BalkanDownload. Jojo Moyes. S engleskog prevela Mihaela Velina

Transcription

1

2 Jojo Moyes Nakon TEBE S engleskog prevela Mihaela Velina

3 Za moju baku, Betty McKee

4 Prvo poglavlje Krupni muškarac pri dnu šanka znoji se. Glavu je pognuo nisko nad čašu s dvostrukim viskijem, ali svakih nekoliko minuta podiže pogled prema vratima iza sebe. Tanak sloj znoja sjaji se pod LED svjetlima. Ispusti dugačak, drhtav dah prerušen u uzdah pa se opet okrene prema svome piću. Hej. Oprostite? Podignem pogled s čaša koje laštim. Mogu li dobiti još jedno isto? Zelini mu reći da to nije dobra zamisao, da neće pomoći, a možda čak i bude ona kap koja će preliti čašu. Ali tip je punoljetan, još je četvrt sata ostalo do zatvaranja, a prema pravilima tvrtke nema razloga da mu odbijem poslužiti piće, pa mu priđem, podignem čašu i provjerim je li dovoljno čista. On klimne prema boci. Dupli, kaže i povuče mesnatim dlanom preko vlažna lica. Sedam funti i dvadeset penija, molim. Utorak je navečer, četvrt do jedanaest, i aerodromski irski pub Četverolisna djetelina - irski koliko i Mahatma Gandhi - polako se stišava. Zatvara se deset minuta nakon uzlijetanja posljednjeg zrakoplova; trenutačno smo ovdje samo ja, napet momak s prijenosnim računalom, uskokodakane žene za stolom broj dva i muškarac nad dvostrukim viskijem, koji čeka SC107 za Stockholm ili DB224 za München, a ovaj drugi kasni četrdeset minuta. U smjeni sam od podneva jer Carly boli želudac pa je otišla kući. Nije mi problem. Nikad mi nije problem ostati dulje. Tiho pjevušeći uz Keltske frule Smaragdnog otoka, CD III, priđem stolu i pokupim prazne čaše ispred dviju žena zadubljenih u snimku na mobitelu. Smiju se smijehom pripitih. Moja unučica. Stara pet dana, kaže plavuša dok se naginjem preko stola po njezinu čašu. Divna je. Smiješim se. Sve mi bebe izgledaju kao peciva s grožđicama. Živi u Švedskoj. Nikad nisam bila tamo. Ali moram otići vidjeti svoje

5 prvo unuče, ne? Pijemo njoj u zdravlje. Opet prasnu u smijeh. Hoćete nazdraviti s nama? No, predahnite na pet minuta. Ionako nećemo stići dovršiti bocu. Ajoj! Evo, zovu nas. Hajde, Dor. Potaknute porukom na zaslonu brzo prikupljaju svoje stvari i možda samo ja zamjećujem laganu nestabilnost na nogama dok kreću prema sigurnosnoj provjeri. Spustim njihove čaše na šank i pogledom tražim što još treba oprati. Znači, nikad ne dođete u napast? Sitnija od njih dviju vratila se po šal. Oprostite? Da na kraju smjene samo nastavite ravno i uskočite u prvi avion. Ja bih. Opet se nasmije. Svaki božji dan. Nasmiješim se profesionalno bezličnim osmijehom koji može značiti bilo što pa se okrenem natrag prema šanku. Oko mene aerodromske se trgovine zatvaraju, metalne rešetke štropoću spuštajući se ispred preskupih torbica i čokolada Toblerone, darova koji se kupuju u zadnji čas. Znakovi se treperavo gase na izlazima tri, pet i jedanaest; posljednji današnji putnici vinuli su se u noćno nebo, s kojega namiguju signalna svjetla zrakoplova. Kongoška čistačica Violet gura kolica prema meni lagano se ljuljajući u hodu, a gumeni joj potplati škripe po sjajnom mramoleumu. Večer, draga. Večer, Violet. Ne bi trebala biti ovdje tako kasno, dušo. Trebala bi biti doma sa svojim najdražima. Svake večeri kaže mi isto. Neću još dugo. I ja svake večeri dajem isti taj odgovor. Zadovoljna, klimne pa nastavi svojim putom. Napeti Prijenosnik i Znojni Viski već su otišli. Završim sa slaganjem čaša i napravim obračun dvaput provjeravajući odgovara li iznos onomu u kasi. Zapišem sve u knjigu, provjerim crpke, zabilježim što sve treba naručiti. Tek

6 tad zamijetim da je kaput krupnoga znojavca još prebačen preko barskog stolca. Priđem mu i pogledam gore u zaslon. Let za München tek ukrcava, stigla bih mu odnijeti kaput kad bih htjela. Pogledam još jednom pa polako krenem prema muškom WC-u. Halo? Ima li koga unutra? Začuje se jedva istisnut glas s blagim prizvukom histerije. Gurnem vrata. Znojni Viski sagnut je nisko nad umivaonicima, pljuska lice hladnom vodom. Blijed je kao kreda. Jesu li prozvali moj let? Upravo sad. Vjerojatno imate još nekoliko minuta. Okrenem se da ću poći, ali nešto me zaustavi. Čovjek zuri u mene, a oči su mu dvije napete lokvice tjeskobe. Ne mogu ja to. Dohvati papirnati ručnik i potapka njime po licu. Ne mogu se ukrcati u avion. Čekam. Trebao bih odletjeti na sastanak s novim šefom, a ne mogu. Nisam mu imao hrabrosti reći da se bojim letenja. Vrti glavom. Ne da se bojim, nego me sama pomisao na to užasava. Pustim da se vrata zatvore za mnom. Kakav vam je taj novi posao? On trepne. Uh... autodijelovi. Ja sam novi viši područni voditelj, zagrada Odjel rezervnih dijelova zatvori zagradu, za Hunt Motors. Zvuči kao važan posao, kažem. Imate... zagradu... u nazivu. Već dugo radim. Proguta s mukom. I baš zato ne želim umrijeti u plamenoj kugli. Stvarno ne želim umrijeti u letećoj buktinji. U iskušenju sam da istaknem kako to zapravo ne bi bila leteća buktinja, nego plamena kugla u brzu padu, ali čini mi se da to baš i ne bi bilo od pomoći. Opet si isplahne lice hladnom vodom, a ja mu pružim papirnati ručnik. Hvala. Drhtavo izdahne i uspravi se pokušavajući se pribrati. Kladim se da nikad prije niste vidjeli odrasla čovjeka koji se ponaša kao idiot, ha?

7 Otprilike četiri puta na dan. Sitne mu se oči rašire. Otprilike četiri puta na dan moram ispecati nekoga iz muškog WC-a. Obično zbog straha od letenja. Trepne gledajući me. Ali, znate, kao što svima kažem, dosad se nije srušio nijedan avion koji je poletio s ovog aerodroma. Vrat u ovratniku košulje naglo mu se trzne prema natrag. Stvarno? Nijedan. Nije bilo... čak ni kakve male nesreće na pisti? Slegnem ramenima. Zapravo je ovdje prilično dosadno. Ljudi odlete, odu kamo već trebaju, vrate se nekoliko dana poslije. Naslonim se na vrata da ostanu otvorena. Navečer toaleti ne mirišu bajno. Uostalom, mislim da ima mnogo gorih stvari koje se čovjeku mogu dogoditi. Pa... Pretpostavljam da ima. Razmisli o tome pa me postrance pogleda. Četiri na dan, ha? Ponekad i više. Oprostite, ali sad se zaista moram vratiti do šanka. Nije dobro da me prečesto vide kako izlazim iz muškog WC-a. On se nasmiješi i na trenutak vidim kakav bi mogao biti u drugim situacijama. Prirodno gorljiv čovjek. Vedar. Muškarac na vrhuncu karijere u poslu proizvodnje rezervnih automobilskih dijelova. Čini mi se da čujem objavu za vaš let. Mislite da ću biti dobro? Bit ćete dobro. To je vrlo sigurna zrakoplovna kompanija. A cijela će stvar trajati samo dva sata. Gledajte, SK491 sletio je prije pet minuta. Kad budete išli prema svom izlazu, vidjet ćete stjuarde i stjuardese na putu kućama. Vidjet ćete da veselo razgovaraju i smiju se. Njima je letenje otprilike kao vama vožnja busom. Neki od njih lete tri, četiri puta na dan. A nisu glupi. Da nije sigurno, ne bi to radili, zar ne? Kao vožnja busom, ponovi on.

