PRILOG ŽIDOVSKOJ POVIJESTI I KULTURI

Transcription

1 PRILOG ŽIDOVSKOJ POVIJESTI I KULTURI Broj 112, Zagreb, srpanj kolovoz 2012 / 5772 Alexia Weiss Strpljenje je došlo s godinama Treba se izgraditi odozdo do gore, naglašava Oskar Deutsch u svom kratkom govoru nakon što je na ovogodišnji pokladni utorak iznadprosječnom većinom od pročelnika za kulturu odabran za predsjednika Izraelitske bogoštovne općine u Beču. I upravo je to uradio Oskar Deutsch: od predstavlja mladu generaciju, zatim od U nesljedničkoj frakciji Atid, koju je osnovao, u bogoštovnom savjetu. Od bio je kao potpredsjednik član predsjedništva općine. Mnoge je godine pratio svoga prethodnika, Ariela Muzicanta, bilo da je bila riječ o restitucijama ili o raspravama s upravom grada Beča. S Muzicantom povezuje ga dugogodišnje prijateljstvo. Od njega nije samo mnogo naučio, on je naprosto i divan čovjek. Njegovi mu politički pogledi prema tome nisu nimalo strani a gospodarstvo ionako svladava: dug niz godina vodi obiteljski pogon Alvorada, pržionicu kave sa sjedištem u Vösendorfu. Kada Deutsch kroči tvorničkim halama, uočljivo je poštovanje što mu ga ukazuju njegovi suradnici. I u protupotezu uljudno - prijazan način kako saobraća sa svojim radnicima i namještenicima. Kada Deutsch od nekoga svoga suradnika zatraži da nešto poduzme, taj se zahtjev smjesta prihvaća. Da stvari u politici drukčije kreću, naučio je Deutsch u nizu godina kao ŽIDOVSKI BEČ potpredsjednik. Sada biste sigurno željeli znati moja negativna svojstva - rekao je u intervjuu. Ne, zapravo ne, ali kada smo baš kod te teme: Da, molim, Da, molim, u čemu imadete poteškoća? Sa strpljenjem je takva stvar - reče Deutsch i smješka se: Naučio sam da u politici ne prolazi sve baš tako kao u vlastitoj tvrtki. I ja sam danas mnogo strpljiviji negoli u svojim počecima u bogoštovnoj općini. Susretati ljude, s ljudima razgovarati, to je nešto što novi predsjednik dobro zna. Pri Europskim makabejskim igrama što ih je prošle godine doveo i organizirao u Beču Deutsch se uočljivo znao umiješati među članstvo općine i među sportaše. No i u ortodoksiji on je pomalo kod kuće. Potječem iz jedne kuće koja je bila šomér šabát i kao dijete sam u nježnoj dobi od šest odaslan u chedder, koji se nalazio u Grünspangasse. Sve do četrnaeste godine provodio je u školi zajedno s petoricom ili šestoricom drugih đaka dnevno tri sata učenja Tore. To me silno zaokupilo. Ono što se u to doba nauči obično se ne zaboravlja. Njegova vlastita djeca posjećuju danas židovske škole. On sam polazio je zatim u gimnaziju Stubenbastei. Kako subotom popodne nije odlazio na školsku obuku, imao je problema s latinskim, jer je u trećem razredu nastavnik u os- Zagrebačka židovska povijest i kultura tradicionalno su vezane za Beč, čak i prisnije negoli za druga židovska stjecišta diljem Europe. To je ujedno i razlog što i naše glasilo posvećuje razmjerno znatan prostor bečkome židovstvu nekad i danas. Na inicijativu vodstva našeg kulturnog društva, a u situaciji u kojoj se nalazimo zamolili smo Austrijski kulturni forum za subvenciju jednoga broja, isključivo posvećenom židovstvu Beča i Austrije. Naša je zamolba prihvaćena, pa ovom prigodom možemo zahvaliti posvemašnje razumijevanje mr. sc. Georga Christiana Lacka, ravnatelja spomenutoga Foruma i njegovih dugogodišnjih suradnica, gđe Eme Sojčić i Zvjezdane Karlović, pa njima i njihovoj ustanovi najiskrenije zahvaljujemo. Premda smo ovaj broj bili pripremili u propisanom roku, stjecajem specifičnih okolnosti koje su u međuvremenu uslijedile došlo je do neželjena kašnjenja pa se smatramo dužnim da se ispričamo našim pretplatnicima, za koje vjerujemo da će ovu ispriku uvažiti. B. P. Judaizam je svladao kod kuće i u chederu (židovskom dječjem vrtiću, op. prev.) gospodarstveno razmišljanje u obiteljskom pogonu AIvorada, WINA sagledava život Oskara Deutscha, od veljače novoga predsjednika Izraelitske bogoštovne općine u Beču. novi zadaće zadavao subotom popodne. S American International School (AIS) pronađeno je u četvrtome razredu rješenje putem petodnevnoga tjedna. Deutsch se rado sjeća na AIS: Bilo je to lijepo doba. Zatim je započeo studij na Ekonomskom fakultetu (WU) u Beču. No prije no što je mogao završiti studij zamolio ga je otac da uđe u pogon. Rado se pokorio očevoj zamolbi - i sve naučio otpočetka. Prošao je sve tvorničke kao i uredske odjele, Jedino što nisam nikada sam povlačio vreće s kavom od po šezdeset kilograma težine. Greške je dakako pravio u početnim godinama, kaže Deutsch, no tako je to bilo. Netko radi greške - i uči. Poslije se navlastito srodio s kupovanjem kave i trgovinom, mnogo vremena proveo na putu, u Brazilu, Vijetnamu, Tajlandu, Indoneziji. Tko danas posjećuje Deutscha u sjedištu tvrtke, u Vösendorfskoj Deutschgasse, taj će odmah kod ulaza zapaziti ploče s natpisom Consulado General de la Republica de EI Salvador. Generalni konzul sam ja kaže on pri spomenu na to. Ono što je na tim putovanjima najljepše, to je da se upoznaju novi ljudi, sklapaju nova prijateljstva. Pogotovo su u Brazilu ljudi vrlo otvoreni. Posao, Židovska bogoštovna općina, obitelj Oko tih se središta vrti svakodnevica Oskara Deutscha. Kažu da posebno prissn Zgrada "Secesije" (foto iz Wikipedie) odnos gaji prema svojoj majci. Da, već 48 godina kaže 48-godišnji predsjednik IBO na to. I dodaje da je ona jüdische mame (židovska majka, op. prev.) koja me jako voli i uvijek bila i bit će kada mi nešto ustreba. To je i uzajamno tako. Zastupam mišljenje da djeca trebaju vratiti roditeljima što su od njih dobili. A što je on dobio od svojih roditelja? Mnogo, mnogo ljubavi, vrlo očuvan dom i svaku mogućnost da učim. Sve to želi on danas pružiti i svojoj djeci. Važno je dakle zajednički provedeno vrijeme, jer obitelj je nešto prekrasno. On uživa popriličan jutarnji boravak s djecom i zajedništvo petkom uvečer i subotom. No središte je njegova današnjega obiteljskog života dakako njegova žena Sarah i on naglašava: Iz energije koju mi pruža moja obitelj crpem snagu za svoj društveni angažman. Sa ženom i djecom provodi Šomér i Šabát. Za svoju djecu želi u prvom redu jedno: zdravlje. I da nikada ne moraju proživjeti rat. On sam doduše nije doživio rat, s roditeljima bilo je međutim drukčije. Majka je izgubila svoje roditelje tijekom Šoe, tek nakon smrti svoga tasta i punice bilo je moguće stići do Lavova, majčina rodnoga grada. A i Cluj, očev zavičaj, tek je nakon očeve smrti uspio posjetiti zajedno s jednim bratićem. Zbog čega nisu roditelji ranije govorili o nacionalsocijalističkom razdoblju? Iz vlastite potrebe. Nije bila riječ o mojoj zaštiti. 1

2 NOVI On zna da je preuzimanje predsjedništva skopčano s mnogim odgovornostima Tu si čovjek uvijek iznova mora postavljati pitanje: Što je dobro za našu zajednicu? Rad za dobrobit općine važan mu je uostalom već od mladosti. U Ben Akivi nije stekao samo prijatelje, nego je i ubrzo shvatio: želi biti matrih (učitelj, op. prev.) želi pomoći drugima, biti primjerom. Poslije se angažirao i kao predstojnik Misrachija u frakciji Mlade generacije postaje savjetnikom za bogoštovlje. Uspinjao se ljestvicom polako. Uvijek kako dolikuje časti. Smatra li on da financijski dobro stojeći poput njega trebaju svoje slobodno vrijeme staviti na raspolaganje drugima, jer on je u svakom trenutku spreman služiti u općini. Nisam za prisilu, veli on, no ako netko ima privilegij da može nešto učiniti za druge, mislim da to treba učiniti i ja sam to uvijek i činio. To mora uostalom OSKAR DEUTSCH, rođen u Beču, nakon ispita zrelosti na American International School studira na Gospodarstvenom sveučilištu u Beču. Počevši od radi u obiteljskom poduzeću Alvorada. Već od rane dobi angažiran u židovskim organizacijama, spočetna u Bnei Akiwi poslije predstojnički član Misrachija, od do Glavni tajnik Mlade generacije (prethodničke frakcije Atid-a). Od pročelnik za bogoštovlje Izraelitske bogoštovne općine, usto pročelnik različitih komisija pored ostalog i u Komisiji za financije. Od suosnivač Atida. Godine potpredsjednik IBO 2011, predsjednik Europske Makabijade, održane u Beču. Počevši od veljače predsjednik Izraelitske bogoštovne općine u Beču. Oženjen i otac obitelji. odlučiti svatko za sebe. U osnovi bi se on radovao kada bi se u opčini aktivizirao još veći broj ljudi. A za pomoć uvijek ima mogućnosti. Tijekom idućih mjeseci nekoliko će židovskih obitelji iz Mađarske zbog tamošnje političke situacije preseliti u Beč. No time će pridonijeti i živahnosti i mnogostrukosti židovske općine u Beču, koju Deutsch i nadalje želi voditi kao jedinstvenu općinu. U Beču je Deutsch kod kuće. Tu je rođen. Tu je rođen i odrastao. Tu je i niz godina predsjednik sportskoga centra Makabi i prisustvuje svim utakmicama. Kako njegovi prijatelji govore, on je najaktivniji pasivni sportaš kojega poznaju. Od djetinjstva naovamo provodi dvaput godišnje odmor u Izraelu, danas redovito u nekom hotelu u Herzliji. Izrael je moja duhovna domovina. Ono što međutim tamo ne dobije njegovo je najmilije jelo kaiserschmarn bez grožđica, ali zato s malinama. I kad moja žena to ne sluša rado. Iz bečkoga mjesečnika Wina (ožujak 2012) odabrao i preveo Branko Polić Oskar Deutsch, the recently elected president of the Viennese Israelitic community, born in Vienna, 1962, begsn to study economy at the University of Vienna after his graduation from the American International School. From 1982 he has worked in the family enterprize Alvorada. Since his youth he was astive in Jewish organizations, at first in Bnei Aki, afterwards as a perceptory member of Misrachi. From 1998 onwards, he was Secretary General of the Younger Generation of the perceptory Fraction Atid. From 1993 he was principal for religion problems of the Viennese Israelitic Community, and head of different commissions, among others in the financial commission. In addition to other duties in 2011he was elected president of the European Macabiade taking place in Vienna. He is married and a family father. Nicole Spilka Moj Beč Prije svega pruža taj grad nebrojena mjesta koja bude sjećanje i razmišljanje - i tako postadoše životvorna mjesta za osobne životne priče. HANNAH M. LESSING, GLAVNA TAJNICA NACIONALNOGA FONDA REPUBLIKE AUSTRIJE Premda betonsko sivilo predvorja ne pruža osobito privlačan dojam, osjećam se u prostorijama ŽIDOVSKOGA VISOKOGA ŠKOLSTVA naprosto ugodno. Bilo je to uostalom mnogo godina nešto poput mojeg prebivališta, moj drugi dom - ovdje sam po cijele noći politizirala, borila se protiv antisemitizma, pripremajući Demos... To me zaista izgradilo. Politički se danas za židovsku zajednicu više ne angažiram u tom smislu, umjesto toga došlo je moje zvanje. Iste prostore pohodim sada u vjerske svrhe, odlazim u sinagogu. Ponekad se za svojih posjeta u Währinger Strasse moram nasmiješiti kada pomislim da sam već posjećivala hladni podrum zgrade u kojoj je bila diskoteka. RAFAEL ROTTER NAVALA HOKEJA NA LEDU UDRUGE VIENNA CAPITALS Zapravo više ne znam kolike sam kosti polomio, no usprkos tome DVORANA ALBERTA SCHULTZA u 22. okrugu meni je najmilije boravište. 0d treće godine života igram hokej na ledu i do da- me. Moja najmilija anegdota uostalom potječe iz razdoblja Josipa Drugog, koji je Augarten izručio javnosti. Nato se plemstvo potužilo kako više ne mogu tamo šetati među svojima. Josip II. im je tada suho uzvratio: Gospodo moja, kada bih isključivo želio biti samo među svojima, morao bih šetati po Kapucinskoj grobnici. nas provodeći dio vremena u treningu i u igrama svoga udruženja Vienna Capitals. Taj led tobože otkriva čitavu priču moga života, ali i to kako sam ovdje susreo svoju prvu ljubav. A bez hokeja na ledu ne bi mi bila ukazana čast da prigodom otvaranja 13. europske Makabijade na bečkome Rathausplatzu zapalim plamen. MARCUS G. PATKA, POVJESNIČAR KULTURE I KURATOR ŽIDOVSKOGA MUZEJA U BEČU Kao povjesničar kulture najmilije mi je mjesto u Beču Dorotheerstrasse, gdje se sadašnji Beč susreće s prošlim. Ovdje je stanovao slikar Adolf Frankl, a i pisac Peter Altenberg. O obojici svjedoče spomen-ploče, na drugom katu kućnoga 2 broja 12, gdje su slobodni zidari imali svoje sjedište. Danas se u toj kući smjestila galerija Charim, a na broju 11, preko puta je Židovski muzej. Na broju 17 nalazi se Dorotheum, gdje se počevši od na dražbi prodavala židovska imovina. RUTH WERDIGIER PSIHOTERAPEUTKINJA Ljubim Augarten do te mjere, da često za vrijeme podnevnoga odmora zgrabim svoje štapove za nordijsko hodanje i tamo vrtim svoje runde. Posebno me raduje što u baroknome vrtu ne cvate ono uobičajeno cvijeće za parkove, nego mu svako godišnje doba pridaje novu ljepotu. To je pravo multikulturno mjesto, gdje mnoge raznorodne kulture uživaju jedne pored drugih svoje slobodno vrije- TIMNA BRAUER, PJEVAČICA

3 Zbog svoga sam posla često na putu i živim tobože od restorana do restorana. SKOPIK & LOHN sa svojim velegradskim flairom posebno mi leži na srcu. Volim mješavinu zanimljivih ljudi ovdje uz sasvim poseban ugođaj. Za mene u jednome lokalu nije važna samo hrana, mora tu biti i duha. A kod Skopika i Lohna naprosto se osjeća s koliko su ljubavi razrađene pojedinosti. To počinje već od maslaca koji se servira uz hljeb, a završava srdačnim oproštajem. EDEK BARTZ KULTURNI MENADŽER I STVARALAC KULTURE Ne treba biti Židov da bismo zavoljeli proizvode pekare OHEL MOSHE u Lilienbrunngasse. Da iz njihove pećnice ne izlazi masovna roba, nego proizvodi s tradicionalnim dodacima koji naprosto idu u tek. Najradije nastojim ovdje prolaziti četvrtkom, jer samo tada imaju lisnato tijesto s kakaom. U petak je u malenome dućanu tradicionalni pogon, zatim se Since a city like Vienna offers an infinite number of remembrances, as well as places of eternal memories, the author interviewed six eminent members of the Viennese Jewish community of various professions, who as a whole, gave an extremely unaprijed primaju narudžbe, ponajviše za halu, još toplu koja se rasprodaje kao na tekućoj vrpci. Volim pecivo jer znači stalnost u židovskome životu - što je za zajednicu neobično važno. Iz bečkoga mjesečnika WINA (veljača 2012) odabrao i preveo B. P. variegated view of the city, evoking also, in certain cases, intimate recollections of manifold Viennese life, due to tradition and its penetration into the contemporary tendencies, including aspects of specific Jewishness. Jedna knjižica spašenih sjećanja Centropa (the central europe center for research and Documentation) prvi je projekat usmene povijesti koja dokumentira židovsku povijest putem obiteljskih fotografija i pratećih povijesti. Od početka projekta Židovski svjedoci europskoga stoljeća godine 2000 Centropa je digitalizirala preko životnih priča i blizu obiteljskih fotografija. Intervjui su vođeni u većini zemalja srednje i istočne Europe. Vođeni intervjui dokumentirali su ne samo Holokaust, otvorivši cjelokupni raspon židovskoga života u 20. stoljeću, jer su ispitanici iznosili obiteljske priče u vezi svojih obiteljskih fotografija. Centropa stavlja taj materijal na raspolaganje - koji je brižljivo razrađen - muzejima i knjižnicama, književnim i obrazovnim projektima u Europi, SAD i Izraelu. at.centropa.org Tanja Eckstein, novinarka Centrope, tijekom idućih mjeseci predstavit će neke od najnapetijih intervjua u mjesečniku Wina. Paul Back rođen u Beču, preživio u Haifi (Izrael), vratio se u Beč Moja obitelj s majčine strane potječe iz Zalozca, mjestanca u Galiciji koje se nalazi na rubu oblasti Habsburške monarhije u blizini poznatijih gradova Kolomea i Brody. Moja je baka rodila petnaestero djece, od toga ih je desetero ostalo na životu. Kada je izbio Prvi svjetski rat, izmijenio se život Židova u toj oblasti. Jednom su ruske čete bile uznapredovale, zatim su stigli Kozaci, a potom austro-ugarska vojska. Tako je to išlo amo-tamo sve dok se moja obitelj nije dala u bijeg. Moji praroditelji i osmoro njihove djece napustiše svoj dom i stigoše u Beč. Za vrijeme bijega koji je trajao godinu dana, rodila se moja teta Klara. Teta Berta rodila se već u Beču. Bilo je u Beču vrlo teško s tolikom djecom, a zapravo su bili bez sredstava Stan mojih praroditelja nalazio se u 20. okrugu Perinetgasse 2. Perinetgasse je vrlo kratka ulica, dvije su kuće s desne strane, a dvije s lijeve, a ona vodi prema Gaussplatzu. To je bilo prvo utočište moje bake - i posljednje. Moj je djed umro godinu nakon njihova dolaska u Beč, od španjolske gripe. Moja majka Miriam rođena je u Zalozcima. Udala se za moga oca Lea Hochbaua, koji je bio bankovni činovnik, u Schopenhauerskom hramu u 18. okrugu. Ja sam se rodio Moj je otac bio miran i osjećajan čovjek, ali sklon hazardnim igrama, pa bi se jedva zadržao kod kuće i puno premalo bavio obitelji. Stoga nije slučajno što se godine 1936., nakon deset godina braka razvela i vratila mojoj baki u Perinetgasse. U tome jednosobnome stanu - kabinetu živjelo je još troje braće moje majke: teta Berta, teta Klara i ujak Leon. Meni je tada bilo 10 godina i upisali su me u Unterberšku gimnaziju blizu Augartena. Baka je uvijek bila središte obitelji. Živjeli smo tamo i usprkos uzanu prostoru bili smo sretni. Religiozne i nereligiozne tete i ujak dobro su se slagali. Tako smo mirno živjeli zajedno sve do upada nacista. Iz bečkoga mjesečnika Wina (veljača 2012.) odabrao i preveo B. P. Under the title A Library of saved Recordings the Central European Center for Research and Documentation began with its first Oral History Project collecting records of Jewish individuals supported by family stories and snapshots. From the beginning of the project starting in 2000 under the name of Jewish Testimonies of an European Century, Centropa has gathered more than 1250 family stories and has digitalized about 25,000 Photos. The Viennese monthly Wina will bring some of the most exciting interviews. The first was done with Paul Back (born 1926) who survived in Raifa but returned to Vienna in Alexia Weiss Bečka Sinagoga kao cilj razgledavatelja Tijekom zime moram stegnuti remen, kaže Mally Shaked. Od ponedjeljka do četvrtka vodstva se obavljaju dvaput dnevno. U hladno godišnje doba događa se da se jednom slučajno nađu dva turista. Njihova je sezona ljeto. Tada pored razgledavanja hrama poduzima i dodatna vodstva gradom. Pješice, dakako. Na taj način ostajem fit. No jednoga je siječanjskoga dana pristigla zapanjujuće velika skupina turista. Jedan par iz Australije, jedna obitelj s dvoje djece iz Njemačke, jedan par koji govori ruski, drugi jedan par koji se sporazumijeva na njemačkom. Svi zauzimaju mjesta u glavnoj prostoriji gradskoga hrama, gledaju gore prema svijetlomodroj kupoli s mnoštvom zlatnih zvjezdica, na spremišta za Toru. Prikaz neba doživio je prvu obnovu potkraj 19. stoljeća, priča Shaked. Istovremeno je zgrada i elektrificirana. Svjetlo je toga prijepodneva prigušeno. Kada se na Šabát ovamo dolazi na molitvu mnogo je svjetlije. Kada se želi razgledati židovski Beč, jedno je od stjecišta Gradska sinagoga. Počevši od Mally Shaked je odgovorna za sinagogalna vodstva. Unutrašnjost bečkoga gradskoga hrama, Seitenstettengasse. 3 Shaked govori o počecima sinagoge u ranom devetnaestom stoljeću, o maloj, imućnoj, poprilično asimiliranoj, židovskoj zajednici, o porastu židovskoga stanovništva do i još nešto kasnije, o pravnome izjednačenju koje je car Franjo Josip dao Židovima. Među Židovima koji su došli poslije i onima koji su tu boravili otprije bilo je velikih razlika. Prvenstveno je iz Istočne Europe privuklo mnoge u živahnu metropolu. Sklanjali su se pred pogromima, misleći da u Beču nema antisemitizma. No prevarili su se, govori Shaked posjetiteljima. Brižljiv pristup osjetljivim temama Ubrzo dođe riječ na austrijskih žrtava Šoe. Jedna dama upita na engleskom uz primjesu ogorčenja kakav je bio postupak službene Austrije spram Marie Altmann. Shaked sluša, pokušava sažeti sve relevantne informacije i izjavi kako je zamršeno primijeniti prave okolnosti u slučaju Klimtovih ulja čiji povrat zahtijeva potomkinja obitelji Bloch-Bauer. Naposljetku bude riječ o moralnoj odgovornosti na koju se obvezala država Austrija. Gospođa, koja se raspitivala, dolazi iz Australije i zove se Shirley Lesh. Pristigla je u Beč sa svojim mužem Ronom. Obitelj Shirley Lesh potječe iz Poljske, pričala je nakon vodstva. Moji su roditelji preživjeli Holokaust. Otac je u međuvremenu preminuo, 89-godišnja majka još je živa. No ona ima mnogo psihičkih problema. Fizički su preživjeli. Ali psiha se nije osnažila. Shirley brizne u plač. To joj se jednom već dogodilo kada su letjeli preko

