VAŽNOST KINEZIOLOŠKIH AKTIVNOSTI ZA DJECU PREDŠKOLSKE DOBI

Transcription

1 SVEUČILIŠTE U ZAGREBU UČITELJSKI FAKULTET ODSJEK ZA ODGOJITELJSKI STUDIJ PREDMET:KINEZIOLOGIJA JELENA BURJA ZAVRŠNI RAD VAŽNOST KINEZIOLOŠKIH AKTIVNOSTI ZA DJECU PREDŠKOLSKE DOBI Zagreb, prosinac 2016.

2 SVEUČILIŠTE U ZAGREBU UČITELJSKI FAKULTET ODSJEK ZA ODGOJITELJSKI STUDIJ ZAGREB PREDMET:KINEZIOLOGIJA ZAVRŠNI RAD PRISTUPNICA: Jelena Burja TEMA I NASLOV ZAVRŠNOG RADA: Važnost kinezioloških aktivnosti za djecu predškolske dobi MENTOR: dr.sc. Vatroslav Horvat, izvanredni profesor SUMENTOR: Srna Jenko Miholić, mag.cin., viši predavač Zagreb, prosinac 2016.

3 SADRŽAJ: SAŽETAK... 2 ABSTRACT... 3 UVOD... 4 DOSADAŠNJA ISTRAŽIVANJA KINEZIOLOŠKA AKTIVNOST Važnost kineziološke aktivnosti Tjelesno vježbanje u razdoblju rasta i razvoja PSIHOMOTORIČKI RAZVOJ Razvoj okulomotorike Razvoj motorike Motorička gibanja Puzanje i provlačenje Penjanje Kotrljanje, bacanje, hvatanje i gađanje Hodanje Trčanje Skakanje Potiskivanje i vučenje Dizanje i nošenje Motoričke sposobnosti Snaga Brzina Fleksibilnost ili gibljivost Koordinacija Preciznost Ravnoteža Izdržljivost Agilnost DJEČJA IGRA Igra u kineziologiji Igra u pedagogiji Uloga odgojitelja ZAKLJUČAK LITERATURA Izjava o samostalnoj izradi rada IZJAVA ~ 1 ~

4 SAŽETAK VAŽNOST KINEZIOLOŠKIH AKTIVNOSTI ZA DJECU PREDŠKOLSKE DOBI Cilj ovog diplomskog rada bio je dati uvid u važnost bavljenja kineziološkom aktivnošću od najranije životne dobi. Takva aktivnost unaprjeđuje razvoj djeteta, njegovu sposobnost te motorička znanja. Fizička aktivnost je ljudska potreba i važno je upozoravati na posljedice nedovoljnog kretanja koje najčešće dovodi do zdravstvenih problema u budućnosti. Zato rad opisuje sve blagodati kineziološke aktivnosti, pri čemu je dan uvid u motorički razvoj djece u različitoj životnoj dobi, a koji je u skladu sa razvojnim načelima poput cefalokaudalnog i proksimodistalnog načela. Opisan je razvoj motoričkih gibanja koji se zasniva na puzanju, povlačenju, kotrljanju, bacanju, gađanju, hodanju, trčanju i dr., a koji je povezan sa određenom životnom dobi djeteta (mlađa predškolska dob od tri do četiri godine, srednja dobna skupina od četiri do pet godina i starija dobna skupina od pet do šest godina). Pri tome su navedene te objašnjene i motoričke sposobnosti koje se tim gibanjima razvijaju, poput snage, brzine, fleksibilnosti, koordinacije, ravnoteže i izdržljivosti. Među brojnim tjelesnim aktivnostima izuzetno značenje ima igra koju treba poticati kako bi dijete razvilo ranije spomenute sposobnosti, a unutar samog rada dani su i primjeri igre. Kognitivnim i fizičkim sposobnostima igra potiče dijete na razmišljanje, percepciju, pamćenje, analizu, maštu, te razvija upornost, volju, odlučnost, strpljenje itd. Također, opisana je uloga odgojitelja u cijelom procesu jer raznolike situacije omogućuju da igrom korigira negativne osobine djeteta, da ih usmjerava u pozitivnom smjeru, ali i da utječe na razvoj smjelosti, odlučnosti, samoinicijative, kooperativnosti i općenito razine samostalnosti. Uloga odgojitelja, kao i roditelja, je i da pravovremenim učenjem djece fizičkoj aktivnosti, osim poboljšanja razvoja motoričkih gibanja i sposobnosti djece, pokušava usaditi odgovornost i navike za zdrav život djece u budućnosti. KLJUČNE RIJEČI: Kineziološka aktivnost, motoričko gibanje, motorička sposobnost, igra ~ 2 ~

5 ABSTRACT THE IMPORTANCE OF KINESIOLOGICAL ACTIVITIES FOR PRESCHOOL - AGE CHILDREN The aim of this diploma thesis is to provide insight into the importance of kinesiological activities from the earliest age. Such activities improve children s development, their abilities and motoric knowledge. Physical activity is a human need and it is important to be aware of the negative consequences of insufficient movement, which most often leads to health problems in the future. That is why this diploma thesis describes all of the benefits of kinesiological activities, providing insight into the motoric development of children at different ages, which is in accordance with various developmental principles such as the Cephalocaudal Principle and the Proximodistal Principle. Description of the development of the motoric motion has been given; it is based on crawling, pulling, rolling, throwing, aiming, walking, running, etc. This is directly connected to the age of the preschool child (the younger age group: three- and four-year-olds, middle age group: four- and five-year-olds, and older age group: five- and six-year-olds). All motoric abilities that are developed, such as strength, speed, flexibility, coordination, balance, and endurance, are listed and explained. Among numerous physical activities, the most important one is playing, which should be encouraged in order for the child to develop the aforementioned abilities. The diploma thesis includes various examples of playing. With its cognitive and physical abilities, playing encourages children to think, perceive, memorise, analyse, and imagine; it also develops their persistence, will, determination, patience, etc. The role the educator plays in this process is described as well - various situations allow for correcting children s negative traits through play and for them to be directed in a positive direction. These situations also influence the development of boldness, determination, self-initiative, cooperation, and the level of individuality in general. The role of the educator, as well as the parents, is to try instilling children with responsibility and habits that would lead to a healthy future life by teaching them about physical activity on time, as this also leads to improving the development of motoric movement and children s abilities. KEYWORDS: kinesiological activity, motoric movement, motoric ability, playing ~ 3 ~

