FAKTORI RIZIKA U BANKARSKOM SEKTORU BOSNE I HERCEGOVINE

Transcription

1 prilozi saradnika Mr Dragan Jović* FAKTORI RIZIKA U BANKARSKOM SEKTORU BOSNE I HERCEGOVINE Uzroci bankarskih kriza su uvijek nešto što je očigledno i dobro poznato svima, a što se u ispravnoj kombinaciji s ostalim negativnim elementima sistema pretvara u uzročnika krize. Pretjerivanje u rastu bankarskih agregata, rast sklonosti ka riziku, i težnja za nadprosiječnim prinosima su vrlo često uzročnici kriza. * Central bank of Bosnia and Herzegovina - GBRS Banjaluka Stavovi i mišljenja iznijeti u radu su autorovi i ne odnose se na instituciju u kojoj radi. bankarstvo -

2 Krize su sastavni i siguran događaj u razvoja svakoga bankarskog sistem. Dilema postoji samo kada je u pitanju intenzitet krize. Ukoliko se problem nelikvidnosti/nesolvetnosti pojavi u bankama koji su s aspekta bankarskog sektora izuzetno važne onda kriza ima sistemski karakter. U suprotnom krizni ambijent ima nesistemsko obilježje. Teorija kontinuiteta kriza nalazi svoju potvrdu u istoriji bankarskih kriza. Od 1980 god. preko 130 zemalja je imalo ozbiljne probleme u bankarskom sektoru. Krizama su bile zahvaćene zemlje u razvoju, ali i razvijene zemlje. Zemlje u tranziciji su se neposredno nakon napuštanja državno-planske privrede našle u vrtlogu ekonomsko-bankarskofinansijskih kriza koje su prouzrokovale strahovite posljedice na realni sektor, output, nezaposlenost i inflaciju. Predmet rad je analiza faktora rizika u domaćem bankarskom sektoru. Uvertira u analizu su bankarske krize iz bliske prošlosti. Pregled osnovnih pokazatelja performansi bankarskog sektora prilagođen je predmetu istraživanja. Cilj rada je otkrivanje faktora odnosno elemenata koji bi mogli doprinijeti stvaranju kriznog ambijenta u domaćem bankarskom sistemu. Prikazane su glavne riziko varijable u domaćem bankarskom sistemu, kao i eksplicitne i implicitne preporuke za njihovo izbjegavanje i ublažavanje. Metodološka osnova rada se sastoji od kvalitativne, komparativne i statističke analize. Domaće bankarske krize Mada su primjetna pomjeranja ka složenijoj strukturi, bosansko-hercegovački finansijski sistem je još uvijek vrlo primitivan. Ova konstatacija važi i u odnosu na finansijske sisteme zemalja centralne i istočne Evrope. Bankarski sektor predstavlja osnovno potencijalno domaće finansijsko krizno žarište. 1 Iako vrlo mlad on je od momenta svoga nastanka, prošao kroz dvije vrlo teške krize. Prva kriza je bila sistemskog karaktera i vezuje se za nelikvidnost banaka u domenu isplate devizne štednje. Vuče porijeklo iz strukturnih i platno-bilansnih problema jugoslavenske privrede. Osnovna karakteristika ove krize je dezintermedijacija bankarskog sektora. Finalni efekti krize su se ispoljili u padu kreditnog potencijala banaka i odsustvo nove štednje. Kriza je razriješena zamjenom dužnika, obaveze su s komercijalnih banaka prenesene na entitetske vlade. Bankarski sektor je finansijski saniran uz očuvanje pravnog kontinuiteta i poslovne sposobnosti jednog dijela komercijalnih banaka. U narednom periodu od 2000 godine država je redukovala svoje obaveze po ovome osnovu. Devizna štednja je iskorištena u privatizaciji državne imovine - kupovina kapitala državnih preduzeća i otkup stanova. Mali devizni ulozi su isplaćeni (ili se još uvijek isplaćuju) povjeriocima 2. Sva kamata koja je obračunata po ovim štednim ulozima (od godine) je stornirana, nakon čega je obračunata kamata po stopi od 0,5% p.a 3. Preostali dio obaveza po deviznoj štednji će bit konvertovan u obveznice s rokom dospijeća od 13 godina i kamatnom stopom od 2,5% p.a 4. Druga bankarska kriza se odnosi na period 2001/2002 godine. Ova kriza je imala nesistemsko obilježje. Nelikvidnost bankarskog sektora, koja je proizašla iz lošeg upravljanja kreditnim rizikom, ograničena je na manji broj banka (u Republici Srpskoj to su bile Kristal banka, Banjalučka banka i Agroprom banka itd.). Pored toga u sistemu su postajale i vrlo likvidne banke koje nisu bile izložene prema nelikvidnom dijelu sistema. Kriza je razriješena u vrlo kratkom periodu i to prema preporuci bankarstvo - 1 U posljednje dvije godine raste uloga direktnog finansiranja, ali pretežno u transferu likvidnosti na sekundarnom tržištu akcija 2 Zakon o izmirivanju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje, Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine, SGBiH br. 28, godina X. 3 Ibid. 4 Krajnji rok za emisiju akcija je 31. mart godine.

