecu oduzimaju dali su rok do 5. mjeseca, onda će rušiti tu našu kućicu, a ja se borim s tim papirima i da objasnim da ja nemam kud. Ja ne znam više kuda ću, oni samo kažu rušit ćemo, a kad me sruše, kamo ću ja s djecom? Osjećaj diskriminacije kod ostvarivanja nekih prava na dodatnu pomoć - Išla sam tamo po neku odjeću ili pakete hrane, a župnik je rekao: To je za naše Znate ono naši i vaši?! Problem izdataka za školu - Nije teško brinuti se o njima, ali je teško kad dođe sezona za knjige platiti, sve to za školu Izražen osjećaj dominantne moći i kontrole institucija u donošenju odluka koje se odnose na njihove živote - Oni traže od nas da kupimo gradilište (općina, centar za socijalnu skrb, op.a.). Od čega da kupim, od socijalnog i dječjeg doplatka? Kako oni misle da mi možemo živjeti, u mene je petero djece u kući, pa ajde ti ako možeš - Oni, iz općine i socijalnog, oni zahtijevaju svašta od nas Potreba za podrškom i pomoći društva - Bilo bi važno da nam daju pomoć da napravimo kuću - Treba nam pomoć da imamo čvrsti objekt, da djeca mogu dobro živjeti, u dobrim uvjetima - Važno mi je da se deca školuju da im bude bolje nego nama - Voljela bih da ne moram plaćati vrtić za curice - Najviše bi mi pomoglo da djeca završe školu najviše, da imam objekt, svatko svoju sobu - Mi se brinemo za djecu da idu u škole, da završe fakultet moramo se financijski potruditi da završe ipak nešto jače od nas Romske obitelji izdvajaju se s obzirom na više djece i značajno lošije stambene uvjete u kojima ona žive. Roditeljima pripadnicima romske nacionalne manjine u fokusu je problem stanovanja i inzistiranja lokalne samouprave da se ti uvjeti dovedu na razinu prihvatljivog stanovanja. Iskazuju značajnu razinu pritiska vlasti i službi, kao i moć upravljanja nad njihovim životima, s obzirom na to da rješavanje stambenog pitanja povezuju s pitanjem dobrobiti i interesa djece. Roditelji pripadnici romske nacionalne manjine osjećaju strah od moćnih institucija koje mogu upravljati i donositi odluke o izmještanju djece u alternativne oblike skrbi zbog neadekvatnih životnih uvjeta i zanemarivanja prava djece na pristojan standard unutar obitelji. 148

168 Iz ranije prikazanih podataka vidljivo je da djeca romske nacionalne manjine imaju najvišu razinu materijalne deprivacije, češće žive u obiteljima gdje se teško mogu osigurati optimalni uvjeti života, od prehrane, odjeće i obuće do sudjelovanja u aktivnostima ranog odgoja i obrazovanja, na što su ukazali i njihovi roditelji. Romska djeca najmanje vremena provode sa svojim roditeljima u aktivnostima koje su namijenjene poticanju kognitivnih i socijalnih vještina djeteta. Njihovi roditelji su bez naobrazbe ili nisko obrazovani, ne poznaju dovoljno dobro hrvatski jezik i ne mogu im pomagati u savladavanju obrazovnih potreba. To je bilo vidljivo i iz razgovora u fokusnoj grupi s obzirom na to da svi sudionici ne govore dobro hrvatski jezik, nitko od njih nije završio osnovnu školu, a ako su uključeni u neke poslove, radi se o niskokvalificiranim poslovima, uglavnom povezanima s radom u poljoprivredi. Zanimljivo je bilo uočiti da je u ovoj fokusnoj grupi sudjelovalo najviše očeva, iako je tema razgovora bila povezana s brigom i skrbi o djeci. To može upućivati na tradicionalno nepovoljniji položaj žena u romskim obiteljima i jasnu ulogu oca u pregovaranju i razgovaranju s predstavnicima drugih. Također, očevi pripadnici romske nacionalne manjine uglavnom su tijekom razgovora iskazivali probleme vezane uz administrativno rješavanje stambenog pitanja, odnosa službi prema njima, nesnalaženja i osjećaja obespravljenosti u reguliranju pitanja koja se odnose na potrebe obitelji. Očevi nisu nudili teme i probleme vezane uz život djeteta u obitelji i ostavili su dojam onih koji nisu uključeni u svakodnevni odgoj i brigu o djeci, na što su i ukazali ranije spomenuti rezultati. Stoga su dobiveni uvidi i iskustva o životu djeteta u romskoj obitelji nešto oskudniji i ovisili su o temama i iznošenju iskustva triju majki, sudionica fokusne grupe Perspektiva roditelja korisnika jednokratne novčane pomoći Postojeća ekonomska kriza nepovoljno utječe na ekonomski rast i gospodarske prilike, pa sve više osoba ne može priskrbiti potrebne prihode temeljem rada (zbog nezaposlenosti ili smanjenih zarada) i održati svoj životni standard. Stoga, građani sve češće postaju korisnicima jednokratnih novčanih pomoći radi podmirenja nekih trenutačnih životnih potreba. Prema Zakonu o socijalnoj skrbi (NN, 157/13), jednokratna novčana pomoć, odnosno jednokratna naknada, priznaje se kućanstvu kada obitelj (ili samac) zbog trenutačnih materijalnih teškoća ne može podmiriti osnovne životne potrebe nastale zbog rođenja ili školovanja djeteta, bolesti ili smrti člana obitelji, elementarne nepogode i slično. Ona se može priznati i radi nabave osnovnih predmeta u kućanstvu, odnosno nabave nužne odjeće i obuće ako ne postoji mogućnost da se nabava nužnih predmeta u kućanstvu ili odjeća i obuća osiguraju u suradnji s humanitarnim organizacijama. Prema nekim iskazima socijalnih radnika zaposlenih u centrima za socijalnu skrb, sve je više obitelji koje su se našle u takvoj nepovoljnoj situaciji. Često se radi o mladim obiteljima koje žive od jedne plaće i nemaju riješeno stambeno pitanje, pa plaćaju podstanarske najamnine ili su zadužene kreditima za stan te, zbog skromnih primanja, nemaju mogućnost podmiriti sve životne troškove. Vrlo često se radi o ljudima koji ne mogu živjeti od plaće koju dobiju za svoj rad ili o onima koji žive od mirovina i drugih socijalnih naknada. To potvrđuje i iskustvo jedne sudionice fokusne grupe koja je jednokratnu novčanu pomoć zatražila za pokrivanje troškova maturalnog putovanja svojega djeteta. Suprug je zaposlen, ona nije u radnom odnosu te povremeno zaradi novac glačanjem i pospremanjem tuđih kuća. Kako navodi...i to je sve teže naći... ljudi nemaju i sve manje je onih koji si mogu priuštiti ženu za pomoć u kući.... Dobiveni podaci u ovom istraživanju pokazali su da je više od 3/4 predškolske djece i obitelji korisnika jednokratne novčane pomoći objektivno siromašno, 1/4 ih živi u ekstremnom siromaštvu, a 71% njih suočavalo se s problemom oskudice novca za hranu. Ovi podaci ukazuju na visoku razinu pogođenosti hrvatskog stanovništva gospodarskom krizom i pad životnog standarda, pri čemu je značajan broj stanovnika objektivno siromašan, a nalazi se izvan sustava tzv. stalne novčane pomoći (pomoć za uzdržavanje odnosno zajamčena minimalna naknada regulirana novim Zakonom o socijalnoj skrbi koji je stupio na snagu ). U fokusnoj grupi roditelja korisnika jednokratne novčane pomoći sudjelovale su četiri majke koje ističu nekoliko ključnih poteškoća s kojima se susreću živeći u siromaštvu. To su: jednokratna pomoć kao sredstvo podmirivanja specifičnih potreba djece, osjećaj diskriminacije u sustavu zdravstva zbog siromaštva, problem plaćanja lijekova/pripravaka koje ne pokriva zdravstveno osiguranje, veća usmjerenost na potrebe školske nego predškolske djece, važnost vrtića za djecu problem plaćanja te problem plaćanja prijevoza za potrebe djece. Razlozi traženja jednokratne novčane pomoći - Ja sam nezaposlena, ali suprug radi. Majka sam troje djece, dvoje školaraca. Imamo dugove zbog kredita i nisam mogla podmiriti troškove za djecu - Primam jednokratnu pomoć tamo negdje od godine, muž je alkoholičar, nasilan, otišla sam od njega, imam četvero djece, ali ova 149

169 mala, najmanja, stara 3,5 godine, ima neke zdravstvene poteškoće, centar joj pomaže Muž ima primanja, ja nemam i tako - centar mi pomaže. - Tražila sam jednokratnu pomoć jer moj muž već pet mjeseci ne dobiva plaću. Firma je u stečaju i on sada više ne radi u njoj. Dva puta sam tražila jednokratnu, jednom u odjeći, a jednom u novcu. - JNP sam tražila više puta, jer sam ja inače na socijalnoj pomoći, ali sada sam na porodiljnoj naknadi, pa zatražim JNP. Problem nezaposlenosti - Posla je sve manje, rijetko i ako ima kakvog posla, to je sve preko veze, predala sam ja papire u općinu za raditi op.a. javne radove, ali uglavnom ima još većih socijalnih slučajeva koji su prioritet ja idem ovako po kućama raditi, čistim i nešto zaradim nije to stalno, ali kada nekome treba, ja idem i nešto zaradim - Teško je, samo da je naći posao nekakav, da možemo normalno živjeti. - Voljela bih da se zaposlim. Firma muža je otišla u stečaj, a ja sam radila po tri mjeseca, sezonske poslove. Ja bih rado radila. Prošle godine sam radila na arheološkim iskopinama, s ašovom, lopatama isplatilo se, 19 kn po satu smo dobili. Probala sam u općini pitati za kakav posao, ali moraš tri godine biti nezaposlen da bi dobio posao na javnim radovima. Ja njima nisam isplativa, općina bi mene morala platiti, a oni to neće, oni bi da me država plati preko biroa. Jednokratna pomoć kao sredstvo podmirivanja specifičnih potreba djece - Konkretno, trebalo je za ići na more školski izlet (maturalac) pa sam tražila jednokratnu novčanu pomoć od centra Za jednog sina sam imala, a kako ne mogu jednog poslati, a drugog ne, za drugog nije bilo pa mi je učiteljica preporučila da se obratim centru da za njega to osiguram i ja sam se obratila - Velike troškove imamo, moram platiti doktora za dijete, platiti lijekove, moram putovati imam zdravstveno, ali sve moram kupiti, poseban lijek eto, dijete jede posebnu hranu, 40 kn je kutija, a njemu je to za dva dana gdje su pelene, gdje je bolnica, a gdje smo mi?! Mi ne možemo od toga živjeti. To meni ne može biti za bolnicu njemu. Bili smo 8 dana u bolnici i 1600 kn je samo otišlo, a što poslije? On je sada opet u bolnici. Problem bolesti kod djece - Najmanja kćer, ima neke zdravstvene poteškoće, pa joj centar pomaže ima neke posljedice zbog trauma koje je doživjela s nasilnim ocem, ide svakih 6 mjeseci na snimanje glave -...od kako se rodio, moj sin je bolestan, ima srčanu manu, operirao je srce Osjećaj diskriminacije u sustavu zdravstva zbog siromaštva - Da imam novaca, bilo bi sigurno drugačije u bolnici U to sam se uvjerila u sve tri bolnice U Zagrebu su ljudi imućniji, to sam vidjela, što ja imam, nemam ništa, imam to primanje koje imam. Ljudi donose doktorima, naravno da će biti bolji, možda bih i ja tako da mogu, da me netko bolje gleda. Ali ako ti radiš takav posao, ja mislim da ne bi trebalo raditi razlike. Moje dijete može sačekati i sat vremena, a nečije ne može ni 5 minuta. - Tamo su ljudi bogatiji, imaju više novaca, primanja bolja da sam ja imala kese, da sam nosila, bilo bi drugačije. Drugi roditelji spavaju u apartmanu koji imaju novca 500 kn da plaćaju i plaćaju, a gotive ih, a vi koji nemate, jedite kifle i to vam je to. Kad im dođe, istjeraju te iz sobe ka da sam neki pas, izlazite moraš šutit i trpit. - Ja mislim da bi u školstvu i u zdravstvu trebali biti onako ljudi sabrani, prisebni i ne praviti razliku među ljudima. - Kada se radi o djeci, ne bi trebalo praviti razlike, ne u bolnicama, kada je dijete bolesno, ne bi trebalo raditi razlike Shvaćam da je i drugo dijete bolesno, ali ja vas ne mogu gotiviti da bi vi nada mnom bdijeli. Što ovi koji imaju donose, nutkaju, daju, lijepo razgovaraju, a mi, ne možeš ni dvije minute pitati kako je tvoje dijete, oni se odmah deru, izderuju, nemaju kad - Kad je moje dijete u bolnici bilo, ja donijela doktoru i on sve fino sa mnom, da bi nakon dva dana dijete išlo kući, a ja nisam znala hoće li ili ne, da bi doktor došao u sobu i izderao se na mene što ga ne spremam da ide kući. Znači kad sam donijela piće, onda me je medio, sve fino, fino, a kad nema, onda deračina na tebe. Od onda sam rekla, neću više dati nikome. Ja zadnje novce izdvojim za to, a to je njima ništa. Meni je to puno - U zdravstvu treba veza mi bi njima neku sitnicu, čokoladu kupili, ali to je njima minimalno, to je njima ništa, a nama puno. Problem plaćanja lijekova/pripravaka koje ne pokriva zdravstveno osiguranje - Malo koji lijek da ne treba dopuna, baš se ču- 150

170 dim za djecu - sirupi, čepići, to se sve mora kupiti, nije to ko ranije, sve kupiti, a dijete ne možeš držati bez toga, kako ćeš skinuti temperaturu?! Začuđujuće, do djece se drži, djeca se štite, a na neki način im se oduzima. - Meni preko 1000 kn treba samo za sina, 12 kutija hrane po 40 kn, to mu obavezno treba, plus nekih 10 kutija hrane grisolina, čokolina što on jede, pa pelene, 3-4 velika pakovanja. Sve mi to treba, a kada ja to izračunam ja od tih para to ne mogu kupiti. Lijekovi, za kašalj, za ovo, za ono, ja sve to moram imati. - Ja odem u Bosnu u ljekarnu i tamo kupim privatno, to je jeftinije. Ista kutija, isti lijek, a puno jeftinije kod nas je 23,24 kn, a kod njih 10,12 kn. - Mi isto, kada možemo, idemo u Bosnu po lijekove, za curicu i za sina sirupa smo morali kupiti. Veća usmjerenost na potrebe školske nego predškolske djece - Najmlađe dijete ima 6 godina, dečko pa mislim da, kada bih mu ja mogla patike kupiti, onda bi on bio sretan, samo njegove. Kaže on meni da uvijek ovi drugi, stariji dobe, a on uvijek naslijedi Sada je sretan što će ići u školu jer će dobiti svoje patike. Njima koji idu u školu, njima moram kupiti. Kada ideš u školu, dobiješ svoje Važnost vrtića za djecu problem plaćanja - Vrtić bi bio dobar za djecu, ali mi iz našeg sela moramo dati 800 kn za vrtić. To je jako puno npr., neke druge općine nešto izdvoje, a naša općina ništa. - Kod nas nema vrtića, samo u drugom selu. Jednom sam u našoj općini pitala zašto mi nemamo vrtić, pa su mi odgovorili da mi imamo baku servis. - Ne razmišljaju oni da je vrtić dobar za djecu, djeca se tamo uče, druže se s drugom djecom. Oni tamo rade s njima na riječima, na koječemu uče ih dosta. Oni su tamo na sigurnom. - Djeca trebaju što duže ići u vrtić, voljela bih da moja mala ide što duže. Meni je to teško podržati. Meni nešto pomaže socijalno. Vrtić plaćam 780 kn i 400 kn plaća općina. Svaki mjesec je toliko za vrtić, a još i općina pomaže. Za cijeli dan, za cijelo vrijeme Drugačije je u gradu, ovdje na selu to je luksuz Problem plaćanja prijevoza za potrebe djece - Moja mala kćer ide u grad u dom zdravlja kod logopeda. Vozimo je, moramo platiti vožnju. Išla sam i na magnetsku rezonancu i dobili smo samo 50 kn za troškove prijevoza, ništa više. - Problem su nam putni troškovi, mi smo predali putne naloge sve, ja potrošim kn do bolnice, a dobijem natrag 75 kn, a još ni to nisam dobila. Ne dobijem ni pola od onoga što potrošim, a gdje mi je tu hrana, gdje je za drugo na putu, znači to nije ništa. Ne mogu ja sada reći - evo tebi 75 kn i eto ti mene odvezi nitko mene neće odvesti za 75 kn. Jako teško prolazimo kroz to, nama bi trebala neka primanja s nekim većim iznosima, da bi mogli pokriti sve to. Kao što je vidljivo iz izjava roditelja, različiti su razlozi zbog kojih roditelji traže jednokratnu novčanu pomoć. Tako su u ovoj fokusnoj grupi razlozi bili vezani uz nemogućnost otplate kredita, podmirenje troškova za dijete koje ima kroničnih zdravstvenih problema, kao i za problem podmirivanja nekih specifičnih potreba djece (u ovom slučaju starije djece, a vezano uz podmirenje troškova maturalnog putovanja) zbog višemjesečne neisplate plaće u firmi u kojoj je suprug zaposlen. Ovi razlozi, osobito vezani za problem podmirenja rata kredita ili zadovoljenja potreba djece zbog neisplata plaća roditeljima, sve su češći razlozi traženja jednokratnih pomoći u posljednjih nekoliko godina, izazvani ekonomskom krizom. Ljudi koji su solidno živjeli i uspješno podmirivali potrebe svoje obitelji u današnje vrijeme sve teže spajaju kraj s krajem i sve se više suočavaju s problemom siromaštva. Značajnih uvida i podataka o specifičnostima života korisnika jednokratnih novčanih pomoći vrlo je malo u Hrvatskoj. Istraživanje koje je provela Miloš (2012.) i u kojem je usporedila korisnike pomoći za uzdržavanje i korisnike jednokratnih pomoći po različitim obilježjima, pokazalo je da se korisnici jednokratne pomoći prema svojim procjenama prihoda nalaze ispod nacionalne linije siromaštva, pri čemu se značajno ne razlikuju od korisnika pomoći za uzdržavanje. Ipak, oni se razlikuju prema dvjema značajnim odrednicama koje su povezane sa siromaštvom: radnim i obrazovnim statusom. Korisnici pomoći za uzdržavanje nižeg su obrazovnog statusa i u velikoj većini nezaposleni, za razliku od korisnika jednokratne pomoći koji imaju značajno viši stupanj obrazovanja i u većoj su mjeri zaposleni ili povremeno rade. Korisnici JNP-a žive u boljim stambenim uvjetima i imaju bolje opremljene stanove ili kuće, što upućuje na nekada stečena dobra koja pozitivno utječu na razinu materijalne deprivacije. Istraživanje Miloš (2012.) pokazalo je da korisnici JNP-a iskazuju višu razinu optimizma i očekivanja u budućnosti, 151

