Sadržaj. UVODNIK Stanje nakon izbora crno, 2 VJERA I KULTURA

Transcription

1 Sadržaj UVODNIK Stanje nakon izbora crno, 2 VJERA I KULTURA TRIJUMF DVAJU SRDACA (XXXIV.), 3 P. Paul Maria Sigl: Akita Majka svih naroda plače u Japanu, 4 S. Josefa Menéndez: Put Božanske Ljubavi (25.), 11 Gabriele Cingolani: Sveti Pavao od Križa zapaliti svijet ljubavlju, 15 Sv. Peter Julian Eymard: Sveta Pričest (5.), 17 PREOBRAŽAJI ZLA Pripremite se za veliku nevolju i eru mira poruke Johnu Learyju, i John Leary čitateljima ZP-a, 19 Zoran Lj. Nikolić: Masonski simboli u Beogradu, 25 Marko Francišković: Tri postizborna eseja, 30 KRŠĆANSKI INTELEKTUALAC TKO JE TO? Adolfo Asnaghi: Ljubavnik Sofije (život i djelo V. S. Solovljeva) (8.), 44 Giorgio Papàsogli: Ovi građani Blaženi Alojzije i Marija Beltrame Quattrocchi (15.), 47 Camille Claudel: Pisma (2.), 49 Vincent Berkelmans: Slobodni glasovi ne umiru (De Gaulle i Bernanos) (2.), 54 Bernanos (Biografija), 56 Viteštvo u književnosti: Chretien du Troyes: Perceval ili roman o Graalu (4.), 58 G. Bernanos: Razgovor gospodina Oliviera i seoskog svećenika, 60 Vlč. Carl E. Schmöger: (Život Anne Katarine Emerih): Relikvija Predragocjene Krvi, 63 Eshatološki roman: Vlč. Joseph M. Esper: Nakon Tame, roman o dolasku Antikrista i kraju svijeta (2.), 69 B. Malešević: Radičina Agonija Europe, 72 CRKVA JEDNA Pogled iz Moskve rubrika A. Debanića, 77 Michael O Carroll: Svjetlo s Istoka Ekumenski patrijarh Bartolomej I. (12.), 78 Robert Moynihan: Veliko napuštanje (interview s episkopom H. Alfejevim povodom susreta u Ravenni), 79 Blažena Ksenija Petrogradska: nebeska zastupnica Petrovog grada (3.), 81 PAPA SVJEDOK Gerard O Connell: Novi i sretniji odnosi, 84 VIJESTI-REPORTAŽE Istina o Saboru u Križevcima i plavim svećenicima (pet godina poslije), 86 Susreti Istoka i Zapada, 100 Tamna noć duše Majke Tereze, 102 Kutić Luise Piccarrete, male kćeri Božanske volje, 105 Ostale vijesti pisma, 105 Zlatno pero, časopis za tematiku vjere i kulture i Crkve jedne; izlazi tromjesečno; Osnivač: mr. Bogdan Malešević, Voćarska 84b, Zagreb, tel , fax ; Glavni i odgovorni urednik: Bogdan Malešević, bogdan.malesevic@ zg.htnet.hr; Za nakladnika: Bauer Grupa d.o.o.; Ideja za naslovnicu: Zlatko Havoić; Grafičko uređenje i priprema za tisak: Slavko Križnjak; Tisak: Bauer Grupa d.o.o., Samobor; Cijena ovog broja 40 kn; Pretplata s poštarinom za inozemstvo: EU 35, Švicarska 50 CHF, Australija 60 AUD, SAD 35 USD, Slovenija 7500 SIT, BIH 65 BAM; Uplate pouzećem ili na žiroračun B. Maleševića broj Zagrebačka banka d.d.; Devizni račun: ; Devizni žiro-račun IBAN: HR ; SWIFT: ZABAHR2X na adresu: Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Vlaška 106

2 UVODNIK Stanje nakon izbora crno Izborna kuhinja okarakterizirana u prošlom broju donjela nam je stanje hrvatskoga naroda nakon izbora, na ulasku u godinu. Opredijelili smo se za crnu boju. Jest da je crna boja boja masonerije (koja je nakon izbora smogla snage objaviti se javno i reći da postoji u svim većim gradovima naše zemlje), ali ova ustvari ne-boja ne mora biti za nas kršćane (koliko nas je ostalo) isključivo negativna. Ako odbijamo masonski duh kao neprijatelja našega Boga, Isusa Krista (a što su potvrdile Pape, nakon Pia IX. i Lava XIII., osobito Pio X.), treba znati da su halje i pasionista, reda kojeg je utemeljio Sv. Pavao od Križa, i kojemu je pripadao Sv. Gabrijel od Žalosne Gospe, bile crne (s bijelim probodenim Srcem Isusovim na grudima), a i da je Majka Terezija iz Kalkute tijekom pola stoljeća svojeg života bila u tamnoj noći duše. Konačno i umjetnik porijeklom iz Bordeauxa, Odilon Redon, čiji nas crteži i slike prate u ovom broju, prije nego što je otkrio svoje pastelne svjetlosti, imao je ciklus Noirs (Crnina). Nije prema tome stanje nakon izbora crvenoplavo niti žuto, niti zeleno, itd., nego je baš crno, otuda sve teme ovog broja. Donosimo Tamnu noć duše Majke Tereze iz Kalkute, nekoliko osvrta na najnoviju knjigu objavljene njene korespondencije u vremenskom luku od 60 godina, Dođi i budi mi Svjetlo, iz čega možemo vidjeti da je tama kao tama (ili crnina) itekako korisna za dušu koja je sveta, i kako naši osmijesi jesu ipak maske, pa i kod takve svetice. Nakon završetka biografije Sv. Gabrijela u prošlom broju, ne želimo s našim mladim prevoditeljem Josipom Slavicom stati što se tiče pasionista, pa donosimo fragment iz biografije utemeljitelja, Sv. Pavla od Križa iz pera Gabrielea Cingolanija. Nadasve nas prate fotografije masonskih simbola u Beogradu Zorana Lj. Nikolića, s krucijalnom fotografijom Piramide usred Beograda, ispred zgrade SANU. Time se vraćamo na onaj tekst Marka Franciškovića (ZP 28) kada je izanalizirao smisao i urbanistički položaj Piramide ispred Sveučilišne biblioteke u Zagrebu, sa skulpturama Marka Pogačnika. Konkretno u Nikolićevom tekstu riječ je o Meštrovićevom projektu Neznanog junaka na Avali, što se otkriva kao prostorni simbolički znak masonskoga duha par excellance. Budući da suočenje s Crninom, dakle otkrivenje Zla, nije lako podnjeti, dapače nemoguće bez sfere milosti, posebno snage koja dolazi iz Euharistije, odlučili smo nastaviti ono što smo započeli listopada, sada već daleke (ZP 7), kada smo uz Trijumf Dvaju Srdaca postavili i Trijumf Euharistijskog Isusa, s odlomcima iz djela apostola Euharistije, Sv. Petera Juliana Eymarda. Donjeli smo 4. nastavka, i onda stali s tim izvanrednim euharistijskim meditacijama (srpnja 2000, ZP 10), a sada tek donosimo 5. nastavak. Možda to nismo trebali, ali kada nam je već voda došla do grla red je da nastavimo. Doista, samo nas sjedinjenje s Isusom u Euharistiji može spasiti navale te i takve crnine koja dolazi iz novog totalitarizma udruženog s liberalizmom, kako reče Španjolac Ortega y Gaset (vidi na str. 74 ) No, naša obrana od sveprisutnog Crnog oko nas, pa i u nama, jer najviše zla možemo učiniti sebi samima, jesu i Gospa svih Nacija, koja ovog puta govori i plače za nas iz japanske Akite, zatim Sv. Jozefa Menéndez, koju ćemo ako Bog da, dopratiti do kraja (već 25. nastavak). U sklopu naše teme o Sv. Graalu iz prošlih brojeva, osim nastavka iz romana o Percevalu izdvajamo i fragment Relikvija Predragocjene Krvi Vlč. Carl E. Schmögera (Život Anne Katarine Emerih). U središnjem bloku, osim nastavka biografija Solovljeva i Quattrocchijevih, pisama Camille Claudel iz ludnice, i Berkelmansove izvrsne komparacije de Gaullea i Bernanosa (s početkom Bernanosove biografije), vrlo je važan eshatološki roman Nakon Tame nama poznatog Vlč. Joseph M. Espera. Ovo je 2. fragment., jer smo prvi objavili listopada (ZP15 ). Tu je esej o Agoniji Europe Bogdana Radice. U Crkvi Jednoj izdvajamo interview Roberta Moynihana s episkopom H. Alfejevim povodom nedavnog susreta katoličkih i pravoslavnih teologâ u Ravenni (Veliko napuštanje), a u Papi Svjedoku tekst o Novijim i sretnijom odnosima Svete Stolice s Kinom. Zahvaljujući kao uvijek prevoditeljima fra Stanku Pavloviću, Boži Rabo, Zdenki Kasapić- Foret, Stjepi Kutleši, Silvani Madunić, Aleksandri Chwalowsky, Josipu Slavici, te novome (iako starom čitatelju), Milanu Šapini, želimo vjernim čitateljima ostvarenje svega što smo pripremali tijekom deset godina, na deseti rođendan ZP-a travnja ove godine! Urednik 2

3 Trijumf Dvaju Srdaca (XXXIV.) Tužna sudbina jedne umjetnice: Umjesto nagrada dobila sam to! Krik Camille Claudel svojem bratu Paulu, iz ludnice Krik vrhunske umjetnice Camille Claudel svojem bratu iz ludnice, ilustracija je Crnine o kojoj govorimo, a Camille nije bila luda (zar nije u svojim pismima pokazala da razumije kako su njezini progonitelji masoni?) Svaki Božji čovjek poznaje nutarnje razračunavanje s Crninom. Jednako istinski kršćanin, kao i umjetnik. Pogledajmo Sv. Pavla od Križa koji se u ono vrijeme, kao mladić, zvao Pavao Danei. Pavlu se ukazuje Djevica i pokazuje mu Crno: Da bi izašao iz te situacije i načinio korak naprijed, evo i prve Gospine intervencije. U jednom unutarnjem viđenju Pavao zapaža jedno prisustvo koje ga ispunja radošću i sigurnošću. Ne usuđuje se ni gledati ni pričati, ali zna da je tu kako bi mu pomogla. Govori mu da je u crnini poradi smrti njezina sina Isusa. I kako će tako i njega morati odjenuti njegova subraća kojima će se pridružiti kako bi objavio ljubav za Križem koji svima daje život. Piramida ispred SANU (Srpske Akademije nauka i umjetnosti), u srcu Beograda, postavljena 1995., skoro u isto vrijeme kada i Piramida ispred Sveučilišne biblioteke u Zagrebu. U to je vrijeme u velikoj galeriji SANU održana izložba Svijet mjerenja. Piramida službeno izražava geografski položaj Beograda: ucrtane su strane svijeta, gravitaciono ubrzanje, te geografska dužina i širina. Kroz SANU je tijekom povijesti prošao velik broj masona, da nabrojimo samo neke: Ivo Andrić, Jovan Dučić, Ivan Meštrović, Stevan Mokranjac, Branislav Nušić, Mihailo Pupin, Milan Rakić, Stevan Sremac, Ferdo Šišić, Viktor Novak... I Pavao će se ubuduće vidjeti odjeven u Crno: Bio sam uzdignut Bogu u snažnom prihvaćanju i velikom nutarnjem miru. Vidio sam se u duhu, odjeven u crno koje se spuštalo do poda s bijelim križem na prsima, a ispod križa je bilo upisano ime Isusovo bijelim slovima. Izvana su se čule riječi Marijine: Slatko poput ovog križa treba biti srce onoga tko ga bude nosio na grudima. Tako je i Marija Quattrocchi vidjela svojeg maloljetnog sina koji postaje svećenik: Jučer vidjevši također tebe u svećeničkom talaru, blizu tvojem bratu, prikazajući također tebe, i na način mnogo potpuniji, Gospodinu, osjetila sam se, sine moj, tvojim Svećenikom. Već sam bila mislila, 26. studenog da sam učinila pomalo nalik Svetoj Djevici, kada je u Hramu prikazala svojeg Jedinorođenog Ja sam vas prikazala dvojicu, i više sam vas prikazala, svojim rukama Božanskom Posvetitelju, kao jednu jedinstvenu bijelu hostiju, kao najčišći dio mene vaše majke, više po duhu, zahvaljujući Bogu, nego po tijelu. Stoga sam se osjetila s pravom da se nazivam također vašim Svećenikom. I da se vratimo opet Camilli Claudel, u onom trenutku kada se pita zar u svojem životu, za sve što je napravila nije zaslužila bolje od ludnice: Ne mogu podnijeti urlanje svih tih stvorenja, od tog mi se okreće želudac. O, Bože, kako bih rado bila u Villeneuevu? Sve što sam u životu napravila nije valjda da postanem masni zalogaj za sanatorij. Uistinu sam zaslužila bolje mada to Berthelotu ne išlo pod kapu. Ljudi, čitave mase naroda bježe od Crnine. Vidi se to tijekom izbora: šareni baloni raznih crveno-plavo-žuto-zelenih koalicija. Iako svi znamo da je u pozadini svega Crno: gaženje pojedinih zaslužnih osoba, nadasve gaženje Božjih zakona, ubojstva, laž, hipokrizija, egoizam, karijerizam, jednom riječju: totalno prisluškivanje, kontrola, totalitarizam, i masonstvo. Sve je to znao genijalni Političar de Gaulle, a Berkelmans mu je stavio ove riječi u usta (kojima se obraća francuskom narodu): Rekao bih slobodno da ja trebam biti danas u nesuglasici sa svakim od vas, da bih se sutra našao u slozi sa svima. Evo godina i godina što je politika prestala da vam služi: ona se služi vama. Evo više od jednog stoljeća kako se ona napinje da od vas učini masu a masa nema povijesti, povijest jedne mase je ona najelementarnijih funkcija života. Vi ste jedna masa, ali ta masa je ono što je ostalo od jednog velikog naroda. Radi se o tome da joj se sa smislom svoje vlastite povijesti da jedna povijesna volja. Zato i mi moramo prihvatiti Crninu, dapače uronitu u nju. Mi ne možemo mahati izbornim šarenim balonima, ako ništa drugo, ono poradi ljubavi prema Isusu i prema dušama. Kako Isus veli Luisi Piccarreti: To su duše; da nije za ljubav njihovu, tvoj bi progon završio i ne bi podnosila bol videći se lišena Mene, niti bi imala bol videći se toliko razdirana poradi lišavanja Mene. Stoga, strpljenje, i učini da također u tebi trijumfira sve do kraja ljubav za duše. Trijumf Dvaju Srdaca neće biti crn, ali će se zbiti nakon borbe s Crnim, na pozadini našeg najdubljeg bitka. Ne svjedoče li o tome i djela slikara Odilona Redona? 3

4 Akita Gospa svih naroda plače u Japanu P. Paul Maria Sigl (iz P. Paul Maria Sigl: Die Frau aller Völker Pro Deo et fratribus Familie Mariens der Miterloserin, CH-9601 Lutisburg-Station) Fatima-Amsterdam-Akita U knjizi o Suotkupiteljici i njezinim amsterdamskim porukama mora se bezuvjetno govoriti i o milosnom mjestu Akiti, jer su čudesni događaji započeli tamo s neuglednom molitvenom sličicom Gospe svih naroda u malom japanskom sestarskom samostanu. Može se slobodno reći, da je Akita najčudniji i najljepši plod od Gospe iz Amsterdama željene akcije svijeta s njezinom molitvom i njezinom slikom. Između ukazanja u Fatimi (1917.) i početka ukazanja u Amsterdamu (1945.) jest 28 godina. Između prvog dolaska Gospe svih naroda u Amsterdamu i događaja u Akiti opet je točno 28 godina. U slijedećem tekstu bit će nam jasno zašto je između ta tri mjesta ukazanja tako upadna sličnost. Ukazanja, suze i Gospine poruke Sestra Lucija, vidjelica iz Fatime, piše iz svojeg samostana u Coimbri ocu Agostinu Fuentesu: Kada su bila iscrpljena sva sredstva, i prezrena od ljudi, Bog nudi u ozbiljnoj brizi za naše spasenje još posljednje sredstvo: osobnu nazočnost presvete Djevice u njezinim brojnim ukazanjima, njezine suze i njezine poruke vidiocima na svih pet kontinenata. Nakon objavljivanja ovih riječi u ožujku Marija je upravo proljevala svoje suze u mnogim mjestima svijeta. U godinama između i Akita u poganskom Japanu potakla je vjernički svijet na pažljivo slušanje nizom izvanrednih događaja. Kip Gospe svih naroda iz Amsterdama bio je u središtu događanja. Prolio je 101 puta suze iz svojih očiju, krv iz rane na ruci i curio je bogati blagotvorni znoj s cijelog tijela, tako da je kip češće morao biti brisan. Nadasve nam je Marija tamo ostavila i žurnu poruku u svojoj majčinskoj ljubavi. Samostan sestara iz Akite. Mučenici iz Akite Djevica je izabrala ovu zemlju Akite, da bi dala svoju poruku... tako je anđeo bio kazao sestri Agnezi, vidjelici Akite, i to ima svoj dublji smisao. Tà, Marija objavljuje svoju poruku i lije svoje suze točno na onom mjestu suotkupljujuće patnje, gdje je mučeničku krv prolilo stotinu tisuća japanskih kršćana u vremenu progonstva u 17. stoljeću. Na sveukupnom japanskom otočju od najsjevernijeg otoka Hokaida do najjužnijeg Okinawe nema nijednog mjesta koji nije natopljen mučeničkom krvlju. Sve počinje ozdravljenjem po zagovoru Marijinu Na Yuzawadai-brežuljku izvan Akite sagrađen je mali samostan Službenicâ Sv. euharistije po biskupu Itu. Kad je samostan bio završen, željeli su za malu kapelu Gospin kip. Zašto je to bila upravo kopija Gospe svih naroda iz Amsterdama? Zbilo se ovako: sestra Ikeda, predstojnica samostana, upoznala je poruke iz Amsterdama i dobila molitvenu sličicu Gospe svih naroda na japanskom od jednog njemačkog svećenika. Sestre su bile jako dirnute dubinom poruka i stoga se osjećale povezanima sa sličicom, budući da su s radošću utvrdile da se Marija pokazala u Amsterdamu u odjeći koja podsjeća na kimono, japansku nacionalnu odjeću. Zajednica sestara je dnevno molila amsterdamsku molitvu. Nakon što je učiteljica novakinja sestra Kotake bila teško oboljela, s još su se većim pouzdanjem obratile Gospi svih naroda. Bolesnicima su davali piti lurdsku vodu, i Gospa je podarila ozdravljenje. Iz zahvalnosti ozdravljenica je htjela dati da se izrezbari Gospin kip za samostan. Predstojnica je predložila na biranje lik Gospe svih naroda. Potom je naložila budisti Saburu Wakasi, mjesnom umjetniku, izrezbariti kip prema amsterdamskoj milosnoj slici. Dovršio ga je listopada 1963., crvenkastosmeđi drveni kip Suotkupiteljice u veličini od jednog metra: Marija raširenih ruku pred križom stojeći na globusu. U novourađenom japanskom sestarskom vrtu postavljen je i drugi kip Gospe svih naroda. Godine još prije nego što je vrt bio posvećen Majci Božjoj započela su ona čudesna događanja u samostanu, koja su izazvala pažnju u vjerničkim krugovima širom svijeta. Zato izabrano sredstvo od Boga, sestra Agneza Sasagawa, bila je pripravljena na milosno događanje već godinama ranije ukazanjem njezinog anđela čuvara. Anđeo poučava molitvu iz Fatime Kad je sestra Agneza Sasagawa nemoćno ležala u bolnici grada Joetsua u veljači 1969., talijanski svećenik o. Raymond Camellini joj je podijelio bolesničko pomazanje. Bio je svjedokom kako je bolesnica potom jasnim glasom počela moliti na latinskom jeziku Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu i Apostolsko vjerovanje, premda ju to nije nikad netko naučio. Zajedno s nazočnom sestrom predstojnicom vidio je kako je teška bolesnica prekrižila ruke na prsima te se pojavilo svjetlo na njezinom licu. Sestra Agneza je kasnije zapisala u svom dnevniku, što je doživljavala u nutrini u onim trenutcima: Vidjela sam ljude mršave kao skelete što su se pričvršćivali uza me. U daljini vidjeh skupinu ljudi koji su se prepirali dospjeti na mjesto s čistom vodom, ali oni padahu jedni za drugima u prljavu rijeku. Zahvaćena sućuti, započela sam moliti za te jadne ljude. Posebno sam molila otajstva krunice. Iznenada zapazila sam desno od mojeg kreveta jednu vitku i nježnu osobu koju nisam poznavala. (Kasnije, taj se lik predstavio kao anđeo čuvar). Molio je krunicu zajedno sa mnom. Nakon prvog otajstva dodao je meni nepoznatu 4

5 U ovoj kapeli više puta gledala je sestra Agneza euharistijsko svjetlo. Odmah desno u jednoj niši nalazi se kip Majke Božje iz Akite (ovdje nije vidljiv). molitvu. Iznenađena ponovila sam ju za njim. Zatim mi je preporučio nadodati ju poslije svakog otajstva krunice. O MOJ ISUSE; OPROSTI NAM NAŠE GRIJEHE, OČUVAJ NAS OD PAKLENOG OGNJA, I DOVEDI U RAJ SVE DUŠE, OSOBITO ONE KOJI SU NAJPOTREBNIJI TVOJEG MILOSR- ĐA. Neko vrijeme kasnije zamolio me jedan salezijanac (o. Josip Kamesawa) da ga naučim ovu molitvu. I htio je znati, odakle ju imam. Uskoro zatim dobila sam od njega pismo u kojem mi je objasnio, da je ovo ona molitva koju su bila molila djeca iz Fatime. Konačni oblik molitve još nije bio preveden na japanski, ali morao bi se moliti točno tako. Na taj način sam saznala o dragocjenom podrijetlu te molitve. Euharistijsko svjetlo Budući da je katehetistica, sestra Agneza, bila oglušila 16. ožujka 1973., povučeno je živjela u provincijalnoj kući u Akiti. Kad je ostala sama u samostanu 12. lipnja i htjela otvoriti svetohranište, bila je zasljepljena tajanstvenim svjetlom. Zatim se 13., 14., 28. i 29. lipnja taj fenomen ponovio u nazočnosti susestara, ali to je svjetlo zamjetila samo sama sestra Agneza. Vidjelica prima rane U četvrtak, 28. lipnja 1973., klečala je sestra Agneza zajedno sa susestrama moleći pred Presvetim. Posve neočekivano, oltar je obasjan najsvjetlijim svjetlom, i pojaviše se skupine anđela. Svjetlosna munja, koja je došla iz hostije bila je tako svijetla da sam instinktivno zatvorila oči i bacila se na pod. Istog dana na lijevoj nutarnjoj površini dlana sestri Agnezi se pojavila rana veličine dva puta tri centimetra u obliku križa, koja joj je odmah prouzročila jake bolove. Watanabe Gentai: Cvjetovi s pticama. Molitva Gospe svih naroda 29. lipnja 1973., na svetkovinu apostolskih prvaka Petra i Pavla i u toj godini istodobno svetkovina Srca Isusova, svečanu Misu je slavio biskup u samostanu. Nakon doručka klečala je pred Presvetim sestra Agneza i sestra Kotake. Opet je jako svjetlo obasjalo oltar, a iz hostije je izlazilo tako jako svjetlo da se sestra Agneza bacila na zemlju klanjajući se. Iznenada, ona je čula s desne strane, njezinim gluhim uhom, glas svojeg anđela koji je molio onu euharistijsku molitvu što ju je zapisao za zajednicu biskup Ito. Sestra Agneza molila je zajedno s drugim sestrama i pri tom čula po prvi puta iz usta anđela molitvu Gospe svih naroda, koju je već godinama poznavala i molila sa svojom zajednicom, nakon što je od predstojnice, sestre Ikede, naučila cijeniti i voljeti poruke iz Amsterdama. Tjedan dana kasnije, 6. srpnja 1973., ponovno je anđeo izgovorio Amsterdamsku molitvu. Sestra Agneza nije mogla spavati od bolova u noći od 5. na 6. srpnja. Kada si je sama promije- 5

6 nila zavoj na bolnoj ruci oko tri sata i započela moliti, čula je glas: Ne boj se, ne moli samo za svoje grijehe, nego za grijehe svih ljudi. Danas svijet nezahvalnošću i svetogrđem ranjava Presveto Srce Isusovo. Rana na Marijinoj ruci je puno dublja i bolnija nego ova tvoja. Pođimo sada. Anđeo čuvar, koji ju ju bio pratio u tami ovih ranih jutarnjih sati, potom iščeznu. Nakon što je sestra Agneza završila klanjanje pred Presvetim i htjela se približiti kipu Gospe svih naroda da bi pogledala ruku Majke Božje, kip je postao živim i isijavao je jako svjetlo tako da sestra nije mogla više gledati u nj, bacivši se potom na tlo. Tada je čula glas neopisive ljepote, koji je dolazio iz kipa uronjen u svjetlo. To je bila prva Gospina poruka u Akiti: Moja kćeri, moja novakinjo, dobro si učinila što si sve napustila da bi mene sljedila. Trpiš li jako zbog svoje gluhoće? Ozdravit ćeš, budi u to sigurna. Budi strpljiva. Ovo je posljednja kušnja. Boli li te rana na tvojoj ruci? Moli za zadovoljštinu za sve grijehe ljudi. Svaka članica ove zajednice mi je nenadoknadiva kćerka. Ispunjaš li savjesno molitvu Službenica Sv. Euharistije? Dođi, molimo zajedno. U tom trenutku ukazao se ponovno anđeo i zajedno je molio s Majkom Božjom i sestrom Agnezom: O Isuse, koji si stvarno nazočan u Sv. Euharistiji..., onu euharistijsku molitvu, koju je napisao biskup Ito za zajednicu sestara. Onda je Marija tražila od sestre da puno moli za papu, biskupe i svećenike. Svatko ima križ u svojem životu. Ali moje me iskustvo uči: kada te križeve prihvatimo kao Isusov dar i prikažemo ga Bogu, bit će promijenjeni u izvore nadvladavajuće radosti! Sestra Agneza ne prima hodočasnike i živi potpuno puvučeno u samostanu. Njezin život je klanjanje i suotkupljujuća žrtva za crkvu i svijet. Amsterdam. Akita. Sestra Agneza Sasagawa Glas (Marijin) je šutio, a kratko zatim započeo je anđeo molitvu Gospe svih naroda, koju smo poznavale. Molila sam s njim zajedno: GOSPODINE ISUSE KRISTE, SINE OČEV......dakle onu molitvu, kojoj je Majka Božja već 22 godine ranije poučila vidjelicu iz Amsterdama i poželjela njezino širenje po cijelom svijetu. Činjenica, da je u AKITI ponovno objavljena ne samo molitva iz Fatime nego i molitva iz Amsterdama, pokazuje na dojmljiv način, koje veliko značenje Majka Božja pridaje ovima objema snažnim molitvama, i koje nedjeljivo jedinstvo postoji između ova tri mjesta milosti. Crkveno priznavanje poruka iz Akite k tomu je izvanredno snažno upozorenje na autentičnost poruka iz Amsterdama, u kojima ova molitva zauzima središnje mjesto. Biskup Ito nikad nije okljevao upozoriti na duboke povezanosti i upadne paralelnosti oba ova mjesta milosti. Također se ne smije previdjeti: amsterdamsku molitvu za dolazak Duha Svetoga predmolio je anđeo iz Akite tek nakon što je sestra Agneza bila dobila suotkupljujuću milost, dan uoči primanja stigme. Rana na ruci Suotkupiteljice 28. lipnja otvorila se križasta rana na lijevoj ruci sestre Agneze. Osam dana kasnije, 6. srpnja 1973., iznenada se pokazala krvareća rana na desnoj ruci kipa Majke Božje. Kao očevidac izvještava sestra Kotake: Posebno tajanstveno u tome bilo je da krv nije nikad kapnula na pod. Jednostavno, potpuno bi nestala prije nego što bi kapnula na tepih. Nakon što bi istjecanje krvi polazeći iz rane došlo na drugi kraj površine ruke, tamo bi iščezla. To stalno ponavljanje tečenja i nestajanja krvi mogao je svatko promatrati. Nesumnjivo da je ova rana na ruci Marijina kipa i na ruci vidjelice trebala izraziti jedinstvo Majke i djeteta, a istodobno pojasniti kao u zornoj nastavi kako smo uneseni u Marijino zvanje, da bismo sutrpjeli s njom Kristove patnje i tako suotkupljivali. 27. srpnja rana s. Agneze je krvarila tako jako da su kapi krvi padale na pod i jedva je više mogla podnositi bolove. Biskup Ito, koji je sam htio donjeti sud o događanjima, bio je toga dana u samostanu sestara. Nipošto nije krio svoju dirnutost: Kako Vas to mora boljeti... Poslije podne, kad je otišla u kapelicu u svojim teškim bolovima, ukazao joj se anđeo i rekao: Tvoje patnje završavaju se danas. Brižljivo sačuvaj sjećanje na Marijinu krv i zadrži to duboko u svojem srcu. Ova prolivena krv ima duboko značenje. To je dragocjena krv što 6

7 je prolivena za vaše obraćenje, za mir i za zadovoljštinu zbog nezahvalnosti i uvreda prema Bogu. Posebno moli za obraćenje grešnika klanjajući se Presvetom Srcu Isusovu i njegovoj Predragocjenjenoj Krvi. Čim je sestra Agneza čula glas anđela, nestali su bol, rane i krv. Što se dogodilo pred biskupovim očima, jest duboka tajna. Stoga anđeo traži od nas razmišljati o tome moleći: Brižljivo sačuvaj sjećanje...zadrži to duboko u tvojem srcu. Ova prolivena krv ima duboko značenje. Majka boli (Žalosna Gospa) bila je tako duboko i savršeno povezana s mukom svojeg Sina, da to riječi neće moći nikada opisati. Evanđelje nam to govori jasno, da ovo sjedinjenje s duševnim i tjelesnim Isusovim patnjama nije bilo krvlju izvanjski vidljivo. Dragocjena Krv Otkupiteljeva, što je tada kapala u Akiti iz rane ruke Marijina kipa, nam opet pokazuje i dokazuje kako je Marija bila neopisivo duboko sjedinjena s mukom svojega Sina, zaista jedno srce, jedna ljubav, jedna patnja za jedan jedini zajednički cilj: OTKUPLJENJE svijeta i stvorenja. Sada razumijemo sigurno bolje, zašto je vidjelica iz Amsterdama vidjela istjecati Božju MILOST, OTKUPLJENJE i MIR kao trostruko svjetlo iz Marijinih ruku, koje su bile stigmatizirane. POSREDNICA SVIH MILOSTI Marija je, dakle, postala samo stoga, jer je SUOTKUPITELJICA. Dne 1. travnja Marija je rekla u Amsterdamu: Ja sam trpjela sa svojim Sinom duševno, a prije svega i tjelesno. Te riječi i događaji u Akiti nam svima objavljuju jednu sasvim novu dimenziju obzirom na SUOTKUPLJUJUĆE TRPLJENJE Žalosne Gospe. Ne htijući, misli se pri tom na one duše-žrtve i mistike, koji su bili nevidljivo stigmatizirani. Snagom njihovog nutarnjeg sjedinjenja s Isusom trpjeli su ne samo duševno, nego i neizrecive tjelesne boli, premda na njihovom tijelu krv nije bila nikad vidljivom. Budući da svaki mistik uvijek nosi samo jedan dio Isusovog i Marijinog trpljenja, može se pak naslutiti, koje je oceane trpljenja preuzela na sebe Suotkupitlejica. Anđeo reče o Predragocjenoj Krvi što je kapala iz Marijine ruke: Ova prolivena krv ima duboko značenje! Postoje divne ruske i grčke ikone, koje predstavljaju u mističnoj ljepoti uzvišeno otajstvo Božjeg počovječenja u Marijinu krilu. Iz Marijine krvi stvorena je ona Otkupiteljeva krv što ju je Isus prolio za nas iz ljubavi. Neokaljano puno milosti krilo Majke Božje jest kao krvlju ispunjeni kalež, u kojem se Isus nalazi blagoslivljajući s obje ruke kao Božji veliki svećenik. VOLJOM OČEVOM DOŠAO JE OTKUPITELJ NA SVI- JET. OTAC JE ZATO UPOTRIJEBIO ŽENU. OTKUPITELJ JE DOBIO, DAKLE, OD ŽENE SAMO I SAD NAGLAŠAVAM RIJEČCU SAMO MESO I KRV, DAKLE TIJELO. OD MOJEGA GOSPODINA I UČITELJA PRIMIO JE OT- KUPITELJ SVOJE BOŽANSTVO. Amsterdamska poruka od 2. srpnja BUDITE VJERNE I POŽRTVOVNE U MOLITVI, DA BI TJEŠILE GOSPODINA! 3. kolovoza vidjelica je primila drugu poruku. Opet je čula neopisivo lijepi glas od kipa GOSPE SVIH NARODA. Bilo je to na prvi petak Srca Isusova, kad je sestra Agneza upravo razmatrala Isusovu muku: Moja kćeri, moja novakinjo, ljubiš li Gospodina? Ako ljubiš Gospodina, onda poslušaj što ti imam kazati. Vrlo je to važno. Trebaš to priopćiti svojim nadređenima. Mnogi ljudi žaloste Gospodina. Ja očekujem duše koje će trpjeti umjesto grešnika i nezahvalnih i svojim siromaštvom davati zadovoljštinu, da bi umirile srdžbu nebeskog Oca. Da bi očitovao svoju srdžbu prema svijetu, Otac namjerava kazniti cijelo čovječanstvo. Više puta pokušala sam sa Sinom ublažiti Njegovu srdžbu. Zaustavila sam Oca pokazujući mu muku i krv njegova Sina i dragocjene duše-žrtve što tješe našeg Oca. Molitva, pokora, siromaštvo, hrabre žrtve što umiruju srdžbu Oca...Neka se svaka od vas, shodno svojoj sposobnosti i zadaći, potpuna preda Gospodinu! Također i u sekularnom institutu potrebna je molitva. Duše koje žele moliti, upravo su sjedinjene. Ne brinući se previše za način, budite vjerne i požrtvovne u molitvi da bi tješile Gospodina. Hoćeš li obrisati znoj? Dne 29. rujna sestre su utvrdile da je cijeli kip Majke Božje bio prekriven nekim sjajnim slojem a s njega se spuštala tekućina slična znoju. Anđeo čuvar je rekao sestri Agnezi: Do sada je Marija krvarila. Sada je ona još žalosnija. Hoćeš li ti obrisati znoj? Neprestano je curio znoj s čela, lica, vrata i ramenâ. Sestra Agneza i četiri susestre potrudile su se s malo vate brisati znoj. Pri tom su glasno sve potresene molile za oproštenje, za prouzročenu brigu i bol. Iz kipa je istjecao istodobno neki nebeski cvijetni miris. Taj divni slatki miris dnevno se ponavljao sve do 15. listopada. Neko vrijeme kasnije sestre su čudeći se zapazile vrlo promijenjeni i profinjeni izraz lica na kipu. U rujnu pozvan je kipar Saburo Wakasa. Utvrdio je: Čim sam ponovno ugledao kip, dojmile su me se dvije promjene: obrazi koje sam bio kružasto oblikovao, upali su; osim toga boja lica postala je tamno smeđa. Sjećam se, da sam izraz našao uvjerljivijim, nesumnjivo zbog promjene obrazâ. Na jednom drugom kipu, kojeg je u isto vrijeme uradio od istog drveta, naprotiv nije mogao utvrditi nikakve promjene. I stručnjaci za drvo nisu imali za to nikakvog objašnjenja pri kasnijem znanstvenom istraživanju. To nas podsjeća na jednu interesantnu riječ Majke Božje iz Amsterdama. Tamo pažnju vidjelice pri jednom ukazanju usmjerava na svoje lice, kosu i veo, na ruke i noge, istodobno kao neko upozorenje na svoj život povezan sa ze- 7

8 mljom. (usp ) Drama Crkve i svijeta samo nam ostaju dva oružja Treća i posljednja poruka u kojoj Marija kao i u Fatimi govori o sudu-kazni, dana je japanskoj sestri 13. listopada 1973., dakle na godišnjicu posljednjeg ukazanja u Fatimi. U ovoj poruci posebno je vidljivo značenje Akite, jer se radi o suotkupljujućoj ljubavi, trpljenju, molitvi i žrtvi posve u smislu poruka Fatime i Amsterdama. Sestra Agneza priča što se dogodilo tog 13. listopada u kapeli: Dok sam vadila svoju krunicu, klekoh i prekrižih se. Jedva da sam to dovršila, kada glas neopisive ljepote dolazeći od kipa pritisnu moje gluhe uši. Upravo kod prve riječi bacih se na zemlju, usredotočujući se svom pažnjom na glas: Moja ljubljena kćeri, dobro slušaj što ti imam kazati. O tome trebaš izvijestiti tvoje poglavare. Nakon kratke stanke Marija nastavlja: Kao što sam ti već ranije kazala, ako se ljudi ne pokaju i ne poprave nebeski će Otac kazniti cijelo čovječanstvo užasnom kaznom; kaznom, koja će biti užasnija nego opći potop: kaznom, kakvu se još nikad nije doživjelo. Vatra će pasti s neba i velik dio čovječanstva biti će uništen, dobri kao i zli, a ni svećenici ni laici neće biti pošteđeni. Preživjeli će vrlo trpjeti, tako da će zavidjeti mrtvima. Jedina oružja, koja će nam ostati, su krunica i znak što ostavlja Sin. Molite svakodnevno krunicu. Molite krunicu za biskupe i svećenike. Đavolske spletke unići će čak u Crkvu, i kardinali će se podići na kardinale i biskupi protiv biskupa. Svećenici, koji me štuju, bit će prezirani i uništavani od svoje subraće. Opustjet će oltari i crkve. Crkva će biti puna ljudi koji prave kompromise. Zavedeni sotonom, mnogi će svećenici i redovnici napustiti služenje Gospodinu. Đavao će se posebno truditi oko Bogu posvećenih duša. Ako se dalje bude griješilo, neće više biti oproštenja. Hrabro govori s tvojim poglavarom. Razumijet će. Pozvati će svaku od vas na molitvu i djela zadovoljštine. Kad je glas zanijemio, usudila sam podignuti glavu, a vidjeh kip još uvijek jako obasjanim. Činio mi se lagani izraz žalosti na njezinom licu. Sestra Agneza se uhvatila za srce i upitala, tko je njezin poglavar. Na to je Majka Božja smiješeći se odgovorila: To je biskup Ito, koji vodi tvoju zajednicu. Malo kasnije Majka Božja je dodala: Želiš li još nešto upitati? Danas je posljednji puta da s tobom govorim živim glasom. Od sada ćeš slušati onoga, koji ti je poslan, i tvojem poglavaru. Puno moli krunicu. Ja sam jedina što vas još može spasiti od blize nesreće. Oni, koji se pouzdaju u mene, bit će spaseni. Te riječi utjehe bile su u Akiti posljednje iz Marijinih usta. Za vrijeme cijele te poruke, sestra Agneza je dodirivala licem zemlju. Kad je pogledala gore svjetlost je iščezla, i vidjela je još sam drveni kip na uobičajenom mjestu. Svjetlo je iščezlo, ali glas je bio duboko prožeo moju dušu. Bila sam ispunjena strahom i zahvalnošću, da čovjek kao ja može imati milost primiti poruku takve važnosti. Ponovno se bacih na zemlju, ništa drugo ne ponavljajući nego: Bezgrešno srce Marijino, moli za nas! Sveta Marijo, pomoćnice svih, moli za nas! Tri tjedna kasnije, na 4. studenog 1973., je sestra Agneza, koja je još uvijek bila gluha, mogla govoriti o svemu tome s biskupom Itom za vrijeme njegovog posjeta samostanu, što se bilo dogodilo 13. listopada. Biskup je imao tihu sumnju, nije li ova treća poruka o sudu-kazni prepričana verzija onog, što se bilo čulo ili čitalo u izvješćima o trećoj fatimskoj tajni. Kad ju je o tomu ispitivao otac Yasuda, odgovorila je svom iskrenošću da tako što nije nikad čula ili čitala. I u velikom japanskom Marijinom vrtu, što su ga sestre uređivale s puno ljubavi u čast Majke Božje i dostupan je svim hodočasnicima, nalazi se Gospin kip po uzoru Gospe svih naroda. Što je to kardinal? Jedan drugi detalj dokazao je onda biskupu Itou, da bi vidjelica bila potpuno nesposobna izmisliti sadržaj jedne takve poruke u kojoj stoji između ostalog:...kardinali će ustati protiv kardinala i biskupi protiv biskupâ... Jer sestra Agneza ga je tijekom razgovora upitala: Što je to kardinal? Majka Božja je naime bila koristila riječ kardinal (dakle pojam zapadnog jezika). Začuđeni biskup, dirnut tim pitanjem, odgovorio je: Riječ znači: sukikyo. Ah, da, sukikyo, tu riječ sam naučila na vjeronauku, uzvratila je sestra. Ali riječ kardinal nisam još nikad čula, i pitah se, što bi to moglo značiti. Bila je to odlučujuća pomoć za biskupa Ita, da povjeruje u iskrenost vidjelice. Poruka, koju je Majka Božja dala u Akiti 13. listopada posljednjeg dana ukazanja u Fatimi, nesumnjivo je potresna i podsjeća na Amsterdam, gdje je stanje u Crkvi i svijetu opisano na sličan način. I tamo poruke govore o velikoj svjetskoj katastrofi od koje nas može sačuvati samo Marija. Ali moramo je slušati. On će posvjedočiti Gotovo godinu dana kasnije biskup Ito je trebao dobiti još jedan dodatni dokaz. 21. rujna priopćio je anđeo čuvar gluhoj sestri Agnezi između ostalog: Započni danas ili sutra devetnicu prema tvojem izboru. Moli je i nadalje. U razdoblju od tri devetnice otvorit će se tvoje uši, i ti ćeš moći čuti za vrijeme klanjanja stvarno euharistijski nazočnog Gospodina. Zdravo Mariju koju uobičajeno pjevaš, bit će prvo što ćeš moći čuti. Zatim ćeš čuti zvonjavu zvončića pri blagoslovu s Presvetim. Zamoli potom duhovnika poslije blagoslova da se zapjeva jedna zahvalna pjesma. Tako će biti poznato, da tvoje uši opet čuju... Kad tvoj poglavar (biskup Ito) dobije vijest o ovom ozdravljenju, bit će ohrabren, u njegovo srce doći će jasnoća, i on će posvjedočiti... Nakon nekog vremena anđeo je dodao: Tvoje uši čut će samo za jedno kratko vrijeme. One neće biti konačno izlječene. Ponovno ćeš postati gluhom, jer Bog još od tebe traži ovu žrtvu. Sve je bilo tako, kao što je anđeo unaprijed kazao. 13. listopada 1974., točno onog dana na koji je godinu dana ranije bila dobila dramatičnu poruku, sestri Agnezi je vraćen njezin sluh. I zaista: to čudesno ozdravljenje ohrabrilo je biskupa Ita toliko, da je konačno prestao sa svojim okljevanjem, naložio teolozima ozbiljno ispitivanje izvanrednih događaja, i ukazanja Majke Božje u Akiti po prvi puta omogućio javnosti. Vremensko podudaranje triju činjenica, ozdravljenje gluhoće sestre Agneze i obaju datuma posljednjeg ukazanja, kako u Fatimi, tako u Akiti dotično 13. listopada bili su za oca Yasudu, duhovnog vođu sestarskog samostana, neoborivim dokazom za nadnaravni karakter ovih događaja. Radi toga je 8

9 tvrdio: Nezamislivo je, da bi ovo bilo samo neki slučaj! SADA, KAD STE VIDJELI MARIJINE SUZE, GOVORI- TE HRABRO O TOMU VAMA ZA UTJEHU Veliki dio ljudi bio je možda suzama Majke Božje još dublje dirnut nego samim ukazanjima i porukama. Drveni kip je plakao 101 put od 4. siječnja do svetkovine Gospe Žalosne 15. rujna Kad se to čak triput dogodilo 4. siječnja, biskup Ito je kod trećeg puta bio osobno nazočan. Ljudske suze su tekle iz Marijinih očiju, preko lica su pale s brade na podnožje kipa. Točno daljih 100 puta ponovio se isti potresni događaj! 13. ožujka pisao je msgr. Ito o tome u biskupskom izviješću kardinalu J. Ratzingeru, prefektu Kongregacije za vjeru: Obično se takvi fenomeni smatraju zlouporabom ili trikom neke osobe. Ipak ja izjavljujem pred Bogom da ovi fenomeni nisu bili nikakav trik, jer sam sam bio očevitcem. Štoviše, četiri puta bio je uz mnoge druge svjedokom plakanja. Biskup je čak kušao slankastu tekućinu, činila mu se odista ljudskim suzama. Sâm je potaknuo istraživanje na Sveučilištu i Akiti, što su proveli najvećom znanstvenom točnošću nekršćani sudske medicine, i donjeli su dokaz, da se radilo o krvi, suzama i znoju čovjeka. VJERA I KULTURA Crkveno priznanje Nakon obimnih razgovora s rimskom Kongregacijom za nauk vjere godine, i kasnije s kardinalom Ratzingerom, objavio je biskup Ito 22. travnja za svetkovinu Uskrsa dugo dojmljivo pastirsko pismo. Na osnovu svoje važnosti doslovno je otiskan na stranicama U njemu je msgr. Ito kao nadležni mjesni biskup Nigate službeno potvrdio nadnaravno podrijetlo čudesnih događaja iz Akite. Činjenica upoznavanja javnosti u formi pastirskog pisma, posvuda je pozdravljena. Tako su bili učinili i biskup Bertrand Laurence 18. siječnja za Lourdes, i biskup José da Silva 13. listopada za Fatimu. Biskup Ito umro je na svoj 84 rođendan 13. ožujka Duboko značenje suza Otac Yasuda je objasnio da je najvažnija poruka između različitih nadnaravnih poruka u Akiti ona što ju je dao nevidljivi anđeo sestri Agnezi 28. rujna Sáme prethodeće tri marijanske poruke bile su kao najava ove posljednje objave, koja se dogodila 13 dana nakon posljednjeg plakanja kipa. Dakle, što se dogodilo 28. rujna 1981.? 13 dana nakon što je skupina od 65 župljana, hodočasnika i sestara promatrala 101., i posljednje plakanje Majke Božje, za vrijeme klanjanja Presvetom, sestra Agneza je iznenada osjetila nazočnost svojeg anđela čuvara. U viđenju je ugledala veliku i veličanstvenu Bibliju pred svojim očima, a anđeo ju je uputio pročitati jedan odlomak. Prepoznala je odlomak Sv. pisma: Post 3,15. Zatim joj anđeo čuvar objasni značenje broja 101, i 101-nog plakanja Gospe u Akiti. Anđeo reče: Broj 101 ima svoje značenje. On pokazuje, kako je po jednoj ženi grijeh došao u svijet i isto tako kako je po jednoj ženi došlo spasenje na svijet. Ništica između njih znači vječnog Boga, koji jest odvijeka dovijeka. Prva jedinica stoji za Evu i posljednja jedinica za Majku Božju. Nakon što je sestra ponovno bila zatražena otvoriti mjesto iz Postanka i pročitati, anđeo je poželio: Ovu poruku moraš (pojašnjenje broja 101) predati katoličkom svećeniku, koji je tvoj duhovni vođa. Poslije klanjanja sestra Agneza je odmah otišla u ured oca Yasude i objasnila, da je upravo dobila uputu od anđela pročitati redak Postanka 3,15. Još prije nego je otvorila Bibliju, zamolila je svećenika da pročita taj odlomak. Uzeo je suvremeni japanski prijevod i pročitao: Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i ŽENE, između roda tvojeg i roda njezina. On će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu. Zatim je sestra Agneza izvjesila svojeg duhovnog vođu što joj je anđeo objasnio o broju 101. U Amsterdamu reče Gospa svih naroda: KAŽI VAŠIM TEOLOZIMA, DA SVE MOGU NAĆI U KNJIGAMA...JA NE DONOSIM NIKAKVU NOVU NAUKU. SADA DONOSIM STARE MISLI Zaista pisali su već u 2. stoljeću Justin i Irinej o objema ženama Evi i Mariji. Po jednoj došao je grijeh u svijet a po drugoj život za sve. U predivnom Misalu iz naslikao je nadahnuti umjetnik za biskupa Furthmeyera ovu snažno izražajnu 9

10 sliku, koja dojmljivo predstavlja ono što anđeo objašnjava točno 500 godina kasnije 28. rujna u Akiti. VJERA I KULTURA Akita danas U rujnu poslao je msgr. F. K. Sato, nasljednik biskupa Ita, važno pismo predsjedniku Japanske biskupske konferencije gdje objašnjava da će nastaviti javno štovanje što ga je dopustio njegov prethodnik msgr. Ito. Dva mjeseca kasnije, razgovarao je o tome na Japanskoj biskupskoj konferenciji i jednoglasno je odlučeno u jednom dopisu priključiti se izjavi biskupa Satoa. O pismu msgr. Satoa i pozitivnom zaključku Japanske biskupske konferencije po prvi puta 1992., na Marijanskoj konferenciji u Akiti biskup Ito javno je govorio 150-torici biskupâ, teologâ, svećenikâ i vjernika iz 80 biskupija cijelog svijeta. 24. i 25. srpnja posjetio je msgr. Sato po prvi put Akitu. Zajedno s 400 vjernika sudjelovao je na blagoslovu novog samostanskog dijela i u svečanoj procesiji krunice, pri čemu je nošen čudotvorni kip. Slijedećeg dana u propovijedi, kao glavni slavitelj Sv. Mise, uputio je sljedeće riječi nazočnim hodočasnicima i sestrama: Nadam se, da će se ovo mjesto nadalje razvijati kao hodočasničko mjesto. Akita potvrđuje Amsterdam Nakon što je kip plakao, dolaze hodočasnici iz cijelog svijeta u Akitu. Bog je potvrdio autentičnost ovog milosnog mjesta brojnim čudesnim ozdravljenjima, ali i prije svega brojnim obraćenjima budista i nevjernika. 24. lipnja posjetio je biskup Ito Gospu svih naroda u Amsterdam, u Diepebrockstraße, jer je duboko spoznao duhovnu povezanost oba milosna mjesta. Tamo je slavio Sv. misu na latinskom i japanskom jeziku. I vidjelica Ida Peerdeman bila je nazočna. Pri tome je izrazio svoje duboko uvjere- Tereza Chun Msgr. Ito sa sestrama Peerdeman, Jo, Ida i Truus (s desna nalijevo) u njihovoj dnevnoj sobi. nje, da nebo želi osnažiti amsterdamska ukazanja službenim priznatim nadnaravnim događajima u Akiti. Tereza Chun Majka obitelji koja ju je ozdravila Koreanka Tereza Chun, jednostavna domaćica i majka četvero djece, pala je u komu kratko vrijeme nakon svojeg krštenja 4. srpnja zbog neizlječivog tumora mozga. Prije toga još je glasno zaviknula: Isus će me ozdraviti! Njezina obitelj, prijatelji i poznanici molili su 40 dana Majci Božjoj iz Akite za zdravlje i postavili su fotografiju kipa iz Akite pod jastuk bolesnice. Molili su, da i vapljeno ozdravljenje kao nužno čudo doprinese proglašenju svetim 103 koreanska mučenika. 4. kolovoza godine i još dva puta kasnije ( i ) - ukazala joj se Majka Božja iz Akite, bila joj je potpuno nepoznata i darovala joj potpuno ozdravljenje, što i danas traje. Između mnogih Marijinih slika što su joj kasnije pokazali, prepoznala je odmah na jednoj slici Marijin kip iz Akite kao onu, koja joj se bila ukazala i ozdravila je. Biskup Akite, msgr. Ito, došao je sam u Koreju i prigodom posjete, zajedno s nadbiskupom Seula osvjedočio se o ozdravljenju Tereze Chun. Ona je sa svoje strane posjetila Akitu na hodočašću zahvalnosti, a njezin muž dao se katolički krstiti. DO KONCA MOJEG ŽIVOTA NEĆU ZABORAVITI DOBROTU MAJKE BOŽJE KOJOM ME JE OZDRAVILA OD MOJE BOLESTI. Dvije rendgenske slike, snimljene u bolnici Sv. Pavla u Seulu (Južna Koreja), pokazuju mozak Tereze Chun prije i nakon ozdravljenja. Veliki, za obične oči lako prepoznatljivi tumor na lijevoj gornjoj polovini mozga potpuno je nestao 9. prosinca na komjutorskom snimku. Ozdravljenje je znanstveno istražio dr. Tong-Woo Kim i dr. Gil Song Lee i posvjedočio stručnim mišljenjem koje je zajedno s izvještajima o čudesnom ozdravljenju kardinala Kima 1983., poslan u Rim Kongregaciji za vjeru. To je bilo povezano s molbom za proglašenje svetima koreanskih mučenika, što je Papa učinio pri svojem posjetu Južnoj Koreji 6. svibnja ŽELIM ŽIVJETI ŽIVOT, KOJI SE SVIĐA BOGU. TO JE MOJA NAJVEĆA RADOST. Preveo s njemačkog: fra Stanko Pavlović 10

11 Put Božanske Ljubavi (25.) Sestra Josefa Menéndez (iz The Way of Divine Love or the Message of the Sacred Heart to the World and the short biography of His Messenger Sister Josefa Menéndez, Tan Books and Publishers, INC., Rockford, Illinois 61105, 1981.) Od krunjenja trnovom krunom do Judina očajanja ožujka Pozorne budite, o ljubljene duše, na trpljenja Mojega Srca (Gospodin Josefi, 24. ožujka 1923.) JOSEFA nekoliko dana nije vidjela Blaženu Gospu, ali joj je upravo ona u noći s 21. na 22. ožujka donijela Križ. Probudila me lagana buka, zapisala je Josefa, te sam je odjednom ugledala kako stoji do moje postelje. Na desnoj je ruci imala položen Križ. Ja sam, kćeri, rekla je: došla sam ti povjeriti Isusov Križ, kako bi Ga tješila, jer ga brojni grješnici vrijeđaju. No, jedan Mu zadaje naročitu bol. Potom podsjetivši je kako je prvi i najbolji način vršenja naknade uvijek prepuštanje neka se njome služi prema Svojoj volji, zaključi: Čuvaj ovo dragocjeno blago i moli za duše Njena je molitva za duše tako započela pod Križem Kristovim, a nastavljena kroz paklene muke, gdje je već neko vrijeme redovito svake noći nadopunjala ono što nedostaje Mukama Kristovim. U četvrtak, 22. ožujka, Gospodin joj se ukazao upravo kada se spremala napustiti ćeliju, u devet sati izjutra. Poljubi tlo, rekao je, i neka ti sva duše bude prožeta onime što ću ti povjeriti. Ponizno se bacila do Njegovih nogu, a potom ustala, kako bi žurno zapisala tužne ispovijesti koje su silazile s Njegovih božanskih usana. Kada su se napokon, iscrpljeni svojim naporima, ti kruti i nesmiljeni ljudi zaustavili, ispleli su trnovu krunu i zarinuli je duboko u Moju glavu. Izmjenjujući se preda Mnom, podsmjehljivo su izvikivali: Pozdravljamo Te, o Kralju! Neki su Me vrijeđali, dok su Me drugi nemilice mlatili po glavi te je tako svaki od njih umnažao boli što su već bile razdirale Moje tijelo. O vi, koje ljubim, promatrajte Me osuđena na smrt, predana uvredama i pogrđivanjima rulje, bičevana na stupu. Kao da sve to ne bi bilo dovoljno kako bi Me se dovelo u najbjednije stanje, sada sam još i okrunjen trnjem, omotan grimiznom podrtinom te prijezirno pozdravljan kao kralj luda Ja, Sin Božji, koji nosim cijeli svijet na svome dlanu, htio sam u očima ljudi izgledati kao posljednji i najprezreniji od svih. Daleko od toga da bih bježao od takovih poniženja, dragovoljno sam ih pretrpio, kako bih okajao čovjekovu oholost i potaknuo duše neka Me nasljeduju. Tim sam bolnim krunjenjem iskupio oholost onih što odbijaju prihvatiti sve što ih umanjuje u očima svijeta. Dopustio sam da Mi ramena budu prekrivena tim sramotnim plaštem i da se prema Meni odnose kao prema ludi, kako mnoge duše ne bi prezrele nasljedovati Me na način što ga svijet smatra bijednim i ponižavajućim te koji bi se i njima samima mogao učiniti ispod časti. Niti jedan put nije prijezira vrijedan niti ponižavajući, ako ga je odredila volja Božja. Vi koji osjećate nutarnji poriv prema tome putu ne opirite se, ne pokušavajte Božju volju vršiti argumentima oholosti, kada zapravo vršite jedino svoju. Nećete pronaći mir i radost u položaju koji je u ljudskim očima manje ili više prestižan, već jedino u vršenju Božje volje te posvemašnjem predanju svemu što bi On od vas mogao zatražiti. U svijetu također ima i puno duša koje svoju budućnost žele urediti ovdje na zemlji. Možda se pokoja od njih osjeća potajice privučena nekome u kojem pronalazi lijepe vrline časti, vjere i pobožnosti; savjesnosti u poslu, osjećaja dužnosti prema obitelji svega onoga što čezne vidjeti u onome kojega ljubi No, odjednom joj um obuzima oholost. Žudnje će njena srca ovako sigurno biti utažene, ali ne i isprazno htijenje zasjati u očima svijeta. Tada se takva duša odvraća, tražeći ono što će joj osigurati više pozornosti od stvorenja, jer će se doimati bogatijom i plemenitijom. Kako li se samo zavarava Ne, doista, nećete naći sreću koju tražite na ovome svijetu, a dao Bog da je nađete na idućemu, iako se dovodite u ovako tešku pogibao. A što bih tek trebao reći onima koje pozivam na život savršenosti i ljubavi, dok se oni oglušuju o Moj glas? Koliko li su duboko u zabludi oni koji se drže spremnima vršiti Moju volju i sjediniti se sa Mnom dok Mi istovremeno trnje Moje krune zabadaju duboko u čelo Ima duša što ih želim za Sebe; blisko ih poznajem te ih ljubeći ih beskrajnom nježnošću privlačim u pravcu u kojemu je Moja mudrost pripravila najsigurniji put svetosti za Odilon Redon: Krist s crvenim trnjem, drveni ugljen i pastel. Tijekom godina osobne krize Redon se našao suočen s Kristom čija je slika dominirala između do Dnevno je svjetlo konačno došlo...i jednako u sunčevom disku, zrači lice Isusa Krista. 11

12 njih. Ondje im želim otkriti Svoje Srce, ondje bi Mi pružile najviše ljubavi i također priskrbile najviše duša No, kakva li otpora i kakva razočaranja! Koliko li ih je samo što se, zasljepljene ohološću, ili pak žudnjom udovoljiti naravi i izlišnim ambicijama, umova ispunjenih ispraznim mislima, naposljetku odvraćaju od puta što ga je zacrtala ljubav. O duše posebno odabrane od Mojega Srca, mislite li kako ćete Mi slijedeći svoja nagnuća dati slavu koju od vas očekujem ili pak vršiti Moju volju, kada se opirete pozivu milosti, odnosno s oholosti odbijate nasljedovati Me na putu ljubavi? Ah, Josefa, koliko li je samo duša zasljepljeno ohološću! Danas ćeš umnožiti djela poniznosti i predanja božanskoj volji, kako bi mnogim dušama priskrbila milost nasljedovanja puta što sam im ga pripravio s toliko ljubavi. Sutra ćemo se, Josefa, vratiti na ovu ključnu točku. Rano izjutra 23. ožujka, u petak zadnjega tjedna Korizme pred Veliki tjedan, Josefa je čekala, ali Učitelj nije došao. Stoga je stala vesti i sjela pokraj stola na kojemu je stajala njena otvorena bilježnica. Odjednom se pojavio: Josefa, jesi li Me očekivala? Jesam, Gospodine, glasio je odgovor. Već sam neko vrijeme ovdje, ali Me nisi vidjela. Poljubi tlo, a i Moja stopala. Objasnit ćemo dušama koliki se daju zavesti ohološću. Okrunjena krunom i ogrnuta grimiznim plaštem, posred posvemašnih uvreda i ismijavanja, vojnici me odvedoše natrag k Pilatu Budući da na Meni nije našao krivnje koja bi zasluživala smrt, ponovno Me ispitao i upitao zašto ne odgovaram, budući da je u njegovoj moći bilo razapeti Me, ili Me pak pustiti. Prekinuvši tišinu, rekao sam: Ti ne bi nada Mnom imao nikakve vlasti da ti nije dana odozgor, no valja da se ispuni Pismo. Nakon toga sam ponovno utihnuo, predavši se u potpunosti Bogu. U međuvremenu je Pilat, uznemiren porukom svoje supruge, moren grižnjom savjesti te naposljetku strahujući kako bi se narod mogao okrenuti protiv njega odbije li Me osuditi na smrt tražio način kako da Me pusti. I tako je, prikazavši Me narodu u bijednu stanju u koje bijah sveden, ponudio osloboditi Me, a mjesto toga osuditi kradljivca Barabu. No, svjetina je bijesno uglas zaurlala: Raspni Ga! Njega raspni, a Barabu pusti. O, svi vi koji Me ljubite, promislite kako su Me usporedili s lopovom ocijenili nižim od posrnula kriminalca, najpodlijega među ljudima. Poslušajte njihove bijesne poklike na Me i krvožedne poticaje kojima prizivaju Moju smrt. Daleko od toga da bih pokušao izbjeći takve prilike, s ljubavlju sam ih, iz ljubavi za duše, iz ljubavi za vas, prihvatio želeći vam pokazati kako Me Moja ljubav odvodi ne samo u smrt, već i u prijezir, bijes i mržnju upravo onih za koje ću tako obilato proliti Svoju krv. Proglasili su me narušiteljem mira, budalom, ludom, a Ja sam sve to prihvatio s najvećom blagošću i poniznošću. Mislite li da u Svojoj ljudskoj naravi nisam osjećao odbojnost i jad? Želio sam iskusiti sve što ćete vi morati proći, kako biste mogli iz Mojega primjera crpiti snagu u svim okolnostima života. Stoga se nisam oslobodio, iako bi to bilo lako, već sam sve s ljubavlju prihvatio, kako biste tako osnaženi mogli shvatiti kako žrtvovati svaku odbojnost da bi se vršila sveta volja Boga, Oca Mojega izvršila naknada na Njegovu slavu okajali grijesi svijeta i zadobilo spasenje mnogih duša. Još se jednom obraćam dušama kojima sam govorio jučer. Vi koje ste pozvane na život savršenstva, koje pregovarate s milošću, i ovako odgovarate: Kako mogu živjeti u trajnoj skrovitosti? Nisam naviknut(-a) na takav život na tako bijedne poslove moja obitelj i prijatelji smijat će mi se jer, nadaren(-a) sam i možda bih se drugdje mogao (mogla) bolje iskazati, itd. Vama odgovaram ovako: Kada sam se imao roditi od siromašnih i poniznih roditelja daleko od Moje domovine i doma u štalici u najoštrije doba godine te u najhladnijoj noći jesam li oklijevao? Jesam li odbio? Trideset sam godina teško radio u zabačenoj radionici, trpeći prijezir i ravnodušnost onih za koje je radio Moj zemaljski otac, sveti Josip niti sam se libio pomagati Svojoj Majci u poniznim i skrovitim poslovima njena siromašna kućanstva. Nisam li posjedovao više znanja no što je bilo potrebno za skroman zanat drvodjelje, Ja, koji sam s dvanaest godina poučavao pismoznance u Hramu? No, to je bila volja Oca Mojega te sam Mu na taj način davao slavu Od početka Mojega javnoga života, mogao sam se odmah objaviti kao Mesija i Sin Božji, kako bih privukao pozornost i štovanje ljudi za Svoj nauk. Nisam to učinio, jer Mi je jedina želja bila u svemu vršiti volju Očevu. A, kada je došao čas Moje Muke, pogledajte kako sam unatoč grubosti jednih, uvredama drugih, napuštanju onih koje sam držao Svojima, nezahvalnosti svjetine neizreciva mučeništva Mojega tijela i snažna odbijanja Moje ljudske naravi s još više ljubavi prigrlio tu svetu volju. Stoga, kada se velikodušno podložite volji Božjoj unatoč naravne nutarnje protivštine otpora vaše obitelji osude ovoga svijeta kada se velikodušno podložite volji Božjoj, bit ćete blisko sjedinjeni s Njime i osjetiti neizrecivu slatkoću. Ono što sam rekao dušama koje osjećaju tu snažnu odbojnost ka poniznu i skrovitu životu, ponavljam onima koji su nasuprot tome pozvani istrošiti se u služenju svijetu, dok ih privlači jedino život samoće i skrovita rada. O, odabrane duše, vaša sreća i savršenost nisu u slije- Odilon Redon: Presveto Srce, pastel. 12

