CILJANJE INFLACIJE KAO MONETARNA STRATEGIJA EUROPSKE CENTRALNE BANKE

Transcription

1 SVEUČILIŠTE U RIJECI EKONOMSKI FAKULTET IVAN PERAČ CILJANJE INFLACIJE KAO MONETARNA STRATEGIJA EUROPSKE CENTRALNE BANKE DIPLOMSKI RAD RIJEKA, 2014.

2 SVEUČILIŠTE U RIJECI EKONOMSKI FAKULTET CILJANJE INFLACIJE KAO MONETARNA STRATEGIJA EUROPSKE CENTRALNE BANKE DIPLOMSKI RAD Predmet: Monetarna politika EU Mentor: dr.sc. Mario Pečarić Student: Ivan Perač Studijski smjer: Gospodarstvo EU RIJEKA, 2014.

3 SADRŽAJ 1.Uvod Problem, predmet i objekt istraživanja Radna i pomoćne hipoteza Svrha i ciljevi istraživanja Znanstvene metode Struktura rada Pojam i značaj monetarne strategije za monetarnu politiku Ciljevi, strategija i taktika monetarne politike Ciljanje monetarnih agregata Ciljanje deviznog tečaja Ciljanje inflacije Monetarna strategija ECB-a Obilježja monetarne strategije Europske centralne banke Ekonomska analiza Monetarna analiza Stabilnost cijena kao osnovni cilj monetarne politike ECB-a Srednjeročna orijentacija u strategiji monetarne politike Politika ciljanja monetarnih agregata do 2003.godine Ciljanje inflacije kao monetarna strategija ECB-e Politika ciljanja inflacije ECB-a Eksplicitno ciljanje inflacije Fleksibilno ciljanje inflacije Prednosti i nedostaci ciljanja inflacije Zaključak LITERATURA POPIS ILUSTRACIJA...52 POPIS GRAFIKONA

4 POPIS TABLICA..52

5 1.Uvod 1.1. Problem i predmet istraživanja Problem istraživanja diplomskog rada je ciljanje inflacije kao strategija monetarne politke Europske centralne banke, odnosno kako i na koji način Europska centralna banka koristi ciljanje inflacije kao svoju strategiju. Predmet istraživanja je monetarna strategija ciljanja inflacije koju provodi Europska centralna banka, odnosno njena adekvatnost i učinkovitost Radna hipoteza Nakon navedenog predmeta i problema istraživanja moguće je navesti radnu hipotezu: znanstveno utemeljenim spoznajama moguće je odrediti adekvatnost i učinkovitost monetarne strategije ciljanje inflacije kao monetarne strategije ECB-a od 2003.godine Svrha i ciljevi istraživanja Svrha istraživanja je analizirati i obijasniti i ciljanje inflacije Europske centralne banke, njenu strukturu i efikasnost za provođenje monetarne politike. Temeljni cilj je istražiti strategiju ciljanje inflacije kao monetarnu strategiju ECB-a. Kao pomoćni ciljevi navedeno je: objasniti pojam i izbor strategije monetarne politike objasniti i analizirati promjenu strategije monetarne politike ECB-a objasniti i analizirati efikasnost strategije 1.4. Znanstvene metode Pri pisanju ovog diplomskog rada korištene su odgovarajuće znanstvene metode: metoda analize i sinteze, iduktivna i deduktivna metoda, komparativna metoda, emprijska metoda, deskriptivna metoda i metoda kompilacije. 1

6 1.5. Struktura rada Rad je strukturiran na pet cijelina: Prvi dio rada. UVOD, definira problem, objekt i predmet istraživanja, radne i pomoćne hipoteze, svrhu i ciljeve istraživanja te korištenje znanstvenih metoda. U drugom dijelu pod nazivom POJAM I ZNAČAJ MONETARNE STRATEGIJE ZA MONETARNU POLITIKU pojam monetarne strategije te ciljevi same monetarne strategije. U trećem djelu MONETARNA STRATEGIJA ECB-A opisuje se i analizira strategija ECB-a, stabilnost cijena, te korištenje monetarne politike prije 2003.godine. Četvrti dio CILJANJE INFLACIJE KAO MONETARNA STRATEGIJA ECB-A obrađuje monetarnu politiku ECB-a nakon 2003.godine, razlog njenog uvođenja i s kojim ciljem. Također se objašnjava mogućnost korištenja eksplicitnog i fleksibilnog ciljanja inflacije te koje su prednosti, a koji nedostaci ciljanja inflacije. Peti dio ZAKLJUČAK, donesen na temelju obrađene teme, te je dana sinteza rezultata istraživanja dokazana hipotezom. 2

7 2. Pojam i značaj monetarne strategije za monetarnu politiku Strategija monetarne politike je planirano postavljanje krajnjih ciljeva na osnovu raspoloživih instrumenata i mjera kojima se centralna banka koristi radi ostvarivanja svojih krajnjih ciljeva. Značaj monetarne startegije za upravljanjem monetarnom politikom je utvrđivanje od strane centralne banke posredničkih varijabli ka ostvarenju krajnjih ciljeva monetarane politike, odnosno, pomoću kojih prati ostvarenje krajnjih ciljeva. Vrijeme zahtjeva mjerenje efekata monetarne politike, jer je i samo djelovanje monetarne politike sa određenim vremenskim pomakom. Nekoliko desetljeća kao krajnji cilj monetarne politike je neizbježno eliminiranje inflacije i ostvarivanje stabilnih uvjeta privređivanja. Preko varijabli Centralna banka cilja posredni cilj i preko njega prati ostvarenje krajnjeg cilja.(lučić,2007., str.36.) Određene monetarne politike je moguće sagledati preko ostvarene stope stabilnosti cijena ili rasta BDP-a. Tada se otvara pitanje posredinčke varijable, a ona je istovremeno i dio monetarnog transmisijskog mehanzima. Srž različitih monetarnih strategija je takva da nakon što se utvrde krajnji ciljevi politike, centralna banka bira ciljne varijable poput monetarnih agregata ili kamatne stope odnosno ciljane inflacije (intermedijarni ciljevi) koje imaju direktni efekt na krajnji cilj politike kao što je razina cijena. Tablica br.1. : Razlika između različitih vrsta monetarne politike leži prvenstveno u skupu instrumenata i ciljnih varijabli koje se koriste od strane monetarne vlasti kako bi postigla svoje ciljeve. Monetarna politika Ciljana tržišna varijabla Dugoročni cilj Ciljanje inflacije inflacijska očekivanja Određena stopa promjene indeksa potrošačkih cijena Monetarni agregati Rast novčane mase Određena stopa promjene indeksa potrošačkih cijena Ciljanje tečaja Spot(promptna)cijena valute Spot(promptna)cijena valute Izvor: Izrada studenta prema Wikipediji( S obzirom da ni posredne varijable nisu pod direktnom jurisdikcijom banke, ona bira i operativne varijable kao što su rezerve ili monetarna baza koje odgovaraju instrumentima monetarne politike.(lučić,2007., str.38.) 3

