INTERNET: Hrvatski rukometni savez

Transcription

1 Broj 54 / ožujak ISSN BAKU 2015: Prve Europske Igre OLIMPIJSKE LEGENDE: Kornelija Kvesić INTERNET: Hrvatski rukometni savez NASTANAK MODERNOG ŠPORTA: Streljaštvo

2

3

4 BAKU 2015: OLIMPIJSKE LEGENDE: Prve Europske Igre Kornelija Kvesić INTERNET: Hrvatski rukometni savez Broj 54 / ožujak ISSN NASTANAK MODERNOG ŠPORTA: Streljaštvo Sadržaj 8 29 Prve Europske igre Baku Olimpijske nade Leona Popović Olimpijske legende Kornelija Kvesić Društvo i šport Reprezentacija kao roba na tržištu Žene i šport Ravnopravnost spolova 50 Prilog Povijest hrvatskog športa Nastanak modernog športa Streljaštvo Znanost i šport Kad bitno postane nebitno MOO Četrdeset preporuka za budućnost olimpijskog pokreta Leona Popović Fotografija: Studio HRG Mlada skijaška nada LEONA POPOVIĆ Za nakladnika: Josip Čop Hrvatski olimpijski odbor Trg Krešimira Ćosića 11, Zagreb Glavni urednik: Ante Drpić Urednica priloga Povijest Hrvatskog športa: Ana Popovčić Uredništvo: Saša Ceraj, Ante Drpić, Gordana Gaćeša, Radica Jurkin, Siniša Krajač, Jura Ozmec, Ana Popovčić, Nada Senčar Produkcija: M 14 d.o.o (Jet-set magazin) Preradovićeva 23, Zagreb Oblikovanje i prijelom: Marin Stojić Olimp 4

5 Športska terminologija Riječi stranog podrijetla u športskome novinarstvu Internet Hrvatski rukometni savez Športska publicistika Kovači hrvatskih olimpijskih odličja Od Olimpa do Olimpa Vijesti ipak se kreće! Nakon više od dvije godine šumova na relaciji Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta i HOO-a, zapuhali su, čini se, novi vjetrovi. Vjetrovi suradnje, razumijevanja i razgovora. Čini se da se počinje, na pravi način, prepoznavati značaj športa i zadaća HOO-a u njegovu funkcioniranju. Nadam se da je iza nas vrijeme u kojem su naše članice, a prije svega naši športaši, živjeli u strahu hoće li im se dogoditi da se, zbog nepravovremeno transferiranih sredstava, nađu u situaciji neodlaska na neko od planiranih natjecanja. Nakon ove ugodne vijesti okrenimo se športu... Ovo je predolimpijska godina, godina u kojoj će kroz niz natjecanja hrvatski športaši stjecati kriterije za odlazak na Olimpijske igre u Rio de Janeiro sljedeće godine. U olimpijskom programu za Rio trenutno je njih preko 90, a vjerujemo da ta brojka može narasti sve do športašica i športaša. Uglavnom, procjene su takve da vjerujemo da će na Igrama u Brazilu sudjelovati više športaša negoli u Londonu godine kada je nastupio njih 107. Glavni tajnik Hrvatskog U lipnju ove godine održat će se prve Europske igre u Bakuu olimpijskog odbora na kojima će, pretpostavljamo, nastupiti oko 130 naših Secretary General of the predstavnika. Ne zaboravimo da su u deset olimpijskih Croatian Olympic Committee športova Igre u Azerbajdžanu ujedno i kvalifikacijsko natjecanje za odlazak na OI u Rio... Josip Čop, dipl. oec. Kroz niz svojih razvojnih programa, kako za trenere tako i za športaše, kroz svoje posebne projekte (za OI i ZOI) i kroz svoje redovne programske aktivnosti, HOO želi stvoriti dobre temelje koji će našim športašima omogućiti da, ponovo, diljem globusa, pokažu svijetu da mu je Hrvatska konkurentna. I naravno da će se onda nerijetko moći čuti i naša himna uz podizanje hrvatske zastave te tako iznova potvrditi teza da su hrvatski športaši i športašice najbolji promotori naše države. Do sljedećeg izdanja Olimpa želim svima puno zdravlja, a športašima pregršt dobrih rezultata. Prijevod: N. T. Dalma d.o.o., Medveščak 13, Zagreb Tisak: Denona d.o.o. Marina Getaldića Zagreb Naklada: 2000 primjeraka Olimp je časopis Hrvatskog olimpijskog odbora. hoo@hoo.hr Eppur si muove! After more than two years of murmuring on the relation between the Ministry of Science, Education and Sports and Croatian Olympic Committee, it seems that the new winds started to blow. The winds of cooperation, understanding and conversation. It seems that the importance of sports and the task of the COC in its functioning are finally being recognized. I hope that the times when our members, and above all our athletes, lived in fear whether they would find themselves due to the untimely transferred resources - in a situation of not being able go to one of the planned events, are behind us. After this pleasant news, let s turn to sports... This is a pre-olympic year, the year in which the Croatian athletes, through a series of competitions, will acquire criteria for participating at the Olympic Games in Rio de Janeiro next year. The Olympic program for Rio currently comprises over 90 athletes, and we believe that this figure could grow up to male and female athletes. Namely, according to the estimates, we believe that there will be more athletes at Olympics in Brazil than at the London Olympics in 2012, when there were 107 athletes participating at the Games. The first European Games will take place in June this year in Baku, and there will be approximately 130 Croatian athletes. Let us not forget that eight Olympic sports at the Games in Azerbaijan will offer qualification opportunities for the Olympic Games in Rio... Through a number of its development programs, for both coaches and athletes, through its special projects (for Olympics and Winter Olympics) and through its regular program activities, COC wants to create a good foundation that will allow our athletes to show the world, once again, that Croatia is competitive. Of course, one will hear our national anthem quite often, along with raising of the Croatian flag, and again the thesis that Croatian athletes are the best promoters of our country will be confirmed. Until the next edition of Olimp, I wish you all a lot of health and I wish a handful of great results to the athletes. Olimp 5

6

7

8 Olimp 8 Prve Europske igre

9 Piše: DENIS LUGARIĆ Sve su bliže prve Europske igre u Bakuu ( lipnja), a glavni grad Azerbajdžana evidentno je spreman organizirati ih na najvišoj mogućoj razini 9 Olimp

10 Prve Europske igre Jeyran i Nar Službene maskote prvog izdanja kontinentalnog višešportskog natjecanja koje nas očekuje u lipnju u Bakuu su gazela Jeyran i šipak Nar. Maskote su nadahnute prirodom i nasljeđem Azerbajdžana, a promicat će i prve Europske igre ne samo na Starom kontinentu, već i diljem svijeta. Jeyran je azerbajdžanska riječ za gazelu, zaštićenu vrstu u Azerbajdžanu, koja predstavlja prirodne ljepote i skladnost zemlje. Šipak Nar simbolizira ujedinjenost azerbajdžanske narodne baštine. Nakon što su to ostali kontinenti odavno učinili, posljednja se uključila Europa. Premda se ideja rodila prije 15 godina, Europa će tek ove godine održati prve kontinentalne igre, a domaćin će od 12. do 28. lipnja biti azerbajdžanski Baku. Azijske igre prvi su put održane godine u New Delhiju, a iste godine u Buenos Airesu su održane i Panameričke igre. Pacifičke igre su pokrenute u Suvi na Fiđiju, a Afrika je s kontinentalnim igrama krenula u Brazzavilleu, u Kongu. Stari kontinent dosad, eto, jedini nije imao svoje športske igre. Europske igre (EI) utemeljene su godine na sjednici Europskih olimpijskih odbora (EOC) u Rimu i održavat će se svake četiri godine. Glavni grad Azerbajdžana bio je jedini kandidat za domaćina, a od 48 članova za Baku je glasovalo njih 38 (osam je bilo protiv uz dva suzdržana glasa). Inače, Baku je već dva puta izgubio kandidaturu za Olimpijske igre i koje su dobili Rio de Janeiro i Tokio, no za utjehu je, eto, dobio Europske igre. Cijeli Azerbajdžan je ponosan što će ugostiti Europske igre, u čitavom gradu se osjeća svečana atmosfera. Europske igre će imati dugoročan utjecaj na našu zemlju, posebice na mlade, kazao je azerbajdžanski ministar mladih i športa Azad Rahimov. Ideja o organizaciji Europskih igara nije nova. Ona se rodila prije 15 godina kada je EOC vodio sadašnji predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora Jacques Rogge. Tada je odbijena uz obrazloženje da je, između ostalog, kalendar natjecanja prenatrpan. Od tada smo doživjeli brojne promjene kako u političkom, tako i gospodarskom i športskom području. Sada je organizacija takvog projekta daleko lakša, smatra predsjednik EOC-a Patrick Hickey. Očekuje se kako će u Bakuu nastupiti oko 6000 športaša iz 50 zemalja koji će se nadmetati u 25 športova i 253 discipline. Deset športova će biti i kvalifikacijski za OI u Rio de Janeiru streličarstvo, atletika, boks, odbojka na pijesku, biciklizam, streljaštvo, plivanje, stolni tenis, taekwondo i triatlon. HOO u suradnji s nacionalnim športskim savezima

11 Natjecanja u 25 športova U Bakuu športaši će se natjecati u sljedećim športovima: atletika, badminton, biciklizam (vožnja na kronometar, cestovna utrka, BMX, brdski biciklizam), boks, gimnastika (sportska gimnastika, ritmička gimnastika, sportska akrobatika, sportska aerobika, trampolin), hrvanje (slobodno i grčko-rimsko), judo, judo za slijepe i slabovidne, kajak/kanu (mirne vode), karate, košarka (3x3), mačevanje, nogomet na pijesku, odbojka, odbojka na pijesku, plivanje, sinkronizirano plivanje, sambo, skokovi u vodu, stolni tenis, streličarstvo, streljaštvo, taekwondo, triatlon i vaterpolo. 11 Olimp

12 Prve Europske igre Mateša jedan od začetnika Predsjednik HOO-a i član izvršnog odbora Europskih olimpijskih odbora (EOO) Zlatko Mateša, imenovan je predsjednikom Komisije EOO-a za izbor grada domaćina Europskih igara Predsjednik Mateša jedan je od začetnika ideje o europskim kontinentalnim igrama te je od samih početaka involviran u pripreme, prvo kao predsjednik radne skupine za izradu studije o isplativosti organizacije Europskih igara, a zatim i kao dopredsjednik Komisije EOO-a za koordinaciju prvih Europskih igara Baku planira nastup u 18 športova i to s najviše 160 športaša i športašica. Cijeli projekt vrijedan je oko 400 milijuna dolara. Za očekivati je da će organizacija Igara biti besprijekorna jer su je preuzeli vodeći operativci organizacijskog odbora Olimpijskih igara u Londonu. Izvršni direktor Igara najprije je bio Jim Scherr, olimpijac i bivši predsjednik Američkog olimpijskog odbora, da bi ga lani naslijedio Simon Clegg, negdašnji izvršni direktor Britanskog olimpijskog odbora. Za nacionalne olimpijske odbore posebno je dobra vijest što će veći dio troškova prijevoza, smještaja i prehrane snositi organizator Igara, a očekuje ih i udio u 25 milijuna eura prihoda od prodaje marketinških prava koje će dijeliti s vlasnikom prava EOOom i europskim športskim federacijama. Jedan dio prihoda od marketinških prava dijelit će se NOO-ima na osnovu broja osvojenih medalja. Azerbajdžan je bogata zemlja na granici Europe i Azije koja je između i imala drugi najveći rast BDP-a u svijetu. Član je Vijeća Europe, OESS-a i NATO-ovog Partnerstva za mir. Ova bivša sovjetska republika ima veliku industriju nafte i plina zbog čega ga nazivaju i malim Dubaijem. Naftne zalihe procjenjuju se sedam milijardi barela i na taj način uključuju zemlju u popis najvećih naftnih regija svijeta. Azerbajdžansko gospodarstvo proteklih godina bilježilo je rekordno visoki rast, a stopa rasta iznosila je 9,3 posto. Glavni grad Baku postao je veliko gradilište i poligon za ambiciozne arhitektonske projekte. U Bakuu se jasno primijeti bogatstvo zemlje, koja je tek nešto veća od Austrije. Svugdje se gradi. Stanovnici Bakua, kojih je oko dva milijuna, prema vlastitim riječima i sami su iznenađeni kako brzo se mijenja njihov grad. Kroz povijest, Baku je bio važna stanica na Putu svile, pa grad od davnina ugošćuje putnike i turiste. Stoga ne čudi što građani s veseljem dočekuju EI. Infrastruktura za Igre je gotovo spremna. Završava se velebni Nacionalni stadion na kojem će se održati svečano otvaranje i zatvaranje te atletska natjecanja (na tom će se stadionu igrati tri utakmice u skupini i jedna utakmica četvrtfinala Europskog nogometnog prvenstva godine). Od ostalih objekata ističe se Chrystal Hall, u kojem je prije godinu dana održan Eurosong, a zatim i koncerti Shakire i Rihanne. Za vrijeme Igara bit će poprište natjecanja u čak pet športova (odbojka, boks, karate, taekwondo, mačevanje). Dvorana je izgrađena prije tri godine, a radovi su koštali oko 350 milijuna eura. Sagrađen je i potpuno novi Baku Aquatics Centar za plivačka natjecanja, kao i nova National Gymnastics Arena kapaciteta 5000 gledatelja, te novi objekti za streljaštvo i biciklizam. Izgrađeno je i pet privremenih objekata koji će nakon Igara biti uklonjeni. Što se smještaja za športaše tiče, Baku je sa svojim Športskim selom postavio nove standarde. Natjecatelje i prateće osobe očekuje 13 zgrada sa 120 do 200 m 2 velikim, vrhunski opremljenim apartmanima. U tom će selu biti smješteni svi športaši, osim kajakaša, čiji će smještaj (kao i borilište) biti u Mingacheviru, 250 kilometara udaljenom od Bakua. Finally to the European Games! After all the other continents did it, long time ago, Europe finally joined them, as the last one. Although the idea was born 15 years ago, yet this year Europe will held the first continental games, hosted by the Azerbaijani Baku from June 12th until June 28th. The Games in Baku will feature more than 6000 athletes from 50 countries, competing in 25 sports and 253 disciplines. Ten sports will offer qualification opportunities for the Olympic Games in Rio de Janeiro in archery, athletics, beach volleyball, boxing, cycling, shooting, swimming, table tennis, taekwondo and triathlon. COC, in cooperation with national sports federations, is planning to participate in 18 sports, with max. 160 male and female athletes. It is expected that the organization of the Games will be perfect, because it is prepared by the leading operatives of the Organizing Committee of the Olympic Games in London. The CEO of the Games was Jim Scherr (until April last year), Olympian and former president of the American Olympic Committee, replaced later by Simon Clegg, former Chief Executive of the British Olympic Association. (Denis Lugarić) Olimp 12

13

14 Olimpijske nade: Leona Popović Snježna princeza iz Sungera Piše: GORDAN GABROVEC Fotografije: STUDIO HRG Leona Popović, 17-godišnjakinja iz Sungera, mjestašca kod Mrkoplja, trenutno je najbolja hrvatska skijašica i jedna od onih koje se moraju nositi s bremenom velikih očekivanja koje su svim generacijama koje dolaze poslije njih natovarile Janica Kostelić prije svih, potom Ana Jelušić i Nika Fleiss Kad u Hrvatskoj spomenete Mrkopalj i tražite asocijaciju, onda je logičan izbor skijaško trčanje ili pak biatlon od pojave Jakova Faka i njegovog uspona do olimpijske bronce u Vancouveru. Kad se u takvom okruženju netko odluči za alpsko skijanje, već to je znak da se u njemu, odnosno u njoj, krije nešto posebno. Leona Popović, 17-godišnjakinja iz Sungera, mjestašca koje od Mrkoplja dijeli nekoliko zavoja na županijskoj cesti 5191, trenutno je najbolja hrvatska skijašica i jedna od onih koje se moraju nositi s bremenom velikih očekivanja koje su svim generacijama koje dolaze poslije njih natovarile Janica Kostelić prije svih, potom Ana Jelušić i Nika Fleiss. Leona se ozbiljnije počela baviti skijanjem u prvom razredu osnovne škole. Trenirala je na skijalištu u Begovom Razdolju i prvih šest godina karijere natjecala se za Skijaški klub Mrkopalj. Unatoč lošijim uvjetima od konkurentica, manjku skijaških treninga, njezini su rezultati bili iznimni. Nedostatak skijaških treninga Drugo mjesto na juniorskom SP nadoknađivala je baveći se raznim športovima - od neizbježnog skijaškog trčanja i biatlona, pa sve do rukometa i nogometa. - Sve je to bilo iz čiste zabave. Jedno vrijeme me držala želja za rukometom, ali kad sam intenzivnije počela trenirati alpsko skijanje, nikakve dileme nije bilo. Skijanje je zapravo oduvijek bilo moj izbor - kaže Leona, danas članica Skijaškog kluba Rijeka u koji je došla kako bi imala što bolje uvjete za skijaški razvoj. Ubrzo po dolasku u SK Rijeka, s poboljšanjem uvjeta za trening došli su rezultati, pobjede u slalomskim i veleslalomskim utrkama, čak i u konkurenciji djevojaka koje su znale biti i dvije godine starije od nje. Izborila je mjesto u kadetskoj reprezentaciji i povremeno trenirala sa stalnim članovima reprezentacije, gdje je upoznala svog današnjeg trenera Gorana Račkog. - Radio sam tada kao kondicijski trener i pomoćnik Mirku Kvasteku u kadetskoj reprezentaciji. Primijetili smo nešto u toj curi koja se ravnopravno nosila sa svima, iako je imala manje skijaških dana, pa smo je počeli sve češće priključivati - prisjeća se njihovih početaka Goran Rački koji će istaknuti značaj športske svestranosti u Leoninom skijaškom razvoju: - Ona je športašica od glave do pete i to joj pomaže da lakše upija ono na čemu radimo. Puno radimo na njezinoj tehnici i napredak je primjetan. Fizički je oduvijek odskakala i to joj je do sada pomagalo. No, na nekim se utrkama ipak primjećuje taj nedostatak skijaških dana... Već prošle sezone Leona je započela svoj uspon po FIS ljestvici, ali pravu je eksploziju imala serijom odličnih rezultata na američko-kanadskoj turneji u studenom i prosincu prošle godine. Tada se u samo tri tjedna s 320. mjesta na FIS ljestvici slalomašica uvrstila među sto najboljih. Ti su joj rezultati donijeli i debitantski nastup na Snježnoj kraljici u koji je ušla s nadom da će se plasirati u drugu vožnju, a završila je u snijegu na ciljnoj strmini, katapultirana u jednim vratima nakon posljednje prijelomnice. - Dobro je što nisam imala previše vremena tugovati, jer me uskoro čekala nova utrka - rekla je Leona o svom prvom sljemenskom iskustvu o kojem direktor hrvatskog ski poola i alpskih reprezentacija Vedran Pavlek nije bio previše kritičan: - Nije skijala kako zna, no za prvi nastup to nije bilo loše. Pogotovo kad se zna da Leona ima samo 17 godina - mlada je, to joj je bila prva utrka i treba skupljati iskustvo. Vjerujem da će ona vrlo brzo doći do prilike u Svjetskom kupu i zgrabiti je. Mora još dosta toga popraviti u svojem skijanju, ali ne možemo očekivati da se to dogodi preko noći. Olimp 14

15 15 Olimp

16 Olimpijske nade: Leona Popović Jedno vrijeme me držala želja za rukometom, ali kad sam intenzivnije počela trenirati alpsko skijanje, nikakve dileme nije bilo Deset dana poslije u Flachauu je završila prvu vožnju s 54. vremenom, a u veljači je debitirala i na seniorskom Svjetskom prvenstvu u Vailu te završila kao 27. u slalomu. Leona Popović danas je najbolja hrvatska skijašica, najbolja slalomašica i veleslalomašica svijeta u svom godištu, a druga u super G-u. Svoju poziciju je potvrdila i na Svjetskom juniorskom prvenstvu u norveškom Hafjellu, gdje je u svim disciplinama osvojila odličja u konkurenciji mlađih juniorki (do 18 godina), osim u veleslalomu u kojem nije uspjela završiti prvu vožnju. U apsolutnoj juniorskoj kategoriji najbolji joj je rezultat bilo 8. mjesto u slalomu. U toj je disciplini dosad ostvarila najbolje rezultate, a odjeknula je njezina pobjeda na nedavnom Zimskom europskom olimpijskom festivalu mladih u Lihtenštajnu, gdje je uspjela nevjerojatnom drugom vožnjom nadoknaditi sekundu i pol zaostatka iz prve vožnje i najbližu pratiteljicu ostaviti na više od pola sekunde iza sebe! - Dobro sam se osjećala dok sam skijala, ali sam se iznenadila da sam ostvarila toliku prednost - prisjetila se jedne od svojih najvećih pobjeda. - Bilo je upitno hoćemo li otići na tu utrku ili ostati u Americi. Na kraju smo odlučili otići i bio je to dobar potez. Leoni je u drugoj vožnji više odgovarala zatvorenija postava, a golim se okom moglo vidjeti da skija brže od drugih. Djelovala je dominantno i jedina je od svih skijašica imala slično vrijeme prve i druge vožnje - govori Leonin trener Goran Rački koji unatoč odličnim slalomskim rezultatima ne želi njezin skijaški razvoj usmjeriti samo prema tehničkim disciplinama. - Plan nam je još uvijek raditi na njezinom cjelokupnom skijaškom razvoju, bez specijalizacije. Nećemo žuriti, idemo korak po korak. Sljedeći je malo češće početi je uključivati u utrke Svjetskog kupa. Gledat ćemo da to prvo bude na utrkama koje su joj poznatije i koje joj više odgovaraju, a onda u sljedeće dvije, tri sezone sve češće i tako do Olimpijskih igara u korejskom Pyeongchangu koji bi trebao biti kruna ciklusa u kojem se sada nalazimo - zaključio je Rački. S takvim se planom slaže i Leona. - Želja mi je postupno se približavati dobrim curama. Prvi cilj je početi ulaziti među 30 u Svjetskom kupu, a za dalje ćemo vidjeti - zaključila je učenica trećeg razreda Prirodoslovnomatematičke gimnazije u Delnicama. Bude li i dalje napredovala tempom kojim je to činila dosad, nema nikakve sumnje da ćemo Leonu Popović već u sljedećoj sezoni vidjeti kako osvaja bodove među najboljim skijašicama svijeta. The great hope of Croatian skiing Leona Popović, 17-year-old third grader of the high school for mathematics, physics and computer science in Delnice and member of Ski Club Rijeka, is currently the best Croatian skier in the Alpine disciplines. She started practicing skiing at the age of seven, and she has shown her athletic versatility in biathlon, cross-country skiing, handball and football. However, skiing has always been her first choice. In the season that just ended, she took a major step forward in terms of result and great performances at the US- Canadian tour in November and December 2014, where she previously 320 th in FIS slalom ranking achieved great result and managed to get among the hundred best in the world. During her debut performance at the World Cup, the Snow Queen competition on Sljeme, she did not finish her first run, but already a month later, in Vaile, she has won the 27 th place in slalom at her first Senior World Championships. Today she is the best slalom and giant slalom skier in the world in her age group (1997) and second best in the Super-G. Although she achieves best results in slalom, her coach Goran Rački continues insisting on a comprehensive ski development, with an emphasis on ski technique. This includes training of all the disciplines, not only the technical ones, which was evident at the recent Junior World Championships in Norway s Hafjell. There, in the competition of younger juniors (under 18), Leona has won the medals in all the disciplines, except in giant slalom in which she did not finish the first run. Popović returned from Hafjell with gold in downhill, silver in slalom and alpine combined and bronze in Super-G! (Gordan Gabrovec) Olimp 16