4 Poljske. U Poljsku ne mogu pristupiti. Ali i ovdje želim pogledati šul - židovsku školu! Obitelj Mall dolazi iz blizine Pforzheima, u Njemačkoj. Markus Mall evangelički je teolog, radi kao okružni župnik za omladinu. U svakom gradu koji posjećuju pogledaju si i židovska postrojenja, priča on. Nama je važno da shvaćamo židovstvo, da bismo shvatili kršćanstvo. Njihova je kćerka pričala kako se posljednjega Velikoga četvrtka slavila Pasha. Zapravo je to bila kršćanska proslava Pashe predbacuje otac. Sjećanje na Posljednju večeru. Oni koji dolaze u gradski hram za sve se zanimaju, priča Shaked. Žene se međusobno vrlo razlikuju. Osamdeset posto posjetitelja iz Njemačke uostalom nisu Židovi, većina ih je s vrlo naglašenim kršćanskim backgroundom. Nasuprot tome 90% posjetitelja iz Sjedinjenih Država su Židovi. Oni žele saznati kako živi ovdašnja zajednica i ima li još u Beču antisemitizma. Ja im zatim tumačim da antisemitizam uvijek ima drugačiji značaj. Srednjovjekovni antisemitizam razlikovao se od onog koji je zavladao u 17. i u 18. stoljeću, što je bio privredni antijudaizam, a taj se razlikovao od rasističkoga antisemitizma za nacističke ere. Danas postoji ponajprije antisemitizam prikriven plaštem anticionizma. Nežidovski Nijemci naprotiv ponajprije se zanimaju za vjerska pitanja. Pokušavam uvijek olabaviti sve ono što sva ta pitanja u sebi kriju. Toga je dana jedne žena iz Njemačke prigrabila priliku: Nakon što je Shaked protumačila da je gradski hram vođen prema ortodoksnome obredu, pokazujući pritom na obje galerije za žene, upitala je: Tko odlučuje o tome, kada je neka crkvena zajednica ortodoksna? Shaked joj odgovori da je Beč oduvijek vrlo tradicionalan, u suprotnosti primjeiice prema Berlinu, koji je još prije nacističke ere imao nekoliko liberalnih sinagoga. Ona međutim doda na to da mnogi posjetitelji gradskoga hrama sami ne provode ortodoksni život. To je takoreći specifičnost (osobitost) ove sinagoge. Vodstvo se privodi kraju prema pločama na kojima su navedena imena žrtava Holokausta. Trenutak tišine Ubrzo zatim zavlada čuđenje kada je Shaked ukazala na to koliko se židovskih vojnika u Prvom svjetskom ratu borilo i koliko ih je poginulo za cesarsko-kraljevsku monarhiju. Posljednje je zaustavljanje uslijedilo pred spornen-pločom za Salomona Sulzera. Kantor je neraskidivo vezan za Beč. Australijski supružnici kimnu glavom. Za većinu ostalih čini se nepoznatim pojmom. Iz bečkoga mjesečnika WINA (veljača 2012) odabrao i preveo Branko Polić. Rođena 1949., potječe iz starosjedilačke iračke obitelji i odrasla u Izraelu. Nakon tamošnjega školovanja odlazi u London, studira engleski i nakon nekoliko godina vraća se u Izrael gdje upoznaje budućega muža - Austrijanca. Slijedi preseljenje u Beč, vjenčanje, rođenje troje njihove djece Premda nije htjela učiti njemački sada Mally Shaked je morala - i čestito naučila, nakon tromjesečnoga intenzivnoga tečaja. Danas tvrdi ona: Taj je jezik ipak lijep. Brak je raskinut Započinje radom u Židovskom muzeju na bečkom Judenplatzu. Polaže voditeljski ispit i preuzima odgovornost za sinagogalna vodstva kao i za ljetna vodstva po gradu na njemačkom, engleskom i hebrejskom. The Central Synagogue of Vienna is open for visitors from Monday to Thursday twice a day, under the leadership of Mally Shaked, a Jewess of Iraki origin, who speaks English, German and Hebrew fluently. She is always ready to answer even intricate questions by visitors from various countries,m of both Jewish and on non-jewish origin. The Jewish religion and tradition can offer a better insight into the Jewish heritage during a synagogue sightseeing. Alexa Weiss Währinško groblje - pregršt tajni Währinško groblje, svjedok židovskoga života u Beču prije dvjesto godina bolećivo je mjesto rasulu izručeno, a ipak idilično Wolf-Erich Eckstein, voditelj matičnoga ureda Židovske općine u Beču, u kolovozu protekle godine doživio je uzbudljivo otkriće. Na Währinškome groblju ugledao je ostatke nadgrobnoga spomenika bez imena, bez nadnevka, no ipak uz natpis koji ukazuje na rano preminula pokojnika. Ecksteinova su istraživanja pokazala da bi tu mogao biti ukopan Anton Strauss, čija je udovica Adela sklopila drugi brak s u svijetu proslavljenim kraljem valcera - Johannom Straussom sinom. On se brinuo i za Alicu, kćerku Antona i Adele Strauss. Da bi se mogli vjenčati, prijeđoše na protestantstvo. Alicino židovsko podrijetlo izazvalo je 1939., dakle mnogo godina kasnije u Stürmeru hajkačku kampanju pod naslovom židovski vrebaoci na baštinu kao predigru za kasnije razvlašćenje nasljednice koja je raspolagala mnoštvom predmeta iz ostavštine. Anton Strauss danas više ne počiva na Währinškome groblju. Podjednako ni njegova majka Wilhelmine i njegova u četvrtoj godini života preminula sestra Hermina. Sve je troje pokojnika u kolovozu na privatnu pobudu ekshumirano i iznova pokopano na bečkomu Središnjemu groblju. Währinško groblje moglo bi ponuditi mnoga otkrića poput ovoga. No neće sva biti pojašnjena. Godine zaključio je grad Beč uspostavu novih grobalja izvan današnjega Gürtela (pojasa ), priča sam Eckstein. Tako je i Währinško izraelitsko groblje preseljeno na područje od četvornih metara površine. Proširivalo se tri puta: Za četvornih metara, za daljih četvornih metara i naposljetku za četvornih metara. Time je groblje obuhvaćalo ukupnu površinu od nešto više od 22,800 četvornih metara. Počevši od novi su grobovi postavljani samo na Središnjemu groblju. Po- sljednji ukop koji je dokumentarno potvrđen u jednu već postojeću grobnicu u Währingu potječe iz Tamo su bile što zapravo u židovstvu nije predviđeno dvije urne. Tisuće bezimeno sahranjenih Između i preminulo je u Beču prema knjigama o smrti (posmrtnicama) Izraelitske bogoštovne općine u Beču ljudi, među njima i mnogo djece kojoj često nije postavljen nadgrobni spomenik. Ipak je još često riječ o ukopanih na Währinškome groblju. Odakle potječe ta brojka? Eckstein govori ovdje o jednom krivom tumačenju. Ubrzo nakon prijelaza stoljeća tadašnji je arhivar Izraelitske bogoštovne općine Pinkas Heinrich primio nalog da uvede knjigu o grobljima koja će obuhvatiti sve nadgrobne spomenike te ispita ispravnost natpisa. Tek je tada Heinrich poduzeo naknadnu numeraciju spomenika, podijelivši ih u 21 skupinu. Kolik je broj osoba tamo ukopan nikada se neće pojasniti. I podjednako, koliko će ih još biti ukopano. Tu je opet riječ o trima naletima ekshumacije u doba nacizma. Prva je još dobro dokumentirana i prema tome može se preispitati. Bilo je to Izraelitska je bogoštovna općina imala doduše tada drugih briga, no ipak se znalo da groblju prijeti razaranje. Uspostavljen je popis grobova znamenitih ličnosti za koje je bila preporučena posebna zaštita. Među 118 imena uvršteni su člsnovi obitelji Arnstein, Biedermann, Brandeiss- Weikkersheim, Herz, Hofmannsthal, Leidesdorf, Lewinger, Liebenberg, Oppenheimer, Pope, Sichrowsky, Todesco, Wertheim, ali i rabini Ruben Baruch, Moses Henoch Berliner, Lazar Horwitz, i Isak Noa Mannheimer. Naposljetku nisu svi od njih bili 4 preseljeni. Ukupno je izvršeno 127 ekshumacija, od toga 65 na poticaj Izraelitske bogoštovne općine, 62 na poticaj članova obitelji. U tu kategoriju pripada i premještaj i ponovni ukop Antona Straussa. Za to se bila založila neka Pauline Lippmann. Nju su ubrzo zatim deportirali u Kowno i tamo je ubijena. U kojem je odnosu stajala s obitelji Strauss, do danas nije razjašnjeno. Daleko se grublje odvijao drugi val ekshumacija, potkraj Tu se radilo o tome da otprilike osmina cjelokupne površine koja graniči s Döblinger Hauptstrasse (Doblinškom glavnom ulicom), što hitnije bude ispražnjena. Na tome se mjestu danas nalazi Schnitzler Hof. Za tri tjedna bude zemlja bagerima s ostacima dvije tisuće grobova odstranjena, pored ostaloga nasuta između Ypernplatza i Zapadnoga kolodvora. Kosti bijahu dosta površno izdvojene i naposljetku bez pisanoga naloga (opisa) ukopane na Središnjemu groblju. Židovska trupla služe u svrhu rasnih istraživanja Godine 1942./1943. došlo j naposljetku do trećega ekshumacijskoga vala. Rasni istraživači podnijeli su Izraelitskoj bogoštovnoj općini svoj popis želja da trupla preminulih Židova mogu mjeriti. Na njima bilo je navedeno nekoliko stotinu imena, s mnogo djece čija su trupla bila uostalom već gotovo posve rastočena. Naposljetku su posmrtni ostaci od 300 ukopanih predani nacističkim znanstvenicima. O tome svjedoče svakako inventarski brojevi u tom omjeru. Godine Pokopana su 222 posmrtna ostatka pronađenih prema kartonima. Gdje je osamdeset preostalih? Ni tu tajnu zacijelo nikada nećemo riješiti. Sva ta saznanja pridonose tome da idilu Währinškoga groblja sagledavamo u drukčijemu svjetlu. Od godine uostalom više nije pristupačno javnosti. Prethodno su jazavci prekopali zemljište, pobrinuvši se da bude razoreno. Zatim nađoše i vandali put preko zida na tu površinu i dolaze, budući da je groblje zatvoreno, na mjesto gdje se mogu nesmetano iživljavati. U međuvremenu je zaključeno saniranje čuvarske kućice koju je projektirao Joseph Kornhäusl i u kojoj je uređen info-pult. Tako ćemo, nadamo se, uskoro moći opet zaroniti u taj potonuli svijet. Iz bečkoga mjesečnika Wina (veljača 2012) odabrao i preveo B. P. The Viennese Jewish cementery of Währing was founded in When the enlarging of the town out of the so-called girdle offered larger spaces for different conessions. During the 19th century, Währing cementery was considerably enlarged in 1833, 1835 and Still, during the following decades, the cementery was slowly submitted to excavations, which were exctremely drastic during the Nazi Period, and to all kinds of vandalism. During the Aftermath the Währing cementery was gradually transformed into a park, where the small custodian s house stays as a remembrance of the past, while remains of some tombs were transferred to the Viennese Central Cementery.

5 Rita Koch Hilde i Fanny jedna simbioza uz stoti rođendan Hilde Spiel Bila sam još vrlo mlada kada sam prigodom neke priredbe kojoj sam se veoma divila upoznala Hilde Spiel. Odaslala sam joj zatim - kao dar, a ne radi prosudbe ili da je molim za neku potporu nekoliko svojih "tiskovina". Poslala mi je neto s nekoliko primjedbi nekoliko eseja natrag i zamolila me da članak Hahparát Rišoním može zadržati jer joj se vrlo sviđa. On govori o mome djetinjstvu u južnoj Italiji i kako sam tamo naletjela na omladinsku grupu iz bivšega logora Ferramonti koja me je učinila cionistkinjom i s kojom sam još usred rata u proljeće stigla u Palestinu - dok je moje srce ostalo u Italiji. Povijest bečkoga židovstva postala je glavnom temom mojih interesa, a emancipacija moja najmilija tema. Hilde Spiel, s kojom sam mogla uspostaviti vrlo prisan odnos, postade moja provodna ličnost. Divila sam joj se kao piscu i draga mi je bila kao čovjek. S majkom često sam je posjećivala kod kuće i u njezinu ljetnikovcu na Wolfgangskome jezeru. Moj internist - kojega sam joj preporučila, iznimno ugodan čovjek, koji je djetinjstvo morao provesti u Francuskoj, kao i ja svoje u Italiji - postao je njezin liječnik u posljednjim njezinim godinama i pratio ju je brižljivo sve do kraja. Posljednji put susreli smo se u operi prigodom neke gala-predstave Luise Miller u kojoj je Paata Burchuladze, mladi bas iz Gruzije, debitirao kao grof Walter. Nastup je bio senzacija, udar groma koji je sve doveo u ekstazu. U pauzi (mi smo sjedili dosta naprijed) svi su bili ushićeni. Ona me upitala: Što kažete na mladoga basista? Odgovorila sam: Zapravo sam samo zbog njega došla. On je učenik Giuliette Simionato, na Scali. Sa suzama u očima zagrlila me i poljubila. Nikada nisam dopustila da ona utječe na moj odnos prema židovstvu, kojemu se Hilde nije željela u svemu priklanjati, premda me to smetalo. Njoj sam zahvalna za Fanny i priznala mi je, kada je istraživala knjigu i zatim tako divno pisala, s tom plemenitom, snažnom ženom, s tom ponosnom ženom iz Berlina koja je zbog svoga salona u Beču, kamo je stigla udajom, postala simbolom emancipacije svoga naroda kao kruna razdoblja prosvjećenosti s kojim se u potpunosti može identificirati. Fanny von Arnstein bila mi je toliko važna jer je životom bečke plemkinje i zakonima vjerne Židovke rušila sve predrasude koje su uzrokovale odvajanje Židova i laži o njima. U gradu, prožetu žučljivim antisemitizmom vodila je salon u kojemu se sastajahu Židovi i kršćani istih pogleda u prisnom prijateljstvu i gdje je ona, prvi put u Beču, postavila božićno drvce koje ju je trebalo podsjećati na njezin rodni Berlin. Svojim djelom Fanny von Arnstein ili emancipacija Hilde Spiel stvorila je majstorsko djelo književnosti koje je istovremeno do zadnje pojedinosti veliko povijesno djelo, točna kopija završetka 18. i toliko proturječnog 19. stoljeća jedno za Beč, ali i za sve europske Židove, neponovljivo razdoblje uspona i pada, sjaja i jada, velika napretka i obrata, raj kao predvorje pakla. Ljudi našega plemena kojima je dano da prežive trebali bi navlastito za šest milijuna onih koji su pretrpjeli strahotno mučeništvo dokazati kako je neponovljivo vrijedan bio prolazni trenutak emancipacije, premda toliko varljiv i besperspektivan no ipak čuva uz velik ponos uspomenu na Fanny i njezino doba. Hilde Spiel sanjala je o budućnosti koja je za Fanny trebala biti baklja i primjer. Fanny je bila za nju, a i za mene, iluzija. Prelijepi san što ga je tako divno, tako akrilijski, tako točno opisala i na koju sam u nadi vjerovala kao mlado biće. Smatrala sam da je nakon okrutnosti Šoe židovski svijet ostavio za sobom vrijeme progona, ograničenja, klevete i diskriminacije. Bilo je dobro što si predočujemo takav svijet kakav je Fanny doživjela na vrhuncu civilizacije prosvjećenja i iskoristila za jednakopravnost svoga naroda. Nastaviti s time kada je pakao bio savladan bio je cilj našega humanizma, kao preživjelima. No tijekom vremena okolina mi je dokazala da se tek malo toga izmijenilo. Fannyina emanipacija od nekoć, emancipacija njezina alter ega, Hilde Spiel i moja vlastita koju su motivirala ta dva velika uzora, ostala je neukroćena. Visokoštovanoj prijateljici Hilde Spiel zahvaljujem opsjenu koja me posve sigurno učinila hrabrom i snažnom i za što se ona, u nadi da ću je stvarno moći sačuvati odvojila od našega naroda. Sigurno joj nije drago da je danas svrstana među Židovke. Premda sam ja zbog toga ponosna, premda joj ja time snažno protuslovim, treba reći da samoodređenje i upornost na vlastitome identitetu kako ih je čovjek sam proćutio bile odredna obilježja identiteta. Nürnberški su zakoni tisuće ljudi koji se po vlastitom nahođenju više nisu osjećali Židovima ponovno požidovili, generacijama poslije. Tobože, neotkloniva sudbina, koju Hilde nije htjela prihvatiti, ali koja ju je zadesila uz mnoge veličine našega naroda poput Heinricha Heinea, Ludwiga Börnea, Rahel von Warnhagen, koji su slavili pir emancipacije. Hilde Spiel rođena je u Beču, na vrhuncu židovske asimilacije. Osim Edith Stein koju su kao opaticu u nekom samostanu pronašli nacisti i sa sestrom je poslali u smrt ni za koga nisam čula da se dao krstiti iz uvjerenja. I Edith Stein rekla je svojoj sestri kada ih odvedoše: Dođi, mi idemo za svoj narod. Ipak. Ali danas je ona katolička svetica. Kada je Hilde Spiel kao dijete sa svojom židovskom bakom polazila u šetnju Bečom, običavala se velikim marom prekrižiti pred svakom crkvom. Ipak u obrazovanim bečkim krugovima gotovo da nije bilo moguće postići odstup od židovstva. Tako je bivalo u glasovitoj Schwarzwaldskoj školi, na sveučilištu, gdje je studirala kod Moritza Schlicka, u kavanama, pa čak i u Socijalističkoj stranci, kojoj je pristupila U Londonu, kamo se već Preselila sa svojim zaručnikom Peterom de Mendelssohnom, stigoše za njom bečki Židovi, kojima je uspjelo prebjeći pred nacistima. Premda su prve njezine pripovijetke i romani nastali u Beču još prije izbjeglištva, počela je u Londonu ubrzo pisati na engleskom jeziku. Bila je velika obožavateljica Grahama Greena i iskazala se i kao odlična prevoditeljica. Kći i sin rođeni su j o j u Londonu, a postala je britanskom državljankom. Kao ratna dopisnica došla je zakratko u Beč. Tada je naposljetku nastao veliki raskol između nove domovine i stjecajem okolnosti vrlo narušena odnosa prema Beču, gdje se nekoliko godina poslije ipak skrasila stekavši ljetnikovac na Wolfgangseeu, gdje se tijekom godina sastajala elita austrijske književnosti. Njezina djelatnost za PEN-klub i priznanja za sada opet na njemačkom pisane knjige i eseji izmiriše je napokon s njezinom domovinom. Osvrćući se unatrag možemo reći da je Hildinom smrću, 30. studenoga završilo razdoblje velike književnosti nastale na poprištu duha i nenasljedne darovitosti bečkih Židova, izniklih iz razdoblja prosvjetiteljstva. Obožavala sam svaki redak što ga je napisala, njezin stil, njezin stav, njezin humanizam, njezinu usavršenost, ponesenu muzikalnošću, što je izazvalo osobitost njezina stila. Kompendij svega toga nalazimo u knjizi Fanny von Arnstein ili emancipacija, njezinu najvaž- Povodom stotoga rođendana Hilde Spiel u Sv. Wolfgangu je put koji vodi do tzv. Kuće na Potoku prozvan prema književnici. Velika dama austrijske književnosti provela je ondje desetljeća u svome ljetnikovcu i vodila legendarni zeleni salon. Kuća je bila sastajalištem najvažnijih pisaca i društveno stjecište za vrijeme ljetovanja. Sadašnji kućevlasnik, dr. Ernst Baugartner održao je prisutnost Hilde Spiel u vidu prijašnje vlasnice i stavio na raspolaganje svoje zemljište za postavljanje ploče njoj u spomen. Uspomenu na Hildu Spiel ne želimo samo sačuvati u vidu spomenika u Parku književnika, nego i nazivom jednoga puta u središtu mjesta. Zadržavajući veliku pjesnikinju u trajnoj uspomeni, prema riječima gradonačelnika Johannesa Peinsteinera i kulturnoga referenta Arnea Perfallera, koji su u nazočnosti njezine dvoje djece, Christine Shuttleworth i Felixa de Mendelsohna i dvoje unučadi Hilde Spiel otkrili novu ploču puta. Ta posthumna počast dio je svečanosti u počast na jednu od najslavnijih stanovnica Sv. Wolfganga 23. listopada održana je matineja s Andreom Eckert i Felixom de Mendelssohnom pod inicijativom Književnosti na Wolfgangskom jezeru. 5 nijem djelu u kojemu se već najavljivalo sve ono što će nam još darovati. Raduje nas kada vidimo kako u svijetu u kojemu se brzo živi, i koji je opterećen bujicom informacija, ima ljudi mlađe generacije koji se zanimaju za ličnosti iz 20. stoljeća čiji je život bio uvjetovan životnim okolnostima koje je danas teško shvatiti. Za okruglu obljetnicu Hilde Spiel izišla je u Studienverlagu nježna knjižica od 161 stranica s 10 priloga o njezinu životu i djelu, uz Izjave svjedoka, njezinih suvremenika i osjećaja mlade generacije u vezi s ličnosti koja je za sobom ostavila dubok trag. Hilde Spiel i književni salon Ingrid Schramm i Michaela Hamela. Prikaz uzbudljivog i uzbuđujućega života novijeg izdanja. Iz dvomjesečnika Illustrierte neue Welt (prosinac siječanj 2012.) odabrao i preveo Branko Polić The author gives a personal view of the work and craftsmanship of Hilde Spiel, whom she met on several occasions in her home and in her villa on Wolfgangsee. Owing to her literary work in the footsteps of Joseph Roth and Stefan Zweig, Hilde Spiel was particularl attracted by the personality of Fanny von Arnstein whose not only social environment prompted the flowering of Viennese Jewish intellect. Fanny was for Hilde the vanguard of Jewish intellectual emancipation which was followed by Heinrich Heine, Ludwig Börne and Rahel von Varnhagen. The emigration years after the Anschluss urged her to make use of the English language in her later works. She also became a great admirer of Graham Greene. But finally she spent her last years in St. Wolfgang hosting eminent writers and famous Pen- Club members in her mansion.