8 Govoreći o monetarnoj strategiji koja koristi posredne varijable, koristi se izraz nominalnog sidra. Problem koji u osnovi i čini karakterističan problem u svim ekonomijama sa problemom inflacije je upotreba nominalnog sidra. Najčešće korištena nominalna sidra monetarne politike su: monetarno ciljanje agregata, ciljanje deviznog tečaja i ciljanje inflacije.(ivanov,2012., str.1.) 2.1. Ciljevi, strategija i taktika monetarne politike Za zdravlje gospodarstva ključno je uspješno vođenje monetarne politike. Prekomjerna ekspanzivna monetarna politka dovodi do visoke inflacije pri kojoj se smanjuje učinkovitost gospodarstva i pritom je otežan gospodarski rast. Kroz vođenje pretjerane restriktivne monetarne politike dolazi do ozbiljne recesije pri kojoj proizvodnja pada, a nezaposlenost raste. Također može dovesti i do deflacije, odnosno pada razine cijena koja je osobito štetna za gospodarstvo jer potiče financijsku nestabilnost i financijsku krizu. Ukoliko se razumiju instrumenti središnjih banaka kroz provođenje monetarne politike tada se mogu razmotriti i ciljevi i strategije središnjih banaka radi postizanja ciljeva Ciljanje monetarnih agregata Monetarni agregati predstavljaju količinu agregatne ponude novca koji se razlikuju ovisno o likvidnosti različitosti vrsta novca kojeg sadrže. M0 je osnovna mjera agregatne ponude odnosno to je primarni novac koji se kreće od 1/3 do 2/3 ukupne novčane mase. Kod monetarne politike uloga monetarnih agregata je da djeluju poput informacijskih varijabli ili poput indikatora političkih aktivnosti od kojih se zahtijeva konstantna stabilnost radi stabiliziranih odnosa među agregatima i krajnjim ciljevima monetarne politike. 4

9 Tablica br.2. : Monetarni agregati prema definiciji ECB-a Definicija monetarnih agregata eurozone Obveze M1 M2 M3 Gotov novac u optjecaju X X X Prekonoćni depoziti X X X Depoziti s dogovorenim rokom dospijeća do X X 2 godine Depoziti raspoloživi do 3 mjeseca X X Dogovori o reotkupu X Udjeli novčanih fondova(mmf) i dionice i X vrijednosnice novčanog tržišta Dužničke vrijednosnice do 2 godine X Izvor: Izrada studenta prema ECB-u. ( Što se ciljanja monetarnih agregata tiče oni uključuju objavu i ciljanje stope rasta pojedinog monetarnog agregata M0, M1, M2 ili M3, koji su predstavljali često korištenu monetarnu strategiju u 70-im godinama 20. stoljeća. Ciljanje monetarnih agregata temelji se na Friedmanovoj tezi da središnja banka može kontrolom ponude novca djelovati na opću razinu cijena i inflacijska očekivanja javnosti, dok se održavanjem konstantnih stopa monetarnog rasta mogu spriječiti zaokreti prema 'čas ekspanzivnoj, čas restriktivnoj' monetarnoj politici.(ivanov,2012.,str.2.) Ukoliko šokovi dolaze iz promjena investicija ili potrošnje, strategija ciljanja monetarnih agregata može biti uspješna. Međutim ukoliko šokovi dolaze iz monetarnog ili financijskog sustava i tako uzrokuju nestabilnost potražnje za novcem tada monetarna strategija nije prihvatljiva. Ako središnja banka prihvati pravila o ciljanju stope rasta ponude novca onda gubi kontrolu nad kretanjem kamatnjaka koji se mijenjaju tako što na njih utječe promjena potražnje za novcem na koje središnja banka ne može utjecati. To ujedno znači mogući gubitak kontrole nad kanalima monetarne transmisije koji su ovisni o promjenama kamatnjaka kao cijene novca i kredita, dok volatilnost kamatnjaka može polučiti većom nestabilnošću u financijskom sustavu. Problem koji se pojavljuje kod ciljanja 5

10 monetarnih agregata je loša, nekontinuirana i nepouzdana veza između varijable na koju se htjelo djelovati, kao što je stabilnost cijena, zaposlenost i ekonomski rast, a ujedno i ciljanog monetarnog agregata M0, M1 ili M3. Faktori koji su tome pridonjeli, a koji odražavaju na nestabilnost i brzine optjecaja novca i potražnje za novcem, uključujući(ivanov,2012., str.3): različite financijske inovacije koje su naglasile ulogu nebankovnih financijskih institucija i instrumenata; mogućnosti automatskog korištenja okvirnih kredita banaka; promjene potražnje za financijskim i realnim oblicima imovine kao alternative držanju novca; sloboda prekograničnih tokova novca i kapitala; prociklično ponašanje banaka; propisi iz domene nadzora i regulacije banaka koja se odražavaju na kreditne politike banaka itd; Potonje navedeno je upravo razlog zašto u razvijenim i zemljama u razvoju središnje banke trebaju, mogu, a i koriste i druge strategije monetarne politike kao što je ciljanje deviznog tečaja, ciljanje inflacije ili koriste startegiju implicitnog nominalnog sidra orijentiranog na veći broj varijabli kao što su kamate na novčanom tržištu ili razina viškova likvidnosti banaka. Danas se strategija ciljanja monetarnih agregata koristi jedino u slabo razvijenim zemljama, zemljama u razvoju, zemljama u kojima tržište tek nastaje. Takve zemlje karakterizira nerazvijen financijski sustav. Vodeći se kartkeristikama deviznog tečaja, navedeno konkretno uključuje zemlje s relativno fleksibilnim deviznim tečajem koji je dominantno tržišno određen, iako i u tim zemljama središnje banke ponekad djeluju na tečaj putem deviznih intervencija s ciljem ispravljanja neravnoteža u bilanci plaćanja. (Ivanov, 2012., str.3) Mali je broj zemalja koje koriste ciljanje monetarnih agregata kao strategiju, a da pritom i imaju praksu sa upravljanjem deviznim tečajem. Pritom zemlje koje formalno imaju za praksu ciljanje monetarnih agregata, koriste sidro deviznog tečaja, što je relevantno primjenom aranžmana fiksnih deviznih tečajeva sa stabilnom maržom fluktuacije do 2% ili tečaja u režimu puzećeg prilagođavanja. Sve takve zemlje imaju veću stopu inflacije spram razvijenih zemalja, ali to ne zbog korištenja monetarne strategije nego zbog strukturnih obilježja gospodarstava pojedinih zemalja, od nerazvijenih institucija, nerazvijene financijske i ekonomske strukture. 6

