VRIJEME KOJE NAM JE POJEO PAC-MAN ZORAN ŽMIRIĆ

Transcription

1 VRIJEME KOJE NAM JE POJEO PAC-MAN ZORAN ŽMIRIĆ COVER ART BY MELINA MIKULIĆ PUBLISHED BY ZORAN ŽMIRIĆ AT SMASHWORDS COPYRIGHT ZORAN ŽMIRIĆ 2013

2 Tekstovi u ovoj knjizi objavljeni su kao kolumne u periodu od do godine u tiskovini Republika, PCPlay, Hacker, Info Express te na elektronskom magazinu Gamer.

3 Ne prestajemo se igrati zato što ostarimo; ostarimo zato što se prestanemo igrati. George Bernard Shaw

4 Sadržaj: Frustracija Stranci Copacabana Voditi ljubav, a ne (s)rat! Aksiomi SPAM Cyber Cop exe - Files Glasajte ZA! Divlji zapad Freaky Show Kultura Replaya Kolektivna simulacija Obratnica Junkie Pucanje po šavu Nazovi M.M. radi ubojstva Faktor vrijeme Jazovi i brazde Last man standing Mentalni logor Maska Pošto nešto? Pošten jeben Jaja Uninstall Windows Cleaner Život je igra, igraj ga! Zlatno Doba Ili, ili Probudimo hakere Zagor Džepni A.I. U susret Olimpijadi 2024.

5 Otpadnik civilizacije Antena Banana Vrijeme koje nam je pojeo Pac-Man Bot Vrtoglavica Ad on: Paravan Otuđenje Kocka Bug u ljetnom programu >> Jer život zaslužuje više * * * Darko Macan: O humoru i karakteru Bilješka o autoru

6 Teško ćete u današnjem društvenom okruženju pronaći osobu poput jedinstvene individue koja vam je pripremila ovu izvrsnu zbirku kolumni. Naime rijetki su oni koji su spremni pljunuti na mjesto gdje treba pljunuti, i još rjeđi oni koji će bez trunčice jala sakrivene iza lažnog osmjeha s punim priznanjem i poštovanjem pohvaliti djela, stvari i događaje vrijedne pohvale. Stavite li još sve skupa u kontekst hrvatske informatičke i gejmerske zbilje koje do pred svega desetak godina praktički nije niti bilo u nekom ozbiljnijem kontekstu, shvatit ćete da je autor ove zbirke kolumni sve samo ne prosječan čovjek, gejmer, informatičar. Uz nekolicinu drugih ljudi koje bi se dalo na prste nabrojati, Zoran Žmirić je prije svega jedna od najzaslužnijih osoba za širenje gejming kulture u Hrvatskoj, te podizanje njenoga statusa na daleko višu razinu od one klasično infantilne percepcije na koju je na žalost naša konzervativna sredina kroz dugi niz godina navikla. Čovjek koji gotovo uvijek ima pravi odgovor na sva pitanja koliko god nisko ona bila upućena. Jednostavno legenda hrvatskoga skromnoga ali ipak postojećega gejming novinarstva. Damir Đurović glavni urednik časopisa Hacker

7 Frustracija /multimedia log: uz čitanje preporučljivo slušati: The Who "My Generation"/ Stojim na zadnjem platou autobusa na liniji broj 6 oslonjen o rukohvat i gledam do pola popunjena kola zamišljenim licima. Vrućina udara u glavu, zagušljivo, smrdi dizel, smrdi zrak, smrdi znoj, smrde noge, smrde ljudi, smrdi sve. Svaka minuta provedena na stanici na kojoj ulaze novi putnici, umjesto daška svježeg zraka propušta treperavu vrućinu koja još više omamljuje. Na jednoj od stanica u bus ulazi žena od cirka 50 godina i tri puta više kilograma. Ljulja masnim bokovima i izgurava nas guzicom bez pardona. - Žiku ovu kako se gura! - podvikne Cope na sav glas, a ljudi u busu se okrenu u našem pravcu. Debela se pravi da ništa ne čuje i gega naprijed ka svome cilju, a cilj je ovoga puta slobodno mjesto za sjedenje kojeg naravno nema, osim u slučaju da se nekoga ne povuče za ruku i grubo odlijepi od stolca. Tik do srednjih vrata, odmah uz prozor sjedi klinac od 12-tak godina i gleda kroz prozor. U krilu ruksak, pretrpan knjigama i ostalim školskim priborom kojeg je ministarstvo naložilo da se ima natovariti u školsku torbu i objesiti o mladi kičmeni stup u razvoju. Do klinca oslonjen o svoj štap sjedi neki stari čovac od 6 banki. Maše šeširom ispred lica ne bi li nekako preživio do svoje kuće. Klinac je na svoju nesreću zapeo za oko guzatoj koja je od kad je ušla u bus nameračila sjesti, pa kud puklo. - Oprostite, jel ovaj dječak s vama? - upita starčića izvještačeno ljubazno, na što stari samo odmahnu glavom u znak "ne". Sad kad je zmija napokon skužila da je mladunče samo i nezaštićeno, bez skrupula se bacila na njega i bez pardona ga grubo uhvatila za ruku. - Diži se dečko! Imaš mlade noge i možeš stajati! Povukla je maloga za nadlakticu na što se dijete zbunjeno obazre i pogleda u čudu u nju pokušavši otrgnuti ruku, no bezuspješno jer ga je stara stisnula k'o klještima. - Boli me, pustite meeee! - zavapi dijete, na što su ljudi u busu samo okrenuli glavu od prizora ne želeći čak niti svjedočiti događanju. - Pusti dijete debela jebo ti pas mater! Psovka se prolomila busom kao da je u autobus zveknuo grom. Osjetim kako mi srce tuče ko blesavo. Pogledam oko sebe i skužim Copeta kako se smije! - Hehe, dobro si joj rek'o Gande! - Tko rek'o? Što rek'o? Kome? Ja? Skužio sam da je psovka izašla iz mene i nisam bio ni svjestan da sam je izrekao na glas. Ako sam u sebi i pomislio da ova debela ne treba maltretirati klinca, ali nisam uopće bio svjestan da sam to i izustio. Da izustio? Proderao se koliko mi je grlo dozvolilo, a to je vjerujte mi, poprilično. Pogledam Copeta s nelagodom i prošapćem: - Jebo sve, sad me malo sram! No Cope me nije udostojao pogleda već se žustro uputio prema babi koja je sjela i klincu koji je istoj na silu prepustio svoje mjesto. U prvi mah nisam skužio što je