13 đenju vlastitih nagnuća, niti u življenju poznati ili nepoznati svijetu; korištenju ili skrivanju darova kojima ste obdareni, većemu ili manjemu znanju dobru ili lošu zdravlju već jedino i samo u prihvaćanju Božje volje s ljubavlju te savršenoj usklađenosti s njome u svemu što Bog od vas traži za Svoju slavu i vaše posvećenje. Dosta je za danas, Josefa; nastavit ćemo sutra. Ljubi i vrši Moju volju s radosnom hitrošću, budući da će ti ona u svemu zacrtati put ljubavi. Te je večeri Josefa ponizno priznala kako su preporuke njena Učitelja posve ispravne. Htio je da, pobijedivši samu sebe, postigne istu tu milost za duše kojima je ona nadasve potrebna. Njegovu dragocjenu lekciju možemo naučiti iz njenih riječi. Ponovno u sebi osjećam, zapisala je, neku vrstu protivljenja prema takvu neobičnu životu. To mi remeti mir, puno bih radije teško radila No, Gospodin se nije obazirao na tu odbojnost osjećaja u njoj, koja nije promijenila niti Njegovu volju niti njezinu te se, u subotu posljednjega tjedna Korizme pred Veliki tjedan, 24. ožujka, ponovno pojavio kako bi održao Svoj dogovor s njom. Vratimo se sada na Muku, rekao joj je, kao da je želi otrgnuti od njenih vlastitih misli. To je nedvojbeno sredstvo samozaborava što ga Isus nudi svim dušama. Razmatraj na trenutak mučeništvo Moga nadasve blaga i ljubećega Srca kada sam otkrio kako Barabu vole više od Mene te kada sam, doživjevši takav prijezir, dotučen povicima svjetine koja je zazivala Moju smrt. Prizvao sam u pamćenje nježna milovanja Moje Majke, kada Me privila na svoje srce napore Mojega poočima i skrb kojom je bio okružio Moj život U duhu sam prebirao milosti što sam ih tako obilno izlijevao na ovaj nezahvalni puk kako sam davao vid slijepima vraćao zdravlje bolesnima ozdravljao hrome kako sam nahranio mnoštvo u pustinji pa čak i mrtve vraćao u život a pogledaj sada u kakvo sam bijedno stanje doveden pogođen mržnjom možda više od ikoga u povijesti osuđen na smrt kao bijedni lopov svjetina je tražila Moju smrt Pilat je sada donio presudu. O, svi vi koji Me ljubite, pogledajte na trpljenja Mojega Srca! Nakon izdaje na Maslinskoj gori, Juda je otumarao, poput bjegunca, postavši plijenom svoje savjesti koja ga je sada optuživala najstrašnijim optužbama. A, kada je čuo da sam osuđen na smrt, predao se očaju i obijesio. Tko može izmjeriti duboku i silnu bol Mojega Srca kada sam vidio tu dušu toliko dugo poučavanu od ljubavi primateljicu Mojega nauka, koja je tako često s Mojih usana slušala riječi oproštenja za najstrašnije zločine, kako se naposljetku baca u vatru paklenu? O, Judo, zašto li se nisi radije bacio pred Moje noge, kako bih i tebi oprostio? Ako se bojiš doći k Meni radi bijesne rulje koja Me okružuje, barem Me pogledaj Moje će se oči susresti s tvojima, jer te i ovoga časa još uvijek s ljubavlju promatraju. O, svi vi koji ste ogrezli u grijeh, koji već dulje ili kraće vrijeme živite kao lutalice i bjegunci poradi svojih zločina... ako su prijestupi što ste ih skrivili otvrdnuli i zaslijepili vaša srca ako ste da biste udovoljili nekoj svojoj strasti zašli na zao put Ah, kada vas motivi i sudionici vašega grijeha zaborave, a vi spoznate stanje svoje duše, o, ne prepuštajte se očajanju! Jer, sve dok u čovjeku ima životnoga daha, on se može uteći milosrđu i zatražiti oproštenje. Ako ste još uvijek mladi, ako su vas sablazni vašega života već srozale u očima svijeta, ne bojte se... Čak i ako ima razloga ponašati se prema vama kao prema kriminalcima, vrijeđati vas i izopćavati vaš Bog ne želi vidjeti kako padate u Odilon Redon: Crveno trnje, pastel. Da bi se razumjelo ovo djelo, nije neophodno biti niti slikar, niti pisac, niti muzičar samo umjetnik. (Fabreovo pismo Redonu.) pakleni oganj Naprotiv, On žarko želi da Mu dođete, kako bi vam mogao oprostiti. Ako se ne usudite obratiti Mu se riječima, makar Ga pogledajte i neka do Njega dopru uzdasi vašega srca: umah ćete ugledati Njegovu blagu Očinsku ruku kako se pruža prema vama da bi vas povela na izvore oproštenja i života. Ako ste možda velik dio svoga života proveli u bezbožnosti i ravnodušju, a sada vas naglo približavanje smrtnoga časa ispunja zasljepljujućim očajanjem ah, ne dajte se zavarati, jer još uvijek ima vremena za oproštenje. Ako vam je preostala makar i samo jedna sekunda života, u njoj možete povratiti život vječni! Ako ste čitav život proveli u neznanju i zabludi ako ste drugim ljudima, društvu, ili pak vjeri činili velika zla te ste sada, slijedom okolnosti, shvatili kako ste bili u zabludi ne dajte se svladati težinom vaših grijeha i zla kojemu ste poslužili kao sredstvo, već se, duše prožete dubokim kajanjem, prepustite pouzdanju bez kraja i požurite k Onomu koji samo čeka vaš povratak kako bi vam oprostio. Isto vrijedi i za dušu koja je u djetinjstvu vjerno obdržavala Moje zakone, ali je postupno odlutala u mlak i neduhovan, lagodan način života. Na neki je način zaboravila svoju bit i njena višlja nagnuća. Bog je od nje iskao veće napore, ali je zaslijepljena navadama pala u mlakost goru i od samoga grijeha, jer njena otupjela i uspavana savjest niti osjeća grižnju, niti čuje Božji glas. Potom se, možda, ta duša budi uza sljedeću potresnu spoznaju: čini se kako je potratila život, koji je bio posve prazan i nekoristan za njeno spasenje Izgubila je nebrojene milosti, a sada Zli jer je ne želi izgubiti umnaža njen očaj i gura je u beznađe, žalost i potištenost kako bi je naposljetku survao u 13

14 ponor straha i očajanja. O, dušo koju ljubim, ne slušaj toga nemilosrdnoga neprijatelja već što je moguće prije dođi Meni te, ispunjena najdubljim kajanjem, zazivaj Moje milosrđe i ne boj se. Ja ću ti oprostiti. Vrati se svome životu revnosti i povratit ćeš svoje zasluge; Moja te milost nikada neće iznevjeriti. Hoću li, naposljetku, progovoriti i Svojim odabranim dušama? Pretpostavimo kako je netko proveo duge godine u stalnu obdržavanju Pravila i svojih redovničkih dužnosti duša obasipana Mojom milošću i vođena Mojim naputcima... duša odavna vjerna Mome glasu i milosnim nadahnućima... a sada se odjednom ohladila radi kakve sitne strasti... neizbjegavanja grješnih prigoda prepuštanja naravnim sklonostima i općenitu popuštanju u nastojanjima te napokon spala na još i nižu razinu prosječni život i potom nazovimo stvari pravim imenom završila u mlakosti. Ako se, iz bilo kojega razloga, probudiš iz toga bijedna stanja, đavao će te smjesta napasti svim sredstvima, ljubomoran na dušu koju se nada zadobiti. Pokušat će te uvjeriti kako je prekasno te kako je svaki napor uzaludan; umnažat će tvoju odbojnost prema ispovijedanju svojega stanja duše gušit će te, kako bi te spriječio izgovoriti istinu i prihvatiti svjetlost dat će sve od sebe kako bi ugušio povjerenje i pouzdanje u tvojoj duši. Slušaj radije Moj glas, Ja ću ti reći što ti je činiti: čim tvoja duša bude dotaknuta milošću, prije no što je borba i započela, pohiti k Mojemu Srcu; zamoli Me neka spustim kapljicu Svoje Krvi na tvoju dušu Ah, pohiti k Mojemu Srcu i ne boj se za prošlost: sve je nestalo u bezdanu Mojega milosrđa te sada Moja ljubav za te pripravlja nove milosti. Spomen na tvoje padove bit će ti poticaj za poniznost i izvor zasluga. Ne možeš mi pružiti veći dokaz svoje ljubavi doli računajući na Moje potpuno oproštenje te vjerujući kako tvoji grijesi nikada ne mogu biti veliki poput Mojega milosrđa, koje je beskrajno. Ostani u skrovitosti, Josefa, u bezdanu Moje ljubavi, moleći da duše budu ispunjene tim istim osjećajima. Posljednji tjedan korizme pred Veliki tjedan imao je završiti žalobnim vapajem u kojemu se još jednom otkrila blaga i snažna suosjećajnost Isusova Srca za duše. Prošlo je nekoliko dana od večeri 21. ožujka kada je Gospa Josefi donijela Isusov Križ i rekla joj: Brojni Ga grješnici teško vrijeđaju, no jedan zadaje naročitu bol Njegovu Srcu. Takove riječi Josefu nikada nisu ostavljale ravnodušnom. Zauzetost za duše uvijek je bila prisutna u njenoj molitvi, radu, trpljenjima. No, kada bi saznala za neku dušu u potrebi za njenim naročitim djelima naknade, jer je Njemu nanosila bol, gotovo da više nije uspijevala misliti na išta drugo. U subotu, 24. ožujka, Gospodin joj se ukazao u pola osam navečer, upravo kada je izlazila iz svoje ćelije. Zaustavio ju je i rekao: Josefa, jesi li spremna tješiti Me radi te duše koja Me ranjava? Nosio je Križ, a lice Mu bijaše tužno, no prepuno ljepote. Prostrta do Njegovih nogu, smjesta se ponudila učiniti što god od nje zatraži. Uzmi Moj Križ i pomozi Mi podnositi njegovu težinu, rekao je. Pođimo moliti Mojega Oca Nebeskoga neka toj duši podari zraku svjetlosti, kako bi je prosvijetlila i pomogla joj odagnati pogibao što joj prijeti. Pojavimo se pred Njime kao zagovornici, kako bi se smilovao toj duši Zamolimo Ga neka joj pomogne, neka je prosvijetli, neka je pokrijepi, da ne padne u napast. Ponavljaj sa Mnom ove riječi: O, Oče, prepun ljubavi, koji si neizmjerno dobar, pogledaj na Svojega Sina Isusa Krista koji, postavljajući se između Tvoje božanske pravde i grješnika, moli Tvoje oproštenje. O, Bože milosrđa, smiluj se ljudskoj slabosti. Pošalji svoju svjetlost na duše koje lutaju, kako se ne bi dale zavesti i tako pale u zamku Osnaži duše, kako bi mogle izbjeći zamke što im je postavio neprijatelj njihova spasenja te kako bi se obnovljenim žarom vratile na put krjeposti. O, vječni Oče, pogledaj na trpljenja što ih je Isus Krist, Tvoj božanski Sin, podnio u Svojoj Muci. Pogledaj Ga Žrtvu predanu za duše, kako bi one zadobile svjetlost i snagu, oproštenje i milosrđe. Josefa, sjedini svoju bol s Mojom boli i svoju tjeskobu s Mojom tjeskobom te ih prinesi Mome Vječnome Ocu zajedno sa zaslugama i trpljenjima svih pravednih duša. Prikaži Mu muke Moje Trnove Krune kao iskupljenje za izopačene misli te duše. Ponovi sa Mnom još jednom: O, presveti Bože, u čijemu prisustvu niti anđeli i sveti nisu dostojni stajati, oprosti sve grijehe počinjene mišlju i željom. Za iskupljenje tih grijeha primi trnjem okrunjenu Glavu Svojega Sina. Prihvati Krv koja tako obilno teče iz Njegovih Rana. Pročisti uprljane umove prosvijetli tminu njihova razuma; neka im Njegova Krv bude snaga, svjetlost i život. Primi, o Oče Sveti, trpljenja i zasluge svih onih koji se sjedinjeni sa trpljenjima i zaslugama Isusa Krista Tebi prikazuju s Njim i po Njemu, kako bi Svoje oproštenje protegao na čitavo čovječanstvo. O, Bože milosrđa i ljubavi, budi snaga slabih, svjetlost slijepih i neka Te svi ljudi ljube. Dugo smo vremena proveli tako u molitvi, zapisala je Josefa. Isus bi s vremena na vrijeme utihnuo. Velika težina Križa bila je na mome ramenu te sam uvelike trpjela i na tijelu i u duši. Ponovno mi je rekao: Ponavljaj sa Mnom: O, Bože ljubavi, Oče svake dobrote, po molitvama i trpljenjima Svojega Preljubljenoga Sina, podaj toj duši svjetlost koja joj je potrebna, kako bi, od Tebe ojačana, odbacila zlo i snažno izvršila Tvoju svetu volju. Ne dopusti joj postati uzrokom tolika zla i za sebe, i za druge čiste i nevine duše. Već je bilo kasno. Isus je rekao: A sada, Josefa, zadrži Moj Križ sve dok ta duša ne spozna istinu i ne otvori svoje srce istinskome svjetlu. Potom je otišao, a ja sam ostala u veliku trpljenju, sve dok nije svanulo jutro. Ta su čudnovata trpljenja bila vrlo snažna; Josefa ih je podnosila ponizno i osobito hrabro, sjedinjujući se sa svojim Učiteljem. Znala je kako im jedino On daje otkupiteljsku vrijednost te ih može učiniti djelotvornima za preobrazbu te sirote duše. Čitavu je Cvjetnicu provela u bolnoj zagovorničkoj molitvi: dok se tako prikazivala za žrtvu, Isus je privlačio, otimao, doticao te ponovno zaposjedao tu zabludjelu dušu. O čudesna li djela općinstva svetih! Te je večeri Dobri Pastir ushićena Srca poveo izgubljenu ovcu kući, dok se nebo radovalo pobjedi Ljubavi. Prijevod s engleskog: Aleksandra Chwalowsky 14

15 Sveti Pavao od Križa zapaliti svijet ljubavlju Gabriele Cingolani (Gabriele Cingolani: San Paolo della Croce, Incendiare il mondo d amore; Editice Elle Di Ci Leumann Torino, 1996.) Kada Bog preuzme kormilo Uvijek postoji jedan trenutak koji odredi početak avanture. Jedan poseban i sladak pogled ili možda trenutak grižnje savjesti. Pa si najedanput prikovan ili silno pogođen. Voliš, ili si voljen, odjednom imaš odgovor na svako pitanje. Kao da si se u tom trenutku rodio, i znaš da više ništa neće biti isto. Izađeš iz krila učmalosti i evo te na pozornici života, sudac vlastite predstave. Pavlu Daneiu se to dogodilo između i 1714., u dobi od dvadeset godina. Jednog neodređenog dana, u jednoj neznanoj crkvi, u jednom neznanom mjestu, možda u Genovskoj biskupiji, zapalio se fitilj za vrijeme jednog obiteljskog razgovora od strane župnika. Ne zna se ni tko je bio župnik, niti da li je držao homiliju, ili neku meditaciju, ili je vodio privatni razgovor s njim. Prenosi mu čisti destilat života. Bog se poslužio kako bi mu rekao da se život ne može potratiti. Jedino što je tada mogao učiniti, staviti ga na raspolaganje i čekati neke jasnije znakove. Netko nagađa da se radilo o 22. srpnju, na dan kada se sjećamo Marije Magdalene, kako bi objasnili posebno predanje koje je Pavao imao za nju. No to je sporedno. Važno je da se ovaj mladić lijep, dobro upućen, trgovac promijenio. Možda nekakav uragan odnosi sve ono što je bilo i priprema teren za rekonstrukciju. Ili neka unutarnja slatkoća koja privlači i otvara nove horizonte. Bog provaljuje u njegov život na jedan nov i jedinstven način. Bog uzima u svoje ruke kormilo ili volan i određuje rutu. Prepustiti mu upravljanje i pouzdati se jest jedino prikladan odgovor ljubavi na poziv ljubavi. Kada se to dogodi mogu nastati veličanstvena djela. To je ključni trenutak postojanja. Preokret, čuđenje, oduševljenje i misterij susreta s Bogom. Oči u oči. Još više, srce u srce. Savjest i nutrina, tijelo i duša, sve je upijeno ovim novim prisustvom koje je u stanju sve okrenuti. Trenutak rađanja, izvor budućnosti. Sve će ostalo ovisiti o tome. Osjetio se toliko potresen i dirnut da se odlučio na svet i savršen život. Prvi korak, jedna dobra životna ispovijed. Uputio se ponijevši sa sobom kamen kako bi se mogao njime udarati u prsa. Ovo novo Božje prisustvo budi kod njega veliku bol zbog učinjenih grijeha i tjera ga na mučenje svoga srca. Kada prepričava ovaj događaj koristi riječi obraćenje i pokora grijeha. To je pretjerano, njegov život do tada nije bio izvan Božje milosti. S druge strane tko može reći što se događa u nutrini kada te Bog zahvati i kada ti dopusti osjetiti razliku koja teče između njega i tebe? Nije tu bilo posebnih skretanja od kojih bi se on obratio, obraćenje ima i pozitivan smisao. Postoji obraćenje od grijeha, pogrešaka, devijacija i obraćenje za nove projekte i sudbine određene od Boga. Milost može liječiti opraštajući grijehe, isto tako može prevenirati i zapriječiti put do grijeha. Ono što se dogodilo je toliko sigurno da se u to nije moglo posumnjati, ali je još uvijek nejasno u povijesnim činjenicama, bolje o tome ne pričati. Pavao nastavlja raditi s ocem u obiteljskoj trgovini, u iščekivanju novih znakova koji bi razjasnili Božju volju za njega. Naći se odjednom zahvaćen Bogom nije značilo hodati putovima cvijeća. Stiže ubrzo i prva kriza: skrupule. Sve izgleda grijeh. Ne zna više što bi činio i kako bi se ponašao. Uvijek u ispovjedaonici. Možda se radilo o prvoj mračnoj strani mističnog iskustva. Oslobađa se tako što biva poslušan svome duhovnom ocu, kojem prepričava svoje nedavne preokrete na koje ga Gospodin usmjerava. Od prvotnog prosvjetljenja Božjeg što uzima kontrolu nad njegovim životom, pa do razabiranja osobnog poziva, prolazi nekih pet do šest godina. Put oduševljenja i patnje koji se isplati pokušati rekonstruirati. Odvija se između unutarnje jasnoće koja je sve očiglednija i vanjskih poteškoća koje su uvijek sve kompliciranije. Poziv je jasan i mračan u isto vrijeme, kao i vjera uostalom. Sve je sigurniji da mora biti samo Božji, ali ne zna baš konkretno što bi trebao učiniti. To je otprilike poput prostora što se nalazi između jasnoće zaljubljenosti i konkretno braka. Nakon napasti skrupula dolazi ona protiv vjere. Napasti poput sumnje u Božje postojanje, njegovu ljubav, njegovu milost i sve drugo. U isto vrijeme, period visoke kontemplacije. Njegovo duhovno iskustvo je poput ljuljačke sačinjene od uspona i padova. Spoznavao sam toliko toga da sam mogao napisati cijelu sobu knjiga. Otkrivenja i uzdizanja u kojima je prisustvo Božje tako snažno da bi bio gotovo posramljen. Pa Apostol Raspetoga - naslikano u ulju, Rim, refektorij samostana Sv. Ivana i Pavla. Crna halja pasionista s bijelim srcem i križem na grudima. 15

16 Castellazo (Alessandria): sobica pridružena Crkvi Sv. Karla. Ovdje je rođena pasionistička obitelj u srcu utemeljitelja. onda kušnje u kojima bi se činilo da Bog i ne postoji. Boga se ne može samo kontemplirati. Što si mu bliže, toliko više osjećaš želju da napraviš nešto za druge u povijesti. Čak i reagirati na kušnje protiv vjere, Pavao vjeruje da dobiva još jednu smjernicu od Boga i to u iznenadnoj želji da umre kao mučenik za vjeru u posljednjem križarskom ratu. 8. prosinca Turci objavljuju rat republici Veneciji poradi osvajanja Morejskog kraljevstva, današnjeg Peloponeza u Grčkoj. Po tko zna koja prijetnja islama Zapadu, to jest kršćanstvu. Već su pregrupirali sto tisuća vojnika na lijevoj strani Dunava i Pancsova. Kršćani uspijevaju sakupiti svega šezdeset tisuća, pod zapovjedništvom princa Eugena Savojskog. Venecija traži pomoć od Italije i Europe, Papa Klement XI. poziva na suradnju katoličke vladare. Stvara se križarsko ozračje kojem se odazivaju velikodušni duhovi. Pavao Danei je među njima. Osjeća u svom srcu da bi se odazvati tom pozivu mogao biti način odgovora Bogu koji ga zove da se za njega potroši u povijesti čovječanstva. Uspijeva uvjeriti svoju obitelj da je poći u rat ispravna stvar. Prihvatili su činjenicu da je obrana vjere dobar razlog. Turci i muslimani bili su neprijatelji Crkve. Boriti se protiv njih smatralo se svjedočanstvom kršćanske vjere koja je mogla lako zapaliti mladenačke ideale, kao što bi danas marširali ulicama za mir, volontirali za one najslabije. Nitko nije dovodio u pitanje svoje kršćanstvo. Pavao stiže u Cremu, gdje su se trupe uvježbavale u iščekivanju odlaska na front. Vojnički ambijent je šok za njegovu nutrinu zahvaćenu milošću. Ma kakvo raspeće za Božju ljubav ili umrijeti mučenikom! Oni su tamo došli zbog avanture, nepromišljenosti, djevojaka i vulgarnosti. Tek pridošli vojnik je nužno predmet nesporazuma i odbijanja. On sav ozbiljan i revan, protiv ostalih veselih, živahnih i nestašnih. Nije se prepao. Osjeća da ga Bog sve čvršće pridržava i vuče sebi. Ide naprijed sve dok ga neki novi glas ne nagna na povratak. Nije to ono što Bog hoće. Shvaća to za vrijeme molitve u jednoj crkvi u gradu u kojem se ostalo četrdeset sati. Unutarnji glasovi, ali sigurni poput vatrenog otiska. Da, ideja otići kao križar. Doima se strastveno. No ipak nije to njegov križ. Potrebno je razaznati bolje. Napušta vojsku na veliki četvrtak 20. veljače Ima dvadeset i dvije godine. Okršaj s Turcima proći će dobro i bez njega, kršćani su izvojevali pobjedu u Petrovaradinu i Beogradu. Sukob će se izgladiti mirom u Passarowitzu 21. srpnja Vraća se obiteljskoj trgovini konopima, tkaninom i duhanom, a pri tome ostaje budan, u iščekivanju novih Božjih znakova. Srce može ostati utopljeno u njemu, premda se mora raditi drugo, trgovati. Treći korak Božjeg zavođenja je puno artikuliraniji i kompleksniji. Dvije godine otprilike nakon takozvanog obraćenja, dakle između kasne i početkom 1717., putujući poslom preko Đenovske rivijere prema mjestu Sestre Ponente, ostaje pogođen samoćom jednog svetišta podignutog na brdašcu. Vidjeh jednu malu crkvu na vrhu brda, takozvana Gospa od Gazza, i dok sam je gledao osjetih se potresen iznutra od želje za takvom samoćom. Maleno svetište naše Gospe od Milosti na brdu Gazzo (Gajum mjesto u divljini), gdje je podignuta kapelica kako bi se u njoj mogao čuvati jedan kip koji se već častio. Pavao odlazi ondje i uživa u savršenoj kontemplativnoj samoći nešto poput ljubovanja s Bogom, ali ne može zadugo, čekaju ga obaveze u trgovini. Međutim, još jedan crvić mu je ubačen u srce od Boga: samoća. U ovom periodu usađuju mu se u srce jasne inspiracije koje dosežu elemente projekta što ga Bog gradi za njega i kojeg on malo po malo usvaja. Želja za odijevanjem uboge crne tunike, hoditi bos, živjeti u siromaštvu. Sve u svemu, voditi pokornički život. Iz tog prvog nacrta polako nastaje fizionomija. U tom istom kontekstu unutarnje težnje za samoćom i kontemplacijom, počinje razmišljati o tome da uđe u neki religiozni red. Ta Božja privlačnost je tolika da je gotovo nasilna. Križarski rat nije bio način na koji odgovoriti. Njegova obitelj ima potrebu za njim i njegovim materijalnim doprinosom, ali je očito da on ne može još za dugo živjeti u ovom svijetu. Kultura tog vremena ne predviđa neki drugi radikalni put osim onaj Kristov, to jest odlazak u samostan. Možda će se morati konzultirati sa svojim duhovnikom. Kao da se nalazi u slijepoj ulici. Blokada. Da bi izašao iz te situacije i načinio korak naprijed, evo i prve Gospine intervencije. U jednom unutarnjem viđenju Pavao zapaža jedno prisustvo koje ga ispunja radošću i sigurnošću. Ne usuđuje se ni gledati ni pričati, ali zna da je tu kako bi mu pomogla. Govori mu da je u crnini poradi smrti njezina sina Isusa. I kako će tako i njega morati obući njegova subraća kojima će se pridružiti kako bi objavio ljubav za Križem koji svima daje život. To se treba dogoditi do 1718., s dvadesetčetiri godine. Koji zaokret. Mislio je da odgovoriti Bogu na neki lakši način: ući u samostan i postati svet. Poziv se ipak pokazao nešto tvrđi: osnovati nove samostane zajedno s njihovim žiteljima. Lako je reći. Ne usuđuje se niti promišljati. Ali to je Božja logika. Ne može se biti tako naivan pa misliti da se može spasiti misleći samo na sebe. Poruka poslana po Mariji je još jedno posijano sjeme u njegovom srcu. Kako su prolazili dani osjećao je kako raste, poput inspiracije da sakupi prijatelje kako bi bili ujedinjeni promovirajući u dušama sveti strah Božji. Ali sve je to još samo na nivou srca. Prema vani zapravo ne može ništa učiniti. Mora jednostavno i dalje raditi u obiteljskoj trgovini, ambijentu koji je njegovom svijetu stran. Za sada odgovara na poziv najbolje što zna, tako se na primjer odlučuje na celibat. Čini se tako da Pavao na koncu definitivno pristupa u Castellazzo Bormida, domovini očinskih predaka. Sljede dvije i pol godine nemira, zgoda i nezgoda koje ćemo uskoro ispričati. Nastavljamo dakle sa rekonstrukcijom njegova poziva sve do kompletiranja nutarnjeg razjašnjavanja i s popratnim vanjskim uvjetima. U tom periodu Pavlov duhovni život doseže bezdan kušnji i raznih unutarnjih vrtoglavica nebeske intime svojstvene mističnom životu, dok je s vanjske strane rastrgan između obiteljskih dužnosti, napasti odvraćanja od zvanja i sve većom potrebom praćenja puta na koji ga Bog poziva, bez sada više imalo sumnje. Njegov život se sve više pretvara u molitvu. Bez obzira što potrebni uvjeti za napredak u tom smislu kasne. Upada u neku misterioznu bolest koje se njegova obitelj i on sam 16

17 Castellazo: kuća Danei. sjećaju sa strahom. Prolaze kroz živčani slom zbog psihičke tenzije kroz koju prolaze, tjelesni pad i mistične kušnje kojima ga Bog podlaže. U deliriju groznice i tuge čuju ga zazivati ime Božje na način koji nalikuje psovanju i kako izgovara neke očajničke fraze. Njegova braća Antun i Josip, sestra Tereza i pokoji kapucin prišao u pomoć, komentirali su međusobno da je bolesnik zasigurno vidio pakao, jer drugačije ne mogu objasniti toliku tjeskobu. Sam Pavao se spominje toga kao nečega neopisivog. Način na koji će kasnije držati propovjedi o paklu daje naslutiti da ga je uistinu vidio. Nije nemoguće da ga je đavao napastvovao znajući da će upravo Castellazzo biti temelj svega što sljedi. Iščekivanje ga počinje uništavati. Paolo vidi, ali ne može, privlačnost i strah, razumije, ali mu izgleda apsurdno. Još se nešto treba prelomiti iznutra, nešto što će ga potjerati da krene. Božje vrijeme dozrijeva i u povijesti. Mržnja, što se to događa? Jedna sunčeva zraka ili nesvjestica? I jednog kasnog jutra, kasne Pavao odlazi na Svetu misu i pričest, i moli tako dugo u crkvi kapucina. Bilo je teško prepustiti se molitvi kontemplacije. Kada je izašao na ulicu, okrenuo se prema kući, imao je osjećaj da se sva sunčeva svjetlost koncentrirala na njega. Zapravo, i jače je od sunca. Tko bi to mogao biti? Tko to dolazi razriješiti njegove najteže trenutke života? Njegove su riječi: Bio sam uzdignut u Bogu u snažnom prihvaćanju i velikom nutarnjem miru. Vidio sam se u duhu, obučen u crno koje se spuštalo do poda s bijelim križem na prsima, a ispod križa je bilo upisano ime Isusovo bijelim slovima. Izvana su se čule riječi Marijine: Slatko poput ovog križa treba biti srce onoga tko ga bude nosio na grudima. Kao odgovor, Pavao nije imao drugo do li suze. Dodatne intuicije će precizirati kako je naznačeno ime Isusovo zajedno s njegovom Mukom. Sada je jasno. Nema se što više čekati. Što se tiče Božjeg plana, sve mu je objavljeno. Sada je na tebi da mu se podložiš, Pavao Danei. Za ove nadnaravne i marijanske događaje postoje različite verzije. Jedna od njih kaže da mu netko, pretpostavlja se Gospa, pruža habit, a on ga prigrli. Jedna druga da mu Marija oblači habit, ili da ga je on sam nosio. Govori se o viđenju, viđenju u Duhu, intelektualnom viđenju ili unutarnjem i mentalnom: Vidjeh u duhu. Nisam vidio tjelesnu formu ili oblik. Sa sigurnošću se mogu potvrditi tri stvari: prvo, da se radi o brojnim Marijinim intervencijama, najmanje dvije, i to u ključnim trenutcima poziva; drugo, da su sačinjene u smislu nadnaravnog prisustva koje nadilazi i uvjetuje biće, s unutarnjim lokucijama ali najvjerovatnije bez materijalnog viđenja, iako je ponekad govorio da je bila prekrasna ili nisam je se usudio gledati ; treća, da posljednji zahvat sadrži sve elemente vezane za obitelj koja se ima utemeljiti. Hoće reći da su nakon prethodno viđenja Pavlu ostale neke nejasnoće. Sada je svaka nesigurnost izgorjela u svijetlu koje ga je obuzelo. To ne znači drugo, nego presjeći sve preostale veze i sljediti poziv. Koje li muke dok to do kraja nije shvatio. Ali, zbunjujući je to projekt. Prijevod s talijanskog: Josip Slavica Sveta Pričest Sv. Peter Julian Eymard (Holy Communion, from the French of Saint Peter Julian Eymard, Founder of the Blessed Sacrament Fathers, Emmanuel Publications, Cleveland, Ohio ) Sv. Peter Julian Eymard ( ), utemeljitelj Očeva i braće Presvetog Sakramenta, svećenik je Euharistije, kanoniziran od Pape Ivana XXIII., 9. prosinca 1962., na kraju prve sesije II. vatikanskog koncila. Duboko kontemplativna i apostolska osoba, posvetio je cijeli svoj život Euharistijskoj molitvi, zauzimanju za siromašne, i propovijedanju o Euharistiji. Da bi svoju misiju proširio utemeljio je Kongregaciju Presvetog Sakramenta. Eymardova duhovna ostavština prezentirana je u Eymard biblioteci, bogatoj Euharistijskom duhovnošću. Kroz te stranice se Eymardovva ljubav za Euharistiju proširivala desetljećima da postane ljubav svih. Zasigurno nitko nije ispisao ljepših i dubljih stranica o Euharistiji od ovog sveca. Žaleći što smo stali s prevođenjima istih g., sada želimo iskupiti se nastvaljajući gdje smo stali... Duh Pričesti Dilata od tuum, et implebo illud. Otvori usta široko, i ja ću ih napuniti. (Ps. Vxxx. 11.) Ljubav Isusa Krista doseže svoje najviše savršenstvo i proizvodi najbogatiju žetvu milosti u neizrecivom jedinstvu koje On sklapa s dušom u Svetoj Pričesti. Stoga, sa svakom željom za dobrotom, svetošću i savršenstvom ta nas pobožnost, vrline i ljubav mogu inspirirati, primorani smo usmjeriti put prema tom jedinstvu, prema čestoj i jednako svakodnevnoj Pričesti. Budući da u Svetoj Pričesti imamo milost, model i praksu svih vrlina, a sve od njih nalaze svoju vježbu u toj božanskoj akciji, više ćemo profitirati od Pričesti nego od svih drugih 17

18 Sv. Peter Julian Eymard ( ). sredstava posvećenja. Ali do takvog cilja, Sveta Pričest mora postati misao koja dominira umom i srcem; ona mora biti ciljem cijelog studija, pobožnosti, svih vrlina; primanje Isusa mora biti cilj kao i zakon života. Sav naš rad mora konvergirati prema Pričesti kao svojem kraju i teći iz njega kao iz svojih izvora. Živimo tako da možemo biti primljeni s korišću čestoj i jednako svakodnevnoj Svetoj Pričesti; riječju, usavršimo se kako bismo dostojno primili Pričest i živimo sa stalnim pogledom prema Pričesti. Ali možda ćeš reći da je tvoje ništavilo preplavljeno Veličanstvom Božjim. Oh, ali ne tako! To Veličanstvo, nebesko i božansko Veličanstvo koje vlada na nebesima, nije prisutno u Svetoj Pričesti. Ne vidiš li da se je Isus prekrio velom kako te ne bi uplašio, kako bi te ohrabrio da gledaš u Njega i dođeš mu blizu? Ali možda te osjećaj tvoje nedostojnosti drži postrani od tog Boga sve svetosti? Istina je da je najveći svetac, ili jednako najčišći od Kerubina, nedostojan primiti božansku Hostiju...Ali ne vidiš li da je Isus skrio Svoje vrline, da je skrio svoju svetost, kako bi ti pokazao svoje Božanstvo jednostavno i jedino? Ne čuješ li taj blagi glas koji te zove: Dođi u Mene? Ne osjećaš li blizinu te božanske Ljubavi kao magnet koji te privlači? Nakon svega, nisu tvoje zasluge koje ti daju tvoje pravo, niti je tvoja vrlina koja ti otvara vrata Cenakula; to je ljubav Isusova. Ali imam tako malo pobožnosti, tako malo ljubavi; kako moja duša može primiti mog Gospodina kada je tako mlaka, i stoga tako odbojna i tako nedostojna Njegove pažnje? Mlaka? Ali to jedan više razlog zašto bi trebao zaroniti iznova i iznova u tu užarenu peć. Odbojna? Oh, nikada, ovom dobrom Pastiru, ovom blagom Ocu, očinskom iznad svih drugih očeva, majčinskom iznad svih majki! Što si slabiji i bolesniji, više trebaš Njegovu pomoć; nije li kruh potpora jednako jakog i slabog? Ali ako imam grijeh na mojoj savjesti?...ako, nakon ispitivanja savjesti, nisi moralno siguran, ako nisi pozitivno svijestan ikakvog moralnog grijeha, možeš doći Svetoj Pričesti. Ako opraštaš svima koji su te uvrijedili, već su ti tvoje vlastite uvrede oproštene; i kao tvoje dnevne omaške, tvoja rastresenost tijekom molitve, tvoji prvi pokreti nestrpljivosti, oholosti, samoljublja, kao isto tako tvoje greške, u tvojoj lijenosti, da staviš postrani od sebe odmah vatru iskušenja, spoji zajedno sve te udarce Adamovog grijeha i baci ih u peć božanske ljubavi. Što ljubav oprosti oprošteno je zaista. Ah, nemoj da budeš odstranjen od Svetog Stola ispraznim izgovorima! Ako se ne želiš pričešćivati poradi sebe, tada se pričešćuj poradi Isusa Krista. Pričešćivati se poradi Isusa Krista znači utješiti Ga poradi zanemarivanja većine ljudi koja ga je napustila; to znači potvrditi Njegovu mudrost utemeljenjem ovog sakramenta duhovne podrške; to je otvoriti riznice milosti koje nam je Isus Krist sačuvao u Euharistiji samo da bi je mogao darivati čovječanstvu; ne više, to je dati njegovoj sakramentalnoj ljubavi obilat život koji on želi, Njegovoj dobroti sreću da se čini dobro, Njegovom veličanstvu sreću darivanja Njegovih darova. Primanjem Euharistije, stoga, ispunjavaš glavni razlog Svete Euharistije; jer ako tu nema pričesnika, ovaj će izvor teći uzalud; ova peć ljubavi neće zapaliti nijedno srce; ovaj će Kralj vladati bez podanika. Sveta Pričest ne samo da daje sakramentalnom Isusu prigodu zadovoljiti svoju Ljubav; ona Mu daje novu ljubav koju će on posvetiti slavi Svojega Oca. U njegovom stanju slave, On ne može dalje častiti Oca ljubavlju slobodnom i meritornom. Ali u Pričesti On će ući u čovjeka, svezati se s njime, sjediniti se s njime. Zauzvrat, tim čudesnim sjedinjenjem Kršćanin će dati udove, živuće i osjećajuće vještine, proslavljenom Isusu; on će Mu dati slobodu koja čini zaslugu vrline; stoga, kroz Pričest, Kršćanin će biti preobražen u Isusa samog, i Isus će iznova živjeti u njemu. Nešto božansko će tada doći da korača u onome koji se pričešćuje; čovjek će raditi, a Isus će dati milost rada; čovjek će pridržati zaslugu, ali Isusu će biti slava; Isus će biti sposoban reći Svojem Ocu: Volim Te, častim Te, i još patim, iznova oživljen u Mojim udovima. To daje Pričesti njezinu najveću moć: to je drugo i stalno utjelovljenje Isusa Krista; između Isusa Krista i čovjeka ona tvori jedinstvo ljubavi i života; riječju, to je drugi život za Isusa Krista. Preveo s engleskog: B.M. 18

19 PREOBRAŽAJI ZLA Pripremite se za veliku nevolju i eru mira poruke Johnu Learyju, i John Leary čitateljima ZP-a Travanj Zapadna kapija Beograda, tzv. Geneksove kule, nalaze se uz trasu auto ceste iz smjera Zagreba. Ove zgrade bliznakinje su građene u periodu od do 1980., prema projektu arhitekta M. Mitrovića. O simbolima stupova Jakina i Boaza na zapadnom ulazu u masonsku ložu (hram) već se dosta zna. Govori se da je Beograd kapija Europe. Bila bi to prema tome masonska Europa, ukoliko istinsko Pravoslavlje ne nametne kršćansku Europu, a Beograd kao kapiju kršćanske Europe. Geneksove kule su nastale u vrijeme Tita, koji je još stupio u ložu Libertas, a potom preko masona Churchilla došao do punine svoje moći na Balkanu. Nedjelja, 1. travnja Cvjetnica Isus je rekao: Narode Moj, ovo je viđenje sve o velikoj kazni koja će zadesiti zemlju kad zemlja bude očišćena vatrom. U današnjem Evanđelju govorio sam o uri zla koja je dopuštena da Me razapnu na križ kao spas za sve duše čovječanstva. Doći će još jedna ura zla koja je dopuštena da Antikristu bude omogućeno nadzirati zemlju za kratko vrijeme Velike Nevolje. Kad sam uskrsnuo iz groba pobijedio sam grijeh, smrt i sotonsku moć. Kad opet dođem kao pobjednik da očistim zemlju vatrom, vidjet ćete sve zlotvore kako tjelesno trpe živi pakao na zemlji jer će gorjeti i od vatre koja ih je zahvatila ne će im se skončati život. Ovo će biti tri dana mraka kad će Moji vjerni biti zaštićeni od te kazne. Zlotvore ću tada baciti u pakao jer vrata paklena ne će nadvladati Moju Crkvu u Mojem vjerničkom ostatku. Tada ću obnoviti zemlju i uvesti Moju Eru Mira koja će biti novo nebo i nova zemlja. Ponedjeljak, 2. travnja pogreb Anđele Z. Isus je rekao: Narode Moj, Anđela je bila vrlo odan radnik za posao svoje obitelji i za Moju Crkvu. Mnogi su joj se divili kao velikom organizatoru, ali ona će ljubiti Moju veliku organizaciju svega u nebu. Kad ljudi imaju veliku vjeru radost je raditi s njima u ovom životu. Ona ljubi Mene i čitavu svoju obitelj usprkos bilo kakvim razlikama. Ona će nastaviti moliti za vas, za mir u njezinoj obitelji. Ovaj život je prekratak da živite sa zamjerkama i uvredama. Mnogo sam vam pokazao da će bilo koje neopraštanje trebati očistiti u čistilištu. Stoga je bolje oprostiti prije nego umrete jer ćete manje vremena trpjeti u čistilištu. Radujte se daru života Anđele, za svaki život kojeg je ona ganula. Utorak, 3. travnja Isus je rekao: Narode Moj, ovo viđenje malog svjetla i nešto vode smatraju se glavnim simbolima proslave Uskrsa koji dolazi. Na krštenju imate vodu čišćenja kad se ljudi uranjaju u vodu kao simbol čišćenja njihovih grijeha. Krštenicima se također daje upaljena svijeća od svjetla Uskrsne Svijeće da se osvjetli njihov put kroz tamu njihova grijeha. Ovi darovi vjere nisu jamstvo da opet nećete sagriješiti, ali čišćenje vaših grijeha pomoći će vam da jasnije vidite očima vjere. Čak dvojica od Mojih apostola u današnjem Evanđelju zatajit će Me u slabosti svoje čovječje naravi. Ali svaki od njih različito je odgovorio na nijekanja. Juda je tjeran pohlepom za novcem i traženjem političkog Mesije. Smatrao je da je bio previše nedostojan da mu se oprosti i objesio se. Sv. Petar Me zanijekao u trenutku ponosa i straha za svoj život. Kasnije je rekao tri puta da Me ljubi kad mu se dala prilika pokajati se za svoja nijekanja. Ovo je poduka da se vidi potreba da tražite Moje oproštenje kad ste sagriješili umjesto da tonete u očaj i samosažaljenje. Zato dođite u Moje Svjetlo i milost u Mojem Krštenju i ispovijedi tako da vaše duše mognu ugledati Moje Svjetlo i da se spasu. Srijeda, 4. travnja Isus je rekao: Narode Moj, ima u svijetu nekih pohlepnih ljudi koji bi čak ubijali da se domognu nečijeg novca. Neki znaju da nije pravo ubijati ili krasti ali oni preziru moralni zakon radi svog vlastitog dohotka. Radi toga imate zakon i poredak da držite ove ljude pod nadzorom. Ako narodi počnu osvajati druge narode da steknu bogatstvo, onda treba postojati neki upravljački autoritet koji će ovo spriječiti. Kad 19

20 je ovaj nadzorni autoritet u rukama novčara kao ljudi jednog svjetskog poretka, onda imate moć svijeta u rukama nekolicine. Ovo se događa s U.N. i drugim skupinama koje pokušavaju upotrijebiti svoj utjecaj za vlast i novac. Doći će zlo kad Antikrist bude nadzirao stvari na kratko vrijeme, ali tada ću ga poraziti i uvesti novu Eru Mira. Pouzdavajte se u Mene i Ja ću priskrbiti za sve Moje vjerene jer ću vas zaštititi u Mojim skloništima. Četvrtak, 5. travnja Veliki četvrtak Isus je rekao: Narode Moj, čak kada su Me hapsili, nisam želio da Sv. Petar stane u Moju obranu. Umjesto toga rekao sam mu (Mt 26,52): Vrati mač na njegovo mjesto jer svi koji se mača laćaju od mača i ginu. Došao sam umrijeti za čitavi ljudski rod i stoga nisam trebao ljude da Me spriječe u izvršenju zadatka za kojeg sam poslan da ga obavim. Ovaj odlomak je također protiv ljudskih ratova koji stvari pogoršavaju za sve umiješane. Mnogi se ubijaju u ratovima i ovo je trik Sotone da uništi čovjeka, a ne da se postigne bilo što dobra. Ratovi se vode zbog oholosti, srdžbe i pohlepe. Ratove potiču bogati koji izvlače korist iz njih i naoružanja i ratnih dugova. Ja sam Bog i želim da čitavo čovječanstvo živi u skladu a ne da vodi stalne ratove. Stoga, ako se ne laćate oružja u ratu, onda nećete poginuti od svoga oružja. Petak, 6. travnja Veliki Petak Bog Otac je rekao: Ja sam, kažem, Ovo je Moj Sin ljubljeni, slušajte Ga. Poslao sam Moga jedinorođenog sina ljudima tako da se vaši grijesi mognu oprostiti po Njegovoj krvnoj žrtvi. Moj Sin govorio je Moje riječi Svojim jezikom tako da biste znali da smo Moj Sin i Ja jedno. Zašto iskušavate Moga Sina i sumnjate da je On Sin Božji? Zašto sumnjate da je On čak potpuno nazočan u svakoj posvećenoj Hostiji? Naša je Nazočnost među vama na mnogo načina i Mi znamo i dozvoljavamo da se sve događa. Vjerujte da sve što Ja činim u svakom od vaših života je za vaše spasenje. Do vas je da Me prihvatite kao Gospodina vašeg života ili vas vaš ponos može odvesti na širok put u pakao. Vidjeli ste i čuli svjedoke koji su umrli i vratili se iz pakla u iskustvima bliskim smrti. To je stvarno Istočna kapija Beograda: ova trodjelna zgrada, sastavljena od tri stepenasta nebodera, tvori piramidu, najupečatljivi masonski znak. mjesto namijenjeno demonima i ljudi su tamo vječno mučeni. Slijedite Mene i ne dajte se zavesti od Sotone da slijedite svijet i njegove laži. Život sa Mnom u slavi neba jer želim da svi vi imate udjela u ljubavi sa Mnom. Subota, 7. travnja Uskrsno bdjenje Isus je rekao: Narode Moj, slavite Moje Uskrsnuće pošto sam Ja prvi izašao iz groba u blještavoj svjetlosti koja je vojnike bacila u dubok san tako kao da su mrtvi. To je bio taj sjajni prasak energije koji je ostavio Moj lik na Torinskom platnu. Smrt ne bi mogla zadržavati Sina Božjeg i izgubila je svoj žalac. Ja sam Uskrsnuće i Život, čak iako sam ovo izjavio prije nego što sam uskrsnuo Lazara od mrtvih (Iv 2, 25-26): Ja sam Uskrsnuće i Život: tko u Mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u Mene, ne će umrijeti nikada. Rekao sam Mojim apostolima da ću ustati od mrtvih za tri dana ali oni nisu mogli shvatiti da netko može ustati od mrtvih vlastitom snagom. Zato nisu mogli povjerovati ženama kad su rekle da sam s njima razgovarao. Sv. Petar i Sv. Ivan otišli su do groba, vidjeli i povjerovali u Moje Uskrsnuće. Kasnije, ukazivao sam se Mojim apostolima kao čovjek koji može jesti ribu i vidjeli su rane na Mojim rukama. Stoga vjerujte u Radosnu Vijest da sam pobijedio grijeh i smrt Mojom smrću na križu i Mojim Uskrsnućem na Uskrs. Nedjelja, 8. travnja Uskrs Vazam Isus je rekao: Narode Moj, prazan grob spomenut u propovijedi zaista je otkrivenje Mojim vjernicima i tako su mnogi povjerovali u Moju moć kao Boga Sina. Ustajanje od mrtvih je vrhunski detalj o Mojem dolasku na zemlju da spasim čitavo čovječanstvo od njegovih grijeha. Ali bila je to Moja Krvna Žrtva po kojoj je plaćena cijena spasa svakog pojedinca. Radujte se što sam bio voljan žrtvovati svoj život za sve vas. Ovo viđenje droga i pića podsjeća vas da sam čak umro za narkomane. Njima su potrebne vaše molitve i obraćenje da se vrate u zdravo stanje i oslobode od ovisništva. Svakome je u životu potreban neki smisao da sljedi Moj plan ali za to je potrebna osobna obveza da Me ljubite i predate Mi vašu volju da bude jedno s Mojom. Sve vas ljubim i želim vam podijeliti Svoje milosti, ali vi morate poduzeti prvi korak da Me zamolite da uđem u vaš život...ja vam se ne namećem, nego strpljivo čekam da dođete k meni. Ponedjeljak, 9. travnja Isus je rekao: Narode Moj, vama je poznata ova korizmena levitacija kao dar u životu nekih svetih ljudi. Kako se vrijeme Velike nevolje bliži, Moj vjerni ostatak bit će malobrojan. Budući da ćete se suočavati sa sve više i više proganjanja, rekao sam vam ranije da će ozdraviteljski darovi Mojih izabranih biti u snažnom porastu. Isto tako dati će se mnogi drugi darovi Mojim vjernima a ovaj dar levitacije je jedan od njih. Ovaj dar je izraz radosti što Me ljubite i čak sada dok slavite uskrsno vrijeme. To dolazi od dubokog sjedinjenja sa Mnom u molitvi, čak dok je vaše tijelo u snažnom skladu s radošću vaše duše. Zahvaljujte Mi na svakom daru kojeg vam dajem i nastavite biti blizu Mene u vašoj svakodnevnoj molitvi. Utorak, 10. travnja Isus je rekao: Narode Moj, ovo viđenje rimskog vojnika ima veze s time kako su ih židovske vođe platili da reknu da su Moji učenici odnijeli Moje Tijelo (Mt 28, II I5). Ovi isti vođe željeli su ubiti Lazara jer sam ga uskrsnuo od mrtvih. Ako povjeruju u Moje istinsko Uskrsnuće, bojali su se ovi vođe da će izgubiti autoritet nad narodom. Očekivali su obećanog Mesiju, ali nisu mogli prihvatiti da sam Sin Božji i Mesija rođen od Moje Svete Majke. Ovi vođe nisu bili svjesni djevičanskog 20

21 Titov grob u Kući cvijeća. Bijela mramorna ploča groba rađa asocijaciju, tako čestu u masona, na obrađeni kamen. Najviši simbolički cilj svakog slobodnog zidara je da svoj kamen obradi. Titu je to uspjelo: njegova sahrana bijaše najveći skup visokih svjetskih dostojanstvenika u dotadašnjoj povijesti, pri čemu većina, skoro svi, bijahu masoni. Samo pak ime, ili nadimak, Tito, nije uobičajeno kod naroda koji su činili Jugoslaviju. Prema tumačenju Danijela Ligua, ovakvo ime nije slavenskog porijekla...u masonskoj simbolici srećemo ga na sedmom stupnju Škotskog obreda, gdje se pod imenom Tito pojavljuje poglavar i sudija knez Harodimski, vođa nastojnika koje Solomon odredi da posluju nad Hramom. rođenja i Mojeg začeća po Duhu Svetome. Ali istina je da sam Ja Bogo-čovjek i da sam došao prikazati Svoj život da spasim čitavo čovječanstvo od grijeha njegovih. Čovjek može lagati i misliti što hoće i želi, ali vi imate Moju otkrivenu istinu u Novom Zavjetu četvorice evanđelista. Biblija je nadahnuta Riječ Duha Svetoga. Duh Sveti također vam pomaže da se sjetite i zapišete Moje poruke. Također vam pomaže u vašem govoru širenja Moje Riječi. Moje Uskrsnuće je obećanje svima Mojim vjernima da će jednog dana uskrsnuti tijelom i dušom. Dao sam vam Moje riječi po kojima da živite tako da mognete nasljedovati Moju svetost. Svi vi imate jedinstvene darove i jedinstvena poslanja koja su vam određena da ih ispunite. Srijeda, 11. travnja Isus je rekao: Narode Moj, poslan sam u svijet da svakog pojedinca oslobodim njegovih grijeha Mojom smrću na križu. Tako, kad ste slobodni od stega vaših grijeha, tada ćete istinski biti slobodni. O ovim istinama otvoreno sam govorio pred svakim u Moje vrijeme, ali nisu vjerovali da su zarobljenici svojih grijeha. (Iv 8, 31-36) Tada Isus progovori Židovima koji su mu povjerovali. Ako ostanete u Mojoj Riječi, uistinu ste Moji učenici; upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi, Amen, Amen, zaista vam kažem tko god čini grijeh, rob je grijeha. Ako vas Sin oslobodi, zbilja ćete biti slobodni. Otkupio sam vas od vaših grijeha i možete doći k Meni da vam oprostim grijehe. Dao sam vam Moj sakrament Pomirenja tako da možete doći k svećeniku na ispovijed i Ja ću vam oprostiti preko njegova odrješenja. Dao sam vam mnogo poruka o ispovijedi ali ovaj sakrament čisti vaše grijehe, obnavlja Moju milost u vašoj duši i oslobađa vas od stega vaših grijeha. Na početku vaše vjere trebate sljediti Moje Zapovijedi da vas upućuju u vašim djelima. Kad ste slobodni od grijeha i snažno Me ljubite, više ćete izbjegavati grijeh jer Me dovoljno ljubite da Me ne povrijedite grijehom. Tražim vašu ljubav više nego vaš strah od kazne. Sljedite Me iz ljubavi i iskusit ćete slobodu koja će vas neprekidno usmjeravati na Mene. Utorak, 12. travnja Isus je rekao: Narode Moj, slavite Moje Uskrsnuće dok čitate prikaze o Mojim ukazanjima apostolima kao živućeg čovjeka a ne baš u duhu. Mogli su vidjeti rane od čavala na Mojim rukama i Sv. Toma je stavio svoje ruke u Moje rane. Razgovarao sam s Mojim učenicima i s njima jeo da im pokažem da sam stvarno čovjek od mesa i kostiju a ne prikaza. Drugi dar kojeg sam ostavio svakome jest Stvarna Nazočnost Mojeg Tijela i Krvi u posvećenom kruhu i vinu na svakoj Misi. Primate Me u svoju dušu po Svetoj Pričesti i isto tako dijelim vam milosti po ovom sakramentu. Kad dođete pred Moj Presveti Sakrament u Svetohraništu, možete iskazivati čast i hvalu vašem Gospodinu u bilo koje vrijeme. Ja sam tu da vam pomognem u vašem pobožnom razlučivanju svakodnevnih kušnja i Ja vam mogu pružiti Moju zaštitu od zloga. Vi mi možete izraziti vašu molbu i ako mognete poslušati srcem, možete čak primiti potvrdu Mojeg poslanja za ono što želim da činite. Kad ponizno stavite svoj život u Moje ruke, vodit ću vas onako kako je to najbolje za vašu dušu da zadobijete nebo. Svaki put kad Me posebno posjećujete da budete sa Mnom u Mojem Svetohraništu, podarit ću vam Moje milosti za vašu duboku vjeru u Moju Stvarnu Nazočnost. Petak, 13. travnja Isus je rekao: Narode Moj, ovo viđenje listanja stranica u uglovima ima dva značenja. Jedno predstavlja listanje stranica povijesti spasenja koje Me dovelo na zemlju da umrem za grijehe čitavog čovječanstva. Drugo značenje predstavlja ugao Moje Crkve kao Mene Samoga, kao kamen zaglavni. Zaista bio sam kamen zaglavni odbačen od graditelja crkvenih vođa Moga vremena. Ipak Moji planovi za Moju Crkvu ispunili su se usprkos đavolskih i ljudskih planova. Od vremena prvog grijeha planiram spas čovjeka i obnovu njegove ljubavi sa Mnom. Kad ste očistili grijehe Mojom Krvlju, Mojim oproštenjem u ispovijedi, tada je Moja milost opet nazočna i naša povezanost ljubavlju obnovljena. Svi starozavjetni proroci zapisivali su proročanstva kako ću trpjeti i osloboditi čovjeka od njegovih grijeha. Podsjetio sam Moje učenike na ove svetopisamske odlomke na putu u Emaus. Možete primijetiti kako je ovaj plan bio prorečen i ispunjen Mojim dolaskom. Ja sam također zaglavni kamen Moje Crkve jer svaki onaj koji dođe u nebo dolazi samo po Meni. Svakome ću u životu dati neku priliku da Me spozna i ljubi. Ja sam vaš jedini Spasitelj jer je Moja Božanska Žrtva bila jedino dovoljno vrijedna da vas spasi. Moje riječi u Bibliji su dostupne svakome i čak na vašoj samrtnoj postelji dat ću vam priliku da Me prihvatite ili odbacite. Moji će vjerni primiti nagradu u nebu, ali oni koji odbijaju da Me ljube i odbijaju da Me prihvate, poći će u pakao gdje će ih demoni mučiti. Radujte se Mojoj Uskrsnoj poruci ljubavi i radosti jer očekujem dan kad ćete Mi se pridružiti u sjaju i miru neba. Subota, 14. travnja Isus je rekao: Narode Moj, manje ljudi dolazi na ispovijed što objašnjava zašto ih manje dolazi na Misu nedjeljom. Ako se vaš osjećaj za grijeh gubi, tada će neki pomisliti da ne moraju ići na ispovijed. Imati jaku vjeru znači da je potrebna česta ispovijed da bi dušu održali čistom. Kad ne idete često na ispovijed, tada vaša vjera slabi i opravdavate vaše ozbiljne grijehe kao da su laki. Ova duhovna ljenost može vas onda dovesti da izbjegavate nedjeljnu Misu i ove duše onda počinju gubiti ljubav za Mene. U današnjem Evanđelju spominje se zadržavanje grijeha i oproštenja grijeha (Iv 20, 23). Vi shvaćate kako svećenik daje odrješenje da se oproste grijesi, ali nedavanje odrješenja ili zadržavanje grijeha je malo nejasnije. Neki svećenici mogu birati da ne dadu odrješenje u slučajevima kada neki žive zajedno u bludu, gdje ne postoji prividna namjera da se zaustavi grešan način življenja. Ovo znači da 21

22 je za zaustaviti takve grijehe potrebno dramatično obraćenje, da ne će živjeti u istoj kući ili da se ožene. Neki se grijesi ponavljaju, ali vi trebate izbjegavati blisku prigodu za grijeh i čvrsto odlučiti da nećete počiniti isti. Ljubim Moj narod i želim vidjeti Moje vjerne da ostaju jaki u vjeri trudeći se uporno ostati svetima. Nedjelja, 15. travnja Isus je rekao: Narode Moj, u ovom viđenju pokazujem ti oprečnost kako vaše tijelo prima sve Moje zemaljske darove, a zatim kako vaše duše primaju sve Moje nebeske darove. U cvjetanju svakog proljeća gledate svekoliku ljepotu Moga stvaranja. Svi vi gledate kišu koja vlaži plodno tlo i omogućava rast biljke. Sunčano svjetlo također obasjava vaše usjeve da im dade toplinu i svjetlo za fotosintezu. Primili ste mnoge zemaljske darove koji vam daju radost u ovom životu. U duhovnom životu vaših duša i očima vjere gledate Me kako obasipljem svakog pojedinog od vas Mojim milostima, blagoslovima i milošću. Gledate čudesnu sliku Sv. Faustine i možete shvatiti ljepotu ovih nebeskih darova. Moje milosrđe je tu da vam oprosti sve vaše grijehe u ispovijedi. Ja također slušam vaše prošnje da pošaljem Moje milosrđe i milost srcima vaših prijatelja i rodbine. Dodirnut ću ove duše tako da će biti više sklone Mojoj ljubavi. U današnjoj propovijedi čuli ste i čitali Moju Riječ u Bibliji da u nebo možete doći samo preko Mene, vašeg Spasitelja. Molim da Me sve duše upoznaju i ljube u vjeri. Pouzdavajte se u Mene za sve što činite. Pozivam sve Moje vjerne da obraćaju duše poučavanjem i dobrim primjerom. Nastavite sa svakodnevnim molitvama da spasite duše. Sjetite se zaziva na ovoj slici: Isuse, uzdam se u Te. Ponedjeljak, 16. travnja Isus je rekao: Narode Moj, današnje Evanđelje govori o tome kako se svatko može ponovno roditi od vode i Duha da bi ušao u Kraljevstvo nebesko. Ovo viđenje pokazuje ti kako sam ostavio Moje prijestolje na nebu da vam donesem Moje Kraljevstvo. Pozivam svakoga da dođe k Meni u Krštenju i ostane sa Mnom u milosti preko ispovijedi kada je potrebno da se očistite od grijeha. Budite pripravni u milosti tako da vas odvedem u nebo kada umrete. Gledaš Me kako se vraćam na Moje prijestolje gdje očekujem dan da te primim na tvojoj samrti. Dao sam ti osobno puno viđenja o nebu tako da znaš da je tvoj cilj samo biti sa Mnom. Slava, Mir i ljubav neba očekuje sve vas kada budete doživjeli nebo u Mojem blaženom viđenju. Jednog dana svi Moji vjerni uskrsnut će dušom i tijelom na posljednjem sudu. Usmjerite se na Moje Kraljevstvo jer doživjeti Moju ljubav je vaša životna živa želja. Widener biblioteka Sveučilišta Harvard, po veličini treća u Americi. Robert Langdon, junak romana Da Vincijev kod, diplomirao je na Akademiji Exeter, i treba postati profesor na Harvardu. Harvard je utemeljen 1636., što označava rođendan visokog odgoja u Americi. U državi New England nalaze se sveučilišta iz tzv. Ivy League, poput Yalea i Brownea. Utorak, 17. travnja Isus je rekao: Narode Moj, imate najveći dar Mene Samoga koji vam se dao u Presvetom Sakramentu. Ove posvećene Hostije dopuštaju Mi da uđem u vaše srce i dušu tako da podijelim Svoju Ljubav s vama na intiman duhovni način. Moji anđeli Svjetla uvijek su oko Mojeg Svetog Sakramenta da Mi iskazuju čast i slavu dok Mi pjevaju za vrijeme Klanjanja. Kad pjevate Moje crkvene pjesme posvećene Klanjanju, vi se združujete s Mojim Anđelima. Dajte Mi čast i hvalu svaki put kad Me primate u Sv. Pričesti i zahvalite Mi na Mojim mnogim darovima svaki put kad dolazite na pobožnost klanjanja Mojem Svetom Sakramentu dok Mi se klanjate ili pred Mojim Svetohraništem. Moja Euharistija hrani vas Mojim nebeskim Kruhom i Moja milost potkrepljuje u kušnjama, liječi rane vaših grijeha. Budite uz Mene u svemu što činite tako da mognete rasti u svetosti. Srijeda, 18. travnja Isus je rekao: Narode Moj, vi imate zemaljsku stranu u tijelu i duhovnu stranu u vašoj duši. U duhovnom svijetu vodi se boj između dobra i zla. Postoji strana Svjetla gdje sam Ja s dobrim anđelima i svecima. Postoji također mračna strana demonskih anđela i osuđenih duša. Strana Svjetla ima svoju moć u Meni, u crkvama, Mojem Presvetom Sakramentu, svetim relikvijama, blagoslovljenoj vodi, blagoslovljenoj soli, blagoslovljenim predmetima. Mračna strana ima svoju moć u demonima, čarobnjaštvu, okultnome, napitcima i prokletim predmetima. Najbolji način da izbjegavate zle utjecaje jest izbjegavati prekopavanje po čarolijama i prokletim predmetima, zlim filmovima, okultnim knjigama, prokletim predmetima. Ljudi mogu navući na sebe opsjednuće time što koriste amulete, predmete voodoo-a, kristale i okultne igre i predmete. Molite se Meni za zaštitu od zlotvora ali neki časte demone i sklapaju ugovore s đavlom radi bogatstva. Demoni su vrlo mutni (neiskreni) i oni se mogu poslužiti zemaljskim stvarima i željama da nadziru ljude i rastresaju ih da budu dalje od Mene tako da nemaju vremena za molitvu ili Misu. Kad želite nešto jer vam to godi osjetilima to može biti početak nadziranja vašeg vremena i za kratko vaša želja za nečim može postati opsesijom koja će još više nadzirati vaše vrijeme. Ima demona koji su vezani uz ovo robovanje, zlim navikama i što više dopuštate da vas nešto nadzire time oni postaju snažniji u vašem životu. Tražite Svjetlo tako da Ja mogu raspršiti tamnu stranu. Sa snažnim molitvenim životom demoni ne će biti u stanju naći uporište u vašem životu. Tražite Me u svemu što činite tako da vas mogu usmjeriti prema onome što je najbolje za vašu dušu. Kad Me dublje ljubite, zli dusi će izgubiti utjecaj nad vama u svemu. Četvrtak, 19. travnja Isus je rekao: Narode Moj, vaš svijet je danas tako nasilan jer su ljudi izgubili osjećaj za grijeh prema Meni. Peta Zapovijed kaže: Ne ubij! Sve otkako je Kain ubio Abela, mnogo je ubijanja kroz ljudsku povijest. Đavao i ljudi jednog svjetskog poretka izmišljaju ratove iz više razloga ali đavao je okrenut na ubijanje čovjeka kojeg mrzi. Pravedni ratovi su obranaški tj. samo onda kad ste napadnuti i ratovi se ne bi trebali koristiti da se iz toga izvlači novac, nafta ili bilo koja druga dobit. Zlo ovoga svijeta postalo je tako veliko da vidite razlog zašto ću uskoro doći da porazim zlotvore. Molite za što skoriji Moj dolazak jer Moja srdžba raste protiv svih onih koji promiču današnje ubijanje. Isus je rekao: Narode Moj, žalosno je da američki industrijsko obrambeni kompleks opskrbljuje s više oružja za ratove od bilo kojeg drugog naroda. Ratno oružje je veliki posao u vašoj zemlji i bankari jednog svjetskog poretka vuku dobit od neprekidnih ratova. Umjesto proizvodnje oružja učinite ratove besmislenima tako da vaš narod ponovno zadobije nadzor nad vašom vladom koja je pod utjecajem središnjih bankara 22

