PUT SPASA ZA 200 ŽIDOVA IZ HRVATSKE

Transcription

1 PRILOG ŽIDOVSKOJ POVIJESTI I KULTURI Godište XXII. broj 2 (131), Zagreb, svibanj-lipanj 2016 /ijar 5776 Fašistička Italija kapitulirala je krajem ljeta godine a za dvjestotinjak izbjeglih Židova većinom iz Hrvatske u malom selu Aprica blizu granice sa Švicarskom to je značilo da više ne mogu ostati u mjestu u kojem su nekoliko prethodnih mjeseci živjeli u internaciji, ali na sigurnom. Na dan kapitulacije 8. rujna mještani su upozorili izbjeglice da ih više ne mogu zaštititi, da dolaze njemački nacisti i stoga moraju spas potražiti u Švicarskoj. Uz pomoć mještana uspjeli su savladati strme i uske alpske staze i 16. rujna prijeći u Švicarsku. Punih šest i pol desetljeća kasnije napisana je knjiga o boravku Židova iz Hrvatske u malom talijanskom selu i njihovom bijegu pred dolaskom nacista. Autor je osoba koja nije bila ni na koji način uključena u zbivanja iz vremena Drugog svjetskog rata. Napisao ju je Novozelanđanin Alan Poletti, po profesiji atomski fizičar. Sistematičnošću znanstvenika koji sakuplja najsitnije djeliće da bi dobio cjelinu Poletti je napisao jedno od najljepših djela o dramatičnoj povijesti Židova koji su pred ustašama bijegom iz Hrvatske spašavali svoje živote. Ako slijedite govorkanja možete doći katkada do velike nagrade kaže Poletti objašnjavajući kako je saznao za događaj iz ratnog doba i što ga je potaklo da strašću znanstvenika započne opsežno istraživanje. Poletti je rođen na Novom Zelandu, ali je njegov djed doseljenik iz Italije koji je propješačio 30 kilometara da bi iz luke New Plymouth došao do kuće u kojoj je živio Domenico Moratti, jedini Talijan i osoba koju je u novoj domovini poznavao. Alan je znao da je njegov djed porijeklom iz mjesta Villa di Tirano u blizini švicarske granice a odlučio je saznati da li je i Moratti bio iz istoga mjesta. To ga je dovelo u Lombardiju, u grad Sondrio i istoimenu pokrajinu u kojoj su Villa di Tirano i Aprica. Istraživanje je započeo potragom za mjestom gdje je rođen Moratti a deset godina kasnije napisao je i objavio veličanstvenu priču o spašavanju života ljudi o kojima se govorkalo. PREDSTAVLJENA KNJIGA ALANA POLETTIJA DRUGI ŽIVOT PUT SPASA ZA 200 ŽIDOVA IZ HRVATSKE Zašto je i kako atomski fizičar Novozelanđanin napisao priču o o boravku Židova iz Hrvatske u malom talijanskom selu i njihovom bijegu pred dolaskom nacista i tome kako su uz pomoć talijanskih mještana preko Alpa prešli u Švicarsku. Piše Mladen Mali Obilazeći mjesta u okolici Sondria, razgovarajući s mjesnim svećenicima, prelistavajući knjige rođenih, posvuda je čuo priču o Židovima koji su tu boravili nekoliko mjeseci za vrijeme rata i zatim nakon kapitulacije fašističke Italije pobjegli u Švicarsku pri čemu su im pomogli mještani vodeći ih opasnim planinskim stazama. Poletti se od tada svake godine vraćao u Villa di Tirano, mjesto podjednako udaljeno od dva veća talijanska grada Brescia i Bergamo, odnosno St. Moritza na švicarskoj strani. Počeo je tražiti odgovore na brojna pitanja.tko su bili ti Židovi? Kako su dospjeli u Apricu? Tko je organizirao njihov bijeg u spas? Kako su to uspjeli? Je li bilo dovoljno prijeći švicarsku granicu da bi bili spašeni? Sistematičnošću znanstvenika započeo je, kako sam kaže, kopati dublje. Više mu nisu bili dovoljni lokalni izvori, niti samo talijanski izvori, krenuo je u potragu po švicarskim arhivima. Uporedivši dva izvora došao je do popisa 200 osoba za koje je bio siguran da je riječ o Židovima koji su iz Aprice u rujnu prešli u Švicarsku. Iako je od tog događaja prošlo više od 60 godina htio je saznati ima li preživjelih jer je htio čuti njihova izvorna svjedočenja. Tada se suočio s novim problemom, a to su dokumenti na jezicima koje nije razumio. Neki su bili na njemačkom a onda mu je u ruke dospio tekst napisan u časopisu Novi Omanut o Edi Neufeldu, jednoj od osoba čije ime je našao na švicarskom popisu onih koje su u rujnu ušle u zemlju. Srećom, na kraju teksta bio je sažetak na engleskom jeziku. Tako je došao do prvog imena: Lea Neufeld. Trebalo je još dosta vremena da bi saznao da nakon udaje ima drugo prezime a kada joj je iz Aucklanda uputio pismo Lea je na žalost dva tjedna ranije umrla. Njegovo pismo pronašla je mlađa Leina sestra Vera i od tada sve postaje puno lakše. Punih 66 godina kasnije Poletti je uspio okupiti skupinu onih koje su roditelji u rujnu poveli iz Aprice u Švicarsku i s njima ponovo proći taj put. Sudionici marša preko Alpa iz 1943.S lijeva na desno Zvonko Lazić (iz izraela), Branko Gavrin, Vera Neufeld, Nada Matić i A. Kornhauser 1 Godine Poletti je objavio knjigu Drugi život Put iz Aprice prema Švicarskoj i izbavljenju Četiri godine kasnije knjiga je prevedena na hrvatski, Poletti je prvi puta došao u Zagreb i promovirao ju zajedno s četvero preživjelih iz Aprice. PRIČA VERE NEUFELD SYDNEY: Devet godina mi je bilo kada smo bježali preko brda. Moj je tata bio jako bolestan, imao je čir na želucu koji je krvario. Talijani su smatrali da mora biti u bolnici pa su ga iz Aprice, gdje smo boravili nekih šest mjeseci, prebacili u Sondrio u bolnicu i tamo smo ostali oko osam mjeseci. Moja je familija krenula u bijeg iz Sondria. Nismo znali put, tri puta smo se vraćali u dolinu i ponovo kretali. Prenoćili smo u planini u jednoj kamenoj izbi, u stvari štali. Sjećam se da smo zapalili veliku vatru jer nam je bilo hladno. Imali smo lijep pogled na drugu stranu i od tada mislim da počinje moja ljubav prema planinama. Tek nam je četvrti puta uspjelo stići do granice koju su Švicarci otvorili samo dva dana ranije. Dočekao nas je jedan graničar, imao je psa. Ponudio nas je grožđem i kruhom i zaželio dobrodošlicu. O našoj internaciji u Italiji moj otac Edo održao je predavanje još u Švicarskoj i taj tekst je pohranjen u Jad Vašemu i Poletti je to na neki način pronašao i to je bio prvi konakt. Poslije rata povela sam svoje troje djece u Apricu, govorila sam da smo tu bili internirani, pokazivala sam im planine preko koji smo morali prijeći, ali to njih uopće nije zanimalo, nisam na njima vidjela nikakve reakcije. Tada sam odlučila da o tome više nikada neću pričati. Nisam govorila sve do onda kada sam pronašla pismo Alana Polettija koje je uputio mojoj sestri Lei. Rekla sam da ipak moram govoriti i tada je cijela familija bila uz mene. Kćerka mi je rekla da ja nisam stara i da ja mogu još jednom proći taj put spasa. To je za mene bio najveći doživljaj u zadnjih dvadeset godina.

2 Poletti je organizirao taj pohod stazama kojima se naša obitelj spasila Sjećala sam se da je na tom putu dolina bila na našoj lijevoj srani, staza je bila uska, meni je u jednom trenutku ispao kofer iz ruke u provaliju. Tata mi je samo rekao da idem dalje. I sjetila sam se da smo na švicarsku granicu stigli predvečer. U Švicarskoj smo bili dvije godine, do kraja rata, kada su nam vlasti rekle da moramo ići u zemlje iz kojih smo došli. Organizrali su nam poseban vlak u kojem smo se svi iz Aprice našli. Putovali smo tri dana, prvo u normalnim putničkim vagonima do njemačke granice. Tu su nas premjestili u teretne vagone, one iste u kojima su naši rođaci prevoženi u Auschwitz. Ljudi su postali jako depresivni, moja je majka plakala, ali sada vrata vagona nisu bila zatvorena. Putovali smo preko Münchena. Grad je bio hrpa kamenja, mi smo bili presretni jer vidjeli smo što se njima dogodila, veselili smo se što su oni imali tu nesreću. ANDRIJA KORNHAUSER je imao 12 godina kada je iz Atice s roditeljima i starijim bratom krenuo prema švicarskoj granici. Kako kaže, knjiga Alana Polettija opisuje povijest sedam ratnih dana, o događajima koji počinju 8. rujna i kapitulacije fašističke Italije. Fascinira ga sistematičnost autora koji je iskopao nevjerojatnu gomilu podataka i svi su točni! Za njega najimpresivnije iz vremena internacije bilo je ponašanje mještana Aprice. Iako je u to vrijeme bio fašistički režim, izbjegle Židove je pučanstvo krasno primilo, Talijani su nama koji smo pobjegli iz Zagreba, spasili život. NADA BEGOVIĆ MATIĆ: Moja familija je iz Zagreba pobjegla u Ljubljanu, gdje je vlast bila talijanska. Mnogih se stvari sjećam, ali veliki dio znam iz priča mojih roditelja koji su često i rado pričali. U Apricu je većina interniraca došla iz Rijeke, odnosno iz Sušaka, a manja skupina od dvadesetak osoba stigla je iz Ljubljane. U toj je skupini bilo i Židova iz Austrije koji su nakon Anschlussa pobjegli u Hrvatsku a su bježali dalje. O njima nitko nije ništa napisao. Zima bila je izrazito hladna. Pobjegli smo iz Zagreba 4. ili. 5. siječnja, a prije toga smo pet puta bili u zatvoru u Savskoj. Nas je uvijek do tada izvlačio povjerenik ureda u kojem su radili moj tata i njegov prijatelj koji je krenuo s nama. Taj nas je povjerenik upozorio da ako sutra ne napustimo Zagreb on nas više nikada neće moći izvući, vjerujte na riječ. Bez dokumenata smo krenuli na kolodvor, imali smo različitih veza koje su nam organizirale odlazak. Skinuli smo s odjeće znak Ž, to je samo po sebi bio smrtni grijeh. Na ulici smo naišli na tri ustaška oficira, jedan od njih je bio očev prijatelj iz škole. Tata mu je rekao da napušta Zagreb i u ime prijateljstva zatražio da nas sigurno odvede na kolodvor i smjesti u vlak za Ljubljanu, ovaj se malo kolebao ali je to napravio. Ne sjećam se do kojeg smo mjesta putovali, sišli smo iz vlaka, čekala nas je partizanska veza koja nas je usred noći splavom prevela preko Kupe. Negdje na pola rijeke, kako sam bila nemirna, majka se iznenada okrenula, izgubila ravnotežu i pala u rijeku. Tata je skinuo svoj donji veš da bi majka imala bar nešto suho na sebi. Na drugoj strani rijeke, naišla je patrola talijanskih vojnika koji nas nisu htjeli pustiti nego su nas vratili nazad. Tada su nam pomogli svećenici, nabavili su nam neke duhanske sanduke kojima smo ponovo prešli Kupu. Tamo nas je čekala željezničarska veza koja nas je smjestila u vlak. U vagonu nismo sjedili zajedno, bila sam s majkom dok su otac i njegov prijatelj sjedili dalje. Preko puta majke sjedio je jedan čovjek koji je netremice gledao u nju i u jednom ju trenutku pitao: Šta je vama Jakov Kabiljo? Majka odgovara da joj je to tata. Nepoznati joj na to kaže da ona sigurno nema pojma što je njen otac za njega učinio u životu, i obećao da će sada on pomoći njoj. I u Ljubljani je sigurno izveo s kolodvora svo četvero. U grad su stigli 6. januara na Sveta tri kralja, kada je sve bilo zatvoreno. Otac je uzeo taksi kojim su obilazili adrese poslovnih partnera, ali sve je bilo zatvoreno i nikoga nisu mogli naći. Kako je bila večer, taksist ih je upozorio da uskoro počinje policijski sat i da nemogu ostati na ulici. I ponudio im da tu noć provedu u njegovom stanu. Sutradan je bio radni dan, otac je našao poslovne partnere koji su našli privremeni smještaj za svo četvoro. U Ljubljani su prvi puta upoznali talijansku vlast, koja je često provodila racije pa je tako otac bio uhapšen jer nije imao nikakve dokumente. Jednog dana su u kući u kojoj su stanovali pronašli u stanu od gazdarice talijansku zastavu u koju je bila umotana jugoslavenska zastava pa su i nju strpali u zatvor. Majka je tada uspjela privoljeti talijanskog oficira da joj dodijeli jednog vojnika koji će ju pratiti do Bizjaka, kako se zvala najveća pekarna u Ljubljani, da tamo zamoli za malo kruha. Ona je gazdi objasnila u kakvoj je situaciji, da nema novaca ni dokumenata, i ovaj joj je dao kruha koliko je mogao. Talijanski vojnici uvijek su padali na djecu i na majke. Opasni su bili crnokošuljaši, oni su bili zbilja nacisti i fašisti i njih si se mora jako bojati, zbilja jako bojati. Otac je proveo dva-tri mjeseca u zatvoru a u travnju su nas Talijani sve internirali u Apricu. Sve muškarce su u tom transportu smjestili u posebne vagonesamice. To su bili vagoni s drvenim pregradama u kojima je svaki zatvorenik sjedio na zahodskoj školjki s drvenim poklopcem i svi muškarci su bili okovani, kao najteži kriminalci. Žene i djeca su transportirane u stočnim vagonima. Prvih dana u Aprici se ne sjećam, ali znam da smo se privikli na život. Mi djeca smo išli u školu, roditelji su se organizirali i osnovali menzu. Samo mjesto je u to vrijeme bilo siromašno, u kućama su u polovini prostora bili smješteni ljudi, u drugoj polovini stoka. Poljoprivreda je bila glavno zanimanje. Bilo je malo hrane, previše za umrijeti, premalo za živjeti. Ali ako se sve stavilo na jednu hrpu onda je bilo izdašnije. Moja je majka u tome bila majstor. Kada je Rifka Begović kuhala onda je menza uvijek bila puna koštaša. Mještani su nam bili blagonakloni, njihova su se djeca s nama družila, ja sam tako profitirala jer sam naučila talijanski, završila prvi razred osnovne škole. Svaki dan drugi član familije je išao u dućan mješovite robe po kruh, da bi mogao ukrasti i nekoliko peciva. Kada je poslije rata moj otac s još nekim otišao u Aticu, da vidi da li je ostalo nešto od stvari koje su ostavili kada su krenuli u bijeg, otišao je u trgovinu da se ispriča. Rekli su vlasniku da se najiskrenije ispričavaju jer su doista bili gladni. Vlasnik im je odgovorio da se pravio da ne vidi da kradu, svaki put kada su došli po kruh on je odlazio otraga u neku prostoriju da ne vidim kako kradete kruh, ali nisam ima za sve. Mogao sam dnevno nekome priuštiti samo nekoliko krušćića. Kada su ljudi došli po svoje stvari, a neki su imali za njih emotivno vrlo važne predmete, kao što su bile obiteljske fotografije, neke uspomene, ništa nije nedostajalo. Mještani su im sve vratili niti jedna iglica nije nedostajala. Posebno dobri su bili prema djeci, imali smo učiteljicu koja je bila fašistkinja, neznam što ju je navelo na to, ali sam dobila svjedođbu o završen prvom razredu. U zaglavlju s fasciom je pisalo Vinceremo! a mi bi dodali se non perderemo. Živjeli smo u neimaštini, mi djeca više nismo imali cipele, prerasli smo ih, pa su nam izrezali prednji dio da bi nam prsti mogli viriti van. Mještani su znali da ćemo jednog dana pobjeći, na to su nas čak i nagovarali. Kada smo krenuli, put je bio po kamenju, bez kapi vode, usta su nam sva otekla, ujutro smo skupljali rosu sa lišća. U Švicarskoj, kada su nam dopustili da uđemo, oni su sve internirce zaposlili. Djeca su bila s majkama, neoženjeni muškarci su bili u radnim logorima, bračni parovi su morali brinuti o hotelu u kojem su bili mješteni. Svakih šest tjedana svaki izbjeglica je morao napustiti mjesto boravka i ići na petodnevni prisilni odmor. Bili bi smještani u švicarske obitelji. Svako poslije podne moralo se ići u šetnju, nije se moglo ostati u kući i odmarati. Kada je rat završen švicarske vlasti su organizirale vlak da odemo natrag kući, ali nas nisu na to prisiljavali, to je bio naš osobni izbor. BRANKO GAVRIN je imao osam godina, u Aprici je bio s majkom i bratom. Pamti da su im talijanski policajci fašisti rekli da za dva dana u Apricu stižu Nijemci 2 i da ih više nemogu štititi, da moraju bježati u Švicarsku. Put iz Aprice, koja je na 1170 metara nadmorske visine, prvo se spušta u dolinu grada Villa ditirano na nekih 800 metara a odatle se strmo uspinje prema granici, mjestimice i preko 2500 metara. Skupinu od oko 200 izbjeglica vodio je mjesni svećenik jer je odlično poznavao sve staze kojima su se inače koristili contrabandieri. Naoružani švicarski graničari su ih zaustavili i nisu im dopustili ulazak u zemlju. Talijanski svećenik tada je izbjeglicama savjetovao da se svi skupe, da u prvi red stave djecu, iza njih majke, a onda svi muškarci. I poručio švicarskim graničarima: a sada pucajte! Prošlo je još nekoliko dana i puno pregovora da im je dopušten ulazak u zemlju. Prvi smještaj bio im je u napuštenoj ciglani, u kojoj je po podovima bila rasprostrta slama. Prošlo je još dosta vremena prije nego su ih poslali dalje. ALAN POLETTI, autor sjajnog djela o sedam dana povijesti koji je za dvije stotine ljudi značio drugi život, posebno je potvrdio da su riječi svih sudionika tih događaja o stanovnicima Aprice točne! Sjeća se da je prije šesnaest godina prvi puta čuo priču o tome kako je skupina ljudi boravila u Aprici a kasnije prešla u Švicarsku. U sjećanju mu je osobito ostao svećenik Cirillo Vitalini, samozatajna osoba koji je pomogao izbjeglicama da iz Italije pobjegnu u Švicarsku. O tom njegovom pothvatu vrlo se malo znalo i on posebno ističe upravo njegovu ulogu u spašavanju života. Kada je Poletti objavio knjigu Talijani su je ubrzo preveli. Dugo je pokušavao naći izdavača i u Hrvatskoj, zahvalan je Sonji Samokovliji koja se trudila, ali nije uspjela. Sada je zahvalio Židovskoj općini Zagreb koja je pronašla sredstva da ovo fascinantno djelo objavi. Mještani Atice nisu zaboravili na ratne godine niti na ljude za koje nikada nisu shvatili kako to da su internerani samo zato što su Židovi. Godine u središtu mjesta su podigli spomenik Stella della memoria u znak sjećanja na boravak Židova koje su zvali Zagabri, jer ih je većina bila iz Zagreba. ŽOZ se pobrinuo za objavu ove knjige jer ona govori, kako je rekao predsjednik općine dr. Ognjen Kraus, o sudbinama onih koji su većinom bili njeni članovi. I njegov otac i baka su prošli put iz Zagreba, preko Italije u Švicarsku. Jer, dolazak Nijemaca je značio sigurnu smrt. U fašističkoj Italiji im je bilo lakše nego u Švicarskoj, bili su bolje primljeni. Dr. Kraus je zaključio da i ova knjiga potvrđuje da Židovi nisu u Hrvatskoj stradali od fašizma nego od ustaša. Urednik hrvatskog izdanja Dean Friedrich imao je posebno složenu zadaću. Knjiga je objavljena na engleskom a imena sudionika pisana su bez hrvatskih dijakritičkih znakova. Trebalo je puno truda i listanja stranica arhiva da bi se to uredilo. Problem je što su imena i prezimena nekih osoba na raličitim mjestima drugačije napisana, a prava imena znaju samo oni kojih više nema. Friedrich je samo mogao konstatirati da je ovdje riječ i misiji gospodina Polettija koji si je dao ogroman trud u sakupljanju enormnog broja podataka i to o događaju u koji ni na koji način nije bio uključen. Ukratko, riječ je o životnom djelu novozelandskog atomskog fizičara.