8 Copeta uznemirilo, a onda primijetim da klinac od koljena prema dolje ima nogu umotanu u gips. U pravi mah sam čak pomislio da mi se učinilo, jer klinac je sjedio i držao ruksak s knjigama tako da se to nije moglo vidjeti, no sad kad je stajao pridržavajući se jednom rukom za rukohvat, a drugom držeći torbu, i oslanjajući se o štaku, jasno je bilo vidljivo da je zagipsan sve do prstiju. Onaj stari se pomakao na polovinu svoje stolice namrštivši se, napravivši mjesta debeloj da ova smjesti svoju guzicu na svoju, i na pola susjedne stolice. Kad se zavalila, samo je odmjerila klinca ne rekavši ni slova. Dok sam ja rezimirao situaciju, Cope se već našao licem u lice s babom. - Aj' se digni sa stolice, odma'! Žena se izbečivši oči sva zacrvenila, točno se vidjelo kako joj purpur navire u lice ne prestajući čak ni kad je došao do korijena kose. - Prostak jedan! Uličar! Kako se to razgovaraš sa mnom!? Kako te nije sram!? - Slušaj stara. Kao prvo ja nisam uličar. Da sam neodgojen ne spominji jer me mater fino odgajala dok je bila živa, a to što ja nemam živaca za glupe ljude i ne mogu šutjeti, to ti nema veze ni s mojom stambenom situacijom, ni s mojim odgojem. To ti je stvar, hm, kako bi smo to rekli... Gande kako bi smo rekli? To je stvar čega? - Karaktera Cope! - Karaktera stara! Karaktera! A karakter mi je takav kakav jest, zajeban... pa kad mi netko digne tlak, meni svejedno koje je boje, spola i godina. Ja bi to samljeo u sapun golim rukama. Zato se diži dok ti nisam glavu odšarafio i pusti tog malca da sjedne s tom balzamiranom nogom! Ženi počne drhtati brada, a oči joj se skupiše od bijesa. - Ne bih ti se digla da si još toliki! - prosikće otrovno i s obje ruke stisne ručku svoje torbe kao u znak da se odlučila zauvijek zavariti na ovoj stolici. - OK bejbeeeeee! Onda ćemo na tvoj način! - vikne Cope i dohvati ženu s jednom rukom ispod pazuha i počne je navlačiti. - Ostavi babu čovječe - viknem i krenem prema njemu, no taman što sam došao do njih, Copetu isklizne ruka te izgubivši ravnotežu poleti unazad te složi i sebe i mene na tlo. - Gurnula me kuja! Gande gurnula me! - Nije te gurnula nego te otresla! Cope skoči na noge te se zaleti na babu. - Deda samo malo, e samo malo deda da je bolje uhvatim. Starčić do kojeg je baba sjedila uzmakne, te se na štapu zaputi na kraj autobusa. - E sad si moja bejbeeeeeeeeeeee!!! - Prodere se Cope i dohvati s leđa babu s obje ruke obujmivši je ispod pazuha. - Diiiiiiiii žžžžžžžžžžžžiiiiiiii seeeeeeeee! Baba se uhvati za stolicu i stisne zube! Otrese ramenima i odbaci Copeta dva metra unazad.

9 - Gande hvataj je s jedne strane, ja ću s druge. - Cope nemoj! - Gande hvataj je govorim! - Ali Cope... Već ju je s obje ruke dohvatio za desnicu i uprijevši nogom o susjednu stolicu, počeo navlačiti kao da pokušava dignuti slona koji mu je sjeo na omiljenu igračku. Vidjevši što je naumio, a znajući da neće odustati, zaključih da nema druge nego mu dati ruku. Priđem babi i pokušam joj diplomatski objasniti situaciju. - Gospođo on je k'o doberman. Bolje da se dignete nego da... Zastao sam kao pokošen. - Cope pljunula me?! Cope ona me pljunula!? Cope nije izustio ni slova već je ukipljeno stajao obješen nad njom pod kutom od 40 stupnjeva pokušavajući je pomaknuti barem centimetar. Lice mu je bilo ukočeno s izraženom grimasom koja mu je iskrivila usta i jedan obraz. Izgledao je kao da je upravo dobio Parezu Facijalis. Krv mi udari u glavu i dograbim babu s druge strane. Svatko objeručke za jednu ruku, uspjeli smo je nakon par ho-ruk trzaja pomaknuti do ruba stolice nakon čega smo se našli u pat poziciji. Držali smo je svatko za jednu ruku dok je ona s pola dupeta visjela na sjedalu. Sve troje smo zajednički hvatali zrak. - Sad! - vikne Cope na što smo obojica počeli vući ko Bosanski tovarni konji koji izvlače balvane iz šume, dok je babi to bio znak da se još više usidri bacajući težište u nazad. Dok smo hvatali zrak, netko je iza nas dobacio: - Budale isfrustrirane! Zastao sam na čas te pustio babi ruku okrenuvši se da vidim vlasnika tog komentara, što je baba iskoristila te dohvativši slobodnom rukom torbu zamahnula njome i odalamila Copeta po sred lica. Cope se uhvati za nos. Bus je taman ušao u zavoj na što se Cope izgubivši ravnotežu skljoka točno babi u krilo. Baba ga iz sve snage objeručke odgurne te se Cope preko slobodne stolice otkotrlja na pod. - Tko mi je to tako pametno rekao da sam isfrustriran? Ljudi su šutjeli. - Reko je i da smo budale Gande! - Budale i jesmo Cope, da nismo ne bi natezali babu u busu na +35 stupnjeva. Ali da mi netko kaže da sam isfrustriran? - Meni se jebe za to, ali neću da mi nitko govori da sam budala. - vikne Cope s poda i dalje se držeći za nos. - Meni nije jasno kako netko nekome može reći da je isfrustriran. Kao da je to nešto nadnaravno? - Tebi dakle ne smeta što si nazvan budalom, već isfrustriranim? - Ne, ne smeta me ni jedno ni drugo, nego me čudi da netko može nekoga nazvati isfrustriranim, i to u današnje vrijeme. Zar bi to trebalo biti uvreda? Zar bi se ja trebao sad naljutiti jer mi je netko rekao da sam isfrustriran?

10 - Pa jesi li isfrustriran Gande? - Pa naravno da jesam blesane i toga sam savršeno svjestan! Tko danas nije isfrustriran? Uvreda bi mi bila da mi netko kaže da nisam isfrustriran jer bi to sa sobom povlačilo niz negativnih konotacija. - Negativnih? Kao na primjer? - U današnjem društvu kakvo jest, svatko tko ima imalo mozga u glavi jest isfrustriran. Nisu isfrustrirani samo kreteni koji su nesvjesni sebe i svijeta u kojem žive. Samo je budalama uvijek dobro i sa svime su zadovoljni, zato i glavinjaju kroz život lepršajući k'o nadrogirane balerine. - Hm.. - Koliko si fakulteta završio Cope? Dva? - Skoro dva. - I što radiš u životu? - Kolporter sam. - S tom naobrazbom ti prodaješ novine na cesti! Vidiš mene to frustrira, a i tebe samo nisi svjestan da biti isfrustriran nije nikakav bed. - Hm... - Tebi je život sjeban, a da bi ostao normalan praviš se glup. Right? - E pa sad... - Eto, mene to frustrira! - Pa i mene sad kad već govoriš... - Koliko vani ljudi zarađuju radeći moj posao? - Šta ja znam... barem 5 puta više nego ti. - Eto! Mene to frustrira! Frustrira me i to što je cijena Interneta u nas monopolizirana, što su nam veze nikakve, i što se ne možemo barem u tom polju uskladiti sa svijetom. Frustrira me to što vani ljudi žive od igranja igara na PC-ju, dobivaju za to masne pare od sponzora, a u nas se sponzorira samo izbor za celulitnih, obješenih sisa i ispucale kose, Miss Hrvatske, dok svatko tko se osobno bavi gejmanjem biva freak. Frustrira me što ne mogu otići u trgovinu i mjesečno si kupiti 4-5 igara za PC je l' bi mi na to otišlo polovina plaće. - Mene Gande frustrira šta ovakve krave bez beda napadnu klinca u busu i šta nitko prstom ne želi pomaknuti u obranu djeteta, dok bi za to vani netko pozvao policiju, i baba bi završila na saslušanju. - Je l' te još nešto frustrira Cope? - Frustrira me svašta. Frustrira me što ne mogu jednom tjedno u kino, svaki dan si priuštit kutiju cigara, dva piva i veliku miješanu u pizzeriji. Frustrira me to što mi HT šalje račune za telefon koje nisam napravio, što mi se paušalno obračunava voda, što ne mogu od plaće kupiti biciklu, a kamoli kakav auto na kredu. Frustrira me što svako ljeto debili iz Hrvatskih cesta prekopavaju ceste, a nakon što je prekopaju oni, dođu debili iz HT-a pa je prekopaju još jednom da postave žice za