171 što se potvrdilo i ovim istraživanjem, gdje 46% roditelja djece predškolske dobi korisnika JNP-a vjeruje da će se u naredne dvije godine poboljšati njihov životni status. Iskustvo rada i uključenosti u tržište rada pokazalo se kao zaštitni čimbenik i govori u prilog potrebi za intenziviranjem politika i mjera kojima se ljudima koji žive u uvjetima siromaštva omogućuje uključivanje u svijet rada. Perspektiva roditelja djece s teškoćama u razvoju Kao što je ranije navedeno, roditelji djece s teškoćama u razvoju, koji su korisnici pomoći za uzdržavanje, bili su posebno ciljana skupina ovog istraživanja. Razlog tome je što se radi o osobito osjetljivoj i ranjivoj skupini djece kojoj je potrebna dodatna skrb zbog različitih razvojnih i zdravstvenih teškoća. Ako se roditelji takve djece dodatno suočavaju s materijalnom i financijskom deprivacijom, tada se radi o vrlo ranjivoj kategoriji djece jer postoji velik rizik da život u uvjetima siromaštva značajno uspori i onemogući kvalitetnu skrb i napredak djeteta. Stoga smo dodatno željeli istražiti otežava li i na koji način život u uvjetima siromaštva skrb i brigu o djetetu s teškoćama u razvoju. U ovom dijelu rada prikazat će se dobiveni podtaci iz kvalitativnog dijela istraživanja, ali i podaci prikupljeni anketnim upitnikom koji je sadržavao nekoliko otvorenih pitanja koja su bila specifično namijenjena roditeljima djece s teškoćama u razvoju. Ovakav pristup prikazu podataka proizlazi i iz poteškoća koje su se rasvijetlile tijekom provedbe istraživanja, a vezane su uz (ne)mogućnost realizacije definiranog uzorka siromašnih roditelja djece s teškoćama u razvoju. Naime, precizan pokazatelj (službena statistika) broja djece s teškoćama u razvoju, koja žive u obiteljima korisnicima pomoći za uzdržavanje, ne postoji. Stručnjaci iz prakse, koji rade u centrima za socijalnu skrb, navode da se radi o relativno malom broju obitelji s djecom s teškoćama u razvoju, a koje ostvaruju pomoć za uzdržavanje. Iako je istraživanjem bilo planirano obuhvatiti više siromašne djece s teškoćama u razvoju, konačan broj takve predškolske djece u dobi od 3 do 4 i od 6 do 7 godina u ovom istraživanju bio je 65, a ovisio je o broju i dostupnosti korisnika u pojedinom centru za socijalnu skrb. U većini slučajeva radilo se o populaciji djece ciljane dobi u centrima za socijalnu skrb koji su bili uključeni u istraživanje. Slijedi prikaz rezultata dobivenih anketnim upitnikom i u fokusnim grupama. Na pitanje iz anketnog upitnika, omogućuje li materijalna i financijska situacija roditeljima koji su korisnici pomoći za uzdržavanje i imaju dijete s teškoćama u razvoju da pruže svom djetetu sve što mu je potrebno s obzirom na teškoće koje ima, dvije trećine roditelja odgovara negativno. To znači da 66% roditelja navodi da im materijalna situacija predstavlja prepreku u zadovoljavanju potreba vlastitog djeteta s teškoćama u razvoju. Analizirajući ovo pitanje prema ključnim sociodemografskim varijablama roditelja odnosno djeteta, dobivene su razlike s obzirom na tip obitelji u kojoj dijete živi. To znači da čak 92% roditelja iz jednoroditeljskih obitelji, korisnika pomoći za uzdržavanje, koji imaju dijete s teškoćama u razvoju navodi da ne može zadovoljiti potrebe djeteta s obzirom na financijsku situaciju. Razlika je pritom značajna u odnosu na dvoroditeljske obitelji, gdje 59% roditelja navodi da im materijalni uvjeti onemogućuju adekvatno zadovoljenje potreba djeteta s teškoćama u razvoju. Roditelje koji su naveli da im materijalna i financijska situacija ne omogućava da djetetu pruže sve što mu je potrebno s obzirom na teškoće koje ima zamolili smo da navedu što im treba da bi se mogli kvalitetnije brinuti o djetetu, a to si, zbog financijskih ograničenja, ne mogu priuštiti. Odgovori roditelja na pitanje što djetetu ne mogu priuštiti zbog loše materijalne situacije, mogu se grupirati u nekoliko kategorija: (1) Bolja zdravstvena skrb (roditelji odgovaraju da djetetu ne mogu priuštiti: bolju njegu, dodatne pretrage i terapije, ne mogu ga voditi svaki dan u centar za rehabilitaciju, novca za njezinu rehabilitaciju, bolju liječnička skrb, plivanje i ostale sportove koji jačaju mišiće); (2) Prijevoz (roditelji odgovaraju da djetetu ne mogu priuštiti: odlazak kod doktora jer košta, ne mogu ga voziti na preglede, prijevoz je skup, odlazak na kontrole u Zagreb, nemamo financijska sredstva za voziti dijete na vježbe, osiguran prijevoz za hitne potrebe); (3) Hrana (roditelji odgovaraju da djetetu ne mogu priuštiti: hranu, hranu propisanu od strane liječnika, kvalitetnu hranu); (4) Odjeća (roditelji odgovaraju da djetetu ne mogu priuštiti: odjeću, više odjeće zbog pojačanog znojenja); (5) Igračke (roditelji odgovaraju da djetetu ne mogu priuštiti: didaktičke igračke neophodne za razvoj djece, igračke) (6) Bolji stambeni uvjeti (roditelji odgovaraju da djetetu ne mogu priuštiti: topli dom, pristojan dom); (7) Mnogo toga (roditelji odgovaraju da djetetu ne mogu priuštiti: sve što imaju druga 152

172 djeca koja nisu siromašna, mnogo toga zbog nedostatka novca, kvalitetan život, nemam ni zaosnovne potrebe, ne mogu ništa). Roditelji su također navodili da svome djetetu ne mogu priuštiti: dječje potrepštine, vođenje na radionice gdje se radi s djecom koja imaju teškoće u razvoju, plaćanje smještaja. Fokusna grupa s roditeljima predškolske djece s teškoćama u razvoju, korisnicima pomoći za uzdržavanje, kao što smo ranije naveli, nije provedena jer nije bilo moguće okupiti dovoljno sudionika, optimalno za fokusnu grupu, u slavonskoj regiji. No, u drugim fokusnim grupama sudjelovali su i roditelji predškolske djece s teškoćama u razvoju, koji su podijelili svoje iskustvo i ukazali na probleme i poteškoće s kojima se te obitelji nose u skrbi i brizi za dijete, a u uvjetima siromaštva. Pokazalo se da roditelji teško podmiruju troškove za djecu s teškoćama u razvoju i često to čine na štetu druge svoje djece (poteškoće u plaćanju troškova prijevoza do središta u kojima su zdravstvene ustanove i gdje se djeca rehabilitiraju; nemogućnost plaćanja i osiguravanja primjerene prehrane takvom djetetu, lijekova i pomagala). Također iskazuju snažan osjećaj stigmatiziranosti zbog siromaštva (posebno u zdravstvenom sustavu), kao i osjećaj bespomoćnosti i nemogućnosti da se djetetu pruži ono što mu treba. Roditelji djece s teškoćama koja su uključena u neki oblik podrške (grupe za podršku, logoped, stručnu pomoć) s manje gorčine i težine govore i prijavljuju probleme i poteškoće s kojima se suočavaju u životu. Izjave koje ilustriraju s kojim se preprekama i problemima obitelji suočavaju su sljedeće: Meni je, da vam kažem, nikako, teško je, jedva spajamo kraj s krajem. Imam petero djece, a najmlađi, koji je tri godine star, je bolestan. Svaki mjesec dadem 1500 kuna za mog malog, dva put na tjedan ga moram voziti na terapiju u Slavonski Brod. Plaćaju nam sam pola putnih troškova, dobijem 100 kn, a potrošim 200, a i to kasni s isplatom. Neki dan nisam niti išao voditi dijete na terapiju jer nisam imao novca. Trudimo se priuštiti svojoj djeci koliko god možemo, radimo po 10 sati na dan gdje god treba, na polju, u šumi kako bi uopće mogli preživjeti, kako bi mogao imati za bolesno dijete. Posudim od komšije ako treba. Uvijek gledam da vratim kad sam rekao da ću vratiti, ako treba, i posudim od drugog da bi mogao na vrijeme vratiti dug. Jednostavno u krug ide Pomoglo bi mi da isplata za putni nalog dva mjeseca ne kasni. Meni treba auto, auto nije luksuz, treba mi za bolesno dijete. Od kako se rodio, bolestan je, ima srčanu manu, operirao je srce i kako da vam kažem, ta primanja od 1600 kn ne može biti ni za što, ne može biti ni za bolnicu samo. Bio je 8 dana u bolnici, došao kući, bio 5 dana i opet u bolnicu Velike troškove imamo, moram platiti doktora, platiti lijekove, moram putovati imam zdravstveno, ali sve moram kupiti, poseban lijek eto, dijete jede posebnu hranu, normalno, 40 kn je kutija, a njemu je to za dva dana Gdje su pelene, gdje je bolnica, a gdje smo mi mi ne možemo od toga živjeti. To meni ne može biti za bolnicu njemu. Bili smo 8 dana u bolnici i 1600 kn je samo otišlo, a što poslije? Meni to primanje nije dostatno, meni 1000 kn treba njemu samo za hranu i pelene. On pije lijek za izmokrivanje, normalno više mokri, treba mu više pelena, hrana je skupa koju jede, non-stop je po bolnicama Teško nam je, stvarno nam je teško. Ja se sama zapitam kako mi živimo, kako preživimo, teško sve to što primim, to mi može biti samo za to malo dijete, a gdje smo mi drugi? Jako mi je teško, ne znam što da vam kažem, jako mi je teško Najteže mi je to što je on bolestan, ne znam kako da mu pomognem (majka plače, op.a.) ne znam ništa, on je jako mali, imao je 5,5 mjeseci kada je operirao srce, ne znaš hoće li ostati živ ili neće. Da, mi smo povezani s ovom udrugom oni vam pružaju neku pomoć, kako bi vam rekla, podršku, razgovor, ali ne novac ako vam treba neki razgovor, podrška, ali ti za to trebaš imati na računu novac jer trebaš nazvati Da, to je podrška preko telefona. Mene ta gospođa nazove često da me pita mogu li doći na te sastanke, oni su iz velikog grada, a ja sam sa sela koliko mi je to daleko ići, to mi je predaleko ići. To kada ti je dijete bolesno, uvijek moraš imati kn, doktor kaže - vi morate doći k njemu, ako ne možete biti s njim, a je ne mogu, nemam za boravak u bolnici, onda ga moraš doći posjetiti, a oni ne znaju mogu li ja doći i s čim, imam li ja za doći. Nitko ne razumije, donesi to što treba i to je to i koliko mi oni dadnu, toliko imam (centar za socijalnu skrb, op.a.). Hvala im. Da, tu u centru za socijalnu skrb nam pomažu koliko god mogu, izađu nam u susret koliko 153

173 mogu, ali sve je to minimalac, sve je to ništa koliko nam za sve to treba, ali i na tome hvala, veliko hvala. Iz navedenog je vidljivo da se roditelji djece s teškoćama u razvoju, koji žive u uvjetima siromaštva, nalaze u iznimno nepovoljnom položaju kada promatramo zadovoljavanje djetetovih potreba s obzirom na specifične razvojne i zdravstvene potrebe. Roditelji nedostatak financijskih sredstva vide kao ključnu prepreku u ostvarivanju određenih minimalnih potreba svojeg predškolskog djeteta s teškoćama u razvoju. To se prije svega odnosi na nemogućnost pružanja adekvatne zdravstvene skrbi za dijete, gdje se kao ključna prepreka navodi nedostatak novca za prijevoz na redovite rehabilitacijske tretmane, lijekove, ali i osnovne potrebe kao što su hrana ili odjeća. Dobiveni podaci vrlo zorno prikazuju tešku materijalnu depriviranost takvih obitelji. Prema iskustvu stručnjaka iz prakse, obitelji korisnika novčanih pomoći koji imaju dijete s teškoćama u razvoju nema puno, ali su problemi s kojima se nose, kako bi svom djetetu osigurati kvalitetan i dostojanstven život, iznimno veliki i iscrpljujući za roditelje. Sukladno Konvenciji o pravima djeteta i Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom, vlade su diljem svijeta preuzele odgovornost kako bi osigurale da sva djeca, bez obzira na sposobnosti i teškoće u razvoju, uživaju sva prava, bez bilo kakve diskriminacije (UNICEF, 2013.c). To znači da djeca s teškoćama u razvoju i njihove obitelji imaju pravo na adekvatan životni standard, kao i pravo na subvencionirane ili besplatne usluge podrške. Pritom je društvena zaštita djece s teškoćama u razvoju i njihovih obitelji posebno važna jer su te obitelji često suočene s većim troškovima života i propuštenim mogućnostima za zaradu, zbog skrbi za djecu (UNICEF, 2013.c), a to se osobito odnosi na one obitelji koje su primarno siromašne i žive isključivo od novčane pomoći iz sustava socijalne skrbi. Također, zbog vrlo prisutnog osjećaja usamljenosti i bespomoćnosti roditelja ove djece u osiguravanju kvalitetne skrbi, a što je vidljivo iz našeg istraživanja, potrebna je dodatna pomoć svih ključnih aktera, od državne do lokalne razine. To podrazumijeva potrebu za donošenjem specifičnih mjera djelovanja prema ovoj iznimno ranjivoj skupini djece, koja se uz teškoće u razvoju dodatno suočavaju i s teškoćama koje donosi život u uvjetima siromaštva Zaključno Na kraju, nalaze ovoga kvalitativnog istraživanja moguće je sažeti u nekoliko glavnih zaključaka. Roditelji djece predškolske dobi koji žive u siromaštvu ukazali su na svu težinu i prepreke u osiguravanju osnovnih životnih potreba djece, pri čemu je zadovoljavanje potreba predškolske djece u obitelji na nižoj razini u odnosu na djecu školske dobi. Roditelji teško mogu osigurati i osnovne životne potrebe svoje djece, poput adekvatne prehrane. Djeca uglavnom jedu krumpir i grah, dok je meso, povrće i voće vrlo rijetko na obiteljskom jelovniku. Djeca ne jedu hranu primjerene nutritivne vrijednosti i roditelji su svjesni tog problema. Iskazane su poteškoće u opremanju djece primjerenom odjećom i obućom, pri čemu ulazak u školu predstavlja ključni trenutak u kojem siromašno dijete izlazi iz stare, naslijeđene i dobivene odjeće i obuće te je u prilici iskusiti što znači kad se nešto novo kupuju samo za njega. Do tada, djeca predškolske dobi uglavnom su u skrbi roditelja ili članova šire obitelji (baka i djedova) s obzirom na to da roditelji zbog prostorne i financijske nedostupnosti značajno češće ne uključuju djecu predškolske dobi u aktivnosti i usluge namijenjene njima. Ona su češće izvan programa ranog odgoja i obrazovanja (vrtića), osobito ona koja žive u ruralnim sredinama i dolaze iz obitelji s troje ili više djece. Posebno se ističe problem financiranja usluga ranog odgoja i obrazovanja u manjim sredinama. Usluga vrtića skupa je i nedostižna roditeljima slabijeg imovinskog statusa, iako roditelji vide ulogu i značaj programa ranog odgoja i obrazovanja upravo za svoju djecu. Usluge predškolskog odgoja i obrazovanja u nadležnosti su lokalnih samouprava i ovise o lokalnim politikama i usmjeravanju novca u razvoj njihovih kapaciteta. Lokalne samouprave nerijetko su i same osiromašene i ne mogu investirati u razvoj predškolskih usluga za djecu, zbog čega najviše izvan tog sustava ostaju upravo siromašna djeca. Roditelji siromašne djece ne mogu očekivati besplatni ili subvencionirani vrtić te s pomirljivošću prihvaćaju činjenicu da djeca ostaju na skrbi unutar obitelji do polaska u školu. Zabrinjavajuće je što značajan broj djece u dobi pred polazak u školu nije uključen u program predškole s obzirom na to da se ona ne organizira u mjestu/selu njihova boravka, a izvan mjesta boravka teško im je putovati. Time se pojačavaju obrazovne nejednakosti između siromašne djece koja nisu bila u programu predškole i ostale djece već na samom početku osnovnoškolskog obrazovanja. 154

174 Svi roditelji ukazivali su na probleme i poteškoće vezane uz dostupnost zdravstvenih usluga za djecu i osiguravanje primjerene zdravstvene njege u situacijama bolesti. Siromašna djeca, unatoč besplatnom zdravstvenom osiguranju do 18. godine života, imaju nižu razinu zdravstvene skrbi, jer u sredinama u kojima žive često nema pedijatra, liječnika specijalista za djecu. Dolazak do zdravstvenih ustanova iziskuje troškove prijevoza koji je skup, a i ograničen na dvije ili tri linije tijekom čitavoga dana. Siromašni roditelji uglavnom ne posjeduju vlastiti automobil i u slučajevima bolesti djeteta i nužnog odlaska liječniku plaćaju uslugu prijevoza susjedima ili taksi prijevoznicima. Roditelji ovise o susretljivosti i dobročinstvu susjeda, prijatelja ili rodbine, što nerijetko izaziva osjećaj duga i nelagode zbog traženja pomoći. Roditeljima je izuzetno teško pokriti troškove lijekova za djecu, koji se ne dobivaju na recept. Riječ je o sirupima, kapima, mastima, pripravcima protiv bolova koji su primjereniji liječenju male djece, a ne pokriva ih zdravstveno osiguranje. U posebno teškoj situaciji nalaze se djeca koja žive u ruralnim sredinama i koja u slučaju bolesti češće ne odlaze liječniku, već ih majke liječe domaćom medicinom. Pokazalo se da najčešće bolesti od kojih boluju siromašna djeca jesu povezane s respiratornim poteškoćama, odnosno radi se o bronhitisu i astmi. djecu socijale. Siromašni roditelji osjećaju da njihov dignitet i ljudsko dostojanstvo nisu prepoznati, zbog čega se osjećaju neshvaćenima, da ih se ne želi čuti ili slušati te da ne pripadaju društvu u kojemu žive. Odgovornost je društva u cjelini da ulaže u razvoj sve djece, a osobito da zaštiti prava i interese onih koji su ranjivi i u riziku socijalne isključenosti. Siromašna djeca do sada su bila nevidljiva djeca, pa čak i u sustavu socijalne skrbi. Gospodarska kriza i porast stope siromaštva djece u čitavoj Europi dovela je do izazova suočavanja i borbe protiv dječjeg siromaštva. Prvi put u Nacionalnoj strategiji za prava djece Republike Hrvatske u fokus su stavljena prava i interesi djece koja žive u uvjetima siromaštva. Predložene su prioritetne mjere za podizanje razine dobrobiti djece u siromaštvu, a pred nacionalne i javne politike stavljen je izazov da se one provedu i da se preuzme odgovornost u ostvarivanju interesa siromašne djeca. Fokus treba biti usmjeren na unapređivanje i ostvarivanje prava na kvalitetan život u kojem će siromašna djeca moći ostvariti svoje potencijale i realizirati mogućnosti, a da pritom budu poštovana i uvažavana. Pokazalo se da siromašni roditelji teško nalaze i dobivaju informacije o svojim pravima. Informiranje o pravima često se svodi na upućivanje na internetske stranice ili na brošure, ne uzimajući u obzir činjenicu da siromašne obitelji često ne posjeduju računala, nemaju znanja i iskustva u korištenju računala, a dobar dio njih slabo je pismen i teško se snalaze u šumi papira i birokratskim okvirima. Jedna od osnovnih usluga za sve deprivirane i ranjive skupine jest jasno i dostupno informiranje koje uključuje razgovor i prijenos informacija licem u lice. Dodatan problem je što su roditelji zakinuti za informacije o pravima i mogućnostima za poboljšavanje uvjeta života vlastite djece, posebice razvedene majke koje teško ostvaruju pravo na alimentaciju. Siromašni ljudi suočeni su sa stigmom i svakodnevno se nose sa stavovima okoline koja često smatra da su sami krivi za svoje siromaštvo, da se radi o lijenim ljudima sklonim alkoholu i drogama koji nemaju kapaciteta za brigu o djeci i zanemaruju njihove potrebe. U doticaju s institucijama, u procesu traženja pomoći ili korištenja određenih usluga, siromašni roditelji suočeni su s nedostojanstvenim ponašanjem prema sebi. Oni iskazuju osjećaj stigmatiziranosti i obespravljenosti kojima su okruženi u okolini u kojoj žive. Posebno im je teško kada se na isti način okolina odnosi prema njihovoj djeci, koju se stigmatizira i obilježava kao 155

175 /Olja Družić Ljubotina/ 3.4. Korištenje usluga socijalne skrbi i mjere za zaštitu prava i dobrobiti djeteta (prema podacima i procjenama socijalnih radnika) Osim roditelja djece predškolske dobi, sudionici u istraživanju bili su i socijalni radnici iz centara za socijalnu skrb 32 s ciljem stjecanja uvida u to u kojoj mjeri i koje socijalne usluge koriste roditelji odnosno djeca obuhvaćena ovim istraživanjem. Socijalni radnik je za svakog sudionika istraživanja ispunio anketni upitnik koji se odnosio na roditelja predškolskog djeteta, što znači da je ukupno prikupljeno 945 anketnih upitnika. S obzirom na to da su u fokusu ovog istraživanja korisnici unutar sustava socijalne skrbi koji socijalnu pomoć ostvaruju zbog loše materijalne situacije, željeli smo istražiti koja još prava i socijalne usluge ostvaruju ovi korisnici i jesu li im izrečene određene mjere obiteljske zaštite u odnosu na djecu. Na početku nas je zanimalo koliko dugo korisnik neprekidno prima pomoć za uzdržavanje. Prema navodima socijalnih radnika, pokazalo se da najdulje u kontinuitetu PZU primaju obitelji romske nacionalne manjine, u prosjeku oko 6 godina (slika 3.70). Slijede obitelji primatelja PZU-a koji imaju djecu s teškoćama u razvoju, koji pomoć primaju u prosjeku 3,9 godina te ostali primatelji pomoći za uzdržavanje, koji pomoć primaju u prosjeku 2,9 godina. Razlika u duljini primanja PZU-a između roditelja pripadnika romske nacionalne manjine i druge dvije skupine je značajna. Daljnje analize pokazale su da roditelji s troje i više djece značajno dulje primaju PZU (4,7 godina) u odnosu na roditelje koji imaju jedno dijete (2,6 godina) i dvoje djece (2,3 godina). Također je utvrđeno da roditelji sa sela značajno dulje u kontinuitetu primaju PZU (4,3 godine) u odnosu na korisnike iz grada (3,4 godine). Korištenje usluga socijalne skrbi Kao što je ranije navedeno, istraživanje je provedeno u listopadu i studenome godine, kada je na snazi bio Zakon o socijalnoj skrbi iz godine (NN, 33/12), te će rezultati biti razmatrani iz perspektive tadašnje zakonske regulative. Naime, od siječnja godine na snagu je stupio novi Zakon o socijalnoj skrbi (NN, 157/13) u kojem su usluge dijelom izmijenjene u odnosu na one koje su bile na snazi u vrijeme istraživanja. Pored materijalnih prava i pomoći iz sustava socijalne skrbi, korisnici mogu na osobnu ili inicijativu socijalnog radnika koristiti različite socijalne usluge propisane Zakonom o socijalnoj skrbi (NN, 33/12). Prema članku 81. istog zakona, socijalne usluge se definiraju kao sve aktivnosti, mjere i programi namijenjeni sprečavanju, prepoznavanju i rješavanju problema i poteškoća pojedinaca, obitelji, skupina i zajednica te poboljšanju kvalitete njihova života u zajednici. U stavku 3. istog članka navodi se da se socijalne usluge organiziraju kao usluge za djecu, mladež i obitelj i usluge za odrasle Slika Prosječan broj godina neprekidnog primanja pomoći za uzdržavanje prema kategorijama korisnicima PZU-a 0 PZU Ostali PZU Dijete s teškoćama PZU Romi 32 Radi se o istom uzorku od 30 centara i podružnica za socijalnu skrb, među čijim su korisnicima socijalne pomoći odabrani roditelji predškolske djece kao sudionici istraživanja. 156