3 500 godina venecijanskog geta Piše Snješka Knežević Cinquecentenario nije samo venecijanska i talijanska, nego europska i svjetska fešta koja na svoj, drukčiji i svakako radosniji način govori ono što iskazuje Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta. Osnutak geta u Veneciji nije samo označio novo razdoblje u povijesti venecijanskih Židova, njime nije samo etabliran oblik smještaja/stanovanja u europskim gradovima koji će Židovima unatoč diskriminaciji i represalijama jamčiti opstanak, nego pojam koji će s vremenom ući u sve jezike svijeta i poprimati sve kompleksnija značenje, sve do zlokobnog određenja u doba nacizma i Holokausta, kad će jednoznačno označavati predstupanj do uništenja u logori- ma smrti i industriji ubijanja. Tada je sveden na izolirani, ograđeni, stiješnjen prostor čekanja do neumitnog ishoda, na predvorje pakla. Čini se da univerzalni pojam geta ipak sadrži negativne konotacije, označavajući zatvorenost, ograđenost, izolaciju, klaustrofobiju, tjeskobu i prisilu kojoj su neke socijalne grupe izvrgnute u određenim situacijama katkad svojevoljno, katkad različitim prisilama. Ovogodišnji cinquecentenario, petstota obljetnica osnutka venecijanskog geta shvaćena je dijelom kao prigoda da se raspletu i izlože na vidjelo složene povijesne, socijalne i kulturne okolnosti nastanka geta; riječju, pozitivne i negativne, a nužno kontradiktorne, ali i da se odašilje moćna poruka. Tu poruku i nije potrebno opisivati: sadrži je već sama činjenica da će povijest geta i venecijanskih Židova svijetu biti predstavljena velikom izložbom u Duždevoj palači, a da je proslava ceremonijalno započela 29. ožujka u Teatro Fenice izvedbom prve Mahlerove simfonije, nazvane Titan na simbolički i stvarno najreprezentativnijim mjestima povijesti Serenissime, prvom političke moći, drugom elitne kulture. Možda je patetično shvatiti to kao povijesnu satisfakciju stoljećima mrcvarenoj etničkoj zajednici koja je ipak opstala zahvaljujući vitalnosti i kreativnosti; možda je ipak dovoljno konstatirati kako je to rezultat općeg napretka civilizacije ili europske svijesti (osvještenosti?), no prvotna se asocijacija nameće kao dominantna. U svim se proglasima i informacijama koji dolaze iz Venecije javljaju pojmovi internacionalnost i multikulturalnost, ističu ponos i poštovanje, ukratko i jednostavnije, potvrđuje uloga koju su Židovi imali u povijesti i još je imaju u kulturi Venecije. Zato cinquecentenario nije samo venecijanska i talijanska, nego europska i svjetska fešta koja na svoj, drukčiji i svakako radosniji način govori ono što iskazuje Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta. Kakve su bile povijesne okolnosti koje su dovele do ideje i osnutka geta, baš u Veneciji? Židovi se javljaju u Veneciji već u 5. i 6. stoljeću, ali ondje se toleriraju samo kao trgovci, ne i kao stanovnici. Židovski trgovci njemačkog porijekla morali su stanovati u Fondaco dei Tedeschi kao i drugi trgovci iz Svetog Rimskog carstva, a talijanski Židovi živjeli su na kopnu, terra fermi. U većem broju pristižu na venecijanski teritorij i 1349., kada je u srednjoj Europi zavladala kuga, a krivnja za epidemiju pripisivala se Židovima, pa su uslijedili krvavi progoni. Sredinom tog stoljeća Venecija je uglavnom zbog ratova protiv Verone i Genove ( ) dospjela u tešku ekonomsku situaciju. Ratovi i posljedice kuge uništili su trgovinu. Manjak novca pogodio je ne samo državnu blagajnu nego cijelo stanovništvo. Razmišljalo se o trajnom pripuštanju židovskih bankara, koji su već djelovali u Mestre i Trevisu. Njihovom prisutnošću bio bi osiguran dotok novog kapitala i došlo bi do oporavka ekonomije. U jeku krize vlada je na silu uzela zajam od židovskih bankara i odredila kamate u svoju korist. Prisilila ih je da osnuju banke za siromašne i tako su se Židovi etablirali su kao kreditori i zalagaoničari. Tu poslovnu granu crkva je kršćanima strogo zabranjivala, pa su Židovi dobili mogućnost da potvrde svoju važnost za ekonomsku stabilnost, a kasnije i rast Republike. U nuždi ona ih je prihvatila, ali im je izdavala vremenski ograničene dozvole boravka, tako da su se i dalje morali kretati između kopna i grada. Još oko u venecijanskim kolonijama nastajale su ograđene i katkad obzidane židovske četvrti, koje su se nazivale giudaiche. Prva židovska četvrt u Veneciji nalazila se na otoku Giudecci, a prvo groblje od na Lidu, nedaleko od otoka San Nicolò. Campo del Ghetto Novo S privrednim oporavkom Venecije ubrzo je ponovno došlo do napetosti između pojedinih socijalnih grupa, koje su se izražavale periodičnim progonima. Židovi bili podvrgnuti postojanoj diskriminaciji: nisu imali građanska prava, morali su plaćati visoke poreze, nisu smjeli posjedovati nekretnine i bili su vidljivo obilježeni. Tako su na odjeći morali nositi žuti znak kad se zadržavaju u samom gradu, a slično je bilo u venecijanskim kolonijama, gdje su od morali su nositi žuto pokrivalo za glavu, a od crni šešir. No, u slučaju opasnosti smjeli su skinuti ta obilježja i uzeti čuvare za svoju zaštitu, to jest za zaštitu kapitala koji je prolazio njihovim rukama i bio nužan kršćanima. Kratkotrajni ili trajni, svi su se propisi postojano prilagođavali potrebama Republike. Priljev franjevaca i dominikanaca u grad otežao je situaciju i za Židove i Signoriju. Da bi se obranio od očekivanih papinskih represija zbog svoje razmjerno tolerantne politike, dužd Cristoforo Moro ( , dužd od 1462.) naručio je od kardinala Basiliusa Bessariona ( ), uglednog humanista, teologa i titularnog patrijarha Konstantinopola eksperizu kojoj je bio cilj propitati, je li za kršćane komunikacija sa Židovima štetna. U pismu od 18. prosinca kardinal je ustvrdio da za spas duše kršćana nema opasnosti od Židova, štoviše da ih treba poštovati. Venecija je, dakle, mogla provoditi svoju tolerantnu politiku i nije se morala bojati reakcija iz Rima. Pri kraju 15. stoljeća javile su se nove okolnosti. Godine na španjolsko prijestolje došli su Fernando II. de Aragon, zvan Católico ( ) i njegova supruga Isabella I. de Castilla ( ), koji su poveli rat protiv emirata Granade, s ciljem istjerivanja muslimana. Osvajanjem Granade pao je posljednji maurski grad, posljednje uporište Al Andalusa, islamske Španjolske u kojoj su Židovi živjeli ravnopravno s ostalima i razvili ondje visoku kulturu. Nastalo je novo katoličko kraljevstvo. Iste godine Fernando i Isabella donijeli su zlokobni antižidovski zakon, tzv. edikt iz Alhambre s ciljem očišćenje kraljevstva od nekatolika. Židovi su bili prisljeni da se u najkraće vrijeme izjasne hoće li napustiti Španjolsku ili se pokrstiti. Val netolerancije proširio se čitavim španjolskim teritorijem koji je tada sezao do Sardinije i Sicilije. Godine katoličkim kraljevima Fernandu i Isabelli pridružio se portugalski kralj Manuel I. ( ), koji se oženio s njihovom prvorođenom kćerkom Isabellom. Počeo je progon Židova iz Španjolske i Portugala, koji je izazvao golem iseljenički val i velike etničke tektonske promjene na Mediteranu. Najveći iseljenički val dohvatio je Otomansko carstvo, gdje je vladala religijska tolerancija, najveća u to doba. No iseljenici su se javili i u Veneciji, pristižući obilazno, preko lučkih gradova istočnog Mediterana i iz Levanta, pa su ih tu nazivali levantincima. Svi su oni tražili utočište i životnu perspektivu u multinacionalnoj trgovačkoj metropoli s jakom grčkom, turskom i njemačkom manjinom. Drugi val useljenika bio je izazvan porazom u bitci kod Agnadella kada je Venecija pretrpjela poraz od Kambrajske ili Svete lige, saveza koji je objedinio Papinsku državu, Sveto Rimsko carstvo, Francusku, Španjolsku, Englesku i Škotsku te niz talijanskih kneževina, sve u borbi za teritorij i prevlast. Brojni Židovi s terra ferme potražili su spas u Veneciji, među njima i moćni bankari iz Mestre. Bez obzira na diskriminaciju, Židovi su u Veneciji nalazili utočište i relativnu sigurnost. No povećanje židovske populacije počelo je izazivati napetosti i sukobe između venecijanskih građana i useljenika, kojih je iz dana u dan bilo sve više. Senat bio prisiljen ponovno povesti raspravu o pravu Židova na naseljevanje, a optužbe podnesene Vijeću desetorice gotovo su dovele do protjerivanja svih Židova iz Venecije. No svijest o privrednom potencijalu koji su nosili useljenici, potaknuo je rješenje. Hibridno stanje čas tolerancija, čas netolerancija, obilježana represalijama svih vrsta, bit će napokon okončano 29. ožujka ukazom, kojim je Židovima dodijeljeno trajno mjesto za stanovanje na području koje se zvalo Ghetto novo. Računalo se s otprilike 700 obitelji. Osnutak židovske četvrti bio je neupitno određen pragmatičnim stavom Serenissime prema židovskim useljenicima, a i ubuduće će obilježavati njezin odnos prema židovskoj zajednici. U njemu su ideološki ili religijski motivi imali tek marginalnu ulogu. Novoj židovskoj četvrti bio je namijenjeno područje napuštene ljevaonice bronce, na malenom otoku u sestijeru Cannaregio, imenom Ghetto Novo, na površini od hektara. Otok je okružen većim otocima tog sestijera i odijeljen od njih kanalima različite širine, a pristupačan je bio samo preko dva mosta. Porijeklo naziva nije posve objašnjeno. Vjerojatno je izveden iz izraza geto za bivšu ljevaonicu. U Veneciji se naziv u formi geto u dokumentima javlja 1414., a prvi put ga je u svojoj buli papa Pio IV. upotrijebio za izoliranu židovsku gradsku četvrt. Do kraja 16. stoljeća riječ ghetto za zatvorene židovske kvartove proširila se u talijanskim gradovima. Do ranog 16. stoljeća javlja se u obliku geto i ghetto. Dozvolu za naseljavanje u početku su dobili samo sjevernoeuropski i talijanski Židovi. Geto se svake večeri zaključavao, troja vrata noću su čuvale straže, koje su morali plaćati njegovi stanovnici. No u to je doba bio proširen običaj da se stambena područja noću zaključavaju. To je vrijedilo i za Fondaco dei Tedeschi gdje su odsjedali i stanovali njemački trgovci, a i četvrt u kojoj su venecijanski trgovci živjeli u egipatskoj Aleksandriji također se zatvarala noću i u doba muslimanskih blagdana. Iz venecijanskog geta noću su mogli izaći samo najugledniji židovski liječnici kad bi bili pozvani u pomoć i naveli ime pacijenta, ali pod budnim nadzorom straža. Prozori kuća s vanjske strane geta bili su zazidani, što je davalo dojam zbijenosti i potpune zatvorenosti četvrti. No nakon osnutka geta kršćanski bijes nije jenjao. Papa Pavao IV. dao je u svojem gradu Anconi spaliti na lomači petnaestak Židova, navodno otpadnika od kršćanstva, a Venecijance je pozvao da to učine s nasilu pokrštenim Židovima iz Španjolske. Venecijanski patriciji zahtijevali su svako malo od senata da kolektivno protjera Židove, koje se sma- 3

4 tralo konkurencijom trgovaca. Strah je stalno pratio Židove: na Trgu sv. Marka javno su spaljena izdanja Talmuda, dok su se istodobno gradile skupocjene sinagoge, izdavale hebrejske knjige, a učeni rabini tiskali svoje traktate. No Venecija je na antižidovsku mržnju reagirala pragmatično i racionalno. Venecijanski geto pročuo se u Europi, a njegov se naziv od ustalio za sve slične židovske četvrti koje su se osnivale u europskim gradovima. Geto je bio proširen već na susjedni otok San Leonardo, na područje u vlasništvu plemića Leonarda Minottija kojem je obećan velik prihod od najma. Taj novi dio naziva se Ghetto Vecchio. No obilježje vecchio (staro) nema veze s kronologijom židovskog naseljavanja ili općenito s genezom venecijanskog geta: to se područje nazivalo starim i prije nego što je osnovan Ghetto Novo. U taj novi geto naselili su se levantinci, a dozvoljeno je i drugim orijentalnim, španjolskim i portugalskim Židovima, te maranima (marranos), prisilno pokrštenima iz Iberijskog poluotoka, koje su pogrdno nazivali conversos. Na tom području od oko 3 hektara živjelo je duša, dok ih je bilo tek 900. Gustoća stanovništva u oba geta bila je uzrokom neprirodne i neljudske skučenosti stanovanja, pa su se kuće sve više gradile u visinu i dosezale do devet katova, što je u Veneciji bio unikum. No visina katova sve se više smanjivala, prostorije su postajale sve niže, tako da se u njima gotovo nije moglo stajali. Nakon kuge koja je harala od do mnogi su Židovi napustili grad i naselili se u drugim talijanskim gradovima, kao u liberalnom Livornu. Napokon je nastao i Ghetto novissimo, u kojem su raskošne stambene kuće i palače počeli gradili poglavito španjolski i portugalski Židovi, koji su izravno iz Lepanta došli u Veneciji, bez stamputica preko istočnih sredozemnih gradova, dok su posljednji, kako je već navedeno, došli iberijski marani. Pojedine etničke grupe nazivale su se nacijama, a one su tvorile zajednicu venecijanskih Židova koja se nazivala Università. Sastojala se od Natione Tedesca (aškenaza) u Ghetto Novo, Natione Levantina u Ghetto Vecchio i Natione Ponentina u Ghetto novissimo. Nacije su se razlikovale ne samo porijeklom i jezikom, nego ukupnom kulturnom tradicijom, izgledom i odijevanjem te religijskim praksama. S Republikom imale su različite ugovore i nisu uživale jednake privilegije. I strukturom i djelatnošću tri su se dijela geta razlikovala. U Ghetto Novo, gdje su živjeli siromašniji ljudi, prevladavali su zalagaoničari, Ghetto Vecchio je bio trgovačka četvrt, pa su sva prizemlja imala komercijalnu namjenu, a zahvajujući klimi tolerancije bilo i malih obrtničkih radnji i različitih radionica. Ghetto Novissimo bio je stambena četvrt. Iako se se nacije postupno zbližavale, razlike su ostajale. Uz jidiš, u getu se moglo čuti turski, ladino (španjolski judeo), grčke dijalekte pridošlica s Krfa ili Krete, no većina je ubrzo prešla na venecijanski dijalekt. Dok su se neke levantinske trgovačke obitelji obogatile, većinu su tvorili zalagaoničari, krojači, trgovci otpada, no bilo je uglednih liječnika i staklorezača, draguljara i tiskara, ali svima je bilo zabranjeno da zasnuju vlastit obrt i posjeduju zemljišta i kuće. Università je uživala visok stupanj autonomije. Potkraj 17. stoljeća Signoria je kao pregovaračkog partnera priznala parnasa, što na neohebrejskom znači predstojnik. Birao ga je repreprezantativni gremij, Kahal gadol. U prvoj polovini 16. stoljeća imao je dvanaestoricu članova, a kasnije (1585.) broj je smanjen na šestoricu. Zaključci tog gremija prihvaćali su se dvotrećinskom većinom. Članom se moglo postati samo dva puta. Opća skupština bavila se pitanjima higijene, obrednog klanja i socijalnim pitanjima, kao što su potpora siromašnih obitelji. No glavna je tema uvijek bio porez. Republika nije zahtijevala porez po glavi ili prema opsegu posla, nego čvrstu svotu. Ta je svota ovisila o stanju zaduženosti Serenissime. Università je morala podnijeti ukupni iznos i podijeliti teret na sve. Odgovorni za podjelu i utjerivanje poreza birali su se s najvećom pažnjom i prisezali pred Torom. Osim davanja Republici, Università je financirala opće potrebe, kao plaće kantora i osoblja sinagoga te kršćanskih čuvara geta. Interni pravorijek bio je povjeren rabinima. Jezgra i središte života geta bio je i ostao Campo del Ghetto Novo, trg oko kojeg su okupljene sve važne institucije, među ostalim sinagoge koje su se nazivale scola na talijanskom ili schul na jidišu. Sagrađene su u 16. stoljeću, a opremom i simbolikom upućivale su na različit identitet pojedinih nacija. U slici grada ili ambijenta sinagoge se gotovo ne razabiru: zbog zabrane podizanja sinagoga na venecijanskom tlu izvana su izgledale kao stambene kuće, ali su se od njih 4 ipak razlikovale pročeljem s pet prozora okrugla luka. Neke su bogomolje bile pak uređene na tavanima. Kao prva, u Ghetto Novo, na Campo del Ghetto Novo, sagrađena je 1528./29. Scola Grande Tedesca, potom je 1531./1532. podignuta Scola Canton, koja naziv vuče ili od imena donatorske obitelji Canton ili riječi canton za kut (angolo) u venecijanskom dijalektu. Glavno su joj obilježje osam drvenih oplata s prizorima iz Knjige Izlaska. Scola Italiana, okrunjena malom kupolom, podignuta je 1571., a poznata je po propovjedima čuvenog rabina Leone/Jehude Arje da Modene ( ), znanstvenika, pjesnika i prevoditelja. U Ghetto Vecchio sagrađena je Scola Levantina, koju su kasnije preuredili arhitekt i kipar Baldassare Loghena ( ), najvažniji protagonist venecijanskog baroka, autor čuvene bazilike della Salute te kipar Andrea Brustolon ( ), poznat po ostvarenjima u drvu. Scola Ponentina o Spagnola, također u Ghetto Vecchio, najveća je i najraskošnija među venecijanskim sinagogama. Potječe iz druge polovine 16. stoljeća, podignuli su je Židovi španjolskog ili portugalskog porijekla i marani. Potpuno je preuređena u stilu Baldassarea Longhene. Interijer s raznobojnim mramorom, pozlaćenim štukaturama i drvenim oplatama, s ovalnom emporom za žene i drvenom balustradom predstavlja veličanstvenu baroknu scenu. U to su doba venecijanski Židovi bili cijenjeni i štićeni, mogli su studirati u Padovi, na venecijanskom sveučilištu. Nije bilo restrikcija, isti su zakoni vrijedili su za njih kao za sve druge studente, samo je školarina za Židove bila znatno viša. Nakon diplome radili su kao znanstvenici ili liječnici. U Veneciji se razvila bogata židovska kultura. No slabljenjem privredne snage i političke moći Venecije gasi se zlatno doba geta. Nakon pohare kuge, koja je odnijela trećinu stanovništva, mnogi Židovi napuštaju Veneciju, ali su zbog progona u sjevernoj i istočnoj Europi stalno pristizali novi. Kuga i političke promjene u jadranskom prostoru izazvat će teške ekonomske i socijalne problema u Republici. Napetost između Venecije i Otomanskog carstva, koje želi potvrditi dominaciju na Mediteranu, eskalirala je sredinom 17. stoljeća, tako da su židovski trgovci otrpjeli teške financijske gubitke zbog zatvaranja trgovačkih putova i prekida veza s trgovačkim parterima. Università je bila sve teže pogađana nametnutim davanjima, a siromaštvo u getu postajalo je sve veće. Između i Università je morala isplatiti dukata. Nakon Karlovačkog mira 1699., koji Veneciji nije donio veće koristi, zaduženja su još porasla, a Židovi su morali isplatiti daljnjih dukata. U slavnoj epohi Casanove, Vivaldija i Goldonija Republika je balansirala na rubu bankrota. S propadanjem Venecije množio se broj činovnika s nejasnim i proturječnim ovlastima, koji su donošenjem mnoštva propisa učinili život u getu nepodnošljivim. Mnogi su se trgovci iselili u tolerantniju Tursku. Pitanje pravedne raspodjele poreznog tereta dovelo je do napetosti među nacijama, stješnjenima u getu. Zbog prijetnje od nelikvidnosti banaka, sklopljen je novi ugovor između nacija: ukinuta su pojedinačna davanja i postignut je dogovor o zajedničkom nastupu. No ni to nije osiguralo likvidnost banaka. Nesposobna za reforme, Serenissima je na situaciju koja je ugrozila njezinu ekonomiju reagirala daljnjim represijama prema židovskoj zajednici. No iza njih više nisu bili ekonomski motivi, nego naglašeni antisemitizam. Nakon što je Napolen osvojio Veneciju i raspustio Republiku, ukinuti su diskriminirajući zakoni, a Židovi su dobili građanska prava. Vrata geta bila su svečano zapaljena 11. srpnja 1797., a oko lomače plesali su građani i rabini. Nije neobično, što su mnogi venecijanski Židovi sinovima nadijevali ime Napoleon, omrznuto u Veneciji. Nakon punih 280 godina geto je prestao postojati kao zatvorena i izolirana četvrt. Iako su dotad živjeli u skučenim prilikama, odvojeni od drugih građana i socijalnog ambijenta grada, Židovi su uživali zaštitu kakva nije postojala nigdje u Europi. Serenissima nije sudjelovala u pogromima protiv svojeg židovskog stanovništva, štitila ih je od inkvizicije i kažnjavala one koji su ih napadali, bili to građani ili odgovorni činovnici u gradovima terra ferme i u Veneciji, kad bi to previđali i ne bi reagirali. No ta je tolerancija bila nadasve sračunata i ne bi je trebalo idealizirati. Bila je skupo plaćena, popraćena ucjenama i propisima, kao što su bili oni kojima su židovske banke bile prisiljene da venecijanski donji sloj opskrbljuju zajmovima s neznatnim kamatama, da se ne govori o već spomenutim enormnim zajmovima kojima je Republika sanirala svoje dugove ili punila budžet. No pogledom na ponižavajući položaj Židova u kršćanskoj Europi, židovski su mislioci već sredinom 16. stoljeća u svojim traktatima hvalili venecijansku Republiku zbog sigurnosti koju je pružala, zbog njezine postojanosti i pravednosti. Riccardo Calimani (1946.), veliki povjesničar geta, potomak stare venecijanske židovske obitelji i funkcionar židovske općine Venecije, prikazuje suživot Židova i susjeda u Cannaregiu kao čudo tolerancije unatoč zabrani komunikacije i stalnim pokušajima pokrštavanja Židova. Opisuje kako je u blagom svjetlu lagune otupjela ortodoksna tvrdoća nekih rabina, kako je veliki talmudist Leone da Modena, koji je za kockarskim stolom tratio svoj imutak, dopuštao sudjelovanje u tradicionalnim regatama, čak i u vrijeme židovskih blagadana. I slavni rabin Simone Luzzato ( ) izjavio je da je dopušteno voziti se gondolama na šabat. U spisu Govor o položaju Židova, a osobito onih koji žive u odličnom gradu Veneciji iz 1638., koji se čitao i komentirao u čitavoj Italiji, Luzzato tvrdi da tolerancija nosi korist, pa tako dužd nadzire djelatnost židovskih trgovaca, za razliku od stranih koji ne potpadaju pod venecijanske zakone. Puna građanska prava Židovi su u Italiji, kao i svi građani, dobili tek No dotad je venecijanski geto opustio, mnogi su u jeku privrednog sloma otišli, a ostali su samo siromašni. Bio u očajnom građevinskom stanju, čitavi su nizovi kuća bili srušeni i to je ponovno izmijenilo lice geta. Sve Židove koji su u doba fašizma još živjeli u getu deportirali su njemački okupatori u nacističke logore smrti, gdje su gotovo svi ubijeni. Na žrtve na Campo del Ghetto Novo podsjeća spomen-reljef talijanskog kipara, Židova, porijeklom iz Litve, Arbita Blatasa ( ). U novije vrijeme na žrtve Holokausta podsjeća Kamenje spoticanja, Stolpersteine, njemačkog umjetnika Guntera Demniga (1947.), koji kamene kocke s imenima i podacima o rođenju i smrti postavlja pred kuće ubijenih u Veneciji, ali i cijelom svijetu, tako da ih danas ima više od pedeset tisuća. Nakon gotovo potpunog uništenja židovske zajednice u geto su se iz koncentracijskih logora vratili preživjeli i oni koji su uspjeli pobjeći. Danas u Veneciji postoji mala židovska zajednica koja broji oko 500 osoba, no samo manji dio živi u getu. Za žitelje postoje dućani, košer mesnica, pekarnica koja prozvodi maces, starački dom, a za turiste prodavaonice suvenira i kafići. Na Campo del Ghetto Novo održale su se povijesne sinagoge, od kojih dvije, Scola Levantina i Scola Spagnola, služe izvornoj kultnoj funkciji. Između njih je Museo Ebraico di Venezia, osnovan 1954., posvećen povijesti i kulturi židovske zajednice Venecije. Uz vrijedne tekstilne umjetnine posjeduje veliku zbirku inkunabula, rukopisa i ranih tiskanih djela od 16. do 19. stoljeća te slovi kao kulturni centar. U neposrednoj se blizini nalazi Ikona Gallery Žive Kraus, specijalizirana za fotografiju, s programom afirmacije židovske, poglavito moderne i suvremene umjetnosti. Otvoren i rastvoren, pristupačan sa svih strana, geto je danas cilj pohoda turista iz cijeloga svijeta koji ovdje traže i otkrivaju povijest. No Donatella Calabi, profesorica na Università Iuav de Venezia, suosnivačica digitalne edukativno-eksperimantalne platforme Visualizing Venice, autorica knjige La città degli Ebrei (Venecija, 1991./96.), upozorava na pogrešnu percepciju geta kao ambijenta 16. stoljeća, upućuje na velike promjene koje su se ondje otada zbivale, a ono što se vidi, potječe uglavnom iz 19. stoljeća. No unutrašnjosti sinagoga i muzej ipak su bogate riznice dragocjenosti starijih razdoblja. Jedan od programa cinquecentenaria posvećen je, posve s pravom, restauraciji, povećanju i modernizaciji muzeja te restauraciji sinagoga. Organizacija Venetian Heritage uspjela je u sustavnoj kampanji sakupiti za to osam milijuna eura. U kazališnim, teatarskim i izložbenim programima pod pokroviteljstvom Komiteta za petstotu obljetnicu venecijanskog geta sudjeluje svjetska umjetnička elita, a težišta su židovske teme: tako izvedba Shakespeareovog Mletačkog trgovca, koncert Muzika iz geta. Stari i novi songovi iz židovske tradicije i izložba Umjetnost stoljeća. Peggy Guggenheim u fotografiji u Ikona Gallery. Nesumnjivo će vrhunac biti izložba Venecija, Židovi i Europa, koja se otvara 19. lipnja, a autorica je Donatella Calabi. Njezin signifikanti naslov upozorava i poručuje o čemu je riječ najvažnijem spomeniku židovskog života u Europi, egzemplarnom fenomenu europske kulture i civilizacije. (Dr.sci. Snješka Knežević je povjesničarka umjetnosti, novinarka, književna prevoditeljica. Od 1964.do urednica na Trećem programu Radio Zagreba. Objavila je četiri knjige o urbanističko-arhitektonskimi kulturno-povijesnim temama Zagreba. NaTrećem programu Hrvatskog radija od uređuje emisiju Baština, mi i svijet.