6 Rijetko su prognoze bile tako točne: Iransko državno vodstvo za skupštinske je izbore početkom ožujka najavilo da predviđa 65 % učesnika na izborima i time točno pogodilo u sridu. Prema podacima iranskoga Ministarstva unutrašnjih poslova izišlo je na glasačka mjesta 64,2% od oko 48 milijuna stanovnika s pravom glasa. Nije samo brojno sudjelovanje na izborima nego ni izborni rezultat nije iznenadio. Režim se temeljito pripremio da sve zadrži pod nadzorom. Gil Yaron Otvoren pokušaj moći Jačanje Ramenenzičke samovlade predstavlja nastavak iranske agresivne vanjske politike. Pooštren je samo postupak. Najnovija zbivanja na Bliskom istoku uzrokuju posve proturječne dojmove. S jedne strane, tu je pozitivan aspekt. Moglo bi naposljetku možda ipak uspjeti postići mir između Izraelaca i Palestinaca i time obrnuti želju velikoga dijela obaju naroda. Svaki narod teži za mirom, a većinom su to neodgovorni državni poglavari kojima uspijeva građane huškati na rat. Razvoj događaja na Bliskom istoku rezulat je preobrata čiji ishod nitko ne može predvidjeti. U tim tokovima Iran igra ulogu kakvu ne valja podcijeniti. Izrael je s pravom zabrinut i plaši se za svoje postojanje, jer iranski vlastodršci ne propuštaju priliku da naglase uništenje cionističke tvorevine. Ono što pritom zaboravlja zapadni svijet jest globalna prijetnja koja je sveobuhvatna i ne odnosi se samo na Izrael. Nelagodna je također i sve snažnija manifestacija europskoga otklona prema Sjedinjenim Državama, koja se ponekad otvoreno iznosi. Premda postoje različite pa i opravdane točke za kritiku, ne smije se smesti s uma da usprkos svim nedostacima u demokracijama vladaju najpovoljniji životni uvjeti. Put je do toga doduše mukotrpan i dugotrajan. Kriva je procjena mnogih zapadnjačkih političara u pretpostavci da slobodni izbori već sami po sebi znače demokraciju. Ranije su morale dodatne mjere, poput izražavanja slobodnoga mišljenja, nezavisnost medija kao i uspostava raznorodnih ustanova zajamčiti nesmetano odvijanje izbora, u protivnom će slučaju populisti i šarlatani koji su najspremniji da zavedu narod steći prevlast. Zapadnjačke su demokracije pozvane da iskažu veće jedinstvo u obranu demokratskih načela. Tako je i kolebljivo držanje u odnosu na najnoviji nasrtaj iranskih vlasti protiv britanskoga veleposlanstva u Teheranu teško shvatljivo. Sada bi već bilo vrijeme da se rigorozno Joanna Nittenberg Čin ravnoteže Ovaj put samo je šačica odabranih inozemnih promatrača pripuštena u zemlju; malobrojni gledaoci nalazili su se određenoga dana pod paskom tajnih službi na odabranim glasačkim mjestima. Ionako između kandidata nije bilo reformatorskih kritičara režima. Njihovu kandidaturu isključio je režim još za vrijeme pripremnih predizbornih aktivnosti. Svu je pažnju stoga zaokupila unutrašnja politička borba s predsjednikom Mahmudom Almadinedžadom, koji je nakon osporavane pobjede na izborima poku- provedu sankcije koje su već odavno trebale uslijediti. Blokada doduše ne bi u potpunosti zahvatila Iran, jer bi je Rusi i Kinezi zaobišli. U katastrofalnom položaju iranskoga gospodarstva bila bi vlada ipak dovoljno snažno pogođena. Radilo bi se o tome da se na Bliskom istoku do postojećih mogućnosti minira iranski utjecaj, što je gotovo nemoguće s obzirom da je riječ o budućoj atomskoj sili, no onda da barem u Iranu dođe do promjene režima. Donedavna se činilo da jedino uspostava palestinske države može osigurati mir u tome području. Danas valja spoznati da je to doduše važan aspekt za razvitak toga područja, ali sigurno nije jedino i nije ni najhitnije. Uloga Palestinaca dvojaka je. Dok se oni pred svijetom predstavljaju kao željni mira i pripravni na nagodbe, prema najnovijim izvješćima PMW-a (Palestinian Media Watcha) jednome su izraelskome istraživačkome institutu koji istražuje palestinsko društvo i njegovo vodstvo s pomoću svojih arapskih govornih medija dobacivali tirade mržnje palestinskih ustanova za autonomiju Palestinaca PA protiv Izraela. I sve snažniji utjecaj Muslimanske braće opasnost je koju ne bi valjalo podcjenjivati. Dan Šueftan, povjesničar i izraelski savjetnik za sigurnost smatra: Asad ne valja, ali Muslimanska braća bila bi još mnogo gora. Bili bi povezani s Muslimanskom braćom u Gazi, a možda su povezani i s Muslimanskom braćom koja potencijalno preuzimaju vlast u Jordanu. Zajedništvo Muslimanske braće na Bliskom istoku moglo bi biti još poraznije u cjelini od Asada i Mubaraka. Kakvim će razvojnim putem krenuti krizno područje, pokazat će budućnost. Skretnice su postavljene u oba pravca! Iz bečkog dvomjesečnika Illustrierte neue Welt (prosinac siječanj 2012.) odabrao i preveo B. P. The latest events in the Near East appear to be quite distressing. On the one hand it seems quite optimistic to expect peace between Israel and the Palestinians but this depends entirely on their rulers. On the other hand, Iran plays a role which need not be despised. A short time ago it seemed that the foundation of a Palestinian State would contribute to maintaining peace. But the problem seems quite intricate because of Assad and the Moslem Brothers in Gaza. Anyhow, the present situation seems rather far from leading to optimistic conclusions. šavao prigrabiti samovladu državnoga poglavara i najvišeg vođe Ali Hmeneia. Taj je pokušaj jadno propao Hameneisovi su pristalice postigle u prvome izbornom krugu oko 75% od 290 sjedišta u Medžlisu, iranskome parlamentu. Time je najvišem državnom poglavaru uspjelo ono što je njegovu prethodniku, ajatolahu Homeiniju, ostalo uskraćeno. On je isključio sva alternativna središta moći. Režimu vjerna milicija, Basij važna potpora režimu, bila mu se zaklela na vjernost, čuvari revolucije, elitna jedinica armije i najvažniji gospodarstveni faktor u zemlji stoje čvrsto uz njega. Duhovna elita božanske države ovisna je o njemu. Nakon izbornoga poraza Ahmadineedžadove frakcije kojoj je predbačeno da je božanskoj državi željela dodati veće svjetovno značenje odlučio je Hamenei naposljetku posve sam povijest islamske republike personalnom unijom duhovnoga i političkoga državnog vodstva. To znači nastavak iranske konfrontativne vanjske politike. Atomski je program ionako bio nacionalni konsenzus. Eskalirajuće prijetnje iz Izraela i Sjedinjenih Država mogle su Hameneia koji se za oporbu u zemlji više ne mora brinuti uvjerile o žurnosti izgradnje atomske bombe. Upravo bi ga ta bomba mogla zaštititi od napada izvana. Diplomatska financijska, logistička i vojna potpora radikalnih terorističkih organizacija poput Hisbollaha u Libanonu, palestinsko-islamskoga džihada, Hutibuntovnika u Jemenu ili šijitskih frakcija u Iraku i dalje će na Bliskom istoku vladati nestabilnost. Prema izvještajima iz Sjedinjenih Država Teheran je tu potporu u posljednje vrijeme čak i intenzivirao. Zbivanja proteklih tjedana također ukazuju na to da Iran pooštrava svoje postupke. Neuspjeli atentat na izraelske postrojbe u Gruziji, Indiji i Tajlandu vjerojatno su bili provedeni prema Hameneievu nalogu, Istovremeno je uspostavljen zračni most preko Iraka u Siriju, da Assadov režim održi na životu. Teheranski tajni zastupnički rat protiv Izraela i Sjedinjenih Država na Bliskome istoku pretvara se sve intenzivnije u otvoreno okušavanje vlasti. Iz bečkoga mjesečnika Wina (ožujak 2012) odabrao i preveo B. P. After the parliamentary elections in Iran the gaining of strength of the Khamanite autocracy means a prolongation of aggressive foreign policy. Iran seems to go on with different proceedings. For the moment, the balance of power that in inner policy the divergencies between President Mahmoud Ahmadinedjad was trying to evidence the autocracy of the Chief of State and supreme leader Ali Khamenei. The Guards of the Revolucion, the elite units of the army and the most important economic factors are strongly subdued to him, and the spiritual elite of the State of god areentirel dependent on him. There is no question of attributing to God s State an even more secular option. All this also means a sequel of Iran s foreign policy. Reports from the United States ere confirmimg Iran s support of the radical terror organizations such as Hisbollah in Libanon, Palestinian Islamic Jihad, the Houthi rebels in Yemen and Shiyte fractions in Iraq. The inefficient attacks by Israeli establishment in Georgia, India and Thailand were probably instigated on Khamanei. Vladimir Putin ponovno je izabran, ne baš na opće iznenađenje, za predsjednika Rusije. No kako stoji židovsko stanovništvo zemlje prema njemu i što se od njega ima očekivati? Mišljenja se o tome jako razilaze, i većim dijelom ovise o dobi. S jedne su strane mladi, liberalni ruski Židovi koji su nakon pada Sovjetskoga Saveza postali punoljetni i koji čeznu za slobodom, a s druge su strane stariji, konzervativniji Židovi iz manjih gradova koji pod Putinom stečenu stabilnost ne žele zamijeniti nesigurnom budućnošću. Otvorenoga antisemitizma jedva da u Rusiji još ima i židovska zajednica održava prisne dodire s Kremljem. Mnogi Židovi još su zabrinuti zbog Putinove bliskoistočne politike (ponajprije zbog moskovske potpore Bašara Asada i Irana), no u osnovi su ljudi zadovoljni i stoga trpe i određena ograničenja. Među demonstrantima koji se usprotiviše Putinovu ponovnom izboru moglo se doduše razabrati mnoštvo mladih Židova, ali službenih stajališta općinskih predstavnika protiv vladajućega režima nije bilo. Putin i Židovi Židovi su živjeli pod carskom Rusijom, pod Staljinom, i u svim mogućim situacijama, izjavljuje Jurij Kanner, predstojnik Rusko-židovskoga kongresa. Današnja situacija najbolja je u Rusiji unatrag 300 godina. K. P. Iz bečkoga mjesečnika WINA (ožujak 2012.) odabrao i preveo B. P. Vladimir Putin is president of Russia again. What can the Jewish population expect? Opinions vary, depending on age. The older generation is approving of stability, while the younger ones are always inclined to certain resettlement. Virulent anti-semitism is practically non-existing and the relations towards the Jewish authorities are friendly. Compared to earlier periods declared Yuri Kanners, representative of the Russian - Jewish Congress, the actual situation for Jews in Russia is the best for the last 300 years. 6

7 Gisela Dachs Čežnja za inozemstvom Poznavanje engleskoga svuda je korisno u današnjemu svijetu, smatraju mnogi Izraelci. U tome imaju u potpunosti pravo. No ponekad pretjeruju u svojem divljenju svemu onomu što je nehebrejsko. Šimon Friedländer na početku je tridesetih i praktički je iscjelitelj. Kao specijalist za kinesku medicinu naučio je svoj zanat u Pekingu. Nakon povratka otvorio je vlastitu praksu u Jeruzalemu. Da bi mu posao uznapredovao, savjetovali su mu dobronamjerni prijatelji da odbaci hebrejsko ime i umjesto toga uzme, nipošto kinesko nego englesko. Jer tko bi već krenuo k akopunktoru Šimonu? Budući da mu je teško pao posve nov identitet, prihvatio se drugoga svog imena, a to je na svu sreću Paul. To je već mnogo bolje došlo u marketinške svrhe, smatrali su savjetnici. Budući da se Šimonova žena uostalom još tvrdokorno opirala da svoga dragoga supružnika odsada naziva Paul, kao kompromis na posjetninici piše Šimon Paul Friedländer. Možda bi Šimon, da se nalazi u Tel Avivu, upravo svojim hebrejskim imenom bio prihvaćen kao cool. Upravo kao kontrast u ušima globalnih high-tech inženjera i Software programatora, koji su već odavna često međusobno saobraćali om, i to na engleskom. Uključujući greške. Neki su se u međuvremenu već do te mjere navikli na svoju međunarodnu mrežu, da se hebrejskim tipkalima (slova se ponekad nalaze izravno ispod engleskih) gotovo već teško služe. U svakom je slučaju na velepoštovanoj Akademiji za hebrejski jezik sada već postupno previše engleštine. Ona je prouzroćila alarm protiv rastuće uporabe engleštine na sveučilištima. Ako se protiv toga ništa ne poduzima, upozoravala je Tali Ben Jehuda, glavna ravnateljica, u akademskim bi se ustanovama te zemlje ubrzo na tome jeziku većma podučavalo. Taj bi se trend tada brzo proširio na gimnazije, jer nijedni roditelji neće slati svoju djecu u neku školu koja njihove potomke neće pripremati za sveučilišni studij. U tome valja pravovremeno povuci kočnicu. Zaista postoji u međuvremenu više studijskih mogućnosti ns engleskom jeziku. Privlačne su za strance, ali podjednako i za rođene Izraelce koji žele podići svoju jezičnu razinu. Ne tako mali broj studenata piše svoje magisterije ili doktorate na engleskom, jer su željeli biti međunarodno priznati; a neka stručna područja (u Izraelu) stvarno ne priznaju napise na hebrejskom jeziku kao javna akademska izdanja. U osnovi bilo bi nepojmljivo da je engleski moćniji želimo li se u svijetu snaći i održati, dakako bez prepirki. Djeca uče engleski od prvoga razreda, makar samo u igri. Pritom se prvenstveno ide za tim, da se od sama početka naviknu na pravilan izgovor. Nastavnicama je to stoga materinji jezik. Da američki filmovi ne budu sinkronizirani ni za televiziju, ni za kinematografe može u tom pogledu mladima također samo biti od pomoći. No možda će se ove zabrinutosti hebrejskih akademika postaviti u širem kontekstu, naime da se odnos mnogih sekularnih Izraelaca prema inozemstvu često očituje u nezadrživu divljenju za sve ono što se nalazi izvan zemlje, ali to nije redovito zapadni svijet gdje je sve ljepše, povoljnije, bolje. Tek se jučer zadivio neki kavanski posjetitelj obnovljenu bulevaru u Tel Avivu, koji izgleda kao u inozemstvu. Odmah zatim zapitaše kod susjednoga stola neku ženu je li svoje lude cipele kupila u inozemstvu, što znači: u nas se takve sigurno ne mogu naći. Ono što je podjednako sadržano u tim pritužbama jest mješavina čežnje za boljim odnosima ; kompleksima manje vrijednosti i ljutnje na zemljopis vlastite zemlje. Da se uostalom, počevši od prošloga ljeta, započelo time, da se ovdašnje cijene ne uspoređuju s inozemnim nego se zakučastim pitanjima rasprava podiže na posve drugu razinu. Stoga postoji sada bojkot protiv Straussova koncerna živežnih namirnica, jer se njihove čokoladne krugljice Pesek Swan mogu u New Yorku nabaviti u pola cijene i to je otkriće, tjedan dana pred Purim, uzrokovalo velik skandal. Uzrok izvanjskih i unutrašnjih negodovanja pruža i zračna luka. Radi se o prolazima kroz koje kao kroz ušicu igle prolaze putnici (osobito otkada je granični prijelaz za Sinaj bolje zanemariti). Ponekad je dovoljno i samo njuškanje atmosfere da bismo se bolje osjećali, rečeno je u glasovitu šlageru Meira Ariela I love you Terminal, I love you. Gdje još postoji zemlja u kojoj je zračna luka rodoljubno opjevana? Kada je napisan tekst, bila je u funkciji još zračna luka Ben Gurion, bez svjetski reprezentativna, blistava mramora, čelika i pokretnih stuba. Danas ta - vrlo udaljena - zgrada služi još samo za čekiranje kod jeftinih letova. Odande je letjela moja nećakinja protekloga tjedna natrag u London. Priznajem da sam bila pravo nostalgična kada sam je dovela onamo. Iz bečkoga mjesečnika Wina (ožujak 2012.) odabrao i preveo B. P. A rather dangerous tendency seems to inconvenienst Israel: is the prevalence of the English language in our world and that everything is better imported from abroad. Even the Hebrew Academy is eager to study the influence of anglicisms in contemporary Hebrew. On one side, they seem to be right. But on the other hand new trends of life bring new ideals. Sometimes even the atmosphere around the airport seems attractive to youngsters, and the popularity of Meir Ariel s song I love you, terminal, I love you seems to be the best proof of it. Ákos Kertész zatražio politički azil u Kanadi nakon kritike mađarske politike Sedamdeset devetogodišnji židovski pisac romana i filmskih scenarija Ákos Kertész zatražio je u Kanadi azil zbog protiv njega uperene hajkaške kampanje. Zatražio je status izbjeglice jer je kao posljedica huškačke kampanje protiv njega u njegovoj domovini bio izložen fizičkim opterećenjima i prijetnjama tvorno napadnut na ulici do te mjere da mu je život bio u opasnosti, navodi se u pismu Kertészova ureda za tisak. U kolovozu prošle godine protiv sebe je usmjerio u Mađarskoj vladajuću desnicu pod vodstvom ministra predsjednika Viktora Orbána time što je mađarsko-američki Webportal Amerika i Népszava između ostalog predbacio da su potisnuli odgovornost za Holokaust prema mađarskim Židovima. Posljedica je toga bila masovna huškačka kampanja vladajuće i desno usmjerene vladajućih medija protiv Kertésza. Grad Budimpešta, predvođen vladajućom strankom FIDÉSZ opozvao mu je naslov počasnoga građanina. Kritičari predbacuju Orbánu autoritarne tendencije kao i rušenje demokratske pravne države. Za posljedicu toga rasplamsali su se vladi bliski desničarski ekstremni mediji stvarajući neprijateljsku klimu protiv ljudi drukčijega mišljenja. Tako se primjerice pritužio publicist i Orbánov prijatelj Zsolt Bay da je desno radikalni slobodni korpus nakon sloma Savjetodavne Republike nije strijeljao dovoljan broj ljevičara i Židova. Na njemački su prevedeni Kertészovi rmani Poklonjeni život Fereca Makre (1975) i Kuća s mansardom (1984). K. P. Iz bečkoga mjesečnika Wine odabrao i preveo B. P. Exposed to severe criticism by the recent Hungarian leadership, and its autoritarian tendencies, the novelist Ákos Kertesz asked for political asylum as an immigrant, visit to Canada. He mentioned that not only because of his Jewish origin but also for claiming that Hungar rejected the responsability for certain instigators of the Holocaust in his country. He was even insulted and attacked in the street. Anyhow, Canada granted his request. Arik Brauer fantastični multitalenat Multitalent Arik Brauer - slikar, crtač, grafičar, scenograf, pisac i skladatelj pjesama - daje u novoizišlom likovnom svesku Muzej i zbirka uvid u svoje likovno djelo, što ga je komentirao tekstovima. Njegovi radovi prvenstveno kruže oko triju tema: ugroženi okoliš, ratovi i Stari zavjet. Priroda mu je izvor nadahnuća. Prekrasni je svezak otisnuo Amalthea Signum Verlag na 240 stranica slika, crteža (olovkom) i skulptura, pruža i uvid u atelier, privatni muzej i muzejski vrt što se nalazi pored ljetnikovca obitelji Brauer iz druge polovice devetnaestoga stoljeća u 18. bečkome okrugu. Izgradnju muzeja potakla je ponajprije Brauerova žena Naomi, - oko 200 četvornih metara stoje na raspolaganju djelima fantastičnoga realista. Ne samo muzej nego i cjelokupni ljetnikovac može se smatrati Brauerovim umjetničkim djelom, jer freske krase vanjsku fasadu, a i stambene su prostorije umjetnički oblikovane. No tko neće hodočastiti u 18. okrug da bi razgledao Brauerovu kuću može poći i u bečku Gumpendorferstrasse u 6. okrug, gdje je sagrađena stambena zgrada koju je oblikovao Brauer. Novo u Brauerovu djelu su keramički likovi. Čovjek sijede kose rado sjedi u vrtu i razmišlja. I jednoga mi dana padne na um: ako imaš vrt, moraš imati i vrtne patuljke. Zamišljeno - učinjeno. Nabavio sam peć, bijelu i smeđu glinu i počeo sam modelirati. Mnogobrojne velike keramičke figure koje danas stoje u mome vrtu i u muzeju djela su starca, kako zbori Brauer. Tko u Brauerovu vrtu traži uobičajene vrtne patuljke u uobičajenu smislu, likove s crvenim kapama i lopatama ili lanternama njih naravno neće naći, jer su to samostojeći, preobraženi likovi. To su karikature bez predloška, poput kućepaziteljice ili lik odjaši mi s leđa. Muzej ima i vlastitoga muzejskoga čuvara. U opreci sa svojim slikama udaljio se umjetnik u tim radovima od prirode i likovi ne slijede nikakvu ljudsku anatomiju. Krajolici u kojima su postavljeni pojedini likovi i životinje potpuno su neprimjereni ke- ramici. Njima nedostaje svaka pozadina koja bi s njima bila isprepletena. Ipak valja primijetiti da one nipošto ne nastavaju prazan prostor, već u potpunosti odgovaraju svome okolišu, vrtu, kao i unutrašnjemu prostoru, stekavši markantnu nazočnost. Iz bečkoga dvomjesečnika Illustrierte neue Welt (prosinac siječanj 2012.) odabrao i preveo Branko Polić) Arik Brauer is a fantastic multilateral talent with manifold preoccupations, painting, graphics, scenery, writing text and composing lyrics. All that is contained in his recently presented edition Museum and Collection printed by Amalthea Verlag on 240 pages. The garden of the Brauer family in Währing, the picturesque 18th department of Vienna is a fantastic museum of the artist s variegated craftmanship. Still, for whom the 18th viennese district seems too distant, can take the opportunity of visiting Brauer s house in Gumpendorferstrasse, in the 6th district where his ceramics can be seen, especially his garden dwarfs and other plastic works quite opposite to Brauer s paintings. 7