11 telefon, a nakon asfaltiranja dođu debili iz gradskog vodovoda pa je raskopaju i oni. Šta tebe frustrira? - Frustrira me kad nakon onih iz vodovoda dođu oni iz plinare pa tu tvoju cestu još jednom raskopaju. Frustrira me što današnjim klincima ne može sve stati u normalnu torbu nego knjige i pribor nose u ruksacima! Znaš li šta znači teret od 5-7 kilograma djetetu teškom 30 kg? Kao da ti svaki dan kad kreneš na šljaku na leđa nabaciš akumulator i udariš pješaka kilometar tamo, i kilometar nazad. Frustrira me što u Saboru sjede kombajnisti i bageraši, generalske činove nose konobari, a referenca za ulaz u politiku je da si bio u zatvoru. Frustrira me što sam čitav život bio prema ljudima fin, ustajao se starijima u busu, nosio susjedima kruh i mlijeko, bio izvrstan učenik, čistio naselje od smeća, da bi mi stariji uvijek srali kako smo generacija za ništa, kako je njima bilo gore, kako su oni zaslužni za ovo što mi danas imamo, kako im imamo ljubiti ruke, i kako smo nesposobni. Frustrira me što smo u sred spike o tome kako nam je generacija za drek otišli u rat, obranili zemlju, vratili se poluludi i danas nam oni koji nisu ratovali pljuju u lice kad kažemo da ne mrzimo nikoga i da smo umorni od šupljih priča. Frustrira me što je danas dobra referenca za prosperitet reći da si bio u ratu, dok sutra zbog toga možeš završiti u Haagu. Frustrira me što dok igram Wolfenstein, Plavuša koluta očima misleći da ću tu noć sanjati rat. Frustrira me sve, i kad o tome razmišljam osjećam se dobro. - Imaš pravo. Da toga nisi svjestan, bio bi kupus. Cope se pridigne i sjedne na prazno mjesto kucnuvši rukom po stolici do sebe. - Sjedni. - Gdje je baba? - Izašla na prošloj stanici. - A mali s gipsom? - Prije dvije stanice. - Gdje su ljudi iz busa čovječe? Nigdje nikog nema? - Zadnja stanica rista, izašao narod. - Ajde barem možemo otvoriti prozore bez da netko brunda da će dobiti upalu uha. Inače ako ništa, starci su ipak u jednom bili u pravu. - U čemu molim te? - Pa stvarno nam danas jest ovako, zahvaljujući njima. Vozač se oslonio na svoj sic i pomno pratio naš razgovor. - I ima tu neke poetike. - Ima li Gande? - Ima jasno... ta baba je tipični predstavnik starije generacije koju tare vrijeme i koja se ne da. Mrzi sve oko sebe, mrzi mladost jer više nikad neće biti mlada, naborana je k'o kornjača, ali i dalje se šminka i cifra, a svjesna je da više nikad neće biti lijepa. Zato se i otresla na tog klinca, tipičnog predstavnika generacije koja dolazi, jer ne može podnijeti svoju prolaznost. - A gdje smo mi u tome?

12 - Mi smo filter koji će stati između njezine generacije i današnje djece, i pokušat ćemo biti drugačiji. Nećemo im dozvoliti da ujebu ove kojima svijet ostavljamo na grbači, jer ako ih ne pripremimo za taj svijet kakvog su nam oni ostavili, ako mladima sad ne damo podršku, možemo si odmah svi pucati u glavu. - Zvučiš isfrustrirano Gande. Jako isfrustrirano! - Hvala stari.

13 Stranci /multimedia log: uz čitanje preporučljivo slušati: Joe Satriani "Surfing With The Alien"/ Neku noć sam usnuo čudan san. Sjedim ja na stepenicama ispred zgrade, kad li se odjednom ispred mene pojavi Alien. Šiljasta glava, iskošene oči, umjesto nosa dvije rupice. Golo tanko tijelo krasila je majica s natpisom Jeggermeister. Dođe Alien do mene i upita me: - Tko si ti? - Ja sam Zemljanin odvratim. - Ne pitam te s koje si planete, već tko si ti? - Pa, ja sam Zoran, Zoran Žmirić. - Ne pitam te kako se zoveš već tko si ti? - Hm, pa ja sam muškarac, čovjek. - Ne pitam te kojeg si roda i rase već tko si ti? - Ja sam skup molekula! - Ne pitam te čega si skup već tko si ti? - Pa jebi se malo rista! Ja sam službeni inženjerac i bolničar Wolfenstein klana "Sise Smrti". - Ne pitam te što si kad se spojiš na Wolfenstein, već - Kužim, pitaš me tko sam? Ti si stranac, a ja sam tvoj domaćin. Želiš li popit štogod? Možda šaku u zube ako ih imaš? - Ti si stranac! - Ja stranac? Ti si stranac pas ti mater glupu! - Ti si stranac! ponovi ovaj još jednom znatno sporije i počne me lupati u rebra. Svi ste vi stranci! Probudio sam se na rubu kreveta, s bolovima u slabinama. Iznad mene stajala je raščupana i unezvijerena plavuša zadihana od boksanja. - Ili ćeš se prestati derati i pustiti me da spavam, ili se tornjaj u dnevnu sobu! Za svaki slušaj zgurao sam jastuk pod gornji dio pidžame i odabrao spavanje. S jednim okom otvorenim! * * * Jučer smo proslavili rođendan jednog našeg malodobnog prijatelja. Copetov nećak, napunio je 6 godina, a shodno tome i kasicu s lovom. Na fešti se okupilo desetak ljudi, mahom frendica Copetove sestre od kojih je svaka došla sa suprugom pod ruku i dovela svoj pomladak. U ne tako malenoj dnevnoj sobi, koja se napučena ljudima odjednom učinila nekako skučenom, galamilo se o raznim temama dok su klinci bauljali po stanu. Samo je tu i tamo razgovor prekinulo poneko dijete koje je

14 došetalo do majke privijajući se uz nju od dosade, da bi se nakon kratkog uvjeravanja tipa "Odi se igraj s djecom" razgovor nastavio zacrtanom trasom. - Sretaaan rođendaaaaaan! zapjevao je Cope koji je ušavši u stan odmah počeo natjeravati slavljenika po kući, dok se dijete smijući se branilo od neobrijana ujakova lica. Nekoliko se klinaca zatrčalo prema roditeljima, no nakon prijetećeg prsta koji je pokazivao pravac dječje sobe, klinci se okrenuše i snuždeni odgegaše nazad. - Evo donio ujko bocu Jegera svom netjaku! pruži Cope bocu od 7,5 deci biljnog alkohola djetetu na što se većina pogledala ispod oka zakolutavši zjenicama. Cope na tren zadrži dijete u zraku, te pogleda u dnevnu sobu shvativši da je kuća prepuna ljudi. - Mali ne pije Jegger, al' pijem ja! spusti Cope malca te mu, nitko nije skužio od kud, izvuče i pruži Action Mana sa snježnim sanjkama u Haski zapregi te Alien Vs Predator CD za PlayStation. Dijete otrči u svoju sobu, a klinci nestadoše za njim. Trebalo je dobrih 15 sekundi da Cope izfokusira dnevnu sobu i prebroji ljude, dok se za to vrijeme pojačala nelagoda gostiju koji su bili ogoljeni pred pripitim pogledom stranca koji se odjednom našao pred njima. Cope je odabrao njemu nepoznatog muškarca i prišao mu pruživši ruku: - Tko si ti? Čovjek se ustane, te se pruživši desnicu predstavi: - Davor drago mi je. - Ne pitam te kako se zoveš, već tko si ti? Čovjek se nasmije pokušavši iščupati ruku iz Copetove šake, no bezuspješno. Stisnuvši čovjeka još čvršće Cope ponovi: - Tko si ti? - Ja sam Mihaelin suprug. odvrati čovjek na čijem se licu sad već čitala nelagoda, te jadnik očima potraži suprugu koja je sjedila do njega. - Ne pitam te čiji si muž, već tko si ti? - Ja sam Markov tata... Marko je tu negdje, igra se - Ne pitam te čiji si tata, već tko si ti? Nisam mogao vjerovati ušima. - Cope jebote, ti si Alien! Cope napokon pusti čovjeku ruku te zatetura prema meni. - Ja Alien? Ja stranac? Ti si stranac pas ti mater glupu! Svi ste vi stranci. Cope sjedne uz mene te me zagrli pogledavši goste. Sestra mu je otirala suze. - Šta ti plačeš sister? Ti si najgora! Šta si dovukla u kuću nepoznate ljude? - Ovo su prijatelji Cope! prošapće sestra. - Nikakvi nepoznati ljudi. Molim te odi se umij pa dođi sjedni k nama.