5 Intervju: Edward Serotta Centropa čuvar židovske memorije Američki novinar I sineast Edward Serotta već puna dva desetljeća svoga života posvećuje očuvanju židovske memorije u Srednjoj i Istočnoj Europi Američki fotograf, novinar i cineast Edward Serotta, začetnik i direktor Centrope, ove je zime u Hrvatskoj snimao dokumentarnu građu za dva svoja nova filma - jedan o partizanskoj fotografkinji Elviri Kohn, a drugi o Rikici-Rifki Vostrel, Splićanki sarajevskih korijena, izdanku mnogočlane sarajevske sefardske obitelji Altarac. Obje već deset i više godine počivaju na Mirogoju, no opsežne intervjue s njima još snimile su za Centropu Silvija Heim i Lea Šiljak, a dostupni su i na internetu. Za prošlog rata Serotta je boravio duže vrijeme u opsjednutom Sarajevu dokumentirajući život oko sebe te objavio fotomonografiju Preživjeti u Sarajevu: Židovi, Bosna i pouke prošlosti. Godine 1997.osnovao je Centropu, neprofitnu organizaciju sa sjedištem u Beču, kojoj je svrha dokumentirati židovski život u srednjoj i istočnoj Europi. U narednih desetak godina Centropa, odnosno ekipa okupljena oko nje, snimila je 1200 intervjua mahom sa Židovima starije generacije u zemljama bivšeg SSSR-a i na Balkanu, odnosno u državama bivše Jugoslavije, te prikupila kolekciju od obiteljskih i drugih fotografija. Više o tome tko je Serotta i što je i čime se bavi Centropa, za Novi Omanut je s Edwardom Serottom razgovarala Ana Lebl. * Za početak, tko ste vi, Edward Serotta? Među čitateljima Novog Omanuta mnogi ne znaju za vas i za vaš rad. Predstavite nam se. - Rođen sam u Savannahu, Georgia, SAD, Studirao sam marketing na Sveučilištu Tennessee, bavio se glazbom u Los Angelesu, te postao novinar u Atlanti. Godine prvi put sam posjetio srednju Europu, i to za moje novine u Atlatni, te objavio više članaka o politici i ekonomiji. Sljedeće godine posjetio sam Istanbul,Sofiju, Beograd i Bukurešt. U Beogradu sam otišao u Židovsku općinu i u Savez židovskih općina; tamo je započelo moje sada već višegodišnje i višedesetljetno bavljenje Židovima u srednjoj Europi. *Kad ste se preselili iz SAD u Europu i što je bio tome razlog? Jeste li se namjeravali uskoro vratiti u Ameriku? Za mnoge Europljane san je otići u Ameriku, a vi ste učinili upravo obrnuto. Jeste li tada slutili da ćete možda zauvijek ostati ovdje? Ana Lebl i Ed Serotta Edward Serotta (desno dolje) i njegovi mladi suradnici - Preselio sam se iz Atlante, gdje mi je bio dom, u Budimpeštu 1988., s idejom da napišem knjigu o Židovima u Srednjoj Europi.Nisam imao nikakve posebne planove - uvijek volim vidjeti kamo će me odvesti neki projekt koji onda samo slijedim. Od tada sam živio u Budimpešti, Berlinu i Beču. Tako je prošlo već 28 godina otkad sam otišao iz SAD. * Prvi put sam čula o vama za vrijeme rata od dobrih prijatelja iz židovske zajednice u Sarajevu. Kao njihovog dragog prijatelja odmah sam vas i ja kao takvog prihvatila, čak i prije nego sam vas upoznala. Kad smo se sreli odmah sam shvatila da nisam pogriješila. Koliko je vaš boravak u Sarajevu 90-ih godina utjecao na vaš život i rad? Koliko i boravak u ostalim dijelovima bivše Jugoslavije? - Kad sam bio u Beogradu upoznao sam Lavoslava Kadelburga koji me se jako dojmio. A kad sam se vratio u Jugoslaviju upoznao sam Edu Taubera u Splitu, Jakoba Fincija u Sarajevu, Slavka Goldsteina u Zagrebu i Žarka Koraća i Davida Albaharija u Beogradu. Shvatio sam da postoji jedan drugačiji pogled na svijet među Židovima Jugoslavije. Intuitivno sam shvatio da ti ljudi naprosto ne bi bez otpora prihvatili ono što im povijest servira i da bi se borili.to je razlog zbog kojeg sam otišao u Sarajevo za vrijeme opsade: da vidim jesam li bio u pravu. I, moj Bože, ono što sam vidio zapanjilo me!. Vrlo tiho, vrlo skromno mala židovska zajednica je osnivanjem neutralne humanitarne udruge, koja je pomagala jednom cijelom gradu, okretala povijest naglavačke. Želio sam to dokumentirati, a to sam postigao knjigom i filmom koji sam snimio za ABC program vijesti, koji je u Americi vidjelo osam milijuna ljudi, a potom i izložbama. U židovskoj zajednici bivše Jugoslavije, od Skoplja do Splita, od Zagreba do Novog Sada i Beograda osjećam se kao kod kuće. * Pamtim jednu priču iz Szarvasa (međunarodni Židovski ljetni kamp u Madžarskoj) od prije mnogo godina. Vi ste došli u kamp s namjerom fotografiranja djece, grupno po zemljama iz kojih su došla, a jugoslavenska djeca su odbila da ih se razdvoji, inzistirajući da na slici budu jedna Jugo- grupa. Sigurna sam da biste nam Detalj iz Serottine monografije Preživjeti u Sarajevu mogli ispričati mnogo takvih priča i nagađam da su vas se neke jako dojmile. Možete li s nama podijeliti neke od njih? - Da, to je bio šokantan, a istovremeno smiješan trenutak. Iz JDC-a su zatražili da slikam svaku grupu pojedinačno, po zemljama. No nisam mogao odvojiti Srbe iz hrvatskih slika i obratno. Kad sam im rekao da ću ih slikati po nacionalnim grupama, na mene je oko pedesetak djece i tinejdžera diglo galamu.rekli su: Zbog toga što se naša zemlja raspala ne znači da se i mi moramo razdvajati. Bio sam dirnut do suza. A oni su se samo smijali. Najzanimljivije je da u kampu u Szarvasu svakog ljeta dominiraju mladi iz zemalja bivše Jugoslavije. Galame,urlaju, pjevaju najglasnije, najupornije igraju košarku i najbolje se zabavljaju. Siguran sam da bi Szarvas bez njih bio mnogo tiši i ne tako zabavan. * Jeste li vi začetnik Centrope? Je li riječ o ostvaroivanju staroga sna ili o rezultatu određenih događaja, sastanaka i okolnosti? Tko je smislio ime i kako je sve započelo? Kad je udruga osnovana? Jeste li započeli sami? Ako ne, tko je bio od početka s vama? - U Srednjoj Europi počeo sam raditi Do umrlo je jako mnogo divnih starijih ljudi koje sam poznavao, a ja sam se sjećao mnogih njihovih priča o odrastanju, školovanju i kako su preživjeli rat. I dok postoje mnogi video projekti u kojima preživjeli pričaju o Holokaustu, nije bilo ni jednog projekta u kojem se starije ljude pita da pričaju o životu kroz cijelo 20. stoljeće. Centropa je osnovana godine s ciljem očuvanja židovske memorije ne samo o Holokaustu već o tome kako se živjelo kroz cijelo 20.stoljeće. Započeo sam u Budimpešti s dvije mlade židovske povjesničarke: Eszter Andor i Dorom Sardi. Obje su od nedavno imale djecu i držale su kako bi bilo važno da njihovi roditelji podijele svoja sjećanja sa svojim unucima. Očuvanje memorije je razlog osnivanja Centrope. * Zašto Centropa? Što je razlog i s kojim ciljem to radite? Što su vam prioriteti?na koje ste stanovništvo usmjereni? - Zbog tragedije i razmjera Holokausta razumijem da je većina projekata židovske oralne povijesti usredotočeno na taj užas. Međutim, jako je bio važan i jedan drugačiji pristup, pa sam odlučio nešto poduzeti. Prošle je godine osoba posjetilo Radimo s gotovo 500 škola u 20 zemalja. U stvari, mi smo institut utemeljen na pričanju priča. * Molim vas da kažete nešto o edukativnim projektima Centrope? Je li Centropa samo sudionik u nekima od tih projekata? - Centropa je ušla u obrazovanje oko godine, potaknuta time što su nam dolazili mnogi nastavnici pitajući nas za obrazovne programe. Kako nismo imali takvih programa, zatražio sam od nastavnika da mi kažu što očekuju da bi Centropa mogla u tom pogledu učiniti. Pretpostavljao sam da nastavnici znaju bolje od ikoga što njihovi studenti žele i što će prihvatiti, pa smo zajednički stvarali plan lekcija na osnovu materijala Centrope. Uskoro smo počeli izdavati intervjue sa starijim osobama, koje smo zatim pretvarali u multimedijalne filmove. To nam je uspjelo bolje nego što smo mogli zamislili. Međutim, uvijek tražimo od nastavnika da se filmovi gledaju u malim grupama i tražimo od njih da naprave nastavne planove. Drugim riječima, mi im ne govorimo što i kako da predaju već radimo s njima tako da ih potičemo da razviju i prošire vlastite kreativne ideje. Preko vikenda održavamo seminare tamo gdje se takve aktivnosti događaju - u osam zemalja - a vrhunac naše aktivnosti događa se svakoga srpnja, kada okupimo 85 nastavnika iz 17 zemalja da međusobno podijele svoja ponjbolja dostignuća i stvore međusobnu mrežu. *Koliko danas pojedinaca i/ili organizacija u tome sudjeluje i u kojoj mjeri? Podržava li vas netko financijski? Kakva je danas vaša osobna pozicija u Centropi? Kakva je, ako postoji, geografska granica djelovanja Centrope? Bilježite li samo prošlost ili i sadašnjost židovskih zajednica? Imate li kakve druge projekte? - Imamo ekipu od osam zaposlenih u Beču, Berlinu, Budimpešti i u Washingtonu. Skupimo oko milijun dolara 5

6 godišnje, što nije lako, ali svi se jako trudimo oko toga. Intervjuiramo u 15 zemalja: na Balkanu, u baltičkim zemljama, bivšem Sovjetskom Savezu i u Srednjoj Europi. U stvari, ne bilježimo židovske aktivnosti našeg vremena, premda imamo jaku mrežu europskih židovskih škola koju vodi naš sjajni Marcell Kensei, koji rukovodi uredom u Budimpešti. Marcell je ustanovio da je Židov kad je imao 12 godina, tek kad su ga roditelji poslali u Lauder školu u Szarvasu. Naši su projekti: filmovi, knjige, izložbe, apps. za pješačke ture. * Je li snimanje filmova nešto novo? Kako birate protagoniste? Vidjela sam nekoliko vaših filmova i imam dojam da često birate žene. Ako je tako, da li je to slučajno ili imate neki posebni razlog? Kakva im pitanja postavljate? - Snimili smo 40 filmova baziranih na našim intervjuima. Rekao bih da ih je 6 5 posto o ženama, ali to je slučajnost. To su multimedijalni filmovi ; svi su bazirani na našoj produkciji u kojoj kombinramo riječi intervjuiranih osoba sa slikama, kartama, crtežima. Izgleda da je to dobro. Prikazivani su na 14 filmskih festivala. *Što ćete učiniti sa svim tim materijalima: rezultatima istraživanja, intervjuima, fotografijama? Je li baza podataka Centrope organizirana po zemljama, godinama, spolu?je li sve na jednom mjestu? Imate li nekih problema? Prijetnji? Osjećate li se sigurnim? Je li vaš ured zaštićen? - Pregovaramo s bibliotekama nekoliko glavnih sveučilišta zainteresiranih za našu arhivu. To je zapravo naš najvažniji cilj, čije će ostvarenje osigurati našu budućnost. * I na kraju, kako uspijevate? Znam da je vaš posao vrlo slojevit, počevši od povijesnih istraživanja, umjetničke fotografije, intervjua, filmova, ali i edukativnih programa, izrade i nacrta muzejskih i izložbenih eksponata za sve to potrebno je jako puno novaca, ljudskih zalaganja, organizacijske sposobnosti, logistike i povrh svega potrebna je vizija, ljubav za taj rad, beskrajno mnogo entuzijazma, strasti. Zato mog dragog prijatelja Eda možemo opisati kao pravog čarobnnjaka s velikim srcem koje može ponijeti ovaj jedinstven i važan rad. Hvala vam što ste takvi. - Kad radite nešto u što zaista vjerujete, tada to nije samo posao. Ako živite za svoju kreativnost onda je svaki projekt na kojem radite izraz te kreativnosti. U najboljem od mogućih svjetova bilo bi lijepo da Centropa ima veliki operativni budžet koji ja ne bih morao skupljati. No kako se to nije dogodilo, radim puno na tome da skupimo novac kako bismo mogli ostvarivati velike projekte i programe. Imam izvanredno dobru ekipu. Ouriel je naš tehnički direktor. On je Francuz, pribran, relaksiran i kadar sve srediti. Fabian je naš Nijemac. Fantastično je organiziran, živi u Berlinu i koordinira s našim njemačkim fundacijama. Lauren je Amerikanka i naša direktorica za edukaciju i izvrsno radi s nastavnicima. A Marcell je veliki entuzijast, voli naše nastavnike i naši donatori ga vole. U stvari, on će s vremenom biti moj nasljednik, bude li sve išlo dobro. Jako sam uzbuđen zbog filma koji ćemo snimati o dvije hrvatske Židovke - Elviri Kohn iz Dubrovnika i Rifki Vostrel iz Splita. U stvari, odgovaranje na vaša pitanja odvelo me od priprema filma, pa se sada tome vraćam. Ana Lebl je diplomirala na Filozofskomfakultetu u Beogradu na odsjeku za bliskoistočnu arheologiju. Židovska je aktivistica i predsjednica ŽO Split Židovska je aktivistica, aktualna predsjednica ŽO Split, organizatorica seminara i radionica sa židovskom tematikom. Južno pročelje sinagoge obnovljeno 2014 godine. U nekim zemljama istočne Europe pokušavaju desno orijentirani krugovi rehabilitirati one židovske krvnike koje kvalificiraju kao konzervativne. O takvim mađarskim pokušajima mnogo se govori. No manje je poznato da slovački klerikalci a potpomaže ih njihova crkva danas vjeruju, da nacističkog kolaboratora, katoličkog svećenika i predsjednika države, dr. Jozefa Tisa, moraju propagirati kao uzor i heroja. Vatikan je 1940tih mislio drukčije. Münchenski sporazum je u jesen zapečatio sudbinu Čehoslovačke. U predvečer konačnog komadanja ove jedine istočnoeuropske demokracije telegrafirao je posebni opunomoćenik njemačkog ministarstva vanjskih poslova Edmund Veesenmayer iz Bratislave da sve teče po planu i da ima sve Židove u šaci. Četiri dana kasnije, 15. ožujka postala je Slovačka neovisna. Ovim prvim njemačkim satelitom vladala je do travnja Narodna partija, koju je osnovao katolički svećenik Andrej Hlinka. U toj su se vladajućoj partiji uz Hitlerov blagoslov za vlast žestoko borili klerikalci vođeni prelatom dr. Jozefom Tisom i radikali, koje su vodili profesor Vojtech (Bela) Tuka i Alexander (Sano) Mach. U borbi za vlast doživjeli su Tiso i njegovi pristaše protuudarac u srpnju kad je Hitler neke radikale postavio na utjecajna mjesta. No oni nisu bili sposobni zadržati vlast, pa su od proljeća klerikalci ponovno mogli malo po malo jačati svoju vlast. Berlin nije htio otvoreno intervenirati. No klerikalci su gorljivo željeli Josef Tiso Katolička crkva i Židovi SLOVAČKA, ŠOA I JOZEF TISO No kad su Židovi u strahu za svoj život pokucali na vrata katoličke crkve, htjela je crkva točno znati da tražitelji misle ozbiljno ; crkva je insistirala na konverziji identičnoj onoj u mirnodopskim vremenima. Postojali su svećenici koji su htjeli pomoći i bez naknade i bili spremni na hitno pokrštavanje; a neki su svećenici to činili za novac. dokazati svoju vjernost nacistima. Antisemitizam je bio duboko ukorijenjen u obje frakcije i obje su željele Slovačku bez Židova. Tisa nije podupirao kompletan kler, jedna značajna grupa, uglavnom mlađih svećenika, bila je Tuki bliža no Tisu. Neki su pak svećenici i vjerni katolici podupirali demokratske i antisemitske grupe. Od proljeća vrijedio je za Židove posebni zakon i oni su sustavno isključivani iz javnog i gospodarskog života. Kako bi Židove isključili iz gospodarstva, osnovan je u kolovozu Centralni gospodarski ured. Za logore za prisilni rad, koncentraciju i deportaciju bio je nadležan ministar unutarnjih poslova Sano Mach (istovremeno zapovjednik Hlinka-garde). Svi Židovi između 16 i 45 godina, klasificirani kao radno sposobni, sakupljani su malo pomalo u posebnim logorima. 9. rujna1941. uveden je stroži od Nürnberških zakona - Židovski kodeks (Zakon br. 198/1941.) a u prosincu je zabranjeno okupljanje Židova te im je zabranjen izlazak. Židovski kodeks predviđao je označavanje ne samo ljudi s 10 cm velikom židovskom zvijezdom - već su se obilježavala i pisma. Postupak, koji nije pao na pamet čak ni njemačkim birokratima. U listopadu glavni je ured sigurnosnih službi zamolio slovačko ministarstvo vanjskih poslova da im pripremi « mladih, snažnih slovačkih Židova» za slanje «na Istok». Slovačka je vlada dala svoju «radosnu privolu» a Himmler je predložio a da nije pričekao otpremu ovih žrtava da i Slovačka bude bez Židova. Slovačka se vlada i s time suglasila. Nijemci su osim toga tražili po 500 RM za svakog deportiranog, a na čuđenje njemačkog Ministarstva vanjskih poslova, slovačke su vlasti i na to pristale. U siječnju na konferenciji na Wannskom jezeru zabilježeno je da je osigurana slovačka suradnja u interesu konačnog rješenja. 25. ožujka počele su deportacije. Racije su 6 ponajviše provodili muškarci Hlinkine vojske, plaćeni po danu, te slovačke žandarmerije i njemačkih dobrovoljnih zaštitnih odreda. Iz Hlinkine garde dobrovoljno su se javili neki od «najmračnijih elemenata». Oni su samovoljno tukli Židove i oduzimali im sve osobne stvari pod motom, što sada ne uzmu Slovaci, pasti će kasnije u njemačke ruke. Hans Ludin, njemački poslanik u Slovačkoj, telegrafirao je u Berlin, otprilike dva tjedna nakon početka deportacija, «Slovačka vlada se suglasila s odašiljanjem svih Židova iz Slovačke, bez ikakvog njemačkog pritiska». Mjesec dana nakon što je prvi vlak s deportiranima napustio Slovačku, publiciran je 26. travnja čudan dokument u crkvenom časopisu Katolicke Noviny, gdje se s jedne strane pozivalo na poštivanje prirodnih zakona a s druge je strane crkva odbijala pobunu protiv legalnih akcija vlade dok poduzima korake za istrebljenje loših židovskih utjecaja. Protužidovske su mjere ovako obrazložene: Izvor tragedije židovskog naroda leži u činjenici, da nisu priznali Mesiju te ga osudili na groznu i sramotnu smrt na križu. Katolički biskup iz Spisa, monsinjor Ján Vojtassak, energično se svojim govorom u državnom vijeću 26. ožujka zalagao za deportaciju Židova. Iako je papa Pio XII. kaznio dvojicu slovačkih svećenika za pronacističke stavove, nije ništa poduzeo protiv Tisa, kojem je čak bilo dozvoljeno, da tijekom rata zadrži svoje mjesto pastira u Banovcima. 23. lipnja pristali su Slovaci platiti 3,6 milijuna njemačkih maraka. Obećano im je da se deportirani Židovi neće vratiti u Slovačku niti će Nijemci zahtijevati njihovu imovinu. Židovsko vlasništvo je slovačka vlast jeftino prodavala ili besplatno davala nežidovskim Slovacima, kako bi osigurala naklonost pučanstva. Nekoliko tisuća Židova uspjelo je pobjeći u Mađarsku, drugi su tražili spas u konverziji. No kad su Židovi u strahu za svoj život pokucali na vrata katoličke crkve, htjela je crkva točno znati, da tražitelji misle ozbiljno ; crkva je insistirala na konverziji identičnoj onoj u mirnodopskim vremenima. No postojali su i humano nastrojeni svećenici koji su imali razumijevanja za tragičnu židovsku situaciju i bili spremni na hitno pokrštavanje; neki su svećenici to činili za novac. Stav protestantske i grčke ortodoksne crkve bio je liberalniji. Organ njemačkih Slovaka, Der Grenzbote, nazvao je pokrštavanje Židova blasfemijom, a župnicima koji su to činili, pripisivani su financijski motivi. Dva kalvinistička pastora, su čak brzo nakon toga uhapšeni; jedan od njih je optužen za ni manje ni više nego 717 krštenja. Katolička je crkva isposlovala da se već prije konvertirani ne deportiraju. Držanje crkve te činjenica, da je vlada za svakog nedeportiranog Židova uštedjela 500 maraka bili su Slovacima poticaj da slijede vlastite interese. Slovački je parlament dao svoju privolu za deportacije, a svećenici koji su bili članovi tog parlamenta, glasali

