Toma Arhiðakon, Spliæanin iz XIII. st. autor je jednog od

Transcription

1 I. UVOD Toma Arhiðakon, Spliæanin iz XIII. st. autor je jednog od najvrjednijih literarnih i historiografskih djela u srednjem vijeku, kako na istoènoj jadranskoj obali, tako i na širem podruèju, s obzirom na obuhvatnost teme, a osobito na naèin njezina prezentiranja. To je djelo veæ Kerubin Šegviæ, autor jedine dosadašnje monografije o Tomi Arhiðakonu i njegovoj Salonitanskoj povijesti, okarakterizirao kao literarno, historiografsko i edukativno. Ono je do sada bilo izuèavano unutar historiografije kao najraniji izvor za pojedine osobe i dogaðaje iz hrvatske povijesti, ponekad samo i kao jedini. Nedostatak takvog pristupa, tj. parcijalnog korištenja podataka, a bez sustavnog prouèavanja Tomina djela ogledao se u nemoguænosti ispravnog valoriziranja navedenih podataka, osobito nekih koja se tièu ranog hrvatskog srednjega vijeka. U novije vrijeme literarnim aspektom Tomine Salonitanske povijesti bavio se Nenad Iviæ i rezultat je monografija Domišljanje prošlosti. Latinski jezik te Tomine kronike obradila je O. Periæ. U ovoj knjizi pokušat æu obraditi što cjelovitije Tomino djelo i njegov život, koliko nam dopušta sadašnje stanje povijesne i drugih srodnih znanosti. Nekoliko je osnovnih problema hrvatskoj povijesnoj znanosti nametnulo prouèavanje Salonitanske povijesti. Na prvom mjestu je pitanje vjerodostojnosti djela Historia Salonitana. Ono je komponirano na temelju pisane graðe, izreèenoga i domišljanja (partim scripta, partim relata, partim opinionem sequentes). To naglašava njegov autor, Toma Spliæanin. Iz istraživanja povijesnih vrela kojima se Toma služio trebali bismo doæi do moguæe procjene koliko je Salonitanska povijest vjerodostojno svjedoèanstvo kako o povijesti splitske crkve tako i o najranijim razdobljima hrvatske povijesti. Jedno je od pitanja iz spomenute problematike i odnos djela Historia Salonitana (tako je naime Tomino djelo nazvao Ivan Luèiæ-Lucius) i rukopisa Historia Salonitana maior. 9

2 Toma Arhiðakon i njegovo djelo Vrlo je važno smjestiti Tomu i u povijesno, kako politièko tako i kulturno, okruženje i utvrditi možebitne utjecaje u domovini odnosno u Splitu te u Italiji u Bologni, gdje je proveo odreðeno vrijeme na školovanju na tada prestižnom sveuèilištu. Kulturno-politièko okruženje u Splitu, koje èine istaknuti pojedinci u osobi nadbiskupa Bernarda i trogirskog biskupa, a prethodno uèitelja, Treguana kao da su utvrdili osnovnu crtu koja je mladog Tomu usmjerila upravo put Bologne i stjecanja znanja na pravnim studijima. Praktièni život komune zahtijevao je sve više pravnièka znanja, pa je odabir sveuèilišta izvanredno korespondirao vremenu utemeljenja komunalne samosvojnosti. Dakako da je Tomin boravak u Bologni i sve što se dogaðalo na Apeninskom poluotoku Tomi pomoglo da uoèi probleme i zapreke komunalnom razvoju, ali i da ih pokuša kao obrazovan èovjek riješiti u sukladnosti sa svojim saznanjima i uvjerenjima. Naime, splitska komuna je ugrožena od raznih snaga: ugarsko-hrvatskih kraljeva, hrvatskih dinasta, stranèarenja unutar grada. Toma je upravo, osim na literarnom polju, dao peèat i javnom životu svoga grada, jer je bio aktivan sudionik i reformator. Uvoðenje potestata iz Italije priskrbilo mu je epitet Romana, Latina a bez temeljitijeg ulaženja u analizu takve kvalifikacije Tome Spliæanina i uzroka njegova djelovanja. U ovoj monografskoj studiji nastojat æu dati odgovor na pitanje Tomina politièkog stava, pa ga i pokušati rehabilitirati od jedne (romanstva) objede koja ga je determinirala i kao neprijatelja Hrvata. Glavni mi je zadatak pokušaj odgovora na postavljena pitanja temeljem izuèavanja arhivske i druge graðe koja je ukomponirana u samu Salonitansku povijest bilo kao ciljano upotrijebljena bilo kao nesvjestan rezultat Tomina obrazovanja i spoznajnih moguænosti pisca determiniranog vremenom, prostorom, obrazovanjem, statusom. Dakle, cilj mi je otvoriti nove pravce u još dublja i detaljnija istraživanja djela koje pruža velike moguænosti. Pri analizi Salonitanske povijesti krèit æu dva puta. Jedan je onaj na kojemu æu pokušati utvrditi kako je Toma prikazao primarno zadanu temu, crkvenu povijest svoje matiène institucije. S druge strane, buduæi da uz svoju glavnu temu, koju naziva propositum - glavni predmet, razmatranje, prikazuje i druge dogaðaje i ljude izdvojeno æu analizirati teme koje se ne tièu - bar na prvi pogled - splitske crkvene organizacije. Naime, crkvenim dogaðajima pozadina je èesto puta politièkog-povijesnog znaèaja, a povjesnièare su èešæe zanimali upravo ti Tomini navodi više nego crkvena povijest u užem smislu. Na prvom mjestu to su dragocjeni podaci koji se tièu rane hrvatske povijesti. To je razlog zašto æu se na ista poglavlja Salonitanske povijesti vraæati više puta. 10