15 - Prijatelji kažeš? Čiji prijatelji? - Moji prijatelji, većinu i poznaješ. Kako si se mogao tako napit? - Tvoji prijatelji? Pa dobro čiji je danas rođendan? Tvoj? Meni bi normalno bilo da ti na svoj rođendan pozoveš svoje prijatelje, a na rođendan svog djeteta da pozoveš njegove prijatelje. Cope je pripalio cigaretu sve vrijeme gledajući u sestru strižući joj obrvama u znak da ima još nešto za reći. - Eto sad si klincu priredila rođendan za pamćenje. Dovela si svoje frendove koji su doveli svoje klince. Tvoj mali nema pojma tko su ta djeca i svoj najveseliji dan u životu provodi s nepoznatom djecom u svojoj sobi. Napunila si kuću strancima, na dan kad si je trebala napuniti njegovim prijateljima. Bravoooo staaaaraaaaa!!! zaplješće Cope, a pepeo od cigarete mu se saspe u krilo. Jedna je mama pokušala opustiti atmosferu. - Ima čovjek donekle i pravo... - Daj ti šuti majke ti! progrglja Cope i počne se kreveljiti ponavljajući njezine riječi: -Njanja, ima čovjek donekle pravo, njanja! Svi ste vi isti. Svi ste vi stranci. Sjeli ste tu i jebe vam se za klince, bitno da ste se vi došli najest i napit. Ajd' priznaj jesi li ručala danas? Nisi garant jer si znala da će tu biti klope! Žena razrogači oči da će nešto reći, no muž je povuče za ruku te ova ostane nijema. - Tko je od vas svom djetetu na rođendan doveo njegove prijatelje? Ne čujem vas doobrooo! - prodere se Cope te stavi ruku na uho hineći da želi nešto čuti. Nitko! Jasno! Dovodite svoje prijatelje. Stvarate od svog djeteta stranca. Zašto vama nije jasno da su klinci mali ljudi čija mišljenja i želje treba poštivati. Kako ne kužite koliko ste sebični? Zar ne vidite kako se dosađuju dok vi nesmetano bančite? Dolaze vam, pružaju vam ruke, a vi ih odbijate od sebe i šaljete nazad u sobu s njima nepoznatim klincima. Svako li danas može biti majka! zaključi Cope i klone glavom na moje rame. Gande natoči mi Jegger. Ovi su me izmorili do jaja. - Oni tebe? Pa ljudi nisu rekli niti slova. Cope digne glavu i uspravi se. - Idem ja dalje, u neko zrelije društvo. Ustane se te u treptaju oka nestane kroz vrata. Nakon minute tišine u dnevnoj sobi, kao po inerciji pridigosmo se i krenusmo k dječjoj sobi. Kroz odškrinuta vrata dalo se vidjeti 5 malih glava naguranih oko PlayStationa i Copeta u pozadini kako zatvorenih očiju meditira izgovarajući svoju današnju svetu mantru: - Udri Aliena mali, udri! - Cope je odrastao bez roditelja, i obožava klince. - pokušao sam po tiho donekle objasniti Copetov ispad. - Osjetljiv je na djecu, a inače nema takta, pa eto... - A tako. Pa baš sam se pitala u jedan mah, čemu smo zaslužili takvo pranje... pokušala je shvatiti jedna od gošći, na što sam je prekinuo... - No, nije da čovjek nije u pravu. Dapače. Laku noć. - Zar već idete? - pokrši ruke Copetova sestra?

16 - Nda, idemo. - odvrati plavuša podbovši me u cjevanicu. - ne daj Bože da jednu večer stranci osvoje Omaha Beach! * * * Stojim na vrhu bunkera na Omaha Beachu nesvjestan sebe i gledam kako s horizonta nadire desantna jedinica Saveznika. Stojim i razmišljam... koliko puta sam prošao gradom, i vidio nekog iz osnovne škole, te u njegovom pogledu vidio kako sam prepoznat, jednako kao što sam i ja prepoznao njega. Dok sam se nećkao da li da se javim, pogled i njegov vlasnik otišli su svojim poslom. Vjerojatno je čovjek pomislio da ga nisam prepoznao pa se nije želio javljati kako bi izbjegao neugodnost susreta koji obično nakon tako dugo vremena biva rutinski šabloniziran u stilu: Kako zdravlje? Radiš li? Jesi li oženjen? Imaš li djece? Koliko puta sam u sličnoj situaciji čak i pozdravio, no zauzvrat sam dobio tupi pogled. Kasnije sam se osjećao nelagodno, prevareno na neki način. Mislio sam: "Zar sam ja nečija budala da se nekome klanjam, a taj će od mene okretati glavu?" Sljedeći put kad bih sreo tu istu osobu namjerno se nisam želio javiti hineći da je ne prepoznajem, i baš kad bih okrenuo glavu svojim poslom, krajičkom bih oka opazio podignutu ruku u namjeri da me pozdravi koja bi zastala na pola puta te se povukla nazad. Tad bi mi bilo krivo što sam pogrešno procijenio osobu u danoj situaciji, i vjerujem da sam kod nje pokrenuo osjećaje jednake mojima iz prethodnog susreta. Sigurno sam nekoga nagnao na pomisao kako sam umišljeno govno koje ne želi pozdraviti stare poznanike. Razmišljam i osjetim ljubomoru spram Copeta jer je kadar bez dlake na jeziku stresti svu ogoljenu istinu pred ljude bez bojazni kako će ista biti prihvaćena. Ako vjeruješ istini, sigurno nisi u krivu i to je ona hrabrost koja nam većini nedostaje. Da smo kadri upravljati tom istinom i nositi se s takvom hrabrošću, manje bi jedni za druge bili stranci. Korijeni svega toga? Kao i uvijek roditeljski dom. Da su nam roditelji bili malo više prijatelji, a malo manje roditelji, stvar bi hodala prirodnije. U tom je slučaju Cope totalno privilegiran jer je odrastao potpuno bez takvih utjecaja. Razmišljam, i krajičkom oka uhvatim svog suborca s Omahe kako me doziva jer mu je health pao na nulu. "Medic, medic!" Gledam ga kako bespomoćno leži i čeka moju injekciju adrenalina da se pridigne na noge kako bi nastavio jurišati na strance koji su već osvojili naš prvi bunker. Ništa od toga večeras. Kliknem Escape i dezertiram iz igre. Plavuša se već ugodno smjestila i zagledala u film na TV-u. - Tko si ti? - Gande ne počinji! - Tko si ti? - Tvoj glas savjesti. - Ne, to je Cope. Tko si ti? Šuti. Jede kokice, gleda u film i šuti. - Koji je to film?

17 - "Dan nezavisnosti". - Aliensko smeće. - Yep. - Stranci u invaziji na ljude. - Yep. - Imamo li u kući Jeggera? - Ti ne piješ Jegger. - OK, samo pitam.