23 Subota, 21. travnja Isus je rekao: Narode Moj, gledaš neke pripreme koje su u tijeku za jednu važnu vatikansku najavu. Radi toga gledaš u ovom viđenju ovog kardinala kako predstavlja neki zlatni dokument. Samo ti kažem u ovo vrijeme da će ova objava donijeti organizacione promjene u Crkvi. Kako se vrijeme Velike Nevolje približava, vidjet ćete mnogo promjena koje će kasnije dovesti do raskola u Mojoj Crkvi, između raskolničkog elementa i Mojeg vjernog ostatka. Raskolnička crkva počet će mijenjati mnoge od činjenica vjere u odnosu na grijeh bluda, a isto tako unijeti učenja New Age-a u njihovu službu. Moj vjerni ostatak odvojit će se od ove raskolničke crkve i zadržati sva Moja apostolska učenja. Čuvajte se ove raskolničke crkve jer će oni kasnije čak podržavati Antikrista. Plan Washingtona, na kojem postoji pet važnih masonskih zdanja koja međusobno tvore pentagram, koji bi bio posve uočljiv ako bi se na ove građevine gledalo iz aviona. Isprekidana horizontalna linija koja ide kroz sredinu Pentagrama, spaja Bijelu kuću na jugu s House of the Temple na sjeveru. Desno gore vidimo i znak šestara, s linijama koje spajaju Kapitol i spomenik Jeffersonu. Jedino su česte smjene vlasti spriječile beogradsku masoneriju i Tita da od Beograda stvore nešto slično, pa su stoga prevagnule ideje da pojedini masoni obilježe svoje privatne kuće masonskim znakovljem. koji nadziru vaše živote. Nastavite s molitvom za mir i zaustavite novac koji ide na sve vaše izmišljene ratove. Petak, 20. travnja Isus je rekao: Narode Moj, doći će jedan veliki medijski događaj kojeg će protoruti ljudi jednog svijeta kojim će pokušati navesti ljude da prihvate Sjeverno Američku Uniju. Držanje više vojske vezane u Iraku pomoći će ovim zlotvorima da pokušaju preuzeti vlast nad narodom. Oni će razmjestiti mnogu stranu vojsku u vašim sabirnim centrima da provedu proglašenje izvanrednog stanja koje dolazi. Takav državni udar (preuzimanje vlasti) pripremit će put Antikristovom proglašenju vlasti kojom preuzima vladanje svijetom. Ljudi jednog svjetskog poretka udruženi su u nekoliko kontinentalnih saveza pod jednom upravom za Antikrista. Ovaj slijedeći korak u Sjeverno Američkoj Uniji planira se godinama. Zlotvori čekaju sve dotle kad će moći nadzirati vaše dugove i vašu vojsku.* Oni su spremni pokrenuti svoj plan vrlo brzo. Ovo proglašenje izvanrednog stanja bit će znak Mojim vjernima da što brže odu u Moja skloništa prije nego li vas stave u logore smrti. Zovite Me i Ja ću urediti tako da vas vaši anđeli čuvari odvedu do najbližeg skloništa gdje ćete biti zaštićeni. Ne bojte se jer ću vam Ja dati što ćete reći vašim progoniteljima. Nedjelja, 22. travnja Isus je rekao: Narode Moj, svaki od Mojih apostola imao je stanovite sposobnosti i talente koje sam koristio za širenje Moje Riječi. Ovo je također istinito i za sve one koje dovodim u ovaj svijet. Svi vi imate neko poslanje ili plan za vaš život kojeg sam vam dao od trenutka vašeg začeća. Radi toga kad nekoga ubijete, kao u Vijetnamu ili u pobačajima, vi ste tada počinili smrtni grijeh protiv Mene radi nijekanja svrhe ovih života. Svi ste važni, a posebno za Mene i Ja vas sve ljubim ne gledajući tko ste. Shvaćanjem vrijednosti života kako Ja to gledam, svi vi možete ispuniti vaša pojedinačna poslanja s manje teškoće. Katkada želim da razmišljate koliko stvari činite za Mene a koliko za sebe. Što više stvari činite da ugodite Meni a ne sebi, to se više pripremate za nebo. Razglabajte o poticajima za vaša djela tako da vaša djela mognete bolje uskladiti da služite Meni. Na nebu ćete služiti Meni čitavo vrijeme tako da je vaš život ovdje vježbanje kako ćete živjeti sa Mnom u nebu. Ne prisiljavam vas da Mi služite ali želim da želite služiti Meni iz ljubavi po vašoj slobodnoj volji. Ponedjeljak, 23. travnja Isus je rekao: Narode Moj, pokazujem ti jedan od zatočeničkih logora smrti koji će se koristiti za javna pogubljenja i korištenje plina za one koji su određeni za likvidiranje. Crvena svjetla su za vjernike i rodoljube uhićene prije početka izvanrednog stanja. Plava svjetla su za one koji ne sljede Novi svjetski poredak nakon proglašenja izvanrednog stanja. Ljudi jednog svjetskog poretka žele porobiti svoje podanike radi financijskog probitka. Oni će se služiti taktikom zastrašivanja Noćni pogled na Lincolnov spomenik i Washingtonski spomenik (obelisk) s USA Kapitolom u pozadini. Po ideji masonskih graditelja od Christophera Wrena u Londonu 17. stoljeća, do tvorca washingtonskog tlocrta, Pierre Charles L Enfanta, fizički grad asocira na duhovni grad, dakle Jeruzalemski hram. Ovdje imamo odnos Zapad-Istok kao u masonskoj loži. Treba reći da je u zgradi Kapitola 18. rujna održana prva ceremonija postavljanja američkog predsjednika u punoj masonskoj regaliji, i s prisezanjem na masonsku bibliju. * Koji bi to, pitam se, trebao biti iznos američkog nacionalnog duga da bi središnji bankari mogli izvršiti državni udar? Američki političari, bez obzira na stranačku pripadnost, služe se kojekakvim kombinacijama da dokažu da javnost drži dug pod kontrolom, a godišnje povećanje duga nazivaju deficitom. Na dan 12. listopada 2007., nacionalni dug SAD-a bio je: $ 9,059,149,153,716 23

24 izvodeći javna pogubljenja onih koji se ne će pokoravati pravilima za primanje čipova u tijelo. Ovi ugrađeni čipovi u tijelo koristit će se za kontrolu misli ljudi kao robota. To će biti vrijeme kad ću odvesti Moje vjerne u skloništa. Moji će vas anđeli zaštititi od zlotvora tako da ćete biti nevidljivi. Moji anđeli čuvari učinit će sve što treba da vas obrane nadmoćnim duhovnim oružjem. Bit će borba između dobra i zla u Harmagedonu u vrijeme Antikrista i njegove kratke vladavine. Pouzdavajte se u Mene i doživjet žete Moju pobjedu nad ovim zločincima. Sve vas ljubim, ali ovo zlo će se koristiti da se iskuša vaša vjera za vrijeme jednog zemaljskog čistilišta. Utorak, 24. travnja Isus je rekao: Narode Moj, ovo ubijanje u plinskim komorama ponovit će se opet u vrijeme Velike Nevolje jer ćete imati iste dijaboličke utjecaje koji su imali štetno djelovanje na Hitlera jer se bavio okultizmom. Zli ljudi jednog svijeta također časte Sotonu oni na najvišim položajima. Radi toga promiču ubijanja u pobačajima, ratovima, eutanaziji i umjetno stvorenim bolestima kao SIDA i Ebola da bi nadzirali rast stanovništva. Za njih život malo znači i oni će žrtvovati tisuće života radi svojih ciljeva. U Velikoj Nevolji koja dolazi, oni koji ne prime čipove u tijelo i ne klanjaju se Antikristu bit će usmrćeni u logorima smrti, čak kao što je Hitler istrijebio mnoge u svoje svrhe. Rekao sam ti da ćeš vidjeti jedno zlo tako žestoko kakvog nikada prije nisi vidio i bit će ljudi koje će nadahnjivati demoni da izvrše ova ubojstva. Utješite se jer ću Ja zaštititi Moje vjerne u Mojim skloništima gdje će vam se dati sve što vam je potrebno. Bit će mnogo mučenika za vjeru čak onako kao što je bilo u vrijeme ranijih kršćana. Srijeda, 25. travnja Isus je rekao: Narode Moj, narod Srednjeg Istoka je siromašan u usporedbi s Amerikom; oni žive vrlo jednostavno s mnogo manje hrane i vode. Sve što imaju je nafta ali nju iskorištavaju mnoge međunarodne naftne kompanije. Ovaj narod u Iraku može biti ponešto zahvalan što se oslobodio Sadama, ali oni sada doživljavaju vašu vojsku kao okupacionu silu. Teško je gledati iračku stranu i shvatiti kako su oni naviknuti na plamenske načine i diktatore koji upravljaju njihovim životima. Oni čak potpuno niti ne shvaćaju što je demokracija osim islamske nacije. Mnoge etničke i vjerske skupine natječu se da nadziru Irak što poprima vid građanskog rata. Amerika je pokušala naturiti demokraciju ovom narodu a oni već niz godina imaju rat i mučenje. Irački narod želi mir a ne ubijanja bez odabiranja i to se i dalje nastavlja. Amerika možda treba popustiti uzde i dopustiti narodu da diše u svojoj slobodi i da izabere svoj vlastiti oblik vladavine. Na visokim razinama vaše vlade postoji zabrinutost zbog ovog što će se dogoditi Iraku nakon vašeg povlačenja ali nemoguće je da tamo dulje ostanete. Moj narod se treba saživiti s ovim narodom tako da oni mogu imati svoju vlastitu vladu. Molite za mir u ovom području koje je doživjelo toliko godina nasilja i ubijanja. Četvrtak, 26. travnja U molitvenoj skupini Isus je rekao: Narode Moj, ovo viđenje okultnih egipatskih bogova mjesto je kojeg će Antikrist posjetiti da zadobije svoj blagoslov baš kao što su proroci bili pomazani od Moga svetoga naroda. Sve što sam učinio i predočio ismijavat će zli kojemu ću dozvoliti da se proglasi vladarom svijeta u pravom času. Prema tome, Antikrist će izaći iz Egipta kao čovjek mira, upravo kao što sam Ja došao od tamo, ali Ja nisam tražio ove okultne bogove. Isus je rekao: Narode Moj, bit će to po Mojem ovlaštenju, da će se čas Antikrista najaviti i Ja ću dozvoliti njegovu kratku Kupola Rotonde u USA Kapitolu, gdje je prvi američki predsjednik Washington zapovijedio talijanskom umjetniku da ga prikaže na nebu, u apoteozi, kao boga oca. Tu je središte pokušaja američkih masona da svoj panteon sastavljen od Demokrata nametnu cijelom svijetu. U samoj arhitektonici Washingtona četiri kvadrata grada zrače iz ovog središta. vladavinu. Ova zvijer radit će s ljudima jednog svijeta da postupno preuzme nadzor svih vladinih saveza koji upravljaju svakim kutom zemlje. Najprije će nastupiti kao čovjek mira, ali za kratko će postati tiraninom pošto će zamijeniti sve vođe naroda svojim vlastitim ljudima. Kad doživite ovo proglašenje i ustoličenje, Moji vjerni trebaju biti u Mojim skloništima ili na putu u jedno od njih. Ne bojte se ovih zlotvora jer ću Ja uskoro doći kao pobjednik da ih porazim. Petak, 27. travnja Isus je rekao: Narode Moj, bilo je i ima različitih znanstvenika koji gledaju na stvar globalnog zatopljenja, ali ljudi su vrlo nepovjerljivi zbog razloga zašto se to istražuje. Vlada i djelatnosti ne žele mijenjati svoj način poslovanja ako bi to stajalo novca da udovolje propisima. Umjesto da raspravljaju o istini ili provjere znanstvene nalaze, prve reakcije bit će kritične tako da poslovi ne moraju gubiti novac. O mnogim ledenjacima koji se otapaju i masama leda pričvršćenim uz kopno a koji se protežu uz morsku površinu, glečerima koji se šire na više strana postoji alarmantna dokumentacija. Ali ekologe treba također provjeravati, da njihov broj i izdaci nisu pretjerani. Da postoje nezavisne strane koje će javnosti podastrijeti statističke podatke kako bi sve bilo vjerojatnije. Istina je da je čovjek narušio Moje stvaranje na mnogo načina što mijenja Moju ravnotežu prirode. Zemlja je prostrana, ali njezini resursi su ograničeni, i riba i struje mogu se poremetiti prekomjernim ribarenjem ili razrjeđivanjem slatke vode. Na nekim područjima gubi se iz vida razrjeđenje ali teško je pridobiti zemlju da mijenja svoje načine. Kad se dovoljno ljudi složi o tome što treba učiniti, jedino će tada biti moguće obuzdati najgore prekršitelje koji još više pogoršavaju ovaj problem. Molite da čovjek što prije donese izvrši promjene, prije nego li vas zadese dramatičnije vremenske promjene. Subota, 28. travnja Krštenje Margarete Marije Kateri Shine Isus je rekao: Narode Moj, rađanje novog života uvijek je slavljenje. Dovođenje jedne nove duše u vjeru čak je više od proslave za svakoga u nebu, kao i za obitelj. Ovom djetetu potrebna je tjelesna hrana, ali također duhovno hranjenje za pravi odgoj u vjeri. Danas kumovi potvrđuju vjerovanje u vjeri ali kad jednom ovo dijete naraste, ona će trebati iznjeti osobnu obavezu prema vjeri. Milost se daje svakoj duši kada prima neki sakrament. Tako, kada su voda, krizma i upaljena svijeća prikazani, vi primate blagoslov od sve Tri Osobe Presvetog Trojstva. Radujte se ovom krštenom djetetu i poslanju koje je dano ovom djetetu. Baš kao što sam Ja prikazan u Hramu da budem posvećen Bogu Ocu, tako se svako dijete posvećuje OBAVIJEST ČITATELJIMA: Najnovije poruke koje prima John Leary mogu se čitati na engleskom jeziku na Internetu: 24

25 George Washington i George Bush su se zakleli na ovu, masonsku bibliju. Bogu na krštenju. Izvorni grijeh ovog djeteta je uklonjen i ova je duša sada čista i bijela po Mojoj milosti. Nedjelja, 29. travnja obljetnica Svetišta i ukazanja Isus je rekao: Narode Moj, Moja Sveta Majka i Ja želimo vam se zahvaliti na ovoj krunici i vašoj vjernosti da dođete u ovo Svetište čak po svakom vremenu tijekom tolikih godina. Sjećate se kako su Mi na križ stavili znak da sam Kralj židovski. Ja sam zaista Kralj svih naroda. Ti si Me osobno vidio kako sjedam na Mojem prijestolju kao Kralj na nebu. Želim se svima zahvaliti na proslavi Mojeg kraljevskog dostojanstva ovdje na ovom mjestu već 60 godina otkako su se ukazanja zbila ovdje. Radujte se ovoj proslavi koja je priznanje vaše vjernosti u ovom Svetištu. Sve vas toliko mnogo ljubim i zahvaljujem vam što ste vašem Kralju dali svekoliku čast i hvalu koju zavređuje Moje kraljevsko dostojanstvo. Zahvaljujem svim onim ljudima koji su odgovorni za promicanje ovog Svetišta u čast Mojeg kraljevskog dostojanstva. Ponedjeljak, 30. travnja Isus je rekao: Narode Moj, doživjeli ste uragane Katrinu i Ritu koji su poharali New Orleans u godini s rekordnim brojem uragana i rekordnim temperaturama u svijetu i oceanima. Amerika je prošle godine pošteđena od uragana zbog El Ninja u Tihom oceanu. Vaše atmosfersko vrijeme i dalje postaje silovitije kako toplina planete raste. Same vaše vremenske prognoze pred godinu dana bile su tako pogrešne, predviđale su uobičajeni broj oluja za tu sezonu koja je bila najavljena. Mnogim od vaših gradova na južnoj obali teško je osigurati štete od oluja sa sredstvima s kojima raspolažu, zbog vrtoglavih gubitaka iz prošlih godina. Čak mnoga područja koja su pretrpjela štetu od predhodnih uragana još su uvijek u ruševinama. Potrebna bi bila ogromna novčana sredstva da bi se obnovile sve oštećene kuće. Individualni vlasnici napustili su mnoga imanja zbog nedovoljnih sredstava da ih obnove. Neke od ovih ljudi snašla je Moja srdžba radi grijeha ovih područja, ali dio problema neizravno je došao od čovjekove zlouporabe zemlje sa svim vašim zagađenjem i narušavanjem Moje ravnoteže prirode. Učinjeni su neki pokušaji da se izmijene vaše loše navike zagađivanja, ali malo je brige među zemljama najgorih zagađivača. Sve dok sve zemlje ne pristupe ozbiljno ovom istom spornom pitanju čišćeg okoliša, mogli bi doživljavati stalna odbijanja u lošim olujama od prirode koju uništavate. Preveo s engleskog: Stjepo Kutleša Masonski simboli u Beogradu Zoran Lj. Nikolić (Zoran Lj. Nikolić, Masonski simboli u Beogradu) Magija Avale, kralj Aleksandar, Meštrović i utjecaj Francuske Avala je jedva planina. Tek malo je nadmašila 500 metara nadmorske visine, odnosno uslove da više ne bude brdo, ali to je bilo dovoljno da ostane toliko važna i dominirajuća nad ovim gradom. Stoljećima je bila zaštitni znak Beograda, pa je to i danas. Bez obzira na civilizacije i vladare koji su bili gospodari grada, ona mu je bila neka vrsta kapije. Ali baš kao što ovaj grad podsjeća na kapiju Europe, tako Avala asocira na kapiju Beograda. Baš na tom mestu, na vrhu Avale, dogodilo se nešto što smo željeli razotkriti, a potom i protumačiti... II. Avala svojim izgledom zaista podsjeća na piramidu. I sada su za nju vezana različita predanja, poput onog da poslije Drugog svetskog rata nikada nije okončano istraživanje koje bi pokazalo što se zaista nalazi podno ove planine, ali ostalo je zabilježeno da jedan mineral po njoj nosi ime i da je sama planina, baš kao i cijela njena prošlost, dostojna knjige samo njoj posvećene. Samo ime, Avala, nastalo je od turskog havala, što bi trebalo značiti branu, prepreku, pregradu, mjesto ili objekat koji ima pod sobom vidik koji dominira okolinom. Ali je, također, sigurno da su na njenom vrhu često bivali oni koji su pravili utvrđenja baš zaradi očuvanja grada na ušću Save u Dunav. Na kraju, tu je bilo utvrđenje i Porče od Avale, a sam grad Žrnov, koji se nalazio na njenom vrhu, ostao je zabilježen kao vrlo važan još u Srednjem vijeku. Možda je bolje vratiti se suštini našeg istraživanja, jer je baš takva kakva je bila, Bogom dana, Avala mogla poslužiti masonima za interesantnu simboličku igru u predvorju Beograda. Oni su, a to nije tajna, znali u mnogim svetskim prijestolnicama ostaviti svoj trag, a taj običaj je i danas najviše uvriježen u Sjedinjenim Američkim Državama. SAD su bukvalno krcate simbolima slobodnih zidara, a masoni su ih, dabome, ostavljali upravo na kapitalnim zdanjima. Naravno, ovakvi simboli postoje i diljem svijeta. Piramida je, podsjećamo, vrlo važan simbol masonske ikonografije, jer slobodni zidari se često oslanjaju na tradiciju antičkog graditeljstva, pogotovo na sedam svjetskih čuda. Tu postoji i mnogo značajnija vezanost još za stari Egipat i njegovu građevinsku tradiciju, pa čak i za one kulture koje su joj prethodile, ili se uplitale u povijest ove vrlo istaknute države 25

26 IV. Meštrović je, očigledno, imao odrešene ruke, novac i moć da svoje ideje sprovede u djelo. Činjenica je da se i sam kralj Aleksandar duboko slagao s tim. U protivnom, došlo bi do nesuglasica, a kralj je imao vlast kojom je znao takve nesuglasice spriječiti. Uz dogovor je postojao i način plan na koji će biti podignut spomenik Neznanom junaku, ali tako da prikrivena masonska simbolika ostane velika tajna za laike, ali i dalje snažan razlog da ovde dolaze ljudi na poklonjenje nepoznatom koji je u Prvom svjetskom ratu izgubio život braneći domovinu. U to vrijeme, poslije Prvog svetskog rata, u Europi su nicali slični spomenici, pa su takvi monumenti bili već podignuti u Pragu i Parizu. To je bio jedan od načina da se uz pijetet sačuvaju sjećanja na žrtve Prvog svetskog rata, a neznani junak je bio simbol svih ratnika koji su u borbama poginuli. Možda nije zgoreg da pomenemo i način na koji je spomenik nastao... Avala, srednjovjekovni grad Žrnov, kolorirana razglednica, Starog svijeta. Pogotovo je važna zarubljena piramida koja na vrhu, kao centralnom mestu, podrazumjeva prostor za oko svevideće, jedan od osnovnih simbola u slobodnih zidara. Avala je trebala biti upravo takva... Uz pomoć i podršku prijatelja, tražio sam vezu ove planine i simbola koji podrazumijeva piramida u masonskoj ikonografiji. Trebalo nam je malo vremena, ali na kraju priče mislim da ne samo da smo je našli, nego nam je bilo potrebno neko vrijeme da shvatimo koliko je očigledna, a o tome bezmalo nitko nije pisao; u javnosti je nisu spominjali čak ni oni koji slove za poznavatelje povijesti. Na putovanje prema Avali potaklo nas je razmišljanje Predraga Batinića, koji je pretpostavio da postoji veza između jednog spomenika na Avali i još jednog u Beogradu. Posle razgovora s njim sve je djelovalo logično, ali previše jednostavno da bi toliko dugo Beograđanima bilo potpuno nepoznato. Poučeni iskustvom da je u ovom gradu sve moguće, krenuli smo prema Avali. III. Autor spomenika Neznanom junaku jest Ivan Meštrović, što dobro upućenima već dovoljno govori, a za one koji to nisu, poznati kipar je bio i uvaženi mason. Vrlo cijenjen u Kraljevini Jugoslaviji, a na temelju ponašanja i stavova kralja Aleksandra Karađorđevića prema njemu, bio je i jedan od onih u koje je vladar imao ogromno povjerenje. Upravo je Ivanu Meštroviću bila povjerena gradnja nekoliko kapitalnih spomenika koji su obelježili ne samo ondašnji Beograd, već i predratnu Kraljevinu. Sada, kada je sve to uvelike prošlost, značajno je da je upravo Ivan Meštrović bio jedan od rodonačelnika rasturanja bivše države, a da je njegov sin Mate bio i duhovni pratilac oca, budući da je bio jedan od vođa ustaške emigracije. Ivan Meštrović je tijekom Drugog svetskog rata otvoreno komunicirao s Antom Pavelićem, vođom ustaške ideje, dok je Mate ostao vjeran istim principima. V. Prvobitno, vojnik koji je poginuo od granate austrougarske haubice sahranjen je u krateru u kojem je skončao, na mjestu gde ga je eksplozija i zatekla. On je pronađen u grobu u kojem se, pored posmrtnih ostataka, nalazio i dio granate koji ga je, očigledno, usmrtio. Uz sebe je imao i naprtnjače, fišekliju, 90 metaka i dva srebrna srpska dvodinarca. Današnji povjesničari pretpostavljaju da je nesretnik bio trećepozivac, dakle, relativno vremešan čovjek. Kada je donesena odluka da se posmrtni ostaci neznanog junaka sahrane kako je to red nalagao, uz dužne počasti, predsjednik odbora bio je ondašnji predsjednik Narodne skupštine Kraljevine Jugoslavije, dr. Ivan Ribar. Interesantno, kada je bio okončan Drugi svetski rat i takozvana narodna revolucija koja je donjela potpuno novi režim na teritoriju Jugoslavije, na mjesto predsjednika Skupštine DFJ ponovo je izabran dr. Ivan Ribar. Doktor Ivan Ribar je bio mason. Zanimljivo je i to da se je i taj prvi spomenik, koji je bio nad posmrtnim ostacima neznanog junaka, mogao dovesti u vezu s masonskim simbolima... Iako je posvećen nekom nepoznatom ratniku, napravljen je tako da asocira na piramidu, što još jednom potvrđuje pretpostavku kako je sve ovo bio dio masonskog potpisivanja. Neznanom junaku su se poklonili mnogi važni masoni ondašnjeg svijeta, pa tako izdvajamo posjet Beogradu američkog generala Douglas Macarthura. On je položio vijenac na prvi spomenik, u svojstvu načelnika Generalštaba Sjedinjenih Američkih Država godine. Od masona koji su položili vijenac na ovaj spomenik časopis Šestar je godine izdvojio Ivana Palandačića, člana lože Garfild iz Čikaga. U Šestaru piše kako je Palandačić jedan od uglednih članova naše kolonije u SAD i vlasnik dva masonska lista koji se štampaju na našem jeziku. On je bio i predsednik Kluba Jugoslovenskih slobodnih zidara u Americi. U Šestaru je zabilježeno kako je Palandačić na grob neznanog junaka na Avali položio divan venac od prirodnog cvijeća okićen dvjema trakama s državnom trobojnicom. Na trakama je natpis na našem i engleskom jeziku u tri reda Neznanom junaku Jugoslovenski Klub slobodnih zidara u Americi. Ivan Meštrović, Put ga je vodio od masonske lože do napuštanja iste. Ali njega je put slave vodio tuda. 26

27 privatne kuće. Dakle, ovaj način građevinske komunikacije i odnosa simbola, Meštroviću je svakako bio jasan. On je ovog puta očito imao drugačiju ideju. Podsjećamo da u periodu između dva svetska rata ovakvo masonsko potpisivanje na građevinama nije bilo nimalo neobično. Naprotiv, većina zdanja koja će ova knjiga spomenuti, jesu građevine nastale upravo u tom periodu. Taj međuratni period se smatra i vremenom kada je slobodno zidarstvo doživjelo najveću ekspanziju u Srbiji, i kada je veliki dio srpske elite, bila ona politička, duhovna ili je pripadala industrijalcima i trgovcima, bio uključen u red slobodnih zidara. Konačno, poznavatelji masona i njihove povijesti skreću pažnju i na već spomenutu arhitektonsku i duhovnu komunikaciju suvremenih zgrada sa simbolima Starog svijeta, pa je tako, a sada je to očito, bilo i u Meštrovićevoj viziji... Prilaz spomeniku Neznanom junaku. VI. Mnogo puta pomenuta riječ piramida imala je jasno mjesto i u Meštrovićevoj ideji. Naime, od do godine trajali su obimni radovi na izgradnji novog spomenika. Ali, da bi Avala potpuno poprimila oblik piramide, odnosno da bi dobila jasno masonsko obilježje, morala je biti zarubljena na vrhu. Samo na tom mjestu mogao je biti podignut spomenik. A da bi to bilo ostvareno, morala je biti uklonjena jedna značajna prepreka utvrđeni grad Žrnov. Vojska Kraljevine Jugoslavije dobila je delikatan posao da staru građevinu eliminira s vrha planine. Oficiri i vojnici brzo su izvršili zadatak i planinom su odjeknule snažne eksplozije, a drevni grad je pretvoren u gomilu kamenja. Tek poslije toga mogli su otpočeti obimni radovi na izgradnji novog spomenika. Kamionima su dugo odvoženi kamenje i šut, dok je istovremeno bio pravljen prilaz budućem monumentu. Brojni vojnici godinama su Meštrovićevu ideju pretvarali u djelo, dok Žrnov nije nasilno prekomandiran u povijest. Sada Meštroviću ništa više nije stajalo na putu prema realizaciji njegove zamisli. Samo, šta je on to uradio, a da drugima nije bilo vidljivo? VIII. Dva najpoznatija spomenika koji krase današnji Beograd jesu Pobjednik na Beogradskoj tvrđavi, odnosno Vjesnik pobjede, kako je prije Drugog svetskog rata ovaj spomenik nosio ime, i spomenik Neznanom junaku na Avali. Oba su djelo Ivana Meštrovića. On je, gradeći ove monumente, imao uzore među građevinama Starog svijeta, koje spadaju među sedam svjetskih čuda, pa je tako, osmišljavajući spomenik posvećen neznanom junaku, imao simbolički uzor u mauzoleju u Halikarnasu, današnjem Bodrumu, dok je gradeći Pobjednika aludirao na Aleksandrijski svjetionik, također jedno od sedam svjetskih čuda. Očito da se Meštrović htio potpisati, dovodeći svoja dva spomenika, jedan crni a drugi bijeli, u međusobnu vezu. Ostaje pitanje zašto je to radio? IX. Odgovor smo potražili od Predraga Batinića koji duže od dva desetljeća proučava ovo područje, i koji nas je upoznao s nastankom simbola iz ove priče. Prema njegovim riječima, bitno je da je helenizam zapravo bio vrhunac starogrčke kulture, sa svim atributima uspjesima i neuspjesima pravog klimaksa. Aleksandar Makedonski je nastojao objediniti sva kul- Novi spomenik niče iza starog... VII. Nije važno samo to što je morao zauzeti sam vrh planine, već i to što je odlučio da dopisati planirane simbole kako bi njima obilježio cijeli grad. Ovog puta tragao je za vezom kojom bi pokazao jednu vrstu tajne dominacije svoje ideje prijestolnicom, a koju bi mogli razumjeti samo njegovi istomišljenici. To nije neobično kod masona, naprotiv, to je jedan od načina na koji masoni međusobno komuniciraju, ističući značaj slobodnog zidarstva, ali tako da laicima, odnosno profanima to ne privlači pažnju. Konačno, to je i ideja zbog koje je nastala ova knjiga. Možda je uputno baš ovdje podsjetiti na to da u Washingtonu, na primjer, postoji pet važnih masonskih zdanja koja međusobno tvore pentagram, koji bi bio uočljiv ako bi se na ove građevine gledalo iz aviona. Slične ideje nisu bile zapostavljene ni u prethodnoj kraljevini. Jedino su česte smjene vlasti sprečavale srpsku masoneriju da učini nešto slično, pa su prevagnule ideje pojedinih slobodnih zidara da obilježe svoje 27

28 države u iznosu od francuskih franaka godišnje, ali da je, bez obzira na to, sva svoja djela posebno naplaćivao. Samo za spomenik na Avali bilo mu je isplaćeno 120 milijuna ondašnjih dinara, i to iz ličnih sredstava počivšeg kralja. O Meštrovićevoj financijskoj ambicioznosti uvjerljivo govori i ideja da na obje strane Mosta kralja Aleksandra u Beogradu (građevine koja je prethodila današnjem Brankovom mostu, preciznije građevine na čije temelje je s obe strane Save oslonjen današnji most) postavi skulpture. Spomenik je podrazumjevao skulpture cara Dušana i kralja Petra Prvog na desnoj obali Save, odnosno Tvrtka i Tomislava uz lijevu obalu. Za ove radove Meštrović je tražio ni manje ni više nego 24 milijuna ondašnjih dinara, a tadašnje Namjesništvo odbilo je ovakvu veliku investiciju. Razlog je bio očigledan za toliki novac, kako bilježe kroničari, u Beogradu je mogla biti izgrađena i zgrada opere i zgrada umjetničke akademije. Eksplozija koja je odnjela Žrnov s vrha Avale. turna i materijalna bogatstva helenskog sveta. Kao i mnogi drugi moćni ljudi, bio je samoljubiv, pa, gde god da je stigao, osnivao je gradove kojima je davao svoje ime. U Aleksandriji, u Egiptu, pokušao je objediniti sve vrijedno u kulturi, nauci, filozofiji, arhitekturi, građevinarstvu i urbanizmu helenskog svijeta, što vjerovatno najbolje ilustrira riznica ondašnjeg naučnog i literarnog blaga Grka i istočnih naroda Aleksandrijska biblioteka, u kojoj su, pre nego što ju je uništio požar, bile pohranjene stotine tisuća pisanog materijala. Međutim, osim ove biblioteke, Aleksandar je cijeli svoj grad pokušao izgraditi u skladu s vrhunskim helenskim principima. Međutim, postoje i argumenti koji su među mnogim srpskim masonima izazvali gnjev zbog Meštrovićevih potonjih ideja i postupaka... XI. Po mišljenju mnogih povjesničara masonerije, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, a potom Jugoslavija, bila je masonska tvorevina. Kroz ideju okupljanja južnoslovenskih naroda Europa je, pored ostalog, trebala dobiti jedan vid političke stabilnosti na Balkanu, pogotovo jer je stara dama bila iscrpljena prethodnim ratom. Upravo zbog toga što je masonerija u toj i takvoj Kraljevini SHS, a zatim Jugoslaviji doživjela procvat i upliv u sve bitne segmente društva, mnogi masoni su kasnije bili kivni na poteze Ivana Meštrovića. Jer, tijekom Drugog svjetskog rata Meštrović kontaktira s Antom Pavelićem, Stepincem, odlazi kod Rimskog pape i definitivno se zauzima za ustašku stvar. Prema zapisima Životija Đorđevića, poslije rata čak i Moša Pijade analizira Meštrovića, pominjući njegovu umjetnost, i naglašava kako se ovaj nije oslanjao na tradiciju, bar ne na našu. On je bez osjećaja prema srpsko-bizantijskoj tradiciji. On za nju ima samo prezir, ali u isto vrijeme je baš zbog toga nesposoban razumijeti narodnu pjesmu, jer je ona srpsko-bizantijska. Njemu sve to izgleda suviše pravoslavno, on hoće novu religiju...on je nacionalista, ali hrvatski, on je religiozan, ali je katolik. Njegova najbolja djela su skroz gotska. Ničim, dakle, vanjskom formom ili misaonim životom ne pripada Meštrovićeva stilska umetnost našoj sredini, našem narodu... Ovako je razmišljao Moša Pijade, također mason. Životije Đorđević pasionirano analizira Meštrovićev rad i tako iznosi neke neobične detalje s njim u vezi. Nije zgoreg pomenuti da je Ivan Meštrović bio financijski vrlo spretan čovek, i da je, u najmanju ruku, spadao u dobrostojeće. Đorđević ističe kako je sve do godine kipar imao redovnu pomoć XII. Priča o Avali, kao piramidi, odnosno Ivanu Meštroviću, kao tvorcu najdojmljivijih beogradskih spomenika, možda i ne bi izgledala tako autentično da svoj pečat na nju nije stavio i prvi čovjek Kraljevine Jugoslavije, kralj Aleksandar Karađorđević. O njegovom pripadništvu masoneriji mnogo se govorilo, nagađalo i spekuliralo, ali je konačno izveštaj francuskog poslanika Leona Dekoa definitivno potvrdio kraljevo članstvo u slobodnozidarskoj organizaciji. O tom periodu obimno i precizno piše dr. Ljiljana Aleksić-Pejković u knjizi Odnosi Srbije s Francuskom i Engleskom Zahvaljujući dokumentaciji Vojnog muzeja u Beogradu, kao i predusretljivosti kustosa Marine Zeković, došli smo do fotografija koje neumitno pokazuju kralja Ujedinitelja kao nespornog masona, jer postupci uvijek govore više od reči. Fotografije je napravio danas nepoznati autor koji je pratio kralja tijekom ceremonije polaganja kamena temeljca spomeniku Neznanom junaku. Sve se dešavalo na Vidovdan, 28. lipnja godine, po očito vrlo toplom danu. Budući da je samo nekoliko mjeseci poslije toga Aleksandar ubijen u Marseillesu, ove fotografije spadaju među posljednje koje su obilježile njegov životni put. Danas ostaje pitanje da li je Meštrović samo cijenio ideju kralja Aleksandra da se na masonski način potpiše na Avali, ili je, možda, sam bio tvorac takve ideje. Sudeći po postupcima koji su usljedili, kralj je morao znati šta to, ustvari, Meštrović radi. Podsjećamo i na to da je u ondašnjoj javnosti, a pogotovo Pobjednik na Beogradskoj tvrđavi: nekoć se zvao Vjesnik pobjede. 28

29 Slova koja su pisala na spomeniku: Aleksandar kralj Jugoslavije neznanom junaku danas su sastrugana... u onoj beogradskoj, vođena vrlo žučna rasprava o tome gde bi trebao biti postavljen spomenik Neznanom junaku. Na kraju, bez obzira na mnogobrojne otpore toj ideji, upravo je kralj presjekao debatu, donjevši lično odluku da crni monument zauzme mesto na vrhu najbliže beogradske planine. Među najvećim i najžučnijim protivnicima ove Meštrovićeve i Aleksandrove ideje bio je Branislav Nušić, koji je često isticao kako je heroju nastradalom u Prvom svjetskom ratu mjesto negdje u centru grada, i predlagao je da to bude mjesto ispred Ratničkog doma, posljeratnog Doma armije, odnosno današnjeg Centralnog kluba vojske SCG. Dalje je Nušić govorio o tome kako je besmisleno da takav spomenik bude postavljen tako daleko od centra grada, čak na Avali, jer su tamo odlazili samo imućni Beograđani, s ljubavnicama, kojima je pordai diskrecije, ponajmanje važno da se šepure pred tako važnim spomenikom. Konačno, odlazak na Avalu tih predratnih godina, bio je privilegija samo dobrostojećeg sloja ljudi koji su imali svoje automobile. Doduše, ni danas nije mnogo drugačije. Eto, to je bio Nušićev argument, ali nije bilo po njegovom. Eto tipične nušićevske ironije, danas se tamo nalazi spomenik posvećen upravo njemu. XIII. Na Vidovdan godine kralj Aleksandar je došao na Avalu praćen oficirskom svitom u specijalnom automobilu. Gardisti su već bili tu. Postrojeni su čekali da počne svečana ceremonija. Posebnu dokumentarističku snagu ovim fotografijama daje trenutak početka svečanosti kada kralj Aleksandar drži srebrni čekić u ruci. A srebrni čekić spada u osnovne simboličke alatke masona. Štaviše, u skladu sa simbolima slobodnih zidara, čekić ima posebno značenje, pa čak i kada mason umre, odnosno, kako kažu njegova braća, kada ode na večni istok, za njega se kaže i kako je ostavio čekić. Kralj Aleksandar sa srebrnim čekićem u ruci počinje ceremoniju. Tako je, na specifičan način, posredno, kralj pokazao svoju masonsku pripadnost, kao i simboličnu slobodnozidarsku crtu da obilježi i sam budući spomenik. Tu postoje još neki detalji koji privlače pažnju. Na primjer, polaganju kamena temeljca prisustvovali su i pravoslavni svećenici, što još jednom skreće pažnju na masonska pravila koja govore da se slobodno zidarstvo i pobožnost ne potiru, već naprotiv. Masoni moraju biti vjerujući ljudi. Ovog puta pravoslavni običaji nisu ni u kom slučaju ometali masonski obred. XIV. To nije bilo sve. Na fotografijama su ostali zabilježeni još neki dojmljivi detalji koji su prethodili događaju. To su menzura sa uljem, posuda sa vinom, kao i srebrni čekić i kamen temeljac, koji su ceremonijalno, na bezmalo isti način, bili dio protokola kada je polagan kamen temeljac za Kapitol u Washingtonu, kao i za Kip slobode u New Yorku spomenici koji su već dobro poznati i tipični simboli svetske masonerije. Doduše, ne vidi se jasno da li je tu bila i posuda sa žitom koja je redovno simbolički prisutna u ovakvim prigodama. Sve je to dio takozvane konsekracije, poslova koji prethode prvom ritualnom radu u novootvorenim prostorijama lože. Tako se može zaključiti da ovaj ritual nepobitno dokazuje slobodnozidarski milje koji Meštrovića i kralja Aleksandra dovodi u vezu s ostvarenjem ove simbolične ideje. 29

30 Tri postizborna eseja Marko Francišković I. Proglas obavještajnoj zajednici države Hrvatske (šifrirano kodom Sedam gromova) Braćo Hrvati, znajte i upamtite da neizmjerna je Darežljivost Stvoriteljeva Prvo jedno pitanje: Znate li vi, ljudi, da mi pušimo Državu Hrvatsku? Da li vam dopire do svijesti to nesporno stanje Države koja se (samo)ukida? Da li vam to potiče misli prema tome da se svi skupa zapitamo što to konkretno znači? Kakve su posljedice? Kako je time zahvaćeno naše potomstvo, naša djeca, unuci, bližnji po svim linijama? Kakva je i osobna sudbina svakoga pojedinačno? Kakve to promjene dolaze i u Obavještajnu Zajednicu Države Hrvatske sa svim promjenama koje sa sobom donosi Novi Svjetski Poredak? Puno je tu upitnika. Gdje je Odgovor? Tko je Odgovor? Dok se govore i slušaju isprazne riječi i čine pokvarena djela, dok se govori o štetnosti pušenja ovoga ili onoga, Hrvati puše Državu. To je jedna kolektivna pušiona. Postoji kolektivno ludilo, kolektivna histerija i drugi slični fenomeni, a Hrvati su u stanju kolektivne pušione. Onaj tko voli, onaj tko ima i zrno ljubavi taj ne želi da popušimo Državu Hrvatsku. Tko to iskreno želi samo treba prestati uvlačiti vrlo jednostavna opcija koju svatko osobno kontrolira. Ne može se opravdati nekim drugim. Odredba stoga glasi: Uvlakači stoj, ostali naprijed. 8 Zborovođi. Po napjevu Tijesci. Razlika, međaš, između Obavještajca i Kriminalca je u čitanju. Odnosu prema čitanju, točnije rečeno. Oni koji čitaju ti su Obavještajci. Nečitači su Kriminalci. Samo, među tim Kriminalcima ima onih koji rade za Državu, a ima i onih koje država ne plaća nego se sami financiraju. To je ujedno i snaga ovoga Proglasa jer po svojoj naravi pisane riječi ide najprije u Beograd: piramida na krovu hotela Slavija luks. ruke Čitačima, tj. Obavještajcima koji to uistinu i jesu. Time što je to tako ostvarena je inicijativa u odnosu na Nečitače, tj, na opisane Kriminalce. Ono što je ovdje važno je da se naglasi kako je nužnost da Obavještajci odstrane Kriminalce iz Obavještajne Zajednice Države Hrvatske ona crta iza koje se ne ide i oko koje nema kompromisa. To je sve stvar spomenute inicijative za koju Obavještajci moraju imati i pamet i želudac da je operacionaliziraju i izvedu na svoje i opće dobro. Tko ima inicijativu, tko umije stvoriti iskonsku inicijativu, taj pobjeđuje bilo u ratu, bilo u šahu kao igri koja je sublimirani rat u svojoj najosnovnijoj suštini: strategiji. Strategijom se pobjeđuje u svakom slučaju, a taktikom se može bez problema ići iz poraza u poraz i na kraju pobijediti. To, uostalom, nije ništa novoga pod kapom nebeskom. U vrijeme Informatike biti ostavljen bez Informacije znači poraz u Velikoj šahovskoj partiji. I Komunistička partija bila je dio Velike šahovske partije. Po Providnosti imamo taj blagoslov da hrvatski grb kao naš nacionalni simbol jasno govori da mi šah igramo svoji na svome. Štoviše, da samo tako smijemo igrati jer inače sigurno gubimo. Hrvati po Grbu kao vlastitom izrazu svoje nadnaravnosti nose kontinuitet najduže suverenosti u razini svoje kolektivističke simbolike jer ona simbolika nas kao kolektiva u vidu crveno-bijelih kvadrata obuhvaća razdoblje od najmanje godina. Židovi su Izabrani i prvi su Narod koji je uistinu postao Nacijom. Tu su svakako prvi, no na na razini simbolike Suverenitet im je prekinut. To je stoga što je Hram kao takav židovski Suverenitet i sve dok se Hram ne obnovi na razini Simbolike nema niti Suvereniteta na koji se itko poziva kao legitimni nasljedovatelj iskonske Države Izrael. One izvorne državnosti koja je dana po Zakonu, tj. preko Mojsija kao Božjeg izabranika za ustanovljenje Suvereniteta. Hrvati nemaju taj osnov kao izvorno svoj nego ga preko Crkve primaju od Izraela kao proširenje Božjeg opravdanja na sve narode. Hrvati zato imaju svoj Grb i on je nama ono što je Židovima Hram. Tu se ujedno vidi i breme Izabranog naroda, jer to daje veću odgovornosti i zahtijeva veću pozornost tih istih izabranika. To sigurno nije lako i zato Židove treba ljubiti posebnom ljubavlju. Tko ne razumije da Ljubav predstavlja ono što sve radi dobro, taj sam sebi ugrožava život. Razmislite malo o svemu ovome. Postavljajte si svi pitanje gdje je Ljubav. Tko kuca otvoriti će mu se, tko pita odgovoriti će mu se. Psalam. Davidov. Židovima je nemoguće Simbolom zamijeniti Hram jer bi to bilo sukladno zahtjevu da se nečime čisto ljudskim zamijeni Jahve. Hram nije Hram kada se prikazuje kao apstraktni lik. On je materija. Grb nije materija, on je apstrakcija, informacija. Lagano je prenosiv kao što to informacija i jest. Zato mi Hrvati i imamo svoj Grb i po njemu kontinuitet Suvereniteta u sferi apstrakcije, informacije, imaginacije onoga jedinstveno ljudskoga u svijetu materije. Upravo zato se naš Grb želi poništiti najrazličitijim supstitutima. Naš Grb ima svoje izvorno značenje koje ima svoju izrazitu državotvornu snagu. Značenje je to, istina, predkršćansko te koje mu je dano u davno pogansko vrijeme i sadrži u sebi i poganske elemente. Značenje koje je zaboravljeno na razini svijesti, ali koje opstaje u našoj kolektivnoj podsvjesti 30

31 i koje današnjem neopoganstvu izrazito smeta iz razloga što ometa njihovu magijsku nakanu. To je jedan veličanstveni paradoks da se poganska simbolika, jedna simbolika koja ima svoju pogansko-okultnu funkciju, sada realizirala kao nešto što radi protiv neopogansko-okultne sile. Odakle osnova za ovakvu tvrdnju? Za tvrdnju da je hrvatski grb naša državotvorna snaga dana po Providnosti i da se tu ujedno pokazuje kako je podijeljeno bezbožničko kraljevstvo osuđeno na propast? Vrlo jednostavno. Hrvatski je Grb superioran svakom drugome državotvornome simbolu zato jer je ovakav kakav je. Nisam vidio ničiji nacionalno-državotvorni Simbol koji po svojoj vizualnoj snazi nadmašuje naš Grb, našu tzv. Šahovnicu. Nema takvog u cijelom svijetu i u cijeloj povijesti. Za eksperimentalno-racionalno dokazivanje ove tvrdnje dovoljno je pred malenom djecom, još neuništenima obrazovanjem, dominantnim medijima i kulturom, postaviti da biraju onaj znak koji im se najviše sviđa, simbol koji ih najviše privlači. Treba vidjeti kako djeca biraju kada se pred njih postavi da izeberu onoga koji im je po svojem izričaju privlačan od cijelog niza svjetskih Grbova/Simbola. Budimo i mi kao djeca. Izaberimo Šahovnicu, izaberimo Državu Hrvatsku. 2 Jahve, Gospode naš, divno je ime tvoje po svoj zemlji, veličanstvom nebo natkriljuješ! Problem koji dominira kod hrvatskih Nacionalista je taj da su previše u Bijesu. To u njima stvara grč u Kreaciji i onda nje praktički niti nema. Ako je i ima, onda ne prelazi puku tehničku razinu. Tu je i odgovor na postojanje potpune političke neinventivnosti, jedne zaprepašćujuće nesposobnosti političkog razmišljanja i djelovanja od strane Nacionalista. Također, kada je Bijesom sputana Kreacija tada je bitno oštećena i Kroacija. Razmislite malo o tome. Posebno je to prisutno kod nekadašnje Emigracije koja vidi da su ostali izigrani od strane onih koji su ih ili progonili ili radili za progonitelje. Izigrani su, a bili su neprestance na strani Države Hrvatske i nosili su njezin Suverenitet jer nosili su Grb. Emigracija je javno isticala naš Grb i sačuvala ideju Države kao suverene i slobodne. Čak je i doslovce ta simbolika donesena u Hrvatsku iz Emigracije i javno je istaknuta da se vidi od cijelog naroda. To je bila istinska vrijednost onog čuvenog skupa iz u dvorani Lisinski kada je Tuđmanu simbolički predan Grb, a sve je ostalo sekundarna posljedica iste te primarne vrijednosti. Hrvatski Grb je bio u progonstvu, prisilnom izgnanstvu od strane Crvenog Pentagrama i Hrvatski Grb je Emigracija vratila u Hrvatsku. Rješenje spasonosno za Državu je da se uvidi kako Bijes odlazi jedino ako se prihvati Ljubav i oprosti se svojim neprijateljima, svojim progoniteljima. Tako se jedino može zbiti mir. Ili Pomirenje, ta čuvena Tuđmanova Hrvatska pomirdba, ako to ikome bolje zvuči. I neka se nitko ne usudi tvrditi da to nije moguće. Tko tako tvrdi taj je Izdajnik. Ljubav je Život. Osjećaj koji svatko ima prema svojem životu to je osnovna iskra ljubavi od koje treba krenuti. I to je dosta za početak. 3 U ustima djece i dojenčadi hvalu si spremio protiv neprijatelja, da postidiš mrzitelja, zlotvora. Prijeđimo na glavnu poantu ovoga Proglasa. Ona je u tome da se Obavještajna Zajednica Države Hrvatske privede pameti i shvati da će u Novome Svjetskom Poretku sigurno nastradati i najveća većina njih samih. Pogotovo će nastradati još širi krug svih njihovih bližnjih onih za koje iskreno brinu. Povijest neumoljivo dokazuje da je takva praksa na djelu i da ne postoji namjera da se ta praksa promijeni. I sada se tu nameću različite opcije. Neke su dobre, neke loše i sigurno nije lako izabrati. Zato se u takvim slučajevima mora ići na sigurno i izabrati Istinu. Za Istinu znamo jasno i glasno da nas jedino ona oslobađa. Nas Istina kao i svakog čovjeka oslobađa od svega što nas želi potčiniti: i onoga naravnoga, ali i onoga nadnaravnog. 4 Gledam ti nebesa, djelo prstiju tvojih, mjesec i zvijezde što ih učvrsti - 5 pa što je čovjek da ga se spominješ, sin čovječji te ga pohodiš? Zašto će Novi Svjetski Poredak odstraniti Obavještajnu Zajednicu Države Hrvatske ovakvu kakva je sada i preuzeti neposredno upravljanje Državom? Jednostavno zato jer je Obavještajna Zajednica Države Hrvatske neproduktivna u uređenju Novoga Svjetskog Poretka ovakva kakva je sada: tako beznadno i preočigledno podijeljena unutar sebe. Jednostavno se radi o načelu Profita koje je ono koje dominira nad svim kalkulacijama novoga poretka i koje ukida sve što izračuna kao neprofitabilno. Radi se o čistoj i jasnoj Matematici. Matematici koja jedino kao takva i postoji i koja se koristi kao sredstvo kojim se određuje odstranjenje u svim ostalim sektorima društveno-ekonomskog poretka. Matematika je ono što čovjek prima jednako kao i Bog. Matematika, tj. Broj, kada ga čovjek percipira, je potpun, savršen. Jedan je jedan i ne može biti drugo do li jedan. Čovjek ne može Brojeve/Matematiku apsolutno međusobno obraditi kao što to apsolutno može Bog. Tu je i razlika, bezdan koji nas odvaja od Svevišnjeg, i tu se događa nepovezljivost između čovjeka i Boga u smislu statusa jednog naspram drugog. Razlog te nepovezanosti ili tog bezdana je Vrijeme. Čovjekova smrtnost je ta koja pokreće Vrijeme. Zato i jesu postavljeni Kerubini s plamenim mačevima da bi spriječili čovjeka da dođe jesti s Drveta Života i postane besmrtnim. Kada Vrijeme više nije problem, onda se Spomenik Ivi Andriću, Beograd. Bilo je književnika koji su imali barem jednak književni talent; ali njemu je pristup loži omogućio lansiranje prema svjetskoj slavi. 31

32 Spomenik Branislavu Nušiću, Beograd, Trg Republike. Slavni komediograf je rođen kao Alkibijad Nuša, porijeklom Cincar. Omiljeni pseudonim mu je židovski: Ben Akiba. Da je bio mason, nije pretjerano krio. Svjedoči kao i danas Miljenko Jergović: bez obzira na darovitost, do slave se ne dolazi bez judeomasonstva. može uvidjeti Univerzalna formula ona formula za kojom je tako očajnički tragao Einstein i koji je na koncu i priznao svoj potpuni poraz pred tim izazovom. Tako i stoji u Svetom pismu jer tu jasno piše da s besmrtnošću čovjek je jednak poput Stvoritelja. Zmija je mislila da time što je čovjeka navela da jede sa Stabla Spoznaje te posljedično tome i sa Stabla Života ona dolazi na vrh umjesto Boga Stvoritelja. To je po osnovi da se čovjekovim izjednačenjem s Bogom događa pretvorba jedan/jedinice/broja jedan/1 u dva/dvojke/broj dva/2 jer 1+1=2. U tome slučaju ono što je bilo dva/2 postaje jedan/1. Ovo je ujedno i najveća tajna koja se istodobno i spominje i skriva u svim okultno-ezoteričnim sustavima. Tajna koja se toliko traži i kojoj se sve podređuje u hijerarhiji okultne teokracije koja djeluje u Svijetu. Štoviše, to je tolika tajna da je nitko niti ne zna do li iluminiranog vrha koji stoji iznad svih mogućih magijsko-okultnih sustava i tajnih društava. Izjednačenje čovjeka i Boga je matematička operacija transformacije 1 kao broja u 2 kao broj, a na upražnjeno mjesto 1 kao broja dolazi po načelu neodgodive nužnosti ono što je dotada bilo 2 kao broj. Odnosno, ako je 1 = Bog i Njemu potpuno jednakim postaje čovjek, onda On više ne bi bio 1 jer su ih 2 po neoborivosti matematičke zakonitosti po kojoj = 2. Stoga, u svjetlu ove spoznaje, želja za ubijanjem svih ljudi koju Zmija ispoljava (traži) nije neracionalna. Ona samo tako izgleda onima koji ne razumiju. Onima koji ne vide, koji ne žele vidjeti, ne žele čak niti gledati očima, a kamoli razumom vidjeti. Racionalitet Zmije je u tome da kada vremenom, prije ili kasnije, sve ljude stigne smrt, kada na Zemlji pod stazom vremena više nema živoga čovjeka, onda bi se trebala zbiti spomenuta matematička transfomacija. To bi savršeno funkcioniralo i Zmija bi uistinu trijumfirala nad Bogom-Ocem da se nije dogodila jedna stvar. Dogodilo se to da je Krist kao pravi čovjek uskrsnuo i time je za vječnost onemogućio to da i zadnji čovjek na Svijetu ikada umre. Zmija je uskrsnućem neopozivo potučena u svojoj strategiji. Naprotiv, po Kristu upravo stoga što se to događa i imamo vječni život. Aleluja. 6 Ti ga učini malo manjim od Boga, slavom i sjajem njega okruni. Naši ljudi, oni s mozgom makar i od dvije Marke, će ukapirati da Novi Svjetski Poredak po svojoj naravi selekcije po profitnom interesu od svih frakcija koje djeluju u Obavještajnoj Zajednici Države Hrvatske sebi selektira samo minijaturnu količinu, a sve ostale otkazuje. Danas nema više opasnosti od likvidacija kakve su prije bile pravilo i toga se uistinu ne treba plašiti. Samo se prima otkaz i ostavlja se na tzv. Slobodnom tržištu. Tu je pristup potpuno darvinistički nema tu mjesta ni za kakvo Milosrđe. Nema niti običnog milosrđa. Opet je Profit taj koji je neumoljivo izračunao da se likvidacije ne isplate nego se živo tijelo kroz Tržište upreže do mogućeg maksimuma eksploatacije toga tijela za korist Tržišta i Profita. Ako Račun kaže da se više isplati likvidacija, onda će Profit to i tražiti, a Sustav koji djeluje pokorno poslušati i izvršiti, no to sada nije tako. Ali, ako se Račun promijeni, onda se i ovo tako brižno naslagano zdanje Novoga Svjetskog Poretka počinje urušavati i moralo bi se krenuti od početka u novo zidanje, novu konstrukciju Kule Babilonske. Zbog toga što bi trebalo krenuti opet od početka neće se mijenjati postojeća matematička kalkulacija, tj. numerološka formula okultnog zahvata. Zato što je Novi Svjetski Poredak došao bliže Kraju nego Početku (α < ω tj. ω > α), Graditelji ne žele da im se Kula sruši i pokvari im toliki trud i tolika očekivanja koja imaju. Graditelji vjeruju u ono što im je Zmija pod imenom Velikog arhitekta univezuma rekla i što im i dalje govori u najvećem povjerenju te to svim svojim srcem očekuju kao vlastito spasenje. Misle da im Zmija uistinu namjerava prepustiti Vrh ona to ne može, čak kada bi nekim čudom i htjela. Opet je na djelu nepromjenjiva Matematika i to je bezgranično naivno očekivanje od Graditelja: 1 = 1 i tu nema mjesta da zbrajanje još jedne jedinice, a da se ne promijeni rezultat. Nema tu mjesta za 2, nema mjesta za dvoje na Vrhu. Zmija je Laž. Čovjek je prevaren od Zmije. Matematika to dokazuje. 7 Vlast mu dade nad djelima ruku svojih, njemu pod noge sve podloži: 8 ovce i svakolika goveda, i zvijeri poljske k tome, 9 ptice nebeske i ribe morske, i što god prolazi stazama morskim. Zbog neoborive snage Argumenta pozivam sve, a ovim Proglasom jasno pozivam posebice Obavještajnu Zajednicu Države Hrvatske kao specifičan i važan segment Društva iz koje god frakcije bili. Pozivam i apeliram da se Država Hrvatska regrupira. I to bez odgađanja. Država Hrvatska je razbijena vojska, vojska bez Vrhovnika, bez Generala, a na koncu i vojska bez vojnika. Pravila ratovanja nalažu da se razbijena vojska pregrupira i da se pregrupira na taj način da se ostvari zadatak koji pred vojskom stoji. Izvršenje zadatka je prva stvar svake vojske. Zadatak je jasan: Obraniti Državu i Narod, osigurati opstanak Države kako bi opstala Nacija. Opstanak institucije da bi opstala biologija. Očuvanje apstrakcije (ideja države) da bi se očuvala materija (stvarnost tijela kao takvog). Pregrupiranje Države Hrvatske izvršava se tako da otpada rad po starom. Ovako kako se do sada radilo više se ne može. To, uostalom, niti nema smisla. Time se vojnike šalje u besmislenu smrt neprijatelj te najprije razbije zato što si mu krivo pristupio, a ti mu onda opet pristupaš istom metodom. Onda je i posljedica ista drugačija ne može biti. Pregrupacija Države Hrvatske znači da se traži djelatnost koja je u funkciji Opstanka Hrvatske i Hrvata. Kao i kod svake razumske djelatnosti traži se razumom osmišljen projekt Opstanka. Sve ostalo nije planiranje koje traži ozbiljna ratna operacija nego najobičnije improviziranje koje nema veze s 32

33 umijećem ratovanja. Vojne operacije zahtijevaju planiranje i pripremu jer su to složeni procesi te ako nema istih, onda nema niti pobjede u vidu ostvarenja zadanih ciljeva vojnih operacija. Državu ne mogu voditi improvizatori jednako kako i vojsku ne može voditi diletant. Radi se o previše ozbiljnim stvarima i u pitanju su ljudski životi. U pitanju je život cijelog jednog naroda, a to je više od čovjeka. 10 Jahve, Gospode naš, divno je ime tvoje po svoj zemlji! Braćo Hrvati, zaključimo cijelu stvar. Dovršimo priču. Državljani Države Hrvatske koji ste na bilo koji način dio Obavještajne Zajednice Države Hrvatske prihvatite Istinu. Istina je i to da se u Svijetu razvija Zlo. I to veliko Zlo, Zlo koje nema namjeru stati nego se samo i dalje razvijati. Na sve se strane zvecka oružjem, izriču se opasne prijetnje i izuzetno zabrinjavajuće najave djelovanja. Ne treba tu ići u ikakvu složenu teologiju ili filozofiju. Dovoljno je ostati na razini materije i uzeti banalni primjer nafte i uzročno posljedičnih efekata koji se uz naftu vežu. Kao i cijeli svijet, tako je i Država Hrvatska dovedena u stanje naftne ovisnosti. Novi krug proširenja globalnog rata (tzv. rata protiv terorizma ) dovodi do neminovnog razvitka globalne ekonomske depresije prema kojoj će ona od godine izgledati kao nešto potpuno benigno. Najprije i najgore posljedice zahvaćaju one koji su već sada slabi i izloženi nemilosti tzv. Tržišta. Promet zastaje, produkcija kolabrira, ljudi ostaju bez zaposlenja na masovnoj razini, gube mogućnost za najelementarniju egzistenciju. Posebno se ovo sve odnosi na društva koja su upropastila svoj seljački stalež, a Hrvatska je dovedena do toga da 75% svojih potreba za hranom zadovoljava uvozom kroz uzimanje stranih zajmova. To je zločin sam po sebi, ali u uvjetima globalne ekonomske depresije višestruko je multipliciran i predstavlja zločin genocida nad vlastitim narodom od strane domaćih klika. Istina, zalihe će nekima potrajati duže, nekima, naravno, kraće, ali apolutna većina niti sada nema nikakve zalihe spomena vrijedne nego se nalaze u većem ili manjem minusu. Umjesto da imaju makar ikakve zalihe, postoji stanje imanja negativnih zaliha zbog masovne prezaduženosti hrvatskog čovjeka. Sve u svemu, trend je jasan i sve upućuje na neminovnost rađanja borbe za puku tjelesnu egzistenciju na dnevnoj razini. To znači potpuni rasap i ulazak u stanje bratoubilačkog društva, što je pojam gori i od pojma društva zahvaćenog građanskim ratom. Ovdje je razina Kajinovog postupka prema Abelu dovedna skoro do svoje izvorne krajnosti, odnosno do Potpis arhitekta Korunovića na ogradi terase beogradske kuće u kojoj je živio. Vide se pentagrami. svojeg početka. Sami sebe, po sili prijeke nužnosti, istrebljujemo dok istodobno imamo okruženje koje je praktički sa svih strana neprijateljski raspoloženo već sada, u uvjetima relativnog zatišja, a kamoli kada dođe do opće krize. Susjedi na zapadu i istoku pokazuju pretenzije na teritorij i ljude. Žele pokoriti iste te su sami sebe uvjerili da na to imaju moralno pravo, a tu onda više nema popuštanja nego se samo čeka prva prilika da se to njihovo moralno pravo konzumira. Prijetnje jasno odjekuju i ne može ih se ignorirati, a te prijetnje imaju veći ili manji službeni blagoslov unutar teritorija iz kojih dolaze. Samo se čeka pravi moment, pa da se krene u realizaciju istih, a ispoljenje potpune slabosti, nemoć da se obrani najbolja je pozivnica za sve koji se možda i dvoume da li napasti ili ne. Da se ne govori i dalje ne usloženjuje o tome kako je u biti rat za naftu u svojoj završnoj fazi i da čak i prije nego će biti do kraja okončan započinje rat za vodu kao prirodni resurs koji je daleko vredniji od nafte i oko kojeg se može voditi samo još bešćutniji rat do potpunog istrebljenja ili porobljavanja jednih od strane drugih. A znamo tko je onaj tko vodi politiku svjetske hegemonije i izgradnje svjetskog imperija. Pa zar samo ovo nije dosta razumnim ljudima da se promijeni postojeća strategija? Kome može trebati više od ovoga? Otrijezni se narode, progledajte ljudi. Bože, molim te za čudo i da se Država Hrvatska spasi, da Narod Hrvatski opstane. Pomozi nam Blažena Djevice Marijo, naša Nebeska Kraljice. Moli za nas Sv. Josipe, zaštitniče Hrvatske. Moli za nas Sv. Ilija, zaštitniče Bosne i Hercegovine. Amen. II. Hrvatska farizejska konferencija Istina je i preduvjet i prioritet slobodnog čovjeka, i stoga onaj koji se smatra kršćaninom ne može a da ne svjedoči istinu onakvom kakvom je vidi. To ne znači da je to sigurna i apsolutna istina, nego samo da je ono što čovjek spoznaje kao istinu na određeni način utemeljeno i ima svoju ljudsku argumentaciju, a sa svojom ljudskom argumentacijom svakako i ljudsku nesavršenost. Ipak, ta spoznaja o našoj nesavršenosti ne može biti opravdanje za našu šutnju onda kada po bilo kojoj osnovi smatramo da bi trebalo progovoriti, da treba navjestiti makar i tu našu, nesavršenu, istinu. Kamenje će progovoriti kada dođe vrijeme za to, ali do tada čovjek kojemu je razum po kojemu se uopće osjeća čovjekom naložio da govori ima obvezu izreći spoznato ma koliko to bilo teško. Možda upravo i jest poanta u tome da se ono teško pogotovo treba izreći, jer time što je teško istodobno ukazuje na određenu vrijednost koju u sebi ima. Istina koju je lako izreći je nezamjetljiva rutina, a istina koja je teška je nešto što ima jednu višu vrijednost, ali je istodobno i pravo mjerilo nečije istinoljubivosti. Ovdje, u daljnjem tekstu koji slijedi, ono što se zbilo u hrvatskom društveno-političkom životu nametnulo je obavezu da se progovori o uočenim zastranjenjima prisutnima u Crkvi u Hrvata. Točnije, prisutnima prvenstveno u hijerarhijskom vrhu Crkve znanom pod nazivom Hrvatska biskupska konferencija (HBK) upravo ondje gdje je bi trebalo biti najmanje propusta zbog odgovornosti koja proizlazi iz same pozicije vrhovnih pastira jednog naroda. Ovdje valja posebno naglasiti da se prozivanje i pozivanje na odgovornost biskupa HBK odnose samo na pitanja koja proizlaze iz politike, čisto svjetovne ili sekularne sfere djelatnosti i svakog drugog sukladnog interesa. Naročito se sve odnosi na pitanje državništva viđenje uređenja i vođenja Države Hrvatske u vezi kojeg je prisutna ravnopravnost među svim pripadnicima Crkve bez obzira bili oni zaređeni ili ne. To je kao da se po pitanju grad- 33