17 Ponosni član olimpijske obitelji Prati ritam tvoga grada i naših olimpijaca

18 Olimpijske legende: Kornelija Kvesić U doba kad nije bilo interneta, kad nije bilo live streamova s najbanalnijih i najbizarnijih športskih nadmetanja, šport je bio aktivnost kojom su se ljudi doista bavili. Djeca, bilo da se radilo o dječacima ili djevojčicama, ako su se isticala po fizičkim predispozicijama, nisu mogla proći nezamijećena. Jednostavno im je bio suđen ulazak u šport. Nerijetko se tako događalo da se oko djece vode prave borbe, pogotovo ako su stršala u visinu. Takva su djeca u prvom redu bila zanimljiva košarkašima, odbojkašima i atletskim trenerima. Ni športska priča Kornelije Kvesić, članice najbolje košarkaške generacije s prostora bivše Jugoslavije, nije ništa drugačija. - U petom razredu me je tadašnji trener Faba na ulici prepoznao kao visoko dijete i pozvao me da dođem na trening košarke. Bili su jako uporni, odmah su došli kući i roditeljima prezentirali klub te molili da me puste na treninge. S obzirom na to da sam stanovala daleko od dvorane, obećali su čak roditeljima da će mi organizirati prijevoz. Kornelijina ljubav prema košarci brzo se rasplamsala, a nakon samo dvije godine sustavnog rada postala je jedna od najboljih mladih igračica u klubu. Tako je počeo put kojim je stasita Brođanka iz KK "Rade Končar" došla do srebrne olimpijske medalje i naslova svjetskih doprvakinja... Danas takve priče u Hrvatskoj gotovo da nisu moguće. Nižerazredni Od Broda do Seula košarkaši klubovi jedva preživljavaju, a talente nema tko zamijetiti ako ih roditelji ne dovedu u dvoranu. Košarka je krajem 70-ih i početkom 80-ih godina prošlog stoljeća bila u punom zamahu. Težište je bilo na muškoj košarci, ali su i košarkašice, pogotovo u manjim sredinama, punile dvorane. O Kornelijinom talentu se glas brzo proširio. - Već u drugom razredu srednje škole htjeli su me dovesti brojni klubovi diljem bivše Jugoslavije. Međutim, odluka roditelja i mog tadašnjeg kluba bila je da završim srednju školu u Slavonskom Brodu. To se pokazalo dobrom odlukom, jer je klub napredovao i moj razvoj je bio sve bolji. S 21 godinom i reputacijom najbolje mlade igračice u bivšoj Jugoslaviji, Kornelija je mogla birati kamo će otići, a sarajevska Bosna je imala skrivenog aduta. Možda i nisu znali da je Mirza Delibašić Kornelijin košarkaški uzor i možda su slučajno baš njega poslali u Slavonski Brod u dom Kvesićevih... - U KK Bosnu sam godine otišla ponajviše zbog Mirze Delibašića, kojeg sam obožavala. Kad je on došao u kuću mojih roditelja razgovarati oko moga prelaska u Bosnu, doslovno sam pala s nogu. Čim sam ga vidjela, odlučila sam prijeći u Bosnu. U Sarajevu se zadržala tek jednu sezonu i potom odlučila otići u jedan od najkošarkaškijih gradova - u Šibenik. No, transfer u Elemes nije prošao glatko. - Morala sam pauzirati godinu dana, jer sam imala ugovor sa sarajevskom Bosnom, a nisu mi htjeli dati ispisnicu. Tako sam u Šibeniku samo trenirala i igrala prijateljske utakmice, ali ogromna volja i želja za igrom bila mi je motivacija. Bilo je teško gledati svaku utakmicu s tribina, a nisam mogla pomoći svojim suigračicama. Odlazak u Bosnu ipak je u jednom segmentu bio odskočna daska za Kornelijinu karijeru. S dolaskom u Sarajevo otvorila su joj se vrata reprezentacije. Slijeva na desno: Mara Lakić, Žana Lelas, Kornelija Kvesić, Vesna Bajkuša i Danira Nakić (OI u Seulu 1988.) Olimp 18

19 Piše: GORDAN GABROVEC Počela je u Slavonskom Brodu, nastavila u Sarajevu i Šibeniku; s reprezentacijom je osvojila četiri odličja od kojih je najvrednije srebro na OI u Seulu godine - Za reprezentaciju u mlađim dobnim kategorijama nisam mogla nastupati, jer moj tadašnji klub KK Rade Končar nije to dopuštao. Tako da je moj prvi reprezentativni nastup bio među seniorkama. Od Univerzijade u Kobeu godine postala sam stalna članica reprezentacije... Osim nedodirljive reprezentacije SSSR-a na tlu Europe i jednako dominantnih Amerikanki u svjetskim razmjerima, reprezentacija Jugoslavije sve je ostale uglavnom pobjeđivala. Kornelija nije bila među glavnim zvijezdama. Te su uloge bile rezervirane za igračice kao što su bile Danira Bilić (rođena Nakić), Anđelija Arbutina i Razija Mujanović. No, svaka je igračica dobro znala svoju ulogu i mjesto u reprezentaciji, tako da Kornelija ne žali za pokojom minutom više na parketu koju je svojom kvalitetom zasigurno i zaslužila. - Nastupati za reprezentaciju 175 puta i osvojiti broncu na Univerzijadi u Kobeu i na Europskom prvenstvu u Cadizu 1987., osvojiti srebro na Olimpijskim igrama u Seulu i na Svjetskom prvenstvu u Kuala Lumpuru mislim da bi to svaku igračicu zadovoljilo i učinilo ponosnom. Znam da sam košarci dala sebe i igrala je na vrhunskoj razini. Možda je nekad i moglo bolje, ali prošlost se ionako ne može mijenjati. Kornelija se svoje prošlosti s ponosom može prisjećati, posebno ljeta godine i ostvarenja športskog sna. - San svakog športaša je odlazak na Olimpijske igre, jer su one same po sebi nešto posebno. Biti dio najboljih na svijetu i vidjeti brojne športaše koji su vam bili dostupni samo putem TV ekrana, to je neprocjenjivo. Nositi u sebi obilježje olimpijke i biti osvajačica olimpijske medalje vječno je sjećanje koje vam nitko ne može oduzeti. 19 Olimp

20 Olimpijske legende: Kornelija Kvesić Four great medals S brojem 14 u sastavu šibenskog Elemesa Znam da sam košarci dala sebe i igrala je na vrhunskoj razini. Možda je nekad i moglo bolje, ali prošlost se ionako ne može mijenjati. Uspomena iz igračkih dana je mnogo, a s bivšim suigračicama ili suparnicama (ovisno je li riječ o reprezentaciji ili klubovima), i danas je u kontaktu. - Imam veliki broj suigračica ili igračica iz drugih klubova s kojim se čujem ili surađujem u nekom obliku. Družimo se na veteranskim natjecanjima koja su idealna prilika da nas spoje i vrate u prošlost. Privatno su ostala i brojna prijateljstva, jer šport je čudesna stvar - gdje god da ste, veže vas za nekoga tko je također bio u njemu. Kornelija je u igračkoj karijeri, koja je potrajala sve do godine, prošla pola Europe - od Francuske, Grčke, Makedonije, preko Izraela, Belgije, Turske, sve do Luksemburga. Iako to nije planirala, ostala je u košarci prenositi svoja iskustva na nove generacije. Završila je Kineziološki fakultet i danas je trenerica u ŽKK "Brod" koji se već 14 godina s uspjehom natječe u A-2 ligi. No, svoju aktivnost nije svela samo na trenerski angažman. Bila je vrlo aktivna u inicijativi za dobivanje sredstava iz europskih fondova za izgradnju dvorane u Slavonskom Brodu. - Postala sam predsjednica inicijativnog odbora za izgradnju športske dvorane Klasije. To je jedna od najljepših športskih priča u Slavonskom Brodu, međutim naišli smo na brojne probleme. Puno čimbenika se mora poklopiti i puno osoba će morati djelovati u tom smjeru da bismo došli do realizacije projekta. Dvorane su osnovni preduvjet za razvoj košarke. Drugi problem je novac kojeg u Hrvatskoj za šport ima sve manje. Tako smo došli do apsurdne situacije da je hrvatska reprezentacija ostvarila zapažene rezultate, bila peta na Europskom prvenstvu i izborila nastup na Olimpijskim igrama 2012., a da je ženska košarka praktično marginalizirana. - Činjenica je da naše djevojke ostvaruju velike rezultate, ali one nisu krive ako se to ne prepoznaje ili ne cijeni. Sustav mora omogućiti sigurnost razvoja najtalentiranijih djevojaka i stimulirati njihov ostanak u košarci. Potrebna je razvojna strategija po sistemu piramide - mora se znati tko, kada, gdje, što i kako treba raditi. Financijski se trebaju osigurati preduvjeti za to. Šport se, pa i ženska košarka, moraju medijski više promovirati, šport se mora nametnuti u ovom društvu kao pozitivna aktivnost za djecu i mlade. Potrebno je omogućiti školovanje djevojaka za vrijeme igračke karijere. U ženskoj košarci uključeno je jako malo bivših i sadašnjih igračica koje su veliki dio života bile u tom športu. U sustavu športa još nema dobre kontrole i sve su to razlozi zbog kojih je budućnost ženske košarke neizvjesna. Kornelija Kvesić ima razloga biti ponosna na svoju prošlost, ali s punim je pravom i razočarana današnjom situacijom. Ona je svoj športski san ostvarila, ali iz dana u dan gleda djevojke koje takvu prilliku možda nikad neće dobiti... The sports story of Kornelija Kvesić, member of the best basketball generation from the territory of former Yugoslavia, began like most sports stories at that time. Her first coach noticed a tall girl on the street and invited her to join the local basketball team. Soon she became one of the best players of the club... At the age of 21 and reputation of the best young player in the former country, she moved to the Sarajevo s Bosna, mostly because her idol Mirza Delibašić was present at the negotiations. After a short-lived episode in Sarajevo, she started playing for Šibenik s Elemes, already as a standard member of the Yugoslav National Team. She played in the generation with the stars of European basketball such as Razija Mujanović, Danira Bilić (b. Nakić) or Anđeljia Arbutina and she has won four great medals: bronze medals at the Universiade in Kobe in 1985 and the European Championships in Cadiz in 1987, as well as silver medals at the Olympic Games in Seoul in 1988 and at the World Championships in Kuala Lumpur in Her active playing career, in which she played for the clubs in France, Greece, Macedonia, Israel, Belgium, Turkey and Luxembourg, ended in She graduated from the Faculty of Kinesiology and dedicated herself to coaching. For already 14 years, she has been educating many generations of female basketball players in Slavonski Brod, the girls dreaming of achieving their Olympic dream, just as she once did when she was a little girl. (Gordan Gabrovec) Olimp 20

21 Prevencija je pola zdravlja NEMETOVA 2 Vaša zdrava odluka Zagreb I tel. 01/ I info@poliklinika-aviva.hr I

22 Društvo i šport Nacionalna reprezentacija kao roba na tržištu

23 Globalni svijet u kojemu živimo donosi nam sve nova i nova pitanja i sve nove izazove koji jednostavno nisu postojali u vremenu do prije samo dvadesetak godina. Promjene su tako brze, tako dinamične, stvari su tako nove da ih ne uspijevamo pratiti na pravi način. Pa sjetimo se da su pametni telefoni, danas sveprisutna naprava bez kojih mnogi teško da mogu zamisliti profesionalnu aktivnost stari niti deset godina. No, mi ćemo se ovaj put zadržati na promjenama na području športa... Nacionalna reprezentacija u bilo kojem športu trebala bi predstavljati najbolje što neka zemlja ima. Najbolje što je mogla dati iz svojih ljudskih, obrazovnih, tehničkih i drugih potencijala. Koliko puta smo se svi radovali kada bi neka mala država, od svega nekoliko milijuna ljudi, pobijedila u športskoj disciplini velesilu koja ima stotinjak puta više stanovnika i stotine ili tisuće puta više novca. Šport je u ovom smislu, pobjede na nekom svjetskom natjecanju, u puno većoj mjeri demokratičniji od primjerice znanosti ili tehnologije. U znanosti, država tipa Hrvatske, ili čak i veće tipa Rumunjske, jednostavno imaju malo područja gdje mogu voditi. CERN je jedan i CERN je u Švicarskoj. NASA je isto jedna. Europski teleskopi u Čileu su recimo dostupni svima, ali da ministru financija zemlje poput Hrvatske ili BIH predložite članstvo (i plaćanje članarine), vjerojatno bi mislio da mu pričate vic. U tehnologiji možete imati ponekog genijalca, možete i neku specijaliziranu granu tehnologije dovesti do maksimuma, ali Amerika će sa svojih niti 5% stanovništva i dalje imati prvo mjesto po broju patenata i inovacija. Ako će je netko tu ugroziti, to će biti Kina, sa svojim ulaganjima u sveučilišta na kojima se broj studenata mjeri u stotinama tisuća. Šport dakle ostaje među malobrojnim aktivnostima u kojima svaka zemlja ima svoju šansu barem u nekoj od disciplina. I zato volimo vidjeti to šarenilo ljudi, zastava, boja, stilova, običaja, himni..., svega što donose velika športska natjecanja. Kojiput nas neke stvari iznerviraju, poput vuvuzela na Svjetskom prvenstvu u nogometu godine, katkad nas i zabave primjerice kada se pojavi već legendarni bob četverosjed u bojama Jamajke, zemlje gdje led primarno asocira na kockice koje idu u koktel... Međutim, što ako neka zemlja doslovno kupi cijelu ili gotovo cijelu reprezentaciju? Upravo kao što je učinio Katar na nedavno završenom rukometnom svjetskom prvenstvu. Zemlja jednostavno nije što bi se reklo rukometna, nije im se čekalo u smislu da uvezu trenera i pokojeg igrača kupljena je skoro cijela reprezentacija, pa čak i navijači! Tako je 60 glasnih Španjolaca (čini da da su u ovoj disciplini Mediteranci najbolji) uredno pozvano, plaćen im je put i boravak i dan zadatak: boriti katarsku vrstu. Sve je to dobro Piše: GORAN VOJKOVIĆ Što ako neka zemlja doslovno kupi cijelu ili gotovo cijelu reprezentaciju? Upravo kao što je učinio Katar na nedavno završenom rukometnom svjetskom prvenstvu... prošlo, ali ljubitelji rukometa su se počeli žaliti to jednostavno nije to! Štoviše, postavila su se i pitanja hoće li se nešto slično dogoditi i kada se nogometno Svjetsko prvenstvo bude igralo u Kataru godine. Hoće li ne samo Katar, nego možda i nekoliko bogatih zemalja jednostavno kupiti jake reprezentacije, napuniti ih ljudima koji s zemljom koju zastupaju nemaju praktično nikakve veze i poslati ih da osvajaju odličja? Uključivanje stranca kako bi se jačale nacionalne reprezentacije poklapa se otprilike s vremenom kada su svjetska natjecanja radi televizijskih prijenosa postala iznimno popularna, a i države shvatile da su velika natjecanja dobra za nacionalnu promidžbu. Prvo su se u reprezentacijama nekadašnjih kolonijalnih sila počeli pojavljivati igrači iz bivših ili poneke preostale kolonije, onda se moda proširila i sve je bilo dobro dok smo mogli na neki način povezati predodžbu neke zemlje s recimo tako, barem dijelom reprezentacije. Nije to naravno stvar samo u momčadskim športovima. I za pojedinačne športove postalo je sasvim uobičajeno promijeniti državljanstvo i zastavu (što je obično i dobro jer se ojačaju domaće snage i poveća popularnost pojedinog športa), no navijačka strast se ipak drugačije iskazuje na momčadskim športovima. Jedno je preuzeti kojeg jakog pojedinca, drugo je cijela momčad. Ovo je u suštini dosta nezgodna tema i vjerojatno da većina dužnosnika svjetskih športskih udruga ne želi previše razgovarati o tome. Prvo, diraju se time neki koji jako dobro mogu sponzorirati svjetske udruge. Drugo, od sasvim smislenog zahtjeva da nacionalna reprezentacija reprezentira državu i njene građane, do brojanja krvnih zrnaca i neonacističkih ispada prema onima druge boje kože ili drugog naglaska jedan je korak. Tema je dakle to u kojoj treba biti iznimno oprezan. No, ne treba je ni izbjegavati. Tek izbjegavanje politički nezgodnih tema dovodi do problema. Bi li put bio da športaš prije nego što dobije mogućnost nastupa za nečiju nacionalnu reprezentaciju, posebno u momčadskom športu, mora provesti u toj zemlji koju godinu? Primjerice, neka može igrati u nacionalnim i recimo regionalnim ligama, ali za svjetsko prvenstvo ili olimpijske igre treba se na neki način približiti zemlji za koju igra, a što drugim riječima znači živjeti u toj zemlji nekoliko godina. Ili neko drugo rješenje, naravno uz dužnu pažnju da ne postane diskriminatorno i da ipak omogućava međunarodno kretanje športaša. Da nekim slučajem Hrvatska nađe gomilu nafte u Jadranu, pa da odlučimo biti prvi u svijetu u recimo kriketu da, mogli bismo kupiti najbolje igrače, dati im državljanstvo, dobiti nekoliko svjetskih prvenstava u tom športu no, na neki način, to bi bila prevara. 23 Olimp

24 Društvo i šport Od sasvim smislenog zahtjeva da nacionalna reprezentacija reprezentira državu i njene građane, do brojanja krvnih zrnaca i neonacističkih ispada prema onima druge boje kože ili drugog naglaska jedan je korak... To ne bi bio naš, hrvatski uspjeh, već uspjeh isključivo našeg novca. A to ne bi bilo športski. I zato, i o ovoj temi treba misliti u budućnosti, jednostavno da netko ne pretjera i od športa i natjecanja nacionalnih reprezentacija učini običnu kupoprodaju. Tek tada oni iz početka priče, države koje mogu na svjetsku scenu izići tek u ponekoj športskoj disciplini, i tu biti jake, uspješne, ponosne i bolje od najvećih i najbogatijih više ne bi imale šansu. A to bi svakako bila šteta i za šport i za svijet. Doubts concerning the purchase of a national team Today s global world brings many changes, including the possibility that a country can simply buy the athletes for the entire national team on the market and become thus a champion in sports in which it is only average or even below average. Moreover, there are also cases of ordering paid fans from abroad, when the locals do not show too much interest for these sports. If this practice continues, the question whether the members of a country s national team do have any real connections with the country they are representing will most certainly arise. (Goran Vojković)

25

26 Žene i šport Nacionalna politika za ravnopravnost spolova Jedna fotografija s nedavne inauguracije nove hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović već je svijetu poslala poruku koja nesumnjivo odudara od klasičnoga balkanskog stereotipa s pomalo medvjeđim silhuetama stupova društva: nova predsjednica prisegu je polagala pred ženom, predsjednicom Ustavnoga suda Jasnom Omejec. Izvanprotokolarni zagrljaj dviju razmjerno mladih žena koje stoje na pozornici generacijama rezerviranoj za gerontokratske muške rituale donijela je, barem za pripadnike naraštaja koji već duže pamti, osjećaj da se, ako ništa drugo, kazalište malo provjetrilo. Tekst: RATKO CVETNIĆ Fotografije: FaH Jednaka dostupnost športske infrastrukture ženama, bit će izvršena tek onda kad ženama bude osigurana jednaka dostupnost sredstvima upravljanja i financiranja športa... Naravno, nisu svi oduševljeni. Neki zbog ideoloških, neki zbog simboličkih razloga (da modne mačke i ostale kastrirane pripadnike medijske faune ne spominjemo), ali činjenica je da poruka poslana s Markova trga u svijet a prije svega u Europsku uniju - znatno odudara od slike sumorne zemlje nesposobne da se iskoprca iz gliba punog nezaliječenih povijesnih i socijalnih trauma. Ovakva slika, ovakva poruka, oko toga se vjerojatno možemo složiti, još je jučer bila u Hrvatskoj teško zamisliva. No, jedna primjedba koliko cinična, toliko i precizna doista pomaže da se slika ne pretvori u nekakvo bezrezervno obećanje krasnome spolu: s kolikim budžetom raspolažu ove dvije predsjednice? Postoje one sitničave duše, svatko od nas poznaje po neku, koje se vole na principe pozivati samo onda kad je u pitanju novac. Formula koja ih odaje glasi: Nije stvar u novcu, nego u principu. Obično se radi o iznosima u vrijednosti jedne runde kod Iveka, ali kad se takvi pravednici dohvate principa, onda je najbolje promijeniti temu. Ili birtiju. Zato bismo ovdje, čim spomenemo načela, odmah u priču uključili i novac. Jer novac, između ostaloga, pomaže da se ljudi bolje razumiju. Naime, ove godine morat ćemo podvući crtu pod jedan od važnih dokumenta koji je naša zemlja preuzela u svom pristupnom tour de forceu prema članstvu u EU, a koje je kako znamo u formalnom smislu okončano 1. srpnja godine. No, proces se nastavlja na čitavom nizu strukturnih kapilara čiji je zadatak usklađenje sa svakodnevicom EU. U tom smislu u ljeto naš je Sabor usvojio Nacionalnu politiku za ravnopravnost spolova za razdoblje unutar koje se nalazi i konkretan akcijski plan djelovanja za unaprjeđenje položaja žena u športu. U tome dokumentu, u Olimp 26