8 Gil Yaron Muške suze u Jeruzalemu Lucienne Šošana Rabinovici Hvala mojoj majci HAR HAMANUHOT, brdo počinka uz zapadni prilaz Jeruzalemu, jedno je od najtužnijih mjesta u svetome gradu. Tek malen broj stabala daruje sjenu između tisuća nadgrobnih spomenika gradskoga groblja, kroz koje dnevno prolaze pogrebne povorke. Grobovi se ovdje gomilaju nasumce pa i na više katova, premalo je mjesta za sve pokojnike. Na brdašcu odigravali su se još prije nekoliko godina uvijek iznova tragični prizori. Za vrijeme Druge intifade pokopano je ovdje više od dvjesto žrtava palestinačkih samoubilačkih atentata, kada su po čitave obitelji bile tu pokopane kao žrtve napadača. No za više od tisuću posjetitelja koji stigoše ovamo da ukažu posljednju počast za četiri žrtve napada na židovsku školu u Touluseu bio je to najtragičniji trenutak u povijesti žalobnoga humka. Obitelji, rabini, redarstvenici jecali su suznih očiju. Čak je i iskusnim političarima prigodom posmrtnih govora znao zatajiti glas Radim ovdje već dvadeset godina rekao je grobar Michael Gztwein izraelskoj agenturi Ynat. Kada je riječ o umorenoj djeci, ne mogu prestati plakati. No ovaj puta je posebno zlokobno. Ubijeni su jer su židovska djeca. Četiri trupla - rabin Jonathan Sandler (30), njegova dva sina, Arieh (6) i Gavriel (3) i Miriam Monsonego (8) stigli su u jutarnjim satima u Tel Aviv u pratnji francuskoga ministra inozemnih poslova Alaina Juppea i delegacije predstavnika Židovske zajednice francuske El Alovim zrakoplovom LY 326 iz Pariza. Danni Ayalon primio je žalobne goste i stajao poput cijeloga Izraela još u šoku. Neshvatljivo je da nam je pogled usmjeren na tri tako malena lijesa. Trebalo ih je posebno složiti jer tako malim lijesovima nisu raspolagali, rekao je očigledno potresen Ayalon na radiju. Pritom je gotovo došlo do skandala. Spočetka su se nadležni ustručavali da prevezu i pokopaju Jonatanovo truplo jer, za razliku od sinova i svoje trudne udovice, nije bio izraelski državljanin. No glas javnosti postigao je odluku za nekoliko sati. Naposljetku su žrtve atentata počinjena u Francuskoj proglašene narodnim herojima. Jedan je poseban trenutak odražavao izraelsko tumačenje atentata. U deset sati ujutro, kada je na jeruzalemskome Brdu Počinka bila postavljena tri mala lijesa, prekrivena molitvenim šalovima (tefilimima, op. prev.) ispunjavajući ih jedva do polovice, iskušavao je grad Tel Aviv svoje zaštitne zrakoplovne sirene. Atentat u Francuskoj ovdje je prepoznat kao dio globalne huškačke kampanje protiv Židova, a istovremeno i protiv Izraela. Mi se nalazimo pred malenim grobovima, rekao je Reuben Rivling, glasnogovornik Kneseta, uvrstivši napad u Toulouseu u lanac atentata. U Bombayu, gdje je napadnuto sjedište židovske zajednice, u Sderotu, kojega neprestano izložen napadima raketama palestinske terorističke organizacije, u naselju Itamar u kojemu su Palestinci Poubijali obitelj u njihovim krevetima, u Buenos Airesu, gdje je počinjen atentat u središtu židovske zajednice kada je ubijeno 85 ljudi te ovaj put u Toulouseu stojimo pred nepri- jateljima i ubojicama koji prolijevaju krv naše djece bez samilosti, rekao je Rivlin, zapinjući u glasu. Žalost je u Izraelu prevladavajući osjećaj, o osveti je riječ samo u teološkom smislu. Najčešća je završna riječ govornika: Neka Bog osveti krv djece što pripada tradiciji umorena djeteta, svejedno kojoj vjeri pripadao počinitelj. No atentat u Toulouseu uvjerava mnoge Izraelce u to da neprijateljstvo prema njihovoj državi nema veze s njihovom vanjskom politikom: U svakom pokoljenju Židova postoje ljudi koji idu za jedinim ciljem, da nas satru, rekao je rabin Šlomo Amar prigodom sahrane. Asimilacija nam neće pomoći. Ezav je već odvajkada mrzio Jakova, rekao je Amar Knesetski propovjednik odražava osjećaj opsade još jasnije. Ubojice ne razlikuju naseljenike od mirotvornih aktivista, rekao je Rivlin. Ta mržnja je neosnovana, za takve zločine nema opravdanja, one su čisto zlo. Predsjednik države Shimon Peres povezao u Toulouseu s aktualnom opasnošću na aktualnu opasnost napada iz Irana kojoj se Tel Aviv odupire zračnom obranom. Nakon atentata u Toulouseu valja spriječiti dalja prolijevanja krvi i očuvati djecu bilo da su židovska, kršćanska ili muslimanska, rekao je Peres na primanju za ministra inozemnih poslova Francuske Alaina Juppéa. Juppé je doputovao sa svrhom da prenese sućut francuske vlade. Došao sam ovamo da izrazim našu solidarnost s cijelim izraelskim narodom, rekao je Juppé. Vaša bol je naša bol. Žestoka osuda u Parizu prihvaćena je u Izraelu s velikim zadovoljstvom. Vaš je posjet izraz osobito čvrstih veza između naših dviju država, rekao je Peres. To dokazuje da stvaramo čvrstu kulturnu frontu. Sada bi trebalo zajednički sučeljavati teror koji za sve nas predstavlja najveću opasnost, rekao je Peres. Iz bečkoga dvomjesečnika Illustrierte neue Welt (ožujak - travanj 2012.) odabrao i preveo Branko Polić. On Jerusalem graveyard, called Char Chamenouhot (Mount of Rest), the funeral of the four victims of the tragedy which happened in the Jewish school in Toulouse, was deeply moving. Apart from the coffin of Rabbi Jonathan Sandlers (30) the little coffins for the 3 murdered children on the catafalque covered with Tephilim caused many tears among the mourness. Still, in a moment the funeral ceremony was interrupted by airplanes to be tested and the sound of siren caused a short quiver. Funeral speeches were pronounced by Reuven Rivlin, representing the Knesset, State President Shimon Peres and Alain Juppé, Secretary of Foreign Affairs of France, who came especially for the ceremony, and who emphasized the friendship of his country with Israel, and togetherness in a firm cultural front-line. 8 U okviru niza predavanja Svjedoci vremena izvješćuj donosi Lucienne Sošana Rabinovici svoju ganutljivu životnu priču. Prije više od stotinu napetih slušalaca prikazale je kako je kao dijete, zahvaljujući svojoj majci, preživjela geto u Vilni i niz strahotnih sabirnih logora. Rođena u Parizu bila se Susi Weksler - kako se tada zvala - zajedno s roditeljima preselila u Vilnu (tako se nazivao grad dok je bio sastavni dio Poljske, danas se kao metropola Litve službeno naziva Vilnius, op. ur.). U litvanskome gradu, što su ga već u srednjem vijeku nazivali Jeruzalemom Sjevera živio je ostatak njihove obitelji. Gotovo 40% gradskoga stanovništva sačinjavali su Židovi, grad se smatrao središtem židovskoga prosvjetiteljstva i kulture. Njemačkim upadom za litavske Židove sve se izmijenilo. Jedanaestogodišnja Susi Weksler i njezina obitelj budu satjerani u geto - ponajprije u takozvani mali geto, a nakon likvidiranja tamošnjega stanovništva - u veliki. Tamo je uspjelo rodite- ljima kupiti mjesta u podzemnome skrovištu. Autorica opisuje ganutljivo kolikih je samosvladavanja to stajalo ljude. Kako su kroz visoko priklopljeni nužnik bivali pripušteni u kanalizaciju, da bi preko željezne preklopnice stizali u dvoranu. Dok su nacisti Židove tjerali u geto i strijeljali pojedince, nagomilalo se u skrovištima više ljudi nego što se ikada predviđalo. Satima bi morali izdržati zagušljivost dok su se vani provodile esesovske akcije. Kada su njemački vojnici započeli minirati kuće, ljude je u skrovištima obuzela jeza. Neki je otac dječji plač pokušao prigušiti jastukom, što je urodilo sinovom smrću. Sve je to Suzana morala vidjeti. No to je bio tek početak. Kada je geto u Vilnu likvidiran, morala je i obitelj, zajedno s tisućama drugih Židova, krenuti na neko staro groblje zbog selekcije; troje je mladih žrtvovalo živote opominjući ljude na jidišu: Hajd Židovi! desno! Susina je majka shvatila da se u toj selekciji radi o životu ili smrti. Nepopustljivom je tvrdokornošću uspjela nakon nekoliko pokušaja da zajedno s kćeri prodre na desnu stranu. Ostali članovi obitelji nestadoše toga dana među mnoštvom onih koji su ubijeni u obližnjoj šumi Ponari. Uvijek iznova bila je to majka koja je odvažnošću i brzim odlukama mogla spasiti Suzin život. Tako su one obje preživjele sabirne logore i dvjesto kilometara dug marš smrti potkraj rata. Na jedno od brojnih pitanja duboko potresene, pretežito mlade, publike, kako su sve što su proživjele uspjele svladati, navela je predavačica svoju majku. Ona je uvijek govorila da nećemo gledati unatrag, jer su ta vrata zatvorena i počelo je nešto novo. Društvo bez nasilja, diskriminacije i potlačivanja neka budu ključ za to da se takve strahote više ne ponove, prema riječima Šošane Rabinovici. Iz bečkoga dvomjesečnika Illustrierte neue Welt (prosinac siječanj 2012.) odabrao i preveo Branko Polić. Susi Weksler, born in Paris under the name of Lucienne Soshana Rabdinovici moved together with her parents to Wilno, shortly before World War Two. The town annexed to Poland between the two world wars is nowadays the capital of Lithuania. During the Nazi occupation the Jewish population was moved to a ghetto, from where the inmates were gradually sent to death camps. But owing to the courage, cleverness and intuition of her mother who, conscious of the mortal danger, succeeded in saving her own life and the life of her daughter, a teenager at that times.

9 Život nije uvijek bio dobar ali pun primjera filma Renate Schmidtkunz o životu Ruth Klüger Na svoj 80. rođendan došla je Ruth Klüger u rodni grad (što ga ona nerado naziva zavičajnim, jer Beč joj zavičajem nije), da bi kao gošća Viennalea 2011 prisustvovala praizvedbi filma Renate Schmidtkunz. Stojeći joj je publika u Gartenbaukinu priredila ovacije, dok joj je voditelj Viennalea Hans Hurch predao golem buket crvenih ruža. Stara, osamdesetogodišnja dama sjajila se, jer kako reče, slavljenje i čašćenje joj gode, oživljuju je i ovom se zgodom posebno raduje, dok je s njome prispio i Percy, njezin prvenac koji može biti ponosan na svoju majku. Prije tri godine kada je grad Beč dao da se razdijeli njezina prva knjiga - Živjeti dalje. Jedna mladost, i pozvao Ruth Klüger na gala-ručak u Rathaus (gradsku vijećnicu (op. prev.)) posjetio je Beč njezin drugi sin, Dan, sa ženom i dvoje djece, a i tada se radovala majka javnom čašćenju pa da su i američki rođaci mogli vidjeti da ona nešto vrijedi. No taj je prizor već dio portreta što ga je novinarka i filmska producentica Renata Schmidtkunz odvrtila o dugogodišnjoj djelatnosti Ruth Klüger. Pljesak nakon 70 minuta nije usmjeren samo prema glavnome liku, renomiranoj germanistici, autorici i uvaženoj nastavnici, nego i autorici scenarija i redateljki za osjećajni snažni film snažnoga izričaja, sa sigurno ne jednostavnom starom damom. Krajolici sjećanja - produženje života Ruth Klüger tako Schmidtkunzova naziva dokumentaciju u kojoj kamera ne pokazuje samo višestruko slavljenu autoricu u njezinu domu u Kaliforniji, nego i prigodom posjeta Beču, gdje se rodila, u Göttingenu, gdje je predavala na sveučilištu. Bergen- Belsen ostao joj je prišteđen, a Izrael, što ga je rado navodila kao svoju zemlju, ali ta joj se želja nije ostvarila. Ruth Klüger, rođena 1931, bečko je čedo, odraslo u 7. okrugu a ipak ima za taj grad podijeljene osjećaje, doživjevši ga kao neprijateljski raspoložena prema djeci i prema Židovima. Godine izbjegao je njezin otac, ginekolog, u Francusku. Ruth ga više nije ugledala, ubili su ga nacionalsocijalisti. Kao i njezina majka, i mala je Ruth dospjela u sabirni logor, no prilikom takozvanoga marša smrti kada je trebala biti premještena u, Bergen-Belsen, uspjela je, potkraj rata pobjeći. Slučajem naziva ona svoj spas, sudbinom smatra ona što je austrijska Židovka. Rado bi se bila udomila u Izraelu, no kada se potkraj četrdesetih željela iseliti, razložiše joj da neće biti dobrodošla: Njima trebaju vojnici za njihov rat. Tako je Ruth krenula u Ameriku, studirala književne znanosti kao i germanistiku. Napisala je disertaciju o baroknome epigramu. Godine udala se za u Berlinu rođenoga kasnijega povjesničara Wernera Angressa (umro 2010) rodila dvoje djece i razvela se. Werner mi je i kasnije bio dobar prijatelj, ali strašan bračni drug. Ruth Klüger nije ni sa svo jim mužem ni s djecom govorila njemački. Spočetka nisu znali i nisu željeli, kakvi već dječaci jesu. Sada odrasli sinovi žale što se ne mogu služiti majčinim jezikom. Renati Schmiedkunz uspjelo je prikazati Ruth Klüger ne samo kao visoko uvaženu znanstvenicu, mnogo čitanu autoricu i angažiranu feministkinju, nego i kao privatnu ličnost. Kao ličnost koja zna što govori i toga se pridržava, koja je realistična i nije sentimentalna, usprkos svojoj dobi gleda naprijed, a ipak ne krije prošlost. No ona na to ima vlastiti pogled, ništa ne drži o pobožnim izrekama ( koje primiruju samo žive, a mrtvima ne pomažu ) i razlikuje (ne samo kao znanstvenica za jezik) između potisnuća, zaborava i premostivosti. Kada si je dala odstraniti broj tetoviranja iz sabirnoga logora u više je navrata naišla na klimanje glavom i nerazumijevanje. No meni je išlo na živce što su ljudi u Njemačkoj i Austriji uvijek zurili u taj broj i ponekad čak i agresivno reagirali kao da sam ja to hotimice izlagala. Premda se Ruth Klüger nikada ne tuži i o svome rođendanu u Beču govori kako se raduje ako bude smjela još malo živjeti, svoj život ne naziva lijepim. Mladost u Beču i godine zatočeništva preduboko se zasjekoše. Kada u filmu svojim mislima pušta slobodan tok, biva jasno da se ne može othrvati Beču i europskoj kulturi. Uvijek joj iznova pada na um, da je razdrta da živi između dva svijeta, Europe i Amerike, između traumatizacije i djetinjih snova, između jezika i kultura, između nepovjerljivosti i povjerenja, u dvojstvu osjećaja. Pisati je počela tek kada je zbog srčanih tegoba ležala u bolnici i kada su joj liječnici davali samo još malo života. Zahvaljujući pacemakeru nadživjela sam ček i liječnike poantira Ruth Klüger po svome običaju. Svakako je tada mislila da se mora sjećati i priopćiti kako je bilo. Na moje najveće iznenađenje Dalje živjeti postade bestseller. No zapreke su svladane, u međuvremenu je Ruth Klüger objavila drugu knjigu sjećanja, Usput izgubljena, a zatim se pojaviše njezina književno-znanstvena i feministička djela Žene čitaju drukčije i Kad žene pišu, obje objavljene kod Zsolnaya). Klügerova je svojeglava žena koja ni po pitanju ratnih zločina i feminizma ne slijedi glavnu struju i nema dlake na jeziku. Tako primjerice tvrdi da je ne zanima, razlika između žrtava i počinitelja, nego između žrtava i pojma slobode. Ne vjeruje ni u mogućnost praštanja. Kojemu anonimusu treba da oprostim što mi je ubio oca? Jednom Nikad više Ruth Klüger podjednako ne vjeruje. Za nju osobno, pred Holocaust Memorialu u Jad Vašemu riječ je po njezinu mišljenju o svladavanju sadašnjosti, a ne prošlosti. Pa ipak joj Beč ostaje rana. Bečka rana kakva jesam i moja rana kakva je Beč, neizlječive su. Ta se rečenica postavlja Schmiedkunzovoj kao preduvjet njezinu filmu. Nije je podjednako uzbudio neočekivani posjet Bergen-Belsenu gdje je kao tinejdžerka trebala poginuti, ni posjet roditeljskom domu zajedno sa sinom, kazala je ona, nego jedan mali primjer uz spomen-kamen za Annu Frank. Kao posjetiteljica tražila je na području sabirnoga logora Bergen-Belsen kamen da ga prema židovskom običaju stavim na ngdgrobni spomenik Anni Frank. Nadaleko i naširoko nisam ga mogla naći. Tada je Renate Schmiedkung podigla maleni oblutak i pružila ga njoj. To me ganulo. Renate mi je mogla biti kćerka. To mi dokazuje da postoji veza između pokoljenja i razumijevanje. U poučnom razgovoru nakon premijere filma u okviru Viennalea ona povlači sažetak: - Bio je to pun život. Bilo je kako je bilo. U mojoj dobi treba staviti točku i ne stalno razmišljati o tome kako je moglo biti drukčije, Nije uvijek bilo dobro, ali je toga bilo mnogo. Renate Schmiedkunz stekla je povjerenje Ruth Klüger i više saznala o njezinim sjećanjima i mislima, više no što je majka ikada pričala svojem sinovima. U proljeće treba film o toj nekonvencionalnoj ženi, autorici, germanistici i nastavnici, toliko osjećajnoj i neumoljivoj, biti prikazivan u kinematografima. Ditta Rudle Iz bečkoga dvomjesečnika Illustrierte neue Welt (prosinac siječanj 2012.) odabrao i preveo Branko Polić. The Austrian film producer Renate Schmiedkunz has realised a film about the life and work of Ruth Klüger, (1931) a native Viennese, who lives nowadays in California. During World War II she succeeded, together with her mother to escape, during the dead march, to escape, avoiding to be brought to Bergen- Belsen. In the Aftermath Ruth Klüger became a famous germanist, and was invited for lectures at various university. She became as well famous for her books of memories. Ruth Klüger celebrated her eightieth anniversary in Vienna and became a close friend to her producer. 9