34 nje kuće vodi rasprava o tome kakvu kuću treba izgraditi i kako tu istu kuću izgraditi: da li od slame, drva, cigle, betona ili na bilo koji drugi način. Može od strane HBK doći preporuka da se kuće rade od slame i to čak može biti i dobra preporuka, ali posve je legitimno od strane nekog vjernika koji smatra da dovoljno dobro poznaje problematiku da tu preporuku razložno opovrgne ukoliko uviđa da je ta preporuka loša ili čak da njezina provedba može dovesti do opasnih posljedica prema drugim ljudima. To je obaveza koju čovjek ima naspram svojih bližnjih, tj. naspram tzv. šire društvene zajednice, ako se izražavamo modernim politološkim riječnikom. Čovjek sa savješću ne bi mogao mirno spavati ukoliko bi iz vlastitog konformizma prešutio ono što vidi lošim i potencijalno opasnim za druge ljude. Čovjek sa savješću i osjećajem odgovornosti ne bi prešutio tako nešto makar to značilo i da se kao vjernik i nezaređeni pripadnik Crkve mora staviti u poziciju da direktno oponira biskupu ili čak biskupima u cjelini. To je jednostavno tako i ne može biti drugačije od te jasnoće vlastite dužnosti koju osjećamo kroz savjest. Ni pod kojim slučajem i niti u primisli ne može ovdje biti ikakvog spora oko pitanja legitimnosti HBK, biskupa ili bilo kojeg drugog zaređenog crkvenog pripadnika ili osporavanja crkvenog nauka, crkvene dogmatike i same njene strukture. Ovdje se radi samo o tome da je po pitanjima državništva Države Hrvatske prisutna takva djelatnost iz redova HBK da se mora na neispravnosti istih ukazati kako bi se zaštitilo opće dobro u vidu opstanka Države Hrvatske i Hrvata. Naravno, to je samo jedno mišljenje koje može, ali i ne mora, biti ispravno svatko neka sam prosudi o svemu na temelju izloženog. Samo je oko jedne stvari potrebno usuglasiti mišljenje da bi se moglo prihvatiti argumentaciju, a to je da se htijenje za opstankom Hrvatske kao države i Hrvata kao naroda ne smatra spornim. Htijenje za opstankom Hrvatske i Hrvata Odilon Redon: Kalvarija, pastel. Predizborna poruka biskupa HBK Na izbore iziđite i za domovinu molite! Dragi vjernici, Obraćamo vam se u povodu predstojećih parlamentarnih izbora u Republici Hrvatskoj koji će se održati u nedjelju 25. studenoga godine. Toga dana Crkva slavi svetkovinu Krista Kralja svega stvorenoga. Svečano predslovlje te nedjelje podsjeća vjernike da su pozvani biti suradnici njegova kraljevstva istine i života, svetosti i milosti, pravde, ljubavi i mira. To su vrednote općeg dobra za koje se istinski vjernici zdušno zauzimaju. A doprinos općem dobru ostvaruje se i izlaskom na izbore čime se očituje i ljubav prema Domovini. To je i razlog zašto vas pozivamo da se pripremite i pristupite izborima s moralnom sviješću i odgovornošću kako biste i na taj način učinkovito pridonijeli daljnjem razvoju domovine Hrvatske. 1. Časno je sudjelovati u političkom životu. Politika skrbi za opće dobro pa je časna i prijeko potrebna u služenju zajednici. Stoga želimo ohrabriti sve koji imaju sposobnosti i dara, posebice mlade, da se odvažno posvete političkom životu, svjesni kako je to jedan od dragocjenih načina služenja svome narodu. Potičemo i političke stranke da im dadnu priliku i uključe ih u svoje redove. U demokraciji Crkva prepoznaje mogućnost širokog sudjelovanja građana u donošenju političkih odluka, ukoliko demokracija jamči mogućnost birati i nadzirati one koji su izabrani. Prava demokracija sastoji se u prihvaćanju vrednota među kojima su dostojanstvo osobe, poštivanje ljudskih prava te opće dobro kao cilj i kriterij za uređenje zdravoga političkog života. 2. Zašto glasovati i koga birati? U ovo predizborno vrijeme spontano se javlja pitanje: Zašto glasovati i koga birati? Kad dođe dan izbora, netko se može naći pred dvojbom: izići ili ostati kod kuće. Mnogi birači, međutim, ne koriste svoje građansko pravo. Na taj način prepuštaju drugima da u Hrvatskom saboru u njihovo ime odlučuju o njima, o njihovoj djeci, obiteljima i cijeloj državi. Predstojeći izbori tim su važniji što se, nakon postignuća vidljivoga gospodarskog i drugog napretka, što priznaje i međunarodna zajednica, nalazimo na povijesnoj prekretnici ulaska u europske integracije i oblikovanja pravnog ustroja koji će dugoročno odrediti društveni razvoj i vrijednosno ozračje naše zemlje. Hrvatski sabor kao najvažnija zakonodavna ustanova zemlje, drevna institucija koja je stoljećima čuvala pravni kontinuitet hrvatske države i izražavala suverenitet naroda, treba i dalje biti mjesto u koje ćemo birati sposobne, moralne, stručne i časne osobe. No, izići na izbore i birati nije samo pravo, nego i moralna obveza i dužnost. Katekizam Katoličke Crkve izričito naglašava da vjernici trebaju aktivno sudjelovati u javnom životu, te hvali one države u kojima većina građana sudjeluje u vođenju javnih poslova. Uz pitanje o potrebi glasovanja, važno je pitanje komu od stranaka i kandidata dati svoje povjerenje. Potrebno je stoga što bolje poznavati kandidate i program stranaka. 3. Kriterij za prosudbu stranaka i kandidata. Briga za opće dobro, a posebice opredijeljenost za život, solidarnost sa siromasima i obespravljenima, temeljni je kriterij po kojem vjernici trebaju prosuđivati svoga kandidata. Vjernik će u prigodi izbora birati kandidata i stranku koji brane i štite ljudski život, od začeća do 34

35 naravne smrti, promiču dostojanstvo braka i obitelji i pravo roditelja na cjelovit odgoj svoje djece. On će birati one koji podupiru demografsku obnovu zemlje, zalažu se za slobodni izbor vjerskog odgoja i vjeronauka u školi, promiču pravo na zaposlenost, na rad, na primjeren dom (stan), na dječji dodatak, na neradnu nedjelju, kao i porezni sustav u korist obitelji, kulture i općega dobra. Vjernik također očekuje da se njegov kandidat zalaže za socijalnu pravdu, za pravo na informaciju u službi cjelovite istine o čovjeku, da se suprotstavlja drogi, ovisnosti, korupciji, pornografiji i prostituciji. Vjernik će dati svoj glas onom kandidatu koji se zalaže za mir, za cjelovitu istinu o hrvatskoj prošlosti, Domovinskom ratu i braniteljima te za poštivanje Božje prirode. 4. Na izbore iziđite i za Domovinu molite! Poštovani i dragi vjernici! Sve vas pozivamo da iziđete na izbore te tako iskoristite svoje građansko pravo i odgovorno ispunite kršćansku dužnost. U svojoj kršćanski odgojenoj savjesti dobro prosudite kojim osobama i kakvim programima ćete dati svoj glas. I ovom prigodom podsjećamo svećenike neka paze da se crkvene prostore ne upotrebljava za stranačku promidžbu (a biskupi mogu za promociju svoje politike eu-nato integracija i sl...). Pozivamo sve na molitvu da ovogodišnji parlamentarni izbori učvrste slogu i pospješe istinski napredak naše Domovine, koju preporučujemo zagovoru one koju vjekovima nazivamo Kraljicom i Odvjetnicom Hrvatske Vaši biskupi mora se smatrati nečim nepobitno vrijednim. Ako je to upitno i ako se zastupa mišljenje da nije nužno dati najbolje od sebe za opstanak Hrvatske i Hrvata, da to nije nešto što u problematici državništva predstavlja vrijednost ispred koje je samo Isus Krist, onda uistinu nema smisla upuštati se u ikakve daljnje rasprave. Ako netko vidi nestanak Hrvatske i Hrvata kao nešto dobro ili makar kao nešto što nije loše u smislu da se radi o jednom prirodnom povijesnom procesu koji je benigan i čak u njemu dominiraju pozitivne stvari (kojih sigurno ima ali su definitivno minorne) pa tako nema potrebe da se isti djelatno suzbija, da se protiv tog i takvog procesa aktivno radi, onda već na samome početku postaje jasno da sve što dalje slijedi kao obrana pozicije nužnosti opstanka Hrvatske i Hrvata ne može biti uvjerljivo. Hrvatska uvijek mora biti veća vrijednost od npr. Europe (misli se na EU kao državu) kada govorimo o državništvu jednako kako su svakome roditelju njegova djeca prioritetnija nad ostalom. To je neopoziva roditeljska obaveza po kojoj moraju svoju djecu paziti najbolje što mogu, a ostali roditelji jednako tako svoju, te tek potom dolazi na red za skrb neki širi socijalni krug izvan neposrednog roditeljskog dosega. Nije odgovoran roditelj koji svoju djecu zanemaruje za račun bilo koje druge djece jer njemu su njegova djeca povjerena direktno od Stvoritelja i o tome daru treba se prikladno i skrbiti. Potpuno je jednaka stvar kada se s pozicije hrvatskog državništva postavi Hrvatska u odnosu na neku drugu državu ili naciju, a posebno u odnosu na nekakvu artificijelnu nad-državu kakva je ova famozna Europska Unija. Hrvatska je prioritetna po svakoj potrebi koju ima u odnosu na sve ostalo, pa tako i prema EU. Mora biti prihvaćen standard po kojemu je onome tko se dotiče državništva Hrvatska uvijek ispred ostalih državnih struktura i iz tog standarda se jedino može ići u nekakvo dalje razmatranje pitanja povezanih s državništvom kao ljudskim radom koji kao i svaki rad treba posvetiti. Stoga, ukoliko se prihvati da je temeljno polazište o smi- slu državništva u tome da Hrvatska i Hrvati opstanu, onda je ispunjen uvjet da se uđe u polemiku oko toga kako to izvesti kao konkretan državnički zadatak. Odnosno, tu se radi o već spomenutom ravnopravnom polju zaređenih i nezaređenih pripadnika Crkve gdje u smislu vrijednosti argumentacije nije bitno tko i s kojeg položaja govori, nego se gleda samo ono što se govori. Barem bi tako trebalo biti. *** Dotaknimo se odmah same osnove kritike rada HBK, na ono što je bila zadnja kap koja je ispunila mjeru, ali i koja je ujedno i konkretan dokaz oko koje se može eksplicitno navesti što to HBK propovijeda, a što u tome ne vrijedi i nosi u sebi opasne (pogubne jer da ne vidim pogubnost ne bi niti pisao!) posljedice za Državu Hrvatsku. Riječ je o Predizbornoj poruci biskupa HBK koja je prihvaćena 18. listopada za plenarna zasjedanja HBK u Gospiću. Tu, u toj poruci HBK, nalazi se sublimiran cijeli niz teških zastranjenja po pitanju hrvatskoga državništva, latentno prisutnih već jedno duže vrijeme, te se nekritičkim sljeđenjem te poruke od strane vjernika ide u pravcu nestanka Države Hrvatske. No, posebno je ova poruka HBK značajna zbog toga što uz nju idu potpisi svih biskupa pa tako pokazuje da svi jedinstveno stoje iza njezinog sadržaja. Nije se našao nitko među biskupima da oponira sadržaju poruke i da se dosljedno zauzme za stavove koji bi bili na korist opstanka Hrvatske.* Nije se našao nitko da uvidi pogubnost takvog sadržaja, a ako je eventualno i primjećeno nešto što se takvim makar i naslućuje to nije moguće znati jer je sadržaj od strane svih potpisan te također nikakva djela nisu slijedila da taj sramotni sadržaj isprave. Očito, ili je kod biskupa HBK prisutno potpuno neznanje i neupućenost o državništvu kada se radi o Državi Hrvatskoj, ili je prisutno ono nešto što je puno gore od toga: sitno kalkulantstvo i sramotno trgovanje s istinom, s pravdom, na koncu i sa životima. Teške riječi. Znam da su to teške riječi, ali ne ide drugačije nego teško. Zašto? Zato što ne prihvaćam neupućenost i neznanje unutar HBK. Ne prihvaćam da nema nikoga, a da nije upoznat makar i s najosnovnijim zbivanjima na društvenopolitičkoj sceni unutar novoformirane Države Hrvatske kao i s vanjskopolitičkim kontekstom koji se Hrvatske dotiče, ali * Ukoliko treba dati uzor nema boljega od nadbiskupa Frane Franića koji je upravo u sukladnim situacijama u smislu razilaženja sa ostalim biskupima i kardinalima te od strane istih već iznesenih i potvđenih teških optužbi protiv njega bio do kraja principijelan i borio se za ono što je vidio ispravnim do kraja i bez uzmicanja. Nije bio čovjek kompromisa oko istine i pravde. Nije ga nadbiskupska pozicija nimalo vezala već je bio oslobođen svake navezanosti na poziciju moći te mu nije bilo teško pet puta ići kod četvorice papa (Piju XII., Ivanu XXIII., Pavlu VI. i dva puta Ivanu-Pavlu II.) i ponuditi im svoju ostavku. I svaki put je dobivao od papa odbijenicu te je time na najbolji način potvrdio ne samo svoju principijelnost nego i pokazao duboki smisao i duboku tajnu Papinskog Primata u Božjem Planu. Nadbiskup Franić nas je napustio nakon godina vrijednog i hrabrog djelovanja koje su preočigledno minorizirane od strane hijerarhije, ali duboko vjerujem da je s njegovim preseljenjem na Nebo nastupila i nova dimenzija njegovog poslanja. Nadbiskup Franić sada s nebesa nastavlja tamo gdje je stao u zemaljskom životu, a to što je prije na osnovi zavjeta poslušnosti bilo moguće prigušiti, više neće biti moguće. Gdje je danas da je netko makar i sjena nadbiskupu Franiću? Ništa od toga nije se našlo u HBK, ali ima to i svoju dobru stranu jer konačno razbija iluzije o nekakvoj suštinskoj razlici dviju frakcija unutar HBK i koja je u svjetovnim medijima prilično eksploatirana u smislu da postoje nekakvi lijevi i proeuropski biskupi te navodni desničari i ognjištari. Sada se pokazalo na ovim izborima i kroz ovu Predizbornu poruku da je situacija sukladna hrvatskoj političkoj sceni gdje je podjela na lijeve i desne također jedna potpuna podvala jer suštinske razlike među raznim klanovima nema ni u ideološkom ni u svjetonazornom smislu. Jedina podjela koja postoji i što razlikuje jedne od drugih je to tko je na većoj poziciji moći, tko je trenutno na vlasti, a tko u tzv. opoziciji te se sve svodi samo na borbu oko toga da se osvoji vlast, a ne da se služi Boga i Narod. Smatram da ta sukladnost negativne monolitnosti HBK i strateške istovjetnosti dominirajućih političkih struktura nije slučajnost nego uzročno-posljedična povezanost duhovne mlakosti i svjetovne pokvarenosti. Bože, pomozi nam. 35

36 i s općim svjetskim događajima. Neupućenost i neznanje kakvo se ispoljava u Predizbornoj poruci se jednostavno ne mogu prihvatiti i neka bilo tko dokaže suprotno ako je u stanju. Otprilike slično kako se od ljudi traži dokazivanje nevinosti na jednome sudu za koji je također svojedobno iz samoga vrha Crkve u Hrvata došla jedna skandalozna preporuka i podrška suradnji s nadnacionalnim sudom. Da sve bude još sramotnije, kada je taj isti sud u slučaju zločina na Ovčari donio odluke koje su iznenadile samo političke Dudeke, onda se isti glas koji je one koji su bili aktivni oponenti pokornosti prema tome sudu nazvao politikantima našao pozvanim da kao odgovornu prozove i hrvatsku državnu politiku. Istu tu politiku kojoj je osobno dao neospornu podršku u trenucima kada je toj hrvatskoj državnoj politici bilo teško u provedbi protunacionalnih i protudržavnih poteza, a koje je narod usprkos sve propagande ipak intuitivno osjećao nepravednima i sramotnima. Interesantno je kako se nije najprije sebe i svoje politike sjetio kao odgovornih, a što bi jedino bilo pravo po kršćanskim načelima, nego se vrlo prigodno prstom uperilo prema, realno govoreći, drugoj i trećoj ligi odgovornosti. Nema bijega od odgovornosti, draga moja ljubljena braćo, ali to ne znači da nema oprosta i ljubavi. To nikako, ali stvari se moraju razjasniti iz razloga ostvarenja viših interesa općeg dobra kroz opstanak Države Hrvatske, pa stoga i ova kritika, koliko god bila oštra, ima svoje opravdanje. Svakako da bi se puno opravdanje ostvarilo najbolje kroz afirmativni prihvat ove kritike, ali kako će to uistinu biti samo će vrijeme pokazati. Također, bio bi red da se naglasi kako Predizborna poruka biskupa HBK u sebi sadrži i pozitivne elemente oko kojih nema nikakva spora. Tako je svakako najpozitivniji poziv na molitvu za Domovinu. Sigurno je da molitve za Domovinu treba, kao što molitve treba i za svaki aspekt ljudskog života, pa tako ne mogu a da ne podržim ovaj sadržaj poruke. No, da bih ipak bio dosljedan sa samim sobom ne mogu a da ne napomenem kako sam nakon čitanja cjelokupne poruke HBK trenutno pomislio kako nam molitva za Domovinu ponajviše treba jer imamo biskupe takve kakve imamo takve da se potpisuju pod nečim što je nacionalna katastrofa u teoriji i praksi jednako. Dobro je i naglašavanje potrebe ljubavi za Domovinu, moralnom sviješću i odgovornošću kako bi se pridonjelo razvoju domovine Hrvatske. Sve je to dobro, nema spora. Jednako tako visokovrijedan je i poziv na to da vjernici budu suradnici Kristovog kraljevstva istine i života, svetosti Odilon Redon: Bijeg u Egipat, pastel. i milosti, pravde, ljubavi i mira. Što na to reći nego Amen? Samo, vidjeti ćemo kako se to u daljnjem dijelu poruke sudara sa u Predizbornoj poruci izrečenim i u biti samo još dodatno naglašava prisutna politička zastranjenja u Predizbornoj poruci biskupa HBK. Krenimo redom onako kako je inkriminirajuća poruka HBK napisana: Točka 1: Časno je sudjelovati u političkom životu. Uopće ne ulazeći u samo pitanje demokracije kao takve i da li je ona u politici/državništvu postala sveta krava koju se ne smije dirati, ono što ovdje upada u oči je to da u Hrvatskoj, ovakva kakva je sada, demokracija sigurno ne jamči biranje i nadzor onih koji su izabrani. Ne treba tu puno mudrovati dovoljan dokaz je praksa u kojoj nema apsolutno nikakvog vida odgovornosti onih najodgovornijih koji su dokazivo i općepoznato učinili teška zlodjela nad hrvatskim narodom. Počevši od rata i ratnih zločina, najbezobzirnijeg ratnog profiterstva hrvatskih političko-gospodarskih klika, pa sve do nacionalne pljačke poznate pod sintagmom pretvorba i privatizacija. O kakvom mi tu nadzoru izabranih političkih struktura možemo govoriti kada su te iste političke strukture one koje bi trebale same položiti račune? Osim zdravorazumskog predviđanja i praksa je potvrdila da političke strukture koje su zločin nad narodom provele u djelo neće same sebe osuditi i strpati iza brave kako bi bilo primjereno kao jedan minimum minimuma za sve ono što su učinili i što i dalje rade i što ne misle prestati raditi. Što onda tu uopće znači izreći poticaj političkim strankama da u svoje redove prime one koji imaju sposobnosti i dara, posebice mlade nije mi jasno? Kakvog ima smisla apel prema strankama koje su djelima dokazale sebe kao one političke strukture koje su u funkciji protuhrvatskog djelovanja i koje ne mogu a da ne vrše upravo negativnu kadrovsku selekciju ukoliko žele sačuvati stečene pozicije i imovinu? Njima nije u interesu da se pojave ljudi s moralnom snagom i neopterećenošću bilo kakvom kompromitirajućom prošlošću te zato i ne može kroz njih i iz njih ništa vrijednoga proizaći. To je kao da se apelira na čopor vukova da u svoje redove prime janjad koja bi onda u nekoj budućnosti svojim janjećim karakterom trebala promijeniti postupanje vučjeg čopora te od njih napraviti biljojede. Ako vučji čopor u svoje redove i primi janje, ukoliko se to janje nekim čudom ne transformira u vuka, janje će biti sa slašću i bez ikakvih moralnih ograda rastrgano i pojedeno. Znači, oni koji budu primljeni od strane političkih stranaka ili će morati postati poput te skupine koja ih prima ili će biti na bilo koji način eliminirani. Uostalom, pa barem bi vi biskupi trebali znati da nitko ne ulijeva novo vino stare mješine jer propadnu i vino i mješine. Nego novo vino u nove mješine! To je pravi put za promjene ako su promjene potrebne. Ako ne, onda ništa. Ne znam što je to prava demokracija za HBK, ali znam da, što god to bilo, vrednote kao dostojanstvo osobe, poštivanje ljudskih prava te opće dobro kao cilj i kriterij za uređenje zdravoga političkog života ne da nisu realizirane nego su antirealizirane. O kojem se dostojanstvu osobe radi kada su ljudi masovno prevareni i opljačkani za njihovu imovinu i istovremeno im se govore floskule o funkcioniranju pravne države ili radu institucija i sl.? Ista je klika na pozicijama moći i odlučivanja u svim granama tzv. trojedne vlasti pozicionirala svoje ljude koji rade kontinuirani zločin nad Hrvatskom i Hrvatima. Ili je možda dostojanstvo osobe u tome da se pod državnom zaštitom i vrednotom koja je stoga na djelu po zakonu koji se provodi, nerođena osoba posve legitimno likvidira u majčinoj utrobi? Sve se to, i daleko više toga još, odnosi i na priče o ljudskim pravima i potrebi za uređenjem zdravog političkog života. Kakav zdravi politički život u uslovima monopolizacije jedne kriminalno-zločinačke opcije? Ka- 36

37 kav zdravi politički život tamo gdje se nametnuo zakon grabeži i pohlepe, tamo gdje je novac i moć koji on daje temeljni orijentir za pravovaljanost, tamo gdje je laž i izdaja vrlina te uopće gdje ništa nije u skladu s pravednosti? Nema zdravlja gdje nema istine i života, svetosti i milosti, pravde, ljubavi i mira. Nema! Ipak, treba reći sam sadržaj ovoga pasosa ne bi izazvao nikakvu reakciju jer ne predstavlja nešto radikalno novo i vrijedno previše ostvrta, ali u kontekstu nadolazećih dijelova cjelovite Predizborne poruke biskupa HBK ipak zaslužuje ovakav tretman. Samo zbog potrebe sažetosti teksta nije se dalje išlo u detalje, a moglo se itekako postavljati pitanja i tražiti odgovore. Točka 2: Zašto glasovati i koga birati? Ovdje se nalazi ono najgore što se moglo zamisliti da može doći iz redova HBK kada se obraćaju hrvatskoj političkoj javnosti povodom nadolazećih izbora. Ovdje je prisutno jedno neshvatljivo opredjeljenje i izjašnjavanje koje snažno priziva u asocijaciju razdoblje djelovanja nadbiskupa Strossmayera i njegovog djelovanja u smjeru južnoslavenskih integracija te neshvatljivog i poviješću dokazano krivog neprihvaćanja Starčevićeve državotvorne doktrine. Stoljeće je to koje nas je kao narod obilježilo upravo po tome što smo trpjeli krvave i tragične posljedice jedne takve politike, a čije posljedice trpimo i dan danas u vidu državotvorne neizgrađenosti i dominirajućeg nepoznavanja problematike državništva u narodu, a posebice među nacionalnom inteligencijom koja je dobrim dijelom i dalje zaražena virusom sluganstva i stalnog traženja nekog stranog gospodara. Pomanjkanje samosvijesti te uopće razumske spoznaje o tome kako je jedino suverena država, nezavisna država, slobodna država ono što predstavlja hrvatski nacionalni imperativ od kojeg nema odstupanja i za ostvarenje kojega se jedinstveno angažiraju sve nacionalne snage. Povijest je potvrdila Starčevića i demantirala Strossmayera, pa apeliram da iz toga izvučete pouku oko toga kakva treba biti nacionalna strategija kada se već bavite tim pitanjem i izlazite u javnost sa svojim političkim stavovima i svjetonazorima u vezi s državništvom. Dragi moji biskupi, pa zar vam nije jasno da bogatstvo ne stvara slobodu, već da sloboda daje bogatstvo? Jedino slobodna Hrvatska može biti mjesto nacionalnog blagostanja ili barem iskrenog i pravičnog htijenja za blagostanjem i pravdom, a svaki oblik neslobode, svaki oblik odricanja državne nezavisnosti i državnog suvereniteta ukida tu mogućnost u korijenu.* Dragi moji biskupi, pa kako možete govoriti o postignuću vidljivoga gospodarskog i drugog napretka? Pitam se * Mala škola državništva za biskupe HBK: Dubrovnik je i model i dokaz I MO- DEL I DOKAZ državništva za Hrvate. Dubrovnik dokazuje postojanje državničkog genija u Hrvata što nije mala stvar i malo se naroda može time podičiti. Dubrovnik dokazuje da Hrvati znaju i mogu sebi organizirati državu i to ne bilo kakvu nego iznimnu i dobru u ljudskim mogućnostima i mjerilima, naravno. Dubrovnik dokazuje da nije bitna teritorijalna veličina i brojnost nego je bitna ideja, bitna je misao i s njom povezan duh to je ono što vrijedi više od svega. Dubrovnik dokazuje kako vlastitim snagama i vjerom u Gospodina dolaze i prigodni darovi u vidu materijalnog bogatstva, a ako treba nebesa će poslati sveca (Sv. Vlaho) da probudi zaspalu stražu na zidinama tako da se država obrani od agresije jakog i prepredenog neprijatelja. Dubrovnik dokazuje da neki Hrvati ipak znaju da je suverenitet istodobno i sloboda pa se ne može ni jednoga od njih odreći misleći da će drugoga sačuvati. Hrvati po tome što makar i samo jedan od njih to zna, ipak kao kolektiv znaju biti prvi ispod Stvoritelja jer to znači da kroz suverenu Državu kao narod konzumiramo neotuđivo pravo na svoju slobodu, a u odnosima prema drugima (i narodima i svakome drugome) ravnopravni smo pod Zakonom koji jedini priznajemo: onim Božjim. Nikakav ljudski zakon ne može biti iznad naroda, samo je Bog iznad sa svojim Zakonom. Imati Državu znači imati od ičega ljudskog neometan odnos sa Slobodom. I više od toga, postojanje različitosti jezika i sukladno postojanje različitih kolektiva a to znači različitih Riječi po kojima se govori Zakon po kojemu se rađa Država Providnost daje Ljudima kao Zaštitu. Razum po kojemu smo Ljudi druga je komponenta te nebeske Zaštite od nas samih jednako kao i Slobode uopće. Odilon Redon: I u desnici mu sedam zvijezda; i iz usta mu izlazi oštar dvosjekli mač, Apokalipsa po Sv. Ivanu, 1899., litografija. gdje je osnovni osjećaj stida kada se može stati iza ovih riječi? O kakvom je tu postignuću gospodarskog napretka riječ? Da li možda o tome da se nakon unutarnje pljačke naroda sada kroz politiku življenja na zaduživanje na međunarodnom financijskom tržištu cijelokupna Država i Narod stavljaju kao hipoteka i postaju robljem novoga doba? Doslovce ljudi postaju financijsko roblje na način da se računaju kao dio kapitala. Praksom zaduživanja stranim kapitalom stanje ropstva pogađa društvo ne samo sada nego praktički u beskraj nadolazećih generacija jer dug je trajno rastući bez mogućnosti nestanka ako se radikalno ne promjeni politika? Problem je u tome da se čovjeka stavilo u funkciju kapitala, a nije kapital u funkciji čovjeka i zato se neizbježno događa porobljenje. Shvaćate li da je na djelu politika koja ima za cilj od ljudi stvoriti robove doslovce stvoriti, jer okovi su apstraktni proizvod uma i ljudi ih sami sebi kreiraju. Zar je napredak to da se Hrvatska promišljeno i ciljano dovedena u stanje da se zadužuje kod financijske internacionale novim dugovima kako bi se vraćale dospjele obaveze po prijašnjim kreditnim zaduženjima? Zadužiti se da bi se otplaćivale dospjele dužničke obveze vama predstavlja napredak! Može li biti napredak da se nelegitimno i nemoralno otuđena zajednička imovina u bescjenje prodaje tim istim nadnacionalnim strukturama koje upravljaju svjetskim financijama i upravo kroz sluganske i korumpirane lokalne klike provode politiku općeg zaduženja i lihvarskog iscrpljivanja svih produktivnih viškova. To je doslovce vampirsko isisavanje krvi samo izvedeno kroz novac kao ono što predstavlja krvotok nacionalnog gospodarskog tijela. Tako je hrvatskom narodu otuđena najvrednija gospodarska baza koju NIKADA ne bi smjelo prodati po bilo kojoj cijeni iz razloga njihove strateške važnosti. U vremenu informacijske revolucije ostali smo de- 37

38 Odilon Redon: Limb, litografija, * Šuplje stoga što jednostavnom promjenom politike prema samodostatnoj i nezavisnoj Hrvatskoj trenutno gube svoj smisao. * * To se odnosi na službeno talijansko upozorenje iz najviših državnih krugova da hrvatsko proglašenje gospodarskog pojasa (tzv. ZERP-a) onemogućuje vojne vježbe talijanske ratne mornarice. privirani za telekomunikacijski sektor. U vremenu energetske neizvjesnosti izgubljen je glavni energetski dobavljač, a u procesu je gubitak distributera. U vremenu tajnog i javnog biološkog ratovanja izgubljena je farmaceutska proizvodnja i s njom povezano samostalno istraživanje. U tijeku je prikrivena rasprodaja i same zemlje jer je narod doveden u takvu poziciju da se olako lišava svoje djedovine, a nagovješteno je i prepuštanje vodenih resursa (pitke vode) u tuđinske ruke. Oko takvog pitanja kakvo je gospodarenje svojim dijelom Jadranskoga mora dolaze ne samo šuplje prijetnje za prekid pregovora oko ulaska u EU,* nego i otvoreno zastrašivanje svojom vojnom komponentom.** Zar nam je budućnost u savezu s nekim tko nas ucijenjuje i prijeti? Kakvu budućnost može imati odnos koji ima ovakvu osnovu? Kamo to vodi, pitate li se vi to dragi moji biskupi HBK, ili je vaše mjerilo gospodarskog i drugog napretka u tome što iz državnog proračuna vama na račun dolaze sve veći iznosi? Vjerujte mi, to što ova politička garnitura lagano povećava proračunska davanja za Crkvu i što se svake godine povećava proračun i proporcionalno tome crkveni udio koji se iz proračuna izdvaja, nema nikakve veze s gospodarskim napretkom. Tu se radi ili o tome da su vas lukavo izigrali, jer ništa od ovoga ne shvaćate, ili se radi o sramotnom potkupljivanju na račun vašeg vlastitog naroda. Naroda kojemu svi računi na kraju dolaze na naplatu i koji će zbog ovakve politike nepotrebno ispaštati. Zapisano je: Ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku. (Ivan 2, 16). Biskupi HBK, ovo što ste učinili i potpisima ovjerili nije drugo doli pretvorba Crkve u Crkvu d.d. i kao vjernik osjećam dužnost da na to ukažem!*** I to je izvedeno za nekakvih bijednih 70 mil. kuna koje su tako predizborno prigodno došle iz državnog proračuna, a što ima sve izglede da se u sudu povijesti izjednači s prodajom Dalmacije za par vreća zlatnika. Ipak, uza sve propuste i zla koja su učinjena, neka se nipošto ne misli da je ovo svršeno i nepovratno stanje i da je sve gotovo, jer sve se da ispraviti i Hrvatska se može spasiti od nestanka, Država Hrvatska može opstati, no samo ako se najprije kod vas ljubljeni biskupi HBK dogodi potrebna preobrazba i uvid u svu strahotu političkodržavničkih zabluda koje trenutno propovijedate. Ili će ipak ostati zapisano da je 70 milijuna cijena za podršku politici koja od Domovine sebi priskrbljuje imovinu, a Narod izručuje za gotovinu (slobodno se može ovdje upisati veliko slovo G eto još malo providnosne simbolike)? Što će biti na vama je da izaberete, a ovime što je ovdje napisano nestaje i zadnje bilo javno, bilo intimno opravdanje: nismo znali. Ako niste, sada znate pa onda uradite onako kako treba. Kada se pomisli da ne može biti nečega besmislenijeg i sramotnijeg od tvrdnje kako hrvatska gospodarski i drugačije napreduje, u poruci HBK ipak ima čak i toga. Tako se kao potvrda tog navodnog napretka navodi da ga priznaje međunarodna zajednica ma što god taj pojam bio. Pretpostaviti ću da je pod tim pojmom skriven tzv. Zapad i različite strukture političko-ekonomske moći koje dolaze prvenstveno iz područja SAD i EU. Dakle, kada iz toga smjera, kada iz tih ustiju dolaze pohvale, pametnome bi to trebao biti znak za uzbunu, jer kada oni nekoga pohvaljuju to znači da taj radi u skladu s njihovim interesima. Kada ti isti međunarodni hegemonisti nekoga kritiziraju to je onda kada im taj ometa njihove hegemonističko-imperijalne planove, tj. njihove interese. Kakvi su to interesi i kakva je njihova provedba te što to znači za Hrvatsku trebalo bi biti poznato ljudima koji obnašaju odgovorne položaje, ali, nažalost to očito nije tako. Nepojmljivo je to da ljudi od intelekta i moralnog integriteta mogu kao potvrdu ispravnosti državno-političkog djelovanja uzeti nešto što dolazi od iz redova koje se može percipirati jedino kao neprijateljskim prema cijelome čovječanstvu, čovjeku kao slobodnome biću, pa tako i prema Hrvatskoj i Hrvatima, a djela tih međunarodnih moćnika to višestruko i nesumljivo potvrđuju. Zamislite samo jednu stvar: da je kojim slučajem dubrovački knez išao pitati dužda za savjet kako da vodi unutarnju i vanjsku politiku. Od dužda bi mogao dobiti samo savjete koji *** Evo što po toj tematici govori nadbiskup Franić: Na kraju Koncila objelodanjena je Poruka 17 biskupa, a plod je te parakoncilske skupine pod nazivom Crkva siromašnih. Član te grupe bio sam i ja pa sam je i potpisao. Bit poruke je da se Crkva danas mora prilagoditi radničkom svijetu, a ne velekapitalistima, jer su siromašni privilegirani u Kraljevstvu Božjem, a ne bogataši. Odlučili smo da se naše prilagođavanje mora vidjeti i na našoj vanjštini: u odijevanju, dokinuti feudalne naslove, kao preuzvišeni gospodin, u odricanju od držvnih plaća i svih dobara koja fruktificiraju na kapitalistički način.... Na Koncilu godine rekao sam da je Tridentinski sabor Crkvu reformirao u celibatskoj čistoći svojih svećenika i biskupa, da je Vatikanski I. sabor reformirao te svoje službenike u poslušnosti biskupima i papi, a da ovaj Sabor treba reformirati svoje vjerske vođe i čitavu Crkvu u evanđeoskom siromaštvu koja se danas svojim životom treba prilagoditi siromašnom proleterskom sloju društva, a ne uspostaviti neki feudalni ili kapitalistički život, osobito svojih vjerskih vođa, da se Crkva tako što više približi narodu. Što je Crkva u svojoj povijesti bila sličnija svom siromašnom učitelju Isusu Kristu iz Nazareta, to je bila autentičnija, Bogu bliža, svetija i uspješnija u širenju vesele vijesti Evanđelja. Ja sam tada postavio načelo: Crkva treba živjeti od dobrovoljnih doprinosa svojih vjernika, a ne od dobara koje joj donose prihodi po kapitalističkom sustavu. Ja nisam govorio o Crkvi bijednika, o Crkvi prosjaka, nego o siromaštvu koje ne robuje novcu nego novac upotrebljava kao sredstvo za život.... Crkva je uvijek po svojem pozivu, bila na strani siromašnih, jer je Isus postavio kao prvo blaženstvo: Blago siromašnima duhom, jer je njihovo Kraljevstvo Božje. U tome blaženstvu sadržano je svih osam blaženstava, to jest čitava evanđeoska nauka. Ali koliko će netko od nas i ostvariti to blaženstvo u sebi i svome životu, ovisi o nama, i tu su velike razlike. 38

39 su u interesu Venecije, pa bi mu se tako savjetovalo npr. kako je najbolje da se Dubrovnik integrira s Venecijom pod uvjetima koje Venecija odredi. Također, neka se Dubrovnik odrekne kovanja svojeg novca, izrade svojeg oružja, svoje trgovačke flote i uopće svega svojega što vrijedi, a kada se tako počne raditi onda će dužd na sve strane govoriti kako priznaje da se događa veliki napredak u Dubrovniku. Jasno je da bi mudri Dubrovčani takvom knezu koji bi vodio takvu politiku i kao potvrdu njene ispravnosti navodio duždove pohvale presudili po kratkom postupku, jer nitko nije imao ovlast odreći se slobode koja je bila osnova Dubrovnika kao zajednice. Ili bi knez bio maloumnik, ili bi bio veleizdajnik, jer srednje pozicije po ovim pitanjima nema i ne može je biti. I onda opet, dalje u tekstu Preizborne poruke HBK, dolazi se do skoro ekstatičnog oduševljenja kojom se blagoslivlja (u političkom smislu) ulazak u tzv. europske integracije. Valjda da bi se utrljala sol na još otvorenu ranu koja nastaje čitanjem takvih državouništivih političkih stavova, stoji da taj integrativni proces oblikuje pravni ustroj koji dugoročno određuje društveni razvoj i vrijednosno ozračje naše zemlje. Da, točno tako, upravo se to događa i upravo stoga i ne može biti prihvatljivo zagovaranje i opravdavanje EU mastodonta, a jednako tako i njegove vojne sekcije znane pod imenom NATO. Proces kojem se vi dragi biskupi HBK priklanjate je proces kojim se oblikuje pravni ustroj koji ne priznaje autoritet iznad čovjeka, ne priznaje Boga i ne trpi spomen imena pravoga Boga od pravoga Boga čak niti kao mrtvo slovo na papiru. Pravni ustroj ne želi čuti za autoritet Isusa Krista niti u vidu reference povijesnog ishodišta europskog jedinstva. I što onda dalje da se kaže u vezi s tim i takvim pravnim ustrojem, a po kojemu se onda i Hrvatska dugoročno određuje? Spominjete i vrijednosno ozračje naše zemlje, a pitam se zar je moguće da vam nije znano kakvo je vrijednosno ozračje na djelu u EU Odilon Redon: Mistička konverzacija, pastel. i Zapadu općenito? Trebalo bi biti dovoljno već samo to da je utrobno čedomorstvo postalo standardom oko kojega više praktički nema spora već se kao spornim predstavljaju samo oni slučajevi kada se zakonski zabranjuje ubijanje nerođene djece. Proces europskih integracija kao dio općeg procesa globalizma koji je na djelu je takav da se ukidaju zakonske zabrane pobačaja, a kada se jednom ukinu onda više nema povratka, pa se tako vrši konstantni kulturno-medijski pritisak i političko spletkarenje kako bi od društva iznudila promjena zakona i prihvat abortusa kao nečega vrijednog i dobrog (tzv. pravo na izbor, ljudsko pravo, pravo žena i sl.). Ili je možda vrijednosna odrednica koja nam je uzor ta da se vodi hegemonistička politika stvaranja svjetskog imperija? Pa tako, očito, vama biskupima u HBK ne predstavlja problem to što se ljude bez opravdanja otima i odvodi u logore gdje se pod cinizmom navodnog ispitivanja i izvlačenja informacija obavlja brutalna tortura. Valjda nije problem ni to da se izvrši jedna zločinačka agresija koja za posljedicu ima stotine i stotine tisuća ljudskih žrtava i neslućene patnje miliona nedužnih. Još ni ta agresija nije dovoljna, a već se priprema nova, izriču se prijetnje i zvecka se oružjem na sve strane. A kakav se samo rat vodi? Potpuni, totalitarni, bez ikakvih pravila osim da pravila da nema pravila. Sve je podloženo ostvarenju cilja i sva se raspoloživa tehnologija upregnula u rat. Rat je to koji je sinteza visokoorganiziranog kulturno-medijskog rata u spoju sa biološko-kemijskim ratovanjem. Tako npr. samo politika nasilnog uvođenja GMO-a (preko MMF-a, Svjetske banke, WTO-a, EU, UN i ostalih organizacija) nije ništa drugo do li upravo to: sinteza različitih oblika ratnog djelovanja. Naravno da nije sve svedeno samo na to, nego upravo suprotno u cijeli kompleks bratoubilaštva ugrađeno je sve što mu koristi: i financijski, i gospodarski, i znanstveno-tehnološki, i diplomatski, i na koncu konvencionalni oblik rata. Sve se koristi na način da bi se ostvarila što lakša pobjeda u ratu, a nije nikakvo otkriće da je najbolja pobjeda kojom se protivnik porazi prije neposrednog sukoba.* Sve se opisano zlo čini samo zbog profita i moći koja iz njega proizlazi. Stoga ovo društvo gdje se sada želi hrvatsku strpati pod vidom euro-atlantskih integracija je jedna banda ubojica, razbojnika i nasilnika koji otvoreno hoće vladati svijetom i ponašaju se u skladu s tim. Zar je Hrvatskoj ili uopće bilo kome moralno zdravom mjesto u takvome društvu? Kako onda uopće smisleno pričati o Saboru kao mjestu sposobnih, moralnih, stručnih i časnih osoba kada je sve podešeno da ljudi takvog profila budu eliminirani sa svih mogućih pozicija, a ne samo Sabora. Praksa je pokazala da se u ovo malo godina demokratskog cirkusa u Hrvatskoj nije biralo ni sposobne, ni moralne, ni stručne i ni časne osobe. Upravo suprotno, dominiraju kadrovi suprotnog predznaka, a iznimke kojih ima su toliko marginalne da nemaju nikakvu djelotvornu snagu. Što reći o opasci da je potrebno što bolje poznavati kandidate i programe stranaka? Ako vi, dragi biskupi, ne poznajete kandidate i program stranaka, kako onda očekivati od neupućene mase da to može znati? Jer, da poznajete kandidate i programe stranaka sigurno ne bi mogli ovako propovijedati kako * Točnije, u smislu sukoba koji se primarno podrazumijeva pod imenom Rat tzv. konvencionalnog rata koji uključuje čovjeka kao vojnika. Vojnik je od Države ovlašten čovjek da ubije čovjeka u cilju ostvarenja legitimnih ratnih ciljeva. Legitimnost se određuje prihvaćenim Moralom, pa je stoga u nemoralu prisutna i nelegitimnost ratovanja. To je ujedno i razlog zašto se sve skupa ne može prešutjeti i mora se najprije riječima, a posljedično i svim ostalim ljudskim mogućnostima djelovati kako bi se oduprijelo nelegitimnom ratovanju. Molitva ne vrijedi u ovome slučaju ne zbog molitve nego zbog čovjeka. Ne zato što molitva nema djelotvornosti nego zato što je traženo djelovanje upravo ono koje dolazi po istoj toj molitvi jer ona transcendentira vrijeme, nije mu podložna kao mi ljudi. 39

40 Odilon Redon : Brod s dvije figure, pastel. * Nadbiskup Franić: Svaku sumnju, barem za nas katolike, o prirodnom moralnom zakonu i njegovoj primjeni na pobačaj, raspršio je autoritativno papa Ivan-Pavao II. sa svojom enciklikom Evanđelje života. Papa je proglasio zločinom pobačaj, svaki direktni pobačaj. Dakle, država bi ne samo mogla, nego bi joj bila i dužnost sprečavati te zločine koji se vrše protiv najnevinijih ljudskih bića koja imaju pravo na život, iako još nisu rođena. Na žalost, u tome ratu pogiba svake godine 50 milijuna nerođenih ljudskih bića, kako je konstatirala međunarodna konferencija u Kairu. je ovdje napisano. Uvidjeli bi da kandidati dolaze iz stranaka koje možda i imaju program koji bi se mogao prihvatiti, ali svojim djelovanjem provjereno odstupaju od lijepih riječi iza kojih se skrivaju. Opet se vraćamo na abortus jer u praktički svim strankama (pogotovo u onim tzv. desnim ili demokršćanskim ) kao dio programa nalazi se zagovaranje ljudskog dostojanstva, prava na život, rad, ljudska prava i sl., a u 17 godina strančarenja abortus je i dalje legitiman način ubijanja najnevinijih i najnezaštićenijih.* Kako samoopravdavate vlastitu šutnju i to da jedna vladajuća stranka koja se čak poziva na kršćanstvo i veliki lider te iste stranke koji isto tako pozira kao kršćanin, mirno godinama obnašaju vlast i ništa ne urade za zaštitu nerođenih? Kako može biti prešućen zločin od političkih struktura koje su svojim radom taj zločin počinile, jer i pasivnost je jednako zločin kao i samo djelo? Kako u ovoj Predizbornoj poruci nema osvrta ne samo na deklarativnost, nego i na konkretnu djelatnost konkretnih ljudi i stranaka u odnosu na ovu goruću i do neba vapajuću problematiku? Što može biti prioritetnije po moralnom imperativu od pitanja zaštite nerođene djece? Točka 3: Kriterij za prosudbu stranaka i kandidata. Ovdje se u biti samo ponavljaju prije utemeljene zablude o kojima je ovdje na ovaj ili onaj način već izrečen i argumentiran stav. Tako se briga za opće dobro, kao i opredijeljenost za život, solidarnost sa siromasima i obespravljenima preporučuje kao temeljni kriterij po kojem vjernik treba prosuditi svojeg kandidata. Problem je u tome što je taj isti vjernik neizbježno doveden u konfuziju jer se u prethodnim rečenicama manje ili više izravno dala podrška euro-atlantskim integracijama i pohvalila se uspješnost gospodarske i druge politike, a sve je to u opozitu sa navedenim vrijednostima. Globalizam, pa tako ni EU, nije opredijeljen za život nego je to instrument izgradnje civilizacije smrti. To bi bilo kada se gleda u perspektivi svjetskog procesa, a kada se gleda samo na lokalnoj hrvatskoj razini isto tako nema djela koja potvrđuju opredijeljenost za život. Jednako tako je i s pitanjem siromaštva i obespravljenih: globalizam koji se ostvaruje kapitalizmom nema milosrđa prema njima nego je na djelu darvinističko načelo preživljavanja onoga jačega. Tko je jači, taj po ovdje prisutnome političkom darvinizmu ima i moralnu osnovu za manifestiranje svoje snage onako kako mu se prohtije. Ako se želi ovo konkretizirati na hrvatske političke prilike, već je prije napisano kako je narod smišljeno osiromašen i obespravljen, pa tako nije potrebno ići u nove detalje tog uistinu pravog udruženog zločinačkog poduhvata. Nema ovdje dovoljno mjesta (a nije ni potrebno) za sve što bi se o tome moglo izreći. Ostavimo to za neka bolja vremena: onda kada će Država Hrvatska kroz svoje institucije suditi i kažnjavati sve one koji su za to odgovorni. Jedno je sigurno: zastare nema i ne može je biti sve dok postoji makar i jedan glas koji opominje na zločin. Također je potpuno proturječno zagovarati globalizam kroz EU i istovremno govoriti o zaštiti ljudskog života od začeća do naravne smrti, promicanju dostojanstva braka i obitelji i pravo roditelja na cjelovit odgoj svoje djece jer upravo to je ono što globalizam i EU sustavno i smišljeno poništavaju.** Kako vjernik na osnovu Predizborne poruke HBK može izabrati one koji podupiru demografsku obnovu zemlje, promiču pravo na rad, na primjeren dom (stan), na dječji dodatak, na neradnu nedjelju, kao i porezni sustav u korist obitelji, kulture i općeg dobra? Kako kada je dana podrška dosadašnjoj politici koja verbalno podupire demografsku obnovu, a djelima promovira demografsku smrt?*** Kakva je to Hrvatska demografska politika koja u svojim službenim dokumentima planira i višekratno najavljuje gospodarsku nužnost uvoza jednog milijuna (JEDNOG MILIJU- NA!) strane radne snage? # Sve je povezano s politikom koja ne želi riješiti problem nezaposlenosti, politikom koja obezvrijeđuje rad za račun kapitala, politikom koja od ljudi čini bezzemljaše i beskućnike, politikom koja na djecu gledaju kao na socijalni problem, a ne kao na socijalno riješenje, politiku koja ne priznaje neradnu nedjelju jer ne priznaje Stvoritelja, politiku čiji porezni sustav ne može biti na korist obitelji, kulture i općeg dobra iz jedno- ** Nadbiskup Franić: Najveća zloća komunizma bila je u njegovu radikalnom ateizmu, iz kojeg je izlazio bezbožni klasni moral s nasilnom klasnom revolucijom. Oni se toga ni danas ne odriču, ni naši ni drugi svjetski komunisti, premda se danas prikrivaju demokracijom. Obitelj se ruši ne samo u komunističkim zemljama (a njih na žalost u svijetu još ima) pod utjecajem marksističkog ateizma, već i pod utjecajem masonskoga i velekapitalističkog ateizma, koji obožava novac. Utjecaj tih ateizama osjeća se ne samo na vjernike, nego i na nas svećenike, i na brojne teologe, koji ne prihvaćaju nauku iz Evanđelja života da je, naime, zločin svaki izravni prekid trudnoće. *** Nadbiskup Franić: U rješenju demografskog problema hrvatskog naroda morale bi se složiti država i Crkva. Država da ne dopušta pobačaj i da ostvari dobre materijalne uvjete obiteljima s brojnom djecom.... U tome bi se Crkva morala do kraja angažirati i ne strašiti se što će nam neke feministice ili neke političke stranke govoriti. # Dovođenje milijun stranih radnika, a pravi je razlog profitni interes nove kapitalističke elite i kapitalizma u cjelini, znači najmanje učetverostručenu brojnost nehrvatskog etnikuma onda kada se pribroji obitelj koju ti radnici povlače sa sobom. Ovo je projekt koji ima za cilj od Hrvata u što kraćem vremenskom roku učiniti manjinski narod. Zar unutar HBK nema potrebe da se odredi i postavi prema ovom projektu koji promoviraju hrvatske državne institucije? Zar se nema potrebe osuditi taj projekt i politiku onih koji ga posredno ili neposredno prihvaćaju i provode? Ako ovo nije primjer protunacionalnog djelovanja iz redova političko-gospodarskih struktura onda ne znam što bi mogao biti dovoljan dokaz i poziv na jasno i hrabro djelovanje? 40

41 stavnog razloga što je podređena božanstvu novca. Zato što se ne ulazi u suštinu problema, ove načelno pozitivne sugestije ne da nemaju vrijednost, nego po naravi prisutnog sljepila i straha pred svijetom, pred moćnicima svijeta, samo još dodatno kompliciraju i otežavaju stanje na hrvatskoj političkoj sceni. Ovime se samo otežava djelovanje onima koji rade na državništvu kojim bi se uistinu i ostvarila ova pozitivna htijenja koja se navode. Isto se odnosi i na spominjanje socijalne pravde koja je sve samo ne socijalna i pravedna. Nije moguće govoriti o tome da je ostvarivo pravo na informaciju u službi cjelovite istine o čovjeku kada je informacija monopolizirana i stavljena u funkciju kapital-interesa. Kapital je iznad čovjeka, on mu je nametnut kao božanstvo pa tako i cjelovita istina o čovjeku nema osnovu za svoju realizaciju. Kapital kao ljubomorni bog to ne dozvoljava svom silom, svom moći koju posjeduje. U vezi sa suprostavljanjem drogi također je nemoguće pomiriti dosadašnju hrvatsku politiku kojoj se daje podrška sa navodnom borbom protiv droge. Hrvatska je poslala svoje vojnike u rat na strani globalnih hegemonista, u rat u koji se nikada nije smjelo uplesti, a jedna od posljedica upletanja u taj prljavi i nemoralni rat je to da su hrvatski vojnici postali dio osiguranja najveće proizvodnje droge u poznatoj povijesti. Potpuno je licemjerje represivnim organima progoniti sitne konzumente i osuđivati ih tako da od potencijalno benignih, zaigranih i znatiželjnih mladih ljudi stvaramo okorijele kriminalce, dok se istovremeno na najvišoj državnoj razini podupire proizvodnja i trgovina na veliko. Ovo je licemjerje kojem je teško parirati i ne može ga se prešutjeti, pa se tako i biskupi HBK trebaju kvalitetnije i pravednije odrediti prema pitanju droge i ovisnosti, a ne opet ostati na površini i izbjegavati suštinu problema. Tako je i korupcija ona stvar koju je jedino moguće suzbiti ako se krene od vrha. Ako se prihvati samo jedna stepenica niže o vrha nema izgleda za suzbijanje korupcije. Zašto onda Odilon Redon: San završava u smrću, 1877., litografija. ovdje u Predizbornoj poruci HBK nema određenja prema korupciji koja je posljedica vođenja politike, donošenja političkih odluka i biranja strategije državništva? To su sve pitanja koja su određivale hrvatske političke vrhuške, sve dominirajuće političke stranke s lijeva i s desna, i one su ti iz kojih korupcija proizlazi. Da na vrhu Države nema korupcije u bilo kojem obliku (moralna ili materijalna), praktički preko noći bio bi riješen problem korupcije na svim nižim instancama. Ovakav politički ustroj, sa ovako posloženim snagama i raspoređenom političkom i gospodarskom moći, nikada neće riješiti problem korupcije zato jer on od korupcije živi. Što se tiče pornografije i prostitucije tu je isto prisutno uskakanje u vlastita usta jer vrijednosti koje nameće integracija u EU i uopće kapitalizam izrazito podržavaju i svojom kulturno-medijskom mašinerijom promoviraju pornografiju i prostituciju. EU i nije ništa drugo nego jedan veliki bordel pod kapom nebeskom, a kako izgledaju prihvaćene vrijednosti možemo vidjeti i na državnoj televiziji kada nam prikazuju slike iz veleposlanstva Sodome i Gomore na zemlji. Zapadom kojem ovom politikom se Hrvatska želi integrirati šire se svakakve seksualne nastranosti, a sve kao posljedica masonsko-kapitalističkog ateističkog morala.* Da ne govorim o tome da je stranka koja deklarativno ispovijeda vjeru u Krista u svoje redove primila i stavila na listu za Sabor osobu koja se javno zalaže za legalizaciju prostitucije. Ne možete samo ostati slijepi i držati se nečijih deklarativnih opisa, nego se djela moraju uzeti u obzir i po njima onda i dati vjernicima jasne odredbe kada se već odlučilo ići u davanje savjeta vjernicima.** Ne može se praviti neznalicom i skrivati se iza općenitih fraza, takva su vremena prošla i vrijeme je da se biskupi već jednom snađu s obzirom na moralni sud o političkoj situaciji. Aktualna politika kao i politika bilo koje političke stranke koja trenutno dominira političkom scenom u sukobu je s cjelovitom istinom o hrvatskoj prošlosti već samim time što se prihvatila jurisdikcija nekakvog nadnacionalnog suda, a koji nije ništa drugo nego obični politički instrument globalnih moćnika. Ne može se istovremeno afirmirati Domovinski rat kao pozitivna tekovina borbe za Državu Hrvatsku kada sila koja upravlja nadnacionalnim sudom kojem se Hrvatska sada * Kao jedan primjer navesti ću nedavno objavljenu vijest kako je širom Europe u tzv. klubovima za seksualnu zabavu najnoviji trend postalo konzumiranje ljudskih fekalija kao onoga što dovodi do seksualnog užitka! Ta je vijest medijski prezentirana kao jedna usputna i šaljiva opaska, a nigdje nije bilo makar pokušaja da se propita kakav je to svijet i kakve su to vrijednosti nastupile na snagu u svijetu kada se ovako nešto događa? Zar to predstavlja nešto čemu se mi kao društvo želimo suobličiti? Zar je pomodno jedenje ljudskih fekalija zbog seksualnog užitka ono što želimo da bude i kod nas prisutno u takvoj formi u smislu moralnog i zakonskog legitimiteta? U istom je košu i vrijednost EU integracija koja legalizira homoseksualne brakove, a potonuće ide dotle da se zahtijeva legalizacija pedofilskih nedjela prema djeci pod etiketom neograničavajuće ljubavi! Dragi biskupi HBK, ne možete ničime opravdati državnu politiku i strategiju državništva koja ide za ovakvim vrijednostima i koja društvo dovodi pod takvu protubožju i protuljudsku uređenost. To je doslovce antikristovski poredak. Morate promjeniti i javno izraziti promjenu svojih političkih stavova i apeliram, molim vas da to javno učinite na dobro Hrvatske i Hrvata. ** Nadbiskup Franić: Crkva bi trebala donijeti kriterije za glasovanje na političkim izborima za svoje vjernike. Jedan katolik ne bi smio glasovati za stranku koja promiče ateizam, pobačaj i umjetnu izravnu kontracepciju. Nije dovoljno reći našim vjernicima: glasujte po savjesti, nego treba pomoći vjernicima da pravilno oblikuju savjest dajući za to kriterije. To je stroga dužnost biskupa i svećenika, duhovnih vođa savjesti njihovih vjernika.... Mi smo još u vrijeme komunizma kazali da je Crkva, odnosno da su biskupi dužni i da imaju pravo stvoriti moralni sud o političkim strankama. Može li jedan biskup reći: Glasujte kako vas volja, ja ne ulazim u to? Ne smije to reći. Biskupi trebaju izreći stav o tome hoće li određena stranka štititi katoličke i vjerske ustanove i njihov moral. Ako je jedna stranka u svojemu statutu ateistička, jedan kršćanin ne smije po savjesti za nju glasovati, a ovo nijedan od biskupa ne govori iako živimo u demokratskom poretku.... Danas je Crkva u težem položaju nego prije jer je današnje stanje kompleksnije. To se vidi i po našim biskupima koji se još nisu snašli s obzirom na moralni sud o političkoj situaciji. Oni bi to morali javno govoriti, a meni se čini da se oni više plaše oporbe nego stranke na vlasti. 41

42 III. Misli o prirodi i društvu II. Odilon Redon: Ofelija, pastel. podložila u svojoj strategiji predviđa ukidanje svih nacionalnih država i poništenje nacija kao takvih. Država Hrvatska i globalizam nespojive su kategorije i tako je Domovinski rat i politika koja priznaje jurisdikciju nadnacionalnog suda također nespojiva djelatnost. Ili priznavanje Domovinskog rata kao, ili priznavanje međunarodnog suda u Haagu. Srednine nema. Točka 4: Na izbore iziđite i za Domovinu molite! Izbori su došli i prošli. Neki su na izbore izišli, neki nisu. Neki su za Domovinu molili, neki nisu. Što se promijenilo? Naravno, nije se promijenilo suštinski ništa i to bez obzira koja strana (tzv. lijeva ili desna) prigrabila vlast. Zašto? Nažalost, velikim dijelom zbog ovakvog mlakog stava i nedosljednih poruka koje su poslali biskupi HBK. I dalje se ide politikom euro-atlantskih integracija. I dalje se sluganski i kukavički odstupa od suverene i nezavisne državničke koncepcije. I dalje sve ide državničko-političkim smjerom koji vodi prema propasti Hrvatske i nestanaku Hrvata. Može li se to izmjeniti? Može. Kako? Upravo ovime što ovdje vjernicima preporučuju biskupi HBK: molitvom za slogu i za istinski napredak naše Domovine. Posebna nada i poseban optimizam u inače, kada bi se čisto racionalno gledalo, potpuni mrak i beznađe po pitanjima Hrvatske i Hrvata daje vjera u zagovor one koju vjekovima nazivamo Kraljicom i Odvjetnicom Hrvatske. Tom porukom nade i osnovom za djelotvoran rad na opstanaku Hrvatske i Hrvata svih dobronamjernih ljudi: vjernika i nevjernika/krivovjernika, zaređenih i nezaređenih, bogatih i siromašnih, mladih i starih završavam ovaj osvrt na političku dimenziju Predizborne poruke biskupa HBK. Bog i Hrvati. Amen. Stanje u Hrvatskoj traži ne reformu, nego uspostavu hrvatskog pravopisa. Uspostavu zato što nije moguće reformirati nešto čega nema kao nečega određenoga, a trenutno ne postoji konsenzus oko pravopisa i, kako stvari stoje, neće ga ni biti. Različite pravopisne škole drže se svojih opozitnih stavova i tako svi stoje ukopani na mjestu i time mogućnost prihvata jednog općeprihvaćenog pravopisa postaje praktički nemogućnom. Iz razloga ovakve situacije koja nije ništa drugo do li anarhija nije moguće drugo do li prihvatiti igru i u stanju kaosa na kolektivnoj razini urediti barem svoju razinu, svoj krug bez obzira koliko on uzak bio. Za legitimnost posve je dovoljno biti sam i predstavljati točku koja je istodobno i krug. To bi bila temeljna pravopisna samodovoljnost koja je ne samo legitimna nego i na jedan način nužna u stanju trenutne pravopisne anarhije. Hrvatski pravopis koji se predlaže i s kojim se ubuduće nastupa i koji će se razvijati po svojoj unutarnjoj logici odlikuje se po tome što pristupa pravopisnoj problematici na jedan posve drugačiji način. Ono što je predmet spora u različitim pravopisnim školama poput poznatog i medijski naglašenog razdora oko pisanja neću ili ne ću kao i sve ostale slične nerazriješive polemike ovdje više nemaj tu dimenziju spornosti. Jednostavno se sve te sporne stvari proglašavaju jednakopravnim i prihvaćaju kao nešto legitimno i ispravno. Tako je u istoj rečenici posve moguće na jednom mjestu napisati neću, a na drugom ne ću. Sve ovisi o tome što pisac želi reći, sve ovisi o tome kako on smatra kojim se oblikom pisanja najbolje izražava njegova misao. To je zato što je misao složena i jedinstvena pa se prihvatom svih oblika pisanja (odvojeno, spojeno, korijenski, nekorijenski, itd.), tj. svih danas prisutnih pravopisnih škola u biti piscu daje veća sposobnost, veća širina i dubina izražavanja. Ono na što se ovdje deklarirana pravopisna ideja odnosi i što bi trebalo biti opći standard kojeg sve te različite koncepcije pravopisa trebaju prihvatiti je problematika pisanja velikih i malih slova. Točnije, radi se o tome da se napusti sadašnji standard u kojemu dominiraju mala početna slova i da se prihvati standard u kojemu se povećava kvantitativna prisutnost velikih početnih slova. Konkretno, radi se o tome da se određene imenice od višeg značenja kao i osobne zamjenice pišu velikim početnim slovom. O čemu se tu radi? Najbolje je pokušati objasniti sa zamjenicom ja koja prelazi u Ja. Malo j piše se kao veliko J. Iz razlog što je u engleskom jeziku I koji znači Ja pisan velikim slovom, Anglo-Saksonci kojima je engleski materinji jezik onda kada u najranijoj životnoj dobi uče pisati istodobno podsvjesno nauče kako je njihova osobna zamjenica velika najmanje koliko i ostala velika slova, a veća o većine ostalih tj. malih slova. Za razliku od toga, kada malodobni Hrvati uče kako je piše ja, odmah ih se preparira na to da budu mali u odnosu na druge, posebno kada se suoče sa pisanjem u engleskom jeziku gdje je upravo tu prisutna jedna veličina, dominacija. Time se, makar i na najsubliminalnijoj i najma njoj mogućoj mjeri, u dubinama podsvjesti sugerira onome tko govori i piše hrvatski da je manji pa time i predodređen da bude podložniji u odnosu na engleski kao jezik te time i na one koji njime po rođenju vladaju. Ovaj novi pravopis naziva se Hrvatskim državotvornim pravopisom. Od sada pa na dalje piše se po ovom pravopisnom konceptu. *** Nismo mi ti koji tražimo svoje Poslanje, nego poslanje tra- 42

