SVEUČILIŠTE J. J. STROSSMAYERA U OSIJEKU GRAĐEVINSKI FAKULTET ZLATKO LACKOVIĆ. Outsourcing. u održavanju. Osijek, 2014.

Transcription

1 SVEUČILIŠTE J. J. STROSSMAYERA U OSIJEKU GRAĐEVINSKI FAKULTET ZLATKO LACKOVIĆ Outsourcing u održavanju Osijek, i

2 Izdavač Sveučilište J. J. Strossmayera u Osijeku Građevinski fakultet u Osijeku Osijek, Drinska 16a Za izdavača Prof. dr. sc. Damir Varevac, dekan Recenzija Prof. dr. sc. Marijan Karić dipl. oec., Ekonomski fakultet u Osijeku Prof. dr. sc. Petar Brana dipl.inž.građ., Građevinski fakultet u Osijeku Prof.dr. sc. Tomislav Mrčela dipl.inž.stroj., Elektrotehnički fakultet Osijek Lektor Prof. dr. sc. Ivan Jurčević, Filozofski fakultet u Osijeku Tisak Grafika d.o.o., Osijek Naklada: 200 primjeraka Objavljivanje ove knjige odobrilo je Fakultetsko vijeće Građevinskog fakulteta Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku na svojoj 153. sjednici sjednici 28.siječnja 2014 godine CIP Katalogizacija u publikaciji Gradska i sveučilišna knjižnica u Osijeku Pod brojem LACKOVIĆ, Zlatko Outsourcing u održavanju / Zlatko Lacković.- Osijek: Građevinski fakultet, Bibliografija. ii

3 SVEUČILIŠTE J. J. STROSSMAYERA U OSIJEKU GRAĐEVINSKI FAKULTET ZLATKO LACKOVIĆ Outsourcing u održavanju Osijek, iii

4 Izvodi iz Recenzija: 1.Prof.dr.sc. Marijan Karić-Višegodišnji redoviti profesor na Ekonomskom fakultetu u Osijeku. Na temelju vlastitih iskustava u poslovnoj praksi i prateći najnovija znanstvena postignuća u području outsourcinga ( eksternalizacija), autor prof.dr.sc. Zlatko lacković u tekstu rukopisa za prvo izdanje knjige pod naslovom Outsourcing u održavanju, cjelovito obrađuje probleme odlučivanja i provedbe odluka o outsourcingu u gospodarskoj praksi. Obrađeni su, prije svega osnovni pojmovi o outsourcingu kao poslovnoj filozofiji i poslovnom procesu, te bitna pitanja uvođenja u praksu. Posebice su obrađena ekonomska i tehnička pitanja sustava, strategijske komponente i vrste poslovnih strategija u outsourcing-poduzećima. Najveći dio teksta rukopisa odnosi se na outsourcing-poslovanje gospodarskog subjekta u djelatnosti održavanja. U tom djelu rukopisa objašnjena su važna pitanja koja prate nastanak i razvoj takvih poduzeća ( od institucionalizacije, marketinga, organizacije, financiranja, ugovaranja radova, nabave i logistike, upravljanja ljudskim resursima do upravljanja kvalitetom). Značajan je i dio rukopisa u kojem autor razmatra granski outsourcing ( od održavanja građevinskih objekata, opreme i strojeva, energetike i poljoprivredne mehanizacije do informatičkog hardvera i softvera. 2.Prof.dr.sc. Petar Brana- Višegodišnji redoviti profesor na Građevinskom fakultetu u Osijeku. Priloženi rukopis knjige koja bi mogla biti interesantna studentima tehničkih fakulteta i poduzetnicima s mnamjerom bavljenja posloviuma iz oblasti održavanja tehničkih sustava. Važnost tematike obrađene u ovom radu danas je posebno izražena u građevinarstvu i sličnim djelatnostima ali i drugima ( brodogradnja, poljoprivreda, oružane snage itd.) gdje su procesi realizacije ugroženi vrlo visokim rasipanjem frekvencije tražnje te čestim i velikim vršnim opterećenjima a uz to i velikim rizicima od neispunjavanja traženih zahtjeva što je skupo i opasno. Danas poduzeća koja grade ili se bave sličnim djelatnostima mogu na tržištu opstati samo primjenom outsourcinga, koji je gotovo uvijek strateško poslovno opredjeljenje za upotrebu skupe i visoko efikasne mehanzacije jer bi bilo poslovno samoubojstvo imati vlastitu mehanizaciju koja ne radi iz razloga što nema posla ili se ne održava kako treba. 3.Prof.dr.sc. Tomislav Mrčela- Višegodišnji redoviti profesor na Elektrotehničkom fakultetu u Osijeku. Knjige je pisana kao poslovni udžbenik namjenjen sudentima tehničkih fakulteta osobito kod priprema za semenarske i diplomske radove, te je i pomoćna literatura za više kolegija. Osim toga se može koristiti kao vodič jer daje osnovna uputstva i načine kao i osnovno znanje koje trebaju imati zainteresirani za osnivanje poduzeća koje će izvoditi radove održavanja po modelu outsourcinga. Knjiga u cjelosti ispunjava zahtjeve znanstveno-nastavne litarature za razmatrano područje. Na temelju iznesenih činjenica i analize, knjiga se, pod naslovom Outsourcing u održavanju, autora prof.dr.sc. Zlatka lackovića, redovitog profesora Građevinskog fakulteta u Osijeku, može objaviti. iv

5 SADRŽAJ Stranica Predgovor... vi 1. UVOD POSEBNE ZNAČAJKE OUTSOURCINGA Definicija Poslovna filozofija Prednosti i nedostaci Aplikativnost Osnovni elementi aplikativnosti outsourcinga u održavanju ODRŽAVANJE Radna sposobnost tehničkog sustava Upravljanje eksploatacijom Održavanje kao podsustav eksploatacije Vrste i metode održavanja Korekcijsko održavanje Tehnička dijagnostika Ekonomika održavanja i eksploatacije tehničkih sustava Pojam i vrste troškova održavanja i eksploatacije prema porijeklu i sastavu Troškovi održavanja stalnih sredstava Analiza dinamike troškova održavanja u odnosu na temeljne vrste Vremenski raspored troškova investicijskog održavanja Dinamika troškova održavanja Stalni troškovi Promjenljivi - proporcionalni troškovi Promjenljivi - neproporcionalni troškovi Izračunavanje troškova održavanja u tehničkom sustavu POSLOVNA STRATEGIJA Strategijske komponente Temeljni pojmovi Vizija Misija Analiza okoline Ciljevi Plan Strategijska opredjeljenja i upravljanje Vrste poslovnih strategija Strategija rasta Strategija stabilizacije Strategija redukcije Generičke strategije v

6 Strategija životnog ciklusa proizvoda Strategijsko upravljanje Ciljevi poduzeća Upravljačke funkcije Proces OUTSOURCING-POSLOVANJE GOSPODARSKOG SUBJEKTA U DJELATNOSTIMA ODRŽAVANJA Institucionalizacija poduzeća za outsourcing Definiranje osnovnih elemenata marketinga Poimanje marketinga Marketinška istraživanja Marketing miks Organizacija Definicija Organizacijska struktura Klasični oblici organizacijske strukture Organizacija djelatnosti održavanja Financiranje Vrste i oblici financiranja Plaćanje i osiguranje plaćanja Temeljna načela Bezgotovinsko plaćanje Plaćanje gotovim novcem Obračunski način plaćanja Kompenzacija (prijeboj) Cesija Asignacija Preuzimanje duga Osiguranje plaćanja Mjenica Ček Jamstvo Elektronička plaćanja Ugovaranje poslova outsourcinga Ponuda Ugovaranje i izvršenje poslova održavanja Nabava i logistika Strategija nabave Planiranje nabave Marketing miks nabave Odluke o nabavi Vođenje nabave Logistika u nabavi Logistika Logistika kao poslovna aktivnost Upravljanje ljudskim resursima Tržište rada Analiza rada Planiranje Istraživanje novih radnika Selekcija Uvođenje u posao Razvoj i obrazovanje kadrova Motivacija Komuniciranje Timski rad Ocjena uspješnosti vi

7 Smjena generacije Upravljanje kvalitetom Definicija Osnove upravljanja kvalitetom Temeljne pretpostavke za uvođenje TQM-a Uvođenje standarda GRANSKI OUTSOURCING Objekti održavanja Građevinski objekti Zgrade Ceste Građevinska mehanizacija Oprema i strojevi Energetika Održavanje elektroenergetskih postrojenja Proizvodnja električne energije Outsourcing u prijenosu i distribuciji električne energije Održavanje električnih instalacija Održavanje solarnih elektrana Poljoprivredna mehanizacija Informatički hardware i software LITERATURA Knjige i časopisi Ostali izvori POPIS SLIKA BILJEŠKA O AUTORU vii

8 PREDGOVOR Ovaj rad je plod osobne višegodišnje znanstveno-istraživačke djelatnosti i aktivnog sudjelovanja u neposrednoj gospodarskoj praksi. Rad u praksi se, prije svega, odnosi na vođenje elektrotehničke tvrtke kaja se jednim dijelom bavila i održavanjem elektrotehničke opreme i instalacija. Višegodišnje praktično iskustvo sam dopunjavao istraživanjem širokog spektra problema održavanja, što je rezultiralo većim brojem knjiga te znanstvenih i stručnih članaka objavljenih u časopisima i zbornicima radova u zemlji i inozemstvu. Odražavanje je istraživano s ekonomskog, organizacijskog, marketinškog i tehničkog stajališta. Razvoj održavanja kao gospodarske aktivnosti povezane sa složenim tehničkim sustavima stvorio je uvjete i potrebu za uključivanjem vanjskih partnera za neke održavateljske postupke i tako se pojavila praksa outsourcinga. Naime, vanjski partner je obično samostalni gospodarski subjekt koji posluje na tržištu i može ponuditi konkurentnu cijenu a time i manje troškove za održavanje nekog gospodarskog ili infrastrukturalnog objekta. Outsourcing u organizaciji samostalnog poduzeća, osim što osigurava konkurentnu cijenu, u pravilu nudi suvremenu opremu i stručne kadrove. Sve su to razlozi da je outsourcing postao aktualni model poslovanja o kojem razmišljaju voditelji svih javnih složenih sustava, kao i industrijskih pogona. Zato je ovaj uradak, prije svega, namijenjen tehničkim službama javnih i privatnih složenih tehničkih sustava. Osim toga, može pomoći u izobrazbi pojedinaca koji se odlučuju osnovati poduzeća za neke vrste održavanja u outsourcingu ili vlasnicima postojećih održavateljskih poduzeća koja namjeravaju restrukturirati i pripremiti za outsourcing. Naravno, ovaj rad može koristiti studentima, osobito građevinskih, elektrotehničkih, poljoprivrednih i strojarskih studija kao dopunska literatura u okviru istraživanja za potrebe pisanja seminarskih odnosno diplomskih radova. Ovo je svakako jedna kombinirana ekonomska i tehnička problematika u kojoj je održavanje objekt a outsourcing subjekt odnosno model djelovanja. Osim toga, kao primjeri praktične primjene odabrani su oni dijelovi tehničkih procesa koji najbolje mogu ilustrirati gospodarsku stvarnost outsourcinga. Uz to posebno treba pripomenuti da sam tijekom svoga obrazovanja, istraživanja i praktičnog rada najviše bio uključen u navedene tehničke struke. Također, treba navesti i činjenicu da je ovdje razmatrana problematika multidisciplinarne naravi, što je zahtijevalo da se u nekim segmentima sadržaja koriste i uključe spoznaje i drugih znanstvenika i stručnjaka, posebice u granskom outsourcingu. Koristim ovu priliku, također, kako bih se zahvalio svim kolegama znanstvenicima sa sveučilišta i stručnjacima iz gospodarstva a posebice mojoj obitelji, zato što bi se bez njihove potpore bilo vrlo teško upustiti u ovakva aktualna istraživanja u području razvoja gospodarstva. Osijek, 15. studenoga godine Zlatko Lacković viii

9 1. UVOD Razvoj društva a sukladno tome i gospodarstva, posebice napredak tehnike i tehnologije, implicira nove oblike odnosa u gospodarstvu. Posebni je doprinos ukupnom razvoju dala stalna borba za profit u kombinaciji s podizanjem kvalitete proizvoda odnosno usluge. Upravo su navedene činjenice u uvjetima tržišna gospodarstva omogućile promjenu tradicionalnog prisupa, djelatnosti održavanja. Naime, održavanje u industrijskim pogonima i ustanovama više tehničke razine godinama je tretirano kao mjesto troška. U gospodarskim subjektima, posebice u tržišnim uvjetima privređivanja, sve se više težilo smanjenju troškova održavanja uz stalnu kvalitetu usluge. U takvim se okolnostima pojavila potreba za angažiranjem vanjskih službi za neke poslove u gospodarskim subjektima, ali i u infrastrukturalnim odnosno javnim ustanovama osobito sa složenim tehničkim procesima. Iz područja svjetskoga razvijenog gospodarstva dolaze informacije o pozitivnim iskustvima angažiranja vanjskih službi u različitim poslovnim situacijama. Takvi oblici suradnje s vanjskim službama (subjektima izvan poslovnog sustava) poznate su pod nazivom outsourcing. U ovom radu se razmatranja angažiranja vanjskih službi odnosno partnera za neke poslove održavanja pod nazivom outsourcing, odnose samo na neke, uvjetno nazvane tehničke aktivnosti, a to su prije svega sljedeće: građevinski objekti, mehanizacija i ceste strojevi i oprema te pripadajuće instalacije elektroenergetska postrojenja i instalacije poljoprivredna mehanizacija informatički hardware i software. U sklopu razmatranja najavljene teme, najprije su prikazani relevantni podaci o outsourcingu kao poslovnoj aktivnosti, ponegdje i kao strategijskom opredjeljenju, te kao mogućnosti i prigodi za samozapošljavanje. Različiti korisnici mogu u ovom radu pronaći određene poučne informacije zato što se ovdje pokušavaju obuhvatiti bitne tehničko-tehnološke činjenice i povezati s nužnim elementima ekonomije outsourcinga. Stoga je ovaj rad koncipiran tako da se najprije definiraju i utvrde bitni elementi procesa outsourcinga koji obuhvaćaju sljedeća pitanja: definiranje bitnih značajki outsourcinga razmatranje outsourcinga kao poslovne filozofije i aktivnosti analiziranje prednosti i nedostataka eksternalizacije posebna analiza mogućnosti primjene, prije svega u tehničkom sektoru. Nakon definiranja i razmatranja općih značajki outsourcinga, razmatranja se usmjeravaju na probleme djelovanje gospodarskog subjekta kao pružatelja vanjskih usluga u djelatnosti održavanja. Kao i kod početka bilo koje gospodarske djelatnosti, tako je i kod outsourcinga najprije potrebno stvoriti neke bitne pretpostavke. To se posebice odnosi na potrebu dobrog poznavanja osnovne djelatnosti, a to je u ovom slučaju održavanje. U tom smislu se u narednom poglavlju razmatraju temeljni elementi održavanja kao stručne poslovne aktivnosti, koji obuhvaćaju sljedeće: 1

10 radna sposobnost tehničkog sustava osnovni elementi eksploatacije tehničkog sustava i održavanja kao njegova podsustava vrste i metode održavanja preventivno i korekcijsko održavanje, tehnička dijagnostika pitanje troškova održavanja. Daljnje razmatranje polazi od činjenice da u praksi poslovni subjekti u sklopu restrukturiranja trebaju donijeti odluku o opredjeljenju za outsourcing ili kod osnivanja novog poduzeća treba utvrditi vrste usluga na koje će biti potrebno vanjsko održavanje. Zato se u sljedećem dijelu ovog rada polazi od postavljanja osnovnih elemenata poslovne strategije. Naime, ni jedna gospodarska aktivnost ne može uspješno pokrenuti ako se na početku ne postave bitni elementi poslovne strategije. Zato se najprije razmatraju bitne sastavnice poslovne strategije, koje su prije svega sljedeće: Vizija osnivača poduzeća ili onoga koji se odlučio za poslove održavanja u outsourcingu. U nekim slučajevima to može biti i misija. Nakon toga se poslovna strategija analitički objašnjava u obliku strategijskih ciljeva gospodarskog subjekta. U cilju operativnosti, na temelju prethodnih dokumenata, utvrđuje se strategijski plan kao prvi funkcionalni element koji omogućuje strategijsko upravljanje. Nakon toga se definiraju osnovni elementi organizacije, upravljanja kadrovima te vođenje i kontroliranje u okviru menadžerskog procesa. Svakako treba imati u vidu da se dugoročno svaka tvrtka može razvijati, ali zbog tržišta i drugih okolnosti može i stagnirati te je za takve okolnosti potrebno navesti i strategijska opredjeljenja. Uvažavajući dosadašnji slijed razmatranja, a u cilju osiguravanja primjenjivosti, osobito za buduće održavatelje u outsourcingu, u radu slijedi nekoliko bitnih dijelova u kojima se upozorava na operativne aktivnosti koje su nužne u upravljanju gospodarskim subjektom. Sljedeća razmatranja posebice su namijenjena onima koji žele osnovati tvrtku ili sadašnje poslovanje preorijentirati prema vanjskom održavanju. Potrebno je upozoriti na činjenicu da su vlasnici odnosno menadžeri tvrtki za održavanje tehnički stručnjaci kojima može dobro doći edukacija iz osnovnih postavki u vezi s upravljanjem poduzećem. Naime, nužno je poznavanje više operativnih upravljačkih aktivnosti, posebice sljedećih: aktivnosti koje se odnose na osnivanje odnosno institucionalizaciju poduzeća razmatranje osnovnih elemenata marketinga, zato što će održavateljsko poduzeće biti suočeno s velikom konkurencijom razmatranje osnovnih postavki organizacije u cilju efikasnog definiranja organizacijske strukture te poslova i zadataka 2

11 aktivnosti u vezi s poslovnim financiranjem, s posebnim naglaskom na plaćanje i osiguranje plaćanja osnovni elementi prodaje s posebnim naglaskom na ugovaranje poslova aktivnosti nabave s logistikom, zato što tvrtke za održavanje imaju potrebu za nabavom velikih količina različitih vrsta reprodukcijskog materijala i opreme za ugradnju, kao i opreme odnosno alata za obavljanje poslova održavanja s obzirom na to da su djelatnosti održavanja radno intenzivne posebna pažnja se posvećuje edukacijskim temama koje se odnose na upravljanje ljudskim resursima svaka tvrtka, posebice održavateljska, mora voditi računa o kvaliteti, pa je nužno poznavati i usvojiti osnovne elemente upravljanja kvalitetom. U cilju postizanja što veće primjenjivosti rada, posljednje poglavlje obrađuje neke karakteristične primjere s konkretnim poslovima i zadacima iz djelatnosti održavanja, koji se mogu obavljati u outsourcingu. Već je pripomenuto da ova razmatranja obuhvaćaju u aplikativnom smislu djelatnosti održavanja kojima je osnova tehnika i tehnologija. U tom cilju odabrani su određeni segmenti koji čine glavni dio tehničkog održavanja i to raspoređeni po pojedinim djelatnostima odnosno granama industrije i ostalih korisnika održavanja po modelu outsourcinga. U tom smislu granski outsourcing u praksi obuhvaća sljedeće: Održavanje građevinskih objekata uključujući ceste i građevinsku mehanizaciju, Strojevi i oprema su vrlo širok pojam pa razmatranje održavanja uključuje samo onaj dio koji je jedinstven svim vrstama strojeva i opreme, a to je tehnička dijagnostika koja već funkcionira u praksi. Energetika, prije svega njezin elektrotehnički dio, posebno je obrađen kroz njezine aktualne dijelove, a to su elementi odnosno postrojenja za proizvodnju, prijenos i distribuciju, te električne instalacije u složenim objektima, a posebno se upozorava na izvore solarne energije. S obzirom da je područje održavanja u tehničkom smislu vrlo zastupljeno u poljoprivredi navedeni su neki radovi koji se mogu obavljati po modelu outsourcinga. Informatičke tehnologije su sastavni dio svih proizvodnih i poslovnih procesa te su obrađeni osnovni postupci održavanja hardware-a i software-a koji se gotovo svi obavljaju u outsourcingu. 3

12 2. POSEBNE ZNAČAJKE OUTSOURCINGA 2.1. Definicija Outsourcing možemo sa šireg aspekta definirati kao uključivanje vanjskih suradnika ili drugih tvrtki kako bi obavili određene poslove u nekom poduzeću ili ustanovi. Razlozi za takvo ustupanje poslova mogu biti u težnji za smanjenjem troškova, povećanjem kvalitete i učinkovitosti sa stajališta rokova izvršenja i opće ekspeditivnosti. Dakle, cilj eksternalizacije je povećanje efikasnosti u primarnom području poslovanja nekog poduzeća ili ustanove. U pravnom smislu outsourcing je ugovorni odnos za transferiranje nekog dijela ili čitavih poslovnih aktivnosti prema vanjskim partnerima koji na taj način preuzimaju jednu ili više poslovnih funkcija i aktivnosti poduzeća. 1 Prema istom izvoru outsourcing je i menadžerska strategija prema kojoj poduzeće ustupa (eksternalizira, outsourcira) većinu netemeljnih funkcija specijalnim dobavljačima (malim poduzećima). Sama riječ outsourcing je engleskog porijekla i u biti znači povjeravanje vanjskim izvršiteljima dijela proizvodnje ili usluga ako se one unutar nekoga gospodarskog subjekta ne obavljaju djelotvorno, te ako njihova uloga unutar postojeće organizacijske strukture nije nužna za osnovnu djelatnost gospodarskog subjekta. U širem smislu outsourcing uključuje proces ugovaranja određenih aktivnosti koje će obaviti neki drugi, obično vanjski izvršitelj. Dakle, outsourcing se koristi kao pomoć da neki gospodarski subjekt obavlja svoju osnovnu djelatnost na najbolji način koristeći pritom unutarnje kompetencije, ali da istodobno ublaži nedostatak vještina i znanja u područjima u kojima se želi iskoristiti specijalnost vanjskog suradnika. 2 Povijesno promatrano, outsourcing (eksternalizacija) se u zadnjih desetak godina probijao na tržište u razvijenim državama na više načina. U domeni usluga eksternalizacija je najprije zahvatila sljedeće: 3 izrada internetskih stranica (Webdizajn) i razvoj marketing i oglašavanje istraživanje tržišta odnose s javnošću mobilne aplikacije nove tehnologije financiranje i računovodstvo. Prema navedenom izvoru, najprije su poduzeća istraživala vanjsku pomoć u onim dijelovima poslovanja u kojima nisu mogli neke probleme rješavati vlastitim snagama, a to su sljedeći: Upravljanje rizicima, Smanjenje troškova, i 4

13 Efikasnost poslovanja, Razvoj zaposlenika. Navedeni problemi često nadilaze sposobnost menadžmenta i ostalih stručnih službi odnosno pojedinaca. Kao primjer može se navesti angažiranje pravnika i ostalih eksperata kod vođenja parnica i definiranja strateških ciljeva poduzeća. Troškovi su bitna komponenta, posebice u okviru nadležnosti menadžmenta, zato što se nikad konačno i dovoljno ne mogu smanjiti troškovi. Njihova kontrola je permanentan proces u kojem su obično vanjski suradnici puno realniji i objektivniji. Naravno, vanjski suradnici mogu donijeti i nove ideje kako bi se povećala ukupna učinkovitost poduzeća ili ustanove. Zaposlenici su najvažniji resurs svakog poduzeća pa je nužno stalno raditi na njihovu razvoju. U tom smislu, vanjski suradnici mogu obaviti određene edukacijske poslove s kadrovima koje poduzeće nema. S obzirom na to da je predmet ovoga rada primjena outsourcinga u održavanju, potrebno je posebnu pozornost posvetiti održavanju kao objektu i aplikaciji outsourcing aktivnosti u njemu. U tom smislu, najprije je objašnjena poslovna filozofija outsourcinga Poslovna filozofija Filozofija je pojam povezan s društvenim djelatnostima, ali se neki njezini elementi mogu koristiti prilikom istraživanja i definiranja hipoteza, te donošenje sudova i u poslovnim aktivnostima. Treba poći od činjenice da filozofija pokušava razumjeti prirodu istine i znanja, ali i pronaći osnovne ljudske vrijednosti u životu. Dakle, filozofija pokušava iskoristiti ljudsku sklonost ka čuđenju, zanimanju i želji za razumijevanjem kako bi se došlo do bitnog odnosno do spoznaje istine. Prema tome, filozofija je proces razmišljanja, analiziranja, kritiziranja, interpretacije i špekuliranja. 4 Ako se vratimo na osnovnu temu, možemo konstatirati da je u poslovnim odnosima, također, potrebno stalno razmišljati i postavljati hipoteze kako bi se nametnuli zaključci o istini ili znanju o novim poslovnim mogućnostima. Poslovna filozofija dvadeset i prvog stoljeća, u vremenu brzih promjena i velikog broja informacija, mora koristiti određene instrumente odnosno alate za nova saznanja u poslovnim procesima. Treba pripomenuti da su se glavni resursi poduzeća vremenski mijenjali, polazeći od fizičkog rada, preko sirovina i sredstava za rad do današnjega glavnog resursa a to je znanje. Svako poduzeća može biti razvojno ako ustroji neke elemente upravljanja znanjem. U poduzećima se taj proces može ustrojiti u sljedeća tri koraka: 1. Razvoj infrastrukture, te ljudskih i organizacijskih pretpostavki. 2. Pronalaženje i usmjeravanje razvoja znanja prema područjima od strateške važnosti za poduzeće. 3. Povezivanje unutarnjeg znanja s onim koje je dostupno izvan poduzeća a koje se smatra korisnim za funkcioniranje poduzeća. Imajući u vidu da je outsourcing ne samo nova djelatnost nego sveobuhvatni, novi pristup tržištu u kojem se traži stalno razvojno razmišljanje. To znači primjenu već poznatih 4 5

14 poslovnih rješenja uz pomoć novih saznanja i alata za obradu informacija i brzo donošenje zaključaka, dakle poslovne inteligencije. Poslovna se inteligencija može definirati kao ranije prikriveno znanje koje se otkriva iz operativnih rutinski prikupljenih podataka primjenom odgovarajućih računsko-logičkih metoda, podržavanih informacijskom tehnologijom. 5 Navedeni procesi vrlo su bitni u djelatnostima kao što je outsourcing, zato što je riječ o dinamičnim poslovima u kojima se velikom brzinom otkrivaju nove potrebe za novim kvalitetama. Poslovna filozofija outsourcinga s gledišta tvrtke koja povjerava posao vanjskim izvršiteljima je sljedeća: koncentracija na osnovnu djelatnost smanjenje troškova raspoloživost poznatog dijela usluga po tržišnim cijenama poboljšanje kvalitete veća transparentnost troškova i usluga veća raspoloživost postrojenja izbjegavanje rizika zapošljavanja i efikasnosti izvan osnovne djelatnosti raspoloživost modernih tehnika održavanja bez vlastitih investicija. S ekonomske točke gledišta problem je službe održavanja u tome da su njezini troškovi lakše mjerljivi i egzaktniji od njezinoga doprinosa uspješnosti tvrtke. Naime, može se ukinuti služba održavanja, zato što se oprema tvrtke uopće i ne kvari, argument je poslovodstva, ma koliko bio star jednako toliko i kriv. Zato su mnoge eksternalizacije bile brzopleto i krivo provedene, s ogromnim štetama po tvrtke koje su eksternalizirale neke određene službe, zato što je tada outsourcing za njih značio: brzo i "ugodno" rješenje organizacijskih problema sredstvo kratkoročnog smanjenja troškova na području održavanja uslijed konkurentnog pritiska pružatelja usluga održavanja sredstvo brze "revitalizacije" bilance zamjena za razvoj vlastite strukture i procesa, koje imaju dugotrajni utjecaj na postupke održavanja i troškove održavanja jednostrani pristup većoj kvaliteti u postupku održavanja, profit na račun partnera uključenog u eksternalizaciju. Ciljevi u postupku eksternalizacije s gledišta djelatnika koji su predmet eksternalizacije su: profesionalizam organizacija vlastite budućnosti izbjegavanje potkritičnih kapaciteta osoblja povećanje umjesto redukcije broja zaposlenih usluge postaju osnovna djelatnost osoblje od "faktora troška" postaje "faktor profita"

15 U operacijskom smislu poslovna filozofija svih djelatnosti, pa tako i u outsourcingu, mora imati u vidu, prije svega, poslovne odnose s klijentima koji podrazumijevaju sljedeće: 6 korektno poslovanje i odnos prema kupcima i suradnicima; poslovi se mogu razvijati samo ozbiljnim pristupom svakom pojedinom poslu; kvalitetnim i intenzivnim radom na duže staze; orijentirani smo na tržište i spremni smo se prilagođavati željama kupaca, cijenimo svoje poslovne partnere, suradnike i kupce, i prema njima se odnosimo s najvećom pažnjom i uvažavanjem njihovih interesa uz vlastite interese; cilj nam je uz kvalitetan rad i odnos prema partnerima stalno razvijati broj stalnih partnera i suradnika u poslovima kojima se bavimo; nastojat ćemo da naši klijenti i naši poslovni partneri imaju puno povjerenje u nas i da po tom postanemo prepoznatljivi; otvoreni smo za nove ideje, poslovne inicijative i prijedloge i preferiramo razvijati zajedničke poslove s potencijalno zainteresiranim suradnicima; otvoreni smo za komunikaciju sa svim zainteresiranim osobama i firmama; vjerujemo u napredak u poslovanju koji se zasniva na poštenom odnosu prema partnerima i suradnicima; spremni smo stalno učiti i usavršavati svoja znanja u poslovima kojima se bavimo Prednosti i nedostaci Kao što je već konstatirano termin outsourcing pojavio se krajem dvadesetog stoljeća uzrokovan velikim potrebama za povećanjem učinkovitosti u mnogim poduzećima i ustanovama. Prema raspoloživim izvorima mnoge tvrtke nisu mogle proizvodno i kvalitetno obavljati neke jednostavne, a pogotovo mnoge kompleksne poslove isključivo vlastitim kapacitetima. Obavljanje nekih poslova vlastitim kadrovima i sredstvima izazivalo je i sve veće troškove. Osim toga, u početku se javljao problem kvalitete novoosnovanih outsorcingpoduzeća. Primjerice outsourcing-poduzeće preuzme previše klijenata te nije u mogućnosti poslove obaviti na vrijeme i kvalitetno. U tim su se počecima poduzeća i ustanove oslanjale na vanjsku suradnju uzimajući u obzir sljedeće: 7 Vanjski suradnik ili poduzeće bira se na temelju preporuke. Poduzeće nema mogućnosti zaposliti odgovarajuću stručnu i kvalitetnu osobu. Ukoliko i ima kvalitetnu osobu, ako ta osoba nije u mogućnosti pratiti sve promjene izvan poduzeća. Poduzeće objektivno nema dostatan kapacitet. Iz prethodnog razmatranja može se zaključiti da primjena outsourcinga, općenito gledano ima određene prednosti, kao što su: Upravljanje rizicima zato što vanjski partner jamči količinu, kvalitetu i rokove pojedinih poslova

16 Smanjenje troškova zbog angažiranja vanjskog suradnika na temelju tržišne utakmice. Opća učinkovitost zato što vanjski suradnik kao razvojni profesionalac primjenjuje sve novije metode, educiranije i spremnije kadrove i sredstva rada. Vanjski suradnik ima potrebu za stalnim razvojem zaposlenika. Osim navedenih prednosti, u širem smislu ključni čimbenici koji su doveli do rastućeg trenda outsourcinga im su sljedeći: nedostatak stručne radne snage u nekim dijelovima poslovnog procesa dostupnost jeftinije radne snage sposobnost i mogućnost koncentracije na druge ključne poslovne procese. Navedeni čimbenici implicirali se sve veći udio vanjskih partnera u različitim granama gospodarstva i infrastrukture. U suvremenim uvjetima poslovanja može se govoriti o sljedećim objektivnim prednostima eksternalizacije nekih poslova i zadataka: 8 Vanjska suradnja potiče učinkovitost u područjima poslovanja u kojima nedostaje znanje i resursi. Omogućuje pristup kvalificiranijoj usluzi po povoljnijoj cijeni, Smanjuje troškove poslovanja. Omogućuje veću usredotočenost prema poslovima osnovne funkcije poduzeća u smislu veće proizvodnosti, manjih troškova, povećanja kvalitete rada i proizvoda. Poboljšava ukupnu učinkovitost poslovanja i kvalitetniji pristup nabavnom i prodajnom tržištu. Isti izvor omogućuje uvid i daje upozorenje na određene nedostatke koji proizlaze iz sljedećih činjenica: Postoji izvjesni stupanj ugroženosti sigurnosti i povjerljivih informacija ako vanjski partner zahtijeva veći pristup osjetljivim informacijama o poslovanju poduzeća i elementima proizvodnog procesa. U određenoj se mjeri gubi kontrola nad dijelom poslovnog procesa koji obavlja vanjski partner. Ponekad vanjski partner ne može održati razinu kvalitete standarda poslovnog ili proizvodnog procesa. Vanjski partner pružajući slične usluge i drugim klijentima (konkurenciji) može doći u sukob interesa na štetu primatelja usluge. Poseban je problem ako vanjski partner uđe u poslovni odnos i dođe u uvjete otežanog poslovanja (stečaja), kada mogu nastati velike materijalne štete, zato što primatelj usluge dijeli sudbinu ostalih stečajnih vjerovnika

17 2.4. Aplikativnost Razvoj outsourcinga omogućio je i sve veću primjenu u različitim situacijama posebice u infrastrukturnim ustanovama. Sve veća potreba za povećanjem učinkovitosti poslovanja i osobito smanjenja troškova uzrokovala je veću primjenu outsourcinga i u gospodarskim subjektima. Osnovni razlozi i potreba za vanjskom suradnjom proizlazi, prije svega, iz nedostatka određenih specijalističkih znanja, vještina i iskustava. Uz to, svakodnevna potreba sve većeg intenziteta za specijalnim sredstvima rada je, također, ubrzala uključivanje stranih partnera. Ponekad su to iziskivale i potrebe za povremenim većim proizvodnim ili uslužnim kapacitetima. U tom smislu razvijali su se i poslovi odnosno ponuda outsourcing usluga. Naravno da je došlo i do sve veće sustavnosti kod uključivanja vanjske suradnje te se može utvrditi da su osnovne etape angažiranja vanjskih partnera sljedeće: 9 1. analiza poslova koji se moraju izdvojiti i ugovoriti s vanjskim partnerom 2. izbor tvrtke kojoj će se povjeriti obavljanje izdvojenih poslova 3. ugovaranje 4. implementacija 5. Upravljanje izdvojenim poslovima. Prema istom izvoru veliki broj poslova se nalazi u ponudi na tržištu, a u nastavku su navedeni samo neki karakteristični poslovi, kao što su sljedeći: projektiranje, konstruiranje održavanje prostora pozivni centar (Call centre) izrada elaborata fizička zaštita izrada softvera edukacija, poslovni trening tehnička zaštita održavanje ICT infrastrukture obračun plaća transport pravni poslovi računovodstveni poslovi održavanje voznog parka kontroling slanje višestrukih poruka (mass mailing), servis prodanih uređaja marketing istraživanja izrada/distribucija računa čišćenje, pranje umnožavanje, prijepis, 9 9

18 potraga/selekcija kadrova prevođenje arhiviranje dokumentacije dijelovi proizvodnje dizajn evaluacija ponuda održavanja strojeva prehrana zaposlenika upravljanje događajima (Event management) bankomatska/pos mreža prijevoz zaposlenika oglašavanje. Iz prethodne je analize vidljivo da djelatnosti održavanja obuhvaćaju nekoliko vrsta outsourcinga koje su sve više prisutne u ponudi eksternih partnera Osnovni elementi aplikativnosti outsourcinga u održavanju S obzirom na to da je ishodište ovog rada primjena temeljnih elemenata outsourcinga u djelatnostima održavanja, nastavno će se to obrađivati uvažavajući činjenicu da su glavni objekti održavanja građevinski objekti, strojevi i oprema, energetika, poljoprivredna mehanizacija te informatički hardware i software. Osnovni je razlog za ovakvu primjenu outsourcinga upravo zajednički nazivnik navedenih objekata, tehnika i tehnologija. Prema tome sva se razmatranja odnose na tehnički outsourcing, što u ovom slučaju znači njegovu primjenu u navedenim objektima odnosno strukama. Ovakav pristup omogućuje primjenu tehničkih znanja i kompetencija, sličnu organizaciju, te način primjene operacijskih postupaka. Dakle, u ovom slučaju, uvjetno nazvano tehničko održavanje, možemo govoriti o interdisciplinarnosti u pogledu sličnih vrsta kadrova, opreme, organizacije, tehnologije rada pa i osnovnih vrsta održavanja. Više je razloga za primjenu outsourcinga kod održavanja navedenih objekata odnosno instalacija. Osnovni se razlog nalazi u visokoj tehničkoj razini pa se nameće sama po sebi potreba za vanjskim partnerom u cilju manje rizičnosti, zbog sljedećih općih razloga: 10 mogućnost slabog upravljanja neiskusno osoblje poslovne neizvjesnosti zastarjele tehnologije vještine endemske neizvjesnosti skriveni troškovi nedostatak organizacijskog učenja gubitak inovativnog kapaciteta opasnosti od vanjskog trokuta tehnološke nedjeljivosti. 10 Earl, M. J., The Risks of Outsourcing IT, Sloan Management Review, 37/3,

19 Ako bismo konkretizirali primjenu outsourcinga u tehničkim djelatnostima onda treba za svaku aplikaciju analitički utvrditi bitne činjenice. Prije svega, to su vrste održavanja i postupci koji se trebaju primijeniti u konkretnoj situaciji. Outsourcing u održavanju može se uvoditi na više razina djelatnosti poduzeća, kao što slijedi: Outsourcing na kompletnu funkciju: To se ostvaruje formiranjem zasebne tvrtke za održavanje. Ova će tvrtka osiguravati pouzdanost proizvodne organizacije. 2. Outsorcing za rješavanje zastoja: U tom slučaju treba uvesti dodatne resurse osobito tijekom vršnih opterećenja. 3. Outsourcing posebnih vještina: Posebne vještine koje se ne koriste često u organizaciji za održavanje može biti dobro eksternalizirati, zato što je teško držati korak s novim tehnologijama i održavati vještine. Organizacija za održavanje s manje od ležaja u svojim programima analize vibracija može biti primjer u kojem outsourcing za ovaj posao može biti isplativ. 4. Outsourcing opreme ili funkcioniranja sustava: Neke tvrtke nude na prodaju zajamčenu funkciju po fiksnoj cijeni, uključujući rad i održavanje. Jamstvo uključuje i pouzdanost izvedbe. Primjer su pumpe, kompresori i mobilne opreme. Poteškoća je u tome što su mnogi problemi izazvani zlonamjernim djelovanjem. Može biti iznimno teško i zahtijeva vrijeme kako bi se utvrdilo tko će platiti za takve slučajeve. 5. Outsourcing za nabavu rezervnih dijelova koju obavlja za to specijalizirana tvrtka. Na temelju navedenih mogućnosti primjene outsourcinga, daljnja se razmatranja baziraju na stavljanju u ishodište tvrtke koja će obavljati outsourcing. To znači da treba najprije izvršiti dugoročno projiciranje same trvtke-održavatelja odnosno definiranje njezine strategije. Uspješno strategijsko upravljanje poduzećem koje se bavi outsourcingom podrazumijeva sljedeće činjenice: 12 razumijevanje ciljeva poduzeća strategijska vizija i plan pravilan izbor ponuđača pravilno strukturiran ugovor precizno definirana financijska konstrukcija njegovanje poslovnih odnosa otvorena komunikacija korištenje vanjskih savjetnika by Christer Idhammar, Brusseles, ožujak 18, (RISI)

20 Sve polazi od utvrđivanja i definiranja djelatnosti održavanja kao univerzalnog objekta kako bi se za svaku konkretnu situaciju definirale vrste poslova koje se mogu obavljati u outsourcingu. Sljedeća je faza definiranje mogućih poslova koje neka tvrtka može obavljati ili to može biti neki novoosnovani gospodarski subjekt. U svakom je slučaju nužno, prije svega, odabrati održavateljske usluge kao predmet ponude. Na temelju definiranog proizvodausluge je poželjno postaviti dugoročni pristup razmatranju poslovanja odnosno poslovnu strategiju. Temeljne sastavnice svake poslovne strategije su vizija, misija, dugoročni ciljevi i plan. Nakon toga je potrebno razmotriti i definirati operacijske aktivnosti za uspješno djelovanje. Dakle, potrebno je definirati poduzetničke aktivnosti od trenutka kada se donesu osnovna strategijska opredjeljenja i definiraju vrste proizvoda odnosno održavateljskih usluga, kako bi tvrtka održavatelja uspješno funkcionirala. Ako bismo to promatrali sustavno, onda bi faze daljnjeg razmatranja, za uspješno uključivanje vanjskog partnera u održavanje u određenim tehničkim objektima bilo sljedeće: 1. institucionalizacija poduzeća-održavatelja ili restrukturiranja u smislu novih poslova u vezi s održavanjem u outsourcingu 2. marketinške aktivnosti 3. organizacija 4. financiranje 5. ugovaranje 6. odnos s dobavljačima 7. upravljanje kvalitetom 8. upravljanje ljudskim resursima. 12

21 3. ODRŽAVANJE 3.1. Radna sposobnost tehničkog sustava Sposobnost sustava da izvršava ciljnu, proizvodnim procesom, određenu funkciju, a prema zadanim kriterijima i uvjetima iskoristivosti naziva se radna sposobnost. Pritom se radna sposobnost sustava odnosi na rad tehničkog sustava u realnom okruženju i u realnom vremenu. U odnosu na radnu sposobnost sustava projektantima i konstruktorima postavlja se više zahtjeva. Korisnike, prije svega, zanima kako su riješeni sljedeći zahtjevi: 1. Koliko će dugo sustav zadovoljavati funkciju cilja? Ovo se vrijeme još naziva i razdobljem eksploatacije, a u osnovi ga čine tri razdoblja: razdoblje uhodavanja; odnosno vrijeme ranih kvarova razdoblje korisne eksploatacije; sa slučajnim kvarovima razdoblje trošenja; s vremenskim kvarovima radi istrošenosti. 2. Što, kada i kako treba uraditi kako bi sustav zadržao svoju sposobnost što je moguće duže? Time se u osnovi definiraju postupci održavanja tehničkog sustava i posebno treba utvrditi: kako vršiti nadzor sustava u radu koje preglede treba izvršiti, kada i na koji način što i kada raditi u osnovnom održavanju tko, gdje i kako može izvršiti popravke kakva je mogućnost inovativnog unapređivanja sustava. 3. Koliki su troškovi održavanja radne sposobnosti, a to su sljedeći: troškovi gubitaka energije i dobiti uslijed zastoja troškovi rezervnih dijelova, koji se nalaze u rezervi i koji se ugrađuju troškovi rada potrebnog za održavanje, transporta i sl. 4. Kada se može očekivati gubitak radne sposobnosti, gdje postoje sljedeće mogućnosti: gubitak radne sposobnosti dijelova i njihova zamjenjivost gubitak radne sposobnosti sustava ili stroja i njihov otpis što i kako treba uraditi sa sustavom ili strojem nakon gubitka radne sposobnosti, je li sustav sposoban zadovoljiti funkciju cilja prema zadanim kriterijima i u određenom vremenskom intervalu koje elemente treba osigurati za zamjenu kako bi sustav uz minimalna ulaganja imao najkraće vrijeme zastoja kakva su oprema, instrumenti i alati potrebni za učinkovito održavanje kakva je kadrovska struktura potrebna za održavanje pune radne sposobnosti sustava kako organizirati i postaviti proces aktivnosti eksploatacije i održavanja radne sposobnosti sustava. 13

22 Za uspostavu uspješnog sustava i osiguranje njegove radne sposobnosti posebnu ulogu imaju projektanti i proizvođači odnosno konstruktori opreme (tehničkog sustava). Radnu sposobnost posebno će određivati: 1. komponente i dijelovi procesa 2. dostupnost i zamjenjivost dijelova i komponenti 3. kontrolna i mjerna oprema, instrumenti i tehnička podrška 4. ptimizacija rada i zaštita od neželjenih radnih stanja Upravljanje eksploatacijom Iskorištavanje tehničkih sustava promatra se kao proces upravljanja realizacijom njihovih posebnih tehničkih značajki. Tehnički sustav u fazi korištenja možemo promatrati kao proizvodni proces počevši od faze njegova konstruiranja i montaže pa do otpisa. 13 Kako bi proces funkcionirao sukladno svojim posebnim značajkama neophodno ga je održavati i logistički podržavati, kako to pokazuje slika 3.1. Ukoliko tehnički sustav ne koristimo on nije stalno sredstvo već predstavlja skup proizvoda. PROIZVOD ODRŽAVANJE LOGISTIČKA POTPORA OTPIS Slika 3.1. Korištenje tehničkog sustava Jasno je kako, u biti, korištenjem sustava tvorimo proizvodni proces, a koji na svojemu ulazu ima ulazne veličine i u procesu ih pretvara u tražene izlazne veličine-proizvode. 14 Prema slici 3.1. tijekom odvijanja procesa na njega djeluju različite procesne smetnje. Sustavima upravljanja i regulacije otklanjaju se utjecaji tih smetnji i proces održava stabilnim. Ujedno treba primijetiti da sirovine ili poluproizvodi zajedno s energijom, kao ulazne veličine, moraju biti osigurani prema potrebama procesa. Isto tako, izlazni proizvodi, poluproizvodi ili energija moraju biti isporučeni ili korisniku ili narednom procesu. Na taj se način pokazuje potreba upravljanja resursima jednako kao i procesom. Stoga, cjelokupno vođenje tehničkog sustava mora biti organizirano. 13 Perše, S., Tehnička logistika-predavanja, poslijediplomski studij, Zagreb, FPZ 2000/ Rajić, F., Automatizacija postrojenja, Tehnička knjiga, Zagreb, 2001., str

