Marina Lukež RAZVOJ ZNANJA KAO INTELEKTUALNOG KAPITALA I NEOLIBERALIZAM

Transcription

1 SVEUČILIŠTE U RIJECI EKONOMSKI FAKULTET Marina Lukež RAZVOJ ZNANJA KAO INTELEKTUALNOG KAPITALA I NEOLIBERALIZAM DIPLOMSKI RAD Rijeka, 2015

2 SVEUČILIŠTE U RIJECI EKONOMSKI FAKULTET RAZVOJ ZNANJA KAO INTELEKTUALNOG KAPITALA I NEOLIBERALIZAM DIPLOMSKI RAD Mentor: Prof. Dr. sc. Dragoljub Stojanov Studentica: Marina Lukež Gospodarstvo Europske unije Rijeka, rujan, 2015.

3 SADRŽAJ 1. UVOD Problem i predmet istraživanja rada Ciljevi i zadaci istraživanja Radna hipoteza Znanstvene metode istraživanja Struktura rada ZNANJE KAO INTELEKTUALNI KAPITAL Teorija znanja Vrste znanja Definicija intelektualnog kapitala RAZVOJ INTELEKTUALNOG KAPITALA Razvoj teorije intelektualnog kapitala kroz povijest Sastavni elementi intelektualnog kapitala Upravljanje znanjem u organizaciji Mjerenje intelektualnog kapitala Metoda tržišne kapitalizacije Metoda povratka na imovinu Direktna metoda Scorecard metoda ZNANJE I NEOLIBERALIZAM Utjecaj neoliberalizma na obrazovanje i Bolonjski proces EKONOMIJA ZNANJA U EUROPSKOJ UNIJI Znanje u Europskoj uniji Razvoj ekonomije znanja na primjeru Velike Britanije Glavni problemi u izgradnji ekonomije znanja ZAKLJUČAK LITERATURA POPIS TABLICA POPIS PRIKAZA POPIS GRAFIKONA... 55

4 1. UVOD Suvremeno doba je razdoblje novih spoznaja, novih saznanja i novih tehnologija, samim time doba za bezbroj neograničenih mogućnosti. Promatrajući povijest, promjene se nikad nisu odvijale toliko brzo i integrirale u svaki mogući aspekt društva brzinom kojom to danas čine. U ovakvom ubrzanom svijetu, opstanak označava sposobnost prilagodbe novonastaloj situaciji, društva i poslovnog subjekta. Održivost u globalnim uvjetima podrazumjeva efikasnost u upravljanju promjenama u svim aspektima života i rada. Jedan od osnovnih i ključnih čimbenika suvremenog vremena je znanje. Ono je temeljni resurs, te predstavlja osnovnu odrednicu ljudskog kapitala poduzeća. Stoga se u radu obrađuje razvoj znanja kao intelektualnog kapitala Problem i predmet istraživanja rada Problem istraživanja rada su karakteristike i obilježja razvoja znanja kao intelektualnog kapitala, kroz vrijeme i literaturu u kontekstu teorija rasta. Tradicionalno se rad i kapitala smatraju jedinim faktorima koji utječu na proizvodnju i visinu životnog standarda, no s vremenom se uočilo da takva teorija ne može dugoročno održavati gospodarski rast. Stoga su se pojavile nove teorije gospodarskog rasta koje gledaju na znanje kao kao na unutarnji dio gospodarskog sustava. Na znanje se počinje gledati kao na osnovni oblik kapitala, a gospodarski rast posljedica je akumulacije znanja. Proizvodnja i iskorištavanje znanja postale su najznačajnije komponente u izgradnji gospodarstva. 1

5 Predmet istraživanja ovog rada je znanje kao intelektualni kapital. Primjena znanja koristi se za generiranje materijalne i nematerijalne vrijednosti. To znanje se može koristiti od strane sustava za podršku odlučivanju u različitim područjima i stvoriti ekonomske vrijednosti Ciljevi i zadaci istraživanja Svrha rada je analizirati razvojni put znanja kao intelektualnog kapitala. Odnosno pobliže pojasniti pojam znanja i intelektualnog kapitala, pružiti uvid u razvoj teorije te utvrditi značaj znanja za ekonomski rast. Nadalje, pojasniti sastavne djelove intelektualnog kapitala i metode njegovog mjerenja. Cilj istraživanja je uvidjeti put razvoja ekonomske teorije znanja te povezati i usporediti s ekonomskim teorijama rasta Radna hipoteza S obzirom na predmet istraživanja i kompleksnost problema, te svrhu i cilj istraživanja, postavljena je hipoteza: Razvoj znanja kao intelektualnog kapitala i ekonomskog resursa postao je obavezni uvjet za ekonomski rast. Značaj znanja iskazan je endogenom teorijom rasta koja ističe važnost obrazovanja, istraživanja, inovacija, tehnološkog napretka i ljudskog kapitala za gospodarski napredak. Danas se tradicionalni resursi - zemlja, rad i kapital zamijenjuju znanjem, visokom tehnologijom i informacijsko komunikacijskom infrastrukturom gdje se informacije i ideje pojavljuju kao temeljni ekonomski resursi. 2

6 Opovrgavanjem ili dokazivanjem postavljene hipoteze dolazi se do zaključka o problemu koji je prethodno postavljen Znanstvene metode istraživanja Pri obradi i prezentaciji podataka koji su značajni za temu diplomskog rada, koriste se odgovarajuće znanstvene metode: metoda prikupljanja podataka iz sekundarnih izvora, povijesna metoda, metoda indukcije i dedukcije, metode analize i sinteze, metoda klasifikacije, metoda deskripcije te metoda kompilacije. Metoda klasifikacije koristi se za prikaz vrsta znanja, elemenata intelektualnog kapitala, za prikaz razvoja znanja i drugo. Metoda deskripcije koristiti se za opis i objašnjenje postavljenih hipoteza te rješavanje istih. Ovom metodom se postiže detaljni, potpuni i svestrani uvid u istraživanje pojašnjavanjem analiza, rezultata i pojmova koji se koriste. U cilju provedbe navedenih analiza koriste se podaci iz sekundarnih izvora, znanstveni članci, različite spoznaje i zaključci iz područja predmeta istraživanja. Korištene prethodne spoznaje i zaključci autora prezentirani su i povezani s odgovarajućom korištenom literaturom Struktura rada U radu se opisuju karakteristike ekonomije znanja, raspravlja o znanju, predstavljaju glavni problemi značajni za izgradnju gospodarstva temeljenog na znanju te daje pregled razvoja i perspektive teorije intelektualnog kapitala. 3

7 Rezultati istraživanja u radu prezentiraju se u šest dijelova: U prvom se dijelu, UVODU, obrazlažu predmet, ciljevi te zadaci istraživanja. Nadalje, postavlja se radna hipoteza i navode znanstvene metode korištene u istraživanju i prezentiranju rezultata. U drugom dijelu, naslova ZNANJE KAO INTELEKTUALNI KAPITAL, objašnjavaju se teoretski djelovi, dan je pojam i vrste znanja, te je dana definicija intelektualnog kapitala. Treći dio, RAZVOJ INTELEKTUALNOG KAPITALA, prikazuje nam razvojni put teorije intelektualnog kapitala kroz povijest. Kako bi se što bolje razumio pojam znanja kao intelektualnog kapitala dani su sastavni elementi intelektualnog kapitala. A prikaz funkcioniranja znanja u organizacijama dan je u poglavlju - upravljanje znanjem u organizaciji. Nadalje slijedi poglavlje o metodama mjerenja intelektualnog kapitala. U četvrtom dijelu, ZNANJE I NEOLIBERALIZAM dana je rasprava o neoliberalizmu i znanju te primjer utjecaja neoliberalizma na obrazovanje i Bolonjski proces. Peti dio, EKONOMIJA ZNANJA U EUROPSKOJ UNIJI, prezentira važnost znanja za EU, nakon toga prikazan je primjer razvoja ekonomije temeljene na znanju u Velikoj Britaniji, te su predstavljeni glavni problemi u izgradnji ekonomije znanja. U posljednjem dijelu, ZAKLJUČKU, prezentirani su najvažniji rezultati i spoznaje provedenog istraživanja koji idu u prilog postavljenoj hipotezi. 4

8 2. ZNANJE KAO INTELEKTUALNI KAPITAL Tradicionalna teorija ekonomije percipira rad i kapital kao jedine faktore koji utječu na proizvodnju i određuju životni standard, ta teorija ima poteškoće sa održavanjem dugoročnog gospodarskog rasta. Stoga novije teorije gospodarskog rasta ne gledaju na znanje kao na egzogenu varijablu nego kao na unutarnji dio gospodarskog sustava. Znanje se smatra osnovnim oblikom kapitala, a gospodarski rast potaknut je akumulacijom znanja Teorija znanja Endogene teorije rasta sadrže postavku o rastućim prinosima i na njoj temelje ključnu teoriju o mogućnosti neograničenog rasa, koja je suprotna neoklasičnoj postavci. Prema neoklasičnom teoretskom modelu zemlje žele postići stabilno stanje ravnoteže, prinosi su opadajući te je zbog toga rast ograničen u određenoj granici. Endogena teorija govori da stope rasta nisu egzogeno determinirane već ovise o unutrašnjim procesima, odlukama, izborima od strane organizacije i pojedinca (Vlahinić-Dizdarević i Žiković, 2010). Društvene i gospodarske promjene i procesi nisu slučajno nastali već su rezultat interaktivnosti razvoja prirode i znanstvene aktivnosti čovjeka. Što znači da endogena teorija rasta ističe značajnost znanja (uključujući obrazovanje, istraživanje, inovacije, invencije, tehnološke progrese) i ljudskog kapitala u ekonomskom rastu (Pulić i Sundać 2001). Znanje ima utjecaj na povećanje prinosa opsega. Ono je najvažniji proizvodni čimbenik u koji je potrebno investirati. Znanje i investicije su međusobno povezani. Investicije utječu na 5

9 povećanje znanja, a znanje ubrzava realizaciju novih investicija, samim time rast je neograničen (Borozan, 2006). U suvremenom svijetu, pogotovo u globalizacijskim uvjetima, inovacije i novonastalo znanje kao proizvod istraživanja je temelj razvoja i osnovni čimbenik društva. Veća ulaganja u kreiranje novog znanja potrebno je da bi se stvaralo društvo temeljeno na znanju, poboljšala nacionalna konkurentnosti, kvaliteta života pojedinca i društva u cjelini, smanjio nesklad na tržištu rada, stvorila socijalna pravda i povezale sve skupine društva. U današnjem globalizacijskom okruženju moguće je ostvariti napredak gospodarstva samo ukoliko ono vrednuje znanje i inovacije te ulaže potrebna sredstva u razvoj inovativnost, istraživanje i razvoj. Razlike u znanju i tehnološkoj razvijenosti glavni su čimbenici koji čine razliku uzmeđu razvijenih i nerazvijenih zemalja, bogatih i siromašnih, visoki životni standard i niski (Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, 2004). Znanje je osnovna ekonomska kategorija, te se rast ekonomija znanja temelji na ulaganjima u nematerijalnu imovinu, kao što su istraživanje i razvoj te obrazovanje, koja je osnovni pokretač tehnoloških promjena (Brkić, 2002). Za razliku od ostalih proizvodnih resursa, za znanje su karakteristični rastući prinosi zbog toga što ideje i zamisli mogu biti akumulirane, mogu se dijeliti te bez ograničenja ponovno upotrebljavati. Znanje je informacija ukombinirana zajedno sa iskustvom i promišljanjem. Što znači da radnik u ekonomiji znanja odlučuje i stvara novu vrijednost tako što kombinira znanje (znanstveno znanje, znanje djelanosti kojom se bavi, znanje o poduzeću u kojem radi, osobno znanje) te u isto vrijeme stječe nova znanja i povećava vlastitu sposobnost kojom stvara nove vrijednosti (Mrnjavac, 2002). Za znanje su važni podaci i informacije. Informacije nisu isto što i znanje. Informacije se smatraju znanjem onda kada se strukturiraju na prikladan način za upotrebu kod rješavanja nekog problema. Podaci koje osoba posjeduje postaju informacija onda kada ih može iskoristiti. Tek kada je spoznata njihova međupovezanost, međuovisnost i kada se razvije određeno razumijevanje o njima, tek tada postaju znanje. Kada se znanje pretvara u akciju, tada znanje postaje intelektualni kapital (Segetlija i Lamza-Maronić, 2002). 6