43 ži nas. Mi možemo biti samo oni koji bježe od svojeg poslanja, koji ne želimo isto prihvatiti jer poslanje je križ koji ne želimo uzeti na sebe. Poslanje je volja Očeva, a ne volja naša. Poslanje treba prihvatiti jer križ treba prihvatiti. VJERA I KULTURA *** Povodom prijedloga da sudionici Domovinskog rata idu po školama pričati svoje ratne priče ili nešto slično tome želim reći da ako se nešto treba reći školarcima u svojstvu onoga tko dolazi pričati ratne priče o Domovinskom ratu, onda je to da im se mora izravno reći da nisu dovoljno odrasli da bi o tome išta slušali. Nisu dovoljno muškarci i dovoljno žene da bi mogli primiti ono što se ima za reći; nisu dovoljno pripremljeni (društvo, Država ih nije pripremila; kulturno i medijsko trovanje ih je srozalo ispod njihovog nivoa). Do ovakvoga zaključka, tj. da tako treba postupiti svatko tko je doveden da nešto o Domovinskom ratu govori djeci, došao sam na osnovi vlastitog osnovnoškolskog iskustva kada su dolazili tada već ostarijeli borci tzv. NOB-a. Treba napomenuti da je ondašnji jugo-režim imao puno afirmativniju pripremu za prihvat ovakvih predavanja, pa ipak nije uspio u svojim nakanama time još više nema smisla da se hrvatski osloboditeljski rat degradira u očima mladih. Posjet takve vrste i na ovaj način je samo kontraproduktivan jer u očima djece degradira ono što se htjelo kao vrijedno predstaviti. S druge strane, kada se prema djeci nastupi sa stavom kako nisu dovoljno vrijedni (u smislu odraslosti, zrelosti) da im se govori o ratu, da nisu u stanju probaviti rat i sve istine koje su vezane uz rat i ratovanje, onda se postiže maksimalan učinak iz inače loše postavljene situacije. Kod mladih se tako pobuđuje znatiželja, bunt, prkos na svoj način će se potruditi doznati nešto o onome što se pred njima sakriva i tako se ovom tzv. kontrapsihologijom mogu postići puno bolji rezultati. *** Suze su jedini fiziološko-materijalni dokaz o posebnosti čovjeka. Suze su ona tjelesna razlika između čovjeka i životinje zato što životinja ne može ispustiti suzu npr. slušajući opernu ariju ili gledajući neko umjetničko djelo. To je svojstveno samo i jedino čovjeku te zato je zbog naše ljudskosti dobro da nam ponekad makar samo i dođu suze na oči, neka i ne potekle dobro je da ih možemo osjetiti. Time osjećamo vlastitu ljudskost u tjelesno-fiziološkoj formi. *** Obitelj koja podrazumijeva da žena drži dom pod svojom kontrolom (svojim radom) u ekonomskom smislu osigurava bolju produktivnost na sveopćoj razini. Muškarci koji rade, kada imaju ženu koja je žena i koja je na svoj ženski način potčinjena muškarcu (u biti ona vodi igru samo muškarac to ne shvaća; ili shvaća, ali mu ne smeta), postiže se to da muškarci povećanjem svojih radno-kreativnih sposobnosti i svukupnom radnom motivacijom i više nego jednom nadoknađuju onaj udio u nedomestičnoj privredi koji je prije pripadao ženskoj radnoj snazi. To je neoboriva ekonomska istina i to je Bog kroz svoju objavu već postavio ljudima na njihovu korist samo se trebalo pridržavati tih uputstava. Sada, nakon odstupanja od Božjih savjeta i nakon gorkog iskustva nesretnog eksperimenta tzv. emancipacije, ono što ostaje je vratiti se natrag u poredak u skladu s Objavom. *** Piramidalna konstrukcija koja krasi zgradu Radio televizije Srbije. Nema imperija ako nema taj imperij nema svoje robove. Svaki imperij radi na tome da si priskrbi što veći broj robova i da postigne što veću produktivnost tih svojih robova. Toga bi posebno danas, u vrijeme dominacije informacijsko-virtualnog ratovanja, trebalo biti svjesnim ako ne želimo biti robovi novodobnog imperija. *** Nacionalizacija je jedino riješenje za kriminal pretvorbe, privatizacije i ratno profiterstvo. Izvodi se na način da država doslovce sve što je time bilo obuhvaćeno nacionalizira, a onda neka se državi javljaju oni koji smatraju da su legitimno stekli vlasništvo te su nacionalizacijom nepravedno oštećeni. Osobno moraju donjeti na procjenu svoje eventualno vlasništvo i ukoliko je sve čisto onda im biva vraćeno natrag s obeštećenjem nastalim zbog prekida kontinuiteta njihovog vlasništva. Takav sustav je najjeftiniji, najdjelotvorniji i najpravedniji jer je čak i ovaj korumpirani režim priznao da je više od 90% te tzv. pretvorbe izvedeno na nezakonit način (po ionako nepravednim i lopovski moduliranim zakonima). *** Oružje na poseban način formira čovjeka. To je vidljivo kada se na vojnika gleda kao na produžetak oružja kojim je naoružan. Vojnika kao onoga koji oružje koristi kako oružje čovjek treba koristiti sve ostalo je razbojništvo ili nasilništvo u različitim oblicima. Treba također znati da se vojnikom može smatrati i onaj koji nije formalno pripadnik neke vojske, kao i što se formalnom pripadniku neke vojne formacije posve legitimno smije zanijekati pravo na to da se smatra ili naziva vojnikom biti vojnikom ili ratnikom je primarno stanje svijesti, a manje je socijalni status. Tako se moderni zapadni vojnik/ ratnik pretvorio u produžetak mehanike kojom je naoružan. Doslovce se može gledati na takvog vojnika kao na postolje na koje je montirano oružje (puška) vojnik je bolji time što je ukočeniji, tvrđi. Suprotnost tome je umijeće korištenja hladnog oružja, posebno razvijeno i očuvano tradicijom na Dalekom istoku (Kina i Japan) gdje je vojnik bolji što je fleksibilniji, savitljiviji jednostavno zato što oružje (od npr. nunčaka, pa do mača) to od vojnika traži. Idealno je da se spoje obje karakteristike u jednom vojniku jer onda se najbolje povećava njegova učinkovitost u borbi. 43

44 KRŠĆANSKI INTELEKTUALAC TKO JE TO? Ljubavnik Sofije (život i djelo V. S. Solovljeva) (8.) Adolfo Asnaghi (Asnaghi: A amante della sofia, Vita e pensiero di V. S. Solov ev; Collana a cura del Centro di Studi Ecumenici Giovanni XXIII, Priorato di S. Egidio, Bargamo, 1990.) Slobodni zidari okupljeni na masonskom kongresu u Beogradu 1926., fotografija s Avale. Baš tih dana na Ženevskom jezeru stolovala je Skupština i Savjet Društva naroda. Beogradski su masoni srdačno dočekali svoju međunarodnu braću. Spiritizam i ljubav Solovljev se pitao o svim aspektima svoje egzistencije, u svakoj okolnosti, i svaka kontingencija ga je uvrđivala u temeljnim temama koje su ga pokretale, privlačile, kojima je davao cijeloga sebe. Tako, prikazujući mu se pozitivizam efikasnim znakom degeneracije vremena i povijesti, također je, ako ne sam, tražio potvrdu bilo za neophodnost metafizike, bilo potrebe nečeg superiornog, prispjevši onima koje je smatrao poput dvije čovjekove antene: komunikaciji s enigmatičnim svijetom duhova (Hades, prekogrobnost) i s jednako misterioznim svijetom ljubavi (Eros). Vladimir je bio otvoren snovima, svijetu snova, fantastičnom. Ali je posjedovao senzibilnost tako superiornu, da je podnese u posrednu komunikaciju s eventulanim konačnim predjelima univerzuma koji normalno nisu perceptivni. Tako nam objašnjava također neotklonjiva fascinacija koja je zračila s njegovog lica i prije svega iz očiju, pogleda. Viđenja o kojima govori mislim da se trebaju postaviti na taj plan, bez da se hoće negirati umetanje u njih nadređenih faktora i ljudski neobjašnjivih. Jedan njegov prijatelj, knez Fjodor Lvovič Sologub, diskretni stihotvorac i nadaren izvanrednom ironijom, će opisati, s očiglednim pretjerivanjem, demonska priviđenja Solovljevu i borbu s takvim duhovima Već u Petrogradu je prisustvovao spiritističkim sjedeljkama. U ožujku 1875., nalazeći se u Londonu, sa studijskom torbom ustupljenom mu također da bi ga se udaljilo od sveučilišnih trijumfa loše probavljenih od docenata pozitivista i njihove klijentele, sudjelovao je u drugim večerima spiritizma, ne uvijek od njega ocijenjenim ozbiljnim i prihvatljivim, otuda s izvjesnim kriterijem izbora i ne lakovjerno. Natrag u proljeće u Moskvi, vraćajući se kući nakon jedne spiritističke večeri, htio je sam ponovo ući u komunikaciju s duhovima, i evo kako mu se daje osjetiti duša njegovog ljubljenog profesora Jurkeviča. Lipnja 1877., nalazeći se u opuštanju u Ukrajini, u distriktu Černigov, u Krasnom Rogu, pisao je prijatelju princu Certelevu: Ukazao mi se tvoj duh. U sobi u Sorentu, proljeća 1876., prije povratka u Rusiju, tu je susreo ruske osobe, među kojima gospođu Nadeždu Evgenievnu Auer, ženu jednog mađarskog muzičara koji je tih dana svirao u Petrogradu. Razgovarajući jedne većeri, i dotaknuvši se teme spiritističkih sjedeljki, gospođa Auer je htjela, koketno, imati dokaz, te je tražila Solovljeva da bi učinio da ona čuje glas dalekog supruga, u najmanju ruku zvuk njegove violine. Vladimir se je koncentrirao, pogledao je tako intenzivno učinivši da zadrhti, svjetlo koje je dolazilo od lampe se gasilo i iznenada, u zraku sobe, zazvučala je muzika violine. Gospođa je od toga ostala pogođena, svjetlo se vratilo da osvijetli, a Solovljev se nalazio na koljenima, van sebe, oznojen, neosjetljiv u svemu, oslabljen. Solovljev je mnogo kasnije sudio kontraproduktivnim takve eksperimente sposobne skrenuti s ispravnog puta istraživanja. Drugo veliko iskustvo transcendentnog bijaše ono ljubavi. Od doba kada je bio malen, Vladimir je imao ljubavi i mislim da je tako bilo tijekom čitave njegove egzistencije; nijedna se (ljubav) nije nikada zaključila, nijedna stigla u luku; neke otvorene ponude za ženidbu s obećanjem svih karizmi, jednako crkve, nisu dobile pozitivne odgovore. Rekonstruirajući situacije i prelazeći preko epistolarija, nikada nisam imao osjećanje da su ljubavni odnosi Solovljeva bili stvarno nadišli liniju delikatne nježnosti, iskrenih osjećaja, izvornih i respektirajućih, van možda kojeg sna pripovijedanog od samog protagonista i uvijek prekinutog u trenutku koji je mogao biti kulminantnim. Razlog se može naći u činjenici da je Vladimir ljubio vječno žensko kao simbol Sofije, prisutan u djevojkama, u mladima, u ženama koje je potom susretao duž svojih različitih egzistencijalnih putovanja. Takvi susreti beskrajnih prigoda, i također jer se je Solovljev zavaravao i varao o pravim kvalitetama partnerki, uskoro su se lišavali svake sadržine i iščezavali u njegovim snovima i vizijama. Ali bijaše slučajeva u kojima je odnos, barem epistolarni, trajao dugo, godinama i godinama, dozvoljavajući Solovljevu da se povjerava, da pripovijeda neke aspekte svoje nutarnjosti, da se ne osjeća samo čuvstveno. Njegov je epistolarij uostalom ogroman i tu su važne prisustnosti prijatelja, osoba bogatih značenjima, rođaka i osobito majke. Kada se poslije budu ostvarili u njegovoj intimi susreti sa Sofijom, stanje solovljevjanskih ljubavi se je uglavnom pomelo, također jer su žene završavale zapažanjem da se je Vladimir nalazio drugdje kada bijaše s njima. Mnoge od ideja, koje će Solovljev pisati na temu ljubavi, potjecale su od kolokvija njegovih susreta, gdje se dijalog neizbježno preobražavao u monolog postajući često neodgonetljiv ženskim ušima. Solovljev je stvarno volio samo Sofiju u njezinim različitim personifikacijama; ljubavnik Sofije je bio najgori ljubavnik za 44

45 druge ženske figure, iako bivajući iskren, bogat čarima, pun misterija, s magnetskom osobnošću, osvajačkim pogledom, glasom zamamljivim i nezaboravnim, a izgledom čistim koji je stvarao nježnost. U ljubavi je ostao dječakom i možda je stoga zaslužio da otkrije i ljubi vječnu Sofiju. Vraćajući se pokušajima zemaljske ljubavi, bez da se hoće skicirati katalog za slavne makartijanske gospođice, može se citirati koje ime. Već je naglašeno u susretu devetogodišnjeg Vladimira s vršnjakinjom Julinkom Svečnikovom, Julijete njegove prve prerane ljubavi je uskoro iščezla, nakon izazova dvoboja, u viđenju nebeske Sofije. Ali u jednoj pripovijetki, koja je izašla u Ruskoj misli svibnja 1892., s naslovom U zoru maglovite mladosti, govori se o avanturi, kada je u drugoj klasi izravnog vlaka od Moskve do Harkova, devetnaestgodišnji Vladimir pošao na mali odmor. Također se ovog puta sve zbilo krajem svibnja. Otuda je očita sukladnost s avanturom od devet godina. Mlada gospođica Ruski arhitekt Nikola Krasnov, ruski mason u beogradskom egzilu, tvorac je zgrade Vlade Srbije na čijoj se kupoli nalazi skulptura Jugoslavija, koja dominira ovim dijelom ulice Kneza Miloša. Skulptura žene s bakljom u desnoj ruci podignutom visoko iznad glave. Ista ideja koja je estetski rukovodila francuske masone da američkim slobodnim zidarima podare Kip Slobode postavljen na ulazu u newyoršku luku. To je zaštitni znakamerike, ali i najistaknutiji simbol Masonerije i Demokracije, koji je danas proždro i našu slobodnu Hrvatsku. koja mu se iznenada ukazala zvala se Julie, kao u prvom susretu. Vladimir je ostao pogođen i u ritmu valjanja željezničkog konvoja, dao se je od nje uzati za ruku i voditi u prvu klasu. U toj točki sjećanje uzima ton sna, s neodređenim stilom Dostojevskoga: Bijasmo zajedno. Mogao sam je samo promatrati zanesenim pogledom i ljubio sam rub njezine haljine, ljubio sam njezinu nogu Ona nije ništa govorila i činila mi se sve bližom Solovljevu se sviđalo okušati se u različitim književnim vrstama. Ovdje se radi o jednom raskazu, pripovjetki, kako je napomenuto u podnaslovu. Samo što je arhimandrit Antun Hrapovickij ( ), filozof, teolog, budući metropolita, misli snažno moralističke, preuzeo argument iz takve pripovijetke da optuži Solovljeva da je lažni prorok. U stvarnosti, njegovi sistemi mišljenja se nalaze glede toga na oprečnim polovima. Jedna ljubav koja je trajala nekoliko godina bijaše ona s rođakom Katjom Vladimirovnom Romanovom, kćerju Vladimira, brata majke Solovljevljeve, rođenoj 1. svibnja 1855., i koja je tako nekoliko godina bila mlađa. Ostala siroče, tri je godina boravila u kući Solovljeva, od devete do dvanaeste godine. Bijaše lijepa, crnih i bujnih kosa, tajnovitih očiju. Našli su se kasnije i buknula je idila udvoje, loše promatrana od Vladimirovog oca koji je, saznavši za ženidbenu ponudu od strane sina, učinio sve kako se to ne bi ostvarilo. Katja, koja nije htjela čuti da se govori o samoobuzdavanju na planu erotskom, nego je željela nehajno uživati mladost, shvatila je da Vladimir nije činio po njezinom, te ga je napustila izjavljujući da je među njima gotovo, te da će u budućnosti iz toga biti samo prijateljstvo. Jedne večeri ga je ostavila samoga na ledu, nakon što mu je došapnula neka je sačeka koju minutu, dok je ulazila u kuću svojih prijatelja i prijateljica da ih pozdravi. Vjerojatno se tu plesalo, a ona se nije pojavljivala. Zaboravila je na njega koji je strpljivo čekao. U izvjesnom trenutku, potpuno ohlađen i pogođen u srce okrutnim uvidom, vratio se potpuno sam u noći, sada siguran da s Katjom više nema što raditi. Naposljetku se prepirao sa starijem bratom Vsevolodom poradi ljubomore! Konačno, Katja se je udala za izvjesnog Selevina, nakon što se je ovaj dva puta pokušao ubiti. Iz braka su rođena tri sina, a ona je završila da se je na kraju od njega rastala. Pošla je potom stanovati u Fedorovci, guberniji Herson. S jednom kćeri je potom stigla u Pariz i Švicarsku, čuvajući možda u dubini sjećanja eho sve slabiji, ali ne manje privlačan, strasnih čitanja poezije Njemca Heinea, koje joj je rođak radosno rasprostro u vrijeme njihovih odnosa. Kratku privlačnost Vladimir je osjetio u ljeto za rođaku svoje majke, Veru Mihajlovnu Petkovič (od Solovljeva označenu imenom Liza), očiju sad plavih, sad zelenih, prilično živu, otresitu, duhovnu i nepostojanu. Među njima se zbio samo jedan poljubac lansiran iznenada od Vere Vladimiru, koji ga je iznenada neočekivano uzdrmao, ostavljajući ga bez riječi. Sljedila je zanesenost Solovljeva za mladu slušateljicu filozofijskog kursa Elizabetu (Lizu) Mihajlovnu Polivanovu, kojoj je predložena ideja jednog braka, a koju je ona odmah i s odlučnošću odbila. Divila mu se, osjećala je privrženost prema njemu, ali ipak ne prema ljubavi s finalom u braku. Jedna druga zanesenost je gorjela za Olgu Mihajlovnu Kovalenskaju, koja je potom postala žena brata Mihajla. Snažna privlačnost, potom iščezla, za Sofju Mihajlovnu Martinovu, i jedna druga nagla ljubav za Elizabetu Nikolajevnu Klimenko, kojoj je sa stihom Heineovim predložio iznenadnu svadbu, primivši uobičajeno odbijanje. I napokon, velika ljubav: Sofja Petrovna Kitrovo, rođena Bahmatijeva. Na polovici puta između Moskve i Kijeva, u okrugu Brianska, pojavljuje se jedno mirno mjesto, Krasnij Rog, između 45

46 malih jezera, ptica, domaće divljači i napokon orlova na vrhovima. Vlasnik, pjesnik Aleksej Tolstoj, ne bijaše više živ, ali udovica i sinovica Sofja su otvarali rado svoju kuću gostima koji su predstavljali kulturu. Solovljev koji je poznavao Sofju Petrovnu u Petersburgu, između i 1877., se je vraćao s radošću u tu oazu mira, gje je njegov duh hvatao iznova duboke korijene svojih sijevajućih intuicija. Kod Tolstoja su se održavale također spiritističke sjedeljke, ali Solovljev se volio tu nalaziti ne poradi njih, nego zato što je u tom miru otkrivao sve svoje najbolje osjećaje, radost, milosrđe, ljubav sa sirote ljude i suprotnost svakom despotizmu. Također pretrpjevši izvjesni utjecaj od strane kontese udovice, bijaše privučen Sofjom Petrovnom. Imala je ona koju godinu više u odnosu na Vladimira. Udala se za mladog diplomata poetskih prohtjeva, Mihajla Aleksandroviča Kitrova, ali možda brak nije bio sretan. Briljantni diplomata nije pokazivao jake moralne veze, niti ljubav prosto ljudsku, niti egoističke sklonosti: samo račun, značaj vanjskim okolnostima, sve orijentirano na njegovu karijeru. Kada je dobio mjesto u Japanu, godinama se udaljio od obitelji, i to je doprinjelo bliskom odnosu između njegove supruge i Solovljeva. Sofja Petrovna bijaše puna privlačnosti, uspjevala je prilično lako, pojavljivala se kao Eva s ljupkim mongolskim crtama: lice okruglo, oči uzane, uzmičuće, naklonost za plavu odjeću. Tako joj je pjevao Solovljev: Elegantnija si i ljepša nego gazela u pustinji, gospa u stepi Oko dvadeset godina je trajala ova ljubav, to će reći koju godinu prije smrti filozofa, i izvjesno je tu postojalo obostrano razumijevanje: dvije duše koje su zajedno izgarale. Do koje točke? Solovljev se je zagrijao za Sofju malo-pomalo; isprva bijaše osjećaj melankolije, bez nade; otuda jedno tiho obožavanje, probodeno strahom i grižnjama poradi ispraznih laži na tamnoj cesti koja nije dopuštala disati. Solovljev, misleći na tu SUGESTIJA ČITATELJIMA: U ovom poglavlju biografi je Vladimira Solovljeva, nalazimo dva elementa koji bi u čitatelja vjernika mogla izazvati sumnju: spiritističke sjedeljke i odnos prema ženi (braku, ljubavi). Budući da je genij Solovljeva nadaleko priznat od većine intelektualaca, i to kršćanskih, ne samo pravoslavnih (vidi u ovom broju koliko ga cijeni Nikola Berđajev, o eseju o Radičinoj knjizi), i da je Solovljev preteča konkretnog ekumenizma, između Pravoslavne i Katoličke crkve neupućeni čitatelji bi mogli biti zbunjeni, a ima onih koji jedva čekaju da u ZP-u pronađu nešto tamno i heretičko ( new ageovsko ). Budući nas se ovi drugi (maliciozni) manje tiču, odgovaramo prvima da je Solovljev imao svoj osobni (pjesnički, ljudski, konkretni) put prema Sofi ji (Nebeskoj Mudrosti), pri čemu u tragediji ruskog društva, misli, kulture, koja je težila onostranome, mističkome, spiritističke sjedeljke jesu bile dio često neupućene društvenosti, što je sam Solovljev uskoro progledao, shvativši da se radi o zlu. Kao platonist, pjesnik, inkarnacija srednjovjekovnog viteza, ili bliže, vrlo nalik po tom pitanju našem Tinu Ujeviću Solovljev je teško u konkretnosti društvenog života mogao ostvariti brak sa ženskim bićem koje bi ga zadovoljavalo. Sjetimo se stihova Tina Ujevića: Ljubljena ženo, ja sam zadnji, makar bio prvi Nadamo se da će čitatelji shvatiti kompleksnu osobnost ovog vizionara i ekumeniste bez osuđivanja, kako bi stoga imali i koristi od njegove duhovnosti. za njegova uvjerenja nemoguću ljubav, osjećao se zaboravljen od Boga i od ljudi. Meditirajući nad svojim afektom za Sofju, mogao je uzviknuti da se je okupirao ljepotom stvaranja, dodajući u teoriji, samo u teoriji (Pisma). Na prijelazu smo između i 80., četiri godine nakon prvog susreta, njihova osjećanja nisu izlazila iz teorije, to će reći bila su posve platonska. S konturom snova, izvjesno, gdje mu se činilo da među rukama stišće svoju ljubav, ili da joj kontemplira blještave oči, ili dok je plesao s njom, ili pak posjednut do njezinih nogu. Mislit će da bi se možda moglo pribjeći razvodu, što je u izvjesnim slučajevima bilo prihvaćeno od Pravoslavne ruske crkve, kako bi se imao slobodan put za brak. Dobar ukus i druga shvaćanja su eliminirala ovu prospektivu. Prolazila su vremena pribiranja na mjestu Pustinke, kod Petersburga, i u kući smještenoj na obali tijeka svježe i bistre vode, Solovljev je pisao poeziju u kojoj je iznova zvučao eho njegove nemoguće i sanjarske ljubavi. Mnogo kasnije, u proljeće 1883., napadnut akutnom gripom, dok se nalazio u Moskvi, i dok su ga njegovale sestra Maša i majka, Solovljev će u deliriju zazivati Sofju Petrovnu kao svoju idealnu zaručnicu, čineći od nje kao ubično sliku Sofije nebeske. Kao što je činio u poeziji, u ženi koju je volio zapažao je nebesko biće Sofije, duše svijeta, koja se, odvojivši se od svjetla nebeskog obitavališta, tako reći utjelovila među silama kaosa da bi bilo privedena uređenom svijetu ili kozmosu. Duša svijeta bijaše zemaljski apekt Sofije i Sofja Petrovna, kao I Sofja Martinova i druge, bijahu njezine ikone, živući simboli među smrtnima. Dok se je intimno razdirao između stvarnosti i sna, između beskrajnih filozofskih shvaćanja i konkretnih muka osjećaja, Solovljev je nastavljao komponirati svoja velika djela, zapodijevao je ekumenske akcije, nastavljao je svoja putovanja lutajućeg hodočasnika, nalazio se u središtu polemika, išao sve do prvih linija u ratu travnja siječnja između carističke Rusije i otomanske Turske, kada su se careve trupe spustile duž istočnog Balkana prema turskoj metropoli na Bosporu. Intenzivna ženska prijateljstva, odvojivši se od seksualnog plana prema planu osjećaja religiozno-filozofskog sadržaja, prouzrokovala su u Solovljevu nesumnjivi doprinos punine i konkretnosti u njegovim meditacijama i brižljive konceptualne radnje: blago vezanje za personalističku tendenciju u interpretaciji svojih apstraktnih ideja; priskrbljavale su mu tu pratnju nutarnjih patnji koje su na izvjestan način iznova snažile njegovu mističku izvjesnost da je na dobrom putu. I nesumnjivo su činile mnogo kompleksnijom osobnost filozofljevu, kako se uvijek zbiva kada se nad meditaciju jednog čovjeka postavlja delikatna sjena, blaga i respektirajuća, jedne ljubazne žene. Prijevod s talijanskog: B.M. 46

47 Ovi građani Blaženi Alojzije i Marija Beltrame Quattrocchi (15.) Giorgio Papàsogli (Giorgio Papàsogli: Questi borghesi, Edizioni Cantagalli, Siena 2001) I tri * S distance od deset dana Marija i Alojzije će ponovo vidjeti sinove odjevene u svećeničku halju i zahvatiti će ih punina osjećaja nekoliko trenutaka podigavši se potom u sublimnu svijest: dan kasnije, 18. studenog, Marija je pisala ovo prekrasno pismo Cezaru: 18. studenog Dragi moj Cezare, Nismo mogli govoriti i ti mi više nisi pisao, koliko god sam to mnogo očekivala i željela. Trebala bih zaključiti da se tvoja duša nalazi u miru i sigurnosti svojega života, ako je p. Učitelj sklon da tvoj Novicijat započne odmah. I, sine moj, uvjeravam te da stoga blagoslivljam Gospodina. Jučer vidjevši također tebe u svećeničkom talaru, blizu tvojem bratu, prikazajući također tebe, i na način mnogo potpuniji, Gospodinu, osjetila sam se, sine moj, tvojim Svećenikom. Već sam bila mislila, 36. studenog da sam učinila pomalo nalik Svetoj Djevici, Marija Beltrame Quattrocchi na fotografiji iz rujna u Serravalleu. kada je u Hramu prikazala svojeg Jedinorođenog Ja sam vas prikazala dvojicu, i više sam vas prikazala, svojim rukama Božanskom Posvetitelju, kao jednu jedinstvenu bijelu hostiju, kao najčišći dio mene vaše majke, više po duhu, zahvaljujući Bogu, nego po tijelu. Stoga sam se osjetila s pravom da se nazivam također vašim Svećenikom. I pred oltarom Svetog Pavla, pred Njegovim grobom, položi, najdraži moj, dragocjenu riznicu svoje duše, kao što sam šestoga u Capranici bila učinila za Filipa, i predala sam te Gospi, koja bi te vodila Isusu, bolje: da te zauvijek pripije za Njega. I dok sam se zahvaljivala, ponižena nezasluženim darom dvostrukog poziva, tražila sam oprost za svoje nedostatke, u vašim pogledima, svom svojom dušom. Izvjesno Gospodin zna da od vašeg rođenja moj je život bio sav za vas ali on je imao milosrđa za ono što ne bijaše, u mojem poslanju majke, prema Njegovoj Svetoj volji i da ne učini da na vas ikada pasne šteta koju samo jedan propust nosi sa sobom. Moj dragi Cezarino, znaš da je moja duša od dugih godina privučena potrebom da dosegne vazda narastaćajuće jedinstvo s Bogom, ono najviše savršenstvo za koje je sposobna Božanska milost. Sada osjećam da mi je život od vas izabran neprestani poticaj da se poboljšam. Moli za svoju majku, da bi mogla izvršiti vlastiti put, prema božanskoj volji, dajući sve do kraja cijelu sebe Ljubavi, na slavu Božju i za dobro duša i da bi se jednoga dana mogla sjediniti u vječnom jedinstvu s Isusom Ljubavi, također s Bogom jednim i trojstvenim, u Nebeskom Jeruzalemu. Što reći tebi, sine moj dragi? Ljubi, u najmanjim pojedinostima, vjernošću jednostavnom i pažljivom, ali sa svetom slobodom duha, svoje pravilo. Tako se kuša ljubav, tako obiluje milost tako se kuša i vokacija. U iskušenjima i eventualnim obeshrabrenjima utječi se p. Učitelju, i p. Opatu, kao i molitvi. Ne bih ti znala reći da je za poželjeti ne imati kušnje. Ne. Pismo nas uči usprotno: Pripremaš se služiti Gospodinu? Pripremi se da budeš kušan. U borbi se dokazuje ljubav. Ali kada one dođu, usudim se reći da, ako možeš učini to odmah, još prije nego se pomoliš potrči da se povjeriš. I ako tu ne bi bio p. Učitelj, ako tu ne bi bili ostali, malo pomalo, jak i siguran u intimi svoje volje, da ne želiš uvrijediti svojega Boga, ponizan i uvjeren da On ne dopušta nikada neprijatelju kušati nas preko naših snaga, počni pisati kada ti se zbude u duši. Uvjerevan te da je očitovanje iskušenja najefikasnije sredstvo da mu se pobjegne. I kušnja bi tu bila da neprijatelj uvijek sugerira suprotno. Ljubi žrtvu, i bez da je namjerno tražiš, primi s ljubavlju sve suprotnosti ili onemoćalosti ili umore ili protivrječja dana za NJEGA, kako bi zaboravio sebe sama da budeš svet, još bolji, kako bi blagoslovio duše. Ljubi konačno božansku volju, i sagledavaj je u svim tvojim nadređenima, u svakoj dobroj inspiraciji, u svakoj trpnji. Bog je otac i kralj ljubavi, bilo u lagodnostima, bilo u jadima: * I tri se odnosi na naslov prethodnog poglavlja (ZP 39): Dva ubrusa manje, na večeri. Misli se prvo na dvojicu sinova koji su pošli za svećenike (dva ubrusa manje), a potom i djevojčicu Fanny, Stefaniju (tri ubrusa manje na obiteljskoj večeri). 47

48 više možda u jadima i suhoćama koji služe da nas malo pomalo odvoje, s quotidie morior Sv. Pavla, od vlastitoga ja. I budi uvijek radostan. Bog voli one koji daruju s radošću. Tvoj karakter toliko osebujan i ekspanzivan, ne bi trebao, ako ne sa štetom, podnijeti jednu žestoku prisilu, a ono što je žestoko ne traje. Željela bih od tebe saznati kako se nalaziš posebno u tom pogledu. Otvori mi u cijelosti svoju dušu. Nisam se zaludu izjasnila tvojim Svećenikom: a Svećenik ima pravo nad žrtvom koju pruža. Vidi kako Isus slatka žrtva ljubavi dodjeluje Svećeniku svako pravo nad Sobom samim? Kako se daje raditi? ne namjeravam to manje, i mnogo je razumno postaviti se između tebe i p. Učitelja koji treba biti tvojim vođom. Ali znam da ovo što velim ne može apsolutno protivjeričiti. Samo ti kažem, dragi sine moje duše, da po spoznaji koju imam za tebe, po pravu mojeg nadprirodnog majčinstva, jučer od mojeg dara mi bijaše kao da sam iznova posvećena, velim ti, otvori se i odaj radu s pitomošću samog Isusa koji se učinio poslušnim sve do smrti, i smrti na Križu, gdje mu je Bog dao ime koje nadilazi svako drugo ime. Očekujem skoro jedno dugo pismo i istovremeno s blagoslovom bake, tate i mojim, grlim te svom dušom. Sestrice te žarko pozdravljaju. Tvoja mama P.S. Traži od p. Učitelja, koja čast, ne bi li bilo dobro za tebe otvoriti kao neki dnevnik gdje bi se bilježili najvažniji duhovni događaji dana, borbe, pobjede, male nevjernosti, nakane, koje čitanje ili odlomak koji su te najviše pogodili. Dugi dugi put je bio započeo. Važno je zabilježiti kako su Marija i Alojzije osjećali uvijek, sve do kraja, prazninu koju su ostavili sinovi i to otkidanje u kontinuitetu života, to će reći obitelji, koje je preobrazilo sva njihova predviđanja. Ponekad su se trebali prisjetiti svoje mladosti, svojeg susreta, temelja nade na kojeg su položili taj sporazum koji je bio, i još bijaše, veličina ljubavi. Gledali su u budućnost povjeravajući u jednoj divnoj ljudskoj gradnji, sinove i sinove sinova radosne u suncu jednog svakodnevnog osvajanja. Dakle, ako je otkidanje koje se poslije zbilo učinilo da trpe, nije ih ipak nikada prevladalo, i nije ih učinilo malodušnim; također, nadoknađivalo je, i uvijek nadoknađuje s darom jedne duboke radosti neizbježnu patnju prirode. To što, nasuprot, bijaše uvijek povodom strašnoga straha za Mariju i Alojzija, bijaše opasnost da bi, po jednom od nepredvidljivih mogućih razloga, svećeništvo sinova ostalo neostvareno. Bijaše stvarno kao jedno drugo življenje, nešto više i bolje od njihovog samog života koji se sada nije više računao: življenje njih dvoje u egzistenciji sinova. Kada je Marija pisala: Osjetila sam se vašim svećenikom izražavala je već u punini ovo sudjelovanje koje je remetilo sve vrijednosti njihove osobne osi i one odsutnih. Što se računalo, u obiteljskom sastavu, bijahu dva levita, računale su se ruke sinova koji će znati pružiti euharistiju ocu i majci, i blagosloviti njihova lica nagnuta prema smiraju. Taj je osjećaj prožimao uvijek Mariju i Alojzija, a od njega je uzeo poticaj drugi, konfuzije poradi vlastite nedostojnosti spram prevelikog Božjeg dara. Sva egzistencija petero preživjelih sada se je u kući intonirala u takvo sudjelovanje: baka, koja se nije znala umiriti na ljudski način, ma koliko u punini prihvaćala voljno žrtvu, se još više približila euharistiji, i više nije propuštala, ijednog dana, primiti sakrament. Dvije sestre bijahu privučene atmosferi, i Fanny, koja je duže vrijeme, po vlastitom računu, zapazila u sebi religiozni poziv, intonirala je taj poziv na svećenstvo braće: njezino prikazanje je trebalo biti sintonično, kompletirajući ono braće. Enrichetta, još toliko mlada, hranila se tim osjećajima koji su lepršali visoko oko njezine prve mladosti jedanaest godina dvanaest godina u toj dobi, s njezinom senzibilnošću i inteligencijom koju je imala, uspijevala je već cijeniti tolike stvari. Tako je ova obiteljska grupa živjela od jednog jedinog dubokog nedodirljivog jedinstva: nedodirljiva za vanjski svijet, sačinjen od svjetla i velikih valova, i vjetrova Istinska osovina ravnoteže, jedinstvena egzistencija bijaše tu, između kuće, sjemeništa i samostana, tri mjesta koja su oblikovala jedno. Ipak aktivnosti Alojzijeve u njegovom uredu, Marije u njezinom apostolatu, nisu bile umanjene, dapače, narasle su novom snagom. Oni koji su ih poznavali, razabrat će najveću dubinu koja je prosijavala također s lica i iz riječi. Skoro kao u naponu života, u diskusijama, u zemaljskim interesima, sve u svemu, Alojzije i Marija bijahu manje privučeni sa sporedne točke gledišta, i uglavnom su lutali, sada gipkiji i distanciraniji. I nije to bio dojam, nego stvarnost. Malo-pomalo kako su dani prolazili, tata i mama su osjećali bez usporavanja niti umanjivanja nedostajanje sinova, te su obnavljali vlastito prikazanje u odgovarajućoj mjeri. Upravo to svakodnevno nadilaženje ih je sve više odlobađalo od njih samih, preobraćajući se u onu intimnu slobodu koja je mnogo teža i dragocjenija. I, konzekventno, njihovo je sudjelovanje u svakodnevnoj egzistenciji rezultiralo, ne umanjeno, nego ozbiljnije, više odvojeno od egoizama i predrasuda, mnogostranije i s više razumijevanja. Činilo se da je njihova inteligencija, već toliko prodorna i konstruktivna, još više potencirana u atmosferi lucidnoga mira. Sve dok ne dođe također za Fanny čas odvajanja. Pet godina, od 10. lipnja 1922., dan kada je rođeno njezino zvanje potvrđeno nadolazećeg 23. lipnja s posvetom u kapeli sestara iz Neversa, ona je učinila obiteljski život savršeno normalnim, kako smo saznali iz sjećanja nje same: pohađala je interesantne konverzacije, koncerte, putovala je. Ne bijaše posve potonula kako nam veli sama od straha da bi od toga trpjelo njezino zvanje. Uprkos ovih skretanja, plamen bijaše ostao netaknut. Dne 5. lipnja sjeća se još sestra Cecilija tata i mama su me pratili do Milana u via Bellotti na prvi osobni susret sa štovanom Majkom Svete Marije; 30. kolovoza Tata me pratio iznova radi duhovnih vježbi sa Zajednicom od 4. do 14. rujna. Trebala sam potom ići s njim i možda s Enrichettom u Siciliju, ali sam u isto doba odlučila ubrzati i ne čekati 5. listopada za ulazak. Poradi čega se put pretvorio u dim! Mama je pošla da me uzme za Milano kako bi mi dopustila en bonne i dvije forme obitelji koja se nalazila u seocetu Gubbia. Otuda sam pošla ujutro dne 17.; ako se ne varam, Tata mi se priključio u Fossato di Vico i navečer bijasmo u Milanu; jutro potom prešla sam zauvijek prag samostana. Preferiram ne opisivati razdiranje suzdržano i ozbiljno, ali istinsko razdiranje Tate sada on, Mama, Bakica, s Didom Angelom, koji nikada ne bi podnosio videći nas da izlazimo iz kuće! - s Neba nas gledaju i blagoslivljaju. Uistinu razdiranje tate bijaše, da, suzdržano i ozbiljno, ali nije ništa izgubilo od svoje dubine. Alojzije je imao pogoršanje zdravlja, a intenzivnije od njega je imala Enrichetta, koja se je također mnogo duže naprezala da se oporavi: ali oboje su ostali složni u intimnom, aktivnom prihvaćanju žrtve. Kuća bijaše ostala prazna, mladost se iselila; a bijaše, toliko godina, jedno obitavalište prepuno veselja i izvanredne živosti. Marija je prikupila snagu u uvjerenju koje u njoj bijaše jasno, da je Stefania u potpunosti pronašla vlastiti put ususret Gospodinu. Zvanje visoko, svjetlo, mirno: i ozračje u koje bijaše primljena garantiralo je savršenu duhovnu harmoniju. Preveo s talijanskog: B.M. 48

49 Camille Claudel Pisma (2.) (R-M. Paris: Camille Claudel, S. Fischer, Deutsch von A. Lallemand, S. Fischer Verlag GmbH, Frankfurt am Main) Camille Claudel gospođi Gesua, Draga gđo Gesua, Upravo sam primila vijest o bolnoj smrti Vaše majke i najdublje suosjećam Kako Vas je život brzo razdvojio, tek ste ju bili ponovo sreli i već je otišla! Težak je to udarac, gđo Gesua! Nemojte da Vas svladaju čudne misli, ostanite mirni, da Vas ne bi zadesila još veća nesreća. Iskreno rečeno, ta smrt mi je naročito bliska, jer se stalno bojim da se i mojoj mami to ne desi! Obuzme me smrtni strah kada pomislim što se sve može tamo desiti dok sam ja ovdje zatvorena! Kakva nesreća da mama umre a ja se ne mogu ni pomaknuti! Koje su to brige! Mama doduše ne piše o tome, ali sretna nije Kada se samo sjetim kako je nedavno umro moj dragi otac a da to nisam ni znala. I da me je tražio, mene, njegovu kćer, a ona nije došla! Mama mi je nedavno poslala pismo, no ni riječi o tome da će me izvući odavle, to još nije tema za razmišljanje. Puno sam plakala nakon Vašeg odlaska. Dok ste još bili tu, bila sam malo hrabrija! Sad sam zauzela Vaše mjesto u kapeli, ali ja nemam takvo držanje kao Vi. Sutra bih trebala ići sa sestrom Saint Hildesfonte u Avignon kod zubara. Sestre kao i svi ostali koji Vas poznaju najdublje suosjećaju s Vama. Draga gospođo Gesua, unatoč svemu mislite na svoju jadnu suputnicu u Montdeverguese. Zamolila bih Vas da posjetite moju mamu ali, ona nije u Parizu već u Villeneuevu-sur Fere u Tardenois, Aisne. Zauzmite se za mene kod svoje braće i sestara. C. C. Moja supruga i ja stalno s njom suosjećamo. Dozvolite da joj predam ovo pismo u kojem je novčanica od 100 Fr. Bio bih Vam zahvalan da joj to predate ili bar upotrijebite za poboljšanje njenog teškog stanja: možda će joj to bar malo pomoći da se ne osjeća tako napuštenom. Sa zahvalnošću Vam prenosim moje najsmjernije pozdrave. Louise Claudel ravnatelju ustanove Montedevergues Lipanj, G. ravnatelju, jučer sam primila lječničko izvješće o mojoj kćeri Camille Claudel koja je smještena kod Vas. Dali ste mi do znanja da postoji mogućnost pokušati pustiti ju na slobodu, jer da se smanji pritisak paranoje. Želim Vam nešto reći o tome. Zaključujući iz pisama koja mi šalje, njene luđačke ideje su iste kao i prije. I dalje nas označava kao lopove koji smo njen, umjetničkim djelima pretrpan atelier, prepustili njenim neprijateljima. Da smo njene sanduke u kojima je, između ostalog, bio kip Victora Hugoa i skupna figura Brbljavica bacili u smeće a pri tom je u tim sanducima bio samo komad neoblikovane gline koji nas je koštao muke dok smo ga odvezli iz stana. Nemoguće je stoga misliti da je ona pri zdravoj pameti i da se može razumno ponašati, sada kao i na početku njene bolesti Camille Claudel: Fortuna, bronca Louis Claudel na ravnatelja ustanove Montdevergues 6. rujna G. ravnatelju, dozvoljavam si zamoliti Vas da ovo priloženo pismo predate mojoj kćeri C. Claudel. Ono je odgovor na njeno u kojem nam predbacuje brdo gluposti s kojima mi nemamo nikakve veze, zato je pismo tako oštro. Njeno duševno stanje je nepromijenjeno, još uvijek misli da je žrtveno janje za cijeli svijet što ni najmanje nije točno. Sama si je stavila omču oko vrata. Izvinite što Vas u sve ovo uplećem, ali smatram opravdanim zamoliti Vas da joj Vi, nakon što ste zaljepili to pismo, predate, jer je zabranjeno štićenicima slati poštu direktno. Zahvaljujem Vam s najvećim poštovanjem L. Claudel Johan Peytel, predsjednik Credit Algerien na ravnatelja ustanove Montedevergues 1. rujna G. ravnatelju, gđica Claudel, vrhunska umjetnica, nalazi se u Vašoj ustanovi. Upoznat sam s hrabrom životnom borbom i umjetničkim nazorima te žaljenja vrijedne žene. 49

50 kad smo ju poslali kod Vas jer nismo mogli s njome izaći na kraj. Ako bude izašla od Vas, sigurna sam da će sve opet početi iz početka i da će nam napraviti velike poteškoće. Ne može se opsjednute pustiti na slobodu a da se ne prizove nesreća, jer tek što se nađu u starim prilikama, ponovno ih opsjedaju njihove ideje. Ja ne živim u svojoj kući već kod moje druge kćeri, stara sam već i često boležljiva, i ne mogu primiti kod sebe, stoga Vam ne dozvoljavam nikakav pokušaj puštanja na slobodu. Ne mogu donijeti nikakvu odluku bez dogovora sa svojim sinom koji je sada u Kopenhagenu. O tome ću s njim razgovarati kad sljedeći put dođe i potom Vas obavijestiti. Primite moje najdublje poštovanje L. Claudel Louise Claudel ravnatelju ustanove Montedevergues 9. lipnja G. ravnatelju. u zadnjem lječničkom izvještaju o mojoj kćeri gđici Claudel, savjetovali ste me da ju iz Vaše ustanove premjestim u neku drugu. Bliže Parizu. Ništa mi ne bi bilo draže od toga, no dajte mi vremena da o tome razmislim. Ne znam ni jednu drugu kliniku koja ima slične uvjete kao Vaša i gdje bih se mogla o tome informirati. Moje financijske mogućnosti su ograničene na sumu koju sad plaćam i ne mogu više plaćati. Trebate znati da sam u ratu izgubila skoro sve što sam posjedovala, a proći će još godine prije nego, kao što je obećano, dobijem ratnu odštetu i ruske papire. Ne mogu je ni pustiti da živi sama, jer se, zaključujući po C. Claudel: Fortuna (detalj). pismima, nije odrekla svojih starih ideja, kao i prije optužuje nas sve po redu za sve moguće lopovluke. Započet će sa životom kojeg je vodila i prije U Ville Evrard su vidjeli u kojem je stanju bila. Jedan od naših najboljih prijatelja, g. Abbe Martin želio bi Vas posjetiti početkom kolovoza. Oko 6 sreo bi se s Vama i s Camille. Razgovarat će sa njom i savjetovati se s Vama što da učinimo. Imamo u njega puno povjerenje i to je kao da smo tamo osobno. Očekujem puno od vašeg susreta, da se stvari srede i donesu odluke. Po mom mišljenju, ona nije izlječena i trebala bi još neko vrijeme biti pod Vašim nadzorom. S dubokim poštovanjem. L. Claudel Louise Claudel ravnatelju Montedeverguesa 17. studeni Gospodine, upravo sam primila vašu kratku obavijest o poskupljenju troškova u Vašoj kući. Kao što znate, moja kćer Camille Claudel, zbog paranoje koja ju muči, ne koristi hranu koja je određena za pacijente druge klase, kamo pripada, već jede samo kuhani krumpir i jaja, te vrlo malo nešto drugo. Ne bih li stoga, na temelju stvarnih troškova, mogla dobiti nekakav popust na Vašoj tarifi? Molim Vas, g. ravnatelju, da pošteno ispitate moj zahtjev te se nadam pozitivnom odgovoru. U očekivanju Vašeg odgovora izražavam Vam najdublje poštovanje L. Claudel Louise Claudel ravnatelju ustanove Montedevergues 4. travnja G. ravnatelju, pišem Vam obzirom na moju kćer Camille Claudel, štićenice Vaše ustanove. Kao što mi je javila, razmatra se da je se premjesti u neku drugu sobu na drugom katu gdje bi imala samo jednu prostoriju, mnogo manju i bez ikakvog komada namještaja u koji bi mogla smjestiti svoje stvari. Ako je točno da se to planira, molim Vas, g. direktore, da to ne činite i da ju ostavite u sobi u kojoj je sada. Ne bi se dobro osjećali kad bi znali da živi tako skučeno i to protiv njene volje. Ako je potrebno, da bi zadržala dosadašnju udobnost, nadoplatiti troškove smještaja, javite nam to, pristat ćemo. Moj sin, koji se na kratko vraća u Francusku, bio bi jako razočaran da je zatekne u tako lošim prilikama. Učinite nam, molim Vas, tu uslugu i mi ćemo Vam biti najdublje zahvalni. Vrlo sam nesretna što ju ne mogu posjetiti, ali u mojim godinama ne mogu ni pomisliti na takvo putovanje. Čekam da se prilike poboljšaju a do tada ju prepuštam Vašoj dobrostivosti. Primite, gospodine ravnatelju, moje najdublje poštovanje. L. Claudel Pisma L. Claudel ravnatelju ustanove Montedevergues 18. prosinca G. ravnatelju, odgovaram na Vaše pismo od 26. studenog o. g. u kojem me pitate da li se slažem s povećanjem troškova smještaja od direkcije departmana Vaucluse. Slažem se jer ne želim ništa promijeniti u životu svoje kćeri u Vašem okrilju, iako žalim što joj ne mogu priuštiti višu klasu. Sada se nalazi u trećoj klasi, smatram da je sve u redu što time dobiva i preporučam ju Vama. S najdubljim poštovanjem, L. Claudel 50

51 Camille Claude Louisi Claudel 2. veljače Draga moja mama, pišem ti s velikim zakašnjenjem, jer se od hladnoće ne mogu ni pokrenuti. Za pisanje ne mogu sjesti u veliku salu, gdje su svi drugi, jer je tamo velika graja iako gori mala vatra. Prisiljena sam povući se u svoju sobu na drugom katu, gdje je tako ledeno da su mi se prsti smrzli, drhte i ne mogu držati pero. Cijele zime se nisam pravo zagrijala, promrzla sam do kostiju, sva sam naježena od studeni. Bila sam jako prehlađena. Jednu moju prijateljicu, jadnu učiteljicu liceja Fenelon, koja je tu završila, našli su smrznutu u njenom krevetu. To je strašno! Nije moguće ni zamisliti hladnoću koja tu vlada. A ona traje dugih sedam mjeseci. Ne možeš si predočiti koliko trpim u tim ustanovama. Bila sam začuđena, čak zastrašena kad sam čula da me Paul želi premjestiti u 1. klasu. Čudno je da me nikad niste posjetili a da bolje od mene znate što mi treba. Trošite na mene nevjerojatno puno novaca, tko zna koliko je to uopće? Već sam Vam objasnila da je onima u 1. klasi najgore. Sala za ručavanje je na propuhu, a svi su natiskani oko nekog malog stola. Preko cijele godine pate od proljeva što uopće nije znak dobre ishrane. Jelo im se uglavnom sastoji od juhe, bez komadića mesa, I od lošeg variva. Raskuhani goveđi ragu u crnom, masnom i gorkom sosu, iz godine u godinu, ljigavi makaroni koji plivaju u nekoj nedefiniranoj masnoći ili ljepljiva riža na isti način, jednom riječju, od A do Ž nejestivi bučkuriš, za predjelo mrvica šunke a kao desert presušene datulje, tri uvele, stare smokve ili tri stara keksića, te prastari komad sira. To je meni od 20 Fr. Vino je ocat, kava od zrna cikorije. Tako puno novaca plaćati za to je uistinu glupo. Sa sobama je isto tako, bez ičeg su, niti lavabo, niti kible, ništa, neka jadna noćna posuda, većinom sva okrhnuta, neki jadni željezni krevet koji cijelu noć škripi (a ja tako mrzim željezne krevete, samo da znaš kako mi je mučno ležati u takvom nečem, i uostalom, molim te da mi ne namećeš svoj ukus). Ni u kojem slučaju ne želim ostati u 1. klasi i molim te da me, nakon što primiš ovo pismo, premjestiš u 3. klasu gdje sam i prije bila. Uštedi bar novac i prenesi Paulu moje mišljenje kad već, unatoč svim mojim žarkim molbama, i dalje inzistiraš na tome da ostanem prepuštena, bez obzira na pravdu, takvim odmaralištima u kojima sam tako neizrecivo nesretna. Imaš li vijesti o Paulu? Gdje je on? Što namjerava sa mnom? Želi li me ostaviti tu u ludnici da crknem? Okrutna si kad me lišavaš mog doma u Villeneuevu. Neću praviti skandale, kako se bojiš. Bila bih presretna da mogu opet voditi normalan život a da bih išta izvodila. Ne bih se usudila ni pomaknuti, jer sam toliko propatila. Kažeš, trebao bi biti netko da me služi? Otkud to? Pa, nikad u životu nisam imala sluškinju, Vi ne možete bez posluge. Kada bi mi dala sobu starog Regniera i kuhinju, tada bih se mogla odijeliti od ostalih. Neću činiti ništa nedopušteno, previše sam patila i nikad se od toga neću oporaviti. Zar ne primjećuješ da te namjerno lažu kako bi izvukli još više novaca? Dobila sam šešir, odgovara, kaput, može koristiti, čarape, prekrasne su kao i sve drugo što si mi poslala. Grlim te i ljubim, Camille Javi mi se odmah i reci, da li si isto imala gripu. Upravo sam primila tvoje pismo koje me je umirilo, jer kad sam shvatila da me hoće premjestiti u drugu klasu, pomislila sam da si mrtva. Cijelu noć nisam spavala, i smrzla sam se. Nemoj da ti padne na pamet u odgovoru poslati novac za grijanje ili bilo C. Claudel: Aurora, mramor što drugo. taj novac odmah ide u direkciju, a ja se i dalje patim kao i prije. Ne poduzimaj ništa bez mog pitanja, ludnice, naime, i postoje za to da ljudima nanose bol, tu se ne može ništa promijeniti, naročito kad si napušten od svih. Ali, prije svega se požuri pisati Paulu da me što prije premjesti natrag, tamo bar mogu jesti dok u 1. klasi neću moći jesti ništa. Ne želim više taknuti tu ustajalu hranu, od nje sam na smrt bolesna, naučila sam u podne i navečer jesti kuhane krumpire, od toga ću I dalje živjeti, ali zar je to vrijedno 20 Fr? Može se reći da ste ludi. Ja sama već sam tako deprimirana od tog života da i ne nalikujem ljudskom biću. Ne mogu podnijeti urlanje svih tih stvorenja, od tog mi se okreće želudac. O, Bože, kako bih rado bila u Villeneuevu? Sve što sam u životu napravila nije valjda da postanem masni zalogaj za sanatorij. Uistinu sam zaslužila bolje mada to Berthelotu ne išlo pod kapu. Pitala si što da mi pošalješ u paketiću. Molim te, ne šalji čokolade, imam još dosta. Pošalji: 1 kg brazilske kave (izvrsna je) 1 kg maslaca 1 kg šećera, i više 1 kg brašna ½ funte brašna 2 boce vina ( bijelog) 1/ 2 boce običnog ulja paketić soli 1 sapun 2 kocke juhe (jednu još imam ) par mandarina i ako je moguće, staklenku višnji u likeru, ali ako je preskupo, pusti to. To bi mi bilo dovoljno, ljubim te i grlim, Camille Louise Claudel ravnatelju Montdeverguesa 6. veljače G. direktore, dobili ste pismo mog sina P. Claudela u ko- 51

52 jem traži da se njegova sestra Camille premjesti u 1. klasu i da joj se pruži sav mogući komfor. Zamolila bih Vas, prije nego ispunite njegova očekivanja, da pričekate njegovo drugo pismo i ostavite moju kćer u njenoj staroj sobi 3. klase. Tamo se bolje osjeća nego u 1. klasi, meni je u interesu da ona bude zadovoljna. Molim Vas, dakle, g. ravnatelju, da ovih Fr smatrate akontacijom i ništa ne mijenjate u njenom načinu života. Ona to izričito želi. Dajte joj od te sume samo onoliko koliko ona želi i koliko osobno traži. Primite na znanje moje veliko poštovanje. L. Claudel Camille Claudel Louisi Claudel 18. veljače Draga mama, danas sam dobila tvoj predivni paket. Došao je neotvoren i sve je izvrsno, uvijek se dobro brinete o meni iako sam tako daleko. Tvrtka Potin je savjesna, moraš ih pohvaliti, vino je prvoklasno i stvarno mi prija, kava je vrhunska kao i maslac kakva razlika prema smeću u ovoj ludnici. Malo živnem kad dobijem tvoj paket, živim samo od onog što je u njemu, jer sam od ove hrane bolesna, jednostavno se ne isplati plaćati za to 30 Fr. Molim te da mi sačuvaš ovu sliku, jer sve izgubim. Radi se o mladoj djevojci koja je bila doživjela živčani slom i nedavno je umrla. Bila se vratila kući, ali je tamo morala umrijeti, vjerojatno zbog gripe. Bila mi je tu prijateljica. Bila je prije u pansionu Epinal, s Marijom Merklen, Marijinom kćerkom. Namjeravala me posjetiti u Villeneuvu i u Parizu, bila je jako imućna ali joj je teško palo što se mora udati, izgubila je cijelu obitelj osim oca konte de B., ali kako me niste puštali van, izgubile smo vezu, saznala sam da je umrla s 37 godina, ispričaj mi sve pojedinosti vjenčanja. Ljubim te i grlim i srdačno ti zahvaljujem za tvoj prekrasni poklon. Lijepi pozdravi Louisi i Jacquuesu Camille C. Claudel: San kod ognjišta, mramor Camille Claudel Paulu Claudelu 3. ožujka Dragi moj Paul, nedavno sam, indirektno, dobila obavijest da si poslao neke novce g. ravnatelju kako bi, koliko je to moguće, poboljšao moj život ovdje. Dobro da imaš u njega povjerenja jer je iznimno pošten i prema meni naklonjen. Možeš biti siguran da će sve učiniti što je u njegovoj moći, a i ti, znam to, želiš mi pomoći, stvarno se jako žrtvuješ za mene, utoliko više što i sam imaš iznimno velikih obaveza, petero djece, i koliko samo troškova za hotele i putovanja. Često se pitam kako to uopće uspijevaš. Mora da si stvarno čvrst kada sve to možeš raditi s toliko pažnje i dovršitii sve što naumiš, uzvišen iznad svih poteškoća i neprilika. Za takvo nešto nikad ne bih bila sposobna! Tvoja namjera je hvalevrijedna kao i ravnateljeva, no, u jednoj ludnici teško je bilo što napraviti i promijeniti, i uz najbolju volju nemoguće je postići podnošljivost življenja. Postoje čvrsta pravila, postoji određen, takvim kućama primjeren, stil života i krajnje je teško ići protiv struje! Tà, ovdje se mora moći izaći na kraj sa svim ovim užasnim, nasilnim, kreštećim i zastrašujućim spodobama, zato postoji, ponekad i vrlo strogi režim, inače sve bi se raspalo. Svi oni se deru, pjevaju i urliču od jutra do mraka, i od mraka do jutra. To su kreature koje njihovi najbliži ne mogu podnijeti u svojoj blizini, jer su tako odvratni i otrovni. No, kako to da ih ja moram podnositi? A da ne govorim o nelagodi blizine takvog promiskuiteta. To se smije, to cvili, to blebeće od jutra do mraka, pričaju se pričice sve u detalje i onda prepričavaju dalje. Biti usred svega toga nije nimalo ugodno, pa, trebali bi me već izvući odavle, ta danas je četrnaest godina kako sam već tu zatvorena! Svim silama tražim slobodu! Moj san je odmah krenuti u Villeneueve, i više se nikud ne micati dalje, i sjenik u Villeneueveu mi je bolji nego biti tu pacijent 1. klase. Onima iz prve nije ništa bolje nego onima iz druge! U dlaku je sve isto, pogotovo meni jer si sama pripremam hranu; zato su vaši extra izdaci nepotrebni. Novac koji si poslao može biti zaračunat za treću klasu. Žao mi je samo kad vidim da svoj novac trošiš na ludnicu! Novac koji bi mi poslužio da stvorim lijepa djela i udobno živim! Koja tragedija! Mogla bih vriskati! Dogovori se s g. ravnateljem i vratite me u 3.. klasu ili, što je još bolje, odmah me odvedi odavde. Kakva bi to sreća bila kad bih odmah mogla u Villeneueve! Taj čarobni Villeneueve, kojem nema ravna na svijetu! Danas je 14 godina od kada su me iznenada u mom ateljeu zaskočila dva, do zuba naoružana, zakrabuljena, u svakom slučaju zastrašujuća pandura u visokim čizmama. Tužna sudbina jedne umjetnice: Umjesto nagrada dobila sam to! Naravno, samo meni se mogu desiti takve stvari, jer oduvijek sam bila na meti zloće. Moj Bože, što sam od tada pretrpjela, a nema nade da je tome kraj. Svaki put kad pišem mami da bih se vratila u Villeneuev, odgovara mi da je kuća pred rasulom. Ali i to je bolje, u svakom pogledu, nego ovo. Odavle želim što prije van. Tu postaje sve nepodnošljivije! Stalno dolaze novi i novi pacijenti, svi smo tu natiskani jedni na druge, kao da je čitav svijet skrenuo! Ne znam da li me namjeravaš ostaviti za uvijek tu, ali za mene je to strašno okrutno. Kažu mi da ćeš doći na vjenčanje svoje kćeri, 20. travnja. Najvjerojatnije nećeš imati vremena za mene: već će se neki pobrinuti da te što prije pošalju u inozemstvo na predavanja. Sile se svim snagama da te što dalje drže od Pariza a posebno od mene, nemam puno mogućnosti biti u kontaktu sa svima vama. Jedino što želim je što prije otići odavle, nikakva promjena na bolje ne može me usrećiti na ovakvom mjestu! Ne postoji alternativa. Imali smo strašnu zimu, šest mjeseci neprestano mistral, zaleđeni Arktik nije ništa prema ovome. Kad pomislim kako se u Parizu ugodno živi i da se svega tog moram odreći samo zato što imate bube u glavi! 52

53 C. Claudel: Flautistica, bronca, prije Čula sam da je Reine bila bolesna i da je imala tešku operaciju, nadajmo se da će se oporaviti. Navodno je i Louise bila bolesna, sve mi to teško pada. Ako se i desi kakvo zlo, nemoj me, molim te ostaviti na cjedilu, posve samu, i ne poduzimaj ništa prije nego se čuješ sa mnom. Jer samo ja znam običaje ove kuće, jedino ja znam što mi treba. Na sreću, imam protekciju kod Dr. Charponela i g. ravnatelja. Hvala ti što s njima saobraćaš. Nemoj mi uzeti moje pismo za zlo. Ako me ne namjeravaš posjetiti, tada bar pokreni mamu na put, bila bih sretna da ju još jednom mogu vidjeti. Nije to tako naporno s brzim vlakom, kako da kažem, mogla bi to stvarno napraviti za mene, unatoč svojoj visokoj dobi. S ovim bih završila. Grlim te i ljubim kao i tvoju kćer Gigette, koja, čini se, još živi kod tebe. Tvoja žena me nije podnosila, kao ni ostali. Nadam se da ju više nikad neću sresti. Tvoja sestra Camille. Camille Claudel Paulu Claudelu 3. ožujka Dragi Paul, današnji dan je dan moje otmice u Ville Evrard: ima tome sada 17 godina kako su me Rodin i mešetari umjetninama za kaznu strpali u ludnicu. Nakon što su između sebe podijelili sva moja djela što sam ih u životu stvorila i pri tome se poslužili Rodinom za izvođenje svog mračnog plana, ostavili su me godinama u tom zatvoru u kojem bi, da je pravde, oni morali sjediti. Jer, Rodin je bio samo posredna figura koju se upotrijebilo da bi se tebe držalo u šahu i pokrenulo da izvedeš tu nesmotrenost, koja je zahvaljujući tvojoj, maminoj i Louisinoj lakovjernosti, po njih dobro ispala. Ne zaboravi da je Rodinova žena bila nekad njegov model. Sada vidiš konce koje su se ispleli oko mene. Fini način kako će se svi oni milijunaši obrušiti na bespomoćnu umjetnicu! Jer ta gospoda, koja su smislila tu lijepu akciju, zaradili su svoje milijune za četrdeset puta više. Navodno, njihovu pohlepu nije preživio moj jadni atelier, par komada namještaja u njemu, par od mene same napravljenih alata, kao ni moje cijelo kukavno kućanstvo. Imaginacija, osjećaji, nešto novo i začudno, nikad do sad viđeno, sve ono što jedan visoko razvijeni duh može proizvesti, sve to bilo im je nedostupno, tim borniranim glavama, tim tupim mozgovima u kojima nikad neće zasjati svjetlo, zato su trebali nekog tko će im ga dati. Rekli su: Poslužit ćemo se jednom halucinanticom i tako zadovoljiti vlastitu sujetu. Neki bi bili bar malo zahvalni svom hranitelju i nekako se odužili ženi čiji su genij pokrali, ali, ne, u ludnicu s njom! Nema pravo ni na pošteni ležaj! Jer, ja im moram biti na raspolaganju! To je najbezobzirnije izrabljivanje i poništenje mene kao žene i umjetnice, u znojnoj kupelji, sve do krvi. Onaj koji je imao najviše koristi je, navodno, velepoštovani Hebrard, trgovac umjetninama posebnog kova, rue Royale. Tamo su se lijevali svi moji izlošci (njih više od 300). Navodno, još koju godinu prije mog odlaska u Pariz, redovito je dobivao moje radove koje sam radila u Villeneuevu (kojim čudom? To samo dragi Bog zna.) Neke sam i našla kod njega, odlivene u bronci i signirane od drugih umjetnika: To je, pak, bilo previše! A onda su me strpali u doživotni zatvor. Da ne bih ništa tražila natrag! To je sve, u stvari, proizišlo iz Rodinovog đavolskog uma! Progonila ga je samo jedna misao, nakon njegove smrti mogla bih steći veliki ugled i tako postati veća od njega. Morao me, kud puklo da puklo, imati u svojim pandžama i poslije svoje smrti, kao još za života. Morala sam živjeti tako nesretno i poslije njegove smrti kao još za njegova života. Uspio je do u detalje, jer sam Bog zna koliko je to istina! Tebi se to ne može desiti, ali meni da! S vremena na vrijeme nešto se kao pokušava da bi se ublažila moja nesreća, ali od toga ništa, sve je to teatar! Nedavno su izgradili veliku kuhinju na oko kilometar odavde, konačno sam mogla malo van prošetati se. Ali, ne za dugo Dobila sam naredbu: više ni koraka van, i tako sam, bez ikakvog motiva, opet bila iza brave. Takav ropski život postaje mi pakao. Tako bih željela biti doma i moći iza sebe zatvoriti vrata. Ne znam dali ću ikad ostvariti taj san. Nedavno sam dobila pismo od Jessie Elborne. Najavila mije da će me posjetiti krajem travnja, sa svojim mužem! To je jako ljubazno od njih, no, kako bi mi oni mogu pomoći! I sami imaju previše briga! Ali, među svom mojom rodbinom nema nikog tko bi za mene učinio više! Nemam vijesti o tvojoj djeci. Sve najbolje tebi i tvojoj obitelji. Prijevod s njemačkog: Zdenka Kasapić-Foret 53