23 ULAZNE SMETNJE PROCES IZLAZNE SUSTAV VOĐENJA Slika 3.2. Proizvodni proces U smislu definicije eksploatacije možemo ustvrditi sljedeće: proces upravljanja eksploatacijom tehničkih sustava predstavlja upravljanje trima komponentama: proizvodnim procesom, resursima i organizacijom. Tijekom eksploatacije sustav se može naći u tri moguća korisnička stanja: u radu, u otkazu ili u skladištenju. 15 Bez obzira na to u kojem se korisničkom stanju sustav nalazi na njega djeluju spregnuti dijelovi sustava, čovjek i okolina (način rukovanja, režim uporabe, temperatura, vlaga, korozija i zemljišni uvjeti). 16 Sa stajališta tehničke ispravnosti isti ovaj sustav može se naći u sljedećim radnim stanjima: ispravno stanje stanje oštećenja i stanje kvara. 15 Perše, S., Tehnička logistika, predavanja PS studij, FPZ, 2000/01., str Rebac, T., Politika elektro održavanja, magistarski rad, Strojarski fakultet Sveučilišta u Mostaru, Mostar, 2004., str

24 Slika 3.3. Radna sposobnost i stanje sustava Izvor: Rebac, T., Politika elektro održavanja, magistarski rad, Strojarski fakultet Sveučilišta u Mostaru, Mostar, 2004., str. 10. U smislu osiguranja radne sposobnosti sustava svi se procesi mogu svrstati u tri međusobno povezane grupe: procesi, promjene stanja i obnavljanja stanja. Procesi rada sustava su oni procesi koji osiguravaju vršenje funkcije cilja, a prema zadanom kriteriju tijekom eksploatacije sustava. Svi zaštitni uređaji i oprema postavljeni su u skladu s dokumentacijom i nema odstupanja na sustavu. Promjene stanja elemenata, a time i cjelokupnog sustava, nastaju uslijed: trošenja, zamora materijala, korozije, grijanja, te ekonomskog i tehničkog starenja, pa to zahtijeva poseban proces upravljanja. Pojava oštećenja upozorava na nastup kvara. Granica kvara je trenutak kad sustav prelazi u stanje kvara. Kvar objekta održavanja ili bilo kojeg njegovoga sastavnog elementa takvo je stanje koje smeta i/ili onemogućuje funkciju sustava. Ne funkcioniraju zaštitni uređaji ili je njihova funkcija izvan propisa. Proces obnavljanja postavlja se u cilju smanjenja intenziteta djelovanja procesa promjene stanja i otklanjanja stanja kvara, ali treba pripomenuti da se ništa ne može odgoditi u beskonačnost. Slika 3.4. Blok dijagram upravljanja eksploatacijom 16

25 Blok dijagram upravljanja tehničkim sustavom i prethodna razmatranja pokazuju nam kako su eksploatacija i održavanje tehničkog sustava dva paralelna i međusobno prožeta procesa. Aktivnosti jednog i drugog odvijaju se usporedo s punim međusobnim utjecajem i u ovisnosti jednog o drugom Održavanje kao podsustav eksploatacije Kako je već ranije utvrđeno, održavanje je uz logistiku i tehničku opremu osnova procesa, odnosno korištenja tehničkih sustava. Promatrajući korištenje (eksploataciju) kao zaseban sustav uočavamo da održavanje čini odvojeni podsustav ovog sustava. Održavanje nije samo stručno područje koje je važno za industriju i gospodarstvo nego je i samostalno područje znanosti i istraživanja. Prelistavajući literaturu, nailazimo na niz definicija održavanja. Kako bi se unificirali pojmovi u održavanju, godine je Europska federacija nacionalnih udruženja održavatelja (EFNMS) pristupila normizaciji 17 i prihvatila svoju definiciju održavanja. Održavanje je funkcija poduzeća kojoj su povjerene stalna kontrola nad postrojenjima i obavljanje određenih popravaka i revizija, čime se omogućuje stalna funkcionalna sposobnost i očuvanje proizvodnih postrojenja, pomoćnih postrojenja i ostale opreme. 18 Značenje održavanja može se promatrati u više sastavnica. Suvremeni razvoj tehnike i tehnologije, u kojem se od manufakturne, zatim mehanizirane i na kraju automatizirane proizvodnje prešlo na velikoserijsku i vrlo sofisticiranu računalno vođenu i računalno kontroliranu proizvodnju, zahtijeva i posebno održavanje. Pojava tehničkih sustava koji koriste radioaktivne sirovine i/ili daju proizvode i otpad opasne po život i okolinu, određuju posebne uvjete održavanja koji moraju biti točno određeni i normirani za sve moguće pojave odstupanja od normalnog rada (u protivnom moguće su katastrofe, kao što je ona u Černobilu). Zastoj ili kvar na jednim ili drugim sustavima predstavlja velike troškove ili/i opasnost za okolni živi svijet i zaposlene u procesu. Temeljni cilj održavanja tehničkih sustava je utrošak što manje rada i sredstava. U tom smislu razvijene su metode optimizacije u kojima osnovu čine: okončanje poslova dijelovi na čekanju sprečavanje zastoja zbog otkaza rada sustava, optimiranjem preventivnog održavanja i vremena potrebnog za zamjenu pojedinačnih komponenti stvaranje uvjeta za što manje zastoja, izbjegavanjem kvarova uslijed istrošenosti komponenti i predviđanjem mogućih slučajnih kvarova analizom intenziteta kvarova, raspoloživosti i kvalitete rada. 17 EFNBMS. Obično se koriste termini britanskih standarda 3811, 4778 i 5191, kao i EOQC rječnik iz Rebac, T., Politika elektro održavanja, magistarski rad, Strojarski fakultet Sveučilišta u Mostaru, Mostar, 2004., str

26 Posebna se pozornost sve više posvećuje troškovima održavanja, a to je povezano sa sve većim kadrovskim potrebama i trošenjem ostalih resursa. Troškove u najvećoj mjeri određuju: tehnički čimbenici održavanja odnosi između cijena i obujma korektivnog i preventivnog održavanja, stanje zaliha komponenti i dijelova te stupanj tehničke opremljenosti i osposobljenosti. U smislu razvoja održavanja imperativ vremena zahtijeva i sve složenije aktivnosti u sklopu upravljanja održavanjem kao što su: Koordiniranjem se svi sudionici procesa koordiniraju svoje aktivnosti usklađujući ih kako bi se postiglo što bolje praćenje rada sustava te optimalna vremena izvođenja kao i obujam radova koji se vrše na održavanju tehničkog sustava. Kontrola tehničke i ekonomske učinkovitosti temelji se na praćenju komponenti i dijelova sustava (praćenjem ležaja utvrđeno je da jedna trećina umre od starosti, druga trećina neadekvatnog podmazivanja, treća drugih razloga: stranog tijela, nepravilnog ulaganja, nestručnog rukovanja i dr) 19 Tehnička dijagnostika obuhvaća poslove utvrđivanja pouzdanosti, raspoloživosti i vremena između dva otkaza. 20 Korištenje informatičkih tehnologija omogućuje nam lakši pristup informacijama i vođenje tehničke administracije, lakšu distribuciju informacija i prijedloga akcija, lakše sortiranje i klasificiranje informacija i rezultata, brz i precizan izračun po zadanim algoritmima, vođenje programa praćenja i optimizacije. Suvremeni terotehnološki pristup ima za cilj troškove svesti na optimalnu razinu za vrijeme radnog vijeka tehničkih sustava ili njihovih elemenata. Terotehnologija se definira kao kombinacija inženjeringa i upravljanja troškovima održavanja od faze projektiranja preko konstruiranja, montaže, eksploatacije do otpisa Vrste i metode održavanja Sustav održavanja može se realizirati na više načina, odnosno na više međusobno različitih opcija. Pojedine opcije razlikuju se u detaljima, ali su oni za sustav bitna obilježja. To se, prije svega, odnosi na koncepciju i metode održavanja. Bez obzira na to koja se koncepcija preferira nužno je znati u kakvom se stanju nalazi sustav kako bismo znali što je potrebno učiniti. Temeljni parametar i utjecajni čimbenik u održavanju jest količina i kakvoća informacija o stanju i pouzdanosti tehnološkog sustava. Te informacije mogu biti: 19 SKF Priručnik za održavanje ležaja, Rebac, T., Politika elektro održavanja, magistarski rad, Strojarski fakultet Sveučilišta u Mostaru, Mostar, 2004, str

27 objektivne - rezultat su mjerenja fizikalnih veličina u djelujućem sustavu subjektivne - rezultat su prosudbe osoba koje rade na sustavu. Vrijeme nastanka i izvor informacije značajni su za kakvoću informacija. Kako bi se pratilo stanje treba imati vjerodostojnu točnu informaciju o stanju. Točnost se ogleda u vrijednosti, mjestu nastanka i vremenu nastanka informacije. Tehnološkim razvojem znatno se razvila i mjeriteljska oprema, a primjenom računalne tehnike pojednostavila dijagnostika. Kako će se sustav održavati, predstavlja njegovo bitno obilježje. Postoje dvije osnovne koncepcijske mogućnosti, odnosno vrste održavanja: Preventivno održavanje u kojem se postupci održavanja provode prije negoli dođe do otkaza, odnosno u ovoj vrsti održavanja otkaz se sprečava ili prolongira. Korektivno održavanje predviđa takvo održavanje koje se provodi tek nakon pojave otkaza. U ovoj vrsti održavanja zadaća je sustav iz stanja u otkazu prevesti u stanje u radu. Kombinirano održavanje dobijemo ako se pri održavanju primjenjuju oba koncepta. PROIZVODNI SUSTAV ODRŽAVANJE PREVENTIVNO ODRŽAVANJE KOMBINIRANO ODRŽAVANJE KOREKCIJSKO ODRŽAVANJE Slika 3.5. Vrste održavanja Kada je riječ o preventivnom održavanju ono se može izvoditi: izravno neizravno. Izravno održavanje se izvodi po konstantnom datumu s kontrolom razine gotovosti. Riječ je o redovitom periodičnom održavanju kod kojeg se kao osnovna odrednica za izvođenje radova uzima gotovost sustava, odnosno uspoređuje se vrijeme u radu s ukupnim vremenom. Stoga, na razinu gotovosti utječe vrijeme tijekom kojega je sustav bio u otkazu. Otklanjanje nedostataka vrši se u planiranim tehnološkim zastojima: 19

28 a) Po konstantnom datumu uz optimalne troškove. Troškovi se optimiziraju po više parametara, a u osnovi po količini i skladištenju rezervnih dijelova i sklopova. b) Po konstantnom datumu uz kontrolu razine pouzdanosti. Pri redovitom radu prati se tehnički sustav, provode se periodična podmazivanja i čišćenja. Izvođenje radova planira se za vrijeme tehnoloških zastoja ili pri posebno planiranim periodima održavanja kako bi se prije vjerojatnoga kvara izvršila njegova zamjena. c) Po konstantnoj trajnosti za one dijelove i komponente kojima je temeljem praćenja, statistički, ustanovljen životni vijek. Neizravno održavanje izvodi se u sljedećim dvijema metodama: Kontrolom razine pouzdanosti, gdje se radi o statističkoj metodi, to jest o raspodjeli vremena rada do pojave otkaza za promatrani sustav, odnosno njegov element. Kontrolom parametara koji se prate, a koji reprezentiraju stanje sustava, odnosno njegovih elemenata i koji je, također, slučajnoga karaktera. a) Po konstantnom datumu ili periodičnom dijagnostikom moguća su djelomična rastavljanja sklopova s mjerenjima i pregledom stanja njegovih dijelova. Radove se obično izvodi pri planiranom vremenu za održavanje. Slika 3.6. Izravno preventivno održavanje b) Ekonomski intervali u dijagnostici, gdje se ne fiksira vrijeme pregleda niti potrebnih aktivnosti održavanja. Prate se izlazni parametri procesa i stanje elemenata. Zamjena se vrši samo ako se utvrdi da su dostignuta neka kritična stanja u pogledu istrošenosti, zamora ili drugih vidova slabljenja dijelova. Najčešće se primjenjuje na sustave za koje nemamo prethodna iskustva i parametre. S kontrolom razine gotovosti obavlja se kontrola vremena u radu i uspostavlja odnos vremena u radu s vremenom u zastoju. Pored vremena parametar može biti prijeđeni kilometri ili broj proizvoda, s kontinuiranim dijagnostičkim kontrolama uz pomoć mjerne opreme. Kao rezultat mjerenja pojavljuje se određeni mjerni signal. Prilagođene signale u novijim verzijama 20

29 najčešće obrađuje procesno računalo te nam kao rezultat obrade daje odgovarajuće pokazatelje i prognoze. Slika 3.7. Neizravno preventivno održavanje Optimizacijom i odgovarajućim podrškama, računala su u mogućnosti dati i preporuke aktivnosti za održavanje. Korektivno održavanje može se izvoditi na jedan od dva sljedeća načina: 1. Popravci nakon otkaza. Nakon što se sustav nađe u stanju otkaza utvrđuje se (dijagnosticira) kvar i vrši zamjena komponenti ili sklopova i sustav vraća u radno stanje. 2. Hitni popravci-provode se po utvrđivanju gubitka funkcije dijela tehničkog sustava. Sustav kao cjelina još je u funkciji cilja, ali narušenom pouzdanošću. Hitnim popravcima na izvanfunkcionalnom dijelu sustav se vraća u stanje u pogonu i onemogućuju veća oštećenja sustava. Slika 3.8. Korekcijsko održavanje 21

30 Kod održavanja tehničkih sustava moraju se pored tehničkih potreba imati u vidu i ekonomske mogućnosti. Glavnina studija i radova objavljenih na temu održavanja upravo traga za optimizacijom održavanja, a u prvom redu za cijenom koštanja održavanja. Radi pojednostavljenog upravljanja procesa održavanja i po vrstama i po metodama ono se organizira i promatra kao tekuće i investicijsko. Organizacijske jedinice održavanja postaju značajne za rezultate proizvodnog procesa, a time i poslovanja poduzeća. Jedinice održavanja počinju se razvijati proizvodno: priprema rada, izrada rezervnih dijelova, popravke (navarivanje, lijepljenje, obrada, zamjena komponenti u sklopu, zaštita i dr.), snimanje dijelova za izradu, uvođenje dijagnostike, naručivanje-skladištenje rezervnih dijelova. Poslovi se organiziraju po specijalnostima. U organizaciju se unosi više planiranih aktivnosti u ciklus proučavanja zastoja i kvarova. Sve ekonomske analize pokazuju da na cijenu održavanja bitno utječe gospodarenje rezervnim dijelovima. Većina studija i dostupnih radova pokazuje i ovisnost koja je bitna za optimiranje troškova. Na narednoj slici dana je preslika te ovisnosti iz koje se vidi da optimum gospodarenja (cijene rezervnog dijela) pada u područje izjednačene cijene čuvanja i nabavne cijene po jedinici vremena. Optimalne zalihe Troškovi (val/jed.) Ukupni trošak Trošak naručivanja Trošak skladištenja Količina u skladištu Slika 3.9. Odnosi između troškova naručivanja i količine skladištenja, te ukupnih troškova zaliha pričuvnih elemenata Izvor: Rebac, T., Politika elektro održavanja, magistarski rad, Strojarski fakultet Sveučilišta u Mostaru, Mostar, 2004., str. 26. Porast troškova održavanja određen je: troškovima naručivanja pričuvnih elemenata (čimbenik 1.). Obuhvaćaju sve troškove, od administracije, transporta i nabavne cijene; troškovima skladištenja pričuvnih elemenata (čimbenik 2.). Obuhvaćaju sve troškove popune pričuve (skladištenje, energija, zaleđeni kapital i dr.) 22

31 troškovima uslijed nedostatka dijelova koji obuhvaćaju sve troškove koji nastaju jer u potrebno vrijeme nemamo potrebne dijelove ili materijal. Oni su često i najveći trošak. Konačno, pregled mogućeg ustroja održavanja tehničkog sustava s obzirom na tehničkoekonomske uvjete dan je u sljedećoj tablici. ODRŽAVANJE PREMA IZVORU SREDSTAVA ODRŽAVANJE TEHNIČKIH SUSTAVA RADOVI ODRŽAVANJA PREVENTIVNI KOREKTIVNI PRIPREMA MATERIJALA TEKUĆE ODRŽAVANJE Preventivni pregledi Ispitivanje i otklanjanje slabih mjesta Održavanje prema stanju Otklanjanje otkaza Gospodarenje rezervnim dijelovima Proizvodnja rezervnih dijelova kontrole Plansko INVESTICIJSKO održavanje: ODRŽAVANJE mali, srednji i veliki popravci Slika Proces i aktivnosti održavanja tehničkog sustava 3.5. Korekcijsko održavanje Pod korekcijskim održavanjem sustava podrazumijevamo zamjene njegovih elemenata, koje realiziramo po nastupu otkaza, kako bi se jedinica sustava (a time i sustav kao cjelina) ponovno osposobila uspostavljanjem zahtijevane funkcije. Korekcijsko održavanje temelji se 23

32 na otklanjanju oštećenja, kvarova i havarija nakon njihove pojave. U raznim granama industrije koriste se različiti pojmovi za korekcijsko održavanje: interventno, iznenadno, čekaj i vidi, metoda čekanja na kvar, naknadno. Kako ne znamo točan trenutak nastupa otkaza, korektivnu zamjenu elemenata sustava ne možemo unaprijed planirati. Prema definiciji CEN (europske komisije za normizaciju) u normama WI od godine korekcijsko održavanje je održavanje koje se provodi nakon nastanka kvara, s ciljem da se element vrati u stanje koje može izvršavati zahtijevanu funkciju. Korekcijsko je održavanje prva koncepcija koja se pojavila u održavanju. Primjenjuje se u industriji kada nisu ugroženi radnici. U ovoj koncepciji održavanja potrebno je imati veliki broj održavatelja koji su aktivni tek nakon pojave kvara. Po nastanku kvara rad se organizira najčešće neprekidno u cilju što bržeg otklanjanja. U korekcijskom održavanju se postavlja zadatak da se kvar u što kraćem vremenu otkrije i što kvalitetnije otkloni pri najpovoljnijim ukupnim troškovima zastoja i popravka. Ovo se održavanje posebno primjenjuje kod težih havarija, dugih otkaza. U cilju moguće prognoze koristimo se metodom srednjih vrijednosti u određivanju pouzdanosti. Ovom metodom odredimo vrijednost srednjeg vremena u radu i vjerojatnost rada sustava odnosno pouzdanost. R(t) Anr Rp Tur t Tur - srednje vrijeme u radu; R(t) - funkcija pouzdanosti; Air - iskorištenje resursa; Anr - zona rezerve uporabljivosti. Slika Prognoza vjerojatnosti srednjeg vremena i pouzdanosti kod korekcijskog održavanja Prednosti su korekcijskog održavanja, dobro korištenje opreme, zato što se upotrebljava do potpune istrošenosti i mali troškovi organizacije korektivnog održavanja. Nedostatak 24

33 korekcijskog održavanja je u tome što se čeka na kvar (da bi se obavila zamjena) što predstavlja rizik, jer su moguća veća oštećenja na sredstvu kao i na drugoj opremi Tehnička dijagnostika Dijagnostika je termin koji se može naći u različitim aktivnostima, a porijeklo riječi je grčko. U slobodnom prijevodu dijagnostika znači kroz znanje. To se može protumačiti i na način da se nekom aktivnošću dolazi do neke spoznaje u različitim okolnostima. Sama definicija tehničke dijagnostike polazi od toga da je to proces koji podrazumijeva postupke definiranja kvarova strojeva i uređaja na temelju izvršenih mjerenja. U tom se smislu tehnička dijagnostika može definirati kao aktivnost koja se provodi radi ocjene trenutačnog stanja nekog tehničkog sustava zbog planiranih aktivnosti održavanja ili davanja prognoza tehničkog stanja sustava u budućnosti. 21 Sve aktivnosti tehničke dijagnostike obavljaju se po određenim pravilima odnosno algoritmu. Tehnička dijagnostika generalno podrazumijeva sljedeće provjere tehničkog sustava: 22 ispravnost radnu sposobnost funkcionalnost mjesto, oblik i uzrok otkaza odnosno kvara. Dijagnoza tehničkog sustava je proces kojim se ispituje objekt odnosno tehnički sustav, a na temelju mjerenja se proučavaju rezultati i donose sudovi o stanju održavanog objekta. Metodologija tehničke dijagnostike ima sljedeće ciljeve i zadatke: određivanje stanja u kojem se objekt nalazi u trenutku promatranja ocjena kvalitete dobivenog algoritma dijagnoze za sve mogućnosti i potrebe iskorištavanja objekta izbor od postojećih ili razrada novih sredstava za dijagnozu ocjena posebnih značajki izabranih sredstava za dijagnozu sa stajališta njihove pouzdanosti i točnosti istraživanje eksperimentalnog sustava dijagnosticiranja cijelog tehničkog sustava. 21 Adamović, Ž., Totalno održavanje tehničkih sistema, OMO, Beograd, 2002., str Adamović, Ž.,Tehnička dijagnostika, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1998., str

34 Na slici grafički je prikazan tehnički sustav sa svim fazama dijagnostičkog procesa. Sve počinje proučavanjem mogućih otkaza i uspostavljanjem modela dijagnosticiranja. Nakon toga se definira algoritam kako bi se osigurala sustavnost i mogućnost stvaranja logičkog modela u cilju utvrđivanja rezultata. U tom su smislu nakon više etapa moguće dorade metoda radi razrade svih elemenata dijagnostike. Moderne metode-algoritmi i sredstva dijagnosticiranja mogu utvrditi ne samo funkcioniranje sustava nego i testirati pouzdanost i točnost postupaka samog dijagnosticiranja. U postupcima dijagnosticiranja se koriste različita i sve sofisticiranija tehnička pomagala uz pomoć modela, a sve radi pouzdanih rezultata o stanju nekog tehničkoga sustava. Rezultat dijagnoze nije samo zaključak o ispravnosti sustava nego upozorenje na stupanj oštećenja, pouzdanosti nastavka rada i potrebe za održavanjem. Slika Blok dijagram dijagnostičkog procesa Tehnička dijagnostika znatno je uznapredovala razvojem digitalnih sustava u kojima su pretvornici sa svojim osjetnicima (senzorima) minimizirani po dimenzijama i potrošnji. Unošenje pretvornika u sustav ne narušava zakonitost funkcioniranja sustava. Dobiveni signali trenutno se i bez izobličenja prosljeđuju na sve željene adrese i sklopove nadzora, obrade ili upravljanja. 26

35 3.7. Ekonomika održavanja i eksploatacije tehničkih sustava Pojam i vrste troškova održavanja i eksploatacije prema porijeklu i sastavu Temeljna načela istraživanja troškova u održavanju polaze od sljedećih činjenica: 1. Tehnički sustavi sadrže visok stupanj opreme koja se stalno modernizira i uvjetovana je sljedećim čimbenicima: Ekspanzija proizvodnje koja iziskuje stalna proširenja tehničkih sustava. Razvoj tehnike i tehnologije omogućuje, ali i implicira sve savršenije proizvodne postupke. Sve manja razlika između sudionika u proizvodnji i održavanju iziskuje sve veće troškove održavanja. Sve veći organski sastav kapitala znači sve manje živog rada u proizvodnji i održavanju što dovodi do stalnog povećanja proizvodnosti rada. 2. Posebno se može upozoriti na činjenicu da, radi preventivnih i korektivnih postupaka, sustav stoji, a za te potrebe troškovi trebaju biti minimalni uz odgovarajući stupanj pouzdanosti. 3. Prilikom definiranja troškova održavanja svakako treba imati u vidu da tijekom zastoja nastaju i troškovi eksploatacije (proizvodnje). 4. Posebno je bitno rukovođenje, odabir i struktura radnih timova, kao i metoda održavanja. 5. Planskim dokumentima, a na temelju utvrđenih modela i metoda, mogu se unaprijed odrediti optimumi u cilju smanjenja troškova. 6. Razvitak tehnike i tehnologije omogućuje sve veće sudjelovanje informatičkih tehnologija kako bi se unaprijed simulirale metode i postupci i utvrđivali optimumi. Razmatranje troškova polazi od utvrđivanja troškova u sklopu ukupnih rashoda nekog poslovnog sustava, kako to pokazuje slika 3.12., gdje se utvrđuje sljedeće: Troškovi su vrijednosni (novčani) izraz ulaganja osnovnih elemenata proizvodnih resursa, koji nastaju radi stvaranja novih učinaka i stjecanja dobitka. Troškovi imaju dvije sastavnice: 1.Količina potrošenih elemenata proizvodnje 2.Nabavne cijene potrošenih elemenata proizvodnje. 27

36 RASHODI Financijski rashodi Poslovni rashodi Izvanredni rashodi Kamate TROŠKOVI ra Višak materijala Troškovi materijala Troškovi stalnih sredstava Troškovi rada Slika Troškovi kao dio rashoda poslovnog sustava U eksploataciji i održavanju javljaju se temeljne vrste troškova kao i u ostalim gospodarskim djelatnostima. Naravno da se mora uzeti u obzir da ova djelatnost iziskuje posebne vrste, pojavne oblike i sastav pojedinih troškova. U svakom slučaju u većoj ili manjoj mjeri i u elektro održavanju prisutne su sve tri vrste izravnih troškova kao što su: troškovi stalnih sredstava ili kapitala troškovi materijala troškovi rada. Vrste troškova i njihova veličina u pojedinom poduzeću iz djelatnosti elektro održavanja ovise o više čimbenika. To je, prije svega, sama vrsta osnovne djelatnost tvrtke, kada je u pitanju interno održavanje. Bitan je čimbenik veličina i složenost održavateljskih poslova u nekoj internoj jedinici ili samostalnoj tvrtki. Uz to je za neke vrste troškova bitna razina znanja, iskustva i obrazovanosti kadrova. Vrsta održavateljskih zahvata iznimno može odrediti složenost i kvalitetu reprodukcijskog materijala i opreme koji se koriste u samoj djelatnosti. Troškovi kapitala vezani su za razinu tehničke opremljenosti održavateljske jedinice ili samostalne tvrtke, a osnovni pojavni oblici su sljedeći: amortizacija kamate troškovi smještaja opreme troškovi osiguranja troškovi održavanja zgrada i opreme 28

37 Troškovi materijala i opreme ovise o vrsti održavateljskih aktivnosti. Te vrste troškova je vrlo jednostavno pratiti i analizirati jer se radi o materijalu i opremi koja ima svoju tržišnu vrijednost pa se može precizno evidentirati. Troškovi rada, odnose se gotovo u cijelosti na ljudski rad određene više ili niže razine kvalitete. Osim izravnog rada, treba uzeti u obzir i razne naknade kao što su dnevnice, putni troškovi, noćni rad i rad praznikom. Osim izravnih troškova, i kod elektro održavanja treba ukalkulirati određene neizravne (indirektne) troškove kao što su: proizvodno-uslužna režija, troškovi uprave, troškovi prodaje, troškovi razvoja. Ukoliko je riječ o nekoliko vrsta poslova elektro održavanja onda je moguća situacija da pojedini kadrovi opslužuju više grupa ili radnih naloga pa te troškove treba priključiti pojedinim mjestima ili nositeljima. Troškove uprave, kao i prodaje, nije moguće u manjoj ili većoj mjeri izbjeći, ali treba iznaći najmeritornije pristupe njihovoj raspodjeli na pojedine nositelje odnosno mjesta troškova. Mnoge tvrtke a pogotovo radne jedinice, koje su u sklopu složenoga poslovnog sustava zanemaruju ulaganja u razvoj. Cilj razvoja je unapređenje usluga elektro održavanja pa je iznimno važno ukalkulirati, ali i realizirati određena ulaganja (troškovi razvoja) u takve svrhe čime se osigurava stabilnost i konkurentnost tvrtke u budućnosti. Ako je elektro održavanje radna jedinica onda se pogotovo moraju pratiti nova dostignuća u cilju njihove primjene kako bi se stalno smanjivali troškovi i osiguravala veća pouzdanost održavanog tehničkog sustava Troškovi održavanja stalnih sredstava Svi tehnički sustavi imaju veliki organski sastav kapitala pa u cijelosti pripadaju trajnoj imovini odnosno stalnim sredstvima. U sklopu poslova eksploatacije i održavanja tehničkih sustava, prema slici 3.14., postoje sljedeće vrste troškova. TROŠKOVI EKSPLOATACIJE I ODRŽAVANJA Amortizacija Troškovi rada Troškovi materijala Troškovi sati i usluga -vremenska -funkcionalna -intelektualni -fizički -repromaterijal -oprema -energija -proizvodne usluge -tehničke usluge -intelektualne usluge Slika Troškovi održavanja stalnih sredstava 29

38 Analiza dinamike troškova održavanja u odnosu na temeljne vrste Stalna sredstva (na primjer, strojevi, prijevozna sredstva, i sl.) troše se ovisno o intenzitetu korištenja, uglavnom, pod utjecajem trenja i temperature. Međutim, stalna se sredstva troše i kada ne rade, pod utjecajem vanjskih prilika (truljenje, korozija, i sl.). Svrha je tehničkog održavanja otkloniti ili ublažiti štetno djelovanje čimbenika fizičkog trošenja stalnih sredstava kako bi se spriječio nastanak kvarova i omogućio njihov pouzdan rad. Održavanje je skup preventivnih i korektivnih tehničkih postupaka kojima je svrha: provjera ispravnosti stalnih sredstava održavanje u ispravnom (radnom) stanju osiguranje pouzdanosti rada i dovođenje neispravnih stalnih sredstava u radno stanje. Postupci održavanja provode se tijekom cijeloga ekonomskog vijeka stalnih sredstava. Vrste elektro održavanja su sljedeće: preventivno tekuće i investicijsko. Uloga održavanja nije samo popravak ili zamjena dijelova stalnih sredstava kad oni dođu u neispravno stanje (tzv. korekcijsko održavanje), nego je bitan zadatak spriječiti kvarove i slabo funkcioniranje stalnih sredstava. Stoga, najveće značenje ima preventivno održavanje koje obuhvaća njegu (čišćenje, kontrolu, podmazivanje, zaštita od korozije i sl.), zatim provjeru ispravnosti i različite preventivne popravke i zamjene. Ovo je osobito važno za stalna sredstva koja rade sezonski, kao što su prometna sredstva i priključni radni strojevi (kamioni s dizalicom za montažu vodova i rasvjete) zato što svaki kvar tijekom sezone rada uzrokuje velike gubitke u proizvodnji. Samo kada pojedinačna sredstva ne zahtijevaju velika ulaganja, te se mogu držati i rezervna sredstva, korektivno održavanje može biti prihvatljivije od preventivnog. Kada nastane kvar na jednom tehničkom sredstvu u funkciju se odmah stavlja rezervno sredstvo i tek tada poduzimaju mjere održavanja i otklanjanja kvara. Tekuće održavanje obuhvaća više vrsta malih popravaka i malih zamjena koje se vrše, uglavnom, više puta godišnje i uvjetuju manje troškove. U pravilu su ukupni troškovi preventivnog održavanja niži u odnosu na ukupne troškove tekućeg održavanja. Popravci koji se vrše unaprijed, manje koštaju od popravaka već nastalog kvara zbog šteta na materijalu, radu, drugim dijelovima istog stalnog sredstva i sl. Intenzitet navedenih zahvata ovisi o vrsti djelatnosti i ostalim tehničko-tehnološkim zahtjevima. Investicijsko održavanje obuhvaća manji broj većih popravaka i zamjena (generalni remont), a provode se jedanput do dva puta u cijelom vijeku korištenja određenog stalnog sredstva, a nose relativno velike troškove i traže više vremena za izvršenje. Ključno je pitanje pravilne organizacije poslova održavanja kako ukupne troškove poduzeća svesti na najmanju moguću 30

39 mjeru. Zastoji u proizvodnji zbog neispravnih stalnih sredstava mogu uvjetovati velike troškove. Nerazumna štednja na troškovima održavanja redovito donosi nepotrebne gubitke u proizvodnji i neočekivane štete na sredstvima za rad. Međutim, i druga krajnost može značiti neracionalno ponašanje. Naime, skupa organizacija održavanja (preveliki kapacitet, previše zaposlenih održavatelja) koja nije pravilno iskorištena donosi nepotrebne troškove. U sljedećem je grafikonu prikazan problem izbora optimalne razine kvalitete tehničkog održavanja. 23 Slika Određivanje optimalne razine kvalitete održavanja Izvor: M. Karić, Ekonomika poduzeća, Ekonomski fakultet, Osijek, 2006., str. 76. Struktura troškova tehničkog održavanja je sljedeća: izravni (direktni) materijalni troškovi koji se utvrđuju na temelju normativa potrošnje troškovi izravnog rada obuhvaćaju plaće zaposlenika koji rade neposredno na poslovima održavanja određenoga stalnog sredstva, a utvrđuju se na temelju normi rada opći troškovi organizacije održavanja (na primjer, troškovi poslovanja radne jedinice održavanja) koji se utvrđuju posebnim predračunom, a obuhvaćaju godišnje troškove održavanja stalnih sredstava. Dok su izravni troškovi materijala i rada unaprijed evidentirani po pojedinim stalnim sredstvima, opći se troškovi moraju rasporediti prema određenom kriteriju (ključu) na pojedina sredstva. Raspoređivanje općih troškova organizacije održavanja na pojedina stalna sredstva vrši se obično po kriteriju utrošenih sati rada na održavanju pojedinih sredstava (strojeva). Može se koristiti i kriterij ukupnih izravnih troškova održavanja. Naravno, različiti kriteriji daju različit rezultat, a poduzetnik mora procijeniti koji kriterij realnije izražava uzročnu povezanost s nastankom troškova održavanja. 23 Usporediti: J. R. Meredith, The Management of Operations: A Conceptual Emphasis, John Wiley and Sons Inc., New York, 1992, str Prema: Karić, M., Ekonomika poduzeća, Ekonomski fakultet, Osijek, 2006., str

40 Organizacija izvođenja poslova održavanja u pojedinim poduzećima može biti različita. Veća poduzeća imaju posebnu radnu jedinicu koja obavlja poslove elektro održavanja, ali po potrebi i drugih tehničkih sredstava. Glavni je zadatak radionice za održavanje osigurati da stalna sredstva u vrijeme njihova korištenja budu u dobrom radnom stanju. U tu svrhu mora imati stručnu radnu snagu i raspolagati potrebnom opremom za održavanje. Manja poduzeća nemaju posebne radionice za održavanje, drže samo neophodne rezervne dijelove i mogu obavljati samo jednostavnije radnje na održavanju. Povremeno ili kada nastane krupniji kvar koriste se uslugama specijaliziranih vanjskih radionica za održavanje. Neka se poduzeća koriste redovito uslugama preventivnog i korektivnog održavanja specijaliziranih radionica prema unaprijed zaključenom ugovoru Vremenski raspored troškova investicijskog održavanja Izdaci na ime održavanja mogu po svojoj naravi biti dvojaki: troškovi (tekuća ulaganja) i investicije (trajna ulaganja). Tekuće održavanje je trošak koji je neophodan za očuvanje vrijednosti i normalno korištenje stalnih sredstava. Stoga se takav izdatak u ukupnom iznosu uračunava u troškove razdoblja u kojem je nastao. Izdaci za tekuće održavanje se smatraju troškovima, zato što se polazi od pretpostavke da će se učinci ulaganja koristiti samo u tekućem razdoblju. Taj trošak stoga normalno treba oduzeti od prihoda onog razdoblja (poslovne godine) u kojem je nastao, pri utvrđivanju tekuće dobiti poduzeća. Investicijsko održavanje uvjetuje razmjerno velike iznose troškova koji obuhvaćaju zamjenu važnijih dijelova. Takvi zahvati povećavaju vrijednost određenog stalnog sredstva, a učinci ulaganja će se koristiti u višegodišnjem razdoblju. Stoga, investicijski izdatak, jednako kao i izgradnja novih ili proširenje postojećih stalnih sredstava, nema odmah nakon nastanka utjecaja na dobit poduzeća. Izdaci na ime investicijskog održavanja nekog stalnog sredstva će povećati osnovicu za amortizaciju toga sredstva i od tada će se dio po dio ukupnog izdatka za investicijsko održavanje početi iskazivati kao tekući troškovi u budućim razdobljima. Svaka pogreška u razlikovanju izdataka tekućeg i investicijskog održavanja ima izravan utjecaj na realnost poslovnog rezultata iskazanog u tekućoj i narednim godinama. Tekući izdatak koji se evidentira i prikaže kao investicijski izdatak smanjuje troškove i povećava dobit tekuće poslovne godine, ali povećava troškove i nerealno prikazuje smanjenu dobit u narednim poslovnim godinama. Investicijski izdatak koji se evidentira i prikaže kao tekući izdatak povećava troškove i smanjuje dobit tekuće godine, ali smanjuje troškove i nerealno prikazuje povećanu dobit u narednim poslovnim godinama. Razlikovanje tekućeg i investicijskog je troška bitno za ostvarivanja ključnog cilja izračunavanja troškova, a to je utvrđivanje realnog dobitka u svakoj godini poslovanja poduzeća. 24 Karić, M., Ekonomika poduzeća, Ekonomski fakultet, Osijek, 2006., str

41 Troškovi se investicijskog održavanja u stvari raspoređuju zajedno s amortizacijom određenoga stalnog sredstva na pojedine nositelje troškova. Raspoređivanje troškova investicijskog održavanja po godinama vijeka korištenja stalnog sredstva može se vršiti na dva načina: 25 1) Pomoću procijenjenih troškova koji se dodaju osnovici za amortizaciju na početku vijeka korištenja. Pritom se može koristiti bilo koja metoda za obračun amortizacije. Ako bi se primijenila metoda vremenske linearne amortizacije, ukupan godišnji iznos troškova amortizacije i investicijskog održavanja bio bi jednak za sve godine vijeka korištenja, a izračunavao bi se po formuli: V0 + Tu V Simboli n. n znače: V 0 = početna (nabavna) vrijednost stalnog sredstva, T u = ukupni procijenjeni iznos troškova investicijskog održavanja, V n = krajnja (likvidacijska) vrijednost stalnog sredstva, n = broj godina vijeka korištenja stalnog sredstva. 2) Pomoću stvarnih troškova investicijskog održavanja koji se u vrijeme njihova nastanka dodaju neamortiziranoj vrijednosti stalnog sredstva, to jest raspoređuju na preostali broj godina vijeka korištenja. Nakon izvršenog zahvata investicijskog održavanja potrebno je ponovno procijeniti vijek korištenja stalnog sredstva koji će biti dulji ili kraći u odnosu na planirani ovisno o vrsti i veličini izvršenog zahvata. Kod ovoga drugog načina obračuna mogu se koristiti različite metode uobičajene za obračun amortizacije. Najpogodnijom se smatra vremenska degresivna metoda koja se primjenjuje i za amortizaciju i za troškove investicijskog održavanja. Također, može se koristiti vremenska degresivna metoda za obračun amortizacije, a vremenski linearni obračun za troškove investicijskog održavanja. Razmotrimo jedan primjer vremenskog rasporeda troškova investicijskog održavanja. Stroj je kupljen za kn, a za prijevoz i carinu je plaćeno kn. Krajnja (likvidacijska) vrijednost je procijenjena na kn, troškovi investicijskog održavanja na kn, a vijek korištenja na 5 godina. Treba sastaviti obračun amortizacije i troškova investicijskog održavanja za cijeli vijek korištenja stroja, i to a) uz primjenu linearne vremenske metode, i b) pomoću geometrijske degresivne metode za amortizaciju (q = 1,20) i linearne vremenske metode za troškove investicijskog održavanja (investicijsko održavanje je planirano za treću godinu vijeka korištenja stroja) Andrić, J., Kalkulacije u poljoprivredi, Društvo ekonomista, Senta, 1985., str Prema: Karić, M., Op. cit., str Karić, M., Ekonomika poduzeća, Ekonomski fakultet, Osijek, 2006., str

42 Godina Osnovica za izračunavanje troškova Neamortizir ana vrijednost Troškovi održavanja Ukupno Osnovica Amortizacij ska kvota Godišnji iznosi troškova Trošak Održavanja Ukupni troškovi Ukupno Slika Raspored planiranih troškova održavanja zajedno s amortizacijom Godina Osnovica za izračunavanje troškova Neamortizir ana vrijednost Troškovi održavanja Ukupno Osnovica Amortizacij ska kvota Godišnji iznosi troškova Trošak održavanja Ukupni troškovi , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,30 Ukupno , , ,00 Slika Raspored stvarnih troškova održavanja zajedno s amortizacijom 34

43 Kada se raspoređuju planirani troškovi investicijskog održavanja ukupni su troškovi stalnog sredstva (stroja) jednaki u svim godinama vijeka korištenja. Primjena drugog načina rezultira blagim smanjivanjem ukupnih troškova (godišnjih iznosa amortizacije uvećanih za troškove investicijskog održavanja) po godinama vijeka korištenja, ali se po godinama raspoređuje iznos stvarno nastalih troškova investicijskog održavanja. Oba načina vremenskog rasporeda troškova investicijskog održavanja temelje se na procijenjenom broju godina korištenja tehničkog sredstva. Procjene vijeka korištenja tehničkog sredstva rijetko su precizne, a moguće su i veće pogreške. Stoga, kako godišnja amortizacija tako i godišnji iznos troškova investicijskog održavanja, posebice kada se obje veličine procjenjuju na početku vijeka korištenja, mogu se pokazati nedostatnima ili prekomjernima. Događa se da nakon nekoliko godina korištenja tehničkog sredstva proizvođač ustanovi da će ono trajati znatno kraće ili znatno duže u odnosu na prvobitnu procjenu. Kada se bilo koja od tih dviju situacija javi, proizvođač će izvršiti ponovnu procjenu vijeka korištenja i u skladu s njom utvrditi nove (povećane ili smanjene) godišnje iznose troškova amortizacije i troškova investicijskog održavanja. Procijenjeni se godišnji iznosi troškova utvrđuju tako što se preostali neamortizirani, odnosno neraspoređeni iznosi troškova tehničkog sredstva dijele na preostali broj godina novoutvrđenog vijeka korištenja. Jasno je da se mijenjaju samo ukupni godišnji troškovi tehničkog sredstva u tekućoj i u narednim godinama vijeka korištenja. Izvještaji o poslovanju za prethodna razdoblja i utvrđeni poslovni rezultati neće se mijenjati zbog promjena procijenjenog vijeka korištenja tehničkog sredstva neovisno o tome koliki je udio njegovih troškova u ukupnim troškovima poslovanja poduzeća. Produženja vijeka korištenja često nastaju i kao posljedica uspješno obavljenoga investicijskog održavanja Dinamika troškova održavanja Stalni troškovi Slika Ukupni neograničeno-stalni troškovi 35

44 Slika Kretanje prosječnoga neograničeno stalnog troška Izvor: Karić, M., Ekonomika poduzeća, Ekonomski fakultet, Osijek, 2006., str Primjere za neograničeno-stalne troškove nalazimo u proizvodnji kablova u kojoj postoji određeni kapacitet ovisan o broju strojeva. Naime, u jednoj tvorničkoj hali mogu se postaviti tri ili više linija proizvodnje koje imaju svoje kapacitete. Ukupni stalni troškovi (na primjer, amortizacija proizvodne hale) određeni su veličinom proizvodnog kapaciteta. Količina proizvoda odnosno metara kabla određuje smanjenje ili povećanje prosječnih stalnih troškova, odnosno troškova po jedinici proizvoda (metar kabla). Ovdje se može pripomenuti da prilikom projektiranja neke hale za proizvodnju kablova treba imati u vidu i stalne troškove. To znači da treba postići maksimum iskorištenja kapaciteta hale i strojeva u cilju postizanja minimalnih prosječnih stalnih troškova. Očito je da proizvođač može pokriti svoje troškove samo ako dostigne dostatno visok opseg proizvodnje i prodaje, te na taj način rasporedi svoje stalne troškove na veliki broj jedinica proizvoda kako bi održao prosječne stalne troškove na niskoj razini. Dakle, stalni troškovi po jedinici proizvoda vrlo su visoki pri niskom opsegu proizvodnje, a opadaju kako se količina učinaka povećava. Prosječni stalni troškovi najniži su pri maksimalnom iskorištenju raspoloživoga kapaciteta. Svako iskorištenje kapaciteta gospodarstva ispod maksimalnog povećava prosječne stalne troškove iznad njihova najnižeg mogućeg iznosa. Razlika između stvarnog i najnižeg prosječnog stalnog troška predstavlja 36

45 neiskorišteni (jalovi) fiksni trošak. Ako se njegov iznos pomnoži s neiskorištenim opsegom proizvodnje, dobiva se iznos ukupnih neiskorištenih fiksnih troškova. U različitim se djelatnostima pojavljuju posebni oblici kombinacija između optimuma proizvodnje i stalnih troškova. Tim će problemom se više baviti uprave elektrotehničkih poduzeća koja su kapitalno intenzivna, kao što su: proizvodnja, prijenos električne energije proizvodnja elektroenergetske opreme proizvodnja svih vrsta reprodukcijskog materijala proizvodnja industrijske i profesionalne elektronike i sl. Osim neograničeno stalnih troškova, proizvođači imaju i takve stalne troškove koji se u određenim uvjetima mogu mijenjati, a to su razmjerno (ograničeno) stalni troškovi Promjenljivi - proporcionalni troškovi Slika Kretanje prosječnoga proporcionalnog promjenljivog troška Izvor: Karić, M., Ekonomika poduzeća, Ekonomski fakultet, Osijek, 2006., str