10 Ditta Rudle Posljednji Židov u Drohobiču Predratni Drohobić Bečki producent dokumentarnih filmova Paul Rosdy ostvario je zajedno s gotovo devedesetogodišnjim Alfredom Schreyerom krasan film. Schreyera su nacionalsocijalisti izagnali iz njegova rodnoga grada Drohobiča, u tadašnjoj Poljskoj, te je dospio u logor za prisilni rad. Bilo mu je tada točno dvadeset godina. Nekon rata ponovno se otputio u Drohobič, premda je roditeljski dom za njega bio izgubljen. Kada su nacionalsocijalisti zauzeli Poljsku, započela je za obitelj Schreyer duga odiseja, koja je za roditelje završila smrću. Godine dospio je mladi Alfred u pakao, u sabirni logor Plaszow kod Krakova. No taj je pakao bio tek limb, u usporedbi s onim što će uslijediti. Ipak, nakon svega što će uslijediti mladić nakon rata nije htio, a niti mogao, iseliti u Argentinu. Trebao bih tada u nekom logoru čekati tri mjeseca jer nisam znao adresu strica kojemu sam mislio putovati, A logora mi je bilo dosta. Ne, onda mi je bilo milije da ostanem tu. Schreyer je ostao u Europi i bio je repastrijiran, vratio se u Drohobič, koji je u međuvremenu postao ruski grad. Tamo još i danas živi - u međuvremenu je grad pripao Ukrajini - kao posljednji Židov Drohobiča koji je tamo rođen prije Drugoga svjetskog rata. Njegova je životna priča usko povezana s promjenljivom poviješću grada, koji je do pripadao krunskome austrijskome području kraljevine Galicije. Da je Alfred Schreyer preživio Holokaust ima zahvaliti svome neraskidivom optimizmu, svome neuništivom humoru, a i ljubavi za glazbu. Već u radnome logoru Taucha, kamo je prispio nakon boravka u Buchenwaldu nakon pokreta od logora do logora, uvečer bi ljudima zapjevao Beč, Beč, samo ti ili pak neku poljsku ljubavnu ili uspavanku. Njemački zapravo nikada nije učio, ali ga je savršeno svladao. Glazbeno nadareni ljudi dobro čuju, a Alfred Schreyer naučio je dobro slušati. Dobro zna i pričati, bez sentimentalnosti, ali zato uz dodatak humora i uvijek izravno. Time se koristio i filmski redatelj Paul Rosdy. On je posjetio staroga gospodina u njegovu stanu u Drohobiču i prolazio s njime kroz dijelove grada gdje je on provodio mladost i dao se naposljetku u šumu Bronicu, gdje je pobijeno više od Židova i Židovki, među njima i majka Alfreda Schreyera. Tu pakao poprima lice, kaže Rosdy, a to se osjeća i u filmu. I Alfred Schreyer je potresen, ali on nikad ne zaboravlja istaknuti pozitivno: Postoje mnoge šume na istoku Europe, u kojima su strijeljani Židovi, ali u ovoj šumi pakao je danas uočljiviji negoli drugdje. To treba zahvaliti Wilhelmu Tepperu iz Izraela, koji je nakon sloma Sovjetskoga Saveza dao da se tamo podignu nadgrobne ploče. I zatim otpjeva pjesmu koju je sam skladao o Šumi u Bronici. Rosdy, čija žena Ivana također potječe iz Drohobiča želio je prethodno snimiti film o zlatnoj groznici u gradu u kojem je potkraj 19. stoljeća vladala multikulturna atmosfera, pogotovo u ljetnikovcima povoljno situiranih ljudi. No ni tada nisu mirno živjeli u međusobnim odnosima. Ukrajinci nisu voljeli Poljake, poljska se većina osjećala nadmoćnom, a svi su se željeli riješiti Židova koji su obavljali teške radove na naftnim poljima. Rosdy je želio prikazati duh toga doba, no zatim je susreo sina nekog kemičara i jedne farmaceutkinje koji je preživio svjetski rat i masovna ubojstva, a usprkos svemu još uvijek pjevao i svirao na svojoj violini, pa je zaboravio na portret grada u korist portreta jednoga čovjeka. Već kao dječak Alfred se radovao poduci violončela. Svoj prvi honorar zaradio je u vokalnom kvartetu pri kulturnim brigadama. Glazba ga je pratila cijeloga života, pa i održala na životu. O tome, kao i o umorstvu roditelja o sreći i o slučajnosti što je izbjegao smrt, kao i o nesalomljivoj vjernosti i ljubavi prema domovini priča Alfred Schreyer plastično i živopisno. Redatelj Rosdy ništa nije otklonio, ništa inscenirao ili aranžirao. Reinhard Jud pobrinuo se za strogu dramaturgiju. Dao je maha Schreyerovim razgovorima i njegovim putevima, sam se pobrinuo za rezove obilne filmske građe. Rosdyjev film živahna je priča koju protagonist, Alfred Schreyer, jasnim prosudbama i obiljem uspomena uzdiže, do istinskoga doživljaja. On ne priča samo o svojim najstrašnijim trenucima, sjeća se on povremeno i dobrih vremena. Primjerice o onima iz foajea orkestra u kinu. Ta sjećanja što ih donosi sa strašću pobudila su Rosdyjevo kulturno zanimanje. Bio je to sovjetski fenomen, u kinematografskoj kulturi svojevrsna pojava. Za koncerte zabavne glazbe prije prikazivanja filmova u kino-dvoranama izgrađivali bi se posebni foajei, u Lavovu ih je postojalo četiri, u Drohobiču dva. Posljednji je takav koncert tamo održan Čini se da je Alfred Schreyer Paula Rosdyja zarazio svojim oduševljenjem za orkestar kinofoajea, u kojemu je kao pjevač i guslač pravio lom. Za mene je kinofoaje-orkestar san, o kojemu nikada nisam mogao sanjati, jer je primjerice u Beču prikazivanju filmova prethodila dosadna modna revija. Sjećam se svoje mladosti kada je gotovo sve što se dovodilo u vezu sa Sovjetskim Savezom smatralo loše učinjenim. No u kinofoajeima bilo je romantike, kada bi zasvirao orkestar. O tome još danas sanjaju i mnogi stariji ljudi u negdašnjemu Sovjetskom Savezu pa i ja još sada. Stoga sam Alfredu Schreyeru za to vrlo zahvalan. Rosdy, koji je s dokumentarnim filmovima poput Novoga svijeta (2005) ili Utočište u Šangaju (1998) već dosad pokazao zanimanje za neposrednu prošlost, smatra vrlo važnim pogledom bolje shvatiti ono što se ovdje zbivalo, no što ja nisam doži- 10 vio i nadam se da neću morati doživjeti. Smatram vrlo važnim i to da se bavim poviješću i ljudima susjednih zemalja, književnošću i učenjem stranih jezika. Stoga je (prirodno) pročitao i sva djela Bruna Schulza, poljsko-židovskoga pjesnika iz Drohobiča, kod kojega se Alfred Schreyer nalazio u naukovanju. Radoznalost i otvorenost glavna su pogonska snaga za Rosdyjeve filmove. Njegov recept za pristup ljudima jest jednostavnost. Zanima me. Kada se za ljude zanimate, zaista ih slušate, oni onda rado i pričaju. Paul Rosdy rodio se u Beču, gdje je i odrastao. Njegov otac bio je rodom Mađar, kao i majka koja je bila povjesničarka, a nakon izbjeglištva novinarka u Austriji. On je pak vrlo mnogo pisao pod pseudonimom, jer smo još imali rođake u Mađarskoj, što bi uz kritičko držanje moga oca moglo postati opasno. Zatim je Paul počeo raditi u ton-filmu i 1980-ih godina proputovao svijet za American Express. Sovjetski Savez, Kina, Sjedinjene Države. Zatim se preselio u Vancouver, gdje je završio filmsko naukovanje. You Don t Look for Street Signs when You are in a Jungle (Ne gledajte na ulične znakove kada ste u džungli) naslov je njegova filmskoga debija. Ubrzo je dovršio i scenarij za igrani film. Ali za Emira i Merimu, usmenom predajem prenesenu baladu iz Bosne i Hercegovine, Rosdy još nije primio novčanu naknadu. Takav igrani film stoji nekoliko ništica više od dokumentarnoga. To si vlastitim sredstvima ne mogu priuštiti. Same ideje su u ovome poslu koji je preplavljeno tržište, ali mogućnosti realizacije sve su manje. Ne treba samo moći i pokazati zanimanje, nego i mogućnosti. Pa i ja moram od toga živjeti. Tako je Rosdyjevo filmsko poduzeće zapravo pogon jednoga čovjeka. Scenarij, režija, ton, rez i proizvodnja filma. Posljednji Židov iz Drohobiča nalazili su se u uzanim rukama Paula Rosdyja: supruga Ivana radila je kao asistentica proizvodnje i kao prevoditeljica. Možda su Paula Rosdyja poticali izvještaji Alfreda Schreyera o njegovoj djelatnosti u orkestru kinofoyera i u kinematografima. Kinematografi, kojih više nema (u Beču) mogao bi se nazvati sljedeći, uzbudljivi dokumentarac. Da se u njemu ne prikazuju samo oronule prostorije i prazne dvorane, nego da i ljudi dođu do riječi u to možemo biti sigurni. Zaista je divno čim izustim riječ kino, svatko odmah zbori o svome prvome kinematografskom doživljaju. Kino je imalo i ima svoj vlastiti čar. Dita Rudle Iz bečkoga dvomjesečnika Illustrierte neue Welt (ožujak - travanj 2012) odabrao i preveo Branko Polić. Paul Rodsy, a Viennese film producer of Hungarian origin, filmed The Last Jew of Drohobicz. It is the story of Alfred Schreyer, a ninety-year-old man, who was in his twenties when he survived several Nazi death camps, among others Plaszow near Krakow and Buchenwald. Schreyer s parents were murdered by the Nazis. His mother was one of the victims in the forest nearby Drohobicz where more than eleven thousand Jews from Galicia were slaughtered. Alfred s life story was filmed in his native town, which is also the native town of the famous poet and novelist Bruno Schulz who was shot in the street by a Gestapo official. Alfred Schreyer survived thanks to his optimism, his faith in humanity and his love for music which remained in his heart.

11 REDIVIVA Anna Maria Grunfalder Nastavak ilegalne imigracije Inozemni židovski izbjeglice u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj uspješan prijelaz granica i stupanju na području bivše Kraljevine Jugoslavije značio je spas i utočište, premda kao kolerirani, a ipak nepoželjni gosti, i to samo privremeno. Ilagalna imigracija Židova iz Srednje Europe na području NDH nastavila se i nakon uspostave ustaške vlasti. Kako tijekom godine prijelazi izbjeglica iz Slovenije na teritorij NDH nisu presahli, Ravnateljstvo za javni red i sigurnost (RAVSIGUR) smjestilo je od lipnja godine nove imigrante provizorno u dvorac obitelji Oršić u Slavetiću kod Jastrebarskog. 1 Naime, još prije no što su ministri vanjskih poslova Njemačkog Reicha i Italije (dne 22. travnja 1941) usuglasili podjelu poražene Kraljevine Jugoslavije, južnoštajerske i gorenjske općine s pripadnicima njemačke narodnosne skupine, preduhitrivši odluku njemačkih okupatora, otkazale su dozvole boravka židovskih izbjeglica. To se dogodilo bivšem ravnatelju bečke banke Ludwigu Fuerstenthalu (u dobi od 65 godina) i njegovoj supruzi Gizeli, 2 te sudioniku Alije iz Beča, Ervinu Suessmannu, iako mu je dozvola boravka u općini Šmartno pri Slovenj-Gradecu vrijedila do 30. lipnja godine 3. U smjeru NDH inozemni su židovi izbjeglice krenuli i u zbjegovima zajedno sa Slovencima što su ih Nijemci protjerali iz Južne Štajerske. 4 Šezdeset tisuća Slovenaca i Slovenki (među njima i neutvrđen broj Židova i Roma), politički i nacionalno nepodobnih, nacističke su vlasti protjerale iz Slovenije, da bi, prema Ribbentroppovu planu, u Hrvatskoj naselili mjesta i imanja srpskog stanovništva, a preseljene iz NDH u Srbiju. 5 Izbjeglička svakodnevica pod ustaškom vlašću Strani židovski izbjeglice koji su od prije rata stanovali u mjestima prisilnoga boravka (Stubičke Toplice, Draganić, Fužine, Samobor, Lipik, Daruvar, Derventa, Banska Slatina), bili su obvezni ostajati ondje, uz prijetnju stroge kazne za nedopušteno udaljavanje. 6 Represivne mjere ograničenja slobode kretanja i sadržavanja na javnim mjestima, zabrane korištenja javnim prometom te obveza nošenje židovskog znaka imale su se primjenjivati i na inozemne Židove. 7 Dne. 28. svibnja Ravnateljstvo ustaškog redarstva u Zagrebu proglasilo je obavezu registriranja, s prijetnjom najstrože kazne, upućivanjem u koncentracijski logor 8. Niti kršteni izbjeglice, čak ni odlikovani sudionici Prvoga svjetskog rata (koji su u Njemačkome Reichu uživali stanovite povlastice i poštedu) nisu izuzimani iz represivnih mjera, kao što je saznao pokršteni Austrijanac Ferdinand (Israel) Frosch, nosilac odličja za borbu na ruskom bojištu, kad je za sebe i suprugu Lilly (Sarah) zatražio oslobođenje od obveze nošenja židovskog znaka. 9 U građi Ravnateljstvo ustaškog redarstva o dodjeli arijskih prava nalaze se molbe, no ni jedno jedino odobrenje za strane židovske emigrante. 10 Optimisti među izbjeglicama zaista su vjerovali da će svi koji se budu uredno odazvali obvezi registriranja i nošenja znaka biti pošteđeni kazne sabirnih logora. Uredno su se odazvali registriranju: kutije broj fonda Ravnateljstvo ustaškog redarstva sadrži prijavnice židovskih obitelji i pojedinaca iz Njemačke, Austrije i Češko-moravskog protektorata, savjesno ispunjenih, s podacima o podrijetlu, datumu dolaska u NDH, adresom stanovanja i pokretnom imovinom (radioaparatima, pisaćim strojevima, biciklima ) i novcem u kunama i devizama: Ustaško redarstvo na taj je način dobilo sve potrebne informacije, o izbjeglicama koji su napustili mjesta prisilnog boravka (npr. od Moritza Zieglera, r u Slovačkoj, mjesno nadležnog u Beču, od veljače na prisilnom boravku u Fužinama 11 ), putokaze za racije i argumente za optužbe i zatvaranja pored ilegalnog prijelaza granice bilo je to krijumčarenje deviza. Adrese na prijavnicama ukazuju na stanove, u kojima se guralo više emigrantskih obitelji: u Hatzovoj 26 (stan Dezgö-a Weissa) prijavio se Moritz Ziegler, ali i Moritz Weissberger, koji je s obitelji izbjegao iz Beča 12, zatim Saul Nuernberg koji je sa suprugom, trinaestogodišnjim sinom i kćeri od osam godina 1. ožujka pobjegao iz Beča. 13 U zgrade Palmotićeva ulica br smjestili su se, kao podstanari obitelji Starčića, Nijemac Leib Weissmann, koji je 3. ožujka pobjegao iz Hamburga 14, te obitelj Moritza Paisacha s kćerima od pet, tri i dvije godine. 15 Franz Brauner (r , pobjegao iz Beča 1941 godine i Marcus Perilmann (r u Berlinu, turskoga podrijetla, bez državljanstva, izbjegavši iz Berlina ), stanovali su na adresi Palmotićeva 34, a u Palmotićevoj 28 mnogobrojna obitelj Saphier iz Beča. 18 Skrb za inozemne židovske izbjeglice Za nabavu židovskih znakova za emigrante bile su odgovorne židovske općine u mjestima boravka emigranata. Iako je Židovska bogoštovna općina u Zagrebu svim izbjeglicama u mjestima prisilnog boravka isplaćivala džeparac od 50 dinara dnevno po osobi što je bila velika stavka u proračunu općine i sve teži financijski teret 19 preuzela je na sebe i, obvezu kupnje židovskih znakova, jer općine u unutrašnjosti više nisu bile u mogućnosti skrbiti na taj način, a naročito mnogobrojne obitelji među inozemnim izbjeglicama koje su ovisile o dnevnom džeparcu za uzdržavanje nisu mogle izdvojiti 20 dinara po osobi za znakove. 20 Odredbom od Židovski je odsjek MUP-a Židovskoj bogoštovnoj općini propisao obvezu zbrinjavanja inozemnih židovskih izbjeglica, ne obazirući se na činjenicu da su joj vlasti blokadom bankovnih računa 21 presjekle dotok financijske pomoći iz inozemstva. 22 Nakon početka deportacija u sabirne logore, Židovska je bogoštovna općina u Zagrebu preuzela i skrb za židovske zatočenike 23. Pisane molbe što ih Židovska bogoštovna općina u Zagrebu 3. lipnja uputila drugim općinama na području NDH, za solidarne doprinose i preuzimanja skrbi za izbjeglice 24, nisu ni mogle biti uslišane (općine naročito nisu bile spremne skrbiti za pokrštene Židove 25 ). Razlog nije bilo pomanjkanje solidarnosti, nego činjenica da su lokalni ustaški povjerenici, koji su upravljali imovinom židovskih općina, zabranili doznake i najmanjih iznosa za skrb inozemnih izbjeglica. Iako je Židovska bogoštovna općina uspjela ishoditi od ravnateljstva Ustaškog redarstva uputu povjerenicima (uključivši onima u sekvestriranim židovskim poduzećima), da odobre izdvajanje sredstava za skrb za emigrante i da omoguće Židovskoj bogoštovnoj općini prisilno naplaćivanje općinskih poreza, 26 financijski su se problemi povećali, jer su židovske u unutrašnjosti zapale u nelikvidnost, zbog toga što im se članstvo prorijedilo i osiromašilo, zbog bijega u inozemstvo ili deportacije u logore. Većina inozemnih židovskih izbjeglica već prije dolaska ustaša na vlasti nisu se mogli uzdržavati vlastitim radom, jer im je to bilo zakonski zabranjeno. Pojedincima je ipak pošlo za rukom zaposliti se, poglavito stručnjacima u industrijskim djelatnostima. Zbog obveznog otpuštanja židovskih službenika, činovnika, radnika i radnica odzvonilo je i njima, čak i kad bi sami zaposlodavci ili ustaški povjerenici zatražili produženje radnih ugovora zbog prijeke potrebe : Leopold Stern (r u Beču), izbjegao je iz Beča. Kao vulkanizer i stručni učitelj, suprug i otac osamnaesto-godišnje kćeri našao je radno mjesto u tvornici gumenih proizvoda Jiraček u Zagrebu i afirmirati se kao stručnjak za zamjenske sirovine za gume za vozila i za vrpce za izoliranje, te za reciklažu otpada. Tvrtka Jirašek zatražila je 23. srpnja odobrenje za nastavak radnog odnosa: Molba je ostala ležati neriješena u Ravnateljstvu ustaškog redarstva do 4. prosinca 1941, kad je arhivirana uz napomenu da više nije aktualna. Nije poznato što se Leopoldu Sternu dogodilo. Njegovo se ime ne nalazi u popisu identificiranih žrtava KCL Jasenovac. 27 Dr. Günther Fischer (r u Beču, pokršten) davao je privatne satove i podučavao engleski, njemački i francuski jezik u dječjem domu. Kako je ravnateljicu, u Hrvatskoj nastanjenu Njemicu, pratio od ureda policijskog atašea Helma, pod sumnjom da je komunistkinja, Helmovi agenti uzeli su na nišan i Fischera. 28 Zbog prepiske sa svojom majkom, koja je kao izbjeglica živjela u Londonu, Helm je dao uhapsiti Fischera pod optužbom suradnje s britanskom obavještajnom službom i prebačen je u njemački sabirni logor. 29 Katolička crkva i Njemačka evanđeoska kršćanska crkva u NDH 30 smatrale su se pozvanima skrbiti ponajprije za pokrštene Židove pretpostavljajući da će ih ortodoksni Židovi odbaciti i prezirati kao odmetnike i izdajice. 31 Nakon što se Služba za pomoć nearijskim katolicima koja je od radila na zagrebačkom Glavnom kolodvoru 32 zatvorila, nema pisanih tragova za Caritasovu pomoć inozemnim židovskim izbjeglicama, niti za rad župskih organizacija Caritasa 33. Godine 1943, kad se naziralo da će zajedno s preostalim Židovima i aktivisti Židovske bogoštovne općine biti deportirani (što se i dogodilo u svibnju 1943), nadbiskup Stepinac ponudio je predstavniku Međunarodnog odbora Crvenog križa (MOCKA), Juliusu Schmidlinu, da će Caritas preuzeti skrb za ugrožene Židove u istom opsegu u kojemu je to činila Židovska bogoštovna općina 34. Informacije o tome je li nadbiskup Stepinac mogao angažirati Caritas u tu svrhu i imao prilike ispuniti obećanje nema. Prema informacijama što ih je policijski ataše Njemačkog poslanstva primio od svojega agenta (Austrijanca) Kurta Hoppea, Njemačka evanđeoska kršćanska crkva sa svojim biskupom dr. Filipom Poppom primala je za pomoć židovskim emigrantima financijsku pomoć iz Velika Britanije, na račun pastora Beckera u Diskontnoj banci u Zagrebu. No čak ni policijski ataše nije uspio provjeriti tu informaciju, tako da je zaključio da je prije riječ o laži denuncijanta nego činjenici 35. Institucionalne pomoći kršćanskih crkvi zacijelo nije bilo a nema ni svjedočanstava preživjelih o tome da bi vjernici pomagali stranim židovskim izbjeglicama Endlösung za strane židovske izbjeglice 2.1. Faza improviziranja Inozemni židovski izbjeglice, koji su se nakon prijelaza iz Slovenije u NDH javili ustaškom redarstvu, uhapšeni su kao ilegalni imigranti. Erwin Suessmann i Ludwig Fuerstenthal sa svojom suprugom Gizelom dospjeli su onamo, da bi 25. travnja bili premješteni u logor Danica kod Koprivnice. 37 Žene i djeca prebačeni su 20. srpnja iz Kerestinca u bosanski logor Kruščica. Njima su se u kolovozu i početkom rujna pridružile preživjele zatočenice logora Metajna na otoku Pagu i Židovke iz Sarajeva i okoline. Prvoga listopada krenuo je iz Kruščice prvi transport bosanskih Židovki, zajedno sa stranim emigrantkinjama, za Loborgrad. 38 U Danici su ustaše primjenjivali robovski rad, nazivajući ga eufemistički Državna radna služba zatočenici su morali zasuti rovove, što ih je Kraljevska jugoslavenska vojska morala iskopati u ratu protiv njemačkih okupatora. 39 Zbog teškoga fizičkog rada Maximilian König (koji je također s obitelji protjeran iz Slovenije u NDH) pretrpio je puknuće čira na želucu te je mora biti hospitaliziran 40. U Danicu upućeni su austrijski izbjeglice, koji su kao ilegalci najprije bili zatočeni u logoru Kerestinec: Bernhard Schiller iz Beča (r. 1868, kršten u Evanđeoskoj luteranskoj crkvi u Beču prije 40 godina) u braku s arijevkom, u međuratnom razdoblju instruktor inženjera u Siemensu-Zagreb, nakon emigracije iz Beča bio je nastanjen u slovenskome Šoštanju. Njegova nećakinja Elise Schreiber iz Zagreba ishodila je 5. rujna jednokratnu dozvolu za posjet njemu, zato što je bio star i bolestan 41, a u prosincu otpušten je iz logora. 42 Dalja njegova sudbina nije poznata. I Ludwig Fürstenthal i Erwin Suessman 43, te Maximilian König i njegov sin Hans, također ilegalni imigranti iz Slovenije, dobili su rješenja o otpustu iz logora - no rješenja su stigla u Danicu, kad njih ondje više nije bilo. Molbe Stefanie Koenig za oslobođenje njezina supruga Maximiliana i sina Hansa, zbog suprugova lošeg zdravstvenog stanja, odbijene su po nalogu s višeg mjesta 44. Tek je 27. siječnja Ustaško redarstvo izdalo dozvolu za otpust Maximliana i Hansa Königa iz logora 45 no: suprug i sin nisu više bili zatočenici Danice, kao ni Ludwig Fürstenthal (kojem je 25. srpnja bio odobren otpust radi kućne njege), ni Erwin Süssmann. Njihova imena ne nalaze se na popisima žrtava drugih logora. Zato se ne može isključiti mogućnost da su oni dospjeli u transporte koji su od početka srpnja iz Danice krenuli u Gospić. Transporti za Gospić dovezli su zatočenike određene za rad na poljoprivrednim imanjima napuštenim od protjeranih srpskih vlasnika, ili u solanama na otoku Pagu. 46 No ni smještaj zatočenika ni njihov rad nisu bili organizirani. Općinske vlasti usprotivile su se korištenju zatočenika za čišćenje ulica i zgrada, njihove nazočnosti u središtu grada (jer tek je manji broj zatočenika otišao na rad u okolne zaseoke). Provizorni karakter logora u Gospiću (u sudskoj zgradi u samu središtu i u pravosudnome zatvoru te u više objekata u predgrađu) kao i neorganiziran rad, nameću pitanje, nisu li sve te okolnosti trebale zaka- 11