6 UVOD Kineziološka aktivnost je osnovna pokretačka snaga gotovo svih vitalnih funkcija te potiče fizički rast, razvoj djece kao i razvoj njihovog psihomotoričkog sustava i opće funkcionalne sposobnosti organizma. Njenim nedostatkom ugrožene su sve motoričke sposobnosti i opće zdravlje djeteta u kasnijoj životnoj dobi te je važno, kako kod odraslih tako i kod djece, svakodnevno ostaviti vremena za bavljenje nekim oblikom takve aktivnosti. Uz bezbroj ponuđenih aktivnosti, bez obzira na one na kojima roditelji inzistiraju, djeca danas izabiru onu koja im se čini najzanimljivijom, koja je najpopularnija među vršnjacima ili su u njoj najuspješniji. Smatramo kako je važno poslušati dijete, uvažiti i podržati njegove želje jer ono tako dobiva pozitivnu informaciju o svojim sposobnostima, stvara pozitivnu sliku o sebi i gradi samopouzdanje te samopoštovanje. Sportske aktivnosti provode stručne osobe koje vode brigu o pravilnom razvoju znanja, vještina i sposobnosti djece. Kroz takve sportske aktivnosti djeca uče raditi, cijene fizički i mentalni rad i počinju shvaćati njihovu povezanost i korisnost, a također stječu radne navike te potrebu za organizacijom i odgovornosti. Sama motivacija za temu ovog rada proizašla je iz dvogodišnjeg iskustva u radu s djecom kao odgojitelj. Izostanak kinezioloških aktivnosti s djecom je nedopustiv. Željela sam proučiti i dati uvid u manjkavost takvog rada s djecom te naglasiti kako adekvatni prostor i oprema motiviraju odgojitelje za rad s djecom. S obzirom na današnji sjedilački način života, pretpostavljam da bi se djeca trebala više posvećivati kineziološkoj aktivnosti. Razlog tomu je što djeca na taj način usađuju zdrave navike od malih nogu te razvijaju i usavršavaju svoje motoričke sposobnosti i motorička gibanja. S obzirom na to da je igra djeci svojstvena, oni kroz nju na zanimljiv način nesvjesno usađuju raznovrsne vještine koje će dodatno usavršiti kroz kineziološku aktivnost. Ovim i sličnim temama bavili su se Prskalo (2004), Kosinac (2011), Milanović (1997) i mnogi drugi. Nastavno, pokušat ću opisati fizičku aktivnost u različitim segmentima razvoja motoričkih sposobnosti i gibanja djece te na taj način potvrditi pretpostavku o njenoj važnosti. ~ 4 ~

7 DOSADAŠNJA ISTRAŽIVANJA Autori Špelić i Božić su se u svome znanstvenom radu iz godine bavili istraživanjem važnosti primjene sportskih programa u predškolskim ustanovama za kasniji razvoj motoričkih sposobnosti u školskom razdoblju. Problem istraživanja je bio utvrditi razliku razine razvoja motoričkih sposobnosti djece prvog i drugog razreda osnovne škole koja jesu i koja nisu bila uključena u posebne sportske programe u predškolskim ustanovama. Za ispitivanje razine motoričkih sposobnosti koristili su bateriju od 6 testova motoričkih sposobnosti. Njihovi rezultati pokazali su da postoji značajna razlika između dviju skupina samo kod djevojčica i to na području fleksibilnosti. U istraživanju oba spola je zapaženo da su djeca koja su pohađala sportski program u vrtićima kasnije bitno više uključena u izvanškolske sportske aktivnosti. Također ukazuju i na značajnu ulogu u određivanju djetetova pozitivnog stava i interesa za bavljenje sportskim aktivnostima u kasnijim razvojnim razdobljima (Tatković i Muradbegović, 2002). Novo istraživanje istih autora (Špelić i Božić, 2002) predstavljalo je nastavak njihovog ranijeg istraživanja. U tom istraživanju željeli su ispitati koliko poticanje motoričke aktivnosti putem posebnog sportskog programa za predškolske ustanove može imati pozitivan utjecaj na razvoj djetetove spremnosti za školu i njegov uspjeh u početnom školovanju. U istraživanje su uključili učenike prvih razreda osnovne škole od kojih su jedni bili, a drugi nisu bili uključeni u sportski program u predškolskim ustanovama. Dobiveni rezultati ukazali su da djeca koja su bila uključena u predškolsku ustanovu u kojoj se provodio posebni sportski program u odnosu na drugu djecu postigla puno bolje rezultate na svim mjerama testa spremnosti za školu, i to na području grafomotorike, značajno bolji uspjeh na kraju prvog razreda i značajno veću uključenost u izvanškolske sportske aktivnosti. U radu je naglašeno zapažanje kako stručnjaci fizičke kulture sve više zapažaju negativnosti u razvoju djece kroz postojanje trenda porasta balastne mase, opadanja motoričkih i funkcionalnih sposobnosti, pojavi spuštenih stopala, iskrivljenja kralježnice i porasta različitih psihičkih poremećaja. Ti problemi ukazuju na nedovoljnu zastupljenost motoričke aktivnosti u ranom djetinjstvu koje je gotovo nemoguće nadoknaditi u kasnijim životnim razdobljima (Tatković i Muradbegović, 2002). ~ 5 ~

8 Autor Šerbetar je u svome stručnom radu iz godine istraživao razlike između djevojčica i dječaka predškolske dobi u varijablama motoričke kreativnosti. Iako je motorička kreativnost vrlo malo istraživana, poznato je kako su kod male djece motorika i problemski motorički zadaci u funkciji općeg razvoja. Primijenio je Torranceov test TCAM (Thinking Creatively in Action and Movement) na uzorku od 27 dječaka i 22 djevojčice u dobi od 5 do 7 godina. Dobivenim rezultatima uočene su razlike u sve tri varijable testa fluentnosti, originalnosti i imaginativnosti, gdje se pokazalo kako su dječaci uspješniji. Uzroke razlika autor pripisuje prvenstveno ranim okolinskim utjecajima. U radu je naglašeno kako bi motoričke aktivnosti problemskog tipa trebale biti više zastupljene u radu s predškolcima zbog adaptacije, povećanja motoričke produktivnosti i efikasnosti u učenju i radu, osamostaljivanja, mentalnog zdravlja, samoaktualizacije (Tatković i Muradbegović, 2002). U stručnom radu iz godine Usvajanje motoričkih vještina kroz igru i poligone autorice Breslauer i Zegnal za cilj odabiru najpogodnije kineziološke sadržaje koje će učenici sami implementirati u razne igre i poligone. Kroz prakticiranje raznih modela i tipova poligona željele su prikazati utjecaj na razvoj primarnih biotičkih motoričkih znanja i vještina kroz svladavanje otpora, prepreka i snalaženja u prostoru. Navedeno je kako svaka sprava privlači pažnju svakom učeniku te je stoga potrebno omogućiti djeci da se kližu, penju, provlače, da se bore s osobnom ravnotežom i slično. Hodanjem, trčanjem, skakanjem i poskakivanjem svaki će učenik obogatiti i razviti svoju motoriku, usavršiti osjet ravnoteže, steći znanja o vremenu i prostoru, a ujedno ojačati i mišićnu skupinu. Zaključile su da kroz igru radeći na poligonima kod učenika se razvija osjećaj zajedničke odgovornosti, osjećaj pripadnosti grupi, osjećaj smišljenog vođenja tijeka sata tjelesne i zdravstvene kulture, što u konačnici utječe na zdravlje i na podizanje kompetencija učenika (Prskalo i Novak, 2011). Autori Nedić, Petrić i Fiorentini su u stručnom radu iz godine naveli za cilj razvijanje suradničkih sposobnosti za timski rad, razvijanje sposobnosti donošenja odluka, razvijanje kritičkog odnosa prema vlastitome i tuđem radu, uviđanje svrhovitosti podjele rada, razvijanje samostalnosti, odgovornosti i sposobnosti planiranja. Projekt je osmišljen na razini predškolskog sportskog natjecanja i popratnih radionica vezanih uz sport što potiče motiviranost i stvaralačku kreativnost svih sudionika. Aktivnosti su međusobno povezali određenim redoslijedom kako bi ostvarili zadane ciljeve. Zaključili su da timski rad, ugodno ~ 6 ~