7 su za taj zakon ili su bili suzdržani. Kardinal Maglione, državni tajnik Vatikana, smatrao je ovakvu klerikalnu kolaboraciju odvratnom. Oko slovačkih Židova deportirano je 1942., minimalni je broj od njih preživio. Nuncij u Slovačkoj, monsinjor Giuseppe Burzio, nadugačko je početkom travnja razgovarao s predsjednikom Tukom. Iz straha od daljnjih deportacija podsjetio ga je na žalosna izvješća o židovskim deportacijama. Svi su govorili o tome ( Tutto il mondo ne parla ). Tuka je odgovorio, da židovska propaganda, koje nije oslobođen ni Vatikan, neće utjecati na njega. On (Tuka) svaki je dan na misi, pričešćuje se i uzda se u svoju savjest i svojeg ispovjednika. Burzio je očajan pisao ministru vanjskih poslova Vatikana: Vrijedi li uopće truda, vaša eminencijo, opisivati vam ostatak mojeg razgovora s ovim bezumnim čovjekom? U lipnju izvijestio je poslanik Ludin ministarstvo vanjskih poslova: Provedba evakuacije Židova iz Slovačke nalazi se trenutačno na mrtvoj točki. Nakon prvog posjeta u srpnju uputio se Veesenmayer u Bratislavu i tamo je posjetio predsjednika Tisa, koji se suglasio, da preostalih do nepokrštenih Židova pošalje u koncentracijske logore. No slovačke se vlasti nisu pridržavale ovog odobrenja. U slovačkom je ustanku, koji je počeo krajem kolovoza 1944., sudjelovalo preko židovskih boraca, 269 ih je poginulo. Tijekom borbi spustila su se u Slovačku četiri padobranca iz Palestine, kako bi organizirali oružani ustanak Židova. Sudionici su bili i tvorci Protokola iz Auschwitza, Rudolf Vrba i Alfred Wetzler koji su pobjegli iz Auschwitza. Ustanak su koncem listopada ugušile njemačke trupe. Visokopozicionirani SS-ovci Gottlob Berger i Witiska stigli su u Bratislavu, gdje im je pomagao austrijski stručnjak za deportacije, jurišnik Alois Brunner (koji je pred nekoliko godina umro u Siriji). Između i Židova palo je u ruke Witiskinim komandosima. Između rujna i ožujka napustilo je Slovačku još 11 transporta. Skoro ljudi deportirano je u Auschwitz, preko u Sachsenhausen te preko u Theresienstadt. Zahtjevi za povratom imovine malobrojnih Židova povratnika odbili su kako stanovništvo tako i nova vlada. Uslijedile se protužidovske demonstracije i nasilja. Većina preživjelih Židova napustila je Slovačku nakon komunističkog prisvajanja vlasti, većina se iselila u Izrael. Karl Pfeiffer, Illustrierte Neue Welt. S njemačkog prevela Jasna Križaj Karl Pfeiffer (r.1928)je poznati austrijski židovski novinar, dugogodišnji glavni urednik časopisa Die Gemeinde. Od 1990 slobodni je novinar i bečki dopisnik izraelskog radija kao i londonskog antifašističkog časopisa Searchlight Jan Tomasz Gross, 69-godišnji profesor povijesti na Sveučilištu Princeton, bio je odlikovan Ordenom za zasluge Republike Poljske. Najpoznatiji je po knjizi Susjedi (Neighbors, 2001), u kojoj minuciozno opisuje kako su u poljskom gradiću Jedwabnu tamošnji stanovnici poubijali do svojih susjeda Židova, muškaraca, ženā i djece. Inspiriran tom knjigom, redatelj Władysław Pasikovski je snimio film Posljedice (Pokłosie, 2012). Inicijativa usmjerena protiv Grossa poklapa se s razdobljem kada Europa pomno prati nacionalističku stranku Pravo i pravda [Prawo i Sprawiedliwość, PIS - na izborima osvojila apsolutnu većinu u parlamentu] zbog zakonskih izmjena koje ugrožavaju demokraciju. Predsjednik Andrzej Duda potvrdio je 5. veljače spornu odredbu po kojoj glavni državni odvjetnik potpada pod nadzor ministarstva pravosuđa. Kritičari kažu da će to dovesti do političkog pritiska na pravosudni sustav. Intelektualci koji su u nekoliko dana potpisali dva pisma u obranu Grossa tvrde da stranka Pravo i pravda i njezina vlada želi preispisati povijest, izbacujući sve aluzije na sudjelovanje Poljske u prošlim užasima. POLJSKA Poljske vlasti protiv Jana Grossa Nakon vijesti da zbog tvrdnje o sudjelovanju Poljaka u nacističkim ratnim zločinima poljska vlast kani oduzeti nacionalno odličje jednom od vodećih svjetskih stručnjaka za povijest Holokausta, intelektualci su se digli u njegovu obranu. Vlast tvrdi da Gross nije patriot. On je, međutim, patriot koji razmatra i mračnija i svjetlija razdoblja poljske povijesti, rekao je Jan Grabowski, povjesničar na Sveučilištu u Ottavi, jedan od 30 potpisnika prvoga pisma, objavljena prošlog tjedna. Gross se rodio u Poljskoj, ali je nakon jedne antisemitske čistke među disidentima emigrirao u SAD. U članku objavljenu u novinama Die Welt [ ] izražava veliku žalost zbog oklijevanja istočnoeuropskih zemalja da prihvate izbjeglice i izjavljuje da su u Drugom svjetskom ratu Poljaci ubili više Židovā, nego nacistā. U Varšavi su razna tužilaštva odlučila istražiti je li Gross time prekršio zakone koji zabranjuju klevetanje Poljske. «Gross jest kontroverzan, ali pomisao da mu se oduzme orden glupa je i štetna», kaže Dariusz Stola, direktor Muzeja za povijest poljskih Židova POLIN, koji je potpisao drugo otvoreno pismo, poslano 12. veljače Poljskoj informacijskoj agenciji [Polska Agencja Prasowa, PAP]. Duda bi trebao, rekao je Stola, imati na umu širi kontekst Grossovih djela, među kojima su dragocjene stu- Židovi uhvaćeni nakon ustanka u varšavskom getu god Jan Gross je rekao da su Poljaci ubili više Židovā, nego nacistā. 7 Jan Gross je bio nagrađen Ordenom za zasluge. Pod vladavinom predsjednika Dude mogla bi mu biti oduzeta. Alex Duval Smith, Varšava dije o njemačkoj i ruskoj okupaciji Poljske. Njemu je Orden za zasluge dodijeljen za znanstveni rad, ali i za sve što je u egzilu pridonio demokratskoj tranziciji. Takva postignuća ne mogu se poništiti tek tako. Trenutačno je Gross na studijskoj godini i i nije odgovorio na molbu The Observera da inicijativu komentira. Ali u nedavnom razgovoru što ga je Sveučilište u Haifi objavilo online, svoj rad opisuje kao suočavanje sa sablastima u svijesti poljskog društva. Većina Poljaka, rekao je, i dalje nije svjesna da su u nacističkim logorima smrti umrla 3,5 milijuna Židovā. Vladavina stranke Pravo i pravda zaodjenuta je martirologijom, rekao je. Studentima je kazao: Povjesničari pišu o onom što se dogodilo. Za posljedice toga što se dogodilo odgovornost nije na vama, niti je to vaš posao. Govoriti i znati istinu nužan je korak ka tome da se odnosi među raznim skupinama rasvjetljavaju i uspostavljaju na putu uzajamna razumijevanja. Agata Bielik-Robson, koja na Sveučilištu u Nottinghamu predaje židovske studije, rekla je: Gross je jedan od vodećih povjesničara Holokausta na svijetu. U svakoj normalnoj liberalnoj demokraciji mora postojati glas unutarnje kritike koji govori u ime manjinā i različitih interesa. Za Poljsku je Gross jedan od takvih glasova. Bielik-Robson, i sama Poljakinja te potpisnica otvorenih pisama, dodala je: Pravo i pravda želi eliminirati glasove poput njegova eda bi stvorila jednoglasno viđenje povijesti. Taj trend duboko zabrinjava. Odluka o Grossovu Ordenu za zasluge bit će uskoro objavljena. Malgorzata Sadurska, predstojnica Ureda predsjednika Republike Poljske, izjavila je 2. veljače državnoj televiziji TVP da je taj ured primio pisama koja zahtijevaju da se Grossa liši dodijeljene mu počasti. Napomena prevoditeljice. Do trenutka predaje ovoga broja Novog Omanuta u tisak nije objavljeno službeno poljsko stajalište u vezi s ovom inicijativom. Nadati se da, kako stvari stoje, neće inspirirati ovdašnju vlast da se još temeljitije nego dosad pozabavi Nestbeschmutzerima. The Observer, Prijevod s engleskoga: Giga Gračan

8 Dan kada je Izrael vidio film Šoa Lanzmanov dokumentarac Šoa pomogao je da se preoblikuje razumijevanje Holokausta u Izraelu i u svijetu.ali onog dana prije gotovo 30 godina na premijeri u izraelskoj Kinoteci, dok je Lanzmann hodao uz redove sjedala i promatrao lica u tami, u zraku se osjećalo da se Holokaust nije zbio u prošlosti. Mjesta gdje se dogodio ne nalaze se u nekoj udaljenoj galaksiji, na mitskom planetu Auschwitzu. Holokaust je prodro duboko u tlo Poljske, Njemačke, Litve, Bjelorusije, svih mjesta gdje su ubijeni Židovi. Za izraelsko gledateljstvo tada u Jeruzalemu bilo je to otkriće da je i u njihovoj zemlji Šoa živa. Nisu joj mogli pobjeći. Previše ljudi, previše njihove djece ona je oblikovala - ili slomila. Novinar Guardiana Jonathan Freedland koji je prisustvovao toj premijeri 30 godina kasnije susreo se u Jeruzalemu s potomcima Lanzmanovih protagonista. Claude Lanzam Vani je žega, nebo lazurno plavo. Unutra međutim, ničeg osim tame. Sljedećih devet i pol sati oni će, nijemo i puni ushita, u jeruzalemskoj Kinoteci pratiti projekciju filma Šoa francuskog redatelja Claudea Lanzmanna, filma što su ga kritičari diljem svijeta već ovjenčali slavom najvećeg filma o Holokaustu i uvrstili među najveće dokumentarce u povijesti filmske umjetnosti. Bio je lipanj 1986, osam mjeseci nakon što se film počeo javno prikazivati. Na projekcijama u Parizu i NewYorku publika je sjedila kao začarana, no toga je lipanjskog dana bilo drugačije nego drugdje. Tada se Lanzmannovo remek-djelo počelo službeno prikazivati u Izraelu, a premijera je imala obilježja malne događaja od državne važnosti. Na sjedala u Kinoteci, netom otvorenom umjetničkom kinematografu sučelice zidinama Staroga grada, posjedali su izraelski premijer Šimon Peres, predsjednik države, glavni rabin, pa čak i načelnik glavnog štaba oružanih snaga. Njihov je dolazak pozdravio juriš roja novinarā i kamerā. Dok su se uglednici probijali kroz uzbibano mnoštvo, manju su pozornost privukli ostali uzvanici. Među njima je bilo nekoliko onih koji se pojavljuju u filmu: preživjeli iz nacističkih logora smrti, borci pokreta otpora, očevici sa samog poprišta pokolja. Nalazili su se u dvorani. Mnogi s djecom uza se. Sâm Lanzmann - borac u francuskom pokretu otpora, negdašnji ljubavnik Simone de Beauvoir i sudrug Jean- Paula Sartrea - bio je kao na iglama. Film su posvuda hvalili i slavili, no Lanzmannu je bio posebno važan sud Izraela. Svoj prikaz jednog od presudnih događaja u židovskoj povijesti on sada predstavlja u jedinoj židovskoj zemlji na svijetu - zemlji čiji su vodeći dužnosnici upravo njemu povjerili da snimi djelo o sjećanju. Postavio se neumoljivo: jeruzalemska publika ne smije propustiti ni minutu priče koju prikazuje. Pred sâm početak projekcije sukobio se s Liom van Leer, osnivačicom Kinoteke. U jednom našem razgovoru u Jeruzalemu ona se prisjetila: «Rekao je: Samo jedno da znaš: kad film počne, zaključaj vrata, nema izlaženja. Ja sam kazala: Jesi poludio? Ako netko mora na zahod, što da radi? Obavi to u gaće?» Holokaust je prisutan u gotovo svakom govoru kojim Beginov nasljednik Benjamin Netanjahu upozorava na posljedice iranskog nuklearnog programa i priziva pravo židovskog naroda da se zaštiti od mogućnosti da bude zatrt. Njime je obojen i način na koji Netanjahu vidi neprijatelja u bližem susjedstvu: iste ove godine, nešto ranije, iznio je tvrdnju na koju su povjesničari reagirali brojnim kritikama, da ne velim prezirom, i koju je povukao, da je ideju o istrebljenju svekolikog židovskog naroda, ono što su nacisti nazvali «konačnim rješenjem židovskog pitanja», u glavu Adolfa Hitlera usadio Muhammad Amin al-huseini. Netanjahuova je tvrdnja bila nečuvena i gotovo jednoglasno odbačena, i u Izraelu i drugdje. Branio ga nije gotovo nitko. A ipak, premijer je samo verbalizirao jednu liniju razmišljanja - točnije, osjećanja - skutrenu negdje duboko u psihi Izraelaca. Toga dana prije gotovo 30 godina to, i štošta drugo, itekako se osjećalo u zraku u glavnoj dvorani Kinoteke dok je Lanzmann hodao uz redove sjedala i promatrao lica u tami. Od svih su najgorljivije, netremice gledali pre- živjeli, oni koji su bili nazočni kad se spaljivalo i koji su stvorili novi život i novu obitelj u novome domu - domu koji ih nije dokraja naučio prigrliti. * * * Najmlađe lice u Šoi pripada Hanni Zaidel. Danas je ona baka, u šezdesetima, ali na ekranu ima dvadesetak godina, mrzovoljno puši cigaretu, dugo uvlači. Najprije na hebrejskom, zatim posredstvom tumača za francuski - ne želeći titlove, Lanzmann je insistirao na konsekutivnom prevođenju, što je jedan od razloga tolikog trajanja filma - Zaidel govori kako je doznavala nevjerojatnu priču o svome ocu, Motkeu, komadić po komadić: Detalje sam iz njega morala čupati. Bio je šutljiv, nije razgovarao sa mnom.» Onda kaže u kameru da je cijelu priču, izgovorenu u jednom dahu, čula «tek kad je došao gospodin Lanzmann.» Nacisti su geto u Vilni (danas Vilnius, glavni grad Litve) likvidirali na sljedeći način: tamošnjih oko Židova odveli su u trinaest kilometara udaljenu šumu Ponari i redom ubijali tik do golemih jama što su ih prijašnji okupatori, Rusi, iskopali za skladištenje nafte. U svaku je jamu palo do tijela. Nakon toga su slali skupine od po 84-oro Židova - 80 muškaraca i 4 žene - međusobno vezane okovima iznad gležanja da danju i noću tijela iskapaju i spaljuju. Jedna je skupina mrtvacima morala čupati zlatne zube. Motke Zaidel je bio jedan od tih 84- oro: pod prijetnjom smrti morao je spaljivati mrtva tijela svojih prijatelja, susjeda, čak rođaka. U filmu Motke Zaidel kazuje svoju priču a u pozadini se vidi izraelska šuma Ben Šemen. U daljini pale krijesove, vijenci dima dižu se u zrak. Nešto ranije ove godine našao sam se s Hannom Zaidel u njezinu domu u telavivskom predgrađu Hod Hašaron: kosa joj je kraća i sijeda, s kredenca gleda slika pokojnog oca, ona se onda sjeti nečeg što ne bih očekivao: «On je stalno prao ruke, to je ono glavno. Prao je svoje, prao ih je nama. Neprekidno. I prao ih je mojim sinovima, svojim unucima. Pa kad god bi ga ugledali, sakrivali su ruke, ovako.» Uvukla je ruke u rukave. «Sve dok mu nisam kazala: Tata, njihove ruke su čiste. Ne moraju s njih sprati Ponare. Prestani s tim, molim te. I prestao je.» Preživjeli - i njihova djeca - u dvorani Kinoteke tu su priču priču sigurno prepoznali, osobito Motkeovu nevoljkost da govori o svojem iskustvu. Oboje se dobro uklapalo u etabliranni narativ o kompleksnom odnosu Izraela prema Holokaustu. Prema prihvaćenom gledištu, oni koji su preživjeli vihor nacizma mahom su, barem isprva, šutjeli o paklu kroz koji su prošli. Možda su jednostavno bili odveć traumatizirani, onijemjeli od boli. Možda su jednostavno odlučili početi ispočetka, patnje u Europi ostaviti iza sebe, nikad se ne osvrnuti. Ali to gledište - mit o samonametnutoj šutnji - zadnjih se godina počelo mrviti. Svjedočanstva pokazuju da je debata o tome trajala u Izraelu čak i prije osnutka države god Povjesničar Jehuda Bauer, vodeći stručnjak za Holokaust koji je Lanzmannu bio konzultant za povijest, rekao mi je: «Ako zavirite u novine [na ivritu] između i 1954, praktički svakoga tjedna, ponekad dan za danom, izlazili su članci, sjećanja.» Preživjeli su mnogo razgovarali, no najintenzivnije razgovore ipak su vodili jedni s drugima. Naime, ostatak novog izraelskog društva - oni koje su ratne godine 8 već zatekle u Palestini ili koje nacistički stroj smrti nije izravno dotaknuo - nije uvijek pravo znao slušati. Upravo je takvo i osobno iskustvo Hanne Zaidel. Kao dijete je viđala oca kako se sastaje s drugima koji su preživjeli Vilnu: kako je ostala bez rodbine, ti Motkeovi prijatelji bili su najbliži nadomjestak šire obitelji. «Okupljali su se svaka tri-četiri tjedna za bogatim stolom: mnogo se jelo, mnogo pilo, pjevale se pjesme iz geta, razgovaralo na jidišu, na poljskom, na ruskom.» U samom Izraelu situacija je bila istovjetna onoj u obitelji Zaidel. Oni koji su to prošli, oni koji su shvaćali, mogli su razgovarati jedni s drugima. No među onima koji nisu, vladalo je nerazumijevanje ili, još gore, kruto prosuđivanje. Ako i nije bilo izravnih osuda zbog nepružanja otpora - «kao ovce na klanje» - bilo je zlonamjernih oblika sumnjičavosti. U filmu Šoa zaključni je govornik Simha Rotem, jedan od posljednjih preživjelih heroja ustanka u varšavskom getu. Opisuje kako se nakon konačne likvidacije geta izvukao iz kanalizacije i našao sâm samcat među ruševinama. Satima je hodao po getu, ali ničega i nikog nije ostalo. Ni živu dušu nisam susreo. Sjećam se da sam u jednom trenutku osjetio nekakav mir, spokoj. U sebi sam rekao: Ja sam posljednji Židov. Dočekat ću jutro i Nijemce. To su posljednje riječi u filmu. Toga dana u Jeruzalemu Rotem se nalazio u publici i gledao sebe na ekrenu. Danas devedesetogodišnjak, iz očiju mu iskri gotovo dječačka energija, opisao je važnost Lanzmannova filma i zbog čega on toliko znači Izraelu. Ljudima je bilo teško razumjeti i probaviti tu priču. Zaista ju čuti. Ponekad bih osjetio da se pitaju što smo mi radili i kako smo se izvukli. Ljudi obično pitaju: Kako ste preživjeli? A time zapravo misle: Što ste činili da preživite?» Umoran od toga da ga gledaju kao sumnjivog kolaboracionista, smislio je kako će tomu doskočiti. «Kad bi pitali odakle sam, odgovorio bih: iz Petah Tikve» - to je grad blizu Tel Aviva. Pomak se dogodio 1961, kada se u Jeruzalemu sudilo Adolfu Eichmannu, jednom od glavnih tvoraca nacističkoga «konačnog rješenja». «Suđenje Eichmannu bila je prava prekretnica, jer je privuklo mladu generaciju, rođenu u Izraelu», rekao je Jehuda Bauer. «Na ulici su svi hodali s tranzistorima i slušali svjedočenja na suđenju. A ona su imala golem učinak.» Preživjeli su se satima smjenjivali na mjestu za svjedoke, iscrpno opisujući što su sve podnijeli i tko im je bio protivnik: neumoljiva nacistička mašinerija koja je stjerala Židove u geta, ubijala ih u šumama, izgladnjivala i iskorištavala kao radno roblje u koncentracijskim logorima, masovno uništavala u logorima smrti - Auschwitz, Sobibór, Treblinka, Belżec, Chelmno, Majdanek. Prvi put su Izraelci bili izloženi punoj slici Holokausta i doznavali o tvornicama što ih je nacistička Njemačka podigla diljem Poljske - tvornicama čiji je jedini proizvod bila smrt. Promijenio se prvotni stav prema Holokaustu. Prije je pitanje glasilo: «Zašto se Židovi nisu oduprli?» Nakon suđenja Eichmannu polako se počelo pitati: «Kako to da se toliko mnogo njih oduprlo?» Ali početkom 1970-ih izraelski su se dužnosnici, osobito oni povezani s Jad Vašemom, državnim memorijalnim centrom i muzejem posvećenim Holokaustu - čvrstom okosnicom posjeta svakog inozemnog dostojanstve-