176 osobe, uz uvažavanje socijalnih veza i okruženja korisnika i obitelji. U zakonskom određenju navodi se također da socijalne usluge uključuju i socijalnu akciju kao aktivnost usmjerenu na promicanje prava korisnika i povezivanje svih pružatelja socijalnih usluga u lokalnoj zajednici, s ciljem podizanja kvalitete života socijalno osjetljivih skupina. Vrste socijalnih usluga prema Zakonu o socijalnoj skrbi (NN, 33/12) su: (1) prva socijalna usluga (informiranje, prepoznavanje i početna procjena potreba); (2) usluga savjetovanja i pomaganja; (3) usluga obiteljske medijacije; (4) usluga pomoći i njege u kući; (5) usluga stručne pomoći u obitelji; (6) usluga rane intervencije, (7) usluga pomoći pri uključivanju u programe odgoja i obrazovanja (integracija); (8) usluga boravka; (9) usluga smještaja; (10) usluga stručne potpore u obavljanju poslova i zapošljavanju. Socijalni radnici su izvještavali za svakog korisnika socijalnih usluga unutar centra za socijalnu skrb. Dobiveni podaci pokazali su da je malo korisnika materijalnih oblika pomoći iskoristilo dodatne usluge, bilo da se radi o roditelju ili djetetu (tablica 3.39.). Najčešće korištena usluga je usluga savjetovanja i pomaganja obitelji koju je unutar ukupnog broja korisnika koristilo oko 54% sudionika istraživanja. Prema definiciji iz Zakona o socijalnoj skrbi (NN, 33/12), usluga savjetovanja i pomaganja dijeli se na uslugu savjetovanja i pomaganja pojedincu i na uslugu savjetovanja i pomaganja obitelji. Usluga savjetovanja i pomaganja pojedincu usluga je sustavne stručne pomoći koja obuhvaća sve oblike savjetovanja, usmjeravanja i pomoći za prevladavanje poteškoća, stvaranje uvjeta za očuvanje i razvoj osobnih mogućnosti i odgovornoga odnosa pojedinca prema sebi, obitelji i društvu. Ova se usluga pruža korisniku radi prevladavanja nedaća i teškoća u vezi s bolešću, starošću, smrću člana obitelji, invalidnošću, teškoćama u razvoju, uključivanjem u svakodnevni život nakon duljega boravka u domu socijalne skrbi ili kod drugog pružatelja socijalnih usluga, zdravstvenoj ili penalnoj ustanovi, te u drugim nepovoljnim okolnostima ili kriznim stanjima. Savjetovanje i pomaganje pružaju stručni radnici centra za socijalnu skrb, obiteljskog centra i drugi pružatelji socijalnih usluga u zajednici. Usluga savjetovanja i pomaganja obitelji socijalna je usluga koja obuhvaća stručno savjetovanje i sve oblike stručne pomoći pri prevladavanju obiteljskih poteškoća i poteškoća roditelja u odgoju i skrbi za djecu te osposobljavanje obitelji za funkcioniranje u svakodnevnom životu. Ova usluga uključuje savjetovanje, intenzivnu podršku obitelji u krizi i dugoročni rad s članovima obitelji usmjeren na poboljšanje obiteljskih Tablica Udio (%) roditelja ili djece koji su bili korisnici sljedećih usluga socijalne skrbi Broj maloljetnih članova kućanstva Korisnički status Tip obitelji Mjesto stanovanja Usluga savjetovanja i pomaganja u obitelji Usluga obiteljske medijacije Usluga pomoći i njege u kući Usluga stručne pomoći u obitelji Usluga rane intervencije Usluga pomoći pri uključivanju u programe odgoja i obrazovanja (integracija) Usluga boravka Usluga smještaja Usluga stručne potpore u obavljanju poslova i zapošljavanju Usluge upućivanja u OCD ili vjerske organizacije radi ostvarivanja određenih oblika pomoći i podrške % % % % % % % % % % 1 63,1 0,9 0,9 0,9 8,1 0,9 0,9 4,5 8,1 18,0 2 52,6 0,4 1,3 4,3 5,6 0,9 0,0 1,3 6,9 16,4 3 i više 52,7 0,7 0,3 7,1 4,3 4,5 1,2 7,3 7,8 18,6 PZU Ostali 58,9 1,0 0,6 6,3 8,3 3,4 0,4 3,4 9,5 20,6 PZU Dijete s teškoćama 58,5 0,0 4,6 9,2 3,1 4,6 4,6 6,2 15,4 23,1 PZU Romi 45,0 0,0 0,0 6,4 0,0 2,0 0,8 9,2 5,6 8,8 PZU Ukupno 54,6 0,6 0,7 6,5 5,3 3,1 0,9 5,4 8,7 17,1 JNP 49,6 0,8 0,0 0,8 3,8 3,8 0,8 6,0 0,8 23,3 Jednoroditeljske 69,5 1,0 1,0 6,9 10,3 3,0 2,0 4,4 6,9 18,2 Dvoroditeljske 49,6 0,5 0,5 5,4 3,6 3,2 0,5 5,8 7,8 17,9 Grad 64,9 1,1 0,9 10,8 8,3 4,1 1,4 3,4 11,0 26,4 Selo 44,4 0,2 0,4 1,4 2,4 2,4 0,4 7,3 4,7 10,8 157

177 odnosa. Savjetovanje i pomaganje pružaju stručni radnici obiteljskog centra, centra za socijalnu skrb, domova socijalne skrbi i drugih pravnih i fizičkih osoba koje obavljaju djelatnost socijalne skrbi, u suradnji s drugim pružateljima usluga u zajednici i drugim osobama koje mogu utjecati na obitelj. Dakle, kao što je navedeno, na pitanje jesu li roditelji ili djeca bili korisnici usluge savjetovanja i pomaganja, socijalni radnici u 53,9% slučajeva navode da jesu. Najmanje su ovu uslugu koristili roditelji pripadnici romske nacionalne manjine (45%) koji se značajno razlikuju u odnosu na ostale korisnike pomoći za uzdržavanje i roditelje koji imaju djecu s teškoćama u razvoju, a koji su ovu uslugu najviše koristili (oko 59% njih). Ovaj podatak je moguće povezati s podatkom koji smo imali prilike vidjeti u poglavlju o socijalnoj podršci, gdje upravo roditelji djece romske nacionalne manjine iskazuju nižu razinu povjerenja u centar za socijalnu skrb, tako da manje od ostalih roditelja računaju na pomoć djelatnika centra za socijalnu skrb. Također, polovica korisnika jednokratne novčane pomoći koristila je ovu uslugu (49,6%). Zanimljivo je da češće uslugu savjetovanja i pomaganja koriste siromašne obitelji koje žive u gradu (64,9%) nego obitelji sa sela (49,6%), iako je značajno više korisnika socijalne pomoći iz ruralnih sredina, čija su djeca i znatnije materijalno deprivirana. Socijalni radnici navode da su ovu uslugu značajno više koristili roditelji iz jednoroditeljskih obitelji (gotovo 70%) u odnosu na dvoroditeljske obitelji (oko 50%) (tablica 3.39.). Ovaj podatak ne bi trebao čuditi s obzirom na to da su roditelji iz jednoroditeljskih obitelji izloženi brojnim izazovima u podizanju djece, kao što su nedostatak podrške drugog roditelja, rizik od siromaštva, balansiranje između radne i roditeljske uloge i dr., te im je stoga ova vrste usluge potrebnija. Socijalni radnici su također navodili jesu li roditelji koristili uslugu obiteljske medijacije. Prema tada važećem Zakonu o socijalnoj skrbi, to je socijalna usluga koja se pruža u specifičnom postupku rješavanja obiteljskih sukoba, uz pomoć educiranog medijatora, a cilj joj je postizanje sporazuma o neriješenim sporovima i sukobima za dobrobit cijele obitelji. Ovu uslugu pružaju stručni radnici obiteljskog centra, centra za socijalnu skrb i druge pravne i fizičke osobe koje imaju educiranog medijatora (NN, 33/12). Navedena usluga koristi se u procesu narušenih obiteljskih odnosna i razvoda, a kod sudionika našeg istraživanja iznimno je malo zastupljena, sa svega 0,6%. Nadalje, socijalne radnike pitali smo jesu li osobe iz našeg istraživanja koristile uslugu pomoći i njege u kući. To je usluga koju centar za socijalnu skrb može odobriti osobi kojoj je zbog tjelesnog, mentalnog, intelektualnog ili osjetilnog oštećenja, odnosno trajnih promjena u zdravstvenom stanju ili starosti prijeko potrebna pomoć i njega druge osobe. Pravo na uslugu pomoći i njege u kući može obuhvatiti: organiziranje prehrane (nabava i dostava gotovih obroka u kuću, odnosno nabava živežnih namirnica, pomoć u pripremanju obroka i dr.); obavljanje kućnih poslova (pospremanje stana, donošenje vode, ogrjeva i slično, organiziranje pranja i glačanja rublja, nabava lijekova i drugih potrepština); održavanje osobne higijene (pomoć u oblačenju i svlačenju, u kupanju i obavljanju drugih higijenskih potreba); zadovoljavanje drugih svakodnevnih potreba. Usluge pomoći i njege u kući pruža centar za pomoć i njegu, dom socijalne skrbi, udruga, vjerska zajednica i druga pravna i fizička osoba koja obavlja djelatnost socijalne skrbi, u skladu s uvjetima propisanim ovim zakonom. Rezultati su pokazali ponovno iznimno malu zastupljenost korištenja ove usluge, 0,6% korisnika na razini cijelog uzorka. No, u skupini korisnika PZU-a koji imaju dijete s teškoćama u razvoju, uslugu je koristilo njih 4,6%, što je značajno više u odnosu na ostale korisnike (tablica 3.39.). Razlika je očekivana s obzirom na to da se ta pomoć odnosi uglavnom na osobe s invaliditetom i zdravstvenim teškoćama. Uslugu stručne pomoći u obitelji u ovom istraživanju, prema navodima socijalnih radnika, koristilo je ukupno 5,7% sudionika. To je usluga koja se priznaje djeci s teškoćama u razvoju i odraslim osobama s invaliditetom, a obuhvaća psihosocijalnu rehabilitaciju koja se pruža u obliku i na način koji odgovara dobi korisnika, vrsti i težini invaliditeta i drugim potrebama korisnika, njegove obitelji ili obitelji udomitelja. Ova usluga pruža se korisniku u njegovoj obitelji, odnosno u obitelji udomitelja, a može se odrediti u trajanju do pet sati tjedno. Stručnu pomoć u obitelji pruža dom socijalne skrbi, udruga, vjerska zajednica ili druga pravna ili fizička osoba koja obavlja djelatnost socijalne skrbi. Ova je usluga ponovno vezana uz osobe s invaliditetom i djecu s teškoćama u razvoju, te je očekivano više koriste obitelji korisnika PZU-a koje imaju djecu s teškoćama u razvoju (9,2%). Podaci pokazuju da je značajno češće koriste obitelji s troje i više djece (7,1%) i obitelji koje žive u gradu (10,8%) (tablica 3.39.). Usluga rane intervencije obuhvaća stručnu poticajnu pomoć djeci i stručnu i savjetodavnu pomoć njihovim roditeljima, uključujući druge članove 158

178 obitelji te udomitelja za djecu, kod utvrđenog razvojnog rizika ili razvojne teškoće djeteta. Usluga rane intervencije pruža se djeci i roditeljima, odnosno udomiteljima u njihovu domu ili kod pružatelja usluge, radi uključivanja djeteta u širu socijalnu mrežu, ako se takva usluga ne osigurava u sklopu zdravstvene djelatnosti. Usluga rane intervencije pruža se djetetu kod kojeg je u ranoj dobi utvrđeno odstupanje u razvoju, razvojni rizik ili razvojne poteškoće, u pravilu do navršene treće godine života, a najdulje do sedme. Uslugu rane intervencije mogu pružati dom socijalne skrbi, udruga, vjerska zajednica ili druga pravna ili fizička osoba koja pruža usluge djeci ili osobama s invaliditetom, pod uvjetima propisanima ovim zakonom. Usluga je pružena u 5,1% obitelji iz cjelokupnog uzorka korisnika socijalne pomoći. S obzirom na to da se pruža djeci s teškoćama u razvoju do sedme godine, bilo je očekivano da će biti usmjerena upravo na tu skupinu djece iz našeg uzorka. No, podaci su pokazali da je usluga pružana najviše djeci ostalih korisnika PZU-a (8,3%), a djeci s teškoćama u svega 3,1% slučajeva (tablica 3.39.). Ovaj je podatak teško interpretirati bez dodatnog razgovora sa socijalnim radnicima koji su ispunjavali anketni upitnik, što nadilazi okvire ovog istraživanja. Također, pokazalo se da značajno više ovu vrstu usluga koriste jednoroditeljske obitelji i obitelji iz grada. Usluga pomoći pri uključivanju u programe odgoja i obrazovanja (integracija) podrazumijeva uslugu stručne pomoći pri uključivanju djeteta s teškoćama u razvoju ili mlađe punoljetne osobe s invaliditetom u programe redovitih predškolskih ili školskih ustanova (integracija). Pruža se odgajateljima, učiteljima i nastavnicima u predškolskim i školskim ustanovama. Uslugu pružaju dom socijalne skrbi, udruga, vjerska zajednica ili druga pravna osoba koja pruža usluge djeci s teškoćama u razvoju i mlađim punoljetnim osobama s invaliditetom, pod uvjetima propisanim ovim zakonom. Usluga je također vezana za djecu s teškoćama u razvoju te se u ovom istraživanju pokazalo da je, na ukupnoj razini, koristi 3,2% sudionika, pri čemu se ne izdvajaju djeca s teškoćama u razvoju u odnosu na druge skupine. Razlika jedino postoji u odnosu na broj djece u obitelji, gdje se, prema navodima socijalnih radnika, usluga više pružala u obiteljima s troje i više djece (tablica 3.39.). U kontekstu našeg istraživanja, ova bi se usluga odnosila na pomoć odgajateljima pri integraciji djeteta s teškoćama u razvoju u vrtić. Kao što je vidljivo, ovakav vid usluge rijetko se pružao predškolskoj djeci s teškoćama u razvoju koja žive u uvjetima siromaštva, s obzirom na to da ju je koristilo svega 4,6% takve djece. Prema iskazima socijalnih radnika, usluge boravka koristilo je svega 0,8% sudionika ovog istraživanja. To su usluge koje obuhvaćaju cjelodnevni, poludnevni i povremeni boravak. Cjelodnevni boravak je boravak dulji od osam sati dnevno, u sklopu kojega se osigurava zadovoljavanje životnih potreba korisnika pružanjem usluga: prehrane, održavanja osobne higijene, brige o zdravlju, čuvanja, odgoja, njege, radnih aktivnosti, psihosocijalne potpore i rehabilitacije, organiziranjem slobodnog vremena, organiziranog prijevoza te drugih usluga, ovisno o utvrđenim potrebama i izboru korisnika. Poludnevnim boravkom smatra se boravak u trajanju od četiri do osam sati dnevno, tijekom kojih se osigurava pružanje navedenih usluga, kojima se osigurava zadovoljavanje životnih potreba. Cjelodnevni i poludnevni boravak može se provoditi jedan dan u tjednu, više puta tjedno ili tijekom svih radnih dana. Povremeni boravak je boravak koji traje najviše 12 sati tjedno, prema utvrđenoj potrebi individualnog rada s korisnikom. Tijekom povremenog boravka korisniku se osiguravaju usluge psihosocijalne rehabilitacije, ovisno o potrebama. Centar za socijalnu skrb priznaje uslugu povremenog boravka djetetu s teškoćama u razvoju ili odrasloj osobi s invaliditetom. Kao što je ranije navedeno, ova se usluga pružala iznimno rijetko, no kako je namijenjena i djeci s teškoćama u razvoju, kod njih je bila najzastupljenija, što znači da je usluga boravka korištena u 4,6% obitelji korisnika PZU-a koji imaju dijete s teškoćama u razvoju (tablica 3.39.). Pravo na uslugu smještaja, prema navodima socijalnih radnika, koristilo je 5,5% obitelji iz ovoga istraživanja. Ovo pravo priznaje centar za socijalnu skrb, a obuhvaća usluge prihvata, stanovanja, prehrane, nabave odjeće i obuće, održavanja osobne higijene, brige o zdravlju i njege, čuvanja, odgoja i obrazovanja, radnih aktivnosti, psihosocijalne rehabilitacije te organiziranja slobodnog vremena. Smještaj može biti privremeni, tjedni i stalni. Ako to interesi djeteta zahtijevaju, usluga smještaja priznaje se djetetu čiji roditelji zbog bolesti, neriješenog stambenog pitanja ili drugih životnih nedaća privremeno nemaju mogućnost brinuti se o djetetu. Usluga smještaja priznaje se djeci i odraslim osobama žrtvama obiteljskog nasilja i žrtvama trgovanja ljudima. Usluga smještaja priznaje se i osobama s tjelesnim, intelektualnim ili osjetilnim oštećenjem kad je to najsvrhovitije radi njihova čuvanja i odgoja, školovanja, osposobljavanja ili psihosocijalne rehabilitacije te drugih razloga zbog kojih se skrb o toj osobi, privremeno ili trajno, ne može osigurati na drugi način, i to u obliku i onako kako odgovara dobi, vrsti i stupnju njihova oštećenja. 159

179 Podaci pokazuju da se usluga smještaja više pružala obiteljima romske nacionalne manjine (9,2%), obiteljima s troje i više djece, obiteljima sa sela i obiteljima u kojima je roditelj-ispitanik niskog obrazovnog statusa odnosno nije pohađao školu (14%) (tablica 3.39.). Moguća hipoteza je da se radi o djeci koja su smještena izvan vlastite obitelji sa svrhom podrške u obrazovanju ili pomoći u osiguravanju zadovoljavajućih uvjeta za život djeteta. Druge zaključke, samo na temelju ovih podataka, teško je izvoditi, te bi trebalo dodatno istražiti o čemu je riječ. Usluga stručne potpore u obavljanju poslova i zapošljavanju korisnika pružaju se odrasloj osobi s invaliditetom, problemima ovisnosti i drugim korisnicima u riziku od socijalne isključenosti kroz uključivanje u radnu sredinu u trgovačkim društvima i drugim pravnim osobama ili kod fizičkih osoba koje samostalno obavljaju neku djelatnost, a radi njihova aktivnog uključivanja na tržište rada. Ove usluge pružaju stručni radnici domova socijalne skrbi, vjerske zajednice, udruge ili druga pravna osoba koja obavlja djelatnost socijalne skrbi u skladu s ovim zakonom, a obuhvaćaju plan, izbor i pripremu pravne ili fizičke osobe radi osiguravanja primjerenih uvjeta za rad korisnika, procjenu uvjeta, vrstu i opseg poslova, pripremu i stručno vođenje korisnika te potporu na radnome mjestu, ovisno o utvrđenim radnim potrebama korisnika. Ovu uslugu koristilo je ukupno 7,6% sudionika istraživanja (tablica 3.39.), od čega najviše iz obitelji djece s teškoćama u razvoju (15,4%). Značajno više koristili su je ispitanici iz grada (11%). Od socijalnih radnika zatražili smo da navedu je li CZSS uputio korisnike, koji su obuhvaćeni našim istraživanjem, u organizacije civilnog društva ili vjerske organizacije radi ostvarivanja određenih oblika pomoći i podrške. Iz tablice na prvi je pogled vidljivo da je u relativno malom broju slučajeva centar uputio korisnike koji žive u uvjetima siromaštva u organizacije civilnoga društva ili vjerske organizacije radi ostvarivanja određenih oblika pomoći i podrške. To znači da je ukupno 18% sudionika ovog istraživanja upućeno u neku civilnu ili vjersku organizaciju, pri čemu se korisnici romske nacionalne manjine značajno razlikuju od drugih korisnika tako što ih se najmanje upućivalo na takvu vrstu pomoći (8,8%). Značajna razlika postoji i u odnosu grad-selo. Naime, korisnike iz grada više se upućivalo na takvu vrstu pomoći (26,4%) i podrške nego korisnike sa sela (10,8%). Od socijalnih radnika također smo zatražili da navedu je li CZSS provodio intervenciju radi uključivanja djeteta u vrtić, s obzirom na to da su u fokusu ovog istraživanja djeca predškolske dobi. Podaci pokazuju da je intervencija CZSS-a radi uključivanja predškolskog djeteta u vrtić bila poduzeta ukupno u 7,6% slučajeva. Pritom je najviše intervencija bilo vezano uz djecu s teškoćama u razvoju (15,4%), a najmanje kod korisnika JNP-a (1,5%) (slika 3.71.). Također je značajno više intervencija bilo poduzeto za djecu koja žive u gradu (14,9%) u odnosu na djecu sa sela (1,4%). Podatak da je u 15,4% slučajeva kod djece s teškoćama u razvoju intervenirao centar radi uključivanja djeteta u vrtić, pokazuje da postoji određena tendencija i svijest u sustavu socijalne skrbi o važnosti integracije djece s teškoćama u predškolske ustanove. S druge strane, podatak da su djeca iz grada znatno češće bila obuhvaćena ovom intervencijom ne čudi, s obzirom na bolju dostupnost vrtića u gradu nego na selu. 100% 90% 80% 70% 60% Slika Intervencija CZSS-a radi uključivanja djeteta u vrtić 50% 40% 30% Ne Da 20% 10% 0% PZU Ostali PZU Dijete s teškoćama PZU Romi JNP 160