46 Slika Kretanje ukupnoga proporcionalnog promjenljivog troška Izvor: Karić, M., Ekonomika poduzeća, Ekonomski fakultet, Osijek, 2006., str Promjenljivi - neproporcionalni troškovi Neproporcionalni troškovi ovise o promjeni opsega proizvodnje, ali se mijenjaju sporije ili brže od opsega proizvodnje. Stoga razlikujemo degresivne, progresivne i regresivne neproporcionalne troškove. Degresivni se troškovi povećavaju kada se povećava opseg proizvodnje, ali je njihov rast sporiji od povećavanja opsega proizvodnje. To su troškovi s opadajućim rastom (ispodproporcionalni troškovi). Na niskoj razini opsega proizvodnje proizvođač raspolaže određenim resursima koje nedovoljno koristi. Stoga se degresivni troškovi, uglavnom, javljaju na niskoj razini opsega proizvodnje kada povećavanje proizvodnje omogućuje bolje iskorištenje raspoloživih resursa, te je njihov rast sporiji od rasta proizvodnje. Po jedinici proizvoda degresivni troškovi opadaju s povećanjem opsega proizvodnje. Proizvodne funkcije s rastućim prinosima, iz kojih rezultiraju degresivne funkcije troškova, često se javljaju u poljoprivrednoj proizvodnji. U degresivne troškove ubrajaju se troškovi materijala za reprodukciju, troškovi korištenja strojeva i troškovi ljudskog rada, a osobito i troškovi razvoja proizvoda ili usluge. Progresivni troškovi u ukupnom se iznosu povećavaju brže nego što raste opseg proizvodnje. To su troškovi čiji se rast povećava (iznadproporcionalni troškovi). Stoga, po jedinici proizvodnje progresivni troškovi rastu ubrzano sa svakom novom jedinicom proizvoda. Dakle, prosječni progresivni troškovi, također, rastu. Kao rezultat opadajućih prinosa, na visokoj razini iskorištenja kapaciteta određeni promjenljivi troškovi kreću se po rastućoj stopi (progresivno). Tako, na primjer, progresivno rastu troškovi materijala i rada kojima se nastoji povećati urod i kvalitetu voća i grožđa. Progresivno je kretanje troškova izraz neusklađenosti odnosa između uloženih proizvodnih 38

47 resursa i dobivenih prinosa iz takvog ulaganja. Tako, na primjer, približavanje maksimalnom stupnju iskorištenja povećava njegove troškove tekućeg održavanja i uvjetuje iznadproporcionalno trošenje energije kao i rezervnih dijelova. Uz to, također, optimalno je iskorištenje kapaciteta strojeva manje od njihova tehničkoga kapaciteta. Iznos u kn Ukupni progresivni troškovi Ukupni degresivni troškovi Ukupni proporcionalni troškovi Opseg proizvodnje Slika Usporedba kretanja ukupnih proporcionalnih i neproporcionalnih troškova Izvor: Karić, M., Ekonomika poduzeća, Ekonomski fakultet, Osijek, 2006., str Izračunavanje troškova održavanja u tehničkom sustavu Ciklusi održavanja tehničkih sustava kao bitna pretpostavka za utvrđivanje troškova uvažavaju procese kako to pokazuje slika a to znači imati u vidu sljedeće: Smanjivanje zastoja u radu tehničkih sustava, a time i troškova održavanja i proizvodnje, rješava se izborom strategije održavanja Strategija podrazumijeva utvrđivanje ciljeva te metoda, postupaka i instrumenata u svrhu uspješne implementacije Plan je glavni instrument sredstvo strategije održavanja, a obuhvaća sve periodične i ciklične postupke kao i vremena za pojedine akcije (remonte, popravke i sl.) Na dužinu remontnog ciklusa utječu sljedeći čimbenici: Tehničke posebne značajke sustava Strateška opredjeljenja za održavanje Način eksploatacije sustava Stupanj opremljenosti i starost sustava Struktura ciklusa održavanja kao što su pregledi, mali, srednji i veliki popravci. 39

48 Posebno treba upozoriti na srednje popravke kao što su demontaže, regeneracije, zamjene sklopova, regulacije i podešavanje, dok se veliki ili generalni popravci obično smatraju investicijskim održavanjem odnosno investicijama. Prije izračuna troškova održavanja potrebno je imati u vidu ciklus nastanka i razvoja troškova prema slici Troškovi istraživanja i razvoja 6. Troškovi otpisa 5. Troškovi modernizacije Ukupni troškovi životnog ciklusa održavanja 2. Troškovi proizvodnje i montaže 3. Troškovi eksploatacije 4. Troškovi održavanja Slika Ciklusi razvoja troškova održavanja Slika pokazuje sve troškove koji prate projektiranje, izgradnju, te eksploataciju i održavanje tehničkih sustava. Već je pripomenuto da su troškovi eksploatacije nedjeljivi od troškova održavanja pa ih se može zajedno promatrati i izračunavati. Temeljni uvjet za izračunavanje troškova održavanja jest poznavanje činjenice da se povećanjem složenosti tehničkih sustava događaju se dva ireverzibilna procesa: pouzdanost i učinkovitost sustava sve je veća i troškovi održavanja, i još više proizvodnje, također, su sve veći. 40

49 U cilju izračunavanja troškova treba procjenjivati i životni ciklus sustava i potrebe za obnavljanjem, a to se vrši na sljedeći način: Teorijskim proračunima pri projektiranju, proizvodnji i montaži sustava, a na temelju trajanja elemenata i sklopova. Statističkim metodama na temelju informacija koje se dobiju neprekidnim praćenjem ponašanja sustava u eksploataciji. Postoji više modela zamjene koji se temelje na određivanju stupnja dotrajalosti minimalnih jediničnih troškova rada i ustanovljavanjem totalnog raspada sustava. Troškovi održavanja su za svaki tehnički sustav značajni zbog sljedećih razloga: Potreba za planiranjem osiguranja sredstava Mogućnost upravljanja održavanjem na temelju troškova Posebno treba upozoriti na zamjene elemenata, i to prema konstantnom datumu, po konstantnoj trajnosti i prema stanju. Uz određenu dozu tolerancije postoji metoda izračunavanja prosječnih ili srednjih troškova održavanja koji se izračunavaju po sljedećoj formuli: Cp + Cq x Hm Cp x R + Cq x F CD = i CT = , T Top gdje simboli znače: CD = srednji (prosječni) troškovi intervencija preventivnog održavanja po konstantnom datumu ali u danom trenutku vremena. CT = srednji (prosječni) troškovi intervencije preventivnog održavanja po konstantnoj trajnosti u danom trenutku vremena. Cp = troškovi preventivne intervencije. Cq = troškovi pojedinačne intervencije nakon otkaza. T = vremenski interval izvođenja preventivne intervencije. Top = srednje vrijeme između bilo koje dvije uzastopne intervencije održavanja ili Top = t. f(t) + T f(t) dt Naravno da se može ulaziti i u detaljne izračune koji ovise o vrsti tehničkog sustava i cilju odnosno svrsi izračunavanja. 41

50 4. POSLOVNA STRATEGIJA 4.1. Strategijske komponente Temeljni pojmovi Kraj dvadesetog i početak dvadesetprvog stoljeća obiluju velikim društvenim promjenama, a bitno je pripomenuti da su te promjene sve intenzivnije. Promjene u gospodarskim sustavima se događaju u različitim sferama kao što su: 27 Informacijska tehnologija postaje tako sofisticiranom i brzom da ona naizgled mijenja ritam kojim se stvari događaju. Organizacije koje su nekad bile hijerarhijske i projektirane prema načelima vojske i kontrole, usmjerenima glavnom direktoru, sve se više reduciraju i postaju sa sve spljoštenijim strukturama koje same uče, orijentirane prema potrošaču. Broj konkurenata u većini djelatnosti raste, kao i broj inačica proizvoda i usluga koje one nude potrošačima. Tržišta koja opslužuju mnogobrojna poduzeća i sada su globalna. Radna snaga koja danas ulazi u poduzeće istodobno je tako netolerantna prema hijerarhijskim stegama i tako široka u svojim znanjima i sposobnostima da skoro posve odbija pokušaje strukturiranja poduzeća, ostavljajući ga, prema dojučerašnjim mjerama, skoro neupravljivim. Pojam strategija potječe, kao što je već poznato, od riječi strategos iz starogrčkog jezika, a u osnovi znači pojedinca kojeg diči visoki vojni čin, a u današnjim bi uvjetima to mogao biti, primjerice general. Ta riječ istodobno može označavati i neke druge niže vojne časnike, ali se može prevesti i u poduzetništvu na način da je strategos vlasnik odnosno menadžer, pa i neki niži rukovoditelj. U tim je prastarim vremenima taj naziv funkcionirao u okviru državne i lokalne uprave, a u kasnijim vremenskim formacijama osobito u počecima industrijskih revolucija navedeni pojam se već prilično rabio kod imenovanja osoba koje rukovode tvrtkama, a bave se predviđanjima, usmjeravanjima, organiziranjima i samim realizacijama određenih poslovnih zadataka. Napretkom tehnike i tehnologije, koji je pratio napredak poduzetništva, više autora je definiralo pojam poslovne strategije. Jedan od prvih autora koji je obradio temu strateškog planiranja jest poznati ekonomski povjesničar Alfred D. Chandler, Jr. koji je strategiju definirao kao određivanje temeljnih dugoročnih ciljeva poduzeća, prilagođavanje smjerova poslovnih aktivnosti, odnosno određivanje koncepcija i izbor resursa potrebnih za postizavanje zacrtanih ciljeva. 28 Iz navedene definicije poslovne strategije razaznaju se njezine tri dimenzije. Prije svega riječ je o potrebi definiranja ciljeva, a na to se nastavljaju akcije ili koncepcije odnosno način djelovanja kako bi se postigli ciljevi. Autor naglašava i potrebne resurse kako bi se postigli ciljevi. 27 Collins, G.C., Devonna, A.M., Izazovi manadžmenta u XXI stoljeću, prijevod, Mate, Zagreb, 2002., str Chandler, A.D., Strategy and structure, The MIT Press, Cambridge, 1963., str

51 Sljedeći je autor strategiju definirao kao model sadržaja, namjera, odluka ili ciljeva i temeljnih politika, te planova kojima se žele postići zacrtani ciljevi. 29 Poslovnu strategiju su definirali i drugi autori, po kojima strategiju određuju četiri komponente, kao što su: 30 karakteristike proizvoda kojim poduzeće nastupa na tržištu kojeg karakteriziraju pojedina obilježja, odnosno riječ je o proizvodu kojim poduzeće nastupa na sadašnjem tržištu promjene karakteristika proizvoda ili tržišta konkurentske prednosti poduzeća na pojedinim područjima u odnosu na konkurentska poduzeća sinergijski učinak. Ova definicija upućuje na to da poduzeće mora imati u vidu sadašnje proizvode odnosno, njihovu dugoročnost na tržištu. Strateški pristup podrazumijeva planiranje promjena karakteristika sadašnjih proizvoda i tržišta, ali ističući prednosti pred konkurentima. Konačni je cilj utvrđivanje novih proizvoda ili proizvoda sa bitno promijenjenim karakteristikama koji jamče veći uspjeh na tržištu. Neki su se autori osobito krajem ovog stoljeća, intenzivno bavili procesom kojim se definiraju ciljevi, ali i njihovom realizacijom. Definirali su neke minimalne uvjete odnosno crte strateškog upravljanja, a to podrazumijeva sljedeće: 31 određivanje i izbor cilja određivanje i izbor strategije razrađivanje strategije određivanje organizacijske strukture i sustava, te procesa na temelju poštivanja utjecaja okoline kontrola strategije Vizija U načelu imati viziju znači, u poslovnom smislu, utvrditi kako doći tamo gdje bismo željeli biti. Prema Joan Gillman sa Sveučilišta Madison (USA, Wiskonsin) vizija se sastoji od sljedećeg: 32 pozitivna slika onoga što je mogućnost u budućnosti poželjna budućnost poduzeća poželjni dugoročni cilj vizija može biti složena ili jednostavna, opširna ili koncizna, ali mora biti izazivajuća, angažirana i iskrena vizija vas mora natjerati da se potrudite. 29 Hofer, W. C. i dr., Strategic management, West Publishing Co., St. Minnesota, 1984., str Ansoff, H. I., The New Corporate Strategy, John Wiely and Sons, New York, 1988., str Keegan, J. W., Global Marketing Management, Prentice Hall, Engelwood Cliffs., New Jersey, 1989., str Gillman, J., Imati viziju i kako doći tamo gdje bismo željeli biti, Centar za poduzetništvo, Osijek, 1998., str

52 Prema prethodno navedenoj definiciji, vizija je izjava o svrsi poduzeća. Ona definira vrijednosti na kojima poduzeće temelji odnos prema zaposlenima, dioničarima i ostalim subjektima koji imaju interese za poslovanje poduzeća. Proširena definicija vizije ima listu specifičnih i mjerljivih ponašanja prema svima zainteresiranim, osim zaposlenih i dioničara, kao što su kupci i dobavljači. Dakle, vizija je poželjna budućnost poduzeća u smislu dugoročnog rezultata. U nastavku su navedene neke moguće vizije: 1. Biti najbolji proizvođač određenih proizvoda u nekom tržišnom segmentu (proširena verzija ove vizije mora govoriti preciznije o kvaliteti proizvoda i o širini tržišta). 2. Zaustaviti napredovanje glavnoga konkurenta (proširena verzija ove vizije iziskuje metode djelovanja ili utvrđivanje slabosti glavnoga konkurenta.) Formulacija i izbor odluke o viziji pretpostavlja sljedeće korake: 33 pojasnite vodeće principe, funkcije, koristi i elemente vizije odlučite što treba biti uključeno u izjavu završite prvi nacrt teksta imajući u vidu vremensku dimenziju pisanje je samo prvi korak, planirajte kako viziju prenijeti na cijelo poduzeće uključite sve objavite viziju, podijelite je svim članovima poduzeća, stavite je u okvir i tamo gdje je svi mogu vidjeti koristite viziju u oglašavanju i promociji ubacite viziju u radne bilježnice zaposlenih često je pregledajte, ispravljajte i poboljšavajte, to nije zadatak koji se radi jednom mjerite uspjeh kompanije pomoću nje, živite je svakodnevno, vizija je osnova za donošenje odluka i rješavanje problema prepoznajte i nagradite osoblje za dobar rad, SLAVITE!! Misija Ostvarivanje temeljnog cilja poslovanja može se realizirati samo ako se ima jasanb stav o nekoliko elemenata kao što su proizvodi ili usluge, tržište, prostor i ostali elementi marketing miksa. Takva precizno definirana izjava odnosno zauzet stav o bitnim poslovnim potezima naziva se misija. 33 Op. cit., str

53 Utvrđivanje misije poduzeća jedan je od bitnih postupaka, osobito za malo poduzeće, kod osnivanja i u fazi njegova restrukturiranja. Postoji više različitih shvaćanja misije. Prema M. Bubleu "misija je poduzeća sustav poruka koje ukazuju na karakteristike kupca s obzirom na njegove želje i specifične potrebe i sredstva, te tehnologije kojima se mogu proizvoditi proizvodi za zadovoljenje tih potreba". 34 Prema istom autoru definiranje misije svakog poduzeća poslovna aktivnost je kojoj je svrha stalno unapređenje poslovanja, provjera snaga i slabosti, ali i stalno provjeravanje učinkovitosti. Prema jednom drugom mišljenju, misija je "šira izjava o jedinstvenom cilju zbog kojeg poduzeće postoji i o specifičnim funkcijama koje obavlja. Misija uključuje poslovni fokus poduzeća, geografski opseg djelovanja i njezinu svrhu." 35 Pri definiranju misije trebalo bi odgovarati na sljedeća pitanja: kojim poslom se bavite koje je vaše mjesto na tržištu tko su vaši kupci na kojem prostoru djelujete što je smisao vašeg djelovanja kako ćete prodavati vaše proizvode. Iz prethodnih pitanja i definicija vidljivo je da misija mora biti tržišno orijentirana odnosno okrenuta kupcu, jer na to upućuje i temeljna svrha poduzeća, a to je zadovoljenje potreba. Često je u praksi malih poduzeća misija proizvodno usmjerena. Kolika je razlika između proizvodno i tržišno usmjerene misije poduzeća vidi se iz priloga na slici 4.1. Analiza usporedbe proizvodno i tržišno orijentirane definicije misije poduzeća pokazuje da misli uvijek treba usmjeriti prema kupcu. Bez obzira na to što se prethodno prikazana usporedba odnosi na velika poduzeća, jasno je da zaključci vrijede i za mala poduzeća. Iz misije poduzeća proizlazi njegov strateški cilj. Svako poduzeće mora imati strateški cilj kako bi definiralo buduće stanje i racionalno koristilo resurse te osiguralo stabilnost poslovanja u budućnosti. Puno sadržajnije opredjeljenje za strateške ciljeve, a pogotovo plan, moguće je ako se najprije temeljito istraži i analizira okolina poduzeća. To znači da treba utvrditi sve one snage koje djeluju iz okoline na poduzeće, a posebice pitanje konkurencije. 34 Buble, M. i dr., Strategijski management, Ekonomski fakultet, Split, 1997., str Siropolis, N. C., Menadžment malog poduzeća, prijevod, MATE, Zagreb, 1995., str

54 P O D U Z EĆE P R O IZ V O D N O O R IJ E N T IR A N A D E F IN IC IJ A M IS IJ E T R Ž IŠ N O O R IJ E N T IR A N A D E F IN IC IJ A M IS IJ E 1. R e vlo n P ro izvo d im o k o zm e tik u P ro d a je m o ro b u 2. M is s o u ri P a c ifič k a že lje zn ic a O d rža va m o že lje zn ič k i p rije vo z M i s m o p o u zd a n i i k va lite tn i p rije vo zn ic i 3. X e ro x P ro izvo d im o s tro je ve za k o p ira n je P o m a že m o u n a p rije d iti p ro izvo d n o s t a d m inis tra tivn o g o s o b lja 4. In te rn a tio n a l M ine ra ls a n d C h e m ic a ls P ro izvo d im o g n o jivo P o m a že m o u n a p rije d iti p o ljo p rivre d n u p ro izvo d n o s t 5. S ta n d a rd O il P ro d a je m o b e n zin O p s k rb lju je m o e n e rg ijo m 6. C o lu m b ia P ic tu re s P ro izvo d im o p la s tič n e m a s e P ru ža m o za b a vu 7. E n c yc lo p a e d ia B rita n n ic a P ro d a je m o e n c ik lo p e d ije P ru ža m o u s lu g e p ro izvo d n je i d is trib u c ije info rm a c ija 8. C a rrie r P ro izvo d im o u ređaje za h lađen je i g rija n je B rine m o s e za u g o d n u k lim u u va š e m d o m u Slika 4.1. Usporedba proizvodne i tržišno orijentirane definicije misije poduzeća Izvor: Kotler, P., Marketing management, Prentice Hall, New Jersey, 1988., str Analiza okoline Pojam okolina podrazumijeva sveukupnost pojava i čimbenika koji okružuju neki sustav ili organizam, a koji mogu izravno ili neizravno utjecati na njegovo ponašanje odnosno djelovanje, a ponekad i na njegov razvitak. Više je autora definiralo i bavilo se pojmom okoline, a u ovom slučaju okoline poduzeća, pa tako možemo navesti nekoliko poznatih definicija. Okolina poduzeća je dio vanjskog svijeta s kojim poduzeće dolazi u kontakt; ukupnost vanjskih činitelja koji utječu na organizaciju, na njezino oblikovanje i ponašanje te na ponašanje njezinih članova. 36 Pored navedene definicije imamo i stav istog autora da je 36 Baletić, Z., Ekonomski leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža i Masmedija, Zagreb, 1995., str

55 okolina odnosno okruženje poduzeća ukupnost činitelja koji utječu na ostvarivanje strategije razvoja poduzeća, a pri čemu menadžment na njih ne ostvaruje nikakav ili pak neznatan utjecaj. Osim toga, možemo navesti definiciju po kojoj je okolina ambijent odnosno sredina u kojoj se tko ili što nalazi, u kojoj živi, te ono što koga ili što okružuje. 37 Okolina ili okoliš je i ukupni prostor u kojem žive ljudi, biljke i životinje. Sastoji se od prirodnog okoliša, kojega čine atmosfera vode, mora, flora, fauna i ljudi, te stvoreni okoliš koji čine naselja, graditeljska baština, prometnice, razna postrojenja i slično. 38 Isti autor, osim toga smatra da se u teoriji, a posebice u praksi, osim navedenih koriste i izrazi okolina i okruženje poduzeća. U tom kontekstu autor pod pojmom okolina podrazumijeva ukupnost vanjskih faktora koji utječu na organizaciju, na njezino oblikovanje i ponašanje kao i na ponašanje njezinih članova. Iz definicija okoline odnosno okruženja poduzeća može se zaključiti da svi autori ističu skupinu utjecajnih čimbenika koji mogu djelovati na kretanja u poduzeću. Više čimbenika djeluje izvan poduzeća, te se smatraju kao vanjski čimbenici, a oni su sastavni elementi eksterne okoline. Nasuprot tome, postoje čimbenici koji su usko vezani s unutrašnjosti poduzeća, a formalno djeluju izvan poduzeća pa su na taj način sastavni elementi interne okoline. Razmatranje eksterne okoline poduzeća podrazumijeva utvrđivanje utjecajnih čimbenika koji posredno utječu na ponašanje i promjene u poduzeću. Prema slici 2.9. vidljivo je da postoji više utjecajnih čimbenika odnosno dimenzija ili dijelova okoline koje mogu utjecati na razvoj promjena u poduzeću. Slika 4.2. Eksterna okolina poduzeća 74. Izvor: Buble, M. i dr., Strategijski management, Ekonomski fakultet, Split, 1997., str. 37 Anić, V., Rječnik hrvatskog jezika, Novi liber, Zagreb, 1991., str Hanžeković, M. i dr., Poslovni rječnik, Masmedija, Zagreb, 1992., str

56 Analiza dimenzija ili dijelova eksterne okoline, a prema slici 4.2., pretpostavlja više elemenata kao što su: 39 prirodno-ekološka dimenzija znanstveno-tehnološka dimenzija ekonomska dimenzija političko-pravna dimenzija socio-kulturna dimenzija. Navedene dimenzije eksterne okoline podrazumijevaju analizu utjecajnih čimbenika koji proizlaze iz različitih izvora djelovanja. To je, prije svega, moguće djelovanje koje proizlazi iz prirodnih pojava na koje se mogu nadograditi tekovine znanstveno-tehnološkog napretka. Ekonomski sustav okruženja svakog poduzeća određuje način ponašanja poduzeća u tom sustavu. Političko-pravna dimenzija podrazumijeva sve institucionalne oblike različitih zakona i propisa, a socio-kulturna dimenzija na to nadograđuje različite opće prihvaćene norme ponašanja. Sve to može djelovati, ali na jedan neizravan način, na određene pojave i promjene u poduzeću. Osim elemenata koji kao utjecajni faktor mogu neizravno djelovati na pojave u poduzeću, postoje određeni čimbenici koji daleko izravnije utječu na pojave, te mogu na jedan neposredan način djelovati, osobito na poslovne promjene. U tom smislu treba navesti više čimbenika kao što su tržište roba i usluga, dobavljači i kupci, a posebice konkurentska poduzeća. Izravno na razne promjene u poduzeću mogu djelovati vlasnici odnosno dioničari, te zaposleni, i to bez obzira na veličinu poduzeća. Ukoliko mali gospodarski subjekt nije utemeljen na kreditnim odnosima onda banke i ostale financijske institucije nemaju izravan utjecaj na promjene u poduzeću. Ukoliko je poduzeće nastalo na način da je najveći dio dugotrajne imovine nabavljen uz potporu kreditnih aranžmana onda kreditori postaju bitan čimbenik izravnih promjena i ostalog ponašanja u malom poduzeću. To je posebno bitno ukoliko je ulaganje uslijedilo na temelju zajedničkih programa pa su u tom slučaju i interesi vlasnika i kreditora gotovo jednaki. U sklopu analize utjecaja okoline na poduzeće potrebno je istaknuti da okolina izravno djeluje na egzistenciju i opstanak svakog poduzeća, a osobito je izražen njezin utjecaj na njegov razvitak. U tom smislu se može još pripomenuti kompleksnost i složenost utjecaja okoline, ali i heterogenost odnosno postojanje različitih modaliteta u smislu oštrine utjecaja. U takvoj situaciji je neizostavna pojava i neizvjesnost utjecaja. Uvažavajući prethodne pripomene postavljaju se dva bitna pitanja, a to su: 40 Kako okolina utječe na poduzeće? Kako poduzeće odgovara na utjecaje iz okoline? Konkretna i praktična analiza eksterne okoline može se izvršiti putem poznatih stručnih i znanstvenih metoda. S tim u vezi je na slici 4.3. prikazan Porterov model analize konkurentskih snaga. 39 Wheelen, T. L., Hunger, J. D., Strategic Management, Addison Wesley Publishing Company, Massachusetts, 1990., str Buble, M. i dr., Strategijski management, Ekonomski fakultet, Split, 1997., str

57 Slika 4.3. Porterov model pet konkurentskih snaga 91. Izvor: Buble, M. i dr., Strategijski management, Ekonomski fakultet, Split, 1997., str. Analiziranje, a u ovom slučaju skeniranje, konkurencije prema pristupu, kao što prikazuje slika 4.3. koja je poznata kao Porterov model, omogućuje raščlanjivanje konkurentskog procesa u nekoj grani djelatnosti. Pristup polazi od razumijevanja postojeće konkurentske situacije i predviđanja buduće konstelacije konkurentskih snaga. Prema istom izvoru ovaj model bi trebao dati odgovore na sljedeća pitanja: Koje konkurentske snage ili sile djeluju u grupaciji i kolika je njihova snaga? Kakav je konkurentski položaj i kolika je relativna snaga glavnih rivala? Koje su ključne konkurentske prednosti glavnih rivala? Kakav je relativni troškovni, odnosno financijski položaj glavnih rivala? Koje će sljedeće poteze povući glavni rivali? Osim čimbenika koji mogu djelovati na događaje i promjene u poduzeću koji proizlaze iz eksterne okoline, postoje čimbenici koji se nalaze unutar poduzeća, a obuhvaćeni su unutar interne okoline. Bitna obilježja čimbenika koji proizlaze iz interne okoline su snage i slabosti te okoline ili samoga poduzeća. Kada su u pitanju snage poduzeća, onda treba imati u vidu više čimbenika koji ovise o vrsti djelatnosti i o nizu drugih okolnosti, a najčešće se pojavljuju sljedeće snage: Buble, M. i dr., Strategijski management, Ekonomski fakultet, Split, 1997., str

58 jasna strategijska vizija konzistentna poslovna strategija obrazovanost, stručnost i osposobljenost kadra adekvatna organizacijska strukturiranost odlično poznavanje okoline, a posebno tržišta visoka razina tehničko-tehnološke opremljenosti stalno ulaganje u istraživačko-razvojnu djelatnost kvaliteta, cijena i prepoznatljivost proizvoda ili usluge jak konkurentski položaj raspoloživost financijskih sredstava razrađenost sustava stimulativnog nagrađivanja izgrađenost organizacijske kulture. Prema istom izvoru, osim ključnih snaga poduzeća, svako poduzeće ima određene slabosti, a u praksi se najčešće pojavljuju sljedeće: nepostojanje odgovarajuće poslovne filozofije i strategijske vizije nepostojanje stručnog kadra, odnosno neodgovarajuća kadrovska ekipiranost neprimjerenost organizacijske strukture zahtjevima poduzeća neodgovarajuća tehnološka opremljenost poduzeća neadekvatnost proizvodnog asortimana ili dijapazona usluga nezavidan konkurentski položaj nedostatak financijskih sredstava neizgrađenost organizacijske kulture Ciljevi Strateški ciljevi moraju biti jasni i precizno definirani jer se samo tako mogu odrediti sredstva i metode realizacije. Ciljevi moraju biti realni, odnosno ostvarljivi, a kako bi se to postiglo, potrebno je pridržavati se sljedećih pravila: ciljevi moraju biti dosljedni, ciljevi moraju biti hijerarhijski postavljeni tako da se na vrhu nalaze najopćenitiji, a iza njih slijede detaljni, uz svaki cilj treba definirati odgovornost, rok i način odnosno metodu realizacije, svi ciljevi moraju biti u izravnoj i prepoznatljivoj vezi s misijom poduzeća, valja unaprijed postaviti kriterije na osnovi kojih će se utvrditi jesu li ciljevi ostvareni, ciljeve treba, gdje god je to moguće, izraziti kvantitativno, 50

59 ciljevi moraju biti razumni. Slika 4.4. Odnos ciljeva i interesnih grupa Izvor: Kranjec, Z., Vizija, misija i ciljevi održavanja, Zbornik radova, Skup ODRŽAVANJE 2013, HDO, Šibenik, lipanj 2013, str Slika 4.4. pokazuje zapravo sve interesne grupe koje mogu utjecati na definiranje ciljeva. Dio njih proizlazi iz okoline poduzeća, a drugi dio se nalazi u samom poduzeću. Ostvarivanje simbioze navedenih ciljeva je preduvjet za realne strategijske ciljeve. Oblikovanje strateških ciljeva podrazumijeva utvrđivanje općih tendencija vezanih za poslovanje poduzeća, gdje je bitno sljedeće: stabilno poslovanje poduzeća u budućnosti proširenje udjela proizvoda i usluga na tržištu unapređenje poslovanja odnosno poslovnih funkcija razvoj novih proizvoda i usluga ostala unapređenja, a u uvjetima tranzicije su posebno izraženi procesi restrukturiranja. Zadaće u samom poduzeću su sljedeće; ciljevi poduzeća moraju biti konzistentni s gospodarskim razvojem okruženja treba uskladiti i normativne akte poduzeća da budu konzistentni sa zakonima i propisima iz domene gospodarstva kod postavljanja proizvodnih i tržišnih ciljeva potrebno je stalno imati u vidu konkurencije u zemlji i inozemstvu. 51

60 Plan Različiti čimbenici mogu više ili manje djelovati na definiranje i samu realizaciju poslovne strategije. U teoriji i praksi poznato je više načina definiranja strategije, ali pritom u svakom slučaju treba uvažavati sljedeće čimbenike: tržište konkurentnu sposobnost poduzeća predvidljivo kretanje kapitala reagiranje tržišta mogući utjecaj promjene u snazi i inovativnom sustavu mogućnost osiguranja potrebnih uvjeta opskrbe i održavanja proizvodnih procesa vrijeme potrebno za provedbu pojedinih opcija strateškog razvoja visina troškova pojedinih opcija razvoja strategije poduzeća mogućnosti, oblici, te izvori financiranja razvoja. Strateški plan je temeljni instrument oblikovanja poslovne strategije, koji razrađuje postupak pomoću kojega će se strateški ciljevi ostvariti. Dok strategija sadrži ideje i zamisli, plan određuje instrumentalne mjere odnosno sredstva, angažiranje ljudskih potencijala, financijskih i materijalnih resursa unutar poduzeća. Kao i u svim djelatnostima strategijski plan u održavanju mora precizno utvrditi rokove, a posebice sve što je moguće i kvantificirati pa i vrednovati. Planirati znači utvrditi unaprijed ciljeve te metode i sredstva realizacije. Planski proces ima sljedeće prednosti: bitne odluke se donose bez žurbe pri čemu se raspolaže svim podacima i razmatraju se sve moguće opcije tvrtka je prinuđena gledati u budućnost, što može pomoći u izbjegavanju predvidljivih poteškoća predstavnici su pojedinih tijela prinuđeni na sastajanje i međusobno razmatranje zajedničkih problema ostvarivost ciljeva se pomno razmatra potiče se timski rad moguće je uočiti neučinkovitost i udvostručenje određenih poslova firma će biti sposobnija suočiti se i reagirati na promjenu sredine sve aktivnosti su zajednički usmjerene na rješavanje općih ciljeva uspostavljaju se kriteriji za djelotvorno iskorištenje resursa sudjelujuće osoblje bi moralo biti motivirano ka ostvarivanju planiranih ciljeva sve aktivnosti firme će biti ujedinjene i koordinirane management je prisiljen na razmatranje vlastitih snaga i slabosti pažljiva promatranja mogućih budućih okolnosti mogu otkriti mane i profitabilne mogućnosti moguće je poduzeti mjere kojima bi se utjecalo na buduće okolnosti. 52

61 Vizija, misija, ciljevi i plan, bitno ovise o vrsti strategijskog opredjeljenja, a to je ovisno o više čimbenika, a posebice treba uvažavati situaciju na tržištu. Prema tome, opredjeljenjem za vrstu strategije i definiranjem strategijskih sastavnica otpočinje proces strategijskog upravljanja Strategijska opredjeljenja i upravljanje Vrste poslovnih strategija Strategija rasta Strategija rasta poduzeća može imati različit oblik: 1. strategija obrade tržišta odnosno operativnog razvoja, koja se temelji na očuvanju postojećeg proizvodnog programa, tržišne strukture i tehnološke osnove poduzeća 2. strategija razvoja tržišta koja se temelji na očuvanju postojećeg proizvodnog programa i na usvajanju novih tržišta 3. strategija razvoja proizvoda koja se temelji na očuvanju postojeće tržišne i tehnološke strukture i na promjenama u proizvodnom programu s uvođenjem novih proizvoda 4. strategija ograničene produktno-tržišne diverzifikacije, koja se temelji na očuvanju postojeće tehnološke podstrukture i na promjenama u proizvodnom programu i tržišnoj podstrukturi s ciljem uvođenja novih proizvoda za novo tržište 5. strategija razvoja tehnološke podstrukture koja se temelji na očuvanju postojećeg proizvodnog programa i tržišne podstrukture, ali teži upotpunjavanju proizvodne osposobljenosti i promjenama u tehnološkoj podstrukturi, strategija ograničene tržišno-tehnološke diverzifikacije koja se temelji na očuvanju proizvodnih programa i na promjenama u tehnološkoj i tržišnoj podstrukturi u cilju osvajanja novih tržišta 6. strategija ograničene produktno-tehnološke diverzifikacije koja se temelji na očuvanju postojeće tržišne podstrukture i na promjenama u tehnološkoj podstrukturi i u proizvodnom programu 7. strategija potpune diverzifikacije koja zahtijeva promjene u sve tri osnovne materijalne podstrukture poduzeća, a u cilju uvođenja novog proizvoda s namjerom osvajanja novog tržišta Strategija stabilizacije Svako poduzeće dijeli sudbinu svog nacionalnoga gospodarstva, a često je i pod utjecajem različitih svjetskih tržišnih i ostalih čimbenika koji određuju strateška opredjeljenja u pojedinim situacijama. Prema tome strategija rasta i razvoja poduzeća nije dovoljna kao jedno trajno opredjeljenje, jer neki drugi čimbenici mogu uvjetovati drugačiji razvoj situacije. Primjerice, gospodarske aktivnosti u nekom nacionalnom gospodarstvu, zbog različitih razloga, mogu biti uzrok za stabilizaciju kao postupak u strateškom opredjeljenju. U tom smislu strategija stabilizacije poduzeća podrazumijeva očuvanje i normalizaciju stanja u kojem se nalazi određeno poduzeće a prema težini i kompleksnosti određenog utjecaja može 53

62 predstavljati i konsolidaciju poduzeća. Dakle, vanjski utjecaji mogu svakog menadžera uvjetovati da se opredijeli za zadržavanje trenutačnog statusa, a u cilju čekanja na promjenu otežavajućih okolnosti koje proizlaze iz njegove okoline. Ukoliko su okolnosti takve da uvjetuje pad konjunkture, u tom slučaju će menadžer morati pribjeći konsolidaciji. Na strategiju stabilizacije odnosno na opredjeljenja koja nemaju ciljeve kao što je rast i budući razvoj obično utječu različiti krupni poremećaji u nacionalnom gospodarstvu kao što su velika inflacija, međunarodna izolacija, ratne prilike i ostale vrste više sile. Naravno da svaki poduzetnik mora poduzimati određene mjere kako poduzeće ne bi došlo u otežavajuće okolnosti odnosno u likvidaciju. Različiti elementi stabilizacije, a posebice konsolidacije su poznati u poslovnoj praksi. Poduzetnik, posebice kada je ujedno i vlasnik, poduzimat će nekoliko poznatih postupaka, kao što su smanjivanje broja zaposlenih, smanjivanje svih nepotrebnih, pa čak i nekih uobičajenih troškova, posebni postupci u domeni plaća i ostalih naknada, a sukladno s navedenim i smanjivanje proizvodnje Strategija redukcije Poduzeće kao jedinka u nacionalnom gospodarstvu može, iz više vanjskih i unutarnjih razloga doći u situaciju kada mora reducirati sve poslovne aktivnosti. To se odnosi, prije svega, na smanjeni opseg proizvodnje, osobito u malom poduzeću koje nema posebne poslovne jedinice i slične dijelove poduzeća. Osim toga, u domenu redukcije osobito spada smanjivanje svih investicija i ostalih ulaganja. Redukcija podrazumijeva i smanjivanje opsega proizvodnje samo pojedinih proizvoda ukoliko ih malo poduzeće ima više. Na taj se način ne proizvodi, primjerice onaj proizvod koji trenutačno ne prolazi na tržištu, a može se povećati intenzitet odnosno kapacitet za one proizvode koji imaju veći uspjeh na tržištu. Ukoliko poduzeće zapadne u određenu latentnu, a posebice akutnu krizu, najprije će pokušati s određenim redukcijama. Ako je uzročnik krize kratkotrajna pojava, program redukcije će biti prilagođen novonastaloj situaciji s ciljem ponovne revitalizacije onog programa koji je privremeno reduciran. Uzrok krizne situacije u poduzeću može biti dugotrajan kada osobito mali poduzetnik mora poduzimati radikalna strateška opredjeljenja, koja obično podrazumijevaju smanjivanje opsega proizvodnje jednog proizvoda, a hitno preoblikovanje u cilju proizvodnje onih proizvoda koji mogu postići brzi uspjeh na tržištu. Naravno da ovakvo strateško ponašanje zahtijeva velika financijska ulaganja. Ovdje se ne radi o privremenoj redukciji nego o prestanku jedne proizvodnje, a usvajanju nove. Svaki poduzetnik mora stalno analizirati svoju situaciju te procjenjivati kakvo je stanje poduzeća u odnosu na njegovu okolinu, odnosno stalno treba pratiti i prepoznavati uzročnike koji mogu djelovati na smanjenje neke proizvodne aktivnosti. Strategija redukcije često može značiti izlaženje iz određenoga tržišnog segmenta, a to je opet povezano s različitim otporima i troškovima izlaženja, koji se u pravilu pojavljuju u vezi sa sljedećim čimbenicima: 42 visokospecijaliziranom opremom, kojoj je dosžna prodajna vrijednost zbog specijaliziranosti vrlo niska troškovima ukidanja obrta, s prekvalifikacijom ili prezaposlenošću radne snage strategijskim međusobnim ovisnostima između otpisanog poslovnog područja i preostalim poslovnim područjima u poduzeću (pojavljuje se također stjecanjem na 42 Buble, M., Strategijski management, Ekonomski fakultet, Split, 1997., str

63 sliku poduzeća, tržišne pozicije i konkurentne sposobnosti, kao i također u obliku težega pristupa do financijskog tržišta) emocionalnim čimbenicima, kao što su identifikacija ljudi s poduzećem ili isključivo managementa s čisto određenim poslovnim područjem, lojalnost koja nadvladava gospodarsku učinkovitost, dojam o izgubljenom prestižu i drugo državnim i društvenim ograničenjima Generičke strategije Neki su autori razvili koncepciju generičkih poslovnih strategija koja se temelji na činjenici da je bit poslovne strategije opredjeljivanje puta do dosezanja konkurentske prednosti za pojedino strategijsko poslovno područje odnosno jedinicu poduzeća. Do konkurentske prednosti moguće je doći samo putem sniženja troškova u odnosu na razinu troškova koju postižu konkurenti ili putem diferencijacije proizvoda odnosno zaliha. S obzirom na to da je kod djelatnosti održavanja obično u pitanju malo poduzeće, pojam poslovno područje može se poistovjetiti s pojedinim uslugama. U tom slučaju bitne su tri temeljne generičke strategije: strategija vođenja troškova strategija konkurencije niskim troškovima 2. strategija diferencijacije strategija konkurencije unikatnim proizvodima 3. strategija fokusiranja strategija konkurencije usredotočena na odgovarajući tržišni segment. Strategija vođenja troškova usmjerena je na stvaranje konkurentske prednosti, a na temelju nižih troškova i to na cjelokupnom tržištu. Ovakav strateški pristup može se koristiti kada tržište ima veliki broj kupaca koji su vrlo osjetljivi na promjenu cijena. Na takvom tržištu poduzetnik može ostvariti prednost putem smanjenja troškova, ako poveća ukupnu učinkovitost koja će rezultirati smanjenjem troškova. Naime, svaki poduzetnik mora redovito provoditi praćenje i vršiti stalnu analizu u cilju smanjivanja troškova. Osim toga ovaj se pristup može uspješno primjenjivati kada su proizvodi standardizirani, tj. kada nisu čvrsto oslonjeni na neku marku odnosno kada imaju posebne značajke Strategija životnog ciklusa proizvoda Poznata je činjenica da svaki proizvod ima svoj vijek poslovne egzistencije ili životni ciklus. U teoriji je, uglavnom, prihvaćeno da svaki proizvod nekog njegovoga usvajanja najprije prolazi kroz fazu uhodavanja na koju se nastavlja intenzivan rast u smislu povećanja prodaje, a time i proizvodnje. Sljedeća je faza još uvijek karakteristična po rastu prodaje, ali s daleko manjim intenzitetom pa se naziva zrelost. Posljednju fazu karakterizira opadajuća prodaja što znači i manja proizvodnja. Svaki pa i mali poduzetnik može svoje dugoročno premišljanje prilagoditi fazama životnog ciklusa proizvoda. To znači da će u prvoj fazi konkurirati cijenama kako bi se osvajali novi tržišni segmenti odnosno pozicija u njima. Nakon uhodavanja i stabilizacije pozicija u tržišnim segmentima može ići na druge vidove marketinškog djelovanja odnosno kombinacije elemenata marketing miksa. Dugoročnije 43 Porter, M. E., Competitive Strategy, Techniques for Analysing Industries and Competitors, Free Press, New York, 1980., str

64 osiguranje rasta prodaje može se postići daljnjim povećanjem kvalitete i zadovoljenja većeg broja potreba kupaca u nekom tržišnom segmentu. Uz to stalno treba raditi na smanjenju cijene koštanja kako bi se uvijek moglo djelovati i putem cijena, a sve u cilju dugoročnog osiguranja konkurentnosti. Prema tome može se zaključiti da je bit strategije životnog ciklusa osiguranje dugoročnijeg rasta tako da svaki mali poduzetnik mora imati u vidu činjenicu da nikako ne smije imati dugoročni cilj zrelost proizvoda kao trajnu fazu životnog ciklusa Strategijsko upravljanje Ciljevi poduzeća Organizacija je skupina ljudi koji su se udružili radi ostvarenja određenih zajedničkih ciljeva. Stoga je cilj ključni element svake organizacije, a tako i poduzeća kao poslovne organizacije. Razlozi zbog kojih je za poduzeće i njegove zaposlenike važno definirati ciljeve jesu sljedeći: 44 (1) cilj jasno definira smjer djelovanja (poznata je svrha poslovanja i rezultati koji se očekuju), (2) cilj je standard (norma) prema kojem se može mjeriti uspjeh i poduzimati potrebne mjere, i (3) cilj je sredstvo motivacije (izazov koji potiče zaposlenike na zalaganje i dobre radne rezultate). Ciljevima se definiraju rezultati prema kojima poduzeće namjerava usmjeriti svoje buduće napore i poslovne aktivnosti. Opće je mišljenje da poduzeća imaju više ciljeva, među kojima postoji određena hijerarhija. Po važnosti na prvom su mjestu ciljevi poduzeća kao cjeline, a ispod njih su locirani ciljevi organizacijskih dijelova poduzeća, radnih timova i pojedinih zaposlenika kao izvedeni ciljevi. Polazeći od toga oblikuju se ciljevi svih organizacijskih razina u poduzeću i oni su temelj za planiranje na tim razinama u organizacijskoj strukturi poduzeća. Poduzeće kao cjelina ima glavni cilj maksimalizirati dobit. Taj se cilj obično dopunjuje određenim pravnim i etičkim ograničenjima. U suvremenim uvjetima poslovanja dobit (profit) ne može biti jedini cilj poduzeća, zato što bi tada poduzeće došlo u sukob s interesima zaposlenika, građana zainteresiranih za zaštitu okoliša i drugih čimbenika koji bi u duljem razdoblju mogli ograničavati uspješnost poduzeća. Stoga se uz glavni cilj maksimalizacije dobiti u većini poduzeća definiraju dodatni ciljevi koji se mogu izraziti kao stvaranje dobrih međuljudskih odnosa u poduzeću, osiguravanje solventnosti, kreiranje novih i poboljšavanje postojećih proizvoda, proizvodnja veće količine proizvoda uz niže troškove, kontrola zaštite i čuvanja okoliša, zapošljavanje ljudi i ispunjavanje drugih društvenih obveza poduzeća. Kad god je to moguće ciljevi trebaju biti jasni, mjerljivi, ostvarivi (realistični), stabilni, vremenski ograničeni, te prostorno i vremenski usklađeni. Jasni ciljevi precizno definiraju svrhu određene aktivnosti. Najbolje ih je napisati. Izravno iskazuju nalog za izvršenje neke aktivnosti, određene kvalitete i u danom vremenu. Ako ciljevi nisu jasno definirani i svima potpuno razumljivi aktivnosti poduzeća nisu usmjerene i teško ih je organizirati. Mjerljivi ciljevi se mogu lako kvantificirati. Konačni rezultat ostvarenja cilja mora biti kvantificiran, kako bi se moglo pratiti njegovo ostvarenje. Stoga, svaki cilj mora imati definiranu početnu 44 F.L. Fry, C.R. Stoner i R.E. Hattwick, Business, An Integrative Approach, Second Edition, Irwin i McGraw-Hill, Boston, 2001, str Prema: Karić, M., Ekonomika poduzeća, Ekonomski fakultet, Osijek, 2006., str