8 Ali vjerojatno mnogo sigurnije. Pa, to je istina. Podigne obrve. Na cesti je mnogo budala. Klimnem. On poravna kravatu. A to je stvarno velik posao. Šteta bi bilo da ga propustite zbog takve sitnice. Čim se priviknete na to da ste u zraku, bit ćete dobro. Možda i hoću. Hvala vam... Louisa, kažem. Hvala vam, Louisa. Vrlo ste ljubazni. Upitno me pogleda. Pretpostavljam... ovaj... da ne biste nekom prilikom otišli sa mnom na piće? Mislim da čujem posljednji poziv za vaš let, gospodine, kažem i širom otvorim vrata da može izići. On klimne da prikrije nelagodu pa stane naglašeno prepipavati džepove. Da. Svakako. Pa... idem onda. Uživajte u onim zagradama. Dvije minute nakon njegova odlaska otkrijem da je povratio po cijelom odjeljku broj tri. Kući stignem u 1.15 i dočeka me stan utonuo u tišinu. Presvučeni se u donji dio pidžame i majicu s kapuljačom pa otvorim hladnjak, izvadim bocu bijeloga i natočim si čašu. Usta mi se stisnu koliko je kiselo. Pogledam etiketu i shvatim da sam bocu vjerojatno otvorila sinoć i zaboravila je začepiti, ali zaključim da ne valja previše razmišljati o takvim stvarima. Spustim se u naslonjač s vinom u ruci. Na dasci iznad kamina stoje dvije čestitke. Jednom mi roditelji čestitaju rođendan. Majčino sve najbolje boli kao ubod nožem. Drugu je poslala sestra, zajedno s prijedlogom da ona i Thom dođu za vikend. Ta je druga od prije šest mjeseci. Dvije poruke na mobitelu, jedna od zubara. Druga ne.

9 Bok, Louisa. Ovdje Jared. Upoznali smo se u Prljavoj patki. Pa, dobro smo se... zabavili [nelagodan, prigušen smijeh]. Bilo je... znaš... uživao sam. Pomislio sam da bismo to možda mogli ponoviti? Imaš moj broj... Ispraznivši bocu, pomislim da bih mogla kupiti još jednu, ali ne ide mi se opet van. Ne želim da se Samir iz non-stop dućana opet našali na račun beskrajna niza boca Pinot Grigija. Ni s kim ne želim razgovarati. Odjednom sam umorna do kostiju, ali to je ona zujava iscrpljenost koja mi govori da neću moći spavati čak ni ako odem u krevet. Nakratko se prisjetim Jareda i pomislim da je imao nokte neobična oblika. Smetaju li mi neobični nokti? Zurim u gole zidove u dnevnoj sobi i iznenada shvatim da mi treba zraka. Zaista mi treba zraka. Otvorim prozor u hodniku i nesigurnim se nogama popnem požarnim stubama do krova. Kad sam prije devet mjeseci prvi put bila ovdje gore, tip iz agencije za promet nekretninama pokazivao mi je kako je prošli stanar na krovu uredio malen vrt, postavio nekoliko metalnih posuda za biljke, čak i klupicu. Naravno, nije službeno vaš, rekao je, ali jedino vi imate izravan pristup vrtu iz svog stana. Mislim da je baš lijep. Mogli biste ovdje održavati zabave. Gledala sam ga tupo, pitajući se izgledam li kao osoba koja priređuje zabave. Biljke su već odavno uvenule i osušile se. Očito nisam osoba koja se zna brinuti o nečemu. Sad stojim na krovu i gledam dolje u londonsku tamu i svjetla koja mi iz nje namiguju. Oko mene živi, diše, jede, svađa se milijun ljudi. Milijun života potpuno odvojenih od moga. Neobična je to vrsta mira. Ulična rasvjeta svjetluca, a kroz filtar noćnoga zraka do mene dopiru zvukovi grada, motori automobila, zalupljena vrata. Nekoliko kilometara južnije udaljen potmuo zvuk policijskog helikoptera čiji svjetlosni snop reže tamu u potrazi za nekim odbjeglim nitkovom u obližnjem parku. Negdje u daljini sirena. Uvijek sirena. Neće vam trebati dugo da se počnete osjećati kao kod kuće, rekao je tip iz agencije. Zamalo sam se nasmijala. Grad mi je jednako stran kao što je uvijek bio. Doduše, ovih to dana vrijedi i za sva druga mjesta.

10 Nakratko oklijevam pa zakoračim na parapet raširenih ruku, kao pripit hodač po žici. Nogu pred nogu, odmičem niz beton, a povjetarac mi diže dlačice na raširenim rukama. Kad sam se doselila ovamo, kad me sve to najjače zdrmalo, ponekad bih samu sebe izazivala da se usudim hodati od jednog do drugog kraja bloka zgrada. Došavši do drugoga kraja, nasmijala bih se u noć. Vidiš? Ovdje sam - živim - na samome rubu. Radim što si mi rekao! Nekako mi je to postalo tajna navika: ja, obrisi grada, utjeha mraka, anonimnost i spoznaja da ovdje gore nitko ne zna tko sam. Podignem glavu, osjećam noćni povjetarac, čujem smijeh odozdo, prigušen zvuk razbijanja boce, promet koji vijuga prema gradu i beskrajnu rijeku crvenih stražnjih svjetala, kao automobilski krvotok. Samo su sati između tri i pet ujutro relativno spokojni i mirni: pijanci su pozaspali, kuhari u restoranima svukli su kute i pregače, pubovi zabarikadirali vrata. Tišinu tih sati samo povremeno prekinu noćni kamioni, otvaranje židovske pekarnice malo niže u ulici, meki udarci snopova novina isporučenih pred trgovine. Poznajem i te najsuptilnije pokrete grada jer više ne spavam. Negdje dolje ispod mene u Bijelom konju i nakon zatvaranja piju odabrani gosti - hipsteri i stanovnici East-Enda, neki se par svađa na ulici, a u glavnoj gradskoj bolnici krpaju i sastavljaju bolesne i ozlijeđene, i one koji su nekako ipak uspjeli pregurati dan. Ovdje gore postoji samo zrak, mrak, a negdje iznad i FedExov teretni let s Heathrowa za Beijing i bezbroj putnika poput gospodina Škotskog Viskija na putu na neko novo mjesto. Osamnaest mjeseci. Punih osamnaest mjeseci. Kad će napokon biti dovoljno? kažem u mrak. I evo ga - osjećam kako u meni opet vri i kipi taj neočekivani bijes. Napravim još dva koraka pogledavajući u stopala. Jer ovo nije život. Ovo nije ništa. Dva koraka. Još dva. Večeras idem samo do ugla. Nisi mi dao vražji novi život, zar ne? Zapravo nisi. Samo si razbio moj stari život. Smrskao ga u komadiće. Što da učinim s tim što je ostalo? Kad ću napokon osjećati... Raširim ruke osjećajući hladan noćni zrak na koži i shvatim da opet plačem.