9 ozračje, sigurnost i vjera u osobne mogućnosti utječu na snažno formiranje djetetove slike o sebi, upravljanju emocijama, osjećaju ponosa na rezultate zajedničkoga i individualnog rada, a iznad svega pridonose procesu tolerancije, personalizacije i socijalizacije (Prskalo i Novak, 2011). Neljak i suradnici godine u svome istraživanju za cilj postavljaju dobivanje informacija o tome što učenici misle o postavkama kurikuluma koje određuju kompetencije u tjelesnom i zdravstvenom odgojno-obrazovnom području, te koju važnost im pridaju. Rezultate su dobili na uzorku od 237 učenika strukovnog srednjoškolskog obrazovanja. Potvrdili su kako su učenicima kompetencije tjelesnog i zdravstvenog odgojno-obrazovnog područja iznimno važne. Kao najvažnija područja učenici su označili Motorička dostignuća i Tjelesno vježbanje i zdravlje. Pretpostavlja se da je to posljedica trenutačnog stanja u nastavi tjelesne i zdravstvene kulture u kojoj se najvjerojatnije najveća pažnja posvećuje motoričkim postignućima, dok su druga područja ipak zapostavljenija, naročito zdravstveni odgoj (Prskalo i Novak, 2011). Autori Peršun, Jenko-Miholić i Vrbik su u svome radu koji je objavljen godine naveli cilj kojim žele prikupiti i analizirati dosad objavljene radove koji se bave nekim psihološkim pristupom nastavi tjelesne i zdravstvene kulture i sportskim aktivnostima u osnovnoj i srednjoj školi u Hrvatskoj. Učenici su pokazali da im je tjelesna aktivnost veoma važna u životu zbog unapređenja zdravlja i estetskih razloga. Od roditelja se očekuje da će pozitivno potkrepljivati aktivnost svoje djece u sportu. Utvrdili su da su kvaliteta i visina unutarnje motiviranosti učenika pozitivno povezane s njihovim stavovima prema nastavniku, ali i obrnuto. Primjenom znanja dobivenih različitim anketama vezanim uz ponašanje, stavove, motivaciju, zadovoljstvo i navike učenika te međusobne odnose učenika, nastavnika i roditelja, ili njihove odnose prema nastavi tjelesne i zdravstvene kulture te bavljenju sportom općenito, zaključili su da treba povećati kvalitete nastave tjelesne i zdravstvene kulture i odgojno-obrazovnog rada. ~ 7 ~

10 1.KINEZIOLOŠKA AKTIVNOST Pojam kineziologije dolazi od grčke riječi kinezis (kretanje, pokret) i logos (nauka, zakon) koji označava znanost o kretanju. Kineziologija je znanost koja proučava zakonitosti upravljanja procesom vježbanja i posljedice koje ti procesi ostavljaju na ljudski organizam (Prskalo, 2004). Kineziologiju zanima svaki usmjereni proces vježbanja kojemu je cilj: 1. unapređenje zdravlja 2. optimalan razvoj i zadržavanje na što višoj razini ljudskih osobina, sposobnosti, motoričkih znanja 3. sprečavanje preranog pada pojedinih antropoloških karakteristika i motoričkih znanja 4. maksimalan razvoj osobina, sposobnosti u natjecateljski usmjerenim kineziološkim aktivnostima. Četiri su područja kineziologije utemeljena prema ciljevima (Prskalo, 2004): kineziološka rekreacija - temeljni ciljevi usmjereni su na očuvanje zdravlja organizma, socijalizaciju, osmišljavanje slobodnog vremena, postizanja osjećaja zadovoljstva, a bez težnje dostizanja maksimalnih motoričkih postignuća, s posljedičnom natjecateljskom ili ekonomskom dobiti, kineziterapija - sustavna terapija tjelesnim vježbanjem (fizioterapija), s ciljem poboljšanja funkcioniranja dijela ili cjelokupnog organizma, kineziološka edukacija - sustavno tjelesno vježbanje s ciljem sustavnog poticanja razvoja temeljnih motoričkih znanja i sposobnosti, šport - težnja dostizanja maksimalnih motoričkih dostignuća, s potencijalnom natjecateljskom i/ili ekonomskom dobiti. ~ 8 ~

11 1.1. Važnost kineziološke aktivnosti Aktivnost je ljudska potreba i stoga je važno upozoravati na posljedice nedovoljnog kretanja. Ona je najvažnija u djetinjstvu kad se može utjecati na tjelesni razvoj i na stvaranje navika zdravog načina življenja. U današnje vrijeme čovjeku (djeci) nedostaje kretanje koje je osnovna pokretačka snaga gotovo svih vitalnih funkcija. Ugrožene su i osnovne motoričke sposobnosti: brzina, snaga i izdržljivost. Korištenjem automobila i drugih prijevoznih sredstava smanjio se osnovni oblik ljudske aktivnosti, hodanje. Uglavnom prevladavaju pasivni oblici sudjelovanja u pojedinim aktivnostima kao što su gledanje televizije, posjeti kinu i kazalištu, posjećivanje športskih priredbi gdje su djeca gledatelji, a ne aktivni sudionici u različitim tjelesnim aktivnostima. Neaktivnost uzrokuje značajno smanjenje motoričkih i funkcionalnih sposobnosti, promjenu morfološkog statusa, a time pridonosi i brojnim oboljenjima i poremećajima. Redovita tjelesna aktivnost jedan je od ključnih faktora za zdrav život. Neke od pozitivnih aspekata tjelesne aktivnosti su: unapređenje zdravlja i kvalitete života, produžuje očekivano trajanje života i smanjuje rizik za kronične nezarazne bolesti kao što su bolesti srca i krvnih žila, šećerna bolest, maligne bolesti i sl. Dakle takvi aspekti pozitivno utječu na fizičko i mentalno zdravlje te psihosocijalni razvoj. Nikada nije prerano da se započne s usvajanjem zdravih navika i edukacijom o važnosti tjelesne aktivnosti. Naime studije su pokazale da većina djece koja se bave sportom i tjelesno su aktivna u djetinjstvu, zadrže takve navike i u odrasloj dobi. Djeca koja se od malena bave nekom sportskom aktivnošću, već u ranoj životnoj dobi razvijaju radne navike i samodisciplinu, stoga sport pozitivno utječe na razvoj osobnosti te ima pozitivnu ulogu i u emocionalnom razvoju djece budući da olakšava i proces socijalizacije. Kineziološka aktivnost potiče fizički rast i razvoj djece, razvoj psihomotoričkog sustava i opće funkcionalne sposobnosti organizma. Zdravo, okretno, spretno i vješto dijete može lakše nositi sve teškoće života te može lakše obavljati svoje radne i društvene zadaće. Ono spoznaje opće fizičko stanje i stvara naviku bavljenja tjelesnim aktivnostima. U današnje vrijeme veoma je potrebno svakodnevno ostaviti vremena za bavljenje kineziološkom aktivnošću kako bi se spriječile posljedice neaktivnosti. Zbog toga se posebno ističe pozitivan odnos prema tjelesnom vježbanju bez kojega je zdrav način života nezamisliv (Prskalo, 2004). ~ 9 ~