12 muflirati pravu namjenu Gospića? Nije li Gospić bio unaprijed predviđen kao stratište, i je li samo politički zaokret spriječio provedbu plana? Zaokret se dogodio u odnosu na status Druge zone, u kojoj su se nalazili grad Gospić i Lika: Zbog eskalacije partizanskih aktivnosti u Lici, i zbog nesposobnosti ustaških vlasti da izađu na kraj s njima, talijanska vojna uprava odlučila se na reokupaciju Druge zone (u kojoj se nalazila Lika). Talijansko-hrvatski sporazum o tome sklopljen je u Zagrebu 28. kolovoza 1941., s datumom stupanja na snagu 7. rujna Reokupacija značila je da je Talijanska vojna uprava preuzela civilne nadležnosti, da su se sve ustaške oružane postrojbe morale povući i da se redovna vojska podredila talijanskom zapovjedništvu. Ustaške su vlasti već početkom kolovoza zaustavile dalje transporte (iz Bjelovara su židovski izbjeglice krenuli u smjeru Gospića 4. kolovoza 1941, zaustavljeni u Jastrebarskom i vraćeni, pa su zatočenici završili u logoru Krapje (Jasenovac I). 47 Ustaško redarstvo nije se trudilo uredno evakuirati zatočenike - nego ih je odlučilo likvidirati kod zaseoka Jadovno - talijanski garnizon nije spriječio pokolj, kao što nije protekao u pomoć zatočenicima u Gospiću, kad su se neki od njih obratili karabinjeru. Pozivao se na svoju službenu dužnost poštivati suverenitet NDH i sačuvati neutralnost u unutar-hrvatskim svađama. 48 Jacques Sabille, kji je s Leonom Poljakovom skupljao dokumente o ponašanju talijanskih okupacijskih vlasti u Francuskoj, Hrvatskoj i Grčkoj, vidio je u svim predjelima Europe, koje su okupirale Italijani, njihov odlučni otpor i otklon od sudjelovanja u progonu Židova, otpor koji nije bio tek pasivan nego nastojanje izbaviti što više ugroženih Židova. (...) Talijanskim vojnicima nije trebalo zapovjedi odozgo, oni su spontano djelovali. 49 To se ne može potvrditi ni za Gospić, ni za Slano ili Metajnu. 50 Da su ustrijeljeni u Jadovnu austrijski Židovi Erwin Suessmann i Ludwig Fuerstenthal, Maximilian Koenig i njegov sin Hans, te pripadnici skupine alije iz Beča, Graza, Berlina, Leipziga, Soprona, Pecsa, Gyoera, Sombora i Mediasa (Rumunjska), može se pretpostaviti zato, što se njihova imena ne nalaze na popisu žrtava KCL Jasenovac, kamo su dopremljeni preživjeli iz Gospića i Slana, poslije ukidanja tih logora (21. kolovoza 1941). 51 Njihovih imena nema ni na - samo djelomično očuvanim - popisima zatočenika u Slanome 52 Među zatočenicima koji su iz Gospića morali krenuti na marš smrti 53 nalazi se austrijski izbjeglica i član zagrebačkog atletskog kluba Makabi Willy Kaiser. On je riskirao bijeg iz Slana. U pokušaju da prepliva Velebitski kanal izgubio je u noći orijentaciju, biva uhvaćen i sutradan ustrijeljen. 54 Za inozemne žene izbjeglice koje su preživjele ženski logor Metajna (otok Pag) nema izvora Druga faza provedbe Endlösunga - organiziranje koncentracijskih logora Od listopada transporti sa stranim židovskim emigrantima u Loborgrad odvijali su se kao na tekućoj vrpci. Početkom studenoga stigle su zatočenice iz Slavetića, zatim žrtve deportacije Židova iz Daruvara i Bjelovara, koje su 4. kolovoza morale krenuti put Gospića i vratiti se, zbog raspuštanja logora u odredištu. U Jastrebarskome se vlak zaustavio, stražari su muškarce odvojili od žena, da bi i muškarci i žene, ali u zasebnim vagonima, završili u logoru Krapje. Žene i maloljetnici nastavili su put Loborgrada: 55 Među prvim austrijskim izbjeglicama stigla je Noemi Stegmann, supruga prokurista tvornice cipela Filip Rein u Karlovcu, Cezara Loewyja, kći novinara iz Badena Davida Stegmanna, koji je kao strani emigrant živio na prisilnom boravku u Pisarovini. Noemi Stegman-Loewy vodila je u Karlovcu privatnu školu. Cezar Loewy je prije supruge odveden u logor. 56 Noeminu ocu Davidu kotarsko je redarstvo u Karlovcu u više navrata odbijalo molbu za dozvolu preseljenja u Karlovac, kod kćeri (i uz predočenje jamstvenog pisma karlovačkog ugostitelja Pavla Horvata, koji je i drugim ugroženim osobama izašao na taj način ususret, skrivao progonjene osobe u svome hotelu i zaslužio počasni naslov Pravednika među narodima). 57 David Stegmann (Noemin otac) deportiran je 5. lipnja iz Pisarovine u Jasenovac. 58 U kolovozu Loborgrad služio je kao sabirni logor za Židove koji su iz cjelokupnog područja NDH odvedeni u sabirne logora na Istoku. S polaskom posljednje željezničke kompozicije sa zatočenicama i zatočenicima 30. kolovoza završava povijest židovskog logora u Loborgradu. 59 Margot Mandel (r. 1925) i Kurt Mandel (r. 1930) 60 kojima su članovi obitelji ubijeni u Jasenovcu, 61 maloljetni Kalfuss (ime nepoznato 62 ), kojima je sedmero članova obitelji stradalo u Jasenovcu, bili su među maloljetnicima u transportu prema Istoku, također i Hedi (Hedwig) Tudiower, koja je s alijom u travnju stigla u Zagreb, i kojoj je u logoru zbog ponovljena neposluha u ožujku dva dana uskraćena hrana. 63 Epidemija tifusa u logoru Loborgrad - od tifusa je umrla Caecilia Kolm iz Beča (r. 1881) 64 - ponukala je zapovjednika logora Hegera da 10. prosinca premjesti stanovit broj pravoslavki te manji broj hrvatskih Židovki, među njima i izbjeglice Klaru Kroner, Karolinu Raab i Katharinu Heller u logor Gornja Rijeka. Ondje su Karolina Raab i Katharina Heller (čiji je suprug Geza ubijen u Jasenovcu) uspjele nabaviti potvrde o arijskom podrijetlu i o mješovitom braku. Dne 28. svibnja njih dvije oslobođene su iz logora. 65 To se dogodilo i Mariani (Mary) Allina, r. Kohn; (r u Beču). 66 Dalja sudbina oslobođenih žena nije poznata. Deportirane ubijene su - prema izjavama preživjelih zatočenica za Grasku komisiju za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i domaćih pomagača - u Auschwitzu. 67 Prvi transporti inozemnim židovskim izbjeglicama s odredištem KCL dovezli su zatočenike u logor Krapje. Onamo su stigli izbjeglice iz prisilnog boravka u Daruvaru, koji su 4. kolovoza (tijekom sustavna odvođenja Židova iz Bjelovara i okolice) utovareni u vlak s odredištem Gospić. Isti cilj imao je transport koji je 17. srpnja krenuo iz Rume. Židovski izbjeglice u Rumi bili su sudionici Kladovo-transporta 68, koje su srpske vlasti protjerale na područje NDH. Ušli su u Hrvatsku kao ilegalni imigranti (bez obzira na okolnosti prijelaza granice) i raspoređeni u logor Kruščica i u Jasenovac, nakon što je vlak morao proći istu odiseju kao onaj s emigrantima iz Daruvara. U smjeru Gospića, da bi se zaustavio u Jastrebarskom i vratio se, s konačnim odredištem Krapjem. 69 Neki su dospjeli u Daruvar i krenuli na put u Gospić zajedno s daruvaskim izbjeglicama: Josef Mandel (1886) i Leopold Mandel (1921) stradali su u Jasenovcu. 70 Süssel Mandel (Josefova supruga), njihove kćeri Helene i Margot kao i maloljetni sin Kurt završili su u Loborgradu i 30. kolovoza u transportu za Istok. Marton Kreutenberg (1906), njegova supruga Serena i njihov sin Samuilo (1935) dovedeni su iz Rume u Jasenovac, da bi Serenu i maloljetnoga Samuila premjestili u Loborgrad. Istu sudbinu - odvajanje članova obitelji - doživjeli su bračni parovi Elvira i Emil Hutterer 71 te Klara i Benno (1892 ili 1893) Kroner. 72 Benno je ubijen u Jasenovcu. 73 Izbjeglice prijavljeni sa stanom u Zagrebu uhapšeni su 5. rujna i odvedeni u sabirni logor Zavrtnica, a 11. rujna u Jasenovac. 74 Iz Zavrtnice uputili su molbu Ustaškom redarstvu da im izdaju izlazne dozvole, jer imaju ulazne certifikate za treće zemlje. 75 Nisu mogli znati da je Ravnateljstvo za javni red i sigurnost donijelo zabranu izdavanja izlaznih dozvola njemačkim Židovima. To je dogovorio načelnik židovskog odsjeka RAVSIGUR-a dr. Vilko Kühnel, s agentom RSHA Erwinom Fraenzelom u Židovskom odsjeku RAVSIGUR-a. 76 Identificirane žrtve Jasenovca iz ove skupine emigranata su Karl Fleischer (1913.) i Karl Spitzer (1888.), odojica iz Beča. Fleischer je ubijen 1942., Spitzer u Jasenovcu. 77 Eugen Weiss (1911.), Paula Weiss (1893.) Hinko/Heinrich Zweigenthal (1894.), svi iz Beča, zatim Anton Steinhardt (1903.) iz Bieringsdorfa (pokrajina Gradišće), Ludwig Weiss (1919.) iz Mattersburga (Gradišće), Ernst Wolf (1896.) iz Eisenstadta/Željeznog, Salomon Wald (1882.) iz Frankfurta na Maini, Leig Weisman (Leib? 1903.) iz Hamburga, ne nalaze se na poimeničnom popisu identificiranih žrtava Jasenovca. Devetnaestoga rujna transporti sa Židovima krenuli su iz Pisarovine, gdje su od svibnja inozemni židovski izbjeglice živjeli na prisilnom boravku. Kotarsko poglavarstvo u Pisarovini zatražilo je udaljavanje Židova, zato što se kod njih radi o neproduktivnim potrošačima ionako oskudnih živežnih namirnica u cijelom kotaru, o nepodnošljivom gospodarskom teretu, o bezobzirnim kupcima koji plaćaju svaku cijenu za hranu i na taj način dižu cijene živežnih namirnica. Kotarsko poglavarstvo završilo je svoje pismo Ustaškom redarstvu zahtjevom: Odvedite Židove u Kerestinac! 78 Izbjeglice su odvedeni u Krapje 79 ; još jedan transport polazio je u ožujku 1942., s muškarcima u Jasenovac, sa ženama i djecom u Staru Gradišku. 80 O njihovoj sudbini - da su svi ubijeni - može se, zbog nedostatka izvora, samo nagađati. 81 Isti dan, ustaški redarstvenici digli su i emigrante u Jastrebarskom: žene (Fischel, ime nije navedeno: Helene ili Mariana; Elisa Neumann s djetetom Lotte, Ida i Lea Sterensis, Dora Werner i Tudiower Hedy u Loborgrad, a muškarce u Jasenovac, Julia Herceg i Berta Roger stigle su u Loborgrad. 82 Na popisu muškaraca odvedenih u Jasenovac nalazi se tek jedna osoba s punim imenom i prezimenom (Angelo Gustav Haymann, r u Beču); sve ostale osobe ne mogu se identificirati. 83 Izbjeglice u Derventi 84 i u Brčkom deportirani su zajedno s bosanskim Židovima od siječnja na dalje, i to pod optužbom da potpomažu četnike ili partizane protiv NDH i ustaše. 85 Dne deportirani su inozemni izbjeglice iz Vukovara i okolice: Jakob Waldmann (1916.) i Mendel Waldmann (1890.), dvojica zubnih tehničara rodom iz Poljske. Izbjegli iz Beča, ing. el. Jakob Lustig iz Beča (1889.) ubijen u Jasenovcu) 86 U Staru Gradišku odvedene su Margarethe Hacker iz Bečkog Novog Mjesta (1899.), kći Gertrude (1928.) i sin Robert (za oca i supruga Heinricha nema podataka); te supruge Theresia Lustig (r u Beču) s dvoje male djece, Mirca Waldmann (r u Beču). 87 Iz Vinkovaca, kamo su deportirani iz Hrvatskih Karlovaca u ožujku 1942., odveden je u Jasenovac u svibnju transport s 358 Židova iz Srijema. Za okolnosti te deportacije ima pojedinosti u obliku naputka Židovskog odsjeka. U Vinkovce otputovao je prije polaska transporta službenik Židovskog odsjeka Ustaškog redarstva, liječnik, s nalogom da nadzire i oduzimanje svih osobnih predmeta, poglavito vrijednina, nakita, novca U transportu nalazili su se i austrijski Židovi Bernhard Wolf (1862. iz Gradišća, pekar, daljnja sudbina nepoznata), dr. Izidor Wachler (kemičar i ljekarnik, r ubijen u Jasenovcu i Esad Spitzer (1911.) radnik iz Beča; daljnja sudbina nepoznata. Ingeborg Beck iz Dresdena (1921.) ubijena je u Jasenovcu 90 ; sudbina Etelke Propper iz Beča (1904.) nije poznata. 91 Erwin i Johanna Schiller austrijski Židovi iz Rume, željeli su emigrirati u SAD. 92 Popis identificiranih žrtava KCL Jasenovac (uključivši Staru Gradišku) sadrži više stotina imena austrijskih emigranata i emigrantkinja, identificiranih (na osnovi svjedočenja suzatočenika i poznanika). 93 Prema statistikama Središnjeg statističkog u Beogradu, 90% zatočenika deportiranih u ustaške koncentracijske logore god i (Židova i nežidova) ubijeni su. Potkraj u Staroj Gradiški više nije bilo Židovki ni židovske djece. Ženski logor Đakovo ima osobito dramatičnu, ali javnosti nepoznatu povijest. Logor je osnovala, na zahtjev Ureda III. u MUP-u (UNS), Židovska općina u Osijeku. Kao najpogodnije mjesto izabrala je skladišni prostor mlina Cerealia u Đakovu u vlasništvu - biskupije Đakova. Logor je trebao poslužiti kao privremeni smještaj bosanskim Židovkama i njihovoj djeci, zbog prenapušenosti logora u Kruščici i Sarajevu. Pod uvjetom da logor neće raditi dulje od mjesec dana, biskup dr. Antun Akšamović nevoljko je pristao. Dokumentacije o pregovorima između biskupije i Židovske općine u fondu Ministarstva pravosuđa i bogoštovlja nema - a Arhiv biskupije Đakova odbijao je (bez obrazloženja) molbu za uvid u građu. 94 No ipak, godine Zoran Vasiljević uspio je doći do izvora. 95 Njegov je prikaz polemičan - no, da se držao činjenica, vidljivo je iz podataka u doktorskoj disertaciji Grge Grbešića, svećenika (današnje) Nadbiskupije đakovačko-srijemske: 96 Logor potkraj nije prestao raditi - što više: Tada je u njemu boravilo 1881 zatočenica, a u veljači bilo je već blizu 3000 zatočenica, među njima 674 maloljetnih. Najstarija žena imala je više od devedeset godina. 97 U logoru je buknuo trbušni tifus - Zlatan Vasiljević tvrdi da je skupina gradišćanskih Židovki, deportiranih iz Podravske Slatine bila zaražena kad su stigle i tako prouzročila epidemiju, i da je ustaški stan u Podravskoj Slatini oboljele žene namjerno premjestio u logor u Đakovo, ne bi li biološkim putem riješio višak zatočenica. U magazinima nije bilo dovoljno mjesta za uređenje bolničkog bloka i karantenu, a nedostatak sanitarnih uređaja pogodovao je širenje bolesti. 98 Biskupski ordinarijat ipak nije dopustio dogradnju uz postojeće objekte za dodatne latrine niti je bio spreman odstupiti drva za ogrjev za stavljanje u pogon aparata za dezinfekciju. Iako su liječnici Židovske općine u Osijeku koja je upravljala logorom, učinili sve što je bilo u njihovoj mogućnosti, a aktivisti zajednice brinuli za bolesnice, epidemija je harala dva mjeseca. Župnik je svjedočio da grobari svaku noć odvoze i pokapaju ih na Đakovačkom groblju. 99 Uloga biskupa dr. Antuna Akšamovića u kontekstu logora u Đakovu prikazao je doduše s tendencioznim naglaskom, Zoran Vasiljević, no u činjenicama se podudara s njime prikaz u članku svećenika Grge Grbešića. Biskup je protiv osnivanja logora u Đakovu opetovano i oštro prosvjedovao, čak i kod samog Poglavnika. Postojanje konclogora neprimjereno je biskupskome gradu, šteti ugledu i ćudoređu; biskupija gubi najamnine; zbog nedostatnih higijenskih i sanitarnih uvjeta u magazinima i prenapučenosti prijete zarazne bolesti i ugrožavaju gradsko stanovništvo. Briga za grad, za stanovništvo, gospodarstvo biskupije - a gdje su zatočenice? To se pitaju podjednako Vasiljević kao i Grbešić. Ni biskup ni biskupski Duhovni stol nisu iskazali kršćansku ljubav ni solidarnost, poglavito ne načelno protivljenje progonu Židova. 100 Vasiljević i Grbešić slažu se i u tome što su biskup Akšamović i generalni vikar biskupije, dr. Ivan Rogić, zabranivši dogradnju prostorija, uskratili poboljšanje sanitarnih uvjeta zatočenicama. Požurujući iseljavanje zatočenica, biskupski ordinarijat nije ni trenutka razmišljao o tome što će se dogoditi sa zatočenicama kad se zatvori logor u Đakovu, gdje je Židovska općina u Osijeku mogla još donekle utjecati na životne uvjete logorašica. Odgovor je morao biti poznat i biskupu i biskupskom ordinarijatu. Ustaške su vlasti malokad nekoga oslobodile iz logora. Logorašice bi dospjele u Staru Gradišku ili u Jasenovac. No Grgur Grbešić smatra da bi biskupova suglasnost s poboljšanjem život- 12