11 Jebi se, Wille, šapnem. Jebi se jer si me ostavio. Bol se u meni nadima i valja kao iznenadna plima, snažna, preplavljujuća. I baš kad osjetim da polako tonem u nju, iz sjene začujem glas: Mislim da ne bi smjela stajati tu gore. Napola se okrenem i nakratko ugledam sitno, blijedo lice na požarnim stubama i široko otvorene tamne oči. U šoku stopalo mi se posklizne na parapetu i težina mi je iznenada na krivoj strani. Srce mi potone, trenutak prije nego što i tijelo krene u istom smjeru. A zatim, kao u noćnoj mori, više nemam težinu u bezdanu noćnoga zraka, noge mi lamataju iznad glave i začujem krik koji bi mogao biti moj... Krc A onda se sve zacrni.

12 Drugo poglavlje Kako se zovete, dušo? Medicinski okovratnik oko vrata. Ruka koja mi nježno, brzo opipava glavu. Živa sam. Što je prilično iznenađujuće. Tako je. Otvorite oči. Pogledajte me. Gledajte u mene. Možete li mi reći kako se zovete? Želim govoriti, otvoriti usta, ali glas mi iziđe prigušen i besmislen. Mislim da sam si zagrizla jezik. U ustima mi je krv - topla je, metalna okusa. Ne mogu se pomaknuti. Stavit ćemo vas na tvrda nosila, dobro? Možda će vam nakratko biti neudobno, ali dat ću vam malo morfija da vam olakša bol. Muškarčev je glas smiren, ravan, kao da je najnormalnija stvar na svijetu ležati polomljen na betonu i zuriti u mračno nebo. Najradije bih se nasmijala. Želim mu reći kako je smiješno da sam ovdje. Ali čini se da ništa ne radi kako bi trebalo. Muškarčevo mi lice nestane iz vida. Nada mnom se sad nadvija žena u neonskoj jakni, tamne kovrčave kose vezane u rep i brzo mi tankom svjetiljkom svijetli u oči gledajući me s jednakim ravnodušnim zanimanjem kao da sam kakav uzorak, a ne osoba. Treba li joj ambu-vrećica? Želim govoriti, ali pozornost mi odvlači bol u nogama. Isuse, kažem, ali nisam sigurna je li naglas. Višestruki prijelomi. Zjenice normalnih reakcija. Tlak devedeset sa šezdeset. Ima sreće što je pala na nadstrešnicu. Koji su izgledi da ćeš pasti na ležaljku, ha? Doduše, ne sviđa mi se ovaj podljev. Hladan zrak na trbuhu, lak dodir toplih prstiju. Unutarnje krvarenje? Trebamo li još jednu ekipu?

13 Molim vas da se udaljite, gospodine. Odmaknite se, dobro? Glas nekog drugog muškarca: Izišao sam popušiti jednu, a ona mi je tresnula na prokleti balkon. Čovječe, skoro je pala na mene. Pa, eto - danas očito imate sreće. Jer ipak nije pala na vas. Nikad se dosad nisam tako šokirao. Ne očekuješ da s neba padaju ljudi. Pogledajte moj stolac. Iz Conrati Shopa, stajao me osamsto funti... Mislite li da bih mogao tražiti nadoknadu štete? Kratka tišina. Možete što god želite, gospodine. Mogli biste joj usput naplatiti i čišćenje krvi s balkona. Kako vam se to čini? Pogled prvog muškarca poleti prema kolegici. Vrijeme klizi, ljuljam se s njim. Pala sam s krova? Lice mi je hladno i shvatim, kao iz daljine, da se počinjem tresti. Same, upada u stanje šoka. Negdje dolje otvore se klizna vrata kombija. Zatim se nosila ispod mene pomaknu i nakratko - bol bol bol - sve se zacrni. Sirena i plavo svjetlo koje se vrti. U Londonu se uvijek negdje čuje sirena. Krećemo se. Neon klizi po unutrašnjosti kola hitne pomoći štucavo i ponavljajući se, osvjetljavajući neočekivano krcatu unutrašnjost i muškarca u zelenoj odori, koji tipka nešto u mobitel pa se okrene i namjesti protok na vrećici za infuziju iznad moje glave. Bolje sad slabiji - morfij? - ali sa svjesnošću dolazi sve jači užas. U meni se polako napuhava divovski zračni jastuk nepokolebljivo zaklanjajući sve drugo. O, ne. O, ne. Oprostite? Muškarac koji se rukom drži za stražnji dio vozila čuje me tek iz drugog pokušaja. Okrene se prema mom licu. Miriše na limune i promakao mu je jedan dio kad se brijao. Jeste li dobro? Jeam i... Čovjek se prigne. Oprostite. Teško vas čujem preko sirene. Uskoro ćemo biti u bolnici. Položi ruku na moju. Suha je i topla i utješna. Iznenada me

14 obuzme panika: što ako je makne? Držite se. Koliko još, Donna? Ne mogu izgovoriti riječi. Kao da mi jezik ispunjava cijela usta. Misli su mi zamagljene, zbrkane. Jesam li pomaknula ruke kad su me podigli? Podigla sam desnu ruku, jesam, zar ne? Jea mi araliliana? Paralizirana? Čovjek oklijeva, gleda me u oči, a zatim mi pogleda dolje na noge. Možete li promrdati nožne prste? Pokušavam se sjetiti kako pomaknuti stopala. Čini se da mi treba malo više usredotočenosti nego prije. Čovjek ispruži ruku i lagano mi dotakne nožni palac, kao da me želi podsjetiti gdje su mi nožni prsti. Pokušajte opet. Eto. Niz obje me noge prostrijeli bol. Soptanje, moguće i jecaj. Moj. Dobro ste. Bolje dobar znak. Ne mogu biti siguran, ali mislim da nema ozljede kralježnice. Sredili ste si kuk i još nekoliko stvarčica. Gleda me u oči. Blagim pogledom. Čini se da shvaća koliko mi sad treba utjeha. Osjećam njegovu ruku na svojoj. Nikad mi dosad nije više trebao ljudski dodir. Zaista. Prilično sam siguran da niste paralizirani. O, lala Vogu. Čujem svoj glas kao iz daljine. Oči mi se pune suzama. Neojte ve ustiti, olivas, šapnem. Primakne se još bliže mom licu. Neću vas pustiti. Želim nešto reći, ali njegovo se lice zamuti i opet potonem. Poslije mi kažu da sam pala s dva kata od pet, proletjela kroz platnenu nadstrešnicu i zaustavila pad na vrhunskoj velikoj ležaljci od kombinacije platna i imitacije pletene trske s vodootpornim jastukom na balkonu gospodina Antonyja Gardinera, odvjetnika za autorska prava i susjeda kojega dotad nisam poznavala. Smrskala sam kuk na dva mjesta, a pukla su mi i dva

15 rebra i ključna kost. Slomila sam dva prsta lijeve ruke i metatarzalnu kost, koja je probila kožu na stopalu te provirila van i usput izazvala da pri pogledu na to jedna studentica medicine padne u nesvijest. Moje rendgenske snimke izvor su zanimanja. Stalno čujem glas bolničara hitne pomoći koji me obradio: Nikad ne znale što će biti kad padnete s velike visine. Navodno sam imala mnogo sreće. Kažu mi to i čekaju, smiješeći se, kao da bih trebala odgovoriti širokim osmijehom ili veselim pocupkivanjem. Ne osjećam se sretnom. Ne osjećam ništa. Tonem u san i budim se, a ponekad iznad sebe vidim blistava svjetla operacijske dvorane, a poslije tihu, mirnu sobu. Lice medicinske sestre. Čujem djeliće razgovora. Jesi li vidjela kakav je nered napravila ona starica na D4? Krasan kraj smjene, ha? Radiš gore u Bolnici princeze Elizabete, zar ne? Reci im da mi znamo kako se vodi hitnu službu. Ha-ha-ha-ha-ha. Samo se odmarajte, Louisa. Mi ćemo se pobrinuti za sve. Samo se odmarajte. Spava mi se od morfija. Pojačaju mi dozu i eto dobrodošlih hladnih kapi zaborava. Otvorim oči i ugledam majku u podnožju kreveta. Budna je, Bernarde. Da pozovemo sestru? Promijenila je boju kose, pomislim kao iz daljine. A zatim: Oh. To je moja majka. Moja majka više ne razgovara sa mnom. O, hvala Bogu. Hvala Bogu. Majka podigne ruku i dotakne križić na lančiću oko vrata. Podsjeća me na nekoga, ali ne mogu se sjetiti na koga. Nagne se naprijed i lagano me pogladi po obrazu. Iz nekog razloga oči mi se odmah napune suzama. O, curice moja. Nadvija se nada mnom kao da će me tako zaštititi od daljnjih ozljeda. O, Lou. Papirnatim rupčićem otire mi suze. Premrla sam od straha kad su nazvali. Boli li te? Trebaš li što? Je li ti