180 Mjere za zaštitu prava i dobrobiti djeteta Jednako kao i kod Zakona o socijalnoj skrbi, u vrijeme našeg istraživanja vrijedio je Obiteljski zakon (NN 166/03) koji od lipnja godine više nije važeći jer je na snagu stupio novi Obiteljski zakon (NN 75/14). No, budući da je istraživanje provedeno u jesen godine, socijalni radnici su se referirali na mjere zaštite prava i dobrobiti djeteta koje su bile na snazi u vrijeme istraživanja, te će podaci biti analizirani u skladu s tada važećim mjerama zaštite prava i dobrobiti djeteta, odnosno tadašnjeg Obiteljskog zakona (NN 166/03). Prema Obiteljskom zakonu, mjere zaštite prava i dobrobiti djeteta koje smo željeli istražiti u ovom istraživanju bile su: upozorenje roditelju na pogreške i propuste u skrbi i odgoju djeteta te pomoć da se pogreške i propusti uklone (upućivanje u savjetovalište; školu za roditelje), nadzor nad izvršavanjem roditeljske skrbi i oduzimanje prava na život s djetetom (NN 166/03). roditelja djece romske nacionalne manjine. Ujedno, mjera upozorenja je bila značajno više upućena roditeljima iz jednoroditeljskih obitelji u odnosu na dvoroditeljske (tablica 3.40.). Na pitanje je li roditeljima pružena pomoć da se te pogreške i propusti uklone, tako da ih se uputilo u savjetovalište ili u školu za roditelje, socijalni radnici navode da je takvih roditelja bilo 2,4%. Pritom se to odnosi nešto malo više na korisnike PZU-a, na roditelje iz jednoroditeljskih obitelji te na one koji žive u gradu (tablica 3.40.). Mjera nadzora nad izvršavanjem roditeljske skrbi (NIRS) izrečena je u 12% slučajeva. To je mjera koja se izriče kad su pogreške i propusti u skrbi o djetetu viševrsni ili učestali ili kad je roditeljima potrebna posebna pomoć u odgoju djeteta.odlukom o nadzoru određuje se program nadzora nad roditeljima i djetetom te se imenuje osoba koja će program provoditi. Program nadzora može sadržavati upućivanje djeteta u dom za djecu u poludnevni ili dnevni smještaj, upućivanje roditelja i djeteta u zdravstvene i druge ustanove radi liječenja i druge stručne pomoći. Nadzor se određuje u najkraćem trajanju od šest mjeseci. Tablica Udio (%) predškolske djeca prema čijim su obiteljima poduzimane sljedeće mjere za zaštitu prava i dobrobiti djeteta prema obiteljskom zakonu Broj maloljetnih članova kućanstva Korisnički status Tip obitelji Mjesto stanovanja Upozorenje roditelju na pogreške i propuste u skrbi i odgoju djeteta Pomoć da se pogreške i propusti uklone (upućivanje u savjetovalište; školu za roditelje) Nadzor nad izvršavanjem roditeljske skrbi Oduzimanje prava na život s djetetom % % % % 1 9,9 1,8 10,8 0,9 2 5,2 1,7 6,0 0,4 3 i više 10,0 2,8 14,5 1,5 PZU Ostali 10,7 3,6 12,7 1,8 PZU Dijete s teškoćama 15,4 3,1 16,9 0,0 PZU Romi 4,0 1,2 9,2 0,4 PZU Ukupno 9,0 2,8 11,9 1,2 JNP 7,5 0,0 12,0 0,8 Jednoroditeljske 15,8 4,4 17,2 0,5 Dvoroditeljske 6,9 1,9 10,5 1,3 Grad 9,9 4,6 11,0 1,1 Selo 7,9 0,6 12,8 1,2 Centar za socijalnu skrb izrekao je mjeru upozorenja roditeljima zbog pogrešaka i propusta u skrbi i odgoju djeteta u 8,8% slučajeva. Pritom je ova mjera bila izrečena u najvećem broju kod roditelja djece s teškoćama u razvoju, a značajno manje kod Osoba koja provodi program nadzora podnosi centru za socijalnu skrb izvješće najmanje jedanput u dva mjeseca, a na zahtjev centra za socijalnu skrb i češće (Obiteljski zakon, NN 166/03). 161

181 Od navedenih 12% roditelja kojima je izrečena mjera NIRS-a više je izricana u obiteljima s troje i više djece, kao i u jednoroditeljskim obiteljima. Razlika između korisničkih skupina u ovom slučaju nije bilo (tablica 3.40.). Mjera oduzimanja prava roditelju da živi sa svojim djetetom i odgaja ga izrečena je u 1,2% slučajeva (tablica 3.40.). Prema navedenom Obiteljskom zakonu, sud će u izvanparničnom postupku roditelju, koji u većoj mjeri zanemaruje podizanje i odgoj djeteta ili postoji opasnost za pravilno podizanje djeteta, oduzeti pravo da živi sa svojim djetetom i odgaja ga, te će dijete povjeriti na čuvanje i odgoj drugoj osobi, ustanovi ili drugoj pravnoj osobi koja obavlja djelatnost socijalne skrbi. Smatra se da roditelj u većoj mjeri zanemaruje podizanje, odgoj i obrazovanje djeteta, primjerice, ako ne skrbi dovoljno o prehrani, higijeni, odijevanju, medicinskoj pomoći, redovitom pohađanju škole, ne sprečava dijete u štetnom druženju, zabranjenim noćnim izlascima, skitnji, prosjačenju ili krađi. Od navedenih 1,2% roditelja nisu utvrđene razlike ni po jednom sociodemografskom obilježju ovih sudionika Uloga profesije socijalnog rada u suzbijanju siromaštva djece i njihovih obitelji U kontekstu uključivanja socijalnih radnika u ovo istraživanje, kao stručnjaka koji se svakodnevno susreću s osobama koje žive u uvjetima siromaštva, nužno se općenito osvrnuti i na aspekt uključenosti ove profesije u rad sa siromašnim obiteljima i djecom. Iako su najčešći korisnici u sustavu socijalne skrbi upravo siromašne obitelji i djeca, problem siromaštva relativno je nevidljiv u socijalnom radu u Hrvatskoj. Naime, neki stručnjaci iz područja socijalnog rada upozoravaju na činjenicu nedovoljne osviještenosti socijalnih radnika odnosno sustava socijalne skrbi, o problemu siromaštva. Istraživanja pokazuju da, iako su siromašni najčešći korisnici s kojima se socijalni radnici susreću, oni se vrlo malo posvećuju konkretnom radu na različitim aspektima njihova života, jer je u fokusu isključivo materijalni aspekt. Neosviještenost o višedimenzionalnosti fenomena siromaštva i njegova socijalnog, zdravstvenog i psihološkog aspekta dovodi do djelovanja koje je usmjereno samo na dodjelu novčanih pomoći, a izostaju mjere, pomoć i podrška osnaživanju siromašnih ljudi, a osobito djece, kako bi izašli iz kruga siromaštva. Stoga je nužno unutar sustava socijalne skrbi educirati socijalne radnike, ali i druge djelatnike, o specifičnostima pristupanja u radu s djecom i obiteljima koje žive u uvjetima siromaštva (Družić Ljubotina i Kletečki Radović, 2011.). Ta djeca najčešće ostaju nevidljiva djelatnicima sustava ako njihovi roditelji nisu obuhvaćeni nekim mjerama (primjerice, obiteljsko-pravne zaštite). Činjenica da socijalni radnici znaju mnogo više o posljedicama siromaštva i nejednakosti i od jedne druge profesije, stvara potencijalnu bazu za zagovaranje i za edukaciju zajednice u pogledu osiguravanje socijalne pravednosti za sve korisnike (Walker i Walker, 2009.). No, potrebno je osvrnuti se na dvije ključne okolnosti koje su povezane s praksom socijalnog rada sa siromašnima. Prva se odnosi na svojevrsnu zanemarenost problema siromaštva u području istraživanja, prakse i edukacije socijalnog rada. Naime, istraživanja i iskustva pokazuju da socijalni radnici rad s ljudima koji žive u siromaštvu često ne doživljavaju kao pravi ili profesionalni socijalni rad (Krumer-Nevo, Weiss- Gal i Monnickendam, 2009.) unatoč činjenici da su oni najčešći korisnici s kojima se susreću u svakodnevnom radu (Healy, 2001.). Pokazalo se da vrlo često i sami socijalni radnici koji rade s korisnicima koji žive u uvjetima siromaštva nisu usvojili pristup osvještavanja problema siromaštva (Davis i Wainwright, 2005.). Druga okolnost odnosi se na činjenicu da u Hrvatskoj ne postoji jasan teorijski model djelovanja u radu s ranjivim obiteljima s djecom (Ajduković i Radočaj, 2008.). No, u vremenima provođenja reforme sustava socijalne skrbi otvara se mogućnost za usvajanje pristupa osvještavanja problema siromaštva unutar sustava, dizanje razine kvalitete rada i usluga sa siromašnim korisnicima i pridavanje važnosti ranim intervencijama i preventivnom radu s djecom i roditeljima koji žive u siromaštvu. Bilo bi važno da se unutar centara za socijalnu skrb predvidi model rada sa siromašnim obiteljima koji nije orijentiran samo na priznavanje prava i dodjelu novčane pomoći, već i na druge pristupe koji su orijentirani na individualno i socijalno osnaživanje siromašnih pojedinaca, obitelji i zajednica. To se odnosi na: podršku roditeljstvu u podizanju djece u uvjetima siromaštva; suradnju s lokalnom zajednicom; razvijanje zajedničkih programa podrške i pomoći siromašnoj djeci (obiteljima) s vrtićima, školom, zdravstvenim ustanovama, organizacijama civilnog društva, vjerskim zajednicama; podržavanje i sudjelovanje u organiziranju usluga i programa koji pridonose širenju socijalne mreže siromašnih obitelji i djece; zagovaranje prava i interesa siromašnih u javnosti i prema kreatorima socijalne politike i dr. (Kletečki Radović, 2011). Socijalni radnici i drugi stručnjaci koji dolaze u dodir s djecom koja žive u uvjetima siromaštva, rukovodeći se pristupom osvještavanja problema siromaštva (Davis i Wainwright, 2005.; Krumer- Nevo, Weiss-Gal i Monnickendam, 2009.) te 162

182 principima prakse osnaživanja u socijalnom radu (Gutiérrez, Parsons i Cox, 2003.; Kletečki Radović, 2008.), mogu utjecati, odnosno graditi suradni odnos i osobni kontakt (Čačinović Vogrinčič i Mešl, 2007.) te time značajno pridonositi osjećaju dostojanstva obitelji i djece koja žive u uvjetima siromaštva Zaključak Rezimirajući sve prethodne podatke koje su naveli socijalni radnici, moguće je zaključiti da je relativno malo korisnika materijalnih oblika pomoći koristio socijalne usluge koje su prema Zakonu o socijalnoj skrbi namijenjene korisnicima iz sustava socijalne skrbi (NN 33/12). Najčešće korištena usluga jest ona savjetovanja i pomaganja obitelji koju je od ukupnog broja koristilo 54% sudionika istraživanja. To je i logično, s obzirom na sveobuhvatnost ove usluge prema različitim korisnicima unutar sustava socijalne skrbi. Ostale usluge su korištene u relativno malom postotku, što može biti zanimljiv podatak, iako ga nije moguće jednoznačno interpretirati s obzirom na to da ne postoje podaci s kojima bi se mogli usporediti. Naime, na prvi pogled bi se moglo zaključiti da socijalne usluge koristi malo sudionika ovog istraživanja, no potrebno je zapitati se kome je pojedina usluga namijenjena. Neke od ovih usluga su namijenjene isključivo djeci s teškoćama u razvoju ili osobama s invaliditetom te, buduću da neke obitelji nemaju članove s takvim teškoćama, ne treba čuditi mala zastupljenost korištenja takvih usluga. No, postavlja se pitanje jesu li te usluge u dovoljnoj mjeri iskoristile obitelji koje žive u uvjetima siromaštva i koje imaju dijete s teškoćama u razvoju. To je zasigurno pitanje za raspravu u kojoj bi trebali sudjelovati stručnjaci iz tog područja, ali i roditelji djece s teškoćama u razvoju. U ovom slučaju radi se o djeci koja nemaju samo teškoće, već žive u uvjetima siromaštva, te treba dodatno istražiti razloge (ne)korištenja pojedinih socijalnih usluga. Podaci o korištenju pojedinih usluga (prema navodima socijalnih radnika) mogu predstavljati početnu točku u promišljanjima postoji li veza između korištenja pojedine socijalne usluge i života u uvjetima siromaštva. Također, možemo se zapitati postoji li potreba za nekom novom socijalnom uslugom koja bi bila namijenjena upravo obiteljima s djecom koje žive u uvjetima siromaštva. Ili se mogu udjenuti u neku od usluga koje su zakonom propisane. Naime, kao što smo već naveli, od godine na snagu je stupio novi Zakon o socijalnoj skrbi (NN 157/13) unutar kojeg je ostala većina starih usluga, djelomično modificiranih, a uvedene su i neke nove. Jedna od ključnih socijalnih usluga na koju bi u budućnosti trebalo staviti naglasak u odnosu na djecu i njihove obitelji koje žive u uvjetima siromaštva, upravo je usluga savjetovanja i pomaganja. Dosadašnja iskustva pokazuju da je, ako je riječ o korisnicima pomoći za uzdržavanje, a osobito korisnicima jednokratne novčane pomoći, fokus prije svega na pružanju materijalne pomoći i tu najčešće intervencija sustava prestaje. Kao što je poznato, a to smo iz ovog istraživanja mogli i vidjeti, siromaštvo nije vezano samo uz materijalni deficit i problem neće biti riješen upućivanjem isključivo na novčane oblike pomoći. Ljudima koji žive u uvjetima siromaštva, a osobito djeci, treba pružiti i druge oblike podrške i pomoći, a jedan od oblika koje nudi sustav socijalne skrbi jest i usluga savjetovanja i pomaganja. Činjenica je da ova usluga nije dovoljno zaživjela kada govorimo o obiteljima s djecom koje žive u uvjetima siromaštva, što pokazuju podaci (iako je više korištena od svih ostalih usluga). Nadalje, u novi Zakon o socijalnoj skrbi (157/13) uvedena je i nova usluga pod nazivom psihosocijalna podrška. To je socijalna usluga koja podrazumijeva rehabilitaciju koja potiče razvoj kognitivnih, funkcionalnih, komunikacijskih ili socijalnih vještina korisnika. Psihosocijalna podrška priznaje se djetetu s teškoćama u razvoju, odrasloj osobi s invaliditetom, ovisniku, žrtvi obiteljskog nasilja te svim drugim osobama u potrebi, prema procjeni stručnog tima nadležnog centra za socijalnu skrb. Ova usluga, prije svega, spominje djecu s teškoćama u razvoju, i još je jedna koja je usmjerena na tu ranjivu skupinu, zbog čega je treba što više koristiti. No, u definiciji je također navedeno da je namijenjena i svim drugim osobama u potrebi, u koje se svakako mogu ubrojiti obitelji i djeca koja žive u uvjetima siromaštva. Nalazi ovog istraživanja upućuju na to da su obitelji i djeca koja žive u uvjetima siromaštva relativno malo koristili socijalne usluge koje nudi sustav socijalne skrbi, a čiji su oni korisnici, te da treba promišljati na koji način obuhvatiti ovu ranjivu skupinu korisnika, mimo ostvarivanja prava na neki oblik novčane pomoći. Iz podataka je vidljivo da je 18% korisnika novčanih pomoći u sustavu socijalne skrbi CZSS uputio u organizacije civilnog društva ili vjerske organizacije radi ostvarivanja određenih oblika pomoći i podrške, što se u praksi najčešće odnosi na pakete hrane ili odjeću. Ako pogledamo distribuciju odgovora prema korisničkom statusu, tada možemo uočiti da socijalni radnici najčešće upućuju obitelji s djecom s teškoćama u razvoju i korisnike jednokratne novčane pomoći u organizacije civilnog društva ili vjerske organizacije po pomoć, a najmanje se upućuju korisnici romske nacionalne manjine. Ovaj podatak je također zanimljiv i otvara pitanja zbog čega je tako. Također, pokazalo se 163

183 kako su korisnici koji žive u gradu u povoljnijoj situaciji, s obzirom na to da se njih češće upućivalo na korištenje ove usluge, što je možda uvjetovano time da su im organizacije civilnog društva i vjerske organizacije dostupnije nego korisnicima sa sela. Zanimljiv je i podatak o tome u kojoj mjeri je CZSS intervenirao da se djeca predškolske dobi uključe u vrtić. Pokazalo se da je broj intervencija bio relativno malen, ali nešto veći za djecu s teškoćama u razvoju. Relativno je mala usmjerenost sustava na uključivanje siromašne djece u predškolske ustanove te možemo reći da je to trenutačni realitet u našem društvu. To je u skladu s podacima iz ovog istraživanja gdje se pokazalo da je značajno manje djece koja žive u uvjetima siromaštva uključeno u predškolske ustanove u odnosu na ostalu djecu. A kolika je važnost uključivanja upravo djece koja žive u uvjetima siromaštva u vrtiće i predškolske ustanove jedan je od zaključaka cjelokupnog istraživanja. Poznato je da život u uvjetima siromaštva može predstavljati rizičnu okolnost za pojavu niza problema, pa tako i narušenih obiteljskih odnosa, zanemarivanja potreba i interesa djece te neadekvatnih roditeljskih postupanja prema djeci. Iz dobivenih podataka ne možemo zaključiti da su mjere zaštite prava i dobrobiti djeteta u značajnoj mjeri izrečene prema sudionicima ovoga istraživanja, no da bismo mogli donijeti određeniji zaključak, potrebno je imati podatke u kojem omjeru se ove mjere izriču u odnosu na materijalni status. Drugim riječima, jesu li materijalni status i korištenje neke novčane pomoći povezani s izricanjem mjera obiteljsko-pravne zaštite. Mjera koju najčešće izriče služba socijalna skrbi bila je mjera nadzora nad izvršavanjem roditeljske skrbi. Nadzor nad izvršenjem roditeljske skrbi češće se izricao obiteljima s troje ili više djece i jednoroditeljskim obiteljima, što znači da gotovo svako šesto ili sedmo dijete (odnosno njegova braća i sestre) ima roditelja kojemu je izrečen nadzor nad izvršavanjem roditeljske skrbi. S obzirom na to da daljnja razmatranja u tom smjeru nadilaze okvire našeg istraživanja, bilo bi važno posvetiti se ovoj temi u nekim budućim istraživanjima. Najmanje korištena mjera jest oduzimanje prava na život s djetetom i izrečena je svega u nekoliko slučajeva. Kao što smo prethodno spomenuli, ovi nalazi otvaraju područje daljnjim detaljnijim istraživanjima o tome koliko su i na koji način usluge i mjere unutar sustava socijalne skrbi usmjerene prema djeci i njihovim obiteljima koje žive u uvjetima siromaštva. 164

184

185 04

186 / Zoran Šućur, Marijana Kletečki Radović, Olja Družić Ljubotina i Zdenko Babić/ 04 MJERE I POLITIKE POBOLJŠANJA MATERIJALNE I SOCIJALNE DOBROBITI PREDŠKOLSKE DJECE

187 MJERE I POLITIKE POBOLJŠANJA MATERIJALNE I SOCIJALNE DOBROBITI PREDŠKOLSKE DJECE / Zoran Šućur / 4.1. Politike dječje dobrobiti u razdoblju ekonomske recesije U situaciji visoke nezaposlenosti i negativnih ekonomskih trendova vlade često pokušavaju ograničiti rast ili smanjiti javne i socijalne troškove. Pitanje je kako u uvjetima restriktivnih javnih politika prolaze djeca i programi usmjereni na obitelji s djecom? S obzirom na to da u ukupnom kućanskom dohotku siromašne predškolske djece vrlo važnu ulogu imaju mirovine i dugi socijalni transferi države 33, dinamika kretanja ukupnih socijalnih troškova nudi početni uvid u eventualne promjene životnog standarda djece. Kao što pokazuje slika 4.1., u velikoj većini zemalja EU i zemalja OECD-a (usp. Bradshaw, 2012.b) u razdoblju od početka krize nije bilo smanjenja udjela ukupnih socijalnih troškova u BDP-u bilježi vrlo blagi rast ukupnih socijalnih troškova. Stoga, možemo konstatirati da je sustav socijalne zaštite u recesiji djelovao kao svojevrsni stabilizator (Dolls, Fuest i Peichl, 2010.) jer je utjecao na to da realni kućanski dohoci padaju sporije od BDP-a. Većina zemalja koje su razvile neke programe obuhvatne socijalne zaštite proširile su pokrivenost i razinu naknada postojećih socijalnih programa (Prasad i Gerecke, 2010.; Bonnet, Ehmke i Hagemejer, 2010.). No, pitanje je što se u razdoblju krize događalo s troškovima naknada i usluga namijenjenih djeci i obiteljima s djecom? Iz slike 4.2. proizlazi da ne možemo govoriti o jedinstvenom obrascu promjena. Kao i kod ukupnih socijalnih troškova, većina je zemalja povećala udio troškova naknada za djecu i obitelji u BDP-u (Danska, Švedska, Finska, Irska, Njemačka, Belgija, Slovenija, Estonija, Grčka, Slovačka, Bugarska, Poljska, Italija, Hrvatska). S druge strane, podjednak je broj zemalja koje su zadržale isti udio troškova (Mađarska, Austrija, Slika 4.1. Socijalni troškovi u zemljama EU (izraženi u PPS* po stanovniku) Luksemburg Nizozemska Danska Švedska Austrija Francuska Njemačka Belgija Finska V. Britanija Italija Irska Grčka Španjolska Slovenija Cipar Portugal Maapplearska Češka Malta Slovačka Hrvatska Poljska Litva Estonija Rumunjska Bugarska Latvija * PPS (Purchasing Power Standard): umjetna valuta koju koristimo s ciljem usporedbe kupovne moći zemalja s različitim valutama. Izvor: Eurostat. Uz izuzetak Velike Britanije, udio socijalnih troškova u BDP-u u svim je zemljama povećan ili je barem ostao isti. Hrvatska, također, u razdoblju Francuska, Velika Britanija, Španjolska, Malta i Nizozemska) ili su te troškove smanjile (Luksemburg, Cipar, Litva, Latvija, Rumunjska, Češka, Portugal). 33 Zahvaljujući socijalnim transferima, stope redukcije dječjeg siromaštva kreću se od 15 do 25% u južnoeuropskim zemljama (Grčka, Španjolska, Italija), pa do više od 70% u Irskoj, Islandu ili Austriji (Bradshaw, 2012.:9). 168