3 II. PREGLED HISTORIOGRAFIJE O TOMI ARHIÐAKONU I SALONITANSKOJ POVIJESTI Premda je na prvi pogled literatura o Tomi Arhiðakonu i o njegovu djelu Salonitanska povijest velika, stvarno nije do danas još nitko dao ocjenu Tomina djela u cijelosti. Starija se literatura uglavnom zadržavala na nekoliko problema, kao na tzv. Memoriale ili na pitanju kako je Toma prikazao najstarije hrvatsko-ugarske odnose, jer je to bio problem kojemu su posebno znaèenje dale prilike u Austro-Ugarskoj u XIX. st. Nepristranu ocjenu Tome kao povjesnièara i njegova djela sprjeèavalo je i uvjerenje ocjenjivaèa da je Toma jedan od najpristranijih dalmatinskih autora. Nadalje, pravu ocjenu je takoðer onemoguæavalo jasno razlikovanje i poznavanje rukopisa Tome i njegova kompilatora. Naime, neki su autori dopune odnosno rukopis Historia Salonitana maior smatrali bezvrijednim umetcima koje treba odbaciti. Uostalom, raspravljanje o tome u kakvom su odnosu Historia Salonitana maior i Tomina Historia Salonitana završeno je tek nedavno. S druge strane, nema znanstvenog priloga ili neke srednjovjekovne sinteze da se ne citira pojedine dijelove iz Salonitanske povijesti i da se ne pokušava ili argumentirati njima vlastite navode ili polemizirati s podacima iz hrvatskog srednjovjekovlja koje je spomenuo ili dotaknuo splitski povjesnièar Toma, tretirajuæi njegovu povijest splitske metropolitanske organizacije kao povijesno vrelo. U ovom poglavlju neæemo se osvrtati na te i takve reference - jer æemo se s njima susresti pri analizi djela Historia Salonitana - nego æemo se samo osvrnuti na najvažniju literaturu koja se bavila temeljnim pitanjima života i djela Tome Arhiðakona. Toma Arhiðakon ušao je u povijesnu literaturu djelom oca hrvatske historiografije Ivana Luèiæa-Luciusa De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex, koje je izašlo u Amsterdamu godine. Buduæi da je Luèiæ odlièno poznavao cjelokupni izvorni materijal, koji se tada mogao naæi u trogirskom i splitskom 11

4 Toma Arhiðakon i njegovo djelo crkvenom arhivu, nije mu bilo teško razabrati da je u Tomi našao najprikladnijeg pisca koji æe mu poslužiti za prikaz povijesti salonitanske i splitske crkve. U dodatku ovom kapitalnom djelu Luèiæ je tiskao narativne izvore, kojima se služio u pisanju svoje knjige, te je upravo zahvaljujuæi slavnom Trogiraninu, slavan postao i jedan trinaestostoljetni Spliæanin. Naime, editio princeps Tomina djela objavio je otac hrvatske historiografije kao vrlo pouzdano povijesno vrelo na kojemu je temeljio mnoge tvrdnje u svojoj povijesti Dalmacije i Hrvatske. Luèiæu zahvaljujemo i latinsko ime Salonitanske povijesti Historia Salonitana. 1 Luèiæ se u Inscriptiones Dalmaticae osvrnuo i na umetke papinskih pisama, zakljuèaka crkvenih sabora i Zvonimirov epitaf koje je pronašao u više rukopisa koji su se nalazili u nekoliko rimskih institucija, a sadržavali su djelomièno tekst Salonitanske povijesti. Luèiæ je te umetke procijenio kao: ea omnia ficta et supposititia sunt 2 - sve je ovo izmišljeno i podmetnuto. Veæ od tog trenutka nije se razglabalo o autorstvu te novonastale kompozicije s umetnutim dokumentima nego je znanstvena percepcija bila usmjerena samo na ispitivanje vjerodostojnosti dokumenata. Slièan stav prema Tominu djelu imao je i D. Farlati. Naime, gotovo èitava njegova III. knjiga posveæena povijesti splitske nadbiskupije, 3 od prvog poglavlja De urbe 4 pa do onih dijelova posveæenin nadbiskupu Rogeriju prožeta je citatima iz Salonitanske povijesti, jer ju je Farlati smatrao pouzdanim povijesnim vrelom koje može pomoæi njegovu prikazu povijesti salonitanskosplitske crkvene organizacije. Oèigledne pogreške, koje je mogao na temelju drugih dokumenata ispraviti, Farlati je komentirao, ali to nije umanjivalo njegovo povjerenje u djelo splitskog pisca. Tomi Arhiðakonu je posvetio posebno poglavlje kada je u kronološkom slijedu došlo vrijeme da se zabilježi njegova smrt. 5 Farlati vrlo biranim rijeèima govori o Tomi i podsjeæa da je o njegovim sjajnim djelima i aktivnostima više napisao u poglavlju o nadbiskupu Guncelu i njegovim sljednicima. Tomino djelo naziva Historia Salonitanorum Pontificum atque Spalatensium i kaže da ima 51 glavu, a to znaèi da Farlati ima u vidu kodekse danas poznate kao Vaticanus i Traguriensis. Nadalje, istièe da je u pisanju svoga 1 I. Lucius, 1666, I. Lucius, 1673, Illyrici sacri tomus tertius. Ecclesia Spalatensis olim Salonitana auctore Daniele Farlato, Venetiis MDCCLXV. 4 Illyricum sacrum, III, Illyricum sacrum, III,

5 Pregled historiografije o Tomi Arhiðakonu i salonitanskoj povijesti kapitalnog djela u Tomi imao jedinstvenog voðu i najvrsnijeg (potissimum) pisca kojega je slijedio. Osvrnuo se na primjerke rukopisa i govori o dva koja je poznavao Ivan Luèiæ. Jedan od tih je vatikanski, a drugi je onaj koji je iz vatikanskog prepisao Petar Cindro i koji je poslužio Luèiæu za editio princeps, ali i koji je sam ispravljao prema vatikanskom. Preuzima Luèiæevo mišljenje da je vatikanski kodeks najstariji i da je nastao malo poslije Tomine smrti. Sam Farlati se osvræe na kodeks koji je pronašao u nadbiskupskom arhivu i koji je pisan gotièkim pismom, a kao posebnost spominje apendikulu s natpisom Memoriale bonae memoriae Domini Thomae quondam Arcidiaconi Ecclesiae Spalatensis. Po svemu se èini da je to onaj kodeks danas poznat kao trogirski. Farlati je ukazao i na postojanje triju rukopisa istog djela koje je pronašao u Rimu: jedan u arhivu De propaganda fide, drugi Levakoviæev u kolegiju sv. Jeronima i treæi u biblioteci kardinala Barberinija. Navodi da je svoje mišljenje o njima rekao na drugom mjestu u I. tomu gdje govori o sv. Dujmu, jer iz tih rukopisa preuzima njegov životopis. Inaèe, Farlati daje i naziv tom rukopisu nazivajuæi ga Historia Salonitana maior. 6 O dokumentima umetnutim u tekst Salonitanske povijesti ne slaže se s Luèiæem i zakljuèuje: Mihi vero omnes in hisce actis et epistolis insignitae notae veritatis apparent; nam tempora, personae resque inter se omnino consentiunt. 7 - Meni se uistinu u ovim spisima i pismima pokazuju svi jasni znakovi istinitosti; naime vrijeme, ljudi i dogaðaji izmeðu sebe se sasvim slažu. Tijekom XVIII. i u prvoj polovici XIX. st. izdanje Salonitanske povijesti iz Luèiæeva djela služilo je za pretiskivanje i u druge europske edicije - o èemu u poglavlju o izdanjima. Meðutim, zaista bavljenje tim našim srednjovjekovnim piscem te njegovim prikazom salonitansko-splitske crkvene organizacije poèinje izuèavanjem i kritièkim vrednovanjem povijesnih izvora. U hrvatskoj historiografiji F. Raèki je po uzoru na ediciju Monumenta Germaniae historica pokrenuo sustavno sakupljanje, obraðivanje i objavljivanje povijesnih vrela. Pri tom je veliku pozornost posvetio Tomi Arhiðakonu i u rasponu od tridesetak godina objavio više radova i rasprava koji su se bavili njegovim životom i djelom. Jedan od prvih cjelovitih prikaza života i djela Tomina jest prilog Raèkoga izišao godine pod naslovom Ocjena starijih izvora za hrvatsku i srbsku poviest srednjega vieka 8. Na temelju poznavanja izdanja kod 6 Illyricum sacrum, I, , 405; II, ; III, Illyricum sacrum, III, F. Raèki, Ocjena starijih izvora za hrvatsku i srbsku poviest srednjega vieka, II, Domaæi ljeto- i zgodopisi, 3. Toma arcidjakon Spljetski, Književnik, I, 1, Zagreb 1864,