16 udobno? Što da ti donesem? Govori tako brzo da ne stignem odgovoriti. Došli smo čim su nam dopustili. Treena pazi na djeda. Puno te pozdravlja. Pa, dobro, ispustio je onaj svoj zvuk, znaš, ali svi znamo što to znači. O, dušo, pa kako si se ovako unesrećila? Pa gdje ti je bila pamet? Čini se da joj ne treba odgovor. Dovoljno je da samo ležim ovdje. Majka potapka rupčićem svoje oči pa moje. Još si mi kći. I... ne bih mogla podnijeti da ti se nešto dogodi a da nismo... znaš. Nga... Progutam riječi. Jezik mi je kao klada. Zvučim pijano. Nigad disam hdjela... Znam. Ali tako si mi otežala stvar, Lou. Nisam mogla... Ne sad, dušo, ha? Tata je dotakne po ramenu. Ona se zagleda nekamo na pola puta između blizu i daleko i primi me za ruku. Kad su nas nazvali... O, mislila sam - nisam znala... Opet šmrcne i pritisne rupčić na usta. Hvala Bogu da je dobro, Bernarde. Naravno da jest. Od gume je ova naša mala, ha? Tata se nadvije nad mene. Posljednji put razgovarah smo telefonom prije dva mjeseca, ali nismo se vidjeli već godinu i pol, sve otkad sam otišla iz rodnoga grada. Izgleda golemo i poznato i očajno, očajno umorno. Oprosti, šapnem. Ne znam što bih drugo rekla. Ne budi luda. Sretni smo da si dobro. Makar izgledaš kao da si prošla šest rundi s Mikeom Tysonom. Jesi li se pogledala u ogledalo otkad si ovdje? Odmahnem glavom. Možda... Na tvome mjestu ja bih još malo pričekao. Sjećaš se ono kad je Terry Nicholls preletio preko volana bicikla kraj minimarketa? E, pa tako sad ti otprilike izgledaš, samo što nemaš brkove. Zapravo, pozornije me pogleda

17 u lice, možda sam se malo zaletio... Bernarde. Sutra ćemo ti donijeti pincetu. Uglavnom, kad sljedeći put poželiš naučiti letjeti, hajdemo do stare piste, može? Skok s krova i mahanje rukama očito ne radi. Pokušam se nasmiješiti. Oboje se naginju nada me. Lica su im napeta, tjeskobna. Moji roditelji. Smršavjela je, Bernarde. Je li da je mršava? Tata se sagne još bliže i primijetim da su mu oči malo vlažne, a osmijeh drhtaviji nego inače. Ah... prelijepa je, dušo. Vjeruj mi. Lijepa si k o slika. Stisne mi ruku pa je prinese usnama i poljubi. Moj tata nikad prije nije učinio ništa slično. Tek tad shvatim da su mislili da ću umrijeti i iznenada mi se iz prsa otme jecaj. Sklopim oči da zaustavim vrele suze i osjećam njegov velik dlan, ogrubio od drva, oko svoje ruke. Ovdje smo, zlato. Sve je u redu. Sad će sve biti dobro. Sljedeća dva tjedna svakodnevno mi dolaze u posjet putujući ranojutarnjim vlakom osamdeset kilometara do Londona. Poslije toga dolaze svaki drugi dan. Tata je dobio posebnu poštedu od posla jer mama ne želi sama putovati. Na kraju krajeva, u Londonu ima svakakvih tipova. Učestalo to ponavlja i svaki put brzo pogleda preko ramena kao da se i u tom času kroz odjel šulja neki zlikovac s nožem u ruci. Treena pazi na djeda. Majka to uvijek kaže s takvim prizvukom da se zapitam je li moja sestra baš rado pristala na takav dogovor. Mama mi nosi domaću hranu sve otkad smo kolektivno zurili u moj ručak a da nakon pet minuta i dalje nismo uspjeli shvatiti koje je to jelo. Poslužuju na plastičnim pladnjevima, Bernarde. Kao u zatvoru. Potišteno je nabadala hranu vilicom pa je pomirisala. Otad mi donosi goleme sendviče od bijeloga kruha s debelim kriškama šunke ili sira i domaću juhu u termosici. Hrana koju možeš prepoznati, kaže i hrani me kao dijete. Jezik mi se polako vraća

18 na normalnu veličinu. Čini se da sam ga zamalo pregrizla kad sam sletjela. Nije to neobično, kažu mi. Obavljene su dvije operacije da mi učvrste kuk, a lijeva su mi ruka i lijevo stopalo u gipsu do lakta i koljena. Keith, jedan od pomoćnog osoblja, pita smije li mi se potpisati na gips - navodno nije dobro da ostane djevičanski bijel, to donosi nesreću - pa nažvrlja takvu prostotu da je sestra Eveline, Filipinka, svaki put prije vizite mora prekriti flasterom. Dok me gura na RTG ili do ljekarne, Keith mi prepričava tračeve iz cijele bolnice. Radije ne bih slušala o pacijentima koji umiru polako i bolno, a kojih je očito beskrajno mnogo, ali njega to veseli. Ponekad se pitam što priča drugima o meni. Ja sam ona koja je pala s petoga kata i preživjela. U bolničkoj hijerarhiji to me stavlja visoko iznad opstrukcije crijeva na odjelu C ili One Blesave Što Si Je Slučajno Vrtnim Škarama Odrezala Palac. Nevjerojatno je kako brzo postaneš dio institucije. Probudim se, prihvatim pomoć i usluge nekolicine ljudi koje sad već prepoznajem, trudim se na viziti davati odgovore koji se od mene očekuju i čekam da mi dođu roditelji. Uvijek nadu nešto čime se mogu zabaviti u mojoj maloj sobi, a u nazočnosti liječnika neuobičajeno su pokorni. Tata se opetovano ispričava za moju nesposobnost da odskočim, sve dok ga mama ne udari - prilično jako - nogom u gležanj. Nakon vizite mama obično ode prošetati do trgovina u bolničkom krugu, a na povratku prigušenim glasom zgroženo komentira broj zalogajnica s brzom hranom. Onaj jednonogi čovjek sa srčanog odjela, Bernarde, sjedi dolje i trpa u se hamburger sa sirom i pomirit. Da čovjek ne povjeruje. Tata sjedi na stolcu u podnožju mog kreveta i čita mjesne novine. Prvih tjedan dana pozorno traži vijest o mojoj nesreći. Pokušavam mu objasniti da u ovoj četvrti i dvostruko ubojstvo jedva bude spomenuto u crnoj kronici, ali u Stortfoldu je prethodnoga tjedna na naslovnici bila vijest da ljudi ostavljaju kolica iz supermarketa na parkiralištu umjesto da ih vrate na mjesto. Tjedan prije naslovna je vijest bila Školarci tužni zbog lošeg stanja umjetnog jezerca za patke pa ga je teško razuvjeriti.