65 razinu od koje poduzeće polazi i konačnu razinu do koje treba stići. Uopćeno definiranje ciljeva treba izbjegavati (na primjer, zadovoljstvo kupaca može se mjeriti brojem primljenih reklamacija ili brojem izgubljenih kupaca). Ostvarivi se ciljevi mogu realno dostići (ne smiju biti kao «kule u zraku»). Potrebno je razmotriti postojeće zapreke i način njihova prevladavanja. Ciljevi su usmjereni prema određenom rezultatu. Za svaki željeni rezultat treba definirati poseban cilj, ostvariv s raspoloživim resursima i u zadanom vremenu. Stabilni ciljevi se ne mijenjaju tijekom određenog razdoblja. Svako poduzeće nastoji svoje ciljeve održati relativno stabilnim. Samo na taj način definiranje ciljeva ima svoju svrhu, odnosno osigurava ostvarenje željenih rezultata. Stabilni ciljevi osiguravaju trajnu orijentaciju za djelovanje menadžera i radnika poduzeća. Vremenski se ograničeni ciljevi odnose na određeno vremensko razdoblje. Imaju naznačeno vrijeme u kojem će doći do potrebne razine ostvarenja (na primjer, opseg prodaje će porasti za 15 posto tijekom sljedeće godine). Potrebno je imati u vidu utjecaje koji bi mogli dovesti do zakašnjenja i mogućnost njihova otklanjanja. Prostorna usklađenost ciljeva u poduzeću znači da ciljevi dijelova poduzeća vode ostvarenju ukupnog cilja poduzeća. Vremenska usklađenost ciljeva osigurana je ako kratkoročni ciljevi pojedinih razdoblja vode ostvarenju dugoročnog cilja poduzeća. Ukupni ciljevi poduzeća definirani za određeno razdoblje mogu biti izraženi u sljedećem obliku: dobit u određenom postotku na neto uložena sredstva, određeni položaj na tržištu (opseg prodaje), proizvodnost rada kao količina proizvoda ili usluga po radniku, planirani razvoj novih proizvoda, uvođenje novih tehnologija, planirano osvajanje novih tržišta i sl. Vlasnici poduzeća uložili su u njega svoj kapital radi stjecanja dobiti, ali rijetko sudjeluju u svakodnevnom poslovanju. Obično postavljaju šire (okvirne) ciljeve poduzeća i biraju menadžment (direktora i druge voditelje poduzeća) čija je zadaća ostvariti te ciljeve. Najodgovorniji ljudi u poduzeću definiraju uže (pojedinačne) ciljeve. Njihove odluke o ciljevima postavljaju temelje za planiranje i poslovno odlučivanje u poduzeću, odnosno za izbor metoda i sredstava za realizaciju ciljeva. Prema tome, ciljevi su polazišta za izradu planova, a planovi su sredstva za ostvarenje ciljeva Upravljačke funkcije 46 U suvremenom poduzeću neophodno je upravljanje. Upravljačkim se akcijama može osigurati da pojedinci pridonose najviše što mogu izvršavanju zadataka cijele skupine. Ljudi koji su odgovorni za stvaranje uvjeta kako bi poduzeće ostvarilo svoje ciljeve nazivaju se menadžerima (ravnateljima, direktorima). Oni pomažu drugim ljudima u poduzeću pri postavljanju i dostizanju ciljeva. Menadžment je proces i vještina obavljanja poslova putem drugih ljudi radi ostvarivanja ciljeva poduzeća uz racionalno korištenje ekonomskih resursa i prilagođavanje promjenljivoj okolini. Sposoban menadžer može biti i dobar poduzetnik. Međutim, za razliku od poduzetnika kojima je bitno obilježje traženje pogodnih prilika za uspješan posao (engl. opportunity driven people), menadžeri imaju zadatak što bolje iskoristiti raspoložive resurse (engl. resource driven people). 45 Preuzeto iz knjige: Karić, M., Ekonomika poduzeća, Ekonomski fakultet, Osijek, 2006., str Ibidem, str

66 U poduzeću koje djeluje u tržišnom gospodarstvu menadžment je jedna od najvažnijih aktivnosti. Iskustvo je pokazalo da izolirani rad pojedinaca nije dobar način za postizanje željenih ciljeva. Bolji se rezultati postižu skupnim radom u kojem samo dobar menadžment može osigurati koordinaciju (suradnju i usklađivanje) rada pojedinaca. Većina se menadžerskih zadataka provodi unutar same organizacije radi oblikovanja unutarnje okoline. Međutim, jasno je da menadžeri moraju isto tako djelovati i u vanjskoj okolini. Naime, menadžeri ne mogu dobro upravljati poduzećem ako ne razumiju bitne elemenata vanjske okoline (ekonomskih, tehnoloških, socijalnih, političkih i etičkih čimbenika). Upravljač poduzećem može biti vlasnik koji je ujedno menadžer ili profesionalni upravljač (menadžer). Uloga menadžera se vremenom mijenja. prije se smatralo da je njegov zadatak kao upravljača davati zaposlenim ljudima naloge što da rade i nadgledati njihov rad, strogo čuvati red i disciplinu. Suvremeni je menadžer usmjerivač (koordinator) koji razvija timski rad, suradnju i partnerstvo sa zaposlenicima na zajedničkom zadatku ostvarenja ciljeva poduzeća. Menadžer mora biti posebice sposoban komunicirati s drugim ljudima, dobro predviđati promjene, te poticati, obučavati i usklađivati rad drugih zaposlenika. U radu menadžera posebno je važna sposobnost donošenja racionalnih odluka. Uloga menadžera razlikuje se ovisno o vrsti organizacije u kojoj radi. Prije svega, menadžeri djeluju u gospodarskim subjektima, ali i u javnim ustanovama i neprofitnim organizacijama. U gospodarstvu treba razlikovati menadžere (voditelje) proizvodnje, prodaje, nabave, financija, računovodstva i velikog broja drugih poslovnih aktivnosti koje se obavljaju u uredu ili na terenu, u velikim i malim poduzećima, državnim i privatnim poduzećima, itd. Uz određene posebnosti postoje i neka opća načela djelovanja i zajedničke funkcije menadžera. Menadžment kao poslovni proces sadrži neke bitne skupine aktivnosti koje zovemo funkcijama menadžmenta, a najvažnijim se smatraju sljedeće menadžerske funkcije: 1. planiranje 2. organiziranje 3. izbor kadrova (kadroviranje) 4. vođenje i 5. kontroliranje. Sve su navedene funkcije skupine različitih aktivnosti koje su međusobno povezane i utječu jedna na drugu. Proces menadžmenta započinje planiranjem, ali su i druge funkcije jednako važne. Usmjerene su na angažiranje zaposlenika poduzeća i korištenje drugih resursa radi ostvarivanja ciljeva poduzeća. U narednom ćemo tekstu razmatrati navedene funkcije menadžmenta. 58

67 Proces Proces strateškog upravljanja u poduzeću koje se bavi djelatnostima održavanja, započinje s definiranim planom. U planu su, kako je to već ranije objašnjeno, utvrđeni svi elementi uvažavajući vremenski proces, kvantifikaciju i vrednovanje. Nakon definiranog plana počinje realizacija-akcije. To podrazumijeva postavljanje organizacije i raspored kadrova u smislu pouzdanog obavljanja poslova i zadataka na razini poduzeća i na zadani strateški rok. Dio akcija koje se nazivaju vođenje je zapravo jedna menadžerska koordinacija koja se sastoji od stalnih postupaka trenutne kontrole i ispravljanja pogrešnih međurezultata tijekom poslovanja, te osiguranja kooperacije među različitim sudionicima u poslovnom procesu. Vodstvo se u teoriji menadžmenta obično definira kao umijeće pomoću kojega neka osoba utječe na druge i usmjerava ih kako bi svojim radom pridonosili ostvarivanju strateških ciljeva poduzeća. Odgovornost menadžera kod vođenja odnosno realizacije plana podrazumijeva i motivaciju kadrova, organizaciju timskog rada i visoki stupanj kvalitete komuniciranja. Voditelji mogu utjecati na druge, jer imaju odgovornost, ali i moć odnosno instrumentarij prinude i nagrađivanja. Slika 4.5. Strategijski upravljački proces Menadžerska se kontrola u smislu ovog razmatranja smatra naknadnom provjerom rezultata procesa u nadležnosti nekog menadžera. Prema slici 4.5. kontrola nije uvijek krajnja aktivnost u strategijskom upravljačkom procesu, jer se nakon nje može vršiti i analiza. Obuhvaćeni su postupci utvrđivanja cijelog procesa, od definiranja vizije, pa sve do provjere izvršenja strategijskih ciljeva odnosno plana. Rezultati analize vrlo su pouzdana podloga za postavljanje buduće poslovne strategije. Prethodna objašnjenja o posebnim značajkama outsourcinga, bitnih elemenata održavanja i načina postavljanja poslovne strategije, omogućuju razmišljanja o osnivanju poduzeća za djelatnost održavanja ili restrukturiranja neke djelatnosti u cilju obavljanja poslova održavanja. 59

68 5. OUTSOURCING-POSLOVANJE GOSPODARSKOG SUBJEKTA U DJELATNOSTIMA ODRŽAVANJA 5.1. Institucionalizacija poduzeća za outsourcing Osnivanje odnosno institucionalizacija poduzeća za outsourcing prikazana je na slici 5.1. Prilikom osnivanja odnosno utemeljenja svakog poduzeća, pored bitnih pitanja kao što su izbor proizvoda i posjedovanje temeljnoga kapitala, ostaju još mnogi poslovi do okončanja institucionalizacije. To se prije svega odnosi na rješavanje određenih pravnih pitanja i izbor lokacije, ali i na uređenje te opremanje poslovnog prostora. Prema dostupnim informacijama poduzeće koje se odlučilo baviti nekom vrstom održavanja u outsourcingu može imati značajne prednosti. Osobito male tvrtke specijalizirane za određene usluge, mogu značajnije razvijati inovativna rješenja, povećati fleksibilnost, ubrzati redizajniranje čitavoga poslovnog procesa, povećati portfelj usluga i kontinuirano sudjelovati u unapređenju poslovanja. 47 U teoriji i praksi poznati su različiti zakonski oblici organizacije malih poduzeća, a održavanje se i organizira većinom kao malo poduzeće. Bez obzira na činjenicu da različite države, a posebice one u uvjetima tranzicije, donose nove vlastite zakone i propise, svi oni imaju izvor u temeljnim zakonima koji vrijede u modernim dugoročno stabilnim tržišnim gospodarstvima razvijenih zemalja. Tako postoje poznati pravni oblici za organizaciju gospodarskih subjekata, a osnivač mora poznavati sve temeljne zakone, kao i ostale prateće propise iz domene gospodarstva. Odluka o proizvodu Lokacija Pravno reguliranje Registracija Slika 5.1. Institucionalizacija poduzeća Jedan od bitnih problema u svezi s institucionalizacijom poduzeća jest izbor lokacije. Za razliku od velikih gospodarskih subjekata, malo poduzeće može prići problemu lokacije

69 daleko preciznije. Tu dolazi do izražaja bitno ekonomsko načelo, da vrsta djelatnosti odnosno marketinška istraživanja određuju i mjesto sjedišta odnosno poslovanja. Naravno, za neke je djelatnosti sjedište odnosno lokacija važnije pitanje koje u drugim djelatnostima nije toliko izraženo. Ovdje je riječ o dva prividno suprotstavljena čimbenika. Prvi je pogodnost zaposlenima, a drugi, još važniji da se poduzetnik približi kupcu. Pri izboru lokacije treba, osim intuicije, upotrijebiti i marketinška istraživanja, koja su bitno određena vrstom djelatnosti odnosno proizvodom ili uslugom. Kada je u pitanju veleprodajno ili uslužno poduzeće i ako je načelno donesena odluka o lokaciji, mora se imati u vidu sljedeće: 48 jesu li susjedna poduzeća zdrava? koliko je blizu najbliža konkurencija? je li mjesto okruženo dobro održavanim kućama? ima li dovoljno parkirališta? je li mjesto dostupno javnom prijevozu? koje urbanističke zahtjeve treba ispuniti? koliko daleko kupci trebaju putovati? postoji li stalan pješački promet pored tog mjesta? ima li prostora za razvoj? je li prostor dostupan s više strana? je li izgled mjesta ugodan? postoji li prometni znak za privlačenje kupaca? Pri lociranju neke proizvodnje potrebno je, u skladu s vrstom djelatnosti, imati u vidu sljedeće čimbenike: radna snaga veličina općine, odnosno konzumnog područja prijevoz onečišćenje vode potrebno zemljište, gorivo i električna energija porezi financiranje. Naravno, mala poduzeća koja se bave proizvodnjom sofisticirane robe, visoke tehnologije, imaju posebne kriterije glede lokacija kao što su: 49 proizvodnost rada povoljna porezna klima dostupnost prestižnih akademskih institucija koje mogu dati istraživačku potporu prihvatljivi životni troškovi pristupačan sustav prijevoza. 48 Siropolis, N. C., Menedžment malog poduzeća, prijevod, Mate, Zagreb, 1995., str Op. cit., str

70 lak pristup tržištu ograničen regionalni regulativni nadzor, pogodna opskrba energijom kulturne privlačnosti pogodna klima lak pristup sirovinama. Konačan zaključak u svezi s odlukom o lokaciji malog poduzeća polazi od dvije bitne postavke, a to su, prije svega, mogućnost smanjenja troškova, a zatim stvaranje uvjeta maksimalne dostupnosti kupcu odnosno učinkovita prodaja. Poslovni, odnosno proizvodni prostor, u skladu s vrstom djelatnosti, mora udovoljiti sljedećim mikro i makro kriterijima: 50 veličina parkirališta osiguranje energije mogućnost proširenja osiguranje od provale blizina poslovnih prostora mikrolokacija sjedišta promjenjivost svojstava okoline. Navedenim kriterijima može se dodati i usuglašavanje uvjeta rada s institucionalnim zakonima i aktima glede uvjeta rada i zaštite na radu. Kod odluke o mikrolokaciji i veličini prostorija za obavljanje djelatnosti, postavit će se jedna dilema, a to je treba li kupiti ili unajmiti prostor. Odluka o tome ovisi o dugoročnosti poslovanja djelatnosti u određenom prostoru. To znači da je moguća situacija, a naročito u trgovini i nekim uslugama, da tvrtka zapravo seli za kupcima. Sami radni prostori moraju, prije svega, omogućiti nesmetan, dakle učinkovit rad, uz poštivanje zakona. Bez toga ni jedno malo poduzeće ne bi smjelo početi rad. To je minimum trajne poslovne imovine za uredsko poslovanje, a posebice za proizvodnju. Povodom razmještaja odnosno unutarnjeg rasporeda potrebno je konzultirati stručnjake za poslovni, odnosno proizvodni interijer. Posebno treba pripomenuti da upravo prvi kontakt u nekim djelatnostima stvara osjećaj kvalitete tvrtke Definiranje osnovnih elemenata marketinga Poimanje marketinga Voditelj malog poduzeća u djelatnostima održavanja, osobito ako je ujedno i vlasnik, mora biti tehnolog, financijski stručnjak, također, i dobar poznavatelj marketinga. Ovo je nužno jer se kompletna valorizacija proizvoda ili usluga svakog malog poduzeća odvija na tržištu. Iz ukupnosti aktivnosti u prometu robe i usluga nastao je jedan sveobuhvatan izraz definiran od više autora kao marketing. Kako bi se razumjela definicija marketinga odnosno bit 50 Bennet, R., Management, prijevod, Informator, Zagreb, 1986., str

71 marketinških aktivnosti, u daljnjem se tekstu navodi i razmotra nekoliko viđenja toga pojma od strane poznatih autora odnosno iz više izvora. Prema definiciji American Marketing Association "marketing je proces kojim se planira i proizvodi ideje, roba i usluge, određuju njihove cijene, obavlja promocija i distribucija da bi se ostvarila promjena koja će zadovoljiti ciljeve pojedinaca i organizacija" 51. Ova je definicija obuhvatila jednu kompleksnu aktivnost od istraživanja potreba kako poduzeća tako i pojedinaca pa sve do zadovoljenja tih potreba. Da bi se ta aktivnost realizirala, potrebni su određeni marketing instrumenti, na što upućuje i sljedeća definicija. Ona objašnjava dodatnu dimenziju, a to je dinamika tržišnih aktivnosti. U tom smislu marketing se sastoji od aktivnosti pojedinaca koje omogućuju i ubrzavaju razmjenu u dinamičnom okružju pomoću stvaranja, distribucije, promocije i određivanja cijena robe, usluga i ideja. 52 Iz navedenih definicija proizlazi da su bitni partneri u procesu kojim dominiraju marketing aktivnosti prodavač i kupac. Sve te aktivnosti mogu obavljati proizvođači, što je u malom poduzeću gotovo redovito slučaj, ali to povremeno mogu obavljati i posrednici. Uključivanje posrednika je opravdano ako se time povećava učinkovitost prodaje. Još se može pripomenuti da marketinške aktivnosti trebaju provoditi profitne, kao i neprofitne tvrtke odnosno ustanove. Bit marketinga kao aktivnosti u kojoj se između prodavača i kupaca nalazi vrijednosni tok, pokazuje slika 5.2. N e š t o o d v r i j e d n o s t i n o v a c, p o t r a ž i v a n j e, r a d, r o b a K u p a c P r o d a v a č Slika 5.2. Tok vrijednosti na tržištu N e š t o o d v r i j e d n o s t i D o b r a, u s l u g e, i d e j e Izvor: Dibb, S., Simkin, L., Pride, M. W., Ferell, C. D., Marketing, prijevod, Mate, Zagreb, 1995., str. 6. Mišljenje je Philippa Kotlera da je "marketing društveni proces kojim, putem stvaranja i razmjene proizvoda i vrijednosti s drugima, pojedinci i grupe dobivaju ono što im je potrebno. 53 Taj stav razrađuje slika 5.2. na kojoj su predmet ponude ili potražnje, proizvodi ili usluge. Te potrebe ili želje imaju svoju vrijednost koja do kupca dolazi u procesu razmjene i transakcija. Sve se to odigrava na tržištu, da bi se moglo valorizirati u vrijednosti s obje strane. Za to su potrebni određeni instrumenti, osobe, skupine, kao i ustanove kao nositelji tih aktivnosti. 51 Bennet, D. P., The Dictionary of Marketing Terms, American Marketing Associtation, Chicago, 1988., str Dibb, S., Simkin, L., Pride, M.W., Ferell, C. D., Marketing, prijevod, MATE, Zagreb, 1995., str Kotler, P., Upravljanje marketingom 1., prijevod, Informator, Zagreb, 1988., str

72 Potrebe, želje i potražnja Proizvodi Vrijednost i zadovoljenje Razmjena i transakcije Tržišta i marketing Slika 5.3. Bit marketing koncepcije Izvor: Kotler, P., Upravljanje marketingom 1, prijevod, Informator, Zagreb, 1988., str. 4. Pomnija analiza definicija marketinga omogućuje izvođenje zaključka da je marketing, ne samo tržišni, nego i jedan suvremeni društveni proces. Prema Peteru Druckeru "marketing je toliko fundamentalan da se može smatrati zasebnom funkcijom. Riječ je o sveukupnom poslovanju promoviranom kroz prizmu njegova krajnjeg rezultata, to jest sa stajališta kupca 54. Sve definicije o marketingu upućuju na obuhvat svih aktivnosti kojima proizvođač želi zadovoljiti potrebe i/ili želje kupaca. Prema navedenim izvorima, marketing se može odrediti putem njegovih temeljnih načela: marketing se sastoji od aktivnosti u aktivnostima marketinga sudjeluju pojedinci, grupe pa i ustanove pomoću marketinga je omogućena pa i pospješena razmjena mora se imati u vidu da se marketing provodi u jednom dinamičnom okruženju za uspješno provođenje marketinga uključuju se određeni instrumenti marketing miksa kao što su proizvod, distribucija, promocija i cijena sve marketinške aktivnosti su usredotočene na robu, usluge i ideje marketing je dio poslovnih aktivnosti svih poduzeća, kao i neprofitnih organizacija, asocijacija i institucija marketing ima svoju specifičnu ekonomiju s posebnom pozornošću na troškovima Marketinška istraživanja Marketing, ako se promatra kao aktivnost, najviše se očituje u obliku određenih istraživanja. Temeljni je cilj tih istraživanja proizvod ili usluga koje treba ponuditi tržištu odnosno prodavati. Nakon toga se postavljaju druga pitanja, kao što su mjesto razmjene odnosno prodaje, količine i kvalitete proizvoda ili usluga, a osobito je važno pitanje cijene. Jedno od bitnih pitanja odnosi se na vrstu i snagu same konkurencije. Zbog toga, marketinško istraživanje može svakom poduzetniku izuzetno pridonositi uspjehu poslovanja. Većina malih poduzetnika trebala bi poduzeti određena marketinška istraživanja i prije pokretanja posla odnosno otvaranja poduzeća. U tom se slučaju barem okvirno mora istražiti ili utvrditi, primjerice, gdje locirati poduzeće, kakvi ćebiti prihodi i rashodi odnosno kakva se dobit očekuje u prvoj godini poslovanja, koliko novca treba za redovito financiranje, a 54 Op. cit., str

73 posebice pitanja glede proizvoda, tržišta i marketing miksa. Marketinška istraživanja pretežito se provode na tržištu i zbog toga što se odnose na promjene s nepredviđenim događanjima i utjecajima. Nakon osnivanja poduzeća mnogi poduzetnici zaboravljaju činjenicu da se utvrđene okolnosti stalno mijenjaju. Takav stav može proizvoditi smanjenje prodaje odnosno gubitak kupaca. Naime, potražnja kao i kupovne navike često se mijenjaju, pa na dugoročan uspjeh mogu računati samo oni koji budno prate već osvojena tržišta. Konkretizacija marketinških istraživanja je prilagođavanje ponude promjenama tržišta. Marketinška se istraživanja i kod malih poduzeća provode aktivnostima, a sve one čine jedan ireverzibilni proces. Taj proces prikazuje slika 5.4. na kojoj se vidi da je prvi korak određivanje potreba za činjenicama, što se nastavlja pronalaženjem i analizom činjenica, kako bi se mogle poduzimati konkretne akcije. Potreba za određivanje činjenica Pronalaženje činjenica Analiziranje činjenica Poduzimanja akcija Slika 5.4. Proces marketinškog istraživanja Izvor: Siropolis, N. C., Menedžment malog poduzeća, prijevod, Mate, Zagreb, 1995, str Određivati potrebe za činjenicama glede proizvoda, tržišta, cijena i konkurencije, znači stalno misliti na budućnost. U tom istraživanju treba, osobito, utvrditi sljedeće: utvrditi za kojim tržištima se najviše isplati posegnuti prepoznati povoljne točke u tržišnom okruženju izabrati novi proizvod odnosno uslugu koju kupci žele otkriti zašto se postojeći proizvod ili usluga prodaje dobro ili loše postaviti ostvarive tržišne ciljeve. 55 Utvrđivanje potreba za pojedinim činjenicama, a posebice njihovo pronalaženje, složen je problem za sve tvrtke, osobito za male poduzetnike. Zato se mali poduzetnici moraju snalaziti na drugi njima dostupan način. Jedna od iskušanih metoda svakako je pronalaženje i istraživanje raspoloživih statističkih informacija. Svaki će mali poduzetnik istraživati i koristiti one informacije koje su relevantne za njegovu djelatnost. Kada je riječ o proizvodnji većeg broja proizvoda, onda se ponekad može uključiti tvrtka za marketinško istraživanje. Sljedeći korak marketinškog istraživanja je analiziranje činjenica. Njegova je svrha istražiti segmente tržišta na koje se treba usmjeriti odnosno kojima treba težiti. Tim se problemom bavilo više autora. Smatra se da je "segmentacija tržišta podjela tržišta u podskupine kupaca 55 Siropllis N. C., Menedžment malog poduzeća, prijevod, MATE, Zagreb, 1995., str

74 sličnih potreba za proizvodom, odnosno uslugom. 56 Prema tome tržišni segment je skupina kupaca koji imaju slična obilježja glede želja ili potreba za jednom ili više vrsta proizvoda odnosno usluga. Kako bi se neka skupina osoba mogla smatrati tržištem moraju biti ispunjena sljedeća četiri kriterija: ljudi moraju željeti ili trebati proizvod, a ako nemaju potrebu tada se ta skupina ljudi ne može smatrati tržištem skupina ljudi mora imati sposobnost kupnje proizvoda, a ona je u funkciji njihove kupovne moći, koja se pak sastoji od izvora kao što su novac, dobra i usluge kojima se razmjenjuje ljudi moraju htjeti upotrijebiti svoju kupovnu moć ljudi u određenoj skupini moraju imati ovlast za kupnju robe. 57 Segmentacija tržišta u načelu podrazumijeva usredotočenje poduzetnika na onaj dio tržišta na kojem može postići svoje prodajne ciljeve. Poduzetnici mogu svoja tržišta segmentirati koristeći jednu od sljedeće četiri moguće kategorije segmentiranja: u odnosu na proizvod zemljopisno psihografski demografski. 58 Kriteriji koji se odnose na proizvod podrazumijevaju očekivane koristi, volumen uporabe i krajnju uporabu. Zemljopisni čimbenici, kao što su klima i gustoća stanovništva, te prirodni izvori, također su temelj za segmentaciju tržišta. Tri najčešća psihografska čimbenika su motivi života i osobne značajke kupaca. Demografski čimbenici podjele na pojedine skupine stanovnika su obrazovna razina, dohodak i dob. Segmentacija tržišta ima niz prednosti jer omogućuje permanentnu analizu kupaca i konkurencije. Uz to se učinkovito raspoređuju svi resursi poduzeća i omogućuje se učinkovito strateško planiranje u marketingu. Sama aktivnost segmentiranja ima svoj proces, elemente kao i konačne ciljeve kao što prikazuje slika 5.5. Proces segmentiranja obuhvaća različite aktivnosti: uzeti u obzir varijable za segmentaciju tržišta analizirati profile dobivenih segmenata vrednovati dobivene segmente tržišta odlučiti se o strategiji odabira ciljnih tržišta koji segmenti i koliko njih bi moglo doći u obzir kao ciljno tržište upoznati percepcije potrošača pozicionirati proizvod u misaoni proces programirati odgovarajući marketing miks. 56 Op. cit., str Dibb, S., Simkin, L., Pride, M. W. Ferell, C. D., Marketing, prijevod, MATE, Zagreb, 1995., str Siropllis, N. C., Menedžment malog poduzeća, prijevod, MATE, Zagreb, 1995., str

75 Slika 5.5. Temeljni elementi segmentacije Izvor: Dibb, S., Simkin, L., Pride, M. W., Ferell, C. D., Marketing, prijevod, Mate, Zagreb, 1995., str. 74. Ako se zna da je u djelatnosti održavanja posebno bitna brzina i ekspeditivnost te minimiziranje troškova, onda je jasno da se tržište segmentira uvažavajući geografski kriterij. Ciljano tržište ovisi o vrsti održavanja što određuje ciljne kupce. Razina specijalizacije uvjetuje konkurentne odnose među tvrtkama iz djelatnosti održavanja. Slika 5.6. Tržišna segmentacija u djelatnosti održavanja 67

76 Održavanje kao vrlo dinamična djelatnost polazi od činjenice da u geografski omeđenom prostoru ima nekoliko ciljnih tržišta za tvrtke iz djelatnosti održavanja A, B i C. Svaka tvrtka priželjkuje određenu poziciju u svakom ciljnom tržištu. Naravno da se to odvija u vrlo dinamičnoj tržišnoj utakmici. Zato svaka tvrtka mora poduzimati niz akcija u cilju istraživanja tržišta. To se odnosi na sve vidove promocije, kao i ostale elemente marketing miksa, a osobito treba stalno povećavati kvalitetu proizvoda ili usluge održavanja Nakon što se izvrše sva istraživanja i analize jedna od bitnih akcija je izbor ciljnog tržišta. Koje skupine potrošača odabrati kao ciljni dio tržišta pitanje je na koje se može odgovoriti ako se pristupi na sljedeći način: usredotočiti se na samo jedan segment s jednim proizvodom ponuditi jedan proizvod većem broju segmenata usmjeriti različite proizvode na svaki od segmenata. 59 Poduzetnici moraju izuzetno precizno odlučiti koji je proizvod s njihovim temeljnim značajkama će usmjeriti prema određenom segmentu tržišta. U tom je smislu posebno važno kako potrošač doživljava proizvod i kako je on pozicioniran u odnosu na konkurenciju. U svakom slučaju pojedini segmenti moraju biti mjerljivi te zadovoljavajući glede profita. Osim toga, mora biti postavljena odgovarajuća kombinacija elemenata marketing miksa. Jedna od temeljnih akcija nakon učinkovitih marketinških istraživanja jest procjena tržišta i predviđanje prodaje Marketing miks Prema uobičajenoj definiciji marketing miks ili marketing splet je optimalna kombinacija sljedećih elemenata. proizvod cijena distribucija promocija. Proizvod ili usluga je temeljni element marketing miksa kod malog poduzeća. To je zapravo jedna od temeljnih pretpostavki za osnivanje malog poduzeća. Definirati proizvod se može na više načina, ali je bit sadržana u sljedećem: "Proizvod je sve ono korisno, odnosno ponekad i nekorisno, što netko primi prilikom razmjene. Proizvod je sveukupnost opipljivih i neopipljivih svojstava, uključujući funkcionalne, socijalne i psihološke koristi i zadovoljstva Dibb, S., Simkin, L., Pride, M. W., Ferell, C. D., Marketing, prijevod, MATE, Zagreb, 1995., str Scott, D., Warshav, R. M. Taylor, R., Introduction to Marketing Management, Irwin, Homewood, 1985., str

77 Prema navedenoj definiciji, proizvod može biti roba, usluga, ideja, ali i neka kombinacija koja ima svoje temeljne značajke. U djelatnostima održavanja se proizvod definira kao usluga koja ima sljedeće posebne značajke: nedjeljivost od izvršitelja što znači da je kvaliteta usluge ovisna o kvaliteti izvršitelja nemogućnost uskladištenja prolaznost jer svaki novi postupak ili posao održavanja zahtijeva posebne pripreme i vrstu kao i intenzitet postupka neopipljivost nestandardiziranost i neponovljivost izvedbe odsutnost vlasništva kratkotrajnost. Cijena je jedna od bitnih kategorija ponude odnosno element marketing miksa. Za kupca je "cijena vrijednost onoga što je bilo predmet razmjene. 61 Većina je poduzetnika obično tajanstvena glede određivanja cijena za svoje proizvode ili usluge. Prema S. Singer, a na temelju istraživanja američkih iskustava, za određivanje cijene postoji troškovni i konkurentski princip. Prema troškovnom principu cijena se temelji na kalkulaciji troškova potrebnih za proizvodnju jedinice proizvoda ili usluge u koju se ugrađuje očekivana razina profita. Njegova je prednost jednostavnost, a nedostatak je što se zanemaruju promjene na tržištu. Bit konkurentskog principa je određivanje cijene koja je različita od konkurencije. Prednost toga principa je u stalnom aktualiziranju politike cijena u odnosu na tržišne promjene, a nedostatak su troškovi praćenja tržišnih cijena. 62 Pri određivanju cijena za proizvode koji su predmet ponude od strane više poduzetnika, cijena nije problem nego drugi elementi ponude. Naime, u pravilu, osim cijene, na kvalitetu ponude utječu ostali dodaci kao što su uvjeti plaćanja, bonifikacije, servis i sl. Određivanje cijena novih proizvoda, a osobito usluga, povezano je s više čimbenika. Uglavnom, razlikujemo dva pristupa glede formiranja cijene. Jedan je kada su to proizvodi s visokim troškovima i jakom patentnom zaštitom, kada se obično radi o ekskluzivnim proizvodima, gdje cijena nije bitan element marketing miksa. Drugi pristup je kada se želi postići veći volumen prodaje, kada se putem niže cijene ostvaruje veća konkurentnost. Pri određivanju cijena novih proizvoda treba prići na već standardan način, a to je: cijena = troškovi + profit Ova pojednostavnjena formula obuhvaća puno čimbenika sadržanih u troškovima, a oni ovise o vrsti proizvoda ili usluge te o proizvodnim, komercijalnim i financijskim inputima. Putem promidžbe kupci se obavještavaju o proizvodima ili uslugama. Ciljevi promidžbe su, prije svega, prodati proizvod i tako osigurati povrat novca uložen u oglašavanje. Da bi se to 61 Op. cit., str Singer, S., Budite uspješni u businessu, Serija odabranih članaka, Glas Slavonije, Info-profit, broj 232., Osijek, 1998./99. 69

78 uspjelo, potrebno je priopćiti željenu poruku, ali to treba učiniti dovoljno puta da bi bilo učinkovito. Kod planiranja promidžbenih aktivnosti potrebno je obratiti pozornost na troškove, pripremu i vrstu medija. Kod odluke o primjeni promidžbe, prije svega ekonomske propagande treba odgovoriti na sljedeća pitanja: 63 ima li proizvod neke jedinstvene važne značajke jesu li "skrivena svojstva" proizvoda važna za kupca je li opća tendencija potražnje za proizvodom povoljna je li tržišni potencijal za proizvod dovoljan je li povoljno konkurentsko okružje jesu li opći ekonomski uvjeti povoljni za marketing proizvoda je li poduzeće spremno utrošiti novac u propagandu ima li poduzeće dovoljnu stručnost za marketing proizvoda. Većinu promidžbi malih poduzeća nalazimo u mjesnim novinama, lecima koji se dostavljaju «od vrata do vrata» ili na plakatima. Primjerak promidžbe, obično kao naslov sadrži lako uočljivo istaknuto svojstvo proizvoda, tj. tvrdnju o jedinstvenom svojstvu (njegovoj učinkovitosti, praktičnosti). U pravilu naslov prati ilustracija proizvoda, detalji o nabavci te slogan. Mnogi vlasnici malih firmi nalaze nužnim da sami pripreme reklamni tekst. Ilustracija proizvoda može biti napravljana u obliku stripa, fotografije ili crteža. Njezina je svrha potvrda tvrdnje izrečene u naslovu te pravilno predstavljanje proizvoda. Ilustracija bi morala razjasniti naslov, te potvrditi navedene prednosti i/ili osobita svojstva proizvoda. 64 Distribucija se kod održavanja odnosi jednim dijelom na nabavne aktivnosti drugi daleko važniji je distribucija rezervnih dijelova i opreme kao i kadrova na izvršenje zadataka. To se zapravo može promatrati u sklopu uslužne logistike Organizacija Definicija Sama riječ organizacija jedna je od najčešće upotrebljavanih riječi u svakodnevnom životu, a posebice u poduzetništvu. Organizacija općenito znači "svjesno udruživanje ljudi kojima je cilj da odgovarajućim sredstvima ispune određene zadatke s najmanjim mogućim naporom na bilo kojem području rada i života". Prema navedenom izrazu pojam organizacija upotrebljava se za označavanje procesa organiziranja, rezultata organiziranja, organizacije kao institucije kao i znanstvene discipline. Organizacija kao aktivnost je svjesna ljudska djelatnost stvaranja organizacijske strukture, ali i svojevrsni rezultat procesa organiziranja. Svaka organizacija 63 Kotler, P., Upravljanje marketingom 1., prijevod, Informator, Zagreb, 1988., str Bennett, R., Management, Infxormator, Zagreb, 1994., str

79 treba biti dinamičan, otvoren i svrhovit sustav koji ima temeljni zadatak postizanje cilja odnosno transformaciju inputa u outpute, a sve u svrhu zadovoljavanja korisnika. 65 Prema tome organizacija je prije svega sociološki sustav te odgovarajuća struktura odnosa među ljudima. Uvažavajući prethodne definicije i mišljenja, može se općenito konstatirati: organizacija je stara koliko i ljudsko društvo organizacija je jedna od najstarijih aktivnosti čovjeka čovjek se koristi organizacijom, jer mu ona pomaže da brže, kvalitetnije, ekonomičnije i racionalnije ostvaruje svoje ciljeve čovjek pripada organizaciji, jer je organizacija rezultat čovjekove potrebe za udruživanjem i povezivanjem što proizlazi iz prirode čovjeka kao društvenog bića čovjek oblikuje organizaciju, jer on organizacijom nastoji uspostaviti skladne odnose između sebe i svoje okoline ciljevi i zadaci su osnovna obilježja svake organizacije organizacija nastaje strukturiranjem prirodnog, tehničkog i ekonomskog podsustava. Ako je riječ o organizaciji kao sustavu onda se temeljna načela organizacije svode naročito na sljedeće: stvaranje hijerarhijskih razina i radnih grupa mehanizmi za distribuciju zaduženja aranžmani za koordinaciju aktivnosti i provođenje upravljanja i kontrole uspostavljanje odjela centralizacija i decentralizacija aktivnosti, Organizacijska struktura Organizacijska struktura je temeljni oblik prikazivanja hijerarhije ciljeva i djelovanja svakog poduzeća. Više autora je definiralo organizacijsku strukturu pa navodimo neke stavove: Organizacijska struktura je model odnosa između komponenti i organizacije. 66 Organizacijska struktura je sveukupnost veza i odnosa između i unutar svih činitelja proizvodnje na svim stupnjevima organizacije i u točno potrebnim količinama. 67 Prema jednom vrlo sažetom stavu organizacijska struktura predstavlja jedinstven sustav svih organizacijskih dijelova poduzeća Sikavica, P., Novak, M., Poslovna organizacija, Informator, Zagreb, 1999., str Kast, F. E., Rosenzweig, J. E., Contigency Views of Organisation and Management, Science Research Associates Chicago, 1983., str Novak, M., Organizacija rada, Informator, Zagreb, 1989., str

80 Prema jednom sažetom tumačenju organizacijska struktura predstavlja menadžment vještinu. 69 Prema jednoj široj definiciji pod organizacijskom strukturom podrazumijeva se način dekompozicije ukupnog zadatka poduzeća na pojedinačne zadatke i uspostavljanje koordinacije između ovih posljednjih, a radi izvršenja ukupnog zadatka. 70 Na temelju prethodnih i niza drugih definicija organizacijske strukture može se zaključiti da je to zapravo svojevrsna kompozicija elemenata povezanih prema određenoj koncepciji i prema poznatim organizacijskim pravilima. Organizacijska se struktura izgrađuje kao rezultat cilja i odgovarajuće strategije kojom poduzeće nastoji ostvariti njome definirane ciljeve. Osim toga, organizacijska se struktura oblikuje pod utjecajem čitavog niza čimbenika od kojih je najsnažniji utjecaj okoline u kojoj poduzeće egzistira. 71 Uvažavajući navedene definicije i ostala poznata opredjeljenja, kao što to prikazuje poglavlje o organizaciji poduzeća, postoji više vrsta organizacijskih struktura u ovisnosti o vrsti i veličini poduzeća. Organizacijska struktura predstavlja jedan od temeljnih čimbenika za utvrđivanje snage i slabosti poduzeća i utvrđivanja čimbenika interne okoline. Navodimo čimbenike koji imaju najveći utjecaj na organiziranje i raščlanjivanje pojedinih funkcija i to su: broj i kvalifikacijska struktura zaposlenih sredstva kojima se raspolaže u realizaciji zadataka funkcije granična područja funkcija organizacijska koncepcija oblik organizacije poduzeća veličina poduzeća i njegova važnost na tržištu osnovne karakteristike tržišta proizvodni program i asortiman stanje konkurencije na tržištu konjunktura tržišta stanje, razvoj i utjecaj znanosti i tehnike koncepcija poslovne politike. Definirati organizacijsku strukturu znači utvrditi, prije svega, sustav autoriteta što se prikazuje organizacijskom shemom. 68 Drucker, F. P., Inovacije i poduzetništvo, prijevod, Globus, Zagreb, 1992., str Whitlock, C. R. i dr., Menadžment u akciji, prijevod, Mladost, Beograd, 1990., str., Brusa, L., Galbraith, J. K., Strutture organizzative d impresa, Giuffre editore, Milano, 1986., str Dulčić, Ž., Organizacijska struktura poduzeća u uvjetima ambijentalne kompleksnosti i dinamičnosti, Doktorska disertacija, Ekonomski fakultet, Split, 1993., str i

81 Svrha organizacijske sheme je sljedeća: definiranje sustava odgovornosti u organizaciji informiranje pojedinca o njegovom položaju unutar hijerarhije managementa olakšavanje oblikovanja organizacije omogućavanje pripreme programa za napredovanje menadžera ukazivanje na komunikacijske putove ukazivanje na mogućnost kontrole svakog menadžera. Organizacijska struktura je temelj svakog poduzeća odnosno njegova anatomija. Ovo se može doslovno shvatiti i zbog činjenice da organizacija predstavlja organizam učinjen od trajne imovine i ljudi s definiranim procesom i međusobnim odnosima među elementima procesa. Svaki element organizacijske strukture ima svoja posebna svojstva ili značajke, pa može funkcionirati kao poseban podsustav. Organizacijsku strukturu čine sljedeći sustavi: radni sustav socijalni sustav tehnički sustav. Organizacijska se struktura oblikuje u cilju izvršenja određene funkcije, a to se odnosi na osiguranje opstojnosti, obavljanje aktivnosti, kao i koordinaciju funkcija. Kako bi organizacijska struktura izvršila svoju ulogu odnosno postigla svrhu kojoj je namijenjena, mora se toj svrsi prilagoditi određen tip koji poznaje moderna teorija organizacije. Vrsta odnosno tip organizacijske strukture najviše ovisi o vrsti djelatnosti, veličini poduzeća, kao i o vezama i dinamici aktivnosti među podsustavima Klasični oblici organizacijske strukture U osnovi zapravo postoje sljedeći tipovi organizacijske strukture: funkcionalna organizacijska struktura divizijska organizacijska struktura matrična organizacijska struktura. Na slici 5.7. prikazan je temeljni oblik funkcionalne organizacijske strukture u jednom manjem ili srednjem poduzeću. 73

82 U PR A VA M arketing Proizvodnja FInancije R azvoj opći i ostali poslovi Računovodstvo Analiza Financiranje Kadrovi Opći poslovi Zaštita na radu Razvoj Priprema Kvaliteta Proizvodnja Skladište Održavanje Istraživanje tržišta Promidžba Nabava Logistika Prodaja Slika 5.7. Funkcionalna organizacijska struktura Divizijska organizacijska struktura oblikuje se po predmetnom ili teritorijalnom načelu. To znači da se svi proizvodi povezuju s odgovarajućim jedinicama. Te jedinice obuhvaćaju sve bitne funkcije. Ovaj je tip organizacijske strukture pogodan kada neko veće ili srednje poduzeće ima nekoliko tipova proizvoda, osobito onda kada su mjesta proizvodnje i teritorijalno odvojena. To je posebice slučaj kada je riječ o masovnoj proizvodnji. U tom slučaju dolazi do izražaja niz prednosti divizijske organizacije iz domene istraživanja tržišta, promidžbe razvoja proizvoda, a osobito proizvodnosti, kako to pokazuje slika 5.8. U P R A V A R a z v o j O pći računovods tv e n i p o s lo v i P ro iz v o d 1 P ro iz v o d 2 P ro iz v o d 3 Marketing Proizvodnja Financiranje Marketing Proizvodnja Financiranje Marketing Proizvodnja Financiranje Slika 5.8. Divizijska organizacijska struktura 74

83 Stalne i brze promjene ambijenta rezultirale su modelom matrične organizacijske strukture, jer su tradicionalni modeli sve više neprikladni. U sklopu opredjeljenja na matričnu organizacijsku strukturu postoji oblik nazvan projektna organizacijska struktura kao izuzetno uporabljiva za one vrste djelatnosti koje su orijentirane na zadatke. Njezine su temeljne karakteristike su interdisciplinarnost i ograničeni interval trajanja. To znači da svaki novi zadatak odnosno projekt traži novi tip projektne organizacijske strukture. Slika 5.9. prikazuje jedan od mogućih tipova projektne organizacijske strukture. UPRAVA Financije Proizvodnja Marketing Opći poslovi Razvoj Projekt A Projekt B Projekt C Projektna odgovornost Funkcionalna odgovornost Slika 5.9. Projektna matrična organizacijska struktura Takva je organizacijska struktura pogodna, prije svega, za male gospodarske subjekte iz sljedećih djelatnosti: montaža proizvodnja trgovina servis projektiranje usluge održavanje Organizacija djelatnosti održavanja Da bi se analizirala i utvrdila organizacijska struktura u djelatnosti održavanja treba imati u vidu da je naše razmatranje usmjereno na održavanje kao samostalni gospodarski subjekt ili je ono u sklopu više različitih djelatnosti. U tom smislu može se postaviti odgovarajuća organizacijska struktura. S obzirom na to da je održavanje dinamički posao, gdje svaki radni nalog zahtijeva određene promjene u smislu više zahvata u odnosu na broj i stručnost kadrova, kao i pripremu, najbolja je kombinirana projektna organizacijska struktura. Sa slike 75

84 5.10. vidljivo je da su u takvoj organizacijskoj strukturi centralizirani opći poslovi, financije i računovodstvo, te razvoj i marketing. Kod izvođenja radova najvažnije je osigurati visoku razinu kvalitete te proizvodan i učinkovito obavljen posao. Prema slici je to kombinacija funkcionalne s projektnom organizacijskom strukturom. Naime, poduzeće ima svoje funkcije, ali sve aktivnosti izravno pripadaju programima odnosno radnim nalozima za pojedine vrste održavanja. Slika Organizacijska struktura u djelatnosti održavanja Vrhunski sustav upravljanja održavanjem 2.Planiranje posla 1.Identifikacija zadatka 3.Raspored zadataka 6.Analiza 4.Izvršenje posla 5.Bilježenje Slika Sustav upravljanja održavanjem 76