11 2.1.2.Ciljanje deviznog tečaja Monetarnu strategiju ciljanja deviznog tečaja koriste zemlje koje imaju režim fiksnog deviznog tečaja, a to su male zemlje kod kojih je neprihvatljiva fluktuacija deviznog tečaja. Jedna je od strategija koja koristi nominalno sidro za promicanje cijenovne stabilnosti odnosno vezanje tečaja. To je strategija monetarne politike koja može poprimiti oblik fiksiranja domaće valute u terminima poput zlata ili u novije vrijeme fiksni tečajni režimi uključivali su fiksiranje domaće valute u valute zemlje s niskom inflacijom. Jedno od prednosti ciljanja deviznog tečaja je da nominalno sidro ciljanja tečaja izravno pridonosi održavanju inflacije pod kontrolom, vezivajući stopu inflacije međunarodno razmijenjivih dobara za zemlju sidrene valute. Drugo, tečajni cilj osigurava automatsko pravilo provođenja monetarne politike pri smanjenju vremenske neusklađenosti. Tečajni cilj prisiljava na restriktivniju monetarnu politiku kada postoji tedencija deprecijacije domaće valute ili ekspanzivniju politiku pri aprecijaciji domaće valute, tako da središnja banka teško upada u zamku vremenske neusklađenosti pokušavajući povećati proizvodnju i zaposlenost ekspanzivnom monetarnom politikom u kratkom roku. Također prednost je, što je tečajni cilj jednostavan, jasan i javnosti razumljiv. Uzimajući u obzir prednosti, nije iznenađujuće da je ciljanje tečaja uspješno korišteno za kontroliranje inflacije u industrijaliziranijim zemljama. Francuska i Velika Britanija, na primjer, uspješno su koristile ciljanje tečaja da bi smanjile inflaciju vežući vrijednosti svojih valuta za njemačku marku. Kad je Francuska prvi put vezala svoj tečaj uz marku, 1987., njena inflacija je bila 3%, dva postotna boda iznad inflacije u Njemačkoj. Do njezina je inflacija pala na 2%, razinu koja se može smatrati usklađenom s cjenovnom stabilnošću i čak je bila ispod one u Njemačkoj. ( Mishkin, 2010.str.482.) Nekoliko je ozbiljnih kritika provođenja ovakve strategije. Jedan od problema je što je mobilnost kapitala zemalja koje ciljaju devizni tečaj takav da ne mogu više provoditi svoju nezavisnu monetarnu politiku i koristiti je kao odgovor na domaće šokove koji nisu povezani s onima koji pogađaju zemlju sidrene valute. Tečajni cilj znači da se i šokovi u sidrenoj zemlji izravno prenose na zemlju koja cilja tečaj, jer promjene kamatnih stopa u zemlji sidrenog tečaja dovode do promjena kamatnih stopa u zemlji ciljanog tečaja. Drugi problem koji se pojavljuje jest taj da su zemlje koje koriste ovaj tečaj otvorenije na špekulativne napade na njihove valute. Za razliku od industrijaliziranih zemalja, zemlje s tržištima u nastajanju možda 7

12 ne bi mnogo izgubile odrečući se neovisne monetarne politike kada ciljaju devizni tečaj. Budući da mnoge zemlje s tržištima u nastajanju nisu razvile političke i monetarne institucije koje omogućavaju uspješno korištenje diskrecijske monetarne politike, koristi su od neovisne monetarne politike male, a štete bi mogle biti velike. Više koristi od prihvaćanja monetarne politike imaju velike zemlje poput SAD-a zbog veličine unutrašnjeg tržišta i relativno manje trgovinske otvorenosti u odnosu na male otvorene zemlje. To je jedan od razloga zašto je tako mnogo zemlja s tržištima u nastajanju prihvatilo ciljanje tečaja. Obzirom da ciljanje tečaja fiksira tečaj, ono eliminira veoma važan signal koji može pomoći ograničiti da monetarna politika postane previše ekspanzivna i tako ograničiti problem vremenske nekonzistentnosti. (Mishkin, 2010.str.483.) Ciljanje inflacije Koncept ciljanja inflacije nije jednostvano definirati stoga se navode različite definicije osnovnih karakteristika ciljanja inflacije. U radu Bernankea i Mishkina, pod naslovom Inflation targeting: a new framework for monetary policy(1997., str.3.), autori daju svoje viđenje o ciljanju inflacije sa detaljima koji se odnose na pristup u vođenju monetarne politike. Oni definiraju inflaciju ne kao pravilo već da je ciljanje inflacije bolje shvatiti kao politički okvir, čija je glavna prednost povećana transparentnost i usklađenost politike, a ta metoda također povećava odgovornost političara za inflaciju te može prihvatiti fleksibilne, pa čak i diskrecijske postupke monetarne politike. Svensson za razliku od Bernankea i Mishkina smatra da je ciljanje inflacije pravilo, a ne okvir monetarne politke. Naglasak se daje ciljanju inflacije kao pravilu ciljanja koje u sebi sadrži relevantno eksplicitnu funkciju gubitka koja treba biti svedena na minimum. Govoreći o stabilnosti cijena primjećuje se da se taj termin može interpretirati na različite načine. Jedan od načina je stabilnost nivoa cijena koja predstavlja razinu cijena ili razinu cijena sa veoma niskim varijacijama. U praksi je stabilnost cijena predstavljena kao niska ili stabilna inflacija. Centralna banka mora imat jasan cilj koliku inflaciju želi i u kojem razdoblju. S obzirom da je nemoguće točno ciljati svaki mjesec, centralna banka reagira kad se dogode šokovi te se inflacija cilja srednjeročno. Nije važno da vrijednost inflacije bude jednaka cilju, bitno je da bude što bliže cilju kojeg je centralna banka postavila. (Vidaković,2012, str.1.) 8

13 Kako bi se bolje razumijela ciljana inflacija trebalo bi razumijeti što nije ciljana inflacija. Kada je ekonomija u recesiji, može se spustiti kamatna stopa da se pojeftine krediti i smanje troškovi poduzećima, dok pri rastu ekonomije stvaraju se inflatorni pritisci i tada se centralna banka može izjasniti podizanjem kamatnih stopa zbog postizanja suprotnog efekta. Ciljana inflacija nastoji postići određeni cilj, vrijednost, odnosno stabilnost inflacije. Pri inflaciji iznad ciljane centralna banka djeluje antiinflatorno pokušavajući smanjiti inflaciju, u suprotnom kad je inflacija ispod ciljane razine centralna banka djeluje da poveća stopu inflacije. Reakcije centralne banke ne ovise o potrebama ekonomije za količinom novca već o vrijednosti inflacije. (Vidaković,2012.,str.2.) U sljedećem grafu je prikazano smanjenje agregatne ponude u ekonomiji koja rezultira padom BDP-a i povećanjem cijena. Graf br.1: Agregatna ponuda u ekonomiji s padom BDP-a Izvor: Bernanke,Woodford, The inflation targeting debate,(2005.) U ovom slučaju centralna banka će pokušati smanjiti kamatnu stopu zbog povećanja likvidnosti s pažljivim pogledom na inflaciju. U najboljem slučaju agregatna potražnja bi bila elastična, a pad agregatne ponude nebi polučio velik rast cijena. Kad bi centralna banka nastojala ciljati inflaciju onda bi i reagirala sukladno njenom kretanju s tim da kod manjeg rasta inflacije nebi bilo reakcije, ali veći rast bi morao navest na agresivniju borbu. Dakle, ciljana inflacija daje rezultate kad je stanje dobro, ali čim ekonomija dođe u stagflaciju centralna banka ne može pomoći ekonomiji već mora kontrolirati inflaciju.(vidaković,2012., str.3.) 9