3 Svjetske banke bez korištenja budžetskih sredstava. Nelikvidne i u nekim slučajevima nesolventne državne banke su prodate stranim investitorima po vrlo niskim cijenam. Jedan dio sistemski neznačajnih banaka otišao je u likvidaciju. Obe, u kratkim crtama opisane krize, imaju dugoročne posljedice, kao i direktne i indirektne efekte na bankarski i ekonomski sistem Bosne i Hercegovine. Rasplet prve krize (devizna štednja) ne ide u korist niti povjerilaca, a na dug rok niti dužnika i ne doprinosi pravednom raspletu krize i obeštećenju povjerilaca i jačanju povjerenja u državne i finansijske institucije iz sljedećih razloga: prenos duga s banaka na državne institucije je izvršen bez saglasnosti povjerilaca 5, nije postojala uniformna metodologija izmirivanja obaveza što je dovelo do neravnopravnog tretmana pojedinih grupa povjerilaca, izvršen je retroaktivni obračun kamata i to po umanjenoj kamatnoj stopi, koja se u domaćoj bankarskoj praksi obračunava na depozite po viđenju, bitni finansijski elementi emisije obveznica; glavnica u domaćoj valuti, ročnost 13 god., kamatna stopa 2,5%, odsustvo indeksacije glavnice i devizne klauzule izlažu povjerice ročnom riziku, riziku od realno-negativne kamatne stope, depresijaciji realne vrijednosti glavnice i kamata i deviznom riziku, kamatna stopa od 2,5% je vrlo niska u poređenju sa cijenom kapitala na domaćem tržištu, vlasnik obveznice (ako je ne proda uz diskont na sekundarnom tržištu) mora da čeka povrat glavnice 29 godina ( ), uslove i način izmirenja obaveza odredio je dužnik (država/entitet), povjeriocima je od strane organa države uskraćeno i/ili značajno ograničeno pravo svojine u više navrata, što stvara realnu opasnost od sličnog ponašanja i u narednom periodu prema drugim grupama povjerilaca 5 ZOO čl. 446 zahtijeva da se u slučaju preuzimanja duga obezbjedi pristanak povjerioca države. Indirektan trošak prve krize je erozija kredibiliteta državnih organa i drastično kršenje prava svojine. Umjesto da bude prvi i najveći zaštitnik vlasničkih prava, država Bosna i Hercegovina i njeni dijelovi su promovisali i podržali finansijsku nedisciplinu koja je nespojiva s modelom tržišne privrede. Vrlo često se i zanemaruje činjenica da se kriza iz realnog sektora prelila i zadržala u bankarskom sektore. Domaća teorijska i empirijska istraživanja još uvijek nisu stavila pun znak jednakosti između strukturnih i platno bilansnih problema prethodnog i sadašnjeg ekonomskog sistema (prethodne i sadašnje države). S tim u vezi je i nerazvijenost svijesti o istovjetnom modelu krize koji bi mogao zahvatiti bosansko-hercegovački bankarski sektor. Troškovi druge krize su jednaki izgubljenim budžetskim prihodima koji su mogli biti ostvareni da su banke prije prodaje finansijski sanirane (po drugi put u periodu od 5 god.). Na nekim susjednim tržištima (Srbija) banke su mijenjale vlasnika po cijenama koje su bile nekoliko puta veće od knjigovodstvene vrjednosti akcijskog kapitala. Direktni troškovi bankarskih kriza se iskazuju u procentima u odnosu na bruto društveni proizvod. Indirektni troškovi predstavljaju nestanak državnih banaka i u vezi s tim odsustvo njihovog doprinosa realizaciji razvojnih ciljeva ekonomske politike. Međutim najveći gubitak za ekonomski i finansijski sistem Bosne i Hercegovine je činjenica da ove dvije krize nikada nisu bile nazvane niti označene kao kriza. Za prvu krizu upotrebljava se jedna vrlo netačna i nestručna sintagma problem stare devizne štednje, a i druga kriza je prošla gotovo neprimjetno pod velom privatizacije i prodaje akcijskog kapitala državnih banaka. Ovakav pristup zajedno s odsustvom detaljne analize uzroka i posljedica ovih kriza onemogućava identifikaciju novih kriza u njihovom začetku, prevenciju kriza i smanjenje njenih troškova. Indirekno se negiraju i stvarni i oportunitetni troškovi bankarskih kriza. bankarstvo -

4 bankarstvo - Performanse bankarskog sektora BiH Prije nego što pređemo na analizu riziko faktora u domaćem bankarskom sektoru potreban je jedan mali uvod. On se sastoji od analize performansi bankarskog sektora. Kvantitativno/kvalitativnu transformaciju domaćeg bankarstva, kao i kritične tačke u analizi rizika najbolje oslikavaju izabrani pokazatelji performansi bankarskog sektora Tabela 1. Indikatori prerformansi bankarskog sektora Bosne i Hercegovine u % Aktiva/BDP 49,5 57, ,2 81,9 Rast kredita 32, ,2 27,3 23,4 Neperformansna aktiva 6,9 5,2 3,8 3,3 2,5 Adekvatnost kapitala 20,5 20,3 18,7 17,8 17,7 Prinos na prosječnu aktivu (ROAA) -0,3 0,4 0,7 0,7 0,9 Prinos na prosječan dionički kapital (ROAE) Krediti/depoziti Novčana sredstva/aktiva Koncentracija aktive u pet najvećih banaka Udio stranog kapitala u akcijskom kapitalu bankarskog sektora BiH Statistički podaci ukazuju na značajne promjene u domaćem bankarskom sektoru. Prvo, porasla je uloga bankarskih finansijskih institucija u ekonomskom sistemu. Nivo finansijske intermedijacije, udio aktive u bruto društvenom proizvodu, pomjeren je sa 49,5% na 81,9%. Rast bankarskih