6 Toma Arhiðakon i njegovo djelo Luèiæa, pa zatim Farlatijeva djela kao i vatikanskog kodeksa i drugih rimskih rukopisa koja sadrže tekst Historia Salonitana maior, Raèki je donio vrlo suvremenu analizu i vrednovanje Salonitanske povijesti. Na temelju dokumenata i autobiografskih navoda rekonstruira Tomin život, a zatim analizira djelo obraæajuæi pozornost posebno na podatke o razdoblju hrvatskih narodnih vladara, ali i na Memoriale. Nakon provedene analize zakljuèuje da taj memoriale sastavi i napisa pisac poviesti Solinske, naš Toma arcidjakon. 9 A sve to, jer Raèki u tom trenutku poznaje vatikanski kodeks, koji ujedno drži najstarijim, te na temelju paleografske analize smatra da je pisan u XIII. ili najkasnije u prvoj polovici XIV. st. Upozorio je i na trogirski kodeks u knjižnici Garagnin-Fanfogna i držao ga je vrlo starim. 10 Kako je Raèki istraživao u arhivima i bibliotekama Rima, dobro su mu bili poznati i rukopisi poznati kao Historia Salonitana maior, odnosno kako ih sam atribuira: Poviest crkve Spljetske s dodatci i nekimi promjenami. 11 O vjerodostojnosti umetaka - a radi se o zakljuècima sabora iz VI, X, XII. st., papinskim pismima te epitafu kralja Zvonimira - Raèki se ne slaže s Luèiæevom tvrdnjom da je sve izmišljeno i podmetnuto. Njegovo je mišljenje blisko Farlatijevu, a vjerodostojnost dokumenata podupire i potvrðuje nekim drugim suvremenim ispravama. Valja istaknuti da o cjelokupnom rukopisu HSM ne raspravlja i ne dovodi ni u kakvu sumnju Tomino autorstvo dijelovima preuzetim iz Salonitanske povijesti, a samo govori o dopunitelju Tomine poviesti kojega naziva i preustrojitelj solinske poviesti. 12 Inaèe, zakljuèuje da je poviest solinska djelo, kakovih malo može pokazati XIII. stoljeæe, gledamo li istinitost njezinih izvješæa i jasnoæu pripoviedanja, ali žali što autor nije zabilježio više podataka o razdoblju hrvatske narodne dinastije i smatra da se to nije ni moglo oèekivati od èovjeka opojena samo latinsko-talijanskom prosvjetom i zanešena za sve, što bijaše s one strane Adrije. 13 Kada je Raèki poèeo sustavno raditi na sabiranju vrela za hrvatsku povijest, krenuo je u arhive i knjižnice dalmatinskih gradova, a o rezultatima tih istraživanja tiskao je redovita izvješæa u Radu, glasilu JAZU. S jednog od tih putovanja izvješæuje da se u Trogiru u knjižnici obitelji Fanfogna kao najljepši ures nalazi rukopis na koži ukrašen pozlaæenim inicijalima i pisan lijepom (knjižnom) goticom. Rijeè je o trogirskom kodeksu, a Raèki ga je opisao tako da nema u tome nikakve sumnje F. Raèki, 1864, F. Raèki, 1864, F. Raèki, 1864, F. Raèki, 1864, F. Raèki, 1864, F. Raèki, Iztraživanja u pismarah i knjižnicah dalmatinskih, Rad JAZU, XXVI, Zagreb 1874,

7 Pregled historiografije o Tomi Arhiðakonu i salonitanskoj povijesti Nakon obavljenog heuristièkog dijela posla Raèki je objavio izvore za ranosrednjovjekovnu hrvatsku povijest u znamenitom djelu Documenta. 15 Slièno kao Farlati služio se Salonitanskom poviješæu kao važnim povijesnim vrelom osobito o hrvatskoj narodnoj dinastiji. Tekst je preuzeo po Luèiæevu izdanju, a opremio ga je vrlo korisnim kritièkim bilješkama, pojašnjavajuæi osobe i mjesta te povezujuæi Tomine navode s drugim diplomatièkim izvorima. Tri godine po tom kapitalnom izdanju koje je omoguæilo hrvatskim povjesnièarima da mogu lakše pristupiti pisanju sinteza iz rane hrvatske povijesti, Raèki je još jednom vrednovao literarne izvore za hrvatski rani srednji vijek, 16 pa je nekoliko stranica posvetio i Tomi Arhiðakonu 17 te je kao najveæu vrijednost njegova djela procijenio korištenje starijih dokumenata kao što su imenici spljetskih nadbiskupa s kratkimi dometci ili bez njih. 18 Konaèno, kao vrhunac bavljenja F. Raèkoga životom i djelom Tome Arhiðakona, po njegovoj smrti iste godine izašlo je izdanje Salonitanske povijesti 19 kojim se mi danas služimo kao egdotièki najkorektnijim - premda veæ ne zadovoljava sva oèekivanja historiografije -, gdje se pojavljuje i splitski kodeks. Ali o tome opširnije u poglavlju ove knjige o izdanjima. Poèetkom XX. stoljeæa, toènije I. Kršnjavi piše temeljnu raspravu o Salonitanskoj povijesti s osobitim obzirom na srednjovjekovne kodekse i njihovu filijaciju, zatim je prouèio apendikulu i vrlo detaljno analizirao XVII. poglavlje o dolasku Arpadoviæa na hrvatsko prijestolje. 20 Kako su dobro poznata politièka opredjeljenja Kršnjavoga, jasno je zašto se posebno bavio tim poglavljem Salonitanske povijesti. Da bi sebi i èitateljstvu objasnio Tomin stav prema Maðarima koji nije prijateljski, Kršnjavi procjenjuje Tominu politièku orijentaciju i naglašava da je Latin Toma, 21 koji mrzi Hrvate i Maðare s kojima se stalno borio, da su mu Hrvati divljaci, Goti, Koribanti, da on sam ruši hrvatsku 15 F. Raèki, Documenta historiae chroaticae periodum antiquam illustrantia, MSHSM, vol. VII, Zagreb F. Raèki, Scriptores rerum Chroaticarum, Rad JAZU, LI, Zagreb 1880, F. Raèki, 1880, F. Raèki, 1880, Thomas: Historia Salonitana (digessit Fr. Raèki), MSHSM vol. XXVI, Scriptores vol. III, Zagreb I. Kršnjavi, Prilozi historiji salonitani Tome arcidjakona Spljetskoga, Vjestnik kr. hrvatskoslavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva, Zagreb, 1900, Ovaj je rad preveden iste godine i na njemaèki jezik pod naslovom Zur Historia Salonitana des Thomas Arhidiaconus von Spalato. 21 I. Kršnjavi, 1900,