18 Copacabana /multimedia log: uz čitanje preporučljivo slušati: Barry Manilow "Copacabana"/ Some errors occurred while procesing the requested tasks. Please review the list of errors below for more details. Gledam u svoj Outlook i tipkam prstima po stolu. Pokušavam se prisjetiti što mi je o takvim situacijama običavao govoriti Cope koji je prije par godina zbog PTSP-a bio na tečaju psihoanalize. "E super je to, znaš" - znao je ushićeno govoriti Cope. "Kad vidiš da te nešto izbacuje iz takta, udahneš duboko, brojiš do deset, i zamisliš nešto lijepo. Nekog komada recimo kako ti u debeloj hladovini Copacabane toči hladnu pivu obučena u trodijelni kupaći kostim; naočale, šešir i plastične natikače model antiježinac, smješka se, mazno te gleda i namiguje radeći pri tom trepavicama propuh". OK, idem pokušati Zatvaram oči, a na misaonom ekranu mi bljeska ona poruka koja mi kaže da je Outlook ostao zbunjen jer ne može poslati najobičniji mejl. Sad mi izmišlja nekakve errore, pere ruke i svaljuje krivicu na sve unutar sistema samo kako bi sebe opravdao prokletnik kukavni, Poncije Pilat moje muke i truda. Da je Outlok kojim slučajem čeljade od krvi i mesa, stavljam ruku u vatru da bi prvi izdao domovinu, a "Takvi nama ne trebaju" znao je govoriti bojnik Hribar stojeći ispred ljudi '91. u Gospiću. Dakle Outlooče, kujo izdajnička, zna se što ti sljeduje. Širi krila, letiš, noga u tur najmanje je što ti mogu priuštiti prije nego te. Čekaj, gdje je Copacabana i komad s cugom? Odoše mi misli sa strogo trasiranog puta nekog psihoanalitičkog priručnika u sasvim drugom pravcu, i na drugi lokalitet. Dakle komad. Da, lipa mala, onako, baš se vidi da je iz fine obitelji. Ženio bih je odmah istog časa, sada i odmah, nema veze što ja ne znam portugalski i što je manja od mene 30 cm, i ovako smo svi iste visine kad legnemo. Ma vidi je samo molim te kako vrcka dok mi nosi cugu, a fino mi je i sunce zaklonila kukom i bedrenom kosti. Bravo mala, noga ti se pozlatila. Što kažeš? Nešto mi šapuće, al ne razabirem baš. Ma što mi to šapućeš tako mazno, de primakni se malko da te opipam i čujem. Čulna usta se primiču mome licu i jasno vidim kako se lagano razvlače u smiješak otkrivajući prekrasne zube, a vlažan jezik joj kratko cmokne prije nego mi milozvučnim sopranom poškaklja ušnu školjku: "Gand, srećo. Outlook ti javlja error" Prestravljen otvaram oči i gledam u monitor. Još uvijek duboko dišem, ali odluka donesena u času više nije imala mojega utjecaja. Kola su krenula nizbrdo, a ja sam odavno iskočio s njih ostavši samo nijemi promatrač pomahnitale budale koja se žesti. Ovo je paranormalno ljudi! Ovo je vantjelesno iskustvo. Lebdim iznad radnog stola u dnevnoj sobi i vidim sebe kako u maksimalno kratkom vremenskom roku stisnutom šakom savladavam put od najviše točke dosega iznad glave do površine stola na kojem stoji tipkovnica. Tresak se desio sekundu prije nego je teška, dlakava ručerda spljeskala tipkovnicu. Tresak je zaglušio proljetno poslijepodne mojega naselja, no tipkovnica je ostala u jednom komadu. Oznojena lica, vrata i kičme, još uvijek teško dišući shvaćam da

19 je tresak rezultat propuha s ulaznih vrata koja su se zalupila netom nakon što mi je u sobu ušao Cope. - Ništa ne govori. Vidim ti po izrazu lica da su na stvari samo dvije mogućnosti. Ili si upravo istrčao maraton i došao drugi izgubivši za pola broja tenisice, ili ti se javio nekakav error na PC-ju. Pošto sa svojom kondicijom maraton ne bi izdržao niti da ti ga trči bot, glasam za varijantu No2. Šutim. - Sjećam se, prije nekoliko godina, uletjela mi je neka gužva - nastavlja Cope. - Morao sam hitno do grada poslati fax. Do pošte mi je trebalo cca pola sata, čekao sam red još nekih 15-tak minuta, i napokon sam poslao taj isti fax. Nakon toga sam morao nazvati nekoliko frendova u Zagrebu i Splitu da se dogovorimo oko nekog biznisa i tu utukao dodatnih pola sata i ne pitaj me koliko love za međugradske razgovore. Na koncu sam sjeo u kafić, napisao pismo burazu u USA i poslao ga. Izgubio sam čitavo prije podne. Reci mi koliko bi tebi trebalo za takvo što? Pokušavam duboko udahnuti, ali bojim se da je taj vjetar preslab da odagna nagomilani pamuk u čeonom režnju i dozove razum i svijest. Na koncu Copeova patnička faca vraća me u stvarnost. - Kao prvo fax bi poslao s kompa u roku "odmah". Ekipu bi na spiku pozvao PallTalkom u neki kreirani room, i tamo bi se fino ispričali kao ljudi za cijenu lokalnih impulsa i ne bi imao potrebe sa svakim od njih ponaosob razgovarati. Na koncu bih burazu poslao mejl. Koliko bi mi trebalo? Pola sata najdulje. - Eto vidiš. To se zove progres. Da si to isto morao napraviti kao što sam ja, ne bi se nervirao nego bi to uzeo zdravo za gotovo, no danas uz ovu tehnologiju, skraćuješ si vrijeme i podižeš učinkovitost, a ti gubiš živce jer ti nije prošao mejl. Nema veze, proći će za pola ure pa isto dobro. - Je Cope, ali ja sam dio tog progresa i želim da mejl prođe odmah! uzviknem, a iz želuca mi opet navre bujica bijesa te zamahnem rukom. - Stoj! prodere se Cope i pogleda me molećivo raširenih očiju. Budi cool čovječe, ipak je to samo mašina. Ne dozvoli da te pobjedi, reci sebi da si bolji od nje. Kad se samo sjetim svoje Amige i koliko mi je vremena trebalo... - Te spike o Amigi me dodatno nervaju Cooopeee!!!! Kad slušam te stvari imam osjećaj da sjedim u Ferariju dok mi piliš mozak pričom o parnoj mašini. Ruka mi je počela trnuti od gubitka krvi koja se slijevala iz još uvijek podignute šake. - Stari! Samo cool. Ne daj mašini da zavlada tvojim umom. Sjeti se Matrixa i kako bi to riješili Morfijus i Nijo. Kažem ti dokaži sebi da si OK, i reci na glas da si iznad tehnologije. I zapamti... Uživaj u tom trenutku! Gledam frenda kako se trudi, i polako ga počinjem gubiti iz vida. Možda Cope i ima pravo, možda i ne bih smio dozvoliti hrpi željeza da me izbaci iz takta, jer ne postoji na ovom svijetu stvar koja funkcionira savršeno. Nemam pojma zašto, no dolazi mi na um neki latino pisac koji je u nekom svom djelu govorio kako nikad neće vidjeti Copacabanu. Ili je to bila Cordoba!? Neka budala sve u svemu, tko još piše o pjesme o automobilima, pogotovo o Seatu?

20 - Ja sam iznad tehnologijeee!!! Na trenutak vidim Copeov smiješak kako se iskrivljuje u grimasu dok me zapanjeno gleda s ustima izobličenim u poluglasno "NE". - Sorry Cope, ali Copacabana je tako prokleto daleko P.S: Sutra dan sam otišao do grada po novu tipkovnicu. Ova je i ovako bila pri kraju. Ruka me više skoro pa ne boli, mada su s donje strane šake ostali pečati QWERTZ. P.P.S. Skoro zaboravih. Mejl nije prošao, ali.. uživao sam u tom trenutku.