resursa se ogleda i u kreditnoj ekspanziji. U prosjeku krediti rastu za 26,5% godišnje. Tražnja za kreditima se transformisala u pravu glad, koja prijeti da se pretvori u stampedo. Drugo, loša aktiva je dodatno smanjena i krajem godine je svega 2,5% u odnosu na ukupnu rizičnu aktivu. Kreditna politika banaka je postala vrlo rigorozna. Upravljanje kreditnim rizikom je dobilo novu kvalitativnu dimenziju. Treće, primjećujemo postepenu promjenu odnosa između neto kapitala i rizikom ponderisane aktive i to u korist rizične aktive. Aktuelna stopa adekvatnosti kapitala je međutim još uvijek za 5,7 procentnih poena viša od propisane stope (12%) i više nego duplo veća od stope adekvatnosti kapitala koja važi za međunarodno aktivne banke (8%). Četvrto, ROE je izašao iz negativne zone, a zadnji podatak s kojim raspoložemo kaže da je prinos na dionički kapital 8,5%. Rast rentabilnosti bankarskog sektora se ponavlja iz godine u godinu. U pozadini ovoga rasta nalazi se popravljanje operativne efikasnosti. Prinos na aktivu (ROA) je vrlo blizu jedinice, 0,9%. Iz ovoga možemo zaključiti da se multiplikator dioničkog kapitala (aktiva/dionički kapital) u prosjeku kreće na nivou od oko 10. Peto, udio domaćeg kapitala u akcijskom kapitalu banaka smanjen je na 10%. Smjer alokacije bankarskih resursa zavisi od poslovnih politika banaka koje su pretežno u stranom vlasništvu. Profitno orjentisana raspodjela finansijske akumulacije se ne mora podudariti sa društveno optimalnom/poželjnom raspodjelom novčanih resursa. Šesto, uporedo s rastom stranih udjela dolazi i do rasta koncentracije aktive bankarskog sektora. Pet banaka kontroliše oko 60% ukupne imovine bankarskog sektora. Dostignuti nivo koncentracije je više pravilo nego izuzetak na bankarskom tržištu. Mali broj velikih igrača - oligopol, karakteristična je bankarska tržišna struktura. Slobodna konkurencija je vrlo rijetka pojava u bankarskom sektoru. Od izabranih pokazatelja performansi bankarskog sektora visoku pozitivnu ocjenu zaslužuju opadajući i nizak nivo neperformansnih kredita: (u godini 2,5% od ukupnog volumena kredita), visoka adekvatnost kapitala (propisana 12%, a aktuelna 17,7%), rast operativne efikasnosti -2 3,4 5,8 6,2 8, ,3 59, ,1 90,3 Stopa rasta nominalnog BDP - 4,8 9,2 7,6 13,7 Izvor podataka: Godišnji izvještaj CBBiH za 2006 god.

5 (ROAA) i popravljanje rentabilnosti poslovanja (ROAE) u godini 8,5%. Dominacija stranog vlasništva u bankarskom sektoru je posljedice izabranog modela privatizacije, tj. pseudo-liberalne ideološke podloge koja ju je pratila. Prema ovoj osobini bankarskog sektora zadržavamo vrijednosnodiferenciran stav koji će kasnije biti detaljnije obrazložen. I kreditna ekspanzija zahtijeva našu suzdržanost u ocjenu, kao i dodatno i detaljno objašnjenje koje će uslijediti u sljedećem dijelu rada. Isto važi i za ocijenu dostignutog nivoa koncentracije aktive bankarskog sektora. Riziko faktori u bankarskom sistemu Bosne i Hercegovine Prodaja državnih banka, penetracija stranih strateških investitora i uvođenje modela novčanog odbora su vodeće promjene u domaćem bankarskom sektoru. One su generisala sve ostale promjene. Neke od ovih promijena sada predstavljaju faktore rizika u bankarskom sektoru. Ovo poglavlje posvećujemo upravo analizi onih faktora/varijabli koji mogu značajno doprinijeti eskalaciji domaće bankarske krize: niska averzija prema riziku, mekani krediti, moralni hazard vs. rentabilnost, koncentracija aktive, kreditna ekspanzija, politika kamatnih stopa, deficit tekućeg računa i nerazvijenost nebankarskih finansijskih institucija. Strane bankarske kuće su unijele u sistem kvalitetnu bankarsku ekspertizu (know-how) i finansijsku disciplinu, ali i očekivanu stopu prinosa na akcijski kapital (ROE) koja je u nekim slučajevima i do 10 procentnih poena veća od one u zemlji iz koje dolaze. 6 Ovo je dio regionalne strategije koju strane banke primjenjuju u regionu centralne i jugoistočne Evrope. Više profitne margine stranih banaka na tržistima bivših socijalističkih zemalja kompenziraju realativno niže prinose na dionički kapital, koje na domaćem tržištu ostvaraju njihove banke majke. Strategija vodi ka rastu opšteg prinosa na dionički kapital bankarske grupaciije. U kratkom roku ona doprinosi rastu profita, a u srednjem i dugom roku se transformiše u nisku averziju prema riziku (risk lovers) i stvara debalans između preuzetog rizika i očekivanog prinosa. Razlika u odnosu na tradicionalne modele rješavanja bankarskih kriza je u tome što se u slučaju nelikvidnosti ili nesolventnosti bosanskohercegovačke banke ne mogu osloniti na intervenciju centralne banke. Kreditna funkcija centralne banke (lender of last resort - LOLR) izostavljena je iz domaće zaštitne mreže. Iz toga razloga finansijska arhitektura mora biti u potpunosti usmjerna na prevenciju kriza putem rigoroznih mjera sistema prudencione regulacije. Posebno je značajno ograničavanje ročne transformacije bankarskih resursa i izbjegavanje prakse mekanih kredita, kao i ex ante djelovanje bankarske supervizije. Iako praksa omekšavanje kredita još uvijek nije egzaktno kvantifikovana (kroz rast stope neperformansnih kredita), puštanje u tečaj kredita bez kolaterala i bez novčanog učešća dužnika, kao i rast konkurencije i smanjenje kamatnih stopa indirektno upućuju na začetak ove pojave. 