27 agendi naslovljenoj Ravnopravnost u procesu odlučivanja u političkom i javnom životu dva su zanimljiva cilja čiji rokovi istječu upravo ove godine. Spomenimo da su u oba slučaja nositelji izvršenja Hrvatski olimpijski odbor, Hrvatski paraolimpijski odbor, državni i lokalni športski savezi, te stoga citiramo spomenute zadatke pod njihovim akcijskim rednim brojevima: Povećat će se udio žena u upravljačkim strukturama športskih saveza i drugih športskih organizacija sukladno Zakonu o ravnopravnosti spolova. (...) Športašicama će se osigurati jednaka dostupnost športske infrastrukture, kako u vremenu korištenja tako i u kvaliteti, te dostupnost stručnog usavršavanja, osposobljavanja i zapošljavanja u športu. Za izvršenje preuzetih obveza, dakle, nije ostalo mnogo vremena. Ne radi se samo o izvršenju nekoliko konkretnih zadataka vezanih za unaprjeđenje položaja žena u športu, nego i o pitanju na kojem će se provjeravati vjerodostojnost inicijativa EU, ali i našega potpisa ispod tih pustih članaka. Vrlo birokratizirana struktura Europske unije, koja raspolaže preciznim ponderima i za tako susptancijalna pitanja kao što je postotak mliječne masti u sladoledu, sigurno ima alate kojima može doći do zaključaka o tome je li i u kojoj mjeri neka članica obavila svoju domaću zadaću. To bi svakako, i prije same EU, morao učiniti Sabor, najverojatnije u svome sljedećem sazivu, a prije njega i narečeni nositelji, supsidijarnim slijedom. Dakle i nacionalni i županijski športski savezi, unutar svoga područja. Pa, ako ovim časnim adresama nacionalne i kontinentalne suverenosti možemo malo uštedjeti na trudu bili bismo slobodni ustvrditi sljedeće: točka jednaka dostupnost športske infrastrukture ženama - bit će izvršena tek onda kad se izvrši točka i ženama bude osigurana jednaka dostupnost sredstvima upravljanja i financiranja športa. Ni dana prije, to bi mogla potvrditi svaka kladionica. Jer, kad je u pitanju bilo koja javna stvar, nema toga problema koji je u principu, a da istovremeno nije i u novcu. Advancement of women in sports Along with the adoption of the National Policy for Gender Equality for the period , the Croatian Parliament has determined, four years ago, the deadlines for the execution of targeted changes, among others, those related to the advancement of women in sports. This year, these objectives are to be achieved. However, in order to verify the achievement of any of the set goals, the basic goal equal access to the resources of sports management and financing - must be achieved. (Ratko Cvetnić) Ind. zona Ciburi Pazin SLUŽBENI PARTNER HRVATSKOG OLIMPIJSKOG ODBORA OFFICIAL PARTNER OF CROATIAN OLYMPIC COMMITTEE +385 (0) (0) ghia@ghia.hr STAFF PRO SPORT Sportska oprema i rekviziti

28

29 GODINA 45 BROJ 172 OŽUJAK Povijest hrvatskog športa AUGUST LEŠNIK (Ivica Buljan) str. 2 HAZENA (Damir Škarpa) str. 7 GODIŠNJICE: PETAR-PEDRO GOIĆ (Milan Orešković) str. 10 IN MEMORIAM: FRANJO MIHALIĆ (Jurica Gizdić) str. 12 UDK 796/799(091) CODEN: PHSPFG ISSN X

30 AUGUST LEŠNIK Beli - rođeni golgeter Zajednička fotografija igrača BSK-a i Građanskog na odlučujućoj utakmici u Beogradu Lešnik u sredini pored predsjednika Vlade Milana Stojadinovića, velikog navijača BSK-a. Tamo negdje potkraj šezdesetih godina, kada sam imao nešto više od deset godina, gledao sam s tatom utakmicu Partizan-Dinamo u Beogradu. Partizan je pobjeđivao, plakao sam kao ljuta godina. Tata me gleda i kaže mi: Kaj plačeš, nogomet ti je igra u kojoj uvijek igraju dvije momčadi: jedna zna kak igra, a druga igra kak zna. Tu nogometnu lekciju nikada nisam zaboravio, govori nam Ivica Lešnik, s kojim smo, o njegovom slavnom ocu, igraču Građanskog i jednom od najvećih golgetera na ovim prostorima, Augustu Lešniku Belom, razgovarali u Kazališnoj kavani, gdje je nakon karijere njegov otac provodio dosta vremena sa svojim prijateljima, ljubiteljima dobrog društva, kapljice, viceva i naravno - nogometa. Bio je beskrajno duhovit i zabavan, a društvo su mu najčešće činili njegovi bivši suigrači Cimermančić, Cizarić, pa Žarko Dolinar, Jerko Šimić, a dok je bio živ drugovao je i s Icom Hitrecom. Jedino nije podnosio golmane... govori Lešnik mlađi kojega je Beli dobio kada je već ušao u peto desetljeće života. August Lešnik-Beli, prva plava devetka i jedna od inspiracija Kreše Golika za njegov debitanski film Plavi 9 (1950.), bio je jedan od ključnih kotača one moćne i velike generacije Građanskog čiju je punu zrelost i najveće športske dosege spriječio Drugi svjetski rat: Glaser, Brozović, Dubac, Lechner, Jazbinšek, Kokotović, Cimermančić, WÖlfl, Lešnik, Antolković i Pleše (a tu su još bili Urch, Šoštarić, Đanić, Matekalo, Šuprina, Reiss, Zagoršćak, Canjuga, Lokošek i na koncu mlađahni Štef Bobek te trener Martin Bukovi). Počeo kao golman Bio je to moćni stroj koji su činili redom reprezentativci i osvajači titula prvaka države pod palicom i vodstvom velikog i dokazanog mađarskog trenera. Nažalost, Drugi svjetski rat smanjio je nogometne aktivnosti, a nakon njegova završetka Građanski je, kao i druga dva zagrebačka kluba, HAŠK i Concordia, jednom nerazumljivom i teško shvatljivom odlukom ukinut. Dio igrača nastavio je igrati u Dinamu, ali za neke je bilo već prekasno, jer godine su uzimale danak i polako su počeli odustajati od nogometa. August Lešnik rodio se u Zagrebu u osvit Prvog svjetskog rata 16. srpnja 1914., u obitelji koja je već više generacija živjela u gradu pod Sljemenom. Otac Stjepan bio je šofer kod imućne obitelji Deutch-Maceljski koji 2

31 su posjedovali cijeli kvart na potezu Jurišićeva-Palmotićeva. Mama Julija, kao što je bilo i uobičajeno u to vrijeme, bavila se domaćinstvom, kućom i djecom, malim Augustom i njegovom sestrom Ankicom. Živjeli su u ugodnom okruženju u Jurišićevoj ulici gdje je, tamo na početku 20. stoljeća, bio smješten bazen i tenisko igralište. Naravno, nije onda čudo što je mali August prvo počeo igrati tenis. Ipak, opredijelio se za nogomet: prevladali su nogometni geni budući da je njegov ujak bio Dragutin Vrđuka, prvi veliki golman na ovim prostorima, koji je branio boje šampionskog poslijeratnog Građanskog i bio prvi vratar nogometne reprezentacije Kraljevine SHS. Na golu je svoju karijeru počeo i njegov nećak, ali kako je bio malog rasta i slabašan, iz svoga preselio se u protivnički šesnaesterac što će se pokazati kao pun pogodak i za njega i za hrvatski nogomet. Bio je klasični dešnjak, ne naročito borben, niti oštar, nikad nije ostavljao dojam neke velike opasnosti, ali kao i svi rođeni golgeteri, u šesnaestercu se pretvarao u pravi stroj za golove. Zbog izrazito svijetle kose zvali su ga Beli. Kako u svojoj knjizi Velemajstori našeg nogometa piše športski publicist, nogometni djelatnik i Lešnikov prijatelj Jerko Šimić, Lešnik je imao upravo prirođeni dar strijelca. I to ponajviše desnom, rijetko kad lijevom nogom ili glavom. Imao je dobru tehniku vladanja loptom. Nije bio posebno borben, nikada nikoga nije ozlijedio, ali ni on nikada nije bio ozlijeđen, premda je igrao kao najistaknutiji igrač u navali. Čuvao se, izbjegavao je gužve, zbog čega su ga njegovi suigrači često zafrkavali da je zec... Ali, kad bi mu lopta došla i otvorio se i neznatan prostor prema cilju, uslijedio je brz i oštar udarac što je ponajčešće završavalo pogotkom. Bio je strijelac kakvog u životu nisam vidio, navodi Šimić. O tom davnom vremenu dvadesetih godina prošlog stoljeća, uvijek za šalu spremni i duhoviti Lešnik svojevremeno je doajenu hrvatskog športskog novinarstva Zvonimiru Magdiću pričao: Kak sam počel? Onak kak i moj ujak Dragec Vrđuka. Na golu. Između drveća na Ribnjaku, na Šalati, tam di je Piše: IVICA BULJAN August Lešnik-Beli, prva plava devetka i jedna od inspiracija Kreše Golika za njegov debitanski film Plavi 9 (1950.), bio je jedan od ključnih kotača moćne i velike generacije Građanskog čiju je punu zrelost i najveće športske dosege spriječio Drugi svjetski rat danas sklizalište. A kak su u razredu bila dva golmana, ja sam pobegel napred. I tu sam ostal. I niš drugo i ne bi igral. Samo centarfora. Hat-trick protiv Liverpoola Prve ozbiljne nogometne korake Lešnik je učinio sa 15 godina u nižerazrednom zagrebačkom klubu Derby, koji je bio sastavljen uglavnom od mlađih igrača koje su kasnije, ovisno o njihovoj kvaliteti, uzimali poznatiji zagrebački klubovi Građanski, HAŠK ili Concordia. Praksa je naime bila da reprezentaciju Zagreba ne čine isključivo najbolji igrači iz tri kluba, nego i daroviti igrači drugih zagrebačkih klubova. Nakon Derbyja prešao je u Spartu, jer je dobio namještenje u Gradskoj električnoj centrali koja je stajala iza toga kluba. Svršil sam zubotehničku, tražim zaposlenje, ide teško... Šparta, klub zagrebačke munjare i - zaposlenje. Činovničko. A prije toga, već sa 17 igral sam za reprezentaiju Zagreba, protiv Graza, a trideset i druge, sjećam se, i onu slavnu utakmicu protiv Beograda. Bilo je 6-1, briljirali su Hitrec i Aco Živković. HAŠK me promašil, a Hrvatska reprezentacija na prvoj utakmici odigranoj 2. travnja 1940., na igralištu Građanskog gdje je pobijeđena reprezentacija Švicarske s 4-0. Slijeva: savezni kapetan Jozo Jakopić, Emil Urch, Florijan Matekalo, Franjo Wolf, Zvonko Jazbec, Milan Antolković, Ivan Jazbinšek, Ivan Belošević, Zvonimir Cimermančić, Franjo Glaser, Ivica Glaser, Ivica Šuprina, August Lešnik i Mirko Kokotović. 3

32 AUGUST LEŠNIK ti bokca, pa sam s njima bil kuhan i pečen u kavani Zagreb, al niš - prolaze kraje mene kak kraj turskog groblja, pričao je Lešnik Magdiću. No, Beli je bio preveliki talent da bi tavorio u malim klubovima te je već godine prešao u Građanski gdje se stvarala nova i moćna šampionska generacija. Iskusnom Jozi Jakopiću, tvorcu tog Građanskog, nije promakao veliki talent. Magdić piše: Na ulici, u Ilici, pozvao ga je tadašnji veliki meštar zagrebačkog nogometa Jozo Jakopić: Beli, sutra igramo s Rapidom, igraš? Beli stoji paf i odgovara: Ali ja sam u Šparti! No. Jozo je sve zrihtal, pa je Beli najprije odigrao dvije pokusne utakmice protiv jake momčadi bečkog Wackera kojeg je Građanski dobio sa 4-2 te protiv vrlo jakog Rapida koji je poražen s 4-1, a plavokosi Lešnik kao vođa navale na svakoj utakmici postigao je po dva zgoditka... Sporazum je bio ubrzo gotov: za pristup purgerima Lešnik je dobio tadašnjih dinara. On je tim novcem kupio gradilište na početku Vinogradske ulice, piše Šimić i dodaje kako su plavi dobili strijelca koji im je dugo vremena nedostajao. Tuđman ga nije poslušao Potkraj tridesetih godina Građanski je bio i na turneji po Italiji. U Milanu je Beli, kako nam priča Ivica Lešnik, susreo svoje prijatelje iz djetinjstva, emigrante Didu Kvaternika i Eriha Lisaka, kasnije okrutne ustaške policijske čelnike: Nisu imali ni prebijene pare u džepu, pa im je tata kupio sendviče da se najedu. Kasnije mu je to koristilo i vojsku je odslužio u domobranstvu, a politika mu je uvijek bila mrska. Ipak, politika je uvijek bila tu, a on, kao igrač Građanskog u vrijeme NDH-a, uvijek je bio pod blagom sumnjom. No, druženja sa Šiblom, Belinićem i drugim partizanima su ga amnestirala, a srećom nisu znali kako je od gladi spasio njihove smrtne neprjatelje... Odmah nakon rata kada su dobili, mislim od Šibla, informaciju da se Građanski, Concordia i HAŠK ukidaju, počeli su raditi na uspostavi novog kluba. Kako je pričao, zatvorili su ih u jednu prostoriju i da tu smisle ime novog kluba. Prvi prijedlog je bio Turbina, ali je brzo zbog nezgapnosti otpao. Onda je Ivica Medarić, igrač Građanskog i HAŠK-a predložio da se novi klub zove Dinamo što je brzo prihvaćeno i tako je ostalo do danas. Ivica Lešnik se prisjeća i kako se njegov otac, potkraj života, oko Dinama zakvačio i sa samim vrhovnikom Franjom Tuđmanom: Tata, kao stari purger i igrač Građanskog, nije bio za to da se ide u promjenu imena Dinamo, jer on nikada nije bio komunistički. Tuđmanu je predložio da se samo u naziv doda godina, pa da se klub zove Dinamo i problem je riješen. Nažalost, Tuđman ga nije poslušao i dobio je problem za idućih deset godina... Nakon Wackera i Rapida uslijedila je i velika turneja Građanskog po Engleskoj gdje je Lešnik zabio hat-trick u slavnoj utakmici protiv Liverpoola (5-1), a Beli je još jednom pokazao kako je Građanski u njemu dobio pravog i velikog centrafora. U plavom dresu Beli se nazabijao golova kao nijedan igrač ni prije ni poslije njega. Imao je onaj za napadače i strijelce toliko potreban kratki i brzi trk, a zatim iznenadan oštar udarac, skoro redovno u ono pravo mjesto, gdje to vratar najmanje očekuje. Imao je posebno umijeće udarca. Njegov bi udarac najedamput planuo, a lopta samo sijevnula. Bio je pravi lovac na pogotke. Svog čuvara ili pak vratara uvijek je lovio na krivoj nozi, pa bi uputio loptu u neočekivani kut. Imao je pravi njuh strijelca. Golovi se postižu nogom, glavom i - nosom, rekao je jednom. Koliko sam puta vidio da je WÖlfl snažno pucao, vratar tek uspio odbiti loptu, ali upravo ispred Lešnika ili na njegovu nogu, a on bi je samo spremio na pravo mjesto, navodi Šimić. Priznaje da ni njemu ni drugima, a vjerojatno ni samom Lešniku, nije bilo jasno kako mu je to uvijek uspijevalo. Lešnik je jednom prilikom, odgovarajući na pitanje kako to on postiže golove i što pri tome misli, odgovorio kako se tu nema što misliti: Nek vratar misli. Moje je samo da udarim loptu kako ja to želim i da je pošaljem u mrežu... Tumačeći taj odgovor Šimić je analitički zaključio kako Lešnik zapravo nema onaj pravi, obični instikt strijelca, nego da ima instikt protivan strijelcu. U prvih 7 minuta, tri gola BSK-u! Urođeni instinkt strijelca sastoji se u tome da on i nesvjesno nešto gađa. A to nešto je u nogometnoj igri vratar. Zato često viđamo da pucači upravo pogode vratara, iako to svjesno nisu željeli niti htjeli. A to se događa zato što im je pojava vratara nesvjesni cilj. Lešnik je tim svojim osobenim instinktom gađao ne cilj, odnosno vratara, nego u prazni i nebranjeni prostor, tamo gdje inače drugi ne gađaju, zaključuje Šimić. Jedan drugi, i danas živući športski kroničar, legendarni radijski reporter Fredi Kramer ističe osobito Lešnikovu odličnu suradnju sa Franjom WÖlflom. - WÖlfl je imao udarčinu kao nitko. Golmani bi ipak često odbijali, tu snažno upućenu loptu, koja je u to vrijeme bila vrlo teška, ali gotovo u pravilu baš na noge Lešniku koji je bio neumoljivi egzekutor - ističe Kramer. Lešnik je nakon odlične turneje po Engleskoj odigrao još niz sjajnih utakmica na kojima bi redovito postizao po jedan ili više pogodaka. Jedna od utakmica koja je ušla u nogometne anale je i ona protiv najvećeg rivala beogradskog BSK-a u sezoni 1936./37. i koja je bila odlučujuća u borbi za naslov prvaka države. Igralo se u Beogradu, a tko pobijedi osvaja naslov. BSK-u bi to bio četvrti naslov za redom, a bio bi to i četvrti naslov Građanskom, s time da su purgeri od 1928.godine (kada su osvojili svoju treću titulu), bili bez trofeja. U blistavoj utakmici Građanski je pobijedio 4-0, a Leš- 4

33 Golman Liverpoola Hudson kupi loptu pred Lešnikom nik je u samo sedam prvih minuta postigao tri gola, dok je Pleše postigao onaj četvrti. Fredi Kramer prepričava što mu je Beli o toj utakmici pričao: BSK je bio moćan. S Mošom Marjanovićem, Vujadinovićem, Tirnanićem... Prije utakmice tadašnji predsjednik Vlade Milan Stojadinović pozdravio se sa igračima, a Moši je namignuo kao dobit ćemo ih, a ti ćeš zabiti golove. No Beli, koji je inače bio pravi džentlmen u kopačkama, nije dao... Lešnik i svi nogometaši nove moćne generacije Građanskog, u Zagrebu su dočekani kao heroji i veliki pobjednici nad snažnim i privilegiranim BSK-om, koji je tih tridesetih godina dominirao jugoslavenskim nogometom. Na zagrebačkom kolodvoru dočekalo ih je petnaest tisuća ljudi, a igrače su na rukama odnijeli u Gornji grad pred Banske dvore. Šimić u svojoj knjizi spominje i debitantsku utakmicu Lešnika za reprezentaciju Jugoslavije u Budimpešti: Mađari su od početka bili silno premoćni. U prvom dijelu Tirnanić je jednom pobjegao svom čuvaru i ubacio loptu u sredinu. Zahvatio ju je Lešnik i to je bilo neobranjivo za nas. Taj smo rezultat držali sve do pred konac utakmice. Mađari su usprkos svoje velike premoći tek izjednačili na 1-1, a zapravo jedina prilika koju je Jugoslavija imala bio je Lešnikov zgoditak, piše Šimić. U jednom velikom okršaju u četiri susreta između Građanskog i tadašnjeg mađarskog prvaka NAC-a iz Nagyvarda u proljeće 1945., neposredno pred zadnje utakmice i ukidanje kluba, Građanski je usred Budimpešte (poslije 2-0 i 1-0 u Zagrebu i 1-1 u Nagyvaradu) s 4-0 pobijedio tada najbolju mađarsku momčad u kojoj je igralo sedam reprezentativaca. Najbolji igrači su bili Bobek i WÖlfl, ali nenadmašan je bio Lešnik sa tri postignuta pogotka, odnosno nakon Liverpoola i BSK-a, bio mu je to treći veliki hat-trick. Ono što je još karakteriziralo Lešnika je da nikad nije volio izvoditi jedanaesterce... Član Dinamove uprave Beli je bio jedan od onih prvih velikih igrača koji su postajali idoli djece koja su željeli postati, ako ne tako veliki golgeteri, a ono veliki i dobri igrači. Još jedna legenda hrvatskog nogometa Zlatko Čajkovski je za svoje trenerske karijere često poučno prepričavao svojim igračima anegdotu sa Lešnikom kojeg je u jednoj utakmici njegovog HAŠK-a i Građanskog čuvao. Mlad, moćan, okretan i brz, Čajkovski Lešniku nije dao da diše: Beli se očito ljutio, jer nikako nije mogao doći do lopte. I tako cijelu utakmicu, sve do dvije minuta prije kraja. I onda sam samo u djeliću trenutka zakasnio, a lopta se upućena oštrim i snažnim udarcem našla u desnom kutu našeg vratara, pričao je Čajkovski. Poslije rata Lešnik je već polako gubio volju za nogometom. Igrao je još nešto za Dinamo i nižerazrednu Dubravu, a u neslužbenom meču protiv Rijeke postigao je još jedan svoj hat-trick. Ali novo vrijeme, novi ljudi, novi sustav igre, novi mladi i ambiciozni igrači..., sve ga je to tjeralo njegovoj novoj profesiji stomatologa, koju su izabrali i neki drugi nogometaši veterani poput Cimermančića, Reissa ili kasnije Čonča. 5