14 Ciljanje inflacije zahtijeva od centralne banke da koristi strukturne i pronicljive modele ekonomije u vezi sa bilo kojom informacijom koja se smatra relevantnom u praćenju svoga cilja stabilnosti cijena. Odnosno, ciljanje inflacije je svestrana strategija iako jedina fokusirana na cilj.(ben Bernanke, 1999.) Monetarna politika može utjecati na privrednu aktivnost i zaposlenost, ali njeni efekti su privremeni. Dugoročno, centralna banka može utjecati jedino na nivo cijena. Prema Mishkinu ciljanje inflacije se razvilo iz monetarnog ciljanja usvajanjem najuspiješnijih elemenata: institucionalne posvećenosti cijenovnoj stabilnosti, kao dugoročnim ciljem monetarne politike ostvarivanju ciljane stope inflacije veće transparentnosti putem komunikacije s javnosti o ciljevima monetarne politike i planovima za ostavrivanje ciljeva Ciljanje inflacije zamijenilo je monetarno ciljanje zbog nekoliko prednosti jer se ciljanje inflacije ne oslanja na stabilan odnos novca i inflacije i zbog toga su šokovi brzine opticaja irelevantni za funkcioniranje monetarne politike. Korištenje informacija za utvrđivanje najboljih postavki politike može rezultirati adekvatnijom politikom, a samim time i javnost shvaća inflacijski cilj jer je promjena cijena neposredna i direktna dok su monetarni agregati daleko od neposrednog iskustva ljudi. Monetarni agregati gube značaj pri stupnju transparentnosti jer centralna banka tada mora osigurati diskusiju koja je komplicirana pri objašnjenju odstupanja od monetarnog cilja. Također inflacijski ciljevi povećavaju odgovornost centralne banke jer se njeno funkcioniranje može temeljiti na osnovi jasno definiranog cilja. Ciljanje inflacije zasniva se na inflacijskim očekivanjima koje podrazumijeva definiranje srednjoročnog cilja monetarne politike koji je uniforman tako da je stopa inflacije u rasponu od 2% do 4% na godišnjoj razini. Mnogo je elemenata koji su inkorporirani u okvir ciljanja inflacije, a eksplicitno definiran cilj je mnogo jasniji u odnosu na monetarne agregate što startegiju ciljanja inflacije čini efikasnijom. 10

15 Tablica br.3 : Principi ciljanja inflacije Implementacija strukture ciljanja inflacije zasniva se na šest ključnih principa Princip Značenje 1.princip Monetarna uloga ima ulogu osigurati nominalno sidro, ali s pažnjom da ostali ciljevi nebudu nekonzistentni sa nominalnim sidrom, odnosno inflacijom i inflacijskim očekivanjima. 2.princip Efikasno ciljanje inflacije ima pozitivne efekte na društveno blagostanje smanjenjem neizvijesnosti i smanjenjem inteziteta ekonomskih poremećaja. 3.princip Ostale politike koje olakšavaju zadatak monetarne politike čine ciljanu inflaciju uspješnijom. 4.princip Efekt kašnjenja u okviru transmisijskih mehanizama, devijacija inflacije u odnosu na ciljani nivo čini ciljanu inflaciju predvidivom odnosno prognoziranom inflacijom. 5.princip Bez obzira na moguće konflikte između inflacijskog cilja i ostalih ciljeva, ciljevi moraju biti jasni i nezavisni političkim pritiscima. 6.princip Kako bi se ostvarili objavljeni ciljevi i monetarna politike moraju postojati efikasni mehanizmi monitoringa i odgovornosti. Izvor: Freedman, Laxton, Ciljanje inflacije je operativna strategija monetarne politike usmjerena na ostvarivanje stabilnosti cijena. U suprotnosti sa alternativnim strategijama, naročito monetarnim ciljanjem i ciljanjem deviznog tečaja, koje pokušavaju ostvariti nisku i stabilnu inflaciju ciljanjem intermedijarnih varijabli, kao što su stopa rasta monetarnih agregata ili nivo deviznog tečaja usidrene valute, ciljanje inflacije podrazumijeva ciljanje stope inflacije direktno. Na osnovu ove konstatacije, imajući na vidu mehanizam transmisije od instrumentalnih varijabli do krajnjih ciljeva, monetarna politika koja se bazira na ciljanju inflacije ima više šansi za uspijeh. ( Davidović,Grubor,Mehmedović,2013., str.298.) Efikasnost ciljane inflacije ujedno ovisi i od ex ante preduvijeta u kontekstu strategije, institucionalnih, operativnih i ekonomskih preduvijeta. Kod ciljanja inflacije, inflacija nije samo konačan cilj, već su inflacijska očekivanja intermedijarni ciljevi monetarne strategija. 11

16 3. Monetarna strategija ECB-a 3.1. Obilježja monetarne strategije Europske Centralne Banke Osnivanjem ECB-a, postavilo se pitanje izbora monetarne strategije koju bi provodila ECB u strategiji ciljanja konačnog cilja monetarne politike, tj. inflacije. Odluka o strategiji ECB-a iz 1998.godine, naglašavala je tri pitanja (Issing, 2006.,str.2): Koji su bili razlozi za izbor, te da li je adekvatan izbor strategije koji je usvojen u to vrijeme? Je li strategija ECB dobro služila? Je li strategija dovoljno snažna i fleksibilna da stabilizira promijenjivu ekonomiju i ostvari rast? Strategija monetarne politike eurosistema je zasnovana na dva noseća stupa. Drugi stup strategije monetarne politike Europske središnje banke je ekonomska analiza. Ona je usredotočena prvenstveno na procjenu aktualnih ekonomskih i financijskih kretanja te s time povezane kratkoročne i srednjoročne rizike za stabilnost cijena. Ekonomske i financijske varijable koje se analiziraju uključuju na primjer: rast proizvodnje, agregatnu potražnju i njezine sastavne dijelove, fiskalnu politiku, uvjete na tržištu rada i kapitala, široki raspon pokazatelja cijena i troškova, kretanje deviznog tečaja, svjetskog gospodarstva i platne bilance, financijska tržišta i pozicije bilance stanja sektora u europodručju. Prvi stup strategije monetarne politike Europske središnje banke je monetarna analiza koja analizira odnos novca i cijena u srednjem do dugog roka. ( Naglasak na monetarnu analizu kao stup monetarne strategije u praksi je pokazao mnogobrojne probleme. Međutim, odbacujući monetarno ciljanje kao strategiju, za ECB ne znači zanemarivanje uloge novca. Za dugoročni odnos između novca i cijene nepobitna je činjenica da monetarna politika ima nešto učiniti s novcem. Ovo samo znači da monetarna analiza u cjelokupnoj strategiji monetarne politike mora biti dopunjena ekonomskom analizom koja otkriva inflacijska očekivanja u eurozoni. Tu je bila i još uvijek postoji konfuzija sa terminologijom. Reforma strategije monetarne politike ECB-a time znači dopunu postojeće strategije, odnosno prijelaz sa strategije ciljanja agregata na ciljanje inflacije. Međutim, relevantno tumačenje ove strategije monetarne politike je prognozirana ciljana inflacija. Očito je da ljepota ovog pristupa u potpunosti ovisi o pouzdanosti prognoze inflacije kao temelj vođenja monetarne politike. Iznad svega, očito je da je pristup prognoziranja takav 12