19 U petak, nakon posljednje operacije kuka, majka mi donese broj prevelik kućni ogrtač i papirnatu vrećicu sa sendvičima. Ne moram ni pitati od čega su, jer sumporast miris jaja ispuni sobu čim ona otvori vrećicu. Tata zamaše rukom ispred nosa. Sestre će me okriviti da puštam vjetrove, Josie, kaže on otvarajući i zatvarajući vrata da provjetri sobu. Od jaja će ojačati. Premršava je. Osim toga, bolje ti je da šutiš. Krivnju za svoj smrad svaljivao si na psa i dvije godine nakon što je uginuo. Trudim se održati romansu, ljubavi. Mama spusti glas: Treena kaže da joj je prošli dečko stavio deku preko glave kad je pustio vjetar. Ma daj zamisli! Tata se okrene prema meni. A kad ja to učinim, tvoja majka samo što ne zatraži azil u drugoj zemlji. Čak i kad se smiju osjeća se napetost u zraku. Kad ti se cijeli svijet smanji na četiri zida, postaneš akutno svjestan i najmanjih promjena u ozračju. Toga kako se liječnici malo odmaknu kad gledaju rendgenske snimke ih kako sestre prekriju usta rukom kad govore o nekome tko je umro. Što? kažem. Što je? Nelagodno se pogledaju. Pa... Mama sjedne na rub kreveta. Liječnik kaže... i savjetnica kaže... nije jasno kako si pala. Zagrizem sendvič s jajima. Sad već i lijevom rukom mogu primiti stvari. A, to. Nešto mi je skrenulo pažnju. Dok si hodala po krovu. Žvačem minutu. Jesi li možda hodala u snu, zlato? Tata, nikad u životu nisam mjesečarila. Jesi. Kad si imala trinaest godina, u snu si sišla dolje u kuhinju i pojela pola Treenine rođendanske torte. Ahm. Ne znam baš da je to bilo hodanje u snu.

20 A tu je i količina alkohola u krvi, Kažu... da si... baš puno popila. Imala sam tešku večer na poslu. Popila sam čašu ili dvije i otišla na krov udahnuti malo svježeg zraka. A onda me u tome omeo glas. Čula si glas Stajala sam na vrhu, gledala grad. Ponekad to činim. A onda sam iza leđa začula ženski glas. Lecnula sam se i izgubila ravnotežu. Glas neke djevojke? Nisam je vidjela, samo sam joj čula glas. Tata se nagne naprijed. Sigurna si da je to bila stvarna djevojka? A ne imaginarna... Sredila sam si kuk, tata, ne mozak. Pa i rekli su da je neka djevojka pozvala hitnu. Mama dotakne tatu po ruci. Znači kažeš da je to stvarno bio nesretni slučaj, kaže on. Prestanem jesti. Oni se brzo prestanu pogledavati, s izrazom krivnje na licu. Što? Mislili ste... da sam skočila? Ništa mi ne kažemo. Tata se počeše po glavi. Samo što... pa... sve je nekako pošlo nizbrdo nakon... i već te tako dugo nismo vidjeli... Malo nas je iznenadilo to da bi u taj sitni sat šetala krovom grade. Svojevremeno si se bojala visine. Svojevremeno sam i bila zaručena za muškarca koji je smatrao da je normalno računati koliko kalorija potrošiš dok spavaš. Isuse. Zato ste tako dobri prema meni? Mislite da sam se pokušala ubiti? Ma, stvar je u tome da nam je postavljao svakojaka pitanja... Tko? Onaj psihijatar. Samo žele biti sigurni da si dobro, zlato. Znamo da ti je bilo teško... pa, znaš... otkako je...

21 Psihijatar? Stavili su te na listu čekanja za stručnjaka. Nekoga s kim ćeš razgovarati. A i mi smo razgovarali s doktorima i dogovorili da ideš kući s nama. Samo dok se ne oporaviš. Ne možeš biti sama u tom svom stanu. Stan je... Bili ste u mom stanu? Pa, morali smo ti otići po stvari. Duga tišina. Zamišljam ih kako stoje na pragu, majka grčevito stišće ručku torbice dok prelazi pogledom preko neoprane posteljine, praznih boca vina poredanih na dasci iznad kamina, usamljenu energetsku voćno-orašastu pločicu u hladnjaku. Zamišljam kako vrte glavama, pogledavaju jedno drugo. Jesi li siguran da smo na pravome mjestu, Bernarde? Sad trebaš biti s obitelji. Samo dok opet ne staneš na noge. Želim reći da ću biti dobro u svom stanu, ma što oni mislili o njemu. Želim raditi svoj posao i doći kući i ne razmišljati do sljedeće smjene. Želim reći da se ne mogu vratiti u Stortfold i opet biti ta djevojka, ona koja je... Ne želim osjećati težinu majčina pažljivo zamaskirana neodobravanja, očeva vedra uvjeravanja da je sve u redu, sve je dobro, kao da će uistinu i biti tako bude li to dovoljno puta ponovio. Ne želim svaki dan proći pokraj Willove kuće, razmišljati o onome čega sam bila dio i što će uvijek biti ondje. Ali ne kažem ništa od toga jer odjednom sam tako umorna i sve me boli i jednostavno više nemam snage za borbu. Dva tjedna poslije tata me doveze kući u svom poslovnom kombiju. Naprijed ima mjesta samo za dvoje pa je mama ostala kod kuće da sve pripremi za moj dolazak. Kako autocesta promiče ispod nas, tako mi se želudac sve više nervozo steže. Vesele ulice rodnoga grada sad su mi nekako strane. Gledam ih s distance, analitičkim pogledom, primjećujući kako je sve maleno, umorno, sladunjavo. Shvatim da je to zacijelo tako izgledalo Willu kad je nakon nesreće došao

22 kući pa brzo odgurnem tu misao. Dok vozimo našom ulicom, uhvatim se kako tonem malo dublje u sjedalo. Ne želim se upuštati u uljudno čavrljanje sa susjedima, objašnjavati situaciju. Ne želim da prosuđuju moje postupke. Jesi dobro? Tata se okrene kao da sluti nešto od misli koje mi se motaju po glavi. Jesam. To je moja curica. Kratko me dotakne po ramenu. Mama nas čeka na vratima. Naslućujem da je proteklih pola sata prestajala pred prozorom. Tata spusti jednu od mojih torbi na stubu pa se vrati da mi pomogne izići, a drugu prebaci preko ramena. Oprezno spustim štap na popločen prilaz i osjećam lelujanje zastora iza sebe dok polako hodam prema kući. Vidi tko je došao, čujem ih kako šapću. Što misliš što je ovaj put napravila? Tata me usmjerava naprijed, pažljivo prati moje korake, kao da bi mi stopala mogla iznenada poletjeti naprijed i otići nekamo kanio ne bi trebala ići. Možeš? stalno zapitkuje. Nemoj prebrzo. Iza mame u hodniku vidim djeda u kariranoj košulji i vesti za svečane prigode. Ništa se nije promijenilo. Tapete su iste. Baš kao i izlizani sag u hodniku na kojemu se vide tragovi što ih je mama jutros ostavila usisavačem. Na vješalici još visi moja stara plava jakna. Osamnaest mjeseci. A osjećam se kao da me nije bilo cijelo desetljeće. Ne požuruj je, kaže mama čvrsto stisnutih dlanova. Hodaš prebrzo, Bernarde. Pa nije baš da juri kao Usain Bolt! Ako još malo uspori, izgledat će kao da izvodimo tai chi. Pazi na stube. A da staneš iza nje, Bernarde, dok se uspinje? Za slučaj da počne padati natraške. Znam gdje su stube, protisnem kroz stisnute zube. Pa živjela sam ovdje dvadeset šest godina.