188 MJERE I POLITIKE POBOLJŠANJA MATERIJALNE I SOCIJALNE DOBROBITI PREDŠKOLSKE DJECE Slika 4.2. Udio (%) socijalnih troškova za naknade i usluge djeci i obiteljima* u BDP-u u zemljama EU Luksemburg Danska Irska Švedska Maapplearska Finska Njemačka Austrija Francuska Belgija Cipar Estonija Litva Slovenija V. Britanija Grčka Hrvatska Rumunjska Slovačka Češka Španjolska Latvija Bugarska Italija Portugal Malta Nizozemska Poljska * Funkcija obitelj/djeca prema ESSPROS metodologiji Izvor: Eurostat Prema nalazima Förstera i Verbista (2012.), izdaci za novčane naknade namijenjene djeci i obiteljima smanjuju se u zemljama OECD-a od 2003., ali u isto vrijeme rastu izdaci za usluge za djecu. Gauthier (2010.) je u svojoj studiji zaključila da su odgovori na gospodarsku krizu u većini zemalja EU uglavnom bili izvan područja obiteljske politike (mjere zaštite od nezaposlenosti ili poticanja zapošljavanja), odnosno da je malo zemalja reagiralo na krizu kroz pozitivne promjene u obiteljskoj politici. To se može reći i za Hrvatsku. Novčane naknade i usluge za djecu i obitelji ostale su uglavnom nepromijenjene. Najveći rast troškova dogodio se u području zaštite od nezaposlenosti i mjera aktivne politike tržišta rada jer je nezaposlenost roditelja ključan čimbenik porasta dječjeg siromaštva. Udio troškova za funkciju nezaposlenost u Hrvatskoj porastao je s 0,2% BDP-a u na 0,5% u (Eurostat). S druge strane, udio nezaposlenih obuhvaćenih mjerama aktivne politike tržišta rada porastao je s 3,2% u na 13,2% u 2013., a udio sredstava za mjere politike tržišta rada porastao je s 0,005% BDP-a u na 0,16% BDP-a u godini (DZS, Godišnjak, razna godišta). Iz ove kratke analize može se zaključiti da postoje različite ekonomske, fiskalne i socijalne politike kojima se može utjecati na ekonomsku krizu. Važnu ulogu u ublažavanju utjecaja krize na materijalno blagostanje obitelji s djecom imaju socijalni transferi koji mogu djelovati kao automatski ili diskrecijski instrumenti stabiliziranja kućanskog dohotka (European Parliament, 2010.). Automatski stabilizatori ublažavaju fluktuacije u dohotku bez posebnih dodatnih aktivnosti vlade (takvi programi moraju postojati prije krize), dok diskrecijski stabilizatori ovise o procjenama vlade jesu li potrebni dodatni programi ili promjene u postojećim socijalnim programima i naknadama. Ključni automatski stabilizatori jesu programi novčanih naknada za nezaposlene i programi zajamčenog minimalnog dohotka. S druge strane, diskrecijske mjere Vlade uglavnom uključuju jednokratne ili privremene pomoći obiteljima s niskim dohocima, koje teško mogu stabilizirati kućanski dohodak na dulji rok. Pokazalo se da su efikasnije u ublažavanju dječjega siromaštva tijekom krize bile one zemlje koje su prije krize imale razvijenije i učinkovitije programe socijalne i obiteljske politike (European Parliament, 2010.; Bradshaw, 2012.), iako diskrecijski programi mogu biti efikasni ako se uvedu na vrijeme, ako su dobro usmjereni na ranjive skupine te ako ih se adekvatno financira. Prema tome, prvo je potrebno analizirati strateško-zakonodavni okvir i sustav socijalnih transfera namijenjenih djeci i obiteljima s djecom u Hrvatskoj prije krize te procijeniti njihove nedostatke i slabosti. O tome se raspravlja u poglavlju koje slijedi. 169

189 MJERE I POLITIKE POBOLJŠANJA MATERIJALNE I SOCIJALNE DOBROBITI PREDŠKOLSKE DJECE /Zdenko Babić/ 4.2. Strateški dokumenti i mjere namijenjene poboljšanju dobrobiti djece predškolske dobi u Republici Hrvatskoj Republika Hrvatska je u posljednjem desetljeću učinila značajan napredak u pogledu izgradnje zakonske i institucionalne infrastrukture u području promocije i zaštite dječjih prava i promicanja dječje dobrobiti. Brojni zakoni i podzakonski akti reguliraju prava djece i utječu na stupanj ostvarene dječje dobrobiti u Republici Hrvatskoj od Obiteljskog zakona, Zakona o socijalnoj skrbi, Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji te niza drugih zakonskih i podzakonskih akata kojima se reguliraju pitanja koja imaju direktne ili indirektne učinke na dječju dobrobit. Na institucionalnoj razini dječjom dobrobiti bave se različita ministarstva kao upravna tijela središnje države, ali isto tako i institucije i ustanove kojima su osnivači i vlasnici jedinice lokalne samouprave (npr. takve su institucije obiteljski centri (sada su integrirani u centre za socijalnu skrb) ili ustanove predškolskog odgoja i obrazovanja te brojne druge organizacije civilnog društva. Međutim, unatoč određenim pozitivnim trendovima posljednjih godina, čini se ipak da se može uočiti nedostatak kvalitetnije koordinacije između različitih dionika i ministarstava koja u svojoj nadležnosti organiziraju, upravljaju, provode i koordiniraju provođenje javnih programa i mjera kojima se u bitnome utječe na dječju dobrobit. Kod prijašnje podjele ministarstava, nekadašnje Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti bilo je zaduženo za praćenje provedbe aktivnosti i mjera iz glavnog strateškog dokumenta Nacionalnog plana aktivnosti za prava i interese djece od do godine, dok je bivše Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi nadziralo mjere za borbu protiv siromaštva i socijalne isključenosti iz Zajedničkog memoranduma o socijalnom uključivanju (JIM). Nakon izbora godine dolazi do reorganizacije ministarstava, pa Ministarstvo socijalne politike i mladih postaje nositelj većine javnih programa i mjera namijenjenih promicanju dječje dobrobiti. Spomenuto ministarstvo provodi koordinaciju i prati provedbu međunarodnih ugovora te nacionalnih strateških dokumenata vezanih uz zaštitu, poštivanje i promicanje prava djece, kao što su: Nacionalna populacijska politika iz godine, Nacionalni plan aktivnosti za prava i interese djece od do godine, Nacionalna strategija prevencije poremećaja u ponašanju djece i mladih od do godine i Program aktivnosti za sprečavanje nasilja među djecom i mladima, te zadnji strateški dokument iz ovog područja koji je usvojen u rujnu godine - Nacionalna strategija za prava djece u Republici Hrvatskoj Osim spomenutih nacionalnih strateških dokumenata, usmjerenih na povećanje dječje dobrobiti, važno je spomenuti i Memorandum o socijalnom uključivanju Vlade Republike Hrvatske te usvojenu Strategiju borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti u Republici Hrvatskoj i Nacionalnu strategiju za uključivanje Roma , u kojima se također navode mjere za zaštitu i promociju dobrobiti djece 34. Osim nadležnih ministarstava dvije važne institucije koje se bave promicanjem dječje dobrobiti i dječjih prava su Ured pravobraniteljice za djecu, koji je zadužen za praćenje zaštite dječjih prava u skladu s međunarodnom konvencijom o pravima djeteta, te Vijeće za djecu koje je osnovala Vlada Republike Hrvatske 1. listopada godine kao koordinacijsko tijelo na nacionalnoj razini s ciljem trajnog praćenja ostvarivanja Nacionalnog programa djelovanja za djecu u Republici Hrvatskoj te usklađivanja rada državnih i ostalih tijela u praćenju primjene Konvencije o pravima djeteta Pregled strateških dokumenata Nacionalna strategija za prava djece u Republici Hrvatskoj godine, koju je usvojila Vlada Republike Hrvatske na sjednici 25. rujna godine, postala je ključni strateški dokument kada su u pitanju mjere usmjerene promicanju dječje dobrobiti u Republici Hrvatskoj. Dokument Nacionalne strategije donosi fokusirani prikaz strateških ciljeva za navedeno razdoblje te predlaže mjere za njihovo ostvarenje. Strategija identificira četiri cilja: (1) Unapređivanje sustava i osiguravanje usluga prilagođenih djeci u pet značajnih područja života djeteta, odnosno u sustavu pravosuđa, 34 Krajem godine bila je formirana Radna skupina za izradu nacrta prijedloga Nacionalne obiteljske politike, dokumenta koji može imati utjecaja i na dobrobit predškolske djece. Valja podsjetiti da su dosad izrađena dva slična dokumenta koja nisu u potpunosti realizirana. To su Nacionalni program demografskog razvitka iz godine i Nacionalna obiteljska politika iz godine. Nacionalni program demografskog razvitka imao je ambiciozne ciljeve, kao što su: oslobođenje participacije za pohađanje vrtića i jaslica za obitelji s troje i više djece, trogodišnji porodiljni dopust za majke s troje i više djece, plaćeni status roditelja-odgajatelja za obitelji s četvoro i više djece, novi program dječjeg doplatka koji progresivno raste do šestog djeteta, povoljni stambeni krediti za mlade bračne parove, porezne olakšice za djecu itd. Ipak, veći dio mjera nije ostvaren zbog ekonomskih razloga. Kada je u pitanju prevencija ili ublažavanje dječjeg siromaštva, Nacionalna obiteljska politika iz godine istaknula je važnost očuvanja dosegnute razine obiteljskih naknada, osnivanja alimentacijskog fonda, razvoja usluga predškolskog odgoja i obrazovanja i sl. 170

190 MJERE I POLITIKE POBOLJŠANJA MATERIJALNE I SOCIJALNE DOBROBITI PREDŠKOLSKE DJECE sustavu zdravstva, sustavu socijalne skrbi, sustavu obrazovanje te u sportu, kulturi i drugim aktivnostima slobodnog vremena; (2) Eliminacija svih oblika nasilja nad djecom; (3) Osiguranje prava djece u ranjivim situacijama: (4) Osiguranje aktivnog sudjelovanja djece (Nacionalna strategija za prava djece u RH , str. 7). Razrada spomenutih četiriju strateških ciljeva iznjedrila je ukupno 85 operativnih ciljeva sa 251 predloženom mjerom za njihovo ostvarenje i nositeljima mjera. U dokumentu se navodi da on sam konceptualno predstavlja okvir za operativne dokumente i provedbene programa za razdoblje od dvije ili tri godine, te da bi njegova izrada trebala uslijediti i rezultirati ciljanim aktivnostima usmjerenima na unapređivanje ostvarivanja prava djece na svim razinama društva. Strategija se, dakle, dotiče svih važnih područja dječje dobrobiti, funkcioniranja pravosudnog sustava u interesu djece, sustava zdravstvenih usluga, sustava socijalne skrbi, obrazovnog sustava, uz izdvajanje posebnih mjera i ciljeva vezanih za najranjivije skupine djece, kao što su: djeca s teškoćama, djeca pripadnici romske nacionalne manjine, siromašna djeca itd. U dokumentu Strategije konstatira se da je predškolski odgoj i obrazovanje jedini dio obrazovnog sustava koji nije na razini ostvarenoj u zemljama EU. Problemi predškolskog odgoja odnose se, ponajprije, na manjak smještajnih kapaciteta, neodgovarajuće sigurnosne uvjete u vrtićima i organizaciju rada koja nije dovoljno prilagođena potrebama roditelja. Stoga je važno uspostaviti mrežu predškolskih ustanova koja će omogućiti potpuni obuhvat djece barem dvije godine prije početka osnovne škole i omogućiti smanjenje razlika među djecom na početku osnovne škole. Isto tako, potrebno je obvezati jedinice lokalne samouprave na analizu potreba djece i roditelja, a osobito roditelja ranjivih skupina djece, kao i na donošenje lokalnih mreža ustanova za rani i predškolski odgoj. Jedno poglavlje Strategije posvećeno je djeci koja žive u uvjetima siromaštva, u kojem se identificiraju skupine djece s najvećim rizikom od siromaštva te se navode ciljevi i mjere ublažavanja i prevencije dječjeg siromaštva. Definirana su ukupno tri cilja s mjerama. Tako se u prvom cilju navodi potreba izgradnje održivog pristupa za smanjivanje stope dječjeg siromaštva, a preporučuju se sljedeće mjere: potreba donošenja Nacionalnog plana borbe protiv dječjeg siromaštva, razvoj posebnih programa podrške za uključivanje roditelja siromašne djece na tržište rada, osiguranje dostatnog i održivog sustava socijalnih transfera i usluga u skladu s potrebama djeteta. U drugom cilju se navode: potreba prevencije diskriminacije i stigmatizacije siromašne djece prilikom pristupa uslugama i pravima, kao i potreba unapređenja njihova položaja unutar različitih sustava socijalne politike, te je definirano pet mjera za ostvarenje spomenutog cilja. Treći cilj se fokusira na osiguravanje modela osnaživanja obitelji za suočavanje s rizicima i posljedicama siromaštva. Spomenuti strateški dokument bit će ključan za daljnje kreiranje i implementaciju nacionalnih politika i mjera usmjerenih na promociju dječje dobrobiti u narednom razdoblju. Nadamo se da će uslijediti implementacija uistinu ključnih ciljeva i mjera iz perspektive povećanja dječje dobrobiti, a koji su navedeni u dokumentu, što će biti vidljivo iz izvješća o provedbi koja bi trebala uslijediti. Nacionalni plan aktivnosti za prava i interese djece od do godine bio je ključni strateški dokument za promociju dječje dobrobiti u navedenom razdoblju. Dokument donosi prikaz stanja i definira mjere za unapređenje dječje dobrobiti u 14 područja koja se detaljnije analiziraju u dokumentu. Također, na stranicama Vlade Republike Hrvatske dostupna su godišnja izvješća o provedbi mjera iz Nacionalnog plana aktivnosti za prava i interese djece. Zadnje izvješće dostupno je za godinu 35 i u njemu su iscrpno navedene ostvarene aktivnosti te ukupan iznos sredstava utrošen na financiranje mjera tijekom godine u visini od 844,5 milijuna kuna. U nastavku se prikazuju područja i mjere koje su relevantne s aspekta borbe protiv siromaštva djece, te se daje kratki osvrt na mjere namijenjene poboljšanju dobrobiti djece iz siromašnih obitelji. U dijelu koji se odnosi na područje Odgoja i obrazovanja definiraju se četiri strateška prioriteta koji su razrađeni na glavne ciljeve, dok se na dobrobit djece predškolske dobi posebno odnose ciljevi koji govore o potrebi stvaranja prostornih i kadrovskih pretpostavki radi ostvarenja što kvalitetnijeg odgojnog procesa. U tu su svrhu definirane i mjere koje se odnose na poticanje osnivača na smještaj djece u dječje vrtiće i programe predškolskog odgoja i obrazovanja, poticanje otvaranja novih vrtića i sl. Sljedeći cilj fokusiran je na bolju integraciju djece s teškoćama u odgojno-obrazovni sustav s pripadajućim mjerama. Također se navode i ciljevi iz Akcijskog plana desetljeća za Rome s namjerom povećanja upisa i sudjelovanja romske djece u odgojno-obrazovnom procesu. Za svaki od nave

191 MJERE I POLITIKE POBOLJŠANJA MATERIJALNE I SOCIJALNE DOBROBITI PREDŠKOLSKE DJECE denih ciljeva navode se aktivnosti s nositeljima te prilično općenito definiraju indikatori provedbe. U području Zdravlje ciljevi se odnose na potrebu poboljšanja zdravstvene zaštite trudnica, dojenčadi i djece, osnivanja centara i savjetovališta za planiranje obitelji i reprodukcijsko zdravlje, smanjivanja smrtnosti novorođenčadi, dojenčadi i djece, razvoja preventivnih programa i promicanja kulture zdravlja kod djece i mladih, dok se iz rakursa dječjeg siromaštva posebno ističe cilj i mjera broj 9 - osigurati jednak standard zdravstvene zaštite socijalno ugrožene djece i romske djece za koji se navode i aktivnosti: evidentirati socijalno ugroženu djecu i njihove potrebe u ostvarivanju zdravstvene zaštite; evidentirati romsku djecu i njihove potrebe u ostvarivanju zdravstvene zaštite; provoditi aktivnosti zdravstveno-socijalne pomoći u cilju promicanja zdravlja socijalno ugrožene i romske djece. Sljedeće značajno područje je Prehrana s većim brojem ciljeva, u sklopu kojega se za djecu predškolske dobi predlaže mjera izrade programa zdrave prehrane za jaslice i vrtiće. U području Obitelj navodi se nekoliko ciljeva i predloženih mjera koji su usmjereni na promicanje aktivnosti kojima se jača društvena svijest o vrijednosti obitelji, podizanju roditeljskih kompetencija kroz organiziranje edukacija i radionica za roditelje, širenjem mreže podrške obiteljima, te se predlaže osnivanje obiteljskih centara u svim županijama. U području Socijalna skrb navode se sljedeći glavni ciljevi: unapređivati sve oblike socijalne i obiteljsko-pravne zaštite prava i interesa djece; osiguravati što primjerenije uvjete za razvoj djece u socijalno isključenim skupinama; prevenirati institucionalizaciju, odnosno razvijati raznovrsne usluge u lokalnoj sredini, kao što su: udomiteljstvo, pomoć i njega u kući, stručna skrb u obitelji, odnosno patronaža, dnevni oblici skrbi, stambene zajednice, odnosno organizirano stanovanje i slično. Dakle, u nastavku se u podciljevima naglašava važnost dalj-njeg rada na procesu deinstitucionalizacije. U svrhu ostvarenja definiranih ciljeva naznačene su aktivnosti s nositeljima. Osim aktivnosti kojima se promovira udomiteljstvo, izričito se navodi podcilj unaprijediti položaj djece iz najsiromašnijih obitelji, a za što su definirane sljedeće aktivnosti: (a) u sklopu izrade Zajedničkog memoranduma o uključivanju (JIM) poseban naglasak staviti na zaštitu djece; (b) preispitati postojeći program borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti s posebnim naglaskom na zaštitu djece; (c) provesti istraživanje kvalitete života djece siromašnih roditelja; (d) osnovati radnu skupinu za izradu novoga Programa borbe protiv siromaštva; (e) izraditi nacrt prijedloga Programa borbe protiv siromaštva; (f) predlagati mjere u cilju poboljšanja usluga i mjera za smanjivanje negativnih učinaka siromaštva i smanjivanje broja siromašnih obitelji; (g) podupirati programe koji unapređuju položaj djece iz siromašnih obitelji. Iz posljednjeg dostupnog izvješća vidljivo je da je na financiranje mjera iz Nacionalnog plana aktivnosti za prava i interese djece od do godine tijekom godine utrošeno 844,5 milijuna kuna. U izvješću se navodi ostvarenje velikog broja mjera zacrtanih u programu, kao što su ostvarenje mjere donošenja pedagoškog standarda za predškolski odgoj i obrazovanje te osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje, ostvarenje mjera vezanih uz uvođenje standarda zdrave prehrane u predškolske i osnovnoškolske ustanove, poboljšanje uvjeta i povećanje participacije romske djece u odgoju i obrazovanju itd. Međutim, postoje i područja te pojedini podciljevi za koje se dio propisanih mjera još nije potpuno implementirao, poput područja Socijalne skrbi za podcilj koji se odnosi na Unapređenje položaja djece iz siromašnih obitelji. Strateški dokument - Nacionalna strategija prevencije poremećaja u ponašanju djece i mladih od do godine većim se dijelom, svojom analizom te izrađenim ciljevima i mjerama, što je razumljivo, fokusira na rizične čimbenike i njihovu prevenciju u smislu smanjivanja incidencije problema poremećaja u ponašanju djece i mladih, tako da predškolska djeca najčešće ostaju izvan fokusa. Međutim, strategija u točki 4.3, koja nosi naslov Osnaživanje obitelji, ne propušta ukazati na probleme ranoga razvoja djece i veze s pojavom rizika za poremećaje u ponašanju u kas- 172