54 Slobodni glasovi ne umiru (De Gaulle i Bernanos) (2.) Vincent Berkelmans (L Herne, Charles de Gaulle, Cahier dirige par M. Cazenave et O. G. Thomas) Bernanos je često proklinjao svoju jadnu pateću i hromu nogu koja ga je sprečavala da uđe u samu akciju Otpora. De Gaulle se neće radi toga žaliti, shvaćajući sve više i više svakodnevno koliko mu je potreban daleki prijatelj koji sa svoje strane govori iz dubine brazilijanske sertao. Bez sumnje drugi su se slavni glasovi već podigli govoriti u ime Otpora, ali onaj Bernanosov ima jedan naglasak, jednu dragocjenu vibraciju i nenadomjestivu; glas toliko ljudski i toliko ganutljiv, a ipak toliko stran i kao da dolazi od drugdje, iz jednog svijeta svjetlosti! De Gaulle je to znao: njegova je borba također, i zasigurno duhovna, i imao je potrebu za duhovnom vojskom jer, konačno, to su ideje koje upravljaju svijetom. Utjecaj Bernanosa se činio sve više izravnim u mjeri kako se čitaju ratni govori generalovi. To ide katkada sve do neobičnog oponašanja jezika: Objavljujemo tim realistima da ignoriraju realnost, ili: Ne pretendirajući na dar proroštva Izvjesno je, Bernanos je značajno pomogao de Gaulleu da bolje osvijesti posljednji smisao svoje borbe. Ali dug je jednako velik i s druge strane; jer, polazeći od 18. lipnja, politička misao Bernanosova izgleda kao da se sve više i više organizira oko jedne meditacije o akciji Generalovoj. I tko je, prema predestiranom šefu, bolje pomogao starom monarhistu da s oduševljenjem otkrije Francusku 89. i da se strasno za nju veže? U tome, može biti, de Gaulle (i Bernanos) jesu, kako se mnogo govori, ljudi 19. stoljeća, zakašnjeli idealisti. U času gdje se, prema tehnokratima, duh čini riječju ispražnjenom De Gaulle s Ivanom XXIII., lipanj 1959., Vatikan. smisla, gdje je svo umijeće politike u podređivanju sakrosanktnim zakonima ekonomije, mi zahvaljujemo, mi koji držimo do prvenstva Čovjeka, zahvaljujemo prije svega tim dvjema proročkim glasovima da su prizvali to što još izgleda, i na način tako očigledan! jednostavna hijarhija prilagođena dobrom ukusu: ekonomija na dnu ljestvice, u službi društva i politike, jednako u službi čovjeka. Čujem već kako se smiju naši tobožnji moderni. Ali to je stari humanizam! Niste li dakle još naučili da su njegovi posmrtni ostaci stigli u zadnji stadij truljenja? Da, znam, humanizam je mrtav: kapitalizam ga je ubio u činjenicama, prije nego što mu je marksizam nanio konačni udarac, coup de grace. Humanizam je mrtav? Jednako je tako za reći da je slobodan čovjek mrtav. Razlog više za restauraciju humanizma i, s njime, pojmova Slobode, Pravde i Bratstva. Pažnja velikim riječima! Da, ali nemamo drugih. Ostavite nam te ljudske riječi koje nose sirote nade naroda od tisućljećâ! Eh dobro! Nemamo nikakva srama ostati vjerni našem idealizmu, toliko koliko nam naši dobri intelektualci realisti nemaju ništa drugo predložiti nego američki izazov, ruske tenkove u Pragu ili kineski mravinjak. Nemamo nikakva srama ostati vjerni francuskoj tradiciji Časti i Slobode koja je povijesno kulminirala i 18. lipnjom 40.; Postoji jedna francuska tradicija Slobode , svi Francuzi, makar na jedan trenutak, jesu komunicirali u toj tradiciji, svatko prema opsegu svojih poznanstava ili snazi svojeg duha, ali jedna vjera jednostavna, i jednodušna. Za jedan trenutak, za mali broj dana jednog zračnog bića, Sloboda je bila jedna i nedjeljiva kao što bijaše jedna i nedjeljiva Slobodna Francuska u borbi pod egidom njezinoga šefa, sabiratelja svih Francuza koji nisu izgubili vjeru u slobodu, bilo da su oni kršćani ili ateisti, građani, radnici ili seljaci. Ili, od 1940., de Gaulle je odmah prikazao borbu Slobodne Francuske u revolucionarnoj perspektivi ( ovaj veliki rat, veli on, koji je također jedna velika revolucija ), da bi obznanio malo potom da se također daje za misiju ponovnog uspostavljanja republikanske slobode (očitovano u Brazzavilleu 27. listopada 40.) Potom, 29. listopada, de Gaulle je obznanio: Od te sigurne pobjede, naše pobjede, očekujemo, mi, Slobodni Francuzi, da izađe jedna nova Francuska. Jedan takav rat je jedna revolucija, mnogo veća od svih koje je svijet poznavao. Ova revolucija koja odgovara sekularnoj tradiciji nađeg naroda, ne može ne biti svjetskom, jer je francuska: Stari narod kao naš je dovoljno živio kako bi znao da je šampion čiji slobodni ljudi ne prolaze ( ) Postoji jedan sporazum dvadeset puta sekularniji između veličine Francuske i slobode svijeta to što potvrđuje svakodnevno Bernanos u Brazilu. Također, podižući se, Francuska je izvršila svoju obavezu prema čovječanstvu i (njezina) najizvjesnija zvijezda u nevremenu, jest vjernost njezinom poslanju. I više puta, riječ revolucija ( najveća u cijeloj Povijesti Francuske ) će se pojaviti u prvim ratnim govorima Generala (i sve više i više također u spisima Bernanosa), sve do eto!, gdje nema više pitanja nego obnove da bi se ohrabrilo izvjesne ljude? Ili da bi se bolje odvojilo, u jeziku, od izvjesne formacije koja pretendira sama da bude depozitarkom ideje 54

55 revolucije? Nije važno! Ako preferiramo riječ revolucija de Gaulle daje dvjema riječima jednak sadržaj koji neće prestati precizirati. I podsjetimo da je 68., u Michel Droitu, izjavio, ne bez malicioznog ponosa, da je uvijek bio revolucionar. Jer izvjesno nije propustio čekati male revolucionare iz Svibnja da bi vidio denuncirano društvo konzumacije. Kada se iznova čitaju sva posljednja polemička djela Bernanosova, na gotovo svakoj stranici ga osuđuje, s jednom snagom jezika i velikodušnim žarom koji najavljuju najljepše cvjetove razbuktale na zidinama Pariza. I koji je francuski pisac bio predstavio ovo udignuće francuske mladeži, i jednako je pozvao svojim glasom, ako ne on? Vidim ovdje zaprepaštene oči i podsmjehe božanskog iznenađanja mojih ljevičarskih učenika kada im čitam najljepše krikove starog čovjeka straha u jasnom pogledu. Prije, eto! nego što su im izvjesne profesionalne ideologije kojima su oni, u svojoj nesreći, dali svoju vjernost, pokazale s a+b da je autor Velikih groblja jedan fašista, budući je katolik, degaullist i antikomunist to što, očito, predstavlja bez sumnje tri najveća manjka duha. Ah! Dragi Bernanos, kada biste znali kako se sada zvijer mnogo zvjerskija usudi otvoreno sučeljavati s prestižima inteligencije! I vi koji ste strahovali od francuske inkvizicije, neka nas Bog sačuva od nove inkvizicije! Da mi, degaullisti, potražujemo natrag kao svoje dobro aspiracije što su izronile Svibnjem 68., ne može iznenaditi nego imbecile. Jer je General, rezerviran ispočetka, vidio u tom pokretu udarac svojem legitimnom autoritetu, stoji! Ali isto tako on je tu brzo razlučio simptom krize naše civilizacije, prije svega krize duhovne, što je istom u dubini njega blagoslovilo ovu grčevitost, prihvaćajući sa svoje strane sva osloboditeljska obećanja koja je ona nosila, jednako osuđujući njezine nihilističke i očajničke apekte, ništa više nije sigurno. Nije zabranjeno misliti da se ovakvo shvaćanje velikim dijelom duguje Bernanosu, kao što ga se duguje također, možda neposrednije, prisutnosti Andre Malrauxa u svojoj blizini. Koji je bio stvarno prvi potez onoga koji se, uprkos svega, još držao jedinim odgovornim za sudbinu Francuske spram tog novog rendez-vousa s Poviješću? Pozdraviti žive snage koje su se pokrenule u najdubljoj utrobi našeg naroda, dati im jasnu formulaciju, zaštiti taj isti narod protiv manipulatora, lažnih revolucionarâ, učenih čarobnjakâ i zelenih tiranâ, okupiti ih kao uvijek oko sebe da bi se učinila napokon, u mirnom osiguranju ljudi vjere i nade, velika revolucija nagovještena od Da bi se to učinilo, izravno pozvati narod putem referenduma. Oh! Tu se odigrava naša sudbina i ona Francuske, veliki čovječe koji jednom nisi znao (ili mogao, što je još tragičnije) slušati jedini nepogrešivi glas vaše veličine? Što niste meditirali tada duboka razmatranja vašeg vjernog pratitelja o realizmu, koje ste učinili uostalom vašim, jer ste to bili vi koji ste osudili sa svoje strane te farizeje koji ne časte nego prigodu? Najmanja mala njuška književnosti i poslova koja se zove realistom izjašnjava svoj prezir za sentiment, tada kada je istinito da je strast slijepa, sva prozirljivost izlazi iz srca, i niotkuda drugdje. Realizam je riječ oslobođena smisla jer je prijemljiva da ih uzme sve, i jednako najprotivrječnije, budući realizmu onoga koji zadaje udarac nogom kojem dijelu, odgovara neophodno realizam onoga koji ga prima. ( ) Realisti si laskaju da se prilagođuju događajima i ljudima. Ali koji se sljepo prilagođuje onome što jest, nije ništa, jer ono što jest, nije više. Čast čovjekova, to je držati se slobodnim glede onoga što jest, kako bi mogao prilagoditi svoju dušu onome što treba biti, i onome što će biti. Ili, uvjerili su vas da trenutak nije pogodan, da su događaji takvi da zabranjuju i materijalno pribjegavanje referendumu, da je mnogo mudrije iznova uspostaviti red i zagipsati stari G. Bernanos 1948., u Gabesu. svijet, kada ste u dubini vi htjeli osloboditeljski Veliki Nered (ako ne agitaciju) ukratko, da bi se trebalo konformirati događanju igrajući sve do kraja s njime, što je stvarno politika, kada ste događanje, daleko od toga da ga preokrenete, željeli nadići, što je upravo povijesno. Francuzi, učinili ste da je Bernanos rekao u jednoj imaginarnoj poruci, ne želim činiti politiku, nego Povijest, i u točki u kojoj smo sada, treba da činim Povijest uprkos vama, može biti protiv vas. Djelujući tako, ne pretendiram uopće nadomjestiti vašu volju mojom, kako su to pokušavali vjerovati da činim imbecili. (...) Rekao bih slobodno da trebam biti danas u nesuglasici sa svakim od vas, da bih se sutra našao u slozi sa svima. Evo godina i godina što je politika prestala da vam služi: ona se služi vama. Evo više od jednog stoljeća kako se ona napinje da od vas učini masu a masa nema povijesti, povijest jedne mase je ona najelementarnijih funkcija života. Vi ste jedna masa, ali ta masa je ono što je ostalo od jednog velikog naroda. Radi se o tome da joj se sa smislom svoje vlastite povijesti da jedna povjesna volja. Dobro znate da, posve imaginaran kakav je, to je vaš jezik (siroti Bernanos koji je prije vašeg udaljavanja imao toliku potrebu slušati vaš glas kojega je učinio da u njemu govori!). I to je taj jezik kojega ne daju da ga držite. Kada velim ne daju, ako ciljam na izvjesne ljude, rekao bih jednako dobro mi, jer takve riječi, tko je još sposoban razumijeti? I u predvečerje 30. svibnja 68., kada vam je napokon, namjesto jednog svečanog referenduma, ostavljena utjeha neizmjernog degaulleovskog okupljanja, mi smo odgonetali koje bijaše vaše tajno ogorčenje, ono da se nije imalo što istovremeno vikati nego Živio de Gaulle! : Živjela Revoluciuja!, ili još bolje: Živio de Gaulle revolucionar! Eh dobro! Danas, mi smo jedna mala šaka Francuza koja to uzvikuje: Živio de Gaulle revolucionar! 55

56 Jer to je jedino što vas je nadživjelo, budući jedino što nije imalo vremena da se izvrši, jedino što pripada budućnosti i čega ste nam ostavili nadu. To što nije nego nego drugi način da se još veli, kako ste to uvijek činili: Da Francuskoj! Ipak, kada su događaji izgledali najviše oportuni, vi niste bili razoružani i vi ste ga napokon predložili, vaš revolucionarni referendum krnj i bojažljiv, ali, za onoga koji je znao čitati, on bijaše razumio kako da sudjelovanju u regiji ili u Senatu bijaše prvi da Sudjelovanju. Sigurno, moment je bio najpogodniji...za igru lenskih prava feudalnosti, financijera i političara! To bijaše uvijek izdaja prestiža i elita, kao 40., kao 45.: eksploatatori naroda su se okrenuli protiv njega, oni koji ga tlače pod ekonomskim i društveno nehumanim režimom kao i oni koji izvlače korist od te situacije za svoju interesnu propagandu neprijatelji srodni ali duboko solidarni s istim sistemom, taj sistem koalicije djelomičnih interesa koji je igrao protiv nacionalnog interesa (i koji) treba biti u svemu preokrenut. Tako je! Izgubili ste bitku, i dostojno, povukli se. Ta gesta, ponad našeg trenutnog očaja, kako nam se danas čini prosvjetljućom! Ona bi istom jednako istrulila deklarirajući se posljednjim velikim činom de Gauelleovim, ako ne najvećim, budući se, po toj demisiji, čisto znalo da od sada ne bi mogao biti srednji pojam između sistema i Francuske; da od sada postoji radikalni bezdan između njih, i pao je on sam djelomice jer je pokušao, ne da se kompromitira, nego da zateže s đavlom. Tko danas ne vidi da ovaj pad (s političke moći) bijaše posljednje pribježište koje mu je bilo ostalo da iznova podigne izazov bilo to šutnjom da obrani u najmanju ruku, on sám ispočetka, potom za Francusku, svoju slobodu protiv sistema? Borba, nakon što je preuzela forme (samo forme!) politike, je iznova postala čisto povijesna, bila ona vođena jednom jedinom revoltiranom sviješću, ali sviješću čovjeka koji je već ušao u Povijest da više nikada ne izađe: de Gaulle autor i zatvorenik svoje francuske sudbine. *** Danas, de Gaulle je mrtav, noseći u grob svoj najstariji san. I Sada nam se sviđa da ga gledamo pod kutom zajedničkog čovječanstva, on sám podređen zakonu svih. U svojoj lijepoj knjizi Hrast kojeg obaraju... Andre Malraux, ispunjen velikim drhtanjem noći, ta plemenita gorka knjiga u kojoj sijevaju munje nade, s kakvom poniznošću u njoj legendarni heroj prihvaća svoju sudbinu! Poniznost? Da, ali silna i snažna, kao ona koja prolazi također posljednjim knjigama Bernanosa, tako udaljena od svake rezignacije! Poniznost starih ratnika koji, u trenutku polaganja oružja, odašilju svoje posljednje krikove nade, kao da bi trebali uvijek ostati uspravni za vječnost, suočeni. Jedina poniznost dostojna čovjeka i njegove časti i koja jedina može donijeti osjećaj ispunjene dužnosti. Jedina strašna veličina koja nam je dana da je odnesemo u užas smrti. Ah! Kada bismo jednog dana mogli umrijeti takvom smrću! De Gaullea više nema, bez da može utjeloviti najdublju bit svoje duše, žrtvu vremena i vremena. Ali bez sumnje ne može li on, on posve sam, nametnuti Sudjelovanje, bez sudjelovanja svih, u najmanju ruku velikog broja. O blažena smrti, koja nas čini sve depozitarima iste ostavštine! Nikada nam Charles de Gaulle nije toliko pripadao, on koji više ne pripada sebi i čiji glas, od sada bez boje, se već miješa s našom sviješću djece Francuske, odlučno vjerne! Da, mi znamo, jednog ili drugog dana, mi ćemo ga osvetiti, Velikog Hrasta, od onih koji su ga oborili, od svih neprijatelja slobode koji gacaju u blatu svojeg univerzuma smrti. I već, tu ili tamo, čini nam se da čujemo prva drhtanja prevarenih ljudi, prije svega našeg naroda gdje mumlja nijemi revolt propalih varka opsjena. Ah! Neka bljesne napokon Veliko uskrsnuće Duha! I gle kako se još diže isti glas, pomalo težak: Djeco Francuske, ostavio sam vam nadu i trasirao vam put. Dan u kojem će svaki od vas, prema svojim vlastitim snagama, prema svojim jadnim snagama, ali srca ponosna i pogleda prava, po mojem primjeru, reći: ne prijevari! i da sekularnom pozvanju Francuske, tog dana, vi ćete spasiti sami sebe spašavajući Francusku i svijet. Francuzi, Francuzi! Dajem se još vama, ja, Charles de Gaulle, neostvaren u smrti, kako bi me svi zajedno dovršili. Jer još jednom ja sam ispred (en avant), ja sam vaša Povijest koja dolazi. Francuzi, Francuzi! Imam potrebu za vama kako bi živjela Francuska i kako bi napokon umro de Gaulle, u punini uskrsao u svakome od vas. Preveo s francuskog: B.M. Bernanos (Bernanos Iconographie recueille, choisie et presentee par Jean-Loup Bernanos; realisation et mise en pages Francois Borin, Librarie Plon, 1988.) Dijete kakvo sam bio Rođen sam 20. veljače u Parizu (26, rue Joubert) gdje su moji roditelji boravili tijekom zime, ali ja sam proveo većinu dana svojeg djetinjstva i svoje mladosti na jednom starom seoskom imanju koje je pripadalo mojem ocu, u malom mjestu Fressinu (Pas-de-Calais), u krajoliku velikih šuma i pašnjaka, gdje sam manje-više stavio u život sve osobe svojih romana. (...) Moja obitelj po ocu je od daleke španjolske loze, ali francuske od početka 17. stoljeća i poslije fiksirana u Lorrainei. Obitelj moje majke je berrichonska. (Sutra, to ste vi) Bez da je istinski tražio izvor, moj je otac hotimice tražio stanje svojeg iberskog porijekla. Jednom od svojih prijatelja iz djetinjstva je priznao da mu je kadšto dolazilo da se ne kupa kako bi imao španjolski ten! Od svojih predaka koji su došli iz Španjolske nasljedio je oštri smisao za čast, ponos, žeđ za avanturama, i svoju naklonost riziku jedna od njegovih deviza bijaše: Suoči se! Od lorenskih predaka primio je sklonost za lutanjem njihova će genealogija pokazati, stvarno, da iako su rijetko napuštali svoju provinciju, nisu često ostajali na mjestu. Što se Bernanosa tiče, blizu dva tuceta selidbi svjedoče o kroničnom nomadizmu. Od tih vinara, tih trgovaca, tih advokata, tih malih obrtnika i napokon tih svećenika, koji su mu prethodili na svijetu, on je nasljedio također ne samo svoju kršćansku vjeru nego i svoju upornost, svoju vehemenciju, i svoju duboku 56

57 Hermance Bernanos s Marijom-Terezom i Georgesom. Bili smo podignuti od vrlo dobrih majki, vrlo strpljivih, vrlo hrabrih, tako tvrdih po potrebi, tako tvrdih i tako blagih, s njihovim blagim, bdijućim srcima... (Mi drugi Francuzi) privrženost istini. Napokon, njemu će doći, od njegove majke, ispravnost, dar sebe, hrabrost, jedan vrlo čisti religiozni odgoj, a od njegovog oca njegova monarhistička vjera, njegova ljubav za dobro urađen posao, i njegova strast za politiku. Godinama kasnije, govoreći svojem mladom prijatelju Michelu Dardu, on će prizvati svakodnevne razgovore svojega oca, izjutra, u čas kada mu je ovaj čitao iz Slobodne Riječi, novina žustro antiparlamentarnih, zaključivši: Jesam li dobro razumio objašnjenja svojeg sirotog oca? Bez sumnje one ne bijahu moje dobi, one ne više. Ipak, tada sam sve shvatio, a ne na koledžima, vjerujte mi. Bijaše to druga hrana nego ona žiupnika, njihove blagoslovljene splačine, ohlađene u kraterima mjeseca! I potom što, što je to djetinjstvo bez rizika? Onaj koji, svojom djetinjom dušom, nije nanjušio zamku, bit će cijelog života sljepac, ili lažljivac. I koji nije primio bijedu svijeta u svojem jasnom pogledu od petnaest godina, i da živi sto godina, on neće nikada biti posve dostojan da umre. (Hommage a Bernanos, le Cahiers du Rhone, editions du Seuil.) U svojoj autobiografskoj bilješci, Bernanos će zadivljujuće kompletirati ovo povjeravanje o edukaciji primljenoj u svojem prvom djetinjstvu: Ako bih u nekoliko riječi htio rezimirati, za prijatelje, ono bitno za moju religijsku i moralnu formaciju, rekao bih da sam bio odrastao u respektu, ljubavi, ali također što je više moguće najslobodnijem razumijevanju, ne samo prošlosti moje zemlje, nego moje religije. Razumijeti da bi se voljelo, voljeti da bi se razumijelo, tu je, vjerojatno, naša najdublja duhovno nacionalna tradicija, to je ono što objašnjava naš strah svake vrsti prema farizeizmu. U mojoj katoličkoj i rojalističkoj obitelji, čuo sam uvijek pripovijedati vrlo slobodno i često vrlo ozbiljno o rojalistima i katolicima. Vjerujem uvijek da se stvarno ne bi znalo služiti u tradicionalnom smislu ove veličanstvene riječi nego gledajući vis-à-vis onoga što se zove nezavisnošću od svakog apsolutnog suda. To je zakon vjernosti bez konformizma, to će reći živuće vjernosti. (Sutra, to ste vi!) Ne može se evocirati Pellevoisin, i ono što čini njegovu povijest, bez da se prisjeti da je godine to berrichonsko mjesto upoznalo časove najvišeg duhovnog intenziteta. Tu se je, stvarno, u noći od 14. na 15. veljače dobra Majka ukazala Estelli Faguette u njezinoj agoniji. Nakon jedne duge i nemilosrdne bolesti, neizlječivo osuđena od trojice lječnika pozvanih do njezina kreveta od njezinih učitelja, grofa i grofice La Rochefoucauld, očajna Estelle se je tada obratila Presvetoj Djevici u jednom zadivljujućem pismu poniznosti i vjere, koje je stavila unutar pećine gdje su La Rochefoucauldovi postavili Djevicu iz Lourdesa. Odgovarajući na to pismo, Majka Božja će ishoditi od svojega Sina izlječenje Estelle, doći će Sama da ga najavi umirućoj, i pet godina kasnije će je pripremiti za čudo. Nakon izlječenja-uskrsnuća, Naša Gospa iz Pellevoisina će doći više puta povjeriti Estelli poruku: svečana opomena Crkvi i Franbcuskoj iz koje neki odlomci pokazuju koliko ona ostaje aktualna. Govoreći o svojem Sinu: Njegovo Srce ima toliko ljubavi za moje da ne može odbiti moje molbe. Poradi mene On će dotaknuti najtvrđa srca. Došla sam osobito poradi obraćenja grešnika. Estelli, koja nije sljedila njezin nagovor za duševnim mirom: Imaš dobrano francuski karakter, treba sve znati prije nego se shvati, i sve razumijeti prije nego što se zna. Nisam samo poradi tebe da tražim mir nego također za Crkvu i za Francusku, tu nema mira kojeg želim. Dugo vremena riznice mojega Sina su otvorene; neka oni mole. Kada mole, ja ću im pokazati primjer. I Francuska! Što li nisam učinila za nju! Koliko opomena, i ipak ona još odbija da sluša! Ne mogu više zadržati svojeg Sina. I Estelle naznačuje: Bila je potresena dodajući: Francuska će trpjeti. Hrabro i s povjerenjem. Treba otkriti, s ocem Vernetom, autorom dva djela o marijanskim porukama njezin teološki i doktrinarni smisao i čitati iznanađujuće dokumente ostavljene od različitih lječnika koji su ispitivali Estelle prije i poslije njezina izlječenja. (Bog u srcu jedne Majke, o. Vernet, Tequi.) Što se tiče Estellina pisma, ono je bilo nađeno u pećini jednu godinu kasnije od izvjesnog Laufraisa, zidara u Pellevoisinu, i strica Georgesa Bernanosa. Mrtva 1929., čudotvorno izlječena počiva na malenom groblju mjesta. Njezin je grob nekoliko metara od Bernanosova. Tu se čita, na kamenu, ova preporuka dobre Majke : Budi jednostavna. Po mojim znanjima, nikada Bernanos nije napravio aluziju na ovu čudesnu avanturu Estelle Faguette koja se zbila dvanaest godina prije njegovog rođenja. Ipak, dva pisma njegove majke jednoj rođaki u Pellevoisin pokazuju da je obitelj bila savršeno u tijeku događaja; ali mali je Georges u to vrijeme bio premlad. Međutim, nema sumnje u njegovu krajnju povezanost s marijanskim očitovanjima u Lourdesu i La Saletti, i u njegovu pobožnost Djevici Mariji, kojima je razlučio svu važnost. Ovu pobožnost, koja osvjetljava duh djetinjstva, on je stavio u govor župnika iz Torcya, u Dnevniku seoskog svećenika. Preveo s francuskog: B.M. 57

58 Viteštvo u književnosti Perceval ili roman o Graalu (4.) Chretien de Troyes (Romans de la table ronde Chretien de Troyes: Perceval ou le Roman du Graal suivi d un choix des continuations, Preface d Armand Hoog, traduction et notes de Jean-Pierre Foucher et Andre Ortais, Gallimard, 1974.) Povijest nam veli da je Perceval toliko izgubio sjećanje na Boga, da ga se nije spominjao. Travanj i svibanj su prošli pet puta, što čini pet godina u svemu, bez da je on ušao u svetište, bez da je adorirao Bogu na križu. Prošlo je tako pet godina, ali on nije napustio svoju jurnjavu za viteštvom. Tražio je najgore avanture, naokrutnije i najteže, a istina je da ih je našao i činio lijepe podvige i junačka djela. Nije poduzeo nijedan tako opasan podvig, kojega nije doveo do kraja po svojoj volji. Tijekom tih pet godina, poslao je kralju Arthuru kao zatvorenike šezdeset renomiranih vitezova. Upotrijebio je dakle tih pet godina bez ijednog sjećanja na Boga, ali na kraju pet godina, idući po pustopoljini, hodajući uobičajeno, opremljen svim oružjima, susreo je trojicu vitezova koji činjahu pratnju desetero dama. Svi bijahu pokriveni kapama, ali su išli pješice, izuveni i u vlaknenim košuljama. Dame su bile iznenađene da ga vide na konju i naoružana, dok su one same i njihovi pratitelji marširali pješice, čineći pokoru za svoje grijehe. Jedan od trojice vitezova je zastavio Percevala i rekao mu: Odilon Redon: Parsifal, pastel. Od rana je slikar bio uveden u muziku od svojeg brata Ernesta: bio je violinist. Tako ga je inspirirao i Wagner: od tuda vitez Parsifal (Perceval). Dragi prijatelju, ne vjerujete li dakle u Isusa Krista koji je napisao novi zakon i dao ga kršćanima? Nije dobro ni razumno naoružati se, imate u tome krivo, na dan kada je Isus Krist mrtav! I onaj koji nije imao nikakve ideje o danu, času, ni vremenu, toliko je nosio u srcu prazninu, odgovori: Koji dan? Vi ga ne znate! To je čašćeni Petak, kada se treba oplakivati svoje grijehe i častiti križ, jer je istoga dana bio razapet, i prodan za trideset dinara, Onaj koji bijaše čist od grijeha. Vidio je grijehe kojima je svijet sapet i zamrljan, i poradi njih se učini čovjekom. Istina je da je bio Bog i čovjek, da je Djevica zanjela sina začetog po Duhu Svetom. Bog je tako primio našu krv i naše tijelo. Tako je njegovo božanstvo prekriveno ljudskim tijelom. Koji ga tako ne traži, nikada ga neće licem ugledati. Rođen je od Dame Djevice, uzeo je oblik i dušu jednog čovjeka, Svojim svetim božanstvom. I na takav dan, uistinu, bijaše stavljen na križ i izvukao je svoje prijatelje iz Pakla. Ta je smrt bila mnogo sveta, koja spašava žive i mrtve, i čini da prelaze iz smrti u život. Loši židovi, u svojoj mržnji (trebalo bi ih ubiti kao pse) činili su svoje zlo i naše dobro gledajući ga na križu. Oni se gubljahu, a mi se spašavasmo. Svi oni koji vjeruju u Boga trebali bi danas činiti pokoru, i nijedan kršćanin ne bi smio nositi oružje, po poljima i putevima. Odakle sada stižete?, upita Perceval. Sire, dolazimo iz blizine mjesta na kojem obitava jedan sveti pustinjak, u ovoj šumi, gdje on živi za ništa nego za slavu Božju, toliko je svet. A ovdje, gospodo, što činite? Što želite? Što tražite? Što, gospodine? Reče jedna od dama. Mi smo tražili savjet za naše grijehe i ispovijedili smo se, čineći tako najkorisnije djelo koje kršćani mogu učiniti kako bi otišli živjeti pred Bogom. Perceval je, saslušavši, zaplakao i on je želio poći govoriti sa svetim čovjekom. Išao bih rado, rekao im je, kada bih poznavao put. Sire, za onoga koji želi ići, neka sljedi ovaj put pravo, odakle smo mi došli! Kroz gustu šumu ili po proplancima, neka se ravna prema granama koje smo mi razmjestili idući. Mi smo postavili te orijentacione točke kako se nitko ne bi na putu izgubio. Više se nisu ništa pitali, i međusobno se preporučiše Bogu. Perceval se je dao na put. Srce mu je trpjelo jer se iznova sjećao svojih grijeha, i kajao se svim srcem. Prošao je šumu plačući i stigao u ermitaž. Sašao je na noge, razoružao se. Privezao konja za jedan grab, i ušao pustinjaku. Našao ga je u malenoj kapeli, u društvu s jednim svećenikom i jednim malenim klerikom, koji su započinjali uistinu najvišu i najmiliju službu koja je moguća u svetoj Crkvi. Perceval klekne prije ulaska u kapelu. Sveti ga je čovjek pozvao, videći ga tako poniznog. Plakao je toliko da su njegove suze padale sve do brade. 58

59 Perceval se osjećao toliko kriv prema Bogu da se je prostro pred nogama pustinjaka i sklopljenih ruku ga molio da ga posavjetuje, jer je imao veliku potrebu za tim. Sveti mu je čovjek rekao neka se ispovijedi jer nema nikakvog oprosta ako ne prizna i ne požali svoje krivnje. Sire, reče Perceval, poslije pet godina, gdje sada jesam, što sam učinio, zaboravio sam Boga i svoju vjeru, i nisam činio ništa nego zlo. Ha, dragi prijatelju, reče mudrac, reci mi zašto si činio tako, i moli Boga da ima milosrđa za tvoju grešnu dušu. Sire, bio sam jednog dana kod Kralja Ribara, i vidio koplje čije željezo krvari bez prestanka, i nisam ništa pitao da saznam o tim kapljama krvi koje teku s čeličnog vrha. Nisam najbolje činio potom, i o Svetoj Posudi koju sam vidio, ne znam za što služi. Potom, imao sam takav jad bijesa da sam poželio umrijeti, zaboravljajući Boga. Nisam tražio oproštenje, i nisam ništa učinio da saznam, kako bi mi bilo oprošteno. Ha, dragi prijatelju, rekao mu je pustinjak, reci mi svoje ime! Reče mu: Perceval, dobri gospodine. Mudrac, na njegovo ime uzdahne, jer ga je prepoznao. Reče mu: Brate, to što ti je naškodilo, je grijeh kojeg ignoriraš. To je bol koju si učinio svojoj majci u trenutku kada si je napustio. Ona je pala, onesvještena, na zemlju, pred ulazom na most, pred svojim vratima, i tako je umrla. Poradi tog grijeha, ti ništa ne pitaš, ni o koplju, ni o Graalu. Došlo ti je mnogo nevolja, i bio si u njima poništen, kada ona nije za tebe molila. Ali njezina je molitva imala takvu snagu da te je, poradi nje, Bog čuvao zatvora i smrti. Tvoj grijeh ti je ukočio jezik kada je željezo koje nitko nije brisao krvarilo pred tvojim očima. Tvoj se razum nije probudio i poradi tvoje ludosti ne možeš znati tko se koristi tim Graalom. Onaj koji je s njime izašao je moj brat; moja sestra i njezina bijaše tvoja majka. I znaj da je Kralj Ribar sin kralja koji se hrani Svetim Graalom. Ipak, ne vjeruj da on tu nalazi štuku, ni okaticu, ni lososa, nego samo hostiju koja mu se daje u tom Graalu. Ta hostija učvršćuje i tješi njegov život, toliko je sveta, i on sam je toliko svet da ga ništa ne oživljuje, nego ova hostija u Svetom Graalu. Eto dvanaest godina kako ovako živi, da ne izlazi iz sobe, gdje si vidio da ulazi Graal. Sada, dat ću ti pokoru za tvoj grijeh. Dragi ujače, toliko je želim, reče Perceval iz svog svojeg srca. Ako moja majka bijaše vaša sestra, zovite me svojim nećakom, a ja ću vas zvati mojim ujakom, kako bih vas mnogo volio. Istina je, dragi nečaće, ali slušaj: Ako imaš smilovanja prema svojoj duši, ako si pravi pokajnik, ići ćeš, poradi njezina kajanja, u crkvu svakog jutra, i prije svake druge stvari. Ne zaboravi je poradi bilo kojeg razloga: steći ćeš je. Ukoliko se nalaziš u nekom samostanu, kapeli, župi, idi čim zvono zazvoni, ili bolje, odmah po buđenju. Nikada se nećeš pokajati, i duša će ti biti mnogo čvršća. Ako je misa započela, ostani toliko dok svećenik ne reče sve i sve otpjeva. Ako to činiš svojom voljom, tvoje će se zasluge povećati, priskrbljujući zajedno čast i raj. Ljubi Boga, vjeruj u Boga i časti ga; mudrace i mudre žene časti; pogni se pred svećenikom. To su stavovi malo na cijeni, ali ih Bog voli jer dolaze iz poniznosti. Ako te neka djevojka pozove u pomoć, jedna udovica ili sirota, podrži je, ići će ti bolje. To je savršena milostinja: pomozi im i činit ćeš dobro, i nećeš nipošto malaksati. Ako želiš biti u milosti, kako Odilon Redon: Roger i Angelica, pastel. Inspiracija iz Ariostova epa Bijesni Orlando. što si bio nekoć, reći ću ti što treba činiti za tvoje grijehe. Reci želiš li to. Da, gospodine, vrlo rado! Želio bih da tijekom dva dana ostaneš kod mene, i da uzmeš za pokoru istu hranu kao ja. Perceval je prihvatio sve. Tada ga je, pustinjak, u velikoj tajni, naučio izvjesnu molitvu koju mu je ponavljao sve dok je nije znao, a ta je molitva sadržavala više imena Gospodinovih, među najsnažnijim, i koja nijedne ljudske usne ne smiju izgovoriti. Kada je molitva bila obavljena, on mu je zabranio da opet kazuje ta imena osim u velikoj opasnosti. Ne, gospodine, neću to činiti, reče Perceval. Ostao je dakle i slušao je misu u radosti svojega srca. Nakon mise, oplakivao je svoje grijehe i častio Križ. Pokajao se iskreno, i bijaše tako u miru. Te je noći imao jesti ono što se sviđalo pustinjaku, ali ništa više osim repe, krvelja, salate i divljeg hrena, osim prosa i kruha načinjenog od ječma i zobi, i potom vode iz izvora. Ali njegov je konj imao dobru nosiljku slame, i pun bazen ječma, dobro spremljen u konjušnici. Perceval je tu primio svijest o Muci i Smrti koju je Bog trpio tog petka, i pričestio se na Uskrs vrlo pobožno. Ovdje priča više ne govori o Percevalu, nego sada prenosi povijest Gauvaina. Preveo s francuskog: B.M. 59

60 Razgovor gospodina Oliviera i seoskog svećenika Georges Bernanos (iz Dnevnika seoskog svećenika) Srećom, put je bio prazan, sreli smo samo staru Madlenu, koja je vezivala rasut naramak drva. Nije se ni okrenula. Mislio sam da će gospodin Olivier, pošto me skine kod župne kuće, produžiti odmah u dvorac, ali on me ljubazno zamolio da mu dopustim ući. Nisam znao šta da mu kažem. Dao bih sve na svijetu da sam ga mogao čime počastiti. Ništa neće jednome seljaku, kao što sam ja, izbiti iz glave misao da je vojna osoba u svako doba gladna i žedna. Naravno, nisam mu mogao ponuditi moje vino, koje je sad neka blatna tekućina i ne može se ni pokazati gostu. Ipak je bilo sve u redu. zapalili smo krasnu vatricu od suharaka i on je napunio svoju lulu. Šteta da putujem sutra, mogli bismo opet malo juriti... Ovo današnje je sasvim dostatno, odgovorio sam. Ljudima se ne bi baš mnogo sviđalo da gledaju svoga župnika kako leti po cesti brzinom ekspresnoga vlaka. Uostalom, mogao bih poginuti. Bojite se toga? Ma kakvi... Ni govora... Ali što bi mislio Preuzvišeni? Vi mi se mnogo sviđate, rekao je. Mogli bismo biti prijatelji. Ja vaš prijatelj? Svakako! Nije mi valjda zamjeriti što sam čuo svašta pričati na vaš račun. Gore, u dvorcu, samo se o vama i govori. Loše? Uglavnom... Moja sestrična je bijesna. To vam je jedna prava Sommerangeova. Šta želite time reći? No dobro, Sommerange sam i Odilon Redon: Mistički vitez, drveni ugljen i pastel. Što sam to stavio u moja djela da sam im predložio toliko mnogo suptilnosti? Stavio sam u njih mala vrata otvorena u misterij. (Sebi) ja. Oni su lakomi i okrutni, nikad zadovoljni ničim, imaju u sebi nešto neizlječivo, što nam je valjda podario đavao i što nas čini strašnim neprijateljima samih sebe tako da naše vrline nalikuju po svemu na naše poroke, te bi i dragi Bog osobno jedva bio u stanju da razlikuje u ovoj obitelji nevaljalce od svetaca ukoliko je svetaca kojim slučajem kada tu bilo. Jedina osobina koja nam je svima zajednička jest da bježimo od osjećanja kao od kuge. Grozimo se od toga da bismo s našim bližnjima podijelili naša zadovoljstva, ali, na sreću, jednako tako izbjegavamo i da ih uvlačimo u naše nevolje. To je dragocjena vrlina u času smrti, pa istini za volju moram reći da umiremo dosta dobro. Eto. Vi sada znate o toj obitelji koliko i ja. Sve to skupa čini da smo dobri za jedan stalež: za vojnike. Na žalost taj zanat još nije pristupan ženama, pa su stoga žene u našoj obitelji sve od reda... ah, bolje ne govoriti. Moja im je jadna tetka pronašla geslo: Sve ili ništa. Rekao sam joj jednom zgodom da ta deviza ne znači bogzna šta za obične prilike. Jedino ima smisla u slučaju oklade. A jedina prava oklada je ona koja se nudi u času smrti, zar ne? Nitko od naših se nije vratio da nam kaže je li dobio okladu ili ne, i protiv koga. Siguran sam da vjerujete u Boga. U našoj obitelji, odgovorio je, to se pitanje nije nikada postavljalo. Mi svi vjerujemo u Boga, svi, i oni najgori najgori možda više nego drugi. Mislim da smo suviše oholi a da bismo radili zlo bez ikakve pogibelji: postoji uvijek jedan svjedok naših čina kojega se može izazivati: Bog. Ove riječi bi mi u drugim prilikama kidale srce, jer bi ih se lako moglo protumačiti kao najobičnije hule na Boga. Međutim, ovoga puta me nisu nimalo zbunile. Nije baš tako zlo izazivati Boga, rekoh. To prisiljava čovjeka da ide do kraja da vidi šta je on, a šta je Bog, a to može pomoći. Samo, iako Božje strpljenje tako reći nema granica, ljudska je nada ima. Šta ako čovjek proigra svoju nadu? Šta ako Bog odvrati svoj pogled...? Uporno se zagledao u me svojim blijedim očima. Moj ujak vas drži za prljava malog popovskog nikogovića, on čak smatra da vi... Krv mi je skočila u lice. Mislim da se ne trebate obazirati na njegovo mišljenje, jer on je potpuni blesavko! Što se pak tiče moje sestrične... Nemojte nastaviti, molim vas! Osjetio sam kako mi se oči pune suzama. Teškom sam mukom donekle svladao ovu iznenadnu slabost, ali vidjeh da neću dugo... Pomisao da ću pred njim protiv volje grunuti u plač bila je tako strašna da me prođoše srsi od užasa. Šćućurih se uz kamin, u pepelu. To je prvi put da vidim sestričnu kako se za nešto zagrijala, kako pokazuje osjećaje, i to s toliko... Do sada je uvijek na svako peckanje, pa i beznačajno, reagirala kao kip od bronce. Govorite radije o meni... O vama? Oh! Da nema te crne mantije, vi biste bili kao bilo koji od nas. Shvatio sam to čim sam vas spazio. Nisam razumio šta hoće reći (ne razumijem to ni sad dok ovo pišem). Ne želite valjda reći da... Boga mi da, baš to hoću reći. Ali vi možda ne znate da ja služim u puku stranaca? U puku?... Ma u Legiji, kad baš hoćete! Ta riječ mi se gadi, otkako je zaslugom romanopisaca došla u modu. Ali čekajte malo! Zar... jedan svećenik?... promucao sam. Svećenici? Svakako da svećenički stalež nije od onih 60

61 koji tamo nedostaju. Pazite, ordonanc moga komandant bio je bivši župnik iz Poitoua. Saznali smo tek poslije... Poslije?... Dođavola, poslije njegove smrti! A kako je... Kako je umro? Na jednoj jahaćoj mazgi, privezan za samar kao salama, s metkom u trbuhu. Baš tako. Nisam vas to pitao. Slušajte, ne želim vam lagati. U takvim se časovima momci vole malo razmetati hrabrošću. To je obično popraćeno s dvije-tri fraze što jako nalikuju na ono što vi nazivate psovkama, ruku na srce! To je užasno! U meni je nešto kuhalo. Nešto neprotumačivo. Bog najbolje zna da nisam nikada mnogo mislio o tim surovim ljudima, o njihovu strašnom zanimanju, koje je ujedno obavijeno i tajnom, jer za sve iz moje generacije riječ vojnik ne budi nikakvu drugu sliku nego banalnu sliku civila koji je mobiliziran. Sjećam se vojnikâ na dopustu. Dolazili bi kući u uniformi, s vojničkom torbicom preko ramena, ali smo ih već iste večeri vidjeli u mekim odijelima od velura, kakva rado nose seoski momci subotom uvečer. Vidjeli smo da nisu drugo nego seljaci, kao i svi ostali. A sada? Osjećam da riječi ovoga neznanca što sjedi sučelice meni bude u meni neku iznenadnu, neprotumačivu znatiželju. Ima psovki i psovki, nastavljao je moj drug svojim hladnokrvnim, gotovo bezosjećajnim glasom. U svijesti tih naših dobričina (tu je riječ izgovorio nekako obješenjački) psovka je način da se sruše svi mostovi iza sebe. Oni su na to navikli. Slažem se da postupaju idiotski, ali nipošto prljavo. Kao da kažu: Kad smo već van zakona na ovome svijetu, neka bude tako i na drugome. Tako valjda i biva, ako slučajno dragi Bog ne oprašta vojniku, jer je vojnik. Mislim da razumijete što hoću reći. Jedna psovka više radi dobre mjere, radi izjednačavanja u riziku s ostalim drugovima, radi istupanja iz privilegirane manjine, ili nečeg tome sličnoga a zatim tak-tak!... Posrijedi je zapravo uvijek isto geslo: Sve ili ništa. Zar se vama ne čini tako? Kladim se da i vi... Ja? No, no, priznajem, postoji izvjesna nijansa, kad se radi o vama... ali ipak, kada biste se samo htjeli pogledati u ogledalo... Zašto da se pogledam? Nije se mogao suzdržati od smijeha. Smijali smo se zajedno, kao što smo se smijali prije sat vremena tamo na cesti, na suncu. Hoću reći, kad vaše lice ne bi odražavalo... Prekinuo se. Ali me njegove blijede oči nisu zbunjivale, vrlo jasno sam u njima čitao njegovu misao....da mnogo vremena posvećujete molitvi, bar tako mislim. Hm, nemam baš običaja da o ovoj temi govorim, nemam prilike... Molitva? Mnogo vremena posvećujem molitvi? Jao, kada biste znali... odgovorih. Čujte: ja vrlo rđavo molim. Na ove moje riječi slijedio je neobičan odgovor, o kojemu sam kasnije mnogo razmišljao. Posvećivati mnogo vremena molitvi, to za mene znači u prvom redu: biti neprestano obuzet mišlju o molitvi, boriti se za dobru molitvu, naprezati se. To je neprestani strah da se ne promaši, strah od straha, a od toga je izvajano lice hrabra čovjeka. Vaše dopustite mi slobodu djeluje kao pohabano od molitve, podsjeća nekako na vrlo stari misal, ili još više na one poluizbrisane likove, uklesane dlijetom na nadgrobnim pločama. Ali ništa zato! Mislim da ne manjka puno pa da to lice bude jedno od onih zvan zakona, od naše vrste. Uostalom, moj ujak mi je govorio o vama da vam nedostaje smisao za život u društvu. Priznajte: naš poredak nije njihov. Ja ne odbijam njihov poredak, odgovorio sam. Ja mu samo zamjeram što je bez ljubavi. Naši momci ne znaju o njemu toliko koliko vi. Oni misle da je Bog s njime, da je i on sudionik onakve pravde kakvu oni preziru, jer je to pravda bez viteštva. Ali i viteštvo... počeh. O, svakako. Govorim o viteštvu kakvim ga oni shvaćaju, to jest, mogu shvatiti... Koliko god njihov zakon izgledao besmislen vašim poštovanim moralistima, mora mu se barem priznati to da je skup, vrlo skup. On je poput žrtvenoga kamena taj je kamen možda samo komadić šljunka, tek malo veći nego neki drugi komadić šljunka ali se taj šljunak sav blista od žrtvene krvi. A ta krv čisti. Priznajem, naš slučaj nije baš jasan, i teolozima bismo zadali grdne muke kada bi ti doktori imali vremena da se pozabave s nama. Ali je jedno istina: nijedan od njih ne bi se usudio ustvrditi da mi, živi ili mrtvi, pripadamo onom svijetu, na kojem, već dvadeset stoljeća, leži jedina kletva koja je u Evanđelju izrečena. Jer zakon svijeta je škrtost a mi ne škrtarimo ničim, pa ni vlastitom kožom, zakon svijeta je trka za užicima, a mi, koji smo poznati po razvratu, ne tražimo od njega ništa osim odmora i zaborava, kao i od svakog drugoga sna, zakon svijeta je žeđ za zlatom, a većina među nama nema baš ništa, pa niti one prnje, u kojima nas meću u zemlju, nisu naše vlasništvo, nego su pedantno ubilježene u vojni inventar. Složit ćete se sa mnom da takvo siromaštvo može mirno izdržati usporedbu sa siromaštvom izvjesnih redovnika, specijalista za neobične duše, kakvi su sada u modi!... Slušajte, kazah mu, ima i kršćanskih vojnika... Uhvatili su me srsi kao što to biva svaki put kad mi neki unutrašnji glas dade na znanje da će moje riječi, bez obzira na moju namjeru, donijeti, po volji Božjoj, utjehu ili stvoriti sablazan. Mislite na sredjovjekovne viteze? reče mi sa smiješkom. Dobri patri što su nas poučavali u gimnaziji kleli su se njihovim šljemom ili štitom, govorili su da je Pjesma o Rolandu kao neka francuska Ilijada. Ali ti silni otmjeni junaci nisu bili ono što o njima misle razne gospodične. Nikako! Treba misliti na to kakvi su bili kad su se našli uz neprijatelja, štit do štita, lakat do lakta. Vrijedili su onoliko koliko vrijedi uzvišen lik kojemu su težili nalikovati. A taj lik, taj uzor sigurno nije morao biti preuzet od nekoga sa strane. Naša je rasa imala viteštvo u krvi, a Crkva je takvo gotovo viteštvo samo blagoslovila. Oni su bili vojnici, samo vojnici, svijet ih nije drugačije upoznao. Bili su zaštitnici Grada, da, ali ne njegove sluge, nego s njime jednakopravni. Oni su nekako izbrisali iz povijesti najuzvišeniju inkarnaciju pojma vojnik, onu koja je iz daleke prošlosti, mislim na vojnika-zemljoradnika u starome Rimu. O, svakako, oni nisu bili svi ni pravedni ni čisti. Ali i tada su jednako predstavljali jednu pravdu, jednu vrst pravde koja već duga stoljeća salijeće očaj poniženih i uvrijeđenih, a ponekad se javlja i kao ispunjenje njihovih snova. Jer, napokon, pravda u rukama moćnih nije drugo nego sredstvo vladanja, kao i sva ostala. Zašto je uopće i zovu pravdom? Nazovimo je radije nepravdom, proračunanom, efikasnom nepravdom, zasnovanoj u cijelosti na Odilon Redon: Vitez na plaži s dva broda, ulje na kartonu. 61

62 Odilon Redon: Ivana Arška, pastel. Ovo je jedna od najljepših Redonovih varijacija na temu žene u profilu. strašnome iskustvu o tome šta znači otpor slabih, kolika je njihova sposobnost za patnju, poniženje i nesreću. Ta se nepravda stalno održava upravo na onome stupnju napetosti koji je potreban za okretanje zupčanikâ ogromne mašine za proizvodnju bogataša, a da pri tome ne eksplodira kotao. I gle, glas pođe cijelom kršćanskom zemljom jednog dana, glas da će se pojaviti neka vrst žandarmerije Gospodinove... Tako nešto se moglo smatrati glasinama, a glasinama ne treba pridavati preveliku važnost, u redu. Ali pazite! Kad se promisli kakav je bajoslovan uspjeh imala jedna knjiga kao Don Kihot, i još danas ga ima, onda nam, i protiv volje, mora biti jasno ovo: ako se čovječanstvo još nije zamorilo da se samome sebi smijehom sveti što mu je propala njegova velika nada, to je zato što je ta nada bila zašla vrlo duboko, što je bila dosegla i najzakutnije dijelove svačije duše! Nada u postojanje osvetnikâ nepravdi, zaštitnikâ od gvozdene pete silnika. Uzalud vam je sve. Ti su ljudi udarali kao maljem, njihova se težina osjeća i danas, oni su svojim udarcima otvorili put u vašu svijest i savjest. Još i danas žene su spremne skupo platiti pravo da nose njihovo ime, njihovo jadno vojničko ime, a naivne alegorije što ih je u davnini nacrtao na njihovim štitovima kakav nespretni pisar predmet su snova današnjih bogatuna, kraljeva čelika, uglja... Zar vama to nije komično? Ne, rekoh. Meni da. Toliko mi je smiješno što ti svjetski ljudi vjeruju da prepoznaju sebe u ovim uzvišenim likovima, od kojih ih dijeli sedam stotina godina domaćega obilja, ljenčarenja, bluda. Ali može im biti. Oni vojnici nisu pripadali ničemu drugome nego kršćanstvu, a kršćanstvo danas ne spada nikamo. Nema više kršćanstva i neće ga nikada više biti. Zašto? Zato jer nema više vojnika. Bez vojnika nema kršćanstva. O, reći ćete mi da je ostala Crkva, a da je to glavno. U redu. Ali više nema vremenskoga kraljevstva Kristova, s time je gotovo. Umrla je i sama nada da bi nekada opet moglo postojati. Umrla je s nama. S vama, kliknuh. Ta zar i danas nema vojnika, koliko hoćete. Vojnika? Nema. Ostali su kruhoborci u tome zvanju, kao i u drugim zvanjima. Zadnji pravi vojnik umro je 30.s vibnja 1431, a ubili ste ga vi. Više nego ubili: vukli ste ga po sudu, otpisali, spalili na lomači. Mi smo ga i proglasili svetim... * Prije će biti da je to učinio Bog. Da je toga vojnika tako visoko uzdigao, razlog je što je bio zadnji. Zadnji izdanak jedne takve rase nije mogao ne biti svet. Želja je Božja još bila i da to bude baš svetica, žena. Poštivao je prastari viteški zavjet. Stari mač, što ga vitezovi nikada nisu ispuštali iz ruku, počiva na onim koljenima koje i najgordiji od nas ne može obgrliti bez suza. Znate, ja to ne mogu zamisliti bez uzbuđenja. Volim to, tu diskretnu Božju aluziu na onaj turnirski poklič: Honneur aux dames! (Počast gospođama!). Ima ovdje dosta toga što bi moglo natjerati vaše poštovanje doktore, koji pokazuju silu nepovjerenja prema pripadnicima drugoga spola, da se iscere od bijesa. A? Šta velite? Ova mala šala bi me vjerojatno nasmijala, ali sam vidio da mu je pogled tužan, a tu tugu i sâm poznam. Ona me uvijek ščepa za srce, ne mogu ništa protiv nje, osjećam pred njom neku vrstu glupe, nesavladive bojazni. Šta dakle zamjerate ljudima Crkve?, rekoh glupo nakon stanke. Ja? Oh, samo jednu malenkost. To što su nas prepustili u ruke svjetovne vlasti, to jest laicizirali. To je zapravo prvi put u povijesti da Crkva nešto svoje dobrovoljno predaje u ruke države. Podržavaljenje vojnika je prvo podržavljenje uopće. A ono nije od jučer. Kad danas plačete nad ekscesima nacionalizma, trebali biste se sjetiti da ste baš vi, crkveni ljudi, svojevremeno blagonaklono gledali one zakonoznance renesanse, koji su crkveno pravo bili stavili u džep, te pred vašim nosevima, pred vašim bradama, uporno radili na obnovi poganskoga državnoga prava, onoga koje ne poznaje drugih zakona osim zakona za očuvanje državne vlasti, pa ma kakva bila za održanje tih nemilosrdnih domovina, tih smjesâ oholosti i lakomosti. Slušajte, rekoh, ne razumijem se mnogo u historiju, ali mi se čini da je i feudalizam, feudalna anarhija sa sobom nosila velik rizik... Da, da, svakako... Vi mu se niste htjeli izvrgnuti. Radije ste ostavili kršćanstvo u nedovršenome stanju, njegova vam se izgradnja činila odveć dugotrajnom, mnogo je koštala, a slabo donosila. Uostalom, zar niste u prošlosti sagradili svoje bazilike upravo kamenjem poganskih hramova? Tako ste pomislili: čemu da stvaramo neki novi pravni sistem kad nam je na dohvatu ruke stari dobri Justinijanov kodeks... država koja kontrolira sve i Crkva koja kontrolira državu, ta elegantna formula mora da se jako sviđala vašim političarima. Samo: tu je bio još netko, mi. Mi smo imali svoje privilegije i svoje ogromno bratstvo koje nije poznavalo državnih granica. Imali smo čak i svoje samostane. Samostane redovnika-vojnika! Vojničke redove! To je da se prokonzuli probude iz groba! A ni vi se niste imali čime ponositi kad ste ih ukinuli. Klopke vaših kazuističkih sudaca istražitelja ne mogu oduzeti čast vojniku. Treba samo čitati proces naše Ivane Arške. Što se tiče vaše zakletve koju ste dali svetima, što se tiče vaših obaveza vjernosti prema sizerenu, što se tiče pitanja tko je zakoniti kralj Francuske, prepustite vi sve to nama, mirne duše, govorili su joj oni. Mi imamo ovlast da vas od svega toga razriješimo. Ja ne želim biti razriješena, kliknula je ona. Tada ćemo vas osuditi. Mogla im je odgovoriti: Bit ću dakle osuđena zbog svoje zakletve. Jer zakletva je bila naš jedini zakon. Vi ste blagoslovili tu zakletvu, ali mi nismo pripadali vama nego njoj. Pa ipak, vi ste nas dali državi. A država, preuzevši brigu o našoj hrani, odjeći, oružju, preuzela je i brigu o našoj savjesti. Zabranjeno nam je da imamo vlastit * 1. misli se na sv Ivanu Orleansku (pr. prev.) 62

63 stav, čak nam je zabranjeno razumjeti onaj koji moramo uzeti kao svoj. A vaši teolozi to odobravaju! Oni nam daju, doduše uz popratnu grimasu negodovanja, dozvolu da ubijamo, da ubijamo bilo gdje, bilo kad, da ubijamo po naređenju, poput krvnika. Mi smo branitelji zemlje, ali smo i ugušivači nereda, a kada neredi ne mogu biti ugušeni i pobunjenici pobijede, onda služimo njih. Oslobođeni smo vjernosti. U ovakvim uvjetima mi smo postali bezlična oružana snaga. To smo i danas, i to dotle da u našoj demokraciji, koja je navikla na sve oblike sluganstva, uvijek advokati počnu vikati skandal! kad god se dogodi da generali budu ministri. Izraz oružana snaga točno izražava bezličnost pa ga je, na primjer, jedan velikan naše rase poput Lyauteya* izbjegavao s odvratnošću. Uostalom, uskoro neće biti ni oružane snage. Od sedme do šezdesete godine svi... zar svi? nego šta!... riječ vojska postat će lišena bilo kakva smisla kad se narodi budu bacali jedni na druge zar afrička plemena? ah ne! plemena od sto milijuna ljudi. A teolozi će, možda s nešto povećanim gađenjem, nastaviti da potpisuju oproste po svoj prilici odštampane formulare, čiji će tekst pisati stručnjaci ministarstva nastave i bogoštovlja. Među nama govoreći: kada će se i gdje ti teolozi, potpisnici oprosta za ubijanje, zaustaviti? Najbolji će ubijači, tako reći već sutra, ubijati bez ikakve pogibelji za sebe. Na visini od trideset tisuća stopa iznad zemlje nekakav će bezimeni prljavi inžinjer, u pustenim papučama, okružen specijaliziranim radnicima, pritisnuti dugme i tako ubiti cjelokupno stanovništvo jednoga grada, a zatim se na vrat na nos udaljiti uz jedini rizik da možda zakasni na večeru. Očito nitko tome činovniku neće dati naziv vojnik. A teško da bi i zaslužio nazvati se oružanom snagom. Kako ćete, na primjer, takvoga sahraniti vi koji ste jadnim lutajućim glumcima sedamnaestoga vijeka uskraćivali ukop u posvećenu zemlju vjerskoga groblja? Naša je profesija, dakle, tako pala da ne možemo više odgovarati apsolutno ni za jedan svoj čin, da smo dionici gadne nevinosti naših čeličnih postrojenja za sijanje smrti? Ma nemojte, molim vas! Neki * Lyautey je poznati francuski maršal ( ) i vojni pisac. Ratovao je u Africi. Bio član Francuske akademije. tamo jadnik, koji malo gurne svoju draganu po mahovini u proljetno veče, nalazi se us tanju smrtnoga grijeha, a ubijač gradova, dok djeca koju je otrovao bljuju svoja pluća u krilo svojih majki, treba samo da promijeni hlače i može ići po blagoslovljeni kruh? Kakvi li ste komedijaši?! Ne pomaže vam da se pravite kako to morate jer ne možete postojati bez sporazuma s Cezarima! Jer Cezari su mrtvi, antička civilizacija je mrtva, kao i njezini bogovi. A tko su moderni bogovi, zaštitnici moderne države, znamo dobro: oni ručaju u najuglednijim restoranima, daju se vidjeti, a ime im je novčari. Sklapajte vi samo svoje konkordate, možete ih imati koliko hoćete! Izvan kršćanstva nema na Zapadu mjesta ni za domovinu ni za vojnika, a vaše će kukavičke usluge mogućnicima svijeta skriviti da će oba ta sveta pojma biti domalo sasvim obeščašćena! Ustao je, nije me, dok je govorio, puštao s očiju. Gledao me neobičnim pogledom, a plave su mu oči, uvijek jednako bljede, u mraku dobivale neki zlatan sjaj. Bacio je bijesno cigaretu u pepeo kamina. Što se mene osobno tiče, neću to doživjeti, pa me nije ni briga. Bit ću ubijen prije toga. Svaka njegova riječ me dirnula ravno u srce. Zaboga, nama svećenicima se predao sam Bog Tijelom i Dušom položio je Tijelo, Dušu i čast Svoju u naše svećeničke ruke a ovi ljudi svejedno sve to profaniraju gdje se god nađu... po svim cestama svijeta... Samo, da li ćemo mi znati umrijeti kao oni? pitao sam se. U jednom času sakrih svoje lice rukama, učinilo mi se da mi suze teku među prstima, užasnuo sam se od toga. Zar da pred njim plačem? Kao dijete, kao žena! Ali mi je Gospodin Bog dao nešto hrabrosti. Ustao sam, prisilio sam se da spustim ruke (to me stajalo napora, te mi je i sad teško kad se na taj čas sjetim) pokazao sam mu svoje tužno lice, svoje bijedne suze. Dugo me gledao. Oh, gordost je u meni još vrlo žilava! Vrebao sam neću li spaziti preziran ili bar samilostan osmijeh na njegovim samosvijesnim usnama više sam se bojao samilosti nego prezira. Vi ste dečko i po, rekao mi je. Ne bih htio drugačijeg svećenika uz uzglavlje kada budem umirao. Poljubio me u oba obraza, kao što ljube djeca. Relikvija Predragocjene Krvi Vlč. Carl E. Schmöger (By the Very Reverend Carl E. Schmöger: The Life of Anne Catherine Emmerich, Tan Books and Publishers, INC. Rockford, Illinois 61105) Relikvija Predragocjene Krvi i čuperka (kose) naše Gospe (Opaska: S ovom relikvijom nalazio se sljedeći dokument: Ja, John Verdunckh, izabrani komornik i odvjetnički magistar, od njegove izabrane Visosti Maximilana, Bavarskog vojvode, itd., ovdje potvrđujem da je Prečasna princeza i Dama, Vojvotkinja Palatine iz Rhina, Grofica gornje i donje Bavarske, itd vojvotkinja Lorene, umrla u samostanu u Randshoffenu i oporučno ostavila svoju imovinu svojim nasljednicima. Kada su nasljednici došli na podjelu baštine, vojvoda Maximilian Kurz von Sentfftenan itd., iznio je neka spomen sjećanja mnogima povezanima s nasljeđivanjem, a gdje je mene zapala sreća da dobijem jedan zlatni Agnus Dei s dijamantnim privjeskom, priložen zajedno s relikvijom čuperka naše drage Gospe. Ne znam da li je Vojvotkinja uopće bila svjesna sadržaja ove relikvije, ali ja sam je pažljivo čuvao i štovao. Dao sam je svojoj kćeri Ani od Isusa, Karmelićanki, na dan polaganja njena zavjeta u samostanu, u Kölnu. Nakon tri ili četiri godine, moj divni gospodar, Njegova visost, nakon rođenja njegova nasljednika, od njegove druge žene, učinio je da relikvije budu izložene. Među njima bio je i poveći komad Terra madefacta Sanguine Christi od kojeg je tri djelića stavio u Agnus Dei, za Madam svoju Vojvotkinju i za dvije mlađe princeze. Na papiru na kojem je to razdjeljivao ostale su dvije-tri trunčice, tako male da ih Njegova visost nije mogla pokupiti. Naredio mi je da ih spalim, kako ne bi došlo do oskvrnuća svetinje. Zavio sam ih u fini papir, ali nisam spalio kako mi je naređeno. Čuvao sam ih najpažljivije i sa štovanjem, a na zahtjev moje 63