85 Održavanje postaje sve važniji čimbenik poslovanja svih gospodarskih subjekata, ostalih javnih trgovačkih društava, kao i ostalih službi od lokalnog i državnog značenja. Imajući u vidu navedenu činjenicu, održavanje se može organizirati u svakoj od navedenih gospodarskih i izvangospodarskih struktura. Veličina i organizacijska struktura održavanja ovise o poslovnoj politici, organizaciji, a posebno o informacijama koje uvjetuju nužnost samostalne organizacijske jedinice ili traže oslanjanje na gospodarski subjekt specijaliziran za određenu vrstu održavanja Financiranje Vrste i oblici financiranja Razvojem robno-novčanih odnosa kao i širenjem međunarodne razmjene javljaju se različiti oblici i vrste financiranja. S obzirom na razmatranje problema poduzeća u djelatnosti održavanja, potrebno je obratiti posebnu pozornost na kratkoročno financiranje. Ako bismo promatrali ulaganje novca u poslovne i ostale procese, imajući u vidu vremenski rok povrata, onda financiranje možemo podijeliti na sljedeće vrste: 72 kratkoročno financiranje srednjoročno financiranje dugoročno financiranje. Kratkoročno financiranje uobičajeno obuhvaća ulaganje novca na vrijeme do godine dana, što je zapravo primjereno poslovnom financiranju malih poduzeća. Temeljni oblici kratkoročnog financiranja su: ulaganje vlastite akumulacije poduzeća u poslovni proces koji traje do godine dana uzimanje kratkoročnih osiguranja kredita od banaka i drugih korisnika slobodnih sredstava. Kratkoročno financiranje ima određene prednosti kao što su: poduzećima je, u pravilu, lakše osigurati kratkoročne kredite cijena kapitala iz kratkoročnih izvora je niža nego iz dugoročnih izvora fleksibilnost financiranja zapravo znači da se sredstva uzimaju u slučaju potrebe, a vraćaju kad potreba prestane. Osim prednosti, kratkoročno financiranje ima sljedeće nedostatke: postoji rizik relativno brzog povrata osnovne glavnice s kamatama u slučaju velike i hitne potražnje za novcem postoji mogućnost kreditiranja uz velike kamate. 72 Ivanović, Z., Financijski menedžment, Hotelijerski fakultet Opatija, Opatija, 1994., str

86 Kratkoročno je financiranje dakle uporaba novca i njegovo gospodarenje u sklopu tekućeg poslovanja. Srednjoročno je financiranje ulaganje novca za poslovne i druge potrebe na rok duži od godine dana. U pravilu bi iz izvora kojim se financira na rok duži od jedne godine trebalo ulagati novac u opremu i druge oblike trajne imovine. Potreba korištenja srednjeročnog financiranja proizlazi iz činjenice da je rok uporabe trajne imovine, a naročito strojeva i opreme, duži od jedne godine. Osim navedene vrste ulaganja srednjoročno financiranje primjenjuje se za potrebe investicija i razvitka novih proizvoda i usluga. Dugoročno financiranje podrazumijeva ulaganje novca u poslovne i ostale procese kada se povrat novca očekuje nakon više godina. Da bi se novac ulagao na rok duži od 5 godina, za to postoji više razloga, kao što su, na primjer, razlozi osiguranja stabilnosti poslovanja poduzeća u budućnosti. Vrste financiranja dijele se i u odnosu na rizik ulaganja odnosno povrat novca. U tom smislu, u odnosu na stupanj rizika, financiranje se može podijeliti na sljedeće vrste: financiranje redovitog poslovanja ulaganje u objekte, strojeve i opremu odnosno u trajnu imovinu, u cilju povećanja kapaciteta, modernizacije, povećanja proizvodnosti i proširenja asortimana već poznatih proizvoda i usluga ulaganje novca u razvitak novih proizvoda i usluga. Ulaganje novca u redovito poslovanje u biti je financiranje jednogodišnje proizvodnje. Ovaj oblik ulaganja prati stanovit rizik, ali financira se već poznati poslovni proces na koji može nepredviđeno utjecati samo viša sila. U ovom je načinu financiranje najmanji rizik i zbog toga što je riječ o novčanom praćenju proizvodnje s već utvrđenim tržištem nabave i prodaje. Ulaganje novca u objekte, strojeve i ostalu trajnu imovinu, ali bez razvitka novih proizvoda i usluga, je financijski proces višeg rizika nego prethodni. Temeljni razlog za to je što povećani kapacitet zahtijeva proširenje tržišta nabave, a osobito tržišta proizvoda i usluga. Plasman povećane proizvodnje zahtijeva potvrdu na tržištu što povećava neizvjesnost i rizik, bez obzira na prethodno obavljene pripreme i rezultate dobivene istraživanjem tržišta. Najveći financijski rizik postoji kod ulaganja novca u razvoj novih proizvoda i usluga odnosno inovacijske procese. Rizičnost navedenog financiranja proizlazi iz sljedećih činjenica: ulaganje u razvitak novih proizvoda i usluga prati neizvjesnost vraćanja novca s obzirom na dugo vrijeme do realizacije i razmjerno veliku uloženu vrijednost, nove proizvode i usluge prati neizvjesna komercijalizacija bez obzira na prethodna marketinška istraživanja. Kratkoročno financiranje je najveći dio poslovnih financija. Područje poslovnih financija je vrlo široko i apsolutni je pratilac i jedan od bitnih čimbenika svih gospodarskih kretanja. Poslovne se financije bave osobito ulaganjem novca u redovito poslovanje, investicije i razvitak proizvoda i usluga. Financije se obično definiraju kao vještina upravljanja novcem, a 78

87 u užem smislu je to ulaganje u poslovne procese kratkoročno ili dugoročno, s ciljem oplođenja odnosno povećanja outputa u odnosu na input. Poslovne su financije uključene u gospodarstvo, institucije, instrumente, tržišta, te razne procese u smislu transfera novca između banaka i njihovih komitenata. Vrijednost poznavanja poslovnih financija proizlazi iz potrebe da svi kadrovi, od glavnog managera, do voditelja pojedinih poslovnih funkcija, moraju poznavati temeljne instrumente, metode i načine financiranja Plaćanje i osiguranje plaćanja Temeljna načela Platni promet u zemlji čine sva plaćanja, obavljena između sudionika u platnom prometu, u nacionalnoj valuti. Reguliran je Zakonom o platnom prometu u zemlji, Zakonom o Narodnoj banci Hrvatske i Zakonom o bankama i štedionicama. 73 Sama organizacija i način obavljanja platnog prometa u zemlji uređeni su u cijelosti, za pravne i fizičke osobe i za sve oblike vlasništva, Zakonom o platnom prometu u zemlji i podzakonskim aktima iz nadležnosti Narodne banke Hrvatske (u daljnjem tekstu: NBH) i Zavoda za platni promet sada Financijska agencija. Naša zemlja spada u red zemalja sa zakonski uređenim platnim prometom. U mnogim zemljama platni se promet obavlja na osnovi sporazuma i dogovora koji imaju karakter određenih standarda. U uvjetima većeg broja ovlaštenih organizacija, depozitnih i nedepozitnih, kako je to u nas, nužno je zakonsko reguliranje platnog prometa. Jedino tako je moguće osigurati njegovu cjelovitost, sigurnost i učinkovitost. Zakonom o platnom prometu u zemlji i Uredbama i dopunama Zakona uređena su temeljna pitanja funkcioniranja platnog prometa u zemlji i osnovan je i institucionalno uređen Zavod za platni promet (koji je danas zamijenjen Financijskom agencijom, u daljnjem tekstu: Fina). Plaćanja preko računa sudionika obavljaju se obračunom, bezgotovinski i gotovim novcem. Plaćanja obračunom mogu se obavljati posredstvom ovlaštene organizacije i neposredno između sudionika u platnom prometu. Sudionici mogu neposredno namiriti novčane obveze: kompenzacijom, koja može biti bilateralna ili multilateralna, asignacijom ili upućivanjem: jedna osoba asignant (uputitelj) ovlašćuje drugu osobu asignata (upućenika) da za njegov račun izvrši određenu obvezu trećoj osobi asignataru (korisniku); cesijom: prenošenje potraživanja ranijeg vjerovnika cedenta od njegova dužnika cesusa na novog vjerovnika cesionara; prijenosom vrijednosnih papira 73 Zakon o platnom prometu u Republici Hrvatskoj, NN broj 133/09. i 136/12., Zakon u Narodnoj banci Republike Hrvatske, NN broj 75/08 (sva pitanja plaćanja i osiguranja plaćanja regulirana su u navedenim zakonima i njima pratećim aktima). 79

88 Bezgotovinsko plaćanje Bezgotovinsko plaćanje jest prijenos novčanih sredstava s jednog računa (računa platitelja) na drugi račun (račun primatelja). U praksi se još naziva i žiralni oblik plaćanja. Prevladava u plaćanjima između pravnih osoba, a sve više sudjeluje i u plaćanjima između pravnih i fizičkih osoba. Na to su, uz pogodnosti i prednosti u usporedbi s gotovinskim plaćanjem (manji troškovi, manji rizik, i sl.), utjecale i zakonske odredbe. Zakon je obvezao pravne osobe i fizičke osobe koje vode poslovne knjige da novčana sredstva vode na računima kod ovlaštenih organizacija i da sva plaćanja obavljaju preko tih računa. Samo iznimno plaćaju gotovim novcem, sukladno posebnim propisima. U našem platnom sustavu inicijativa za plaćanje, u pravilu, potječe od platitelja. Platitelj daje nalog na teret svog računa, a u korist računa primatelja sredstava. Osim platitelja, nalog za plaćanje s njegova računa mogu dati i: 1. primatelj sredstava: za naplatu dospjelih vrijednosnih papira za naplatu dospjelih instrumenata osiguranja plaćanja za naplatu akceptiranih instrumenata platnog prometa, za raspolaganje sredstvima s otvorenog mu akreditiva u drugim propisanim ili ugovorenim slučajevima; 2. organi i organizacije, na temelju zakonskih ovlasti; 3. Financijska agencija (FINA) ili banka, na temelju: rješenja o ovrsi rješenja organa i organizacija koji su zakonom ovlašteni za donošenje takvih rješenja zakonskih ovlasti ugovornih ovlasti. Sudionik može ovlastiti FINA-u za davanje naloga za plaćanje i po drugim osnovama. S računa banke i štedionice platne transakcije iniciraju se na jedan od prethodno navedenih način. Međutim, nalog za plaćanje mogu dati i: imatelji čekova po tekućim računima građana, na teret računa banke trasata po čeku druge depozitne institucije, temeljem ugovornog odnosa, za isplaćene čekove po tekućim računima građana i isplaćene štedne naloge građana. Svi nalozi za plaćanje, neovisno o tome tko je nalogodavac, izvršavaju se na način da se prvo zaduži račun platitelja, a zatim odobri račun primatelja sredstava. Prema tome, s naslova zadavanja plaćanja imamo kreditne platne transakcije na teret računa platitelja, a u korist računa primatelja, i debitne platne transakcije u korist računa primatelja, a na teret računa platitelja. Međutim, s naslova izvršenja sve platne transakcije su kreditne. Zakonom je propisano vrijeme predaje naloga za plaćanje FINA-i odnosno banci i vrijeme njegova izvršenja na račun platitelja, primatelja sredstava i njihovih depozitnih institucija. S ciljem da se bankama omogući bolje upravljanje njihovom likvidnošću, a NBH bolje upravljanje likvidnošću cijeloga bankovnog sustava, dio međubankovnih platnih transakcija 80

89 izvršava se idućega radnog dana od dana primitka. Razdvajanje vremena predaje naloga FINA-i i vremena izvršenja naloga nema posebnog utjecaja na samu brzinu izvršenja platnog prometa. Nalog za plaćanje isti se dan provodi na račun platitelja i primatelja sredstava, pa samim time i na računima njihovih depozitnih institucija. Plaćanja se provode do visine pokrića sredstava, i to: za plaćanje između deponenata iste depozitne institucije uvjet je samo pokriće sredstava na računu platitelja, jer to plaćanje ne mijenja stanje na računu depozitne institucije za plaćanje između deponenata različitih depozitnih institucija uvjet je dvostruko pokriće, tj. pokriće sredstava na računu platitelja i pokriće sredstava na računu njegove depozitne institucije. Nalog za plaćanje izvršava se do visine pokrića sredstava na računu na teret kojeg nalog glasi Plaćanje gotovim novcem "Novac je roba kojom se može kupiti svaka druga roba, a novac je i medij koji iskazuje cijene, njime se podmiruju dugovi, roba i usluge, plaćaju i čuvaju bankovne pričuve; novac je zakonsko sredstvo plaćanja." 74 Mogućnosti plaćanja odnosno isplatu u gotovu novcu regulira više propisa i to ovisno o statusu osobe koja obavlja plaćanja u gotovu novcu. U tom je smislu mogućnost plaćanja gotovim novcem različito propisana za pravne osobe od mogućnosti plaćanja u gotovu novcu za fizičke osobe koje obavljaju djelatnost ili ostvaruju na tržištu primitke koji se, u skladu s propisima, smatraju njihovim dohotkom i podliježu obvezi plaćanja poreza na dohodak. Odredbe o plaćanju pravnih osoba sadržane su u Zakonu o platnom prometu i Odluci o plaćanju gotovim novcem. U skladu s odredbama članka 6. stavka 1. Zakona o platnom prometu sudionici u platnom prometu pravne osobe dužni su novčana sredstva voditi na računima kod ovlaštenih organizacija i sva plaćanja obavljati preko tih računa. U skladu s odredbama stavka 2. članak 6. Zakona o platnom prometu pravna osoba može iznimno plaćanja obavljati i u gotovu novcu na način i uz uvjete utvrđene propisom donesenim na temelju zakona o platnom prometu odnosno Odlukom o plaćanju gotovim novcem. U Odluci o plaćanju gotovim novcem sadržane su između ostalih i odredbe o pravnim osobama na koje se Odluka odnosi, pa se pravnim osobama smatraju tijela državne vlasti, tijela državne uprave, jedinice lokalne samouprave i uprave, fondovi, trgovačka društva, ustanove i druge pravne osobe. U skladu s odredbama članka 2. Odluke o plaćanju gotovim novcem, gotovim novcem smatraju se novčanice i kovanice "kune" i "lipe", a plaćanjem gotovim novcem smatra se: izravna predaja gotova novca jedne pravne osobe drugoj pravnoj osobi uplata gotova novca jedne pravne osobe na račun druge pravne osobe koji se vodi u ovlaštenoj organizaciji za obavljanje platnog prometa isplata gotova novca s računa pravne osobe koji se vodi u ovlaštenoj organizaciji drugoj pravnoj osobi. 74 Mileta, V., Novčarstvo, Školska knjiga, Zagreb, 1998., str

90 Pravna osoba može, u skladu s člankom 3. Odluke o plaćanju gotovim novcem na jedan od navedenih načina (predajom gotova novca, isplatom s računa, uplatom gotovine na račun) plaćati drugoj pravnoj osobi za sljedeće namjene: nabavu proizvoda i usluga do iznosa od 5000,00 kuna po jednom računu, potrebe opskrbe ovlaštenih mjenjača gotovim novcem namjene temeljem posebne odluke guvernera Narodne banke Hrvatske, a plaćanja gotovim novcem građanima (osim građanima koji su obveznici poreza na dohodak) nisu ograničena ni u pogledu namjene, niti njihove visine. Odredbama članka 57. stavka 1. Zakona o porezu na dohodak propisano je da tijela državne uprave, tijela i službe jedinica lokalne samouprave, fondovi, neprofitne organizacije, poduzetnici pravne i fizičke osobe obavljaju isplate primitka koji se smatraju dohotkom, obveznicima poreza na dohodak na račun kod ovlaštene organizacije za platni promet. Fizičke osobe koje obavljaju samostalnu djelatnost obrta i slobodnog zanimanja iz članka 11. stavka 1. i 2. Zakona, kao i sve druge fizičke osobe koje ostvaruju dohodak koji se oporezuje na način propisan za obrtničke djelatnosti, mogu u gotovini isplatiti sve primitke odnosno dohotke drugim fizičkim osobama (obveznicima poreza na dohodak) navedene u članku 102. stavku 2. točkama 1. do 8. Pravilnika, a najčešće je riječ o plaćanju koje isplaćuju posloprimcima i o drugim vrstama dohotka od nesamostalnog rada. Danas više ne postoji zakon odnosno propis koji regulira maksimalnu visinu gotovog novca koji pravne ili fizičke osobe na koncu radnog dana mogu zadržati u blagajni (blagajnički maksimum) Obračunski način plaćanja Kompenzacija (prijeboj) Kompenzacija ili prijeboj jest način prestanka uzajamnih i dospjelih obveza i to njihovim međusobnim obračunom. Obračunava se potraživanje s potraživanjem, odnosno dug s dugom iz međusobnih odnosa. Međusobnom obvezom smatra se obveza kod koje su subjekti iste osobe, ali s različitim ulogama: jedan subjekt u jednoj je obvezi vjerovnik, a u drugoj dužnik. Pritom nije nužno da ove obveze potječu od istog izvora niti da imaju istu osnovu ili da su istodobno nastale ili da su iste vrijednosti. Kada dužnik iz jedne obveze postane vjerovnik svog vjerovnika i to po drugoj obvezi, ne mora doći do realnog ispunjenja ovih obveza, tj. do isplate dugova, jer se u takvom slučaju ovi dugovi mogu prebiti. Naime, umjesto da dužnik isplati svoj dug vjerovniku po jednoj obvezi, a ovaj njemu svoj dug po drugoj, oba se duga prebiju i time prestaju ako su im svote jednake. Takva se kompenzacija naziva potpunom. Ako su pak iznosi koji se prebijaju različiti, prijebojem će manji u cijelosti prestati dok će veći prestati samo djelomično i to u svoti odnosno veličini koja je jednaka manjem iznosu odnosno manjem dugu. U tom slučaju kompenzacija se naziva djelomičnom. Kompenzacija se može vršiti i među pravnim osobama i između pravnih osoba i fizičkih osoba. Prijeboj ili kompenzacija regulirani su odredbama Zakona o obveznim odnosima i to člancima 336. do 343. Prednosti kompenzacije (prijeboja) kao načina prestanka obveze jesu očite. Umjesto da se dvije ili više obveza ispuni, one utrnjuju na mnogo jednostavniji, brži i jeftiniji način. Osim toga, kompenzacija omogućuje insolventnom vjerovniku da namiri svoje potraživanje prema dužniku, a da istodobno izbjegne ispunjenje svoje obveze prema istoj osobi. 82

91 Negativna strana kompenzacije pojavljuje se kod nejednakih potraživanja, jer se vjerovnik većeg potraživanja namiruje samo djelomično, tako da u situaciji u kojoj ne bi bio dužan primiti djelomično potraživanje ostaje samo djelomično namiren. No, ovaj nedostatak kompenzacije u praksi, uglavnom, rijetko dolazi do izražaja. Ne postoji jedinstveno mišljenje na koji se način prijeboj ili kompenzacija mogu izvršiti. Ističu se, naime, tri načina i to: 1. po sporazumu subjekata obveze (ugovorna) 2. po zahtjevu jednog od subjekata obveze (jednostrana) i 3. po sili zakona uz postojanje zakonskih uvjeta (zakonska). Ipak, određena se potraživanja ne mogu prebiti jednostranim prijebojem odnosno jednostranom izjavom volje ili po sili zakona. Tu se ubrajaju potraživanja koja se ne mogu plijeniti, koja su već zaplijenjena, zatim potraživanja na otete stvari ili stvari dane ne čuvanje. U ovim slučajevima moguće je samo ugovorno kompenziranje Cesija Cesija je prijelaz tražbine s ranijeg vjerovnika na određenu drugu osobu, na temelju njihova međusobnog ugovora. Odredbe o cesiji nalaze se u Zakonu o obveznim odnosima i to u člancima 436. do 445. Cesija omogućuje vjerovniku da svoje potraživanje prenese na drugog vjerovnika. Riječ je dakle o zamjeni osobe vjerovnika, dok dug i tražbina ostaju isti. Raniji vjerovnik naziva se ustupitelj ili cedent, novi vjerovnik je primatelj tražbine ili cesionar, a dužnik je debitor, cessus ili jednostavno dužnik, jer u tom svojstvu ostaje ista osoba. Cesionar može primljenu tražbinu dalje ustupati nekom trećem, a ovaj četvrtom i tako dalje. Tada se govori o postupnoj ili sukcesivnoj cesiji. Moguće je i to da prvi ili neki raniji koncesionar ustupi primljenu tražbinu prvobitnom vjerovniku. Tada je riječ o recesiji ili povratnom ustupanju. Cedent može uz naknadu tražbinu ustupiti cesionaru i tada cesija predstavlja teretni pravni posao. Ali može je ustupiti i bez naknade. Pristanak dužnika na cesiju u pravilu nije potreban osim ako je ugovorom između dužnika i vjerovnika drugačije određeno. Dužnika, međutim, mora obvezno o učinjenoj cesiji obavijestiti bilo cedent bilo cesionar, jer u protivnom savjestan bi dužnik mogao platiti dug cedentu i time se u potpunosti osloboditi duga. Iako pristanak dužnika na cesiju, u pravilu, nije potreban, njime se njegov položaj ipak ne može odnosno ne smije pogoršati, jer tražbina ostaje ista. Zbog toga on ima pravo da cesionaru, kad ovaj od njega traži naplatu, stavi ne samo prigovore koje ima protiv njega iz posebnih odnosa sa njime, već i prigovore koje u času učinjene cesije mogao staviti i cedentu. Pritom se izuzimaju samo strogo osobni prigovori, a to su oni koje je dužnik mogao samo osobno staviti cedentu. Cesija potraživanja može nastati ugovorom, na temelju zakona ili sudske odluke. Cesija je, u pravilu, dobrovoljna, ali može biti i prinudna onda kada je određena zakonom. Tako, na primjer, tražbina prelazi na jamca koji je platio dug umjesto glavnog dužnika. Isto tako na temelju sudske odluke tražbina može prijeći na novog vjerovnika. Predmet cesije mogu u pravilu biti sve tražbine, dakle i buduće, ako su dovoljno određene. Ipak, neke se tražbine ne mogu cedirati. To su one za koje je između dužnika i vjerovnika tako dogovoreno ili i one kada je u pitanju neka čisto osobna tražbina, kao što je, na primjer, uzdržavanje kada je prijenos tražbine zakonom zabranjen. S obzirom na to da se tražbina cesijom ne mijenja, na cesionara prelaze i sva sporedna prava koja su povezana s tražbinom, kao što je, na primjer, jamstvo, pravo na kamate, ugovorna kazna i sl. 83

92 Osnovno je kod cesije to da tražbina sa cedenta prelazi na cesionara, onakva kakva jest. Prema Zakonu o obveznim odnosima, na cesionara prelazi kako osnovna tražbina tako i s njom povezane akcesorne tražbine (pravo na ugovornu kaznu, pravo prema jamcu, hipoteka, pravo prvenstvene naplate, pravo zaloga i slično). U cesiji moraju sudjelovati najmanje dvije osobe kao vjerovnik i jedna osoba kao dužnik, i to: osoba koja prenosi (cedira) svoje potraživanje osoba koja postaje novi vjerovnik, tj. osoba u čiju korist je prenijeto (cedirano) potraživanje osoba dužnik (cesus) koja preuzima novog vjerovnika i kojemu podmiruje svoju obvezu. Cesionar, tj. novi vjerovnik može biti svaka pravna osoba, dakle, i građanin odnosno druga fizička osoba izuzev dužnika iz iste obveze. Zbog svojih specifičnosti, cesija se može vrlo jednostavno primijeniti za podmirivanje obveza i onda kada je pravna osoba nelikvidna odnosno insolventna. Posebice se to odnosi na isplatu plaća te poreza i doprinosa iz plaća i na plaće kao potraživanja radnika prema poslodavcu odnosno potraživanje proračuna i fondova prema radnicima. Stoga je vrlo pogodna za isplatu plaća i onda kada je poslodavac nelikvidan. Nelikvidna osoba u tom slučaju obavlja isplatu plaće putem likvidne pravne osobe Asignacija Asignacija (uput, uputnica, upućivanje) je jednostrana pisana izjava jedne osobe kojom ta osoba ovlašćuje drugu da za njezin račun trećoj osobi izvrši određenu radnju u pravilu je to isplata određene svote novca a ujedno ovlašćuje treću osobu da tu radnju odnosno svotu novca primi. Osoba koja daje uputu naziva se uputitelj ili asignant, osoba koja prima uputu je upućenik ili asignat, a osoba u korist koje se radnja vrši odnosno treba izvršiti jest korisnik ili asignatar. Asignacija sama po sebi nikog ne obvezuje, jer jedna osoba izjavom svoje volje ne može nametnuti obvezu drugome. Ona samo drži dvostruko ovlaštenje i to jedno dano asignatu da izvrši određenu radnju za račun asignanta i drugo dano asignataru da primi izvršenje radnje. Ako asignat nije asignantu ništa dužan ili mu se nije obvezao da će izvršiti njegove upute, nije niti obvezan da ih prihvati i izvršava. U protivnom, te je upute dužan izvršiti te odgovara za štetu koja bi nastala neizvršenjem uputa. Samim prihvaćanjem uputa asignat se ne oslobađa svoga eventualnog duga kojega duguje asignantu nego postaje dužnik i prema asignataru, a duga se oslobađa tek izvršenjem uputa. Isto tako, ako je asignant dužnik asignatara, on to ne prestaje biti samim prihvatom uputa od strane asignanta, već izvršenjem uputa zato što sama uputa ne predstavlja i preuzimanje duga. U asignaciji mogu sudjelovati tri i više osoba. Za asignaciju je bitno to da je jedna osoba samo vjerovnik, a druga osoba ima samo obvezu odnosno samo je dužnik, dok su ostali sudionici u asignaciji u međusobnim dužničko-vjerovničkim odnosima, a svoje obveze mogu podmiriti do visine najmanjeg duga odnosno potraživanja. Kod asignacije nastaju tri pravna odnosa i to: 1. odnos između uputitelja i korisnika, tj. između asignanta i asignatara 2. odnos između uputitelja i upućenika uputa, tj. između asignanta i asignata i 3. odnos između korisnika i upućenika, tj. između asignatara i asignata. Odnos između asignanta i asignatara naziva se i valutni odnos, jer korisnik putem asignacije prima određenu radnju, u pravilu određenu svotu novca koja se može temeljiti na različitoj osnovi, bilo da asignant time podmiruje svoj dug koji duguje korisniku, bilo da mu daje 84

93 poklon, pribavlja kredit kod asignata ili slično. Odnos između asignanta i asignata uputa naziva se odnos pokrića, jer asignat izvršava uput odnosno isplaćuje iz materijalnih sredstava koja je zbog izvršenja asignantovih uputa od njega već dobio ili će ih naknadno dobiti. Odnos između asignatara i asignata uputa nezavisan je od spomenuta dva odnosa, tj. od odnosa između asignanta i asignata te odnosa između asignanta i asignatara, pa kao takav ima apstraktno značenje. Ovaj odnos nastaje, naime, tek kada asignat prihvati uput, a tada nastaje i njegova obveza prema asignataru za izvršenje radnje koja je predmet uputa Preuzimanje duga Preuzimanje duga predstavlja preuzimanje duga na sebe iz postojećega obveznog odnosa od strane treće osobe i to tako da ona postane dužnik umjesto ranijeg dužnika. Raniji se dužnik time oslobađa duga i prestaje biti subjekt obveznog odnosa odnosno obligacije. Preuzimanje duga provodi se na temelju odredbi Zakona o obveznim odnosima i to članka 446. do 450. u kojima je pobliže određeno kako se podmiruju međusobne obveze i potraživanja između pravnih subjekata. Preuzimanje duga razlikuje se od podmirenja obveza putem cesije samo u tome što se kod ovoga mijenja osoba dužnika, a kod cesije potraživanja osoba vjerovnika. Kod preuzimanja duga dolazi u stvari do promjene odnosno zamjene subjekata u obveznom odnosu na strani dužnika. To je takozvana pasivna zamjena subjekata u obveznom odnosu odnosno obligaciji. Preuzimanjem duga sadržaj samoga obveznog odnosa se ne mijenja, a ne mijenja se ni njegov identitet, jer obvezni odnos i dalje i po sadržaju i po identitetu ostaje isti. Kao i kod cesije potraživanja tako je i kod preuzimanja duga uvjet da sudjeluju tri osobe i to: dužnik koji prenosi dugovanje na novog dužnika vjerovnik koji je ostao nepromijenjen i kojemu dug treba isplatiti novi dužnik novi dužnik koji preuzima dugovanje od prijašnjeg dužnika. Bitna karakteristika podmirenja obveza na ovaj način jest u činjenici da se ono ne može provesti bez pristanka vjerovnika, jer vjerovniku nije svejedno koja osoba u odnosu prema njemu stoji u obvezi plaćanja njegovih potraživanja. Od preuzimanja duga valja razlikovati preuzimanje ispunjenja. Prilikom preuzimanja ispunjenja duga treća osoba se obvezuje samo prema dužniku da će za njega obaviti određenu radnju vjerovniku, ali time ne preuzima i sam dug niti stupa u neposredni pravni odnos prema vjerovniku. Slijedom toga, vjerovnik ne stječe nikakvo pravo prema trećoj osobi niti se dužnik oslobađa obveze duga prema vjerovniku ako treća osoba ne izvrši obvezu preuzimanja ispunjenja duga, kao što je slučaj kod preuzimanja duga Osiguranje plaćanja Mjenica Osnovni izvori prava vrijednosnih papira jesu: Zakon o obveznim odnosima (NN, 53/91, 73/91, 3/94), Zakon o izdavanju i prometu vrijednosnim papirima (NN, 107/95), Zakon o mjenici i Zakon o čeku (NN, 74/94), Zakon o trgovačkim društvima (NN, 111/93) te pomorski zakonik (NN, 17/94, 74/94). Nakon razdoblja reguliranja pojedinih vrsta vrijednosnih papira posebnim zakonima, materija vrijednosnih papira prvi put je cjelovito uređena godine donošenjem Zakona o obveznim odnosima koji je u Republici Hrvatskoj na snazi kao preuzeti zakon s određenim izmjenama i dopunama. 85

94 Navedenim Zakonom, u člancima 234. do 261., regulirana su osnovna pitanja koja se odnose na sve vrste vrijednosnih papira: definira se pojam vrijednosnog papira, njegovog prijenosa, prestanka i obveze iz vrijednosnog papira te druga bitna pitanja. "Mjenica se u teoriji definira kao vrijednosni papir na određenu svotu novca čiji su sastojci, prijenos i ostvarenje uređeni propisima mjeničnog prava. Mjenica ima svoja bitna obilježja vrijednosnih papira." 75 U okviru izloženih obilježja vrijednosnih papira značajke su mjenice: 1. mjenica je pisana isprava, dakle ne može postojati usmena mjenica; 2. mjenica je strogo formalni papir čiji su bitni sastojci određeni Zakonom o mjenici; 3. mjenica je prezentacijski vrijednosni papir, tj. dužnik mora ispuniti obvezu tek po prezentaciji, predočenju mjenice; 4. mjenica je obligacijski vrijednosni papir čiji je sadržaj novčano potraživanje pa za sadržaj ne može imati neko drugo potraživanje; 5. mjenica je vrijednosni papir po naredbi, jer joj takvo svojstvo Zakon izričito priznaje, a može ga izgubiti na temelju izričite klauzule trasanta; 6. mjenica je vrijednosni papir javne vjere što znači da imatelju mjenice pripada onakvo pravo iz mjenice kakvo je upisano na samoj ispravi. Dakle, kod mjenice vrijedi načelo formalne istine; 7. mjenična je obveza apstraktna. Trenutkom izdavanja mjenice obveza iz tog vrijednosnog papira potpuno se odvaja od građanskopravnog odnosa na temelju kojeg je izdana, tj. ona je neovisna o njemu. Pravna egzistencija i prestanak mjenične obveze su samostalni, a svaki potpisnik mjenice odgovara za mjeničnu obvezu na temelju svog potpisa; 8. mjenične su obveze potpisnika samostalne, pa nevaljanost jednog potpisa nema za posljedicu nevaljanost obveze drugih potpisnika; 9. svi potpisnici mjenice solidarno odgovaraju imatelju mjenice. Kroz svoj višestoljetni povijesni razvoj mjenica je imala različite funkcije u gospodarskom poslovanju. Danas mjenica ima trostruku ulogu pa može biti kreditno sredstvo, sredstvo osiguranja plaćanja i sredstvo plaćanja. Mjenica je, prije svega, kreditno sredstvo. Takvu funkciju dobiva samim izdavanjem i određivanjem dospijeća. Dospijećem mjenice u bližu ili daljnju budućnost omogućuje se odgođena naplata potraživanja vjerovnika. Dakle, u takvoj situaciji izdatnik (trasant) mjenice njezinim izdavanjem nadoknađuje nedostatak likvidnih novčanih sredstava i omogućuje svoje poslovanje. Kreditni karakter mjenice očituje se i u primjeni eskonta. Eskontom mjenice mjenični vjerovnik unovčava nedospjelu mjenicu i time dolazi do likvidnih novčanih sredstava ne čekajući da naplati mjenicu. S druge strane, banka eskontom mjenice kratkoročno plasira sredstva, pri čemu imatelj isplaćuje diskontiranu vrijednost mjenice koja predstavlja mjeničnu svotu umanjenu za obračunatu kamatu od dana eskontiranja do dana dospijeća. Mjenica funkcionira kao kreditno sredstvo i u slučaju akceptnih kredita kod kojih banka korisniku pribavlja kredit kod drugog kreditora, a korisnik trasira mjenicu na banku koja je akceptira. Trasirana je ona mjenica kojom izdavatelj poziva drugu osobu da imatelju mjenice isplati određenu svotu novca. Bitni sastojci trasirane mjenice su: 75 Hrvatska zajednica računovođa i financijskih djelatnika, Instrumenti osiguranja plaćanja, Računovodstvo i financije, Zagreb,

95 1. Oznaka isprave kao mjenice u samom slogu isprave. Svrha ovog propisivanja jest pravna sigurnost u mjeničnom poslovanju. Svatko tko dođe u doticaj s mjenicom tako će biti upozoren na primjenu strogih mjeničnih propisa, kao i na činjenicu da potpisivanje takve isprave stječe položaj subjekta mjeničnog prava čija su prava i obveze striktno propisane zakonom. Označavanjem isprave kao mjenice onemogućava se eventualno kasnije dopisivanje takve oznake ispravi koja nije izdana kao mjenica. Traži se da oznaka "mjenica" postoji u samom slogu isprave što znači da mora biti sadržana u tekstu mjeničnog očitovanja na ispravi, u rečenici kojom se očituje konstituiranje mjenične obveze. Dakle, oznaka isprave kao mjenice ne može biti na njoj ispisana kao naslov ili slično. Teorija mjeničnog prava navodi da se umjesto izraza "mjenica" valjano mogu uporabiti i drugi nazivi kao što su "mjenična obveza", "mjenična isprava" i slično. Oznaka isprave kao mjenice mora biti napisana na jeziku na kojem je isprava sastavljena, pa se ne smije unijeti strani izraz koji označava mjenicu. 2. Bezuvjetan uput da se plati određena svota novca. Ovaj bitni sastojak proizlazi iz karakteristike mjenice kao vrijednosnog papira koji glasi na određenu novčanu svotu. Uput se obično izražava izrazima "platite", "pozivam vas da platite", "platit ću" ili sličnim izrazima kojima se jasno izražava nalog isplate. Taj nalog ne smije sadržavati nikakvo pozivanje na građanskopravni odnos koji je bio temeljem izdavanja mjenice, jer je mjenična obveza apstraktna. Isto tako nalog mora biti bezuvjetan, a sastavljanje bilo kakvog uvjeta uz nalog isplate proizvodilo bi ništavnost mjenice. Nalog mora biti dan na isplatu određene svote novca, što znači da mora biti određena vrsta i količina novca. 3. Ime onoga koji treba platiti (trasat). Trasat je fizička ili pravna osoba koju izdatnik poziva da po dospjelosti imatelju mjenice isplati mjeničnu svotu. Ovaj sastavak mjenice nužan je već zbog toga što imatelj mjenice mora znati kome se obratiti za isplatu mjenice. Ako je trasat netočno označen ili je izmišljena osoba, mjenica je valjana, a imatelj mjenice moći će, prema općim pravilima mjeničnog prava, naplatiti od potpisnika mjenice. 4. Označavanje dospjelosti. Mjenica mora sadržavati ovu oznaku da bi imatelj mjenice znao kada treba poduzeti radnje za naplatu mjenice, odnosno da bi dužnik znao kada mora isplatiti mjeničnu svotu. Dospjelost mjenice se mora obilježiti na jedan od četiri načina određena Zakonom o mjenici. 5. Mjesta gdje se plaćanje treba obaviti. S obzirom na to da se imatelj mjenice po dospijeću mora obratiti trasatu radi isplate i pritom mu treba prezentirati mjenicu, mora znati gdje to valja učiniti, pa je mjesto plaćanja bitni sastojak mjenice. 6. Ime onoga kome se ili po čijoj se naredbi mora platiti (remitent). Remitent je mjenični ovlaštenik, a to može biti pravna ili fizička osoba. Remitent mora biti označen imenom i prezimenom odnosno tvrtkom. Mjenica će biti ništavna ako ne sadrži ovakvu oznaku remitenta ili oznaku plativosti donositelju. 7. Označavanje dana i mjesta izdavanja mjenice. Ovaj sastojak uobičajeno se stavlja u gornji lijevi kut mjenične isprave. Oznaka dana izdanja bitna je da bi se utvrdila dospjelost mjenice na određeno vrijeme od dana izdanja, da bi se utvrdio rok za podnošenje na isplatu mjenice po viđenju i da bi se utvrdio rok za akceptiranje mjenice na određeno vrijeme od dana izdanja. Oznaka izdanja mjenice bitna je i zbog računanja tijeka kamata kod mjenica po viđenju ili na određeno vrijeme po viđenju. Oznaka mjesta izdanja mjenice mora postojati da bi se utvrdio 87

96 važeći zakon utvrđivanja rokova za ostvarivanje regresa, ali i zbog određivanja stječe li imatelj mjenice potraživanje koje je dalo povoda izdavanju mjenice. 8. Potpis onoga koji izdaje mjenicu (trasant). Trasant je izdatnik mjenice i prvi mjenični dužnik. On može biti fizička ili pravna osoba. Potpis trasanta mora biti vlastoručan, pa neće biti vrijedan ako je ispisan faksimilom, žigom ili na drugi mehanički ili elektronički način. Potpis se uobičajeno stavlja u donji desni kut isprave, ispod teksta mjenice. Kod fizičke osobe smatra se da je potpisivanje valjano ako se potpis sastoji samo od prezimena. Ako je trasant pravna osoba mjenicu potpisuje osoba ovlaštena za zastupanje pravne osobe. Zastupnik pravne osobe javnog prava određen je zakonom kojim je ta pravna osoba osnovana. Zastupnici pravnih osoba privatnog prava određeni su zakonom odnosno statutom ili drugim temeljnim aktom pravne osobe. Osobe u tom svojstvu u pravilu su upisane u određene javne registre, što je vrlo važno za utvrđivanje valjanosti zastupanja određene osobe koja se deklarira kao zastupnik pravne osobe Ček Ček je vrijednosni papir kojim izdatnik (trasant) nalaže drugoj osobi (trasatu) da iz izdatnikovog pokrića isplati zakonitom imatelju određenu svotu novca. Ček kao vrijednosni papir ima sljedeće karakteristike: 1. ček je pisana isprava i ne može biti izdan u kojem drugom obliku; 2. ček je formalni papir, pa mora sadržavati sve bitne sastojke propisane zakonom; 3. ček je prezentacijski vrijednosni papir, tj. dužnik mora izvršiti isplatu novca kad mu se ček predoči i onome tko mu ček predoči, a pravo iz čeka se ne može ostvariti ako se ček ne posjeduje; 4. čekovna obveza je fiksna, što znači da se duguje odnosno potražuje samo ona svota koja je u čeku navedena; 5. dužnikova čekovna obveza je apstraktna, tj. potpisnici čeka odgovaraju na temelju potpisa, a ne nekog građanskopravnog odnosa temeljem kojeg su došli u posjed čeka; 6. čekovni dužnici su solidarno odgovorni za isplatu čekovne svote s tim da se ček mora prvo podnijeti na isplatu trasatu, a ako on ne isplati, odgovaraju solidarno čekovni potpisnici koji su neposredno odgovorni čekovnom vjerovniku; 7. čekovna obveza je samostalna, a to znači da svaki čekovni obveznik potpisom čeka preuzima obvezu neovisno od obveza ostalih potpisnika. Iz iznijetih karakteristika čeka vidljiva je njegova sličnost s mjenicom. Međutim, među njima postoje i određene razlike kao što su: mjenica je kreditno sredstvo, a ček sredstvo plaćanja; mjenica može glasiti na ime ili po naredbi, a ček može glasiti i na donositelja; mjenica može biti vučena na svaku pravnu ili fizičku osobu, a ček samo na banku, kod koje trasant ima pokriće; kod mjenice trasat vrši isplatu iz pokrića trasanta ili treće osobe, a kod čeka uvijek iz sredstva trasanta; kod mjenice pokriće mora postojati u trenutku dospijeća, a kod čeka u trenutku izdavanja; 88

97 dospijeće mjenice može biti određeno na više načina, a ček uvijek dospijeva po viđenju; ček se ne može akceptirati; između mjenice i čeka postoje određene razlike u vršenju određenih radnji: opoziva, prezentacije, regresa i drugih. S obzirom na bitne sličnosti mjenice i čeka, mnoge odredbe Zakona o mjenici primjenjuju se i na ček. Iz definicije čeka očigledna je već bit njegove funkcije. Rekli smo da je on, prije svega, sredstvo plaćanja. U našem sustavu platnog prometa i financijskog poslovanja pravnih i fizičkih osoba, ček je dobio vrlo naglašenu funkciju instrumenta bezgotovinskog plaćanja koji omogućuje ograničenje uporabe gotovog novca u poslovanju i uopće smanjuje cirkuliranje gotovine u prometu. U okvirima određenim Zakonom o čeku u platnom prometu ček može imati i funkciju instrumenta osiguranja plaćanja, onako kako je to već opisano u tekstu o mjenici. Ček se može prenijeti na treću osobu na tri načina, ovisno o vrsti čeka: 1. jednostavnom predajom prenosi se ček na donositelja, ali i ček na ime koji sadrži oznaku "ili donositelju" te ček bez oznake osobe kojoj se ima platiti. Ovdje je dovoljna fizička predaja čeka iz ruke u ruku bez formalnosti; 2. cesijom (običnim ustupom) prenosi se ček u kojem je trasant stavio rekta klauzulu koja glasi: "ne po naredbi" ili slično. Cesija se vrši tako da prenositelj (cedent) na čeku obilježi i ime odnosno tvrtku novog imatelja (cesionara) i to potpiše. O izvršenoj cesiji dužnika (cesusa) se mora obavijestiti pisanim putem; 3. indosamentom prenosi se svaki drugi ček, dakle ček po naredbi ili ček na ime. Zastarom prestaje pravo zahtijevanja ispunjenja čekovnog potraživanja. Zastarni rok iznosi šest mjeseci. S obzirom na vjerovnika određen je različit početak tijeka roka. Ako se radi o regresnom zahtjevu imatelja čeka protiv indosanata i protiv trasanta, rok teče od proteka roka za podnošenje na isplatu. Pod amortizacijom čeka podrazumijeva se sudsko poništenje čeka koji je izgubljen ili je nestao. Amortizacijski postupak pokreće osoba kojoj je ček nestao, a to može biti svaka osoba koja je bila u posjedu čeka ako se ustanovi da joj je ček nestao. Postupak se pokreće prijedlogom sudu, koji se nalazi u mjestu plaćanja čeka, a to znači u mjestu gdje bi se ček trebao naplatiti da nije izgubljen. To je redovito sud u sjedištu trasanta, tj. izdavatelja čeka Jamstvo Pri zaključenju ugovora o izvršenju obveza, posebno kad je riječ o obvezama po kreditu, zajmu, izvođenju investicijskih radova, isporuci robe, isporuci osobito vrijedne i skupe opreme i slično, ozbiljno je pitanje osiguranje izvršenja ugovornih obveza stranaka, odnosno zaštita od rizika neizvršenja ili njihova neurednog izvršenja. Zbog toga je logično da su ugovorne stranke zainteresirane za suradnju u pronalaženju rješenja u svezi s realnim i pravnim mogućnostima za takvu zaštitu, jer sporazum o osiguranju izvršenja ugovornih obveza interes je obiju ugovornih stranaka, premda najčešće vjerovnik postavlja određene uvjete kako bi smanjio rizik, u prvom redu rizik naplate. U poslovnoj praksi poznate su dvije velike skupine pravnih instituta za osiguranje izvršenja ugovornih obveza stranaka odnosno za njihovu zaštitu od rizika neizvršenja ili neurednog izvršenja. 89

98 To su: personalno-pravna sredstva osiguranja i stvarno-pravna sredstva osiguranja. Među personalno-pravna sredstva osiguranja izvršenja odnosno zaštite od rizika neizvršenja ili neurednog izvršenja ugovornih obveza spadaju, između ostalih: trasirana mjenica mjenični aval, akceptni kredit i sl. bankovna garancija (ili od nekog drugog izdana ili preuzeta obveza s naslova garancijskog ugovora) pristupanje postojećoj ugovornoj obvezi kao solidarni dužnik bankovni ili čekovni aval. Među stvarno-pravna sredstva osiguranja izvršenja odnosno zaštite od rizika neurednog izvršenja ili neizvršenja ugovornih obveza spadaju, između ostalih, pridržaj prava vlasništva, produženo pravo vlasništva, te pravni institut založnog prava i hipoteke. Bez obzira na to što se svaki od navedenih načina personalno-pravnog osiguranja često koristi u poslovnoj praksi, ipak moramo od njih izdvojiti bankovne garancije, dakle garancijske ugovore. U suvremenoj poslovnoj praksi posve je uobičajeno da garancijske obveze, bez obzira na to koje su vrste, izdaju banke. Garancijske obveze tipa jamstva osim banaka izdaju u prvom redu osiguravajuća društva (osobito u pomorskoj privredi), ali i neke druge financijske institucije (štedionice, žiro centrale, s tim da moramo naglasiti da štedionice prema hrvatskim propisima ne mogu davati bankovne garancije). Međutim, u našoj poslovnoj praksi i pravnoj regulativi jamstva mogu izdavati sve pravne i fizičke osobe. Bankovne su garancije u domaćem platnom prometu poseban tip garancijskih obveza. One se tako zovu zbog toga što ih je banka izdala i što je izdavanje ili primanje bankovnih garancija jedan od tipičnih poslova kojima se banke bave. Izdavanje je jamstva dvostrani pravni posao. Ono nastaje očitovanjem volje obiju stranaka, jamca i osobe u čiju je korist jamstvo izdano. Kao ugovor jamstvo spada među jednostrane ugovore, jer prava stječe samo korisnik jamstva, a obveze preuzima samo jamac. Važno je pripomenuti da se bankarska garancija razvila kao poseban pravni institut iz jamstva. Od jamca se može zahtijevati ispunjenje obveze koja je preuzeta temeljem ugovora o jamstvu odnosno samog obrasca o jamstvu tek nakon što glavni dužnik ne ispuni obvezu u roku utvrđenom u jamstvu. To je važna karakteristika jamstva, jer temeljem te karakteristike jamstvo spada u sporedne akcesorne obveze jamca. Naime, obveze jamca ovise o izvršenju obveze glavnog dužnika. To dalje znači da ako prestanu obveze glavnog dužnika, prestaju i obveze jamca. Obveza jamca ovisi o osnovnom dugu glavnog dužnika. Prema Zakonu o obveznim odnosima, postoje dvije vrste jamstva, supsidijarno jamstvo i solidarno jamstvo. Supsidijarno jamstvo je pravni institut po kojem se jamac obvezuje vjerovniku da će ispuniti dužnikovu obvezu ako je ovaj sam ne ispuni. Jamac ne ispunjava svoju već tuđu dužnikovu obvezu uz pretpostavku da takva obveza postoji, da je pravovaljana, dakle pravno (na zakonu) osnovana i utuživa. Pretpostavka za izdavanje jamstva i postavljanje jamčeve obveze jest postojanje pravno osnovane i utužive obveze dužnika iz osobnog ugovora. Obveza je jamca akcesorna, dakle i nesamostalna. Ona nastaje, postoji i prestaje s nastankom, postojanjem i prestankom pravno osnovane i utužive dužnikove obveze iz osnovnog ugovora. 90