7 U potrazi za novim izvorima prihoda i radi privlačenja nove klijentele, a pod pritiskom sve jače konkurencije banke u formi nerestriktivne kreditne politike, pristaju na plasmane mekanih kredita. Jedan od modela rasta kreditnog rizika nalazimo i kod stambenih kredita. Rast cijena stambenih nekretnina podstiče tražnju za kreditima. Konstantan i rapidan rast cijene stambenog prostara stvara iluziju povećanja likvidosti sektora stanovništva (balance sheet effect) koja vodi daljem zaduživanju i potrošnji. Opasnost od pucanja špekulativnog mjehura (real estate bubble), s posljedicama na bilanse kupaca, prodavaca i kreditora postaje sve vjerovatniji scenario na domaćem tržištu. U ovome domenu riziko faktor je i moralni hazard. On se razvija u svakome sistemu osiguranja depozita, a posebno u onome koji se bazira na fiksnoj premiji osiguranja depozita, a ne na premiji koja je modelirana prema stepenu 6 Bosnia and Herzegovina: Financial System Stability Assessment, including Reports on the Observance of Standards and Codes on the following topics: Banking Supervision and Corporate Governance, IMF Country Report No. 06/403. p Prosječna kamatna stopa na kratkoročne kredite u i godini je 12,07% i 7,05% respektivno bankarstvo -

6 rizičnosti aktive banaka. Moralni hazard je usađen u svaki bankarski sistem s osiguranjem depozita, jer se najveći dio pasive banaka (u prosjeku između 60% i 80%) sastoji od štedno - depozitnog potencijala. Iz toga razloga i suviše brzo kretanje prema evropskim standardima iz ove oblasti (osiguranje depozita do sume od EUR) takođe predstavlja faktor rizika. Praksa moralnog hazarda, investicije u visoko rizične projekte bez razmišljanja o solventnosti banke jer su depoziti osigurani, široko je rasprostranjen oblik bankarskog poslovanja. Empirijska istraživanja pokazuju da eksplicitno osiguranje depozita povećava opasnost od moralnog hazarda u bankarskim sistemima koji dijeluju u slabom pravnom okruženju. Kao što smo prethodno rekli visoka koncentrisanost bankarskog sektora je jedna od njegovih osnovnih karakterisika, koja ne mora biti a priori negativna pojava. Međutim izuzetno visok prinos na dionički kapital kod 3 od 5 sistemski najvažnijih banaka (osjenčene banke u tabeli 2), ostvaren prvenstveno visokim leveridžom vodi ekspanziji moralnog hazarda. U sistemu se izdvaja grupa sistemski važnih banka, koja je pribjegla ekstemno-visokom nivou zaduživanja na bankarsko-finansijskom tržištu. Pitanje njihove solventnosti se ne bi moglo prepustiti djelovanju tržišnog mehanizma, zbog visokog udjela tuđih izvora finansiranja u njihovoj pasivi. Na jednoj strani imamo ogromne prinose na dionički kapital; Raiffeisen, UniCredit, HVB, 29,3%, 29,9%, 30,9% respektivno, a na drugoj strani izuzetno visoke multiplikatore dioničkog kapitala 29,6, 20,7, 23,6 respektivno. Ravnotežu i kompenzaciju za ekstremno zaduženje nalazimo jedino u visokoj likvidnosti ove podgrupe banaka. Udio novčanih sredstava u aktivi varira na nivou od oko 40%. Pored udjela novčanih sredstava u aktivi, pozitivan uticaj, sa aspekta ublažavanja sistemskog rizika pripisujemo i odnosu kredita i depozita, koji se kreće u intervalu od 0,64 do 0,9. Udio kredita u aktivi, u prosijeku 64%, komplementaran je udjelu novčanih sredstava u aktivi. Pretjeran rast leveridža izuzetno je negativna pojava. U tri slučaja multiplikator dioničkog kapitala je iznad 20. Ponavljamo, velike banke suviše su važne za sistem da bi se dozvolila njihova nelikvidnost (too big to fail). S pojavom sistemski važnih banaka razvija se i uvećava sistemski rizik. Visok leveridž je dobar samo ukoliko banka pravi profit. Međutim u slučaju negativnog prinosa na aktivu leveridž vrši multiplikaciju prinosa na aktivu u suprotnom smjeru. U ovome scenariju iznadprosječan prinos na kapital se transformiše u visok negativan prinos na kapital. Preveliko oslanjanjanje na leveridž u ostvaranju planiranog ROE vodi i zapostavljanju Tabela 2. Performanse 5 najvećih banaka u bankarskom sektoru Bosne i Hercegovine bankarstvo - Finansijski indikator Raiffeisen bank dd Sarajevo UniCredit Zagrebačka banka dd Mostar Hypo banka dd Mostar HVB banka dd Sarajevo Hypo banka ad Banjaluka 1 Depoziti/aktiva 0,67 0,78 0,88 0,79 0,87 2 Krediti/depoziti 0,90 0,72 0,87 0,64 0,89 3 Krediti/aktiva 0,60 0,56 0,77 0,50 0,78 4 Novčana sredstva/aktiva 0,39 0,42 0,21 0,46 0,19 5 Dionički multiplikator 29,6 20,7 11,7 23,6 11,6 6 ROAA 0,99% 1,45% 0,48% 1,31% 0,97% 7 ROAE 29,3% 29,9% 5,6% 30,9% 11,2% Aktiva U % od aktive bankarskog sektora 21,1 12,7 11,5 8,7 7,8 Izvor podataka: Agencija za bankarstvo FBiH Skraćeni izvještaji revizora o finansijskim iskazima banaka i Godišnji izvještaj Hypo banke ad Banjaluka.