10 Znanje je glavna proizvodna snaga, temeljni ekonomski resurs društva te glavni razlog za uspješnost, ali uz uvjet konstantne rekombinacije novih vještina, znanja, stavova i sposobnosti kroz formalno i neformalno cjeloživotno obrazovanje (Biljan-August i Jakovac, 2009). U današnje vrijeme, znanje i vještine najvažniji su izvori konkurentnosti na tržištu, stoga ulaganja koja imaju svrhu povećanja razine znanja značajno utječu na povećanje ekonomskih izgleda zemlje i blagostanja stanovnika (Boras i ostali, 2002). Ukoliko se znanje redovito koristi i obnavlja s vremenom ne dolazi do njegove deprecijacije. Baš naprotiv tome, što se znanje više koristi veći su njegovi prinosi. Znanje koje je stečeno ima temeljni doprinos osobnom razvoju, a ujedno i razvoju zajednice u kojoj čovjek živi, radi i djeluje. Osim izravnih ekonomskih koristi od znanja, zajednica ostvaruje i pozitivne efekte koji djeluju na okoliš, zdravlje, razinu kriminaliteta, produktivnost okruženja i slično. Samim time, znanje je temeljni preduvjet stvaranja bogatstva i najvažniji pokretač razvoja (Dragičević, 2002). Temeljni čimbenici proizvodnje (zemlja, rad, kapital, organizacija) obilježili su staru ekonomsku znanost. Međutim, kod novih ekonomskih teorija novi činitelji ekonomskog rasta i razvoja primarno su informacija, prostor i vrijeme (Pulić i Sundać, 2001) Vrste znanja Velika se količina informacija stvara i skladišti, ali to ne znači da se automatski pretvara u znanje. Informacije postaju znanje samo kada netko tko je pročitao i razumio te to znanje koristi za akciju ili misao. Različite osobe imaju različito prethodno iskustvo, te će istu informaciju tumačiti i koristiti na različite načine (Čerić, 2001). Razlikuju se dvije vrste znanja: eksplicitno i tacitno znanje (OECD, 1996; Nonaka i Takeuchi, 1995). Eksplicitno znanje stiče se putem formalnog obrazovanja i osposobljavanja. Ova vrsta znanja se može precizno opisati i prenijeti na druge ljude. Tacitno znanje je znanje stečeno iskustvom, potrebno je mnogo vremena za njegovo postizanje i mnogo ga je teže prenijeti na druge ljude. Primjer tacitnog znanja je stručnjak koji razumije kako funkcionira neki složeni 7

11 sustav ili kako se određena tehnologija može koristiti u različitim okolnostima. Tacitno znanje je jednako važno za gospodarske svrhe kao i eksplicitno znanja. Prikaz 1. Eksplicitno i tacitno znanje EKSPLICITNO ZNANJE Podaci, informacije Dokumenti Zapisi Datoteke TACITNO ZNANJE Iskustvo Mišljenje Kompetencije i sposobnosti Odanost Radnja Izvor: Izrada autora prema: Collins (2010) Znanje se može kategorizirani i na drugačiji način (OECD, 1996). Know-what je znanje o činjenicama, a know-why je znanje o načelima koja upravljaju prirodnim i društvenim pojavama, to su znanja koja se uče u formalnom obrazovanju. Know-how je drugačiji, jer se odnosi na vještine, odnosno sposobnosti činiti praktične stvari. Know-who je znanje o tome tko zna što i tko što može učiniti, ova vrsta znanja je vrlo koristna u praksi, kao i know-where o tome gdje se neke važne informacije mogu pronaći. Sve navedene vrste znanja mogu biti korisne u ekonomske svrhe. Navedena klasifikacija znanja prikazana u tablici koja slijedi. 8

12 Tablica 1. Klasifikacija vrsta znanja Razina kodifikacije Proizvode ga Doseg zapisa Know-why Potpuno kodificirano Sveučilišta i laboratoriji Potpuno zapisano i objavljeno u znanstvenim radovima Know-what Potpuno kodificirano Sveučilišta, laboratoriji i privatne tvrtke Potpuno zapisano u patentima Know-how Ne kodificirano Na licu mjesta u laboratoriju Tacitno, ograničena dostupnost Know-who Ne kodificirano Postoji unutar poduzeća i istraživačkih centara Tacitno, ograničeno na poduzeće Izvor: Izrada autora prema: OECD (1996) Znanje može biti pohranjeno na različitim vrstama medija (Armour, 2000). Tacitno znanje je pohranjeno u ljudskom mozgu, dok je eksplicitno znanje tradicionalno pohranjeno u knjigama i časopisima. U posljednjih pedesetak godina pojavio se novi medij za pohranu eksplicitnog znanja - softver. Softver ima jedinstvenu kombinaciju karakteristika: trajnost, brzo ažuriranje i aktivnost. Aktivno svojstvo softvera podrazumijeva da se softver može lako i brzo širiti na velike udaljenosti, može se primijeniti i staviti u uporabu jednostavnim izvršenjem (poslovne aktivnosti, tehničko ili znanstveno računanje). Zbog vrijednih karakteristika, velika i brzo rastuća količina znanja (iz svih mogućih izvora) pohranjuje se na ovom mediju. 9

13 2.3. Definicija intelektualnog kapitala Pojam intelektualni kapital prvi se put u ekonomskom smislu upotrebljava godine u financijskim analizama tržišne vrijednosti za mala znanjem intenzivna poduzeća (npr. Hawlett-Packard). Sastav tih poduzeća njihove imovine činio je većinom intelektualni kapital, a visoku vrijednost na burzi nazivali su intelektualna premija. U značenju kakvo danas shvaćamo prvi puta koristio je J. K. Galbreith godine u pismu koje je poslao ekonomistu Michaelu Kaleckom (Feiwal, 1975). Galbreithov stav bio je kako ova forma kapitala nije samo statična imovina, već da njezini dinamični elementi stvaraju vrijednost u poslovnoj praksi. Šira upotreba pojma intelektualni kapital počela je tek nakon Stewartovog članka iz godine (Brainpower - How Intellectual Capital Is Becoming America's Most Valuable Asset). Stoga se na godinu gleda kao na rođenje koncepcije intelektualnog kapitala. Stewart u navedenom članku, daje definiciju intelektualnog kapitala: "Suma svega što se u kompaniji zna, te što predstavlja njezinu konkurentsku prednost na tržištu. To je intelektualni materijal (znanja, informacije, intelektualna imovina, iskustva) koji može biti iskorišten za stvaranje bogatstva". Ono uključuje znanje zaposlenih, istraživačkih stručnjaka i znanje manualnih radnika koji razvijaju mnoge različite načine kako bi se poboljšala efikasnosti tvornice. Intelektualni kapital je znanje i dinamični ljudski proces, koji se transformira u vrijednost za poduzeće (Stewart, 1997). Na temelju Stewartovog objašnjenja tijekom 90tih godina i mnogi drugi autori dali su definicije intelektualnog kapitala kako je prikazano u tablici 2. 10

14 Tablica 2. Definicije intelektualnog kapitala Intelektualni kapital je ukupno kolektivno znanje, iskustvo, stručnost, sposobnost, i vještine organizacije o načinima ostvarivanja većih rezultata, pružanja boljih usluga ili stvaranja drugih neopipljivih vrijednosti za poduzeće. Intelektualni kapital podrazumjeva znanja unutar organizacije koja se koriste za stvaranje konkurentskih prednost. Ukupnost svih znanja koje posjeduju zaposleni i koja poboljšavaju konkurentske prednosti. Intelektualni kapital uključuje sve sposobnosti organizacije, njene neopipljive resurse - sposobnosti, znanja, stručnosti te potencijale zaposlenika i dioničara. Intelektualni kapital uključuje neopipljivi materijal i odnose koji su formalizirani ili tek mogu biti formalizirani, usmjereni prema proizvodnji više vrijedne imovine. Intelektualni kapital predstavlja znanje koje je moguće pretvoriti u profit. Intelektualni kapital predstavlja razliki između knjigovodstvene vrijednosti i tržišne vrijednosti poduzeća. Izvor: Klein i Prusak (1994), Bontis (1996), Brooking (1996), Saint-Onge (1996), Edvinsson i Malone (1997), Sveiby (1998), Sulivan (1998) Intelektualni kapital je znanje prikazano kao dinamičan ljudski proces. Tek kada se znanje i inteligencija primjene i transformiraju u nešto od vrijednosti za organizaciju odnosno poduzeće i njegove potrošače, znanje postaje vrijedna imovina - intelektualni kapital. U suprotnom slučaju znanje je samo neiskorišteni intelektualni potencijal. Također važno je razlikovati pojmove: intelektualni kapital, intelektualno vlasništvo i nematerijalna aktiva. 11

15 Pojam intelektualni kapital najčešće koriste menadžeri, pojam intelektualno vlasništvo koriste pravnici, a pojam nematerijalna aktiva - računovođe i profesionalni revizori. Ipak, mora biti jasno kako je pojam intelektualnog kapitala širi od ostalih pojmova, jer u sebi sadrži nematerijalnu aktivu i intelektualno vlasništvo. Prikaz 2. Odnos pojmova intelektualnog kapitala, intelektualnog vlasništva i nematerijalne aktive Izvor: Gaponenko i Orlova (2008) Iako pojam intelektualnog kapitala nema jedinstvenu definiciju, još jedna od definicija pojma govori da je to sposobnost pretvaranja nevidljive imovine (poput znanja) u proizvode i usluge koji donose neku vrijednost poduzeću. Važno je poznavanje njegovih elemenata. Elementi su prikazani u tablici 3. 12

16 Tablica 3. Elementi intelektualnog kapitala Ljudski kapital Sposobnost zaposlenika i menadžmenta da tijekom poslovnog procesa - znanje, vještine i iskustvo koje posjeduju, pretvore u novu dodatnu vrijednost Strukturalni (organizacijski) kapital Intelektualno vlasništvo poduzeća (patenti, licence, autorska prava) Organizacijski procesi Organizacija poslovanja, strategije, planovi, pravila, informacijsko komunikacijske sustavi infrastruktura koja predstavlja podršku ljudskom kapitalu Relacijski (potrošački) kapital Međuodnosi između organizacije i vanjske okoline uključujući potrošače, distributere, partnere i druge interesne skupine Izvor: Brunsko (2002), Pulić i Sundać (2001) Suvremeno gospodarstvo zasniva se na znanstveno tehnološkim revolucijama i procesima globalizacije, svjetsko tržište potvrđuje konkurentske prednosti razvoja, a inovativnost je pravi okidač za gospodarske aktivnosti, sve su to razlozi zbog kojih se intelektualni kapital naglašava kao najvažniji čimbenik proizvodnje. U navedenim postojećim uvjetima samo intelektualni kapital ima dinamične i pravovremene odgovore na promjene koje nastaju te istovremeno stvara novu vrijednost (Brunsko, 2002). U globalnom okruženju gospodarstva koje je prožeto informacijsko-komunikacijskom tehnologijom kao novim temeljnim uvjetom infrastrukture te uvjetom za uspostavljanje nacionalnih, regionalnih i globalnih mreža, intelektualni kapital je osnovni faktor koji povećava efikasnost za korištenje prirodnog i proizvedenog bogatstva, ljudskog potencijala i informacija unutar i među nacionalnim ekonomijama. Takva nova infrastruktura omogućuje da znanje pravovremeno stigne na pravo mjesto, njezin zadatak je povezati znanja sa svih strana svijeta. Na taj način intelektualni kapital ruši barijere neznanja. Znanje je najvažniji 13

17 resurs nove ekonomije i najznačajniji čimbenik bez kojeg je nemoguće ostvariti ekonomski, tehnološki, društveni tj. sveukupni napredak (Zelenika i ostali, 2002). Intelektualni kapital je globalni čimbenik koji kreira uključivi svjetski gospodarski sustav koji se temelji upravo na znanju. 14

18 3. RAZVOJ INTELEKTUALNOG KAPITALA Teorija intelektualnog kapitala čvrsto se oslanja na makroekonomske teorije. Proučavanje znanja i intelektualnog kapitala započeli su brojni poznati ekonomisti u 20. stoljeću Razvoj teorije intelektualnog kapitala kroz povijest Tablica 4. Razvoj teorije intelektualnog kapitala Inicijatori ideje intelektualnog kapitala: A. Smith (ljudski kapital) K. Marx (uloga nauke i tehnike u proizvodnji) J. S. Mill (količina i kvaliteta ljudskih sposobnosti za rad) F. Taylor (naučni menadžment) J. Shumpeter (rekombinacija znanja i inovacijski procesi kao faktor ekonomskog rasta) H. Simon (ograničena racionalnost) Tvorci koncepta ljudskog kapitala: G. Becker T. Shults K. E. Sveiby Intelektualni kapital organizacije T. Stewart, E. Brooking, D. Klein, L. Edvinsson, M. Malone, P. Sullivan Nove makroekonomske koncepcije Nove teorije ekonomskog rasta: P. Romer, R. Lukas Evolucijsko inovacijski pristup: P. Nelson, S. Winter Nova koncepcija nacionalnog bogatstva: J. Kendrik, T. Shults Japanska škola: H. Itami, I. Nonaka, S. Tsuchiya Izvor: Drašković (2010) Ocjena intelektualnog kapitala društva N. Bontis, A. Bonfour, L. Edvinsson 15