12 Tjelesna se aktivnost obično definira kao svako kretanje tijela povezano s mišićnom kontrakcijom što povećava energetsku potrošnju iznad razine u mirovanju. Ova definicija uključuje tjelesnu aktivnost u slobodnom vremenu (uključujući kineziološke aktivnosti), tjelesnu aktivnost na mjestu rada, u kući i oko kuće. Tjelesna aktivnost, zdravlje i kvaliteta života usko su međusobno povezani. Ljudskom tijelu je za optimalno funkcioniranje i izbjegavanje bolesti potrebna redovita tjelesna aktivnost. Dokazano je da je sedentarni način života faktor rizika za razvoj mnogih kroničnih bolesti. Aktivan život pruža mnoge društvene i psihološke koristi jer tjelesno aktivnije populacije su sklonije dulje živjeti nego neaktivne. Osobe koje su postale aktivne nakon sedentarnog načina života iskazuju bolje i fizičko i psihičko osjećanje i imaju bolju kvalitetu života. Epidemiološka istraživanja pokazuju da sve više djece i mladih ima prekomjernu težinu ili je pretilo. Kod djeteta mogu nastati određene psihičke smetnje zbog zadirkivanja o njegovom izgledu što utječe na njegovo samopouzdanje i samopoštovanje, a može dovesti do izolacije i depresije. Također se povećava rizik od niza ozbiljnih zdravstvenih problema. Smatra se kako većina djece postiže prekomjernu težinu jer njihov način života uključuje nezdravu prehranu i nedostatak tjelesne aktivnosti. Tjelesna aktivnost i vježbanje, nažalost, nisu više sastavni dio dječjeg dana jer neka djeca nikad ne pješače ili voze bicikl do škole ili se bave bilo kojom vrstom sporta. Nije neobično da djeca provode sate ispred televizora ili računala. Prema Nacionalnom istraživanju ishrane i tjelesne aktivnosti (2007), tek od 4 do 10 dječaka i od 6 do 10 djevojčica ne provode najmanje jedan sat dnevno fizičke aktivnosti sukladno preporukama zdravstvenih i stručnih institucija i organizacija. Ne postoji mnogo dokaza o najboljem liječenju djece s problemom težine, ali istraživanja pokazuju da se treba usmjeriti na poboljšanje prehrane i povećanja tjelesne aktivnosti, što je najbolje započeti u predškolsko doba djece (Prskalo i Sporiš, 2016). Veoma je važna povezanost tjelesne aktivnosti i održanja psihičkog i mentalnog zdravlja. Iako nema puno istraživanja i dokaza, tjelesna aktivnost ima veliku ulogu i pozitivne učinke na promjene raspoloženja, redukciju depresije, stresa i anksioznosti. Da bi se dogodile pozitivne promjene bitno je da osobe (djeca) osjećaju uživanje i zadovoljstvo tijekom provođenja aktivnosti, stoga je važno održavati redovitost tjelesnog vježbanja kroz što je moguće dulji vremenski period. Na uzorku predškolske djece proveden je eksperimentalni tretman primjenom kinezioloških aktivnosti u trajanju od 9 mjeseci dva puta tjedno te je uočeno da se ~ 10 ~

13 aberantno ponašanje reducira kada se motoričke sposobnosti poboljšavaju pod utjecajem redovnog vježbanja. Taj nalaz ukazuje na značajnu vrijednost motoričkog vježbanja i primjene kinezioloških aktivnosti raznih modaliteta i intenziteta u redukciji aberantnog ponašanja predškolske djece. Češća i intenzivnija kineziološka aktivnost i vježbanje predstavlja vrlo primjeren način, jeftin i zabavan oblik prevencije u smanjenju ekstremnog aberantnog ponašanja kod djece što u konačnici rezultira smanjenjem delikvencije kod mladih (Prskalo i Sporiš, 2016). Tjelesna aktivnost je jako važna, ali još je važnije da se sve odradi pravilno i uz stručnu pomoć. Najvažnija je u ranoj fazi razvoja, u djetinjstvu, kad se može utjecati na tjelesni razvoj, ali i na stvaranje navika zdravog načina življenja. Nedovoljan razvoj sustava za kretanje, kao posljedica njegove neaktivnosti, može imati za posljedicu nepravilno držanje. Djeca uključena u različite kineziološke programe, a iskustvo pokazuje da se rado uključuju pogotovo ako im se osiguraju dobri uvjeti, imaju značajnu biološku prednost. Unatoč činjenici kako se većina djece ne drži preporuka o tjelesnoj aktivnosti, djeca su stvorena da budu aktivna i ako je ikako moguće da se tjelesno angažiraju kroz aktivnu igru. Utvrđeno je kako kineziološka aktivnost ima pozitivne utjecaje na proces učenja, ali ne samo motoričkih i teorijskih kinezioloških informacija. Meta analiza s ciljem utvrđivanja povezanosti tjelesne aktivnosti i spoznaje kod djece pokazuje značajnu povezanost između tjelesne aktivnosti i kognitivnog funkcioniranja. Kognitivne ili spoznajne sposobnosti omogućuju primanje, prijenos i preradu informacija, što se ostvaruje u kontaktu s okolinom. Djelovanjem kinezioloških podražaja mogu biti unaprijeđene osobine ličnosti jer su značajne za razumijevanje i predviđanje ponašanja čovjeka u različitim situacijama. Svim fazama socijalizacije djeteta sport kao jedan vid kineziološke aktivnosti pridonosi kao jedan od agensa koji taj proces čine sadržajnijim i dinamičnijim ( Prskalo i Sporiš, 2016, str. 191) Tjelesno vježbanje u razdoblju rasta i razvoja Odavno se tjelesna aktivnost navodi kao jedan od egzogenih čimbenika koji utječu na rast i sazrijevanje. Rast označava povećanje veličine (kvantitativno) nekog organizma ili njegovih dijelova. Razvoj pak označava sazrijevanje (kvalitativne promjene) organa ili sustava od ranog djetinjstva pa do početka adolescencije (Kosinac, 2011). Mišigoj-Duraković i suradnici u godini navode da se o utjecaju tjelesne aktivnosti do unazad dva desetljeća smatralo da je za skladan rast i razvoj djeteta potrebna određena razina tjelesne aktivnosti. No zadnjih desetljeća ~ 11 ~

14 pronalazi se pregršt objavljenih rezultata istraživanja o pozitivnom i negativnom utjecaju tjelesne aktivnosti, vježbanja i sportskog treninga na rast i razvoj, funkcijsku sposobnost, ali i ranu primarnu prevenciju koronarne bolesti srca, arterijske hipertenzije, inzulin neovisnog dijabetesa i drugih bolesti čija se učestalost u odrasloj populaciji povezuje i sa stupnjem tjelesne aktivnosti. U dječjoj dobi veliki dio dnevne tjelesne aktivnosti zbiva se u okviru organiziranih sportskih programa i igre te može biti izražena satima aktivnosti u tjednu. Pogrešno je mišljenje da su djeca slaba i da teško podnose tjelesne napore. Djeca, napose u mlađoj dobi, vrlo se izdašno kreću najčešće u igri. Prema jednoj longitudinalnoj studiji predškolsko dijete prijeđe tjedno u svojoj aktivnosti do 98 km. S polaskom u školu ta se vrijednost izrazito smanjuje na 54 km tjedno. Spoznaje o utjecaju tjelesnog vježbanja i treninga na rast i razvoj temeljene su uglavnom na rezultatima usporedbi pokazatelja rasta i razvoja između sportski neaktivne djece i djece uključene u sportski trening, usporedbi aktivne i neaktivne djece, analizom utjecaja kratkotrajnih specifično definiranih trenažnih programa, te na temelju rjeđih longitudinalnih studija djece i omladine poznate individualne razine aktivnosti odnosno uključenosti u sportski trening. Veliki broj studija djece sportaša proveden je na uzorcima djece uključenih u sportove u kojima treninzi započinju rano u djetinjstvu kao npr. gimnastika, balet, plivanje (Mišigoj-Duraković i sur., 1999). Redovito aktivna djeca oba spola koja su uključena u sportski trening uglavnom se ističu boljom aerobnom izdržljivosti, ali i višom razinom niza funkcijskomotoričkih sposobnosti posebice mišićne izdržljivosti i brzine trčanja. Osjetljivost na trening ovisi o nizu čimbenika kao što su dob, spol, iskustvo i razina uobičajene dnevne aktivnosti, razina inicijalnih sposobnosti, i genetski specifična varijabilnost osjetljivosti na trenažni proces (Mišigoj-Duraković i sur., 1999). ~ 12 ~