7 operativne efikasnosti banaka. Prosječan prinos na aktivu vodeće petorke od 1,04%, uprkos tendenciji rasta još uvijek možemo označiti samo kao zadovoljavajući. Kreditnoj ekspanziji, (prosječan godišnji rast kredita 26%) u kontekstu potencijalne bankarske krize, prilazimo s tri različita aspekta. Prvo, u većini tranzicionih zemalja dvocifrene stope rasta kredita se vezuju za nizak početni nivo finansijske intermedijacije (undershooting). Kao uzroci rasta aktive (na kraju godine aktiva/bdp je 81,9%) i kreditnog potenicijala banaka u odnosu na bruto društveni proizvod (financial deepening) navode se: finansijska liberalizacija, stabilizacija makrovarijabli, privatizacija, priliv stranog kapitala, rast povjerenja u bankarske finansijske institucije i transfer slobodnih novčanih sredstava stanovništva u bilanse banaka. Drugi pogled na problem ekscesivnog rasta kredita polazi od doktrinarnog stava da je u dugom roku teško održati stabilnost bankarskog sistema uz istovremeni kreditni bum. Rast kredita po stopi od oko 30% u trogodišnjem periodu spada u grupu vodećih indikatora bankarske krize. Kreditna ekspanzija se, po ovome pesimističkom scenariju, prelijeva u: valutnu krizu, bankarsku krizu i krizu platnog bilansa. S obzirom na negativne karakteristike preporučuje se ograničavanje pretjeranog rasta kredita mjerama monetarne politike i prudencione regulacije. Često se ističe i činjenica da krediti u tranzicionim zemljama podstiču tražnju za uvozom potrošnih dobara, na račun tražnje za domaćim proizvodima. Treći pogled na kreditnu ekpanziju se bitno razlikuje od prethodna dva. On opasnost po stabilnost bankarskog sistema vidi u naglom zaustavljanju kreditne ekspanzije. Logika ovoga pristup ide sljedećim tokom. Rast domaćeg kredita vezan je za porast ino duga banaka u inostranstvu, koji direktno utiče na rast deviznih rezervi. Ino dug finansira deficit tekućeg računa i održava stabilnost domaće valute. Suprotan proces, usporavanje kreditnog rasta vodi smanjenju deviznih rezervi/smanjenju priliva kapitala Smanjuje se potencijal za finansiranje tekućeg deficita. Posljedica su: smanjenje povjerenja u domaću valutu, novi talas eurizacije, rast inflacionih očekivanja i kamatnih stopa, rast deviznog i kreditnog rizika. Po jednom od scenarija, 8 nulta stopa kreditnog rasta smanjuje odnos deviznih rezervi i bruto društvenog proizvoda sa 25,8% na 21,5%. U mjesecima uvoza to je erozija deviznih rezervi sa 4,57 mjeseci uvoza prije šoka na 3,8 mjeseci uvoza nakon šoka. U kombinaciji s rastom tražnje za devizama i valutom (efektivna strana sredstva plaćanja) ovaj šok proizvodi još izraženije negativne efekte. Devizne rezerve padaju na 3,2 mjeseca uvoza, a u odnosu na BDP na 18,3%. Mjereno prema prilivu kapitala (capital inflow) to je ,7 mil. KM (537 mil. eura). Jedan dio rizičnih faktora se nalazi i u domenu kamatne politike banaka. Neto kamatna margina u bankarskom sektoru BiH je vrlo visoka 3,23% 9 u odnosu na benchmark 1% do 2% koliko iznose troškovi bankarskog posredovanja u razvijenim tržišnim privredama. Neizvjesnost u pogledu troškova kredita i ukupnog duga raste i zbog ugovaranja varijabilnih aktivnih kamatnih stopa s tim da kod nekih vrsta kredita nije eksplicitno navedena bazna kamatna stopa. Skup novac stvara dodatni pritisak na ionako loš finansijski položaj privrede. U tom smislu loši finansijski pokazatelji akcionarskih društava Republike Srpske se mogu uzeti kao dobra aproksimacija kvaliteta bosanskohercegovačke mikroekonomije. U prosjeku u ovim preduzećima prinos na aktivu, racio troškovi prinosi i udio obrtnih sredstva u aktivi su; -3,40, 2,55 i 18,74% respektivno 10. Iako aktuelno tendencija i stanje neperfermansnih kredita (u godini 2,5% od ukupnog 8 Bosnia and Herzegovina: Financial System Stability Assessment, including Reports on the Observance of Standards and Codes on the following topics: Banking Supervision and Corporate Governance, IMF Country Report No. 06/403 9 Izviještaji Agencije za bankarstvo RS i FBiH za godinu. (obradio autor) 10 Jović, Dragan, Marčeta, Miloš, Ocijena finansijskih indikatora akcionarskih društava u Republici Srpskoj. Acta economica. br. 6, godište 5: bankarstvo -