9 nika - zabrinuli da učinak suđenja Eichmannu počinje blijedjeti. Željeli su taj formativni događaj u židovskoj povijesti prenijeti sljedećoj generaciji nekim novim sredstvom te su ovaj put iskoristili moć filma. Poziv je odaslan Lanzmannu, lučonoši francuske intelektualne ljevice i dokumentaristu koji je upravo snimio Zašto Izrael (Pourquoi Israël), simpatičan portret života u Izraelu kojim se obilježila 25. obljetnica nastanka države. Redatelja su pozvali u Jeruzalem, gdje je upriličio prezentaciju za glavešine u Jad Vašemu, kojom se prilikom ograničio na «općenitosti», kaže Bauer: «Nije želio da ti ljudi odlučuju onom što on radi.» No ipak je ostavio dojam. Kao što se izrazio Bauer: «U tim vremenima su ljudi, kad bi vidjeli genija, shvatili da je pred njima genij. A genija ne pokušavate zustaviti.» Redatelj je otputovao s obećanjem o financiranju. Sâm trenutak u kojem je Lanzmannu bio povjeren taj projekt pokazao se sudbinskim. Deset mjeseci kasnije Izrael će se naći malne na rubu smrti, suočen s porazom i invazijom u Jomkipurskom ratu. Mišićavi «novi Židovi» iz 1948, pobjednici iz 1967, odjednom su vidjeli da su i sami ranjivi. Za izraelskog novinara i povjesničara Toma Segeva, koji je za svoju knjigu Sedmi milijun (The Seventh Million, 1993) istraživao kompleksan odnos Izraelaca prema Holokaustu, rat iz potaknuo je još jedan pomak u izraelskom razumijevanju razdoblja nacizma: «Poruka je u osnovi glasila: ako smo mi [Izraelci] jedva ostali živi pred egipatskom i sirijskom vojskom, što onda imam očekivati od neke starije Varšavljanke pred nacistima?» rekao mi je Segev. «I u tom se času počeo u Izraelu mijenjati pojam junaštva. Nije više junak [samo] onaj tko baca granate na naciste. Junak je i žena koja uspijeva nabaviti hranu za svoju djecu, koja im uspijeva vratiti ljudsko dostojanstvo. Jer upravo su to nacisti željeli oduzeti.» To je bio kontekst u kojem se Lanzmann latio rada na projektu koji će narednih 12 godina vladati njegovim životom - i pomoći da se preoblikuje razumijevanje Holokausta u Izraelu i u svijetu. Već počeo se nalaziti s preživjelima i borcima iz geta, s počiniteljima i promatračima, u Poljskoj, Njemačkoj, Sjedinjenim Državama, Izraelu. Jedna vrata na koja je pokucao prije toliko godina bila su vrata doma obitelji Zaidel u Petah Tikvi. Na stol u blagovaonici Lanzmann je stavio magnetofon i zamolio Motkea da govori o užasima što ih je proživio u mraku šume Ponari. U toj sobi, upijajući svaku riječ zajedno s dimom cigarete, bila je i Hanna, lice nove generacije Izraelaca, rođena daleko od istočnoeuropskih polja smrti - kći čije je mlade ruke Motke ipak imao potrebu ribati, da ispere prašimu Ponara. * * * Zbog trajanja i zahtjeva što ih nameće gledateljstvu taj film manje gledate kao što se inače gledaju filmovi, a više vas čini sudionikom u jednom obredu, svetom obredu sjećanja. Na projekciju u londonskom kinu Curzon u rujnu 1986, samo dva-tri mjeseca nakon premijere u Jerulazemu, poveo sam prijatelja. Pogriješio je i ponio kokice - s kojima, međutim, nije dospio daleko. Tek što je počeo krckati, iz obližnjeg se reda nagnula neka žena i udarila ga snažno po bedru. «Vi nemate nimalo poštovanja?» kazala je s naglaskom prožetim zvucima i uspomenama iz predratne Europe. Tempo ovoga filma izaziva nemir. Mnogo je polaganih, zastajkujućih kadrova provincije (najčešće poljske) koje ne prekida ni komentar, ni glazba. Nema tu poznatih, očekivanih snimaka: nikakav arhivski materijal nije uvršten u film, ni jedna od onih danas općepoznatih snimaka živih kostura ili onižih brda leševa. Nema intervjuā s političarima ili ministrima. Film se umjesto svega toga usredotočuje na obične ljude koje je zahvatilo razdoblje kolektivnoga ljudskog zla, kada je okrutnost postala sistem a dan se pretvorio u noć. Dok to oni opisuju, smrtonosni detalj po detalj, film sluša. Za jednu sekvencu, a protagonist joj je Abraham Bomba, negdašnji logoraš u Treblinki, izučeni brijač, Lanzmann je u Tel Avivu rekonstruirao brijačnicu i Bombi postavljao pitanja dok je ovaj šišao bezimenu mušteriju. Bomba prolazi češljem kroz kosu, reže, opet prolazi češljem, i pritom na engleskome objašnjava, glasom koji je isprva čudnovato neemotivan, kako su njega i druge brijače prisiljavali da ženama odrežu kosu dok su ulazile u plinske komore. Žene nisu znale što im predstoji. Vjerovale su da će «dobiti lijepu frizuru». (Zapravo su njihovu kosu skupljali i slali u Njemačku za korištenje u komercijalne svrhe.) Bomba se zatim prisjeća kako je jednoga dana stigao transport iz njegove rodne Częstochowe. «Mnoge od njih sam poznavao. Znao sam ih, živio s njima u istom gradu. Živio sam s njima u istoj ulici, neki su mi bili prisni prijatelji. A kad su me vidjeli, počeli su pitati... Što će nam se dogoditi? Što ste im mogli reći? Što ste im mogli reći?» Zatim kaže da je jedan drugi brijač odjednom ugledao vlastitu ženu i sestru kako ulaze u plinsku komoru. U tom trenutku Bomba - koji se dotad tako svladavao i govorio tako tečno - zastaje. «Ne mogu», kaže. «Previše je grozno. Molim vas.» Ne govori 90-ak sekundi. Lanzmannova se kamera zadržava na Bombinu licu. Gledamo kako se oklop što ga je taj čovjek sazdao da se zaštiti tijekom četiri izminula desetljeća mrvi nama na očigled. Bomba kao da se slama. «Neću moći», preklinje. «Morate», kaže mu Lanzmann. «Ne prisiljavajte me da govorim dalje. Molim vas.» Ta je sekvenca jedna od najbolnijih u tom filmu. U umjetnosti filma malo je dojmljivijih prizora. Ali na izraelsku publiku koja je to gledala onoga prevrelog dana, sekvenca je djelovala dodatnom snagom. Dvorana je bila prepuna preživjelih koji poznaju Bombinu mȍru, makar njihovo iskustvo i ne bilo tako ekstremno ili u moralnom smislu razorno kao što je njegovo. A na ekranu nisu vidjeli crno-bijele snimke iz daleke Europe. Vidjeli su muškaca u suvremenom Tel Avivu, prepanula, u ljetnoj košulji. A ipak se taj eksterijer - štit samopouzdanog, drskog Izraelca - polako izgubio i otkrio Židova koji dršće od jada i boli. Ovo je blizu srži onog jedinstvenoga u Lanzmannovu filmu. Ako u njem ima poruke, ona glasi: nije se Holokaust zbio u prošlosti, prisutnost mu se osjeća u sadašnjosti. On je svuda naokolo. Ne postoji samo u arhivskoj monokromiji, već u boji, ovdje i sada. Mjesta gdje se dogodio ne nalaze se u nekoj udaljenoj galaksiji, na mitskom planetu Auschwitzu. Ona su na ovome svijetu, u ovoj šumi, u ovom polju, u ovom selu. I bol živi na ovome svijetu, na mjestima gdje se žrtava sjećaju i na mjestima kamo su pobjegli preživjeli. Holokaust prodire duboko u tlo Poljske, Njemačke, Litve, Bjelorusije, svih mjesta gdje su ubijeni Židovi. No sekvenca s Bombom, kao i snimke Motkea Zaidela u šumi Ben Šemen, izraelskom su gledateljstvu tada u Jeruzalemu kazale da je i u njihovoj zemlji Šoa živa. Nisu joj mogli pobjeći. Previše ljudi, previše njihove djece ona je oblikovala - ili slomila. U dvanaest dugih godina koliko je radio Šou, Claude Lanzmann je često dolazio u Jeruzalem. Odsjedao je u istoj sobi u istom hotelu, u umjetničkoj koloniji u Miškenot Šaananimu, i istog trena počeo izluđivati sve živo. Oni koji su ga tada susretali opisali su mi čovjeka nenoguće zahtjevnog, spektakularno egocentričnog i nemilosrdno nezainteresiranog za potrebe drugih. Kad ga je zabolio zub, bilo mu je normalno da usred noći nazove Jehudu Bauera i zahtijeva da mu ovaj nađe zubara. Lia van Leer se izrazila neuvijeno: «Shvaćate, on smatra da je jedan i jedini. Ego mu je golem, i on se do dana današnjega nije promijenio. Kad je Steven Spielberg snimio Schindlerovu listu, ispričala je, «Lanzmann je pobjesnio: Kako se [Spielberg] usuđuje govoriti o tome, a ja sam već sve rekao?» Jonathan Freedland,The Guardian. S engleskog prevela Giga Gračan (Jonathan Freedland autor je radijskog dokumentarca Šoa u Jeruzalemu. Njegov originalni tekst objavljen u The Guardianu ovdje je skraćen.) Bio sam klaun Holokausta Dobitnik Nobelove nagrade za književnost, mađarski pisac Imre Kertesz, nakon duge bolesti umro je u Budimpešti ovog proljeća. Svoj prvi roman Čovjek bez sudbine», u kojem opisuje iskustvo 15-godišnjeg dječaka u koncentracionom logoru završio je još davne 1973, a Nobelovu nagradu dobio je i s dobivenim novcem priuštio si da sa suprugom deset godina živi u Berlinu. U Hrvatskoj u nakladi Frakture objavljeno je jedanaest njegovih knjiga, mahom sve u prijevodu Ksenije Detoni. U Njemačkoj su prije tri godine objavljeni Kerteszovi dnevnici iz godina , kojim je povodom s njim, već tada vrlo bolesnim, razgovarala književna kritičarka Die Zeita Iris Radisch. Imre Kertesz danas je bogat čovjek, ali više ne izlazi iz kuće i dane provodi na svom budimpeštanskom balkonu. Danas ima 84 godine i boluje od parkinsona. Posljednjih deset godina živio je u Berlinu u jednoj od sporednih ulica uz Kurfürstendamm. Volio je platane u starom zapadnom dijelu Berlina, kavanske terase na Ludwigskirchplatzu, koncerte u Filharmoniji. Svoje berlinske godine opisuje u dnevničkim zapisima Posljednje svraćanje (u njemačkom prijevodu Letzte Einkehr, dnevnici iz godina ) objavljenima u rujnu Godinu dana ranije, u studenom vratio se iz Berlina u Budimpeštu i odonda nije više napustio svoj stan na trećem katu solidne stambene zgrade u Budimu. Dane provodi sjedeći u pletenom stolcu pred otvorenim balkonskim vratima. Izgleda nježno, prozračno. Ispod košulje za vrijeme razgovora neumoljivo kuca aparat koji kontrolira unos lijekova u organizam. Na stolu Canettijeva knjiga o Kafki: Drugi proces. Kafka i njegov svijet. Dočekuje me srdačno. Imre Kertesz: Zar me se još sjećate? Posjetili ste me prije dvadeset godina dok sam još stanovao u onom malom stanu u ulici Török. Vi ste bili moja prva posjetiteljica sa Zapada. U tom sam stanu živio 42 godine. 9 Imre Kertesz: Die ZEIT: Tamo smo se i upoznali. Odonda je prošlo 17 godina. U onoj maloj sobi u kojoj su bili i krevet i pisaći stol i naslonjač. Otkad živite ovdje u ovom velikom lijepom stanu? Kertesz: Otkad me čitaju na Zapadu. ZEIT: Ali stan je svih ovih godina uglavnom bio prazan. Vama je bilo draže živjeti i stanovati u Meinekenstrasse u Berlinu. Kako je moguće da za mađarskog Židova koji je s 15 godina dospio u Auschwitz, bivši glavni grad njemačkog Reicha postane mjestom čežnje?.

10 Kertesz: Pa da, kako sam uopće mogao zajedno živjeti s Nijemcima? Ali još je čudnije kako sam prije toga uopće mogao zajedno živjeti s Mađarima. Doživio sam nacističko razdoblje u Mađarskoj, ovdje sam nosio žutu zvijezdu, ovdje sam bio u getu, ovdje su me uhitili mađarski žandari. ZEIT : Njemačka je za vas zemlja duha, kulture. Kertesz: Moje cijelo obrazovanje bilo je na njemačkom jeziku, čitao sam njemačke knjige. ZEIT: Židovski filozof Vladimir Jankelewitch nakon Auschwitza nije više nikad otvorio nijednu njemačku knjigu, niti je slušao njemačku glazbu. Kertesz: Ne mogu to razumjeti. Kako može obrazovan čovjek okrenuti leđa njemačkoj kulturi? ZEIT: Pa i vi sami ste svojedobno rekli da se Auschwitz nije dogodio unatoč, nego zbog njemačke kulture. Kertesz: Tu treba razlikovati. Nacionalistička velikonjemačka ideja nastala je u habsburškoj monarhiji. Austrijanci su vrlo spretno uvjerili svijet da je Beethoven bio Austrijanac, a Hitler Nijemac. Holokaust nikad nisam doživljavao kao njemačko-židovski rat nego kao tehniku totalitarnog sustava. ZEIT: Za vas je Austrougarska u većoj mjeri odgovorna za Treći Reich nego Njemačka.To je neuobičajeno gledanje na ove stvari. Kertesz: Iz toga vidite koliko su Austrijanci bili spretni. ZEIT: Nedavno ste se vratili u Budimpeštu. Kako vam je u vašoj domovini? Kertesz: Loše. Imam parkinson, inače se ne bih nikada vratio. ZEIT: U svom dnevniku iz prošlog desetljeća grubo sami sa sobom obračunavate. Stalno iznova sami sebe mučite s predbacivanjima jer, navodno, živite pogrešnim životom. Napisali ste da je u vašem životu postojalo samo sedam sretnih godina. Kertesz: To su bile godine od Do U tih sedam godina bio sam zaljubljen, uhićen, radio sam i radio. Bio je to lijep život. Stalno sam očajavao. Nikad nisam imao dovoljno novaca. Nisam imao vozačku dozvolu. Bio sam siguran da nikad u životu neću imati auto. To je bio taj strašni Kadarov svijet. ZEIT: Kasnije ste stanovali u luksuznim hotelima, putovali ste po cijelom svijetu. Pa ipak su mračne godine siromaštva i neslobode bile vaša najveća sreća. Kertesz: Tih sam godina otkrio Camusovu malu žutu knjižicu Stranac, koju sam kupio za dvanaest forinti. Teško je objasniti taj osjećaj, ali u toj sam knjizi pronašao blaženstvo koje potječe iz patnje. Kod Camusa sam upoznao samog sebe. ZET: Je li život pod Kadarovim režimom pogodovao pisanju? Kertesz: Da u svakom slučaju. Bježao sam od službene literature. Vrijeme sam najvećim dijelom provodio u bazenu. Moji susjedi mislili su da sam plivački trener. ZEIT: Godine 2002.dobili ste Nobelovu nagradu, glavni zgoditak na književnoj lutriji, kako to vi nazivate. U dnevniku sada pišete: Ova nagrada me uništila. Kertesz: Stidim se reći, ali zaista je bilo tako. Svakom ozbiljnom dobitniku Nobelove nagrade dogodilo se nešto slično. I Camus se nakon Nobelove nagrade osjećao uništeno. ZEIT: Može li se očajavati zbog dobitka od milijun eura? Kertesz: Kad me danas ovakvog pogledate vidite što je iz toga ispalo.(smije se.) ZEIT: Nakon Nobelove nagrade niste sami sebi mogli pogledati u lice. Nazivate se glumcem koji loše glumi pisca Kertesza. Kertesz: Pretvorio sam se u dioničko društvo, u marku. Marka Kertesz. ZEIT: Ne volite ni sebe, ni svoje ime, niti svoj život. To je jako puno. Kertesz: Mrzim svoje ime. Kertész je bespomoćni pokušaj asimilacije židovskog imena. Pritom nikad nisam želio bilo kome pripadati. Nisam nikad htio imati dijete. Nikad nisam želio imati stan poput ovog u kojem sada stanujem. ZEIT: Očigledno ste zaboravili da ste jedan od najvažnijih autora poslijeratne evropske književnosti. Kertesz: Ne zanima me književnost.književnost je drugorazredna tema. ZEIT: Zar nikad niste željeli stvarati veliku književnost? Kertesz: Želio sam samo pronaći jezik za totalitarizam, jezik koji će pokazati kako čovjek biva samljeven u jednom mehanizmu i kako se čovjek pritom toliko mijenja da više ne prepoznaje niti sebe niti vlastiti život. Funkcionalni čovjek gubi sabog sebe. Nikad nisam htio postati veliki pisac, uvijek sam htio samo razumjeti zašto su ljudi takvi kakvi jesu. ZEIT: Zar vas nije zanimalo napisati nekakav dobar roman, ispričati dobru pripovijest? Kertesz: Uopće ne. Pripovijesti su već sve ispričane. To možda zvuči osobenjački, ali cijelo moje pisanje zabavljeno je funkcionalnim čovjekom 20 stoljeća. Nisam trebao čitati Hannu Arendt. Već sam sve znao o banalnosti zla. ZEIT: Vaš veliki protivnik u književnosti o Holokaustu bio je španjolski pisac Jorge Semprun koji je umro prije dvije godine. Jeste li voljeli njegove romane? Kertesz: Istovremeno kada i knjiga Hanne Arendt o banalitetu zla izašlo je i Semprunovo Veliko putovanje, pa sam ih mogao uspoređivati i vidio je koliko je taj Semprunov roman loš. Kasnije sam upoznao Sempruna u Parizu u Café de Flore. Izvanredno lijep čovjek. Ne bih o njemu htio ništa loše reći. ZEIT: Što vam se ne sviđa u Velikm putovanju? Kertesz: Semprun tu na primjer analizira ličlnost Ilse Koch. Ona je bila činovnica u nekoj tvornici duhana, a onda je od danas na sutra postala supruga zapovjednika Buchenwalda, kupala se u madera vinu i u svojoj dnevnoj sobi imala abažure od ljudske kože. Za Sempruna ona je krvnik. Ali ovakvoj psihologiji nema mjesta u romanima. Totalitarizam mijenja čovjeka. On zaboravlja tko je zapravo. ZEIT: To je vaša velika životna tema, ta beskonačna savitljivost ljudi. Kertesz: U svom građanskom životu Ilse Koch je naučila da se ne smije ubijati. Kad je došla u Buchenwald objasnili su joj da je ubijanje vrlina. ZEIT: S tradicionalnim sredstvima psihološkog realizma tu preobrazbu činovnice Koch u logorsku komandanticu Koch nije moguće opisati? Kertesz: Točno. Nisam želio revoluciju u literaturi, ali učinio sam ovo otkriće. ZEIT: Otkud dolazi vaša radikalnost? Jeste li oduvijek bili tako radikalni? Kertesz: Ne, kao mlad čovjek pisao sam bulvarske komade, radio sam kao novinar u socijalističkim listovima i vjerovao da će me to na neki način dovesti do umjetnosti, ali se to nije dogodilo. ZEIT: Što vas je učinilo umjetnikom? Kertesz: Jedan jedini egzistencijalni trenutak. Imao sam 25 godina. Dotad sam o Auschwitzu pripovijedao samo anegdote. Jednog dana munjevito mi se razjasnilo: ja nisam samo čovek koji je preživio Auschwitz, nego se sa mnom dogodila veličajna povijest. Tu priliku moram iskoristiti. Iz jedne sekunde u drugu postao sam drugi čovjek. ZEIT:Cijeli svoj književnički život zahvaljujete samo tom jednom jedinom trenutku? Je li se kasnije ponovilo nešto slično? Kertesz: Nije. Taj trenutni doživljaj bio je jedinstven. Bio je neobjašnjiv i posjedovao je u sebi elementarnu snagu. To su trenuci kakve doživljavaju sveci. To se ne može ponavljati iz dana u dan. Ali jedanput u životu čovjek mora shvatiti gdje živi, pa i samu činjenicu da uopće živi. ZEIT: I taj je trenutak za vas značio nalog da počnete pisati? Kertesz: Da, ali da sma bio stolar ili glazbenik morao bih se izraziti na drukčiji način, u derukčijem obliku. Budući da sam oduvijek pisao a ja niti sam ne znam zašto, uvijek pisao pjesme pisanje je za mene bilo prirodno. ZEIT: Pa onda ste ipak u svom životu sve ispravno učinili i uzorno ispunili svoj zadatak? Kertesz: Moja jedina pogreška je da nisam u pravo vrijeme odlučio o svojoj smrti. Sada to više ne mogu promijeniti. 10 ZEIT: Zar nema uvijek još nekih trenutaka zbog kojih bi vrijedilo živjeti? Kertesz: Mislim da sam sve svoje trenutke već doživio. Gotovo je sa mnom, a ja još uvijek postojim. ZEIT: Čime se ponosite u svom životu? Kertesz: Time što sam tog funkcionalnog čovjeka učinio predmetom svoje literarne analize. Time se zaista ponosim. Ima stvari koje su me se zaista dojmile. Bio sam jedanput u Pápi, jednom mađarskom gradu, nakon što su desničari poderali moje knjige, crkva je bila puna, a kada sam ušao unutra sa suprugom svi su ustali i zapjevali jednu crkvenu pjesmu. ZEIT: Kršćansku crkvenu pjesmu? Kertesz: Da, a zašto ne? Ja nisam Židov. Ne pripadam tom taboru.* ZEIT: Posljednjih desetljeća bili ste junak njemačke kulture sjećanja, traženi govornik na svečanostima, slavljeni preživjeli iz Auschwitza. Sada, pak,svijet doznaje iz vašeg dnevnika da ste se cijelo to vrijeme osjećali kao nekakav Holokaust klaun. Kertesz: Tako nekako. ZEIT: Nije li ono što nazivamo sjećanjem u Njemačkoj postalo pomalo kao industrija holokausta? Kertesz: Ne pomalo, nego potpuno. ZEIT: Spomen-obilježje Holokausta u Berlinu je piknik odredište za turiste. Kertesz: Da, to je vrlo neugodno. Bio sam pozvan u Buchenwald i tamo sam vidio hrome ljude u kažnjeničkoj odjeći, što mi je izgledalo jako neukusno. ZEIT: A vi ste dio tog biznisa sjećanja. Kertesz: S ljudima rade što god hoće. ZEIT: Moglli ste odbiti, suprotstavti se. Kertesz: Ni Drugi svjetski rat se nije morao dogoditi. ZEIT: Prihvaćate tu ulogu svjedoka i patite zbog toga. Kertesz: Dobio sam Nobelovu nagradu za književnost samo zato jer se željelo promovirati autentično svjedočenje u literaturi. Prije toga su me pozvali u Stockholm da tamo održim govor. No zapravo su htjeli doznati jesam li prihvatljiva figura ili svoju kajganu jedem prstima. Ne može se protiv toga puno učiniti. Čovjek je nemoćan u opreci s tim moćnicima.jedino bih u povodu 70-te godišnjice Wannsee konferencije rado bio tamo otišao, u tu vilu na jezeru. ZEIT: Zašto? Kertesz: To je ipak karijera, od Auschwitza pa do mjesta gdje je Göring stajao. Pokušajre si to predstaviti? ZEIT: Osjećate li da vam je industrija sjećanja oduzela vašu vlastitu proivijest? Kertesz: Meni je dovoljno to što postoji nekliko ljudi koji su razumjeli moju povijest. ZEIT: I kad se napravi bilanca... Kertesz:..imao sam prekrasan život.najprije sam bio zatočenik u Auschwitzu, zatim sam dobio najveća njemačka civilna odlikovanja, to je veselo i neobjašnjivo. Ali, mogu li biti sasvim iskren i pošten?dosta mi je.imao sam sve što sam htio. Mislim da nikad više neću ništa napisati. Još sređujem stare dnevnike, to me zabavlja. No,kad pomislim na ove noći ovdje...ima riječ koja se zove ljubav. S tim bih još rado nešto novo započeo. Ali čime da pišem? Moje ruke me više ne slušaju. Jako sam umoran. Prevela s njemačkog: Vlasta Kovač *Vladimir Jankélévitch 1903, Bourges -1985, Paris) francuski filozof i muzikolog, porijeklom iz obitelji židovskih intelektualaca iz Odese. Nakn okupacije Fracuske pristupio francuskom Pokretu otpora. Njemačkoj kulturi je predbacivao da ne samo to se nije suprotstavila Holokaustu nego ga je i sama izazvala. Dvadeset godina po završetku Drugog svjetskog rata člankom Pardon suprotstavio se zastarijevanju zločina kolaboracije, te postigao da francuski parlament odbije prjedlog o zastari. *Ovu izjavu treba shvatiti u kontekstu ranijih Kerteszovih izjava daon jest pisac iz Mađarske ali ne i mađarski pisac, da jest židovski pisac, ali nije Židov, jer u skladu s mojim uvjerenjima i mojom kulturom, to nažalost ne mogu tvrditi.