19 Važnost i uloga znanja konstantno se proučavaju. No prvi pokušaji znanstvenog formaliziranja znanja, iskustva i vještina zaposlenika pripisuju se Fredericku Tayloru i njegovom djelu The Principles of Scientific Management (1911. godine) godine Joseph Schumpeter obrazložava kako je za pojavu novih proizvoda bitna rekombinacija znanja, to čini u djelu pod naslovom The Theory of Economic Development (Bontis, 2002). Neki od elemenata proučavanja znanja odnosno teorija intelektualnog kapitala pronalaze se i u djelu Herberta Simona Administrative Behavior (1945. godine) gdje proučava i analizira ograničenu racionalnost odnosno ograničenja ljudskog spoznajnog kapaciteta. Simon preispituje neoklasične teorije o ograničenim resursima, dok su tradicionalni inputi ograničeni fizičkim i financijskim mogućnostima, intelektualni kapital ograničen je samo granicama racionalnosti zaposlenika u organizaciji (Bontis, 2002). Michael Polanyi u djelu naslova The Tacit Dimension (1967. godine) uvodi eksplicitnu i implicitnu podjelu znanja. Jedino povezanost i interakcija među eksplicitnim i implicitnim znanjem dovodi do uspješnosti poslovanja organizacije. Postojanje i uloga implicitnog znanja također je u suprotnosti s neoklasičnim teorijama o potpunoj mobilnosti resursa i savršenoj informiranosti svih sudionika tržišta. Za razvoj teorije intelektualnog kapitala doprinos je imao i Robert Solow, vodeći analitičar Teorije rasta kejnesijanskih pogleda. U Modelu neoklasične teorije rasta prikazane su matematičke formule kako bi se utvrdile najučinkovitije kombinacije tradicionalnih čimbenika proizvodnje (zemlja, rad i kapital) koje uz tehnologiju postižu ekomoski rast. No jedna od primarnih Solovljewih pretpostavki bila je da se rast usporava i u konačnici prekida kada se postigne najučinkovitija kombinacija navedenih proizvodnih čimbenika. Predviđanja Roberta Solowa bila su da sve zemlje jednom dostignu točku konvergencije, rast opada u industrijaliziranim zemljama, a ekonomski napredak brz je u manje razvijenim zemljama. Međutim, u stvarnosti se takvo što nije pokazalo istinitim. Ekonomski rast industrijaliziranih zemalja ima tendenciju rastu, dok ekonomski rast manje razvijenih stagnira. Nema znakova konvergencije kakvu je Solow prognozirao. Moderni teoretičari (Romer, 1986., 1990.; Kelly, 1995.) ukazuju na nedostatke varijabli Solowljewih formula. Najpoznatiji Solowljev kritičar, Paul Romer, je krajem 80-tih godina 20. stoljeća objavio seriju članaka o otkrićima do kojih je došao, teorija je kasnije nazvana Nova teorija rasta, ili Endogena teorija rasta. Temeljni doprinos Paula Romera je konstruirani model koji daje 16

20 presudnu ulogu znanju i novim idejama u ekonomskom rastu. Nova teorija rasta odnosno endogena teorija rasta ukazuje na to da ekonomski rast dolazi iz unutrašnjosti organizacije, nebitno dali se radilo o državi ili pak o poduzeću. Romer godine (Increasing Returns and Long Run Growth) predstavlja model koji naglašava nužnost akumulacije znanja na svim razinama. Romerov model dijeli svijet na dva djela, na fizičke objekte i na ideje. Pod objekte je smatrao sve oko nas, od velikih čeličana do npr. atoma ugljika i kisika. Objekti su oskudni i za njih vrijedi zakon opadajućih prihoda. Prema tome oni ne mogu biti vodiči ekonomskog rasta. Dok znanje i ideje mogu voditi ekonomski rast, jer nikada nisu oskudni. Ljudi, prema Romeru, imaju gotovo pa beskrajan kapacitet za konstruiranje raznih fizičkih objekata stvarajući i osmišljajući nove načine za njihovu uporabu. Komuniciranjem novih ideja o fizičkim objektima, ljudi potiču produktivnost, stvaraju nove prilike za stvaranje i povećanje profita, te u konačnici utjecati na ekonomski rast. Romer u članku, Endogenous Technological Change, (1990. godine) navodi sastavne djelove teorije novog rasta. Njegov endogeni model rasta uključuje 4 temeljna inputa: kapital - mjeri se jedinicama potrošnih dobara, rad - vještine ljudi, ljudski kapital - formalna edukacija, obuka i trening zaposlenika, te indeks razine tehnologije. Romerov zaključak glasi, ukoliko država želi potaknuti ekonomski rast, njihova ekonomska politika mora: poticanje ulaganja u istraživanje i razvoj novih ideja, umjesto ulaganja i akumulacije fizičkog kapitala, te subvencioniranje akumulacije sveukupnog ljudskog kapitala na državnoj razini. Nova teorija rasta Paula Romera značila je veliku prekretnicu i značajan napredak. Dokazano je kako pokretač ekonomskog rasta nisu vladine mjere, već konkurencija koja se odvija među 17

21 poduzećima. A najvažnije, poduzeća se natječu preko svojih inovacija koja su zapravo malena, ali vrijedna, od ljudi stvorena poboljšanja na svim organizacijskim razinama (Romer, 1990.). Još jedno Romerovo važno opažanje tiče se inovacija i glasi, za inovacije je nužno da budu stvorene unutar organizacije, odnosno unutar poduzeća, jer one inovacije koje su nastale i uzete iz okruženja predstavljaju javno dobro, što znači da su one na raspolaganju i konkurentima. Na taj način sva poduzeća u određenom sektoru imaju pristup istim inovacijama te niti jedno poduzeće nije u poziciji da stekne konkurentsku prednost. Temelj i glavnina modela rasta su prigodne zalihe ljudskog kapitala. Promatrajući do tada nastale teorije ljudskog kapitala, te ideje i inovacije, Paul Romer smatra se utemeljiteljem koncepcije intelektualnog kapitala. Uz Romera za formiranje teorije intelektualnog kapitala zasluge imaju i mnogi drugi ekonomisti koji su neovisno jedni o drugima proučavali nematerijalne aspekte imovine. Grupirajući njihova stajališta definiraju se tri različite škole koje su svaka na svoj način doprinijele razvoju teorije intelektualnog kapitala. Prva škola je tzv. japanska škola koja proučava upravljanje znanjem. Njezin utemeljitelj i predvodnik je Hiroyuki Itamiem, koji je 1980-tih godina zajedno sa svojim sljedbenicima proučavao učinke nevidljive imovine u japanskim korporacijama. Njegovo djelo Mobilizing Invisible Assets objavljena je godine na japanskom, a godine prevedena na engleski kada je izazvala veliko zanimanje za proučavanjem intelektualne tj. nevidljive i nematerijalne imovine. Itamiem je isticao i upozoravao na važnost nematerijalne imovine za suvremene organizacije, a njegovi jasni stavovi mnogo bitno su doprinijeli definiranju nevidljive imovine i potaknuli daljem izučavanju u cijelom svijetu. Ikujiro Nonaka je još jedan japanski znanstvenih koji se 80-tih godina bavio tematikom upravljanja znanjem, te je zajedno sa suautorom Hirotaka Takeuchiem objavio The Knowledge-Creating Company (1995. godine). U djelu je opisano kako japanske korporacije uvode inovacije u svoje poslovanje putem primjene i raspodjele eksplicitnog i implicitnog znanja. Oba znanstvenika ističu važnost organizacijskog znanja, koje ne može biti stvoreno od samog poduzeća, već od pojedinaca koji u tim poduzećima rade i stvaraju nova znanja. 18

22 Teoretičar japanske škole o upravljanju znanjem je i Shigehisa Tsuchiya, proučava odnos individualnog i grupnog tj. organizacijskog učenja. Prema njegovoj teoriji znanje pojedinaca moraju biti podijeljena putem informacijske tehnologije da bi na taj način postala grupna znanja i samim time utjecala na uspjeh organizacije. Drugi izvor od važnosti za pojavu intelektualnog kapitala je pojava Penrosea, Rubina, Rumelta, Wernerfelta i drugih. Oni su 1950-tih godina razvili novi pogledi novu teoriju koja daje presudnu ulogu efikasnosti resursa. Teorija bazirana na resursima ističe da su organizacije različite prema individualiziranosti i jedinstvenosti resursa, sposobnosti i talenata koje koriste. Navedeni resursu su fiksni, odnosno fiksni su u kratkom roku, stoga organizacije moraju poslovati s onime što im stoji na raspolaganju, te se iz tog razloga koncepti bazirani na resursima fokusiraju na strategije usmjerene na korištenje dostupnih postojećih resursa. Kako su neku od tih resursa nematerijalni odnosno intelektualni, vještine stjecanja, upravljanje znanjem i know-how, te učenje organizacije su glavni strateški zadaci. U ovu grupu spada i već navedeni Paulo Romero, te Richard Nelson i Sidney Winter koji imaju zaslugu za razvoj Evolucionarne teorije ekonomskih promjena gledajući pri tome na organizacije kao na skladišta znanja. Oba autora pridodaju veliki značaj organizacijskim rutinama kao generičkom materijalu poduzeća koji omogućava interakciju eksplicitnog i implicitnog (tacitnog) znanja (Nelson i Winter, 1982). Uz navedene važni su još Prhalad i Hamel koji su razvili stratešku Teoriju temeljnih kompetencija. Oni objašnjavaju temeljne kompetencije kao važna područja poduzeća koja obilježava zadatak i značaj cijelog poduzeća. Općenito tu spadaju intelektualna imovina, know-how, intelektualno vlasništvo te mrežna distribucija. U članku naslova "Profiting from Technological Innovation" (1986. godine) David Teece objedinava razna istraživanja i mišljanja ekonomista s temom teorije poduzeća baziranoj na resursima te razvija nove ekonomske poglede na tehnološku inovaciju kao izvor vrijednosti. Također, definira mehanizme i faze potrebne za komercijalizaciju znanja preko inovacija koje svoju vrijednost potvrđuju na tržištu. Na kraju, treći izvor bitan za nastanak koncepta intelektualnog kapitala je proučavanje i analiziranje ljudskog kapitala. Scott R. Sweetland, u članku Human Capital Theory: Foundations of a Field of Inquiry (1996. godine) tvrdi kako proučavanje ljudskog kapitala 19

23 počinje Adam Smith u svom poznatom djelu godine te se završava 60-tih godina 20. stoljeća, kada su postavljeni temelji teorije te empirijski temelji ovoga područja. Najveće zasluge pri tome pridaju se Garyu Beckeru, koji je utemeljio Teoriju ljudskog kapitala u djelu Human Capital (1964. godine). Becker Teoriju ljudskog kapitala definira kao aktivnosti putem kojih se utječe na rast poslovnih mogućnosti tako da se razvija najvrijedniji resurs - čovjek. Neoklasične pretpostavke o maksimizaciji profita i korisnosti, te savršena konkurencija na radnom tržištu temeljne su postavke Teorije ljudskog kapitala. U novije doba ključan korak za razvoj koncepta intelektualnog kapitala s aspekta ljudskog kapitala dogodio se u Švedskoj. Začetnik švedske škole o upravljanju znanjem i o učenju intelektualnog kapitala je Karl-Erik Sveiby. Sveiby je prvi koji je prepoznao te ukazao na potrebu mjerenja ljudskog kapitala, te zagovarao za računovodstveno praćenje nematerijalne imovine. U objavio je djelo The Invisible Balance Sheet u kojem je dao prijedlog teorije i mjerenju kapitala znanja (engl. Knowledge capital), podjelio ga je u tri kategorije: individualni, strukturalni i potrošački kapital. Pristup su usvojila mnoga švedska poduzeća. A godine, Swedish Council of Service Industries usvojilo ga je kao standard za izradu godišnjih izvještaja. To je prvi ikada postavljeni standard u području mjerenja nematerijalne imovine godine, Karl-Erik Sveiby, je objavio knjigu Knowledge Management u kojoj definira ljudski kapital kao dimenziju intelektualnog kapitala i povezuje dotadašnja istraživanja ljudskog kapitala sa novim konceptom intelektualnog kapitala. Sveiby je nadahnuo brojne druge ekonomiste. Pa tako i poznatog Leifa Edvinssona koji je učinio korak naprijed i karakterizirao nematerijalnu imovinu kao intelektualan kapital. Intelektualni kapital kao ključ za uspješnost suvremenih znanjem intenzivnih poduzeća. Radi svojih djela i postignuća, Leif Edvinsson, je godine postao prvi direktor za intelektualni kapital na svijetu (švedska osiguravajuća kuća Skandia AFS). Proučavajući Sveibya i njegov koncept mjerenja intelektualne imovine, Leif Edvinsson ga je dalje razvijao tako da je definirao način prikazivanja onoga što su u osiguravajućoj kući Skandii do tada nazivali skrivene vrijednosti. A godine razvio je model upravljanja intelektualnim kapitalom u organizaciji. Od razvitka modela, osiguravajuća kuća Skandia, te mnoga druga poduzeća u svojim godišnjim financijskim izvještajima objavljuju specijalan 20