192 MJERE I POLITIKE POBOLJŠANJA MATERIJALNE I SOCIJALNE DOBROBITI PREDŠKOLSKE DJECE nijoj razvojnoj fazi djetinjstva i u tom smislu točka 4.3 ovog dokumenta postavlja relevantni cilj - potrebu osnaživanja roditeljstva, te navodi mjere i programe za njegovo ostvarenje s identificiranim nositeljima. Tako se navode sljedeće mjere: izraditi plan osposobljavanja za odgovorno roditeljstvo i promicati njegovu provedbu u svakodnevnom životu; osigurati nove preventivno-savjetodavne oblike pomoći obitelji u riziku; definirati mjere rane pomoći u suočavanju s čimbenicima rizika; osigurati pomoć djeci koja žive u rizičnim uvjetima i djeci i mladima rizičnog ponašanja u njihovoj obitelji, s ciljem smanjenja broja djece i mladih izdvojenih iz obitelji; izraditi programe rada s roditeljima koji zanemaruju i zlostavljaju djecu te osigurati njihovu provedbu. Nositelji aktivnosti za provedbu ovih mjera također su navedeni u strateškom dokumentu i to su najčešće bivše Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, bivše Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi te Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, a za pojedine mjere još se navode jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave te stručne i znanstvene ustanove i organizacije civilnog društva. U izvješću o provedbi mjera iz strategije stoji da je Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti u svibnju godine osnovalo stručnu radnu skupinu za definiranje odgovornog roditeljstva u koju su uključene dvije nezavisne stručnjakinje, pet predstavnica tijela državne uprave te jedna predstavnica obiteljskog centra. Tijekom godine održana su tri sastanka stručne radne skupine, te je radna skupina izvršila analizu postojećeg sustava mjera rane pomoći putem prikupljanja podataka o postojećim mjerama rane pomoći te prijedloga za njihivo unapređenje od strane svih nadležnih tijela državne uprave, znanstvenih institucija i organizacija civilnog društva. Stručna radna skupina izradila je radni materijal: Određenje odgovornog roditeljstva. Ova aktivnost uglavnom se navodi za većinu mjera od 1 do 4 kao ona koja je završena, dok će se ostale aktivnosti izvršiti u narednim godinama, a dio aktivnosti će se, prema planu, provoditi kontinuirano. Drugim riječima, iz izvješća o izvršenju mjera iz godine, kada je u pitanju ostvarenje cilja 4 Odgovorno roditeljstvo, može se zaključiti da veliku većinu mjera za ovaj značajan cilj tek treba ostvariti u narednom razdoblju. Strateški Program aktivnosti za sprečavanje nasilja među djecom i mladima, koji je donijela i usvojila Vlada Republike Hrvatske godine, donosi opće prihvaćenu definiciju nasilja, propisuje obveze nadležnih državnih tijela i drugih čimbenika u prevenciji nasilja među djecom te je na temelju ovog strateškog programa Vlada usvojila i Protokol o postupanju u slučaju nasilja među djecom i mladima. Sva mjerodavna državna tijela i institucije imaju obvezu pojačane suradnje na sprečavanju i sankcioniranju problematike vršnjačkog nasilja. Prijedlog protokola predviđa da u odgojno-obrazovnim institucijama, uključujući i škole, u težim slučajevima nasilja među djecom i mladima, ili kada za to postoji potreba, intervenira i policija. Nacionalna populacijska politika iz godine donosi analizu stanju vezanu uz problem smanjivanja ukupnog stanovništva te daljnjih negativnih trendova u prostornom razmještaju stanovništva Hrvatske, čime se umanjuju izgledi za stabilan i uravnotežen razvoj Republike Hrvatske. U tom smislu dokument Nacionalne populacijske politike definira glavne ciljeve: Stvoriti pretpostavke za rješavanje stambene problematike, osobito mladih obitelji s djecom, smanjiti trend iseljavanja stanovništva vitalne dobi, osigurati uključivanje građana s otežanim faktorima zapošljivosti u svijet rada, osigurati cjeloživotno obrazovanje dugotrajno nezaposlenih osoba, podići konkurentnost roditelja s otežanim čimbenikom zapošljivosti na tržištu rada; osigurati uvjete za povoljno kreditiranje maloga obiteljskog poduzetništva, utvrditi prioritete za dodjelu poljoprivrednih zemljišta obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima, smanjiti neuravnoteženost u razvoju pojedinih područja i osigurati dostupnost obrazovanja, osigurati kvalitetnu prometnu povezanost potencijalnih središnjih naselja. U svrhu ostvarenja navedenih ciljeva definirane su mjere, nositelji i indikatori provedbe, no veći dio ciljeva ostao je neostvaren. Također, dokument donosi i analizu stanja obiteljskih potpora te niz svrsishodnih prijedloga promjena koje, nažalost, nisu zaživjele osim uvođenja pronatalitetnog dodatka za treće i četvrto dijete i to samo za korisnike doplatka za djecu, čime su ostale isključene obitelji koje nisu u sustavu doplatka za djecu. Osim spomenutih strateških dokumenata, kao što je u uvodnom dijelu istaknuto, Memorandum o socijalnom uključivanju (JIM) kontinuirano navodi i naglašava važnost provođenja mjera za unapređenje dječje dobrobiti u Republici Hrvatskoj. Tako se u najnovijem izvješću o provedbi JIM-a iz godine za mjere iz godine može pronaći analiza isplaćenih sredstava do- 173

193 MJERE I POLITIKE POBOLJŠANJA MATERIJALNE I SOCIJALNE DOBROBITI PREDŠKOLSKE DJECE platka za djecu te se predlaže uvođenje cenzusa za djecu s poteškoćama u razvoju, naglašava se potreba za boljim, tj. povoljnijim pravnim uređivanjem fleksibilnijih oblika zapošljavanja koji bi bili u interesu boljeg usklađivanja obiteljskih i radnih obveza te bi s te strane mogli pozitivno utjecati na povećanje dječje dobrobiti. Osim spomenutog, navodi se i potreba efikasnije pravne prisile u svrhu naplate alimentacije. Naime, u slučajevima kada obveznik plaćanja uzdržavanja (alimentacije) ne izvršava svoju obvezu, nadležni centri za socijalnu skrb (CZSS) dužni su isplaćivati privremeno uzdržavanje najdulje tri godine. Nadležni CZSS, koji je isplaćivao privremeno uzdržavanje, dužan je o tome izvijestiti nadležno državno odvjetništvo, koje pokreće spor protiv obveznika uzdržavanja. Iznos privremenog uzdržavanja određen je kao 50% iznosa propisanog za pripadajuću dob djeteta: 8,5% za dijete do 6 godina, 10% za dijete od 7 do 12 godina i 11% za dijete od 13 do 18 godina. U dijelu JIM-a koji se odnosi na obrazovanje nadalje se ističe važnost poticanja većeg angažmana jedinica lokalne uprave i samouprave u obuhvatu djece predškolskim odgojem i obrazovanjem, te se konstatira značajan pomak u povećanju broja upisane djece u različite vrtićke programe s 43% u na 60% u godini te rast obuhvata programom predškole s 96% na 98%, čime su i prije roka ostvareni ciljevi zacrtani u Planu razvoja odgoja i obrazovanja Osim spomenutih područja iz perspektive dječje dobrobiti, svakako je važno naglasiti i daljnji nastavak procesa deinstitucionalizacije na temelju Plana deinstitucionalizacije i transformacije domova socijalne skrbi i drugih pravnih osoba u Republici Hrvatskoj za razdoblje (2018.). U tom smislu očekuje se daljnji rast broja djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi koja će biti smještena u udomiteljske obitelji i pad broja djece smještene u institucije, što predstavlja svojevrsni izazov i s aspekta sprečavanja siromaštva i socijalne isključenosti djece koja se smještaju u udomiteljske obitelji. Republika Hrvatska podnosi Ujedinjenim narodima periodična izvješća o provedbi Konvencije o pravima djeteta. Zadnje takvo dostupno izvješće iz je godine, a pokriva izvještajno razdoblje Iz tog je izvješća vidljivo da je od do godine iz javnih izvora za programe i projekte usmjerene zadovoljavanju potreba djece, organizacijama civilnoga društva dodijeljeno ukupno 166,8 milijuna kuna. Međutim, zbog metodologije raspisivanja natječaja nisu dostupni podaci o financiranju projekata/programa namijenjenih isključivo djeci, nego se vode pod zbirnom stavkom djeca i mladi (Republika Hrvatska, 2010.: 22). Ipak, važno je istaknuti da od navedenog iznosa bitno manji dio odlazi na financiranje programa usluga namijenjenih djeci predškolske dobi, a veći na financiranje udruga koje nude različite programe i sadržaje djeci osnovnoškolske dobi i mladima. Važno je u budućnosti osigurati statističko praćenje sredstava namijenjenih financiranju programa udruga civilnog društva koje se bave unapređenjem dječje dobrobiti prema kronološkoj dobi djece i mladih (tj. posebno su namijenjena djeci predškolske dobi, osnovnoškolskoj djeci te mladima). Odbor za prava djeteta Ujedinjenih naroda u rujnu objavio je svoje primjedbe i preporuke Vladi Republike Hrvatske na treće i četvrto izvješće o pravima djece u Hrvatskoj. Preporuke spomenutog odbora su iscrpne, a u nastavku se sažeto prikazuju najvažnije. Spomenuti Odbor UN-a zaključuje da su zakonodavni i strateški okvir dobri, no da implementacija uvelike zaostaje i da je u području provedbe mjera iz strateških dokumenata važno poduzeti dodatne napore. Osobito se naglašava potreba zaštite dječjih proračuna u situaciji recesije i straha od rezanja, posebice onog dijela proračuna koji je namijenjen djeci koja žive u nepovoljnim prilikama. Nadalje, preporučuje se unapređenje sustava prikupljanja statističkih podataka kako bi se poboljšala analitička podloga, kontinuirana edukacija stručnjaka u pravosuđu i socijalnoj skrbi u svrhu djelovanja u najboljem interesu djeteta, potiče se dodatna promocija nenasilnih i participativnih metoda odgoja i discipliniranja te se savjetuje snažnija potpora države roditeljima u odgoju djece, u obliku većih financijskih i ljudskih resursa posvećenih tom pitanju, kao i smanjivanje administrativnih prepreka za stjecanje državljanstva, posebice za romsku djecu. Naglašava se, također, važnost zaštite djece od izloženosti štetnim sadržajima u medijima, potiče se promocija daljnje deinstitucionalizacije skrbi za djecu u vidu udomiteljstva, naglašava se važnost osiguranja bolje skrbi za djecu s teškoćama u razvoju i redovitog nadzora institucija zaduženih za dugotrajnu skrb djece s poteškoćama, osigurava se i unapređuje zdravstvena zaštita, sprečava stjecanje loših navika, osiguravaju prava svakom roditelju da bude uz dijete u bolnici, prilagođavaju se prihvatilišta za djecu azilanata i osigurava pravna pomoć i obrazovanje (Odbor za prava djeteta Ujedinjenih naroda, 2014.). U Strategiji borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti u Republici Hrvatskoj godine na nekoliko se mjesta apostrofiraju i analiziraju problemi i izazovi dječjeg siromaštva u Hrvatskoj te se predlažu mjere koje bi trebale biti usmjerene prema djeci posebno izloženoj riziku od siromaštva, kao što su djeca s teškoćama u razvoju, djeca pripadnici romske nacionalne manjine te djeca primatelji pomoći za uzdržavanje, odnosno zajamčenoga minimalnog dohotka. Kada su u pitanju djeca predškolske dobi, Strategija ističe kako je rano uključivanje u sustav obrazovanja od ključne važnosti za daljnji uspjeh 174

194 MJERE I POLITIKE POBOLJŠANJA MATERIJALNE I SOCIJALNE DOBROBITI PREDŠKOLSKE DJECE djeteta u obrazovnom procesu, te navodi kako se od školske godine 2014./2015. planira uvođenje sustava obaveznog predškolskog obrazovanja godinu dana prije redovitog polaska u školu za svu djecu. U tom se pogledu naglašava važnost dostupnosti kvalitetnih usluga za djecu predškolske dobi, uključujući i slobodne aktivnosti. Kao poseban cilj navodi se povećanje udjela djece pripadnika romske nacionalne manjine u programu predškolskog odgoja i naobrazbe te osiguravanje materijalne potpore romskoj djeci od predškolskog odgoja do visokoškolskog obrazovanja. Osim toga, Strategija posebnu pozornost posvećuje i uključivanju učenika s teškoćama u razvoju u obrazovni sustav. U odnosu na osnovnoškolsku i srednjoškolsku razinu, gdje se obrazuje (5,61%) učenika s teškoćama u razvoju, u redovitim školama i posebnim ustanovama, u programe predškolskog odgoja i obrazovanja uključeno je (3,23%) djece s teškoćama, od čega se sufinancira svega (1,58%) Prikaz mjera socijalne politike namijenjenih povećanju dobrobiti djece i obitelji Prava na novčane naknade usmjerene poboljšanju dječje dobrobiti u Hrvatskoj Osiguranje ekonomske stabilnosti u obitelji jedan je od načina da se pozitivno utječe i na dobrobit djece. U svrhu osiguranja određene razine ekonomske stabilnosti najčešće se koriste različite novčane potpore koje države osiguravaju za obitelji s malodobnom djecom. U nastavku se donosi prikaz najvažnijih novčanih potpora namijenjenih poboljšanju obiteljske i dječje dobrobiti u Republici Hrvatskoj. U Zakonu o rodiljnim i roditeljskim potporama govori se o zaštiti materinstva, njege novorođenog djeteta i njegova podizanja te usklađivanja obiteljskog i poslovnog života, propisuje se pravo roditelja i s njim izjednačene osobe koja se brine o djetetu na vremenske dopuste i novčane potpore, te se navode uvjeti i načini njihova ostvarivanja i financiranja. Zapravo, spomenuti zakon uređuje prava, dopuste, naknade i sl. za trudnice, roditelje i posvojitelje (Zakon o rodiljnim i roditeljskim potporama, NN 110/08). Zakon definira da zaposlene ili samozaposlene majke za vrijeme trudnoće, poroda i njege novorođenog djeteta imaju pravo na rodiljni dopust do navršenih 6 mjeseci života djeteta, uz obavezni dopust 28 dana prije i 42 dana nakon poroda. Izmjenama Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama godine (NN 54/2013), koje se primjenjuju od 1. srpnja godine, uvodi se mogućnost da roditeljski dopust traje ukupno 8 mjeseci ako ga oba roditelja koriste, dok je njegovo trajanje 6 mjeseci (kao što je bilo prije izmjena) ako samo jedan roditelj koristi roditeljski dopust. Naknada za rodiljni dopust od početka godine iznosi 100% od osnovice za naknadu plaće, a sve do 1. siječnja iznos naknade bio je limitiran i ona nije mogla biti viša od 4257,28 kuna niti manja od 1663 kune, uz pretpostavku punoga radnog vremena. Od godine naknade su delimitirane za vrijeme korištenja toga prava i iznose 100% osnovice za naknadu plaće. Rodiljne naknade za nezaposlene majke, majke na redovitom školovanju i korisnice mirovine iznose 1663 kune. Nakon što su roditelji iskoristili pravo na rodiljni i roditeljski dopust, jedan roditelj ima pravo na mirovanje radnog odnosa do treće godine djetetova života (Zakon o rodiljnim i roditeljskim potporama, N.N. 110/08). Naknada plaće za prvih šest mjeseci (rodiljni dopust) iznosi 100% plaće, a za drugih osam mjeseci, ako dopust koriste oba roditelja, ili šest mjeseci, ako dopust koristi samo jedan roditelj (roditeljski dopust), iznosi najviše 2660 kuna za zaposlene roditelje, tj. 80% proračunske osnovice ili 1663 kune za nezaposlene roditelje. Može se konstatirati da u razdoblju korištenja roditeljskog dopusta (drugih 8 ili 6 mjeseci) zbog niske proračunske osnovice i posljedično niske naknade za taj period ( kuna) dolazi do naglog pada prihoda kućanstva obitelji s malom djecom. Dječji doplatak je mjera kojom država nastoji smanjiti troškove nastale u obitelji s dolaskom djece jer se tada prihod kućanstva dijeli na više osoba, a najčešće je uslijed rađanja djece dohodak i dodatno smanjen (Stropnik, 2007.). Dječji doplatak u Republici Hrvatskoj proširen je na sve kategorije građana bez obzira na njihov radni status, a kao osnovni uvjet propisan je dohodovni cenzus, hrvatsko državljanstvo i prebivanje u zemlji najmanje tri godine. Pravo na doplatak ima dijete do navršene 15. godine života ako pohađa osnovnu školu ili do 19. ako pohađa srednju školu. Iznimno može ostvarivati pravo na doplatak do navršene 21. godine, odnosno do završetka redovnog srednjoškolskog obrazovanja ako ima neko zdravstveno oštećenje. Financiranje se ostvaruje iz poreznih prihoda države. Postoje tri cenzusne skupine koje ostvaruju pravo na doplatak. Prva je dohodovna skupina ona čiji je prosječni dohodak po članu kućanstva ispod 16,33% proračunske osnovice ili 543,14 kuna, a koja ima pravo na doplatak u iznosu od 9% proračunske osnovice, odnosno iznos od 299,34 kune. Druga skupina su oni s prosječnim dohotkom po članu kućanstva do 33,66% proračunske osnovice (od 543,15 do 1119,53 kune), koji imaju pravo na 7,5% proračunske osnovice, 175

195 MJERE I POLITIKE POBOLJŠANJA MATERIJALNE I SOCIJALNE DOBROBITI PREDŠKOLSKE DJECE odnosno iznos od 249,45 kuna, i treća skupina su obitelji s prosječnim dohotkom po članu kućanstva ispod 50% proračunske osnovice (od 1119,54 do 1663 kune), koje ostvaruju pravo na doplatak od 6% proračunske osnovice, što iznosi 199,56 kuna (Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje) 36. Postoji mogućnost uvećanja tih iznosa ovisno o različitim kategorijama djece kao što su djeca bez roditelja, s različitim oštećenjima zdravlja ili djeca hrvatskih branitelja. Dohodovni cenzusi i iznosi doplatka određeni su prema proračunskoj osnovici koju određuje Vlada RH. Nedostatak ove mjere u Hrvatskoj je nizak iznos dohodovnog cenzusa, čime mjera više služi smanjenju siromaštva djece iz siromašnijih obitelji nego što vrši pronatalitetnu funkciju potpore obiteljima u nošenju s troškovima podizanja djece (Zrinščak, 2008.). Osim dječjeg doplatka, od godine uvedena je dodatna mjera u obliku pronatalitetnog dodatka koji iznosi 500 kuna za treće dijete te 1000 kuna za više od troje djece. Međutim, iako se naziva pronatalitetnim dodatkom, dodjeljuje se trećem i narednom djetetu samo ako su korisnici dječjeg doplatka. To znači da ni ovaj dodatak nema pronatalitetnu ulogu, već je primarno namijenjen ublažavanju siromaštva onih obitelji s većim brojem djece i nižim primanjima. Na primjer, studija Svjetske banke pokazala je da je došlo do poboljšanja ciljanosti dječjih doplataka prema siromašnijim obiteljima nakon uvođenja pronatalitetnog dodatka u Dok je u godini 34% od ukupnog iznosa sredstava za dječje doplatke i pronatalitetne dodatke odlazilo donjem kvintilu (20% kućanstava s najnižim dohotkom), taj je udio u godini porastao na 46% (World Bank, 2010.). U nastavku se prikazuju izdvajanja za novčane naknade i usluge usmjerene na obitelj i povećanje dječje dobrobiti u europskim zemljama i Hrvatskoj. Na slici 4.3. prikazana su izdvajanja za funkciju obitelj/djeca (sukladno ESSPROS klasifikaciji) u zemljama EU kojom su pokrivene novčane naknade usmjerene na obitelj te sredstva koja se izdvajaju za financiranje usluga u godini, izražena u postotku od bruto društvenog proizvoda. Europski prosjek (EU28) za ovu funkciju iznosi 2,2% BDP-a u godini, što su zadnji raspoloživi podaci u Eurostatovoj bazi podataka. Najveća izdvajanja za ovu funkciju bilježi Danska (više od 4%), slijede Luskemburg te Irska, Finska, Njemačka i Švedska s više od 3%, odmah iza Švedske slijedi Mađarska, koja se po svojoj razini troškova za ovu funkciju izdvaja iz konteksta bivših socijalističkih zemalja. Iza Mađarske s 2,8% slijede Austrija, Francuska i Belgija. Niža izdvajanja bilježe gotovo sve preostale bivše socijalističke zemlje (izuzev Slovenije i Estonije, koje su na razini prosjeka EU28) te mediteranske zemlje - Španjolska, Portugal, Italija, dok je na samom kraju distribucije Latvija s 1,1% izdvajanja. Hrvatska sa svojih 1,6% BDP-a također je u donjem dijelu distribucije i bitno zaostaje po izdvajanjima za djecu i obitelj od zemalja koje najviše izdvajaju, ali i od prosjeka zemalja EU28. Podaci objavljeni u UNICEF-ovu istraživanju iz godine (Babić, 2013.) donose uvid u strukturu ukupnih ulaganja namijenjenih za funkciju djeca i obitelji u Hrvatskoj. Tako je očito da se u Republici Hrvatskoj dvije trećine javnih sredstava za financiranje funkcije obitelj/djeca izdvaja za programe novčanih transfera, a jedna trećina odnosi se na financiranje programa usluga za djecu, tj. predškolskog odgoja i obrazovanja djece u jaslicama i vrtićima, što djelomice ukazuje na relativno niža ulaganja u Hrvatskoj u segment usluga namijenjenih djeci Slika 4.3. Izdvajanja za funkciju obitelj/djeca u zemljama EU u godini (udio u BDP-u) 0 Danska Luksemburg Irska Finska Švedska Njemačka Maapplearska Austrija Francuska Belgija Slovenija Cipar Estonija Bugarska Grčka Slovačka Litva V. Britanija Hrvatska Rumunjska Španjolska Italija Poljska Češka Portugal Malta Nizozemska Latvija Izvor: Eurostatova baza podataka