34 AUGUST LEŠNIK Od Derbyja do Dubrave Karijeru je započeo još u HŠK Derby, zatim je od do branio boje zagrebačke Sparte, dok je nogometnu zrelost dosegao i najbolje utakmice odigrao u Građanskom u kojem je proveo najveći dio svoje karijere, u razdoblju od do godine, da bi poslije rata Ivo Vrhovec, Branko Kralj i August Lešnik igrao još u Dinamu i nižerazrednoj Dubravi. Za Dinamo je odigrao i prvu službenu utakmicu 23. lipnja protiv selekcije tadašnjeg zrakoplovstva. Skupio je ukupno 19 utakmica za Dinamo, a kako je tada već ušao u četvrto desetljeće života, posvetio se igranju za nogometno manje zahtjevan nižerazredni klub iz zagrebačkog predgrađa. Ipak, na kraju karijere, u sezoni 1948/49, završio je opet u Dinamu. Za prve četiri godine u dresu Građanskog, dvaput je bio najbolji ligaški strelac (1937./38. godine sa 17 golova i 1938./39. sa 22 pogotka), a dvaput na drugom mjestu najboljih golgetera. S Građanskim je i bio prvak Jugoslavije, a godine osvojio je naslov prvaka Hrvatske. Odigrao je 11 utakmica za reprezentaciju bivše države, a igrao je i za reprezentaciju Hrvatske između i godine. U jugoslavenskoj reprezentaciji je debitirao 9. svibnja godine na utakmici s Mađarskom te je u svom debiju odmah i zabio gol koji je Jugoslaviji donio neriješen rezultat protiv jakih Mađara. Posljednju utakmicu za reprezentaciju Jugoslavije odigrao je 29. rujna 1940, također protiv Mađarske (0-0). Za reprezentaciju je dao ukupno 4 gola. Odigrao je 26 utakmica za reprezentaciju Zagreba ( ), a za hrvatsku reprezentaciju odigrao je devet utakmica (od do 1944.) i postigao 6 pogodaka. Prvi put nastupio je protiv Švicarske u Zagrebu (4-0), a posljednji put u Zagrebu protiv Slovačke (7-3). Ne volim igrača koji me prati u svlačionicu, pričao bi Lešnik, vjerojatno misleći pri tome i na omalenog i dosadnog Čika Čajkovskog. Tako je slavni hrvatski nogometni reprezentativac po završetku karijere radio kao stomatolog provevši najveći dio svog radnog vijeka u stomatološkoj poliklinici u Perkovčevoj ulici, a imao je i privatnu praksu. No, nije odustajao ni od nogometa - bio je jedno vrijeme i vrlo uvažen i utjecajan član uprave Dinama čije je utakmice često posjećivao obično komentirajući napadače čijom izvedbom nije bio često zadovoljan. Nije mogao razumijeti da tako rijetko pucaju na gol, a još manje da tako rijetko pogađaju cilj... Bajdu Vukasa poslao u Split I njegov sin Ivica igrao je nogomet baš u vrijeme kada je njegov otac bio važan čimbenik u upravi zagrebačog kluba: - Premda kažu da nisam bio loš, otac nikada nije intervenirao i nije bio previše zainteresiran za moju moguću nogometnu karijeru. Ne znam zbog čega je to tako bilo, ali znam da su drugi doživljavali da ja imam određene privilegije. Sjećam se, jednom prilikom došao sam po kopačke kojih nije bilo, a oružar mi je dao Čerčekove. Nastala je frka kako mali Lešnik može dobiti Čerčekove kopačeke. Valjda su to smatrali nekom posebnom povlasticom, jer tada je Čerček bio jedna od Dinamovih zvijezda prisjeća se Ivica Lešnik te dodaje da je njegov otac bio najzaslužniji za dolazak Rore i Jerkovića iz Šibenika u Dinamo, ali i za odlazak Bajde Vukasa u Hajduk: Nije on bio neki menadžer kao što je to danas, nego je sve išlo po nekim prijateljskim linijama, a Bajdi Vukasu, kako je dobro poznavao ovdašnje zagrebačke prilike, je kazao - Odi ti u Split, tam ćeš biti Bog. Mlađi Lešnik podsjeća kako je njegov otac dugi niz godina u listu Vjesnik imao rubriku za športsku prognozu: - Kao i uvijek, oko nogometa događale su se razne stvari, a stari je sve to naravno znao. U nekoliko navrata je pogodio i dvanaesticu. Netko se i obogatio na račun njegovih prognoza kaže Ivica Lešnik. I na koncu da još jednom spomenemo da je Beli pored svoga nogometnog umijeća bio poznat i kao veliki veseljak, koji je često predvodio pjesmu, a bio je i prepun viceva koji bi se kasnije prepričavali po Zagrebu. Zvonimir Magdić Amigo u svom posmrtnom slovu Belom u Sportskim novostima zapisat će: Nije li s Belim Lešnikom umro i zadnji purgerski duh? Duh Zagreba, onog pravog, šarmerskog, gospodskog miteleuropskog... Jer, gotovo leonardovsku svestranost duha, toliko koncentriranu u jednom čovjeku, još u nogometu koji je ne tomu tako davno zgražavao gimnazijske profesore, teško je sresti. Bilo ga je užitak slušati. Bio je doživljaj šetati s Belim na onom klasičnom potezu Jelačićevog i Martićeve, do doma mu u Ratkajevom prolazu. Koliko priča!? Koliko vica!? Koliko duhovitosti!? Za njega je sve bilo štos : i život i ta silna ljubav za dobru kapljicu, za lijepo pjevanje, za onaj jedan splin koji ga je okruživao i za nogomet i za golove a la lešnik... Kao što se i rodio u praskozorje krvavog Prvog svjetskog rata, tako je August Lešnik Beli, taj dobroćudni i mirotvorni duh Zagreba, i umro 24. veljače godine u svom gradu, u jeku jednog drugog rata. LITERATURA - Velemajstori našeg nogometa, dr. Jerko Šimić, Vlastita naklada, Zagreb Nogometni leksikon, Laksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb Sto godina nogometa u Hrvatskoj (pripremili Franjo Frntić i Dragutin Hripko), Zagreb, Sportske novosti, Zvonimir Magdić, 26. veljača Povijest športa, Zvonimir Magdić, br Croatia - nogometni klub, monografija, Fredi Kramer,

35 HAZENA U ZAGREBU Hazena sekcija HŠK Concordije po povratku sa turneje u ČSSR-u Slijeva: Vera Kremzir, Nada Bobinski, Zdenka Radović Kunštek, Ema Gršetić, učitelj i referent Bogdan Cuvaj, Ivka Tonković, Zlata Tonković i Melita Lovrenčić Razvoj češkoga rukometa Piše: DAMIR ŠKARPA Prije 85 godina u Hrvatskoj se prvi put spominje športska igra hazena. Ubrzo je postala iznimno popularna i uspješna, sve dok jednostavno nije - nestala... Ženska športska igra hazena prvi put se javlja u Češkoj, a ubrzo i u Slovačkoj godine. U Hrvatskoj se prvi puta spominje tek kao interna školska igra u 1. Đačkom športskom klubu Olimpija u Slavonskom Brodu. Igra je bila vrlo slična rukometu, pa se zbog razlikovanja često nazivala i češkim rukometom. Među djevojkama ova športska igra bila je iznimno popularna, posebice u sjevernoj kontinentalnoj Hrvatskoj. U Zagreb hazena stiže dvije godine kasnije od prve javno odigrane utakmice u Slavonskom Brodu. Premda je stigla sa zakašnjenjem, zagrebačke igračice spremno su prihvatile hazenu kao svoju omiljenu igru, podigavši je na visok stupanj kvalitete. Češku inačicu rukometa, sa svim regularnim pravilima i posebnostima, u Zagreb je donijela profesorica gimnastike Ivana Hirschmann. Igru je počela prezentirati ujesen u II. ženskoj realnoj gimnaziji (zgrada na gornjogradskom Trgu svete Katarine). Učenice su je s oduševljenjem prihvatile i počele je masovno igrati na srednjoškolskom igralištu u Tuškancu. 7

36 HAZENA U ZAGREBU Završavajući svoje satove gimnastike, profesorica Hirschmann redovito je dopuštala djevojkama igranje hazene. Djevojke su žustrom i veselom igrom na dva gola označenih stalcima za skokove u vis, dodavale loptu rukama s ciljem postizanja zgoditka. Ovaj rukomet isprva je bio igran na primitivan način, bez striktnih pravila, uz nadvikivanja i manjak prave opreme. Učenice šestog razreda navedene gimnazije (Ivana Tomljenović, Mercedes Goritz, Marija Baranyai i dr.) shvatile su da na ovaj način neće napredovati te su prihvatile poziv tada najjačeg športskog društva ne samo u Zagrebu već i cijeloj Hrvatskoj Hrvatskog akademskog športskog kluba (HAŠK). Pristupanje djevojaka iz II. gimnazije omogućilo je osnivanje hazena sekcije HAŠK-a u proljeće godine. Vera Kosić koja je bila članica ove skupine igračica u II. realnoj gimnaziji nije htjela pristupiti akademičarkama iz principijelnih razloga s obzirom na to da su joj u obitelji bili pristaše Concordije. Stoga je u ljeto krenula u osnivanje hazena sekcije pri Doček svjetskih prvakinja u hazeni na zagrebačkom željezničkom kolodvoru. Predsjednik saveza Antun Medved predaje cvijeće kapetanici reprezentacije Zlati Tonković Cuvaj HSK Concordia na čijem je čelu bila prof. Erna Skulje. Pročelnica Skulje imenovala je svoju rođakinju Veru za skautiranje i prikupljanje mladeži. Prve članice zelenih bile su regrutirane iz učiteljske škole u Medulićevoj ulici, i to Marijana Klokočki, sestre Milica i Ranka Mrkobrada, Božica Bossig, Vilma Veselić, kao i druge djevojke iz obližnjih kuća u Tratinskoj ulici (Nada Merkadić, Lela Haraminčić i dr). Prva javna utakmica u hazeni u Zagrebu odigrana je na igralištu u Maksimiru 30. srpnja između A i B sastava HAŠK-a. Slavila je prva ekipa (A sastav) sa Istaknula se buduća zvijezda na športskom nebu Ivana Tomljenović, koliko efikasnošću, toliko i drugačijim pristupu športu, ali i samom pojavom i elegancijom. Nešto kasnije, 7. listopada iste godine održana je prva utakmica kasnije velikih rivalki, HAŠK-a i Concordije u kojoj su akademičarke pokazale svoju superiornost nanijevši uvjerljiv poraz zelenima s 9-1. Kasnije će se taj omjer snaga u potpunosti okrenuti na stranu Concordije... Državni hazena savez osniva se 18. lipnja pod lakoatletskim savezom sa sjedištem u Zagrebu, zahvaljujući ponajviše zauzimanju njezina tajnika Ante Schnellera. Hazena se tako u cijelosti ukorijenjuje među zagrebačke puce. Zagrebački lakoatletski podsavez brzo reagira i od do organizira 1. Prvenstvo grada Zagreba u hazeni. Utakmice su igrane po jednostrukom bod sustavu, a sudjelovali su sljedeći hazena klubovi: HAŠK, 1. ženski sportski klub 2. Realne gimnazije Vesna, 1. Hrvatski građanski športski klub, HŠK Concordia i HŠK Penkala. Vjera u rad Bogdana Cuvaja Prvi prvak zagrebačkog podsaveza postao je HAŠK bez ijednog izgubljenog boda, a drugo mjesto ostvarila je ekipa Vesne. Međutim nije moglo bez problema. U Concordiji igračice su nezadovoljne stanjem u sekciji. Brojni neuspjesi početnih godina djelovanja i nestručno vođenje, dovele su do toga da su neke istaknute igračice napustile klub. Ostale upornošću uspjevaju ishoditi dozvolu za produženje sanacije kluba. Također od Saveza dobivaju dozvolu da same odaberu vođu sekcije i učitelja. One su bez zadrške tražile Bogdana Cuvaja koji je tada u Concordiji radio s lakoatletičarima i bio tajnik kluba. Ispočetka, tada mladi športski djelatnik nije htio prihvatiti poziv, no ustrajnošću igračica, na čelu s Claudius i Tonković, Cuvaj ipak prihvaća veliku odgovornost. Postaje glavni trener 20. lipnja imavši na raspolaganju 16 djevojčica od kojih je trebalo izabrati najtalentiranije. Cuvaj je bio ambiciozan i stručni vođa, vrsni pedagog. Svojim odlučnim i prijateljskim stavom ubrzo je stvorio uzornu radnu atmosferu. Na prvenstvu grada Zagreba doživljava debakl protiv tada još uvijek vrlo jake sekcije HAŠK-a, najjače hazena ekipe u tadašnjoj državi (poraz 26-0). Za Concordiju igrale su Zlata i Zora Claudius, Zlata Tonković, Ivka Žnidarčić, Ljubica Ivkanec, Ivka Barić i Ivka Tonković. Akademičarke su u to vrijeme bile neprikosnovene, pod vodstvom vrsnog trenera Lucijana Kovačića imale su u svojim redovima Mariju Baranyai, Matildu Flick, Alisu Šetina, Zdenku i Ružu Radović, Mercedes Goritz, Doru Vidrich te sjajnu Ivanu Tomljenović, kapetanicu i vođu, glavnog strijelca i pokretača ekipe. Zbog neslaganja u koncepciji rada i odnosu prema igračicama od uprave HAŠK-a, navedene igračice s iznimkom Flick i Vidrich, zajedno s trenerom Kovačićem odlučuju istupiti iz njihove hazena sekcije Iste godine disidenti osnivaju Akademski sportski klub (ASK). Ovaj klub trajat će svega četiri godine, do kada se gasi. Dio igračica vraća se u HAŠK, a dio će svoju 8

37 Postaju prepoznate i u svijetu, dobivaju mnoge pozivnice za gostovanja u Francuskoj, Čehoslovačkoj i Poljskoj. U lipnju hazenašice Concordije u Čehoslovačkoj bilježe šest pobjeda iz isto toliko odigranih mečeva. Iste godine u Zagrebu gostuje najbolji i najpopularniji hazena klub na svijetu Slavija iz Praga. Pred 3000 bučnih navijača na stadionu u današnjoj Kranjčevićevoj ulici, zelene pobjeđuju uglednog protivnika sa 7-5. Bila je to velika promidžba hrvatskog športa jer je ovaj rezultat odjeknuo u Europi. Trenutak s finalne utakmice državnog prvenstva HŠK Concordia - Jugoslavija Beograd Nada Bobinski (lijevo u bijelom dresu) postiže pogodak športsku karijeru nastaviti u drugom zagrebačkom klubu Concordiji. Zelene s Trešnjevke su pak proživljavale tešku krizu, uslijedilo je još niz poraza, prijetila je opasnost od gašenja hazena sekcije. Srećom, upornost, rad i sustavno vježbanje, uz ugled i vjeru u rad Bogdana Cuvaja izvukli su zelene na površinu vode. Nisu samo opstale već su preuzele primat u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji. Rekordne 72 utakmice bez poraza! Prijelomna godina za Cuvajeve izabranice bila je U klubu su već odlične i afirmirane igračice Nada Bobinski, sestre Tonković, Ivka Žnidarčić i Ema Gršetić. Pobjedama nad ASK-om zelene iz Tratinske ulice osvajaju prvenstvo Zagrebačkog podsaveza, i potom u velikom finalu pobjeđuju ljubljansku Iliriju s 12-8 osvojivši prvi naslov državnog prvaka. Iduće godine dolazi do skandala kada u polufinalu državnog prvenstva između Concordije i Ilirije nakon prekida i poništavanja utakmice dolazi do bojkota predstavnika zagrebačkog podsaveza, pa mnogi klubovi prestaju s radom. Spor oko završnice prvenstva riješen je u proljeće Uz zaključak svih predstavnika klubova tadašnje Jugoslavije da sjedište saveza treba vratiti u Zagreb, nakon što je kraće vrijeme bilo u Ljubljani... Zagrebački klubovi ponovno se obnavljaju, a Concordia je i dalje najjača. Započinje njihova rekordna dominacija koja ni dandanas nije dosegnuta u bilo kojem ekipnom športu. Od listopada i poraza od ASK-a do zaključno 30. svibnja godine i poraza u ČSSR-u od praške Slavije, igračice Concordije ostale su nepobijeđene. Odigrale su u tom razdoblju 72 utakmice (prvenstvene, međunarodne, prijateljske i kup) ostvarivši isto toliko utakmica bez poraza uz impresivnu gol razliku ! Medalje u Pragu i Londonu Igračice Concordije okosnica su državne reprezentacije koja na III. i IV. ženskim Svjetskim igrama osvajaju srebrnu (1930. u Pragu) i zlatnu medalju (1934. u Londonu), uz vodstvo Bogdana Cuvaja koji u međuvremenu postiže vrhunske domete i s nogometnom sekcijom zelenih. Bili su to slavni dani zagrebačke hazene i općenito hrvatskog športa. Dugo će se pamtiti doček svjetskih prvakinja na zagrebačkom željezničkom kolodvoru u kolovozu Gotovo Zagrepčana dočekalo je svoje omiljene puce i priredilo im srdačan i veličanstven doček izvikujući imena svih igračica u velikom oduševljenju. Ovaj velebni uspjeh u Londonu ostat će zabilježen kao prvi naslov neke jugoslavenske vrste u povijesti, a samim time i hrvatskih športaša i posebice športašica. Nakon dolazi do izraženije stagnacije hazene u Zagrebu. Uzrok tome dijelom leži zbog odlaska trenera Bogdana Cuvaja i kapetanice Zlate Tonković Cuvaj iz Concordije u Slavonski Brod, a dijelom zbog Ivana Tomljenović Meller, umjetnica i sportašica sve većeg utjecaja i popularnosti velikog rukometa u Hrvatskoj. Posebice se to odnosi nakon OI-a u Berlinu 1936., kada je MOO definitivno ukinuo svjetske ženske igre i organizaciju koja je tu manifestaciju podržavala. Labuđi pjev zagrebačkih hazenašica dogodio se kada Concordia osvaja posljednji šesti naslov prvakinja države pobijedivši (10-4) u finalu beogradski BSK u kojem je igrala Ivana Tomljenović Meller. Ubrzo nakon toga veći dio igračica odlučuje napustiti ovaj šport kojem su dale svoju mladost, a neke od njih prebacuju se na veliki rukomet koji će potom uhvatiti duboke korijene u našoj zemlji. LITERATURA: Jutarnji List dnevne novine, kolovoz-rujan 1930., Zagreb L. Mehulić: Ivana Tomljenović Meller Zagrepčanka u Bauhausu, Muzej grada Zagreba, Povijest sporta, broj III, 1972, Zagreb. 9

38 GODIŠNJICE: PETAR-PEDRO GOIĆ Športaš nad športašima Piše: MILAN OrEŠKOvIć Navršava se dvadeset godina od smrti Petra Goića, iznimne osobe, vrhunskog športaša i trenera koji se športom bavio i natjecao sve do duboke starosti... U povijesti hrvatske atletike bilo je puno iznimnih osoba koji su svoj život stavili u službu kraljice športova, a jedan od njih svakako je bio i Petar-Pedro Goić čija se karijera odvijala na dva kontinenta i pod zastavama dviju država. Petar Goić rođen je u Pražnicama na otoku Braču 23. ožujka godine. Sa roditeljima je godine napustio rodni otok i otišao u Punta Arenas, tada najjužniji grad na svijetu. Dvije godine po dolasku Goića u ovaj daleki grad, osniva se ogranak Hrvatskog sokola koji još i danas djeluje. U Sokolu, Petar i njegov brat Ivan stječu prva športska iskustva, a Pedro se kao 16-godišnjak počinje baviti nogometom koji je bio prisutan od početka doseljenja Hrvata na pašnjake Ognjene zemlje. Kako je Hrvatski sokol imao razne športske sekcije, Pedro se okušao još i u biciklizmu, boksu i hrvanju, no atletika je bila njegova sudbina... Osim bavljenja športom Pedro se školovao za knjigovođu i radio je u lokalnoj banci. Od do godine, Goić je bio predsjednik Hrvatskog sokola u Punta Arenasu, a kao atletičar bio je bacač kladiva, kugle, koplja i diska. Na prvenstvu Južne Amerike, održanom godine u Rio de Janeiru, zauzeo je peto mjesto, a na istovjetnom prvenstvu u Santiagu 1927., bio je i kapetan čileanske reprezentacije. Na Olimpijskim igrama u Amsterdamu godine nije mogao sudjelovati jer nije bio čileanski državljanin, ali je zato na Južnoameričkom prvenstvu u Buenos Airesu osvojio zlatnu, a njegov učenik, također Hrvat, Antonio Bartičević, srebrnu medalju u bacanju kladiva. Nakon dvadeset i jedne godine provedene u Južnoj Americi, Petar se, jedini od svoje obitelji, odlučio vratiti u domovinu. Naš prvak zelenog kontinenta ovjenčan športskom slavom najprije dolazi u Split, ali vrlo brzo odlazi u Zagreb gdje stupa u kontakt sa športskim djelatnicima koji ga odmah uvrštavaju u momčad HAŠK-a i državnu reprezentaciju tadašnje Jugoslavije za koju na Balkanskim igrama u Ateni osvaja prvo mjesto i zlatnu medalju u bacanju kladiva. Isti uspjeh, najboljeg na Balkanu u bacanju kladiva, Petar će ponoviti 1932., 1933., i godine. U navedenoj atletskoj disciplini Goić je pet puta bio prvak Jugoslavije i to 1931., 1932., 1933., i Jedan od najzanimljivijih podataka iz bogate atletske biografije Petra Goića je da je godine bio prvak Čilea i prvak Jugoslavije u bacanju kladiva. Kao stalni reprezentativac Jugoslavije, Goić sudjeluje na Olimpijskim igrama godine u Berlinu i na Europskom prvenstvu u Bernu. Od do godine Petar Goić živio je u Bjelovaru, gdje je bio učitelj mnogim atletičarima, nogometašima i gimnastičarima, među kojima i čuvenom bacaču kladiva Ivanu Gubijanu koji je na prvim poslijeratnim Olimpijskim igrama godine u Londonu osvojio srebrnu medalju, koja je bila i prva atletska medalja za Jugoslaviju na velikim priredbama. Gubijan, koji se zbog boljih uvjeta za bavljenjem atletikom preselio u Beograd, u svakoj je prigodi isticao da je za njegovu veliku atletsku karijeru najzaslužniji upravo Petar-Pedro Goić. Godine Goić se iz Bjelovara seli u Zagreb, bolje reći u Atletski klub Dinamo gdje aktivno nastupa kao šezdesetogodišnji bacač kladiva, diska, koplja i kugle te je i trener juniora. Na stadion Dinama svakodnevno je odlazio na treninge sljedećih 40-ak godine, točnije do 1990., odnosno do svoje 94. godine! Kao trener pomlatka otkrio je tajne u bacanju kladiva i podučio svog sina Dražena, koji je šezdesetih godina bio državni reprezentativac, a godine imao je najbolji juniorski rezultat na svijetu. Produkt njegove škole bio je i 22 puta seniorski prvak Jugoslavije i Balkana Srećko Štiglić, pa Darko Varošanec, Marijan Petrak i deseci drugih bacača. Športska trenerska priča završava na unuku Zlatanu, najmlađem Goiću, koji u svojoj športskoj kolekciji ima medalje i diplome za odlične rezultate u plivanju, skijanju i klizanju. Petar Goić je odgojio mnoge vrhunske bacače, ali je Ivan Gubijan bio njegov najveći 10