15 2. PSIHOMOTORIČKI RAZVOJ Psihomotorički razvoj djeteta u prve dvije godine života može se uvjetno podijeliti u dva perioda: 1. motorički razvoj djeteta prije dolaska na svijet (in utero) i 2. od dolaska djeteta na svijet (nakon poroda pa do dvije godine) (Kosinac, 2011). Danas se razvoj motorike prati pomoću ultrazvuka s ciljem da se na vrijeme dobiju korisne obavijesti o motoričkom razvoju i eventualnom zaostajanju ili poremećaju živčano-mišićnog sustava. Razvoj pokreta djece moguće je pratiti od početka aktivnog podizanja glave u ležećem položaju na prsima, preko puzanja, uspravljanja i razvoja samostalnog hoda (Slika 1). Slika 1. Faze uspravljanja djeteta. Najznačajnije osobine u prvoj godini života su veliki fizički razvoj djeteta i njegova sve veća svijest o sebi. Psihološki razvoj je usko povezan s fizičkim. Dijete počinje ovladavati okolinom što dolazi sa sve većom koordinacijom, razvojem sustava za kretanje i počecima govora. Prvi emocionalni odnosi razvijaju se bliskim dodirom s majkom. Odsustvo takvog odnosa donosi posljedice u zaostajanju u razvoju. Jedan od najvažnijih elemenata za formiranje ličnosti u prvoj godini života je osjećaj sigurnosti. Hod se razvija dugotrajno i postepeno, a počinje nakon što dijete nauči sigurno stajati i održavati ravnotežu tijela u stojećem položaju bez pridržavanja za oslonac. Do 21. mjeseca dijete mora ovladati mnogim složenim aktivnostima motorike i držanja ravnotežnog položaja tijela. Svakako je pogrešno misliti kako svako zdravo dijete treba prohodati (samostalno hodati) do prvog rođendana. Autori ustvrđuju da oko 97% djece samostalno hoda tek s 18 mjeseci. Ponašanje djeteta u prve dvije godine života vezano je ponajviše uz aktivnosti senzomotorike. Senzomotorika je sposobnost djeteta da prije pojave govora rješava ~ 13 ~

16 neke probleme pomoću aktivnosti u kojima na poseban način sudjeluju percepcija i motorika ruku (Kosinac, 2011). U ranom djetinjstvu (od 18 mjeseci do 5. godine) sve veća kontrola nad tijelom omogućava veće fizičke sposobnosti. Dijete razvojem govora omogućava proširenje i shvaćanje društvenih odnosa i sredine. Uglavnom se kontrola primitivnih osjećaja postiže preko psihičkog poistovjećivanja s roditeljima jer dijete želi sličiti roditeljima te ih oponaša. Kosinac je pisao kako su dječji pokreti u ranom djetinjstvu nekoordinirani i da se bitno razlikuju od pokreta odraslih. Pravilna koordinacija pokreta ruke i noge pri hodanju nađena je samo u 10% trogodišnje djece, u 50% četverogodišnjaka, a u 80% šestogodišnje djece. Zbog toga su zadaće obrazovanja dječje motorike vrlo složene, a osnovni cilj je koordinacija svih pokreta i njihovo usklađivanje s funkcijom komunikacije. U kasnom djetinjstvu (od 5. do 12. godine) dijete se brzo intelektualno razvija i postaje aktivan član društva. Velik dio emocionalnog zadovoljstva dijete dobiva od svojih vršnjaka (prijatelja) Razvoj okulomotorike Okulomotorika je dio senzomotorike koja se u djeteta očituje koordinacijom gledanja i hvatanja predmeta iz okoline. Sposobnost djeteta da rukuje nekim predmetom ili materijalom, kao i način na koji dijete rješava te zadaće i probleme da bi do nečega došlo, ukazuje na povezanost tih pokreta s psihičkim razvojem djeteta (Kosinac, 2011). U razvoju okulomotorike vrlo važnu ulogu ima razvoj motorike ruku (slika 2). Sve akcije djeteta u ranoj dobi povezane su s razvojem mozga. Ta međusobna povezanost omogućila je čovjeku da se izdvoji i bitno razlikuje od ostalih oblika života na zemlji. Razvoj hvatanja predmeta je popraćen redoslijedom određenih aktivnosti. U prva dva ili tri mjeseca nakon rođenja dijete pomoću vida dolazi u dodir s predmetima iz okruženja. Oko petog mjeseca pokušava objema rukama uhvatiti neki predmet koji se pokreće u njegovoj blizini, no još uvijek nije sposobno samo uzeti predmet koji očima promatra. Voljno hvatanje kad ruka slijedi pogled javlja se tek nakon 6. mjeseca. Po mišljenju Neir-a takav način hvatanja ima veliko značenje u psihološkom razvoju djeteta, jer djetetu omogućuje da na taj način upozna različita svojstva predmeta oko sebe i tako proširuje spoznaje. Oko devetog mjeseca dijete je već mnogo preciznije, a potom predmete hvata samo palcem i kažiprstom. Potkraj prve godine razvija se voljno otpuštanje (bacanje) predmeta koje je u početku nespretno, ali s vremenom se toliko usavrši da dijete slaže određene ~ 14 ~

17 predmete jedan na drugi. Motorika ruke dvogodišnjeg djeteta praćena je fenomenom sinkinezije (istovremenim učešćem i druge ruke) i aksijalne sinkinezije (aktivnost ruke je praćena pokretima usta i lica) (Kosinac, 2011). Djetetu se razvija i sposobnost rukovanja olovkom. S petnaest mjeseci dijete šara po papiru, u početku su to točkice, zatim vodoravne crte, okomite, dijagonalne i luk pa do različitih oblika nesavršene kružnice. Usporenja u ovom razvoju mogu ukazati na poremećaje u razvoju motorike ruku, što je često posljedica usporenja u mentalnom razvoju djeteta. Stoga promatranje i praćenje razvoja okulomotorike ima veliku važnost u praćenju psihičkog razvoja i vrlo je pouzdan indikator u prognozi budućega mentalnog razvoja djeteta Razvoj motorike Slika 2. Manipuliranje predmetom. Razvoj je slijed promjena u osobinama, sposobnostima i ponašanju djeteta radi kojih se ono mijenja. Nije pravocrtan, što znači da napredak u jednom području donosi zastoj u drugom. Kroz dječji razvoj miješaju se nasljedni (biološki), a i okolinski (učenje, odgoj) utjecaji te ovise o razvoju neuroloških struktura. ~ 15 ~