21 Voditi ljubav, a ne (s)rat! /multimedia log: uz čitanje preporučljivo slušati: Bruce Springsteen "War"/ Copetova sestra ima dvoje djece. Jedan klinjo ide u 3. razred osnovne škole, dok je mlađi glavni hahar u starijoj vrtićkoj grupi. Za razliku od Copeta koji je zakleti protivnik progresa i mrzitelj kompjutora, klinci su u svom domu oboružani solidno nabildanim PC-jem, PSX konzolom, a tu je i ostavština njihova oca, Atari 2600 te N64 konzola s jednim kertriđem. Sjedio sam zavaljen u naslonjač, iz pristojnosti s izrazom zabrinutosti na licu, i gledao kako mi frend čisti tanjur s nadrobljenom čokoladom i keksima. Nije nam se učinilo prigodno nabacivati šale jer je Copetova voljena sestra imala pogled poput Bambija kojem su upravo ubili mamu. - Pokaži Gandu slike. promrsio je Cope kroz 10 dekagrama smrskanoga keksa. Žena mi je pružila A4 bijeli papir urešen crtežom nespretnih poteza. - Ovo je nacrtao onaj mlađi, nastavio je Cope i vrtićka pedagoginja je ostala šokirana. Primijeti molim te kako na crtežu dominiraju grobovi. S tim klincem nešto nije OK. Gledao sam sliku neko vrijeme, povremeno mjerkajući Copetovo lice, kao i lice njegove sestre u čijem se pogledu čitala sva briga ovoga svijeta. - Ako mene pitate, tu razloga za brigu nema. odgovorio sam u maniri obiteljskog psihoterapeuta. Ovaj crtež je ništa drugo nego običan screenshot iz igre Worms 2. - Skrinšot? ponovila je Copetova sestra. - Skrinšot? pogledao je Cope u sestru pa u mene. - Skrinšot. umirio sam zabrinute face te nastavio. Obična slika iz igre. Mali ti igra Wormse i u vrtiću je nacrtao jednu od scena. Neki su klinci vjerujem nacrtali "Čovječe ne ljuti se", neki nogometno igralište ili biciklu, a tvoj je nacrtao Wormse. Ovi grobovi su tipična scena u kojoj se crvić nakon poraza pretvara u humku s križem. Mjesta za brigu, po meni naravno, nema. - Po meni je ovo materijal za brigu, i to veliki. dodao je Cope. - Zašto mali nije kao sva normalna djeca nacrtao loptu ili romobil, nego PC igru? Rekao sam ti ja da odmakneš potomstvo od te paklenske sprave započelo je bratsko soljenje pameti. Imaš u kući Hefestov pogon ženo izderao se Cope proročki uperivši prst u 15 inčni monitor. Sestra je sjedila, gledajući u prazno. - Ne plaši ženu budalo! Grob sam po sebi nije ništa drugo nego obilježeni komad tla. Znamo da je obilježen znakom križa, a znamo i zašto. Prolaznost života sigurno nije tema koja će potaknuti pitanja u glavi 4-godišnjaka, no ne treba ga operirati od života. Na Dan Svih Svetih djeca su posjetila groblje, i nisu se šokirala. Veća je frka nama odraslima prošetati između grobova nego li klincima. Stoga ne vidim što je loše u tom crtežu. - Grob označava kraj života, a u Wormsima se crv pretvara u križ nakon što pogine u borbi. Destrukcija! Otvoreno poticanje na nasilje! Mali potpuno svjesno ubija crve i likuje kad pobjedi.

22 Copetova sestra i dalje je šutjela motreći čas mene, čas brata. - OK, ako tako misliš. Ne pada mi na pamet objašnjavati kako mali ne ubija crve, već se zabavlja na PC-ju. Da mali vidi crva u parku ne bi ga niti dotaknuo, no to je moje mišljenje. Idemo ovako Kad mali zajaši na Wormse, pokucaj mi na vrata pa ćemo se utaboriti iza trosjeda i lurkati razvoj situacije. Ako primijetimo pojavu destrukcije, prekidamo veselje i potpisujemo primirje s kolutićavcima. Prijedlog je prihvaćen jednoglasno. Kako smo prvi susjedi brzina intervencije u kriznoj situaciji nije bila upitna, a Copetova sestra se pobrinula za logistiku. Brat bratu 2 kilograma prženog kikirikija, i galon gaziranih sokova bio je potpora koja nam je imala biti na ispomoć. Na incident u dnevnoj sobi nismo predugo čekali. Primirje je prekinuto istu večer, te mi je oko 19:00 velika Copetova šapa udarila nekoliko puta na kućna vrata. - Uzbuna. promrsio je Cope i nestao. Sjedili smo vidno nezainteresirani za sukob koji se odvijao niti 3 metra jugoistočno od nas. Potonuli smo u naslonjačima, te poput kornjača uvukavši glave u ramena, spretno ubacivali jedni drugima kikiriki u usta. - Sad ćeš vidjeti pizdarije. prošaptao je Cope žvačući. Čim padne prvi crv nastat će kaos. Virili smo preko naslona kauča, privukavši se klincima s leđa. Stanje na terenu bilo je prilično izjednačeno i vidjelo se ta stariji klinac ima više ratnog iskustva, no mlađi je bio izvrstan učenik. Stariji je taman imao potez u kojem je bilo jasno da će mlađi izgubiti svog prvog crva. - E sad gledaj. likovao je Cope. Bazooka je udarila u crva koji je slatkasto mahnuo rekavši "bye-bye" te se pretvorio u mali zemljani hupser s križem. Mlađi brat je pogledavši svog starijeg brata razvukao osmijeh od uha do uha i zagugutao: - Super si ga pogodio! Bravo! Stariji se buraz, kako i priliči, zahvalio. Klinci su se uz osmjeh kucnuli glavama i nastavili čistiti crve po terenu. Nakon pola sata i ne znam koje partije po redu, smijeh i veselje preplavilo je naše atomsko sklonište, a kako je kikiriki bio na izmaku, zaključio sam kako sukobljenim stranama nije potrebna UNPA zona. Dok me ispraćao na vratima, Cope je vidno zbunjen teškom mukom klještima iščupao nekoliko riječi. - Ovo ne može razviti natjecateljski duh i pripadnost ekipi kao što bi mogao nogomet, šta ja znam. Sutradan smo sjedili na klupi u parku i gledali klince kako nabijaju loptu. - Nije li ovo kud i kamo zanimljivije od blejanja u kompjutor? Pogledaj ih. Skupa se znoje, trgaju se da postignu nešto. To je bit čovječe. To je osjećaj koji ih nagoni da razviju i osobnost i pripadnost kolektivu. S njim je besmisleno ulaziti u raspravu bilo koje vrste. Kad sam još prije 10-tak godina to otkrio, lakše mi je bilo podnijeti njegovu osobnost. Polemiziranje i davanje prednosti loptanju na zraku, ili gejamnju na PC-ju, uistinu je bespredmetno. Besmislenije od toga može biti samo zdravo za gotovo prihvatiti

23 Copetova razmišljanja. Sjedili smo i pušili gledajući klince dok je do nas dopirala vika s igrališta. Jedan je klinac bio dominantniji od drugih i skoro svaku akciju svojih suigrača popratio je galamom: - Mario pederu! Je l' vidiš kome dodaješ konju ćoravi? Kad smo se ustali i napravili par koraka Cope je napokon prozborio: - Sačekaj da svratim do trgovine. Mislim da ti treba limun? - Limun? Meni? - Da. Uzmi limun i presjeci ga na pola. Stavi obje kriške u usta, svaku s jedne strane. Možda ti skine taj tupavi osmjeh s lica.