39 športski proizvod... Danas bacačka škola AK Dinamo- Zrinjevac i novouređeni tereni za trening bacača nose Pedrino ime. Petar Goić nikada nije prekinuo redovito treniranje, pa je bio izvrstan natjecatelj i u veteranskoj kategoriji, a četiri zlatne medalje osvojene na SP-ima u već poodmakloj dobi u sve četiri bacačke discipline bile su putokaz mlađim generacijama. Pedro je i nositelj srebrne medalje sa SP na 100 metara u tada najstarijoj kategoriji (+70), a posljednju medalju, i to zlatnu, osvojio je na Prvenstvu Europe u atletici za veterane u Goteborgu u Švedskoj godine, kao daleko najstariji sudionik prvenstva. Bila mu je 81 godina... Na jedno od veteranskih prvenstava u Skandinaviji, Pedro se uputio na motoru s prikolicom, u društvu svog prijatelja čuvenog maratonca Emila Zemljaka... Kako je taj sokolaš zdravim načinom života, u koji je bio uključen redoviti trening, davao primjer i u kasnim 80-im godinama života, svjedoči i primjer kada mu je liječnik zabranio dizanje utega, a Pedro je kao nadomještaj izmišljao razne prirodnije, ali podjednako naporne vježbe. U hladnim zimskim danima viđali smo ga kako na našim nekadašnim bacalištima radi zgibove na nekoj od grana drveća u Maksimiru. Često je te vježbe izvodio samo u plavim gaćicama sa podvrnutim pojasom i bez majice. Bilo je to vrijeme kada se presvlačilo u klupske trenirke koje su bile u hladnom magazinu svlačionice pod sjevernom tribinom grijane na uljanu peć na kojoj je zimi oružar Stjepan Gotal u velikom plavom loncu kuhao čaj od šipka... Pedro Goić je desetljećima, pedatnošću bankovnog službenika, obnašao i dužnost tajnika kluba. Zapamtili smo ga i po tome što je uvijek prije bacanja u koš u cijelosti iskoristio poleđine pojedinih računa, potvrda, priznanica..., a mnogi su u tome prepoznavali i njegove bračke korijene. Vrhunac njegove brižljivosti dogodio se jedne veljače pri kraju prošlog stoljeća. U tom mjesecu se predaju završni računi i to je Pedro desetljećima predano radio, pa je i tog ranog jutra uznemireno dotrčao do tadašnjeg predsjednika kluba Borisa Stepinca podjećajući ga da nije odnio završni račun u Finu zaboravivši pritom da je već godinama u mirovini... Preminuo je u 99. godini u Zagrebu 19. siječnja godine i sahranjen je na groblju Mirogoj. LITERATURA: - Jurica Gizdić (2014.) Kovači hrvatskih olimpijskih odličja - Dane Mataić Pavičić (1995.) Povijest športa - Dane Mataić Pavičić (1998.) Hrvati u Čileu - životopisi - Milan Orešković (2012.) Zagrebački atletski savez Milan Orešković (2002.) Zagrebačka atletika od do godine - Vilko Luncer-Milan Orešković (2002) 90 godina Hrvatskog atletskog saveza godine 11

40 IN MEMORIAM FRANJO MIHALIĆ (Kutina, 9. ožujka veljače Beograd) U Beogradu je u dubokoj starosti preminuo najstariji živući olimpijac na ovim prostorima i nositelj srebrne olimpijske medalje Franjo Mihalić. Rođen je 9. ožujka godine u Kutini. Kada je imao tri godine, obitelj mu se doselila u Zagreb gdje je živio do godine. Tada je bio grafički radnik u Vjesnikovoj tiskari i dugoprugaški rekorder, član zagrebačke Mladosti. Pošao je u vojsku u Suboticu, odakle ga je Varaždinac Artur Takač odveo u Partizan i obrnuo mu životopis. Postao je atletski as svjetske vrijednosti. Čak i sažeti popis športskih dragulja Frane Mihalića traži dulji prostor. U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj bio je višestruki reprezentativac i pobjednik na natjecanjima u Bratislavi, Budimpešti, Sofiji, Subotici i Bukureštu. U majici Partizana i jugoslavenske vrste 28 puta rušio je državne rekorde u trčanju na 5, 10, 20 i 25 kilometara i na jedan sat. Do danas nitko nije premašio njegovo najbolje vrijeme na 25 kilometara iz godine, ostvareno na stadionu u finskom gradiću Laperanta, nakon što je istrčao 62,5 kruga! Franjo Mihalić sudjelovao je na Olimpijskim igrama u Helsinkiju, u Melbourneu i u Rimu. U Melbourneu je osvojio srebrnu medalju u maratonu s vremenom 2:26,32. Četiri godine ranije u Helsinkiju, osvojio je 18. mjesto na metara, a u Rimu, u 39. godini života, bio je 12. u maratonu s 2:21,52. Uz olimpijsku medalju, u Mihalićevoj niski dva su prva mjesta na ponoćnoj Silvestarskoj trci u Sao Paulu i jedno drugo, iza češke lokomotive Emila Zatopeka. Ime mu je upisano u zlatnim knjigama prvaka najuglednijih svjetskih maratona u Bostonu, Londonu, Tokiju, Moskvi, Ateni (još drži rekord staze od povijesnog polja Maratona do olimpijskog stadiona u grčkoj metropoli), triput u Milanu, četiri puta na utrci Pet mlinova u Genovi u Italiji, dvaput na krosu lista Le Soire u Bruxellesu i pet puta na Krosu nacija u Parizu. U Parizu je godine postao prvi službeni prvak svijeta u krosu. Statističari su izračunali da je kao aktivni trkač Mihalić istrčao 1075 utrka i prevalio kilometara, ne ubrajajući one u veteranskoj dobi. Mnogi ne znaju da je Mihalić stupio u šport kao biciklist, a igrao je i nogomet u zagrebačkom Grafičaru, na desnom krilu. Jasno, bio je najbrži igrač... Kada su u Zagrebu godine bile Radničke sportske igre, nagovorili su ga da zastupa Grafičar u krosu. Po savskom nasipu je krenulo oko 200 natjecatelja, a na 400 metara do cilja ostala su samo dvojica - izvjesni Zelčić i Franjo. U završnici je pobijedio Zelčić, za jedan metar. Tada su počeli pritisci da dođe u atletičare i da se ostavi biciklizma, što je Franjo i prihvatio. Kada se potpuno okrenuo trčanju, vrlo brzo je počeo obarati rekorde Kraljevine Jugoslavije na pet, a potom na 10 kilometara. Trčao je Franjo Mihalić i za zagrebačku Concordiju i triput je bio proglašen najboljim športašem NDH. Zahvaljujući tome što je bio vrhunski športaš, dugo se izvlačio od vojske, sve do godine kada je obukao domobransku uniformu. Ali brzo je došlo do sloma, pa Franjo nikada nije vidio front. Godine Mihalić je jedan od osnivača Omladinskog fizkulturnog društva Mladost, a onda je otišao u vojsku u Suboticu, te potom u Partizan. Za kraj, jedna zanimljivost: Francuz Alain Mimoun, Hrvat Franjo Mihalić i Finac Veika Karvonen u Melbourneu su se okupili i 2006., točno pola stoljeća nakon slavnog maratona gdje se Franjo okitio srebrnom olimpijskom medaljom. Okupio ih je najveći športski list, L Equipe. Franjo Mihalić, istinska je športska legenda, jedna od najvećih na području cijele bivše države, bio je najbolji športaš Jugoslavije u izboru Narodnog sporta 1952., i godine. Preminuo je 14. veljače godine u Beogradu, a sahranjen je u Aleji velikana na beogradskom Novom groblju. (Jurica Gizdić) 12

41

42 Olimp 42

43 Nastanak modernog športa: streljaštvo Prvo vatreno oružje konstruirano je u Kini, u 13. stoljeću, nakon što je u 9. stoljeću izumljen barut. Ne zna se pouzdano kako je barut došao u Europu, je li to bilo Putem svile ili invazijom Mongola u 13. stoljeću, ali relativno brzo nakon Kine vatreno oružje javlja se i u Europi. Krajem 13. stoljeća u Italiji se koriste mali prijenosni topovi, a u 14. stoljeću rani oblici vatrenog oružja koristili su se već u ratovima u Rusiji i Engleskoj, nakon čega se ubrzo šire po cijeloj Europi. Kako su ljudi oduvijek bili isti i međusobno se natjecali na svaki način, kako i gdje god je bilo moguće, odmjeravanje snaga u streljaštvu započelo je vrlo rano. Prvo streljačko udruženje u kojem se gađalo vatrenim oružjem (koje je zacijelo bilo rezultat dužeg prethodnog razdoblja neformalnog odmjeravanja snaga), osnovano je godine u švicarskom Luzernu. Udruženje je natjecanja u gađanju organiziralo nedjeljom i snabdijevalo natjecatelje prahom i olovom. Svaki strijelac je za gađanje koristio vlastito oružje, a gađali su drvene mete ukrašene raznim heraldičkim simbolima.te mete, obilježene krugovima, bile su učvršćene i do 30 metra iznad zemlje, a najbolje plasirani strijelac osvajao je titulu kralj strijelaca. Kasnije se uvode drvene mete sa crno-bijelim poljem i krugovima, obično promjera oko jedan metar. Na natjecanju bi, čovjek koji je bio zadužen da bude pokazivač, pokazao pogodak nakon čega bi zakrpao metu drvenim čepom. Svaki pogodak, bilo gdje u metu, bio je, s obzirom na nesavršenost tadašnjeg oružja uspjeh. Najveća udaljenost strijelca od mete iznosila je 100 metara, dok je u isto vrijeme meta za gađanje samostrelom, iz kojeg se gađalo znatno preciznije, postavljana na 130 metera i više. Natjecanja u gađanju samostrelom održavana su uglavnom zajedno sa natjecanjima u gađanju vatrenim oružjem (a i danas su u većini država, pa i kod nas, u sastavu streljačkih saveza). Inače, samostrel je, zbog svoje ubojitosti, u prošlosti dugo smatran podmuklim i neviteškim oružjem koje je izjednačavano s razbojnicima i koljačima, pa ga je čak i Crkva izopćila na Drugom lateranskom saboru godine i smio se upotrebljavati samo protiv nevjernika. Natjecanja u gađanju vatrenim oružjem postaju s vremenom popularna Streljački šport kroz stoljeća Piše: ANA POPOVČIĆ Kako su ljudi oduvijek bili isti i međusobno se natjecali na svaki način, kako god i gdje god to bilo moguće, odmjeravanje snaga u streljaštvu započelo je vrlo rano... i izvan Švicarske, pa su tako godine na čuvenom gađanju u Zürichu sudjelovali i strijelci iz Innsbrucka i Frankfurta. Tom prilikom je 460 strijelaca gađalo samostrelom, a 236 puškom na kolo poznatijom pod imenom - arkebuza. S razvojem i daljnjim usavršavanjem vatrenog oružja povećavao se i njegov domet i preciznost. U 16. stoljeću organiziraju se natjecanja na kojima su mete postavljene na udaljenosti 250 do 280 koraka od strijelca. U gradovima su uređivane streljane, pa na primjer Prag ima u to vrijeme čak nekoliko streljana koje su služile za vježbanje i natjecanja. Mnogi njemački muzeji u svojim zbirkama imaju oslikane drvene mete (najstarije datiraju u sredinu 16. stoljeća) koje su bile izrađene posebno za vjenčanja. Običaj je bio da gosti gađaju u metu koja nakon vjenčanja ostaje domaćinu za uspomenu na taj dan. U to vrijeme gađanje vatrenim oružjem u metu postalo je omiljena zabava i razonoda u većem dijelu Europe, a posebno u germanskim zemljama. Početkom 17. stoljeća u Salzburgu je sagrađena jedna od najbolje konstruiranih i opremljenih streljana onoga vremena. Bila je duga oko 230 metara, oko 137 metara široka, sa šest meta i nadstrešnicama za strijelce, a grudobran je bio izveden kao zid visine pet metara. U Rusiji streljaštvo ima dugu i bogatu tradiciju koja je kasnije rezultirala i brojnim olimpijskim medaljama. U 19. stoljeću formiraju se mnoga streljačka udruženja i klubovi za časnike, amatere i građanstvo, najviše u Sankt Peterburgu, a sve je započelo godine kada je carica Ana napravila streljanu na svom dvoru. Mete u koje se pucalo bile su žive ptice, a najprecizniji strijelci dobivali su pehare obložene zlatom i dijamantima. Ubrzo su carski turniri u streljaštvu postali tradicija... Mučenje životinja u cilju zanimljivijih streljačkih meta nije bilo samo ruska specijalnost. U Sjedinjenim Američkim Državama pucanje iz vatrenog oružja bilo je način života. Doslovno je svako naselje za vikende i praznike organiziralo natjecanje u pucanju, a često bi takvim događajima prisustvovalo stoti- 43 Olimp

44 Nastanak modernog športa: streljaštvo nu i više strijelaca. Obično bi meta bila daska s oznakom X, ponekad i drvena ptica na nekom štapu, ali sasvim uobičajeno bilo je i gađanje živog purana koji bi bio zavezan iza kutije ili nekog većeg kamena, na način da su mu izvirivali samo vrat i glava. U Velikoj Britaniji, gdje je streljaštvo također uživalo silnu popularnost (kraljica Viktorija opalila je prvi hitac na prvom natjecanju National Rifle Associationa godine), uobičajeno je bilo i pucanje na golubove. Godine u predgrađu Londona, Ealingu, osnovan je prvi klub za pucanje na žive golubove, nazvan Old Hats Tavern. Naziv Old Hats (na engleskom stari šeširi ) nije izmislio neki šaljivi član kluba, već opisuje način na koji se organiziralo gađanje. U zemlji su iskopali rupe u koje su stavljali žive golubove i prekrili ih starim šeširima, a šešire su zatim prevrnuli pomoću dugačke žice. Sredinom 19. stoljeća umjesto šešira počinju se upotrebljavati kutije-zamke, odnosno trap (engleska riječ za zamku, ali izraz se koristi i kod nas u gađanju glinenih golubova). U to vrijeme postojalo je već nekoliko klubova specijaliziranih za gađanje Važan korak u razvoju streljačkog športa učinjen je krajem 19. i početkom 20. stoljeća kada su preciznije razgraničene pojedine discipline živih golubova u Engleskoj, a nova disciplina ubrzo se proširila i na ostatak Europe i Sjedinjene Američke Države. U slučaju kada golub ne bi izletio iz zamke nakon dizanja šešira, gađanje bi se proglašavalo nevažećim te bi strijelac dobio novi pokušaj. No, događalo se i da jadna ptica u nekom trenutku ipak poleti, ali sa zakašnjenjem. U takvim slučajevima, da bi spriječili promašaj (strijelac na primjer spusti pušku neposredno prije nego golub poleti), strijelci su znali jednostavno pogoditi zamku ako ptica nije odmah poletjela. Da bi se osiguralo da će golub poletjeti, u neke zamke stavljane su različite naprave koje bi u datom trenutku preplašile pticu. Postojao je i drugi, manje poznat i manje uobičajen način gađanja živih golubova, a taj je uključivao osobu specijaliziranu za bacanje goluba na način da strijelcu bude što teže pogoditi ga. Pomalo je neobično da su zamjenu za gađanje živih golubova, iz ekonomskih ali i etičkih razloga uveli Amerikanci, s obzirom na to da je gađanje živih golubova danas još uvijek legalno u SAD-u, dok u Europi već dugo nije (u Velikoj

45 Britaniji zabranjeno je godine). Američki kapetan Bogardus, Ira Payne i Carver prvi su sredinom 19. stoljeća propagirali novu disciplinu i gađali staklene kugle i glinene golubove puškom sačmaricom. Važan korak u razvoju streljačkog športa učinjen je krajem 19. i početkom 20. stoljeća kada su preciznije razgraničene pojedine discipline. Streljaštvo je na programu modernih olimpijskih igara od njihovog osnivanja. U početku su postojale discipline s vojničkom puškom, pištoljem, kao i gađanje pokretnih meta vepra, jelena te živih golubova. S vremenom su se na Igrama definirale ove discipline: pištolj, pištolj brza paljba, standardni i zračni pištolj, velikokalibarska puška, standardna, malokalibarska i zračna puška (mogu biti ležeći, stojeći i klečeći stav), sačmarica trap, dupli trap i skeet te pokretne mete. Inače, skeet je, kao i trap, gađanje sačmaricom na leteće mete u zraku na polukružnoj streljani. Za razliku od trapa gdje su polet i kut leta mete u raznim pravcima, kod skeeta postoje dva fiksna pravca leta mete. U početku su svi natjecatelji u streljaštvu na Olimpijskim igrama bili muškarci, makar ženama nastup nije bio izričito zabranjen. Žena je napokon osvojila olimpijsku medalju tek godine na Igrama u Montrealu. To je bila Amerikanka Margaret Murdock koja je osvojila srebro u pucanju puškom (tri pozicije). Koliko joj je u njezinoj športskoj karijeri bilo teže nego muškarcima, dokazuje i podatak da kao studentica na Kansas State Universityju dugo nije mogla ući u sveučilišnu streljačku ekipu iz razloga što je bila žena, premda je bila bolja od svih muških članova. Od godine organiziraju se zasebno ženske discipline na Olimpijskim igrama. Iako je prvo svjetsko prvenstvo u streljaštvu organizirano još 1897., Međunarodni streljački savez osnovan je godine u Parizu pod nazivom Union International de Tir (UIT). Reorganiziran je i godine, a danas se službeno zove International Shooting Sport Federation (ISSF). LITERATURA: Milivoj Stanojević i Miljenko Zečević, «Streljaštvo», Enciklopedija fizičke kulture, II. svezak, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1977., The long history of archery As people have always been the same, competing in every way, however and whenever it was possible, the shooting competitions started quite early as well. The first shooting association that used the firearm (which was certainly the result of a longer period of informal competing) was founded in 1466 in Lucerne, Switzerland. The maximum distance of the target was 100 Margaret Murdock meters and in the beginning, each hit in the target, due to the imperfections of contemporary weapons, was a success. In the early 17th century in Salzburg (Austria), one of the bestdesigned and equipped shooting ranges of that time was built. In Russia, shooting has a long and rich tradition, which has resulted in a number of Olympic medals, while in the US shooting with firearm was a way of life - literally every village organized a shooting competition for weekends and holidays. In 1812, in a London suburb of Ealing, the first live pigeon-shooting club was founded. The club was named the Old Hats Tavern, because the pigeons were placed in the hole in the ground and covered with old hats. An important step in development of shooting was made in the late 19th and early 20th century, when certain individual disciplines were more precisely delimited. Shooting is present at the Olympic Games from the very beginning. Initially, all the competitors were men, although women s performance was not explicitly banned. The American Margaret Murdock was the first woman to win an Olympic medal (in 1976 at the Games in Montreal). (Ana Popovčić) 45 Olimp

46 Znanost i šport Kad bitno postane Nerijetko nam kroz glavu prođe misao kako stvari nisu baš uvijek onakve kakvima se na prvi pogled čine. Pri tome ne mislim na teorije paralelnih svjetova ili paralelnih stvarnosti, kao u znanstveno-fantastičnom klasiku Matrix iz 1999., već na sasvim svakodnevne pojave iz društvenog života. Primjerice, velika većina ljudi govori kako je zdravlje najvažnija stvar na svijetu. S obzirom na opće poznatu činjenicu kako bi se velik broj onih koji to tvrde radije odrekao zdravlja, pa čak i života, nego vlastitog ponosa, iskrenije bi zvučali kad bi s onim karakterističnim izrazom lica zabrinuto rekli: U današnje vrijeme najvažnije je sačuvati ponos i vlastiti ego! O djeci i mladima, važnosti športa, beskrajnoj i bezuvjetnoj ljubavi prema športu, govore brojni volonteri u upravama klubova i saveza. Svakodnevna Piše: MIROSLAV HRŽENJAK Prepoznatljivost hrvatskih športaša u čitavom svijetu zapravo govori o tome koliko je šport doista bitan. Ne samo zbog osvojenih medalja, već i zbog kvalitete motivacije tih športaša, čarobne formule uspjeha koju športaši poznaju praksa, međutim, sastoji se od različitih sudskih parnica, medijskih prozivki među športskim neistomišljenicima te raznih drugih stvari u kojima trpe jedino športaši. Zbog toga je ponekad teško povjerovati da je tim dobrotvorima interes djece i mladih ispred potrebe za tjeranjem vlastite pravde. U želji da rasvijetlimo takve društvene situacije kojih su glavni protagonisti ljudi koji nerijetko rade jedno, govore drugo, a misle treće, dolazimo do jednog od najvažnijih i središnjih predmeta rasprave u psihologiji, nečeg što se nalazi u središtu biološke, kognitivne i društvene regulacije - do područja čovjekove motivacije. Što je to što čovjeka potiče na djelovanje? Je li to potreba za identifikacijom s nekom društvenom skupinom, primjerice intelektualnom društvenom elitom, pritisak okoline i očekivanje roditelja da dijete postane vrhunski športaš kad već otac nije uspio, ili jednostavno onaj unutarnji osjećaj da se nešto radi zato što se u tome uživa i zato što nas to čini sretnima i ispunjenima. Ne ulazeći u dobro razrađenu znanstvenu metodologiju za procjenu čovjekove motivacije, ponekad je dovoljno vrlo malo da se razotkriju čovjekovi istinski motivi. Karakter i vrsta motivacije najprije se vidi na rezultatu. Športaš koji je intrinzično motiviran za bavljenje športom uživa u njemu - u napredovanju, u rezultatima koji mu dolaze nakon višegodišnjeg rada, poraz prihvaća partnerski, dakle, kao priliku da još bolje usavrši svoju izvedbu, poboljša motoričke i druge sposobnosti. Uz ovaj, da tako kažem idealni model motivacije, postoji čitav niz drugih vrsta motivacije. Tamo gdje je naglašena vezanost športaša za identitet pobjednika, gdje se pobjeda ne smatra rezultatom uloženog napora već posljedicom superiornih sposobnosti u odnosu na protivnika, kvaliteta motivacije znatno je niža, a niža je i perspektiva takvog športaša. Još je niža kvaliteta motivacije kod djeteta športaša koje se športom bavi kako bi izbjeglo osjećaj krivnje nametnute od strane roditelja. Takvo dijete kupuje pažnju i ljubav roditelja na način da ispuni njegova očekivanja. Ono rijetko kada dulje ostane u športu ili postigne neke značajnije rezultate... Kvalitetnim i stručno-pedagoškim pristupom može se utjecati na kvalitetu motivacije, motivacije za bavljenje športom i postizanje rezultata, motivaciju za ostvarivanje poslovnih i životnih ciljeva, motivaciju za kvalitetno rukovođenje ljudima i sustavima, motivaciju za životom i sl. Kako smo naveli, najkvalitetnija vrsta motivacije, dakle ona intrinzičnog tipa, siguran je put do uspjeha, kako u športu, tako i u brojnim drugim aspektima čovjekovog života. Međutim, ovo vrlo bitno područje čovjekovog života važno je proanalizirati i zbog čitavog niza okolnosti koje ubijaju intrinzičnu motivaciju. Prvenstveno, to su rokovi, norme, prisilna evaluacija učinaka, nametnuti ciljevi, razne druge stvari koje nam se dnevno prezentiraju kao model uspjeha, a zapravo su model sigurnog neuspjeha. Nadalje, tu možemo prepoznati i pretjerano detaljiziranje putem zakonskih normi, koje nerijetko, umjesto da potiču ljude na stvaralaštvo i kreativnost, zapravo odvraćaju od djelatnosti. Već kad se spominju pravni, ali i neki ekonomski aspekti društva ili športa, važno je istaknuti da bi navedene dvije djelatnosti u većini slučajeva trebale biti svojevrsni servis društvu. Hipotetički gledano, društva čiji se razvoj koči zbog neujednačenosti zakona i temeljnih djelatnosti, nema blistavu perspektivu. To su društva u kojima bitno postaje nebitno, a ne toliko bitno postaje vrlo bitno. Jesu li brojni zakoni koji se vežu uz športsku djelatnost, primjerice relativno novi Zakon o udrugama ili prijedlog novog Zakona o sportu u funkciji razvoja športa, pokazat će vrijeme. Primjer športaša koji se športom bavi kako bi izgradio imidž arhetipskog mučenika, trenirajući četrnaest sati na dan podsjeća na razne nepomirene Olimp 46