8 portfolija) ne pokazuju nikakvu korelaciju s lošim mikroekonomskim osnovama privrede u srednjem i dugom roku ova se veza mora ispoljiti. Ogromni rizici postoje i s aspekta platnobilansne neravnoteže. Bankarski sektor se u odnosu na spoljnu ravnotežu definiše dvojako, kao egzogeni ili endogeni faktor. Dok prvi pristup zahtijeva veći angažman bankarskog sektora u kreditiranju izvoznih poslova na što bi trebao obavezivati njegov endogeni karakter, drugi pristup ističe egzogeni karakter bankarskog sektora tj. odvojenost finansijskog od industrijskog kapitala. Pod ovim zadnjim se podrazumijeva samostalnost u donošenju profitno-orjentisanih odluka bez odgovornosti za održavanje spoljno-trgovinske neravnoteže. Status quo u ovome domenu, vjera u samoregulaciju i autonomno-tržišno uravnoteženje domaće ekonomije, vodi rastu rizika. Ekonomske politike svih zemalja koje su ostvarile ekspanziju izvoza pokazuju da se penetracija na strana tržišta ne može realizovati bez aktivne podrške države. Čak i SAD-e imaju agenciju-banku za podršku izvoza EXIM bank (export-import bank). Na drugome dijelu argumentacije stoje prognoze kretanja deficita tekućeg računa koju je sačinila ugledna evropska bankarska grupacija - UniCredit group. Očekuje se znatno pogoršanje salda tekućeg računa u odnosu na BDP sa -11,4%, u godini na - 16,6%, -17,4% u i godini. 11 Ovdje se postavlja ozbiljno pitanje do koje mjere postoji spremnost finansiranja deficita, odnosno pitanje održivosti hronične eksterne neravnoteže. S tim u vezi je i održavanje potrebnog nivoa direktnih i portfolio investicije, od kojih su ove druge u platnom bilansu obuhvaćene kroz poziciju neto greške i propusti. U održavanju kritičnog kvantuma investicija i stvaranju klime opšteg povjerenja u ekonomsko/finansijski sistem naročito je bitno dosljedna primjena OECDovih principa dobre prakse korporativnog upravljanja. Osobine domaćeg monetarnog režima od kojih su glavne fiksni devizni kurs i odsustvo diskontnog šaltera, u kombinaciji s daljim rastom spoljne neravnoteže, deviznom klauzulom u ugovorima o kreditu (i njenim pretežnim odsustvom kod depozita i štednih uloga u domaćoj valuti) i smanjenjem stranih investicija, mogu značajno doprinijeti razvoju bankarske krize. Postoje i teze da je kreditna ekspanzija i rast lične potrošnje glavni generator deficita, a samim tim i potencijalne bankarske krize. Ova teorija se razvila u okviru stava po kojem se banke u nedržavnom vlasništvu konfrontiraju razvojnim ciljevima društvene zajednice, jer je osnovni princip alokacije sredstava maksimiziranje očekivane stope prinosa na dionički kapital, a ne podržavanje ciljeva ekonomske politike. Međutim, mi smatramo da u ovome trenutku agregatni rast kredita per se nije glavni uzrok deficita tekućeg računa. Jedan od glavnih faktora brzog rasta aktive banaka je značajna i trajna razlika između domaće i strane neto kamatne margine, koja omogućava nesmetanu arbitražu i visoke profite banaka. To potvrđuje i deficit tekućeg računa, koji u periodu oscilira na približno istom nivou od oko -19% u odnosu na BDP (Grafikon 1). On je više posljedica strukturnih problema bosansko-hercegovačke privrede, nego kreditne ekspanzije. Čak ni visoka korelacija između salda tekućeg računa i kreditne ekspanzije (udjel kredita nevladinom sektoru u BDP) u periodu godine 12 od -0,74 nije dokaz o uzročno posljedičnoj vezi između ovih varijabli. Činjenica je da naša privreda još uvijek nije izvršila restrukturiranje u korist suptitucije uvoza, čime bi se uvozna tražnja većim djelom pretvorila u tražnju za domaćim proizvodima. Problem nije toliko u stepenu zaduženosti ekonomije, koliko u izuzetno niskoj produktivnosti domaćih faktora proizvodnje. U godini bruto društveni proizvod per capita bio je svega KM (3.348$). Sličan problem na početku tranzicije imala je i jedna od trenutno najpropulzivnijih evropskih ekonomija Češka. Platno-bilansna neravnoteža bankarstvo - 11 Ova prognoza je vrlo značajna zato što je emitovala jedna od najvećih evropskih grupacija koja istovremeno pokriva oko 25 % domaćeg bankarskog tržišta godina ne ulazi u sastav vremenske serije, jer je uvođenje poraza na dodatnu vrijednost djelovalo kao jednokratni pozitivni eksterni šok na kretanje deficita

9 je nivelisana povećanjem i diverzifikacijom ponude češke industrije. Grafikon 1. Krediti nevladinom sektoru i tekući račun u % od bruto društvenog proizvoda BiH godine finansiranje realnog sektora. I institucionalni investitori su još uvijek daleko od primarnog tržišta. U sistemu ne postoje štedno-kreditne organizacije i finansijske kompanije. Ni mikrokreditni sektor, ni po veličini ni po cijenovnoj politici, ne može biti ozbiljan oslonac bankama u slučaju krize. Zaključci i preporuke Izvor podataka: Za deficit tekućeg bilansa odgovorna je neusklađenost između nivoa potrošnje i proizvodnje, tj. zaostajanje štednje za investicijama. 