64 Anna Katarina Emerih. drage kćeri, Ane od Isusa, poklonio sam ih njoj. Ovo svjedočim pri punoj svijesti i nadam se također, za spas svoje duše! Izjavljujem gornju tvrdnju istinitom i točnom, i kao dokaz tome, obilježio sam relikvije svojim privatnim pečatom. Na vrhu sam napisao što sadrži, potpisao i na kraju zapečatio. U Münchenu, dana 30. svibnja godine. L. + S. John Verdunckh Izabrani Komornik i odvjetnički magistar) U lipnju godine, Hodočasnik je primio iz ukinutog karmelićanskog samostana u Kölnu, jedan paketić na kojem je pisalo De Cruore Jesu Christi, i sakrio ga u ormarić blizu uzglavlja kreveta sestre Emerih, a da ona to nije znala. Sutradan ujutro ona reče: Imala sam vrlo nemirnu noć, bila sam u vrlo čudnom stanju! Bila sam privučena u onom smjeru, i pokaza na ormarić, divnim osjećajima gladi, žeđi i neutažive čežnje! Bilo je kao da sam prisiljena letjeti ovamo, a istovremeno odvlačena na suprotnu stranu. U takvom stanju uzbuđenja, vidjela sam mnogobrojne prizore. Tako sam vidjela cijelu Kristovu agoniju u Maslinskom vrtu. Vidjela sam ga kako kleči na kamenu, u spilji i kako lije krvav znoj. Vidjela dam učenike nedaleko odatle kako spavaju, dok su grijesi čovječanstva pritiskali njihova Učitelja. Vidjela sam stijenu poprskanu kapljicama zgusnute krvi, koje su potpuno prekrile prašina i zemlja. Učinilo mi se da je taj pokrov odstranjen, tako da mogu bolje vidjeti ove kapi. Učini mi se da sam ih već vidjela davno, davno prije. Tada sam imala viziju Najblagoslovljenije Djevice koja je, dok je njen Sin klečao u spilji, također klečala na kamenu u dvorištu kuće, Markove majke Marije. Na kamenu su ostali otisci njenih koljena. Trpjela je Isusovu agoniju zajedno s njim. Padala je u nesvijest, a prijateljice su je pridržavale. Ove dvije scene su mi istovremeno pokazane kao jedna. Tada sam imala viziju Marijine kose. Ponovo sam vidjela da je ona razdjeljivala kosu na tri djela i da su apostoli odrezali jedan čuperak nakon njene smrti. Ovdje Hodočasnik pokaza malu torbu s gore spomenutim relikvijama, koje bolesnica čeznutljivo uze s velikim štovanjem. Tada reče: Marijina kosa je također unutra. Opet to vidim, to je stvarno Krv Kristova! Unutra su tri sićušna djelića, a imaju utjecaj potpuno drugačiji nego moći svetaca. Tako me čudesno privlače, uzrokujući u duši slatke osjećaje čežnje! Druge relikvije također sjaje svjetlošću, ali uspoređeno s ovom, ta svjetlost je kao vatra uspoređena sa sjajem podnevnog sunca. Povremeno bi ponavljala: To je Krv Kristova! Jednom sam je vidjela baš istu takvu, kako teče iz Hostije. Ovo je istinska Kristova Krv koja je ostala na zemlji. To nije supstancija krvi, ali joj sliči po boji. Ne mogu to objasniti. Vidjela sam anđele kao to skupljaju kad je palo na tlo, za vrijeme Muke i po putu za Kalvariju. Sestra Emerih ponovi vizije o otkriću relikvije, čašćenju, kao i cijelu povijest relikvije. Opisivala ih je u intervalima, kako sljede: Vidjela sam pobožnu princezu u hodočasničkoj nošnji kako ide na hodočašće u Jeruzalem u velikoj povorci. Bila je s otoka Krete. Još nije bila krštena, premda je žarko čeznula za tom milošću. Isprva sam je vidjela u poganskom Rimu, u vrijeme mira, baš nešto prije progonstava. Papa ju je podučavao, a stanovao je u jednoj staroj ruiniranoj građevini, gdje su Kršćani održavali tajne skupove. Kršćani su bili potpuno sigurni u Svetoj zemlji, premda je put do Jeruzalema vrvio raznim opasnostima. Grad se vrlo izmijenio. Brda su poravnata, a doline uzdignute, a ulice izgrađene preko glavnih Svetih mjesta. Mislim da su Židovi ograničili kretanje samo na četvrtinu grada, tako da su se jedino ruševine Hrama mogle posjetiti i vidjeti. Sveta grobnica se nalazila blizu Kalvarije, ali još uvijek je bila izvan gradskih zidina, pa se sad do nje nije moglo doći. Put koji je do nje vodio, bio je zatvoren, a građevine su podignute na njoj i oko nje. Tamo su u spiljama boravili, u teškim uvjetima, sveti ljudi koji su častili Sveto mjesto, a čini se da su pripadali zajednici koju su utemeljili prvi biskupi apostolskih vremena. Nisu smjeli posjetiti Svetu grobnicu u tijelu, ali su je često posjećivali u duhu. Izgleda da je nekoliko žitelja imalo nekih čarki s tim Kršćanima. Ali, slobodno su, uz neke predostrožnosti, mogli posjećivati ostala Sveta mjesta po cijeloj Svetoj zemlji. Također su mogli arheološki istraživati i kopati, pa su nalazili divne stvari. U to vrijeme su pronađena mnoga tijela svetaca ranijih epoha, i tako sačuvana za daljnja pokoljenja. Princeza-hodočasnica je, dok je molila na Maslinskoj gori, vidjela u viziji Predragocjenu Krv. Pokazala ju je svećeniku u Svetoj grobnici. S još pet prijatelja otišla je na pokazano mjesto, odgrnula zemlju i pronašla dio obojenog kamena poprskanog krvlju, na kojem je Isus klečao. Budući ga nisu mogli pomaknuti jer je bio dio velike stijene, otkrhnuli su jedan dio veličine šake. Od ovoga princeza je dobila jedan dio, kao i neke druge relikvije, dio haljine svetog Lazara i starca Šimuna, čiji je grob ležao ruiniran nedaleko Hrama. Mislim da je princeza upisana u katolički kalendar, premda je nama još nepoznata. Taj je dio kamena trokutastog oblika, a prošaran je obojanim žilama. Isprva je bio ugrađen u jedan oltar, a nakon toga u podnožje monstrance. 8. srpnja Princezin je otac bio potomak Kretskih kraljeva, ali je Kreta u to doba bila pod Rimskom vlašću. Još uvijek je imao velika imanja, a živio je u dvorcu blizu grada, u zapadnom dijelu otoka Cydona ili Kaneje (ili tako nešto slično). Tamo je raslo puno nekog žutog rebrastog voća, spljoštenog na vrhu i širokog kraj peteljke. (opaska: nedvojbeno misli na vrstu dunje, znanu kao malum Cydenium). Između grada i dvorca nalazio se jedan veliki slavoluk, a do njega je vodila dugačka avenija. Otac je imao pet živih sinova. Majka je umrla dok je kći bila još mala. Otac je bio u Svetoj zemlji i Jeruzalemu. Jedan od njegovih predaka je poznavao Lentulusa koji je puno volio Isusa, a bio je i Petrov prijatelj, a od njega su bili 64

65 Srce Isusovo i Predragocjena Krv Karmel Sv. Tereze, Coimbra. poučeni Isusovoj nauci. Otada je bio naklonjen novoj religiji. Jednom je bio s budućim zetom u Rimu. Pričali su o Kršćanstvu, a mladić je izrazio želju da jednog dana prigrli tu nauku. To je bilo tada, čini mi se, da su se dogovorili u svezi braka, ili su se bar tada upoznali. Od jednog svećenika su primili detaljnije upute. Zaručnik je ustvari bio grof, rimskog porijekla, premda se rodio u Galiji. Princ s Krete je postajao sve otuđeniji od poganstva. Njegova kći, kao i ostala djeca koju je odgojio, često su ga čula kako veliča Kršćanstvo. Svojatao je pravo vlasništva nad Kretskim labirintom, ali ga je uslijed promjene svjetonazora poklonio zetu. Labirint kao i hram, nisu se više koristili kao u prvotne svrhe. Ljudi više tamo nisu dovođeni kako bi bili raskomadani od divljih zvijeri, premda je idolatrija još uvijek prakticirana. Brojni su išli tamo, kao stado, iz znatiželje, pa je bilo sramnih scena raznih običaja. Izdaleka je labirint sličio zelenom brdu. Kad je mlada princeza bila u Rimu, kako bi bila poučena, mogla je imati oko 17 godina. Sljedeće godine, otišla je na hodočašće u Jeruzalem. Čini mi se da je izgledala kao da joj je otac umro, pa je sada bila svoja vlastita gospodarica. Sama je nosila Predragocjenu Krv u bogato ukrašenom pojasu, u kojem je bilo nekoliko malih džepova. I svi drugi hodočasnici su nosili slične pojaseve, a bili su im prekriženi preko prsiju. Vratila se na Kretu, ali ubrzo se ponovo ukrcala, zajedno sa zaručnikom, na brod za Rim. Tamo su ostali sve dok se nisu tajno krstili. Papska je stolica još uvijek bila prazna, jer vladala je konfuzija, šizma i tajni pokolj Kršćana. U Rimu su se ukrcali na brod za Galiju zajedno s brojnom svitom vojnika. Šest mjeseci nakon vjenčanja, djelomično su živjeli na Kreti, a djelomično u Rimu. Sad je grof nosio Predragocjenu Krv u svom pojasu, budući mu je princeza to poklonila kao zavjet vjernosti. Dvorac mu se nalazio na otočiću u rijeci Roni, oko 35 km od Avignona i Nimesa, blizu malog seoceta kasnije prozvanog Sveti Gabrijel (St. Gabriel). Ono porijeklo svoga imena duguje čudu kojim je jedan čovjek spašen iz velike oluje na jezeru. Tarascon i Marta Solitude (Martina samoća) su nedaleko otuda. Samostan Svete Marte izgrađen je na vrhu jednog brda, koje se nalazilo između rijeke Rone i jezera. To je bilo onda, kada je u Nimesu, zajedno u tajnosti, živjelo nekoliko Kršćana katehista, a grof je s vremena na vrijeme primao u posjet svetog pustinjaka-svećenika. Isprva je Predragocjena Krv bila čuvana u mraku, podzemnom podrumu, do čijih se vrata dolazilo prolazeći kroz mnoga druga vrata. Iza jednih od njih čuvale su se biljke i zalihe hrane. Zimi je tu čak i zeleno bilje opstajalo. Krv je čuvana u vazi sličnoj kaležu, na oltaru koji je imao mali tabernakul sa zaključanim vratima. Pred njim je gorjela lampa. Često sam vidjela grofa i njegovu suprugu, kako mole pred tim tabernakulom. Kasnije sam vidjela kako su živjeli odvojeno, kao pustinjaci, malo podalje od njihova dvorca. U dvorac su odlazili samo kada su častili Predragocjenu Krv. Jednom su čuli glas njima upućen, da premjeste relikviju u kapelu. Nju su izgradili nedaleko blagovaonice, a njihovo se čašćenje čak i povećalo, premda su dolazili častiti Krv samo u tajnosti. Relikvija je kasnije prenijeta u vlasništvo njihovih baštinika, s mnogim predostrožnostima i s mnogim kopijama dokumenata. Vidjela sam tada i nešto što ima veze i sa Svetim Trofimusom iz Arlesa, ali se sada mogu sjetiti samo njegova imena. Prije grofova vjenčanja, uselili su u tu zemlju neki Kršćani iz Palestine. Grof ih je podupirao, a oni su tamo živjeli u malim zajednicama. Grofičin je otac tajio svoja uvjerenja pred starijim sinovima čija su uvjerenja bila suprotna od njegovih. Ali, mlađi sinovi su imali istu vjeru kao i njihova sestra i čini mi se da je među njima bilo i mučenika. 11. srpnja Dok sam razmatrala Presvetu Krv imala sam viziju oltara u grofovom dvorcu. Poslije sam vidjela samo groficu, prvo kao djevojku sa svojim ocem na otoku Kreti, a zatim sa svojim mužem u Rimu. Istovremeno, vidjela sam Svetog Mojsija u Rimu. Bio je dječak, star 8 do 10 godina. Davao je svu hranu Kršćanima, bolesnicima i zatvorenicima. Vidjela sam grofa i groficu s ostalim Kršćanima u podzemnom podrumu, obasjanog lampama, gdje su svećenici poučavali iz napisanih svitaka. U to doba, bilo je u Rimu puno raznih osoba koje su se tajno krstile. Ustvari, nije bilo nekog otvorenog progonstva, ali s vremena na vrijeme neki bi Kršćanin bio uhićen. Već sam govorila o doseljenim Kršćanima iz Palestine, koji su se nastanili kraj grofova veleposjeda, a s njima je grof održavao tajnu komunikaciju. Isprva nisu obdržavali Svetu misu, samo su čitali i molili. Ali, kasnije, jedan je pustinjak dolazio svakih šest tjedana, a nakon njega i svećenik iz Nimesa, kako bi slavili Svetu misu. Vjernicima se još uvijek dozvoljavalo nositi svetu Euharistiju kući. Kada su grof i grofica odlučili živjeti odvojeno u samoći, već su imali odraslu djecu, dva sina i kći. Njihove spilje tj. pustinjačke kolibe bile su međusobno udaljene oko 2,5 km, a isto toliko su bili i od dvorca, ali još uvijek bijahu na svojem posjedu. Da bi čovjek došao do njih morao je prijeći jedan most preko potočića. I drugi Kršćani širom zemlje, živjeli su na sličan način, uzajamno pomažući jedni druge. Neko vrijeme je sve to izgledalo kao jedan samostan. Nisu u toj zemlji umrli, niti su podvrgnuti mučeništvu, jer kada bi nastupila opasnost pobjegli bi. 13. srpnja Sestra Emerih je označila relikviju kao vlasništvo pape Anakletusa, rekavši da je on bio peti papa, kojeg je naslijedio Sveti Klement, a podnio je mučeništvo. Istovremeno je aludirala na relikviju Predragocjene Krvi: Svećenik koji je istraživao Presvetu Krv bio je sveti biskup Narcis iz naroda Svetih Triju Kraljeva, s kojima su njegovi preci putovali u Svetu zemlju. Bila je perfektna mjesečina kada je na Maslinskoj gori, u prisutnosti princeze kopao po tlu. Narcis je bio obučen kao apostoli. Jeruzalem je tada bio jedva prepoznatljiv, bu- 65

66 dući je bio razoren, doline se popunile, a brda poravnala. Kršćani su još uvijek imali crkvu na bazenu Bethsaida, između Siona i hrama. Imali su je tu čak i u vrijeme apostola, ali danas više ne postoji. Stanovali su u okolnim kolibicama i premda potpuno izolirani od ostalog stanovništva, bili su primorani plaćati porez za privilegiju ulaska u svoju vlastitu crkvu. Jedan muškarac i žena sjedili su na vratima i primali od vjernika pet malih novčića kao ulazninu. Ovo je pravilo trajalo neko vrijeme. Bazen Bethsaida sa svojim trijemovima više nije postojao. Sve je bilo zatvoreno, ali postojao je jedan natkriveni izvor čija se voda smatrala svetom, pa se koristila od naroda, za lječenje bolesnika, baš kao što mi koristimo svetu vodu. Grofovo ime bijaše isto kao ime prijatelja Svetog Augustina, Pontianus, a grofica se zvala Tatula ili Datula, ne mogu se točno sjetiti. Postojao je takav svetac u kalendaru, negdje pri kraju svibnja ili početkom lipnja. Poslijepodne, 18. srpnja, odjednom sestra Emerih uskliknu: Baš sada je takav čovjek ovdje s nama, kardinal, ispovjednik svete kraljice koja se zove Izabela. On je pravi ravnatelj duša. Rekao mi je da se moram optužiti za sve dobro koje sam propustila učiniti, i da moram činiti pokoru za grijehe drugih. On mi je pokazao Svetu Datulu koja je posjedovala relikviju Predragocjene Krvi. Radi nje napustila je sve svoje bogatstvo i povukla se s mužem, kako bi oplakivali svoje grijehe. Kardinal se zvao Ximenez, ime koje nikad prije nisam čula. On nije kanoniziran. Jednog dana, pošto je vidjela nekoliko scena iz života Svete Marte, sestra Emerih preciznije opisa dom Pontianusa i Datule. Reče: Otok s dvorcem je ležao u ušću istočne grane rijeke Rone, a imao je opseg oko 2,5 km. Pontianus je pod komandom imao vojnike, a dvorac mu je izgledao kao jaka tvrđava. Oko 35 km uzvodno nalazio se grad Arles, a oko 40 km od dvorca, bijaše samostan Sveta Marta, u jednom krševitom planinskom rajonu. 24. lipnja je sestra Emerih imala viziju za koju nije znala na što se odnosi. Opisala ju je sa svom jednostavnošću i čuđenjem jedne seoske djevojke, kakva je i bila, gledajući u viziji marš neke velike procesije. Stalno je prekidala izlaganje dajući oduška svome divljenju veličanstvenosti, redu i sviti koju je opisivala. Reče: Kreta je dugačak i uzak otok, s velikom razvedenošću obale, a po dužini otoka protezao se planinski lanac. Dvorac oca Svete Datule bijaše vrlo lijep, prostranih građevina s terasama opločenim mramorom. Na nekim terasama nalazile su se kolonade i trjemovi, a na vrhu njih vrtovi. Kada je prigrlio Kršćanstvo, Datulin otac je izgradio ove tremove i Odilon Redon: Cvijet krvi, pastel. Žena hoda, skupljajući cvijeće. Nastalo 1895., ovo je jedno od najjedinstvenijih djela Redonovih koje otvara put najsmjelijim eksperimentima moderne umjetnosti. viseće vrtove, kako bi skrio svoj dom od odvratnog idolatrijskog hrama i njegovih labirinta. Bio je vrlo vješt čovjek, znao je svašta napraviti, pa je stalno osobno nadzirao arhitekte i radnike. Bio je ćelav i stupast u ramenima, ali još uvijek aktivan i dobrohotan. Posjedovao je i druga velika imanja na otoku, pa je također bio i neosporan autoritet. Danas je godišnjica kada je Pontianus odveo svoju nevjestu Datulu iz dvorca njene braće, jer tada otac nije više bio živ. Cijelu sam noć gledala veliku gozbu, tako jasno, da su mi još sluge i djeca pred očima. Dvojica Datuline braće živjela su u dvorcu sa svojim poštovanim obiteljima. Imali su mnogo djece, i dječaka i djevojčica, i mnogo domaćeg naroda. Jer, svako je dijete osim svojih učitelja imalo i nekoliko slugu, i muških i ženskih, svaki s nekom zadaćom. Sva je rodbina sa svojom djecom i slugama tada bila na svadbi u dvorcu. Oko 2,5 km puta bilo je okićeno nadsvođenim trijumfalnim lukovima, a s obje strane puta bila su sjedala, umjetnički isprepletena cvijećem i ukrašena statuama i bogatim ukrasima. Tu su sjedili mladi glazbenici. Na ulazu u dvorac bio je podignut tron za mladenku i njene djeveruše. Pontianus je stigao dan prije iz susjedne luke s brojnom pratnjom dama, vojnika, slugu i seljaka. Odsjeo je u drugom dvorcu nedaleko i tu je raspoređivao svoju procesiju. Radost mladenkinih sunarodnjaka i slugu bijaše najdirljivija, jer svi bijahu oduvijek tretirani najpažljivije i najpravednije nagrađivani, pa sada svi bijahu ushićeni. Svi su stajali u pravilnom nizu duž puta, a veći činovi bijahu bliže dvorcu. Djeca sa svojim slugama sjedila su na povišenim sjedalicama. U daljini se pojavi Pontianus sa svojom grandioznom povorkom. Pred njim i oko njega marširali su njegovi vojnici, a sluge u bogatim nošnjama vodili su magarce i male hitre konje natovarene košarama punim odjeće i kolača. Pontianus je sjedio u velikim elegantnim kolima s natkrivenim sjedalom, kao baldahinom. Kola su bila okružena upaljenim bakljama. Cijela su bila prekrita zlatom i slonovačom, ukrašena bogatim zastorima, a vukao ih je slon. U Pontianusovoj sviti bilo je puno dama. Sve se kretalo u nekom divnom redu, tako radosno, kroz tako lijepu zemlju, s divnim cvijećem, zlatnim voćem i sretnim narodom. Bijaše to stvarno slavlje, ali bez ikakve galame ili nereda. Kad je procesija došla do prvih redova slugu, Pontianusove sluge dijelile su im kolače i haljine. Sluge su nastavile ići naprijed i dijeliti radosnom narodu darove. Kada je zaručnik došao do prvih redova djece od mladenkine rodbine, oni raširiše svilene ukrase raščupanih rubova, a duge uske trakove poredaše po putu ispred njega. U pozadini je pjevao dječji zbor pozdravljajući ga pjesmom i glazbom. Pontianus ustade, darivajući ih darovima, a povorka krenu naprijed k mladenkinoj braći i nevjestama. Naposljetku, povorka prođe kroz aveniju nadsvođenu elegantno podrezanim drvećem, pa preko jednog mosta. Zatim je prošla između divnih građevina i perivoja s redom sjedalica prekrivenih bogatim tepisima, ukrasnim vijencima i predivnim kipovima, koji su bili prozirni, pa su jako blistali. Između ostalog, sjećam se i predstave s lovom, a oči su životinja sjale kao iskre. Procesija se događala po danu, ali ipak je mladenkin tron postavljen u niši zida, a sjedalo je osvjetljavano djelomično straga, a djelomično sa strana, bakljama kao kod mladoženjinih kola. Oko trona su postavljeni polukružni balkoni, otkuda su se na pojavak Pontianusa oglasili pjevači praćeni flautama sve je izgledalo tako divno! Ali najdraža od svega je bila Datula, mladenka. Sjedila je na tronu, a ispred nje u dvostrukim redovima njeni mladi kompanjoni i pomoćnici, svi obučeni u bijelo s dugim velovima. Kosa im je bila umjetnički spletena i ukrašena bogatim ukrasima. Datula je nosila blistavu bijelu haljinu, mislim od svile, koja je padala u dugim bogatim naborima. Kosa joj je 66

67 Odilon Redon: Parsifal, 1892., litografija iz ciklusa Noirs. bila ukrašena najljepšim biserima. Ne mogu opisati koliko sam bila dirnuta kad sam promatrala ispod njene haljine sjajnu relikviju Predragocjene Krvi. Ležala je kraj njena srca, u bogato urešenom pojasu, isijavajući zrake nebeske slave na ovaj veličanstveni događaj. Njeno je srce perfektno upijalo svete predmete koje je nosilo. Izgledala je kao živa monstranca, kada se njen dragi pojavio pred njom, okružen svojim pomoćnicima i pomoćnicama. Oni su na velikom svilenom jastuku nosili darove, skupu odjeću, dragulje i nakite svih vrsta. Jastuk je dan pomoćnicama, a one su ga dale Datuli. Datula tad siđe s trona. Zakrivši velom lice, ponizno kleče pred Pontianusa, koji je podiže, maknu veo, uze je za ruku i odvede je prvo u desno, a zatim u lijevo, predstavljajući je svojoj pratnji kao njihovu buduću gospodaricu. Bilo je dirljivo za gledati, Predragocjena Krv nošena od Datule, sada se nalazila usred tih pogana! Mislim da je Pontianus znao za Njenu prisutnost, jer je bio tako pažljiv i pun poštovanja. Napokon, svi uđoše u dvorac sa svojim obiteljima. Nemam riječi za opisati red koji je vladao usred razdragane svjetine koja se skupila po svim odajama, dvorištima, terasama i parkovima ili pod šatorima, koja je jela, pjevala i šalila se. Nisam vidjela da se plesalo. U jednoj prostranoj ovalnoj dvorani bio je veliki banket. Mladenka je sjedila do Pontianusa za stolom koji je bio nešto viši od onih koje su Židovi upotrebljavali. Muškarci su počivali na kaučima, a žene su sjedile prekriženih nogu. Najljepše stvari su se nalazile na stolovima: statue velikih životinja i raznih likova, s mesom na njihovim stranama, u njihovim leđima ili u košarama koje su postavljene u njihova usta. Sve je bilo šaljivo i fantastično, što je puno uveseljavalo goste. Vrčevi za piće su sjali kao najljepše perle. Neprestano sam promatrala sve ove scene, cijelu noć, ali još uvijek nisam vidjela obred vjenčanja, premda sam vidjela odlazak Datule s Pontianusom. Velika prtljaga je natovarena na brod, a brojne suze i riječi dobrih želja su sljedile nakon vjenčanja, pa do odlaska u luku. Pontianus, Datula i nekoliko drugih su se vozili u dugoj uskoj kočiji, koja je bila građena u sekcijama i imala je puno kotača. Vukli su je mali hitri konji. Za vrijeme cijelog vjenčanja, ništa nisam vidjela da je u zbrci, pa ni u najmanjoj sitnici. Premda svi ovi ljudi nisu bili Kršćani, nikakve idolatrije nije bilo kod njih. Izgledalo je kao da su svi dragi Bogu, budući su svi naginjali Kršćanstvu. Muškarci su bili vrlo naočiti, a ne mogu zaboraviti ni njihove visoke, prelijepe i jedre žene i djevojke. Datula je sa sobom povela nekoliko njih, među njima i svoju dadilju i guvernantu, a njihova sklonost također bijaše kršćanska. Nisam ih vidjela da su se ukrcali na brod. 11. veljače 1821., dok je sestra Emerih ležala u ekstazi, Hodočasniku iz molitvenika ispade sličica Raspetog Isusa i pade na posteljinu njena kreveta. Ona je zgrabi brzinom munje, očiju još uvijek zatvorenih, nekoliko puta prijeđe prstima preko nje, pa uzviknu: To se mora častiti! Ovo je vrlo dragocjeno! Ovo je dotaklo neke svete stvari. Tako lijepo blista! Tada stavi sličicu na svoje grudi, i reče: Ovo je dotaklo Isusovu haljinu na vratu i zamrljana je Isusovom Presvetom Krvlju za koju nitko ne zna! 8. travnja Moram izvršiti zamornu zadaću, povezanu s relikvijama ranijih epoha, u zemlji onkraj Svete zemlje, gdje svećenici nisu obučeni baš isto kao katolički svećenici. Oni nose antičke haljine, nešto kao što sam vidjela na brdu Sion. Izgledaju mi kao oni koje sam uvijek viđala u zemlji, koja je kraj zemlje Triju kraljeva. Grad u kojem se nalazi stara knjiga proročanstava na bakrorezu (Cesifon) nalazi se lijevo od te zemlje. Tu imam puno za učiniti što se tiče Krvi Kristove i moram otkriti blago jedne relikvije svećenicima. Vidjela sam kako sedam starih svećenika kopa kraj ruiniranih zidova u nekoj podzemnoj spilji. Isprva su morali poduprijeti zid da se ne bi na njih urušio. Tu su pronašli svete relikvije čvrsto zabrtvljene u velikoj stijeni, naoko kao jednoj, ali ustvari su to bila tri trokutasta kamena, vrlo vješto sastavljena. Kada su ih razdvojili, prvo se pokaza gusti kostrijet, ispod kojeg se ukaza pravo blago, glavne relikvije Muke i Svete Obitelji. Sve se čuvalo u trokutastim posudama, postavljenima jedna kraj druge: pijesak koji je bio kraj baze Križa natopljen Kristovom Krvlju i malena bočica s nešto vode iz njegova boka, čista, gusta, gelasta. Zatim, trnje iz Krune, komadić grimiznog Ogrtača ismijavanja, komadić odjeće Blagoslovljene Djevice, neke relikvije od Svete Ane i mnoge druge. Sedam je svećenika radilo, dok su đakoni držali baklje i čini mi se da su postavili Presveti Sakrament iznad njih. Tamo sam morala naporno raditi, a mnogi jadni zatvorenici, tj. jadne duše iz Čistilišta su mi pomagale. Mislim da su apostoli trebali održati Misu u toj spilji. 3. listopada 1821., sestra Emerih opisa sljedeći događaj: Vidjela sam mnoge stvari iz života Svetog Franje Borgije, i dok je bio u svijetu i nakon njegova obraćenja. Sjećam se da je imao skrupula što se tiče svakodnevne Pričesti i sjećam se njegove molitve pred slikom Majke Božje, gdje je primio curak Krvi od Djeteta Isusa i curak mlijeka od Marije. Rečeno mu je da se ne liši toga od čega živi, dnevne Pričesti. Ovo pripuštanje mlijeka od Marije već sam često vidjela na slikama svetaca, gdje su oni naslikani u činu sisanja njenih grudi, kao djeca, ili je mlijeko teklo s njenih grudi k njima. Ali, sve je to krivo i apsurdno! Ja sam to vidjela na potpuno drugačiji način: s Marijinih grudi ili s područja grudi, nešto kao mala bijela para (magla) teče k njima, a oni je udišu. To je kao potok mane od nje, dok s Isusova boka sjaji na njih roza zraka svjetla. To je kao brašno i vino, kao meso i krv ali sasvim neopisivo! Efekti svetoga Koplja U lipnju 1820., ispovjednik sestre Emerih, otac Limberg, primio je neke relikvije bez oznake da su nekad pripadale kući Dulmen. Među njima bijaše komadić svetoga Koplja. 67

68 Kad ga je prinio bolesnici ona uzviknu: Žari! To je znak! Saznala sam istinu! a rana na njenom boku postade crvena. Tada je imala slijedeću viziju Svetoga Longina: Vidjela sam Gospodina mrtva na križu. Vidjela sam sav narod kako stoji u istoj poziciji kao na Veliki petak. To je bilo baš onda kada su lomili noge raspetima. Longin je jahao konja ili mulu, to ne bijaše kao naš konj, imao je deblji vrat. Sjahao je van kruga postrojenih vojnika, uđe u nj pješke, držeći koplje u rukama. Pope se na mali humak u podnožju križa i zarinu koplje u desni bok našeg Gospodina. Kad je ugledao potok Krvi i Vode, postade najjače pogođen osjećajima. Žurno siđe s brda Kalvarije, odjaha brzo u grad i ode ispričati Pilatu da je prepoznao u Isusu Sina Božjega, i da daje ostavku u vojsci. Položi svoje koplje kraj Pilatovih nogu i ode. Mislim da je to bio Nikodem koji ga je kasnije susreo, on mu isto izjavi, pa se nakon toga pridruži drugim učenicima. Pilat je procijenio koplje kao okaljano, budući da je bilo upotrijebljeno kao sredstvo kazne, i čini mi se da ga je dao Nikodemu. Tu sestra Emerih odloži relikviju u mali ormarić kraj svoga kreveta. Ali, nakon nekog vremena, okrenu se prema relikviji u ekstazi, govoreći: Eno vojske s kopljima! Tamo je i Kristovo koplje među njima! To je Viktor. On nosi dio njega u svome koplju, ali samo trojica to znaju. Te noći je spavala neosjetljiva na obilje boli. Bila je u takvom stanju da čak i komande njena ispovjednika oca Benediktinca nisu imale nikakvog učinka na nju. Kasnije je opisala što je bilo. Reče: Nakon podneva osjetila sam na sebi težinu Isusova križa i da njegovo mrtvo tijelo leži na mojoj desnoj ruci. Nedaleko je ležalo koplje, isprva veliki komad, a poslije sitni komadići. Koje od ovoga da izaberem za svoju utjehu? Uzela sam Sveto Tijelo, a koplje bijaše odnijeto od mene. Tek tada sam mogla opet govoriti. Ponovo uzviknu: Još uvijek vidim Sveto Koplje kako je zabodeno u moju desnu stranu, a osjećam kako probada i moju lijevu stranu. Uhvatila sam ga kod rane i usmjerila da prođe između rebara. U tom trenu sestra Emerih povrati krv, a strana porebrice joj poče jako krvariti. Odilon Redon : Žena u crvenom, pastel. Dijelovi pravog Križa Dnevnik doktora Wesenera s datumom od 16. listopada 1816., sadrži jedan zapis. To je prva stvarna činjenica iznesena od strane jednog očevica, koja posvjedočuje moć prepoznavanja relikvija u sestre Emerih. Piše: Zatekao sam je posve bolesnu u dubokoj ekstazi. Otac Limberg bio je s njom u sobi. Pokazao sam mu malu kutijicu koju sam pronašao među stvarima koje mi je ostavila punica nakon smrti. Među ostalim relikvijama sadržavala je dva povelika dijela pravoga Križa. Otac Limberg nije ništa rekao već uze kutijicu. Približi se na izvjesnu udaljenost krevetu i ponudi je bolesnici. Ona se odmah skoči, željno ispruži ruke prema kutijici, uze je i snažno privije na srce, na što otac Limberg upita Što je to? Nešto vrlo dragocjeno. Nešto od svetog Križa. odgovori ona i iziđe iz ekstaze, na komandu oca Limberga. Izrazi svoje zaprepaštenje kad sazna da je ta relikvija moja. Mislila je da je došla među nekim komadima stare svile poslane njoj iz Coesfelda, a ona je silno čeznula da se taj pobožni donator malo bolje brine o toj relikviji. Pet godina poslije, Hodočasnik zapisa: Danas su pokazali sestri Emerih jedan komad istinskog Isusovog Križa, koji je pripadao doktoru Weseneru. Zgrabila ga je žarko, uzvikujući: I ja to također imam! Imam ga u mome srcu i na mojim grudima! (Uvijek je nosila relikviju istinskog Križa koju joj je dao Dean Overberg). Imam i komadić koplja. Na Križu je visjelo Tijelo, u Tijelu je bilo koplje. Koje od ovoga više volim? Križ je sredstvo otkupljenja, koplje je otvorilo široka vrata ljubavi. O, jučer sam bila daleko, daleko unutra! Kad je rekla jučer, aludirala je na petak. Dio svetog istinskog Križa učinio je moja trpljenja slatkim, relikvija ih je odstranila. Često sam govorila našem Gospodinu, kada je komad svetog Križa ublažavao moje patnje, Gospodine, ako si ti tako trpio na ovom križu, ne bi sada ovaj komad križa trebao meni ublažavati patnje! U kolovozu 1820., sestra Emerih je preseljena u drugi stan, a komad svetog Križa se zagubio uslijed strke. Ona je bila jako uznemirena, molila se Svetom Antunu Padovanskom i dala reći Misu u njegovu čast, kako bi ponovo zadobila svoje blago. Nekoliko dana poslije, kad se povratila iz ekstaze, pronašla ga je u svojoj ruci. Uzviknu: Sveti Josip i Sveti Antun bijahu obojica s mnom, a Sveti Antun mi stavi Križ u ruku! Preveo s engleskog: Milan Šapina 68

69 Eshatološki roman Nakon Tame roman o dolasku Antikrista i kraju svijeta Vlč. Joseph M. Esper (Rev. Joseph m. Esper: After the Darkness Queenship Publishing Company, P.O. Box Santa Barbara, CA ) Samo smo jedan fragment ovog eshatološkog romana objavili (u prijevodu Nade Zoričić) i to u ZP-u 15 (listopad 2001.). Sada nastavljamo. Podsjetimo se: u ovom trodjelnom romanu američkog svećenika Josepha M. Espera, obrađuju se proročanstva i viđenja mistika, kako modernih, tako i onih iz povijesti Crkve, komponirajući ih sve u fascinantnu priču o kraju vremena. Iako u djelu fikcije, vlč. Esper izvlači tekstove od preko 100 različitih mistikâ, vidiocâ i vizionarâ. Svako je poglavlje popraćemo fus-notama i referencama, kako bi čitatelju bilo omogućeno dalje istraživati proročanstva. Prvi dio počinje u godini 2061., kada Antonio kardinal Berrantucci, po zapovijedi Papinoj, piše povijesni prikaz događaja koji su potresali Crkvu u zadnjih 65 godina. Drugi dio je zbirka dnevnih bilježaka mističarke i vidjelice koja živi između do godine. Treći dio predstavlja dnevnik Semeina Elrahda, Lažnog Proroka i vjernog sljedbenika Antikrista koji se u ovom romanu zove Josiah. Taj dnevnik pokriva uspon i pad Antikrista od do godine. Opredjelili smo se (listopada 2001.) prevesti ovaj treći dio, koji je i najkraći. Sva proročanstva o posljednjim vremenima su prikazana i razvijena detaljno, poput Tri dana mraka, Vremena mira, 3. svjetskog rata, Opomene, Velikog monarha (o kojemu poglavlje prevodimo sada, a čiji je pojavak vlč. Esper stavio u godinu 1999., dakle tu je pogriješio, ali svakome je jasno da cilj romana nije bio pogoditi datume, nego prikazati nutarnji smisao događaja). Velike kazne, Antikrista, i mnogih drugih. Činjenica da pisac uspon i pad Antikrista stavlja u prvu polovicu 22. stoljeća, samo pokazuje kako nisu važni datumi, nego naša sposobnost uočavanja nutarnjih smislova događanja, razvijajući u sebi mističku teologiju, i čitajući znakove vremena. U tom smislu ZP je nastojao čitaocima što detaljnije i dublje otkriti taj novi žanr, eshatološki roman, kojeg piše Michael O Brian, ali i sam urednik ZP-a (Dva Svjedoka, i možda krajem ove godine pojava Cvijeta bola). Ponovimo i da je u našoj hrvatskoj javnosti neotkrivena zanimljiva činjenica (ako je nije otkrilo ZP 15) da se u 7. poglavlju Prvog dijela ovog romana, gdje kardinal Berrantucci piše povijest Crkve u 21. stoljeću, imaginira kako nakon smrti Pape Martina, konklava kardinala, upravo godine 2001.(!) za novog Papu bira nikog drugog nego Josipa kardinala Szubravnika, kojega je još 1990., nakon što je Hrvatska stekla nezavisnost, Ivana Pavao II. imenovao nadbiskupom Splita(!). Tako je u ovom romanu jedan splitski nadbiskup postao Papom, godine 2001., uzevši ime Grgura XII.! Pri tome se vlč. Esper služio svojim poznavanjem Malahijinih proročanstava o papama (što je bilo objavljeno u ZP-u 2000.g.), pa bi taj papa Splićanin bio pod znakom Pastor et Nauta (Pastir i Mornar). Nemojmo se pri tome zabavljati bujnom maštom autorovom, odnosno nepreciznošću njegovog prorokovanja, nego neka nam nutranja logika njegovog pisanja bude prioritetnijom. Zar vlč. Esper konačno nije pogodio kada je vidio splitskog nadbiskupa blizu papinskog trona u posljednjim vremenima? Zar nadbiskup Franić nije znak našeg vremena i naše Crkve u duboko mističnoj obrani Papinstva kao Papinstva na pozadini sveopće Noći i Tame (pa i crkve), jednako 2001., kao i danas, više nego ikad, kada ga više nema na katu Stepinčeve 1? Još nešto: neka se ovo poglavlje o Velikom monarhu čita paralelno s meditacijom o političaru koji bi trebao povesti Europu, iz eseja o Radičinom Sumraku Europe. Veliki Monarh Tri dana tame trajala su od 2. do 4. srpnja (Neki su smatrali taj 3. srpanj simboličnim datumom jer bijaše Blagdan Svetog Tome apostola, nevjernog Tome i svatko tko je preživio, nikada ne bi ponovno posumnjao u Božju snagu i moć.) Povratkom sunčeva svjetla ispunila su se dva proročanstva iz Izaijine knjige: Gledaj, tama prekriva zemlju, gusti oblaci spuštaju se na narode, a iznad vas Gospodin sja i blista u svoj Svojoj slavi. Narodi će ići u tvome svjetlu, a kraljevi u blještavilu tvoga sjaja. (60: 2-3) A onda će se tvoje svjetlo prolomiti poput zore i tvoja rana će hitro zacijeliti; tvoja opravdanost ići će ispred tebe, a slava Gospodnja bit će tvoja zaštita. Nato ćeš ti zazvati i Gospodin će ti odgovoriti, ti ćeš zvati u pomoć, a On će reći: Evo me! Ovdje sam! (58: 8-9a). Gotovo prije 900 godina jedan austrijski redovnik imenom Johann Friede prorekao je Tri Dana Tame i njihove posljedice: Za toga vremena ljudi će, lišeni svjetla, padati u dremljivi san iz kojega se mnogi ne će probuditi, osobito oni koji nemaju nikakvu iskru duhovnog života. Kada se sunce ponovno pojavi, zemlja će biti prekrivena pokrivačem pepela poput snijega zimi, osim što će pepeo imati boju sumpora. Gusta magla dizat će se s tla rasvijetljena eruptivnim plinovima. Čovječanstvo će teško stradati, bit će više mrtvih nego ih je bilo u svjetskim ratovima. U skloništima djece svjetla čitat će se Knjiga Otkrivenja, a u Crkvi će službenici duhovne doktrine objašnjavati dolazak velike komete. Sedmi dan po povratku svjetla, zemlja će upiti pepeo i postati plodna kao nikada prije. Ali, Orion će oboriti svoje zrake na zemlju i pokazati put prema grobu najvećeg i najznačajnijeg čovjeka koji je ikada živio na zemlji. Preživjeli će proglasiti njegovu doktrinu u miru i ustanoviti, od Mesije obećani milenij, zlatno doba (Kristovo tisućgodišnje carstvo na Zemlji) u svjetlu bratske i sestrinske ljubavi, a poradi Stvoriteljeve slave, te sreće i blaženstva cijelog čovječanstva. Slavna šesta epoha Crkve je započela, ali će svi preživjeli na zemlji morati nadvladati još puno prepreka. Većina nacionalnih vođa svijeta je umrlo, bilo od posljedi- 69

70 ca Trećeg svjetskog rata ili tijekom Kazne. Nacionalne vlade uglavnom su prestale postojati, a prvi pokušaji da se procijeni šteta te pregledaju raspoloživa utočišta, bila su lokalnog karaktera. Ima li još živih na zemlji, pitali su se preživjeli dok su promatrali smrt i razaranje. Budući da je živi ljudski govor bio jedino sredstvo komunikacije, tek nakon određenog vremena Crkva je shvatila da više nema svoga glavnog pastira. Henry Charles d Lemaire, budući vladar Europe, bijaše potomak Karolinške dinastije iz 8. stoljeća, a koju je utemeljio Pipin Francuski. Vjerovalo se da je Karolinška loza davno izumrla, ali baš kada je Bog uzdigao mladicu iz panja Jesejeva (Izaija 11:1) kako bi poslao Mesiju, On je tada također sačuvao i jednu nepoznatu granu Francuske kraljevske obitelji, a kako bi Svome narodu dao velikog i svetog vođu kada naiđe teško vrijeme. D Lemaire bijaše potomak Pipina, njegova sina Karla Velikog i drugih francuskih vladara, osobito Svetog Louisa XIV. Iako Francuz, on se rodio u progonstvu godine u Bavariji jer se njegova obitelj tamo preselila iz protesta spram političkih manevara, a što je uključivalo i davanje nezavisnosti Alžiru te iste godine. Henry bijaše odgojen kao odani Katolik, kao mladić je iskusio mnoga razočarenja i poteškoće, uključujući smrt prijatelja i starije sestre. Kao mladi čovjek Henry je, a uz potporu nekolicine očevih moćnih prijatelja, zauzeo položaj na Francuskoj vojnoj akademiji St. Cyr. Nakon diplome je dobio časnički čin i služio u pješadijskom puku u oblasti Brittany na sjeverozapadu Francuske. Kako je imao puno slobodnog vremena, proučavao je vojnu povijest, povijest Crkve, crkveno pravo (područje od osobitog interesa) i jezik. Tečno je govorio njemački i francuski, a uskoro je naučio i talijanski, španjolski i engleski. Henrijev miran i običan život trajno su promijenila događanja iz godine. Njegov pješadijski puk je bio poslan da uvede red u gradu Brestu i kada je ozbiljno započeo teroristički napad, njegovi pretpostavljeni su u mirnom i učenju sklonom časniku, prepoznali naravnog lidera ljudi i nadarenog taktičara. Činilo se da ima nutarnje znanje gdje i kako će teroristi udariti, te je bio sposoban poraziti ih s minimalnim gubicima ljudskih života. Njegovi nadređeni su odlučno sljedili njegove savjete i kroz njihove udružene napore zapadna Francuska je bila brzo pacifizirana; uistinu bijaše jedina pokrajina Francuske u kojoj je red bio brzo uspostavljen. Nakon toga je Henrijevo napredovanje bilo brzo, upravo su ga unaprijedili u čin pukovnika kada je udarila Kazna. Henry i neki njegovi ljudi su utočište potražili u crkvi u Nantesu; bijaše to ona ista crkva u kojoj mu je prije tjedan dana bila otkrivena njegova božanska misija. U noći 13. srpnja, na Blagdan svoga imenjaka Svetog Henrija II. (kralja Njemačke i Na srpskim novčanicama su fotografije nekdašnje braće masona. Jedan od njih je slavni glazbenik Stevan Mokranjac, na novčanici od 50 dinara. Najpoznatiji i najutjecajniji veliki majstor masona u Jugoslaviji je sigurno bio Đorđe Vajfert, poznati industrijalac, utemeljitelj lože Pobratim, kao i veliki majstor lože Jugoslavija. Njegov se lik nalazi na novčanici od dinara, dakle nadmašuje i Vuka Karadžića, i Nikolu Teslu, i Nadeždu Petrović, i Njegoša, koji imaju novčanice manje vrijednosti, iako su također i oni bili povezani s masonima. Svetog Rimskog Carstva u 11. stoljeću) klečeći u molitvi, imao je viđenje Naše Gospe i Našeg Gospodina. Isus ga je postavio za Kralja Francuske i Vladara Europe, a Marija ga je ohrabrila da ustraje usprkos svih poteškoća. I onda, kao što je anđeo udario starozavjetnog patrijarha Jakoba u bedro uzrokujući mu veliku bol, isto tako je anđeo ranio Henrijevo bedro kako bi mu zadana bol bila stalni podsjetnik na potpuno pouzdanje u Božju moć. Od tog vremena pa nadalje, Henry je hodao šepajući. Henry je postao poznat kao Veliki Monarh, bijaše pristao, široka čela, tamnih očiju i valovite svijetlo smeđe kose. Slijedeći svoju viziju, Henry je prihvatio križ kao dio osobnog grba koji je nosio na grudima. Njegov uvijek divan karakter kao da je još više rastao proporcionalno s njegovim odgovornostima. On je naširoko bio priznat kao krepostan, pravedan i mudar, a svi koji su ikada bili u njegovoj nazočnosti uvjerili su se u njegovu svetost. Od toga vremena Henrijeva moć i ugled započeli su rasti, osobito zbog činjenice da se upravo njegovim naporima zapadna Francuska brzo oporavila i postigla relativno visok stupanj reda i prosperiteta. Nekoliko njegovih bivših nadređenih potvrdili su njegovo karizmatsko vodstvo i stavili se pod njegovu vlast. Vojnici, policajci i Francuzi patrioti koji su željeli osloboditi svoju zemlju od tumarajućih bandi stranih terorista, počeli su se okupljati oko njega u sve većem broju. Zbog nestašice civilnih vlasti, sve više se francuskih pokrajina počelo okretati mladom heroju. Henrijevi izuzetni vojni darovi, izraženi sada više nego prije, osposobili su njega i njegove časnike da preduhitre i spriječe terorističke pokrete i do posljednjeg dana godine, cijela Francuska je bila oslobođena. Uspjeh Velikog Monarha u Francuskoj rezultirao je time da su izaslanstva drugih naroda potražila od njega pomoć. Nakon pažljive molitve i razmatranja, Henry je izabrao sedam od svojih najpovjerljivijih časnika da vode snage Europe u njegovo ime protiv preostalih osvajača. On ih je imenovao svojim generalima i obećao im da će imati Božansko vodstvo u ispunjavanju svoje misije; zatim je njih i neke svoje trupe poslao u Englesku, Španjolsku, Italiju, Nizozemsku, Belgiju, te istočni i centralni dio Njemačke, Poljske i Madžarske. Sam Henry vodio je ostatke svoje armije u zapadnu i južnu Njemačku i brzo oslobodio svoju rodnu Bavarsku. Ostaci svih ranijih oružanih snaga Europe okupili su se 70

71 oko cilja Velikog Monarha i njegovih generala; čak su se i neki ruski vojnici koji su osvojili Poljsku, pridružili njegovim snagama. Ovo je znatno uzrujalo i smelo teroriste; stalno pod rastućim pritiskom, oni su pokušali okrenuti ravnotežu sile u svoju korist. Jedna od većih grupa poslala je nekoliko glasnika natrag na Srednji Istok koristeći se malom jedrilicom. Oni su objasnili sveukupnu situaciju plemenskim obiteljima koje su sada upravljale različitim narodima Srednjeg Istoka i zamolile za pomoć.upravitelji su se složili, vjerujući da je Izrael još prejak da se napadne direktno; ako bi Europljani bili konačno poraženi, Izrael bi ostao izoliran i eliminiran. I tako se započelo s pripremama za invaziju. Flotila starih parobroda (neki jedva sposobni za plovidbu), jedrenjaka i drugih plovila koji su nekako preživjeli oluje Kazne, okupili su se u Bejrutu u Libanonu. Karavani deva započeli su transportirati ljude, puške i municiju u grad. Zbog poteškoća i udaljenosti, trebalo je preko pola godine da se združe i pripreme invazijske snage. U međuvremenu je Europa uspjela ponovno obnoviti veze sa Sjedinjenim Državama. Amerika je bila opustošena Kaznom kao i ostatak svijeta, a očuvana materijalna dobra, preživjeli veći dio vlade, uključujući i predsjednika, te prestanak gerilskog rata, omogućili su joj prilično brz oporavak. Šačica američkih znanstvenika i stručnjaka bila je sposobna ponovno staviti u funkciju jednostavan kratkovalni radio sustav i uskoro početi komunicirati s drugim područjima koja su također uspjela osposobiti takav sustav, uključujući različite točke u kontinentalnom dijelu SAD-a, Kube, Venecuele, Havaja i Japana. Kada su njemački stručnjaci omogućili da se Europa vrati radio i televizijskom emitiranju, Amerikanci su saznali za bitke koje je vodio Veliki Monarh i obećali poslati pomoć. Američki predsjednik je vjerovao u važnost Europe čak i u radikalno različitom svijetu 21. stoljeća i odlučio da će Sjedinjene Države ponovno zauzeti svoju tradicionalnu ulogu braniteljice slobode. Na taj način Amerikanci su okupljali snage za oslobođenje baš kada su narodi Srednjeg Istoka pripremali pokrenuti invaziju; u ovoj osobitoj trci Amerika je bila u prednosti. U nekim relativno zaštićenim lukama Istočne Obale (Baltimore, Providence, Norfolk i Charleston), rat je preživjela nekolicina brodova na suhim dokovima i u gradnji. Nakon što su oni bili popravljeni i ponovno opremljeni, otvorilo se nekoliko željezničkih pruga olakšavajući tako opskrbu i sakupljanje ljudi za ekspedicijske snage. Tijekom godine snage Velikog Monarha su porazile, pronašle i uhitile različite terorističke bande; ovi potonji su imali značajnih nedostataka. Bili su trenirani za žestoke napade na nepripremljenim građanima i policijom, a ne za konvencionalno ratovanje protiv dobro vođenog neprijatelja. Za razliku od Europljana, oni nisu imali zaliha municije te se uskoro pojavila teška nestašica. Štoviše, i mobilnost im je bila ograničena; obje strane su se oslanjale na konje, ali kada su Europljani iznova počeli obnavljati neke ceste za operaciju, situacija terorista je postala očajna. Čak niti nepokolebljiva odanost cilju nije mogla promijeniti tijek događaja, osobito otkad su Veliki Monarh i njegovi generali primili direktno vodstvo od Boga. Uistinu, tako moćna bijaše Božja pomoć koju je Henry primao, da je bio gotovo nepobjediv. U očajničkom naporu da odugovlači i odvrati Henrija, a dok su se invazivne snage pripremale iskrcati u južnoj Europi, teroristi su okupili svoje preostale borce u pokrajini Westfaliji (zapadno-središnja Njemačka), kasnog ožujka godine. Oni su također konačno uspjeli improvizirati primitivni radijski komunikacijski sustav kojim su pokušali koordinirati svoje napore. Teroristi su očekivali da će, koncentrirajući svoje snage, Henry biti prisiljen napasti ih, te su se nadali da će im njihove snažne defanzivne pozicije omogućiti da nadvladaju. (Oni su konačno promijenili svoju taktiku, shvaćajući da su nesmotreni pojedinačni napadi povezani s terorističkim akcijama, nedjelotvorni protiv konvencionalne armije.) Čim su napali Henrijeve trupe, planirali su se povući u planine Austrije i Italije i tamo se pridružiti invaziji armije na putu sa Srednjeg Istoka. Dogodilo se međutim, da je teroristički plan bio osuđen na propast. Kao i uvijek, Henriju je bilo dano Božansko znanje o namjerama njegovih neprijatelja. On je okupio svoje snage u Bremenu u sjevernoj Njemačkoj, uključujući dobro naoružanu diviziju s Amerikanaca koji su ranije stigli morem. Cijela armija je sudjelovala na Misi u polju izvan grada i Henry je zazvao Božji blagoslov na svoje višenacionalne oružane snage.vodeći armiju prema jugu, Veliki Monarh je lako svladavao neprijatelja te mu zadao seriju oštrih napada protiv terorista. Ovaj pohod je došao do vrhunca u velikoj bitci na Veliki Petak 13. travnja, a što je rezultiralo smrću ili predajom svih preostalih srednjoistočnih ratnika. Invazijske snage su ranije otplovile iz Libanona, ali su bile spriječene kada su se njezini vođe odlučili iskrcati u zapadnoj Grčkoj i osnovati tamo bazu. Nakon što su ostavili za sobom garnizon (opljačkavši sve zalihe u okolici), srednjoistočna flota je otplovila Jadranskim morem i iskrcala se u Veneciji. Osvajači su uspjeli transportirati armiju od gotovo ljudi; nakon osvajanja Venecije flota je ušla u luku. Ipak, invazija je bila osuđena na neuspjeh jer je Henry sa svojom armijom žurio prema jugu, dok su snage koje je ranije poslao u Italiju, napredovale sjeverno iz Rima. Na Blagdan Svetog Josipa Radnika 1. svibnja, osvajači su izašli van kako bi napali Velikog Monarha u bitci sjeverno od grada, ali bijahu nadmoćno poraženi. Dok je bitka bjesnjela, Henrijeve druge snage su stigle iz Rima i u iznenadnom napadu oslobodile Veneciju i zarobile neprijateljsku flotu. Opkoljena i odsječena, Srednjoistočna armija se predala. Veliki Monarh je uspješno istjerao svoje neprijatelje iz Europe; međutim, njihova invazija je uvjerila Henrija da Kršćanstvo neće biti sigurno dok on također ne pacifizira Srednji Istok. Stoga se je flota okupila u Veneciji koristeći zarobljene neprijateljske brodove i ostale brodove s različitih mjesta juž- Slobodan Jovanović, jedan od najvećih srpskih povjesničara, političara i slobodnih zidara, ima novčanicu od čak dinara. Kao u današnjem vrhunskom nogometu, s igračima, to je zato što su njegove zasluge za masonstvo i Jugoslaviju (što je jedno te isto) goleme. Kao što se vidi, braća su pravedna. Nije li nakon demokratskih izbora u Hrvatskoj 2007., isto? 71

72 ne Europe, zajedno s Rusima i Amerikancima. 13. srpnja 2001., dvije godine nakon što mu je bila otkrivena njegova misija, Henry je otplovio. Najprije je napao neprijateljsku bazu u Grčkoj prisilivši ju na predaju; iz zahvalnosti za oslobođenje od svojih surovih Arapa, grčki narod je Henrija proglasio svojim kraljem. Dok je boravio u Grčkoj, Henry je primio emisare iz Turske koja je formalno odbacila srednjoistočnu koaliciju i zatražila mir. Nastavljajući dalje, Henrijeva flota je osvojila Cipar koji je tada postao stožerna baza. Veliki Monarh je tada poslao veleposlanike u Izrael, uvjeravajući Židove u njegovu spremnost da respektira njihovu nezavisnost i tražeći njihovu pomoć u skorom vojnom pohodu. Izraelci su se brzo složili i pozvali Henrija da iskrca svoje snage na njihovu obalu. Branitelji su očekivali da će on napasti blizu Bejruta (to je bila njihova polazna točka za osvajanje Europe), ali je Henry svoje snage odveo na obalu kod izraelskog grada Jaffe. Glavna Srednjoistočna armija Sirijaca i Iračana bila je na sjeveru, a druge snage Jordanaca, Iračana i Saudijaca bijahu raspršene preko rijeke Jordan. Nakon što su primili vijest o Henrijevu dolasku, brzo su se okupili i započeli iznenadni noćni napad s konjicom, dosegavši predgrađe samog Jeruzalema. Namjera im je bila osvojiti Sveti Grad otežavajući Henrijevoj armiji da im se suprotstavi bez rizika za kršćanska i židovska sveta mjesta. (Izraelci bi također bili nesposobni upotrijebiti svoje nuklearno oružje u takvom slučaju.) Ipak, Henry je brzo napredovao i njegove snage su se još jedanput, a također i njegovi izraelski saveznici, okoristili Božjom intervencijom. Jeruzalem bi oslobođen s neznatnim materijalnim i gubicima u ljudstvu, a cjelokupne neprijateljske snage bijahu prisiljene na predaju. Veliki Monarh je tada vodio svoje oružane snage zajedno s malim kontingentom Izraelaca kroz Jordan i Siriju, a zatim se sukobio sa Srednjoistočnom armijom sjeverno od Golanske visoravni. Henrijeva armija od gotovo ljudi bijaše brojno nadmoćna Sirijcima i Iračanima; ipak, on je zadobio seriju izvanrednih pobjeda, a neprijatelji su govorili o anđelima koji su se borili uz bok s Henrijevim ljudima. Neprijateljima Velikog Monarha se činilo da on ima moć stvarati čuda, ili u najmanju ruku da je Božji miljenik; jer, kada bi se povlačili nakon poraza u bitci, nebo bi potamnilo usred dana ometajući ih tako u bijegu. Štoviše, u nekoliko navrata branitelji su morali gaziti rijeke ili jahati preko njih, a što je usporavalo njihovo povlačenje; kada ih je Henrijeva armija slijedila, voda bi nenadano prestala teći dopuštajući tako trupama da pređu rijeku po suhom tlu. Svaki događaj ove vrste dalje bi obeshrabrivao Srednjoistočne snage, a poticao moral Henrijevih ljudi. Najveće čudo dogodilo se 7. listopada; to je Blagdan Naše Gospe od Krunice koji slavi uspomenu na pomorsku pobjedu nad Turcima u 16. stoljeću, u Bici kod Lepanta. Mjesec u obliku srpa obasja nebo i nesta s njega nakon snažnog udara groma, a svjetlo u obliku Križa zabljesne nebo. Ovo čudo bijaše vidljivo diljem cijelog Srednjeg Istoka, te su čak i najfanatičniji Henrijevi neprijatelji bili uvjereni kako je daljnji otpor uzaludan. Potaknuti čudesima kojima bijahu svjedoci, narodi srednjoistočne koalicije su se predali. Henry je okupirao sirijski glavni grad Damask gdje je primio emisare poraženih naroda; u ime svojih različitih zemalja i naroda, oni su obećali koegzistirati u miru s narodima Europe i Izraela. Na taj način Veliki Monarh je ispunio mnoga različita proročanstva koja su pretkazala njegove izvanredne pobjede i uspostavljanje istinskog mira. On je ratovao sve do svoje četrdesete godine kada postaje spreman zavladati Europom i pridružiti se svom velikom partneru, Anđeoskom Svećeniku, u obnavljanju Crkve. Prevela s engleskog: Boža Rabo Radičina Agonija Europe Bogdan Malešević Moja je bol neograničena (Thomas Mann Bogdanu Radici) Bogdan Radica, moj imenjak, rodom Splićanin (hvala Bogu da je Split imao takvoga), jedno je od velikih intelektualno-duhovnih, uopće ljudskih, otkrića mojega života iz godine 1991, dakle one godine kada prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman započinje svoju povijesnu misiju, nakon pobjede nad komunizmom u prvim demokratskim izborima. Te godine ja sam mogao otkriti Živjeti-nedoživjeti Bogdana Radive, Svjedoke Dušana Žanka, Pred vratima domovine Vinka Nikolića, roman Mirka Vidovića, i ostala djela tzv. hrvatske dijaspore o kojoj se nije smjelo čuti u vrijeme Jugoslavije pod prijetnjom Udbe. Treba imati na umu da sam tada bio navršio trideset godina, da je preda mnom za malo bilo obraćenje na grobu Ivana Merza, a iza mene otkriće Péguya, i studij na kojem nam nitko nije dozvoljavao da saznamo kako svi ti odlični umovi i ljudi uopće postoje, a ako smo saznali da postoje, tada su bili kvalificirani etiketom klerofašisti. To je činila Udba, u medijima, na Filozofskom fakultetu, u društvu, svugdje, to čini i danas. No s tom razlikom što danas mene više nitko ne može prevariti. Pred šesnaest godina, u frenetičnom ugođaju otkrića ovih ljudi pisao sam oduševljene tekstove za Glasnik HDZ-a, o Bogdanu Radici, i ostalima, koji su se mene dojmili onoliko snažno, koliko me se danas primjerice jedan Jergović, i svi ostali proizvodi tajnih službi, doimaju bijedno. Radica ne samo da je briljantan intelektualac, europskih i svjetskih pogleda, u onom istinskom pojmu intelektualca, čak kršćanskog intelektualca, on je očito i kao čovjek osoba koja svjedoči o moralu i služenju istini, pa je u tom smislu dovoljno spomenuti samo Vinka Nikolića pa da u praksi vidimo kako izgleda književnik koji je istovremeno dobar i plemenit čovjek, kojeg valja voljeti i štovati. Godine kada smo upoznali te ljude još smo se više i dublje sa zaprepaštenjem mogli pitati tko je njih mogao zvati klerofašistima ili ustaškim dužnosnicima, odnosno kako su morali izgledati ti Udbaši, i koje su narodnosti bili (Hrvati, Jugoslaveni, Englezi iz Tvrtke?) da su tako plemenite ljude onako mogli nazivati. Ali i danas, 2007., slobodno se možemo ne pitati, nego samo usporediti primjerice jednog Slavka Goldsteina, ili Jergovića, s Vinkom Nikolićem ili Bogdanom Radicom. Ako demokracija ima ikakvog smisla, onda bi ona trebala pred oči svih nas postaviti i jedne i druge, pa neka narod bira koga hoće, ako uopće hoće intelektualce i pisce. Ja sam još izabrao Radicu, Nikolića, Žanka I 72

73 Bogdan Radica taj izbor držim do danas, ma koliko mi je očigledno da se moj hrvatski narod s medijima ove slobodne Hrvatske sa mnom ne slaže Ali ne mogu mijenjati svoja uvjerenja i osvjedočenja kako nekome padne na pamet, pogotovo kako padne nekome koji jučer jest, a danas je u Getrou, a posebno ne prema tome koliko je palo na pamet, sadašnjem režimu, plaćenoj inteligenciji, i još jednom narodu ( katolicima ) koji je jednako mnogo u trgovačkim centrima koliko na karizmatičkim seminarima, kao da jedno i drugo idu zajedno. Radici, i pitanjima koje je on postavio o sudbini Europe, nije dorastao niti jedan intelektualac danas u Hrvatskoj. Dapače, nisu mu dorasli niti katolički intelektualci. No možda i bolje da je Radica umro 1993., doživjevši Hrvatsku, jer da je poživio još malko dulje, umro bi teško uneređen u svojim nadama i idealima. Bolje da smo to pretrpjeli mi mlađi, nego on. Ali sudeći po onome koliko je s najvećim europskim intelektualcima kraja tridesetih godina u europskim prijestolnicama razgovarao na temu totalitarizma (u vrijeme Frankova režima u Španjolskoj i pripreme Hitlerove ekspanzije) oni nisu bili u stanju većeg pesimizma i slutnje kraja Europe i propasti Zapada nego mi danas, iako je nama danas mnogo teže budući da pred našim očima Hrvatska na koljenima biva primorana sudjelovati u ostvarivanju anglosaksonske Europe na transverzali Washington-London-Tel Aviv, s masonskim ložama usred Zagreba, Splita, Osijeka i Rijeke, dok su istinski kršćanski intelektualci (u koje ubrajam dakako s pravom sebe samoga) prezreni, onemogućeni čak od izvjesnog broja svećenstva koje se klanja idolu Unije, na još gori način nego što su protjerani bili Thomas Mann iz Njemačke, zadivljujući Ortega y Gasset iz Španjolske, istinski duhovni i mistični Nikolaj Berđajev iz Rusije, istinoljubivi Julien Benda iz Francuske, dok su samo duše poput Maksima Gorkog uspjevale biti rumene, krepke i zdrave u tom kaosu od izdaja, diveći se pri tome jednom Miroslavu Krleži, koji bi sve u svojem životu mogao podnijeti prije nego progon, i udaljenost od šahovskih partija s Titom, čije ime znači sedmi stupanj masonerije po Škotskom ritualu. Normalno, i Krleža i Gorki uspijevali su po ideologijama crvene masonerije. Kao kamen čvrsti i nepotkupljivi Julien Benda vidio je jednu vrst ljudi, koju je zvao Clercs, savršenim intelektualcima, predvoditeljima svojih nacija, moralnim svjetionicima, koji nisu potkupljivi, koji ne streme praktičnim ciljevima, nego su idealisti i imanentisti, kako bi rekao naš dr. Zdravko Tomac. I ti idealni clercs za kojima je Benda čeznuo bijahu za njega u Francuskoj: Racine, Descartes, Goethe, Spinoza, Renan, Péguy, dok su izdajice duhovne misli clerca Nietzsche, Mauriac, Barres, D Annunzio Ne bih se složio posve s Bendom u ovom izboru, jer za mene niti Descartes, niti Renan, pa niti Goethe, nisu savršeni tip intelektualca, dok jedan Péguy to sasvim sigurno jest, no ne želim se sporiti s Bendom, koji me oduševio svojim portretom intelektualca (Belphegor, Izdaja intelektualca, Govor europskoj naciji) koji se treba odreći i samoga života kako bi mogao odgovoriti svojem najuzvišenijem pozivu. I kada je razgovarao s Radicom, Benda je bio pun gnjeva poradi sume izdajstava, vječni usamljenik, istaknuti protivnik svakog kompromisa sa strujama vremena. Današnje stanje (krajem tridesetih) u Francuskoj, kako Benda povjerava Radici, posljedica je izdajstava nekoliko pokoljenja građanske klase, što znači od Francuske revolucije, jer demokracija je izgubila vjeru, a kada se jedna društvena klasa osloni na pokretno i fluidno, izdajstvo se može očekivati u svim smjerovima. Živjeti među izdajicama Bendi nije bilo lako, ali nije ni nama danas u Hrvatskoj. Benda je čak o tome napisao roman, čiji je glavni porotagonist jedan istinski clerc, dakle intelektualac. Ono što je Benda naslutio pola stoljeće prije, dakle žrtvenu izloženost istinskog clerca, intelektualca državnom totalitarizmu, to su danas u cijelosti otkrili Michael O Brien i slični pisci kršćanski mistici (nema ih mnogo). Benda je govorio Radici: Naša građanska demokracija i naše društvo postali su strašni i okrutni; krvavi i netrpeljivi. Ako niste konformist, oni će vas onemogućiti i pregaziti! A intelektualcima su dragi čast, položaj, društvo, salon, uvažavanja i laskanja gospođa i visokog svijeta. Meni ništa od toga ne treba! Ja nemam obitelj, ni ženu, ni nikoga uza se. Ja sam sam. To se mene ne tiče i mogu se boriti protiv svih i protiv svakoga. Ove riječi mogao sam napisati i ja, Bogdan Malešević, ili junak mojeg romana, Dimitrije. Ovakav ton, i ovakve riječi mene oslobađaju, i ponosan sam, i utješen, što su u Europi živjeli ljudi poput Bende. I više ne želim dalje pitati, kao na primjer: Je li Benda molio krunicu? Danas, u Hrvatskoj i dalje mnogi mole krunicu, ali ja više s njima ne bih želio imati posla. Julien Benda je izgovorio mnoge misli koje potpisujem. Jedna od njih je da nam danas (u Francuskoj onog doba) trebaju književnici poput Péguya: Danas vam on treba kao komad kruha! Veoma teško podnosimo njegovo odsustvo! On je mogao povesti francusku inteligenciju Da, mogao je, ali nije. Niti je to učinio Bernanos, niti de Gaulle. Francusku su poveli judeomasoni. Isto kao danas u Hrvatskoj: poveo je Miljenko Jergović. Sramota. Ali više nema onih koji bi sramoti rekli da je sramota, što znači da smo ušli u zadnju fazu sumraka Zapada, odnosno pojave Antikrista. Bogdan Radica razgovara s Paulom Valéryjem, Thomasom Mannom, Benedettom Croceom, Nikolajem Berđajevim, Andre Gideom, Charlesom Maurrasom, Francoise Mauriacom, Jacquesom Maritaineom, Maksimom Gorkim, Georgesom Duhamelom, José Ortega y Gassetom, Gonzague de Reynoldom, Giovannijem Papinijem, Dmitrijem Merežkovskim, naposljetku s Miguelom de Unamunom Nisam čak nabrojao sve, ali zašto bih i morao, dovoljno je i ovo, da se stekne vrlo Julien Benda 73