47 nebitno 47 Olimp

48 Znanost i šport menadžere koji stalno ističu da im je dvadeset i četiri sata koliko traje dan premalo. Usput rečeno, većina njih svoj je problem riješila ustajanjem ujutro sat vremena ranije. Ne ulazeći u to radi li se o rukovođenju velikim sustavima, proizvodnji, industriji, izvozu, kvaliteti zdravstvenih usluga, kvaliteti obrazovanja, raznim kreditnim rejtinzima ili bilo čemu drugom, ako je kvaliteta motivacije onih koji su najodgovorniji u svom segmentu visoka, dakle ako je motivacija intrinzična, uspjeh neće izostati. O tome ne govori samo znanost, već i filozofija, religija, popularna psihologija, ali i brojni primjeri iz cijelog svijeta. U športu je mjerilo uspjeha rezultat. Zagrebački su športaši, primjerice, u godini na europskim i svjetskim kupovima i prvenstvima, samo u konkurenciji kadeta, juniora i seniora osvojili oko 250 medalja. Na temelju toga može se donijeti samo jedan zaključak, a to je da se sve do jednoga radi o športašima visoke kvalitete motivacije, dakle športašima koji se bave športom zato što to jednostavno vole, što istinski uživaju u onome što rade. Prepoznatljivost hrvatskih športaša u čitavom svijetu zapravo govori o tome koliko je šport doista bitan, ne samo zbog osvojenih medalja, već i zbog kvalitete motivacije tih športaša, čarobne formule uspjeha koju športaši poznaju. Sastojak te formule, metaforički rečeno, nije u znanstvenim analizama, kaznenim odredbama niti diskriminaciji političkih i drugih neistomišljenika. Formula se skriva duboko u srcu športaša, u njegovim športskim ciljevima, vjeri u sebe, onom sjaju u očima koji govori više od bilo kojih riječi. Iako se u riječima tih športaša ne nalazi latinština, metajezik znanosti, radi se o nečemu itekako vrijednom, nečemu što bi moglo i trebalo biti formula uspjeha, putokaz za bolje i kvalitetnije sutra. LITERATURA Barić, R. and Bucik, V. (2009). Motivational differences in athletes trained by coaches of different motivational and leadership profiles. Kinesiology 41, 2: Bosnar, K. i Balent, B. (2009). Uvod u psihologiju sporta. Društveno veleučilište u Zagrebu, Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu Duda, J. L., Chi, K., Newton, M., Walling, M. D. i Catley, D. (1995.). Task and ego orientation and intrisic motivation in sport. International Journal of Sport Psychology, 26, Goleman, D. (1995.). Emocionalna inteligencija. Zagreb, Mozaik knjiga Motivation for practicing sports There are several types of motivation. The one of highest quality, the intrinsic one, is characteristic for people doing something because they simply like and enjoy it. Intrinsically motivated athletes achieve the greatest success, they remain in the sports for the longest period and they are the best promoters of sports after the end of their active playing career. On the other hand, the children practicing sports only in order to meet the expectations of their parents and their unfulfilled sports ambitions rarely remain long in sports or achieve a great result. The athletes very well know the formula for success. One part of it certainly makes their love for that they are dealing with, that is, the quality of their motivation for practicing sports. Judging by this, the development of a number of different activities or formula for success lies largely in the methods of development of intrinsic motivation the motivation because of which a man is doing something because he loves it, and not because he is forced to do it. (Miroslav Hrženjak) OD36 99 DOMYOS GIRJA OD

49

50 Međunarodni olimpijski odbor Tekst: SAŠA CERAJ MOO je odobrio Plan 2020 (Olympic Agenda 2020) sastavljen od 40 preporuka, a koje predstavljaju napredak, osiguravaju jedinstvenost Olimpijskih igara, promoviraju olimpijske vrijednosti i jačaju položaj športa u društvu Kraj donio je još jedan vrlo važan događaj za olimpijski pokret i šport u cjelini. Naime, od 8. do 9. prosinca prošle godine, Međunarodni olimpijski odbor (MOO) je na svojoj 127. sjednici održanoj u Monaku odobrio Plan 2020 (Olympic Agenda 2020) sastavljen od 40 preporuka, a koje prema riječima predsjednika Bacha predstavljaju napredak, osiguravaju jedinstvenost olimpijskih igara, promoviraju olimpijske vrijednosti i jačaju položaj športa u društvu. Zanimljivo je spomenuti kako je rasprava o preporukama trajala više od godinu dana rezultirajući s podnesenih prijedloga iz kojih je izdvojeno 1200 konkretnih ideja. Po završetku rasprave i usprkos vrlo različitim mišljenjima, preporuke su jednoglasno usvojene od svih 96 članova MOO-a, naglašavajući time jedinstvo MOO-a u važnim pitanjima za budućnost olimpijskog pokreta. Predsjednik Bach preporuke je po prvi puta predstavio na okruglom stolu športaša, među kojima je bio i veliki broj olimpijaca koji su se aktivno uključili u raspravu i doprinijeli formuliranju preporuka Agende 2020 od kojih ovdje možemo izdvojiti neke od važnijih, poput niza promjena u postupku nadmetanja gradova za domaćinstvo Olimpijskih igara (Preporuka 1). Prva preporuka pruža mogućnost prezentiranja projekta koji će uzeti u obzir održivi razvoj nakon završetka Igara, posebice športska borilišta, ekonomske, socijalne i ekološke elemente i smjernice te otvaranje mogućnosti organizacije športskih natjecanja izvan grada domaćina, pa čak i u posebnim slučajevima, izvan same zemlje domaćina, uz poštivanje integriteta Olimpijskog sela. Nadalje, preporuka broj 3 podrazumijeva smanjenje troškova u nadmetanju za domaćinstvo Olimpijskih igara putem manjeg broja prezentacija i mogućnost sufinanciranja od MOO-a, dok Preporuka broj 10 daje mogućnost ograničavanja akreditiranih športaša, trenera i osoblja iz pratnje športaša kako bi se osiguralo da Igre ne postanu preglomazne. Navedena preporuka usmjerena je na uključivanje više športova na program Igara, sve dok se poštuju ograničenja u broju prisutnih osoba na Igrama. Preporukom broj 14 ojačano je šesto načelo olimpizma u Olimpijskoj povelji koje govori o zabrani svih oblika diskriminacije, dok je putem Preporuke broj 19 osiguran početak rada Olimpijskog TV kanala kao platforme koja će pratiti športaše 365 dana u godini - prije, za vrijeme i poslije olimpijskih igara, ali i biti prilika za širenje olimpijskih vrijednosti, raznih kulturnih i humanitarnih projekata te pružati mogućnost oglašavanja za gradove kandidate tijekom faze nadmetanja za domaćinstvo Igara. Preporukama broj 27 i 29 osnaženo je načelo dobrog upravljanja i transparentnosti u poslovanju te je pružena mogućnost revidiranja poslovanja u skladu s Međunarodnim standardima Četrdeset preporuka za budućnost olimpijskog pokreta Olimp 50

51 Središnja pozornost u svih 40 preporuka posvećena je športašima i zaštiti športaša od upotrebe nedozvoljenih sredstava financijskog izvješćivanja. Preporukom broj 30 dana je jača neovisnost Etičkog povjerenstva. Preporukom broj 28 MOO je posebno naglasio važnost autonomije i neovisnosti športa kojom je otvorio mogućnost snažnijeg uključivanja MOO-a kao partnera nacionalnim olimpijskim odborima za olakšavanje suradnje između nacionalnih športskih organizacija i nacionalnih vlada. Središnja pozornost u svih 40 preporuka posvećena je športašima i zaštiti športaša od upotrebe nedopuštenih sredstava, što je jedno od osnovnih postulata djelovanja MOO-a. Već dva dana nakon usvajanja preporuka, predsjednik Bach započeo je njihovu provedbu te je jasno da će implementacija biti u punoj operativnosti već u nadmetanju za domaćinstvo Olimpijskih igara koje će se održati godine (proces nadmetanja otvoren je 15. siječnja 2015.). Plan od 40 preporuka, domišljato predstavljen kao Agenda , osmišljen je kako bi uveo nove promjene u olimpijskom pokretu s posebnom pozornošću usmjerenom na goruće probleme kod natjecanja za domaćinstvo Olimpijskih igara, zaštiti športaša od nedopuštenih sredstava i diskriminacije, uvođenja strožih kontrola protiv namještanja utakmica, te osnaživanje etike, dobrog upravljanja i transparentnosti u olimpijskom pokretu. No, možda najvažniji dio preporuka koji zauzima i najviše prostora u cijelom dokumentu mogao bi se definirati kao pokušaj MOO-a da senzibilizira javnost i potakne želju društava za domaćinstvo olimpijskih igara i to putem stvaranja pristupačnijih uvjeta, posebice kada se radi o financijskim i logističkim zahtjevima za buduće gradove domaćine. S obzirom na već izrazito uočljivu zabrinutost javnosti na globalnoj razini, zbog raširene korupcije u športu i na športskim natjecanjima, može se reći da su Preporuke 2020 pokazatelj da MOO na čelu s Thomasom Bachom popularnim rječnikom rečeno sluša glas naroda. Doista, početak predsjedanja organizacijom sa stoljetnom patinom, Bach je obilježio izrazitom dinamičnošću i optimizmom, međutim, glavno pitanje koje se postavlja jest hoće li uvođenje preporuka doista dati željene rezultate i ostvariti unaprijed postavljene ciljeve? Očigledna Bachova želja jasno prepoznatljiva i u Preporukama jest da se šport približi suvremenom društvu, što je i naglasio u nadahnutom govoru u Monaku istaknuvši: Mijenjati se ili ne, to je pitanje?. Naravno, u navedenom pitanju Bach parafrazira Shakespearea želeći dati dodatnu težinu predloženim promjenama, međutim, činjenica je da se učinak preporuka ne može vrednovati odmah te da će biti potrebno sačekati godinu kada će rezultati biti vidljivi te će biti moguće utvrditi jesu li reforme doista donijele toliko željene pozitivne promjene za šport i olimpijski pokret. Iako je svaka promjena teška i usprkos neizvjesnosti krajnjeg rezultata, potrebno je pozitivno valorizirati vrijednu inicijativu koju je predsjednik Bach pokrenuo, i koja će ga nesumnjivo prepoznati kao jednog od predsjednika MOO-a koji je uveo snažan paket mjera i preporuka s ciljem uvođenja pozitivnih promjena u olimpijski pokret i šport na globalnoj razini. Neki će Preporuke 2020 kritizirati zbog izostanka konkretnijih inicijativa, ali usprkos tome one predstavljaju jasan kriterij po kojem će se predsjednik Bach i MOO ocjenjivati u godinama koje dolaze, te samim time i donijeti brojne rasprave o budućnosti, održivosti i očuvanju olimpijskog pokreta u nadolazećim dinamičnim vremenima. LITERATURA: Olympic Agenda 2020 The end of 2014 has brought another very important event for the Olympic Movement and sports in general. The IOC, at its session held in Monaco, has approved the Plan 2020 (Olympic Agenda 2020), which consists of 40 recommendations, which according to the President Bach - represent progress, ensure the uniqueness of the Olympic Games, promote the Olympic values and strengthen the position of sports in the society. It is interesting to note that the discussion on the recommendations lasted more than a year, resulting with submitted proposals of which 1200 concrete ideas were sorted out. Upon the completion of the discussion and despite very different opinions, the recommendations were unanimously adopted by all the 96 members of the IOC, emphasizing thus the unity of the IOC in the issues important for the future of the Olympic Movement. Regardless of the difficulty of any change and despite the uncertainty of the final result, positive assessment of the President Bach s valuable initiative is necessary. This very initiative will undoubtedly mark him as one of the IOC Presidents who has set a powerful package of measures and recommendations with a goal to introduce positive changes in the Olympic Movement and sport at global level. Some will criticize the Recommendations 2020 due to the absence of more specific initiatives, but -- they represent a clear criterion for assessing Bach and the IOC in the years to come, bringing thus also many discussions on the future of sustainability and preservation of the Olympic Movement in the upcoming dynamic times. (Saša Ceraj) 51 Olimp

52 Olimp 52

53 Športska terminologija Riječi stranoga podrijetla u športskome novinarstvu Piše: DARIJA OMRČEN Gledajući općenito, motivi su za uporabu riječi iz drugih jezika različiti. Uporaba riječi iz brojnih jezika u športskome je novinarstvu odraz globalnoga karaktera športa, ali i želje za pripadnošću svjetskome športskom miljeu u svim njegovim aspektima Hrvatski jezik posuđuje riječi iz brojnih jezika. Uporaba je riječi tuđega podrijetla česta u mnogim područjima, pa tako i u športskome novinarstvu. Komentari koje pišu športski novinari odlikuju se jednostavnošću, ali i točnošću značenja riječi (Silić, 1997). Naime, s obzirom na to da športski novinar nastoji čitateljima prenijeti i stručnu informaciju, koristi se jezikom koji, s jedne strane, valja biti razumljiv, ali koji s druge strane mora kompetentno prenijeti poruku koja se šalje potencijalnim čitateljima. S obzirom na svoju prirodu, novinarstvo općenito traži i uporabu neutralnih, odnosno stilski neobilježenih, i uporabu ekspresivnih, odnosno stilski obilježenih jezičnih sredstava (Silić, 2006: 77). U njemu je uporaba žargona česta, kao i uporaba pojedinih riječi tuđega podrijetla. Za potrebe ovoga rada analiziran je skup odabranih novinskih tekstova sa športskih stranica dnevnih tiskovina Večernji list i Jutarnji list. Jezici iz kojih se najčešće posuđuju riječi i nazivi korišteni u hrvatskome športskom novinarstvu su engleski, njemački, francuski, španjolski i talijanski, ali i neki drugi, na primjer, češki i ruski. Riječi podrijetlom iz engleskoga jezika, dakle, dominiraju. Ne samo zbog činjenice da je engleski jezik najproduktivniji jezik davatelj, nego i zbog činjenice da iz njega potječe najveći dio nazivlja u različitim strukama (Drljača, 2006: 67), broj je riječi podrijetlom iz engleskoga u kontekstu športa velik. Tako su brojni športski komentatori hrvatsku nogometnu vrstu, za vrijeme dok je njezin izbornik bio Slaven Bilić, nazivali Bilić Boysima (eng. boy; hrv. dječak), a u tenisu tek rijetki umjesto izvorno engleskoga naziva tie-break rabe službeni domaći, koji glasi odlučujuća igra. Što se riječi iz grčkoga jezika tiče, njihov je relativno veliki broj rezultat činjenice da šport u tzv. zapadnjačkoj civilizaciji ima korijene u grčkome sustavu nadmetanja. Stoga je grčko podrijetlo imenica poput maraton, stadion i olimpijac razumljivo. Stari su se Grci nadmetali za slavu ili novčanu nagradu, a grčka riječ koja je označavala nadmetanje, athlos, je riječ iz koje nastaje riječ atletika, kao i riječi atletičar/ atletičarka, atletski itd. Iz grčkoga dolaze i riječi ritam (npr. ritam trčanja), trofej, idol (npr. športski idol), ikona (npr. nogometna ikona) itd. Riječ maraton, prelazi iz općega jezika (grč. μαραθώυιος) u kojemu je bila ime doline (Maratonsko polje) u kojoj su 490. pr. Kr. u krvavome sukobu Atenjani pobijedili Perzijance, nakon čega je glasnik Fidipid trčao u Atenu (do koje su vodila dva puta jedan dug 34,5 i drugi oko 40,8 kilometara), kako bi prenio vijesti o pobjedi, u stručnome se jeziku terminologizirala. 53 Olimp

54 Športska terminologija U modernome konceptu športa maraton pripada skupini atletskih utrka koja se trči na udaljenost od metara. Riječ stadion dolazi od grčke riječi stádion (grč. στάδιον) koja je inicijalno označavala mjeru za duljinu, i to oko 180 metara, dok je rimska mjera za duljinu stadium, iznosila oko 185 metara. Smatra se da naziv stadion dolazi iz stare Grčke kada je na programu starogrčkoga olimpijskog slavlja postojala samo jedna disciplina, i to utrka koja se održavala duž staze na stadionu u Olimpiji ta je staza bila dugačka 212,54 metara. Duljina stadiona u Delfima u Staroj Grčkoj godine 500. pr. Kr. bila je 177 metara, dakle, bila je bliže duljini jednoga stadija nego što je to bio slučaj sa stadionom u Olimpiji. I grčka riječ stádion i latinska stadium imale su osim značenja mjere za duljinu i značenje trkačka staza. Engleski jezik preuzima oba navedena značenja riječi stadium, koja se u tome jeziku počinju rabiti u 14. stoljeću (Harper, 2014). S vremenom, međutim, značenje koje podrazumijeva trkačku stazu nestaje iz toga jezika. U njemačkome pak jeziku naziv Stadium označava stadij u značenju stupanj, na primjer, stadij/stupanj bolesti, a kao njezin se izvor navodi latinska riječ stadium u oba prethodno navedena značenja mjera za duljinu i trkačka staza, dok se za imenicu Stadion kao njezino podrijetlo navodi grčka riječ stádion (grč. στάδιον), također u njezina dva prethodno navedena značenja u grčkome jeziku (Berlin- Brandenburgische Akademie der Wissenshaft). Drugim riječima naziv za duljinu, stvarna duljina staze u vrijeme prvih zabilježenih olimpijskih natjecanja (776. pr. Kr.) i naziv za sportsku građevinu, čije je borilište na kojemu se nalaze staze za trkačke utrke i prostor za tehničke discipline (bacanja i skokove) okruženo tribinama za gledatelje, jesu povezani. Iz njemačkoga dolaze riječi kao što su: prešaltati (preusmjeriti; promijeniti brzinu), jahreskarta (hrv. godišnja karta), cilj, fora (imati fore), hakl (nogomet koji se igra za zabavu; košarka koja se igra na jedan koš i nema stroga pravila Novi Liber i Srce, i hakler (osoba koja igra hakl), kugla, penezi (u standardnome hrvatskom jeziku: novac) (iz staronjemačkoga), špica (vrh > nogometaš koji igra u vrhu napada Novi Liber i Srce, hr), šlagvort (riječ ili osnovna misao nakon koje se razvija tekst ili razrađuje neka ideja Novi Liber i Srce, hjp.novi-liber.hr), zicer (sigurna prilika Novi Liber i Srce, hr) itd. Najčešći germanizmi, kao i anglizmi, u športskome novinarstvu vezani su za nogomet (Pavić Pintarić, 2008). Riječi koje potječu iz češkoga jezika su, na primjer, branka i panenka. Za prvu od dvije navedene Klaić (1986: 193) kaže da se radi o riječi koja označava vrata, odnosno gol, i