13 Povećanje štednje privatnog sektora, rast i razvoj domaće industrije i smanjenje uvozne potrošnje su uslovi za smanjenje deficita. U tome pravcu najznačajnije je restrukturiranje privrede jer se najveći dio bruto društvenog proizvoda 55,67% formira u sferi uslužnih djelatnosti 14 (nontradables) koje u uslovima Bosne i Hercegovine ne doprinose značajno popravljanju platnog bilansa. U isto vrijeme udio sekundarnog sektora je svega 18,72%. 15 Kao dodatni izvor rizika za bankarski sektor, u uslovima niskog nivoa interne akumulacije realnog sektora, javlja se i nerazvijenost nebankarskih finansijskih institucija i primarnog finansijskog tržišta. Udar na bankarski sektor se može značajnu ublažiti ukoliko dio eksternog finansiranja koji je u domenu banaka na sebe dijelom preuzme finansijsko tržište. Do sada je domaće finansijsko tržište bilo spremno da preuzme na sebe samo finansiranje finansijskih institucija (banke, osiguravajuća društva, institucionalni investitori), ali ne i u značajnoj mjeri Implicitni faktori rizika u domaćem bankarstvu su nespremnost da se problem stare devizne štednje i nesistemski rizici u bankarsku, koji su se pojavili i kratko trajali nakon finansijskog restrukturiranja banaka, nazovu bankarskom krizom. Izbijegavanje da se stvari nazovu pravim imenom ograničava prepoznavanje i prevenciju budućih kriza u njihovome začetku. S druge strane u domaćem bankarskom sistemu uočavamo nekoliko eksplicitnih faktora rizika. Prvi rizični faktor je moralni hazard u vezi s: rastom koncentracije aktive bankarskog sektora, rastom osigurane sume, premijom osiguranja koja ne zavisi od rizičnosti aktive i parcijalnim karakterom zaštitne mreže. S aspekta koncentracije stanje na tržištu je takvo da 5 banaka kontroliše oko 60% aktive. Rast koncentracije vodi rastu sistemskog rizika. Strateški cilj u oblasti osiguranja depozita je postavljen vrlo visoko; usaglašavanje osigurane sume s evropskim zahtijevima ( eura). Pored toga premija osiguranja je fiksna i ne zavisi od stepena rizičnosti aktive banaka. Restrukturiranje šeme osiguranja depozita bi doprinijelo smanjenju moralnog hazarda. U slučaju krize bankarski sektor ne bi mogao računati na kreditnu podršku centralne banke. 13 Bosnia and Herzegovina: Financial System Stability Assessment, including Reports on the Observance of Standards and Codes on the following topics: Banking Supervision and Corporate Governance, IMF Country Report No. 06/403. p Agencija za statistiku Bosne i Hercegovine, Saopštenja, Sarajevo godine. 15 Ibid. bankarstvo -

10 bankarstvo - Zaštitna mreža se sastoji od dva elementa: prudencione regulacije i osiguranja depozita. Treći element nedostaje. Teret prevencije krize nosi prije svega prudenciona regulacija. Drugi rizični faktor je rapidan rast kredita, koji je jednim dijelom vezan za nizak nivo finansijske intermedijacije na početku tranzicije, a drugim dijelom za skoro monopolski položaj bankarskog sektora u obezbijeđenju eksternih izvora finansiranja. Statički posmatrano, odnos između kredita privatnom sektoru i bruto društvenog proizvoda još uvijek nije ozbiljan rizični faktora (u godini 48,4%), ali začetak prakse mekanih kredita i dalji rast kredita (indeks rasta aktive u periodu juni 2007/juni 2006 = 176,6%) predstavljaju faktore sistemskog rizika. U odnosu na potencijalni krizni ambijent pozitivni faktori su visoka likvidnost bankarskog sektora i nizak nivo neperfermansnih zajmova, a negativan faktor je rast leveridža sistemski važnih banaka. I samo usporavanje rasta kredita i njegov uticaj na devizne rezerve i priliv kapitala, može posredno, preko nemogućnosti finansiranja deficita tekućeg računa uticati na eskalaciju bankarske krize kao i u njeno pretvaranje u valutnu krizu. Aktivne kamatne stope i njihov varijabilitet predstavljaju sljedeći set rizičnih faktora. Skup novac je novi podsticaj rastu kreditnog rizika. Troškovi finansijskog posredovanja u BiH su izuzetno visok i dodatno pogoršavaju ionako loš finansijski položaj realnog sektora. Hronični deficit tekućeg dijela platnog bilansa i njegov vrlo vjerovatan rast su jedan od najvećih izvora rizika u bankarskom sistemu. Deficit ozbiljno dovodi u pitanje mogućnost održanja instaliranog monetarno-bankarskog sistema. Ovaj scenario bankarsku krizu smješta u kvartetu; deficit tekućeg računa-fiksni devizni kurs-valutna klauzula u ugovorima o kredituiznenadni prestanak priliva kapitala. Nerazvijenost primarnog finansijskog tržišta i tržišta korporativnih obveznica, predstavlja indirektni riziko faktor jer se u slučaju bankarske krize realni sektor ne bi mogao osloniti na alternativne izvore finansiranje, a bankarski na pozitivno dejstvo održane likvidnosti privrede na smanjenje intenziteta krize. Uzroci bankarskih kriza su uvijek nešto što je očigledno i dobro poznato svima, a što se u ispravnoj