99 Ona je ovisna o egzistenciji obveze glavnog dužnika. Jamstvo osigurava vjerovnika (korisnika jamstva) od rizika insolventnosti dužnika iz osobnog ugovora, ali ga ne osigurava od rizika egzistencije obveze tog dužnika. Upravo ta egzistencija obveze može biti sporna. Pod egzistencijom dužnikove obveze iz glavnog ugovora razumijevamo egzistenciju pravovaljane i utužive obveze kao pretpostavke za postojanje jamčeve obveze. Ako bi dužnikova obveza iz glavnog ugovora prestala postojati ili ako nije ni nastala ili je postala ništavnom ili zastarjelom i neutuživom onda bi se jamčeva obveza smatrala nepostojećom. To je posljedica pravne prirode jamčeve obveze kao akcesorne obveze. Druga je važna karakteristika jamčeve obveze kod ove vrste jamstva da je ona supsidijarna. To znači da vjerovnik mora najprije zatražiti izvršenje obveze iz temeljnog ugovora od svog dužnika, a tek ako u tome ne uspije, može ili, bolje reći ima pravo tražiti da mu dospjelu obvezu glavnog dužnika plati jamac. To dalje znači da je dužnik iz glavnog ugovora primarno obvezan na ispunjenje svoje obveze, a jamac tek sekundarno (supsidijarno) obvezan na ispunjenje dužnikove, ne svoje obveze. Solidarno jamstvo posebna je vrsta jamstva kojim se jamac obvezao u ugovoru o jamstvu kao jamac platac. Ako se jamac u ugovoru o jamstvu tako obvezao klauzulom, tada on kao jamac odgovara vjerovniku jednako kao i dužnik. Temeljem takvog ugovora o jamstvu vjerovnik može zahtijevati ispunjenje preuzetih obveza po jamstvu jednako od jamca kao i od glavnog dužnika ili od obojice istodobno. Kod zaključivanja jamstva koje se daje po ugovorima u privredi, ako ništa posebno nije ugovoreno, jamac odgovara kao jamac platac (solidarno jamstvo). Dakle, po ugovorima u privredi, ako jamac ne želi dati solidarno jamstvo nego supsidijarno, sam ugovor treba nazvati ugovor o supsidijarnom jamstvu, te za svaku sigurnost i radi uklanjanja svih eventualnih nesporazuma treba naglasiti da nije riječ o solidarnom jamstvu ili da se ugovorom isključuje klauzula jamac platac. Treba naglasiti da je i po solidarnom jamstvu jamac ima obvezu prema korisniku jamstva vjerovniku kao akcesornu obvezu, dakle njegova je obveza kao jamca u uskoj svezi s osnovnim dugom dužnika za kojeg se jamstvo izdaje. Solidarnim jamstvom vjerovnik se osigurao od poteškoća u naplati potraživanja što se tiče brzine i mogućnosti izbora od koga će naplatiti dospjelu obvezu. Ugovor o jamstvu obvezuje jamca samo ako je izjavu o jamčenju učinio pismeno. Na ovu odredbu treba posebno upozoriti, jer svaki potpis ne znači da je izjava učinjena pismeno. Pismeno se mora sastaviti ili ugovor o jamstvu ili treba izdati obrazac o jamstvu, koji, doduše, nije propisan, ali se može kreirati. Jamac koji je isplatio vjerovnikovo potraživanje, a o tome nije obavijestio dužnika, te je i ovaj, ne znajući za tu isplatu, ponovno isplatio isto potraživanje, ne može zahtijevati naknadu od dužnika, ali ima pravo zahtijevati od vjerovnika da mu vrati ono što mu je isplatio. Kad ima više jamaca, pa jedan od njih isplati dospjelo potraživanje prema vjerovniku, zato što glavni dužnik nije podmirio svoju obvezu u roku, taj jamac ima pravo zahtijevati od ostalih jamaca da mu svaki od njih nadoknadi dio koji se odnosi na njega. Bankovna garancija poseban je oblik garancijskog ugovora, a razvio se iz pravnog instituta jamstva. I uz činjenicu da se razvila iz jamstva važno je naglasiti da je bankovna garancija poseban pravni institut u domaćoj, ali i u međunarodnoj poslovnoj praksi, pa pravila koja vrijede od zaključivanja ugovora, izdavanja same bankovne garancije kao posebnog obrasca do načina i tehnika njezina ostvarenja od strane korisnika bitno se razlikuju od jamstva, posebno kad je riječ o eventualnim sporovima između ugovornih stranaka. 91

100 Ono što odmah treba naglasiti kao temeljnu razliku između jamstva i bankovne garancije, jest to da je bankovna garancija koja sadrži obvezu s naslova garancijskih ugovora samostalna obveza banke, za razliku od jamstva, koje je akcesorna obveza jamca. Bankovna garancija osigurava vjerovnika od rizika neizvršenja obveze glavnog dužnika. Banke ne osiguravaju ispunjenje obveze glavnog dužnika, već se, naprotiv, obvezuju da će korisniku bankovne garancije u granicama visine iznosa navedenog u bankovnoj garanciji nadoknaditi štetu odnosno izvršiti obvezu koju u ugovorenom roku nije izvršio glavni dužnik. Prema tome, banka koja izdaje garanciju s naslova samostalnoga garancijskog ugovora, osigurava osobu u čiju je korist izdala garanciju protiv rizika izostanka određene ugovorne obveze glavnog dužnika obeštećujući je isplatom novčanog iznosa navedenog u bankovnoj garanciji. Kako bismo objasnili bitna obilježja garancije, navest ćemo glavne razlike između jamstva i bankovne garancije: Jamca se, u pravilu, obvezuje na ispunjenje tuđe obveze, tj. na ispunjenje obveze dužnika ako je ovaj ne ispuni, dok se garant obvezuje na ispunjenje svoje obveze ako dužnik ne ispuni svoju obvezu. Jamac osigurava ispunjenje dužne činidbe glavnog dužnika ovisno o postojanju, o punovaljanosti, i utuživosti dužne obveze sadržane u osobnom ugovoru, dok garant osigurava ispunjenje dužnikove obveze bez obzira na to postoji li ili je pravovaljana i utuživa. Jamčeva je obveza, u pravilu, akcesorna, dok je garantova obveza, u pravilu, samostalna. Kod jamstva je postojanje obveze iz osnovnog ugovora pretpostavka za postojanje obveze iz jamstva, dok je obveza sadržana u samostalnim garancijskim ugovorima u pravilu, nezavisna i samostalna u odnosu prema obvezi glavnog dužnika sadržanoj u osnovnom ugovoru. Bankovna garancija osigurava korisnika protiv rizika neplaćanja dužnikove obveze iz osnovnog ugovora, ali i protiv rizika njezine egzistencije, dakle protiv svih slučajeva kad je upravo egzistencija takve obveze iz bilo kojih razloga sporna. Jamac može protiv zahtjeva korisnika staviti sve prigovore na koje ima pravo kao glavni dužnik iz osnovnog ugovora, dok garant može protiv korisnika staviti samo one prigovore koji imaju svoj temelj u samoj garancijskoj obvezi ili u osobnom odnosu prema korisniku garancije, ali ne i prigovore koji se temelje na osnovnom ugovoru zaključenom između dužnika (nalogodavca za izdavanje garancije) i vjerovnika (korisnika garancije). Jamac prema korisniku jamstva odgovara sekundarno (supsidijarno), a garant je primarno odgovoran, zbog čega garantu ne pripada pravo na prigovore koji pripadaju jamcu Elektronička plaćanja Takozvani plastični novac odnosi se na plaćanje kreditnim karticama. Kreditna je kartica izrađena od plastike i platitelj (dužnik) se njome koristi kao zamjenom za gotovinu kad plaća primatelju (kreditoru). Imatelj kartice platitelj normalno potpisuje kartični obrazac (SLIP) čime preuzima obvezu da će odgovarajuću svotu novca platiti izdatniku kartice (obično je to kreditna institucija banka), dok kreditor (obično je to ugovorni dobavljač) stječe (aktivira) pravo da zahtijeva istu svotu od izdatnika kartice. Kreditna kartica mogla bi se također smatrati dokumentom, ali glavna razlika od prijašnjih generacija načina plaćanja jest u tome što taj "dokument" ne izražava svotu koju treba platiti 92

101 niti se dostavlja primatelju. Kartice uvijek ostaju u rukama imatelja (platitelja) za novu uporabu u novim plaćanjima, i svaki put za drugu svotu koja se ne izražava na kartici već na formularu. Ona nije za jednokratnu uporabu, odnosno ne potroši se jednom uporabom. Pritom su najvažniji obvezujući odnosi koji se uvijek navode u ugovorima između imatelja kartice i izdatnika kartice. Kartica je uvijek vlasništvo izdatnika kartice, odnosno kreditne institucije koja ju je izdala. Sama plaćanja temeljem uporabe kreditnih kartica događaju se nakon što je kartica upotrijebljena kao sredstvo plaćanja. Zbog toga su te kartice poznate i pod nazivom "plati kasnije kartice". U širem smislu, svaki bismo prijenos sredstava koji se u bilo kojem dijelu ukupnog postupka događa kroz elektronički sustav, mogli nazvati elektroničkim prijenosom sredstava (engl. Electronic Funds Transfer). U užem smislu, pod elektroničkim prijenosom sredstava razumijeva se da se cijeli postupak plaćanja događa kroz elektronički sustav, tj. iniciranje, autorizacija, prijenos te izravno zaduženje odnosno odobrenje računa. Izraz "elektronički prijenos sredstava" rabi se isključivo u užem smislu. Kad se plastična kartica rabi za iniciranje elektroničkog prijenosa sredstava, onda se takve kartice zovu "plati sada kartice". Čip kartica je kartica u koju se pohranjuje novac. Nije potrebna elektronička veza s računom u kreditnoj instituciji. Kartica ima ugrađen vrlo tanak čip koji nosi odgovarajuće podatke. Prijenos sredstava s računa u kreditnoj instituciji na čip karticu obavlja se unaprijed (prije nego što se ona počne rabiti) u posebnom postupku. Plaćanjem se vrijednost pohranjena na čip kartici smanjuje za vrijednost svote koja se plaća. Iz tog razloga može se govoriti o novoj vrsti novca koji se drži u elektroničkoj lisnici Ugovaranje poslova outsourcinga Ponuda Ugovaranje poslova održavanja u outsourcingu može se realizirati kratkoročno ili dugoročno sve u ovisnosti o vrsti i količini poslova. Sam odnos između partnera treba biti odraz visokog stupnja povjerenja i suradnje, jer je to preduvjet za bolju kvalitetu, ali i za nalaženje raznih novih poslovnih i tehnoloških rješenja. U svakom slučaju izvođač poslova mora znati da će poslodavac uvažavati sljedeće čimbenike: 76 povjerenje u kvalitetu cijenu fleksibilnost uvjeta ugovaranja postojeće odnose bogatstvo resursima sposobnost stvaranja dodane vrijednosti odgovarajuća poslovna kultura. Ugovori o održavanju obično su dugoročni, a upravo zbog toga cijena ne smije biti jedina determinanta odabira partnera, već treba uvažavati nekoliko bitnih kriterija za procjenu vrijednosti potencijalnog pružatelja usluge:

102 1. Stručnost koliko je stručan u područjima koja su za održavanje potrebna, kao što su mehanika, elektroinženjerstvo, mjerenja i regulacije? Ima li i dovoljno iskustva? 2. Koncept kako će pružatelj usluge organizirati i strukturirati bazu usluge? Koliko im je važna zaštita na radu i edukacija zaposlenika? Koja su mu sredstva na raspolaganju za rješavanje zahtjeva za održavanjem onda kad ih je najviše? 3. Suradnja kako će se ta nova struktura uklapati u postojeću strukturu i koliko su timovi zainteresirani za sinergiju? 4. Cijena koji će troškovi implementacije porasti, koje će i kolike investicije će biti nužne i koji ćče kriteriji uspjeha biti dogovoreni? Od vanjskog pružatelja usluge očekuje se da donese dugoročne koristi koje se ne bi postigle s vlastitim odjelom održavanja. Zbog toga, sve gore navedene kriterije treba uzeti u obzir prilikom odabira tog partnera. Zajednički ciljevi klijenta i pružatelja usluge su povećana raspoloživost postrojenja uz smanjene troškove održavanja. Pritom je izazov za pružatelja usluga smanjiti vlastitu količinu posla kroz stalne inovacije i unapređenja, kao i sljedećim pogodnostima: 77 smanjenje pojavnosti zastoja postrojenja analizom najslabije točke procesa i usvajanjem strategije protiv zastoja smanjenje vlastitih uslužnih kapaciteta kroz povećanje njihove učinkovitosti, edukacijom, planiranjem posla i delegiranjem posla smanjenje troškova materijala optimizacijom upravljanja zalihama i smanjenje zaliha rezervnih dijelova. Gospodarski subjekt koji se bavi nekom tehničkom vrstom poslova održavanja, mora, kako je to već napomenuto, potpuno definirati svoj proizvod odnosno uslugu. Osim toga mora znati svoje financijske mogućnosti glede uvjeta plaćanja i ostalih obveza koje će uslijediti iz budućeg ugovora. Prema slici svaki održavatelj mora imati svoje standarde i metode održavanja koje garantiraju kvalitetu i sigurnost odnosno pouzdanost. Osim toga, treba biti optimalno opremljen i imati spremne, iskusne i obrazovane kadrove. Sve je to podloga za sastav jedne komercijalne ponude potencijalnim partnerima koji bi pokazali interes za angažiranje eksternog održavatelja. 77 Mueler, M., Outsourcing of technical services models for partnerships, Zbornik radova, Međunarodni skup, HDO, Šibenik, Održavanje

103 Standardi izvedbe Metode NARUDŽBA Od potpisivanja ugovora do izvršenja ugovora REZULTAT Obrazovanje i iskustvo Vlasnik procesa: pružatelj usluga Postrojenja i oprema Slika Proces komercijalizacije Izvor: Vitasek, K., Ledyard, M., Vested Outsourcing: A Better Way to outsource, Supply Chain Management Review, Rujan, Proces ugovaranja može otpočeti i komercijalnim upitom neke tvrtke koja želi angažirati vanjskog partnere za neke vrste održavanja. To se može obaviti putem javnog natječaja ili pojedinačnim sakupljanjem ponuda na temelju ponudbene dokumentacije. Nakon odabira partnera i definiranja ponudbenog troškovnika može se sklopiti ugovor. Ugovor čiji su predmet poslovi održavanja u outsourcingu je prilično složen i ima dodatni dio u obliku preciznog ponudbenog troškovnika. Osim izravnog ugovaranja s vanjskim partnerom moguće je, osobito kod većih i kontinuiranih poslova održavanja, ući u poslovni odnos po principu Javno-privatnog partnerstva. Obično je to slučaj kod održavanja nekih objekata ili opreme koja je u javnom odnosno državnom vlasništvu. Na temelju nekih inozemnih iskustava ovakav oblik poslovnog odnosa ima sljedeće karakteristike: 78 Javni i privatni sektor rade u korist zajedničkog profita Koriste vještine i znanje privatnog sektora Za oba partnera je prihvatljiva raspodjela rizika Osim znanja i iskustva privatni partner ima suvremeniju opremu kojom jamči bolju kvalitetu radova U tom procesu izvođač upravlja vrstama radova i predlaže metode radova, a klijent to odobrava. 78 Swaffield, L. M. and McDonald A. M., The contractors use of life cycle costing on PFI projects, Engineering, Construction and Architectural Management, 37/3,

104 Ugovaranje i izvršenje poslova održavanja Osnovni dokument kojim se reguliraju odnosi između naručitelja usluga održavanja u outsorcingu je ugovor. Osnovni preduvjet za kvalitetno ugovaranje outsourcing poslova jest jasno definiranje poslova održavanja. To znači da treba precizno utvrditi opseg usluga za koje će izvođač radova biti odgovoran. U tom je smislu bitan prilog ugovoru ponudbeni troškovnik sa potrebnom projektnom, radioničkom ili servisnom dokumentacijom. U poslovnom smislu oba partnera moraju izvršenim ugovorenim poslovima biti zadovoljni odnosno imati dodatne koristi. Naravno da uvijek može doći do nesporazuma koji oba partnera moraju pokušati riješiti, jer je dogovor i s određenim gubitkom za nekoga bolji nego pozivanje na ugovorene kazne i vođenje parnica na sudu. Bez obzira na dobre poslovne odnose potrebno je ugraditi i mogućnost odnosno razloge i za raskid ugovora. S obzirom na to da je u pitanju pravni akt koji regulira međusobna prava i obveze između sudionika, osobito kada je predmet složen, ugovor sadrži više stavaka, a naročito sljedeće: 79 premet ugovora koji je specificiran ponudbenim troškovnikom cijena i uvjeti odnosno načini plaćanja detaljno razrađeni rokovi izvođenja radova sukladno priloženom troškovniku, posebno razrađen stupanj sigurnosti odnosno jamstva za izvedene radove, kao i za plaćanje kod poslova u outsourcingu postoje i posebni uvjeti kao što je pitanje osoblja koje će izvoditi radove, način komuniciranja i potrebna radionička dokumentacija posebno kritično pitanje je raskid ugovora o čemu treba precizno definirati prava i obveze oba partnera. Nakon sklopljenog ugovora slijedi upravljanje procesom poslova u outsourcingu, a sve je definirano ugovorom i njegovim prilozima Nabava i logistika Strategija nabave Nabava je jedna od izvršnih funkcija u poslovnom procesu, a kao takva egzistira i u svakom poduzeću. Zato svaki gospodarstvenik mora poznavati njezine temeljne odrednice kako bi učinkovito upravljao svim aktivnostima nabave. To znači da sve aktivnosti treba poznavati, planirati, te kao i u ostalim poslovnim aktivnostima, razmišljati dugoročno odnosno strateški. Na slici može se vidjeti da sve polazi od temeljnih potreba nekoga gospodarskog subjekta

105 Slika Vrste potreba za robama Izvor: Ferišak, V., Nabava, VF-naklada, Zagreb, 2002., str Cjelovito strateško ponašanje bitan je preduvjet za planiranje poslova, organizaciju aktivnosti i kadrova, kontrolu kao i učinkovitu realizaciju. Nabava je podsustav gospodarskog subjekta, a putem njezinih aktivnosti može se jako puno utjecati na optimalnu kombinaciju troškova i učinaka. Zato strategiju nabave treba ukomponirati u poslovnu strategiju gospodarskog subjekta. Dakle, nabavu kao i njezinu strategiju treba promatrati kao dio strategije koja proizlazi iz kompletnog materijalnog poslovanja svakog poduzeća. To pokazuje slika na kojoj je poslovanje postavljeno kao sustav. 97

106 Slika Faze procesa organizacije poslovanja Izvor: Ferišak, V., Nabava, VF-naklada, Zagreb, 2002., str Politika nabave podrazumijeva postavljanje ciljeva, te utvrđivanje metoda, sredstava i postupaka za njihovu realizaciju, a strategija je konkretizacija politike. Nakon što su postavljeni jasni ciljevi, treba definirati pristup za realiziranje odnosno koncepciju. To znači da treba postaviti kriterije ponašanja svih sudionika u nabavnom procesu. Kriteriji se odnose i na kombinaciju poslovnih odluka i komplementarnost nabavnih aktivnosti s njima. Dakle, treba postaviti temeljne odluke glede izbora dobavljača, smanjenja ovisnosti, rizika i kooperacije. Kombiniranje temeljnih odluka u skladu s postavljenim ciljevima mora imati i dugoročni karakter i ponašanje koje, prema Ferišaku, obuhvaća jednu filozofiju nabave, čije su glavne odrednice sljedeće: Ferišak, V., Stihović, L., Nabava i materijalno poslovanje, Informator, Zagreb, 1993., str

107 postići ekonomičnost a da se ne zanemari sigurnost odvijanja procesa reprodukcije uspostaviti trajne partnerske odnose uz poštivanje korektnih konkurentskih odnosa kako bi se usuglasili troškovi s kvalitetom, količinom i rokom isporuke izbjegavati uvjete egzistencijalne ovisnosti o nekom dobavljaču, putevi donošenja odluka moraju biti kratki koristiti stručna i znanstvena dostignuća osoblje se mora stalno educirati i usavršavati osoblje mora biti motivirano. Strateški ciljevi u nabavi mogu biti i kratkoročni, a onda obuhvaćaju sljedeće: stalno usuglašavanje proizvodnih sa nabavnim planovima ispitivanje mogućnosti korištenja supstituta za pojedine inpute suradnja s dobavljačima u cilju osiguranja potrebnog asortimana inputa stalni razvoj informacijskog odnosno dokumentacijskog sustava. Postavljanje strategije nabave u cilju učinkovitog upravljanja nabavom, obuhvaća sljedeće postupke: napraviti što više alternativa da bi se mogle spoznati moguće šanse i rizici prilikom promjene strategije istražiti funkcioniranje nabave, a u obzir uzeti strategiju i troškove, te obrazložiti uvjete za realizaciju (osoblje, financijska sredstava, kapaciteti, položaj na tržištu nabave) stvoriti i vrednovati prihvatljive kombinacije strategija iz postavljenih pojedinačnih strategija, na temelju varijabilnih instrumenata nabave kao što su cijene, količine, kvalitete, metode nabave, rokovi nabavljanja, putevi nabave i odnosi s dobavljačima izabrati kombinacije strategija koje obećavaju što je moguće bolje ostvarenje zadanih ciljeva uz ograničene rizike i sljedeću prema bonitetu strategiju držati kao rezervu u slučaju mogućih promjena pojedinih varijabli i njihova djelovanja na cjelinu iz grube strategije razviti akcijske planove (koji se mogu koristiti kao planovi mjera za realizaciju pojedinih ciljeva) sustavno dokumentirati i tekuće kontrolirati tijekom provedbe strategije odnosno planove mjera, kao i temelje za njihov izbor. Temeljni je instrument za postavljanje i učinkovitu realizaciju strategije nabave plan. U plan mogu biti ugrađeni ciljevi, ali definirani u količinskom, vremenskom i vrijednosnom obliku Planiranje nabave Planiranje je bitna funkcija upravljanja kojom se predviđaju zadaci, te definiraju vrijednosti i količine. Plan je nabave instrument upravljanja nabavom kojim se utvrđuje buduće stanje kao i aktivnosti na realizaciji strategije nabave. Prema V. Ferišaku u procesu planiranja treba poštovati sljedeće principe: ekonomske (proizvodnost, ekonomičnost, rentabilnost) 99

108 sigurnosne (odstranjivanja ili smanjivanja rizika) metodološki (znanstvenosti, kompleksnosti, realnosti, kontinuiranosti i fleksibilnosti). 81 Cilj je planiranja nabave utvrditi obujam potreba za redovitim funkcioniranjem proizvodnje. Uz to posebnu pozornost treba posvetiti troškovima poslovanja odnosno njihovu plaćanju. Učinkovitost se nabave postiže planiranjem i realizacijom u smislu zadovoljavanja potreba proizvodnje ili usluga, ali i cjeline poslovanja gospodarskog subjekta. Zato plan nabave treba usuglasiti s planovima proizvodnje, prodaje, investicija, a najviše s financijskim planovima. Učinkovito planiranje podrazumijeva i sljedeće predradnje: organizacijska podjela po djelatnostima izrada nomenklature materijala izrada cjenika planskih cijena materijala priprema programa standardizacije skladištenja i standarda materijala utvrđivanje normativa utroška materijala utvrđivanje normativa minimalnih, optimalnih i maksimalnih zaliha utvrđivanje financijskih sredstava nabavljanja utvrđivanje optimalnih količina izrada dugoročnih i kratkoročnih planova po asortimanu, količini, rokovima i cijenama planiranje općih troškova prodaje, uprave i ostale pogonske režije izrada materijalnih bilanci Ferišak, V., Stihović, L., Nabava i materijalno poslovanje, Informator, Zagreb, 1993., str Ferišak, V., Stihović, L., Nabava i materijalno poslovanje, Informator, Zagreb, 1993., str

109 Slika Planiranje i interno naručivanje Izvor: Ferišak, V., Nabava, VF-naklada, Zagreb, 2002., str Vezu između planiranja i operativnog naručivanja u praksi pokazuje slika na kojoj se mogu vidjeti postupci koje provodi većina poduzeća. 101

110 Planovi nabave mogu biti dugoročni ili strateški i kratkoročni ili operativni. Jedan od bitnih sastojaka plana nabave je plan kadrova. Važan je osobito u novoosnovanom poduzeću, a odnosi se na potrebne kadrove i definiranje tipičnih radnih mjesta. Kadrovi za nabavu mogu se regrutirati na sljedeći način: pomoću natječaja premještanjem uz dopunsku izobrazbu neformalnim vezama sa stručnjacima sklapanjem aranžmana s ponajboljim studentima. 83 Prema tome plan nabave definira ciljeve, metode, sredstva, rokove, vrijednosti i količine nabave, te kadrove. S obzirom na usmjerenost nabave na tržištu, izvršenje plana nabave zahtijeva primjenu poznatih načela poslovne filozofije marketinga. Plan nabave neke robne grupe mogao bi se uočiti iz sljedećega primjera (plan za 1 godinu): Planirana prodaja po prodajnim cijenama kn Planirana razlika u cijeni (30%) kn Planirana prodaja po nabavnim cijenama kn Planirani koeficijent obrtaja 4 x Planirana prosječna zaliha kn Početne zalihe kn Razlika (za nabavu) do prosječne zalihe.200 kn Plan nabave uz osiguranje od rizika od 30% (prosj. zaliha ) kn Pokazatelji za određivanje visine zaliha bili bi sljedeći: visina zaliha u postotku od prodaje visina zaliha po zaposlenom visina zaliha po m 2 poslovnog prostora. U svemu tome bitno je računanje prosječne zaliha. Ona se računa kao aritmetička sredina određenoga broja stanja (npr. početnoga i završnog ili dvanaest mjesečnih stanja). Koeficijent obrtaja i dani vezivanja sredstava (zaliha) trebaju se računati za ukupnu poslovnu jedinicu, ali i za pojedine artikle, grupe artikala, grupe roba, odjele. Skladišni troškovi odnose se ne samo na troškove zaliha, nego i na troškove držanja samoga skladišta, troškove rada, troškove rukovanja robom i sl. Tu valja u obzir uzeti i troškove rizika (cijena, kvalitete, mode, pokvarljivosti, krađa i sl.). Brzina obrtanja zaliha utječe i na visinu ostvarene razlike u cijeni, budući da nedostatna brzina obrtanja uvjetuje sniženje cijena i time gubitke na masi razlike u cijeni. Stoga je bitan pokazatelj i rentabilnost zalihe, koja se dobije stavljanjem u odnos ukupne razlike u cijeni s prosječnom visinom zalihe po nabavnoj cijeni (bez pretporeza) za određenu godinu: 83 Ferišak, V., Elementi menagementa nabave, Ekonomski fakultet, Zagreb, 1999., str

111 Vrijednost razlike u cijeni Rentabilnost zalihe = Prosječna visina zalihe Marketing miks nabave Marketing kao poslovna funkcija, a na određeni način i poslovna filozofija, stavlja u ishodište razmatranja tržište. Kada je riječ o nabavi, marketing treba riješiti problem zadovoljavanja potreba određenoga gospodarskog subjekta. Stoga je i na funkciju nabave potrebno primjenjivati sva načela i aktivnosti suvremenog marketinga. Temeljni su elementi marketing aktivnosti u nabavi sljedeći: istraživanje tržišta nabave nabavni marketing miks marketing plan marketing upravljanje. Istraživanje tržišta, osobito u nabavi, podrazumijeva iscrpno informiranje. Temeljni je cilj informiranja, u sklopu istraživanja tržišta, segmentiranje i pozicioniranje dobavljača. Segmentiranje ima svrhu utvrditi globalne dijelove tržišta, a u praksi su to vrste dobavljača za pojedine potrebe. Nakon analize konkretno se utvrđuje pozicija svakog dobavljača u vidu dugoročnog aranžmana. Naime, dugoročno se utvrđuje odnosno ugovara asortiman roba i uvjeti nabave, radi pravovremene i kvalitetne opskrbe. To, prije svega, vrijedi za strateške materijale, čija uredna opskrba ne smije doći u pitanje. Nabava ima poseban marketing miks. Naime, ciljevi nabave često su drugačiji, pa onda to zahtijeva odgovarajuće spajanje elemenata nabavnog miksa. Pod miksom nabave se podrazumijeva kombinacija instrumenata pripreme tržišta, te instrumenata za utjecaj na tržište nabave, radi što efikasnijeg ostvarenja ciljeva nabave. 84 Prema tumačenju Layer-a elementi su nabavnog miksa sljedeći: proizvod komunikacija ugovaranje nabavljanje. 85 Prema istom autoru na slici prikazani su elementi nabavnog miksa koji imaju svoje podelemente. Riječ je o vrlo složenoj kombinaciji, pa se može zaključiti da su i marketinške 84 Ferišak, V., Stihović, L., Nabava i materijalno poslovanje, Informator, Zagreb, 1993., str Layer, G. B., Die Messe als Instrument im internationalen Einhaut, Beschaftung, Nr. 11/1986., Berlin, 1986., str

112 aktivnosti u nabavi izuzetno složene. Stoga se samo najpovoljnijom kombinacijom nabavnog miksa, mogu realizirati ciljevi, što znači postići najbolji učinci u nabavi. A s o rtim a n D iz a jn M a te rija l S a jm o v i i s l. Is tra ž iv a n je trž iš ta KOMUNIKACIJE P R O IZ V O D S E G M E N T I N A B A V E N A B A V L J A N J E UGOVARANJE C ije n e P o p u s ti U v je ti is p o ru k e K v a lite ta T u z e m s tv o In o z e m s tv o D ire k tn a n a b a v a Slika Elementi nabavnog marketing miksa Svi elementi nabavnog marketing miksa moraju biti međusobno usklađeni, uključujući i njihove podelemente. Sve to mora odgovarati ciljevima nabave, a u slučaju promjene cilja, mijenja se i sastav elemenata miksa. "Svaki element miksa jest strategijska varijabla kojom se poduzimaju akcije da se ostvare ciljevi. Kombinirano djelovanje elemenata može snažno djelovati na dobavljače sredstava za proizvodnju." 86 Nabavni marketing plan podrazumijeva utvrđivanje ciljeva i definiranje elemenata miksa uz pomoć vrlo učinkovitog istraživanja tržišta. Ciljevi, akcije djelovanja i instrumenti miksa mogu biti vrijednosno i vremenski precizirani kako bi se osiguralo učinkovito upravljanje. Na slici prikazana je jedna koncepcija nabavnog miksa, koja zapravo čini proces upravljanja marketinškim aktivnostima nabave. M ik s n a b a ve In s tru m e n ti C ilje vi T ržiš te n a b a ve U vje ti Ak c ije R o b a N a b a va P o tre b e P ro izvo d n ja P o tre b e M a rk e tin g P o tre b e Ak c ije T ržiš te p ro d a je S re d s tva za p ro izvo d n ju P ro izvo d i u s lu g e R o b e i u s lu g e F in a n c ijs k e m o g uć n o s ti F in a n c ijs k a s lu žb a K a d ro vs k a s lu žb a K a d ro vs k e m o g uć n o s ti Slika Upravljanje nabavnim marketingom 86 Cohen, G., Politika prodaje, prijevod, Potecon, Zagreb, 1994., str

113 Izvor: Ferišak, V., Stihović, L., Nabava i materijalno poslovanje, Informator, Zagreb, 1993., str Na slici vidljiv je poslovni ciklus koji počinje potrebama proizvodnje, kojima se podređuju ciljevi i akcije, ali i izbor nabavnog miksa. Realizaciji ciljeva prethodi plan kojim se definiraju količine i vrijednosti s utvrđenim terminima. Osim toga, planom se predviđa odnosno definira tijek aktivnosti. Proces je upravljanja realizacija planiranih aktivnosti, a krajnji instrument upravljanja je kontrola Odluke u nabavi Jedna od bitnih pretpostavki za uspješnu realizaciju ciljeva nabave jesu učinkovite odluke. Posljedice donošenja nabavnih odluka izuzetno su bitne za cijelo poslovanje. Aktivnosti nabave mogu se provoditi na temelju iskustva i intuicije, putem informacijske podloge i primjenom već poznatih rješenja. Kvaliteta je nabavnih odluka ovisna o činjenici da uvijek mora postojati alternativna odluka odnosno rješenje. Opcije se odnose na ciljeve, ali i na akcije, koje su određene sustavom elemenata nabavnog miksa. Izbor opcija i željenih rješenja može se temeljiti na podlogama kao što su: najniža cijena najniži troškovi uvjeti plaćanja odnosi s dobavljačima servis marka proizvoda, vjernost određenom proizvođaču i navike kupca najmanji rizici su često odlučujući za današnje odluke iskustva iz ranijeg razdoblja kompleksno vrednovanje, ponuda i izbor dobavljača na temelju odgovarajućeg sustava ocjenjivanja 87. Pitanje rizika vrlo je kompleksno i zaslužuje posebnu pozornost i analizu. Slika pokazuje vrste rizika u domeni odlučivanja i samoj realizaciji. 87 Robinson, P. J., Favis, C. W., Wind, Y., Industrial Buying Creative Marketing, Boston, 1967., str

114 RIZICI Rizici odlučivanja Rizici realizacije Loš a priprem a odluka Nes tručnos t i pos tupanje po intuiciji Objektivni Subjektivni - prirodne pojave - požar - havarije - pris ilni prekidi rada - druš tvene nes tabilnos ti - š trajk - politički događaji - rat itd. - nem a m otiva za rad - s pekulacije u radu - zloporaba položaja - negativni s tavovi djelatnika - autokrats ko vođenje Slika Rizici nabave i njihovi uzroci Izvor: Stark, H., Risikoreduktion im Einkauf, Besshaffung aktuell-kontaktstudium, Konradin Verlag, Leinfelden, 1990., str. 71. Ibid. 4. str. 8. Sa slike vidljivo je kakvi sve rizici postoje i koji su njihovi mogući uzroci. Zato treba posvetiti određenu pozornost mjerama smanjenja rizika i šteta, a one su prema istoj slici sljedeće: mjere smanjenja rizika odlučivanja mjere smanjenja rizika realizacije. Rizik je pratilac svakoga poslovnog pothvata pa tako i nabave. Osujetiti rizik odnosno njegove uzroke i moguće posljedice u fazi odlučivanja nije lako. Temeljni preduvjet pripreme za smanjenje rizika je informiranje. To znači da treba imati relevantne informacije, već kod istraživanja tržišta, pa u tom smislu osigurati elemente precizne prognoze ponude i potražnje. U skladu s temeljnim ciljevima nabave, a na temelju relevantnih informacija treba organizirati nabavu i obučiti kadrove. Smanjivanje rizika u fazi realizacije nabave zahtijeva nekoliko zahvata koji se u biti odnose na sljedeće postupke: podjela štete korištenjem dobavljača zajednička briga s dobavljačem odnosno raspoređivanje šteta sklapanje ugovora o osiguranju od štete prenošenje štete na druge. Analiza smanjenja rizika u nabavi može rezultirati i utvrđivanjem subjektivnih okolnosti koje dovode do određenog stupnja rizika. To se prije svega, odnosi na rad djelatnika. U slučaju da 106

115 više osoba sudjeluje u nabavi, a radi uklanjanja subjektivnih rizika, treba poduzimati sljedeće radnje: odgovarajuća podjela zadataka, ovlaštenja i odgovornosti definiranje ciljeva svakog djelatnika praćenje rezultata i pravilno stimuliranje djelatnika statusna unapređenja djelatnika u skladu sa sposobnostima i rezultatima. Pri donošenju odluka u nabavnom procesu, potrebno je imati u vidu određene poteškoće. U skladu sa specifičnostima određenog gospodarskoga subjekta, može se definirati određeni tip modela nabave. S obzirom na veličinu mogućih poteškoća mogu se razlikovati tri vrste nabave: ponavljajuća nabava modificirana ponavljajuća nabava nova nabava. Idući od ponavljajuće prema novoj nabavi razina mogućih poteškoća je sve veća, te zahtijeva i sve veće angažiranje osoblja na smanjivanju rizika. Ponavljajuća nabava pretežito je rutinska, a obavlja se na temelju iskustva iz prošlih razdoblja. U modificiranoj nabavi nova svojstva proizvoda aktiviraju nove metode. U potpuno promijenjenoj nabavi potrebno je više novih informacija i primjena novih metoda Vođenje nabave Treba imati u vidu činjenicu da se u malom gospodarskom subjektu u jednoj osobi sublimiraju rukovodni, izvršni i operativni zadaci. Osobito je to bitno u situaciji kada je ista osoba u ulozi poduzetnika, koji mora razlikovati važnije od hitnih poslova nabave. Bez obzira na veličinu tvrtke, moraju se poznavati i poštovati temeljna načela i procesi vođenja kao bitne funkcije managementa. Svaki mali poduzetnik ne smije zanemariti izobrazbu iz područja vođenja nabave. Mora imati određena temeljna i stručna znanja te posjedovati neke osobne sposobnosti, kao što su: 1. Temeljna znanja opća ekonomija i ekonomske zakonitosti radi mogućnosti procjene gospodarskih kretanja u svezi ponude i potražnje ekonomika poduzeća radi omogućavanja procjene posljedica u svezi troškova, cijena, vezivanja kapitala i odnosa s dobavljačima poznavanje tehnologije i kakvoće materijala, značenje materijala u recepturi, te mogućnosti korištenja supstituta poznavanje trgovačkog prava radi uspješnog sklapanja ugovora. 2. Stručna znanja poznavanje grane djelatnosti metode i tehnike nabave ovladavanje informatičkim sredstvima 107

116 organizacija nabave logika odlučivanja vrijednosna analiza poznavanje tehnike rada nabavom poznavanje etičkih načela nabave. 3. Osobne odlike i sposobnosti poštenje, nepotkupljivost i principijelnost kooperativnost i spremnost za timski rad odlučnost, odmjerenost i samopouzdanje kreativnost, fleksibilnost i komunikativnost spremnost za učenje i stalno usavršavanje pouzdanost i diskretnost sposobnost za vođenje poslovnih razgovora sposobnost vođenja, orijentiranog prema ciljevima pozitivan stav prema drugima i profesionalnost analitičko i kritičko razmišljanje osjećaj za optimiranje. 88 Vođenje nabave može se planirati, organizirati i provoditi na temelju već poznatih načela managementa, kao što to pokazuje slika Ferišak, V., Elementi managementa nabave, Ekonomski fakultet, Zagreb,1999., str

117 P o s ta v lja n je c ilje v a S p o z n a ja p ro b le m a P la n ira n je Iz ra d a a lte rn a tiv a P ro g n o z a V re d n o v a n je Kontrola Analiza O d luč iv a n je P ro v e d b a R a d s u s ta v a Slika Management nabave Izvor: Wied, J., Unternehmungsplannung, prema Klaus Thomos Krycha, Materialwirtschaft, Verlag fur Wirschaftss, Munhen, 1986., str. 46. Vođenje nabave počinje jasno postavljenim ciljevima čije definiranje polazi od upoznavanja problema kako bi se nabavne aktivnosti mogle realno planirati. Plan je temeljni instrument poslovanja svakoga gospodarskog subjekta pa i njegovih segmenata. S obzirom na to da nabava predstavlja segment poslovanja u kojem upravlja materijalnim vrijednostima, potrebno je njezine poslove i zadatke planirati. Kvalitetno je planiranje moguće ako se najprije izvrši analiza nabave, te provede istraživanje tržišta, ali na temelju i u okviru određene strategije. Analiza podrazumijeva utvrđivanje kvalitete, obujma, asortimana i strukture materijala, kao i cijene. Istraživanje tržišta odnosi se na definiranje tržišnog segmenta i mjesta poduzeća u njemu. Strateški se ciljevi svode na koeficijent obrtaja, zalihe, izvore sredstava, financiranje i kadrove. Planovi nabave po vremenu mogu biti dugoročni (strateški) i kratkoročni (operativni), koji su obično godišnji, ali se mogu odnositi i na kraća razdoblja. Osim toga, planovi po sadržaju mogu se dijeliti po kriteriju vrste materijala, te načinu i metodama nabave. Odlučivanje se temelji na prognozi i vrednovanju najboljih alternativa. Na to se nadovezuju akcije odnosno metode provedbe. Provedba nabave znači količinski i vrijednosno podmirenje potreba poduzeća što je zapravo realizacija ciljeva. U svrhu moguće korekcije, zbog pojave pogrešaka, potrebno je vršiti stalnu kontrolu i analizu. Vođenje nabave je permanentni proces u kojem se primaju i obrađuju upravljački podaci. Oni služe za postavljanje ciljeva, planiranje, odlučivanje, kontrolu i analizu. 109

118 Uvažavajući koncepciju managementa nabave slika pokazuje jedan primjer rutinskog vođenja nabave u konkretnoj praksi. Slika Odvijanje rutinskog procesa nabave Izvor: Ferišak, V., Nabava, VF-naklada, Zagreb, 2002., str Provedba nabave, osobito u manjim tvrtkama, mora biti pripremljena tako da cijeli proces prati odgovarajuća dokumentacija. Nabava počinje cjelovito definiranim nalogom (trebovnicom, zahtjevnicom) koji mora imati sljedeće elemente: broj, datum i naziv zahtjeva naziv robe način isporuke i plaćanja rok isporuke. 110

119 Logistika u nabavi Logistika U suvremenoj industrijskoj proizvodnji i općenito u poslovanju gospodarskih subjekata, osobito u novije vrijeme, pojavljuje se logistika. Ovaj pojam odnosno poslovni izraz, pojavio se najprije u svezi s vojnom problematikom. Logistika kao pojam najviše se povezuje s aktivnostima potrebnim da se na učinkovit način izvrši dobava proizvoda, poluproizvoda, sirovina, opreme i ostaloga reprodukcijskog materijala, te ostalih potrebnih sredstava od isporučitelja do krajnjega korisnika. U sklopu izvršenja logističkih naloga obavlja se niz aktivnosti. Razvitak proizvodnje i usluga, odnosno poslovanja, iziskuje nove oblike aktivnosti i u logistici. Istraživanje logistike usmjereno je prema konačnom cilju, a to je maksimalna učinkovitost proizvodnog, poslovnog ili nekoga drugog procesa u kojem se vrši dobava, smještaj i isporuka određenih materijalnih vrijednosti. Temeljni je razlog i izraz ove učinkovitosti, prije svega, smanjenje troškova, a to omogućuje povoljniju cijenu i općenito bolju ponudu. Dakle, logistika putem učinkovitosti i cijene može djelovati na konkurentnost ponude na tržištu, osobito u nekim djelatnostima. Istraživati logistiku znači utvrditi njezine temeljne značajke kao globalnog sustava. Već pri istraživanju metoda logistike pojavit će se određene posebnosti povezane s veličinom gospodarskog subjekta, a osobito s vrstom djelatnosti. Veličina poduzeća i vrsta djelatnosti, posebno utječu na definiranje logističkih podsustava. Kao moguće podsustave logistike mogli bismo definirati sljedeće: nabava i zalihe reprodukcijskog materijala, opreme, poluproizvoda i potrošnog materijala prometni putovi zaliha gotovih proizvoda i dobava krajnjem korisniku Logistika kao poslovna aktivnost Logistika se kao pojam, ali i kao aktivnost i funkcija pojavila u svezi s vojnim odnosno ratnim aktivnostima. Budući da je, u biti, riječ o učinkovitom gospodarenju određenim materijalnim potrebama vrlo je brzo logistika našla svoje mjesto u poslovnim, osobito proizvodnim procesima. Prema tome, logistika je pojam kojemu treba, u poslovnom smislu, posvetiti posebnu pozornost. Istraživali su je i o logističkim aktivnostima pisali brojni autori. Možemo stoga navesti i više različitih definicija logistike. "Sama riječ logistika francuskog je porijekla (loger - nastaniti). U vojnoj terminologiji znači način prijevoza, opskrbe i smještaja armije." 89 Prema istom izvoru logistika se danas bavi proučavanjem organizacije, upravljanja robnim tokovima, kretanja materijala i finalnih proizvoda od nabave sirovina do prerade i dalje do krajnjega korisnika odnosno potrošača. 89 Ferišak V., Renko, F., Poslovna logistika, Informator, Zagreb, 1983., str