24 dodatak, koji prikazuje stanje intelektualne imovine u organizaciji te načine na koje se ta skrivena vrijednost koristi za stvaranje dodane vrijednosti. Čitav je niz ekonomista doprinio razvoju intelektualnog kapitala. Najvažniji i najzaslužniji autori zajedno sa svojim naznačajnijim djelima važnim za razvoj teorije intelektualnog kapitala kronološki su prikazani u tablici koja slijedi. Tablica 5. Kronološki prikaz godina, autora i njihovih najznačajnijih djela bitnih za razvoj teorije intelektualnog kapitala Godina Autor Djelo Hiroyuki Itami knjiga na japanskom "Mobilizing Invisible Assets" (1987. prijevod na engleski) Karl-Erik Sveiby knjiga o upravljanju neopipljivom imovinom "The Know-How Company" David Teece (UC Berkeley's Haas School of Business) članak "Profiting from Technological Innovation" Debra Amidon knjiga "Managing the Knowledge Asset into the Twenty-First Century" Karl-Erik Sveiby članak, "The New Annual Report" pojam "knowledge capital" Karl-Erik Sveiby knjiga "The Invisible Balance Sheet" Peter Drucek knjiga "The New Realities in Government and Politics in Society and World View" Charles Savage knjiga "Fifth Generation management, Dynamic Teaming, Virtual Enterprising and Knowledge Networking" Karl-Erik Sveiby knjiga "Knowledge Management" Peter M. Senge knjiga "The Fifth Discipline" 21

25 1991. Thomas Stewart članak u časopisu Fortune "Brainpower - How Intellectual Capital Is Becoming America's Most Valuable Asset " Leif Edvinsson prvi direktor za intelektualni kapital na svijetu Robert Kaplan, David Norton razvoj Balanced Scorecard modela za mjerenje nevidljive imovine Hubert St. Onge razvoj koncepta potrošačkog kapitala (kao dio intelektualnog kapitala) Thomas Stewart naslovni članak u časopisu Fortune "Intellectual Capital" Ikujiro Nonaka Hirotaka Takeuchi Osiguravajuća kuća Skandia Osiguravajuća kuća Skandia knjiga prvo javno izvješće o intelektualnom kapitalu osnivanje Future Centra, na čelu Leif Edvinsson "Knowledge Creating Company" Karl-Erik Sveiby knjiga "The New Organizational Wealth" Thomas Stewart knjiga "Intellectual Capital" Leif Edvinsson, Michael Malone Nick Bontis, McMaster University, Hamilton, Kanada knjiga organiziran svjetski kongres o intelektualnom kapitalu "Intellectual Capital" Izvor: Bontis, 2002.; Edvinsson, Nakon godine nastala je bujica knjiga, članaka, raznih studija, stručnih skupova te konferencija na temu intelektualnog kapitala. 22

26 Uz teoriju intelektualnog kapitala važno je napomenuti i razvoj još nekih od ekonomskih teorija kod kojih su uslijedile značajne promjene te koje proizlaze iz veće uloge znanja na radnom mjestu, menadžmentu i u poslovnoj praksi. Karl M. Wiig u članku What future knowledge management users may expect (1999. godine) tvrdi da je u današnje doba potrebna Teorija znanja, pa možda u potpunosti nova teorija poduzeća kako bi se stvorili i učvrstili temelji za buduće upravljanje znanjem. Conner i Prahalad (1996. godina), u zajedničkom članku naslova A Resource-Based Theory of the Firm: Knowledge Versus Opportunism, na temelju teorije poduzeća baziranoj na resursima prezentiraju novu Teoriju poduzeća baziranu na znanju (engl. Knowledge-based theory of the firm). Osnovna teza njihove nove teorije je da organizacija u kojoj pojedinci djeluju, surađuju i komuniciraju služi prioritetno za iskorištavanje njihova znanja za poslovne aktivnosti. Iz toga je razloga potrebna prilagodba organizacijskog ustrojstva poduzeća kako bi se omogućilo da se korporativno znanje na što je moguće prikladniji način primijeni u tržišnim prilikama. Karl-Erik Sveiby u članku A Knowledge-based Theory of the Firm To Guide Strategy Formulation (2001. godine) daje detaljniju analizu i postavlja temelje Teorije poduzeća baziranom na znanju. Teorija poduzeća bazirana na znanju utemeljena je na organizacijskom načinu kombiniranja resursa Sastavni elementi intelektualnog kapitala Prva analiza i podjela intelektualnog kapitala dolazi od Karla Erika Sveibya iz njegovog djela "The Invisible Balance Sheet" (1989. godine). Svieby objašnjava kako bilanca poduzeća sadrži još i tri nevidljiva elementa intelektualnog kapitala (nematerijalne imovine). Isti su prikazani u tablici 6. 23

27 Tablica 6. Elementi intelektualnog kapitala prema Sveibyu Nevidljivi elementi nematerijalne imovine a) Unutarnja struktura Svi sustavi, baze podataka, procesi i rutine za podržavanje poslovnih operacija i zaposlenika b) Vanjska struktura Vanjski odnosi i mreže koje podržavaju poslovne operacije c) Sposobnosti Individualna iskustva, znanje, sposobnosti, stručnosti i nove ideje Izvor: Sveiby (1998) Danas najpoznatija podjela intelektualnog kapitala je ona Leifa Edvinssona koji na intelektualni kapital gleda kao na zboj ljudskog, strukturalnog i potrošačkog kapitala te putem čije interakcije se stvara vrijednost za poduzeće. Podjela prema Edvinssonu prikazana je u tablici 7. Tablica 7. Elementi intelektualnog kapitala prema Edvinssonu Tri temeljna elementa intelektualnog kapitala a) Ljudski kapital različita znanja, vještine, sposobnosti i iskustvo zaposlenih koje oni koriste u poslovnom procesu b) Strukturalni kapital nastaje transformacijom ljudskog kapitala, a obuhvaća različite neopipljive elemente - organizacijsku strukturu, rutine, poslovne procese, običaje, baze podataka, sustave, te intelektualno vlasništvo kao što su patent i licence c) Potrošački kapital odnosi i veze s potrošačima, tj. sa kupcima ali i dobavljačima i distributerima. Uključuje i imidž, brend i identitet poduzeća na tržištu Izvor: Edvinsson (1997) 24

28 Model tržišne vrijednosti organizacije koji uključuje opipljivu i neopipljivu imovinu dan je na prikazu 3. Prema modelu svaki od tri prikazana elementa intelektualnog kapitala može biti mjeren i ocijenjen za investicije. Iz tog je razloga podjela postala standard i polazna osnovica za buduća istraživanja. Prikaz 3. Model intelektualnog kapitala Tržišna vrijednost organizacije Opipljiva imovina Neopipljiva imovina Ljudski kapital Strukturalni kapital Potrošački kapital Izvor: Stewart (2001) Ljudski kapital odnosi se na znanja i vještine zaposlenih. Strukturalni kapital uključuje patente, procese, baze podataka, organizaciju poduzeća, itd. Potrošački kapital podrazumjeva odnose sa potrošačima i dobavljačima. Postoje razne podjele intelektualnog kapitala, no većinom su slične jedna drugoj. Glavni razlog tome je što se intelektualni kapital klasificira stavljajući u grupe slične elemente neopipljive imovine prema mjestu na kome se nalaze u poduzeću, te prema nivou kontrole koju organizacije posjeduju nad njima. Pa se zato npr. kompetencije, vještine i iskustvo zaposlenika uvijek grupira u ljudski kapital, uz element da ih nije moguće posjedovati. U proučavanju uloge intelektualnog kapitala najdalje je otišla švedska osiguravajuća kompanija Skandia koja je (pod vođenjem Leifa Edvinssona) razvila model za praćenje intelektualnog kapitala naziva Skandia Navigator. Zbog boljeg uvida u posebne čimbenike uspjeha, te radi redovitog praćenja i unapređenja, razvila je shemu tržišne vrijednosti poduzeća i kritičnih faktora koji stvaraju njihovu tržišnu vrijednost. 25

29 Na prikazu 4. predstavljena je shema tržišne vrijednosti kompanije Skandia. A na temelju nje moguće je napraviti analizu svakog od elemenata intelektualnog kapitala. Prikaz 4. Model za prećenje intelektualnog kapitala - Skandia Navigator, (shema tržišne vrijednosti poduzeća) TRŽIŠNA VRIJEDNOST Financijski kapital Intelektualni kapital Ljudski kapital Strukturalni kapital Potrošački kapital Organizacijski kapital Inovacijski kapital Procesni kapital Intelektualno vlasništvo Neopipljiva imovina Izvor: Izrada autora prema: Skandia (1995) Shema pokazuje kako se tržišna vrijednost poduzeća sastoji od financijskog i intelektualnog kapitala. Prema Skandii on je dalje detaljno raščlanjen na sastavne elemente ljudski i strukturalni, pa na potrošački i organizacijski, zatim inovacijski i procesni, te na kraju intelektualno vlasništvo i neopipljivu imovinu. 26

30 Udio svake od vrste intelektualnog kapitala organizacije uvelike će zavisit o diferencijaciji industrijske grane, te o djelatnostima koje obavlja. Suvremene organizacije dodanu vrijednost stvaraju putem interakcije svih postojećih oblika intelektualnog kapitala kojeg posjeduju. Zbog djelatnosti koju tvrtka Skandija obavlja njezina shema ne prikazuje fizički kapital, no njegova uloga u suvremenom poslovanju organizacije nije nevažna. Samo se značajno smanjila Upravljanje znanjem u organizaciji Upravljanje znanjem u organizaciji je sistematski proces u kojem se traže, identificiraju, generiraju, sistematiziraju, čuvaju, koriste i predaju informacije i znanja, a koje zaposleni stvaraju, usavršavaju i primjenjuju u cilju postizanja konkurentskih prednosti. To je kombinacija određenih aspekata kadrovskog, inovacijskog, strategijskog, projektnog i komunikacijskog upravljanja, te korištenja informacijskih tehnologija u svrhu upravljanja organizacijom (Gaponenko i Orlova, 2008). Upravljanje znanjem ključni je elemenat ekonomije temeljene na znanju, o čemu u prilog govore tehnologije umjetne inteligencije i semantičkog predstavljanja znanja pomoću kompjutorskih tehnika i informatičko-komunikacijskih tehnologija (Makarov, 2003). Znanje samo za sebe ne donosi i nema mogućnost organizaciji predstavljati konkurentsku prednost, nego to čini pravilno upravljanje znanjem (Chakravarthy i ostali, 2005). Suvremena poduzeća orijentirana su na efikasnu organizaciju svojih poslovnih funkcija, a to zahtijeva visoke kvalifikacije zaposlenog osoblja, iskustvo i suvremena znanja. Pa se stoga krajem prošlog stoljeća u teoriji menadžmenta pojavio pravac naziva upravljanje znanjem (eng. Knowledge management). Podrazumjeva sistematsko formiranje, obnavljanje i primjenu znanja s ciljem maksimiziranja efikasnosti poduzeća (Drašković, 2010). Predmet knowledge managementa je skup znanja i iskustava svih zaposlenika poduzeća (organizacijska komponenta, osobna znanja - tacitno znanje), kao i formalizirana (dokumentirana, javna eksplicitna) znanja koja su pohranjena u bazama podataka (informacijsko komunikacijska komponenta). Definicija pojma znanja u okviru menadžmenta obuhvaća informacije koje 27