18 Optimalni uvjeti za razvoj u okolini djeteta su: 1) Materijalni okoliš - prostor, predmeti, igračke, glazba i govor odraslog; 2) Socijalna okolina - nazočnost, dostupnost odrasle osobe, tjelesni dodir, emocionalni odnosi odraslih u okolini djeteta, društvo vršnjaka. Prema Kosincu iz godine motorika je učenje o kretanju. Moto dolazi od talijanske riječi motus što znači gibanje, kretanje, micanje. Ljudsko tijelo građeno je za aktivnost, i da bi ono ispravno funkcioniralo potrebna mu je aktivnost što podrazumijeva pojam kretanja. Pokret je psihička akcija koja je posljedica senzoričkih podražaja, unutrašnje akcije središnjeg živčanog sustava i reakcije sustava za kretanje. U ljudskom tijelu svi organi na određeni način sudjeluju u pokretu koji je bitna pretpostavka u održavanju stabilnog i uravnoteženog stanja organizma i razine zdravlja, te na taj način i jedan od najvažnijih elemenata života. Razvoj motorike je vidljiv u usavršavanju držanja tijela- posturalne kontrole, kretanja- lokomocije i baratanja predmetima- manipulacije. Osnovni pokreti temelj su motoričkih vještina i temelj su za sportske vještine. Motorički razvoj se događa određenim redoslijedom u skladu s razvojnim načelima. Dva razvojna načela: cefalokaudalno - kontrola pokreta glave i vrata, preko voljnih pokreta rukama do voljnih pokreta nogama; a drugo je: proksimodistalno - razvoj kontrole voljnih pokreta od sredine trupa prema ekstremitetima; kontroliranje pokreta ruku iz ramena, a kasnije pokreti iz lakta i na kraju pokreti šaka i prstiju. Kada je riječ o djeci mlađe uzrasne dobi, posebnu zadaću ima funkcija velikih poprečno-prugastih mišića koji omogućuju statičke i dinamičke pokrete tijela kao što su: držanje glave, puzanje, sjedenje, stajanje, hodanje, penjanje i sl. U prve dvije godine života razvoj motorike velikih mišića usko je povezan s psihičkim razvojem djeteta. Ovladavanje pokreta omogućuje djetetu da postane samostalno, da relativno nezavisno zadovoljava svoje potrebe i da slobodno komunicira s okruženjem (slika 3). Najnovija istraživanja ukazuju da upoznavanje prostora putem pokreta i raznih tjelesnih vježbi predstavlja osnovu intelektualnog razvoja (Kosinac, 2011). Pokret je povezan s ritmom, pjesmom i glazbom. Njime se javlja i svijest o vremenu jer ima svoj početak, tijek i završetak. U predškolskom periodu formiraju se i učvršćuju buduća osobna obilježja motorike. No složenost tog perioda je u tome što je tada ograničena mogućnost formiranja pravilnih pojmova o kretanju. Vrši se automatizacija navika kretanja, a to povlači sa sobom i učvršćivanje pogrešaka, što ~ 16 ~

19 se kasnije teško ispravlja. Dijete se osposobljava da pravilno izvršava osnovne pokrete, bez veće detaljizacije. Ono ne može voljom zaustaviti kretanje, te upravo zbog toga promatranje, praćenje i vrednovanje pokreta u djeteta ima svoje specifično zanimanje, metodološko određenje i fiziološko razgraničenje. Slika 3. Kretanje u različitom okruženju Motorička gibanja Usporedo s promjenama u rastu i razvoju djeteta predškolske dobi mijenjaju se i njegova motorička gibanja, što znači da je istodobno s procjenama rasta i razvoja odvijaju i procesi u razvoju osnovnih motoričkih gibanja, kao što su hodanje, trčanje, bacanje, penjanje, puzanje, provlačenje, kotrljanje i drugo. Svladavanje tih gibanja djetetu omogućuju lakšu komunikaciju s okolinom i vrlo stimulativno utječe na sve organe i organske sustave, što sve zajedno povoljno utječe na njihov rast i razvoj (Findak i Delija, 2001). U početku su gibanja slučajna, a već nakon drugog mjeseca dijete počinje dizati glavu kada leži na prsima. U trećem mjesecu dijete već okreće glavu prema smjeru odakle dolazi zvuk. Od četvrtog do petog mjeseca dijete pokušava primiti predmet koji mu se nudi, a u šestome mjesecu sjedi. Slijedi puzanje, a od desetog mjeseca dalje pojavljuju se prvi pokušaji hodanja, odnosno prvi koraci. ~ 17 ~

20 Djetetovo je hodanje u početku nesigurno, kasnije je sve sigurnije, ali još sa široko raširenim nogama. Kada dijete prohoda, intenzivno ponavlja ta gibanja i postaje sve sigurnije najprije u hodanju, a zatim u trčanju. Kada dijete hoće uhvatiti jednom rukom, pruža i drugu ruku, pomaže si i nogama, ljulja se tijelom, i tako u izvođenju jednog pokreta sudjeluje nekoliko organa. Do četvrte godine dijete bi trebalo svladati osnovne prirodne oblike kretanja. Od četvrte do pete godine dijete već dobro trči, bez teškoća stoji na jednoj nozi i slično, a kasnije dobro vlada i ostalim motoričkim gibanjima iz korpusa prirodnih oblika kretanja. Kako bi rad s djecom predškolske dobi bio što uspješniji, treba brinuti i o specifičnostima koje karakteriziraju njihov rast i razvoj. Čovjekovu motoriku obično dijelimo na filogenetske i ontogenetske oblike kretanja. Filogenetski oblici kretanja determinirani su prije svega naslijeđem i među njih ubrajamo hodanje, trčanje, skakanje, puzanje, penjanje itd. Ontogenetske dinamičke stereotipe uglavnom vežemo za učenje tijekom razvoja jedinke i medu njih ubrajamo plivanje, skijanje, klizanje, vožnju biciklom itd. Motorika je ono što vidimo u djetetovu kretnom izražavanju. Kretanje djece predškolske dobi ima različita obilježja u pojedinim fazama rast i razvoja (Findak i Delija, 2001). Što se tiče mlađe dobne skupine (od tri do četiri godine), jedna od osnovnih karakteristika jest da su djeca te dobi ovladala osnovnim prirodnim oblicima kretanja hodanjem, trčanjem, puzanjem, skakanjem, penjanjem itd. Pokreti djece te dobi relativno su spori, dosta površni i skromni u odnosu prema prostornoj orijentaciji, pa i zahtjevi koji se pred njih postavljaju mogu i moraju biti manji i s obzirom na izvođenje pokreta, i s obzirom na trajanje zadane aktivnosti, koja ne može trajati duže od 10 do 15 minuta. Srednja dobna skupina (od četiri do pet godina) u djeteta se povećava i sposobnost za kretanje, ono je brže, spretnije i točnije pri izvođenju pokreta, odnosno kretanja. U to vrijeme djeca već razlikuju i smjer kretanja (naprijed-nazad), u prostoru se bolje snalaze i s manje napora svladavaju zadaće vezane uz izvođenje određenih pokreta ili kretanja. To je jedan od razloga što i tjelesna aktivnost s djecom te dobi može trajati nešto duže i do 20 minuta. Za djecu starije skupine (od pet do šest godina) karakteristično je da im je povećana sposobnost kretanja, snažnija su i izdržljivija i spremnija za uključivanje u različite oblike tjelesnih aktivnosti. To je vrijeme kada su djeca sposobna pokrete izvoditi točnije, brže, bolja im je prostorna orijentacija, pa su spremna i za izvođenje ~ 18 ~