13 nih uvjeta u logoru mogla biti tumačena kao suglasnost neograničenom trajanju logora u gradu. Tada bi na Crkvu pala odgovornost za sam logor. 101 Ali Grbešić smatra da je biskup trebao odlučnije zastupati humanost i kršćanska načela. 102 Masovno umiranje u logoru potvrđuju računi gradske uprave groblja u Đakovu za lijesove i pokope, koje je UNS refundirao od Židovske općine u Osijeku. Prvi vrhunac broja smatrnih slučajeva dnevno bilježi se sa 14 lijesova (dotad je od dnevno trebalo između jednog i 9 mrtvačkih sanduka. 103 Grobar Stjepan Kolb je na vlastitu inicijativu obilježavao svaki grob u koji je noću pokopao logorašice, malenim limenim pločicama (one su nadživjele vihore vremena i omogućavaju i sada identificiranje grobova. 104 U brojeve smrtnih slučajeva u logoru nisu uračunate pacijentice umrle u gradskoj bolnici u Osijeku i vjerojatno pokopane na jednom od dvaju židovskih groblja (u Gornjem i u Donjem gradu). Dne 24. ožujka umrla je u bolnici u Osijeku bečka izbjeglica Greta Wilder (Vilder), logorski broj Potraga za mjestom ukopa nije dala rezultate. 105 Još jedan val masovnog umiranja bilježi se u lipnju. Među 17 smrtnih slučajeva 2. lipnja bilježi se i Helene Mandel (1905) 106, a Stella Lustig umrla je 5. lipnja 1942., kad se registrirala 21 žrtva epidemije tifusa. 107 Među umrlima u Đakovu zabilježene su još Maria Hochberger, umrla krajem ožujka 1942) 108 i Berta Hochstaedter (pokopana 8. ožujka 1942) 109 te Dora Schiller. Njezin suprug Emmerich ubijen je u Jasenovcu. Sudbina šesnaestogodišnje kćeri bračnog para, koja je s roditeljima bila na prisilnom boravku u Draganiću, nije poznata. 110 Logor je zatvorilo Ministarstvo zdravlja, nakon uviđaja na licu mjesta i najnužnijih intervencija u higijenske prilike. Od 15. lipnja nadalje Ustaški je stan u Osijeku organizirao transporte u Jasenovac. S danom 30. lipnja logor je službeno bio raspušten. 111 Dalja sudbina žena i djece logora Đakovo nije poznata. 112 U srpnju došao je iz Glavnog ureda za sigurnost Reicha (Reichssicherheitshauptamta, RSHA) stručnjak za židovska pitanja Franz Abromeit 113 u ured Policijskog atašea Helma, odlučan dosljedno provoditi rješavanje židovskog pitanja. Iz zbirke dokumenata skupljenih od Leona Poljakova i Jacquesa Sabillea 114, dokumentiran je dogovor Državnog tajnika u Ministarstvu vanjskih poslova Njemačkog Reicha, Martina Luthera, s hrvatskom stranom (bez pobliže informacije o uključenim predstavama NDH) o izručenju Židova Njemačkom Reichu - četiri do pet tisuća osoba, uključivši Židove iz Druge zone. Unatoč usklađenog pritiska njemačkih vlasti na Italiju, taj plan nije uspio - zahvaljujući uroti visokih službenika talijanskog Ministarstva vanjskih poslova (najviši među njima bio je šef kabineta ministra Ciana, Marquez d Aleja), general u Vojnom stožeru i u Vrhovnom zapovjedništvu za Sloveniju i Dalmaciju (SUPERSLODA). Talijansku urotu, odugovlačenje s odgovorom na njemačke pritiske i odluku da se zadrži nadzor nad Židovima u Drugoj zoni, naposljetku upućivanje Židova u talijanske koncentracijske logore Kraljevica (od studenoga srpnja 1943.) i Kampor/ otok Rab, prikazao je Daniel Carpi. 115 Na teritoriju NDH krenuli su u kolovozu dogovoreni transporti iz Osijeka i Zagreba. Troškove kuna (ca RM) snosio je RAVSIGUR 116 i naplatio od Državne riznice iz oduzete židovske imovine. 117 Tridesetoga kolovoza ravnatelj Židovskog odsjeka u MUP-u dr. Vilko Kuehnel obznanio je da je s danom 30. kolovoza deportaciju Židova u Njemački Reich okončana, 118 Prema obavijesti načelnika Karabinjerskog odreda za sjevernu Hrvatsku i Sloveniju za talijansko Ministarstvo vanjskih poslova, general Giuseppe Pièche, svi su zatočenici iz hrvatskih transporata u zemlje pod njemačkom okupacijom pogubljeni u plinskim komorama. 119 Dne 19. siječnja njemački poslanik u Zagrebu Siegfried Kasche i UNS postigli su dogovor o definitivnom rješenju židovskog pitanja u NDH. Abromeit i načelnik Židovskog odsjeka MUP-a dr. Filip Crvenković, 120 dogovorili su se o operativnom planu. Dne 27. siječnja policijski ataše Helm, potvrdio je šefu RSHA - Odjela IV B. 4 Adolfu Eichmannu da je zapovijedio hapšenje svih Židova bez obzira na spol, dob i vjersku pripadnost, s time da je trebalo izuzeti mješance, počasne arijce i židovske supružnike u mješovitim brakovima. Uhapšeni i zatočenici u koncentracijskim logorima, koji nisu nužni za rad, deportirat će se u Reich. 121 Dne 4. veljače počelo je ostvarivanje dogovora, 122 pretpovijesti najvećega deportacijskog vala na području NDH (koja je, po naknadnoj kritici Feldkommandanture u Zagrebu obuhvatila prevelik broj Židovki (djevojaka i žena), u odnosu na premalen broj muškaraca. 123 Bilanca stradanja inozemnih židovskih izbjeglica u NDH, na osnovi građe u hrvatskim arhivima: 110 identificiranih žrtava koncentracijskog logora Jasenovac; 69 zatočenika, koji nisu na Poimeničnom popisu identificiranih žrtava; 18 Židovki iz Poljske, emigriranih iz Austrije, u Staroj Gradišci (nepoznatih sudbina); u Đakovu nastradalo je 35 zatočenica iz Srednje Europe Austrije, a u Lobor- Gradu 55. Popis svih izbjeglica iz Srednje Europe koji su ušli u Kraljevinu Jugoslaviju i upućen u mjesta prisilnog boravka sadrži više od 700 imena za koje se, osim prisilnog boravka ne može utvrditi sudbina. U tu skupinu spadaju 94 židovskih izbjeglica u Fužinama, od kojih su se pojedine osobe zaputile u Zagreb, prijavile se policiji - i našli se na popisima zatočenika u KCL Jasenovac. Koliko ih je Talijanska vojska početkom studenog odvela u talijanski koncentracijski logor Kraljevica (u kojem je, prema popisu Jevrejskog istorijskog muzeja, JIM Beograd - boravilo 70 izbjeglica iz Njemačke, Austrije i Češko-moravskog protektorata), u arhivskoj građi ne može se ustanoviti. Poželjeli bismo sugovornike s kojima sam o tome porazgovarala, da su se u zadnji čas ipak domogli teritorija Druge zone ili pak prije spasonosnih viza za odlazak u Kraljevinu Italiju - no... Escaping from persecution in Hitler s Germany, German as well as Jews from all over Middle Europe came to Yugoslavia. As undesired guests anf foreigners they were forced to settle in the Yugoslav province. Some hundreds of them did not succeed in escaping the Endloesung they were deported in by the ustasha; in it was the energetic and ambitious German expert for Jewish issues Franz Abromeit, to perform the Endloesung, deportation of Croatian Jews including foreign Jewish emigrants. Yet, for more than 800 emigrants registered in Croatian arhives, it was not possible to reconstruct their fate. Croatians believe or would prefer to believe that they probably succeeded in achieving permits for immigration countries. This would be good luck, however I would kindly ask all readers who remember some of the mentioned persons or who have information of their fate, kindly to let me know it! Thank you in advance! 1 HDA, Innenministerium (MUP NDH), kutija 326 (UZUR ŽO ).; RUR-ŽO, kutija 7, 6841/1941 Inv. Nr ; br. Dizdar, Logori ČSP (22), S HDA, RUR-ŽO, kutija 4, br. 2264/1941-inv. br HDA, RUR-ŽO, kutija 5, br inv.br od Andrej Pažur, Reševanje Judov preko avstrijsko-jugoslavanske meje od anšlusa do aprilskoga napada sil osi na Jugoslavijo, Predavanje povodom Međunarodnog simpozija u okviru projekta Shoa spominjamo se ob međnarodnem dnevu spomina na žrtve holokavsta. Maribor, Povzetki referatov, str. 5 5 A. Pančur, Judje s Spodne Štajerske in Gorenjske kot žrtve holokavsta v Evropi (Juden der Untersteiermark und Oberkrains als Opfer des europaeischen Holocaust.) Institut za novejšo zgodovino, Ljubljana: ( ), S HDA, MUP NDH, kutija 194, br / odredbe od i HDA, Ravnateljstvo ustaškog redarstva (u daljem tekstu skraćeno: RUR-ŽO), kutija. 2, br. 380/1941-inv. br od : Izraz strani židovski emigranti se koristi u svim fondovima iz NDH za izbjeglice iz Srednje Europe. 8 I. Goldstein, Holokaust S HDA, MUP NDH, kutija. 193, br. 5904/41 od Odbijenica Froschove molbe v. RUR ŽO, kutija 7, br inv. br od HDA, RUR-ŽO, kutija br. 16 prijavnice nisu datirane! 11 HDA, RUR-ŽO, kutija br. 17, prijavnice br. 3183; nema podataka o tome, kako je i zašto Moritz Ziegler iz Fužina stigao u Zagreb. 12 HDA, RUR-ŽO; kutija br. 18, prijavnica bez broja. 13 HDA, ibid. prijavnica br Ubijen godine u Jasenovcu; identificiran i na Poimeničnom popisu žrtava KCL, Jasenovac: 15 HDA, RUR-ŽO, kutija 17, prijavnica Identificirana žrtva KCL, Jasenovac: 17 HDA RUR-ŽO, kutija 18, prijavnica br HDA, RUR-ŽO, kutija 17 i 19, prijavnica br. 3179, Saphier Hinko/Heinrich i Ilinko rođeni su u Osijeku. 19 U zbirci dokumenata Veze Međunarodnog odbora Crvenog križa s Hrvatskim crvenim križem. Urednik Mario Vego, Zagreb, g., nalaze se molbe predsjednika Dr. Huga Kona za dodatna sredstva i angažman Međunarodnog odbora Crvenog križa (MOCK) za povoljniji promjenski tečaj franaka u dinare odnosno kune. O kontaktima s međunarodnim židovskim udrugama za pomoć v. I. Goldstein, Kontakti Zagrebačke židovske općine s inozemst (International Contacts of the Zagreb, Jewish Community). U: Kladovo Transport. Zbornik radova sa Okruglog stola (Round vom od table transcripts), Beograd, 2002, str (engleski tekst: str ) 20 HDA, RUR ŽO, kutija 2, br. 286/1941-inv. br , br. 556/1941-inv. br Dne vlasti su deblokirane neke račune, ne bi li ublažile pomanjkanja deviznih zaliha: I. Goldstein, Kontakti str HDA, RUR-ŽO, kutija 2, Z1 286/1941-inv. br HDA, RUR-ŽO, kutija 4, br. 2353/1941-inv. br I. GOLDSTEIN, Holokaust S. 244, 246 und HDA, RUR ZO, kutija br. 4, br i 7894/1941 inv i HDA, RUR-ŽO, kutija 2, br. 286/1941-inv. Nr Fischer je HDA, Arhiv Helm, kutija 17, bl. 79 (Akt: Fischer Dr. Guenther) 30 Službeni naziv Evangeličke crkve Augsburške ispovijesti (Luteranske crkve) u Zakonu o vjerskim zajednicama Kraljevine Jugoslavije iz 1931 i odluke Njemačkoga narodnosnog saveza Podunavskih Švaba iz Georg Wild, Die Deutsche Evangelische Kirche in Jugoslawien Muenchen, 1980, str Dokument u Arhivu Nadbiskupskog Duhovnog stola u Zagrebu (NAZ), br. 117/1941: Jure Krišto, Sukob simbola S.274. O zalaganju nadbiskupa Stepinca za nearijske katolike pratio je agent policijskog atašea Helma, Gošnjak: HDA, Arhiv Helm, kutija 4, br Arhiv Nadbiskupije zagrebačke sadrži, prema Registru presidijalnih akata , sljedeće dokumente vezane uz emigrante : NAZ. 82 i 183. iz godine, te br. 183.Pr/1939. Ravnatelj arhiva (NAZ), prof. dr. Stjepan Razum dao mi je na uvid dokument br Pr./1939, Izvještaj o djelatnosti akcije za pripomoć emigrantima od do (s pismenim pozivom Državnog tajnika Sv. Stolice, kardinala Eugenja pacellija od godine). Koristim priliku da mu ovime zahvalim. Ostali citirani dokumenti ne nalaze se u registriranim fondovima: poruka prof. dr. Stjepana Razuma autorici od godine. 33 Rad Caritasa neistraženo je područje novije crkvene povijesti u Hrvatskoj. Nekoliko Podataka nalazi se u Dnevniku Diane Budisavljević Izd. Josip Kolanović Silvija Sabor, Zagreb, str. 20, 54, 55, 99, Mario KEVO, Veze Međunarodnog Odbora Crvenog križa I. sv. dokument br. 10 (ožujak 1943.), str HDA, Archiv Helm, Fasz. 5, Z Kurt Hoppe hrvatskih Pravednika među narodima primili su odličja za spašavanje Židova iz područja bivše Jugoslavije. 37 HDA, RUR-ŽO, kutija 4, br inv. br / HDA, Ustaško povjerenstvo za grad Koprivnica, kutija 1, br HDA RUR-ŽO, kutija 3, br. 901/1941-inv. br HDA, RUR-ŽO, kutija 3, br. 901/1941-inv. br ; kutija 11, br inv. br HDA, RUR-ŽO, kutija 5, br inv. br od HDA, RUR-ŽO, kutija 10, br inv. br HDA, RUR-ŽO, kutija 5, br inv. br od HDA, RUR-ŽO, kutija 3, br. 901/1941. i 1926/ HDA, RUR-ŽO, kutija 11, Z inv. br Popisa zatočenika Gospića i Jadovna nema u Jevrejskom istorijskom muzeju u Beogradu (JIM) ni u djelu Jaše Romano, Jevreji Jugoslavije S Hrvatski državni arhiv Bjelovar (HDA-B), fond SUBNOR, br Popis židovskih emigranata, sign. 44/ Zeev Milo (alias Vladimir Mueller), Im Satellitenstaat Kroatien Eine Odysee des Ueberlebens Mit ausführlicher Beschreibung der historischen Ereignisse. 2 Klagenfurt, 2002, str Leon Poljakov-Jacques Sibille, Jews under the Italian Occupation, Pariz 1955, str. 10, 11 i Z. Dizdar, Italian politics toward Croatians ili occupied territories during the Second World war, Review of Croatian History, No. 1 (2005.), Zagreb, Branislav Ostojić-Mihael Sobolewski, Pag - Pakao u kamenoj pustinji: U: Novi list, Rijeka, br ; Ovdje: br Branislav Ostojić-Mihael Sobolewski, Pag... br. 175.