8 Toma Arhiðakon i njegovo djelo municipalnu vlast u Splitu i dovodi potestata iz Ancone. 22 Koliko god je rasprava I. Kršnjavoga veliki napredak u izuèavanju Salonitanske povijesti, toliko su njegove ocjene društvene djelatnosti Tome Arhiðakona proizvoljne i neutemeljene, jer proizlaze i politièkog stava samoga Kršnjavoga, osvjedoèenog maðarona. 23 Ipak, u dvadeseto stoljeæe historiografija je ušla s dosta jasnih mišljenja i stavova o Tomi i njegovu djelu. Bila su poznata èetiri srednjovjekovna kodeksa Salonitanske povijesti, postojalo je njezino izdanje dostupno znanstvenoj javnosti i sazreo je trenutak da se pojave i neki sintetski radovi. F. Šišiæ je u svom kapitalnom djelu Priruènik izvora hrvatske historije koji izlazi godine objavio zakljuèke salonitanskih crkvenih sabora iz VI. st. kao i one iz X. polazeæi sa stajališta da su oni poznati u nekim rukopisima poznatoga djela spljetskog arciðakona Tome Historia Salonitana. 24 U istom djelu Šišiæ nije ulazio dublje u analizu Povijesti, nego je samo koristio njezine pojedine dijelove kao povijesni izvor za najvažnije dogaðaje iz ranosrednjovjekovne hrvatske povijesti, posebno XVII. poglavlje o Arpadoviæima. 25 Šišiæ je ipak iznio nekoliko osnovnih mišljenja o Tominu djelu i politièkom stavu. Drži da Toma piše služeæi se povijesnim izvorima, da nam oni u sluèaju dolaska Arpadoviæa nisu poznati, ali ipak zakljuèuje: glavni mu je izvor lokalna splitska tradicija. 26 Takoðer još istièe, slijedeæi I. Kršnjavog u procjeni: Inaèe se u pisanju Tominom oèito opaža pristranost,... mrzeæi iz dna duše Hrvate Šišiæ je u sintezi ranosrednjovjekovne hrvatske povijesti 28 iznio sliène tvrdnje pojašnjavajuæi da je Toma u Splitu bio voða latinske talijanaške strane koja je mrzila i prezirala sve slavensko tj. hrvatsko. Ali unatoè tome, Šišiæ tvrdi da je Toma ipak najodlièniji i najvažniji dalmatinski srednjovjekovni pisac istièuæi njegovu važnost kada govori o razdoblju narodne dinastije i o provali Tatara. 29 Inaèe, kroz èitavo ovo djelo 22 I. Kršnjavi, 1900, I. Kršnjavi, povjesnièar umjetnosti ( ) bio je predstojnik Odjela za bogoštovlje i nastavu Zemaljske vlade u Zagrebu u vrijeme bana Khuena Hédervárya i zbog toga mu se spoèitavalo da zastupa i da vodi politiku u promaðarskim interesima. Vidi: M. Gross, 1962, ; EJ, 5, 1962, F. Šišiæ, 1914 b, F. Šišiæ, 1914 b, F. Šišiæ, 1914 b, F. Šišiæ, 1914 b, F. Šišiæ, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb F. Šišiæ, 1925,

9 Pregled historiografije o Tomi Arhiðakonu i salonitanskoj povijesti provlaèe se podaci iz Salonitanske povijesti, a Šišiæ ih kritièki valorizira, polemizirajuæi ili ih objašnjavajuæi. Dvadesetih godina pojavljuju se dva priloga o autoru Salonitanske povijesti koji nastaju na temelju literature objavljene do tada o navedenim pitanjima. Prvi prilog je onaj A. Selema objavljen na talijanskom jeziku 30 s pokušajem da se ukaže na važnost Tome kao povjesnièara svoga grada. Drugi i svakako sve do danas najvažniji rad o Tomi Arhiðakonu jest onaj Kerubina Šegviæa Toma Spliæanin, državnik i pisac, tiskan u Zagrebu godine. To je jedina cjelovita monografska obrada o najveæem Spliæaninu u srednjem vijeku, koji se istaknuo i kao pisac, ali i kao državnik. Šegviæ je u Predgovoru naveo razloge zašto je napisao ovo djelo. Prvenstveno istièe da su ga na to ponukale krive interpretacije Tomina života i politièkih stavova i to od onih kojima su neugodne njegove politièke državnopravne vijesti. Za neke je on latinaš, neprijatelj Hrvata, koji piše povijest da zavara javnost. Šegviæ spoèitava i odreðene netoènosti u radovima Kršnjavoga i Selema, pa u tome nalazi poticaj da na temelju izvora prvoga reda rasvijetli Tominu liènost, odnosno kako sam kaže da operem uspomenu velikoga Spliæanina od nepravednih optužba i partizanskih objeda. 31 Šegviæ je u uvodnom poglavlju prikazao kulturni pozadinu i dao pregled književnog rada na Primorju do Tome Arhiðakona, a što znaèi od VIII. do XIII. stoljeæa. Time je prikazao korijene pismenosti i kulture koji su bili podloga na kojoj je oblikovan najveæi srednjovjekovni povjesnièar i pisac na istoènojadranskoj obali. 32 U prvom dijelu Šegviæ slijedi Tomin život u kolopletu razlièitih povijesnih, politièkih i društvenih okolnosti koje dominiraju kako Splitom, tako i širim okružjem. Upuæuje nas na istaknute pojedince Splita, ali i Europe koji su svojim djelovanjem pružili Tomi smjernice u osobnom i javnom životu. Vještim prepletom diplomatièkih dokumenata i Tomine Salonitanske povijesti Šegviæ prièa prièu o Splitu, njegovu komunalnom i crkvenom životu te o ulozi koju je u svemu imao Toma. 33 Drugi dio monografije 34 Šegviæ je posvetio Salonitanskoj povijesti, djelu po kojemu je Toma postao slavan. Obraðuje kodekse i izdanja, pitanje naslova i 30 A. Selem, Tommaso arcdiacono e la storia medievale di Spalato, Zadar, Izdanje se ponavlja K. Šegviæ, 1927, K. Šegviæ, 1927, K. Šegviæ, 1927, K. Šegviæ, 1927,