21 nešto složenijih pokreta. Djeca su otpornija i na promjene okoline i na promjene izazvane pod utjecajem tjelesnog vježbanja. Mogu podnositi duža opterećenja, pa tjelesne aktivnosti mogu trajati i do 30 minuta. Uz rast i razvoj koji prati dijete predškolske dobi, obilježja su tog razdoblja značajne promjene i u razvoju gibanja. Razvoj tih gibanja ne odvija se ravnomjerno, nego postupno i prati ga niz popratnih pojava. Jedna od pojava u radu s djecom predškolske dobi je igra. Djeca tjelesno vježbanje i ne doživljavaju drugačije nego kao igru Puzanje i provlačenje Puzanje i provlačenje su vježbe koje utječu na rast i razvoj kralježnice i na jačanje mišića leđa, ramena i na držanje tijela. Puzanje treba provoditi samo u primjerenim higijenskim uvjetima. Djeca mogu puzati na različite načine (ležeći na trbuhu, četveronoške, oslanjajući se na koljena i ruke, četveronoške, oslanjajući se na stopala), te na različitim smjerovima. Provlačiti se mogu ispod različitih prirodnih i umjetnih prepreka ili kroz njih. Takve vježbe preporučljivo je izvoditi u obliku jednostavnih igara i zadaća s ciljem da djeca očekivane pokrete ili kretanje izvode što slobodnije. Nakon svake vježbe potrebno je izvoditi vježbe za istezanje (Findak i Delija, 2001). Primjer 1. Učenici su u kolonama. Zadatak je puzati do obruča, provući se kroz obruč, nastaviti puzati po strunjači, uzeti loptu te se s njom provući kroz okvir sanduka Penjanje Čim dijete prohoda pokušava se penjati ili visjeti. Pri penjanju dijete razvija mišiće ramena, trbušne i prsne mišiće, mišiće nogu i opću snagu,te se penjanje razlikuje u svakoj dobnoj skupini (Findak-Delija, 2001). Manja djeca (do tri godine) i djeca mlađe predškolske dobi prilikom penjanja obično se služe jednom nogom, pokreti ruku i nogu dosta su slabo koordinirani. Srednja dobna skupina penje se slobodnije i sigurnije, a za vrijeme penjanja služi se objema nogama, naizmjenično. Djeca starije dobne skupine pri penjanju služe se pravilno i rukama, a rad ruku i nogu dosta je koordiniran. ~ 19 ~

22 Primjer 2. Učenici se slobodno kreću po dvorani. Na zadani znak popnu se na unaprijed postavljene prepreke (kozlić, konj, sanduk, klupu, ljestve i sl.). Na ponovni znak silaze s prepreka i nastave se slobodno kretati Kotrljanje, bacanje, hvatanje i gađanje Pri bacanju u cilj, potrebno je uskladiti rad ruku, trupa i nogu, a istodobno procijeniti i udaljenosti cilja u koji se gađa. U početku dijete predmet lakše kotrlja nego što ga baca, jednako tako dijete te dobi lakše kotrlja npr. manju loptu, a hvata veću loptu, zatim lakše kotrlja loptu do cilja nego baca u cilj, bolje pogađa u veliki nego u mali cilj itd. Kotrljanje je prva djelatnost koju dijete provodi u prvom kontaktu s loptom. Prilikom bacanja pozornost treba obratiti da vježbe i zadaci budu prilagođeni djeci, te da djeca bacaju predmete različitih oblika, veličine i težine (Pejčić, 2005). Djeca hvataju loptu s objema rukama, i to tako da ruke pružaju prema lopti, a u trenutku kada lopta dotakne ruke, pogrče ih i privuku. Hvatanje lopte se uči najprije s mjesta, a potom iz kretanja. Kada djeca nauče kotrljati, bacati i hvatati, onda se prelazi na učenje gađanja. Djeca mlađe dobi ne gađaju u cilj. Srednja dobna skupina počinje s gađanjem u veću metu. Djeca starije dobne skupine u cilj gađaju najprije s manje, pa postupno s veće udaljenosti. Primjer 3. Učenici su u kolonama. Na određenoj udaljenosti povučemo crtu iza koje postavimo obruč. Zadatak je da učenik prebaci loptu preko crte i pogodi u obruč. Primjer 4. Po širini dvorane postavimo uže na određenu visinu. Učenici su u dvije nasuprotne vrste i jedna vrsta prebacuje preko užeta različite predmete koje učenici druge vrste moraju hvatati. Primjer 5. Učenik legne na strunjaču (potrbuške ili na leđa) i bočno se kotrlja. Ruke treba ispružiti. ~ 20 ~

23 Hodanje Hodanje je jedno od osnovnih čovjekovih motoričkih gibanja. Hodanje pozitivno utječe na cjelokupan organizam, a osobito na lokomotornih sustav. Može se iskoristiti za utjecaj na pravilno držanje tijela. Zato djecu treba upozoriti da pri hodanju ne spuštaju glavu i da ne vuku noge. Hodanje jednogodišnjeg djeteta karakterizira dosta dodatnih pokreta. Hod je nesiguran, pa nerijetko završava padom. Korak je sitan, tempo neujednačen, pokreti ruku i nogu nisu koordinirani, pa se dijete pri hodu ljulja. Krajem treće godine, pokreti ruku i nogu sve su koordiniraniji, pa postupno nestaje geganja (Findak i Delija, 2001). U mlađoj predškolskoj dobi korak postaje duži, pokreti ruku su usklađeniji s gibanjima nogu, pa je i hodanje izjednačenije. Djeca mlađe dobne skupine mogu bez odmora hodati od 5 do 15 minuta. U srednjoj dobnoj skupini treba i dalje brinuti o pravilnom radu nogu i ruku, odnosno o njihovoj koordinaciji. Djeca te dobi mogu bez odmora hodati do 20 minuta. U starijoj dobnoj skupini mogu bez odmora hodati do 30 minuta. U provođenju vježbi hodanja treba početi s jednostavnim zadacima. Primjer 6. Na tlu dvorane nacrtamo crtu (ravnu, vijugavu). Učenici hodaju po crti jedan iza drugoga Trčanje Prema Findaku i Deliji iz godine, trčanje pripada u osnovna motorička čovjekova gibanja. Pokreti ruku i nogu za vrijeme trčanja dosta su dobro usklađeni, koordinacija pokreta ruku i nogu prije se pojavljuje pri trčanju nego pri hodanju. Mala djeca trče cijelim stopalom, nogama gotovo lupaju, zbog čega njihovo trčanje nije elastično. Naglašeniji odraz za vrijeme trčanja pojavljuje se tek kod šestogodišnjaka. Dužina, tempo i brzinu trčanja treba prilagoditi dječjim mogućnostima. Djeca mlađe dobi mogu bez odmora trčati do 15 sekundi, srednje dobi do 25 sekundi, a starije dobi do 35 sekundi. Primjer 7. Učenici su poredani u dvorani u određenim razmacima (oko 1 m). Na zadani znak, prvi učenik počinje trčati između ostalih, a kad stigne do posljednjeg, počenje trčati slijedeći. ~ 21 ~