55 Jezici iz kojih se najčešće posuđuju riječi i nazivi korišteni u hrvatskome športskom novinarstvu su engleski, njemački, francuski, španjolski i talijanski to osobito u nogometu, a potječe iz govora starijih Splićana koji su nogomet donijeli baš iz Češke. U Rječniku splitskog govora Magner i Jutronić (2006: 16) potvrđuju takvo tumačenje riječi i u današnjemu splitskom govoru. Panenka je pak riječ koja označava izvođenje kaznenoga udarca (u nogometu) potkopavanjem lopte. Po takvome je načinu izvođenja toga udarca bio poznat češki nogometaš Antonin Panenka, pa je opisana tehnika po njemu i dobila ime. Iz talijanskoga jezika u hrvatski, u vokabular vezan za športsko nadmetanje, pa onda i u športsko novinarstvo, ulaze riječi finale (čija izvorno hrvatska inačica glasi završnica) od riječi istoga lika, finta (čija izvorno hrvatska inačica glasi varka) također od istoga lika kao u talijanskome, dok je scudetto, o kojemu je već bilo govora na ovim stranicama, riječ podrijetlom iz talijanskoga jezika koja se vrlo često u tekstovima u športskome novinarstvu upotrebljava u izvornoj, nepromijenjenoj grafiji i označava naslov talijanskoga nogometnog prvaka. I češke riječi panenka i branka, kao i talijanska riječ scudetto, poznate su nogometnoj publici, a njihova se uporaba može protumačiti stilskim razlozima. Riječi posuđene iz ruskoga jezika nisu česte, ali se ipak povremeno koriste. Čempionat (rus. чемпионáт) označava prvenstvo, dok željeznodorožnik (rus. железнодорóжник) u općemu ruskom jeziku označava radnika na željeznici. Međutim, u kontekstu u kojemu je potonja riječ bila upotrijebljena u novinskome tekstu sa športskom tematikom rabila se kao nadimak Lokomotiva, ruskoga nogometnog kluba, u Hrvatskoj poznatoga po tome što je njegov trener bio Slaven Bilić. Za navedena bi se dva rusizma moglo reći da su rezultat tzv. kulturnoga posuđivanja s obzirom na to da su hrvatski i ruski jezik zemljopisno udaljeni jezici: navedena dva primjera pripadaju načinu preuzimanja koji se rukovodi načelom potrebe (Menac, ; Turk i Opašić, 2008). Relativno visoko mjesto po broju riječi koje iz njega dolaze pripada španjolskome. Iz njega potječe riječ liga, kao i riječ futsal naziv za vrstu tzv. maloga nogometa. Pojava velikoga broja riječi podrijetlom iz španjolskoga u analiziranim tekstovima rezultat je toga što se, kada je o nogometu riječ, u hrvatskim novinama vrlo detaljno prati uspjeh hrvatskih nogometaša koji igraju u španjolskim nogometnim klubovima, kao i sve što je s njima povezano, te se u tome kontekstu često rabe riječi poput amigo, kako bi se njome konotirala činjenica da je kontekst španjolsko govorno područje, ili tarifa. Riječ tarifa autori, barem što se analiziranih novinskih tekstova tiče, rabe baš onda kada govore o transferima nogometaša u španjolske klubove i novčanim iznosima koji ih prate. Jedan je od zanimljivih naziva podrijetlom iz španjolskoga naziv - el clasico. Radi se o nazivu kojime se označava svaka utakmica između Barcelone i Real Madrida, dva nogometna kluba u španjolskoj nogometnoj ligi. Riječ blaugrana potječe iz katalonskoga ona je drugi dio naziva stadiona u Barceloni Palau Blaugrana (plava, tamno crvena palača), a rabi se i kao nadimak nogometnoga kluba Barcelona, odnosno Barça. S obzirom na to da su boje toga kluba plava i crvena, za klub u katalonskome nastaje nadimak blaugrana, i to od riječi blau, što znači plava boja, i riječi grana, koja označava tamno crvenu. Iz francuskoga dolaze npr. riječi debi (prvi javni nastup pred publikom), debitirati (po prvi puta imati javni nastup pred publikom), karton, medalja (odličje), plasman (poredak), poen (bod), rang (stupanj, razred) itd. Broj autora športskih novinskih tekstova koji servis (franc. service) zovu njegovom hrvatskom inačicom, odnosno početnim udarcem ili broj onih koji poen zovu domaćom inačicom koja glasi bod je zanemariv. Iz turskoga su posuđene, na primjer, riječi šeretski i topnik, a iz perzijskoga riječ mat, koja se u analiziranome tekstu rabila u kontekstu šaha. Words of foreign origin in sport journalism This text aimed to analyse words of foreign origin used in sport journalism in Croatia. The greatest number of borrowed words are from English. However, borrowings from other languages, e.g. German, Spanish, Italian, French, etc., are also used. The usage of foreign words may be explained by the wish of authors of analysed texts to mirror the global character of sport, which consequently contributes to the ease of understanding sport-related written texts, to the identification with a certain situation, athlete, point of view, etc. (Darija Omrčen) Gledajući općenito, motivi su za uporabu riječi iz drugih jezika različiti. Uporaba riječi iz brojnih jezika u športskome je novinarstvu odraz globalnoga karaktera športa, ali i želje za pripadnošću svjetskome športskom miljeu u svim njegovim aspektima, što u konačnici doprinosi lakoći razumijevanja pisanoga teksta, poistovjećivanju s nekom situacijom, športašem, stavom itd. LITERATURA: Berlin-Brandenburgische Akademie der Wissenshaft. Das Digitale Wörterbuch der deutschen Sprache. s mreže skinuto: Drljača, B. (2006). Anglicizmi u ekonomskome nazivlju hrvatskoga jezika i standardnojezična norma. Fluminensia, 18(1), Harper, D. (2014). Online etymology dictionary. s mreže skinuto: Klaić, B. (1986). Rječnik stranih riječi. Tuđice i posuđenice. Zagreb: Nakladni zavod MH. Magner, Th. F., Jutronić, D. (2006). Rječnik splitskog govora/a Dictionary of Split Dialect. Zagreb, Dubrovnik: Durieux, Dubrovnik University Press. Menac, A. ( ). Hrvatski rusizmi s imenskom sastavnicom. Folia Onomastica Croatica, 12-13, Novi Liber i Srce. Hrvatski jezični portal. novi-liber.hr, s mreže skinuto: Pavić Pintarić, A. (2008). English and German loanwords in Croatian football language. U E. Lavrić, G. Pisek, A. Skinner i W. Stadler (ur.) The Linguistics of Football (Language in Performance 38). (str ). Tübingen: Günter Narr. Silić, J. (1997). Novinarski stil hrvatskoga standardnog jezika. Kolo, 3, Silić, J. (2006). Funkcionalni stilovi hrvatskoga jezika. Zagreb: Disput. Turk, M., Opašić, M. (2008). Linguistic borrowing and purism in the Croatian language. Suvremena lingvistika, 65, Olimp

56

57

58 Šport na internetu: Rukometni presing na društvenim mrežama Sa svakim uspjehom hrvatskog rukometa, posebno muške reprezentacije, raste i zanimanje za tim našim najtrofejnijim momčadskim športom. O tome je li šesto mjesto rukometaša na Svjetskom prvenstvu u Kataru početkom godine uspjeh ili ne, struka je rekla svoje. Dobar dio javnosti sve osim postolja lakoćom proglašava neuspjehom, no to nije tema ovog članka. Rukomet se igra u gotovo svim sredinama Hrvatske: registrirana su 324 kluba u kojima igra igrača s pravom nastupa (7526 rukometaša i 4460 rukometašica), u svim dobnim skupinama, doznajemo od glasnogovornika Hrvatskog rukometnog saveza (HRS), Nenada Tunukovića. Doda li se tomu broj rekreativaca koji nije lako procijeniti, popularnost rukometa u nas mjeri se velikim brojkama. Razumljivo je da se tako široka baza zainteresiranih, što aktivnih, što rekreativnih igrača te, dakako, navijača, i mimo klasičnih medija želi informirati o svemu što se zbiva s tim športom. Službene podatke mogu doznati na internetskoj stranici Saveza hrs.hr, koja u sadašnjem obliku postoji od godine, a prethodna inačica od Novosti iz Saveza i, razumljivo, sve novosti vezane uz mušku seniorsku reprezentaciju najposjećenije su rubrike. Iako je rukomet, posebno muški reprezentativni, u medijima dobro zastupljen, a na popisu adresa elektroničke pošte više je od 300 kontakata, na webu se objavljuju dodatne informacije o ligama čija je zastupljenost manja, o natjecanjima mlađih dobnih skupina, a tamo su i poveznice na druge portale specijalizirane za rukomet. Jedan od njih je i Hrvatski rukometni portal. Važnost web stranica veća je nego ikada, a s razvojem tehnologije samo raste. Putem njih možemo brzo plasirati informacije koje Savez želi poslati javnosti, ljubiteljima rukometa i medijima, kaže Tunuković, kao i vijesti o učinku hrvatskih klubova, kako u nas, tako i u regionalnim i europskim natjecanjima. Ujedno, svi treneri i igrači mogu pronaći informacije i rezultate svih utakmice u sklopu svih domaćih liga putem Glasnika, a stranica otvara i prostor za komunikaciju i razmjenu informacija sucima i Udruzi sudaca. U svakom slučaju, svi lakše dolazimo do informacija, brže se komunicira i otvara prostor za interakciju s čitateljima i pratiteljima rukometa, posebice putem sve popularnijih i važnijih društvenih mreža koje Savez redovito održava. Ne treba pritom zanemariti ni povezivanje s drugim savezima i organizacijama, a onda i s brojnim tvrtkama te sadašnjim i mogućim sponzorima. U HRS-u su potpuno svjesni da je internet odlična platforma za daljnju popularizaciju rukometa jer sve više mladih provodi dosta vremena online, prikupljajući tako i informacije. Svjesni su, međutim, i da stranice trebaju biti i bolje i ažurnije. Primjerice, podaci o Piše: MARIJANA MIKAŠINOVIĆ Reci mi i fotografijom: HRS na Instagramu Uz službenu stranicu koja će uskoro biti modernizirana, Hrvatski rukometni savez može se pohvaliti profilima na Facebooku, Twitteru i Instagramu, koji će se i dalje razvijati. Osim do mlađih generacija i rukometnih pristalica, na taj se način želi doprijeti i do novih sponzora Olimp 58

59 Ni Twitter nije preskočen: slijedi rast i razvoj Sadašnja službena stranica HRS-a: nova je u izradi i bit će ažurnija (lijevo) Profil na Facebooku: za gotovo sljedbenika pripremaju se novi sadržaji uspjesima muške reprezentacije prestaju s Europskim prvenstvom Prema Tunukovićem riječima, planira se uvođenje novih sadržaja i poboljšanje stranice, kvalitativno i kvantitativno, uz uvođenje nekih novosti. Kada je trenutačna stranica napravljena, bila je jedna od najboljih u nas. Svjesni smo da trenutno ne zadovoljava sve zahtjeve i potrebe korisnika, pa kreiramo novu web stranicu koja će biti u rangu najboljih športskih stranica u svijetu. Zasad je u izradi i trebat će nekoliko mjeseci da bi zaživjela i proradila. Bit će ažurna, sa svim informacijama vezanim uz reprezentacije, klubove i lige, a postojat će i dijelovi u koje će moći ući samo ovlaštene osobe, da bi dobile dodatne informacije koje ih zanimaju, najavljuje glasnogovornik Saveza. Na pitanje o organizaciji webinara kao jeftinije varijante stručnih skupova odgovor je isti u većini saveza. To je u teoriji jeftinija varijanta stručnih skupova, ali ne može nadomjestiti izravnu komunikaciju i druženje. HRS je, veli Tunuković, ponosan što od organizira Festival rukometa u sklopu kojeg se odigravaju završnice prvenstava mlađih dobnih skupina, završnica Kupa Hrvatske za rukometaše i rukometašice te seminari sudaca i trenera. Festival je jedinstven u Europi i na jednom mjestu okuplja više od 2000 sudionika važnih za hrvatski rukomet. Uz web koji će uskoro biti moderniziran, HRS se može pohvaliti profilima na trima društvenim mrežama - Facebooku, Twitteru i Instagramu. Svi su profili u postupku daljnjeg razvoja i rasta te će, najavljuje glasnogovornik Saveza, biti još informativniji i interaktivniji. Društvenim se mrežama i multimedijom želi posebice doprijeti do mlađih generacija jer je to njima najbliži oblik komunikacije. Želimo ih dodatno privući športu, samim time i rukometu, da bi športski duh u njima zaživio kao nešto željeno i svakodnevno, bilo u rekreativnom obliku za zdraviju budućnost i razvoj, bilo u profesionalnom smislu, kako bi naš rukomet i dalje imao velik zalog za budućnost s brojnim mladim talentima i sjajnom rukometnom školom koju imamo, pojašnjava Tunuković. Da je riječ o ozbiljnoj strategiji na društvenim mrežama, kakva je u razvijenom športskom svijetu uobičajena, potvrđuje i glasnogovornikov zaključak: Osim širenja informacija, pristupa mladima i približavanja svim dobnim skupinama te vjernim navijačima, putem društvenih mreža želimo aktualnim i potencijalnim sponzorima pokazati svoju važnost i uspješnost. Upravo praćenjem, dosegom objava, širenjem pozitivne atmosfere te analitikom koju istraživanje društvenih mreža omogućuje, i aktualni i potencijalni sponzori mogu ostvariti novi oblik suradnje i komunikacije te dodatno širiti djelovanje, na obostranu korist. Modernization of the handball website The official website of the Croatian Handball Federation the most rewarded Croatian team s sport with 324 registered clubs with players (7526 male and 4460 female) exists, in its present form, since 2007, and the previous version since News from the Federation and all the news relating to the men s senior national team are the most visited sections. Soon new contents and improvement of the site hrs.hr will take place, in terms of both quality and quantity. The site will be up to date, with all the information related to the national teams, clubs and leagues, and there will be sections accessible only to the authorized persons, in order to obtain additional information they are interested in. With the website that will soon be modernized, HRS can boasts with profiles on three social networks - Facebook, Twitter and Instagram. All the profiles are in the process of further development and growth, and they will be even more informative and interactive. With the goal to reach out - besides the younger generations and handball supporters to the current and new sponsors. (Marijana Mikašinović) 59 Olimp

60 ŠPORTSKA PUBLICISTIKA KOVAČI HRVATSKIH OLIMPIJSKIH ODLIČJA Autor: Jurica Gizdić Urednik: Ante Drpić Godina i mjesto izdavanja: 2014., Zagreb Stranica: 180 Format: 23,5 x 31 cm Uvez: tvrdi Izdavač: Hrvatski olimpijski odbor, Zagreb Oblikovanje i priprema za tisak: Točka.design, Solin Tisak: Denona d.o.o., Zagreb Dostupnost: Hrvatski olimpijski odbor, Trg Krešimira Ćosića 11, Zagreb, Odjel za izdavaštvo, odnose s javnošću i web, tel.: +385 (0) , radica.jurkin@hoo.hr, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, znanstvene i sveučilišne knjižnice u Zadru, Osijeku, Rijeci i Splitu. Cijena: prigodno izdanje Nakon monografije Hrvatska i olimpijska odličja iz 2013., Jurica Gizdić, trenutačno najplodonosniji športski publicist ovih prostora, monografijom Kovači hrvatskih olimpijskih odličja krajem godine upotpunio je sliku puta hrvatskih reprezentativaca do olimpijskih medalja. Za one koji će posegnuti za ovom monografijom važno je spomenuti kriterije kojima se autor rukovodio pri uvrštavanju športskih stručnjaka u monografiju, a koje nam na samom početku knjige i donosi: - izbornik ili trener reprezentacije Jugoslavije koji je selektirao hrvatske športaše ili pod čijim su vodstvom do osvojili olimpijsku medalju, - prijavljeni pomoćni treneri ili pomoćnici izbornika reprezentacije Jugoslavije koji su prisustvovali igrama ukoliko su iz Hrvatske i pod čijim su vodstvom hrvatski športaši osvojili olimpijsku medalju. - treneri opće fizičke pripreme - kondicijski treneri (kondicijski treneri samo u momčadskom športu s loptom) ukoliko su iz Hrvatske, koji su pripremali hrvatske športaše koji su do osvojili olimpijsku medalju. - izbornik koji je selektirao športaše koji su pod hrvatskom zastavom od osvojili olimpijske medalje. - prijavljeni treneri i pomoćni treneri koji su prisustvovali igrama i pod čijim su vodstvom hrvatski športaši od na olimpijskim igrama osvajali medalje. - prvi treneri vratara i prvi kondicijski treneri (kondicijski treneri samo u momčadskim športovima s loptom), koji su pripremali športaše koji su od na olimpijskim igrama osvajali medalje. - za osvajače pojedinačnih medalja ili za one osvojene u paru, s tim da suigrač nije bio iz Hrvatske, trener koji je najviše pridonio športskoj karijeri športaša do osvajanja olimpijske medalje (u posebnim slučajevima dvojica) ili je posebno zaslužan za dolazak športaša u Hrvatsku. Na stranicama koje slijede iza kriterija, nalazimo pregled svih osvajača medalja iz Hrvatske (prije osamostaljenja) i za Hrvatsku (od 1992.), a od biografije doajena hrvatskih trenera Franje Bučara nižu se stranice s fotografijama, biografijama i presjekom karijera i postignuća 135 trenera i izbornika, kovača hrvatskih olimpijskih odličja u 19 športova. IGRANJE S VJETROM Autorica: Milka Babović Ilustracije: Matija Dražović Urednik: Vitomir Spasović Godina i mjesto izdavanja: 2013., Zagreb Stranica: 28 Format: 24,5 x 24,5 cm Uvez: tvrdi Izdavač: POKRET aktivan i zdrav, Zagreb Oblikovanje i priprema za tisak: Boris Barna Tisak: Printera grupa d.o.o., Sveta Nedjelja Dostupnost: Knjižara Ljevak, Trg bana Josipa Jelačića 17, Zagreb, putem tel.: +385 (0) , mali.sportasi@gmail.com i knjižnice diljem Republike Hrvatske Cijena kompleta od osam knjiga: 320,00 kuna U četvrtoj slikovnici serijala Olimpijske priče autori nas upoznaju s jednim od najboljih svjetskih jedriličara. Otac Paula Elvstroma bio je pomorac i često je izbivao iz kuće, no očev poklon, mala drvena jedrilica i dan kad ga je otac poveo na jedrenje sa susjedom Holgerom, graditeljem jedrilica i manjih brodova, bili su pokretači Paulove ljubavi prema jedrilicama. Kad je krenuo u školu otac mu je umro, a tihi je dječak maštao o jedrenju i u slobodno vrijeme pomagao susjedu Holgeru oko brodova. Budući da stanovnici Danske žive na 490 gusto naseljenih otoka i jednom rijetko naseljenom poluotoku, jedrenje je sastavni dio školovanja, pa je i Paul s jedanaest godina postao članom jedriličarskog kluba. Kao siromašan učenik dobio je školsku jedrilicu i upijao sve što mu je susjed na njoj pokazivao, i sam smišljajući način vježbanja na suhom. Pronašao je novi način obilaska bove koji je koristio na školskim regatama i pobjeđivao. U olimpijskoj, godini Paul je navršio dvadeset godina i žarko je želio jedriti na Olimpijskim igrama. No, za pravu regatu trebalo je imati i dobru jedrilicu, a Paulova obitelj za nju nije imala novaca. Prepoznavši nesvakidašnju Paulovu nadarenost Holger mu poklanja jedrilicu u kojoj je Paul izborio mjesto u olimpijskoj momčadi. Na startu regate u Londonu, gledatelji su tek po zastavi znali da je u jedrilici klase Krijesnica neki Danac, po riječima komentatora naučnik u malome mjesnom brodogradilištu. Nakon pobjede svi su znali Paulovo ime. I imali su ga priliku odlično upamtiti, jer Elvstrom je pobjeđivao na još trima Olimpijskim igrama zaredom: u Helsinkiju 1952, Melbourneu i Rimu Od naučnika Paul postaje suradnik u brodogradilištu susjeda Holgera, a zatim je imao i vlastito brodogradilište. Iz njegove su radionice u svijet jedrenja stizala mnoga poboljšanja, a očevim je stopama krenula i Paulova kćer Trine s kojom je jedrio svoje posljednje dvije olimpijske regate te postao jedan od četiri olimpijca koji su se natjecali punih 40 godina. Paul je proglašen danskim sportašem 20. stoljeća, a Međunarodni jedriličarski savez uvrstio ga je u Jedriličarsku kuću slave. Olimp 60

61 Piše: TAJANA OBRADOVIĆ ZLATNE GODINE VIROVITIČKOG RUKOMETA Autorica: Ladislava Horak-Jergović Urednica: Dubravka Sabolić Godina i mjesto izdavanja: 2012., Virovitica Stranica: 192 Format: 22,5 x 31,5 cm Uvez: tvrdi Izdavač: Rukometni savez Virovitičko-podravske županije Priprema za tisak: Grafoprojekt, Virovitica Tisak: Grafoprojekt, Virovitica Dostupnost: Gradska i sveučilišna knjižnica Osijek, Knjižnica i čitaonica Pitomača, Gradska knjižnica i čitaonica Virovitica, Gimnazija Petra Preradovića i Osnovna škola I. B. Mažuranić, Virovitica, Hrvatski institut za povijest, Slavonski Brod; Informacije: Rukometni savez Virovitičko-podravske županije Matije Gupca 63, Virovitica, tel./fax: +385 (0) , mob: +385 (0) , rs.virovitica@hrs.hr Cijena: prigodno izdanje Povijest virovitičkog rukometnog kluba Lokomotiva neslužbeno započinje godine kada Odbor za rukomet Fiskulturnog saveza Hrvatske šalje amaterske rukometne radnike, instruktore, po cijeloj Hrvatskoj, pa virovitička rukometna bajka starta krajem iste godine kada u Viroviticu dolazi mladi Zagrepčanin Vilim Tičić. Gospon Vilko, kako su ga uglavnom zvali, bio je nastavnik tjelesnog odgoja, a s prvom je rukometnom loptom u Viroviticu donio i rukometni duh te mladež animirao na bavljenje ovim športom. Već početkom osnovana je Rukometna sekcija pri Školskom sportskom društvu Mladost, a obuhvaćala je i mušku i žensku ekipu. Godinu dana kasnije iz sekcije izrasta rukometni klub Lokomotiva. Krajem travnja te odigrana je prva utakmica između muških ekipa virovitičke i osječke gimnazije, a ženska ekipa godine osvaja Prvenstvo Hrvatske u velikom rukometu, a i u malom. Umjesto prvenstva države te je godine u Novoj Gradiški održan savezni turnir na kojem je Lokomotiva osvojila prvo mjesto i neslužbeni naslov prvakinja države. Najuspješnija godina virovitičkog rukometa bila je Rukometašice Lokomotive prvakinje su Hrvatske, državne prvakinje i pobjednice međunarodnog turnira Memorijal Ljerke Lokmer. Početkom odlaze na prvu turneju u inozemstvo, postajući prva ekipa iz Jugoslavije koja je gostovala u Danskoj. Igračica Lokomotive Katarina Hosi i godine proglašena je za najbolju športašicu Slavonije, a i za najbolju rukometašicu države. Te Lokomotiva po drugi puta osvaja prvenstvo države. Po prvi put, Lokomotiva se ne bori za vrh tablice, a sljedeće sezone ispada u niži rang natjecanja. U lipnju godine klub mijenja ime u Rukometni klub Drvodjelac i time nakon petnaest godina završava priča o rukometnom klubu Lokomotiva. Priča o zlatnim godinama virovitičkog rukometa o kojima, kroz velik broj fotografija, dokumenata, novinskih isječaka, činjenica i emocija iznesenih na 190 stranica te sistematiziranih u deset poglavlja i sažetke na hrvatskom i engleskom jeziku, progovara ova monografija. LUKA MODRIĆ Životna i sportska biografija Autor: Goran Čop Urednik: Maroje Mihovilović Godina i mjesto izdavanja: 2014., Zagreb Stranica: 142 Format: 15 x 23 cm Uvez: meki Izdavač: Profil Knjiga, dio grupe Profil International Oblikovanje i priprema za tisak: Goran Vukašinović, Studio 2M (grafičko oblikovanje omotnice) Tisak: Profil International, Zagreb Dostupnost: Knjižare i knjižnice diljem Republike Hrvatske Cijena: 69,90 kuna Knjiga kojom nas Goran Čop upoznaje sa životom i športskim putom jednog od najboljih hrvatskih nogometaša, za čiji je transfer iz zagrebačkog Dinama londonski Tottenham platio 23 milijuna eura i kojim je Luka Modrić postao Tottenhamov prvotimac s plaćom od 2 milijuna eura po sezoni, pokazuje da put Luke Modrića na veliku nogometnu scenu nije bio posut povlasticama. Djedova nasilna smrt, izgnanstvo, bijeg i prognanički život označili su kraj mirnog Lukina djetinjstva u Obrovačkom kraju. U progonstvu, dječak je - do trenutka u kome je recepcionar obavio poziv koji je direktora Nogometnog kluba Zadar, Josipa Bajlu, doveo na parkiralište hotela Iž i uvjerio u dječakovu vještinu baratanja bubamarom - neumorno tehnicirao loptom na hotelskom parkiralištu. Ušavši u pogon Zadrove nogometne škole naoko krhki momčić dolazi na svoj teren i tvrdoglavo na njemu ostaje. Čak i kad je samoinicijativno procijenio - možda potaknut stalnim sumnjama dušobrižnika u vlastite kvalitete i konstituciju nogometaša - da je prerastao zadarske Stanove, čak i kad pritom nije prošao na probi u Hajduku, čak i kad je po povratku u Zadar, za kaznu, morao tri mjeseca apstinirati od treninga. Ipak, šef zadarske nogometne škole Tomo Bašić zamjerio je Hajduku prepotenciju prema njegovu štićeniku i mislima krenuo put sjevera na kome je Zdravko Mamić okupljao talentirane mladce, s ciljem da ih igrački izgradi pa unosno proda u vodeće svjetske klubove. Iako je direktor Bajlo smatrao mudrijim da dečko svoju iznimnu nogometnu inteligenciju, odličan pregled igre i pas, šut objema nogama i snagu u kontaktima ugradi u stvaranje jakog Zadra, Luka ubrzo stiže u Maksimirsku 128. Slijede Široki Brijeg, pa Zaprešić, pa prva momčad Dinama prije transfera u kome su do izražaja došle pregovaračke vještine njegova menadžera. Knjiga o Luki Modriću priča je o uspjehu protkana opisima ključnih trenutaka, najvažnijih utakmica, dinamičnog transfera u London, a potom i Real, priča premrežena činjenicama iz mnogobrojnih izvora kojima se autor priklonio ne bi li čitatelju pružio što cjelovitiji pregled života i karijere, u kojoj su značajnu ulogu imali Modrićeva upornost, disciplina te iznimno staložen karakter. 61 Olimp