23 Pazi da se ne popikne na onaj izbočeni rub, Bernarde. Ne želiš valjda da si razbije i drugi kuk. O, Isuse, pomislim. Je li tako bilo tebi, Wille? Svaki božji dan? A onda se na vratima pojavi moja sestra, gura se da prođe pokraj mame. Za Boga miloga, mama. Hajde, zeko lakonogi. Radiš cirkusku atrakciju od nas. Treena me podupre ramenom ispod pazuha i kratko ljutitim pogledom ošine susjede podigavši obrve kao da želi reći: Stvarno? Zamalo da čujem kako se zastori brzo navlače. Znatiželjne trač-babe. No, požuri. Obećala sam Thomasu da ćeš mu pokazati ožiljke prije nego što ga odvedeni u igraonicu. Isuse, koliko si smršavjela? Cice ti valjda izgledaju kao dvije mandarine u čarapama. Teško je hodati i smijati se u isto vrijeme. Thomas mi potrči u zagrljaj pa moram stati i osloniti se rukom na zid da me ne sruši. Stvarno su te razrezali i onda te opet sašili? upita. Njegova mi glava dopire do prsa. Nedostaju mu sva četiri prednja zuba. Djed kaže da su te sigurno krivo sastavili. I Bog zna kako ćemo to ikad znati. Bernarde! Šalio sam se. Louisa. Djedov je glas otežao i kao da oklijeva. Nesigurno ispruži ruke prema meni i zagrli me, a ja mu uzvratim zagrljaj. On se odmakne, a njegove mi stare ruke iznenađujuće snažno drže nadlaktice. Namršti se hineći ljutnju. Znam, tata, znam. Ali sad je kod kuće, kaže mama. Smjestili smo te u tvoju staru sobu, kaže tata. Ali moram priznati da smo stavili nove tapete s Transformerima za Thoma. Neće ti smetati Autobot i Predacon, ha? Imao sam crve u guzi, kaže Thomas. Mama kaže da ne smijemo o tome govoriti izvan kuće. I da ne smijem gurati prste u...

24 O, Bože dragi, kaže mama. Dobro došla kući, Lou, kaže tata i spusti mi torbu ravno na stopalo.

25 Treće poglavlje Kad se osvrnem unatrag, prvih devet mjeseci nakon Willove smrti kao da sam bila u nekoj izmaglici. Otišla sam ravno u Pariz i jednostavno se nisam vraćala, opijena slobodom i strastima koje je Will probudio u meni. Zaposlila sam se u baru kamo su zalazili emigranti i gdje nikomu nije smetao moj loš francuski, iako je s vremenom postajao sve bolji. Unajmila sam sićušnu sobu u 16. arondismanu 1, u potkrovlju iznad srednjoistočnog restorana. Ležala bih budna osluškujući zvuk kasnih gostiju i ranih dostava, i svaki sam dan imala osjećaj kao da živim nečiji tuđi život. Tih prvih mjeseci bilo je kao da sam izgubila sloj kože - sve sam osjećala intenzivnije. Budila sam se nasmijana ili uplakana, sve sam vidjela kao da mi je maknut filtar ispred očiju. Kušala sam nova jela, šetala nepoznatim ulicama, razgovarala s ljudima na jeziku koji nije bio moj. Katkad su me progonila sjećanja na njega, imala sam osjećaj da sve promatram njegovim očima, čula sam mu glas u uhu. I, što misliš o ovome, Clarkice? Rekao sam ti da će ti se svidjeti. Jedi to! Kušaj! No! Bila sam izgubljena bez naše svakodnevne rutine. Trebah su tjedni da se moje ruke ne osjećaju beskorisne bez svakodnevna kontakta s njegovim tijelom: bez meke košulje koju zakopčavam, svilenkaste kose koju sam još osjećala među prstima. Nedostajao mi je njegov glas, njegov iznenadni teško zarađen smijeh, osjećaj njegovih usana na prstima i ono kako bi mu se vjede spustile prije nego što će utonuti u san. Moja majka, još zgrožena onim čega sam bila dio, rekla mi je da unatoč tomu koliko me voli, jednostavno ne može povezati tu Louisu s kćeri koju je podigla i tako je gubitkom obitelji - kao i čovjeka kojega sam voljela - bila prerezana svaka nit koja me povezivala s osobom koja sam nekoć bila. Osjećala sam se kao da sam, tako odvezana, odlebdjela u neki nepoznati svemir. V tako sam glumila novi život. Stvarala sam neobvezujuća prijateljstva s

26 drugim putnicima: s mladim engleskim studentima koji su zamrznuli studentska prava i odlučili proputovati godinu, s Amerikancima koji su išli stopama svojih književnih uzora sigurni da se nikad više neće vratiti na Srednji zapad, s imućnim mladim bankarima, turistima na jednodnevnim izletima, plejadom likova koji su se stalno izmjenjivali - bjeguncima iz drugih života. Smiješila sam se i čavrljala i radila govoreći si da radim što bi on htio da radim. Da bi, ako ništa drugo, u tome moralo biti utjehe. Zima je popustila stisak, a proljeće je bilo prekrasno. A onda sam se, gotovo preko noći, jednog jutra probudila sa spoznajom da više nisam zaljubljena u taj grad. Ili, u najmanju ruku, da se ne osjećam Parižankom dovoljno da ostanem. Priče emigranata počele su mi zvučati naporno slično, Parižani su mi se počeli činiti neljubaznima - ili sam barem nekoliko puta na dan primijetila gomilu toga u što se nikad neću uklopiti. Ma koliko se divila gradu, ostavljao mi je osjećaj glamurozne dizajnerske haljine koju sam kupila u žaru trenutka, ali koja mi na kraju baš i ne stoji dobro. Dala sam otkaz i pošla na put po Europi. Ne sjećam se da sam se ikad prije osjećala tako nedoraslo i manjkavo kao tijekom tih dvaju mjeseci. Gotovo sve vrijeme bila sam usamljena. Mrzila sam ne znati gdje ću svake noći spavati, briga o voznom redu vlakova i valutnom tečaju izazivala mi je tjeskobu, a bilo mi je teško sklapati prijateljstva kad nisam vjerovala nikomu koga sam upoznala. A i što bih im mogla reći o sebi? Kad me netko i pitao, mogla sam reći samo ono najbanalnije. Ono važno i zanimljivo o sebi nisam bila voljna ni s kim podijeliti. Bez osobe s kojom bih mogla razgovarati o tome, sve što sam vidjela - bila to fontana Trevi ili kanal u Amsterdamu - ostavljalo je dojam samo još jedne stavke na popisu koju sad mogu precrtati. Posljednji tjedan provela sam na plaži u Grčkoj koja me previše podsjećala na plažu na kojoj sam ne tako dugo prije toga bila s Willom, i tako sam nakon sedam dana sjedenja na plaži i odbijanja ponuda preplanulih muškaraca, koji kao da su se svi redom zvali Dimitri, i pokušaja da samu sebe uvjerim da se zabavljam, napokon odustala i vratila se u Pariz. Najviše zato što mi je tad prvi put sinulo da, zapravo, nemam kamo drugdje otići.