17 da ciljana inflacija neće moći integrirati informacije koje proizlaze iz monetarnih kretanja u identificiranju rizika stabilnost cijena u odnosu na srednji i dugi rok. Usvajanje ciljane inflacije će stoga prekomjerno skratili horizont monetarne politike prema konvencionalnom prognoziranju od jedne do dvije godine.(issing, 2006., str.4.) Ilustracija br.1: Strategija monetarne politike Izvor: Izrada studenta prema ECB. Strategija Europske centralne banke ima dva važna zadatka koja treba ispuniti. Prvo, ona osigurava da Upravno vijeće ECB-e ima na raspolaganju sve informacije i analize potrebne za donošenje najvažnijih odluka (unutarnja dimenzija). Drugo, to je sredstvo za objašnjenje konačnih riješenja monetarne politike javnosti (vanjska dimenzija). Doprinoseći efikasnosti monetarne politike i signalizirajući zalaganje centralne banke za cijenovnu stabilnost, ova strategija doprinosi kredibilitetu ECB-a na financijskim tržištima. ECB-ova strategija na dva stupa zbog svoje važnosti će biti u nastavku detaljnije obrazložena. ( Dvostupni pristup je osmišljen, kako bi se osiguralo, da se nijedna relevantna informacija ne izgubi u procjeni rizika za stabilnost cijena i da se odgovarajuća pažnja posveti različitim perspektivama i unakrsnim provjerama informacija, sa namjerom da se dođe do sveukupne prosudbe o rizicima koji se tiču cijenovne stabilnosti. On se odnosi na raznovrsne analize i 13

18 osigurava jasno donošenje odluka, na osnovu različitih analitičkih perspektiva i prenosi ih javnosti. Zbog značaja međuodnosa monetarne i ekonomske analize, u sljedećem podpoglavlju posebno će biti analizirane karakteristike spomenutih analiza Ekonomska analiza Ekonomske analize se fokusiraju na stvarne financijske uvjete u privredi i aktivnosti u vezi s tim. One se, po pravilu, usredotočuju na ocjenu tekućih ekonomskih i financijskih kretanja, iz kuta međusobnog odnosa ponude i potražnje roba, faktora proizvodnje i usluga. Evropska centralna banka redovno ocjenjuje ( Zvezdanović, 2009., str.43): kretanja u ukupnom outputu, potražnju i uvijete na tržištu rada, široki raspon indikatora cijena i troškova, fiskalnu politiku. platnu bilancu europodručja. Svi ovi čimbenici su korisni u procjeni dinamike realne aktivnosti i razvoju kretanja cijena iz perspektive međuodnosa ponude i potražnje za robama i uslugama za kratkoročna razdoblja. U ekonomskoj analizi velika pozornost se pridaje identificiranju šokova na gospodarstvo, njihov utjecaj na cijene. Za poduzimanje odgovarujićih odluka Upravno vijeće treba imati cjelovito razumijevanje u prevladavajućim gospodarskim situacijama, te također trebaju biti svjesni specifičnosti veličine gospodarskih poremećaja koji prijete stabilnosti cijena. Odgovor monetarne politike na inflatorne posljedice zbog povećanja naftnih cijena je drugačiji u odnosu na onakav odgovor kakav bi trebala imati prema povećanju indeksa potrošačkih cijena zbog povećanja plaća koja nisu u skladu sa gospodarskim rastom. Makroekonomske projekcije eurosistema igraju važnu ulogu u ekonomskoj analizi. One su kreirane isključivo pod njegovom odgovornošću i pomažu da se strukturiraju i sintetiziraju velike količine ekonomskih podataka, do kojih se dolazi kroz različite izvore. U tom smislu, oni su ključni element u izoštravanju procjene ekonomskih izgleda i kratkoročno - srednjoročnih fluktuacija inflacije.( Zvezdanović, 2009., str.43) Informacije koje se tiču cijena imovine odnosno aktive i finanancijskih prinosa koriste se za dobivanje procjena o inflatornim očekivanjima na financijskim tržištima. Pri kupnji i prodaji obveznica, sudionici financijskog tržišta implicitno izražavaju buduća očekivanja o kretanjima kamatnih stopa i cijena. 14

19 Ekonomska analiza ECB-a je proširena tijekom vremena uglavnom zbog napretka proizvodnje realne ekonomije eurozone i financijskih statistika i analitičkih obrada tih podataka. Koristeći razne vidove tehnike, Europska centralna banka može analizirati cijene koje se formiraju na financijskim tržištima kako bi izvela implicitna tržišna očekivanja budućeg kretanja cijena.( Zvezdanović, 2009., str.43) Monetarna analiza Monetarna analiza ima važnu ulogu u strategiji monetarne politike ECB-a koja je usmjerena na identificiranje rizika cijenovne stabilnosti u srednjem i dugom roku. Ta uloga održava robustan odnos između monetarnih agregata i inflacije u srednjem i dugom roku. ECB dodjeljuje posebnu važnost monetarnim agregatima u okviru skupa odabranih ključnih indikatora koje prati i izučava na redovnoj osnovi. Njegova monetarna analiza se oslanja na činjenicu da su monetarni rast i inflacija usko povezani, u srednjem i dugom roku, čime se podupire srednjoročna orijentacija strategije monetarne politike ECB. Analiza likvidnosti i kreditnih uvjeta omogućava Europskoj centralnoj banci da vidi dalje dinamične utjecaje različitih šokova na privredu. S obzirom na njene predanosti u monetarnoj analizi, a da bi osigurala benchmarking za procjenu monetarnih kretanja, Europska centralna banka je objavila referentnu vrednost za široki monetarni agregat M3. Ova referentna vrijednost se odnosi na stopu rasta M3 koji se smatra kompatibilnim sa cijenovnom stabilnošću u srednjem roku. Referentna vrijednost, dakle, predstavlja prirodni benchmarking za analizu sadržaja informacija monetarnih kretanja u europodručju. Referentna vrednost za godišnju stopu rasta monetarnog agregata M3 (novac u opticaju, kratkoročni depoziti u kreditnim institucijama i ostalim financijskim institucijama i kratkoročne kamatne stope od vrijednosti koje izdaju te institucije) je 4,5%. Monetarna analiza Europske centralne banke procjenjuje redovno rast najšireg monetarnog agregata M3, ali i mnogih drugih monetarnih i financijskih tokova. Na primjer, kretanja komponenti u agregatu M3 (novca u opticaju i oročenih depozita) redovno se prate jer omogućavaju uvid u ukupne promjene M3.(Monetary policy of ESB, European Central Bank, Frankfurt am Main,2011.) U tom pogledu, uži agregati kao što je M1, mogu sadržavati neke informacije o realnim aktivnostima. Slično tome, promjene koje se ogledaju u produženju rokova vraćanja kredita privatnom sektoru mogu biti informativne o financijskim uvjetima i, kroz bilancu stanja 15