24 Aksiomi /multimedia log: uz čitanje preporučljivo slušati: The Mission "Children"/ Stojim na balkonu i gledam u riječku zaobilaznicu koja opasuje jedan dio grada. Ispod zaobilaznice taktički posložene zgrade, između svake zgrade park, između svakog parka cesta. Tu i tamo oko mi preleti preko komada zemljane površine ukrašene usamljenim degeneričnim stablima. - Šta blejiš? Gledam Copeta kako mi prilazi i smješta se tik do mene oslonivši se o balkonsku ogradu. - Ne kaže se "šta" nego "što". Tko je tebe pustio u stan? - Šta ima dole u parku? - Nema ništa. Šutimo i gledamo naselje preko kojeg se polako navlači tamna maglica koja silazi s Učke koja nam svake minute sve više skriva sunce. - Fakat nema ništa. - Ništa. - E, a sjećaš li se što je tu bilo prije petnaest godina? Odlutam mislima u '88. i sjetim se kako sam živeći u susjednom naselju ovuda brijao s ekipom. Čitavo područje bila je nepregledna borova šuma koja se protezala kilometrima u opsegu, a bila je posađena ni najstariji ne pamte kad. Od te šume danas nije ostala niti jedna borova iglica, jer su je urbanističkim planom potpuno iskrčili i na njezinom mjestu podigli najveće riječko stambeno naselje iznad kojeg su razvukli zaobilaznicu. Urbanisti i arhitekti su, kako bi zadovoljili minimalne potrebe življa za zelenilom, odlučili kamene gromade koje su bageri iskopali iz temelja budućih zgrada, nabacati na hrpu, te ih naknadno pretrpati zemljom koja se kasnije pod naletom nekoliko kiša isprala ostavljajući na vidjelo ogoljeno stijenje koje sad krasi svaki park u naselju. Tu i tamo su posadili i drveće, povezali ih dok su još bile mladice, no nakon prvog naleta bure drveće se iskrivilo preslabo da se odupre vjetru. Ubrzo su se stabalca osušila, a opstalo ih je jedva nekoliko. Sad se mislim, zar je uistinu bilo potrebno uništiti onoliku šumu koja nam je svima još od starih dana ostavljena na dar, na čuvanje? Nije li se mogao posjeći samo onaj dio koji je smetao temeljima pojedine zgrade, a između samih zgrada ostaviti zeleni pojas? Mogao se naravno, jer između nekih zgrada rasteže se praznina od nekoliko stotina metara, no nije. Svako dijete koje igra GOD igru, neće iskrčiti šumu da bi na njezinom mjestu podiglo naselje, već će za tu priliku iskrčiti samo onaj dio koji mu je za to prijeko potreban. Uviđam li ja to da svaki osmoškolac ima više soli u glavi od prosječnog arhitekta? - Pitam te je l' se sjećaš šta je tu bilo nekad? Gledam Copeta kako mi maše s cigaretom oko glave i eskiviram da me ne oslijepi žarom. I to ti je život. Dovoljno je jednom idiotu dati aparat vlasti u ruke, i da se nesvjestan svoje gluposti počne igrati Boga i uništi ono što su generacije čuvale.

25 Pokrčiti onoliku šumu! Sumnjam da ću ikad prestati zamišljati kako bi ovo naselje imalo dušu kad bi na površinama koje su sad nepotrebno unakažene, stajala borovina. - Ne sjećam se Cope. Ajmo gledat TV. * * * Gledam u Dnevnik, a krajičkom oka snimam Copeta kako grize nokte. - Jebote Gande, daj cigaru! - Nemam. Pobacao sam sve u smeće pred koji tjedan kad sam prestao. Da se slučajno ne mašim rukom kad me uhvati kriza. - Pobacao si cigare u smeće? - Upravo si ponovio ono što sam prethodno rekao. - Idiote. Gledam u Dnevnik. Krajičkom oka snimam Copeta kako čas češka nos, čas nateže ušnu resicu. - Bacio cigare?! Kreten! Na Dnevniku je neki prilog o navodnjavanju Slavonije. Spikerica trusi podatke: "Hrvatska je druga zemlja u Europi po bogatstvu vodom, a treća u Europi po šteti na usjevima od suše. Bogatstvo vodom stoji neiskorišteno, a svake godine šteta nastala uslijed suše iznosi 1,5 milijardu kuna To su prvi shvatili slavonski ratari te su odlučili..." - Ovi su isti ti Gande. Kreteni. Hrvati su na ovo područje došli u 7. stoljeću, a danas je koji ono? Četvrtak, 19:50. Dakle 21. stoljeće. Znači njima je trebalo 14 stoljeća da shvate ono što su odavno radili stari Sumerani i Mezopotamci. U jeku atomskog doba, u jeku ekspanzije kompjutora, postao puk svjestan da živi pokraj vode tekućice pa otkrio sistem navodnjavanja! Otkrio narod melioraciju. - Kakve ja veze imam s tim? - Bacio si cigare umjesto da si ih dao meni. Kad tebi nisu trebale, ti si ih šutnuo u smeće. Ne znaš raspodijeliti resurse. - O čemu ti pričaš čovječe? - Da postoji strategija u kojoj se dilaju cigare, svako bi dijete meni dalo cigaru jer ja pušim, i to bi bio pravilno iskorišten resurs. Ali ne i ti. Ali ne i naš narod. Nije naša zemlja toliko u dreku koliko smo je mi sami kadri tamo uvaljati. Svako dijete koje igra strategiju podići će njive uz vodu, ili će prokopati kanale da navodni oranice, ali ne i naši stručnjaci u ministarstvu gospodarstva. Uviđam li ja to da svaki osmoškolac ima više soli u glavi od prosječnog agronoma? Šutim. Dignem se i s vrha police za knjige izvadim kutiju Marllbora. Vadim jednu cigaretu i stavljam je u usta, a kutiju bacam Copetu u krilo. Pali cigaru, i nudi me vatrom. Žvačem neupaljenu cigaretu.

26 - Neka hvala, pokušavam prestati. Gleda u TV. - Daj okreni program jebote, šta ćemo gledat u ovu glupost? * * * Daljinskim vrtim programe na TV-u. - Žiku pop! - viče Cope i maše s cigaretom. - Ostavi to. Volim popove, smiješni su mi. Gledam u svećenika na TV-u. Krajičkom oka snimam Copeta kako se smješka razdragan poput djeteta. - Pogledaj ti Gande ovog majstora! Lagodan život, komada k'o pljeve, fina klopa, vozi dobra kola, nema stresa, i čitav svoj život priča jednu te istu priču. Svaki dan u godini ima svoju stranicu u Bibliji, i on to narodu fino čita, a narod sluša, k'o nepismene ovce koje to ne znaju pročitati sami. Pa da je barem bio kadar to što čita naučiti na pamet, možda bi mu i vjerovao, nego stalno gleda u knjigu? Čitati sam naučio s 5 godina. Po čemu on sad radi neki mudriji posao od nekog djeteta? Isto kao kad vidim profesore na faksu kako drže predavanje čitajući s folije. Mislim, čovjek već 30 godina priča jednu te istu priču i to do sad nije zapamtio? Kako da sad normalan čovjek ozbiljno shvati takvog popa ili takvog profesora? Po kojem su to znanju oni veći autoriteti od nekog klinca iz vrtića? - Dobro Cope, što sad briješ? - Evo neki dan gledam nećaka kako igra Pokemone na PC-ju. Tih Pokemona ima, šta ja znam koliko, valjda tristo! A onih malih na stotine... Smijem se i slušam spiku. - Vjerovao ili ne, ali taj mali zna svakom Pokemonu ime! I ne samo ime. Zna i jel taj Pokemon vatreni, vodeni, travnati, kameni, željezni, od voća, od povrća ne znam sad kakvih sve ima, ali zna sve o njima. Zna koliko imaju zdravlja, koliko unose snage u udarac, u napad, u obranu, zna koji se pretvara u kojeg, koji koga mrči i slično. Tu brat bratu ima više od tisuću podataka, sve dosadniji od dosadnijeg, a klinac od 6 godina to sve ima u glavi. A do prije pola godine o tome nije imao pojma. Pa evo neki dan igra mali neku igru! Sve magije zna napamet, sve manuale je pročitao i skužio, zna točno za svakog lika kako se ponaša, u kojoj formaciji mora stajati u odnosu na ostale likove, koliko koji mač oduzima snage, koliko vrijedi svaka strijela, koliko ga štiti neki oklop, i da ti ne nabrajam. Svako dijete koje igra RPG, baratat će s više podataka nego li bilo koji odrastao čovjek koji rutinski obavlja monoton posao. Uviđam li ja to da svaki osmoškolac ima više soli u glavi od prosječnog intelektualca? - Cope daj mi vatre. - A ne! Nema šanse! - To bi bio u ludo utrošen resurs?