27 Dva tjedna spavala sam na kauču bivše kolegice iz bara pokušavajući odlučiti što dalje. Prisjetivši se razgovora s Willom o karijeri, poslala sam upit o studiju mode na nekoliko fakulteta, ali nisam imala nikakve radove koje bih im mogla priložiti pa su me svi uljudno odbili. Mjesto koje sam bila osvojila nakon Willove smrti već je bilo dodijeljeno nekom drugom jer nisam zatražila odgodu. Rekli su mi da se opet mogu prijaviti sljedeće godine tonom koji je jasno davao do znanja da znaju da to neću učiniti. Pretražila sam ponudu poslova na netu i shvatila da unatoč svemu što sam prošla i dalje nisam kvalificirana za poslove koji bi me zanimali. A onda me igrom slučaja, dok sam se pitala što dalje, nazvao Willov odvjetnik Michael Lawler i rekao da bi bilo vrijeme da učinim nešto s novcem koji je Will ostavio. Bila je to izlika koju sam trebala. Pomogao mi je pregovarati i dobiti dobru cijenu za strašno skup dvosobni stan na rubu Square Milea 2, koji sam kupila najvećim dijelom zbog toga što mi je Will jednom pričao o baru na uglu pa mi je to dalo osjećaj da sam mu malo bliže. Nije mi ostalo mnogo novca za namještaj. Šest tjedana poslije vratila sam se u Englesku, našla posao u pubu Četverolisna djetelina, spavala s nekim Philom kojega nikad više neću vidjeti i čekala da počnem osjećati da sam počela živjeti. Devet mjeseci poslije još to čekam. Prvih tjedan dana nakon povratka kući nisam mnogo izlazila. Sve me boljelo i brzo sam se umarala pa mi nije bilo teško ležati i drijemati omamljena prilično jakim tabletama protiv bolova, govoreći si da je sad najvažnije dati tijelu da se oporavi. Čudno, ali povratak u našu malu obiteljsku kuću kao da mi je godio: prvi put nakon godinu i pol opet sam uspjela spavati dulje od četiri sata u komadu. Kuća je bila dovoljno mala da sam u svakom trenutku mogla ispružiti ruku i osloniti se na zid. Mama me hranila, djed mi je pravio društvo (Treen se vratila na faks i povela Thoma sa sobom), gledala sam TV danju čudeći se količini reklama za kredite i stolcedizala za lakši uspon uza stube, te zaokupljenosti lokalnim poznatim osobama za koje nakon gotovo godinu dana u inozemstvu nisam imala pojma

28 tko su. Kao da sam bila u maloj čahuri u čijem je jednom kutu - doduše - stajao golem plišani slon. Nismo razgovarali ni o čemu što bi moglo poremetiti tu krhku ravnotežu. Gledala bih vijesti o poznatima u dnevnim emisijama pa bih poslije, za večerom, mogla reći: Pa, što kažete na tu Shaynu West, ha? A mama i tata zahvalno bi se uhvatili za tu temu komentirajući da je flundra ili da ima lijepu kosu ili da joj tako i treba. Pretresali smo emisije tipa Antikviteti na vašem tavanu ( Uvijek sam se pitala koliko je vrijedila ona viktorijanska posuda za cvijeće... ona ružna, stara, od tvoje majke. ) i Idealni domovi izvan grada ( Ajme, ja ne bih ni psa kupala u toj kupaonici. ). Nisam razmišljala dalje od sljedećeg obroka, dalje od osnovnih izazova poput odijevanja, pranja zubi i sitnih zadataka koje bi mi majka zadala ( Znaš, dušo, dok sam ja vani, ti bi mogla pogledati što imaš od prljavog rublja jer danas perem šareno ). Ali baš kao plima, vanjski je svijet nezaustavljivo nadirao. Čula sam kako susjedi ispituju majku dok vješa rublje. Vaša je Lou doma, ha? I mamin nekarakteristično kratak odgovor: Da. Uhvatila sam se kako izbjegavam sobe s pogledom na dvorac. Ali znala sam da je ondje, da u njemu dišu ljudi, živi podsjetnici na Willa. Ponekad bih se zapitala što se događa s njima. Dok sam bila u Parizu, roditelji su mi proslijedili pismo gospođe Traynor u kojemu mi je službeno zahvalila za sve što sam napravila za njezina sina. Svjesna sam da si učinila sve što je bilo u tvojoj moći. Ali to je bilo to. Ta obitelj koja je nekoć bila cijeli moj svijet postala je samo sablastan podsjetnik na vrijeme kojemu nisam mogla dopustiti mjesto u sjećanju. Tih nekoliko sati predvečer svakoga dana kad je naša ulica čamila usidrena u sjeni dvorca, osjećala sam prisutnost Traynorovih kao prijekor. Tek sam nakon dva tjedna kod kuće shvatila da tata i mama više ne idu u svoj društveni klub. Zar nije utorak? rekla sam u trećem tjednu dok smo večerali za stolom. Zar već niste trebali krenuti? Pogledali su se. Ma, ne. Dobro nam je i ovdje, rekao je tata žvaćući zalogaj svinjetine. Dobro mi je i samoj, stvarno, rekla sam im. Puno mi je bolje. I sasvim

29 mi je u redu gledati TV. Potajno sam žudjela za prilikom da sjedim sama u sobi i da me nitko ne drži na oku. Otkad sam došla kući, ne znam jesam li bila sama dulje od pola sata. Stvarno. Idite van i zabavite se. Ne obazirite se na mene. Pa... zapravo više ne idemo u klub, rekla je mama prerezavši krumpir. Ljudi su... svašta govorili. O svemu što se dogodilo. Tata je slegnuo ramenima. Na kraju je bilo jednostavnije više ne ići. Tišina koja je uslijedila potrajala je punih šest minuta. A bilo je i drugih, konkretnijih podsjetnika na život koji sam bila ostavila za sobom. Onih u pripijenim trkaćim hlačicama s posebnim drenažnim učinkom. Tek kad je Patrick četvrti put protrčao pokraj naše kuće, sinulo mi je da to možda nije slučajnost. Prvoga dana čula sam mu glas i tupo odšepala do prozora pa provirila kroz roletu. Stajao je i istezao tetive razgovarajući s plavokosom djevojkom kose vezane u rep; i ona je bila odjevena u plavu likru, tako pripijenu da sam gotovo mogla dokučiti što je doručkovala. Izgledali su kao dvoje olimpijaca, samo im je još nedostajao bob. Odmaknula sam se od prozora za slučaj da podigne glavu i ugleda me. Minutu poslije već ih nije bilo, otrčali su niz ulicu uspravnih leđa galopirajući kao par blistavih ponija. Dva dana poslije baš sam se odijevala kad sam ih začula. Patrick je glasno govorio nešto o opterećenju ugljikohidratima, a taj je put djevojka dobacila sumnjičav pogled prema mojoj kući kao da se pita zašto su se opet zaustavili na istome mjestu. Trećega dana bila sam u dnevnoj sobi s djedom kad su stigli. Trebali bismo vježbati sprint, govorio je Patrick glasno. Znaš što, ti otrči do trećeg rasvjetnog stupa i natrag, a ja ću ti mjeriti vrijeme. U dvominutnim intervalima. Kreni! Djed je znakovito zakolutao očima.

30 Radi li to sve vrijeme otkad sam se vratila? Djedove oči samo što nisu napravile salto unatrag. Kroz mrežaste sam zastore promatrala kako Patrick stoji sa štopericom u ruci okrenut prozoru boljim profilom. Na sebi je imao crni gornji dio trenirke od flisa i pripijene kratke trkaće hlačice od likre; gledajući ga tako, samo nekoliko metara s druge strane zastora, u sebi sam se čudila činjenici da sam tako dugo bila uvjerena da ga volim. Nastavi! viknuo je podigavši pogled sa štoperice. Kao poslušan psić djevojka je dotaknula rasvjetni stup pokraj njega i opet otrčala natrag. Četrdeset dvije zarez trideset osam sekundi, rekao je s odobravanjem kad se vratila zadihana. Mislim da bi mogla skinuti još pola sekunde. To je predstava za tebe, rekla je moja majka ušavši s dvjema šalicama čaja. Baš sam se pitala. Srela sam njegovu majku u supermarketu pa me pitala jesi li se vratila. Rekla sam da jesi. Ne gledaj me tako, pa nisam joj mogla lagati u lice. Klimnula je prema prozoru. Ova si je sredila cice. Cijeli Stortfold bruji o tome. Navodno može na njih odložiti dvije šalice čaja. Nakratko je stala pokraj mene. Znaš da su zaručeni? Čekala sam da me ubode žalac ljubomore, ali ako ga je i bilo, bio je tako blag da je lako mogao biti i vjetar. Pa... čini se da su dobar par. Još je neko vrijeme stajala i gledala ga. Nije on tako loš, Lou. Nego si se ti... promijenila. Pružila mi je šalicu i otišla. Na kraju, kad je četvrti dan za redom zastao pred našom kućom i počeo raditi sklekove, otvorila sam vrata i izišla. Naslonila sam se na trijem i ostala stajati prekriženih ruku sve dok nije podigao pogled. Na tvome mjestu ne bih se dugo zadržavala baš tu. Susjedov pas smatra da je taj dio pločnika njegov. Lou! uskliknuo je kao da sam posljednja osoba koju je očekivao sresti