20 monetarnih financijskih institucija (MFI), mogu pružiti dodatne informacije o novcu. Takva analiza pomaže u pružanju boljeg uvida u ponašanje M3 agregata, u odnosu na referentne vrijednosti, i daje širu sliku uvjeta likvidnosti u privredi i posljedica u smislu rizika za cijenovnu stabilnost. Naposljetku, analiza novca i kredita može, pod određenim okolnostima, pružiti rane informacije o razvoju financijske nestabilnosti. Takve informacije su od važnosti za monetarnu politiku zbog nastajanja brojnih financijskih neravnoteža. Grafikon br.1 : Monetarni agregati eurozone(godišnje stope rasta, desezonirani za razdoblje od ) Izvor: ECB Stopa rasta M3 za koju se smatra da omogućava cijenovnu stabilnost u srednjem roku iznosi od 4.5% godisnje. Monetarni rast odnosno monetarna ekspanzija iznad zadanih 4.5% upućuje na rizik od rasta cijena iznad cijenovne stabilnosti. Važno je zapaziti volatilnost M3 agregata i relativnu stabilnost cijena u eurozoni što ga karakterizira kao nedovoljno dobar indikator kretanja inflacije u srednjem roku. Grafikon br.2 : Komponente monetarnih agregata eurozone od godine. dugoročne financijske obveze državni krediti krediti ostalim stanovnicima eurozone Izvor: ECB 16

21 U grafikonu je prikazano kretanje komponenti monetarnih agregata gdje državni krediti zauzimaju najveći udio nakon početka recesije od 2008.godine što je i razumljivo s obzirom na antirecesijske mjere Stabilnost cijena kao osnovni cilj monetarne politike U dugom roku ne postoji nekonzistentnost između cilja stabilnosti cijena i drugih ciljeva. Prirodna stopa nezaposlenosti ne spušta se pomoću visoke inflacije pa visoka inflacija ne može uzrokovati nižu nezaposlenost ili višu zaposlenost u dugom roku. Drugim riječima, u dugom roku ne postoji kompromis između inflacije i zaposlenosti. U dugom roku stabilnost cijena potiče gospodarski rast, kao i financijsku stabilnost i stabilnost kamatnih stopa. Iako je stabilnost cijena u dugom roku konzistentna s drugim ciljevima, u kratkom je roku stabilnost cijena često u konfliktu s ciljevima visoke zaposlenosti i stabilnosti kamatnih stopa. Primjerice, kad je gospodarstvo u ekspanziji i nezaposlenost pada, gospodarstvo se može pregrijati, što dovodi do porasta inflacije. Da bi se postigao cilj stabilnosti cijena, središnja će banka sprječavati to pregrijavanje podizanjem kamatnih stopa, a ta će mjera u početku smanjiti zaposlenost i povećati nestabilnost kamatnih stopa. ( Mishkin, 2010.str.490.) Govoreći da je stabilnost cijena ključna za dugoročni opstanak gospodarstva, mnoge su se zemlje odlučile da stabilnost cijena koriste kao svoj osnovni, dugoročni cilj središnjih banaka. Ugovorom iz Maastrichta kojim je i stvorena, Europska centralna banka postavlja kao osnovni cilj održavanje stabilnosti cijena. Ne dovodeći cilj stabilnosti cijena u pitanje, ESCB će podupirati opću ekonomsku politiku, uključujući i ciljeve visoke zaposlenosti i održivi neinflatorni rast. Budući da postizanje stabilnosti cijena u dugom roku i prirodna stopa nezaposlenosti nisu nekonzistentni, između te dvije vrste mandata nema mnogo razlike ako se maksimalna nezaposlenost definira kao prirodna stopa nezaposlenosti. (Mishkin, 2010., str.491.) Niske i stabilne stope inflacije potiču gospodarski rast, a samim time došlo se do zaključka da stabilnost cijena treba biti osnovni, dugoročni cilj monetarne politike. Iako se monetarna politka treba brinuti i o fluktuaciji proizvodnje, jedino u dugom roku bi se trebao promatrati cilj stabilnosti cijena. Držanje inflacije na istoj razini u kratkom roku, vjerojatno bi dovela do prekomjernih fluktuacija proizvodnje. Dok je stabilnost cijena dugoročni, a ne kratkoročni 17

22 cilj, središnje banke mogu preusmjeriti svoje djelovanje na ublažavanje fluktuacije proizvodnje tako da će u kratkom roku dopustiti odstupanje inflacije od dugoročnog cilja. Stabilnost cijena znači stabilnost relativnih cijena. Kao rezultat poduzeća i potrošači bivaju bolje obaviješteni prilikom potrošnje i investicija, omogučujući tržištu efikasniju preraspodjelu resursa. Pomažući tržištu usmjeravati resurse prema najproduktivnijoj namjeni, stabilnost cijena povećava produktivnost ekonomije. Ukoliko se u budućnosti održava stabilnost cijena, investitori neće tražiti premije zbog inflacijskog rizika kompenzirajući time rizik vezivanja aktive na duži vremenski period. Smanjenjem premije za rizik stvarne kamatne stope, monetarna politika može pridonjeti efikasnoj rasapodijeli tržišta i potaći investicije koje bi za uzvrat pospješile ekonomski rast. ( Primarni cilj Europske centralne banke, a i njene jedinstvene monetarne politike za koju je i sama odgovorna je održavanje stabilnosti cijena. Cilj je dodjeljen iz razloga što sa desetljećima praktičnog iskustva brojni ekonomisti ukazuju da monetarna politika najviše doprinosi unaprijeđivanju ekonomskih izgleda i podizanju životnog standarda upravo održavanjem cijena stabilnim kroz duži period. Stabilnost cijena se definira kao porast godine u godinu HICP za područje eura ispod 2% (Upravni Savijet ECB-a, 1998.) Ilustracija br.2 : Prednosti stabilnosti cijena Izvor: 18

23 Monetarna politika ne može fino uskladiti razvoj cijena ili inflacije u kratkom roku od nekoliko tjedana ili mjeseci. Promjene u monetarnoj politici utječu na cijene sa vremenskom zadrškom, a većina utjecaja je nesigurna, a to bi značilo da monetarna politika ne može nadoknaditi sve neočekivane poremećaje kod razine cijena i zbog toga je neizbježno ciljati stabilnost cijena u srednjem roku. Odstupanje u kretanju cijena se može identificirati, a od ECB-a se traži objašnjenje odstupanja i naravno kad će biti ponovno uspostavljena stabilnost cijena u okviru nekog prihvatljivog vremenskog roka. Stabilizacija očekivanja inflacije može spriječiti poduzeća, sindikate i ostale uključene u proces određivanja zarade i cijena da ugrade visoke stope inflacije u svoje odluke koje bi za krajnji cilj mogle povečati efikasnost monetarne politike. Fraza ispod 2%, odnosno oko 2% jasno ocrtava gornju granicu stope inflacije mjerene HICP, koja je dosljedna stabilnosti cijena u srednjem roku kako je definira ECB. Granica od oko 2% je postavljena jer pri toj razini se smatra da je ona nevidljiva i ne stvar inflacijska očekivanja. Indeks HIPC je usklađen u različitim zemljama na području eurozone, a njegova upotreba je dosljedna sa uobičajenim fokusom na potrošačke cijene. Deflacija implicitno potvrđuje postojanje nesavršenosti pri mjerenju nivoa cijene koristeći se HICP. ( U europodručju pojam HICP je relativno nov, gdje je Eurostat kao agencija Europske komisije odgovorna za postavljanja odgovarajućih statističkih standarda za nacionalne statističke institute. Implicitnim postavljanjem donje granice početnog polazišta za mjerenje HICP-a, ECB omogućava samo pozitivne stope inflacije, a time se stvara sigurna margina koja pomaže osigurati izbjegavanje negativnih stopa inflacije. Definicija ECB-a o stabilnosti cijena je u skladu sa definicijama koje je koristila većina nacionalnih banka u euro području prije ulaska u Monetarnu Uniju, gdje je pored toga ECOFIN naveo i da bi vrijednost od 2% inflacije trebala biti maksimalna stopa inflacije koja bi bila kompatibilna sa stabilnošću cijene. Kako je proces integracije Europske unije sve više i više uzimao maha, s vremenom se i postavilo pitanje usporedivosti nacionalnih indeksa potrošačkih cijena koje su radili statistički uredi zemalja članica. U početku je primjena različitih metodoloških koncepata dovodila do razlika u stopama inflacije. Jedino harmonizirani indeks potrišačkih cijena može osigurati sustavnu analizu kretanja inflacije u zemljama članicama, i zbog toga je bio nužan za formuliranje i provođenje zajedničke europske monetarne politike, iz čega je ECB najvažniji 19