11 Odeske priče: Isak Babelj i njegov grad Židovi nastanjeni u Odesi bili su na glasu kao svodnici, kradljivci i prevaranti - savršena kulisa za djela Isaka Babelja. Jedan stari vic ide ovako: nekom strancu Židov jamra (= vajka se, za neupućene) da nikad nije imao djece. Ali nama je to u obitelji, uzdiše on. Moj otac nije imao djece, a ni moj djed prije njega... Stranac, sav zbunjen, pita: Otkud onda vi? Židov odgovara: Iz Odese. Ovaj vic svojojm prepredenošću mnogo govori o mome rodnom gradu. U vicevima svi Židovi jamraju - to im je u opisu posla - no tu je cvilež neumjeren i završava u apsurdu. Je li naš junak pošemerio? Ili pokušava stranca namagarčiti, igrajući na kartu sućuti ne bi li budalu opelješio? Tako bi on ispao spadalo, freh švindler s petljom za izvoz. Humor i sanjarska ekscentričnost, smionost i prevarantstvo - taj se mit u dva minula stoljeća razrastao u provincijskoj prijestolnici na obali Crnoga mora, zloglasnoj po bezakonju. Kao što u svojoj knjizi City of Rogues and Schnorrers [Grad spadalā i švindlera, 2011] tvrdi Jarrod Tanny: Baš kao i Šangaj, New Orleans i Barbary Coast u San Fransiscu, staru su Odesu i veličali i osuđivali kao grad grijeha - raj zemaljski za krijumčare, lopove i svodnike koji su se, razulareno bančeći noćima bez kraja, hvalisali svojom iskvarenošću. Tamošnja banda, smatra Tanny, od ostalih se razlikuje po tom što su u njoj mnogi bili Židovi, najpustolovniji maheri među tisućama svojih suvjernika koji će se nakon utemeljenja Odese iz istočnoeuropskih štetla slijevati u ruski El Dorado. I nisu to bili obični pustolovi: bili su zabavni, navodili te da pucaš od smijeha dok ti odsijecaju kesu. Za Židove u potrazi za srećom nije postojalo mnogo odredišta. Sa svojom vodećom trgovačkom lukom Odesa je u 19. stoljeću bila najkozmopolitskiji i tradicijom najnesputaniji grad u ruskoj zoni naseljavanja. Privreda se razmahala i broj stanovnika udvostručivao gotovo svakog drugog desetljeća, pa se do popeo na tisuća. Od njih su bili Židovi, što je po svim kriterijima bio golem omjer i, iza Varšave, najveća koncentracija Židovā u Carstvu. Nema sumnje, Židovi su utisnuli neizbrisiv biljeg na kulturu Varšave te isto tako Vilniusa i Kijeva, ali Odesa, čija je sudbina od samoga početka nerazmrsivo isprepletena sa Židovima, postala je jedinstveno židovski grad. Tamošnji osebujni ruski dijalekt začinjen je riječima i gramatičkim strukturama jidiša, kao i njegovom intonacijom te izgvorom: u Odesi tako govore Židovi, ali i Ukrajinci, Rusi i Grci. Junaci transgresivne kulture grada - na lopove i gangstere kakvi su bili Zlatoruka Sonja (Sonjka Zalataja Ručka, rođ. Bljuvštejn, ) i Miša zvan Japanac (Miša Japončik, rođ. Mojše Vinicki, ) žitelji Odese svih slojeva gledali su sa strahopoštovanjem, a priče o njihovim podvizima poput šumskog su se požara širile zemljom. Njihova slava nije izblijedjela: i o Sonji i o Miši nedavno su snimljene visokobudžetne miniserije. Uzdizanje tih sumnjivih likova u nebesa upućuje na mračniju stranu židovske povijesti ne samo u bezakonjem obilježenoj Odesi već i diljem Ruskoga Carstva. Ma što da su bili u zbilji, u židovskoj su imaginaciji i on i ona postali Robin Hood, razbojnici u korist društva koji prirođenim talentom pobjeđuju diskriminaciju nametnutu sistemom i - kad je riječ o Miši - bogatstvo tlačiteljā preraspodjeljuju unutar zajednice. Nije stara Odesa bila samo zemlja šansi, nego i poprište brojnih strahotnih pogroma, u kojima su se okorjeli židovski gangsteri dizali poput golemā u obranu svoga naroda. Danas su Sonja i Miša u tolikoj mjeri zaogrnuti plaštem legende te su možda posvema izmišljeni - a upravo proizvodi mašte, proza, poezija, pučka vokalna glazba i film, utisnuli su mit o Odesi u imaginaciju javnosti. U 16 ruskih i ukrajinskih gradova stoje spomenici Ostapu Benderu (v. sliku), blagoglagoljivom prevarantu koji je glavni lik pikarskih romana Dvanaest stolica (1928) i Zlatno tele (1931) Iljfa i Petrova; kamo god ih bacili vjetrovi povijesti, govornici ruskoga i danas pjevaju - s odeskim naglaskom i svim ostalim - zlikovačke pjesme što ih je popularizirao Leonid Utjosov ( ), jedan od najdičnijih građana Odese i Staljinu omiljeni interpret. Ali ni jedan autor nije taj mit oblikovao tako koherentno i folklor Odese podigao na razinu umjetnosti kao što će to učiniti Isak Babelj ( ), jedan od najvećih stilista u prozi 20. stoljeća i žrtva Staljinova terora. Rođen u Moldavanki, odeskom ekvivalentu londonskog Whitechapela i njujorškoga Lower East Sidea, Babelj je odgojen u dobro potkoženoj židovskoj obitelji. Kad mu je bilo jedanaest godina, Babeljevi su se preselili u ugodniji dio grada, no autora je sklonost nelijepu i šaroliku razizemlju života odvukla natrag u Moldavanku, gdje je prikupio građu za ciklus pripovijedaka o Miši Japancu i njegovu soju. Objavljene najprije u časopisima početkom 1920-ih godina, baš kao i pripovijetke iz zbirke Crvena konjica (koje su kronika njegove službe u Crvenoj armiji za vrijeme poljsko-ruskog rata ), Babeljeve Odeske priče dokraja su učvrstile mit o gradu, ne uzmičući pritom od njegovih mračnijih elemenata. Autobiografska Priča o mome golubinjaku možda je najbolnija ikad napisana pripovijest o antisemitizmu, i u njegovu sistemskom aspektu i onom konvulzivno nasilnomu. Babeljev prikaz Benje Krika, kralja odeskog podzemlja nalik Miši, smiono je dvoznačan - primamljiv i zastrašan u isti mah. Nakladniku Pushkin Press dugujem vječnu zahvalnost što su mi povjerili prijevod Odeskih priča. To je značilo vratiti se u grad čiji su me mit, način mišljenja i način Odesa restoran Isak Babel Odesa stube govora učinili onim što jesam. Značilo je, također, vratiti se u trenutku kad je i sudbina Odese i sudbina preostalih odeskih Židova bila priličo neizvjesna. Cijele godine sukob Rusije i Ukrajine prijetio je da će zbog većinski rusofonog stanovništva progutati Odesu. U proljeće te godine buknuo je niz prosvjeda i kulminirao oružanim sukobom i pucnjavom, da bi nakon svega ostalo 48 mrtvih i gotovo 200 ranjenih. Ali situacija se smirila: Odesa u kojoj ne vlada zakon, zajedno sa svojim Židovima, optirala je za mir i prosperitet. Danas je Odesa ukrajinski grad - no je li i židovski? God u tematskoj rubrici jednog od svibanjskih brojeva tjednika Forward Paul Berger je izvijestio da u gradu živi samo 3 posto Židovā. Holokaust je uzeo svoj danak, a obitelji onih koji su se vratili u 1940-ima i 1950-ima emigrirat će u godinama nakon raspada Sovjetskog Saveza. Većina mojeg plemena otišla je u Los Angeles, a ostala je samo jedna brojčano skromna grana. Ipak, piše Berger, kamo god je zašao tijekom ta tri dana, svuda je zatekao Židove ili ostatke života Židovā. Za ilustraciju: isječak iz dokumentarca Motivi iz Odese Dmitrija Havina (2008) prikazuje mesara na nekoj odeskoj tržnici koji jamra da nitko više ne govori stari jezik, nitko ne pjeva stare pjesme. No svaki kupac kojeg zovne kao svjedoka - svaki mlađi od onog prethodnog - govori stari jezik, zatuli stih iz neke stare pjesme. Dođe mi da ih pitam: Pa otkud onda svi vi? Iz Odese, dakako. Boris Draljuk, Jewish Renaissance. S engleskog prevela Giga Gračan Boris Draljuk predaje ruski na prestižnom škotskom Sveučilištu St Andrews; prevodi prozu i poeziju s ruskog i poljskog na engleski. NOVE KNJIGE U staklenoj palači lista The Guardian na Regent kanalu, domaćinu londonskog tjedna židovske knjige, otvorena je prigodna privremena knjižara samo za vrijeme sajamskog tjedna, u kojoj se primarno mogu naći djela autora o kojima će biti govora tijekom tjedna, premda su tu i najave knjiga koje iz bilo kakvog razloga nisu ušle u program definiran mjesecima unaprijed. Takav je slučaj s dvije tek izašle i posthumno objavljene knjige poznatog povjesničara Holokausta Davida Cesaranija. Poznati po- Pismo iz Londona Suradnica Novog Omanuta Vesna Domany Hardy prošetala je između štandova ovogodišnjeg sajma židovske knjige u posljednjem tjednu veljače i evo što je zabilježila. vjesničar i autor djela o Holokaustu prerano je preminuo u 58-oj godini u listopadu prošle godine, ali je usprkos teškoj bolesti raka kralježnice dovršio svoje životno djelo Konačno rješenje: Sudbina Židova od (Final Solution: The Fate of the Jews from ). Ovom je djelu posvetio dvadeset godina istraživanja da bi ga završio samo nekoliko dana prije smrti. Uz to je prije zadnje operacije, mjesec dana ranije, završio biografiju velikog viktorijanskog političara i romanopisca Benjamina Disraelija Disraeli the Novel Politician. Cesarani je predavao ne nekoliko sveučilišta, kao profesor Modernih židovskih studija na Southampton sveučilištu, na londonskom sveučilištu Royal Holloway utemeljio je Holocaust Research centar i u nekoliko mandata bio direktor knjižnice Wiener. Bio je član grupe koja je utemeljila Memorijalni dan Holokausta. Cesarani je bio duboko uvjeren u pravo postojanja Izraela, osuđivao je bojkot Izraela u Velikoj Britaniji ali je istovremeno osuđivao politiku, ponašanje i ekspanzivnost izraelske vlade. Od njegovih knjiga Promatrači Holokausta i biografija Arhura Koestlera Beskućni um prikazane su u Ha Kolu. Prve nedjelje ovogodišnjeg Tjedna židovske knjige u razgovoru s prevoditeljem i profesorom Gabrielom Gorodetskym predstavljena je njegova knjiga Dnevnici Sovjetskog ambasadora Majskog u Velikoj Britaniji između 11

12 ( The Maisky Diaries ). Dnevnici pružaju do sada nepoznat uvid u mnoge događaje oko Drugog svjetskog rata. Kao sovjetski ambasador u vrijeme ratnog savezništva dviju država, Majski je imao jedinstveni pristup ondašnjim glavnim protagonistima britanskog javnog i kulturnog života. Družio se s političarima, medijskim baronima, intelektualcima i članovima kraljevske obitelji, dok je s druge strane osobno svjedočio utjecaju međusobnih rivaliteta unutar Kremlja na Sovjetsku politiku. Njegovi dnevnici su izvanredan pogled na dva radikalno oprečna svijeta. Iste nedjelje između predstavljanja autora 15 drugih zanimljivih novih knjiga, kao prevoditeljicu zaintrigirao me naslov Ubojita povijest prijevoda Biblije. (The Murderous History of Bible Translations - Power, Conflict and a Quest for Meaning, izd. Bloomsbury 2016.) Harryja Freemana, profesora na sveučilištu u Cambridgeu. Biblija je jedna od najprevođenijih knjiga u svijetu zbog čega držimo da je najnormalnije da vjernici mogu čitati svoju svetu knjigu na jeziku koji razumiju. Međutim povijest biblijskih prevođenja je vrlo osjetljiva i kontroverzna tema i uzrok nevjerojatno velikom broju vjerskih sukoba koji su i danas prokletstvo svijeta. Židovske legende i tekstovi prvi puta su bili sakupljeni, a zatim prevedeni na aramejski jezik. Proces prevođenja Biblije, da bi bila dostupna masama, započeo je čak i prije nego što je Biblija kompletirana. Napr. u starozavjetnoj Knjizi Nehemiaha, priča se kako je Pisar Ezra preveo Pet Mojsijevih knjiga za židovske izbjeglice koji su se vraćali iz Perzijskog ropstva na aramejski jezik, kojim se tada služilo stanovništvo Palestine, dok je hebrejski bio jezik liturgije. Do prvih sukoba dolazi mnogo kasnije, tek u 2. stoljeću naše ere. Dok su u početku prijevodi Biblije bili radikalni, oslobađajući i nadahnjujući, u rukama religioznog konzervativizma postajali bi negativna sila i prepreka društvenom razvoju. Na samom početku priča o sukobima oko prijevoda Biblije odražava odvajanje ranog Kršćanstva od njegovog židovskog porijekla. Stoljeća kasnije tiskani prijevodi odražavaju sukobe između srednjevjekovnog i modernog doba. Iz ranog srednjeg vijeka hrvatske povijesti znamo za borbu hrvatskih glagoljaša i Ninskog biskupa Grgura s nadmoćnijim papinskim latinašima koji su odbijali crkvenu liturgiju na narodnom jeziku. Paradoksalno, crkva je odbijala prijevode božje riječi iako je već i Biblija na latinskom bila prevedena s grčkog. Nekoliko stoljeća kasnije, 1535-te, William Tyndale, prvi tiskar engleske verzije Biblije završio je u belgijskom zatvoru gdje su ga zadavili i potom mu tijelo spalili na lomači, a tako je završio i njegov suradnik u prevođenju. Iste te godine uhapšen je prevoditelj Biblije na holandski kojem su odrubili glavu. Priča onih koji su se usudili prevoditi vjerske tekstove, takozvanu riječ božju, puna je informacija o njihovim tragičnim sudbinama. Autor sjajno opisuje strasti i snažne osjećaje koji izbijaju kad se ugrozi duboko ukorijenjeno religiozno vjerovanje. Ova temeljito istražena i podacima dokumentirana knjiga priča o borbi za prevlast i ortodoksnost u svijetu u kojem su vlasti uvijek bile podvrgnute teologiji, i u kojem je ideja Biblije pristupačne svakome bila tako važna, da su mnogi bili voljni za nju riskirati vlastiti život. Židovi u svijetu antike bila je tema razgovora dviju sveučilišnih profesorica, Tesse Rajak i Edith Hall povodom njene knjige: Grci klasične antike ( The Ancient Greeks, Ten Ways They Shaped The Modern World, izd. Vintage 1915.). Od starogrčke civilizacije naslijedili smo demokraciju, filozofiju, racionalnu nauku, komediju. Grci su izgradili Partenon i Aleksandrijsku knjižnicu. Od njih smo dobili besmrtna klasična djela Ilijadu i Odiseju, priču o Leonidi i njegovih 300 Spartanaca kao i Aleksandra Makedonskog. Premda je u knjizi ta tema tek načeta, razgovor između dviju profesorica vodio s o odnosu između helenske kulture, Židova i drugih civilizacija. Kako su Grci gledali na Židove i što su Židovi mislili o Grcima? U kojoj se mjeri dvije civilizacije prožimaju i zbog čega su Grci antike uspješnije od Židova svojim idejama i kulturom uspjeli utjecati na druge civilizacije? U poglavlju posvećenom utjecaju Grčke na Rim govori se o helenskoj kulturi gradova Pergamu, Antiohiji, Aleksandriji i još nekih drugih, koji su i pod Rimskim carstvom ostali grčki i čije su helenističke institucije trajale kad se Rimsko carstvo već raspalo. U tom kontekstu Edith Hall posebno ističe utjecaj pisaca iz rimskih provincija Sirije i Palestine, posebno Josephusa, autora Židvskih ratova, čiji je utjecaj bio neprocjenjiv. Ovi su pisci pisali na grčkom, premda je njihov materinji jezik bio dijalekt aramejskog, bilo da su bili iz rimskih provincija Sirije ili Palestine. Svakako najutjecajniji i daleko najkontroverzniji je Josephus, odnosno Titus Flavius Josephus (AD ), Židov rođen u Jeruzalemu, čiji je jezik bio aramejski. Za vrijeme Židovske pobune Josephus je jedini preživio i predao se rimskom generalu Vespazijanu. Kad je Vespazijan postao car oslobodio je Josephusa, koji je tada postao rimski građanin. U svom pisanju Josephus se izražavao na grčkom. Na pisanje ga je stimulirao grčki slobodnjak Epaphroditus, koji je tada živio u Rimu. U svom autobiografskom djelu «Život» Josephus se izražava kao obrazovani Grk koji promovira rimsku politiku, a da pritom nikada ne prestaje biti Židov. Sigurno je da je Josephus najznačajniji glas između mnogih židovskih zajednica dijaspore koji su živjeli u grčkim gradovima Rimskog Carstva, osim Aleksandrije i Jeruzalema i u Sardisu i Antiokiji. Vrlo me se dojmio razgovor s Aylet Gundar-Goshen povodom njenog drugog romana: Waking Lions, Puskin Press, English Translation 2016). Njen prvi roman One Night Markovich bio je predstavljen u Novom Omanutu. Aylet Gundar - Goshen je klinički psiholog i, kako kaže sama, njen novi roman posvećen je makinacijama ljudskog mozga. Glavni junak romana je liječnik Eitan Green, zaposlen u jednoj klinici u pustinji gdje radi s izbjeglicama. Svi ga poznaju kao poštenog i moralnog čovjeka koji rado pomaže svakome kad zatreba. Međutim, jedne noći vozeći svoj sportski terenac kroz pustinju nakon naporne šihte od 24 sata, nehotice pregazi čovjeka, afričkog imigranta. Ustanoviši da je unesrećeni mrtav i da mu se ne može pomoći, napusti mjesto nesreće i odveze se kući. Od tog trenutka moralna dilema, u kojoj se nađe kao savjesni čovjek, promijeni mu cijeli život, privatno i profesionalno. Radnju još dodatno zakomplicira svjedok nesreće, a to je žena unesrećenog Eritrejca, Sikrit. Znajući njegovu tajnu, Sikrit postaje faktotum romana, jer u svojim rukama drži Eitanovu sudbinu. Radnju romana spisateljica je smjestila u pustinju gdje se nalaze kampovi afričkih izbjeglica, uvodeći time reperkusije jednog skrivenog svijeta ljudi koje se ne želi vidjeti. Na pitanje o odabiru teme svog romana temi koju je izabrala, Gundar-Goshen odgovara da je odnos prema izbjeglicama u Izraelu prilično kontroverzan. Ljudi govore da se ne može dopustiti da pola Afrike doseli u Izrael, da im uzimaju posao, stanovanje i mjesto u školama. No to nije samo slučaj u Izraelu, već se istom retorikom danas služe mnoge desne i nacionalističke 12 stranke u cijelom zapadnom svijetu. Premda se u Izraelu zna da izbjeglice iz Eritreje stižu na biblijski način, napornim i dugim pješačenjem kroz pustinju u potrazi za sigurnosti, na isti način kojim su Izraelci došli u Obećanu zemlju bježeći iz Egipta. Danas za ove izbjeglice nema dobrodošlice, nepoželjni su i kaže im se da odu. Na pitanje da li se radi o filozofskom romanu, Aylet Gurden-Goshen odgovara je da je roman metafora na moralnu dilemu Izraela. Budući da nije željela napisati filozofsku knjigu od 400 stranica, a strastveno voli zaplete, napisala je tu temu u obliku kriminalnog romana. Jer, kaže ona, da bi inače pisala kao svaki bijeli čovjek koji piše u svojoj radnoj sobi prožet osjećajem krivnje, moralnom dilemom i vlastitim tokom svijesti, a to je već učinio Dostojevski. Tako nesretni slučaj na početku romana nije isključivo automobilska nesreća nego i metafora za sudar dviju civilizacija, Afrike i Izraela, baš kao i trenutno između Europe i Sirije. Ljudi različite socio-ekonomske pozadine međusobno se sudaraju s ljudima koje zovemo izbjeglicama. Već sam taj naziv ih dehumanizira. O njima tako govore i oni koji žive liberalnim životom kao što je glavni lik romana Eitan Green koji je liberalni liječnik s lijevim nazorom na svijet. Svijet ilegalnih izbjeglica smješten u pustinji je naličje Izraela. Neprihvaćeni ljudi su eksteritorijalizirani po pustinjskim kampovima, neprihvaćeni od društva. Poslije noćne nesreće junak romana Eitan dolazi u sličnu situaciju prognanika zbog unutarnjeg sukoba. Prije nesreće ponosio se svojim sređenim životom i otvorenim odnosom sa svojom ženom Liat....sada više ne govori, šuti već cijeli mjesec, iz dana u dan njegova šutnja postaje sve teža, gladnija, proždirući sve veće i veće djelove njegovog donedavnog života. On nije ni dobar ni loš čovjek već je kao i svi mi kompromitiran. Svi imamo uloge u životu dok je izbjeglicama dozvoljena samo uloga žrtve. U ovoj suštinski ljudskoj dilemi, da bi mogla osjetiti empatiju prema izbjeglicama autorica se oslonila na svoju unutarnju izbjeglicu. Jer svi imamo dvojaki odnos prema njihovoj nesreći. Kad sretnemo dijete beskućnika reagiramo na dva različita načina. Prvo nas svlada suosjećanje a zatim osjećaj srdžbe jer je dijete tu. U romanu Gundar-Goshen preispituje ovo sivo područje duše i način na koji Izraelci reagiraju prema slabijima, prema žrtvama. Takav isti odnos, primjećuje ona, vidi se u odnosu prema ljudima koji su preživjeli Holokaust. U Izarelu ih se poneki stide, pitajući se kako su mogli dozvoliti biti žrtve? U ovom pregledu mogla sam se osvrnuti samo na nekoliko od mnogih vrijednih i zanimljivih tema o kojima se razgovaralo na Židovskom tjednu knjige. Tijekom godine organizatori JBW stave na svoju web stranicu sve snimljene razgovore pa ih se nakon nekoliko mjeseci može pratiti. Za sada su na toj stranici programi iz www. jewishbookweek.com Vesna Domany Hardy (Vesna Domany Hardy, prevoditeljica i publicistica Surađivala u glasilima židovske zajednice u Hrvatskoj, a u listovima Voice i Ha-kol objavila esej o braći Domany. Prevela je s engleskog jezika Tito. Biografija, J. Ridleya (s V. Vasić-Janeković, Zagreb 2000) i Velika Britanija i Vis. Rat na Jadranu ( ) M. S. Hardyja (Split 2006).), te Nove eseje iz psihologije umjetnosti, Rudolfa Arnheima (Matica hrvatska, 2008). Živi u Londonu.