62 OD OLIMPA DO OLIMPA Vrhunski športaši u pričuvnoj službi OSRH-a HOO i Ministarstvo obrane Republike Hrvatske (MORH) potpisali su u ožujku ove godine novi sporazum koji je nastavak višegodišnje Ante Kotromanović i Zlatko Mateša suradnje na projektima zapošljavanja i ugovorne pričuve, korištenja športske infrastrukture MORH-a i drugih zajedničkih aktivnosti u potpori vrhunskih hrvatskih športaša. Prema ugovoru koji su potpisali u nazočnosti brojnih športaša te vojnih i športskih uglednika, predsjednik HOO-a Zlatko Mateša i ministar obrane Ante Kotromanović, u pričuvnu službu Oružanih snaga RH ulazi 11 vrhunskih športašica i športaša među kojima su većina osvajači medalja sa svjetskih i europskih prvenstava, ali i Olimpijskih igara kao što su Giovanni Cernogoraz (osvajač zlatnog odličja u gađanju letećih meta na OI u Londonu 2012.) i Filip Ude (nositelj srebrnog odličja na konju sa hvataljkama u Pekingu 2008.). Uz njih, u pričuvni sastav ušli su još atletičarka Ana Šimić, hrvači Božo Starčević, Neven i Nenad Žugaj, judašica Barbara Matić, strijelci Anton i Josip Glasnović te taekwondaši Ana Zaninović i Vedran Golec. U sustavu MORH-a već je 18 vrhunskih športaša kojima će se također ponuditi sklapanje ugovora o službi u ugovornoj pričuvi, a to su Danil Domdjoni (karate), Andreja Đaković (judo), Bojan Đurković (streljaštvo), Šime Fantela (jedrenje), Filip Grgić (taekwondo), Filip Hrgović (boks), Ivan Kljaković Gašpić (jedrenje), Ivana Maranić (judo), Igor Marenić (jedrenje), Damir Martin (veslanje), Tina Mihelić (jedrenje), Martin Sinković (veslanje), Valent Sinković (veslanje), Tonči Stipanović (jedrenje), David Šain (veslanje), Lucija Zaninović (taekwondo), Natko Zrnčić Dim (skijanje) i Snježana Pejčić (streljaštvo). Kampanja U ritmu Rija U susret Olimpijskim igrama koje će se održati u kolovozu u Rio de Janeiru (Brazil), marketing Hrvatskog olimpijskog odbora pokrenuto je korporativnu kampanju U ritmu Rija i dao novi zamah promociji olimpijskih vrijednosti i vrhunskih športskih postignuća naših olimpijaca kojih je u Hrvatskoj 878. Aktiviranjem sponzora i partnera HOO-a, ali i drugih gospodarskih subjekata koji su oduvijek znali cijeniti postignuća športaša, društveni odgovor u ovoj kampanji koja će trajati do prosinca godine, trebao bi biti ne samo praćenje predstojećih Olimpijskih igara i nastup hrvatskih kandidata, već ispravna percepcija potreba hrvatskog športa i poticaj hrvatskim građanima da se bave športom ili nekom od športskih aktivnosti. Prema akcijskom planu marketinga, kampanja U ritmu Rija u suradnji s nacionalnim športskim savezima, sponzorima, športašima, održavat će se u mjesečnom ritmu s naglaskom na domaćinstva gradova u kojima su nacionalni športski savezi izrazili spremnosti za suradnju - Zagreb, Split, Poreč te Rijeka koja je bila prvi domaćin u ožujku ove godine. Odličan prijam riječke kampanje pokazali su susreti zlatnih olimpijaca s Igara u Londonu 2012., vaterpolisti Ivan Buljubašić i Sandro Sukno te reprezentativac i olimpijski kandidat za Rio Anđelo Šetka, s kadetkinjama streljačkog kluba Lokomotiva iz Rijeke Ninom Bogunović, Vanessom Jezidžić, Melanie Glad i Ivom Đerek, predvođeni olimpijkom Snježanom Pejčić, nositeljicom brončanog odličja iz Pekinga i prvom hrvatskom športašicom koja je osigurala svoj nastup u Riju. Za završnicu kampanje previđena je organizacija višetjednog festivala kulture, sporta i olimpizma na Sportsko-rekreacijskom centru Jarun u Zagrebu, a za vrijeme trajanja Igara u Riju, od 5. do 21. kolovoza U organizaciji festivala pod radnim nazivom Olimpijski park u Zagrebu aktivnu ulogu imali bi Hrvatska turistička zajednica, Turistička zajednica Grada Zagreba, sponzori i parnteri HOO-a, nacionalni športski savezi i naravno - sami građani. Kampanja U ritmu Rija može se pratiti na facebook stranici HOO-a. HOO i Crodux potpisali sponzorski ugovor Hrvatski olimpijski odbor i tvrtka Crodux derivati d.o.o potpisali su u ožujku svoj prvi jednogodišnji ugovor o sponzorstvu. Vodeća hrvatska kompanija na tržištu naftnih derivata, utemeljena kao prva privatna naftna tvrtka u Hrvatskoj s vlastitim lancem benzinskih postaja, danas broji 65 postaja diljem Hrvatske i, kako je naglasio njen vlasnik Ivan Čermak, dio svog poslovnog uspjeha želi podijeliti s hrvatskim športašima koji su dokaz uspješnosti. Među Olimp 62

63 Piše: RADICA JURKIN ostalim, Crodux je osigurao posebne Crodux-HOO kartice za oko 2700 športaša koje će im omogućiti kupnju goriva po nižim cijenama. Ugovor o sponzorstvu na posebno organiziranoj svečanosti potpisali su glavni tajnik HOO-a Josip Čop i direktorica Crodux derivata Draga Antić. Potpisivanju ugovora uz predsjednika HOO-a Zlatka Matešu, predsjednika uprave Crodux derivata Ivana Čermaka te pomoćnika glavnog tajnika HOO-a za marketing Ranka Ćetkovića, nazočili su i zlatna olimpijka iz Londona atletičarka Sandra Perković, brončana olimpijka u taekwondou iz Pekinga Martina Zubčić, članovi srebrnog olimpijskog četverca iz Londona David Šain i Damir Martin, te svjetski prvaci i rekorderi u veslačkom dvojcu na pariće Valent i Martin Sinković. Športski novinari nagradili najbolje Na prigodnoj svečanosti u Novinarskom domu u Zagrebu, kojem je prethodio izborni sabor i potvrda još jednog četverogodišnjeg mandata predsjedniku Juri Ozmecu, glavnom uredniku Sportske televizije, Hrvatski zbor sportskih novinara (HZSN) proglasio je najbolje u redovima športskih novinara, fotoreportera, publicista i drugih kreatora javne športske riječi. Novinarom godine proglašen je Tomislav Židak iz Jutarnjeg lista a nagrada za životno djelo dodijeljena je dugogodišnjem televizijskom komentatoru i bivšem predsjedniku HZSN-a Slavku Cvitkoviću te športskom publicistu i bivšem glavnom uredniku Večernjeg lista i Sportskih novosti Branku Tuđenu. Za televizijsko novinarstvo nagrađena je novinarka HTV-a Mila Horvat, dok je priznanje u kategoriji intervjua dobio novinar Predrag Jurišić iz Večernjeg lista. Novinar Hine Denis Lugarić i splitski publicist Jurica Gizdić dobili su priznanje za publicistiku za monografiju Pola stoljeća hrvatskog paraolimpizma. Hinin fotoreporter Damir Senčar najbolji je hrvatski sportski fotoreporter, a vrhunski hrvatski športaš, pobjednik US Opena Marin Ćilić dobio je priznanje Hrvatskog zbora sportskih novinara za suradnju s medijima. Njegov matični savez, Hrvatski teniski savez, dobio je priznanje za najbolje organiziranu press službu pod vodstvom Igora Rajkovića. Priznanje za lokalno novinarstvo dobio je Željko Kapelari s HRT-radio Zadra, posebno priznanje dobila su regionalna izdanja Sportskih novosti, dok je splitska sekcija HZSN-a nagrađena za društveni angažman u humanitarnim akcijama. Top athletes in reserve unit of the OSRH (Armed Forces of the Republic of Croatia) COC and the Croatian Ministry of Defense (MORH) signed in March this year a new agreement, continuation of many years of cooperation. President of the Croatian Olympic Committee Zlatko Mateša and Minister of Defense Ante Kotromanović signed the agreement in the presence of many athletes and military and sports notables. According to the agreement, the reserve unit of Croatian Armed Forces will include 11 top male and female athletes, mostly winners of medals at both World and European Championships and Olympics, such as Giovanni Černogoraz (gold medalist in trap at the Olympic Games in London in 2012) and Filip Ude (holder of the silver medal in pommel horse in Beijing in 2008). Besides them, the reserve unit includes also the athlete Ana Šimić, wrestlers Božo Starčević, Neven and Nenad Žugaj, judoka Barbara Matić, shooters Anton and Josip Glasnović and taekwondo-in Ana Zaninović and Vedran Golec. Campaign In the rhythm of Rio Concerning the upcoming Olympics to be held in August 2016 in Rio de Janeiro (Brazil), the COC s marketing department has launched a corporate campaign In the rhythm of Rio and gave a new swing to the promotion of Olympic values and top-level sports achievements of Croatian Olympians, whose number is 878. In cooperation with national sports federations, sponsors and athletes, the meetings held on monthly basis shall take place throughout Croatia. The first host, in March, was the city of Rijeka, where the golden Olympians from London Olympics 2012, water polo players Ivan Buljubašić and Sukno, along with their colleague, Olympic candidate for Rio Olympics Anđelo Šetka, met with female cadets from the shooting club "Lokomotiva" from Rijeka: Nina Bogunović, Vanessa Jezidžić, Melanie Glad and Iva Đerek, led by Snjezana Pejčić, bronze medalist from Beijing 2008 and the first Croatian female athlete who has ensured her performance in Rio. The ending of the campaign foresees the organization of several-weeks-long festival of culture, sports and Olympism at the Sports-Recreational Centre Jarun in Zagreb, during the Rio Olympics from August 5th to August 21st Sports Croatia directly broadcasted on SPTV News of the national Internet service of the COC, Sports Croatia, in which almost every day 40 of the 79 national sports federations (22 Olympic and 18 non-olympic sports), eight county sports associations and another ten associations and institutions members of the COC take part, are being - from February directly broadcasted within the program of the Sports television during the broadcasting of sports news. This important media step forward in the creation of independent information space of Croatian sports, is the result of the efforts that each member of the Olympic family has the same media attention regardless of the attractiveness or commercial importance, which is a part of the strategy of the best possible information on the activities of Croatian athletes. For example, in the service "Sports Croatia" we can keep track - at the same time - of events in global and domestic football from the portal of the Croatian Football Federation, as well as the announcement of Croatian Championship in bowling at the Special Olympiad... Tonči Tadić elected for new President of the Croatian Olympic Academy Tonči Tadić, BA in Physics and PhD, President of the Croatian Aikido Federation, was appointed on January 22nd 2015 the new President of the Olimp 63

64 OD OLIMPA DO OLIMPA Sportska Hrvatska izravno na SPTV Vijesti nacionalnog internetskog servisa HOO-a Sportska Hrvatska u kojem gotovo svakodnevno sudjeluje 40 od 79 nacionalnih športskih saveza (22 olimpijskih i 18 neolimpijskih športova), osam županijskih športskih zajednica te još desetak udruga i ustanova iz članstva HOO-a, od veljače izravno se emitiraju u programu Sportske televizije za vrijeme trajanja športskih vijesti. Ovaj važan medijski iskorak u stvaranju neovisnog informativnog prostora hrvatskog športa, rezultat je nastojanja da svaki član olimpijske obitelji ima istu medijsku pažnju neovisno o njegovoj atraktivnosti ili komercijalnoj važnosti, a što je dio strategije što boljeg informiranja o aktivnostima hrvatskih športaša. Tako, primjerice, u servisu Sportska Hrvatska istodobno možemo pratiti događanja u svjetskom i domaćem nogometu s portala Hrvatskog nogometnog saveza, ali i najavu prvenstva Hrvatske u bowlingu Specijalne olimpijade. Zlato Leone Popović Leona Popović, 17-godišnja hrvatska skijaška reprezentativka rodom iz Mrkoplja osvojila je zlatno odličje u slalomu na 12. Zimskom olimpijskom festivalu europske mladeži (EYOF). Zlato ove perspektivne hrvatske skijašice, koja je nosila i hrvatsku zastavu na svečanosti otvaranja, drugo je zlatno odličje u alpskom skijanju nakon Ane Jelušić i treće općenito u skijanju na EYOF-u (Sofija Novoselić 2007.). Ovogodišnji EYOF održan od 25. do 30. siječnja okupio je rekordnih 898 športaša iz 45 zemalja i prvi put objedinio organizaciju dvaju nacionalnih olimpijskih odbora - Austrije u Vorarlbergu i Lihtenštajna u Malbunu. Hrvatsku je predstavljalo šest mladih športaša, a u alpskom skijanju osim Leone Popović, izvrsnim se pokazao i Luka Krsmanović (sedmi u slalomu i petnaesti u veleslalomu u konkurenciji više od sto sudionika). Osim njih dvoje, još su nastupili Luka Ribarić (skijaško trčanje), biatlonci Anika Kožica i Mislav Petrović te klizačica Lana Petranović. Sljedeći 13. olimpijski festival europske mladeži održat će se u Sarajevu.

65 Piše: RADICA JURKIN ENGSO SCORE za žene u športu Europska nevladina športska organizacija (ENGSO) u suradnji s brojnim partnerima i članovima među kojima je i Hrvatski olimpijski odbor, pokrenula je početkom ENGSO SCORE - projekt čija je zadaća promjena u vrednovanju i utjecaju žena-trenera u športu. Naime, europska ali i hrvatska praksa pokazuju da je broj trenerica među športskim trenerima gotovo zanemariv te da ga treba što prije mijenjati. Dokaz tomu je činjenica da je među 78 trenera koji su na listi razvojnog programa sufinanciranja u HOO-u samo pet žena. ENGSO SCORE projekt kojeg podržava EU program Erasmus +, trajat će dvije godine, a ključna zadaća bit će pronalaženje rješenja i alata za promjenu stanja rodne jednakosti među trenerima na svim razinama. Rezultati bi se trebali očitovati ne samo u broju žena u športu, nego i u mogućnostima njihova školovanja, napredovanja i stjecanja trenerskih znanja i vještina. Partneri ENGSO-u (koji je održao prvi sastanak predstavnika nevladinih športskih i drugih organizacija u Stockholmu, 16. i 17. veljače), su Finska udruga trenera, športski treneri Velike Britanije, Međunarodno vijeće izvrsnosti u treniranju (ICCE), Europski opservatorij za sport i zapošljavanje (EOSE), Sport i građanstvo, Europski športski sveučilišni savez (EUSA), Njemačka olimpijska športska konfederacija (DOSB), Švedska športska konfederacija (RF), Hrvatski olimpijski odbor, Litavski savez športskih saveza (LUSF), Ciparska športska organizacija (CSO), Portugalska športska konfederacija (CDP). U ime Hrvatskog olimpijskog odbora u radu ENGSO SCO- REA sudjelovala je voditeljica razvojnih programa, tajnica za žene u športu HOO-a i koordinatorica ovoga projekta u Hrvatskoj, Gordana Borko. Tonči Tadić novi predsjednik HOA-e Diplomirani inženjer fizike i doktor znanosti Tonči Tadić, predsjednik Hrvatskog aikido saveza, imenovan je 22. siječnja novim predsjednikom Upravnog vijeća Hrvatske olimpijske akademije (HOA). Vodeći čovjek aikida u Hrvatskoj, vrstan poznavatelj hrvatskog i međunarodnog športa i olimpizma, saborski zastupnik u dva mandata, član skupštine HOO-a, ugledni športski dužnosnik sa športskim utjecajem i u postojbini aikida u Japanu, vodit će Akademiju utemeljenu na smjernicama Međunarodne olimpijske akademije, Olimpijske povelje MOO-a i interesima Hrvatskog olimpijskog odbora u promicanju kulturnih vrijednosti i edukacije, do godine. Tadić je ovu je dužnost preuzeo od sveučilišnog profesora sa Kineziološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Franje Prota, koji je bio predsjednik HOA-e od prosinca do siječnja godine. Croatian Olympic Academy s (HOA) Governing Council. The leading man of aikido in Croatia is also an expert for Croatian and international sports and Olympism, member of Croatian Parliament for two terms, member of the COC Assembly and prominent sports official with impact on sports also in the homeland of aikido, Japan. He will lead the Academy - based on the guidelines of the International Olympic Academy, the IOC s Olympic Charter and interests of the Croatian Olympic Committee in terms of promotion of cultural values and education - until Tadić took over this function from Franjo Prot, university professor at the Faculty of Kinesiology, University of Zagreb, who was the President of the Croatian Olympic Academy from December 2008 until January Leona Popović's gold Leona Popovic, 17-year-old Croatian skier from Mrkopalj, won a gold medal in slalom at the 12th Winter Olympic Festival of European Youth (EYOF). Gold medal, won by this promising Croatian skier, who also carried the Croatian flag at the opening ceremony, is the second gold medal in alpine skiing after Ana Jelušić in 2003 and third medal won at the EYOF (Sofija Novoselić 2007). This year s EYOF, held from January 25th to January 30th, brought together a record number of 898 athletes from 45 countries and, for the first time, it has united the organization of two national Olympic committees the Austrian in Vorarlberg and Liechtenstein in Malbun. Croatia was represented by six young athletes, and in alpine skiing, besides Leona Popović, another bright star was Luka Krsmanović (seventh in slalom and fifteenth in giant slalom in competition of more than one hundred participants). The other Croatian representatives were: Luka Ribarić (crosscountry), Anika Kožica and Mislav Petrović (both biathlon) and skater Lana Petranović. The next, 13th Olympic Festival of European Youth, will be held in 2017 in Sarajevo. ENGSO SCORE for women in sports European Non-Governmental Sports Organisation (ENGSO), in cooperation with numerous partners and members including the Croatian Olympic Committee, launched in early 2015 the ENGSO SCORE project, whose task is to change the assessment and impact of female coaches in sports. Namely, both European and Croatian sports practice show that the number of female trainers among sports coaches is almost negligible and that it should be changed as soon as possible. The fact that among 78 coaches who are on the list of the COC s 2015 development co-financing program, there are only five women, proves that. ENGSO SCORE project, supported by the EU program Erasmus +, will last two years, and its key task will be to find solutions and tools to change the status of gender equality among coaches at all levels. The results should be manifested not only in number of female coaches in sports, but also in the possibilities of their education, promotion and acquisition of coaching knowledge and skills. The partners of ENGSO (whose first meeting was held in Stockholm on February 16th and 17th, in the presence of the representatives of nongovernmental sports and other organizations) are: Finnish Coaches Association, Sport Coach UK, International Council of Coaching Excellence (ICCE), European Observatoire of Sport and Employment (EOSE), Sport and Citizenship, European University Sports Association (EUSA), German Olympic Sports Confederation (DOSB), Swedish Sports Confederation (RF), Croatian Olympic Committee, Lithuanian Union of sports Federations (LUSF), Cyprus Sports Organisation (CSO) and Portugal Sports Confederation (CDP). Gordana Borko, Manager of development programs, Secretary of the COC s women in sports and Coordinator of this project in Croatia, participated in the work of ENGSO SCORE on behalf of the Croatian Olympic Committee. 65 Olimp

66

67

68