31 postoje u organizaciji i koje zaposlenici mogu primijeniti kod procesa realizacije svakodnevnih operacija i poslovnih ciljeva organizacije. Prema Gaponenku i Orlovoj (2008. godina) strategije upravljanja znanjem zasnivaju se na uzajamnom odnosu između osnovnih oblika intelektualnog kapitala. Isto je dano na sljedećem prikazu. Prikaz 5. Zajedničko djelovanje osnovnih oblika intelektualnog kapitala Izvor: Gaponenko i Orlova (2008) Prva strategija upravljanja znanjem odnosi se na formiranje i korištenje znanja u okviru ljudskog kapitala. Strategija daje odgovore na pitanja: Na koje se načine provodi razmjena znanja između zaposlenih u organizaciji? Kako se povećavaju kompetencije zaposlenih i kako se te iste kompetencije koriste s ciljem povećavanja konkurencije organizacije? Druga strategija odnosi se na formiranje i korištenje znanja u okviru organizacijskog kapitala. Odnosi se na: organizacijsku strukturu, informacijski sustav, baze podataka, autorska prava, 28

32 patente, licence, know-how i drugo. Treća strategija podrazumijeva formiranje i korištenje znanja u području vanjskih veza organizacije, te se odnosi na korištenje marketinških tehnologija. Četvrta strategija tiče se optimiziranja odnosa ljudskog kapitala i kapitala odnosa npr. metoda međuodnosa s kupcima i dobavljačima, benchmarking i drugo. Peta strategija usmjerena je na optimiziranje odnosa ljudskog i organizacijskog kapitala. Ona daje odgovore na pitanja: Kako individualne kompetencije zaposlenog osoblja utječu na izgradnju pojedinih elemenata organizacijske strukture? Kako se te kompetencije mogu povećati djelovanjem povratne veze organizacijske strukture na zaposleno osoblje? Šesta strategija odnosi se na optimiziranje veze kapitala odnosa i organizacijskog kapitala. Sedma strategija je usmjerena na sinergično kretanje znanja između svih oblika intelektualnog kapitala. Znanje kao intelektualni kapital je postalo osnovni izvor za stvaranje održivih konkurentskih prednosti organizacije te za zadovoljavanje dinamične i rastuće potrošačke potražnje. Poslovanje suvremenih organizacija sve se više temelji na nevidljivoj imovini koja stvara konkurentsku prednost i dodatnu vrijednost. 29

33 3.4. Mjerenje intelektualnog kapitala Modeli, okviri i metodologije za mjerenje znanja i intelektualnog kapitala postoje u područjima računovodstva, ekonomije, ljudskih resursa i intelektualnog vlasništva. Takvi modeli su usmjereni su na čvrstu razinu analize s računovodstvenog, ekonomskog ili strateškog fokusa. Intelektualni kapital je od velike i rastuće važnosti u inovacijama i rastu produktivnosti, organizacijske konkurentnosti i ekonomskog učinka. Intelektualni kapital, koji uključuje aspekte kao što su istraživanje i razvoj, ljudske resurse, organizacijsku strukturu i procese te odnose s kupcima, često se slabo identificira i mjeri. Podaci o intelektualnoj imovini se prikupljaju na brojne različite načine, a financijske i računovodstvene prakse izvješćivanja teško prepoznaju nematerijalnu imovinu. Prema Sveibyu (2004) i Malhoti (2003), postoje četiri osnovna načina klasifikacije modela za mjerenje intelektualnog kapitala: Metoda tržišne kapitalizacije - računa se razlika između tržišne kapitalizacije i dioničarskog kapitala. Metoda povratka na imovinu - materijalnu imovinu i godišnje financije uspoređuju se s prosjekom industrije. Nakon čega se zarada koja je iznad prosjeka koristi za procjenu vrijednosti nematerijalne imovine. Izravna metoda - procjenjuje se nematerijalna imovina u novčanom iznosu. Scorecard metoda - identificiraju se razne komponente intelektualnog kapitala te prikazuju putem tablica i grafova. 30

34 Metoda tržišne kapitalizacije Kod metode tržišne kapitalizacije intelektualnog kapitala izračun se vrši kao razlika između tržišne kapitalizacije tvrtke i dioničarskog kapitala. Ova je metoda korisna za objašnjenje financijsku vrijednost intelektualnog kapitala i među vrednovanje poduzeća unutar iste industrije. Jedan od nedostataka ove metode je u tome što ne daje informacije o komponentama koje doprinose intelektualnom kapitalu. Isključivi monetarni fokus daje samo djelomičnu perspektivu, što nije pogodno za holistički socio-ekonomskih i društveni pristup razvoju kojega često traže organizacije (Malhotra, 2003) Metoda povratka na imovinu Prema metodi povratka na imovinu, ROA se izračunava dijeljenjem dobiti poduzeća prije oporezivanja s prosječnim materijalnom imovinom te nakon toga uspoređivanjem rezultata s prosjekom industrije. Nakon toga, pomnoži se razlika s tvrtkinom prosječnom materijalnom imovinom da bi se izračunala godišnja zarada od nematerijalne imovine. Dijeljenjem prosječne zarade s prosječnim troškom kapitala poduzeća ili kamatnom stopom dobiva se vrijednost intelektualnog kapitala poduzeća (Malhotra, 2003). Ovaj model nije relevantan za vladine ili organizacija javnog sektora, ali je od važnosti za benchmarking industrije i za ilustraciju financijske vrijednosti intelektualnog kapitala. Budući je izgrađena na tradicionalnim računovodstvenim pravilima lako se razumije između računovođa. Nedostatak ovog modela je što ne sadrži podatke o komponentama koje pridonose razvoju intelektualnog kapitala. Ona također ima isključivo monetarni fokus i nije prikladna za holistički socio-ekonomskih i društveni pristup razvoju. 31

35 Direktna metoda Uz izravnu metodu mjerenja intelektualnog kapitala, monetarna se vrijednost nematerijalne imovine procjenjuje identificiranjem različitih komponenti. Ovaj se model može koristiti u kombinaciji sa Scorecard metodom, s obzirom na njenu ograničenu uporaba pri procjeni i analizi određenih aspekata intelektualnog kapitala. Ukoliko se koristi za dobivanje standardnih pokazatelja, ti standardi moraju biti valjani i pouzdani. Ovaj model omogućuje posebno vrednovanje komponenti intelektualnog kapitala. Također, omogućuje kombinaciju monetarnih i nemonetarnih vrednovanja. Model pruža sveobuhvatan pregled cijelokupnog intelektualnog kapitala u organizaciji. On je baziran na događajima i zato bolji za uzročno posljedične odnose u usporedbi s financijskim metrikama. Najveći nedostatak modela da ga je teško uspoređivati i mjeriti (Malhotra, 2003) Scorecard metoda U Scorecard modelu razni se dijelovi nematerijalne imovine ili intelektualnog kapitala identificiraju te se pokazatelji i indeksi generiraju i prikazuju u tablicama. Mogu biti izrađeni kompozitni pokazatelji temeljeni na sintezi svih komponenti intelektualnog kapitala. Ovaj model omogućuje mjerenje bliže stvarnim inputima, procesima i ishodima. Pa tako, izvješćivanje može biti brže. Isto je tako pogodna za otkrivanje i ispravljanje pogrešaka u usklađivanju inputa i procesa s outputima i ishodima. Indikatori pokazuju same finese rezultata, što rezultira bogatim analizama podataka koje pružaju korisne uvide za donošenje odluka (Malhotra, 2003). Scorecard model je jedan od najčešće korištenih modela u upravljanju znanjem. Ovaj model je ujedno i najviše primjenjiv za mjerenje intelektualnog kapitala institucija vlada i javnog sektora. Mjeri trenutno neizmjerenu nematerijalnu imovinu. 32

36 4. ZNANJE I NEOLIBERALIZAM Najznačajnija promjena neoliberalizma u 21. stoljeću je porast važnosti znanja kao intelektualnog kapitala. Ova promjena, više od bilo koje druge, tjera neoliberalni proces globalizacije. Ovaj proces rezultat je Washingtonskog konsenzusa i političkog modela agencija kao što su MMF i Svjetska banka. Ima dominantnu ulogu u svjetskim političkim forumima na račun alternativnih načina globalizacije. To je način univerzalne politike koji zanemaruje zemlju i regionalne razlike. Također, negira lokalne tradicije, institucije i kulturne vrijednosti za nadilaženje, pregovaranje, reinterpretiranje i preobrazbu dominantnog modela globalizacije i nastajanje oblika kapitalizma znanja na kojima se temelji. Ipak, kritike, čak i od najvaćnijih ekonomista, protiv su ovog monolitnog i homogeniziranog modela globalizacije. Primjerice, Joseph Stiglitz, bivši glavni ekonomist Svjetske banke, kritizirao je odluke politike MMF-a kao čudnom mješavinom ideologije i loše ekonomije. Konkretno, on tvrdi da su strukturne politike prilagodbe MMF-a, nametnute zemljama u razvoju, dovele do gladi i nereda u mnogim zemljama i pomogle razvoju krize koja je dovela do većeg siromaštva i međunarodnih nejednakosti. Međutim, isto tako, Stiglitz identificira novu globalnu ekonomiju znanja kao ekonomiju koja se razlikuje od tradicionalne industrijske ekonomije u smislu karakteristika oskudice resursa nasuprot ideja. On predlaže pokret za ekonomiju znanja koji zahtjeva preispitivanje ekonomskih fundamenata. Tvrdi, da se znanje razlikuje od ostalih dobara u smislu da dijeli više od svojstava globalnog javnog dobra. To podrazumijeva ključnu ulogu vlade u zaštiti prava intelektualnog vlasništva u globalnoj ekonomiji obilježenoj većim potencijalnim monopolima nego u industrijsko doba (Stiglitz, 1999). Ipak, u srcu analize globalizacije i njezinih tegoba Stiglitzov (2002) je pristup temeljen na ekonomiji informacija, posebno asimetrija informacija i njegova uloga u izazovnim standardnim ekonomskim modelima na tržištu koje pretpostavlja savršene informacije. Ekonomija temeljena na informacijama pruža bolje temelje za teorije rada i za financijska tržišta. Stiglitzov rad o ulozi informacija u ekonomiji evoluirao je u analizu uloge informacija u političkim institucijama, gdje je i istaknuo (Stiglitz, 2002): 33

37 Potreba za povećanom transparentnosti, poboljšanjem informacija koje građani imaju o tome što institucije rade, omogućuju onima koji su pod utjecajem tih politike da imaju veće pravo glasa u svojoj formulaciji. Transformacija proizvodnje znanja i njegove legitimacije, kako ukazuje Stiglitz, su u središtu razumijevanja neoliberalne globalizacije i njezinih učinaka na politiku obrazovanja. Ako transformacija u proizvodnji znanja podrazumijeva preispitivanje ekonomskih fundamenata, pomak u ekonomiji znanja također zahtijeva duboko promišljanje o obrazovanju kao rastućem obliku kapitalizma znanja, koji uključuje stvaranje znanja, stjecanje, prijenose i organizaciju. Pojam kapitalizam znanja nastao je tek u novije doba kako bi se opisao prijelaz na tzv. ekonomiju temeljenu na znanju, koja može biti karakterizirana u smislu ekonomije obilja, ukidanja udaljenosti, deteritorijalizacije države i investiranja u ljudski kapital. Burton-Jones kaže (1999): Znanje brzo postaje najvažniji oblik globalnog kapitala - dakle kapitalizam znanja. On gleda na znanje kao na novi generički oblik kapitalizma nasuprot drugom, regionalnom modelu. Za Burton-Jonesa i analitičare svjetskih političkih agencija poput Svjetske banke i OECD-a, prelazak na ekonomiju znanja uključuje temeljno preispitivanje tradicionalnih odnosa između obrazovanja, učenja i rada, s naglaskom na potrebu za novim koalicijama između obrazovanja i industrije. Ekonomija temeljena na znanju razlikuje se od tradicionalne ekonomije u nekoliko ključnih aspekata: 34