13 Knjiga Židovi i riječi je veliki i sveobuhvatni esej o pisanoj riječi, to je nebeletristički tekst, pa je na taj način ova knjiga sasvim drugačija od svih prethodnih djela Amosa Oza, kojeg književni kritičari u svijetu kao i brojni čitatelji priznaju kao jednog od najpoznatijih židovskih i izraelskih pisaca. Ovaj put slavni romanopisac Amos Oz objavio je sa svojom kćerkom Faniom Oz-Salzberger, inače sveučilišnom profesoricom povijesti djelo pod naslovom Jews and Words ( izvorno napisano na engleskom jeziku ), koje se nedavno pojavilo na anglosaksonskom tržištu u izdanju Yale University Press-a, a kod nas u jesen godine u nakladi Frakture (s engleskog preveo Marko Gregorić). U ovoj zajedničkoj knjizi koja je provokativno publicističko djelo tvrdi se da je za povijest Židova ključan odnos tog naroda prema jeziku. Ustvari autori knjige nas vješto vode kroz čudesno putovanje govoreći o značenju riječi u židovstvu tako što pripovijedaju i oživljavaju židovske ličnosti kroz stoljeća. Teza autorskog dvojca jest da su riječi ono što povezuje današnje Židove s vremenom Abrahama, pa oni svoja razmišljanja izlažu, provjeravaju i argumentiraju kroz rasprave i dijalog u esejističkoj formi. Svako poglavlje je pojedinačan esej, tu je niz dijaloga, proznog pripovijedanja i znanstvene analize. A na naslovnici citirane su pohvale Židovi i riječi divan su i veličnstven esej» ( Jürgen Habermas) i ««Svakom svojom stranicom ova kontaverzna knjiga izaziva klišeje i stereotipe (Mario Vargas Llosa). Amos Oz i njegova suspisateljica Fanie Oz-Salzberger na neki način lutaju dugom židovskom povijesti kako bi objasnili integralni odnos Židova i riječi. U knjizi se naglašava da židovski kontinuitet, pa čak ni židovska jedinstvenost i identitet ne počivaju na velikim i poznatim mjestima, kamenim spomenicima ili junačkim likovima i obredima, već u pisanim riječima i tekućoj i stalnoj raspravi između naraštaja. Ujedno se pruža mogućnost čitatelju, da se na neki način uključi u ovaj imaginarni razgovor, da čitajući knjigu - zastaje i sam se pita i preispituje sve što je do sada čitao i znao i uspoređuje s onim što mu nudi ova knjiga. Svako poglavlje, svaki pasus, pa i rečenica, svaka misao otvara nova pitanja, dileme, istražuje znanja, navodeći poznate ili manje poznate po- O značenju riječi u židovstvu Amos Oz i Fania Oz-Salzberger, ŽIDOVI i RIJEČI, Fraktura Dalekih sam 60-tih kao gimnazijalac kupio seriju LP-ija s jazz glazbom na sniženjima i među njima i jednu koju je snimio sekstet bubnjara Arta Blakeyja Glasnici jazza. Eksplozivna harod-bop glazba koja me je toliko začarala da sam odlučio da joj se posvetim i postanem glazbeni novinar. A jedna od skladbi na toj ploči je nosila ime Nica s Dream i autor je bio poznati pijanist Horace Silver. Onda su došle i druge ploče na kojima se pojavljivalo to ime Nica, pa Pannonica, pa onda Jazz Baronesa ; vidio sam nekoliko filmova u kojima se ta mitska osoba pojavljivala i na koncu došao i do dvije knjige koje su mi do u detalje otkrile sve tajne te za moderni jazz toliko bitne osobe. Neobične, mistične, iz bogate jevrejske obitelji, posvećene modernoj umjetnosti na poseban način, odmetnice od konvencionalnog života. Riječ je o ženi pod punim imenom Kathleen Annie Pannonica de Konigswarter, a rođenoj Rothschild, što će reći u čuvenoj jevrejskoj obitelji bankara i financijera. Otkud ona zajedno s jazz veličinama poput jednog Theloniousa Monka, Horacea Silvera, Charlie Parkera,Teddyja Wilsona, Sonnyja Clarka, i mnogih, mnogih drugih, skoro bismo rekli Tko je tko u modernom jazzu, gdje se susrela s predstavnicima beat poezije od Alana Ginsberga pa nadalje i kako je, iako ne glazbenica, definitivno utjecala na neke od ključnih promjena u modernoj američkoj umjetnosti? I zašto su joj toliki velikani jazza posvetili skladbe, pa je Panonska nizina iz Srednje Europe ušla u povijest? Tko je ta Jazz Baronesa kako su je zvali, ili od milja Nica!! Evo te uzbudljive storije koja se čita kao neki krajnje napeti krimić. Rođena godine u Londonu Kathleen Rothschild je mogla sanjati o životu na najvišoj razini i s izgledima da vijesne činjenice i otvara raznovrsne teme iz židovskih tekstova. Zato knjiga Židovi i riječi nije laka za čitanje jer treba imati određeno predznanje - veliko znanje o Bibliji, Tori, židovstvu, povijesti da bi se mogla pratiti rasprava i komentari autora. Tako je posebno zanimljiva rasprava u drugom poglavlju «Žene s glasom» da je autor Pjesme nad pjesmama možda žena. O mnogim pitanjima se analizira ono što govore talmudisti te brojni poznati rabini do suvremenih pisaca. Ujedno ova knjiga ukazuje,objašnjava, navodi primjere i daje odgovor zašto su riječi tako važne Židovima. Otac i kći, predstavnici dviju generacija, romanopisac i znanstvenica-povjesničarka zajedno, nadopunjavajući se propituju religiju, tradiciju, povijest i opsežni korpus pisane riječi Židova. Oni zajednički putuju s jednoga kraja židovske povijesti na drugi pokušavajući objasniti esencijalni odnos Židova i riječi. Treba podsjetiti da su oboje sekularni židovski Izraelci, znači ateisti, iako im je materinji jezik hebrejski, oni čitaju hebrejske i nehebrejske židovske tekstove, ali ne odbacuju tradiciju, a hebrejska je Biblija za njih veličanstvena tvorevina i kažu mi je volimo i mi je propitujemo. Zanimljivo je da je jedan dio knjige zapravo rasprava i neslaganje između dva autora. Naglašavaju da židovska tradicija dopušta učeniku dijalog s učiteljem i čak ga potiče da mu se suprostavi. A prema mišljenju i kazivanju samog autora rasprava je esencijalna bit jer je čitava židovska civilizacija bila neprestana multi-generacijska rasprava o interpretaciji teksta, neprestana reinterpretacija istoga teksta, često suprotno tumačenje, ponekad i dodavanje teksta na tekst, čak pisanje novih na temelju starih tekstova. Po Ozu je upravo to srž židovske civilizacije, jer je to civilizacija sumnje i argumenta, ustvari razmjena je to ideja o sekularnom židovstvu ljubitelja knjige. U mješavini pripovijedanja i učenjaštva, razgovora i prepirke otac i kći, romanopisac i znanstvenica-povjesničarka pričaju priče koje stoje u pozadini židovkih uzrečica, navode poznate debate, daju pregled židovskih djela citiraju značajne tekstove i spominju dosjetke pune humora, jer sve to čini judaizam. Tako sve te riječi, tvrde oni, tvore lanac koji povezuje Abrahama sa Židovima svih sljedećih naraštaja. Ono što nas povezuje nije 13 krvno srodstvo, nego tekstovi, više puta se ističe, a židovski kontinuitet je uvijek bio popločen riječima. Po autorima ove knjige moglo bi se reći da židovsto nije pitanje gena, ni pitanje arheologije, nego teksta i riječi. Navode se primjeri iz svjetske književnosti, zatim dijelovi iz Talmuda, Hebrejske Biblije, Stari zavjet, legende i mitovi i sve se uspoređuje i postavljaju se pitanja a otvaraju se višekratno mogući odgovori. Amos Oz u jednom intervju je izjavio da će ortodoksni Židovi reći će da je sve zapravo u Tori i Talmudu i dalje Za mene su Tora i Talmud najljepši tekstovi što su ih napisali Židovi, no oni nisu jedini. Čitatelj putuje zajedno s autorima kroz povijest i religijska tumačenja. Na Koricama - poleđini knjige piše:.više od pet tisuća godina molitvi, pjesama, priča, rasprava, kletvi i šala zbijeno je između korica tankog, napetog djela kakvog? Historiografskog? Antropološkog? Književnokritičkog? Teološkog? Jer u njoj je sve to, i još ponešto. Predivna knijiga! (Jonathan Safran Foer) A sam Oz u jednom intervjuu po izlaženju ove knjige kaže: Mišljenja sam da je Izrael i židovski narod genetički koktel, i s tim nemam nikakvih problema. Strašno me zanima koliko je mojih gena poteklo od proroka. Pa i kad bi me netko na znanstven način uvjerio da nijedan od mojih gena ne potječe od proroka, ništa mi to ne bi značilo. I dalje bih se smatrao nasljednikom proročke civilizacije, zato što dijelimo iste tekstove, a to je jedino važno, a ne krv. A za ove riječi primjer je i čitava ovo neobično i vrijedno djelo u kojem se višestruko dokazuje i potvrđuje da su Židovi narod knjige ili pisane riječi pa se u knjizi Židovi i riječi i kaže židovstvo je kultura teksta a čitavo djelo prikaz je odnosa učenih Židova i pisane riječi. Narcisa Potežica JAZZ BARONESA ILI KAKO JE PANONSKA NIZINA UŠLA U JAZZ bude dio svjetske elite. A završila je kao patron sjajnih glazbenika koji su živjeli na rubu civilizacije, često narkomani i ekscentrici, mahom Crnci, okružena mačkama i kao osoba koja ih je u svojim luksuznim automobilima vozila u svojim skupim srebrnim autima, ugošćivala u svojim stanovima po skupim njujorškim hotelima. Već u ranoj mladosti, iako dio jevrejske obitelji s krutim pravilima ponašanja, ona je bila sklona avanturizmu - pilotirala je avionom i preletjela Lamanš, ide u školu u Parizu i susreće barona Julesa de Koenigswartera, također iz jedne jevrejske obitelji istog podrijetla kao i njene, vjenčavaju se i počinju živjeti u luksuznom zamku. Rađa mu petero djece, odlazi s njim po svijetu zahvaljujući diplomatskoj službi u kojoj je radio. Blizak suradnik generala De Gaulle-a on će mu se pridružiti u II. svjetskom ratu, a sa njime i naša Nica, postavši tako važan dio Francuskog pokreta otpora. Nastavljaju živjeti u poraću po svijetu, a 1951.godine Nica će slučajno u nekom društvu čuti čuvenu baladu velikana modernog jazza Theloniousa Monka Round ( About ) Midnight, kako će kasnije biti i naslov sjajnog igranog filma francuskog režisera Bertranda Taverniera iz 1986.godine. Ostaje fascinirana ljepotom te divne skladbe, njenom neobičnošću, društvenim i kulturnim miljeom u kojem je kreirana, a koji je bio totalno drugačiji negoli uređeni građanski svijet Evrope i Engleske i visoke buržoazije kojemu je dotada pripadala. Svijet se za nju stubokom mijenja - ona ostavlja sve za sobom i odlazi živjeti u New York. A to su bila prevratnička vremena kad se stvarala moderna američka umjetnost - slikari, pisci, filmski djelatnici i napokon jazz stvaraoci su na rubu propalih civilizacija stvarali umjetnost novih obzorja. Nica/Pannonica uranja svim srcem u tu vrevu i nastoji pomagati mnogima od njih, imala je dovoljno sluha i artističkog poriva da shvati da među tim lunaticima, odbačenim od građanske klase, djeluju neki od istinskih genija. I budućnost će to na najbolji način potvrditi. Redovan je gost u jazz klubovima na 52. ulici u kojima se kreira nova glazba - be-bop, pjesnici čitaju poeziju koja je daleko od konvencija, nastaju nove slike. Tu su Charlie Parker, već spominjani Monk, Miles Davis, Silver, Art Blakey, pijanisti Barry Harris i Bud Powell, Coleman Hawkins, beat poete Alan Ginsberg i Jack Kerouak. Njeni stanovi u luksuznim njujoškim hotelima (zadnji u Hotelu Bolivar!) postaju inkubatori nove umjetnosti, kod nje će stanovati i Monk i Charlie Parker, ona im kupuje klavire da mogu normalno raditi i stvarati, pomaže ih financijski, sponzorira snimanja ploča za koje piše popratne komentare, prevozi ih svojim srebrnim Rols-Roysom (zvanim i Srebrni golub!) u klubove, stoji iza njih na svaki način. A radilo se o stvaraocima od kojih su mnogi bili ekscentrici, narkomani,

14 psihotične osobe, Crnci na rubu američkog društva i često zatvarani i maltretirani. No naša je Nica znala da se iza svega kriju istinski geniji, u to vrijeme nepriznati, ali danas percipirani kao istinski inovatori. Monk je kod nje provodio dane i noći zajedno sa suprugom, dok će Charlie Parker kod nje tragično umrijeti u 36.godini života skrhan drogama i neurednim životom. Te je trenutke sjajno ovjekovječio veliki režiser, i sam strastveni poklonik jazza, Klint Eastwood u nezaboravnom filmu Bird, što je bio nadimak velikog be-bop inovatora Charlie Parkera. O Monku opet isti režiser producira prekrasan, emocionalan crno-bijeli dokumentarni film Straight, No Chaser i tako saznajemo kako joj je posvetio skladbu Panonnica, danas jednu od temeljnih skladbi iz repertoara modernog jazza. Nica je živjela svoj život, uzbudljiv, s ljudima s periferije civilizacije kojima je omogućavala da stvaraju svoju divnu glazbu, poeziju i toj se ulozi mecene predavala svakim djelićem svoga tijela. Legende o njenim hotelskim apartmanima i danas kruže - u njima su bili klaviri, stotine mačaka, luksuzni namještaj - i sve to za nekog tko će tek kasnije biti percipiran kao integralni dio suvremene civilizacije. Znalo se da su njeni stolovi u poznatim jazz klubovima New Yorka bili mjesta strasnih diskusija, ona je prihvaćana kao ikona koja je moderirala tokove moderne umjetnosti. Treba samo pogledati dokumentarni film koji je o njoj za BBC prije koju godinu napravila njena nećakinja Hannah, pa se uvjeriti koliko je njen život bio van svih tokova konvencija i građanske urednosti, ali pun uzbuđenja i otkrivanja novih vrijednosti. Otuda i onaj nadimak Jazz Baronesa kojega je nosila do kraja života. Ista će autorica napisati i sjajnu dokumentarnu knjigu o svojoj rođakinji koja se odmetnula od konvencija života koji bi joj pružala njena bogata obitelj i muž pod nazivom The Baroness- The search for Nica, the rebellious Rothschild objavljenu prije par godina u Londonu, dok joj drugi hagiograf David Kastin posvećuje knjigu Nica s Dream - The Life and Legend of the Jazz Baroness, objavljenu 2011.godine. A broj skladbi koje nose ili njeno ime ili razne njene nadimke prelazi brojku od 20, a neke su pravi klasici, dragulji modernog jazza. Uz već spominjane su i Blues for Nica Kennyja Drewa, onda Carts in My Belfry Barryja Harrisa, Little Butterfly i Bolivar Blues, te Caming on the Hudson opet Thelonousa Monka, pa opet «Pannonica trubača Donalda Byrda, Poor Butterfy Sonnyja Rollinsa, Thelonica Tommyja Flanagana, Tonica Kennyja Dohrama etc.etc. otvorite samo neki kompetentan jazz brevijar i pogledajte tko su ti autori vidjet ćete da se radi o najboljima od najboljih u svijetu suvremene kulture - ali u trenucima kad su se te skladbe stvarale tek otpadnicima od društva i inovatorima koje mnogi nisu niti znali. Monk će nakon mentalnim problema završiti u njenoj kući u New Yerseyu, a ona umire godini u 74.godini života. Njeni su tekstovi i fotografije naknadno sakupljene i prvo objavljene u Francuskoj pod nazivom Les musiciens de jazz et leurs trois voeux 2006.godine a kasnije će biti prevedena i na engleski. U njima su njeni interviewi i polarodine fotografije znanih jazz glazbenika rađeni između i godine. Ognjen Tvrtković (Ognjen Tvrtković, novinar je i muzikolog, rođen godine u Sarajevu. Bio glazbeni urednik na radio Sarajevu, kritičar u dnevnim novinama i tjednicima, također u ljubljanskomdnevniku Delo, a već deset godina stanovnik je Londona.) Dubrovački Židovi pred sudom Uz dopuštenje autorice Perice Domijan prenosimo dijelove njezina znanstvenog rada objavljeng u Zborniku Sveučilišta u Dubrovniku 2/2015. Svađe u getu: 18. stoljeće Od osnutka geta, broj Židova u Dubrovniku stalno je rastao. Rast je prvi put bio prekinut okrutnim i nepravednim procesom protiv Isaka Jeshuruna, optuženog za ubojstvo dubrovačke djevojčice godine. Bio je ugledni trgovac i poznati čovjek koji je godinama živio među Dubrovčanima i možda mu je upravo ta činjenica presudila. Naime, osoba po imenu Marija Matkova, po svemu sudeći stvarni ubojica, podgovorena je da za počinitelja prijavi nekog Židova. Jeshurun je bio jedini čije je ime znala. Vlasti su ubrzo Mariju Matkovu osudile na smrt a ona je uporno, do posljednjeg trenutka, tvrdila da ju je Jeshurun nagovorio na ubojstvo djevojčice. Kako Jeshurun ni pod vrlo teškom torturom nije htio priznati zločin koji nije počinio, i iako istrage nisu dovele ni do kakvoga traga, Jeshurun je proglašen krivim za podgovaranje na ubojstvo i osuđen na 20 godina tamnice. Nakon dvije godine je ipak bio pomilovan ali morao je odmah napustiti Dubrovnik. Uspomena na Jeshuruna očuvala se u Dubrovniku vrlo dugo, zahvaljujući njegovom suvremeniku, dubrovačkom rabinu Aronu Cohenu, koji je sastavio himnu o njegovim patnjama, patnjama i strahovanjima svih Židova. Himna se pjevala u dubrovačkoj sinagogi sve do Drugoga Svjetskog rata, svake godine u mjesecu tevetu, kada se subotom čita odlomak iz Tore, Vajhi. Nema sumnje da bi se Židovska općina i dalje širila da se godine nije dogodio razorni potres, u kojemu je poginula trećina dubrovačkih Židova (39). Nakon procvata Dubrovnika u 16. stoljeću, u 17. dolazi do recesije. Otvaranjem splitske luke što potiče Venecija, dubrovačka gubi stari značaj. Splitska luka privlači sve više trgovaca pa tako i Židove. Kasnije, tijekom 18. stoljeća, u Dubrovniku, broj im je ponovno porastao i općina se u potpunosti oporavila. U to vrijeme su Židovi već stjecali dubrovačko državljanstvo (osobe koje nisu bile katoličke vjere nisu mogle dobiti državljanstvo, jedino su Židovi, uz katolike, imali pravo na svoju vjersku instituciju na području Republike), i kupovali nekretnine, širila se sloboda stanovanja, ali su vlasti povećale i neke namete. Židovi su društvena skupina koju se kroz kaznene registre može pratiti izdvojeno. Naime, još od osnutka Židovske općine, među njenim pripadnicima često su izbijale svađe i sukobi, koje su, na njihov zahtjev, rješavale vlasti i dubrovački sud. Ostaje otvoreno pitanje jesu li to radili zato što ih sami Židovi nisu mogli riješiti. Zdur iz Kneževog dvora bi na vratima kuće u kojoj se nalazila sinagoga objesio upozorenje dubrovačkog suda da ne smiju uznemiravati, zlostavljati i vrijeđati jedni druge pod prijetnjom kazne od 2 mjeseca zatvora i 100 dukata. Donesena su i dva proglasa: jednim se pozivalo na mir u sinagogi i tražilo od gastalda da sudu prijavi izgrednike a drugim se upozoravalo i gastalde i ostale Židove da se moraju pridržavati propisa. Tijekom 18. stoljeća Židovska zajednica je društvena skupina s osebujnom slikom kriminaliteta. Trideset i jedna presuda koja se odnosi na Židove (1,3% svih presuda) dvostruko premašuje njihov udio u dubrovačkom stanovništvu (0,7%). To, dakako nije odraz izrazitije kriminogenosti židovske zajednice, nego okolnosti da svi njeni pripadnici žive u gradu, što znači da i sva sitnija djela dolaze pred Kazneni sud: protiv Židova se vode postupci uglavnom zbog lakšeg ranjavanja, pljuskanja i uvreda, tuča i lakših krađa, a niti jednom zbog umorstva i ranjavanja s posljedicom smrti. Pozornost zaslužuje okolnost da je od 31 registriranog predmeta, u njih 15 (48%) oštećenik također bio Židov, što židovsku zajednicu određuje kao skupinu izrazito endogenog kriminala. Također je značajno da je jedino geto dovoljno odijeljen od drugih dijelova grada da bi se moglo nadgledati kretanje ljudi, te da zbog zatvorenijeg načina života samo među Židovima od svih gradskih stanovnika postoji dovoljna kohezija da se može ustanoviti sustav kolektivne odgovonosti, kao što se prakticiralo za dubrovačka seoska područja: 1780., kad je Solomon Terni kažnjen vječnim izgonom iz Republike, Židovska općina je proglašena dužnom prijaviti njegov eventualni povratak, pod prijetnjom vrlo visoke kazne od 1000 cekina. Oni su također skupina za koju se može nedvojbeno utvrditi da je «posebno tretirana». Naime ne samo da im je alternativna novčana kazna gotovo uvijek visoka, nego postoji i primjer da je iste godine kod istovjetnog djela nežidovu jedan dan zatvora zamijenjen za 0,8 perpera, dok se od Židova tražilo dvostruko više. Nije moguće pouzdano odrediti je li to zbog njihova općenito boljeg imovinskog stanja, ili je sud što se čini vjerojatnijim računao da će takvi iznosi biti skupljeni i plaćeni uz pomoć cijele židovske zajednice, koja se ponašala kao snažan kolektiv. Kolektivna potpora se vidi i kod Židova kojima su odmjerene prilično visoke globe, a bile su plaćane u relativno kratkim rokovima. Sudske parnice koje su se vodile na dubrovačkom sudu, daju pojedinosti i o njihovom svakodnevnom životu, iako takva vrsta podataka uglavnom govori o njegovim negativnim stranama. Ne uočava se eventualna pristranost suda u sukobima Židova i drugih Dubrovčana, osim, kao što je već rečeno, izuzetak su više novčane kazne. I presude koje se na njih odnose imaju posebne karakteristike: u 28 slučajeva (90,3%) izrečena je kazna zatvora, no samo dva puta na dulje od 6 mjeseci; u 20 slučajeva uz zatvorsku kaznu ponuđena je i alternativna novčana (71,4% zatvorske kazne), koja je redovito odabrana i izvršena, unatoč visokim iznosima; preostale kazne su novčane (3 puta) i kazne osramoćenja (jedanput uz primarnu i jedanput uz alternativnu). Primjećuje se da 14 samo jedna kazna pripada težima (kombinacija sramotne ophodnje, izlaganja na stupu srama, batinanja i dvomjesečnog zatvora), a da nema nijednog slučaja smrtne kazne, nekih drugih težih tjelesnih kazni, izgona, veslanja, vojne službe ni prisilnog rada; čak su i zatvorske kazne većinom kratke. Moglo bi se postaviti pitanje jesu li dubrovačke sudske vlasti iz nekog razloga vodile prema Židovima osobito blagu kaznenu politiku, ili oni jednostavno nisi činili najteža kažnjiva djela. Pokazalo se da je ova pretpostavka točna, jer je zatvoreni stil života židovske zajednice bitno utjecao na sliku kriminaliteta. S druge strane, utvrđeno je da su Židovima u pravilu izricane visoke alternativne novčane kazne, koje su oni gotovo uvijek odabirali i izvršavali. Nije poznato da to nisu bili u stanju izvršavati čak i u vrijeme krize krajem 18. stoljeća iako se može pretpostaviti da je kriza zahvatila i židovsku zajednicu jer su se često žalili. Stanje napetosti i porast broja sukoba koncem stoljeća mogao bi se objasniti i posljedicama cjelokupne društvene klime. Zlodjela u kojima je dubrovački Židov bio počinitelj ili žrtva u odnosu na drugoga Židova ili nežidova, uglavnom se nisu razlikovala od ostalih kriminalnih radnji koje je rješavao dubrovački sud. Izuzetak su nedopušteni odnosi Židova s kršćankama. Sredinom 18. stoljeća Židovi izvan geta predstavljali su polovinu ukupnog broja dubrovačkih Židova, a krajem stoljeća dvije trećine. Vlasti ih više nisu tjerale na preseljavanje u geto, osim rijetkih izuzetaka koji su se neprihvatljivo ponašali: nakon što je Hajo Tolentino počinio niz bludnih radnji, uglavnom s kršćanskim sluškinjama, suci su mu godine naložili da u roku od 6 dana s obitelji iseli iz stana iznad Prijekoga i useli u geto. Nipošto ga ne smije napuštati noću, ne smije ići u kuće kršćana, osim plemića i građana. Ne posluša li, slijedi mu šibanje i desetogodišnji izgon iz republike. Hajo 60-tih godina više nije bio u getu, već je živio u ulici Petilovrijenci ispod Prijekoga. Po svoj prilici nastavio je s praticom scandalosom, jer su ga suci opet potjerali u geto. Naglasili su da iz njega nikad više ne smije iseliti, pod prijetnjom kazne od 200 dukata. Zbog takvog odnosa sa sluškinjom Anicom Nikolinom, i Samuel Forte je bio osuđen na četiri mjeseca zatvora ili kazne od 100 dukata. Izabrao je novčanu kaznu, a sluškinja je prošla mnogo gore: provedena je kroz Grad na magarcu. Jedan sat je bila vezana za stup srama. Dobila je 25 udaraca šibom i provela mjesec dana u tamnici. U nedopuštenim odnosima te vrste također je poseban slučaj i dubrovačkog plemića Ivana Šiškovog Gundulića i Židovke Lune iz godine. Morao je dati 500 dukata za Lunin miraz, s tim da neće biti pušten iz zatvora dok se oko toga ne pobrine. I sam Senat odlučio joj je pomoći. Dodijelio joj je 8 dukata mjesečno za uzdržavanje i novac potreban za izradu odjeće.