196 MJERE I POLITIKE POBOLJŠANJA MATERIJALNE I SOCIJALNE DOBROBITI PREDŠKOLSKE DJECE Osim dječjih doplataka značajan instrument obiteljskih potpora porezne su olakšice, koje služe da se u poreznom sustavu priznaju određeni troškovi za uzdržavane članove obitelji, tako da se umanji porezna osnovica. Ta osnovica se dodatno umanjuje povećanjem broja članova kućanstva, odnosno djece. Svaki porezni obveznik ima pravo na 2200 kuna poreznog odbitka od zadnjih izmjena u godini, što se uvećava ovisno o broju uzdržavanih članova obitelji. Za uzdržavanog bračnog druga i druge članove obitelji te prvo dijete taj uvećani odbitak iznosi 0,5 osnovnog odbitka (1100 kuna), za drugo dijete 0,7 (1540 kuna), treće dijete 1,0 (2200 kuna), četvrto dijete 1,4 (3080 kuna), peto dijete 1,9, a za svako daljnje faktor se povećava za 0,6, 0,7 itd. U slučaju da se radi o uzdržavanoj osobi ili djetetu s invaliditetom osnovni se odbitak uvećava za 0,3 odnosno za 1,0 ako je utvrđena 100-postotna invalidnost i ako je riječ o osobi koja zbog invalidnosti ima pravo na tuđu pomoć i njegu. Navedeni iznosi osobnog odbitka predstavljaju iznose na koje porezni obveznik neće plaćati porez na dohodak. Problem kod ove mjere njezina je neusklađenost s dječjim doplatkom. Tako obitelj s više djece, u kojima zaposleni roditelj ostvaruje viši dohodak, kako su pokazale kalkulacije (slika 4.4.), ostvaruje više ukupne prihode po djetetu s osnove manje uplaćenog poreza i uvećanja neto dohotka zbog porasta neoporezive osnovice nego što ih ostvaruju roditelji primatelji dječjeg doplatka, koji zbog oštrih cenzusa pripadaju skupini primatelja u pravilu ispodprosječnog dohotka. Slika 4.4. sugerira da su učinci dječjeg doplatka, odnosno pronatalitetnog dodatka i poreznih olakšica neusklađeni. Na primjer, očito je da je gubitak prava na dječji doplatak i pronatalitetni dodatak, nakon što se dosegne određena razina prihoda, teško kompenzirati poreznim olakšicama (za to je potrebno obiteljski dohodak više nego udvostručiti). Isto tako, obitelj s više djece, temeljem mjera obiteljske politike, veća primanja po djetetu ostvaruje ako ima veći obiteljski dohodak. Međutim, sve ovo ne znači da bi trebalo umanjiti neoporezivi odbitak, nego prije ukazuje na problem prenisko definiranih dohodovnih cenzusa za primatelje dječjeg doplatka s jedne te preniskih iznosa dječjeg doplatka s druge strane. Uz ove mjere u Republici Hrvatskoj postoji i mjera pomoć za opremu novorođenog djeteta koja se isplaćuje u iznosu od 2328,40 kuna (Zrinščak, 2008.), odnosno 70% proračunske osnovice. Pravo na jednokratnu novčanu potporu ima roditelj koji je u vrijeme rođenja djeteta bio hrvatski državljanin s prebivalištem ili stranac sa stalnim boravkom u Hrvatskoj najmanje 12 mjeseci (Zakon o rodiljnim i roditeljskim potporama, 2008.). Neke općine, gradovi, udruge i zaklade također daju pomoć prilikom rođenja djeteta, i tu se očituju velike razlike u pojedinim dijelovima Hrvatske. Grad Zagreb, na primjer, na temelju Zakona o lokalnoj i područnoj samoupravi, daje pomoć za opremu novorođenog djeteta, te se tom odlukom za prvo dijete dobiva 3000 kuna, za drugo 6000 kuna jednokratno te za treće i svako daljnje 9000 kuna godišnje do navršene 6. godine života, što ukupno iznosi kuna za treće dijete temeljem ove mjere (Odluka o pomoći za opremu novorođenog djeteta, 2006.), dok neke jedinice lokalne samouprave, bilo zbog niskih proračunskih prihoda, bilo zbog neiskazivanja interesa za ovo područje, nemaju nikakvih lokalnih pronatalitetnih mjera u vidu spomenutih naknada. Usvajanjem Zakona o socijalnoj skrbi iz godine (N.N. 157/13), koji je u primjeni od 1. siječnja godine, došlo je do smanjenja iznosa zajamčene minimalne naknade općenito obiteljima s djecom, a osobito onima s više njih. Zakon o socijalnoj skrbi iz godine propisao je visinu sredstava potrebnu za samca ili obitelj, te definira osnovicu i nove koeficijente za članove obitelji koji žive u zajedničkom kućanstvu na novi način. Ako samac ili obitelji nemaju ili ne mogu ostvariti sred- Slika 4.4. Ukupna primanja temeljem dječjeg doplatka, pronatalitetnog dodatka i poreznih olakšica (za obitelj u kojoj žive oba roditelja i troje djece, samo jedan roditelj zaposlen) 2500 Dječji doplatak Porezni odbitak ,5 2129,6 2129, , , Mjesečni dohodak Izvor: Autorovi izračuni. 177

197 MJERE I POLITIKE POBOLJŠANJA MATERIJALNE I SOCIJALNE DOBROBITI PREDŠKOLSKE DJECE stva za uzdržavanje svojim radom ili prihodima od imovine, tada oni imaju pravo na zajamčenu minimalnu naknadu, što je novi naziv za raniju pomoć za uzdržavanje. Naime, prema starom Zakonu o socijalnoj skrbi iz godine (N.N. 33/2012), osoba koja živi sama i siromašna je, te je prošla provjeru dohotka i imovine, dobiva mjesečno 600 kuna pomoći za uzdržavanje, dok prema novom zakonu iz godine, važećem od 1. siječnja 2014., dobiva 800 kuna zajamčene minimalne naknade (200 kuna mjesečno više), što je promjena koju treba pozdraviti. S druge strane, zakon smanjuje mjesečni iznos pomoći obiteljima s troje i više djece. Primjerice, po starom zakonu iz godine siromašna je obitelj, koja je imala 4 djece u dobi do 7 godina, ostvarivala pravo na 2400 kuna ukupne mjesečne pomoći za uzdržavanje, ista obitelj od 1. siječnja godine ima pravo na mjesečni iznos od 2240 kuna zajamčene minimalne naknade, što je 160 kuna ili 6,7% manje mjesečne pomoći usmjerene na zaštitu siromašne obitelji s četvoro djece. Novost je također uvođenje ograničenja maksimalne zajamčene minimalne naknade, tako da ona ne smije prelaziti iznos bruto minimalne plaće u Republici Hrvatskoj (Zakon o socijalnoj skrbi, NN 157/2013., čl. 30., st. 4.), koji za godinu iznosi 3017,61 kuna (Uredba o visini minimalne plaće, NN 156/2013., čl.1.) Usluge za djecu i potporu obitelji Upravo su javne usluge za djecu te koje omogućavaju usklađivanje profesionalnih i obiteljskih obaveza roditelja, ali imaju i značajnu ulogu u socijalizaciji djece (Zrinščak, 2008.). Osim spomenutog, usluge za djecu obuhvaćaju fizičku skrb o djeci, kao i brigu o njihovu pedagoškom i psihološkom razvoju. Predškolski odgoj i obrazovanje te skrb o djeci dio je sustava odgoja i obrazovanja Republike Hrvatske, a namijenjen je djeci u dobi od šest mjeseci do polaska u osnovnu školu. Republika Hrvatska je potpisnica Konvencije o radnicima s obiteljskim obvezama, u kojoj stoji da je država dužna i obvezna skrbiti se o djeci predškolske dobi. Predškolska djelatnost u Republici Hrvatskoj uređena je Zakonom o predškolskom odgoju i naobrazbi, NN, broj 10/97. i 107/07.). Prema zadnjim raspoloživim podacima Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta (MZOS), u godini bila su registrirana 673 dječja vrtića. Od ukupnog broja vrtića, njih 238 (35,40%) bilo je privatnih (175 osnivači fizičke osobe, 50 osnivači vjerske zajednice i 13 osnivači udruge), dok je 435 (64,6%) vrtića bilo državnih, preciznije gradskih/ općinskih/županijskih. Prema podacima MZOS-a, u spomenutim vrtićima u godini bilo je ukupno djece, što čini 58,0% ukupnog broja predškolske djece. U privatnim vrtićima bilo je smješteno djece, što je oko 20% vrtićke djece, a u gradskim/općinskim/županijskim njih , odnosno oko 80% vrtićke djece. Iako se broj djece u vrtićima prema Državnom zavodu za statistiku nešto razlikuje od broja MZOS-a, i jedan i drugi izvor bilježe rastući trend upisa djece u vrtiće. Tako je, prema Državnom zavodu za statistiku, godine 2011./2012. ukupan broj djece koja su bila obuhvaćena nekim programom predškolskog odgoja i naobrazbe, bio (Državni zavod za statistiku, 2012.), dok je 2006./2007. broj djece obuhvaćen nekim programom predškolskog odgoja i naobrazbe bio (Državni zavod za statistiku, 2010.). Memorandum o socijalnom uključivanju konstatira značajan pomak u povećanju broja upisane djece u predškolske programe sa 43%, koliko je iznosio godine, na 60% u Najbrže raste obuhvat starije djece predškolom, a to je rezultat nastojanja da sva djeca budu barem godinu dana uključena u predškolske ustanove, što je rezultiralo i posljednjim zakonskim prijedlogom izmjena koje uvode obvezan upis djece u predškolske programe. Naime, u predloženim izmjenama Zakona o predškolskom odgoju i naobrazbi iz godine uvodi se obavezno pohađanje programa predškole za svu djecu od godine. Iako je većina djece i prije polazila program predškole, ipak se pokazuje da su djeca koja nisu polazila navedeni program slabije pripremljena za školu. Osim što je prije zadnjih predloženih izmjena program predškole bio neobvezan i trajao je od 150 do 250 sati godišnje, predloženim izmjenama, tj. usvajanjem novog pravilnika u kolovozu godine, program postaje obvezan i provodi se od 1. listopada do 31. svibnja, a ukupno traje 250 sati godišnje za djecu koja nisu polaznici redovitoga programa dječjega vrtića u skladu s organizacijom rada odgojno-obrazovne ustanove. Program predškole može se provoditi i s manjim brojem sati (ali ne i manje od 150), i to samo ondje gdje ne postoji mogućnost provođenja 250-satnog programa zbog iznimno malog broja djece (do pet), otežanih uvjeta dolaska ili boravka djece te zbog nekih drugih objektivnih teškoća (Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta, 2014.). Važno je podsjetiti da postoje izražene regionalne razlike u pogledu obuhvaćenosti predškolske djece programima predškolskog odgoja (slika 4.5.). U ekonomski bogatijim županijama (Grad Zagreb, Istarska, Primorsko-goranska) obuhvat djece je između 59% i 76%, slijede županije u kojima je oko polovine djece uključeno u predškolske institucije (Zagrebačka, Šibensko-kninska, Varaždin- 178

198 MJERE I POLITIKE POBOLJŠANJA MATERIJALNE I SOCIJALNE DOBROBITI PREDŠKOLSKE DJECE Slika 4.5. Udio (%) djece predškolske dobi (0-6) uključene u programe predškolskog odgoja po županijama (2011/12.) ska, Splitsko-dalmatinska i Dubrovačko-neretvanska). S druge strane, u županijama Istočne i Središnje Hrvatske, koje imaju i najviše stope relativnog siromaštva, tek je manji dio predškolske djece pokriven uslugama koje pružaju vrtići i druge institucije (od jedne petine do nešto više od jedne trećine), tako da je obuhvat programima predškolskog odgoja dva do tri puta manji nego u najbogatijim županijama U Hrvatskoj se, dakle, usluge za djecu uglavnom odnose na jaslice, vrtiće i predškolu. Prema zakonu o predškolskom odgoju i naobrazbi, djelatnost dječjeg vrtića obuhvaća usluge njege, odgoja, obrazovanja, zdravstvene zaštite, prehrane i socijalne skrbi djece predškolske dobi, a koje su prilagođene njihovim razvojnim potrebama. Usluge obuhvaćaju cjelodnevni, poludnevni, višednevni ili kraći dnevni boravak. Osnivanje, financiranje i upravljanje predškolskim ustanovama u Republici Hrvatskoj decentralizirano je na jedinice lokalne samouprave, dok MZOS provodi poslove nadzora o provedbi državnog pedagoškog standarda predškolskog odgoja (Puljiz i Bouillet, 2003.). Vrtiće sufinanciraju roditelji, s tim da posebnu pogodnost imaju siromašni roditelji, djeca branitelja i roditelji s više djece kojima se smanjuje participacija u financiranju usluga (Zrinščak, 2008.). Ipak, razina participacije i cijena koju plaćaju roditelji ponekad se bitno razlikuje na prostoru Republike Hrvatske, a ponekad je iznos participacije koji roditelji trebaju platiti destimulativan te se oko 10% roditelja izjašnjava da im je previsoka cijena participacije glavni razlog zašto dijete na šalju u vrtić (Dobrotić, Matković i Baran, 2010.). Osobito viša cijena participacije koju plaćaju roditelji, uz čest kriterij prednosti smještaja djece zaposlenih roditelja u vrtiće, može utjecati na nižu stopu upisa u vrtićke programe djece iz siromašnih obitelji, pri čemu ova djeca nerijetko bivaju zakinuta zbog neuključivanja u vrtiće u više razvojnih područja. Uz opisani oblik usluga za djecu, postoje i usluge koje pružaju obiteljski centri, s brojnim zaduženjima vezanima uz brigu o djeci i obitelji, kao što su, između ostaloga, podizanje kvalitete života djece, Prosjek RH Grad Zagreb Istarska Primorsko-goranska Zagrebačka Šibensko-kninska Varaždinska Splitsko-dalmatinska Dubrovačko-neretvanska Zadarska Karlovačka Koprivničko-križevačka Ličko-senjska Meappleimurska Krapinsko-zagorska Sisačko-moslavačka Bjelovarsko-bilogorska Osječko-baranjska Požeško-slavonska Vukovarsko-srijemska Brodsko-posavska Virovitičko-podravska Izvor: Izračuni temeljem podataka DZS-a organiziranje radionica namijenjenih podizanju roditeljskih kompetencija, različitih igraonica i radionica za djecu, organiziranje učenja i druge srodne usluge (Zrinščak, 2008.). Važno je napomenuti da postoje i istraživanja (Prpić, 2006.) koja problemu dječje dobrobiti i skrbi za djecu u najranijoj dobi prilaze iz nešto drukčije perspektive, s nešto drukčijom argumentacijom i, samim time, drukčijim preporukama. Naime, u spomenutom istraživanju autorica iznosi argumentaciju kojom obrazlaže da bi, osim proširenja mreže vrtića i ustanova koje pružaju usluge za skrb o djeci, a radi povećanja dječje dobrobiti, trebalo produljiti trajanje obveznog rodiljnog dopusta za majke sa 6 na 10 mjeseci te trajanje roditeljskog dopusta. Naime, u spomenutom istraživanju na oko 450 milijuna kuna procjenjuju se direktni i indirektni troškovi koji nastaju u različitim društvenim sustavima zbog relativno veće incidencije obolijevanja djece prerano smještene u vrtiće, pa se autorica zalaže za mjeru produljenja obveznog rodiljnog dopusta na 10 mjeseci te ostavljanja mogućnosti trogodišnjeg roditeljskog dopusta. Njezino je mišljenje da bi takva rješenja, uz još poneka navedena u radu, pozitivno utjecala na dječju dobrobit jer nije realno očekivati, zbog 179

199 MJERE I POLITIKE POBOLJŠANJA MATERIJALNE I SOCIJALNE DOBROBITI PREDŠKOLSKE DJECE financijskih ograničenja, proširivanje mreže vrtića u dovoljnoj mjeri da se osigura dostupnost u skladu s potrebama s jedne strane, dok s druge strane češća obolijevanja male djece, koja su prerano uključena u vrtiće i česti odlasci na bolovanja njihovih roditelja, izazivaju visoke troškove za poslodavce u vidu negativnog utjecaja na poslovanje, te povećavaju troškove liječenja i lijekova koji su dosta visoki u sustavu zdravstva. Prema nalazima autorice, produljenjem rodiljnog dopusta na 10 mjeseci i ostavljanjem mogućnosti trogodišnjeg roditeljskog dopusta bitno bi se smanjili spomenuti troškovi i povećala zdravstvena, a time i socijalna dobrobit male djece Zaključno Ukupni izdaci za djecu i obitelj u Hrvatskoj, unatoč njihovu rastu, bitno su niži od prosjeka zemalja Europske unije i slični su izdacima u mediteranskim i postsocijalističkim zemljama. Problem je u niskim cenzusima za dječje doplatke te u činjenici da učinci dječjih doplataka i poreznih olakšica nisu usklađeni, tako da obitelji s više djece ostvaruju viša dječja primanja temeljem mjera obiteljske politike ako imaju i viši kućanski dohodak. Neke jedinice lokalne samouprave imaju razvijene vlastite programe namijenjene (predškolskoj) djeci, dok, s druge strane, zbog ograničenih proračunskih prihoda ili drukčijih prioriteta, mnoge nemaju nikakve lokalne pronatalitetne mjere ili mjere ciljane na zaštitu materijalne dobrobiti najmlađe skupine djece. Kada se govori o uslugama za djecu, važno je spomenuti kako se Hrvatska ubraja u red zemalja kojima je taj sektor slabije razvijen. Iako se zadnjih godina bilježi određen napredak prema dostupnim podacima koji ukazuju na bitno povećanje stopa uključenosti predškolske djece u vrtiće, i dalje značajan broj djece ostaje neupisan u jaslice i vrtiće. Posebno do izražaja dolazi problem neujednačene dostupnosti ustanova skrbi za predškolsku djecu na cijelom prostoru Republike Hrvatske, s jako različitim stopama participacije djece u vrtićkim programima u različitim županijama te s ponekad bitno različitim cijenama participacije koje sufinanciraju roditelji (Dobrotić, Matković i Baran, 2010.), a sve to povezano je s činjenicom da je skrb o predškolskoj djeci potpuno decentralizirana na razinu lokalne uprave i samouprave. Također, u nepovoljnoj su situaciji nezaposleni i nerijetko siromašni roditelji, od kojih se očekuje aktivnost u traženju posla, dok, istovremeno, prednost u smještaju djece imaju zaposleni pred nezaposlenim roditeljima, što bi čim prije trebalo promijeniti. /Zoran Šućur, Marijana Kletečki Radović, Olja Družić Ljubotina i Zdenko Babić/ 4.3. Mjere i preporuke temeljem istraživačkih nalaza Napori usmjereni prema ublažavanju i prevenciji dječjeg siromaštva te poboljšanju dječje dobrobiti sastavni su dio brojnih međunarodnih dokumenata: strategije Europa 2020, Europske platforme za borbu protiv siromaštva i socijalne isključenosti, Konvencije o pravima djeteta itd. U svojoj preporuci iz Europska komisija naglašava kako buduća dobrobit Europe ovisi o tome koliko će EU i zemlje članice biti uspješne u prekidanju lanca intergeneracijske transmisije siromaštva (European Commission, 2013.). Mjere i politike protiv dječjeg siromaštva (uključujući i siromaštvo djece predškolske dobi) moraju biti multidimenzionalne, što podrazumijeva koordinirano djelovanje različitih dionika na različitim razinama društva i u različitim područjima djelovanja. Polazeći od uočenih slabosti dosadašnje politike razvoja dječje dobrobiti u Hrvatskoj, zatim načela sadržanih u ključnim inozemnim i domaćim strateškim i pravnim dokumentima te uzimajući u obzir nalaze ove istraživačke studije, moguće je mjere ublažavanja i prevencije siromaštva djece predškolske dobi grupirati po nekoliko glavnih kriterija. (1) Pristup tržištu rada za roditelje Treba poticati model dvaju hranitelja. S obzirom na to da se u istraživanju potvrdilo kako je život djece s oba zaposlena roditelja ključni čimbenik prevencije dječjeg siromaštva, treba poticati model dvaju hranitelja kroz sustav pristupačnih i priuštivih usluga skrbi za svu djecu te dostupnost plaćenog rada s fleksibilnim radnim vremenom. Ovo podrazumijeva: - Razvoj usluga skrbi za predškolsku djecu koje su dostupne i nezaposlenim roditeljima, kako bi i ti roditelji bili aktivni u traženju posla ili podizanju razine svoje zapošljivosti. Dosad su obitelji s jednim ili oba nezaposlena roditelja imale vrlo male šanse smjestiti djecu u vrtiće ili jaslice. S jedne strane, od nezaposlenih se traži aktivnost u traženju posla ili podizanju razine zapošljivosti, ali im se, s druge strane, ne pomaže da usklade te aktivnosti s brigom o 180