38 Tablica 8. Karakteristike gospodarstva temeljenog na znanju 1. Ekonomija nije od oskudice, nego od izobilja. Za razliku od većine resursa koji nestaju kada se koriste, informacije i znanje mogu se dijeliti, te zapravo rastu kroz svoju primjenu. 2. Učinak mjesta je smanjen. Koristeći odgovarajuće tehnologije i metode, mogu biti stvorene virtualne tržnice i virtualne organizacije da nude prednosti kao brzinu i okretnost, brze operacije i globalne dosege. 3. Zakone, prepreke i poreze teško je primijeniti isključivo na nacionalnoj osnovi. Znanje i informacije cure gdje je potražnja najviša, a prepreke najniže. 4. Znanjem poboljšani proizvodi ili usluge mogu odrediti premium cijene nasuprot usporedivim proizvodima s niskom razinom ugrađenog znanja ili intenziteta znanja. 5. Cijena i vrijednost uvelike ovise o kontekstu. Stoga iste informacije ili znanja mogu imati znatno različite vrijednosti za različite ljude u različito vrijeme. 6. Znanje zaključano u sustavima i procesima ima višu inherentnu vrijednost nego kada se nalazi u glavama ljudi. 7. Kompetencije su ključna komponenta vrijednosti u društvu temeljenom na znanju. Ipak mali broj tvrtki u godišnjim izvještajima prikazuje razinu kompetencija. U suprotnosti s time, smanjenje broja zaposlenih se često vidi kao pozitivna mjera rezanja troškova. Izvor: David Skyrme Associates (n.d.) Kapitalizam znanja i ekonomija znanja su isti pojmovi koji se mogu pratiti na razini javne politike u nizu izvješća koji se pojavljuju u kasnih 1990-ih od strane OECD (1996.) i Svjetske banke (1998., 1999.), prije nego su korišteni kao predložak politika od strane svjetskih vlada. 35

39 U pogledu navedenih izvješća, obrazovanje se rekonfigurira kao masivno podcijenjen oblik kapitala znanja koji određuje budućnost rada, organizaciju institucija znanja i oblik društva u budućnosti. Fokus javne politike na području znanosti i tehnologije dijelomično odražava rastući konsenzus u makroekonomiji novog rasta ili endogenih teorija rasta temeljenih na radu Solowa (1956., 1994.), Lucasa (1988.) i Romera (1986., 1990., 1994.), koji kažu da su pokretač gospodarskog rasta tehnološke promjene (odnosno napredak u znanju kako pretvoriti inpute u outpute tijekom proizvodnog procesa). U modelu je tehnološka promjena endogena, određuje se temeljem namjernog djelovanja gospodarskih subjekata koji djeluju u velikoj mjeri kao odgovor na financijski poticaj (Snowdon i Vane, 1999). Neoklasični model rasta razvio je Solow pretpostavljajući da je tehnologija egzogena i stoga dostupna bez ograničenja diljem svijeta. S druge strane, Romerov endogeni model rasta, pokazuje da tehnologija nije čisto javno dobro, a ideje nisu u sukobu, također djelomično su isključive kroz pravni sustav i patente. Implikacija politike je dvojaka: znanje o tehnologiji i razinama protoka informacija je iznimno važna za gospodarski razvoj i objašnjava diferencijalne obrasce rasta. Jaz znanja i nedostatak informacija usporava izglede za rast siromašnim zemljama, dok transfer tehnologije može uvelike poboljšati dugoročne stope rasta i životni standard (Roberts i Peters, 2008). 36

40 4.1. Utjecaj neoliberalizma na obrazovanje i Bolonjski proces Ključne posljedice neoliberalizma u obrazovanju (Rinne, Kivirauma, Simola, 2002): 1. Konzumerizam Roditelji i učenici u neoliberalnoj koncepciji obrazovanja sudjeluju prvenstveno kao potrošači usluga 2. Privatizacija Naglasak se privatni sektor obrazovanja, na taj način potrošači imaju slobodu odabira gdje kupiti uslugu koju traže 3. Komercijalizacija U obrazovne ustanove sve se više uvodi logika tržišnog djelovanja 4. Menadžerstvo Obrazovne institucije se smatra tvrtkama kojima se upravlja na isti način kako se upravlja tvrtkama 5. Natjecanje Potiče se natjecateljski duh između pojedinaca te institucija. Razvoj marketinških tehnika za podizanje imidža institucija u kompetitivnom okruženju 6. Deregulacija Slabi državno uplitanje u obrazovne procese 7. Diferencijacija Različiti sadržaji se nude, a o njima odlučuje pojedina institucija 8. Evaluacija Kontinuiranost evaluacije s ciljem maksimizacije profita 9. Sankcioniranje Kažnjavanje institucija koje ne ostvaruju očekivane rezultate. Nagrađivanje onih koje postižu, npr. dobivanje većih sredstva institucija koje se procijenjuju kao kvalitetnije 10. Uvođenje financiranja kroz cjeloviti proračun 11. Privatna izdvajanja Povećanje osobnog financiranja 12. Smanjenje troškova i ušteda Eliminiraju se ekonomski neprofitabilni sadržaji Prema obrazovnim aspektima neoliberalizma primijećuje se da su sveučilišta koje se zagovaraju iz neoliberalne perspektive zapravo tržišno sveučilište vođeno profitom. U takvom konceptu, prioritetni cilj visokog obrazovanja nije više osobni razvoj ili kulturalni 37

41 doprinos visokog obrazovanja, nego na naglasku dobiva marketinški i menadžerski cilj osobito sa svrhom ekonomskog razvoja društva. Produkcija i korištenje znanja postaju ciljani i to u korist zahtjevima ekonomija temeljenih na znanju. Navedeno ima veliki značaj zbog toga što financiranje obrazovanja koje se temelji samo na potrebama ekonomskog razvoja ima tendenciju prioritiziranja znanstvenih područja i istraživanja koja imaju jasan i direktan ekonomski učinak, te se postepeno eliminiraju oni koji ga nemaju. Prosvjedi studenata, koji su se odvijali, naglašavali su točku 11. o privatnim izdvajanjima za obrazovanje, odnosno plaćanja školarina. Ti zahtjevi se nalaze u širem neoliberalnom kontekstu privatizacije visokog obrazovanja te se direktno odnose i na ostale navedene posljedice neoliberalizma. Ističe se posebno pitanje eliminacije ekonomski neprofitabilnih sadržaja. Kula bjelokosti u obrazovanju i znanosti je jedan ekstrem, ali drugi ekstrem nastaje kada ekonomska korist postaje jedini važeći argument za značaj postojanja nekog znanstvenog područja. Znanstvena područja prema neoliberalnoj analizi prisiljena su na svojevrsnu ekonomsku introspekciju, što znači da testiraju svoju ekonomsku logiku postojanja. Tako nešto nije konzistentno sa prirodom brojnih znanstvenih područja unutar sveučilišta koji nemaju ili imaju vrlo malu ekonomsku dimenziju, te ona nije njihova bit već kreativnost, osobni razvoj, razvoj kritičkog promišljanja i slično. Neoliberalizam nameće svojevrsni socijalni darvinizam koji kaže da će samo najjači uspjeti. U kontekstu znanstvenih područja najjači su isključivo oni koji odgovaraju na ekonomski razvoj, a on je samo jedan od aspekata za razvoj društva. U takvom kontekstu, studentske prosvjede treba ocjeniti ne samo kao borbu za sadašnje i buduće studente što se tiče plaćanja studija, već i kao upozorenje na akademski kapitalizam i kao prijetnju autonomiji sveučilišta i znanosti u cijelosti kod definiranja vlastitih istraživačkih ciljeva (Rinne, Kivirauma, Simola, 2002). Arhitektura europskog visokog obrazovanja razvija se putem dokumenata potvrđenih na ministarskim konferencijama (Bolonjska deklaracija, 1999; Priopćenje iz Praga, 2001; Priopćenje iz Berlina, 2003; Bergensko priopćenje, 2005; Priopćenje iz Londona, 2007; Leuvensko priopćenje, 2009), dokumenti uzimaju u obzir i sadrže interese sveučilišta i interese studenata, koje Europsko udruženje studenata i Europsko udruženje sveučilišta izrađuju za potrebe ministarskih konferencija. Što znači kako nije točno reći da temeljnim dokumentima dominira neoliberalna logika o profitu i koncept tržišnog sveučilišta. 38

42 U prilog tome, Londonsko priopćenje iz godine kaže kako su ciljevi visokog obrazovanja: priprema studenata da postanu i budu aktivni građani demokratskog društva, osobni razvoj, stvaranje i održavanje znanja, istraživanje i inovacije, te priprema studenata za buduće karijere. U Priopćenju iz Praga (2001. godine) na visoko obrazovanje gleda se kao na javno dobro i javnu odgovornost, isto se potvrđuje i u Priopćenju iz Berlina (2003. godine). Što ne znači da se ne spominju ciljevi poput kompetitivnosti, doprinosa sveučilišta ekonomskom razvoju društva, te ciljevi Bolonjskog procesa - mobilnost europskog tržišta rada. Postavke dokumenata su mnogo kompleksnije od tvrdnje da dokumentima dominira neoliberalna koncepcija. Dakle, ne može se cijeli Bolonjski proces etiketirati kao neoliberalni projekt. Već određene aspekte Bolonjskog procesa etiketirati neoliberalnima ili kritizirati samu njihovu primjenu. Bolonjski proces je kompleks različitih ideja, te neki pojedini aspekti mogu poslužiti za kritiku neoliberalizmu. Posebno tzv. socijalna dimenzija Bolonjskog procesa koja je važna za raspravu o neoliberalizmu i školarinama. Jedna od pretpostavki neoliberalizma je da opstaju najjači, a to su upravo oni koji i zavrjeđuju opstati. U znanstvenim područja prijetnja postoji, uz ostalo, za područja koja nemaju kratkoročni tržišni doprinos kao najjači kriterij. Kod poimanja pojedinca i njegovog obrazovanja, najjači se često definiraju u terminima izvrsnosti. Takav neoliberalni pogled ima veliki utjecaj na obrazovnu nejednakost iz razloga što ne uzima u obzir skrivene faktore koji djeluju na obrazovna postignuća, tj. nemaju svi jednake količine raznih vrsta kapitala koje bi im omogućile da budu izvrsni, npr. lakše je osobi koja se fokusira isključivo na studij i na to da bude izvrsna, u odnosu na nekoga tko uz studij mora i raditi. Ideja u neoliberalizmu je kompetitivni pojedinac na tržištu, gledajući da će se društvena pravednost pobrinuti sama za sebe. U Priopćenju iz Londona (2007. godina) socijalna dimenzija govori: 39

43 Dijelimo društvene aspiracije kako bi student koji ulazi u visoko obrazovanje, sudjeluje u njemu i završava studij morao podražati raznolikost stanovništva. Naglašava se važnost da svaki student ima mogućnost završiti svoj studij bez prepreka koje se odnose na njegov socijalno ekonomski status. Potrebno je poštovati i omogućiti principe za nediskriminaciju i jednakost europskog prostora visokog obrazovanja. Priopćenje iz Bergena (2005. godina): Socijalna dimenzija sastoji se od mjera vlada za pomoć studentima, osobito socijalno ugroženim grupama, kroz financijske i ekonomske aspekte, te omogućavanje usluga savjetovanja s ciljem većeg pristupa visokom obrazovanju. Priopćenju iz Berlina (2003.godina): Ministri zagovaraju ideju jednakih mogućnosti za sve prilikom pristupanja visokom obrazovanju, na osnovu sposobnosti. Socijalna dimenzija kroz Bolonjski proces je usmjerena postizanju jednake mogućnosti za sve u visokom obrazovanju. Školarine, pogotovo socijalno neosjetljive školarine, te nedostatak stipendija za ugrožene grupe su neke od financijskih prepreka za ostvarivanje jednakih mogućnosti u visokom školstvu (Doolan, 2009). 40