24 Skakanje Djeca predškolske dobi mogu skakati u daljinu, visinu i u dubinu. U radu s djecom do tri godine potreban je veći oprez jer ne znaju skakati. Izvođenje skokova, odnosno skakanje, razumijeva zadovoljavanje i drugih zahtjeva, veću koordiniranost (treba povezati rad ruku, nogu i trupa prilikom skoka) zatim sposobnost mjerenja udaljenosti okom, potom treba zadržati ravnotežu prilikom doskoka, potrebna je veća snaga mišića nogu i za odraz i za doskok (Findak i Delija, 2001). Treba početi skakanjem koje oponaša životinje, dakle s jednostavnim skokovima na mjestu, pa u kretanju, na obje noge, a zatim na jednoj nozi itd. Trogodišnje dijete može skakati odrazom s obje noge, može preskakivati konopac koji leži na tlu, skakati u dubinu s predmeta visokog od 10 do 15cm. Djeca srednje predškolske dobi počinju skakati s odrazom jedne noge, a u dubinu mogu skakati s 25 cm visine. Djeca starije dobne skupine mogu, uz skokove u dubinu s visine 35 cm, izvoditi i skok uvis, odnosno skok udalj. Djeca te dobi mogu preskakivati i kratku i dugu vijaču. Primjer 8. Na tlo u nizu postavimo palice. Učenici u kolonama sunožnim odrazom preskaču prepreke Potiskivanje i vučenje Djeca mogu potiskivati i vući predmete različite težine i veličine, mogu izvoditi te vježbe u paru ili u skupinama. Vježbe i zadaće pri potiskivanju djeca moraju izvoditi izmjenično s objema rukama kako bi ravnomjerno utjecala na razvoj ruku i ramenog pojasa. Primjer 9. Parovi se nalaze u krugu nacrtanom na podu, a ruke su im na leđima. Potiskuju se prsima nastojeći jedan drugoga povući iz kruga Dizanje i nošenje Dizanje i nošenje su vrlo korisne ako su težina i oblik predmeta primjereni njihovoj dobi. Dizanje i nošenje pozitivno utječu na cijeli organizam, dinamičku snagu mišića ruku i ramenog pojasa, leđnu i trbušnu muskulaturu te na mišiće nogu. ~ 22 ~

25 Predmete dijete može nositi samo ili u suradnji s drugom djecom. Predmeti koji se podižu i nose moraju svojom težinom, oblikom i veličinom biti primjereni dobi i spolu vježbača (Pejčić, 2005). Najbolje je da svako dijete ima svoj predmet. Težina predmeta koji dijete te dobi može nositi je od 1 do 2 kg na udaljenosti ne većoj od 20m. Primjer 10. Punjenu vrećicu pijeska učenici prenose s jedne strane vježbališta na drugu, i to s obje ruke zabacivši vrećicu na leđa ili noseći je ispred sebe Motoričke sposobnosti Brojnim istraživanjima utvrdilo se postojanje većeg broja različitih primarnih motoričkih sposobnosti zvanih: brzina, koordinacija, ravnoteža, eksplozivna, repetitivna i statička snaga, fleksibilnost i preciznost. Svaka navedena motorička sposobnost regulirana je odgovarajućim mehanizmima središnjeg živčanog sustava, koji njome upravljaju, a manje su ili više povezane sa drugim ljudskim sposobnostima (Prskalo, 2004). Motoričke sposobnosti nisu važne same za sebe, već i za razvoj ostalih osobina i sposobnosti. Ako se motoričke sposobnosti ne razviju do razine koju je objektivno moguće postići s obzirom na genetsku predodređenost, vrlo je vjerojatno da takav pojedinac neće biti u stanju efikasno i s lakoćom obavljati različite svakodnevne zadaće niti će takvo stanje potaknuti razvoj ostalih osobina i sposobnosti s kojima su motoričke sposobnosti povezane. Od najranijeg djetinjstva treba posvetiti najveću moguću pažnju razvoju svih navedenih motoričkih sposobnosti, što će pozitivno utjecati na ukupan razvoj i zdravlje. Navedene motoričke sposobnosti nemaju istovjetne koeficijente urođenosti, zbog čega su neke tijekom života manje, a druge više pod utjecajem procesa vježbanja. Promatrajući samo one koje se prate u školstvu znatno su više urođene brzina, koordinacija i eksplozivna snaga, a repetitivna i statička snaga pa i fleksibilnost urođene su manje. Sposobnosti koje su više urođene, treba ranije razvijati, već u najranijem djetinjstvu, jer njihov razvoj ranije i završava, praktički najkasnije sa završetkom srednjeg obrazovanja. Sposobnosti koje su manje urođene, također treba razvijati u djetinjstvu i mladosti, ali je utjecaj na njih u smislu razvoja moguć i kasnije, praktički tijekom cijelog života. ~ 23 ~

26 Snaga Snaga je sposobnost sportaša koja se manifestira u savladavanju različitih otpora. Ona se razvija i primjenjuje u različitim sportskim aktivnostima, zbog čega postoje različite vrste akcionog ispoljavanja ove motoričke sposobnosti. Snaga ovisi o morfološkim strukturama, a to su sustavi odgovorni kako za njezin razvoj tako i prijenos i kontrolu. Tijekom adolescentskog razvoja snaga se povećava sukladno fiziološkoj i kronološkoj dobi, a ovisi o sustavu antropometrijskih značajki. Maksimalna sila mišića ovisi o fiziološkom poprečnom presjeku. Što je on veći, veća je i snaga. Na snagu utječu gustoća i vrsta mišićnih vlakana. Djelovanje sile na danom putu je radnja i izražava se julima što je newton na 1 metar (Prskalo, 2004). Pod sredstvima za razvoj snage koja direktno utječu na uspjeh u pojedinim sportskim aktivnostima podrazumijevaju se sredstva koja su po strukturi, karakteru i intenzitetu opterećenja bliska aktivnostima koja se izvode na natjecanju. Prema Prskalu iz godine razlikujemo: 1. Eksplozivna snaga je sposobnost koja omogućuje sportašu davanje maksimalnog ubrzanja vlastitom tijelu, nekom predmetu ili partneru. Ona se manifestira u aktivnostima tipa bacanja, skokova, udaraca i sprinta; 2. Apsolutna maksimalna snaga je najveća sila koju sportaš može proizvesti u dinamičkom režimu mišićnog rada, na primjer: dizanje utega velikih težina; 3. Elastična ili pliometrijska snaga omogućuje sportašu efikasno djelovanje u uvjetima kada, nakon amortizacije, treba izvršiti maksimalni odraz. Primjer za ovu su dubinski skokovi, kao najbolji način usavršavanja ove motoričke sposobnosti; 4. Repetitivna snaga predstavlja sposobnost dugotrajnog rada u kojem je potrebno svladati odgovarajuće vanjsko opterećenje ne veće od 75% maksimalnog. Kada sportaš višekratno svladava težinu vlastitog tijela radi se o relativnoj repetitivnoj snazi; 5. Statička snaga je sposobnost koja se očituje u maksimalnoj izometrijskoj kontrakciji mišića ili u uvjetima produženog statičkoga rada, kada se naprezanjem zadržava određena pozicija ili stav. U odnosu na dob, snaga se povećava jednako za djevojčice i dječake do puberteta. Tada nastaje značajna diferencija u korist muškaraca, koja u prosjeku ostaje tijekom čitavog života. Najviše vrijednosti snage postižu se u trećem ~ 24 ~