120 Pod logistikom se razumijeva upravljanje i fizičkom distribucijom i to unutarnjeg prometa, kao vanjskih tokova materijalnih vrijednosti. Navest ćemo još dva drugačija tumačenja (definicije ) pojma logistike: Logistikom se smatra ukupna aktivnost u postavljanju, osiguranju i poboljšanju raspoloživosti svih roba i sredstava koje su pretpostavka, prateća pomoć ili osiguranje za tokove unutar jednog sustava. Logistika poduzeća je ukupnost zadataka i mjera koje proizlaze iz ciljeva poduzeća, a odnose se na optimalno osiguranje materijalnih, informacijskih i vrijednosnih tokova u transakcijskom procesu poduzeća. 90 Prema prethodnoj definiciji poslovnom logistikom postižu se sljedeći učinci: brži protok dobara (materijalnih vrijednosti) kroz poduzeće, niža prosječna zaliha viši koeficijent obrtaja materijalnih dobara brži protok informacija udovoljavanje dobavnim rokovima koje želi kupac bolje upravljanje zalihama i, uz širi asortiman, veća fleksibilnost proizvoda brže reakcije na naloge kupaca prednosti na tržištu zbog racionalizacija nov način razmišljanja u poduzeću, kojim se obuhvaća tijek materijala od nabave, preko konstrukcije i proizvodnje, do prodaje i do kupca. Navedena sveobuhvatna analiza učinaka logistike ukazuje na jednu širinu mogućnosti djelovanja putem logistike. Analizirajući pojedine elemente navedenih učinaka, može se zaključiti da je u biti riječ ili o povećanju kvalitete poslovnog procesa ili o djelovanju na smanjenje troškova. Neki autori, pri definiranju pojma logistike, ističu aktivnosti koje su u njoj sadržane. Poslovna logistika je ušla u ekonomsku terminologiju. Možemo navesti još dva pogleda odnosno definicije logistike. Logistika je proces pomicanja ljudi i stvari te postavljanja proizvoda na prava mjesta u pravo vrijeme i u pravoj količini. To obuhvaća distribuciju, kontrolu zaliha, skladištenje, pakiranje i raspored materijala. 91 Logistika je termin koji označava aktivnosti fizičkoga kretanja proizvoda od proizvođača do potrošača, odnosno krajnjeg korisnika. 92 Analizirajući prethodne definicije, može se uočiti da logistika predstavlja fizičku distribuciju proizvoda, ali i sirovina odnosno reprodukcijskog materijala, uz koordinaciju prometom te sustavom skladištenja. Sve su logističke aktivnosti povezane s vremenom. Iz definicije logistike se mogu uočiti posebnosti u nabavnom, prometnom, skladišnom i distributivnom segmentu logistike. Ima mišljenja da je "svrha logistike stalno usavršavanje protoka dobara i 90 Segetlija, Z., Temelji poslovne logistike, Ekonomski fakultet, Osijek, 1996./97., str Mala enciklopedija, Strategija, Privredni vijesnik, Zagreb, 1996., str Dragičević, A., Ekonomski leksikon, Informator, Zagreb, 1995., str

121 informacija kroz poduzeće, a kao ciljevi mogu se postaviti i smanjenje zaliha, skraćivanje vremena tih protoka, skraćivanje vremena reakcija (npr. na naloge kupaca i sl.) i dr." 93 N A B D I S T P L R A R D V O G I I S O T I K I A A M Š E T E T B U CI J A S K L A Slika Logistički proces u održavanju Slika pokazuje jedan logistički proces u djelatnostima održavanja, koji počinje nabavom reprodukcijskog materijala i opreme odnosno inputa. Nakon ugovornih poslova i pripreme inputi se distribuiraju po radilištima. U sklopu distribucije logistika podrazumijeva odvoz inputa ali i kadrova. Na samom radilištu nekad je potrebno skladište materijala i opreme radi osiguranja kontinuiteta radova održavanja. Definicije i mišljenja o logistici pokazuju da se taj pojam odnosno aktivnost udomaćio u poslovanju te se može govorite o poslovnoj logistici. Domena poslovne logistike je kompletan gospodarski tijek aktivnosti u svim poduzećima, ali i u ukupnosti nacionalnog i svjetskog gospodarstva. Njezino je djelovanje usmjereno na povećanje interne, ali i sveukupne učinkovitosti Upravljanje ljudskim resursima Tržište rada Tržište rada predstavlja sveukupnost ponude i potražnje radnika, te uključuje njihovu pripremu i izobrazbu, kao i zapošljavanje. Uz to svaki zaposleni ima pravo i mogućnost napredovanja, ali se mora suočiti s činjenicama kao što su otkaz i čekanje na posao. Prema tome, tržište rada pretpostavlja konkurenciju u traženju posla i na samom poslu. Osim toga, treba uvažavati i činjenicu da mnogi daju prednost zapošljavanju u odnosu na dugotrajno 93 Segetlija, Z., Poslovna logistika - specifična funkcija poduzeća, Ekonomski vjesnik broj 2/93., Ekonomski fakultet, Osijek, 1993., str

122 školovanje. Bitni čimbenici koji utječu na odabir posla onoga koji napušta školu mogu uključiti i: 94 a) prirodu mjesne industrije b) stopu nezaposlenosti i raspoloživosti radnih mjesta u osobitim zanimanjima, c) dob osobe (te stupanj kvalifikacije) pri okončanju školovanja d) društvena ograničenja u svezi s obavljanjem određenih poslova (spolna ili rasna diskriminacija, npr.). Konkurencija se odnosi na osobe, kao i na tvrtke, a to je osobito bitno u situacijama veće ponude rada u odnosu na potražnju. Konkurencija se između poduzeća događa na regionalnim, državnim, kao i međunarodnim razinama. Tržište rada u njegovu mikro segmentu ubuduće će podrazumijevati stalno zaposlene, zaposlene sa skraćenim radnim vremenom, privremeno zaposlene, one koji dijele radno mjesto, zaposlene na kraći rok i nezavisne poduzetnike. Probleme zaposlenih u svakom gospodarskom sustavu reguliraju određeni zakoni i ostali propisi kao što je u Republici Hrvatskoj Zakon o radu koji sadrži sljedeće odredbe: 95 sklapanje ugovora o radu probni rad obrazovanje i osposobljavanje za rad radno vrijeme, odmori, dopusti i noćni rad zaštita majčinstva i radnika koji su privremeno ili trajno nesposobni za rad plaće i naknade zabrana utakmica prestanak ugovora o radu pravilnici o radu ostvarivanje zaštite prava iz radnog odnosa sudjelovanje radnika u odlučivanju kolektivni ugovori, i ostalo Analiza rada U malim poduzećima, a takva su u većini slučajeva tvrtke koje se bave održavanjem, njihovi vlasnici, koji su ujedno i glavni menadžeri, moraju poznavati tržište rada, a prije utemeljenja malog poduzeća moraju se pozabaviti i analizom potrebnih radnih mjesta. Naime, precizan opis svakoga radnog mjesta temelj je za uspješno izvršavanje zadataka, a osobito za učinkovitu kontrolu. Svako radno mjesto treba imati jedan sistematski opis ne samo djelokruga rada, tj. radnih zadataka, nego i prava te odgovornosti. Vrsta djelatnosti i osobito veličina poduzeća su bitna pretpostavka za opis radnog mjesta, a u svakom slučaju, osobito kada su u pitanju kadrovi na kompleksnijim radnim zadacima, postoje određene već utvrđene metode i načini. 94 Bennett, R., Management, Informator, Zagreb,1994., str Draća-Marinković, D., Ruždijak, M., Tadić, I., Zakon o radu, TEB Zagreb,

123 Utvrditi opis posla sa svim zadacima, pravima i odgovornostima, te potrebnim znanjima, može se tek nakon izvršene analize rada, a neki imaju za to ustrojene podsjetnike za interviju sa budućim zaposlenicima. Sadržaj podsjetnika za intervju također ovisi o vrsti djelatnosti, veličini poduzeća, a pogotovo ovisi o vrsti i svrsi radnog mjesta, ali u svakom slučaju treba odgovoriti na sljedeća pitanja: 96 Što je svrha posla na radnom mjestu? Kakvo je značenje radnog mjesta? Kako je radno mjesto uklopljeno u ustrojstvo firme? Kakvo je opće ustrojstvo podređenih radnih mjesta? Kakva se znanja traže iz tehnike, managementa i ljudskih potencijala? Koje ključne probleme rješava radno mjesto? Kakva je razina kontrole ili slobode u donošenju odluka? Kakva je organizacija posla? Planiranje Svaki segment poslovanja, pa tako i kadrovski dio, treba planirati i to dugoročno. Većina pogrešaka upravo proizlazi iz činjenice da mali poduzetnici i ovom segmentu ne prilaze strategijski. Naime, kadrovski promašaj ostavlja dugotrajne i gotovo neispravljive posljedice. Razlog tomu je činjenica što svi radnici sklapaju ugovore o radu koji imaju točno definirane stavke u smislu opisa poslova, prava, dužnosti, odgovornosti, a posebice glede plaće i ostalih primanja. To znači da svaka buduća promjena zahtijeva sklapanje novog ugovora o radu ili dodatka ugovoru, s tim da se oba partnera dragovoljno usuglase s novim elementima. Izrada planova ljudskih resursa može uslijediti ako se dobro prouči razvoj poduzeća, a onda pristupi metodološki sa sljedećim redoslijedom: 97 utvrđivanje etapa životnog ciklusa poduzeća za koje će se vršiti planiranje identifikacija tipa organizacijske kulture, koji se povezuje s etapama životnog ciklusa, sa zadaćama odjela ljudskih potencijala proučavanje strategijskog plana poduzeća, s misijom, strategijskim opcijama, ciljem i putovima do cilja kroz dugoročni, operativni plan i plan akcije pripremiti snimku unutarnje i vanjske situacije s tržištem radne snage, povezati etape životnog ciklusa poduzeća, organizacijsku kulturu, plan proizvodnje i stanje zaposlenosti, da bi se utvrdila globalna (problemska) područja ljudskih potencijala, na koja valja usmjeriti plan povezati osnove plana ljudskih potencijala sa strategijskim planom poduzeća, primijeniti jednu od metoda dugoročnog, srednjoročnog i akcionog planiranja broja i profila potrebnih radnika pratiti izvršenje plana i uvoditi korekcije gdje je potrebno. 96 Marušić, S., Upravljanje ljudskim potencijalima, ADECO, Zagreb, 2001., str Marušić, S., Upravljanje ljudskim potencijalima, ADECO, Zagreb, 2001., str

124 Planirati ljudske resurse u malom poduzeću može se na temelju analize trenutačne situacije u domeni kadrova koja se uspoređuje s potrebama povezanim sa životnim ciklusom poslovanja. U tom smislu se utvrđuje više činjenica kao što su: broj trenutačno zaposlenih kvalifikacijska i dobna struktura i duljina radnog staža profil svakog zaposlenog i njegova prilagodljivost za buduće poslove i zadatke tendencije pojedinih radnika u smislu njihovog budućeg obrazovanja trenutačni pristup vrednovanju rada i ocjena uspješnosti situacija sa zaposlenima u okruženju poduzeća postojanje obrazovnih institucija i sl Istraživanje novih radnika Zapošljavanje novih radnika, osobito onih koji imaju specifična znanja odnosno radnika potrebnih za radna mjesta s posebnim kvalifikacijama, mora uslijediti nakon preciznog dugoročnog planiranja. Kandidati za nove radnike mogu biti pronađeni na više načina. Istraživanje novih radnika, posebice specijaliziranih za neke poslove, može uslijediti uz pomoć profesionalaca koji to rade sistematski, a u svijetu su poznati pod nazivom "Lovci na glave" koji će pristupiti na sljedeći način: 98 a) analizirati slobodno radno mjesto, te firmu koja pribavlja, izvijestiti o vrsti kandidata koji je pogodan za to mjesto, te o uvjetima zapošljavanja koje je potrebno utvrditi da bi se privukao odgovarajući kandidat, b) utvrditi je li taj pojedinac zainteresiran za radno mjesto prema trenutačno ponuđenoj visini plaće, c) provesti početne intervjue, primijeniti odgovarajuće psihometrijske testove, sastaviti profile kandidata namijenjenih prezentaciji kompaniji koja ih treba, te dati svoje preporuke. «Lov na glave» je najučestaliji u područjima gdje postoji akutno pomanjkanje specijaliziranih vještina, npr. u područjima kao što su informacijska tehnologija, financijski inženjering ili napredne proizvodne tehnike. Prednosti «lova na glave» su: a) može biti jeftina metoda pribavljanja, jer treba uzeti u obzir samo kandidate koje otkrije «lovac» (dakle, isključeni su troškovi oglašavanja i administrativni troškovi), b) savjetnici za pribavljanje posjeduju (ili bi trebali imati) stručno znanje o vjerojatnim mjestima gdje bi se mogli nalaziti odgovarajući kandidati, te o nagradnim aranžmanima, tj. paketima koji će navesti kandidata da napusti posao koji sada obavlja, c) firmama koje pribavljaju kadrove jamči se zaliha visokokvalificiranih kandidata, d) firma koja pribavlja ostaje u anonimnosti sve do posljednjeg stupnja postupka kada treba analizirati slobodno radno mjesto, te firmu koja pribavlja, izvijestiti o 98 Bennett, R., Management, Informator, Zagreb, 1994., str

125 vrsti kandidata koji je pogodan za to mjesto, te o uvjetima zapošljavanja koje je potrebno utvrditi da bi se privukao odgovarajući kandidat, e) utvrditi je li taj pojedinac zainteresiran za radno mjesto prema trenutačno ponuđenoj visini plaće, f) provesti početne intervjue, primijeniti odgovarajuće psihometrijske testove, sastaviti profile kandidata namijenjenih prezentaciji kompaniji koja ih treba, te dati svoje preporuke. Za nova radna mjesta, a osobito za neka radna mjesta s posebnim zahtjevima, treba uvesti minimalne elemente kadrovske evidencije. Svaka, pa i manja tvrtka, bi trebala evidentirati svoje kadrove po nekoliko bitnih elemenata kao što su: osobni podaci podaci o uskoj specijalnosti podaci o dosadašnjem radnom iskustvu želja radnika za daljnjim usavršavanjem ostale osobne karakteristike koje mogu pripomoći za uspješno obavljanje sadašnjih poslova, a posebice u slučaju promjene radnog mjesta. Ova metoda odnosno evidencija ljudskih resursa i u malom poduzeću je potrebna, ali treba upozoriti da ona ima određene prednosti, ali i nedostatke kao što su: 99 opasnost prisutne ocjene radnika i odluke budući da je voditeljima poduzeća poznat ocjena iz ugla prijašnjeg radnog mjesta, napose ako su razlike između radnih mjesta izrazito velike uporaba podataka o osobnim slabostima kao sredstvom diskriminacije eventualni rodbinski ili prijateljski odnosi kandidata s ocjenjivačem ili osobom koja je dala preporuku reference u dosjeu se odnose na prijašnje radno mjesto. U slučaju daljnjih potreba podatke o pojedinim kandidatima za buduća radna mjesta mogu dati i drugi zaposleni u tvrtki ili u nekim drugim tvrtkama koje su poslovni partneri odnosno s njima je tvrtka na neki način povezana Selekcija Selekcija kandidata i u manjim poduzećima sve više postaje imperativ, jer jednom napravljena pogreška u kadrovskom smislu može implicirati drastične posljedice. Odabir kandidata osobito kada se radi o zahtjevnom radnom mjestu može biti obavljena i u suradnji sa vanjskim stručnim i za to profesionalnim tvrtkama. Za neka radna mjesta već sami zakonski propisi uvjetuju određena uvjerenja u vidu zdravstvene sposobnosti pa je suradnja s vanjskim organizacijama neminovna. Kod specifičnih zahtjeva moguće je uključiti i psihologiju rada, ali u svakom slučaju i mali poduzetnik mora vršiti određenu vrstu selekcije. 99 Marušić, S., Upravljanje ljudskim potencijalima, ADECO, Zagreb, 2001., str

126 U poslovnoj praksi nakon što se prikupe ponude kandidata i ostali dokumenti te se pripremi dosje pristupa se postupku odabira. Ukoliko ima više kandidata, onda je dobro najprije provesti inicijalnu ili prethodnu selekciju koja obuhvaća pregled molbi i preporuka, razmatranje posebnih kriterija i sl. Postupak inicijalne selekcije otkriti će pojedinosti kod pojedinih kandidata u smislu nezadovoljavanja pojedinih zahtjeva iz natječaja. Inicijalna selekcija treba, dakle prekontrolirati sve moguće kriterije i ostale uvjete iz natječaja kako ni jedan kandidat ne bi došao u privilegirani položaj. Od navedenog se može odstupiti u nekim posebnim slučajevima ako se traže rijetki zahtjevi glede primjerice spretnosti ili ako je iz drugih (također zakonskih) razloga posao primjeren slijepim osobama, ratnim invalidima i sl. U slučajevima kada je riječ isključivo o vanjskim kandidatima pregled molbi je prva informacija i prvi dojam, a obavlja se kratko. Tako npr. rutinski sastavljena molba bez ikakvih priloga može značiti da je poslana automatski bez ikakvog interesa ili motivacije, ali i tu treba biti oprezan. Naime, opis kandidatovoga zaposlenja posebnih znanja i iskustava može ipak otvoriti mogućnost interesa za takvog kandidata. Da bi svi kandidati bili u sličnom položaju, odnosno da se kod svih može primijeniti isti kriterij, većina poduzeća ima svoje formulare sa podacima koje ispunjavaju kandidati umjesto dostave svojeručno napisane molbe. U takav standardni formular kandidati mogu upisivati sljedeće podatke: 100 identifikacija (ime, adresa, telefon, telefaks, ) osobni podaci (državljanstvo, bračno stanje, kažnjavanje) radne preferencije (tip posla, puno ili skraćeno radno vrijeme, poslovi za koje se natječe) vojna obveza (m) školska sprema (osnovna, srednja škola, fakultet, magisterij, doktorat, s naslovima škola i prosječnom ocjenom za svaku posebno) zaposlenje (dosadašnja zaposlenja kronološki od posljednjeg prema prvom, vrst posla, godine rada) specijalizacije, tečajevi, stručno usavršavanje (diplome, dozvole, tečajevi) Uvođenje u posao Zapošljavanje u novoj sredini, bez obzira na to je li to prvi posao ili prelazak iz neke druge sredine, uvijek predstavlja određen psihološki problem. Ukoliko novozaposleni radnik nije bio član ni jedne tvrtke onda je to za njega neka vrsta pozitivnog šoka. Svaki novi radnik na prvom radnom mjestu to doživljava s više ili manje poteškoća koje proizlaze iz prilagođavanja na novu sredinu. U tom momentu svakoga pojedinca prožimaju različita pitanja kao što su rad na primljenom radnom mjestu, daljnje usavršavanje, suradnja s drugim radnicima, a pogotovo suradnja s pretpostavljenima. Slični problemi postoje i kod novozaposlenog radnika koji je promijenio sredinu. I u tom slučaju se ulazi u nešto novo, a često i drugačije radno mjesto, tako da je potrebno dulje ili kraće vrijeme za adaptaciju. U oba slučaja bez obzira na veličinu poduzeća, dobro je takve radnike sistematski uvoditi u novi posao, što znači da treba organizirati prihvat novih radnika, a za početnike i dodatne pripreme. Prema tome, i u malim poduzećima treba organizirati neke vrste aktivnosti koje će omogućiti 100 Marušić, S., Upravljanje ljudskim potencijalima, ADECO, Zagreb, str

127 uvođenje u novi posao sa što manje popratnih pojava. I u malim poduzećima, dakle, treba pristupiti sistematski i to u situacijama kad god je to moguće. U tom smislu treba imati u vidu sljedeće činjenice: 101 često postoji potreba za dovršavanjem profila odnosno razine znanja i informiranosti za pojedino radno mjesto problemi ulaska u socijalnu grupu kao psihološki problem koji mora riješiti svaki novi radnik naivna očekivanja koja proizlaze iz nepreciznih prethodnih informacija okruženje prvog zaposlenja gdje se podrazumijeva stav i ponašanje postojećih zaposlenih radnika prema novom članu tvrtke. Kod zapošljavanja radnika višeg stupnja obrazovanja ili veće složenosti poslova koje zahtijeva radno mjesto, potrebno je prilagođavanju prići na sustavan način koji se, prema prethodno navedenom izvoru, sastoji od tri faze, a to su: kandidati se upoznaju s bitnim informacijama u poduzeću kao što je veličina, organizacijska struktura, temeljni ciljevi i planovi, sustav plaća i ostalih nagrađivanja i ostali bitni oblici ponašanja koji mogu biti propisani ili je to na temelju opće prihvaćenih stavova ukoliko je u pitanju malo poduzeće onda je briga za daljnju prilagodbu i orijentaciju novo zaposlenog radnika ipak u rukama menadžera odnosno vlasnika, a to znači da će on preuzeti ulogu temeljnog upoznavanja o bitnim činjenicama, ali i o daljnjem praćenju i prilagodbi za posao nakon davanja prvih informacija i uvođenja u posao potrebno je i u malom poduzeću organizirati neku vrstu praćenja u cilju daljnjeg usavršavanja i povećavanja učinkovitosti rada novozaposlenog radnika Razvoj i obrazovanje kadrova Zapošljavanje svakog pojedinca, a osobito kada je u pitanju mlađa osoba, podrazumijeva tek prvi korak u njegovoj budućoj karijeri. Kod svakoga mlađeg čovjeka na početku karijere postoji više dilema te više objektivnih okolnosti koje mogu djelovati na njegova daljnja opredjeljenja. U ovisnosti o situaciji u samom poduzeću postoji više različitih pristupa svakog pojedinca, ali i njegovoga poslodavca, koji pridonose njegovu nastavku u smislu daljnjeg obrazovanja i stjecanja ostalih vještina. U modernim vremenima postoji više pretpostavki koje utjecajno sudjeluju i u definiranju neke karijere pa možemo navesti sljedeće: 102 Pod karijerom u razvijenom svijetu, uglavnom, podrazumijevaju razdoblje od prvog zaposlenja do dana odlaska u mirovinu. Razvoj karijere ne implicira samo uspjeh ili neuspjeh, sporije ili brže napredovanje. Razvoj sadrži znatno više od kretanja gore ili dolje ljestvicom zanimanja i poslova. 101 Marušić, S., Upravljanje ljudskim potencijalima, ADECO, Zagreb, 2001., str Marušić, S., Upravljanje ljudskim potencijalima, ADECO, Zagreb, 2001., str

128 Svaki pojedinac doživljava karijeru na svoj način, pa će tako on sam ponajbolje procijeniti svoj relativni uspjeh. Iako najčešće shvaćena kao promicanje na posao višeg ranga, karijera u pravilu uključuje promjene vrijednosti, stavova i motivacije. Budući da je razvoj karijere slijed iskustava povezanih sa zaposlenjem (poslom, poslovima), u definiciju ravnopravno ulaze sva značenja dobrovoljnog i političkog rada, bavljenje glazbom, športom, domaćinstvom i dr. Razmatranje nečije karijere ne smije se poistovjetiti s njegovim kompletnim profesionalnim razvojem odnosno životnim putem i cjelokupnim napredovanjem njegove ličnosti. Pod karijerom se misli na vrijeme provedeno u nekoj tvrtki gdje je obavljao određene profesionalne poslove. Ima više mogućih definicija, ali kada su u pitanju manja poduzeća najbliža je istini sljedeća: «Karijera se definira kao individualan pogled na slijed stavova i ponašanja vezanih uz posao kroz radni vijek koji se također prenose na sve životne radnje za to vrijeme». 103 Iz definicije je vidljivo da profesionalna karijera u nekom poduzeću ili više njih može imati veći broj implikacija na ponašanje određene osobe i izvan radnog mjesta. S obzirom na to da malo poduzeće nema profesionalne službe pa čak niti pojedince koji bi se bavili razvojem karijere zaposlenih, svaki menadžer treba imati u vidu sljedeće činjenice: 104 Zapošljavati nove radnike s potencijalom da se dalje razvijaju, a ne uske specijalizacije za trenutačnu potrebu nekog pogona. Ponuditi mogućnost obrazovanja uz rad, od formalnog školovanja do seminara za vrijeme «gableca». Osigurati radna mjesta što nude izazov, te rotirajuća postavljanja što nude razvoj vještina bez obzira hoće li doći do vertikalnog promoviranja. Ocjenjivati uspješnost svakoga, ne da zadovoljimo kompjutorske dosjee, već da ocjene prodiskutiramo radnicima zbog promjena u ponašanju, radu i proizvodnosti. Prekvalificirati radnike čim zastari tip posla na kojemu rade. U slučaju da se ugasi posao na kojemu radnik radi pomoći novo zapošljavanje u mreži naših kupaca, opskrbljivača, partnera, prijatelja. Nagraditi svako individualno i timsko postignuće te na tim i takvim uspjesima graditi reputaciju firme. Dopustiti jednomjesečne ili čak tromjesečne dopuste radi obrazovanja, stažiranja u zemlji ili inozemstvu barem svakih 5 godina. Pratiti sve ideje, kreacije i inovacije koje smanjuju troškove, služe na zadovoljstvo krajnjih korisnika, stvaraju nova tržišta jer su to osnovice za rast poduzeća i zadržavanje razine zaposlenosti Motivacija Prethodna razmatranja pokazuju različite tipove vođenja koji proizlaze iz načina imenovanja menadžera ili osnove njegovoga vođenja. Bez obzira na vrstu vlasništva malog poduzeća uvijek su mogući različiti stilovi vođenja koji će imati implikacije na uspješnost rada ostalih 103 Op. cit., str Op. cit., str

129 zaposlenih, a posebice na samu motivaciju. Prema već poznatim izvorima motivacija je neka vrsta ponašanja zaposlenih koje je usmjereno na obavljanje određenih zadataka, a sastoji se od niza pobuda koje ostvaruju zadovoljenje ljudskih potreba, a time utječu na ponašanje svakog pojedinca. UNUTRAŠNJE I VANJSKO OKRUŽENJE MOTIVACIJSKA KOMPENZACIJA FINANCIJSKA NEFINANCIJSKA IZRAVNA NEIZRAVNA POSAO RADNA OKOLINA Plaća Honorari Putni troškovi Reprezentacija Socijalna davanja: mirovinski fond, soc. osiguranje izobrazba Osiguranje: Zanimljive zadaće Izazov Odgovornost Samopotvrđivanje Izobrazba Politika poduzeća Rukovođenje Suradnici Status Radni uvjeti Slika Motivacijska kompenzacija Izvor: Marušić, S., Upravljanje ljudskim potencijalima, ADECO, Zagreb, 2001., str Na slici prikazani su različiti oblici financijske i nefinancijske motivacije. Menadžer može svakog zaposlenog motivirati putem plaća, honorara, putnih troškova i nekih elemenata reprezentativne potrošnje, ali može ga motivirati i drugim oblicima koji ne predstavljaju direktnu financijsku pomoć ili primitak. Ti neizravni financijski motivacijski čimbenici proizlaze iz određenih socijalnih i ostalih sigurnosnih elemenata koji svakoga pojedinca motiviraju na dugoročnu privrženost određenoj tvrtki. Spretan menadžer može posegnuti i za nizom motivacijskih oblika koji kompenziraju financijsku korist ili primanje, a koji proizlaze iz njegova ponašanja. Iz slike je vidljivo da mogu biti stvoreni različiti uvjeti ponašanja i rada koji mogu svakog pojedinca dodatno motivirati. 121

130 Nedostatak motivacije jedan je od uzročnika nerada, pa čak i nedolaska na posao, a ima i drugih uzroka nezainteresiranosti za rad kao što su: 105 a) iznimno monoton posao b) nepostojanje mogućnosti napredovanja c) loše procedure pribavljanja osoblja i njegovog uvođenja u posao d) neučinkovitost postupaka za rješavanje pritužbi e) loša komunikacija unutar firme. Isti autor navodi i druge odrednice izostanaka, kao što su: a) starosna dob, spol i radni staž namještenika (mlađi ljudi više izostaju s posla od drugih kategorija radnika, obratno vrijedi za osobe s dužim radnim stažem), b) pojedinačno opće zdravstveno stanje c) stav namještenika prema poslu d) pitanje postoji li naknada u slučaju bolesti e) udaljenost od mjesta rada i/ili poteškoće povezane s putovanjem do posla, f) opseg obiteljskih odgovornosti namještenika Komuniciranje U manjim je poduzećima uz vlasnika ili menadžera redovito razmjerno mali broj zaposlenika koji mogu sudjelovati u nekim važnim odlukama pa čak i u informativnim razgovorima. Bez obzira na prethodnu činjenicu, svjetska iskustva pokazuju da je dobro kada i zaposleni mogu biti upoznati s ciljevima, proizvodnim planovima i ostalim razvojnim smjernicama u vezi s poduzećem. To znači da je i u manjim poduzećima poželjna interna komunikacija. Temeljni oblik komuniciranja polazi od formalnih ili neformalnih konzultacija gdje pojedince obično zanima razvoj njegove osobne karijere. Na temelju osobnog interesa, a u međusobnoj komunikaciji, svaki zaposlenik može pridonijeti uspjehu njegovoga odjela ili radne jedinice, pa i poduzeća u cjelini. Menadžer može internu komunikaciju prilagoditi pojedincima, ali i pojedinim odjelima ili radnim grupama. Temeljni cilj međusobnoga komuniciranja uvijek je isti što znači da treba komunicirati u svrhu uspjeha poduzeća. Osim toga upravo je interno komuniciranje neka vrsta provjere stupnja motiviranosti zaposlenika za svoj djelokrug rada, ali i za uspjeh poduzeća. Zapravo, moglo bi se ustvrditi da će zaposleni biti puno motiviraniji i lojalniji poduzeću ako su obaviješteni o raznim razvojnim ciljevima i uopće mogućim promjenama. Dakle, međusobna komunikacija i uzajamna informiranost jedan je od zdravih temelja koji jamči međusobno uvažavanje zaposlenih i vodstva poduzeća. U slučaju učinkovite komunikacije i zaposlenici mogu utjecati na ugled poduzeća, a to opet potiče nove elemente budućeg uspjeha, što se posebno odnosi na privlačenje novih kvalitetnih kadrova. Osim međusobne komunikacije mogući su još neki pristupi informiranja o pozitivnim činjenicama povezanim s poduzećem. To se, prije svega, odnosi na elektronička sredstva gdje 105 Bennett, R., Management, Informator, Zagreb, 1994., str

131 svi zainteresirani mogu na vrlo jednostavan način saznati sve relevantne informacije o poduzeću. Uz to postoje metode pomoću kojih se mogu unaprijed utvrđivati razine zadovoljstva kod pojedinaca i kod grupa. Naravno da će kvaliteta međusobne komunikacije biti veća ukoliko su zaposleni ambiciozniji u smislu ne samo osobne karijere, nego i želje da sudjeluju u bitnim razvojnim aktivnostima. Menadžeri mogu organizirati internu komunikaciju na jedan sasvim spontan način, ali postoji već utvrđeni kompleks pitanja o kojima treba razgovarati, kao što su: 106 Što trebate od mene? Što očekujete od mene? Što vam ja mogu osigurati što vi sami ne možete? Prethodna pitanja upućuju na činjenicu da se, posebice menadžer u malom poduzeću, zapravo želi potpuno spustiti na razinu razgovora sa zaposlenicima, ali na način da zadire u niz službenih, ali i nekih pitanja koja zadiru u privatni život zaposlenika. Interna komunikacija je posebno bitna sa zaposlenima koji su novoprimljeni, jer upravo takvi kadrovi još uvijek imaju posebne vizije o svakom problemu. Dakle novozaposleni, posebice ako su višega stručnog obrazovanja obično nisu opterećeni već zauzetim stavovima nove okoline i mogu biti vizionari u smislu revolucionarnih prijedloga povodom nekih razvojnih problema. Menadžer može dati najveći doprinos da novoprimljenim zaposlenima omogući jednu slobodu razmišljanja iz koje će proizići najbolje ideje. Sami sastanci mogu biti formalni ili neformalni, ali obično vrlo kratki i redoviti da osnovne niti neke teme ne budu isprekidane Timski rad U onim malim gospodarskim subjektima čiji su kadrovi i poslovi visoke stručne razine neminovan je timski rad, što ne znači da određeni elementi timskog rada ne bi trebali biti i u drugim manjim poduzećima. Prema tome nije nužno posebno naglašavati da timski rad postaje sve veći čimbenik u aktivnostima menadžmenta svih vrsta poduzeća. Određeni elementi timskog rada, prisutni su u svim segmentima poslovanja poduzeća, a posebice je bitan za uključivanje izvršitelja u upravljanje. Do formiranja grupa dolazi na temelju odluka menadžmenta ili prirodno bez utjecaja sa strane. Kroz zajednički rad, ljudi uspostavljaju običaje i norme koje utječu na odnose, radne metode i stavove prema firmi u kojoj rade. Što osoba više želi pripadati nekoj grupi, to će se više truditi da udovolji njenim standardima: osjećaji povezanosti postaju jači, a tako jača i moć grupe da nametne poslušnost. To je moguće ako se uvažavaju bitni čimbenici i primijene određena načela za postizanje kohezije grupe. 107 Sljedeći čimbenici potiču koheziju grupe: a) Učestalost i bliskost interakcije članova grupe. b) Stupanj do kojeg članovi grupe gledaju na vanjsko okružje kao neprijateljsko (te tako na samu grupu gledaju kao na zaštitu od vanjske prijetnje). 106 Poslovni magazin, broj 1/2003., str Bennett, R., Management, Informator, Zagreb, 1994, str

132 c) Homogenost članova grupe u smislu podrijetla, dobi, obrazovanja, nazora, etičkog ili socijalnog podrijetla, itd. d) Gledaju li članovi na ulazak u grupu kao na osobitu čast što se dodjeljuje samo odabranim osobama. e) Entuzijazam članova usmjeren ka ostvarenju ciljeva. f) Sličnost poslova koje obavljaju članovi neke grupe. g) Postojanje grupnog nagrađivanja. Sljedeća načela vrijede za oblikovanje učinkovitih radnih grupa: a) Grupe bi morale biti relativno male. b) Vođe grupa valja birati na osnovi njihove kompatibilnosti s određenom grupom. c) Treba poticati sudjelovanje članova grupe u postupku donošenja odluka koje se tiču same grupe, jer ovo (obično) podiže moral i potiče suradnju i stvaranje novih zamisli. d) Treba razvijati koheziju grupe. Kohezija se potiče ako članovi grupe često kontaktiraju, te ako ovise jedan o drugome za podršku i nagradu. e) Ciljevi grupe bi morali biti poznati svim članovima grupe. Pored toga, oni moraju biti jasno i precizno definirani. f) Članstvo grupe bi moralo biti što je moguće homogenije, članovi bi morali imati što je moguće sličnije stavove, poglede, itd. Na slici prikazani su neki organizacijski oblici rada članova timova gdje su moguće tri različite situacije. 124

133 Slika Neki organizacijski oblici rada članova tima Izvor: Brezničar, B., Informator, broj 4875, str. 14. Na dijelu slike pod prikazan je timski rad u kojem sudjeluju stručne osobe sličnog profila što znači da je njihov pristup djelovanju u priličnoj mjeri podudaran. Ovaj pristup može biti vrlo efikasan, ali može biti i problematičan, jer kod rješavanja nekog problema upravo stručnjaci istih profila mogu imati različita viđenja što može dovesti do preplitanja nadležnosti i stavova, a time i do smanjenja učinkovitosti. Potpuno suprotan problem je kada u timskom radu sudjeluju i stručnjaci različitog profila pa zbog nedovoljnog međusobnog razumijevanja može doći do totalne neučinkovitosti. U takvoj situaciji menadžer igra odlučujuću ulogu jer može povezati različite stručnosti u cilju rješavanja problema. Slika prikazuje jednu optimalnu organizaciju tima koji su u priličnoj mjeri komplementarni, a prema prethodno navedenom izvoru takva organizacija timskog rada omogućuju sljedeće: da se u radu na rješenju zadatka pojedina rješenja članova tima u njihovom segmentu usklade s općim ciljem rješavanja zadatka 125

134 da se znanja pojedinih članova tima u potpunosti rabe čime se stvaraju realne pretpostavke za ostvarivanje načela optimalnosti rješavanja zadataka da se u takvom organizacijskom obliku rada članova tima postoji mogućnost planiranja pojedinačnih aktivnosti u okviru plana rada na predmetnom zadatku da se osigura visoki stupanj ekonomičnosti izvršenja zadataka te tako provede temeljni princip poslovanja društva da se izvrši takav izbor članova tima koji će osigurati izvršenje zadataka u optimalnim rokovima i optimalnim rješenjima da se provede detaljna kontrola izvršenja zadataka svakog člana tima i provede potrebna korekcija u radu članova tima, i da se omogući svakodnevno izvješćivanje «vođe» o operativnim problemima u izvršenju zadataka, čime su moguće i pravodobne intervencije. Postojeći izvor govori i o broju članova tima kao bitnom čimbeniku za učinkovito izvršenje zadataka. U tom slučaju potrebno je imati u vidu sljedeće: 1. vrsta zadatka koji se želi riješiti timskim radom, primjerice radi li se o tehničkom, tehnološkom, organizacijskom, informacijskom, razvojnom, istraživačkom ili drugom zadatku; 2. razdoblje u kojem se mora riješiti zadatak s obzirom na postavljene rokove i složenost zadataka; 3. raspoloživ broj i profil kadrova koji će sudjelovati u timskom radu na rješavanju zadataka; 4. opseg troškova neophodnih za izvršenje zadataka timskim radom; 5. ciljevi djelovanja tima s obzirom na vrstu zadatka i međuzavisnost s ostalim ciljevima poslovanja društva; 6. zajednički pristup u rješavanju zadatka i zajednička odgovornost članova tima, te njihova radna sposobnost i vještina u obavljanju zadataka; 7. preuzimanje odgovornosti za izvršenje zadataka u predviđenim rokovima; 8. dosadašnja empirijska saznanja o uspješnosti rada timova, kao i znanstvene podloge koje omogućuju oblikovanje tima i broja članova tima; 9. raspoloživi vlastiti resursi koji se mogu rabiti u ostvarivanju ciljeva timskog rada i rješavanja zadataka; 10. veličina udjela vanjskih institucija ili pojedinaca (specijalista) u timskom radu Ocjena uspješnosti U svjetskim razmjerima, prije svega u poznatim tvrtkama koje dugotrajno uspješno egzistiraju na tržištu, razvijeni su različiti tipovi i razlozi za ocjenjivanje uspješnosti pojedinih kadrova. Bez obzira na veličinu poduzeća ciljevi ocjenjivanja mogu biti sljedeći: 108 Da stručno podupre personalne odluke za promociju dobrih radnika, upozori na marginalne i loše radnike, otkrije nedostatke kod većih grupa (s potrebama dodatnog obrazovanja), a osnovni im je cilj nagrada, ne kazna; na taj se način obilato dopunjava inače u nas oskudni kadrovski karton (kompjutorski zapis). 108 Marušić, S., Upravljanje ljudskim potencijalima, ADECO, Zagreb, 2001., str

135 Da upozorava na probleme u organizaciji posla, te na potrebe eventualnih premještaja ili otkaza. Da služi kao provjera dosadašnjih personalnih postupaka, raspona plaća, stimulansa, nagrada i eventualnih kazni. Da bude osnova za postavljanje sustava razvoja karijere s utvrđivanjem potencijala (radnih, obrazovnih, kreativnih) za svakog zaposlenog. Da posluži kao prvi korak u određivanju programa permanentnog obrazovanja u poduzeću, za radnike i rukovoditelje. Da upozori na potrebne osobine ljudi što će se u budućnosti tražiti kod novog zapošljavanja. Pri ocjenjivanju uspješnosti pojedinih kadrova, osobito onih koji imaju veći stupanj složenosti, mora se računati s određenom nepouzdanosti. Naime, voditelji vrlo malo vremena provode u izravnom odnosu s ostalim zaposlenicima, što smanjuje preciznost njegove odluke. Poseban problem nastaje ako se ocjenjivači izmjenjuju, a s druge strane ocjenjivanje na dugi rok je lišeno dovoljnog stupnja kontrole. Prema prethodno navedenom izvoru postoje određeni teorijski zahtjevi kod svakog stručnog ocjenjivanja uspješnosti, a to su relevantnost, osjetljivost i pouzdanost. Što se tiče relevantnosti, polazi se od činjenice da ocjenjivanje mora biti povezano za konkretne poslove i zadatke. Problem relevantnosti pojavljuje se u situaciji kad neki zadaci nisu standardizirani, pa u tom slučaju dolazi do izražaja subjektivnost. Kod dijela se poslova mogu vršiti neizravna ili izravna mjerenja, pa u tom slučaju možemo govoriti o stupnju osjetljivosti mjerne naprave ili metode. Najveći problem kod ocjenjivanja ljudskog rada postoji u utvrđivanju stupnja pouzdanosti, što znači da je tu i najveći stupanj subjektivnosti. Bez obzira na to što malo poduzeće nema odgovarajuće službe i stručne osobe svakako treba kod ocjenjivanja pokušati primjenjivati određene instrumente kao što su, na primjer, upitnici, a i sam menadžer mora proći izvjesnu izobrazbu kako bi bio što pripremljeniji u smislu davanja pojedinačnih, prosječnih i ocjena pojedinih grupa. Bez obzira na to što malo poduzeće ima jednog odgovornog menadžera koji objedinjuje više funkcija, pogreške će biti manje ako se imaju u vidu sljedeće okolnosti iz kojih obično nastaju pogreške: 109 pomanjkanje objektivnosti tradicionalni je problem svakog ocjenjivanja halo-efekt podrazumijeva primanje informacije bez objektivne ocjene navlačenje rezultata izuzetna strogost centralna tendencija tempirano ponašanje predrasude ocjenjivača. Ukoliko mali poduzetnik unaprijed ima u vidu prethodno navedene tradicionalne mogućnosti za pogrešno ponašanje, onda će sam poduzeti određene mjere kako bi izbjegao sve ili barem neke od navedenih pogrešnih pristupa. 109 Marušić, S., Upravljanje ljudskim potencijalima, ADECO, Zagreb, 2001., str

136 Upitnik na slici prikazuje postupak sveobuhvatne procjene realizacije posla s nizom vrlo konkretnih pitanja. Faktori (kriteriji) ocjenjivanja su kvaliteta i kvantiteta rada, pouzdanost i inicijativa zaposlenog te njegova adaptabilnost i smisao za sudjelovanje odnosno suradnju. Davanjem ocjena do određene razine i njihovim zbrajanjem, ukupna suma će pokazati određeni stupanj uspješnosti. Manja suma pokazuje manju uspješnost i obratno. Slika Upitnik Profil uspješnosti 299. Izvor: Marušić, S., Upravljanje ljudskim potencijalima, ADECO, Zagreb, 2001., str. Na slici je prikazan pokušaj da se putem subjektivnog zapažanja mjere različiti doprinosi u smislu pozitivne i negativne realizacije pojedinih radnih zahvata ili aktivnosti. Na temelju pojedinačnih procjena dobiva se jedna krivulja koja se kreće od polja s negativnim prema polju s pozitivnim rezultatima i daje određenu ukupnu dinamičku ocjenu. Veći stupanj uspješnosti će imati ona osoba čiji se najveći dio krivulje nalazi u domeni pozitivnih vrijednosti. Ukoliko se to radi vremenski, primjerice svaki mjesec ili u nekom drugom intervalu, onda će već prvi pogled na krivulju uspješnosti pokazati tendenciju uspješnosti neke osobe. Naravno da će i ovakvo ocjenjivanje biti opterećeno već navedenim problemima pa se, osobito malom gospodarstveniku preporučuje da ocjenjivanje bude preciznije i intenzivnije 128

137 kod novoprimljenih zaposlenih, a kod ostalih da mu pruži samo dodatni uvid u stanje. Njegove ocjene će biti uvijek kombinacija intuicije i zaključaka dobivenih iz navedenih metoda mjerenja Smjena generacije Svako malo poduzeće posebice kada je njegov menadžer ujedno i vlasnik ili je dio zaposlenih iz njegove obitelji, obično dobro funkcionira, ali s vremenom dolazi do važnih promjena, posebice kada nastupi trenutak smjene generacije. Naravno da mali broj poduzetnika razmišlja o ovom problemu, jer ljudski je smatrati da će nečije vođenje trajati, posebice ako se pokazalo razmjerno uspješnim. Bez obzira na prethodne činjenice, svaki poduzetnik ipak dođe u situaciju da mora postaviti pitanje nasljedstva u vođenju tvrtkom. Bezbroj primjera može pokazati da u uspješnom poduzeću, posebice kada je vlasnik menadžer, najveći dio svih uspješnih poteza ovisi o kvaliteti menadžera. Kada dođe trenutak za smjenu generacije, onda bi trebalo razmisliti o više pristupa. Pritom mogu biti važni neki događaji koji prividno nemaju nikakve veze s upravljanjem poduzećem. Bez obzira na to što trenutačni menadžer ima izuzetno tešku zadaću, treba svakako kod svih kandidata za svog nasljednika proučiti raspoložive mogućnosti i usporediti njihove karakteristike s metaforama povijesnih ličnosti, ali svakako se isplati pristupiti sustavno bez obzira na to koliko je to teška zadaća. U tim razmišljanjima menadžer koji odlazi s funkcije treba potpuno isključiti svoje vizije Upravljanje kvalitetom Definicija Razvitak tehnike i tehnologije s jedne i jačanje konkurencije s druge strane povećali su značenje kvalitete u proizvodnji, uporabi proizvoda, kao i u ukupnom poslovanju gospodarskih subjekata. Konačni učinci svih mjera za podizanje razine kvalitete jesu povećanje prodaje, s konačnim ciljem ostvarivanja većeg profita. U tom smislu se razvijala i sama teorija i praksa upravljanja kvalitetom. Kvaliteta se istodobno institucionalizirala u obliku odgovarajućih normi odnosno standarda. U svakom poslovanju postoje određeni ciljevi koji se, prije svega, odnose na povećanje prihoda i smanjenje troškova. Povećanje prihoda se postiže porastom prodaje na koju utječe više čimbenika. Kvaliteta poslovnog sustava, osobito njegovih proizvoda i usluga, ima sve veći utjecaj na širenje tržišta, odnosno na rast prodaje. Politika kvalitete može se, dakle, odnositi na ukupno poslovanje, ali kvaliteta proizvoda ili usluga mora biti predmet posebnog razmatranja. Pritom treba obuhvatiti sljedeće elemente kvalitete proizvoda ili usluge: učinak svojstva povezanost trajnost cijena korist 129