44 5. EKONOMIJA ZNANJA U EUROPSKOJ UNIJI Dok se svjetska konkurencija pojačava, europska baza znanja je i dalje snažna, no potreban joj je veći strateški fokus Znanje u Europskoj uniji Europska unija se suočava sa sve većom svjetskom konkurencijom, osobito na višim globalnim lancima vrijednosti. U godini, više se od 70% svjetske proizvodnje znanja odvija izvan Europske unije, a polovica svjetskih znanstvenika i inženjera živi izvan trijade (EU, SAD i Japan ). Od godine razvijene azijske zemlje su stekle povećani udio svjetskog vrijednosnog lanca prihoda uključujući prihode od srednje visokih i visokih tehnologija proizvoda (European Commission, 2013). Međutim, Europa je i dalje glavni centar proizvodnje znanja u svijetu, s udjelom od gotovo trećine svjetske znanosti i proizvodnje tehnologije. Europska unija je uspjela zadržati svoj stupanj konkurentskih znanja u većoj mjeri od SAD-a i Japana, te napreduje prema svom cilju R&D od 3% do godine. Europska unija je i dalje vrlo atraktivna lokacija za R&D ulaganja. U godini bila je glavno odredište za direktna inozemna ulaganja u svijetu. Drži udio s oko 30% priljeva izravnih stranih ulaganja u svijetu, više od SAD-a i Japana. Istraživački i inovacijski napori SAD i azijskih zemalja često su mnogo više strateški orijentirani. Znanost i tehnološki razvoj Azije i SAD-u više je usredotočen na transformacijske i održive tehnologije te više orijentiran prema rastućim svjetskim tržištima. Sjedinjene Američke Države jačaju svoj imidž kao vodeći svjetski centar za znanost i tehnologiju u zdravlju, biotehnologiji, nanotehnologiji i ICT-u. Kina je najveći svjetski proizvođač u znanstvenim istraživanjima za područje energetike i ICT-a, a Japan ima najveću stopu razvoja tehnologije u području energetike i ekološkim tehnologijama. 41

45 Za usporedbu, Europska unija je manje usmjerena na strateška područja i ima tendenciju širiti svoje napore na veći spektar znanstvenih polja i tehnologija, uz rizik da ne dominira ni jednim područjem (European Commission, 2013) Razvoj ekonomije znanja na primjeru Velike Britanije Ekonomija znanja je izraz koji se često koristi, ali rijeđe definira. U osnovi opisuje proces u kojim se ekonomska konkurentnost i učinkovitost organizacija i tvrtki sve više određuje kroz povećanje njihovih ulaganja u na znanju temeljenu ili nematerijalnu imovinu (istraživanje i razvoj, dizajn, softver, ljudski i organizacijski kapital te marke), a smanjenje ulaganja u fizičku imovina (strojeve, zgrade i vozila) (The Work Foundation, 2008). Jedan od pokazatelja razmjera i tempa ove promjene je prikazan omjerom između poslovnih ulaganja u materijalnu i poslovnih ulaganja u nematerijalnu imovinu godine poslovna ulaganja Velike Britanije u nematerijalnu imala su vrijednost od 40% ulaganja od materijalne imovine godine omjer iznosi 130%. Koristeći istu metodologiju, nedavna istraživanja pokazala su slične rezultate za SAD, Finsku i Nizozemsku (OECD, 2008; Corrado i ostali, 2006; Marrano i Haskell, 2006; HMT, 2007; Jalava i ostali, 2007; Van Rooijen-Horsten i ostali, 2008). Na grafikonu 6. prikazane su promjene prioriteta ulaganja ekonomije znanja Velike Britanije za razdoblje od do godine. 42

46 Grafikon 1. Promjena prioriteta ulaganja, Velika Britanija, Izvor: The Work Foundation (2007) Takav pomak potaknut je promjenama na tržištu, u tehnologiji i globalizacijom potaknutom sve boljom obrazovanom i kvalificiranom radnom snagom. Još bogatiji, raznolikiji i sofisticiraniji potrošači podržali su potražnju za većom dodanom vrijednošću dobara i usluga. Osim toga, novim tehnologijama opće namjene temeljenim na ubrzanju snage računala, naglo je pala cijena djelujući prvenstveno na strani ponude. Globalizacija je ubrzala promjene otvaranjem većeg i raznolikijeg tržišta te olakšavanjem razmjene ideja i tehnologija preko nacionalnih granica. Sve zemlje OECD-a bile su predmet velikih industrijskih promjena tijekom posljednjih desetljeća. U okviru promjene, pao je udio proizvodnje kao udio dodane vrijednosti u svim velikim ekonomijama. Udio dodane vrijednosti usluga temeljenih na znanju porastao je u svim većim ekonomijama. Udio tradicionalnih usluga kao što su trgovina i ugostiteljstvo ostao je više manje stabilan. Od godine za sva napredna industrijalizirana gospodarstava uglavnom vrijede takvi obrasci kretanja (Brinkley, 2009). U Velikoj Britaniji su promjene bile još značajnije nego u većini ostatka Europe. Udio manufakture u ukupnoj dodanoj vrijednosti Velike Britanije pao je s 35% na manje od 15% u razdoblju od do godine. Udio usluga znanja porastao je s 23% na 46%. Udio tradicionalnih usluga stao je na malo ispod 30%. Grafikon 2. prikazuje usporedbu Velike Britanije i prosjeka EU15 u godinama od do

47 Grafikon 2. Rast na znanju temeljenih uslužnih djelatnosti, EU15 i Velika Britanija, Izvor: The Work Foundation (2008) Promatrajući prethodne grafikone lako se može zaključiti da proizvodnja više nije važno kao sektor rasta ili kao izvor novih radnih mjesta te da budućnost leži u uslugama baziranima na znanju. Međutim, ovakvo gledište zastarjelo je iz tri razloga (Brinkley, 2009): Pad proizvodnje kao udjela dodane vrijednosti može se samo djelomično pripisati gubitku konkurentnosti zbog niskih plaća inozemne konkurencije, Porast usluga temeljenih na znanju djelomično je potaknut proizvodnim sektorom, Proizvodni sektor se restrukturira prema novim poslovnim modelima temeljem velikih ulaganja u imovinu temeljenu na znanju. Najuočljiviji razlog za smanjenje sektora proizvodnje kao udjela dodane vrijednosti je pad proizvodnih cijena u odnosu na usluge. Kao rezultat toga, tijekom proteklih desetljeća, cijena industrijskih proizvoda u Velikoj Britaniji pala je u prosjeku za 20%, a cijena usluga porasla je za prosječno 50% (Office for National Statistics, n.d.). Ovi učinci cijena prikrivaju povećanja stvarne proizvodnje. Primjerice, godine u Velikoj Britaniji proizvedeno je više osobnih automobila nego u godine, ali je njihova vrijednost kao udio u BDP-u 44

48 znatno niža, iz razloga što su tehnološki razvoj i povećanje učinkovitosti spustile cijene prema dole Glavni problemi u izgradnji ekonomije znanja Investicije mogu povećati vrijednost tehnologije, no to može dovesti do održivog rasta BDP-a samo ukoliko zemlja ima dovoljno ljudskog kapitala. To znači da su formalno obrazovanje, osposobljavanje i učenje na radnom mjestu neophodni za postizanje kvalificirane radne snage i menadžmenta, a time unapređenja gospodarstva i postizanja prosperiteta. To također podrazumjeva: bolju obuku nastavnika, razvoj suvremenih nastavnih planova i programa te bolje opremljene škole. Cjeloživotno učenje je, isto tako, izuzetno važno za unaprjeđenje znanja pojedinaca, omogućujući im da mijenjaju zanimanja te omogućuje poduzećima dovoljno radnika s odgovarajućim obrazovanjem. Osim toga, mora se stvoriti pravo okruženje za inovacije i iskorištavanje novih ideja (Department of Trade and Industry UK, n.d.). To podrazumjeva postizanje makroekonomske stabilnosti, zaštitu prava intelektualnog vlasništva, razvoj snažnog bankarskog i financijskog sustava sposobnog da nosi rizik i razvoj društvenog okruženja poticajnog za razvoj poduzetništva. Uloga vlade je potaknuti ulaganja u osnovne znanosti i nove tehnologije, razvijati tehničko obrazovanje, kao i uspostaviti pravo regulatornog okruženje i postaviti tehničke standarde. Potrebno je razvijati jake direktne veze između poslovnog i akademskog svijeta. Poduzeća bi trebala kao izvor znanja više koristiti znanstvenike i inženjere. Na primjer, tvrtke povezane s Massachusetts Institute of Technology imaju godišnju prodaju od oko 53 milijarde dolara. Menadžeri poduzeća moraju znati upravljati procesom inovacija, poboljšavati kvalitetu proizvoda i usluga te položaj proizvoda na tržištu. Posebnu važnost treba posvetiti području upravljanja znanjem, odnosno upravljanju proizvodnjom, dijeljenjem i korištenju kapitala znanja u organizacijama. Različite tehnologije upravljanja znanjem (Borghoff i Paresi, 1998) razvijene su za tu svrhu: metoda otkrivanja znanja i analiza podataka, pretraživanje 45

49 informacija u ogromnom web informacijskom prostoru (Čerić, 2000), metoda prikazivanja znanja, korištenje znanja u stručnim sustavima i simulacijski modeli, mreža komunikacija, alati suradnje itd. Ekonomija znanja, a posebno informacijske i komunikacijske tehnologije, predstavljaju različite društvene izazove (National Research Council, 1998): Utjecaj informacijske i komunikacijske tehnologije na privatni život i gubitka privatnosti. Zaposlenost je postala manje sigurna i manje stabilna nego u prošlosti, ali i više ovisna o vještinama i sposobnostima. Problem zaštite intelektualnog vlasništva u umreženom gospodarstvu. Novi načini rada, npr. rad na daljinu u kojoj se rad obavlja neovisno o lokaciji, imaju određene pogodnosti za radnike i okoliš. Međutim, oni također dovode do značajnih promjena u prirodi posla (npr. društvena izolacija) i potrebno je odgovarajuće zakonodavstvo i pravni okvir koji jamči prava i obveze za radnike na daljinu i njihove poslodavce. Digitalni jaz, odnosno postojanje podjele između onih bogatih informacijama - koji imaju veće prihode i više su obrazovani i onih informacijama siromašnih koji su mladi, imaju niže razine dohotka i obrazovanja, u manjini su i žive u ruralnim područjima ili u centrima velikih gradova. 46

50 6. ZAKLJUČAK Znanje promatrano kao ekonomski resurs prelazilo je faze od klasične, neoklasične sve do endogene teorije rasta te naposljetku eksplicitno definirano kao osnovni izvor ekonomskog rasta i razvoja. Znanje se razlikuje od tradicionalnih izvora rasta, osobito karakteristikom rastućih prinosa koji daju mogućnost za neograničeni rast. Ekonomija znanja donijela je mnoge promjene koje se očituju i u poslovnim organizacijama: promijenile su se organizacijske strukture, organizacijske kulture, poslovne rutine, unutarnje i vanjske komunikacije i slično. Takve promjene imale su utjecaj na razvoj novih teorija poduzeća. Najvažnije promjene ipak obilježava teoretsko priznavanje znanja kao osnovnog i ključnog ekonomskog resursa. U tradicionalnim teorijama poduzeća dominantni resursi su fizički kapital (zemlja, tvornice, postrojenja i oprema), fizički rad i financijski kapital, razlika je da se poslovanje u suvremenim poduzećima uglavnom temelji na neopipljivoj imovini. Dodana vrijednost poslovnih subjekata proizlazi u osnovi iz znanja, sposobnosti i vještina zaposlenika poduzeća ili suradnika kao što su poslovni partneri i vanjski suradnici. Za kreiranje bogatstva nisu više primarno potrebni zemlja, rad, stroj, alat ni tvornica, sve navedeno je zamijenila intelektualna imovina, tj. intelektualni kapital. Pojam intelektualnog kapitala koristi se već duže vremena, no sama koncepcija razvijena je proteklog desetljeća. U prvoj knjizi Stewarta redefinirani su standardi i prioriteti poslovanja. Primarno važna imovina poduzeća nisu materijalna dobra, nego nedodirljive stvari poput patenata, znanja radnika, informacija te iskustvo poduzeća. Stewart, u svom djelu iz godine govori o tome da suvremene tvrtke koristeći teoriju intelektualnog kapitala u svojim operacijama ostvaruju veći poslovni uspjeh. Suvremene tvrtke koje su znanjem intenzivne oslanjaju se na intelektualni kapital ukoliko žele dostići visoke standarde i biti konkurentni na globalnom tržištu. 47

51 Stewartov prvi članak (1991. godine) izazvao je burne i provokativne reakcije, no protekla dva desetljeća potvrdila su njegova predviđanja, pojavili su se mnogi radovi i mnoga istraživanja na tu tematiku. Suvremena gospodarstva rast temelje na znanju i stalnom investiranju u ljudski kapital. Rast i razvoj koji se temelji samo na fizičkom i financijskom kapitalu više nije moguć ni ostvariv jer su se zbog globalizacije, procesa koji se odvijaju i sve veće povezanosti svijeta pojavile nove i drugačije poslovne prilike te su njihova efikasnost i realizacija moguće jedino uz znanje. Radi toga na znanje se gleda kao na primarni izvor za ekonomski rast i razvoj tvrtki, regija i nacionalnih ekonomija. Znanje je postalo novi faktor proizvodnje, temeljni faktor ljudskog kapitala, činitelj inovacija te važna konkurentska prednost. 48