10 Toma Arhiðakon i njegovo djelo sadržaja, prouèava karakter Tomina djela, kao i izvore kojima se Toma služi. Posljednje poglavlje posveæeno je rukopisima koje je Farlati nazvao Historia Salonitana maior. Šegviæ iznosi mišljenje da je taj rukopis s interpolacijama nastao u XV. st., argumentirajuæi to izrazom illyrica lingua koji se u njemu javlja, a inaèe se tek u XV. st. pojavljuju prvi tragovi ilirskog imena. 35 Iako danas možemo o Tomi reæi više, osobito s obzirom na utjecaje vremena, mjesta i ljudi u kojima i s kim živi i obrazuje se, kao i nakon provedene analize djela uzimajuæi u obzir povijesna istraživanja obavljena u meðuvremenu, ipak temelji za sva nova istraživanja o Tomi nalaze se u monografiji Kerubina Šegviæa. I znanstveni opus M. Barade sadrži pokušaje rješavanja i rasvjetljavanja nekih pitanja o Tomi Spliæaninu i Salonitanskoj povijesti, jer je ona neiscrpno vrelo podataka za hrvatski rani srednji vijek koje podvrgnuto kritièkoj analizi uvijek može pridonijeti spoznaji o ponekoj epizodi ili liènosti. Barada je tako, svjestan Tomina znaèenja, èetrdesetih godina napisao raspravu o skupu splitskih povijesnih izvora, 36 s težištem na prouèavanju tradicije Tomina djela. Poticaj mu je bio taj što je smatrao da se ne posveæuje dovoljno pozornosti narativnim vrelima odnosno piscima srednjega vijeka te istaknuo da najbolji naš sredovjeèni izvor Toma arcidjakon nije obraðen ni toliko, da bi mogao zadovoljiti najelementarnijim zahtjevima nauke, iako se pisalo o pojedinim problemima. U ovom radu sam je Barada težište postavio upravo na tradiciju Salonitanske povijesti. 37 Iako istièe da je ona pitanje za sebe i da o njoj raspravlja nuzgredno, 38 ipak joj je posvetio dosta pozornosti osobito jer je raspravljao o skupini narativnih izvora splitske tradicije koji su saèuvani u tzv. trogirskom kodeksu u kojemu se nalazi na prvom mjestu Salonitanska povijest. Analizira, naime, Qualiter, rukopis De gestis Mihe Madijeva, zatim onaj pod nazivom Tabula A Cutheisa, te Memoria i Reges, uz pregled literature o tim narativnim zapisima. Upravo zbog naèina njihove tradicije odnosno jer se nalaze u gotovo najljepšem srednjovjekovnom kodeksu skupa sa Salonitanskom poviješæu Tome Arhiðakona, Barada daje dosta zanimljivih zapažanja o tom kodeksu, pa se onda ova rasprava drži izuzetno važnim doprinosom rasvjetljavanju nekih pitanja vezanih uz našu temu. Posebno je istaknuo svoje mišljenje da Qualiter nije 35 K. Šegviæ, 1927, M. Barada, Skup splitskih povjesnih izvora, Nastavni vjesnik, knj.xlix, sv.1-6, Zagreb , M. Barada, 1940/41, M. Barada, 1940/41,

11 Pregled historiografije o Tomi Arhiðakonu i salonitanskoj povijesti nikakav Tomin dodatak, nego da je to poseban spis koji je redaktor prepisao u svoju redakciju. 39 M. Barada je pak, u svezi s Tomom Arhiðakonom, u radu Dalmatia Superior 40 otvorio jedno drugo pitanje èije æe rješavanje obilježiti hrvatsku historiografiju tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina XX. stoljeæa. U tom radu Barada analizira i pokušava riješiti pitanje uspostave nadbiskupije na podruèju Gornje Dalmacije. Kako su glavno vrelo za to Tomina Povijest, ali i zapisi u rukopisu HSM, koji on naziva Historia Salonitanorum Pontificum (HSP), Barada zadire u pitanje odnosa tih dvaju rukopisa. Nakon sumarnog prikaza problema kroz literaturu od Luèiæa, preko Farlatija, te opisa rukopisa HSM - iako ne najvažnijeg Barberinskog - dolazi do jednog zakljuèka koji je znaèio preokret u vrednovanju rukopisa HSM, a poljuljao autorstvo Tome Arhiðakona djelu Historia Salonitana pretpostavljajuæi mu rukopis HSM odnosno HSP, kako ga on naziva. Baradin zakljuèak o spomenutom problemu glasi: Tekst onog dijela Tomine kronike, koji sadrži dogaðaje, što su se zbili prije života Tomina, kao i èitav HSP-u nisu izvorni sastavci, nego obiène sredovjeène kompilacije, radi se o dvjema redakcijama, koje meðu sobom nisu izravno odvisne, nego neizravno preko predložaka, koji potjeèu iz starijih kompilacija; po poreðenju gornjih odlomaka, redakcija HSP svakako je starija od Tomine, a kako sam pokazao i pouzdanija, te joj se kao izvoru mora dati prednost pred Tominom. 41 Nekako u isto vrijeme i S. Gunjaèa radi na svojoj raspravi o rukopisima HSM, 42 a u stvari predmet interesa mu je epitaf kralja Zvonimira odnosno vijest o Zvonimirovoj smrti, što se nalazi zabilježena u njima. Prvi dio rasprave Gunjaèa posveæuje prikazu rukopisa HSM osvræuæi se na dotadašnju literaturu koja je tematizirala isti problem, ali opisuje samo rimske rukopise reèenog teksta. 43 Nakon toga prelazi na usporeðivanje s djelom Historia Salonitana minor. 44 Rezultat tih usporeðivanja jest Gunjaèin zakljuèak da je potvrðena vremenska prednost djela HSM, a obje redakcije (tj. HSM i HS, op. M.M.S.) imaju mnogo do u slovo zajednièkog teksta, i znamo, da je auktor druge redakcije Toma arciðakon, - to nam ne preostaje nego da zakljuèimo ne samo, da je prva bila Tomi poznata i da se njome služio te iz nje, dapaèe, ad litteram 39 M. Barada, 1940/41, M. Barada, Dalmatia Superior,Rad JAZU, 270, Zagreb 1949, M. Barada, 1949, S. Gunjaèa, Historia Salonitana Maior, Rad JAZU, 283, Zagreb 1951, S. Gunjaèa, 1951, Tako Gunjaèa naziva Tominu Salonitansku povijest. S. Gunjaèa, 1951,