24 korisnik harmoniziranog indeksa potrošačkih cijena te je iz tog razloga i prisutna u formuliranju metodoloških riješenja. Prije početka izrade metodologije harmoniziranog indeksa potrosačkih cijena, postavilo se pitanje: kakav bi to indeks trebao biti i koja bi sve svojstva trebao imati? Razni autori pokušavali su dati odgovor na ovo pitanje, a najčešće su naglašavana sljedeća poželjna svojstva harmoniziranog indeksa potrošačkih cijena ( Botrić, 2001., str.43): indeks bi se trebao temeljiti na načelu transakcija, te ne bi trebao sadržavati imputirane stavke, poput stambene rente; indeks ne bi trebao sadržavati kamatne stope; indeks bi trebao uključivati nove kupovine stanova; trebao bi se izračunavati pomoću Laspeyresove formule, ali bi se ponderi trebali prilagođavati najmanje svakih 10 godina, a poželjno je čak i svake godine; trebao bi uključiti potrošnju nerezidenata u zemlji i isključiti potrošnju rezidenata u inozemstvu; cijene bi trebale uključivati poreze, jer se radi o potrošačkim cijenama; indeks ne bi trebao uključivati nove proizvode - ako je proizvod prisutan samo u jednom od dva razdoblja koja se uspoređuju, cijenu tog proizvoda trebalo bi isključiti iz izračunavanja indeksa. Neke od ovih preporuka kasnije su se pokušale praktično implementirati u metodologiju harmoniziranog indeksa potrošačkih cijena, a proces izrade je preuzeo Eurostat. Stavovi oko zajedničkih komponenti harmoniziranog indeksa objavljuju se u okviru zakonskih regulativa koje su obavezujuće za sve zemlje članice, a Eurostat objavljuje i smjernice za riješenje pojedinih problema vezanih uz izračun ideksa. Na početku projekta harmonizacije indeksa potrošačkih cijena u Europskoj uniji definirani su kriteriji za odlučivanje o tome koje komponente nacionalnih indeksa potrošačkih cijena mogu biti preuzete u harmoniziranom indeksu, kako bi se dobio usporedivi indeks za sve zemlje članice. Kriteriji su propisani regulativom, a poznati su kao"zahtjevi usporedivosti":(botrić, 2001., str.44) Harmonizirani indeksi će se smatrati usporedivima ukoliko prikazuju samo razlike u promjeni cijena ili strukturi potrošnje između zemalja. Razlike između harmoniziranih indeksa potrošačkih cijena koje nastaju zbog različitih koncepata, metoda ili načina sastavljanja 20

25 indeksa smatraju se neusporedivim. Komisija (Eurostat) usvaja pravila koja treba slijediti u cilju osiguranja usporedivosti harmoniziranih indeksa. Proces uvođenja harmoniziranog indeksa odvijao se u dvije faze, od kojih je prva faza dovršena godine. Ti indeksi su se temeljili na postojećim nacionalnim indeksima potrošačkih cijena, a provedene prilagodbe sastojale su se u sljedećem(botrić, 2001., str.45): Isključene su usluge stanovanja vlasnika stanova (imputirane stambene rente). Naime, udio stanova u vlasništvu stanara značajno se razlikuje od zemlje do zemlje, a također se razlikuju i uvjeti na tržištu stanova i stambenih usluga. U nekim zemljama je to tržište vrlo razvijeno i neregulirano, dok je u drugim značajno subvencionirano od strane drzave. Isključene su usluge zdravstva i obrazovanja iz sličnog razloga kao i imputirane stambene rente. Naime, u pojedinim zemljama je uloga državnih subvencija u zdravstvu i obrazovanju vrlo velika, iz čega proizlaze velike razlike među zemljama cijenama usluga koje plaćaju potrošači. Stoga su u prvoj fazi izrade zajedničkih indeksa ove kategorije isključene iz obuhvata, dok se ne ujednači definicija kupovne cijene za potrošača. Isključene su određene stavke koje nisu pokrivene ili su različito definirane u pojedinim zemljama članicama. Druga faza je sastavljena godine, a razlikuje se od prethodnog jer je u određenoj mjeri propisana metodologija, dok su se privremeni zajednički indeksi računali putem postojećih nacionalnih indeksa. Privremeni zajednički indeks iz prve faze je obuhvaćao oko 84% dobara i usluga pokrivenih nacionalnim indeksima, a najveća razlika je proizlazila iz različitog tretiranja imputiranih stambenih renti. U usporedbi s privremenim zajedničkim indeksom, u harmonizirani indeks potrošačkih cijena su uključene određene kategorije potrošnje (Botrić, 2001., str.47): osiguranje automobila i stambenih zgrada, paket aranžmane, bankarske usluge, odredene administrativne usluge i naknade, dobra i usluge za obrazovanje poput pohađanja večernje nastave medicinski proizvodi koji se nabavljaju bez recepta i za koje nema povrata dijela izdataka 21

26 Sljedeći graf prikazuje stopu inflacije u EU, na način da se prvo izračunavaju indeksi elementarnih agregata (odnosno indeksi na razini relativno homogene grupe proizvoda, unutar koje ne postoje informacije o ponderima), koji se zatim ponderiraju strukturom potrošnje kućanstava i agregiraju sve do konačnog indeksa potrošaćkih cijena. U tablici su prikazane stope inflacije u Europskoj uniji, odnosno eurozoni za razdoblje od godine do 2013.godine. Graf br.3 : Inflacija u eurozoni od Izvor:eurostat Inflacija u europodručju mjerena harmoniziranim indeksom potrošačkih cijena (HIPC) trebala bi u projekcijskom horizontu postupno rasti, ali ostati niska. Očekuje se da će ukupna inflacija porasti s 0,7% u prvom tromjesečju na 1,5% u posljednjem tromjesečju te prosječno iznositi 0,7% 2014., 1,1% i 1,4% godine. Predviđeni porast ukupne inflacije mjerene HIPC-om odražava postupno jačanje gospodarskog oporavka, što dovodi do sve većeg rasta domaćih plaća i dobiti. Pretpostavka sve viših cijena neenergetskih sirovina i uvezenih proizvoda prerađivačke industrije također podrazumijeva pozitivan učinak na inflaciju. Istodobno, predviđeni porast inflacije trebao bi biti ograničen pretpostavljenim padom cijena nafte, odgođenim utjecajem izrazite aprecijacije tečaja eura od sredine i postojećom neiskorištenošću kapaciteta u gospodarstvu. Inflacija mjerena HIPC-om, bez 22