52 LITERATURA 1) Ajeti, M. (2003), Uloga ekonomije znanja i poduzetništva u razvojnoj strategiji regionalne ekonomske politike, Sveučilište u Ljubljani, Ekonomski fakultet, Ljubljana 2) Armour, P. G. (2000), The Case for a New Business Model: Is Software a Product or a Medium, Communications of the ACM 43, 8, pp ) Biljan-August, M., Jakovac, P. (2009), The importance of ICT in Croatia overview on IT literacy, Proceedings of the 32nd International convention on information and communication technology, electronics and microelectronics: MIRO 2009; Vol. IV: Computers in Education 4) Bontis, N. (1996), There s a Price on Your Head: Managing Intellectual Capital Strategically, Business Quarterly, pp ) Bontis, N. (2002), World Congress on Intellectual Capital Readings: Cutting-edge thinking on intellectual capital and knowledge management from the world's experts, Butterworth-Heinemann 6) Boras, I., Buterin, V., Buterin, D. (2002), Znanje u funkciji dinamičkog razvoja gospodarstva (s osvrtom na stanje u Primorskoj-goranskoj županiji), Znanje temeljni ekonomski resurs, Ekonomski fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, pp ) Borghoff, V., Pareci, R. (1998), Information Technology for Knowledge Management, Springer Verlag, New York 8) Borozan, Đ. (2006), Makroekonomija, Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Ekonomski fakultet Osijek 9) Brinkley, I. (2009), Manufacturing and the Knowledge Economy, A Knowledge Economy Programme Report, The Work Foundation, London 10) Brkić, L. (2002), Transfer tehnologije i ograničenja nove svjetske ekonomije, Znanje temeljni ekonomski resurs, Ekonomski fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka 49

53 11) Brooking A. (1996), Intellectual Capital: Core Asset of the Third Millennium Enterprise, Thomson Business Press, London 12) Brunsko, Z. (2002), Intelektualni kapital u funkciji razvoja suvremenog gospodarstva, Znanje temeljni ekonomski resurs, Ekonomski fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, PP ) Burton-Jones, A. (1999), Knowledge capitalism: Business, work, and learning in the new economy, Oxford: Oxford University Press 14) Chakravarthy, B. i ostali, (2005), Knowledge Management and Competitive Advantage, The Blackwell Handbook of Organizational Learning and Knowledge Management, Blackwell Publishing, Oxford, pp ) Collins, H. (2010), Tacit and Explicit Knowledge, University of Chicago Press, USA 16) Conner K., Prahalad, C. K. (1996), A Resource-Based Theory of the Firm: Knowledge Versus Opportunism, Organization Science 7 17) Corrado, C. i ostali (2006), Intangible Capital and Economic Growth, NBER Working Paper No ) Čerić, V. (2000), New Methods and Tools for the World Wide Web Search, Journal of Computing and Information Technology CIT 8, pp ) Čerić, V. (2001), Building the Knowledge Economy, Journal of Computing and Information Technology - CIT 9, pp ) David Skyrme Associates (n.d.), Dostupno na: Pristupljeno datuma: 28.srpnja ) Department of Trade and Industry, UK (n.d.) Building the Knowledge Driven Economy: Analytical Report, UK 22) Doolan, K. (2002), O neoliberalizmu, Bolonjskom procesu, njegovoj socijalnoj dimenziji i studentskim prosvjedima, Institut za razvoj obrazovanja, Zagreb 23) Dragičević, M. (1996), Ekonomija i novi razvoj, Alinea, Zagreb 50

54 24) Dragičević, M. (2002), Znanje kao temeljni strateški resurs 21. stoljeća (slučaj Hrvatske), Znanje temeljni ekonomski resurs, Ekonomski fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, pp ) Drašković, M. (2010), Znanje kao neograničen resurs i objekt upravljanja, Montenegrin Journal of Economics, No. 11 Vol. VI. pp ) Družić, I., Sirotković, J. (2002), Uvod u hrvatsko gospodarstvo, Ekonomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Politička kultura, Zagreb 27) Edvinsson, L. (1997), Developing Intellectual Capital at Skandia, Long Range Planning, Vol ) Edvinsson, L. (2002), Corporate Longitude Navigating the Knowledge Economy, BookHouse Publishing 29) Edvinsson, L. i Malone M. S. (1997), Intellectual Capital: Realizing Your Company s True Value By Finding Its Hidden Brainpower, Harper Business 30) European Commission (n.d.), Dostupno na: Pristupljeno datuma: 25.srpnja ) European Commission (2013), Innovation Union, Competitiveness report 2013, Publications Office of the European Union, Luxembourg 32) Feiwal, G. R. (1975), The Intellectual Capital of Michael Kalecki: A Study in Economic Theory and Policy, Teleworking: International perspectives, Routledge, London 33) Gaponenko, A. L., Orlova, T. M. (2008), Upravlenije znanijami: kak prevratit znanie v kapital, Eksmo, Moskva, Rusija 34) HMT (2007), Intangible investment and Britain s productivity, Treasury Economic Working Paper No.1. 35) Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (2004), Deklaracija o znanju - Hrvatska temeljena na znanju i primjeni znanja, HAZU, Zagreb 36) Jakovac, P. (2012), Znanje kao ekonomski resurs: Osvrt na ulogu i značaj znanja te intelektualnog kapitala u novoj ekonomiji, Tranzicija 14 (29), pp

55 37) Jalava, J. i ostali (2007), Intangible Capital in the Finnish Economy, Research Institute of the Finnish Economy, Discussion Paper No ) Kelly, K. (2005), Paul Romer: The Economics of Ideas, Enpro, California 39) Klein D.A. i Prusak L. (1994), Characteriting intellectual capital, Center for Business Innovation Ernst & Young LLP 40) Makarov, V. L. (2003), Ekonomika znanij: uroki dlja Rosii, Vestnik, N0 5, pp ) Malhotra, Y. (2003), Measuring knowledge assets of a nation: knowledge systems for development, United Nations Advisory Meeting of the Department of Economic and Social Affairs: Division of Public Administration and Development Management, New York 42) Marrano, M.G. i Haskell, J. (2006), How much does the UK invest in Intangible Assets? QMC 43) National Research Council (1998), Fostering Research on the Economic and Social Impacts of Information Technology, National Academy Press, Washington, D. C. 44) Nonaka, I., Takeuchi, H. (1995), The Knowledge-creating Company: How Japanese Companies Create the Dynamics of Innovation, Oxford University Press 45) OECD (1996), The Knowledge-based Economy, OECD, Paris, France 46) OECD (2008), Intellectual Assets and Value Creation, Synthesis report 2008, pp ) Office for National Statistics (n.d.), Retail Price Index, Dostupno na: 48) Pulić, A., Sundać, D. (2001), Intelektualni kapital: ključni resurs 21. stoljeća, International Business Consulting Center, Rijeka 49) Rinne, R., Kivirauma, J., Simola, H. (2002), Shoots of revisionist education policy or just slow readjustment?: The Finnish case of educational reconstruction. Journal of Education Policy, 17(6), pp

56 50) Roberts P., Peters, M. A. (2008), Neoliberalism, Higher Education and Research, Educational Futures, Rethinking theory and practice, Vol ) Romer, P. (1986), Increasing Returns and Long Run Growth, Journal of Political Economy 94, October 52) Romer, P. (1990), Endogenous Technological Change, Journal of Political Economy 98, October ) Saint-Onge, H.M (1996), Tacit Knowledge: The Key to the Strategic Alignment of Intellectual Capital, Strategy and Leadership, March/April 54) Segetlija, Z., Lamza-Maronić, M. (2002), Upravljanje znanjem i hrvatska maloprodaja, Znanje temeljni ekonomski resurs, Ekonomski fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka 55) Skandia (1995), Intellectual Capital, Supplement to Skandia's annuel report, Skandia 56) Snowdon, B., Vane, H. R. (1999), Conversations with Leading Economists: Interpreting Modern Macroeconomics, Edward Elgar, pp ) Stewart T. A. (1997), Intellectual Capital: The new wealth of organizations, New York, Doubleday/Currency 58) Stiglitz, J. E. (1999), What we have learned from the recent crises: implications for banking regulation, Proceedings 632, Federal Reserve Bank of Chicago 59) Stiglitz, J. E. (2002), Globalization and Its Discontents, W.W. Norton & Company, US 60) Strahinja, D. (2004), Alternativnom ekonomijom do slobodnog društva, Digital point, Rijeka 61) Sullivan, P. H. (1998), Profiting from Intellectual Capital Extracting Value from Innovation, Wiley & Sons 62) Sveiby, K. E. (1998), Measuring Intagibles and Intellectual Capital An Emerging First Standard, Internet version, Aug 5 63) Sveiby, K. E. (2001), A Knowledge-based Theory of the Firm - To Guide Strategy Formulation, Journal of Intellectual Capital, Vol 2. No

57 64) Sveiby, K. E. (2004), Methods for measuring intangible assets, Dostupno na: Pristupljeno datuma: 13.kolovoza ) Škuflić, L., Vlahinić-Dizdarević, N. (2003), Koncept Nove ekonomije i značaj informacijsko komunikacijske tehnologije u Republici Hrvatskoj, Ekonomski pregled 54 66) The Work Foundation (2007), HMT Economic Working Paper No. 1, Pre Budget Report 2007, The Work Foundation, London 67) The Work Foundation (2008), The Knowledge Economy: How Knowledge is Reshaping the Economic Life of Nations Knowledge Economy Interim Report, The Work Foundation, London 68) van Rooijen-Horsten, M. i ostali (2008), Intangible capital in the Netherlands, Statistics Netherlands, Discussion Paper ) Vlahinić-Dizdarević, N., Žiković, S. (2010), The role of energy in economic growth: the case of Croatia, Zbornik radova Ekonomskog fakulteta u Rijeci: časopis za ekonomsku teoriju i praksu 28, pp ) Wiig, K. M. (1999), What future knowledge management users may expect, Journal of Knowledge Management, Vol. 3. No. 2, pp ) Zelenika, R. (2007), Znanje temelj društva blagostanja, obrazovna i znanstvena industrija, Sveučilište u Rijeci, Ekonomski fakultet Rijeka 72) Zelenika, R. i ostali (2002), Intelektualni kapital kreator inkluzivnog svjetskog gospodarstva, Znanje temeljni ekonomski resurs, Ekonomski fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, pp

58 POPIS TABLICA Tablica 1. Klasifikacija vrsta znanja...9 Tablica 2. Definicije intelektualnog kapitala Tablica 3. Elementi intelektualnog kapitala Tablica 4. Razvoj teorije intelektualnog kapitala Tablica 5. Kronološki prikaz godina, autora i njihovih najznačajnijih djela bitnih za razvoj teorije intelektualnog kapitala Tablica 6. Elementi intelektualnog kapitala prema Sveibyu Tablica 7. Elementi intelektualnog kapitala prema Edvinssonu Tablica 8. Karakteristike gospodarstva temeljenog na znanju POPIS PRIKAZA Prikaz 1. Eksplicitno i tacitno znanje...8 Prikaz 2. Odnos pojmova intelektualnog kapitala, intelektualnog vlasništva i nematerijalne aktive Prikaz 3. Model intelektualnog kapitala Prikaz 4. Model za prećenje intelektualnog kapitala - Skandia Navigator, (shema tržišne vrijednosti poduzeća) Prikaz 5. Zajedničko djelovanje osnovnih oblika intelektualnog kapitala POPIS GRAFIKONA Grafikon 1. Promjena prioriteta ulaganja, Velika Britanija, Grafikon 2. Rast na znanju temeljenih uslužnih djelatnosti, EU15 i Velika Britanija,

59 IZJAVA kojom izjavljujem da sam diplomski rad s naslovom RAZVOJ ZNANJA KAO INTELEKTUALNOG KAPITALA I NEOLIBERALIZAM izradila samostalno pod voditeljstvom prof. dr. sc. Dragoljuba Stojanova. U radu sam primijenila metodologiju znanstveno istraživačkog rada i koristila literaturu koja je navedena na kraju diplomskog rada. Tuđe spoznaje, stavove, zaključke, teorije i zakonitosti koje sam izravno ili parafrazirajući navela u diplomskom radu na uobičajen, standardan način citirala sam i povezala fusnotama s korištenim bibliografskim jedinicama. Rad je pisan u duhu hrvatskog jezika. Suglasna sam s objavom diplomskog rada na službenim stranicama Fakulteta. 56