12 Toma Arhiðakon i njegovo djelo prepisivao, nego da se iz nje njegova redakcija naprosto razvijala. 45 Tu je Gunjaèa izrekao napokon svoje mišljenje - od kojega nije kasnije do kraja života odstupio - da je HSM Tomin koncept, odnosno u prijepisu saèuvani njegov prvi dio, i za toliko bi, eto, bio stariji od definitivne redakcije. 46 Dalje je pokušao na primjerima objasniti kako je nastala HSM, što mu nije bilo uvijek lako, kao npr. u sluèaju nadbiskupa Lovre kojega uopæe HSM ne spominje, - a znamo da je poglavlje posveæeno njemu jedno od glavnih izvora za ranosrednjovjekovnu hrvatsku povijest u HS. Gunjaèa je to vrlo neuvjerljivo i nelogièno pretpostavio da je Toma s druge strane o Lovri dosta znao te je o njemu odredio pisati tek u definitivnoj redakciji, kao što je uèinio i sa sv. Domnionom. 47 Da bi objasnio i neke druge sliène nelogiènosti u dvije - po njemu - redakcije istog autora Tome Arhiðakona, Gunjaèa izrièe svoje mišljenje o Tomi kao piscu smatrajuæi da je pogrešno u Tomi - naroèito s obzirom na njegovo vrijeme - gledati pozvanog historika i od njega oèekivati apsolutnu objektivnost; on je najprije gorljiv sveæenik i strastven politièar pa onda sve drugo, i zato ga zasljepljuje pristranost. Na istom mjestu odbacuje mišljenje Raèkoga da je rijeè o kompilaciji, istièuæi da ako netko ispisuje svoje vlastito, onda ne kompilira. 48 Ovim radom, kao donekle razraðenom inaèicom koju je veæ prije iznio Barada, poslijeratna hrvatska historiografija u obraðivanju i analiziranju najveæeg srednjovjekovnog pisca na istoènojadranskoj obali zašla je u sporednu ulicu. Naime, sva pozornost nadalje skrenuta je s djela Salonitanska povijest i razvila se polemika o tome je li HSM koncept ili kasnija kompilacija. Historiografija je profitirala utoliko što svi koji su se bavili tim pitanjem nisu osporavali vjerodostojnost umetnute graðe, osim epitafa kralja Zvonimira i graðe iz XII. st. 49 Gunjaèa se još jednom vratio rukopisima definitivne redakcije tj. onima koje mi držimo Tominim djelom Salonitanska povijest. 50 Tu je osobitu pozornost posvetio apendikuli. Poèetkom sedamdesetih godina objavio je èetiri knjige svojih rasprava, 51 a u prve dvije rješavao je više pitanja iz ove problematike kojom se bavimo, ali polazeæi uvijek s pozicije da je HSM koncept Tomina djela odnosno da je HS definitivna 45 S. Gunjaèa, 1951, S. Gunjaèa, 1951, S. Gunjaèa, 1951, S. Gunjaèa, 1951, N. Klaiæ, 1967, S. Gunjaèa, Uz rukopise djela Incipit istoria Salonitanorum pontificum atque Spalatensium Tome Arciðakona Splitskog, Razprave-Dissertationes SAZU, V (Hauptmannov zbornik), Ljubljana 1966, S. Gunjaèa, Ispravci i dopune starijoj hrvatskoj historiografiji, I -IV, Zagreb,

13 Pregled historiografije o Tomi Arhiðakonu i salonitanskoj povijesti redakcija istog podrijetla. Ipak je ponudio više zanimljivih rješenja koja upotpunjuju saznanja o Tomi Spliæaninu, osobito s obzirom na iznesenu èinjenicu o autografu jedne isprave koju je Toma pisao kao splitski notar, iz èega proizlazi zakljuèak da splitski kodeks Salonitanske povijesti ne može biti pisan Tominom rukom. 52 Još jednom je analizirao preostatak koncepta, prethodnika djelu Tome Arciðakona Incipit historia Salonitanorum pontificum atque Spalatensium 53 gdje je detaljno usporeðivao tekst HSM i tekst HS, uz mnogo zanimljivih primjedbi i zakljuèaka, ali takvih koji su uvijek podržali njegovu tezu o navedenom odnosu analiziranih rukopisa, ostajuæi pri mišljenju da nekad zvana Historia Salonitana maior, koja se pripisivala vrlo kasnom i nepoznatom prepisivaèu ili kompilatoru poznatog Tomina djela...nije ništa drugo nego Koncept samog Tome arciðakona. 54 Posebno je raspravljao o predlošcima u poglavljima VIII.- XII. definitivne redakcije, 55 zatim o katalogu nadbiskupa preostalom u Salonitanskoj povijesti 56 i o djelu Tome Arhiðakona kao zbirci izvora za hrvatsku povijest. 57 Dakle, vidimo da je veliki dio svog znanstvenog opusa Gunjaèa posvetio prouèavanju i analiziranju navoda u tekstu, koji mi ipak danas zovemo i dalje Historia Salonitana maior, s nedvojbenim stavom da je Salonitanska povijest samo definitivna redakcija kome je HSM djelomièni koncept. Upravo zbog svih èinjenica i zakljuèaka koji su proizlazili iz navedenog pristupa, a jer je naše mišljenje drukèije, odnosno onakvo kako ima opæenito hrvatska historiografija da je HSM kasnija kompilacija, to nismo smatrali niti da je potrebno posebno polemizirati s Gunjaèinim navodima, ukoliko se ne tièu explicite Salonitanske povijesti. Uz to moramo napomenuti da je u radu Historia Salonitana maior iz Gunjaèa ustvrdio da je potrebno prirediti izdanje tog rukopisa. N. Klaiæ je priredila takvo kritièko izdanje, a u II. knjizi svojih rasprava godine Gunjaèa se brutalno osvrnuo na neke njezine postavke, koje je iznijela prilikom objavljivanja HSM, a osobito s obzirom na èitanje Serborum ili Urborum. Zakljuèio je: Stoga kao i zbog drugih netoènosti kontekst Tomina Koncepta u redakciji Nade Klaiæ a u ediciji Srpske akademije pod naslovom Historia Salonitana maior treba izbjegavati, pogotovu ono serborum na str. 99. kao njezinu ordinarnu krivotvorinu S. Gunjaèa, I,1973, 53 S. Gunjaèa, I, 1973, S. Gunjaèa, I, 1973, S. Gunjaèa, I, 1973, S. Gunjaèa, I, 1973, S. Gunjaèa, I, 1973, S. Gunjaèa, II, 1973,