27 prehrambenih proizvoda i energije, trebala bi postupno rasti od 1,0% preko 1,2% do 1,5% te krajem dosegnuti 1,7%. Niska trenutačna stopa inflacije odraz je stagnacije cijena energije, cijena prehrambenih proizvoda i cijena neenergetskih industrijskih proizvoda, kao i slabog rasta cijena usluga. Očekuje se da će ukupna inflacija mjerena HIPC-om ostati na niskim razinama do trećeg tromjesečja Zatim bi trebala postupno rasti i do kraja projekcijskog horizonta dosegnuti 1,5%. Predviđeni postupni rast ukupne inflacije mjerene HIPC-om odraz je postupnog jačanja gospodarskog oporavka i njegovih posljedica u pogledu smanjenja negativnoga proizvodnog jaza i ubrzanja rasta plaća i dobiti. Pretpostavka sve viših cijena neenergetskih sirovina i uvezenih proizvoda prerađivačke industrije također podrazumijeva pozitivan učinak na inflaciju. Ipak, predviđeni rast inflacije trebao bi biti blag, ograničen poglavito pretpostavkom pada cijena nafte u skladu s kretanjima na terminskim tržištima, odgođenim utjecajem izrazite aprecijacije tečaja eura od sredine i činjenicom da će unatoč smanjenju proizvodnog jaza vjerojatno još uvijek biti neiskorištenih kapaciteta u gospodarstvu do Konkretnije, očekuje se da će inflacija cijena energije porasti s vrlo negativne stope početkom 2014., ali će tijekom većeg dijela projekcijskog horizonta ostati neznatno negativna, u skladu sa silaznom putanjom krivulje terminskih cijena nafte. Neznatno negativan doprinos cijena energije inflaciji mjerenoj HIPC-om tijekom projekcijskog razdoblja usporediv je s prosječnim doprinosom od oko 0,5 postotnih bodova tijekom razdoblja , što u velikoj mjeri objašnjava umjerena buduća inflacijska kretanja. Inflacija cijena prehrambenih proizvoda trebala bi se nastaviti smanjivati do trećeg tromjesečja zbog zakasnjela prijenosa prošlih smanjenja cijena prehrambenih sirovina i negativnoga baznog učinka. S obzirom na pretpostavljeno povećanje cijena na poljoprivrednom gospodarstvu u EU-u i postupni gospodarski oporavak, očekuje se da će inflacija cijena prehrambenih proizvoda stalno rasti i dosegnuti prosječnu razinu od 1,9% Prosječni doprinos inflacije cijena prehrambenih proizvoda ukupnoj inflaciji tijekom projekcijskog horizonta iznosi 0,3 postotna boda, u odnosu na prosječni doprinos od oko 0,5 postotnih bodova od ( U sljedećoj tablici prikazan je udio proizvoda robnih košarica harmoniziranog indeksa potrošačkih cijena kroz godišnje stope promjene u eurozoni. 23

28 Graf br.4: Udio grupa proizvoda robnih košarica u harmoniziranom indeksu potrošačkihcijena Izvor: Podaci nam ukazuju da najveći udio u harmoniziranom indeksu potrošačkih cijena čine alkohol i cigarete sa preko 3%, zatim se oko 1,5% odnosi na stan, električnu energiju i plin, a najmanji postotak čini obrazovanje, što bi tebalo svakako gledati sa večim interesom ukoliko se želi postiči veći napredak u razvoju Europske Unije, poglavito na suradnji i obrazovanju mladih koji bi trebali biti budučnost. Graf br.5 : Stopa inflacije u Europskoj Uniji i eurozoni za svibanj mjesec godine Izvor: 24

29 U grafikonu je vidljivo da zemlje sa sa najvećom stopom inflacije u Europskoj Uniji čine Ujedinjeno Kraljevstvo i Rumunjska. Također je vidljivo i da zemlje koje su pogođene sa najvećom krizom,a ujedno su i dio eurozone poput Grčke i Portugala imaju deflaciju. Bugarska kao članica EU također poput Grčke ima veliku deflaciju. Zemlje članice dostavljaju Eurostatu i originalne pondere za podindekse i izvještavaju o svim eventualnim promjenama pondera. Tako dobiveni podaci koriste se za izračunavanje indeksa potrošačkih cijena monetarne unije, europski indeks potrošačkih cijena i indeks potrošačkih cijena europsko ekonomskog područja. Upravni Savjet ECB-a mora utjecati na uvjete na tržištu novca, a samim time i na razinu kratkoročnih kamatnih stopa, putem utjecaja na razinu cijena kroz procese transmisije monetarne politike pri srednjoročnom održavanju stabilnosti cijena. Namjena strategije monetarne politike ECB-a ima stvaranje sveobuhvatnog okvira gdje se mogu donositi odluke o odgovarajućoj razini kratkoročnih kamatnih stopa. ECB je usvojila trajnu strategiju osigurajući da se tijekom vremena usvoji sistematski pristup odlukama u monetarnoj politici koja pomaže kod stabilizacije inflatornih očekivanja. ( Glavni element strategije monetarne politike ECB-a je njena definicija stabilnosti cijena. Strategija onda obznanjuje da će Upravni savjet dobiti sve relevantne informacije i analize koje su potrebne da se donesu odluke iz oblasti monetarne politike da se osigura stabilnost cijena na sistematski i organizirani način. Na kraju strategija mora pružiti obrazloženje za odluke monetarne politike za javnost na jasan i transparentan način. Zaostajući u procesu transmisije, promjene u monetarnoj politici utjecat će na nivo cijena i nakon više godina, što dovodi do toga da centralne banke trebaju imati jasan politički stav kako bi se ubuduće utvrdila stabilnost cijena ukoliko dođe do kašnjenja u transmisiji. Ono što spriječava monetarnu politiku da kratkoročno nadoknadi neočekivane šokove u pogledu razine cijena je upravo kašnjenje u transmisiji, zato je nemoguće izbijeći neke kratkoročne nestabilnosti stope inflacije. Srednjoročna orijentacija u strategiji monetarne politike je u skladu sa onim što ECBzaključuje, budući da se stabilnost cijena mora održavati tijekom srednjoročnog perioda 1. 1 Sukladno neoklasičarima, Paretovom optimumu ili Sayovom zakonu tržišta inflacija po definiciji nije moguća. Sukladno Keynesu, inflacija je metoda kojom se ekonomija podiže iz velike nezaposlenosti i vodi ka punoj zaposlenosti. Po Friedmanu, inflacija na kratki rok pomaže gospodarskom rastu i zaposlenosti. Neokejnezijanci su držali da inflacija nije monetarni fenomen, dok su monetaristi imali oprečno mišljenje. Kontroverze na temu 25