15 Godine regulirana su mnoga pitanja židovske zajednice, osobito vezana uz proširenje geta, ali i ona vezana uz njihov svakodnevni život (znak raspoznavanja, zalazak u kršćanske kuće i sl.). Između ostalog, pod prijetnjom vrlo visoke kazne povremeno im je bio zabranjen i izlazak iz kuća noću, a u slučaju nužne potrebe trebaju tražiti pismenu dozvolu Kaznenog suda koja važi dva dana. U pogledu bježanja od ruke pravde, zanimljivo je spomenuti i instituciju crkvenog azila koja je bila zastupljena u Dubrovniku. Za razliku od nekih europskih država koje su tada lišavale inovjerce te povlastice (Venecija), dubrovačke vlasti su dopuštale Židovima da ga koriste, što su oni i činili. Abraham Campos je pobjegao barabantima i pronašao utočište u crkvi Franjevačkog samostana. Jakov Bugia se skrivao u crkvi Sv. Nikole. Obojica su bili optuženi za prijestupe protiv crkve. Godine 1701., Židov Papo optužen zbog tučnjave, i spomenuti Samuel Forte radi ljubovanja sa sluškinjom (1706.) bježe u Dominikanski samostan. Redovnici su često pomagali ovim izgnanicima da prebrode život u pritvoru. Pokrenuti kazneni postupci u istraženim razdobljima: , i Među dokaznim sredstvima središnje mjesto pripada svjedočenjima. Prije ispitivanja svjedok bi bio opomenut od strane suda da je obvezan govoriti istinu, a potom bi prisegnuo na način primjeren njegovoj osobi. Židovi su se zaklinjali na svoje obredne predmete: u izvorima se kaže tacto calamo more Hebreorum, odnosno tacto tephelin more Hebreorum. Tako je početkom 18. stoljeća u getu rastao trs vinove loze. Posadio ga je Rafael Cohen. Vjerojatno se radilo o pokušaju proizvodnje manje količine kosher vina za obavljanje vjerskih obreda u obitelji Cohen. Taj pokušaj je nesretno završio: jedne noći godine u geto su se ušuljala trojica Dubrovčana i izgulila trs. Njihova krivnja je utvrđena tijekom opširne i temeljite istrage. Nije poznato koja im je kazna određena. U ožujku 1713., Aron, sin Rafaela Cohena, pozvan je na sud kao svjedok u sklopu istrage o uništenoj lozi. Prisegnuo je na hebrejski način, rukom vjerojatno položenom na jad. Izjavio je da je loza rasla ispod prozora, poduprta prutima i trstikom, pričvršćena za zid pomoću užeta i čavla. Dubrovačka Republika u 18. stoljeću je tipično društvo ancien régimea. U njemu ima tragova različitih razdoblja, no ideologija kontinuiteta daje mu konačan biljeg. Ideologija kažnjavanja nije u Dubrovačkoj Republici nikada cjelovito formulirana, međutim iz vrsta kazni mogu se iščitati različiti ciljevi i polazišta kaznene politike. Svaka je kazna ne samo odgovor na učinjeno zlo, nego i vrlo slojevita poruka. Promjene kaznenog sustava, koje su se odvijale na dulji rok, prelomile su se sredinom 18. stoljeća: ritualizirana i javna izvršenja otada postaju rjeđa, a posebice uzmiču i nestaju one kazne koje su usmjerene na izazivanje tjelesne patnje i boli. Istovjetni proces se ocrtava i u drugim europskim državama Staroga Poretka. Prodor prosvjetiteljstva zadržao se više na kulturnom planu i nije znatnije obilježio pravni i institucionalni poredak, pa tako ni kazneno-pravni sustav. Dubrovački kazneni postupak je potvrdio da se ritam promjena ne može pripisati samo utjecaju prosvjetiteljskih ideja, već da ga treba postaviti u kontekst temeljnih i postupnih transformacija ljudskog društva i njegovih vrijednosti. Sukobi u Židovskom getu i izvan njega promatrani su kroz vremenski period triju navedenih razdoblja na temelju sljedećih uzoraka: sukobi između samih Židova i sukobi u kojima su Židovi samo jedna strana u postupku, te učestalost i godišnja (sezonska) razdioba tih slučajeva. Vrste kaznenih djela, učestalost i godišnja razdioba izvršenja U sva tri istražena razdoblja može se uočiti da je većina počinjenih djela kazneno-pravnog karaktera, kvalificirana kao djela protiv života i tijela: fizički napadi s lakšim ozljedama, samo jedno teže ranjavanje kamenom nastalo u tuči između dvaju Židova (4. siječnja 1720., vještačio Nikola, pomoćnik Florija, brijača), te prijetnja premlaćivanjem od strane Rubena Ambonettija prema Samuelu R.Valenzinu (11. svibnja 1791., napao ga rekavši mu da je ubojica i prijetio da će mu slomiti kosti). Na drugom mjestu su djela protiv morala, običaja i ljudskog dostojanstva tj. uvrede i klevete i najmanje djela iz koristoljublja: krađe i prijevare u trgovini, te nepovrat duga i utaja. Što se tiče djela građansko-pravnog karaktera, najmanje su «prakticirana» u getu, a to su poneke štete na stvarima i posjedu, neplaćena roba, neplaćanje odštete i najamnine. Kod kvalifikacije djela kao postupci nedovršeni iz pravnih motiva (nema protupravnosti, negativan je ishod dokaznog postupka), treba spomenuti i dva samoubojstva u getu, dva tragična događaja, koja je također rješavao dubrovački sud. U ožujku netko je prijavio da Isak Papo leži u svom stanu, na umoru, otrovan. Istraga je pokazala da se sam otrovao, što je i on potvrdio. Pojedini stanovnici geta tvrdili su da je to učinio nakon svađe sa suprugom Rahel. Oko dvije i pol godine kasnije, 6. prosinca 1714., dubrovački sud dobio je prijavu da je Rahel, supruga pokojnog Papeta, kako su ga zvali, pala s krova svoje kuće i poginula. Sluškinja je posvjedočila da je Rahel tih dana tugovala i zbog bolesti svoje kćeri, supruge Abrahama Camposa. Kata Ivanova je rekla: Jutroske, bivši me molio Abraham Campos da mu postojim oko žene svoje nemoćne koja je kći Raklina nijesam je našla doma (Raklu) nego u Tolentina. Kako je došla doma sjela je na stočić i očima sveđ treptila, ja je upitah što ti je, na što mi nije odgovorila nijedne riječi, utoliko ja nastojeći oko nje kćere nemoćne, skočila je sa stočića i otrčala delongo u ognjište, i kako je gori uzišla, quasi delongo čuh bubnut nješto na tle na ulici u Geti, i čula sam rijet se doli pala je Rakle Papova tad sam i ja izišla na funjestru, i viđela konfuzion doli, sišla sam tadarice i viđela Raklu mrtvu na ulici, po obrazu krvavu, i potom tega Žudjeli su je uznijeli gori u kuću. Rakle bi govorila: Jaoh, moja kći, veće sam izgubila svakoga. Budući da su pravne norme stupnjevale djelo prema tome je li potekla krv ili nije, kao i je li rana opasna po život, liječničko je vještačenje moralo kompetentno odgovoriti na te upite. S obzirom na podjelu poslova između liječnika, za vještačenje trauma bili su nadležni ranarnici (kirurzi). U slučaju sumnje na trovanje, vještačili su liječnici (fizici) ispitivanjem sumnjive tvari, a eventualno i pokusom na životinjama. Na dubrovački sud često su dospijevale i pritužbe koje se tiču i čistoće geta. Tamošnji stanovnici stalno su optuživali jedni druge zbog izbacivanja otpadaka i prljave vode na ulicu. Dana 6. ožujka 1719., Salvatore Levi Mandolfo tuži Zaharija Cohena da mu je «premazao vrata šporkecom». Ako se zna da je svatko u getu imao pravo na nadogradnju široku pola ulice poviše koje se nalazila, nije teško dočarati u kakvoj su zagušljivosti živjeli njegovi stanovnici. Polovina takvih tužbi uložena je u ljetnim mjesecima, kad se cijeli grad gušio od vrućine, a stanovnici tražili spas na prostorima predgrađa. Novčane i zatvorske kazne Dubrovački zatvori su bili smješteni u kompleksu zgrada Kneževog dvora i Vijećnice, pod istim krovom s najvažnijim institucijama vlasti. Dok se u većini europskih zemalja zatvorska kazna pojavljuje tek u 16. stoljeću, u Dubrovniku zatvor (tamnica) već od početka 15. stoljeća postaje sve važnijim dijelom kaznenog sustava. Unatoč konzervativnom image-u koje ima Dubrovačka Republika, to ipak nije društvo utemeljeno na feudalnom sustavu, već imaginarij prožet trgovačkim duhom gdje se sloboda kretanja, vrijeme i novac prožimaju kao međuzavisne vrijednosti. Dubrovačka Republika od svog osnutka živjela je stoljećima u vrlo opasnom geopolitičkom okruženju, no, a to je već stereotip, svojim vještim diplomatskim i političkim «umjeteonstvom» uspjela je održati svoj integritet. Istraživanja teških zlodjela, primjerice ubojstava pokazuju da njihov broj naglo pada već nakon prvih desetljeća 18. stoljeća što se može povezati s općom, a posebno pograničnom stabilizacijom prilika. I nakon sredine stoljeća udio umorstava u ukupnom kriminalitetu spušta se ispod desetine predmeta a snižavanje učestalosti nasilne smrti uklapa se u općeeuropski trend smanjenja teških nasilničkih zločina. Neki autori to objašnjavaju «ekonomijom nagona» i jačanjem samokontrole kao dijelova složenog postupnog «procesa civiliziranja» od srednjeg vijeka do modernog doba. I u dubrovačkoj građi se uočava postupni pomak od fizičke agresije prema verbalnoj ili simboličkoj. U tri promatrana razdoblja sukoba u kojima su sudionici dubrovački Židovi, u većini slučajeva počinjeni su fizički napadi s lakšim posljedicama, te «verbalni delikti» tipa uvrede i klevete, poneka psovka i «grube» riječi npr. «jebeni jarac», «kurva žudioska»,»čifut», «kurvina Ghetta» 15 i sl., za što su se određivale zatvorske kazne, uglavnom kratkog trajanja, od nekoliko dana do dva tjedna. U postupku od 12. siječnja 1719., na primjer, tužiteljica Kata Petrova Bagešica je vidjela kako optuženi Mijo Franov iz Pila strapacava Natana Žudjela i Vlahe s brda: «Rekla sam iz milosrđa, premda je Židov, nema smisla tako ga maltretirati», a zatim ju je optuženi počeo vrijeđati rekavši više puta: «Jeb o ti vjeru i dušu, ti si kurva žudioska i vlaška», i pošao na nju, ali se ona povukla u kuću. Također jedan primjerak «uvrede» od 25.listopada Petar Jozov skarpelin (obućar) tuži u ime svoje supruge Marije koja je bila pokrštena Židovka, Anicu, kćer Ivana Dole vojnika. Navodi se da ja Anica Mariju uvrijedila grubim riječima na račun njene vjere i morala:«smrdeća Ghetto žudioska, da si bila dobra Žudioka, ne bi danas bila krstjanka.» Anica odgovara protutužbom pet dana kasnije te tuži Mariju da ju je uvrijedila riječima:»kurvina Ghetto, ko te naučio kupovati što sam ja kupovala?», a Anica je odgovorila:»ja Ghetta nijesam, ti si se u njoj rodila.» Marija je zatim uzvratila: «Nijesam se ja penjala vlasteli uz funjestru kako i ti!» Međutim, najčešća kombinacija kazne, jest ona u kojoj je primarna kazna zatvorska, a alternativna novčana. Osuđenik je mogao u roku od 8 dana odlučiti hoće li radije izvršiti alternativnu kaznu ili pak prihvatiti onu koja je određena kao primarna, a ponekad se čak dozvoljavalo da u izvršenju kombinira obje. U praksi 18. stoljeća u dvotrećinskom broju slučajeva izbor je padao na novčanu kaznu kao manje tegobnu. Budući da je dubrovačkim vlastima više odgovaralo ubrati novce nego osuđenika držati u zatvoru, sud se trudio da što realnije procijeni koliku zamjensku svotu može tražiti. Novčane kazne u Dubrovniku u 18. stoljeću izricale su se u efektivnim novcima: dukatima, cekinima i talirima, te u perperima, koji su od davnine bili isključivo obračunski novac. Već je rečeno da su novčane kazne i globe za Židove bile visoko odmjerene jer je sud nastojao procijeniti imovinsko stanje, društveni status osuđenika, kao i mogućnost da se skupi tolika svota. Kazneni sud je bio manje opterećen od građanskog i mogao je brže riješiti određeni predmet. Nominalno je brojio šest članova, ali budući da pravilo o kvorumu ni za jednu procesnu radnju, pa ni donošenje presude nije tražilo prisutnost više od četvorice, u 18. stoljeću i nema slučajeva da se bira više od četiri suca. Suci su morali pripadati različitim rodovima kako bi se spriječila oligarhijska koncentracija moći na jednoj od važnijih funkcija u državi (na pr. Gozze i Sorgo su čak pripadali različitim vlasteoskim slojevima). U jednoj «kombiniranoj» presudi, primjerice, od 7. prosinca godine, optuženik Antonio Cirico, krojač, mora se prijaviti u roku od osam dana i ostati dvadeset dana u zatvoru s tim da još mora platiti Židovu Angelu Terniju štetu koju mu je učinio potrgavši rukav njegove svečane odjeće (a tu su još i neki drugi troškovi). Inače, analizirajući «srednje razdoblje», i Angelo Terni se

16 spominje nekoliko puta i kao tužitelj i tuženik, odnosno već je bio «poznat» sucima jer je imao svoj dossier. Kao tuženik, u jednom drugom slučaju mora ostati 15 dana u zatvoru ili platiti jedan cekin u gotovini za popravak puta u Konavle, počevši od sela Soline u Župi dubrovačkoj prema Humcu, a prvu ili drugu kaznu mora izvršiti u roku osam dana pod prijetnjom dvostruke kazne. Spomenuta presuda fatta (izvršena) 7. prosinca 1753., epilog je sudskoga procesa od 6. prosinca godine u kojem je krojač Antonio Cirico fizički napao Židova Angela Ternija, zadavši mu nekoliko udaraca šakama i uvrijedivši ga nepristojnim riječima. Na suđenju je svjedočio Francesco Cattagna (Catagna) rekavši da je tog jutra radio u svojoj trgovini i čuo uzvike ispred «butige» Angela Ternija. Pogledao je vani i vidio da Antonio Cirico prijeti šakama Angelinu te se postavio između njih da ih razdvoji, što mu je trenutačno i uspjelo, međutim opet je Cirico nasrnuo na Angela, ali Cattagna ga je odgurnuo rekavši mu da će ga Terni tužiti. Zatim je Cirico izgovorio Angelu još nekoliko uvredljivih riječi i rasparao mu cijeli rukav s odijela. Ovaj prizor je vidjelo još nekoliko ljudi koji su se našli na piazzi. Motiv ove tučnjave je bio taj što je Cirico izmislio da je zbog Angela, Maškarićev sin iz njegove trgovine uzeo odijelo i dao ga Curiću. Radi toga je Angelo doveo toga Maškarića da kaže da on (Angelo) nije kriv. Prilozi istraživanjima svađa u getu sukobi između Židova Ovdje navodim slučajeve i postupke već spomenutih karakterističnih kaznenih djela u kojima su sudjelovali dubrovački Židovi a koji su se događali u promatrana tri desetogodišnja razdoblja: , i U prvom desetljeću pronađeno je 5 tužbi u kojima su Židovi dvije suprotstavljene strane, u drugome 12, a u trećem 19. Dajem samo poneke primjerke jer se kazneno djelo iste vrste ponavlja više puta. U parnici koja je pokrenuta 1. svibnja1715., Izak Nahes, sin Abrahamov tuži Mojsija Bona (Buena) za fizički napad pri čemu je pretrpio lakše fizičke ozljede. Prema riječima Izaka Nahesa, Mojsije Bono ga je jedan dan ščepao za uši i digao sa zemlje pri čemu je doživio veliku bol i neugodu te pretrpio sramotu zbog čega je tužio Mojsija. SADRŽAJ Dana 8. listopada 1714., došlo je do svađe između Židovke Perle žene Lazara Fermija i Lucije, sluškinje Samuela Maestra. U ovom slučaju tuženica nije Židovka ali je služila kod Židova Samuela pa je i on ovdje posredno bio odgovoran za ponašanje svoje sluškinje. Lucija je Perli rekla: Čifute što ju je razljutilo i uvrijedilo te se odlučila na tužbu. U njeno ime je na sudu kao njen zastupnik svjedočio muž Lazar. I iz ovog primjera također možemo vidjeti da se gotovo stalno opetovana zabrana Senata Židovima da drže kršćansku poslugu nije dosljedno poštovala. Dana 6.svibnja 1752., Salomom Luzena i njegov sin Samuel koji je tada bio gastald geta tuži Izaka Mandolfa za uvredu. Izak mu je uzvratio protutužbom a slučaj je riješen presudom iz ogluhe 5. lipnja Salomon i Samuel Luzena moraju platiti kaznu od 15 dukata u roku od osam dana, pod prijetnjom dvostruke kazne. Izak Mandolfo, pak, mora platiti globu od 12 dukata u roku od osam dana, a u slučaju neizvršenja također mu se prijeti dvostrukom kaznom. Slijedeća parnica između Židova dogodila se 17.veljače1754., u kojoj se međusobno za uvredu tuže Salamon Pardo i Angelo Terni. Slučaj je riješen odmah slijedećeg dana, 18. veljače U tužbi od 23.svibnja 1754., Angelo Terni tuži Izaka Luzenu za klevetu, a dva dana iza toga, sam Terni je tužen od strane Samuela Luzene za fizički napad. Luzena je tvrdio da ga je Terni ošamario pri čemu je lakše fizički ozlijeđen. Dana 8.veljače1758., Manuel Fermi tuži Samuela i Daniela, sinove Josefa Vita Tolentina, za fizički napad. Tvrdi da su ga udarili kamenom u glavu pri čemu ga je oblila krv. U protutužbi istoga dana Samuel i Daniel tuže Sabata i Manuela Fermija za uvredu i fizički napad s lakšim posljedicama. Dana 11. travnja 1791., Rafael sin Mojsija Mandolfa tuži Rafaela Sabata Mandolfa da ga je udario nogom na Placi i nanio mu lakše ozljede. Dana 20. lipnja 1791., Samuel Luzena tuži Nataniela Maestra da ga je uvrijedio neprimjerenim riječima. Dana 23. kolovoza 1792., Samuel sin Davida Luzene tuži Abrahama, sina Rafaela Jannai-ja da ga je vrijeđao na Placi Put spasa za 200 Židova iz Hrvatske godina venecijanskog geta...3 Centropa čuvar židovske memorije...5 Slovačka, Šoa i Jozef Tiso... 6 Poljske vlasti protiv Jana Grossa... 7 Dan kada je Izrael vidio film Šoa... 8 Bio sam klaun Holokausta... 9 Odeske priče: Isak Babelj i njegov grad NOVE KNJIGE Pismo iz Londona O značenju riječi u židovstvu Jazz Baronesa ili kako je Panonska nizina ušla u Jazz Dubrovački Židovi pred sudom Dana 27.veljače 1793., Rafael Mandolfo tuži Leona Costantina za fizički napad i uvredu. Rafael je tvrdio da ga je Leon uvrijedio, te uhvatio za kosu i udarao šakama pri čemu je lakše ozlijeđen. Dana 18. svibnja1793., Samuel, sin Rafaela Valenzina na sudu je tvrdio da ga je Izak Maestro napao, udario nogama tako da je pao niza skaline te ga još pri tome i vrijeđao. Jakov Vitali je 15. prosinca 1793., tužio gastalda geta Salomona Maestra da ga je uhitio za vrat i vukao za kosu vrijeđajući ga. Pri ovom događaju je pretrpio lakše ozljede. Daniel, sin Samuela Tolentina optužio je 23. prosinca1793., Joela Ascolija da ga je lakše ozlijedio napavši ga šakama. Istoga dana je Samuel Tolentino u ime svog sina Daniela podnio tužbu protiv spomenutog Ascolija da mu je sina udario nogama i lakše ga ozlijedio. Dana 2. lipnja 1794., Jakob, sin Izraela Parda tuži Josefa, sina Ilije Mandolfa da mu je zadao udarac nogom u predio genitalija pri čemu je lakše ozlijeđen. Slijedećeg dana je na sudu došlo do pomirbe između ove dvije strane. Dana 26. prosinca 1974.g. Izrael Maestro i u njegovo ime njegov rođak David Luzena tuže Samuela Tolentina da ga je fizički napao i lakše ozlijedio udarajući ga šakama i da ga je udario pljuskom. Dva dana nakon toga Samuel Tolentino u protutužbi optužuje Izraela Maestra za uvredu i klevetu. Daniel, sin Samuela Tolentina i u njegovo ime otac, 1. kolovoza 1796., tuži Riku, ženu Sabata Ternija da mu je sina istukla šakama, pljuskajući ga bez ikakva razloga pri čemu je lakše ozlijeđen. Izdaje Kulturno društvo Miroslav Šalom Freiberger Zagreb, Palmotićeva 16, tel.: (01) , fax: (01) Žiro račun kod ZAP: Savjet časopisa: Zlatko Glik, August Kovačec, Viktor Žmegač, Arijana Kralj Glavna urednica: Vlasta Kovač (vlasta.kovac@zg.t-com.hr) Uredništvo: Ljiljana Dobrovšak, Živko Gruden, Ivan Mirnik, Spomenka Podboj, Vesna Domany Hardy, Tamara Jurkić Sviben Inozemni dopisnici: Alexandra Armstrong (Durham), Suzana Glavaš (Napulj), Josef Kodet (Jihlava), Mirjam Steiner-Aviezer (Tel Aviv) Tehnički urednik: Branka Maretić Grafička priprema: Vjesnik d.d., Tisak: Vjesnik d.d. Cijena 10 kn za inozemstvo 20 kn NOVI OMANUT Prilog židovskoj povijesti i kulturi Broj 2 (131) Zagreb, svibanj-lipanj 2016 / ijar 5776 ISSN Časopis izlazi tromjesečno pretplata za šest brojeva 60 kn, za inozemstvo 20 EUR IBAN: HR SWIFT: ZABAHR2X Mišljenjem Ministarstva kulture i prosvjete Republike Hrvatske od 8. srpnja 1994., ur. broj / , periodična tiskovina Novi omanut koju izdaje Kulturno društvo Miroslav Šalom Freiberger, ubilježena pod brojem 719, oslobađa se plaćanja poreza na promet. NOVI OMANUT se izdaje zahvaljujući donacijama Savjeta za nacionalne manjine RH, Ministarstva kulture RH i Grada Zagreba, Ureda za kulturu. Ovaj časopis u cjelini, kao i prethodnih devet počevši od broja 112 iz godine, te mjesečni program kao i više pojedinosti o radu našeg Društva možete vidjeti na stranici 16