14 Toma Arhiðakon i njegovo djelo Doprinos prouèavanju vjerodostojnosti Salonitanske povijesti jest rasprava L. Katiæa objavljena godine 59 u kojoj je egzaktno upozorio na povijesne vrela, tj. pisma pape Grgura Velikog, koje je Toma gotovo doslovce citirao pišuæi o razdoblju VI. i VII. stoljeæa. Dosta je pozornosti N. Klaiæ posvetila pitanjima vezanim uz i oko Tome Arhiðakona i njegova djela. Ponajprije veliki je njezin doprinos što je prva priredila i izdala cjelovit tekst rukopisa poznatih nam kao HSM (Historia Salonitana maior), HSP (Historia Salonitanorum Pontificum) ili IHSP (Incipit historia Salonitanorum Pontificum). 60 U prvom dijelu knjige opisala je sve rukopise tog teksta te predložila njihovi filijaciju, zatim dala pregled historiografije, pa analizirala odnos HS i HSM, prezentirala naèin rada sastavljaèa HSM, a u drugom dijelu je donijela cjelovit tekst s inaèicama po rukopisima, te kao prilog snimke Propagandina rukopisa HSM. N. Klaiæ se osvrnula na literaturu i na dvije iznesene hipoteze: onu Baradinu o zajednièkom predlošku HSM i HS, i onu Gunjaèinu o konceptu, ali je naglasila: Kako se veæ u prvim reèenicama HSM može jasno razabrati da je HSM preraðena HS, nisam smatrala svojom dužnošæu pobijanje gore spomenutih hipoteza. 61 N. Klaiæ je pokušala dati i odgovor na pitanje tko je sastavio HSM. Iznijela je pretpostavku da je modruški biskup Zadranin Šimun Kožièiæ Begna imao namjeru raditi na crkvenoj povijesti Ilirika, - a potporu je pronašla u nizu drugih podudarnosti s tekstovima koji se njemu pripisuju i HSM - te da je ili on sastavljaè i kompilator Tomine Salonitanske povijesti ili je to za njega napravio neki anonim. 62 Kratku rekapitulaciju rezultata do kojih je došla nakon obrade HSM N. Klaiæ je dala u sintezi godine 63, gdje je ponovila veæ reèeno da je kompilator nepoznat autor, možda splitski sveæenik u XVI. st i da je vrijednost te kompilacije u umetnutom izvornom materijalu koji je u njima saèuvan te da u tom segmentu po svojoj vrijednosti (HSM, op. M.M. S.) gotovo prelazi ono što nam je Toma htio ostaviti i zabilježiti kao historièar do XII. st. 64 Još jednom se vratila istim temama 65 ponukana analizom i hipotezama te napadima S. Gunjaèe i vrlo oštrim argumentima obranila svoju glavnu tezu te još jednom zakljuèila: Odnos meðu tekstovima 59 L. Katiæ, Vjerodostojnost Tome Arcidðakona i posljednji dani Solina, VAHD, LIII, , Split, 1952, N. Klaiæ, Historia Salonitana maior, SANU, Beograd N. Klaiæ, 1967, N. Klaiæ, 1967, N. Klaiæ, 1971, N. Klaiæ, 1971,

15 Pregled historiografije o Tomi Arhiðakonu i salonitanskoj povijesti nameæe misao da je sastavljaè HSM bio prosjeèan, štoviše dosta neuki kompilator koji kao glavnu os svog djela izabire Tominu Salonitansku povijest. 66 Smatramo da je zaista N. Klaiæ vrlo uspješno vratila hrvatsku historiografiju u istraživanja o Tomi i njegovu djelu na glavni pravac. Mi neæemo u ovoj knjizi više ulaziti u probleme koji se tièu HSM, jer smatramo da su to pitanja XVI. st. koja su samo u jednom trenutku hrvatske historiografije postala dominantna u istraživanju u vezi s Tomom Arhiðakonom, ali su pomogla da se razbistre meðusobni odnosi tih sliènih i povezanih tekstova. Nakon navedenih radova situacija je jasnija i zaista nema više nikakva razloga da u HSM vidimo koncept ili tražimo zajednièki predložak. N. Klaiæ je takoðer Salonitanskoj povijesti i njezinu autoru u obje svoje sinteze hrvatskog srednjovjekovlja posvetila više pozornosti odvojeno od gore spomenutog pitanja. U sintezi ranog hrvatskog srednjeg vijeka analizirala je prvih XVII. glava Salonitanske povijesti jer se bave pitanjima do XII. st. Tomu smatra obrazovanim, uèenim piscem i politièarom koji želi kulturne tekovine srednjega vijeka prenijeti u svoj grad, ne nameæe mu antagonistièki stav prema Hrvatima nego smatra da je njegov prezir, koji se osjeæa u nekim segmentima Salonitanske povijesti upuæen naprosto onome što dolazi sa sela u okvirima opæepoznatih antagonistièkih odnosa selo-grad. Spoèitava mu pristranost u prikazu splitske crkve zbog èega svjesno prešuæuje izvorni materijal X. st. odnosno zakljuèke crkvenih sabora pa odabire samo ono što se dobro uklapa u njegov prikaz historije splitske crkve i hrvatskog zaleða, 67 dok su mu podaci za razdoblje narodne dinastije dragocjeni. U sintezi Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku godine N. Klaiæ je još jednom procjenjivala djelatnost Tome Spliæanina i nakon valorizacije podataka za razdoblje kojim se sinteza bavi 68 zakljuèuje da je Tomino djelo izvanredna, doduše njegovom liènošæu i shvaæanjima obojena kronika Splita u prvoj polovici XIII. st. i da je unatoè slabostima koje nisu samo njegove, Tomina Salonitanska povijest najbolje povijesno djelo na istoènoj jadranskoj obali u razvijenom srednjem vijeku. 69 Više manje iste stavove N. Klaiæ je ponovila i u sintezi Povijest Hrvata u srednjem vijeku koja je izašla poslije njezine smrti N. Klaiæ, Naèin na koji je nastajalo djelo Historia Salonitana maior, VAHD, LXXII-LXXIII, Split 1979, N. Klaiæ, 1979, N. Klaiæ, 1971, N. Klaiæ, 1976, N. Klaiæ, 1976, N. Klaiæ, 1990, ,