27 - Brzo učiš Gande! Još malo pa ćeš biti mudar k'o da imaš 6 godina. - Znaš li ti Cope, kako bi se sve ovo o čemu ti čitavu večer gunđaš, moglo svesti na jednu jedinu rečenicu? - Kako? - Tako da se postavi aksiom koji bi vrijedio za sve nabrojano. - A taj je? - Ukupna količina inteligencije na planeti je konstantna, samo stanovništvo raste. - Gande evo ti vatre. - Neka hvala, pokušavam prestati. - Šteta, baš sam se ponadao da ću provjeriti jedan svoj aksiom. - A taj je? - Mudar čovjek u usta stavlja cigaretu da bi o nečemu razmislio. Budala to čini da s nečim napuni usta.

28 SPAM /multimedia log: uz čitanje preporučljivo slušati: I.Robić & Z. Vučković - "Tata kupi mi auto"/ Za razliku od većine ljudi koji robuju normama društva i svoje ponašanje kroje po obrascu "što će susjedi reći", mene uopće nije sram priznati da je subota dan kad se iz kreveta ne dižem prije 10 sati. Totalno mi je svejedno što tko misli o tome, no spavanje je elementarna ljudska potreba poput jela i pića, a subota mi je jedini dan kad si mogu dozvoliti da odspavam par sati duže nego obično, i time nadoknadim šestosatni ritam spavanja koji furam tijekom ostalih šest dana u tjednu. Nije bitno da li se moje gubljenje noći svodi na pisanje, gledanje filmova, surfanje, na odgovaranje na nebrojene mejlove koje primam, ili pak na juriš na banku u Tobruku koju na mapi Gold Rush mog omiljenog Enemy Territorija tako dobro čuvaju Sile Osovine. Vrijeme koje provodim budan smatram izuzetno konstruktivnim jer me sve nabrojane aktivnosti mentalno i duhovno hrane, za razliku od onih aktivnosti koje upražnjavam u kolotečini života kao što je jutarnji odlazak u firmu. No kad tijelo klone i kad mi se u 16:30 nasred ceste dok vozim kući sa šljake, učini da mi je pravo prvenstva oduzeo nacistički tenk na kojem vitlajući bombom jaši GrDi, jasno je da tijelo odašilje više nego jasne signale. Spavanje! Iako nisam Jehovin svjedok subota je moja svetinja, i kad mi je prošle subote u 8 sati ujutro Cope zakoračio u sobu, prilično sam sam sebe začudio kako to da mu nisam zubima odgrizao glavu i zabio mu je u analni otvor. - Spavaš a? - Više ne, očito? Jesmo opet napadnuti? Jel moram prozračiti uniformu i nauljiti TTjac? - Ne budali. Po običaju si pomiješao Domovinski rat i Wolfenstein, a i ulazna vrata si ostavio otključana. Trebao bi više spavati. Ajde skuhaj kavu. Razbio sam posljednju šalicu iz servisa dok sam krmeljav nalijevao vrelu vodu u JacobsCaffe. - Čemu imam zahvaliti ovaj posjet u cik zore? - Svojoj dobroj karmi rekao bih. Daj vatre. Držeći se objeručke za sudoper, gurnuo sam glavu u prljavo suđe i za vrat pustio hladnu vodu iz slavine. - Slušam Cope. Počni, i nek bude uvjerljivo. Još nisam odlučio dal' da te ubijem ili ne. Cope je srknuo kavu i krenuo s pričom: - Šta si ti ono neki dan rekao o Spamu? - Nemam ja pojma što sam govorio sinoć, a kamoli pred neki dan, još manje o spamu. - Ne mutavi. Rekao si da ti je puna kapa Spama i da ti je klan skoro izbačen sa nekog natjecanja zbog Spama. Pričaj, podsjeti me. - Dobro čovječe. Ako misliš da je ovo valjan razlog za moje buđenje u ovo doba, ja ću te zadaviti vlastitim crijevima i odrobijati te bez treptaja oka.

29 - Ti misliš da sam se ja došao ogrebati za kavu i cigaru, pa izmišljam razloge? Stvarno si bijednik! U taj čas nešto je lupilo o ulazna vrata. - Jesi čuo ovo? Nešto je lupilo! Zateturavši, ustao sam se s namjerom da vidim tko je na vratima, no Cope me povukao za rukav pidžame. - Ma nije to ništa, učinilo ti se, susjedov pas, tko bi bio u ovo doba? Pa još je rano za posjete, a i subota je. Pošten svijet spava. - Ne podsjećaj me čovječe, još si na probnom roku odvratim i krenem prema vratima, no Cope je hitro skočio na noge i ispriječio mi se na putu uhvativši me rukom za rame, dok je drugom rukom pridržavao hlače da mu ne skliznu preko kukova. - Nije ništa Gande, još si pospan, pričinja ti se, nego daj da se vratimo na priču o Spamu. Što je ono bilo što te naljutilo, podsjeti me. - Izgubio si kaiš? - Pusti kaiš! Spam? - Dakle Spam. U mnogim zemljama donesene su stroge odrednice i zakoni u kojima se Spam okarakterizirao kao napad na privatnost pojedinca, a negdje ga se čak smatra intelektualnim nasiljem. Spam je neželjena poruka reklamnog karaktera koja mi svakodnevno dolazi u Inbox. Nude mi da povećam majmuna, da povećam sise, da kupim Viagru, da kupim kinesko posuđe, da odem na neki web gledati slike mladih Tajlanđanki... - I kakve su? - Tko? - Tajlanđanke? - Daj ne drobi, slušaj dakle dalje. Ukratko, Spam je sadržaj koji me ne zanima, a kojim me spameri svakodnevno bombardiraju. Da bi se zaštitio od tog smeća, nabavio sam si program koji blokira Spam poruke. Jesi ti siguran da je Spam tema koja te zanima? - Samo ti opleti Gande, pretvorio sam se u uho. odvratio je Cope nalivši još kave u praznu šalicu. - Dakle taj program šljaka na foru da skeniraš mejlove koji su ti na serveru i koji ti još nisu došli u Inbox. Vidiš njihove naslove i vidiš tko ti ih šalje, pa možeš markirati neželjene poruke da se obrišu još na serveru, te da ti nikad ne dođu u Inbox. Tako je u hrpi smeća koje je stiglo na moj server, došao i mejl od administratora Clan Basea na kojem sam prijavio svoj klan za Euro Cup u Enemy Territoryju. Subject a je bio tumplav, nešto kao "Hi Gand" ili nešto slično, i ja sam to automatski selektirao kao Spam i mejl nisam nikad dobio niti pročitao. U tom mejlu bili su naputci za natjecanje i sreća da se drugi admin javio iznova jer da nije, bilo bi svega. Eto to je ta spika. Čemu te to zanimalo u ovo jutarnje doba? - Ček, ček malo! Nije to sve, a neeee! Spominjao si ti još nešto. - Spominjao? Nešto? Što?