31 ispred moje kuće, u koju je bio dolazio nekoliko puta tjedno tijekom sedam godina naše veze. Pa... čudi me da si se vratila. Mislio sam da si otišla osvojiti svijet. Njegova zaručnica, koja je izvodila sklekove pokraj njega, podigla je pogled pa ga brzo spustila natrag na pločnik. Možda mi se samo učinilo, ali kao da su joj se guzovi još čvršće stisnuli. Gore-dolje, žestoko je nastavila. Gore-dolje. Malo sam se zabrinula za dobrobit njezinih novih grudi. On je skočio na noge. Ovo je Caroline, moja zaručnica. Nije skidao pogled s mene, vjerojatno čekajući nekakvu reakciju. Treniramo za sljedeći triatlon Ironman. Već smo zajedno odradili dva. Kako... romantično, rekla sam. Pa, Caroline i ja smatramo da je dobro raditi stvari zajedno, odgovorio je. Vidim, rekla sam. I to u istoj tirkiznoj likri! O, da. Timska boja. Nastala je kratka tišina. Sportski sam udarila šakom u zrak. Naprijed, time! I Caroline je skočila na noge i počela istezati bedrene mišiće savijajući nogu iza sebe kao roda. Klimnula mi je, što je bio najmanji znak pristojnosti s kojim se mogla izvući. Smršavjela si, rekao je. Pa, fiziološka je otopina prilično niskokalorična. Takozvana lnfuzijska dijeta. Čuo sam da si... doživjela nesreću. Suosjećajno je nakrivio glavu. Vijesti se brzo šire. Svejedno. Drago mi je da si dobro. Šmrcnuo je, pogledao niz ulicu. Sigurno ti je bilo teško proteklih godinu dana. Znaš. S obzirom na to što si napravila i sve. I eto ga. Pokušala sam zadržati nadzor nad disanjem. Caroline me odlučno

32 odbijala pogledati istežući stražnje tetive. Potom: Uglavnom, čestitam na zarukama. Ponosno je pogledao svoju buduću ženu izgubljen u divljenju njezinoj mišićavoj nozi. Pa, kao što kažu - jednostavno znaš kad je to to. Uputio mi je osmijeh hinjene isprike. To mi je prelilo čašu. Sigurna sam. A pretpostavljam da si dosta stavio na stranu za vjenčanje. Nije to jeftin sport, zar ne? Oboje su me pogledali. Koliko si dobio za prodaju moje priče novinama, Pate? Nekoliko tisuća? Treena nije uspjela otkriti točnu svotu. Svejedno, Willova smrt sigurno je pokrila barem nekoliko kompleta kombinezončića od likre za dvoje, ha? Brzina kojom se Carolineino lice okrenulo prema njegovu jasno mi je reklo da je to dio Patrickove prošlosti koji još nije podijelio s njom. Zurio je u mene, a obrazima su mu se počele širiti dvije mrljice boje. Nisam imao nikakve veze s tim. Naravno da nisi. Lijepo je bilo opet te vidjeti, Pate. Sretno s vjenčanjem, Caroline! Sigurna sam da ćeš biti... najutegnutija mlada u okolici. Okrenula sam se i polako se vratila unutra. Zatvorila sam vrata i naslonila se na njih, a srce mi je lupalo kao ludo. Ostala sam tako sve dok nisam bila sigurna da su napokon otrčali dalje. Šupak, rekao je djed kad sam ušepala natrag u sobu. Pa opet, prezirno pogledavši prema prozoru: Šupak. A onda se zahihotao. Zurila sam u njega. I, potpuno neočekivano, prasnula u smijeh prvi put nakon dugo, dugo vremena. I, jesi li odlučila što ćeš učiniti? Kad se oporaviš. Ležala sam na krevetu. Treena me zvala s faksa čekajući da Thomasu završi nogometni trening. Zurila sam gore u strop, gdje je Thomas polijepio cijelu galaktiku fluorescentnih naljepnica, koje očito nitko nije uspio skinuti a da s njima ne otpadne i pola plafona.

33 Ne baš. Moraš nešto raditi. Ne možeš cijelu vječnost sjediti na lijenom dupetu. Neću sjediti na dupetu. Kuk me još boli. Fizioterapeut kaže da je bolje da ležim. Mama i tata pitaju se što ćeš raditi. U Stortfordu nema poslova. Znam. Ali zabušavaš. Kao da te ništa ne zanima. Treen, nedavno sam pala s krova. Oporavljam se. A prije toga si lunjala naokolo i putovala. A onda si radila u baru dok ne odlučiš što ćeš. Morat ćeš u jednom trenutku to stvarno i učiniti. Ako ipak ne namjeravaš na faks, moraš odlučiti što ćeš učiniti sa životom. Samo kažem. Uglavnom, ako namjeravaš ostati u Stortfordu, iznajmi taj svoj stan. Mama i tata ne mogu te zauvijek uzdržavati. To mi kaže žena koja već osam godina živi na teret Roditeljske banke d.d. Ja studiram. To je drugo. Nego, dok si bila u bolnici, pogledala sam stanje tvog računa. Nakon što sam poplaćala račune, ostalo ti je otprilike tisuću petsto funti, uključujući i naknadu za bolovanje. Usput, kakvi su ti to prekooceanski pozivi? To te stajalo k o suho zlato. Ne tiče te se. Sastavila sam ti popis agencija za nekretnine koje se bave iznajmljivanjem stanova. I mislila sam da bismo nakon toga mogle opet pogledati prijave za faks. Možda je netko odustao od onog smjera koji si htjela upisati. Treen. Umaraš me. Nema smisla gubiti vrijeme. Osjećat ćeš se bolje kad budeš imala neki fokus.

34 Koliko god mi je išlo na živce, sestrino prigovaranje bilo je i utješno. Nitko drugi nije mi se usudio ništa reći. Kao da su moji roditelji još vjerovali da je negdje u meni nešto i dalje slomljeno i da sa mnom valja postupati u rukavicama. Mama mi je ostavljala uredno složeno oprano rublje u podnožju kreveta, kuhala mi tri obroka na dan, a kad bih je uhvatila da me gleda, nasmiješila bi se nekim nategnutim poluosmijehom koji kao da je obuhvaćao sve što nismo htjele reći jedna drugoj. Tata me vozio na fizikalnu terapiju, sjedio sa mnom na kauču i gledao TV, a čak me više i nije zadirkivao. Treena je jedina koja se prema meni ponašala kao prije. Znaš što ću reći, zar ne? Okrenula sam se na bok, bolno se lecnuvši. Znam. I ne znam. Pa, znaš što bi Will rekao. Imali ste dogovor. Ne možeš se izvući iz toga. Dobro, to je to, Treen. Gotove smo s razgovorom. U redu. Thom upravo izlazi iz svlačionice. Vidimo se u petak! rekla je kao da smo upravo bile razgovarale o glazbi ili o nekoj sapunici ili o tome kamo će na praznike. Ostala sam buljiti u strop. Imali ste dogovor. Aha. I gle kako je ispalo. Bez obzira na to što je Treena rekla, u tjednima otkad sam došla kući ipak je bilo napretka. Prestala sam se služiti štapom uz koji sam se osjećala kao da mi je devedeset godina i koji sam uspjela zaboraviti gotovo svagdje gdje sam bila otkako sam se vratila. Gotovo svako jutro vodila sam djeda u park, na majčinu zamolbu. Liječnik mu je prepisao svakodnevno kretanje, ali kad je jednoga dana pošla za njim, otkrila je da jednostavno odšeće do obližnje trgovine gdje si kupi vrećicu svinjskih čvaraka, koje onda pojede na povratku