16 Toma Arhiðakon i njegovo djelo S. Antoljak se u više radova dotaknuo Tome Arhiðakona i njegova djela potaknut svojim istraživanjima koja se odnose na apendikulu. Pišuæi o najstarijim prijepisima apendikule pisao je ujedno o najstarijim kodeksima koji sadrže Salonitansku povijest. 71 Svoje mišljenje o Tomi Arhiðakonu i njegovu djelu kao povijesnom vrelu izrekao je u sumarnom pregledu Izvora za historiju naroda Jugoslavije. 72 Smatra ga najvažnijim i najistaknutijim dalmatinskim srednjovjekovnim piscem za staru hrvatsku povijest, ali takoðer istièe da se mora izvršiti puna kritika Tomina djela ne gubeæi iz vida njegov (Tomin) položaj i njegove sklonosti. 73 Radoslav Katièiæ je Salonitansku povijest u pojedinim segmentima procjenjivao s filološkog aspekta i rezultat toga su dvije rasprave objavljene potkraj osamdesetih godina ukazujuæi u njima na stariju splitsku i dubrovaèku filološku baštinu prenesenu kroz Tomino djelo. 74 L. Margetiæ je raspravom iz godine 75 pokušao dati rješenja o nekim pitanjima koja proizlaze iz poglavlja Salonitanske povijesti o najranijim razdobljima hrvatske povijesti s posebnim osvrtom na katalog nadbiskupa i vijest o Stjepanu Držislavu te njegovoj tituli eparha i patricija. U drugom dijelu rasprave vratio se problemu vremenskog odnosa HS i HSM te je nakon rašèlambe nekih elemenata zakljuèio da je - za razliku od HS - HSM intonirana prohrvatski, tj. da su iz HS izbaèeni svi dijelovi koji su pisani s oèitom (Tominom) antihrvatskom tendencijom i da, obratno ubaèeni tekst o Zvonimiru nesumnjivo (ali oprezno) govori o rodoljublju i naruèitelja i sastavljaèa HSM, prihvaæajuæi tezu N. Klaiæ da je modruški biskup naruèitelj HSM jer da je htio sabrati graðu za povijest nadbiskupije kojoj je Krbava kao obièna župa pripadala do godine S. Antoljak, Miscellanea mediaevalia jugoslavica. Croatica. Da li je postojala pored saèuvanih i poznatih apendikula (Appendicula, Pacta conventa, Qualiter) i još jedna zvana Conuentio?, Godišen zbornik na Filozofskiot fakultet na Univerzitetot vo Skopje, 20, Skopje 1968, ; S. Antoljak, Pacta ili concordia, Zagreb 1980, S. Antoljak, 1978, S. Antoljak, 1978, R. Katièiæ, Vetustiores ecclesiae Spalatensis memoriae, Starohrvatska prosvjeta, ser. III, sv. 17, god. 1987, Split, 1988, 17-51; R. Katièiæ, Aedificaverunt Ragusium et habitaverunt in eo. Tragom najstarijih dubrovaèkih zapisa, Starohrvatska prosvjeta, ser. III, sv. 18, god. 1988, Split, 1900, L. Margetiæ, Historia Salonitana i Historia Salonitana maior - neka pitanja, Historijski zbornik, god. XLVII, Zagreb 1994, L. Margetiæ, 1994,

17 Pregled historiografije o Tomi Arhiðakonu i salonitanskoj povijesti N. Iviæ je napisao zanimljivu monografiju o Salonitanskoj povijesti 77 u kojoj je Tomino djelo promatrao i rašèlanio s aspekta znanosti o književnosti. Prouèio je naèin kojim se Toma kao pisac služi stvarajuæi kompoziciju svoje povjesnice. Utvrðuje da se koristi retorièkim figurama te tako èitatelju rekonstruira liènost splitskog arhiðakona i povjesnika Tome kao više ili manje tipièan trinaestostoljetni klerièki zapadni mentalni krajobraz. 78 Latinskim jezikom Salonitanske povijesti bavila se u više radova 79 kao i u svojoj doktorskoj disertaciji 80 O. Periæ. Njezina filološka analiza Tomina djela rezultirala je zakljuèkom da se radi o latinskom jeziku visoke razine. Eduard Hercigonja je u svom pregledu pismene i jeziène kulture hrvatskog srednjovjekovlja 81 Tomi Arhiðakonu posvetio istaknuto mjesto, istièuæi njegov literarni dar, jer je pružio obrazac teksta u kojem se namjera historiografa, nerijetko vrlo dojmljivo isprepleæe s oèitovanjem iznimnog promatraèkog dara, pripovjedaèkog talenta, nedvojbene sposobnosti autorove za književno oblikovanje iskaza. 82 Hercigonja je detaljnije podvrgnuo analizi Tomine navode o glagoljaštvu, 83 èime se bavio i na drugom mjestu. 84 U posljednje vrijeme pojavili su se još neki radovi koji obraðuju pojedinu problematiku vezanu uz djelo splitskog arhiðakona. Spomenut æu rad T. Raukara 85 u kojemu propituje Tomin odnos prema svim slojevima splitskog društva. I u meðunarodnoj znanstvenoj javnosti Tomino djelo je izazivalo pozornost, iako nije rezultiralo veæim monografskim prikazima. Posebno istièemo priloge J. R. Sweeneya 86 i O. A. Akimove, 87 na koje æemo se više osvrnuti 77 N. Iviæ, Domišljanje prošlosti, Zagreb N. Iviæ, 1992, O. Periæ, Složeni pasivni oblici u djelu Historia Salonitana, Živa antika, god. XXX, Skoplje 1980, ; O. Periæ, O morfosintaksi srednjovjekovnog latinskog u djelu Tome Arhiðakona splitskog, Suvremena lingvistika, br , Zagreb, , 3-18; O. Periæ, Neke jeziène osobitosti djela Historia salonitana, Živa antika, god. 32, Skoplje, 1982, O. Periæ, Jezik i stilske osobitosti u djelu Tome Arhiðakona, Zagreb (neobjavljeno) 81 E. Hercigonja, E. Hercigonja, 1994, E. Hercigonja, 1994, E. Hercigonja, T. Raukar, Splitsko društvo u Salonitanskoj povijesti Tome Arhiðakona, Zbornik Pravnog fakulteta Sveuèilišta u Rijeci, Suppl. br. 1, Rijeka 2001, J. R. Sweeney, 1982; J. R. Sweeney, O. A. Akimova, 1981; Ista, 1983; Foma Splitskij,

18 Toma Arhiðakon i njegovo djelo tijekom analize nekih pitanja iz Salonitanske povijesti kojima se bave navedeni autori. Takoðer se više radova pojavilo u talijanskoj znanstvenoj publicistici. Tu svakako spada rad A. Coccia 88 koji uz tematiziranje odnosa srednjeg Jadrana i Venecije u Salonitanskoj povijesti donosi literaturu iz koje se može razabrati kako je i koliko Toma bio poznat talijanskoj znanstvenoj javnosti A. Cocci, Venezia e il medioadriatico nella Historia Salonitanorum pontificum atque Spalatensium ( ) di Tommaso da Spalato l arcidiacono, Clio, anno XXXIV, n. 3, Roma, A. Cocci, 1998,