200 MJERE I POLITIKE POBOLJŠANJA MATERIJALNE I SOCIJALNE DOBROBITI PREDŠKOLSKE DJECE ovisnoj djeci. - Ponuda različitih radnih ugovora s fleksibilnim radnim vremenom i/ili načinom obavljanja posla. Prisutnost sekundarnog zarađivača koji je zaposlen u nepunom radnom vremenu, uz uvjet da je jedan roditelj zaposlen na puno radno vrijeme, utječe na redukciju rizika siromaštva. - Olakšavanje povratka na posao majkama i roditeljima, osobito nakon duljih roditeljskih dopusta, kroz podršku i pomoć u traženju posla te kroz programe obučavanja i stjecanja novih znanja i vještina. Rad treba roditeljima učiniti isplativim kroz porezne odbitke i novčane poticaje 37. Kroz porezni sustav i novčane poticaje kompenzirati troškove podizanja djece i izbjeći zamku nezaposlenosti te povećati poželjnost statusa sekundarnog zarađivača. Sustav poreznih olakšica za djecu u Hrvatskoj nagrađuje većim poreznim olakšicama roditelje koji imaju veće zarade. To znači, na primjer, da roditelji koji rade i ostvaruju minimalne plaće ne mogu ostvariti pravo na poreznu olakšicu za dijete. Jedno od rješenja je pretvaranje poreznih olakšica za djecu (eng. child tax deduction) u dječje porezne odbitke (eng. child tax credit). Na ovaj bi način svaki zaposleni roditelj ostvario novčani dobitak za dijete bez obzira na visinu plaće. Ako zaposleni roditelj ne bi imao poreznih obveza, onda bi se njegov porezni odbitak za dijete pretvarao u tzv. negativni porez na dohodak (iznos poreznog odbitka za dijete ili djecu isplatilo bi mu određeno državno tijelo, npr. porezna uprava). Osim kroz porezni sustav, treba poticati radnu aktivaciju korisnika programa socijalne pomoći kroz sustav novčanih poticaja, omogućavajući korisnicima da ostvare veće iznose zarada kroz kombinaciju rada i socijalnih naknada u određenom razdoblju 38. Treba kreirati posebne programe zapošljavanja za samohrane roditelje. Iako su samohrani roditelji već obuhvaćeni nekim postojećim mjerama aktivne politike tržišta rada (programi zapošljavanja za dugotrajno nezaposlene, žene...), zbog rasta udjela ovih obitelji s djecom i njihove ranjivosti u situaciji nezaposlenosti, cjeloviti program mjera zapošljavanja mogao bi obuhvatiti više roditelja i pojedine podskupine najranjivijih samohranih roditelja. Potrebno je više pozornosti posvetiti provedbi mjera uklanjanja spolne diskriminacije prilikom zapošljavanja jer su većina samohranih roditelja i sekundarnih zarađivača žene. To podrazumijeva: raditi na podizanju svijesti o spolnoj diskriminaciji u zapošljavanju, efikasnije procesuirati kršenja zakona o radu i o ravnopravnosti spolova, prihvaćanje u udruzi poslodavaca kodeksa ponašanja prilikom zapošljavanja. Provedba ovih mjera pretpostavlja djelovanje različitih dionika: pravosudnih i inspekcijskih tijela, pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, sindikata, organizacija civilnog društva, medija... (2) Novčane naknade (socijalni transferi) za djecu i obitelji U dugoročnoj perspektivi, samo kombinacija univerzalnosti i ciljanosti može polučiti najbolje učinke za dobrobit (predškolske) djece. To je načelo koje ističe i preporuka EK 39. Univerzalnost naknada u funkciji je kompenzacije ili nadoknade troškova podizanja djece svim roditeljima - djeca kao resurs društva (već sada je, primjerice, dostupna univerzalna jednokratna novčana pomoć nakon rođenja djeteta svim roditeljima ili porodiljna naknada za sve majke). Osim toga, dječji doplaci, kao dječje pravo, dugoročno mogu biti isplativi kao univerzalna naknada. Načelo univerzalnosti eliminira mogućnost da djeca ne ostvare naknade na koje zakonski imaju pravo i sprečava stigmatizaciju. Ipak, univerzalnost ne uzima dovoljno u obzir različitost potreba i situacija ranjivih skupina djece (romska djeca, djeca s teškoćama u razvoju...). Zato je, pored univerzalnosti, potrebno imati i ciljane naknade, jer ciljanost omogućuje da se pruži dodatna novčana ili nenovčana potpora djeci iz obitelji koje su u najnepovoljnijem materijalnom položaju te da se identificiraju obitelji s predškolskom djecom koje su višestruko deprivirane (siromaštvo, invaliditet, bolesti, manjinski status, samohrano roditeljstvo i sl.). U kratkoročnoj i srednjoročnoj perspektivi treba povećati visinu dječjih doplataka, kao ključnog novčanog transfera za djecu, ili ih barem uskla- 37 Vidi Bejaković, 2009.; Bejaković i sur., Zakon o socijalnoj skrbi, koji je stupio na snagu početkom (NN, 157/2013.), sadrži takve poticaje, omogućujući korisnicima da nakon zapošljavanja prva tri mjeseca zadrže određene iznose novčanih naknada (primjerice, korisnik prava na zajamčenu minimalnu naknadu u neprekidnom trajanju od najmanje godinu dana nakon zaposlenja u prvom mjesecu rada zadržava puni iznos zajamčene minimalne naknade, u drugom se mjesecu iznos zajamčene minimalne naknade umanjuje za 25%, a u trećem za 50%). 39 Održati odgovarajući balans između univerzalnih politika, usmjerenih prema unapređenju dobrobiti sve djece i ciljanih pristupa, usmjerenih na potporu onima u najnepovoljnijem položaju. (European Commission, 2013.: 4). 40 Na primjer, od do godine nije se mijenjala proračunska osnovica za izračun dječjeg doplatka, niti se doplatak usklađivao s rastom troškova života ili nekim drugim parametrima. Porast prosječnog iznosa dječjeg doplatka dogodio se zbog promjena u dohodovnim cenzusima i uvođenja tzv. 181

201 MJERE I POLITIKE POBOLJŠANJA MATERIJALNE I SOCIJALNE DOBROBITI PREDŠKOLSKE DJECE đivati s rastom troškova života 40. Pad realne vrijednosti dječjih doplatka slabi njihovu ulogu kao instrumenta ublažavanja dječjeg siromaštva. Osobito je niska razina dječjih doplataka za roditelje djece iz gornjeg dohodovnog razreda (cenzusa). U situaciji fiskalnih restrikcija nužno je racionalnije korištenje ograničenih sredstava za dječje naknade. U sadašnjoj fiskalnoj i financijskoj situaciji teško je očekivati univerzalizaciju dječjih prava. - To znači da se dodjela dječjih doplataka u sadašnjem trenutku treba temeljiti na drukčijoj provjeri obiteljskih resursa. Labava provjera dohotka (income-test) u programu dječjih doplataka povezana je s visokim greškama uključivanja i isključivanja 41 (UNDP, 2010.). Ovo podrazumijeva striktniju provedbu provjere dohotka i imovine radi bolje usmjerenosti izdataka za dječje doplatke. - Treba razmotriti mogućnost preraspodjele sredstava za dječje doplatke u prilog obitelji s više djece, kojima obično prijeti veći rizik od siromaštva (to se može postići i kroz dodjelu viših iznosa doplataka mlađoj djeci). - Osim toga, treba dobiti detaljniji uvid u naknade i kriterije koji se koriste prilikom dodjele novčanih i drugih potpora djeci na razinama jedinica lokalne samouprave, kako bi se izbjeglo nepravedno kumuliranje prava prema lokalnim kriterijima. (3) Osiguravanje adekvatnih stambenih uvjeta i lokalne infrastrukture Uklanjanje i ublažavanje stambene deprivacije s kojom se suočavaju siromašna predškolska djeca, osobito ona čiji su roditelji korisnici pomoći za uzdržavanje. To pretpostavlja dodjelu povećanih novčanih naknada namijenjenih financiranju stambenih potreba stambeno depriviranih skupina djece, kao i (nove) programe socijalnih stanova uz izbjegavanje getoizacije (izbjegavanje gradnje posebnih kvartova sa socijalnim stanovima). - Treba izraditi Nacionalnu strategiju socijalnog stanovanja koja bi identificirala stambene potrebe depriviranih skupina i razradila sustavne mjere stambene potpore siromašnim kućanstvima koja ne mogu samostalno osigurati zadovoljenje stambenih potreba. - Jedna od mjera o kojoj se već raspravlja jest sufinanciranje troškova energije kućanstvima koja troše više od 10% ili 15% ukupnog kućanskog dohotka na energiju. Ovim energetskim siromaštvom osobito su pogođena kućanstva korisnika PZU-a (mnogo korisnika ne može primjereno zagrijati dom u hladnim mjesecima). Naknada za energetsko siromaštvo trebala bi se financirati iz državnog proračuna. Osim toga, lokalne vlasti i organizacije civilnog društva mogu pomoći kućanstvima da povećaju energetsku učinkovitost kroz adaptacije stambenih objekata i savjete o učinkovitijem korištenju energije. - Jedinice lokalne samouprave trebaju jasnije i cjelovitije planirati svoje programe socijalnog stanovanja, koji uključuju gradnju socijalnih stanova ili druge oblike pomoći siromašnijim obiteljima s djecom kako bi poboljšale svoju stambenu situaciju. Rješavanje stambenih problema onih obitelji s predškolskom djecom kojima prijeti deložacija zbog ovrhe ili gubitak krova nad glavom. Jedna od mjera je mogućnost zakonske odgode deložacija za obitelji s djecom na određeno vrijeme, poglavito ako takve obitelji nemaju nikakvog zamjenskog smještaja i prijeti im beskućništvo. Poticanje investicija u lokalnu infrastrukturu (građevinsko-komunalna infrastruktura, prometna sigurnost, poboljšanje funkcioniranja komunalnih djelatnosti, intervencija zdravstveno preventivnih službi...). Pokazalo se da su tri tipa sredina/zajednica u ovom pogledu posebno deprivirani : romska naselja, ruralna područja i prigradska naselja. Redovita izdvajanja iz lokalnih proračuna za dječje potrebe, uključujući i investiranja u nove javne prostore/površine ili obnovu postojećih te u sadržaje namijenjene djeci predškolske dobi. Treba, stoga, definirati jasna pravila koja će obvezivati jedinice lokalne samouprave na redovita izdvajanja sredstava za spomenute namjene, uz mehanizme kontrole izdvajanja i pronatalitetnog dodatka. Međutim, od do danas nije bilo nikakvih promjena u određivanju iznosa dječjeg doplatka niti se usklađivao s rastom troškova života. Regularni dječji doplaci čine između 4%-6% prosječne plaće, bez pronatalitetnih dodataka za treće i četvrto dijete i bez posebnih doplataka za djecu s oštećenjima zdravlja (vidi UNDP, 2010.) 41 Greška uključivanja odnosi se na udio djece koja su ostvarila doplatak, a čiji je prihod po članu kućanstva iznad propisanog dohodovnog cenzusa. Greška isključivanja odnosi se na udio djece koja nisu ostvarila doplatak iako su prihodi po članu kućanstva bili ispod propisanog dohodovnog cenzusa. Barem 1/5 ukupnih sredstava za dječje doplatke dobiju kućanstva iz gornja dva dohodovna kvintila (40% kućanstava s najvišim dohocima) (UNDP, 2010.: 11). Na obje greške najviše utječu teškoće u identificiranju realnog dohotka kućanstva (raširenost sive ekonomije i značajna uloga neprijavljenog dohotka u ukupnom dohotku kućanstva). Na primjer, na ovaj problem ukazuje činjenica da se broj djece korisnika doplatka od do tek neznatno smanjio, iako su u tom razdoblju dohodovni cenzusi ostali isti, a prosječna nominalna plaća porasla je za 40%. 182

202 MJERE I POLITIKE POBOLJŠANJA MATERIJALNE I SOCIJALNE DOBROBITI PREDŠKOLSKE DJECE potrošnje sredstava. Bez regulacije s nacionalne razine, mala je vjerojatnost da će na trenutačnoj razini razvijenosti lokalnog političkog procesa i određivanja lokalnih društvenih prioriteta pitanje javnih prostora i drugih sadržaja namijenjenih predškolskoj djeci doći na dnevni red u velikom broju jedinica lokalne samouprave. Osim regulacije, središnja vlast treba izdvojiti dio sredstava za javne prostore i sadržaje za djecu s ciljem pomoći manje razvijenijim jedinicama lokalne samouprave. U situaciji velikih razlika u fiskalnim kapacitetima pojedinih jedinica lokalne samouprave, nužno je da središnja vlast sufinancira projekte za djecu (među koje spada i izgradnja javnih površina) u onim jedinicama koje znatno zaostaju za nacionalnim prosjekom razvijenosti. (4) Razvoj usluga predškolskog odgoja i obrazovanja, socijalnih i zdravstvenih usluga za djecu i obitelji s djecom Usluge predškolskog odgoja i obrazovanja i socijalne usluge treba učiniti dostupnima i priuštivima za svu djecu. Ova mjera pretpostavlja sljedeće: - Veće investicije u razvoj mreže usluga odgoja i obrazovanja za predškolsku djecu na cijelom području Hrvatske, osobito u ruralnim i slabije razvijenim područjima. - Predškolski obrazovni programi trebaju biti u nadležnosti (ili u koordinaciji) nacionalne vlasti koja svojim intervencijama treba utjecati na proširenje kapaciteta, definiranje standarda kvalitete predškolskih programa i donošenje odluka o obveznom uključivanju sve djece u programe ranog odgoja i obrazovanja. Univerzalni programi ranog odgoja i obrazovanja, koji su kvalitetni i usmjereni na cjelokupan razvoju djetetovih potencijala, donose najviše koristi svoj djeci, osobito onoj iz siromašnih i depriviranih obitelji. - Trebalo bi razvijati raznovrsne usluge i usluge visoke kvalitete na cijelom teritoriju, koje će biti dostupne bez obzira na zaposlenički ili materijalni status roditelja. Raznovrsnost usluga treba odgovarati potrebama zaposlenih roditelja s obzirom na radno vrijeme i tjedni raspored rada (vikend, smjenski rad i sl.). Potrebno je razvijati širok raspon usluga u lokalnim zajednicama, namijenjenih djeci predškolskog uzrasta (npr. usluge logopeda, rehabilitatora i sl.), kao i različitih oblika pomoći i podrške obiteljima u ranjivim situacijama (roditeljima djece s teškoćama u razvoju, roditeljima pripadnicima romske nacionalne manjine i dr.). - Usluge predškolskog odgoja i obrazovanja trebaju biti u financijskom pogledu priuštive roditeljima, tj. ne smiju predstavljati prevelik financijski teret za kućni budžet. Najsiromašniji roditelji (među koje se ubrajaju korisnici socijalne pomoći) trebaju imati besplatan pristup uslugama. - Treba razvijati sustav pomoći i podrške roditeljima i djeci koja žive u siromaštvu tako da im se omogući uključivanje i sudjelovanje u redovitim programima za djecu, osobito uslugama ranog odgoja i obrazovanja (jaslice i vrtić). - Treba poticati i osigurati (od nacionalne do lokalne razine) programe subvencioniranja troškova usluge podrške djeci iz siromašnih obitelji u socijalizaciji i učenju (grupni i individualni rad s djecom), kao i aktivnostima slobodnog vremena u cilju izjednačavanja mogućnosti i podrške razvoju dječjih potencijala. Potrebna je veća uloga središnje vlasti u razvoju mreže usluga predškolskog odgoja i obrazovanja na cijelom teritoriju Hrvatske. Dosadašnje prepuštanje razvoja mreže usluga predškolskog odgoja i obrazovanja isključivo jedinicama lokalne samouprave pokazalo se nepravednim i neučinkovitim te je rezultiralo velikim horizontalnim nejednakostima u pogledu dostupnosti i priuštivosti usluga za djecu. U sustavu zdravstva treba učiniti sljedeće: - Osigurati financijska sredstva za pomoć u pokrivanju zdravstvenih troškova siromašnim obiteljima s djecom koja imaju značajnih zdravstvenih teškoća te pokriti sve financijske troškove obiteljima koje primaju zajamčenu minimalnu naknadu i imaju dijete s teškoćama u razvoju. - Osigurati financijsku potporu za kupnju lijekova/pripravaka po pedijatrijskoj preporuci, koji se ne dobivaju na recept, čime bi se omogućila jednaka zdravstvena skrb za svu djecu predškolske dobi bez obzira na njihov materijalni status. To znači da svi lijekovi i pripravci koje pedijatar propisuje (a koji se ne izdaju na recept odnosno ne pokriva ih zdravstveno osiguranje) trebaju biti besplatni za djecu čiji su roditelji korisnici zajamčene minimalne naknade u okviru sustava socijalne skrbi. - U okviru primarne zdravstvene zaštite voditi posebnu brigu o djeci pripadnicima romske nacionalne manjine vezano uz dentalnu njegu i osnovnu higijensku njegu. To bi podrazumijevalo tim stručnjaka primarne preventivne zdravstvene zaštite koji bi obuhvatio obitelji i djecu romske nacionalne manjine (primjerice, unutar romskih naselja) s ciljem edukacije o 183

203 MJERE I POLITIKE POBOLJŠANJA MATERIJALNE I SOCIJALNE DOBROBITI PREDŠKOLSKE DJECE važnosti i vođenju brige o dentalnom zdravlju i osobnoj higijeni. Djeci romske nacionalne manjine, zbog izuzetno velike materijalne deprivacije, treba učiniti dostupnim stomatologa, kao i osigurati osnovni higijenski pribor. (5) Senzibiliziranje stručne i opće javnosti Senzibilizacija i edukacija stručnjaka koji rade s djecom o problemu siromaštva i pristupu djeci koja žive u siromaštvu. Ova mjera podrazumijeva: - Osvještavanje problema siromaštva i posljedica koje ono ostavlja na razvoj djeteta stručnjacima koji se neposredno bave zaštitom i skrbi o djeci predškolske dobi. To su: liječnici/ pedijatri, odgajatelji u predškolskim ustanovama te pedagozi, psiholozi, socijalni radnici, rehabilitatori koji čine stručne timove u obrazovnim, socijalnim i zdravstvenim institucijama za djecu i mlade. - Senzibilizirati i poticati stručnjake u odgojno-obrazovnim ustanovama na osmišljavanje i provođenje posebnih, nestigmatizirajućih programa podrške i pomoći siromašnoj djeci kojima bi ublažili njihove deficite u znanju i vještinama te ostvarili uvjete za izjednačavanje mogućnosti i vertikalnu prohodnost kroz obrazovni proces. - Senzibiliziati i educirati stručnjake u području socijalne skrbi o temama važnima za siromaštvo djece te osigurati kompetentne stručnjake u sustavu za pristupanje i provođenje intervencija s djecom koja žive u uvjetima siromaštva. To je osobito važno jer praksa i istraživanja pokazuju kako socijalni radnici često ne doživljavaju rad s ljudima u siromaštvu kao pravi ili profesionalni socijalni rad, unatoč činjenici da su oni najčešći korisnici s kojima se svakodnevno profesionalno susreću. U centrima za socijalnu skrb, kao ključnim ustanovama socijalne skrbi koje prvenstveno i neposredno imaju kontakte s ljudima koji žive u siromaštvu i korisnici su novčanih naknada iz sustava, treba veću pozornost posvetiti neposrednom radu i osnaživanju obitelji i djece koja žive u siromaštvu. To podrazumijeva pristup koji se ne oslanja isključivo na priznavanje i dodjelu novčanih pomoći za obitelji u siromaštvu, već i na neposredan rad i osnaživanje siromašnih roditelja za povećanje roditeljskih i drugih kapaciteta i vještina. U radu s obiteljima i djecom koja žive u siromaštvu važno je polaziti od znanstvenih spoznaja i modela prakse utemeljenima na dokazima. U Hrvatskoj ne postoji jasan teorijski i praktični model rada sa siromašnim obiteljima s djecom koji su u većem riziku i od socijalne isključenosti. Stoga bi za sustav koji podržava socijalne programe i politiku podrške siromašnima bilo važno ulagati u razvoj modela prakse koji imaju ishodište u teoriji osnaživanja, otpornosti i konceptu zaštitnih čimbenika, a koji promovira Vijeće Europe u svojim dokumentima o djeci i pozitivnom roditeljstvu 42. To znači: - Razvijati modele prakse rada s djecom koja žive u uvjetima siromaštva koji se temelje na pozitivnim očekivanjima i ishodima, odnosno koji polaze od ideje ulaganja u razvoj potencijala i perspektive djeteta. To uključuje definiranje ciljeva koji su usmjereni na promicanje kompetentnosti, sagledavanje razvojnog puta djeteta u pozitivnom smjeru, razvoja njegove kompetentnosti i očuvanja zdravlja, podržavanje pozitivnih resursa i zaštitnih čimbenika (individualnih i iz neposrednog okruženja). - Poticati razvoj takvih politika (od nacionalne do lokalne razine) koje uzimaju u obzir holistički pristup razvoja siromašnog djeteta te pretpostavljaju da je nužna koordinacija i suradnja svih sustava (obrazovnog, zdravstvenog, socijalnog, pravosudnog) koji u svojoj nadležnosti imaju odgovornost prema zaštiti prava i interesa djece. Teme siromaštva djece treba adekvatno prezentirati u medijima. Problemu siromaštva djece treba pristupati pažljivo i nesenzacionalistički s posebnom osjetljivošću na očuvanje dostojanstva i integriteta djeteta koje živi u siromaštvu. Mediji mogu biti snažni zagovaratelji prava i interesa ranjivih skupina djece. Stoga je važno uključiti medije u upoznavanje šire javnosti s problemima, poteškoćama i izazovima s kojima se nose djeca koja žive u siromaštvu. Važno je da se to radi na proaktivan i nestigmatizirajući način, imajući u vidu interese siromašnog djeteta. (6) Dodatne mjere poboljšanja dobrobiti posebno ranjivih skupina predškolske djece (romska djeca, djeca s teškoćama u razvoju, djeca čije obitelji koriste naknade socijalne pomoći) Romskim roditeljima treba omogućiti pristup dodacima na novčane naknade koji će ovisiti o suradnji roditelja vezano za dječju dobrobit (razvoj higijenskih navika djece, sudjelovanje u 42 Daly, M. (ed.) (2007.) Parenting in contemporary Europe: A positive approach. Strasbourg: Council of Europe Publishing. 184

204 MJERE I POLITIKE POBOLJŠANJA MATERIJALNE I SOCIJALNE DOBROBITI PREDŠKOLSKE DJECE zdravstvenim aktivnostima za predškolsku djecu, uključenost djece u aktivnosti predškolskog obrazovanja). Ova mjera implicira određenu diskreciju prilikom dodjele novčanih dodataka. Sukladno Nacionalnoj strategiji za uključivanje Roma za razdoblje od do godine, treba pratiti provedbu mjera koje imaju za cilj poboljšanje uvjeta stanovanja u romskim naseljima, razvoj komunalne infrastrukture te zaštitu okoliša. Dodatno treba istražiti nepovoljni utjecaj stambenih uvjeta na djecu s teškoćama u razvoju i općenito djecu iz obitelji korisnika pomoći za uzdržavanje. Važno bi bilo ustanoviti u kojoj mjeri loši stambeni uvjeti utječu na zdravlje djece s teškoćama koja žive u obiteljima izloženima riziku od siromaštva i lošim stambenim uvjetima, te osmisliti adekvatne programe socijalnog stanovanja ili stambenih potpora za takve obiteljima kako bi se zaštitilo daljnje narušavanje zdravlja ionako ozbiljno zdravstveno pogođene populacije djece s teškoćama. Treba omogućiti djeci roditelja korisnika socijalne pomoći uključivanje u programe podrške u obrazovanju. Siromašnim roditeljima, koji su vrlo često i niskog obrazovnog statusa, nije dovoljno naglašavati činjenicu da je obrazovanje ključ izlaska iz siromaštva. Siromašne roditelje treba dodatno osnažiti i aktivno uključiti u obrazovni proces djeteta, primjerice kroz programe koje potiču razvoj roditeljskih vještina i učenja, programe usmjerene na poticanje suradnje između obrazovnih (predškolskih) ustanova i roditelja, programe koji su usmjerni pružanju informativne, emocionalne i praktične podrške siromašnim i socijalno isključenim roditeljima. Siromašnim roditeljima i djeci treba omogućiti da aktivno sudjeluju i uključuju se u donošenje, za sebe i svoj život, važnih odluka u predškolskim, zdravstvenim i socijalnim ustanovama. 185

205 05