kombinaciji s ostalim negativnim elementima sistema pretvara u uzročnika krize. Pretjerivanje u rastu bankarskih agregata, rast sklonosti ka riziku, i težnja za nadprosiječnim prinosima su vrlo često uzročnici kriza. Generalno rečeno svako odstupanje od prosjeka povećava rizik od negativnog ishoda. Društveno-optimalna i odgovorna ekonomska politika bi morala voditi računa o ovim činjenicama. Reference 1. Bosnia and Herzegovina: Financial System Stability Assessment, including Reports on the Observance of Standards and Codes on the following topics: Banking Supervision and Corporate Governance, IMF Country Report No. 06/ Terrones, E. Marco. What Do We Know About Credit Booms. IMF research bulletin Volume 8, Number Jović, Dragan., Marčeta, Miloš, Ocijena finansijskih indikatora akcionarskih društava u Republici Srpskoj, Acta economica, br. 6, godište 5: Bilten Centralne banke Bosne i Hercegovine, 2007/2, 5. Zakon o izmirivanju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje, Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine, SGBiH br. 28, godina X. 6.

11 Sažetak Glavni faktori rizika za domaći bankarski sistem su moralni hazard, mekani krediti, kreditna ekspanzija, visoka tržišna koncentracija, visoki troškovi finansijske intermedijacije, deficit tekućeg računa i nerazvijenost nebankarskih finansijskih institucija. U slučaju bankarske krize, sistem se ne može osloniti na kreditnu funkciju centralne banke. Prudenciona regulacija i bankarska supervizija su glavni čuvari bankarskog sistema. Fiksna premija osiguranja depozita udružena s rastom leveridža sistemski važnih banaka i rastom koncentracije provocira rast moralnog hazarda. Kreditna ekspanzija još uvijek nije u zoni rizika. Međutim neumjeren i brz rast kredita bi mogao voditi praksi omekšavanja kredita. Razlika između domaće i strane neto kamatne margine uz fiksni devizni kurs omogućava nesmetanu i trajnu arbitražu, a samim tim i neumjeren rast kreditnog portfolija banaka. Usporavanje kreditne ekspanzije takođe je faktor rizika, jer se kreditna ekspanzija finansira uglavnom prilivom kapitala. Ovaj trend vodi smanjenju deviznih rezervi i predstavlja pretnju za monetarni režim i bankarski sektor. Visoki troškovi finansijske intermedijacije indirektno povećavaju kreditni rizik, kroz rast kamatnog opterećenja. Deficit tekućeg računa je opasnost za cijeli ekonomski sistem pa prema tome i za bilans banaka i preduzeća. Uzrok deficita je prije svega, niska produktivnost faktora proizvodnje i loša struktura privrede, a ne kreditna ekspanzija Oslanjanje na bankarski kredit kao osnovni izvor eksternog finansiranja, bez razvoja alternativnih izvora finansiranja - primarnog finansijskog tržišta, predstavlja rizični faktor i za bankarski i za realni sektor. Ključne riječi: rizik, bankarska kriza, bankarski sektor, kreditna ekspanzija, moralni hazard. Abstract The main risk factors for domestic banking system are moral hazard, so loans, credit expansion, and high market concentration, high costs of financial intermediation, current account deficit, and underdevelopment of non-banking financial institutions. In the case of banking crises, the system can t rely on central bank s credit function. The main guardians of banking system are prudential regulation and banking supervision. Fixed deposit insurance premium along with growth of leverage of system relevant banks, as well as the rise in concentration, result in moral hazard growth. Credit expansion isn t in a risk zone yet. However, immoderate and rapid credit growth could lead to credit so ening practice. The difference between domestic and foreign net interest margin, alongside with fixed exchange rate, make possible an undisturbed and ongoing arbitrage, and also immoderate growth of banks credit portfolio. Slowdown in credit expansion is also a risk factor, because credit expansion is driven mainly by capital inflow. This trend leads to foreign exchange reserves reduction and poses a threat for monetary regime, and for banking sector. High costs of financial intermediation increase credit risk in indirect way, through the rise of interest burden. Current account deficit is a danger for the whole economy, and accordingly for the banks and enterprises balance sheets. Cause of the deficit is primarily low production factor productivity and bad structure of economy, and not credit expansion. Reliance on the banking loan as main external funding, without development of alternative sources of financing is risk factor for both, real and banking sector. Key words: risk, banking crise, banking sector, credit expansion, moral hazard. bankarstvo -