138 izgled. 110 Navedenim elementima kvalitete proizvođač mora odgovoriti na više pitanja kupca proizvoda odnosno korisnika usluge kako bi što bolje definirao stupanj kvalitete. To se, prije svega, odnosi na udovoljavanje zahtjeva kupca glede uporabe, cijene, trajnosti, kao i tehničkih svojstava proizvoda. Za neke proizvode izuzetno je bitna estetska privlačnost kao i raspon namjene. Dakle, proizvod može biti jeftin, ali je bitan dio njegove kvalitete svrhovitost. Tako se u biti mogu istaknuti sljedeća dva aspekta kvalitete: kvaliteta usklađenosti, koja predstavlja stupanj do kojeg predmet udovoljava tehničkoj specifikaciji kvaliteta oblikovanja, koja obuhvaća sva svojstva za koja korisnici, odnosno potrošači drže da doprinose vrijednosti proizvoda. 111 Za utvrđivanje kvalitete od izuzetne je važnosti mišljenje korisnika na temelju kojega bi trebalo definirati kvalitetu. Osim u proizvode ili usluge, kvaliteta mora biti utkana u sve procese i kulturu poduzeća. Teško je jasno definirati pojam kvalitete, zato što se kvaliteta odnosi na ono što sam korisnik vidi i osjeća kao kvalitetu. F. G. Steingraber iz konzultantskog poduzeća AT Kearney daje sljedeće objašnjenje pojma kvalitete: Tradicionalno smo o kvaliteti mislili kao o ostvarenju specifikacija, poštivanju zahtjeva i uklanjanju odstupanja u proizvodnji. Pretpostavljali smo da je kvaliteta zadovoljavajuća ako se proizvodi nisu vraćali, ako nismo primali pritužbe i ako smo poboljšali omjer cijene i učinaka za korisnika. Danas, vrednovanje kvalitete nije samo pitanje ispunjenja korisnikovih očekivanja, već njihovo nadilaženje. 112 Takav suvremeni pristup procesu upravljanja kvalitetom zahtijeva od gospodarskih subjekata provođenje sljedećih aktivnosti: utvrđivanje osnove upravljanja (managementa) kvalitete ostvarenje temeljnih pretpostavki za uvođenje managementa kvalitete utvrđivanje temeljnih odrednica i načina uvođenja standarda kvalitete definiranje metoda upravljanja ukupnom kvalitetom u gospodarskom subjektu provođenje stalnog usavršavanja, oslanjanjem na poznate suvremene metode upravljanja kvalitetom Osnove upravljanja kvalitetom Management kvalitete (upravljanje kvalitetom) revolucionaran je korak u povećanju poslovne učinkovitosti, koji je jednako bitan za sva poduzeća bez obzira na veličinu. To je jedna praktična aktivnost koja je usmjerena na poboljšanje samih funkcija poduzeća. Tom se aktivnošću smanjuju troškovi, podiže moral zaposlenika i stalno djeluje na poboljšanje kvalitete proizvoda i usluga. Osim toga, putem kvalitete utječe se na konkurentski položaj 110 Kelly, J. M., Upravljanje ukupnom kvalitetom, prijevod, Potecon, Zagreb, 1997., str Bennet, R., Management, prijevod, Informator, Zagreb, 1994., str Kelly, J. M., Upravljanje ukupnom kvalitetom, prijevod, Potecon, Zagreb, 1997., str

139 tvrtke na tržištu, i to jačanjem povjerenja samih korisnika. Dakle, tvrtka stalno teži usvojiti nove elemente kvalitete radi ostvarenja prednosti nad konkurencijom. Suvremeni razvoj upravljanja kvalitetom rezultirao je utemeljenjem upravljanja potpunom kvalitetom t.z.v. TQM a to je u svijetu prepoznatljiv pojam nastao iz engleskog originala Total Quality Management 113. Cilj projekta uvođenja SUK-a je poboljšati postojeći sustav upravljanja, (kvalitete), odnosno, prijelazno razdoblje između postojećeg sustava i sustava koji preferira poslovnu izvrsnost odnosno TQM. TQM CILJ SUSTAV KVALITETE PO NORMI ISO 9001:2000 PRIJELAZNO RAZDOBLJE POSTOJEĆI SUSTAV KVALITETE TRENUTNA SITUACIJA vrijeme Slika Sustav upravljanja kvalitetom Izvor: Buntak, K., Autorizirane pripreme za predavanja, Elektrotehnički fakultet, Osijek, Slika pokazuje put prema totalnom upravljanju kvalitetom. Funkcioniranje sustava počinje utvrđivanjem kvalitete postojećeg stanja. Nakon toga se počinje s aktivnostima čiji je cilj postizanje određene razine kvalitete, koja se dokazuje dokumentom-certifikatom. Konačni cilj je uspostava sustava totalnog upravljanja kvalitetom. Management kvalitete usmjeren je na sve segmente poduzeća od kojih se očekuje doprinos određenim rezultatima. Sustav djeluje kontinuirano, stalno se mijenja struktura poslovanja, ali i kultura ponašanja. Konačni je cilj, prije svega, povećanje zadovoljstva korisnika. Definiranje managementa kvalitete polazi od utvrđivanja zadaća, odgovornosti, te institucionalizacijom odnosno definiranjem pomoću poslovnika. Potreban je zapravo skup internih propisa i mjera kojima se određuje način rada i poslovanja, proizvodnje, osiguranja kvalitete proizvoda ili usluga, s posebnim odgovornostima pojedinaca, što je osobito bitno u malom poduzeću. 113 Kelly, J. M., Upravljanje ukupnom kvalitetom, prijevod, Potecon, Zagreb, 1997., str

140 KUD PLOVI OVAJ BROD? IMS Poslovna izvrsnost TQM Upravljanje kvalitetom Osiguranje kvalitete Kontrola kvalitete Slika Razvoj upravljanja kvalitetom Izvor: Buntak, K., Autorizirane pripreme za predavanja, Elektrotehnički fakultet, Osijek, Slika pokazuje razvoj upravljanja kvalitetom. Polazi se od kontrole postojećeg stanja, a završava potpunim ovladavanjem svih komponenti kvalitete. Bez obzira na to što je poduzeće za održavanje u većini slučajeva malo, svakako mora težiti maksimalnoj kvaliteti svojih usluga i cjelokupnog poslovanja. Zbog svoje veličine i jednostavnosti malo poduzeće mora težiti upravljanju ukupnom kvalitetom odnosno TQM. Kako bi se svi postupci, mjere i aktivnosti mogli definirati, vlasnik odnosno menadžer tvrtke, mora biti za to osobito spreman odnosno školovan. Dakle, menadžer je najkritičniji čimbenik uspješnosti uvođenja TQM-a. On mora biti apsolutno opredijeljen za određenu razinu kvalitete. Osim toga, menadžer mora djelovati i na ostale zaposlenike u smislu prihvaćanja kvalitete. Nakon uvođenja TQM nove zaposlenike stalno treba upućivati u temeljna načela TQM. U cilju pripreme menadžera za uvođenje TQM moraju se imati u vidu određena pravila kako za menadžera, tako i za njegove zaposlenike, a to su sljedeća: 114 obično je najbolje da odluke donosi osoba koja obavlja određeni posao, a ne da menadžer donosi najveći broj odluka menadžer asistira svom osoblju korisnik je bilo tko - tko ima neposredne koristi od rada tvrtke promjene su nužne i mora ih se objeručke prihvatiti namještenike bi se trebalo nagraditi za inovacije i služenje korisnicima uspjeh ovisi o učinkovitosti procesa i sustava, a ne samo o pojedinačnom zalaganju 114 Op. cit., str

141 vođe uspostavljaju konsenzus menadžeri pomažu u rješavanju problema služenje korisnicima je uvijek primarni cilj ovlaštenje namještenika rezultira odgovornošću kvaliteta je posao svakoga dobro dizajnirani radni procesi zahtijevaju malo nadzora menadžera bi se trebalo ocjenjivati na osnovi toga u kolikoj mjeri služi svojim korisnicima kvalitativni ciljevi se uvijek pomiču, a cilj je kontinuirano poboljšavanje. Prema već navedenim izvorima i iskustvima, pristup TQM ne treba biti usmjeren na nešto apstraktno, nego prema strateškim ciljevima poduzeća. Treba imati u vidu i to da se na vrijeme spriječi birokratizacija postupaka, te sve usmjeriti na zadovoljenje korisnika. TQM ne smije biti monopoliziran kod vlasnika nego integriran u sva područja i dijelove poduzeća. Prilikom uvođenja TQM-a mora se sve planirati i usmjeriti na dugoročne aktivnosti i rezultate. U cilju učinkovitosti informativnog sustava podatke treba standardizirati. Već u startu treba imati zahtjeve korisnika pa prema njima utvrditi proceduru i metode odnosno postupke Temeljne pretpostavke za uvođenje TQM-a Uvođenje TQM-a složen je i vrlo stručan multidisciplinarni postupak. Kako bi se sustav TQM uveo, te učinkovito provodio u smislu postizanja ciljeva, nužno je ostvariti sljedeće pretpostavke: obaviti određena mjerenja, analize i kontrole posebno analizirati poslovno okružje i ljudske resurse uvijek korisnika postaviti na prvo mjesto temeljni cilj je kontinuirano poboljšavanje izvršiti definiranje razine kvalitete. Prije definitivne odluke o uvođenju TQM vlasnici, osobito malih poduzeća, moraju biti svjesni cijene tih postupaka. Uz to treba odmah analizirati cijenu ili visinu moguće štete koja bi bila posljedica propusta. Sljedeće je utvrđivanje svih bitnih parametara kvalitete, kao što su proizvodi, usluge, ali i cjeloklupno poslovanje tvrtke. Nadalje, potrebno je primijeniti takve metode i tehnike mjerenja kako bi se spriječila prevelika odstupanja. To se postiže mjerenjem bitnih čimbenika neke pojave u poslovnom procesu. Elemente svih aktivnosti kod uvođenja totalnog upravljanja kvalitetom pokazuje slika

142 Kontrola kvalitete POJMOVNO ODREĐENJE KVALITETE Slika Proces provođenja totalnog upravljanja kvalitetom Izvor: Buntak, K., Autorizirane pripreme za predavanja, Elektrotehnički fakultet, Osijek, Cijena kvalitete za većinu je poduzetnika jedan od najvažnijih čimbenika kod donošenja odluke o uvođenju TQM-a. Utvrditi cijenu kvalitete može se analizom njezinih bitnih elemenata. Kod svake stavke pojedinog elementa cijene, treba utvrditi postotak povećanja kvalitete uz procjenu troška za tu stavku. Elementi cijene kvalitete svrstani su u sljedeće skupine: 115 prevencija inspekcija / vrednovanje unutarnji neuspjeh vanjski neuspjeh. Prevencija predstavlja cijenu svega što treba učiniti, kako bi se spriječile pogreške. To uključuje procjenu troškova i postotak kvalitete za obuku zaposlenika, nabavku opreme, dizajn, održavanje i ostale preventivne troškove. Sljedeće je procjena postotka i troškova zbog raznih inspekcija, obuka, revizija, kvalifikacija i održavanja instrumenata. Prije nego proizvod dođe do korisnika, moraju se utvrditi parametri unutarnjih praznih hodova, kao što je ponovljeni rad, prekovremeni rad, administriranje, ali i procijeniti za svaki postotak popravka troškove za to poboljšanje. Osim unutarnjih neuspjeha, mogući su troškovi zbog povrata, zamjena, servisa i ostalih vanjskih čimbenika. Svako poboljšanje tih parametara zahtijeva određeni trošak. 115 Kelly, J. M., Upravljanje ukupnom kvalitetom, prijevod, Potecon, Zagreb, 1997., str

143 Uvođenje standarda Uspostava standarda zapravo je prvi korak u uvođenju TQM. Prije toga treba obučiti osoblje za analizu i poboljšanje procesa, a onda se obrazovati za poboljšavanje kvalitete. Nakon toga treba utvrditi mjere, te partnera, ako će to raditi netko izvan poduzeća. Nakon što se prikupe relevantni podaci, treba analizirati i definirati moguće promjene. Slika pokazuje proces uvođenja kvalitete u nekoj tvrtki ili ustanovi. Konačni cilj uvođenja kvalitete jest dobivanje, od odgovarajuće institucije, dokumenta-certifikata kojim se dokazuje određena razina kvalitete. Postojeća razina ovisi o trenutačnoj razini ISO 9000 standarda odnosno njegovu zadnjem ažuriranju. Kao što se vidi najprije uprava poduzeća mora donijeti odluku o procesu uvođenja te pripremiti dokumentaciju kako bi nakon sustavnih provjera i usuglašavanja, u roku 6 mjeseci do 2 godine, tvrtka provoditelja procesa izdala certifikat kao dokaz kvalitete. TRAJANJE IMPLEMENTACIJE Početno stanje Odluka Dokumentiranje Implementacija Implementacija integriranog sustava Upravljanje sustavom Od 6 mjeseci do 2 godine Vrijeme Odluka uprave Dobivanje certifikata Slika Implementacija Izvor: Buntak, K., Autorizirane pripreme za predavanja, Elektrotehnički fakultet, Osijek, Nakon dobivanja certifikata proces nije završen, jer slijedi nadzor koji se obavlja dvije godine za redom, te ponovno nakon određenog vremena, koje iznosi 3 do 4 godine, radi recertifikacije, kako to pokazuje slika

144 NADZOR IMPLEMENTIRANOG SUSTAVA Start Certifikacija Recertifikacija (svake 3 godine) Implementacija Nadzorni audit (2 godine za redom) Slika Nadzor nad kvalitetom Izvor: Buntak, K., Autorizirane pripreme za predavanja, Elektrotehnički fakultet, Osijek, Uvođenjem neke razine ISO standarda nije završen proces uvođenja kvalitete, zato što, prije svega, treba održavati dostignutu razinu, ali vršiti i daljnje poboljšavanje odnosno osiguranje kvalitete. To zahtijeva odgovornost svakog zaposlenika u lancu proizvodnje, od dizajniranja do isporuke, odnosno servisiranja. Dakle, stalno mora biti naglašen zahtjev za ugradnjom kvalitete u proizvod ili uslugu, ali i u cjelokupno poslovanje. Osim toga, tržišna konkurencija stalno iziskuje poboljšanje već ustanovljene razine kvalitete. Osiguranje kvalitete ugrađeno je u sve faze poslovanja, prije svega, u fazu upravljanja kvalitetom, tako da osiguranje kvalitetom obuhvaća planiranje, ispitivanje i upravljanje. 136

145 6. GRANSKI OUTSOURCING 6.1. Objekti održavanja Prethodna razmatranja pokazuju da je temeljni cilj ovoga rada informiranje o outsourcingu kao aktivnosti i načinu njegove primjene u djelatnosti održavanja. Iz relevantnih izvora je vidljivo da outsourcing obuhvaća veliki broj radova koje se mogu obavljati eksterno, odnosno uz pomoć djelatnosti izvan nekoga poslovnog ili javnog tehničkog sustava. Osim toga, treba imati u vidu i posebne značajke objekta primjene outsourcinga. U tom smislu nisu isti problemi u domeni organizacije, kadrova, financiranja, informiranja i komuniciranja u svim djelatnostima u kojim se primjenjuje outsourcing. Opredjeljenje za održavanje kao objekt primjene outsourcinga u ovom radu, ukazuje na pokušaj pronalaženja zajedničkog nazivnika odnosno objekata u kojima su značajno zastupljeni tehnički poslovi, to jest aktivnosti u kojima dominiraju građevinarstvo, strojarstvo, elektrotehnika, poljoprivredna mehanizacija i informatički hardware i software. Međutim, treba upozoriti na činjenicu da je nemoguće obuhvatiti sve karakteristične primjere granskog outsourcinga pa je ukazano samo na neke koji reprezentiraju primjenu outsorcinga u održavanju tehničkih objekta. Uvažavajući činjenicu da outsourcing s vremenom postaje sve aplikativniji u svim smjerovima, u nastavku se obrađuje nekoliko primjera primjene, i to u sljedećim djelatnostima odnosno objektima: građevinski objekti oprema i strojevi energetska postrojenja i instalacije poljoprivredna mehanizacija informatički hardware i software 6.2. Građevinski objekti Zgrade Građevinski objekti, osobito za skupno stanovanje, jedno su od bitnih mjesta za primjenu outsourcinga u održavanju. Osim toga zakonski akti uvjetuju dužnost svih vlasnika takvih objekata da osiguraju kvalitetni oblik održavanja. Uz to, održavanje skupnih objekata propisale su i sljedeće važeće norme: HRN ISO :2002 Zgrade i druge građevine - Planiranje vijeka uporabe 1. dio: Opća načela. - HRN ISO :2002 Zgrade i druge građevine - Planiranje vijeka uporabe 2. dio: Postupci predviđanja vijeka uporabe. - HRN ISO :2004 Zgrade i druge građevine - Planiranje vijeka uporabe 3. Dio: Neovisne ocjene (auditi) i pregledi svojstava. 116 Aničić, D., Planiranje uporabnog vijeka građevine prijevod norma niza ISO 15686, Građevinski godišnjak, HDGI, 03/04.,

146 Gospodarenje građevinama, što je u biti održavanje, opisuje se kao skup trajnih aktivnosti koje sadrže tehnička i pridružena im administrativna djelovanja kako bi se tijekom cijeloga vijeka uporabe građevini u cjelini i svim njezinim dijelovima osigurala razina služnosti u dostupnim (zadovoljavajućim) granicama. 117 Održavanje podrazumijeva osiguranje pouzdane funkcije stambenog objekta kao i ostalih objekata bez obzira na namjenu. Održavanje zgrada možemo definirati kao trajnu aktivnost (ulaganje sredstava) za cijelo vrijeme uporabe zgrade, kojom se zgradi u cjelini i svim njezinim dijelovima osigurava razina služnosti u određenim dopustivim granicama. 118 Prema Zakonu o gradnji strogo formalno, održavanje se definira (članak 2. st. 8.) na sljedeći način: Održavanje građevine jest praćenje i očuvanje namjene građevine te poduzimanje mjera nužnih za sigurnost i mehaničku otpornost i stabilnost građevine te za život ljudi. 119 Osim Zakona o gradnji i drugi podzakonski akti su odredili način financiranja odnosno pokrića troškova za određene vrste radova kao što su sljedeći: 120 redovito održavanje i poboljšanje zajedničkih dijelova i uređaja zgrade hitni popravci zajedničkih dijelova zgrade i uređaja osiguranje zgrade kod osiguravajućeg društva zamjena postojećih i ugradnja novih zajedničkih dijelova i uređaja zgrade. Održavanje građevinskih objekata, osobito onih za skupno stanovanje, može se učinkovito obavljati ako su stvoreni preduvjeti za to, prije svega, ako je pribavljena dokumentacija u obliku tipiziranih obrazaca koji sadrže podatke o: 121 projektu lokaciji izvoditelju površini objekta [m2] starosti objekta [godina] namjeni objekta konstrukciji infrastrukturi tehnologiji građenja zaštićenosti objekta od strane zavoda za zaštitu spomeniku kulture i prirode. Prethodno navedeni podaci omogućuju održavatelju uvid u stanje građevinskog objekta kako bi mogao organizirati i izvesti postupke održavanja. Prema istom izvoru, postoje već definirani poslovi održavanja koji su na stambenim i sličnim objektima sljedeći: temelji nosivi zidovi i stupovi pregradni zidovi stropovi 117 Marenjak, S., Održavanje zgrada - skripta, Cerić, A., Katavić, M., Upravljanje održavanjem, Građevinar, broj 53/2000., HSGI, Zagreb, str Zakon o gradnji, Narodne novine br. 52/99., 57/99. i 75/ Uredba o održavanju zgrade, NN broj 91/ Cerić, A., Katavić, M., Upravljanje održavanjem, Građevinar, broj 53/2000., HSGI, Zagreb, str

147 stubište, dimnjaci montažne konstrukcije krovna konstrukcija pokrov podovi unutarnje zidne plohe fasada prozori vrata stakla limarija vodovod i kanalizacija električna instalacija slaba struja, telefon centralno grijanje instalacija plina požarna zaštita Ceste Zakon obvezuje vlasnika da tijekom trajanja i korištenja građevine izvođenjem potrebnih građevinskih i drugih radova održava njezine bitne zahtjeve. Kod cesta se kao glavna svrha održavanja ističe sprječavanje propadanja cestovne infrastrukture i omogućavanje sigurnog odvijanja prometa. Osim očuvanja cesta od propadanja zbog raznih vanjskih utjecaja, zahvatima održavanja ponekad se otklanjaju i nedostaci na cesti, nastali zbog pogrešne procjene, nedostatnih ispitivanja pri izgradnji ili nepredvidivih utjecaja. 122 Ceste mogu biti: javne (autoceste, državne, županijske i lokalne ceste) nerazvrstane (pristupne i gradske ceste, seoski, poljski i šumski putovi, parkirališta i sl.) privatne (prilazni putovi privatnim zgradama, privatna parkirališta, poslovni krugovi i sl.). Bez obzira na vrstu i oblik vlasništva održavanje cesta gotovo se uvijek izvodi uz pomoć neke vanjske službe odnosno tvrtke, dakle, u nekom obliku outsourcinga. Održavanje mora biti tako izvedeno da jamči sigurnost svih sudionika u prometu, zaštitu okoline i da najmanje ometa odvijanje prometnih tokova. Zato pri izvođenju radova na cestama treba primijeniti suvremena stručna znanja i poštivati sve zakonske propise i norme iz tog područja. Ceste su složene građevine, sastavljene od velikog broja elemenata, ali od svih njih kolnička konstrukcija najviše utječe na percepciju sigurne i udobne vožnje i u strukturi troškova 122 Jurjević, A., Održavanje cesta u drugim zakonima, Zbornik -II hrvatsko savjetovanje o održavanju cesta, Šibenik, 2007., str

148 održavanja oko 50% svih vezano je za uređenje kolnika 123. Navedene karakteristike održavanja cesta za obavljanje tih poslova iziskuju specifična poduzeća s odgovarajućom organizacijom. Ovaj rad analizira strukturu i funkcioniranje sustava za održavanje cesta, te smjerove i moguće mjere optimizacije s obzirom na postavljene ciljeve. Izlaz razmatranih sustava predstavlja proizvod (građevina, cesta), odnosno uslugu koja mora zadovoljiti propisanom kvalitetom i svim drugim stavkama ugovora, ali i u odnosu na troškove. Izlazi su definirani ulazima, poglavito zakonskim i tehničkim propisima, financijskim ulaganjima i planovima s više razine. Između ulaza i izlaza odvijaju se ciklična djelovanja kao što pokazuje slika 6.1. Radovi redovitog održavanja kod nas se znatno razlikuju ovisno o tome je li zima ili drugo godišnje doba. Najučestaliji radovi zimskog održavanja su čišćenje snijega i posipavanje soli i kamene sitneži, ali oni uključuju i sve potrebne pripremne radove. U drugim godišnjim dobima najučestaliji su radovi održavanje kolnika i prostora oko njega, čišćenje cesta i dijelova uz cestu, čišćenje i obnova objekata odvodnje, košnja trave i podrezivane grmlja, lokalni popravci oštećenja i neravnina na kolniku i rubnicima, obnova horizontalne signalizacije, održavanje signalizacije i opreme, stavljanje površinske prevlake i interventno djelovanje. Izvanredno održavanje cesta podrazumijeva povremene radove koji se obavljaju radi mjestimičnog poboljšanja elemenata ceste, osiguranja sigurnosti, stabilnosti i trajnosti ceste i cestovnih objekata i povećanja sigurnosti prometa, samo uz potrebnu tehničku dokumentaciju. Informacije, također, predstavljaju izlaze ovih sustava. One se selekcioniraju i arhiviraju u baze koje su osnova za planiranje budućih djelovanja. 123 Keller, M., Gospodarenje cestovnim kolnicima, Zbornik -IV hrvatsko savjetovanje o održavanju cesta, Hrvatski cestar, Šibenik, 2009., str

149 Strategija i Program održavanja Zakon. regulativa i Norme Promet -uporaba cestovne infrastrukture Prirodna -klimatska djelovanja na ceste Praćenje stanja Oštećenja cesta Negativni utjecaji na korisnike Izvješća Dali plan zadovoljava po pitanju zakona i potrebne kvalitete? Postoje li resursi potrebni za realizaciju plana? Mogu li se osigurati financijska sredstva za plan? Baza podataka Analiza (ocjena) stanja i mogućnosti Predviđanje budućeg stanja Pozitivni Negativni utjecaji i utjecaji i troškovi rast trošk. održav. neodržav. Ostali utjecajni faktori Više varijanti rješenja Optimizacija Plan djelovanja Da Da Da Ne Ne Ne Usvajanje plana Ugovaranje radova Priprema izvedbe (POG) Radovi održavanja O d l u č i v a n j e A k c i j a Ekonomska analiza Višekriterijska analiza PRI VA T NA PODUZ E Ć A- izvođači radova P o d r u č j e d j e l o v a n j a J A V N I H P O D U Z E Ć A PONI ŠT AVANJ E Nadzor izvršenja Slika 6.1. Sustav za održavanje cesta Izvor: Vidaković, D., Lacković, K., Pešić, J., Organizacija održavanja sustava za održavanje cesta, Zbornik radova, Skup Održavanje 2010, HDO, Šibenik, 2010., str Građevinska mehanizacija Građevinska mehanizacija (strojevi, postrojenja i mehanizirana oprema i alat) ima veliku ulogu u održavanju različitih građevina, ali zbog optimalnoga korištenja i ekonomičnosti i sama iziskuje odgovarajuće aktivnosti održavanja. Problematika održavanja građevinske mehanizacije, s gledišta različitih razina managementa, ima svoje specifičnosti u poduzećima za izvođenje građevinskih radova u odnosu na mehanizaciju u drugim djelatnostima (od kojih neke koriste čak i istu vrstu strojeva). Održavanja strojeva i druge opreme, kao što su radna sredstva, općenito se smatra pomoćnim tehnološkim procesima, koji su nužni, jer osiguravaju nesmetano odvijanje glavnih procesa građevinske proizvodnje, ali koji nisu sami sebi svrha. Uočljive su razlike između održavanja u građevinskim pogonima (betonare, armiračnice, asfaltne baze, proizvodnja armirano betonskih elemenata, proizvodnja kamenog agregata i dr.), koja je, prema uvjetima i organizaciji bliža industrijskoj proizvodnji, i održavanja na samom gradilištu. 141

150 Održavanje građevinske mehanizacije utječe izravno i neizravno na ostvarenje glavnih ciljeva realizacije građevinskih projekata. To su u prvom redu troškovi i rokovi mehaniziranih radova, koji se, uglavnom, nalaze na kritičnom putu izvedbe, te imaju veliki udio u cijeni (troškovima), pogotovo u niskogradnji. Uvijek je cilj povisiti stupanj pouzdanosti i smanjiti broj sati zastoja u radu, a to omogućuje kvalitetno održavanje. Tako se izbjegavaju dodatni troškovi i opadanje učinka, te probijanja vremenskog plana. Održavanja građevinskih strojeva i postrojenja prema slici 6.2. dijeli se na investicijsko i tekuće. Pod investicijskim održavanjem podrazumijeva se redovito održavanje, pomoću kojega se strojevima omogućuje da budu efikasni u cijelom predviđenom vijeku uporabe. U najvećoj mjeri čine ga veliki i srednje veliki popravci. Veliki, generalni popravci ili remonti obavljaju se nakon isteka određenog broja sati rada ili kalendarskog roka, bez obzira na to je li došlo do kvara, a ciklusi u kojima se obavljaju ovise o vrsti i konstrukciji stroja, kvaliteti materijala, režimu rada i često su određeni od strane proizvođača. Sastoje se od popravka ili zamjene dijelova i cijelih sklopova, uz rasklapanje cijelog stroja i pregled dijelova (pogotovo onih koji se mijenjaju), čišćenje i sve ostalo što je potrebno. Stroj je pritom potpuno izvan proizvodnje i sve se obavlja u specijalnim radionicama (servisima). Nakon takvoga, generalnog popravka stroj bi se u radu trebao ponašati kao nov, a to podrazumijeva i potrošnju goriva i maziva. Srednji popravci obuhvaćaju zamjenu istrošenih dijelova stroja (ne rastavlja se cijeli), samo je period za koji se planiraju kraći od generalnih i odnosi se isključivo na određeni element. Poslije njih smatra se da je stroj sposoban za rad s obzirom na zamijenjeni dio u istom trajanju kao i prije popravka. Zbog srednjih popravaka stroj je, također, izvan uporabe, ali znatno kraće nego kod generalnog održavanja. Tekuće održavanje odvija se na gradilištu, odnosno na samom mjestu rada, ali može i u radionici. U njega se ubrajaju tekuće popravke (manje) i dnevno servisiranje strojeva (pranje, podmazivanje, zamjena ulja i filtara prema zahtjevu proizvođača, potvrda podešenosti raznih elemenata i eventualne korekcije), pa i kontrola pravilnosti uporabe. U pravilu ne zahtijeva puno vremena, a u njegovo izvršenje uključeni su rukovatelji strojeva. Slika 6.2. Vrste održavanja građevinske mehanizacije Izvor: Vidaković, D., Lacković, Z., Šverer, O., Organizacija održavanja građevinske mehanizacije, Zbornik radova znanstveno-stručnog skupa OTO 2009, HDO, Poljoprivredni fakultet, Osijek, svibanj/2009., str

151 Prema prethodno navedenom izvoru istraživanja su pokazala zastupljenost mjera održavanja na građevinskim strojevima: na osnovi provjeravanja stanja i performansi - 46% na osnovi kalendarskog roka - 36% nakon kvara - 8% na osnovi sati rada uređaja - 7% obnovom - 3%. Prema članku 52. Zakona o zaštiti na radu obvezno je na propisani način obavljati ispitivanja strojeva i uređaja s povećanim opasnostima, a u koje se ubraja većina građevinskih strojeva, u sljedećim slučajevima: 124 prije njihovog stavljanja u uporabu najmanje jedanput nakon dvije godine njihove uporabe poslije rekonstrukcije, a prije ponovnog početka korištenja prije početka korištenja na novom mjestu uporabe, ako su strojevi i uređaji premješteni s jednog mjesta na drugo pa su zbog toga rastavljena i ponovo sastavljena. Pored toga, u okviru održavanja gradilišne mehanizacije provode se još i dnevni, tjedni i mjesečni pregledi. Svakodnevno, prije početka rada, rukovatelj stroja mora pregledati ispravnost: donjeg postroja stroja (gusjenice ili pneumatici, kočnice, upravljački mehanizam spojeve i prijenose) uređaja za kočenje uređaja za dizanje tereta svjetlosnih i signalnih uređaja uređaja za manipulaciju tereta uređaja za hlađenje motora ulja u motoru i ostalih sklopova stroja. Jednom tjedno služba održavanja u nazočnosti rukovatelja stroja, treba pregledati sklopove stroja, a naročito obratiti pozornost na sklopove: za upravljanje strojem mehanizam za kočenje sve spojeve na konstrukciji i obaviti podmazivanje prema uputama proizvođača. Služba održavanja jednom mjesečno pregledava i osposobljava za pravilnu uporabu: 124 Zakon o zaštiti na radu, NN broj 59/

152 mehanizme za kočenje i upravljanje čeličnu užad kuke sve ostale priključne uređaje. Potrebno je pregledati sve spojeve i osigurače, uređaje sigurnosti i stabilnosti stroja, te zamijeniti ulje u sklopovima prema uputama proizvođača Posebno opasan stroj, kao što je toranjska (kranska) ili neka slična dizalica na gradilištu, smije se koristiti samo ako je u mehanički savršenom stanju. Za svaku pojedinu dizalicu mora postojati matična knjiga i kontrolna knjiga održavanja. Rukovatelj toranjskom dizalicom primarno je odgovoran za kontrolu njenog održavanja i on mora: konstantno provjeravati sve dijelove dizalice mora se uvjeriti da sve komande dobro i lako rade, odnosno bez zapinjanja izvijestiti o bilo kakvom neobičnom zvuku na dizalici kojom upravlja svakog dana provjeriti sve kočnice i granice isključenja voditi brigu o redovitom podmazivanju dizalice (kada nije u pogonu) Oprema i strojevi Održavanje strojeva i opreme podrazumijeva u sklopu ovih razmatranja sve postupke koji se izvode u industrijskim pogonima u cilju održavanja pouzdanog rada. Za sada je teško govoriti o nekim velikim iskustvima obavljanja postupaka održavanja u outsourcingu odnosno uz pomoć vanjske službe. U svim složenim industrijskim pogonima već se prilikom nabave složenih strojeva i opreme dobiju osnovne upute za održavanje. Osim toga, za svaki složeniji stroj ili uređaj prije njegovog korištenja osposobljavaju se rukovatelji, ali i stručnjaci za održavanje. Prema današnjim iskustvima može se zaključiti da se složeni strojevi i oprema uglavnom održavaju s vlastitim kapacitetima. Ono što se može sa sigurnošću izdvojiti odnosno preporučiti jest tehnička dijagnostika kao postupak koji može obavljati vanjska služba. To se odnosi na veliki spektar vrsta i tipova odnosno djelatnosti u različitim industrijskim pogonima. Tehnička dijagnostika zaslužuje pozornost, jer ima određene prednosti ako se obavlja u outsourcingu. Prije svega pretpostavka je da vanjski partner ima suvremeniju opremu za utvrđivanje određene dijagnoze odnosno stanja stroja i opreme. Uz to vanjski partner ima stručnije kadrove i metode rada. U poslovnom je smislu to ne samo pouzdanije, nego su i manji troškovi, jer je posao dobiven u tržišnoj utakmici što jamči ne samo kvalitetu, nego i proizvodnost rada. Sve navedeno je preduvjet za niže troškove. Tehnička dijagnostika je, dakle, najvažniji način obavljanja održavanja osobito strojeva i opreme na visokom stupnju složenosti. U tehničkom smislu dijagnostikom se u biti vrše sljedeće provjere: 125 ispravnost nekog stroja ili opreme funkcionalnost radna sposobnost istražuje se mjesto, oblik i uzrok otkaza. 125 Adamović, Ž., Totalno održavanje tehničkih sistema, OMO, Beograd, 2002., str

153 Prema temeljnim postavkama tehničke dijagnostike outsourcing ima veliki spektar djelovanja. Naime, obavljanje poslova održavanja u svojstvu vanjskog partnera podrazumijeva specijalizaciju za određenu vrstu strojeva i opreme. U takvoj se situaciji nekom industrijskom pogonu može ponuditi nešto što ne može, ne zna ili nema opremu i kadrove da to obavi vlastitim snagama. Slika 6.3. pokazuje kako se može sustavno utvrđivati odnosno dijagnosticirati radna sposobnost nekog stroja, uređaja ili tehnologije. Slika 6.3. Proces dijagnosticiranja stanja sustava Izvor: Adamović, Ž., Totalno održavanje tehničkih sistema, OMO, Beograd, 2002., str Na slici 6.3. su prikazani postupci dijagnostike koji se mogu primijeniti kod većine strojeva i u uređaja, a detaljni postupci ovise o složenosti i vrsti samog stroja ili opreme. Precizno utvrđivanje postupaka dijagnosticiranja stanja nekog stroja ili opreme zahtijeva ulaženje u detaljna tehnička ispitivanja. Slika 6.4. prikazuje neke uobičajene postupke dijagnostike koji su mogu primijeniti kod većine strojeva, uređaja ili opreme. Prema tome, budući potencijalni održavatelji strojeva i opreme u outsourcingu moraju biti svjesni svih navedenih postupaka koji zahtijevaju određenu opremu i kadrove kao i iskustvo za obavljanje vrlo složenih postupaka. U prikazu je vidljivo da održavatelji moraju biti vrlo specijalizirani, jer svaki postupak na nekom stroju ili uređaju podrazumijeva posebna znanja i iskustva, odnosno kadrove i opremu iz specijaliziranih struka. 145

154 Slika 6.4. Osnovni postupci tehničke dijagnostike Izvor: Adamović, Ž., Totalno održavanje tehničkih sistema, OMO, Beograd, 2002., str Uvažavajuću visoku razinu stručnosti tehničke dijagnostike može se konstatirati da to u većini slučajeva nije preporučljivo obavljati vlastitim kapacitetima, jer treba imati u vidu i objektivnost koju vanjski (strani) partner može pružiti. 146

155 6.4. Energetika Održavanje elektroenergetskih postrojenja Proizvodnja električne energije U vremenu totalne globalizacije, s jedne, i tehničkih mogućnosti, s druge strane, pojavljuje se potreba odjeljivanja postrojenja za proizvodnju od onih koji se bave prijenosom i distribucijom električne energije. U ovom slučaju je pozornost upravo na postrojenjima za prijenos i distribuciju, jer proizvođači električne energije mogu biti različiti i svi su korisnici prijenosa i distribucije. Imajući u vidu osnovne prednosti outsourcinga, potrebno je razmotriti mogućnost održavanja prijenosnih i distribucijskih postrojenja uz uključivanje vanjskog partnera. Sektor proizvodnje, prijenosa i distribucije električne energije se radikalno promijenio tijekom posljednja dva do tri desetljeća kao rezultat regulatornih i tehnoloških promjena što je na tržište omogućilo ulaz novim investitorima i djelatnostima iz privatnog sektora. U modernoj, konkurentnoj industriji investitori su suočeni s rizikom i neizvjesnostima povezanim s pogonom i održavanjem postrojenja. Misija outsourcing-a u ovome sektoru je smanjenje rizika i troškova pogonskog ciklusa komponenti. Davatelj vanjskih usluga (outsourcing) može smanjiti troškove i rizik na osnovi vlastitog know-how primijenjenog u sličnim postrojenjima s kojima ima ugovor. Ovdje ćemo razmotriti primjer outsourcinga u proizvodnji električne energije konvencionalnim izvorima. 126 Prema P. Mariću outsourcing se može podijeliti u nekoliko faza. Prva faza rasta outsourcing-a u pogonu i održavanju elektrana bila je potaknuta potrebom za dodatnim proizvodnim kapacitetima što je jednak odjek imalo kod neovisnih proizvođača električne energije kao i kod distribuirane proizvodnje. Drugu fazu karakterizira dominacija vanjskih usluga iz privatnog sektora u pogonu i održavanju elektrana. Novi davatelji usluga (outsourcing) iz privatnog sektora većinom imaju višegodišnje iskustvo uspješnog vođenja i održavanja elektrana te se na taj način puno jednostavnije suočavaju s rizikom pouzdanosti pogona. Neovisni proizvođači električne energije se uz outsourcing održavanja i pogona elektrana u većem razmjeru mogu usredotočiti na postizanje maksimalnog profita i postizanje tržišne dominacije. 127 Činjenice koje ukazuju na potrebu za outsourcing-om u sektoru proizvodnje električne energije su sljedeće: Manjak radne snage. Na globalnoj razini se smatra da je manjak obrazovanog kadra u sektoru proizvodnje električne energije oko 30 %. Manjak radne snage i 126 Marić, P., Rezultat višegodišnjeg istraživanja održavanja postrojenja za proizvodnju, prijenos i distribuciju električne energije, Elektrotehnički fakultet, Osijek, TATA, Strategic Management Group: Is Outsourcing of O&M the next big idea in Power sector'',

156 zahtjevi za novim proizvodnim kapacitetima otvaraju mogućnosti outsourcing-a stručnjaka od strane privatnog sektora. Povećanje udjela uvezene opreme. Povećanje proizvodnih kapaciteta rezultira povećanim uvozom inozemne opreme sastavnih komponenti elektrana, outsourcing od domaćeg privatnog davatelja usluge opravdan je zbog znatno manjih troškova otklanjanja zastoja, održavanja opreme, bržeg odziva u slučaju hitne intervencije u usporedbi sa inozemnim ekspertom za taj tip opreme. Razvoj domaćeg privatnog sektora uspješni angažman domaćeg privatnog sektora u outsourcingu elektrana otvara mu plasman outsourcing-a na inozemnom tržištu. Planirane aktivnosti outsourcing-a u proizvodnji električne energije su: ispitivanja puštanja u pogon dnevne intervencije godišnje održavanje popravci pregledi preventivno održavanje rješavanje poteškoća u pogonu menadžment inventara. Izravne prednosti outsourcing-a u proizvodnji električne energije su: Smanjeno vrijeme trajanja planiranog zastoja Smanjeno vrijeme trajanja neplaniranog zastoja Optimalno upravljanje baterijama. Outsourcing u proizvodnji električne energije suočen je s ozbiljnim izazovima, kao što su: razmišljanje o outsourcingu. Kompletan outsourcing u proizvodnji električne energije je relativno nova djelatnost, te je edukacijom potrebno ukazati na potrebe i beneficije ovakvog outsourcing-a očekivanja neovisnih proizvođača električne energije. Neovisni proizvođači električne energije ponekad imaju nerealna očekivanja. Od davatelja usluga outsourcing-a u proizvodnji električne energije očekuju i potpunu tehničku i kadrovsku ekspertizu, te donošenje strateških odluka na otvorenom tržištu električne energije što nije u domeni ovakvog outsourcinga know-how novih tehnologija. Radi poboljšanja učinkovitosti uvedene su nove tehnologije u proizvodnji električne energije posebice kod plinskih termoelektrana. Izazov outsourcing-a leži u ubrzanom usvajanju novih saznanja i postizanju izvrsnosti i prepoznatljivosti. 148

157 Outsourcing u prijenosu i distribuciji električne energije Svojim prednostima u tehno-ekonomskom smislu djelatnosti outsourcing-a opravdavaju primjenu outsourcing-a u sustavu prijenosa ili distribucije električne energije. Značajne djelatnosti davatelja vanjskih usluga odnosno outsourcing-a u prijenosu i distribuciji električne energije iz kojih proizlaze spomenute prednosti su: 128 Asistencija u rješavanju problema u vođenju sustava Detaljna analiza tokova snaga uz sugestiju optimalne preraspodjele snaga Detaljan nadzor i kontrola kapitalnih projekata Znanje o sigurnosnim i mrežnim pravilima, praksi vođenja i održavanja sustava Znanje o zahtjevima regulatora i industrijskim standardima Analiza estimacije troškova cost/benefit analiza Služba za korisnike i tehničku pomoć Proučavanje novih saznanja u području prijenosa i distribucije, primjena novih saznanja Nadzor kvalitete električne energije, nadstrujne zaštite i izolacije Istraživanje i rješavanje problema kvalitete sustava električne energije zbog abnormalnosti u naponu Asistiranje u podjeli troškova razvoja, interkonekcija i ugovora s drugim operaterima prijenosnog ili distribucijskog sustava Asistencija u izradi materijala za informiranje javnosti odnosno sadašnjih i budućih korisnika/potrošača Održavanje električnih instalacija Održavanje električne instalacije mora biti takvo da se tijekom trajanja građevine očuvaju tehnička svojstva električne instalacije i ispunjavaju zahtjevi određeni projektom građevine i Tehničkim propisom za niskonaponske električne instalacije (NN RH 05/2010.), te drugi bitni zahtjevi koje građevina mora ispunjavati u skladu s posebnim propisom. Održavanje električne instalacije koja je izvedena ili se izvodi u skladu s prije važećim propisima mora biti takvo da se tijekom trajanja građevine očuvaju tehnička svojstva električne instalacije i ispunjavaju zahtjevi određeni projektom građevine i propisima u skladu s kojima je električna instalacija izvedena. Održavanje električne instalacije podrazumijeva: redovite preglede električne instalacije u vremenskim razmacima i na način određen projektom i pisanom izjavom izvođača o izvedenim radovima i s uvjetima održavanja građevine izvanredne preglede električne instalacije nakon izvanrednog događaja ili po zahtjevu inspekcije izvođenje radova kojima se električna instalacija zadržava ili vraća u stanje određeno projektom građevine i propisom u skladu s kojim je električna instalacija izvedena

158 Ispunjavanje propisanih uvjeta održavanja električne instalacije dokumentira se i izvodi u skladu s projektom građevine i praćenjem funkcije i dotrajalosti proizvoda za električne instalacije u njoj, kao i zapisnicima (izvješćima): o obavljenim pregledima i ispitivanjima električne instalacije koji moraju sadržavati najmanje podatke koji su navedeni u Tehničkom propisu za niskonaponske električne instalacije (NN RH 05/2010.), o radovima održavanja. Za održavanje električne instalacije dopušteno je ugrađivati samo proizvode za električnu instalaciju koji ispunjavaju uvjete određene projektom u skladu s kojima je električna instalacija izvedena, odnosno koji imaju povoljnija svojstva. Dopušteno je rabiti samo one proizvode za električne instalacije za koje su ispunjeni propisani uvjeti i za koje je izdana isprava o sukladnosti prema posebnom propisu. Održavanjem električne instalacije ili na koji drugi način ne smiju se ugroziti tehnička svojstva električne instalacije određena projektom niti utjecati na ostala tehnička svojstva građevine Održavanje solarnih elektrana Aktualnost trenutka je razlog da se posebna pozornost posveti održavanju solarnih izvora električne energije. Prije konkretizacije navode se neki osnovni podaci o postrojenju kojim se proizvodi električna energija pomoću postrojenja za pretvorbu energije sunca. Slika 6.5. prikazuje osnovne elemente postrojenja, a to su: solarni paneli regulator punjenja solarna baterija-akumulator pretvarač (inverter) mjerenje potrošene i proizvedene električne energije odgovarajuće instalacije za priključak na potrošače i prijenosni sustav. Slika 6.5. Sustav solarne elektrane 129 Električne instalacije (NN RH 05/2010.),Tehnička svojstva i proizvodi za električne instalacije (NN RH 05/2010.), Projektiranje električnih instalacija (NN RH 05/2010.), Izvođenje i uporabljivost električne instalacije (NN RH 05/2010.), Održavanje električne instalacije (NN RH 05/2010.), Ispitivanje električnih instalacija (NN RH 05/2010.). 150