14 54 M. Peršen, Ustaški logori. Zagreb, 1965., str Goldstein, Holokaust... str HDA Zagreb, Ustaško povjereništvo za grad Koprivnicu, popis maloljetnika u koncentracijskom logoru Loborgrad. Popis sadrži 200 imena i prezimena. 56 HDA, RUR-ŽO, kutija 14, br I. Goldstein, Solidarnost i pomoć Židovima u Hrvatskoj. U: Radovi - Zavod za hrvatsku povijest, sv , Zagreb 2004, str , ovdje str HDA, RUR-ŽO, kutija 14, br HDA, RUR-ŽO, kutija 14, br. 4741/1941-inv. br spisa nema u kutiji! 58 HDA, RUR-ŽO, kutija 14, br HDA, UNS, kutja 1, br. 248/ HDA, Ustaško povjereništvo, Koprivnica, Popis maloljetnika; HDA Zagreb, UNS, kutija 1, sign. 248/1-5-3, popis zatočenika KCL Loborgrad HDA, RUR-ŽO, kutija 16, br popis zatočenika iz transporta od , stavka I. Goldstein, Holokaust... str HDA, RUR-ŽO, kutija 16. br. 6196, popis stavka 44. Troškove za pokop uprava logora naplatila je od Židovske bogoštovne općine u Zagrebu: ibid. 65 HDA, RUR-ŽO, kutija 8, br inv. nr od ; kutija 13, br inv. br HDA, RUR-ŽO, kutija 6, br od ; kutija 15, br inv. br od HDA Bjelovar, SUBNOR sign. 44/45 - popis stranih židovskih emigranata. Popis počiva na iskazima logorskih drugova (rukopisna bilješka na popisu) 68 U Dunavskoj luci Kladovo čekala su od 31. prosinca prisilno tri parobroda s više od židovskih izbjeglica iz Srednje Europe, zato što brodovi nisu dobili dozvolu ulaska za Rumunjsku i nastavak puta za Palestinu. Izbjeglice su smjele napustiti brodove; neki su tražili smještaj kod lokalnog stanovništva, u Šapcu i u Prahovu, jer se boravak odužio u nedogled. Naposljetku je njemačka okupacija Srbije dostigla izbjeglice: O kladovskom transportu v. zbirku predavanja (okruglog stola Kladovo transport, Zbornik radova s okruglog stola, Beograd Beograd, V. i monografiju austrijskih povjesničara Gabriele Anderl i Waltera Manoschega, Gescheiterte Flucht. Der Kladovo-Transport auf dem Weg nach Palastina , Beč, HDA, RUR-ŽO, Kutija 13, Br inv. br HDA, Ustaško povjerenstvo...popisi logora Loborgrad, Jasenovac i popis maloljetnika u Loborgradu 72 HDA, RUR-ŽO, kutija 6, br od HDA, RUR-ŽO, kutija 13, br. 5156/1941 inv. br (deportacija ukupno 199 Židova u Zagrebu Jasenovac). 75 HDA, RUR-ŽO, kutija 6, br. 4925/041-inv. br od HDA, Ustascha-Polizeidirektion (RUR ŽO), Fasz. 6, Zl inv. br i Zl inv. br , ibid. kutija br. 3, dok. br inv. br HDA, RUR-ŽO, br. 4741/1941-inv. br spis ne postoji! 80 HDA, RUR-ŽO, kutija 13, br. 2235/ Z. Dizdar, Logori... Časopis za suvremenu povijest, br. 22, str HDA, RUR-ŽO, kutija 9, br. 14/ inv. br ; kutija 12, br. 4741/ inv. br HDA, Fonds 252, (RUR ŽO), kutija 9, br. 14/ inv. br HDA Zagreb, upućivanje na prisilni boravak u Bosnu, iz Makarske, zbog mogućih sukoba Židova i njemačkih turista: Banovina Hrvatska, Odjel za državnu zaštitu, kutija 68, br od HDA, RUR ŽO, kutija 8, br. 7941/ od HDA, RUR-ŽO, kutija 12. br inv. br od i kutija 13, br inv. br HDA, RUR ŽO, kutija 12, broj inv. br HDA, kutija 15, br inv. br od HDA, RUR-ŽO, kutija 15, br inv. br Grga Grbešić, Prijelazi Židova u Biskupiji đakovačko-srijemskoj ). U Časopisu za crkvenu povijest, CCP, br. 52 (2003), str , ovdje str Metode identificiranja žrtava (nad kojima se nisu mogli obaviti antropološke mjere identificiranje opisao je autorici Đorđe Mihovilović, kustos u JUSP-Jasenovac, koji je zajedno s Jelkom Smrekom izradio poimenični popis. Radovi još teku, popis se kontinuirano upotpunjuje. Telefonski razgovor u siječnju Bei der Verleihung der Auszeichnung Gerechte unter den Völkern an die ehemalige (verstorbene) Oberin des Klosters der Barmherzichen Schwestern des Hl. Kreuz in Đakovo, Mutter Amadea Pavlović (Für die Rettung der jüdischen Schülerin Zdenka Grünbaum vor der Lagereinweisung) deutete der Weihbischof von Đakovo, Dr. Đuro Hranić, an. dass die Existenz des Konzentrationslagers Đakovo auf kirchlichem Grund in der Vergangenheit Anlass geboten habe, die Kirche zu desavouieren, weshalb eine genaue Erforschung der Entstehungsgeschichte dieses Lagers nötig sei. Daher werde die Kirche das Archiv öffnen, wenn die Zeit dafür reif ist. An welchen Kriterien eerkennen will, wann und ob die Zeit reif ist, sagte er nicht. 95 Zoran Vasiljević, Sabirni logor Đakovo, Centar za povijest Slavonije i Baranje, Slavonski Brod, 1988., str G. Grbešić, Prijelazi... S Zlatan Vasiljević, und Pinto, Avram i Pinto, Dokumenti o stradanju Jevreja u logorima NDH, Sarajevo, 1972, S HDA, UNS, Sign. 248/ Zoran Vasiljević, Avran Pinto i David Pinto, Dokumenti o stradanju Jevreja u logorima NDH. Sarajevo, 1972, str G. Grbešić, Prijelazi... S. 168: Zamolba biskupa Akšamovića Poglavniku da se ukloni logor židovskih žena u Đakovu, 1. III. 1942, u arhivu biskupije Đakovo: AĐB, 1185/ G. Grbešić, Prijelazi... S eu 103 HDA, Fonds 248 (UNS), kutija 4, br Na inicijativu Lele Maestro od Židovske općine u Sarajevu članovi zajednice sanirali su Židovsko groblje u Đakovu s pločicama. Zbog njih, Židovsko groblje u Đakovu dobit će status Spomenika kulture Ha-Kol, Zagreb, ožujaktravanj 2011, str HDA, UNS, kutija 4, br HDA, UNS, kutija 1, br HDA, UNS, kutija 1, br HDA, UNS, kutija 1, br HDA, UNS, kutija 4, br HDA, RUR ŽO, kutija 11, br inv. br i 3145-inv. br od HDA, RUR ŽO, kutija 13, br inv. br od Narcisa Lengel Krizman, Ustaški logori, S.30, Franz Abromeit, r u Königsbergu. Sve do dolaska nacista na vlast radio je kao trgovački pomoćnik. Učlanio se u NSDAP i postao policajac, nakon učlanjenja u SS dobio je u Königsbergu radno mjesto stručnjaka za židovska pitanja u policiji. S istom kvalifikacijom unaprijeđen je i preuzet u Reichssicherheitshauptamt: Arhiv Helm, kutija 1, spis Abromeit Leon Poljakov-Jacques Sibille, Jews under the Italian Occupation, Pariz 1955., predgovor, str. 10, 11 i str.132. Oni su u Grenobleu, na području Južne Francuske (talijanske okupacijske zone) organizirali centar za židovsku dokumentaciju (Centre of Contemporary Jewish Documentation) 115 Daniel Carpi, The Rescue of Jews in the Italian Zone of Occupied Croatia. U: Rescue Attempts During the Holocaust. Proceedings of the Second Yad Vashem International Historical Conference - April Yad Vashem Jerusalem Hrvatski prijevod (Branko Polić), I. dio Novi Omanut, Zagreb, br. 100; nastavak II. dio Novi Omanut br. 101.; III dio Novi Omanut br HDA, RUR ŽO, kutija 15, br inv. br od i MUP NDH) - Židovski odsjek. Ravnateljstva sigurnosti (RS), kutija 302, br od : telegrafske upute logornika u Osijeku. 117 ibid. MUP NDH, kutija 302, br od HDA; RUR-ŽO, kutija 15, br inv. br Mit dieser Information bewogen die Kommandanten der Zweiten Italienischen Armee den Italienischen Generalstab und das Aussenministerium, dem deutschen Druck auf Auslieferung der jüdischen Flüchtlingen in den Territorien unter italienischer Besetzung zu widerstehen und sie nicht an die Ustascha und die Deutschen auszuliefern: D. Carpi, The Rescue of Jews... S HDA, Fonds 1512 (Archiv Helm), kutija 3, br. 303 (Akt Eichmann). 121 HDA, Fonds 1512 (Archiv Helm), kutija 12, br. 218 (Kuehnel). 122 HDA, MUP NDH, kutija 3, br HDA, Arhiv Helm, kutija 16, br EX LIBRIS NOVIS Georg Gaugusch: Tko je jednom bio. Židovska velika buržoazija Beča Izdavač A. K. Amalthea, Beč str. Georg Gaugusch, bečki genealog i suradnik heraldičko-genealoškoga društva Adler (Orao) prikazao je za dvanaestogodišnjega intenzivnoga rada u prvome svesku) genealoške i društvene povezanosti oko 250 obitelji bečke židovske velike buržoazije. Za taj temeljni rad nije tražio podatke isključivo u knjižnicama, internetskim bankama podataka, i arhivima u matičnome uredu Izraelitske bogoštovne općine, u bečkome gradskome i zemaljskome arhivu, u Austrijskom Državnom arhivu i u različitim župnim uredima, nego i u brojnim europskim novinama putem osmrtnica. Uz potporu svoje žene, povjesničarke Marie Theres Arborn, poduzeo je dalja traganja po grobljima u Austriji, Njemačkoj, Francuskoj, Italiji, Hrvatskoj, Poljskoj, Rumunjskoj, Slovačkoj, Sloveniji, Češkoj, Ukrajini, Mađarskoj i u Sjedinjenim Državama prema dodatnim informacija Gaugusch je za jedno razdoblje o kojemu kako navodi u uvodu, obitelj, bila važna društvena 1650 E 98 Svezak I, A do K mreža, podrobno opisao obiteljske veze i ženidbene strategije vodećih bečkih židovskih obitelji. Za svaku obitelj knjiga donosi pored u tekstovnom obliku sažete genealoške obavijesti, odsjeke o rodbinskim vezama, izvorišta i uvodni opis njihova povijesnoga značenja i posebnim zaslugama. Knjiga je ujedno priručnik za pojedine skupine zvanja, poput tvorničara, liječnika, odvjetnike, glazbenika, književnika (Richard Beer-Hofmann i Peter Altenberg samo su najpoznatiji od onih koji se pojavljuju), za priče o poduzetništvu i zajednički život Židova i kršćana dokazuju naposljetku mnoge, točno prikazane brojke. Poduzet je dakako i dodatni posao uz priručnik Sophie Lillie iz Objavljen na 1440 stranica Kako je nekoć bilo. (Priručnik izvlašćenih umjetničkih zbirki Beča i pokazuje, kako Gaugusch naglašava, koji su ljudi živjeli od umjetničkih zbirki prema autoričinim opisima. 14 Gaugusch, koji je po svojoj izobrazbi zapravo kemičar došao je do te teme dok je vodio obiteljsko poduzeće Jungmann i nećak nekadašnjega dobavljača tkanina cesarsko-kraljevskoga doba, u časnim prostorijama pored Albertine održano i predstavljanje knjige. Jednom si je pogledao sačuvanu knjigu naloga i propitkivao se tko su bijele dame iz društva koje su naručivale toliko skupe tkanine. Tu je pridošao i jedan osobni susret, što ga je opisao u uvodu knjige: Udovica nekadašnjega vlasnika moje tvrtke, Vera, grofica Teleki, rođena Przibram, ( ) došla je kao gospođa od osamdeset i više godina u Beč pa je posjetila i ovu trgovinu koju je 1942/43 bila prodala mome pradjedu. Mnoge takve priče i anegdote o kojima je bila riječ, od kojih se sve nisu dale provjeriti, bile su uvodni plamičak autorova zanimanja za povijest njegove tvrtke. Drugi svezak njegova djela čije troškove tiska će pored uobičajenih javnih ustanova i fondova u Austriji prikupio i Randolph Schoenberg pojavit će se za dvije godine zajedno s opširnim popisima. Bit će to za pokoljenja povjesničara i o njihovoj povijesti zainteresiranih potomaka opisanih obitelji priručnik od prijeke potrebe, a mogao bi biti i povod za dalja istraživanja i pitanja. Evelyn Adunka Iz bečkoga časopisa Illustrierte neue Welt (prosinac siječanj 2012.) odabrao i preveo B. P.

15 Reza Kahlili: neprijatelj u vlastitoj zemlji Moj dvostruki život kao agenta CIA-e pri iranskoj revolucionarnoj gardi. München Izd. RIVA str Nijedan čovjek ne može danas sa sigurnošću reći jesu li napadi na saudijskoga veleposlanika, kao i na saudijsko i na izraelsko veleposlanstvo u Washingtonu u listopadu prošle godine, bili djelo iranskoga režima ili djelo pojedinačnih frakcija koje se uzajamno racketima sukobljavaju. U svakom slučaju bilo je napadno kako su brzo utihnule glasine o iranskim stručnjacima i udarnim lobbyjima iranskoga režima i o bilo kakvim napadima iz Teherana. Ujedno bi trebalo biti izvan sumnje da su neki napadi u Sjedinjenim Državama bili neka opcija teheranskoga režima. Samo je po sebi očigledno da su ti napadi bili počinjeni uz rizik vojnih sučeljavanja, kako sa Sjedinjenim Državama, tako i sa Saudijskom Arabijom ili Izraelom. No upravo je zatim iranski režim svome stanovništvu sve otvorenije govorio da je Hasan Rahimpour Azghnandi, kao član Vrhunskoga savjeta za kulturnu revoluciju, važan ideolog iranskoga režima, čiji su govori bili redovito šireni na državnoj televiziji petkom nakon propovijedi, proglasio već potkraj rujna: Mi se moramo pripremiti na operacije svjetskih razmjera. Mi se moramo pripremiti na globalni konflikt. Svi koji rade u tajnim službama ili se bave subverzivnim djelatnošću, moraju biti spremni... Bojišnica našega rata nalazi se sada svuda u svijetu. Neki od Iranaca koji su godinama u egzilu, i koji naglašeno upozoravaju na opasnosti koje bi mogle uslijediti,od strane iranskoga režima jest Reza Kahlili, čija je autobiografija o njegovu životu dvostrukoga agenta CIA-e kod iranskih Čuvara revolucije izašla na njemačkome jeziku. Kahlili je za vrijeme šahove vladavine studirao u Sjedinjenim Državama, vratio se pun iluzija u Islamsku revoluciju u Iran i posredovanjem prijatelja iz mladosti skrasio se kao računalni stručnjak kod Čuvara revolucije, elitne trupe režima koja je bila nadležna za širenje revolucije, potisnuće oporbe, ali i za nuklearno naoružanje i za program raketa. No ubrzo se prestrašio nove stvarnosti. Njegovi prikazi kamenovanja i prilikama u Evinskom zatvoru pružaju pogled strahote od kojih čovjeka spopada jeza zbog koje mora utihnuti svaka riječ. Svjestan toga da Iranci sami ne mogu povesti borbu protiv novoga režima, odučio se na djelatnost za CIA-u i postaje tijekom godina jedan od važnijih obavještajaca Sjedinjenih Država. Već početkom osamdesetih obavještavao je o planovima za atomsku bombu Ajatolaha. Na temelju svojih insajderskih znanja prikazao je da planovi atentata poput onoga u Washingtonu za Čuvare revolucije nije ništa neobična. On obavještava o nebrojenim napadima na Bliskom istoku koji idu na njihov račun i koji uvijek ponovno ciljaju na Sjedinjene Države kao i o prijateljima Čuvara revolucije koji su dobili suglasnost nekoliko europskih vlada da progone oporbu sve dok ne diramo u sigurnost tih zemalja, što je dovelo do toga da su Čuvari revolucije u Europi poubijali stotine njih u Europi i u drugim krajevima svijeta. Kahlili je izvještavao na temelju svojih još i danas aktivnih izvora u Iranu o kontaktima Quds-brigada uz Al-Kaidu, iz čega je nastalo obuhvaćanje Pasdarana na one Pen-Am- postrojenja koja su uništena pomoću Lockerbiea. Kahlili nije izvještavao CIA-u samo o vezama Pasdarana prema islamskim terorističkim grupama, nego i prema Sjevernoj Koreji i Kini, prema PLO-u, japanskoj Crvenoj armiji i prema ETI kao i o povremenim pregovorima RAF-a u Njemačkoj. Uvijek je iznova Kahlili svojim naredbodavcima u Sjedinjenim Državama o djelatnostima jednoga muškarca: Ahmad Vahidi, dugogodišnji voditelj obavještajne službe Čuvara revolucije. Na temelju njegove odgovornosti za napad na središte židovske zajednice u Buenos Airesu u kojemu je ubijeno 85 ljudi, njega još danas traži Interpol. Ahmadinedžad imenovao je Vahidia ministrom obrane što je dovelo do toga da je njegovo imenovanje za zamjenika ministra obrane u prvom Ahmadinedžadovu kabinetu nije izazvalo spomena vrijednih prosvjeda i nikakvih prosvjeda nije izazvan od strane Zapada. Predstavnici iranskoga pseudoparlamenta znadu što imaju u tom antisemitskom masovnom ubojici. Kada je u Majlesu bio ustoličen, bio je pozdravljen klicanjem i povicima Smrt Izraelu. Kahlili prikazuje mučeništvo koje se provodilo u iransko-iračkome ratu kod iranskih mladića komandosa polagatelja mina koji su na desetke tisuća hrlili u smrt, objašnjavajući do koje je mjere eliminatorski anticionizam režima prema propisima bio za to odgovoran vladi, što je ovaj rat potrajao još godinama nakon što su osvajački napadi Sadama Huseina napokon bili pobijeni. Homeini i vladareva pratnja zauzdali su osvajanje Iraka i ujedinjenje muslimana u većem svetom ratu protiv Izraela. Kahlili naglašava da vlada na povratak Mahdija ne pomišlja nimalo alegorički, nego da to ima neposredno značenje za njezinu politiku: Oni zaista misle da će islam jednoga dana osvojiti svijet, piše on u svojoj autobiografiji u koju su se nažalost ušuljale neke greške u prijevodu. Tako je primjerice iz Flag of Islam (Zastave islama), koju je dugi niz godina pasdaranski general i kasniji predsjednički kandidat Mošen Rezaei već je osamdesetih godina želio barjak Irana postaviti u svim zemljama svijeta što obzirom na aktualne zadjevice između iransko-nacionalističkog i islamsko-vjerskoga Krila u vladi čini znatnu razliku.usprkos svojoj djelatnosti za CIA-u i svome ponovljenu zahtjevu da Zapad poduzme nešto za oslobođenje Irana Kahlili nema nikakvih Slobodno zidarstvo - pokretač napretka Marcus G. Patka: Slobodno zidarstvo i društvena reforma, Borba za ljudska prava, pacifizam i građansko društvo u Austriji Izd. Löcker, Beč str U pojmu židovske svjetske zavjere koji potječe od carističke policije i kojim su se služili nacionalsocijalisti, staljinisti i reakcionari raznorodnih obilježja, slobodni zidari ne bi trebali izostati kao pokret koji je potekao iz prosvjetiteljstva i racionalizma koji je relativizirao nacionalne granice, ali koji se zbog određenih rituala, kako se čini, drže postrance, bili su žrtve apsolutizma i kstoličkoga ultramontanizma, no navlastito i diktatura dvadesetoga stoljeća. Patkina knjiga zahvaća vrijeme austrijskoga slobodnoga zidarstva između početaka ustavotvorne države, koja je slobodnim, zidarima naposljetku pružila zakonitu osnovu za njihovo postojanje do kraja austrijske neovisnosti. Patka ne piše tradicionalnu povijest slobodnoga zidarstva, on prikazuje različite sektore njihove aktivnosti: ljudska prava i mirnodopsko društvo, Paneuropu i reformu nastave. Mnogi središnji djelatnici austrijske politike bili su u doticaju sa slobodnim zidarima kao članovi ( braća ) jedne lože poput Richarda Coudenhove - Kalergija ili kao partneri u različitim djelatnostima, poput Berthe von Suttner, Karla Rennera i mnogih drugih. Odnos prema Paneuropi kao pokretu podcrtava važan vid koji razjašnjava i agresivno neprijateljstvo, na koje su slobodni zidari posvuda nailazili: slobodno zidarstvo u zametku nije bilo samo proizvod prosvjetiteljstva i građanske revolucije koja slobodnome zidarstvu postavlja i pitanje pokretača nacionalizma. Iz rakursa nacionalizma bili su stoga slobodni zidari razorni element koji pristaje u okvir neprijateljstava što si ga je postavio antisemitizam. Povijest austrijskoga slobodnoga zidarstva potkraj monarhije za vrijeme Prve republike čita se kao Tko je tko jedne liberalne, socijaldemokratske sredine. Članovi lože i osobe istih odrednica kao slobodni zidari činili su supstrat naprednoga podneblja. Politički razvoj u Europi i u Austriji trebao je nadaleko sprečavati prometanje ciljeva te sredine. Patka iznosi slikom jednoga pokreta koji je povezivao mnogostranost a i politički pluralizam sa zajedništvom temeljne naprednooptimistične orijentacije. Socijalna reforma iluzija o politici Sjedinjenih Država. On ne kritizira samo dugogodišnju potporu šahu, nego i Suhartovu u Indoneziji, Pinocheta u Čileu i mudžahedina u Afganistanu. No osobito ga je osupnuo nastavak pripravnosti za dijalog između po sebi različitog Admiraliteta Sjedinjenih Država i Mullahima. On strogo osuđuje Obaminu iransku politiku o kojoj mu je unaprijed bilo jasno da ju je Iranski režim smatrao slabošću, osjećajući se ponukanim da poduzme još radikalnije korake. I upravo se to otada dogodilo. Kahlili živi danas pod krivim imenom u Kaliforniji i konvertirao je na kršćanstvo, što je za nosioce odmetništva u Teheranu dalji razlog da mu rade o glavi. 0n eksplicitno formulira nadu da će se Sjedinjene Države uključiti u to, kada se bude radilo o suočavanju s opasnostima koje će poteći od iranskih vlastodržaca, a koje je on u svojoj autobiografiji dojmljivo predstavio. Ustrojenje slobodnoga i demokratskoga Irana smatra on jedinim mogućim putem ka jednom trajnom miru na Bliskom istoku. Nažalost se čini da u međuvremenu i u Sjedinjenim Državama jedva još netko promatra stvari na taj način, izuzmemo li izaslanika Ujedinjenih naroda Johna Boltona koji je uzlet atentatorskih planova Washingtona i reagiranje vlade Sjedinjenih Država ponovno uzeo za povod da Obaminu politiku prema Iranu oštro osudi. Stephan Grigat Iz bečkoga dvomjesečnika Illustriete neue Welt (prosinac siječanj 2012.) odabrao i preveo Branko Polić. stajala je u središtu zajedničkoga političkoga nazivnika slobodnih zidara. To je neizbježno vodilo prema različitim postupcima uravnoteženosti - primjerice za vrijeme austrijske ratne politike koja je započela ili za vrijeme Dollfuss - Schuschniggove vladavine od do Patka nam objašnjava da su se različite lože morale prilagoditi za sigurnost svoga opstanka tu i tamo izmijenjenim političkim uvjetima. Godine postalo je dakako sve drukčije i s nacionalsocijalističkom državom nije postojao nikakav modus vivendi. Da li i kako su pojedini slobodni zidari - koji kao arijevci nisu bili pogođeni neposrednim represalijama - ipak pokušali neku politiku usklađivanja, o tome bi se dalo još pisati. Slobodni zidari mogli su si uzeti za uzor Theodora Innitzera ili Karla Rennera. Anton Pelinka Iz bečkoga dvomjesečnika Illustrierte neu Welt (prosinac siječanj 2012.) odabrao i preveo Branko Polić. 15