74 snažna slika s mnogim podcrtanim mislima. Zapanjuje da jedan Hrvat, rodom iz Splita, usred labirinta dvadesetog stoljeća, u kaosu Europe, ima takvu snagu duha, kao što je ima Radica: da cilja i pronalazi najveće umove, da vjeruje kako su to najveći umovi (književnici, filozofi, a ne razni tehnokrate, menageri, socijaldemokrate), iako tehnokrate, sportaši, estradnjaci, ljudi tijela i nekulture počinju galopirati kao masa, da iščitava dolazak Totalitarizma i sudbine Europe iz tajni misli i knjiga tih i takvih duhova i duša, koji su danas gotovo od anglosaksonskih tajnih agenata odstreljeni skoro poput divljači od metaka iz Titove puške. Tu se najbolje pokazuje koliko su ti i takvi ljudi, ma koliko veliki bili, ugroženi, i koliko su oni morali umrijeti da bi mogao nastati totalitarizam kao danas u Hrvatskoj i Europi. Svi su ti odstreljeni više manje tip asketa čiji um je dostojan i dovoljno moćan da sagledava prošlost, sadašnjost i budućnost na geografiji tog poluotoka na hrptu Azije, kako Valéry veli za Europu, ali svi oni kao da moraju nestati. Pa ipak, ako ćete mene pitati, zahvalan sam Radici što mi je obnovio vjeru u europskog intelektualca, u idealistu moćna uma, u daroivitu osobu koja živi za narod i Boga, a nasuprot svega onoga što me razočaralo, a tu spadaju i razni karizmatici slabašna uma i značenja unutar crkve (pisane malim slovom), koji su se također svrstali bez ikakvog problema u izdajice, samo neka im je kruh osiguran. Imao je pravo Ivan Pavao II.: prvi zadatak Crkve (pisane velikim slovom) jest pomiriti se s tom vrstom inteligencije (iako danas oni koji su u crkvi (pisanoj malimslovom) rade suprotno: iz ljubomore odstreljuju intelektualce, koristeći se pri tome njihovim neprijateljima u samom svijetu totalitarizma). Crkva i Europa mogu uskrsnuti samo pomirenjem intelektualacâ Istoka i zapada s mističnom suštinom Crkve, a nasuprot smetalima u koje spada velik broj današnjih crkvenih zaposlenika, poradi kojih i crkva jest brod koji pušta vodu, a kojeg bez problema mogu potapati Beškeri s člancima o ocu Piju kao bludniku i lopovu. Nikolaj Berđajev José Ortega y Gasset Pođimo redom: Radica je Hrvat, a razgovarao je uglavnom sa zapadnim intelektualcima. Normalno da ga je interesiralo što ti Zapadnjaci misle u ulozi malih naroda, Slavena. Jedan Paul Valery ne vjeruje da je uloga Slavena od temeljne važnosti, iako priznaje da je dovoljno ne poznaje. Benedetto Croce misli da Rusiji nedostaje silogizam i skolastika u filozofskoj misli, što je velik propust. Georg Duhamel misli da s Istoka dolazi bolest i anarhija. No, Nikolaj Berđajev, pravoslavni Rus u egzilu Pariza, odgovara svima njima da ne poznaju Rusiju, jer jedan Solovljev je najbolji dokaz kako Rusija ima svoju filozofiju, i nadasve svoju mistiku, da Rusi osjećaju mističko Tijelo Kristovo i sabornost. Tu se vidi koliko zapravo Radica spaja te velike duhove u ekumenskom smislu, i koliko on sam kao Hrvat, ima sjedinjujuću ulogu, te koliko je ekumenizam sastavljen od velikih intelektualaca Europe jedan put i jedan svjetionik jedinstvene Europe. No, niti sam Berđajev dovoljno ne poznaje male slavenske narode, i koliko su oni sposobni dati doprinos izlasku Europe iz krize. Onaj koji jedini pokazuje da razumije te male balkanske narode je zadivljujući pisac Pobune masa i Beskičmene Španjolske, Ortega y Gasset. U vrijeme kada razgovara s Radicom, Ortega je prognanik također: u Parizu pred ratom u Španjolskoj. Ali Ortega je Europu točno vidio iz nutarnjeg problema Španjolske: problem nutarnjeg razračunavanja u Španjolskoj stavio je u samo središte europskog problema. Ona, Španjolska, u tom smiraju Europe, izgubila je svoju harmoniju i cjelovitost. Ortega pati radi toga, ali njegov um vidi razloge. Ovaj najautentičniji europski esejist kako ga zove briljantni Radica, u dodiru sa stvarnošću biva slomljen, ali ipak autentičan. Ovo su njegove riječi Radici: Mene više ne zamimaju velike zemlje i veliki narodi: zemlje i narodi utvrđenih civilizacija. Želim upoznati male i nepoznate zemlje kao što je vaša, ili zemlje kao što je Rusija, koje sa Španjolskom imaju najviše veze. Mislim da u takvim novim sredinama, kod mladih i novih balkanskih zemalja, ima najviše smisla za točno shvaćanje modernih misli i novih ideja. To su svježe i neizgrađene zemlje u kojima leži budužćnost Europe Ove bi riječi trebao citirati kao razlog zašto iz Hrvatske pokušavam učiniti što je moguće za jedinstvenu Europu, pa i u smislu ekumenizma. Pogriješio sam jedino u apostolatu što sam povjerovao da oni koji nisu clercs, razni tzv. mali ljudi, karizmatici i slično mogu graditi ovu građevinu. Oni naime ipak mogu ponajviše izdati. No, naša nada počiva u osobama Sam Ortega vidi da je u stvaranju autohtone kulture i samobitne civilizacije, pa i kod balkanskih naroda osnovni problem inteligencije, uvoza i izvoza ideja, pa se spontano i sjetimo takvih čistki inteligencije kakve bijahu Bleiburg ili 71., suočeni s tako kasnim ulaskom hrvatskih intelektualaca na ovo bojno polje, ali suočeni i s problemima koje dio samog svećenstva pravi pojavku ovakve vrtsi ljudi, koja je u ZP-u afirmirana pod pojmom kršćanskog intelektualca. Ali Ortega je nesmiljen u istinoljubivosti. On veli: Postoji jedan narod u Europi u koji se danas počelo sumnjati. To je engleski narod. Je li Ortega znao da će sedamdesetak godina kasnije taj engleski narod i njegovi špijuni vladati balkanskim narodima, a da se neće naći hrvatskog intelektualca, osim njih nekoliko spriječenih i odstreljenih, da se tome odupre? Ipak, Ortega je realističan: intelektualac je previše slab i nemoćam (nezaštićen) da bi se mogao oduprijeti povijesti bolesti. Kao i mali narodi tako i intelektualci trebaju u toj povijesti europske bolesti ostati izvan sukoba, pokušati živjeti kako bi jednog dana mogli sprovesti svoju praviu misiju, kada im prilike to dopuste. Nabrojimo još neke Ortegine misli iz razgovora s Radicom: Stvaranje Društva naroda bilo je u svom postanku povijesna greška. 74

75 Unutrašnja i vanjska podvojenost Europe izaziva dinamičku bliskost koja svaki čas može izazvati završni sukob. Mi ćemo nesumnjivo doživjeti jednu novu artikulaciju Europe. Europa će se podvojiti na dva jasno označena oblika; na oblik liberalizma i na oblik duhovnog i političkog sustava koji bi se mogao nazvati totalitarizam... Totalitarizam će poduprijeti liberalizam tako da će ovaj potonji moći zbaciti mnoge stare krame i postati moderniji i savršeniji Mali se narodi trebaju povući u svoje podzemlje i otpočeti izgradnju svoje fizionomije. Ako se to dogodi, i ako mali narodi ostanu izvan ovog sukoba liberalizma i totalitarizma, Europa je spašena. Ona će se uspjeti izgraditi novu cjelinu. Kao što se vidi, Ortega je bio prorok i za nas. Treba ga čitati, što više Onaj tko je mene shvatio, i moj ekumenizam, shvatit će da europsku cjelinu gradim iz Hrvatske po ovom receptu. *** Interesantno je da Radica od Talijana, kakvi su Croce ili veliki katolik Papini, traži odgovore na pitanje političkog vođe Europe. Vjerojatno pri tome misli na Machiavellijeva Vladara, koji je kao politički traktat rođen u Italiji, no budući da ja osobno nemam visoko mišljenje o takvoj političkoj pragmi i filozofiji čudi me da jedan katolik poput Papinija Radici daje viziju sjedinjenja Danteove kršćanske monarhije s Machiavellijevim Vladarom. To očito ne bi bilo dobro, ali Papini čak ne kritizira niti Mussolinija. Očito je živio pomalo izvan stvarnosti, što također za kršćanina može biti opasno. Croce se pak, za razliku od Papinija, ne igra vizionarstva, i priznaje da u budućnost ne želi gledati, jer ne vidi ništa, dok nasuprot u sadašnjosti može štošta vidjeti, pa tako i napisati svoju Povijest Europe i Povijest Italije. Croce vraća vjeru u historicizam i slobodu, dok mu se čini da u ovom trenutku Europa ne obiluje političkom genijalnošću. Za to treba imati strpljenja. Mnoga su vremena izlišno čeznula za herojem, veli on Radici. Kao i danas Papa Benedikt, Croce veli da nam preostaje nada: izražaj života koji se nastavlja. Zapaža se koliko Radica u svih tih intelektualacâ traži odgovor ustvari političkog tipa, susrećući se pri tome sa svjedočanstvima progona, izdajstava, ili razočarenjima, kao što se Andre Gide razočarao u Rusiju: Ja nisam prorok. Nemam više što reći. Postoji smrt, velika tama ispred nas! Kamo ide Europa? Na sve ja nemam što reći. Kada se suočimo s jednom takvom rezignacijom, bolje reći gubitkom snage, kao u Gidea, pomislimo kako su zapravo tvorci totalitarizama i htjeli inteligenciju svesti na ovakvo stanje, u kojem zatječemo poznoga Gidea. I uspjeli su (tamo gdje su se pisci, poput Gidea, lišili najjače snage ovakvih iskušenja: vjere, istinske Crkve), uspjeli bi, samo ne tamo gdje su intelektualci čuvali Duha Svetoga. Takav je bio i Berđajev, i onda kada Giovanni Papini se posve fizički stanjio i osijedio u svojem pariškom egzilu, zapravo je istom tada postao pravim pravoslavnim monahom s proročkim intuicijama Zapadu. Berđajev je imao tu privilegiju da je vidio istinsku Rusiju, onu Rusiju bez koje Europa ne može, onu Rusiju mističkog Tijela Kristova. Berđajev je jasno vidio da su i komunizam, i fašizam, ideokracija totalnog etatizma i totalitarne mase protiv ideje čovjeka. Tu je genij Solovljeva i Dostojevska, legende o Inkvizitoru i Antikrista. Dapače, to je ruski genij, koji vidi ono što Zapadnjak vidi teže. Jednome je Croceu, pa i Papiniju, iz Italije ovo bilo mnogo teže vidjeti. Ali Berđajev bi, da je poživio, prije vidio opasnost masonskih loža iz Amerike, Londona i Pariza za Europu, nego neki zapadnjak. Baš poradi nutarnjeg, pravoslavnog pogleda, prozirljivosti. Samo je Berđajev mogao Radici izjaviti ovakvu rečenicu: Francuska je dobila rat, ali je izgubila mir koji je sama ostvarila i stvorila. *** Osobno me je najdublje dirnuo Radičin razgovor s Mannom, u Švicarskoj, neposredno pred napuštanje Europe. Thomas Mann je konačno napustio Europu. Tek sam iz tih stranica razgovara vidio koliko Mann više nije bio potreban Njemačkoj, ne samo Hitleru, Himmleru, i comp, nego narodu(!). Nije bio potreban! Bačen na ulicu! Što su radili crkva, elita? Strahovita izdaja naroda prema velikanu. Zar je njemački narod doista birao Himmlera namjesto Manna? Zar je i njemački narod izgrižen jalom prema genijima, pa radije bira infantilne kompeksaše, koji izrastaju u čudovišta, uz pomoć anglosaksonskog novca? I kad sam to vidio, pomislio sam instinktivno: pa kada je to tako, što se bunimo dr. Tomac, ja, i prijatelji? Mann je ostavio svoju Opomenu Europi. I ostavio je svoj roman Čarobni brijeg pisan na snježnim padinama Davosa. Radica dobro poznaje taj roman, u kojem se prikazuje kidanje i lomljenje europske cjeline. Poznam ga i ja, pročitao sam nje- Benedetto Croce Thomas Mann 75

76 Francois Mauriac Paul Valéry govih tisuću stranica kao osamnaestgodišnjak, za deset dana. Dobro se sjećam likova, Hans Kastorpa, Settembrinija, Židova Nafte. Germanska anti-europa rezultat je pobjede Nietzscheove Njemačke, veli razočarano Mann. Mi smo posječeni. Mi smo zgaženi i pregaženi. Preko nas prelazi ulica i masa. Radica nam veli da mu je Mann ove riječi izgovorio uzbuđen i od ganuća toplo, upozoravajući da mu je srušeno cijelo živodno djelo. Bačen je na ulicu i pregažen od kolektivnog orijaškog gibanja germanske mase koja u njemu vidi nekorisnu i izlišnu jedinku. U Kusnachtu na Ciriškom jezeru, tako je Mann izjeden bolom povjeravao našem Radici: Moja je bol neograničena Možemo slobodno reči da knjiga Španjolca Miguela Unamuna Tragično osjećanje života, o kojoj Radica meditira s autorom u finalu, pogađa zajednički fond osjećanja svih ovih europskih intelektualaca, ovih izabranika, clercs, koji tako desperatno traže izlaz, svjetlo, zajedništvo, pred navalom masa i totalitarizma što ruše sve pred sobom, zajedno s kulturom, ostavljajući samo pola sata kulture, i to lažne. Salvador de Mariaga, jedan drugi španjolski pisac, autor monografije o Španjolskoj, diplomata, tvorac je zanimljive misli izrečene Radici: optužio je za sve ljevicu, rekavši da je u Španjolskoj htjela ostvariti svjetsku revoluciju zaboravivši da je ona čuvar anglosaksonskih interesa na vratima Mediterana. Švicarski profesor iz Freiburga, autor Tragične Europe, katolik Gonzague de Reynold, veli kako su geografi svih vremena vjerovali da je Europa azijski poluotok. Samo englesko carstvo u Indiji prostranije je od Europe. Ali, na Istoku, u Aziji, civilizacija je stvorena odozdo, dok se u Europi rodila odozgo. S neba je sišla na zemlju. Stoga je Europa složena stvar: sklop gotovo nerješivih problema. Europa je vječni apostol. Njezina je uloga apostolska. Politička organizacija Srednjeg vijeka, Franačko carstvo i Sveto Njemačko carstvo, značili su pobjedu duha na zemlji. I profesorov zaključak: unatoč pobjedi Azije i poganstva, mi idemo u apostolsku epohu, u ponovnu prevlast kršćanstva na zemlji. Sve je to de Reynold rekao upečatljivo, tim više čudi kada Radica zaključuje svoj razgovor s njim priznanjem da je štovatelj Mussolinija. Očito, nije lako u jeku događanja prepoznati zlo. Charles Maurras objašnjava Radici zašto je monarhija neophodna narodu. Spomenuti Papini veli da je nesumnjivo crkva posljednjih godina privukla k sebi dio intelektualaca, ali ne toliko zaslugom svog svećenstva koliko zaslugom stare veličine i iznad svega milosti koja nju štiti i čuva. Francois Mauriac tumači odnos kršćanina i Francuza prema njemačkom i španjolskom totalitarizmu, te da se treba sačuvati neovisnost prema političkim strankama, što će Jacques Maritaine izraziti riječima da su samo kršćanske energije u stanju omogućiti ljudima izbjegavanje dileme: fašizam ili komunizam. Potrebna je stoga nova mistika, kršćanska mistika. No kazavši tako, moramo se nasmiješiti i Maritainu, kada hvali američku demokraciju predsjednika Roosevelta poradi povezanosti s religioznim vrijednostima (budući ne zna da su te religiozne vrijednosti masonske). No konačne Maritaineove riječi opet zanose: Ja sam uvjeren da Francuska Ivane Orelanske i Péguyeva Francuska stara zemlje pravde, ponosa i slobode može predvoditi Zapad, Europu i čovječanstvo u obnovi nutarnje svijesti i stvaranju novog kršćanstva U to smo uvjereni i Radica, i ja. *** Ovdje ćemo za sada (ili za ovaj broj ZP-a) stati. Radičina knjiga je remek djelo i vrijedi je dalje čitati, prečitavati, na našem putu jedinstvene kršćanske Europe. Ne treba sumnjati da su veliki duhovi s kojima on razgovara u sumrak europskih vrijednosti, na pozadini španjolskog građanskog rata i pred pojavom Hitlera progonjeni, osamljeni, poniženi, pregaženi totalitarizmom, špijunirani od tajnih službi, mrcvareni medijima, označili bitne odrednice naših nastojanja danas, kada očekujemo konačna rješenja u srazu globalnog totalitarizma s vrijednostima Mističkog tijela Kristova u Europi. U Mesićevoj Hrvatskoj nijedan pisac podržavan od medija ne može doseći Radičin opseg i vertikalu: masonska anglosaksonska Hrvatska osuđena je na propast, ali prije nego propadne pokušat će ubiti preživjele svjedoke, koji između svih svojih svjedočenja nose i posve očit uvid da je ekipa koja je prvi puta došla u Hrvatsku nakon strahovlade Udbe, nakon mučkog i kukavičkog ubojstva dra. Ive Protulipca u Trstu s leđa, po svojim kvalitetama, i ljudskim i književnim, bila daleko iznad ekipe koja je danas u modi. Ali moda je kratkotrajna, a vječnost ona traje vječno, i mi niti jednog trenutka nismo sumnjali da je ona naša. Budući je naša, nitko nam je neće oduzeti, pa niti totalitarizam, u društvu i crkvi (pisanoj malim slovom). 76

77 CRKVA JEDNA Pogled iz Moskve rubrika Anđelka Debanića iz Moskve Anđelko Debanić je, kao što čitatelji znaju, naš prevoditelj s ruskog, koji je posljednjih brojeva prevodio tekstove o. Zelinskog. Poradi puta u Moskvu, nije stigao ovog puta prevesti nastavak eseja o. Zelinskog (očekujemo da to nastavimo, kao i upoznavanje s drugim djelima o. Aleksandra Mena) pa je ovog puta zgodna prigoda da otvorimo rubriku njegovih duhovnih izvještaja iz Rusije, koji dotiču našu kulturološku suradnju (koja je dalje živa, iako više ne s plavim svećenicima). Putovanje u Moskvu je za mene uvijek prekrasan događaj jer neizmjerno volim Rusiju i ljude koji žive u njoj. Dolazak u ovaj grad krajem mjeseca studenog godine sam posebno iščekivao jer me je tada u Moskvi čekala moja najdraža Anna, žena koju volim najviše na svijetu, žena koja je u potpunosti promijenila moj život. Donijela je u moj život ljubav, sreću, vjeru, nadu, svjetle dane. Anna me je čekala u zračnoj luci Šeremetjevo i od trenutka našeg susreta letjeli smo na krilima naše ljubavi. Odilon Redon: Portret Aria, pastel. Moskva je tog dana bila odjevena u prekrasnu, bijelu odjeću, snijeg je bio svuda oko nas, prava ruska zima. Tri puta smo Anna i ja bili u pravoslavnim crkvama i svaki puta smo došli na misu. To je bio Božji blagoslov naše veze, misom smo slavili našu ljubav i sreću, stvaranje još jednog mosta ljubavi između Hrvatske i Rusije. Više godina mi je bila želja da vidim ponovno sagrađen Hram Krista Spasitelja, koji je Anđelko Debanić ponovno podignut na mjestu starog hrama, kojeg je sovjetska vlast srušila godine. Bio sam zadivljen ljepotom te prekrasne pravoslavne crkve, koja je 2000 godine postala glavnom crkvom u Moskvi. U Hram Krista Spasitelja smo Anna i ja stigli na jutarnju misu nedjeljom. Bila je puna vjernika, i to većinom mladih ljudi. To je bio pokazatelj da se je pravoslavna vjera ponovno vratila u srce ruskog naroda. Vjera, ljubav i nada ponovno žive u ruskim srcima. Poslije mise išli smo u razgledavanje Tretjakovske galerije, gdje smo ponovno uživali u umjetničkim djelima najpoznatijih ruskih majstora kao što su: Rubljov, Rjepin, Šiškin, Maljevič, Ivanov, Vasnecov, Vereščagin, Brjulov, Vrubelj, Rerih, Savrasov, Surikov, Kandinski, Poljenov, Aleksejev, Ajvazovski i mnogi drugi. U muzejima i galerijama Rusije je uvijek jako mnogo posjetitelja jer Rusi vole posjećivati kulturne priredbe i odlično poznaju sve grane umjetnosti. Rusku dobru dušu treba osjetiti u direktnom kontaktu s ljudima, u običnim životnim situacijama kada je čovjeku potrebna pomoć u tako velikom gradu kao što je Moskva. Kada sam pitao ljude na ulici gdje se nalazi kazalište ili crkva, uvijek sam dobivao točan i ljubazan odgovor i u tome se je vidjela dobra ruska duša koja je uvijek spremna pomoći. Svim ljudima u Hrvatskoj želim preporučiti da otputuju u Rusiju, prije svega u Moskvu i Sankt Petersburg i da se sami uvjere koliko ljudi u Rusiji vole ljude iz Hrvatske i tada će shvatiti koliko je sada važno graditi mostove suradnje i prijateljstva između Hrvatske i Rusije. 77

78 CRKVA JEDNA Svjetlo s Istoka ekumenski patrijarh Bartolomej I. (12.) O. Michael O Carroll (Light from the East, The Ecumenical Patriarch Bartholomew I., Michael O Carroll, C.S.Sp., Queenship Publishing Company, Santa Barbara CA) VI. Jesu li članovi Rimske kurije, poradi problema administracije, ikada čuli od člana druge Crkve, jedno obraćanje tako duboko duhovno? Zašto je Patrijarh birao da govori nadugačko takvim pojmovima ovim službenicima? Može se slična pitanja postaviti čitajući tekst njegovog obraćanja mladeži koju je susreo u bazilici Santa Maria in Trastevere, pod pokroviteljstvom Zajednice Sv. Egidija. Izjavivši da je bilo teško biti oboje mlad i kršćanin u trenutku velikih promjena i brojnih izmjena Bartolomej I. je govorio ove prosvjetljujuće i utješne riječi: Trenutak velikih promjena i brojnih izmjena. Znamo kako je teško danas biti oboje, mlad i kršćanin. Sada kada je Europa dosegla kraj drugog tisućljeća u Kristu, ona bi napokon trebala biti istinski kršćanski kontinent. Ali baš iz Europe dolaze neprijatelji Krista par excellence i progonitelji djece Božje. To potvrđuje ovo stoljeće koje se bliži svojem kraju na tragični način. Uprkos tome, neka ime Gospodino bude proslavljeno po mladim ljudima nalik vama koji su željni i spremni nositi svoj Križ pred onima koji ga mrze. Ponavljamo: djelo je veliko: vrlo je veliko vaše poslanje i vaša odgovornost. I poradi toga vam dugujemo ljubav, čast i zahvalnost. Zaboravljamo to ponekad, mi, stariji, jednako oni koji vrše duhovne funkcije u Crkvi. Često izjavljujemo: mladi ljudi jesu nada Crkve. To je istina u uvjetima da niste ostavljeni na margini Crkvenog života, jer niste samo budućnost, nego ste sadašnjost. Što je apostol Pavao pisao svojem učeniku, Timoteju, koji, iako mlad, jest Ekumenski patrijarh Bartolomej inaugurira crkvu Sv. Teodora u Rimu predvodi Bož. liturgiju. Crkva je sagrađena u 7. st. i predana Ekumenskom patrijarhatu od Pape Ivana Pavla II. preuzeo velike odgovornosti u životu prvotne Crkve, uvijek je važeće: Neka vas nitko ne prezre jer ste mladi, nego budite primjer vjernicima u govoru, držanju, milosrđu, u vjeri i čestitosti. (1 Tim 4:12). Što je više obećavajuće nego vidjeti mlade kršćane, također da su primjer onima koji su unutra i posebno onima koji su izvan Crkve. Crkva nije dolično orijentirana prema budućnosti osim kada ostavlja slobodni prostor za puni razvoj i plodnu vježbu za karizme svih svojih članova, posebno mladih. Već smo rekli da je danas teško biti kršćanin, ali je isto tako teško biti mlad. Moramo znati da život, ako je danas težak za mlade, isto tako je intenzivan. Podučavanje postaje dnevno mnogo zahtjevnije, ali bez davanja ljudima iskrene izvorne edukacije, ili garantiranja profesionalne budućnosti. Neprestano rastuća nezaposlenost ograničuje vaš put naprijed. Društvo vas prividno tješi idejama i drogama. Sredstva društve komunikacije često skreću kao sredstva opće zbrke i devijacije. Vi ste, nažalost, generacija AIDS-a, i taj grozni novi bič, u dodatku svojoj tjelesnoj prijetnji, razara što je najčistije, najsvetije, najdublje ljudsko u životu, taj život u punini i stvaralaštvu ljubavi. Ali, mladi prijatelji iz Rima, tu je još nada. Put je uzak, ali tu je izlaz. Uistinu o tome svjedoči iskustvo Crkve dvadeset stoljeća: iskustvo raspeća i uskrsnuća. Vjera, ljubav, oprost, milosrđe, ovladavanje egoizmom, istina jesu pronađeni, tamo je također svjetlost Božja koja raspršuje tamu i otkriva put spasenja. Mi, Pravoslavni s Istoka, izjavljujemo i potvrđujemo to otvoreno. Naše najstarije i najsuvremenije iskustvo svjedoči o tome. Patnja je velika; progonstvo je teško; siromaštvo je neumoljivo; iskustvo smrti svakodnevno. I sa svim tim, ovdje mi još živimo, jer je Gospodin naš Bog živući. Ostani vjeran nadi, i nada neće razočarati, kako je Sv. Pavao pisao vašim precima, kršćanima Rima u ono vrijeme (usp. Rim 5:5). Još jednom, zahvaljujemo vam na daru zajedništva s vama. I budući je taj dar dragocjen, očekujemo druge darove od vas u budućnosti, na način da nas podržite u borbi. I darovi koje tražimo od vas jesu oni koje je apostol Pavao tražio za sebe od kršćana Filipljana. Želimo biti informirani u budućnosti o tim darovima od mladih ljudi Rima. I vaš dar će biti naša utjeha. Sv. Pavao je pisao i mi izjavljujemo s njime: Stoga, braćo moja ljubljena i željkovana, radosti moja i vijenče moj, tako čvrsto stojte u Gospodinu Radujte se u Gospodinu uvijek! Uostalom, braćo što god je istinito, što god časno, što god pravedno, što god čisto, što god ljubazno, što god hvalevrijedno; je li što krepost, je li što podvala to nek vam je na srcu! Što ste naučili, i primili, i čuli, i vidjeli na meni to činite i Bog mira bit će s vama! (Fil 4:1-9). Moja zahvala vama, moje očinske želje i patrijarhalni blagoslov kojeg udjeljujem s dubokom ljubavi. Preveo s engleskog: B.M. 78

79 CRKVA JEDNA Veliko napuštanje Robert Moynihan (Inside the Vatican, November 2007) Zašto je ruska pravoslavna delegacija izašla s teološkog susreta u Ravenni listopada 2007.? Što to znači za budućnost? Pitali smo predvodnika delegacije (episkopa Hilarion Alfejeva) da objasni u ovom ekskluzivnom interviewu. Nešto neočekivano se zbilo tijekom teološkog susreta u Ravenni, 8. do 15. listopada 2007., na kojem su deseci teologa očekivali da učine napredak prema nadilaženju provalije između Pravoslavne i Katoličke crkve. Jedna od najvažnijih delegacija, ona iz Ruske pravoslavne crkve, iznenada je izašla sa susreta na samom početku, i nikada se nije vratila. Drugi su se teolozi nastavili susretati, ali bez sudjelovanja ulazne energije od predstavnika Pravoslavne crkve koja ima toliko članova kao sve ostale Pravoslavne crkve zajedno. Odluka je šokirala mnoge na susretu, i duž svijeta. Kako je došlo do toga? Dne 10. listopada 2007., Papa Benedikt XVI., govoreći u Rimu na svojoj generalnoj audienciji, zamolio je molitve za sudionike u teološkom dijalogu. Tražim od vas da mi se pridružite u molitvi da taj važni susret pomogne putu prema potpunom zajedništvu Katolika i Pravoslavaca i da uskoro možemo dijeliti isti kalež Gospodinov, rekao je Papa. Kada je tjedan susreta bio pred početkom 8. listopada, Ruski pravoslavni biskup Beča i Austrije Hilarion, glava delegacije Ruske pravoslavne crkve, rekao je sudionicima 15 drugih Pravoslavnih crkava da će njegova delegacija napustiti susret ako delegacija estonskih pravoslavaca ne bude zamoljena da otiđe. Ruska pravoslavna crkva nije priznala Estonsku Apostolsku crkvu koja je vezana za Ekumenski patrijarhat u Konstantinopolju. Ruska pravoslavna crkva vjeruje da pravoslavci u Estoniji padaju pod jurisdikciju Ruske pravoslavne crkve, ne Ekumenskog patrijarhata. Ali Estonci nisu zamoljeni da otiđu, tako su Rusi napustili Ravennu, dok se dijalog nastavio između delegacija koje su ostale. Rusko pravoslavni episkop Hilarion Alfejev. Jedan sudionik dijaloga je rekao da oboje, katolički i pravoslavni predstavnici jesu pomalo šokirani ultimatumom biskupa Hilariona i odlukom da otiđu, ali katolička je pozicija da je to unutarnja pravoslavna stvar. Koincidencijom, delegati su svoju diskusiju usredotočili na temu koja prividno ima odnos s predmetom uključenim u tu kontroverzu: Eklezijalne i kanoničke konzekvence sakramentalne prirode Crkve: Crkveno zajedništvo, koncilijarnost i autoritet u Crkvi. Generalno, teolozi su pokušali izraditi zajednički dokument kako se odgovornost i autoritet izvršavaju u Crkvi na lokalnoj, regionalnoj i univerzalnoj razini. To bi tada postavilo temelje za drugi dokument usredotočen na primat unutar Crkve i, posebno, na status i ulogu biskupa Rima među svim kršćanskim biskupima, što je jedan veliki preostali problem koji odvaja katolike i pravoslavce. Odlučili smo kontaktirati biskupa Hilariona i pitati za njegovo objašnjenje svoje odluke. Zašto su Rusi napustili susret, i što će to značiti za budućnost katoličko-pravoslavnog dijaloga? P.: Biskupe Hilarion, svatko bi želio znati zašto ste izašli s ravennskog susreta. Kako se to moglo desiti u zadnjim minutama? Je li prisutnost estonske delegacije nešto što ste znali prije nego što ste došli? Biskup Hilarion Alfejev: Prvo, nisam bio samo ja koji je izašao. Bila je to cijela delegacija, koja se sastojala od mene i oca Igora Vizhanova. Nije bila moja odluka da se izađe. Bila je to odluka Vijeća episkopa Ruske pravoslavne crkve u godini 2000., čemu nisam htio biti neposlušan. Štaviše, na zahtjev Metropolite Ivana (Ziziulasa), telefonirao sam metropolitu Kirillu da upitam što se pretpostavlja da učinim, a on je rekao da obojica, otac Igor i ja, imamo otići. Tako, to nije bila moja odluka; to je bila službena odluka. I to nije bio moj ultimatum; bio je to onaj Ruske pravoslavne crkve. Vrlo je važno reći to jasno. Ne mislim da sam na bilo koji način odgovoran za tu odluku, koja nije bila moja. Ali svaki od nas predstavlja naše Crkve. Drugo, ne, lista sudionika nije bila znana prije nego što smo stigli. Doista, od samog početka službenog katoličko-pravoslavnog dijaloga sve do 2007., lista sudionika ostala je neizmjenjena, i u Ravenni je prvi puta da je Patrijarhat iz Konstantinopolja jednostrano odlučio pozvati predstavnike takozvane Estonske autonomne crkve. To je došlo kao neugodno iznenađenje, posebno jer je Patrijarhat iz Konstantinopolja bio svjestan pozicije Ruske pravoslavne crkve prihvaćene na njezinom episkopskom koncilu Taj je koncil odlučio da mi ne možemo sudjelovati na službenom susretu gdje su prisutni predstavnici takozvane Estonske autonomne crkve. Postoji veći broj autonomnih i autokefalnih Crkava koje, iz različitih razloga, nisu univerzalno priznate u pravoslavnom svijetu. Na primjer, tu je autokefalna Pravoslavna crkva u Americi i autonomna Pravoslavna crkva u Japanu: one nisu nikada bile pozvane na takav dijalog jer Patrijarhat iz Konstantinopolja ne priznaje njihovo sadašnje stanje. Ako takozvana Crkva Estonije, koja je autonomna struktu- 79

80 CRKVA JEDNA Benedikt XVI. s ruskim pravoslavnim metropolitom Kirillom iz Minska. ra pod Patrijarhatom iz Konstantinopolja, treba biti pozvana, zašto ne pozvati te druge Crkve? Zašto, tada, ne pozvati Ukrajinsku pravoslavnu crkvu, koja ima autonomni status pod Moskovskim patrijarhatom? Što o autonomnoj Pravoslavnoj crkvi Latvije? Što o Pravoslavnoj crkvi Estonije koja pripada Moskovskom patrijarhatu i također ima autonomni status? Ako sastav pravoslavne polovice mješane komisije treba biti promijenjen, to treba biti učinjeno s privolom svih Pravoslavnih crkava. Ako, ipak, nema takve privole, sigurnije je sačuvati sastav pravoslavne grupe kako je to bilo od početka sve dok stvar nije riješena na Panpravoslavnom koncilu. P.: Što je uloga Petrove službe u pravoslavnoj teologiji i praksi? Biskup Hilarion Alfejev: Mi nemamo nikakvu teologiju Petrove službe na nivou Univerzalne Crkve. Naša ekleziologija nema prostora za takav koncept. To je stoga što se je Pravoslavna crkva stoljećima suprotstavljala ideji univerzalne jurisdikcije bilo kojeg biskupa, uključujući biskupa Rima. Mi prepoznajemo da je tu izvjesni red u kojemu primati lokalnih Crkava trebaju biti spomenuti. U tom redu biskup Rima zauzima prvo mjesto do 1054., i tada je primat u Pravoslavnoj crkvi prebačen na Patrijarha Konstantinopolja, koji je do šizme bio drugi u redu. Ali mi vjerujemo svi primati lokalnih Crkava jesu jednaki jedan drugome, i nijedan od njih nema jurisdikciju nad bilo kojim drugim. P.: Je li tjedan diskusije koja se je nastavila bez vas pružio bilo šta interesantno ili korisno? Biskup Hilarion Alfejev: Ne znam kojim je zaključcima susret došao, budući je dokument ostao neobjavljen. Jednom kada bude objavljen, Moskovski patrijarhat će ga studirati. P.: Ima li nečega što ste namjeravali ili planirali reći u Ravenni? Biskup Hilarion Alfejev: Moja nakana bijaše raditi teško u Ravenni jednako kao član Miješane komisije, i kao član njezinog komiteta za izradu nacrta. U proljeće ove godine, Komitet za izradu nacrta se je susreo u Rimu, i uspješno smo riješili problem koji je bio stvoren tijekom plenarnog susreta Komisije u Beogradu Ima svakog razloga vjerovati da, ako su naši prijedlozi prihvaćeni u Ravenni, mi bismo išli naprijed i dovršili dokument. Očito, dokument nije završen, ali kako nisam sudjelovao u diskusijama, nisam kvalificiran reći da li bi zaključci bili prihvatljivi mojoj Crkvi. Odsustvo Moskovskog patrijarhata s ovog stupnja djela Miješane komisije, po mojem mišljenju, čini cijelo djelo Komisije problematičnim. Znam da Patrijarhat iz Konstantinopolja ne dijeli ovo mišljenje. Metropolit Ivan (Zizulas) mi je rekao vrlo jasno pred svim ostalim pravoslavnim delegatima: Ako jedna Pravoslavna crkva otiđe, druge će nastaviti dijalog. Ali Moskovski patrijarhat predstavlja više od polovice svijeta pravoslavnog kršćanstva. Bez njega, katoličko-pravoslavni dijalog će ustvari biti dijalog Katoličke crkve s manje od polovicom Pravoslavne crkve. Svjestan sam da katolici promatraju cijelu situaciju kao imter-pravoslavni problem. To je komforna pozicija. Vjerujem, ipak, da će situacija biti tema zanimanja također za naše katoličke partnere, ako oni žele da taj dijalog bude istinski legitiman i uračunljiv. Neki zajednički napori bi trebali biti poduzeti kako bi se slične situacije izbjegle u budućnosti. P.: Što može buduće držanje? Hoće li biti drugi susret? Ima li ikakvih šansi za Kršćane da budu u zajedništvu jedni s drugima, ili će se podjela nastaviti možda sljedećih tisuću godina, možda zauvijek? Biskup Hilarion Alfejev: Nadam se da će sa sljedećim susretom Miješane komisije, koja će se vjerojatno možda održati za dvije godine, biti pronađena neka rješenja koja će dozvoliti Pravoslavnim crkvama da djeluju zajedno u harmoniji i solidarnosti, kao što je to bio slučaj prije Ravenne. U međuvremenu Ruska pravoslavna crkva će studirati cijelo pitanje primata u Univerzalnoj crkvi s teološke točke gledišta. Odlukom Svetog Sinoda, Teološkoj komisiji Moskovskog patrijarhata je dan mandat da istraži ova pitanja i producira relevantni papir. Taj će papir biti baza pozicije Moskovskog patrijarhata u budućim diskusijama po pitanju primata unutar Miješane komisije, ako se tome vratimo. Velim ako. Jer naša sposobnost da se pridružimo Komisiji u mnogo čemu će zavisiti o poziciji Patrijarhata iz Konstantinopolja. Samo Bog zna da li će, ili kada, podjela između Katoličke i Pravoslavnih crkava biti nadiđena. Ali ja vjerujem da mi moramo na tome raditi. I duboko sam ožalošćen da crkvena politika podriva naše djelo. U ovom vremenu kada hitno tražimo pronaći nove puteve da bismo se približili jedni drugima, demonstriramo nejedinstvo i neslogu. Drago mi je, ipak, da po strani od Miješane komisije postoje drugi mehanizmi katoličko-pravoslavne kolaboracije, i siguran sam da će više takvih mehanizama biti stvoreno u budučnosti. Tu je, na primjer, cijelo područje bilateralnih odnosa između Rimokatoličke crkve i Ruske pravoslavne crkve. Tu je narastajuća kulturna razmjena, razmjena na znanstvenoj razini, a ima mnogo drugih primjera kooperacije. To nam daje nadu za veći proboj u našim odnosima u bližoj budućnosti. Takav proboj bi bio mnogo aktualan i dobrodošao. Preveo s engleskog: B.M. 80

81 CRKVA JEDNA Blažena Ksenija Petrogradska: nebeska zastupnica Petrovog grada (3.) (Iz: Nebeska zastupnica Petrovog grada; izdavač: Riznica Zemun, prijevod s ruskog Dušan Mihajlović) Prevrati i ratovi U osamnaestom stoljeću još nitko nije pisao memoare, iz kojih bismo mogli saznati kako su živjeli i šta je zanimalo obične ljude tog vremena. Osamnaesto stoljeće, na prvi pogled, izgleda kao bezbrižno, lakomisleno i radosno, ali znamo da je to bilo i vrijeme revolucijâ, seljačkih bunâ, samozvanacâ, dvorskih prevratâ i ratovâ. Djetinjstvo blažene Ksenije se poklapa s carstvovanjem Ane Jovanovne, regentstvom Birona i vladavinom Ane Leopoldove; to je vrijeme prevlasti stranaca, nasilja ne samo nad nacionalnim običajima, već i nad pravoslavnom vjerom. U Ksenijinoj mladosti desio se još jedan, u nizu dvorskih prevrata; uz pomoć Preobraženskih grenadira, prijestolje preuzima Elizabeta. Kćer carice Elizabete Petrovne, Augusta (rođena u nelegitimnom braku s Aleksejem Razumovskim, pojcem Dvorskog zbora), nije mogla da bude nasljednica prijestolja, pa je Elizabeta Petrovna odredila za nasljednika svojeg nećaka, Petra. Njega su u početku pripremali za švedski prijestol (Petrova baka po ocu je bila rođena sestra Karla Dvanaestog), tako da je on od rane mladosti učio švedski jezik, luteranski vjeronauk, i bio odgajan u atmosferi, ne samo tuđoj svemu ruskom, nego i neprijateljskoj prema Rusiji; iznenada, međutim, sa svojih petnaest godina, on postaje nasljednik prijestolja Ruske imperije. Prokleta zemlja, tako je Petar govorio o Rusiji, koja mu je zauvek ostala tuđa. Prinuđen primiti Pravoslavlje, Petar ne samo da je u duši ostao luteran, nego je i vrijeđao i ismijavao duhovnika, određenog da ga poučava Pravoslavnoj vjeri. Njegova tetka, carica Elizabeta, u trenucima razdraženosti, nazivala ga je izrodom i prokletim. Dvadeset i osmog lipnja godine, događa se još jedan prevrat supruga Petra Trećeg, carica Katarina, zbacila je s prijestolja imperatora Petra, međutim, potom će čak pet samozvanaca prisvajati njegovo ime i periodično uznemiravati carstvo ustancima seljaka, kozaka i stanovništva na periferijama. To, u stvari, nisu ni bili ustanci, već građanski ratovi. Međutim, Rusija osamnaestog stoljeća znala je i za prave ratove, s vanjskim neprijateljem, u kojima su sudjelovale ogromne vojne snage. Iskoristivši slabost carstva, Rusiju je napala Švedska. Za vrijeme vladavine carice Elizabete, Rusija je, prvi put posle Ništatskog mira, došla u situaciju da ratuje s jednom jakom europskom državom Prusijom. Takođe, za života blažene Ksenije, počeli su iscrpljujući ratovi s Turskom, kada je, kao odgovor na tursku objavu rata, Rusija započela ofanzivu na dunavske kneževine pod vlašću Turaka. Krajem osamnaestog stoljeća počela je i Krvava bura tako su suvremenici prozvali ustanak u Poljskoj. Nažalost, mi skoro ništa ne znamo o tome, kako se narod odnosio prema tim ratovima, kako su ljudi tada živjeli, o čemu su razgovarali i oko čega se sporili. Ali, evo i interesantnog detalja; dok su u Zimskom dvorcu likovali zbog jednog, u nizu dvorskih prevrata, dvadeset i osmog lipnja godine (dan nakon prevrata), cijene na pijacama Petrograda su se udvostručile. Nemirno i opasno stoljeće tako su suvremenici ocjenjivali vrijeme u kojem je živjela blažena Ksenija. Jadikovka o nesretnom Ulrihu Sudbina Ivana Antonoviča ( ), jedna je od najtragičijih tog vremena. Doveden na prijestolje poslije smrti svoje bake iz drugog koljena, Ane Jovanovne, Ivan Antonovič je bio car Rusije od sedamnaestog listopada 1740., do dvadeset i petog studenog godine. Rođen je dvanaestog kolovoza godine, u obitelji nećake carice Ane Jovanovne, princeze Ane Leopoldovne Meklenburg i princa Antona Ulriha Brauntweiga. Manifestom Ane Jovanovne, od petog listopada godine, Ivan Antonovič je proglašen za naslednika prijestolja. Neposredno pred smrt, Ana Jovanovna je potpisala dokument, po kojem se do Ivanovog punoljetstva (to jest, do navršenih sedamnaest godina), za carskog regenta postavlja njen ljubimac, herceg Biron. Nakon smrti Ane Jovanovne, njena nećaka, Ana Leopoldovna, noću, devetog studenog, izvela je dvorski prevrat i proglasila se vladarkom države. Biron je uhapšen i poslat u progonstvo. Godinu dana kasnije, dvadeset i petog studenog godine, noću, Elizabeta Petrovna (kćer Petra Prvog), zajedno s grupom vjernih oficira i vojnika Preobraženskog puka, ulazi u dvorac i hapsi vladarku s mužem i decom, a među njima i Ikona Sv. Ksenije Petersburške. 81

82 CRKVA JEDNA imperatora Ivana Šestog. Dvanaestog prosinca, zbačeni car, zajedno s cijelom obitelji, odveden je u Rigu. Njegovi roditelji su se obavezali da će se u njegovo ime odreći svih pretenzija na ruski prijestol, jer je Elizabeta Petrovna obećala, da će ih samo pod tim uslovom pustiti u inozemstvo. Međutim, kada je nakon sedam meseci preduzet pokušaj organiziranja zavjere za povratak Ivana Šestoga na prijestolje, Elisabeta Petrovna je izmjenila svoju odluku i, da bi se osigurala od opasnih pretendenata, odlučila da više ne pušta Ivana i njegove roditelje iz Rusije. Trinaestog prosinca godine, uhapšeni su odvedeni u tvrđavu Dinamjunde. Trinaestog siječnja godine, usljedio je novi ukaz o prebacivanju obitelji u grad Ranenburg Pjazanske gubernije. Dvadeset i sedmog lipnja godine, novim caričinim ukazom, naređuje se baronu N. A. Korfu da odveze carske osuđenike u Solovjecki manastir, pri čemu je Ivan, u tijeku cijelog puta i za vrijeme boravka u Solovkama, bio u potpunosti izoliran od svoje obitelji. Nikome nije bilo dopušteno da se viđa s njim, osim specijalno postavljenog nadzornika. Korf je dovezao uhapšenog Ivana i njegovu obitelj samo do Holmogora i, iznevši Elizabeti sve teškoće vezane za prebacivanje porodice u Solovke, kao i sumnju da njihov boravak tamo može ostati neprimjećen, uvjerio ju je da ih ostavi u tom gradu. U Holmogorama je Ivan proveo oko dvanaest godina u potpunoj samoći. Jedini čovek kojega je mogao vidjeti bio je njegov čuvar, major Miler. Bez obzira na sve preduzete mjere, glasine o Ivanovom boravku u Holmogorama su se širile i vlasti su odlučile da preduzmu nove mjere predustrožnosti. Odilon Redon: Žena s velom, pastel. Početkom godine, Ivan je tajno izveden iz Holmogora i doveden u Šliselburg. Ostale članove obitelji Braunschweig ostavili su u Holmogorama i držali ih kao i ranije, u tajnosti i pod stražom. Ivan je u Šliselburgu držan u samici. O tome tko je on, znala su samo trojica oficira iz njegovog osiguranja. Njima je bilo zabranjeno da mu kažu gdje se nalazi. Čak ni komandant utvrđenja nije znao tko je taj osuđenik, pod šifrom čuveni zatvorenik. Međutim, Ivan je znao svoje porijeklo i sebe je nazivao Gospodarom. Uprkos strogoj zabrani da bude opismenjevan, netko ga je naučio čitati i pisati, i tada su mu dozvolili da čita Bibliju. Njegov boravak u Šlisenburgu također nije ostao tajan. S dolaskom Petra Trećeg na vlast, Ivanov se položaj pogoršao. Prvog siječnja godine, Petar Treći je potpisao ukaz, u kojem naređuje da se zatvorenik ubije u slučaju da bilo tko pokuša osloboditi ga. Sa svoje strane, grof Šuvalov je naredio: Ako zatočenik bude pravio neke izgrede, vezivati ga u lance dok se ne smiri, a ako ni to ne posluša, tući ga po vašem nahođenju, motkom i šibom. Ožujka godine, car Petar Treći incognito je posetio uhapšenika. Došao je sa svojim pratiocima u dio zatvora u kojem se nalazio princ, i otkrio da je ćelija relativno podnošljiva, kao i da je opremljena najoskudnijim namještajem. Prinčeva odjeća bijaše bjedna. Njegovo poimanje stvarnosti bilo je apsolutno ograničeno i govorio je nepovezano; čas je tvrdio da je car Ivan, a čas da tog cara više nema na svijetu, nego je carev duh prešao u njega. Poslije prvog pitanja tko je, odgovorio je: Imperator Ivan. Zatim su ga upitali, otkuda mu ideja da je on princ, ili imperator? Kako je to saznao? Odgovorio je da zna od svojih roditelja i od vojnika. Potom je upitan šta zna o svojim roditeljima? Tvrdio je da ih još uvek pamti. Poslije prevrata, već drugog dana svog carstvovanja, Katarina Druga je naredila da joj se bez odlaganja organizira susret s Ivanom Antonovičem. Vidjevši ga, carica je shvatila svu besmislenost ideje, da bi udajom za praunuka Ivana Aleksejeviča mogla učvrstiti svoja prava na prijestolje. Ivana su ponovo vratili u Šliselburg, njegovo osiguranje je zamjenjeno, a kao nove čuvare su postavili kapetana Vlasjeva i poručnika Čekina, koji su dobili sljedeće instrukcije: Razgovori sa zatvorenikom takvi da vam budu, da u njemu pobude sklonost prema duhovnom činu, to jest, monaštvu, i da mu je nužno tada ime promijeniti, a zvati će ga umjesto Grigorije Gervasije, objašnjavajući mu, da je žitije njegovo Bogom već opredeljeno prema monaštvu i da je sav njegov život tako prolazio, da mu je nužno da požuri i sebi postrig isprosi, koji, ako želi, vi mu i izdejstvovati možete; čime će još više usamljenost njegova, u kojoj živi, biti spokojnija i spasonosnija duši njegovoj. Ali su za to (tako mu tumačiti), nužni, kao prvo, krotko, tiho i nečangrizavo ophođenje s vama i sa svima tko je s njime, čvrsta vjera u Boga i nelicemjerno i neizvještačeno želanije, a uz to, svagdašnje prema vama poslušanije; a najprije, u riječima i rukama suzdržano ophođenje, to jest, bez zlobe i jeda, skromno žitije. A inače, Bog ne prima u angelski čin nikakve jogunaste ljude. I ovakav nagovor, svakodnevno, bi oba i svaki ponaosob, njemu da tumačite, a kakvi će na to biti njegovi odzivi, meni uvek da raportirate, oačno opisujući riječi njegove. Vlasjev i Čekin su, također, dobili naredbu u slučaju pokušaja otmice zatočenika: Zatvorenika usmrtiti, i živoga nikome u ruke ne davati. Na uvjeravanja Vlasjeva i Čekina, Ivan je ovako odgovorio: Ja u monaški čin želim, samo se Svetoga Duha bojim, i pri tom sam bestjelesan. Još je dodao kako ne želi da uzme ime Gervasije, već Teodosije. Sve ovo se čuvalo u velikoj tajnosti. 82

83 CRKVA JEDNA Odilon Redon: Žena i zmija, , drveni ugljen. O nesposobnosti Ivana Antonoviča da vlada, znala je samo nekolicina, tako da je njegovo ime spominjao svaki nezadovoljnik: Čak i na dan krunidbe Katarine pojavile su se grupe, koje su željele da dovedu na tron Ivana Antonoviča. Potporučnik Vasilije Mirovič je slučajno saznao koga drže u Šliselburgu. Vidjevši kako je lako svrgnut Petar Treći, Mirovič je naumio izvršiti prevrat u korist Ivana. Pri tome je računao da će na taj način steći visok položaj i bogatstvo. Svibnja godine, Mirovič je saopćio svoju namjeru prijatelju i kolegi po službi, poručniku Ušakovu, da oslobodi Ivana i svrgne Katarinu. Trinaestog svibnja, Mirovič i Ušakov su naručili da im se odsluži opijelo kao upokojenima, i uputili se u Šliselburg osmotriti teren. Ubrzo, tijekom jednog službenog putovanja, Ušakov se udavio i Mirovič je ostao sam. Tada je saopćio svoj plan drugim vojnicima, koji su pristali sudjelovati u zavjeri. Narod je pamtio Ivana Antonoviča, koji je nestao nakon godine. Po svoj prilici, o njemu se mnogo govorilo; u vrijeme kada je zatočen, blaženoj Kseniji je bilo svega deset godina, ali je i ona znala za postojanje nestalog imperatora. Svi su žalili nevinog dječaka, koji je već toliko godina zatvoren u tamnici. Naravno, nitko od stanovnika petrogradskog kraja nije znao šta se događa u Šliselburškoj tvrđavi. I, baš tih dana, počela je jadikovati blažena Ksenija. Zašto ti, Andrej Fjodorovič, plačeš? Da te nije neko uvrijedio?, pitali su blaženu Kseniju. Blažena Ksenija je izgovarala riječi, čije značenje nitko nije mogao razumjeti: Jadni, jadni Ulrih! Tamo je krv, krv, krv..., i još jače bi nastavila plakati. U međuvremenu, ubrzavali su se događaji u vezi sa zavjerom. Mirovič je služio u Smolenskom puku i periodično bio na dužnosti u stražarnici Šliselburške tvrđave. Po rasporedu mu je sljedovalo da tamo ide početkom srpnja, godine, i tada se odlučio krenuti u akciju. Noću, petog srpnja, Mirovič je sakupio svoje vojnike zavjerenike i dao im komandu: Oružje na gotov s! Imao je na raspolaganju četrdeset i pet ljudi s kojima je odlučio napasti tvrđavu, u kojoj su, osim komandanta, bili samo Vlasjev, Čekin i još trideset vojnika. Pretukavši komandanta, Mirovič se uputio prema dijelu zatvora u kojeme se nalazio Ivan Antonovič, međutim, počelo je puškaranje između Mirovičeve grupe i vojnika iz garnizona. Vojnici Miroviča su se povukli. Mirovič im je pročitao svoj manifest i čestitao im dolazak na tron novog Gospodara. Zatim je izvukao top iz utvrđenja, pripremio ga za paljbu, i zatražio da mu predaju zatočenika Ivana. Došao je trenutak kada su Vlasjev i Čekin morali postupiti po instrukciji. Vidjevši top, položaj Miroviča i nemogućnost daljnjeg napredovanja njihovih vojnika, Vlasjev i Čekin, kako ne bi predali Ivana živog, napali su sa ogoljenim sabljama nesretnog Ivana, koji je, probuđen od buke, skočio iz postelje. Pokušao je da se zaštiti od njihovih udara i, mada je bio ranjen u ruku, slomio je jednom od njih sablju i, bez ikakvog oružja i bezmalo nag, ali udvostručenom snagom krajnjeg očajanja, produžavao je da pruža jak otpor, dok ga na kraju nisu savladali, nanevši mu rane po celom telu; naposljetku ga je jedan od oficira konačno usmrtio, proburazivši ga udarcem pozadi. Po riječima jednog savremenika tih događaja, u prestolnici su, zbog vijesti o Ivanovoj smrti, koja se raširila velikom brzinom, osjećanja tuge i negodovanja bili sveopći. Nemoguće je izraziti, piše jedan očevidac, s kojom smjelošću i oštrinom su, čak i obični ljudi, javno raspravljali o tom događaju. Tek tada su stanovnici petrogradskog kraja razumjeli, zbog čega je, tri nedelje prije toga, plakala blažena Ksenija i o kakvoj krvi je govorila. Uskoro su Petrograđani, koji su čuli predskazanje blažene Ksenije o krvi, i sami vidjeli krv; Miroviču je javno, na gubilištu, odrubljena glava. Kako se prisjeća G. R. Djeržavin, kada su ljudi, raspoređeni po krovovima i mostu, a inače nenaviknuti na posmatranje izvršenja smrtne kazne, očekujući, iz nepoznatog razloga, pomilovanje od strane carice, ugledali glavu u rukama dželata, uzviknuli su u jedan glas i tako se trgli, da se most zanjihao od jakog pokreta, a njegova ograda se srušila. Za vrijeme carice Elisabete Petrovne, smrtna kazna je bila zabranjena; tek sada su Petrograđani shvatili, da je zaista nastupilo vrijeme novog carstvovanja. Postepeno, razgovori o sudbini Ivana Antonoviča Ulriha jenjavaju, ali se ime Petra Trećeg ponovno pojavljuje godine, kada do Petrogada stižu glasine kako Petar Treći nije umro, već da se skrivao u Kijevu i Carigradu, a sada se ponovo pojavio u Rusiji i sakuplja vojsku. Ubrzo zatim, cijeli Petrograd, od centra do Petrogradskog kraja, brujao je o nevjerovatnim i velikim uspjesima Pugačova. Sa svojom zlikovačkom ruljom, on ne samo da je razbio sve vojne odrede poslate da uguše bunu, već je, sakupivši poveću armiju od zasljepljenih sljedbenika, osvojio grad Kazanj, krenuo na Moskvu, pljačkajući i razarajući sela i gradove, vješajući i zločinački ubijajući plemstvo i gospodu. Nerodica, glad, ratovi, epidemije, seljačke bune, prekomjerni porezi, stalni rast cijena namirnica, sveopće osiromašenje stanovništva i države; to je slika vremena, u kojem je proticao život blažene Ksenije. Ponekad se čini, da njena jadikovka nije bila samo o nesretnom Ulrihu, već i o cijelom, nesretnom, ruskom narodu mučeniku. 83

84 PAPA SVJEDOK Novi i sretniji odnosi Gerard O Connell* (Inside the Vatican, November 2007) Sveta Stolica i kineska Vlada se vrlo izgledno kreću u smjeru novih i sretnijih odnosa, praćenih zaređenjem novih biskupa Pekinga odobrenog i od kineske Vlade i od Svete Stolice. Zaređenje oca Josepha Li Shana (42 god.), kao nadbiskupa Pekinga, priznatog i od Pape Benedikta XVI., i od kineske Vlade, moglo bi značiti početak novog i sretnijeg poglavlja u odnosu između Kine i Sv. Stolice. Bio je to značajan događaj budući je mjesto nadbiskupa Pekinga jedinstvena pozicija, da igra ključnu ulogu u odnosu spram kineskih vlasti (na isti način na koji tu ulogu imaju nadbiskupi Wahingtona, Pariza i Mexico Citya), s naglaskom na činjenici da se nalazi u kineskom glavnom gradu. Uloga nadbiskupa Li Shana, ipak, tim je veća zbog nedostatka diplomatskih odnosa između Kine i Svete Stolice, te činjenice da Sveta Stolica nema papinskog predstavnika u Kini. Obostrano prihvaćanje kandidata otvara vrata nadi kako bi se njihov odnos mogao pomaknuti u pozitivnom pravcu predstojećih mjeseci i godina. Ovo mišljenje dijeli i dužnosnik, treći po redu u Rimskoj Kuriji, nadbiskup Fernando Filoni. Kao tajnik za opće poslove, on vrši funkciju sostituta neke vrsti generalnog sekretara pri državnom tajništvu. Znakovito, on ima veliko znanje o odnosima Kine i Svete Stolice, predsjedavajući studijskim uredom Svete Stolice u 8. travnja 2007., na Uskrsnu misu, biskup Peter Feng Xinmao iz Hengshuia krsti čovjeka u katedrali Jingxian, u kineskoj provinciji Hebei. Hong Kongu više godina dok je taj ured bio povezan s nuncijaturom u Manili. Nakon ceremonije, nadbiskup Filoni je hvalio zaređenje u Pekingu kao nesumnjivo pozitivnu činjenicu, dodajući: Nadamo se da je to prva stranica nove stvarnosti. Njegova dugo diplomatsko iskustvo učinilo ga je realistom te je stoga ipak ublažio svoj optimistički komentar dozom opreza, dodavši: Nadajmo se da će potrajati! Dvije riječi najbolje opisuju raspoloženja nadbiskupa Filonija i ostalih vatikanskih dužnosnika, kao i kineskih vlasti: nada i oprez. Kao što je poznato, recentna povijest kinesko-vatikanskih odnosa bila je nepredvidljiva. Kad god su se probudile velike nade i budućnost izgledala obećavajuće, odjednom su se pojavile i prepreke, a odgovornost nije bila jednostrana. Ovog se puta mnogi diljem svijeta nadaju da će stvari biti drugačije. Oni se mole da se između Kine i Svete Stolice razvije više razumijevanja i suradnje, te se nadaju da će vlasti u Pekingu konačno otvoriti pregovore s Vatikanom u cilju normalizacije odnosa. A zapravo postoje temelji za takvu nadu. Da počnemo s Pismom katolicima Pape Benedikta 30. lipnja, koje nije izazvalo negativnu ili oštru reakciju Pekinga: komentar je bio prešućen i mogao se steći dojam da takva reakcija ima pozitivnu konotaciju. Drugi razlog za optimizam proizlazi iz činjenice da su od 30. lipnja 2 biskupa zaređena u unutrašnjosti Kine, i to uz odobrenje Pape i Vlade: otac Paul Xiao Zejiang bio je posvećen kao pomoćni biskup Kweyanga, u provinciji Guizhou 8. rujna, a otac Li Shan je postao biskupom Pekinga 21. rujna. Dok ovo pišem, i treće zaređenje je na vidiku, opet uz odobrenje Rima i Pekinga, iako datum ceremonije još nije određen. Još jedan razlog za nadu proizlazi iz zadnjeg posjeta vijetnamskog kardinala Jean Baptist Pham Minh Mana Kini, na poziv državne administracije za religijske odnose (SARA). Prošlog ožujka službena delegacija iz Pekinga ga je posjetila u Ho Ši Min gradu (prije Sajgonu), te su iza zatvorenih vratiju pretresali crkveno-državne odnose u Vietnamu. Kardinal Man je predvodio pretočlanu delegaciju u Peking, te su se susreli s vrhovnim dužnoscima SARAe. Službena web stranica SARAe je izvjestila da su dvije strane iskreno i otvoreno razmijenile stajališta Katoličke crkve u Kini i Vijetnamu. Ovaj je sastanak iznimno značajan zbog toga što je Kina pomno pratila odnos vijetnamskih vlasti i komunista, kao što su i oni spram pitanja o odnosima Crkve i Vatikana, a posebno pitanja imenovanja biskupa, jednog od glavnih neriješenih pitanja između Rima i Pekinga. Vijetnam, kao ni Kina, još nije uspostavio dilpomatske odnose sa Sv. Stolicom. Ali ako kineske vlasti zaključe kako bi i njima odgovarao vijetnamski model nominiranja biskupa, to bi ih moglo potaknuti da započnu pregovore sa Sv. Stolicom, 84

85 PAPA SVJEDOK Biskup Aloysius Jin Luxian, od vlasti odobren biskup Šangaja. Nadbiskup Fernando Filoni. Nova glava dijeceze Peking, biskup Josip Li Shan. čemu se Vatikan već dugo nada. Tijekom svojeg posjeta Kini, kardinal Man i njegova delegacija sastali su se zajedno i molili s novim nadbiskupom Pekinga, koji je u njihovu čast organizirao domjenak. Kardinal Man se susreo i s 91-godišnjim šangajskim biskupom, isusovcem, Alojzijem Jin Luxianom, te je održao i predavnje stotini sjemeništaraca u nacionalnom sjemeništu. Bilo je još dobrih vijesti. Škotski kardinal Keith O Brien je po povratku iz Vijetnama otišao u Kinu. Dogovoreno je bilo da posjeti Peking, Šangaj i Xian, te da se susretne s crkvenim i državnim dužnoscima. I to je bio još jedan znak poboljšanja odnosa između Rima i Pekinga. Prije 56 godina, ili točnije, rujna 1951., Kina je raskinula diplomatske odnose sa Svetom Stolicom, protjeravši papinskog nuncija u Tajvan, gdje ovaj čeka dan povratka. Već više od 20 godina Vatikan pokušava utjecati na Kinu da započnu službene pregovore s ciljem nadilaženja postojećih problema, i u nadi ponovnog upostavljanja diplomatskih odnosa. Kao što je nadbiskup Filoni naveo 21. rujna, problemi koji još uvijek dijele Svetu Stolicu i Kinu su poznati. Kina želi da Sveta Stolica prekine odnose s Tajvanom, te da se ne miješa u unutarnje poslove Kine, pa makar i u ime religije. Ovo su preduvjeti za uspostavljanje novih odnosa s Vatikanom. Nadbiskup Filoni je potvrdio da postoji volja i otvorenost za sporazumom. Potom je spomenuo koja su to pitanja koja Sveta Stolica želi riješiti kako bi se odnosi normalizirali. To su pitanje proglašenja biskupa i sloboda Crkve, te teme povezane s tom slobodom, uključujući pravo svih kršćana da slobodno izražavaju svoju vjeru. Pitanje proglašenja biskupa je za Svetu Stolicu najvažnije pitanje. Posebno je bitno danas, budući je u sljedećih nekoliko godina treba proglasiti 40 novih biskupa za dijeceza diljem Kine. Mora se dogovoriti obostrano prihvaljiva metoda za proces proglašenja, ukoliko se žele izbjeći poteškoće, te ukoliko proglašeni biskupi hoće biti prihvaljivi objema stranama. Što se prije prihvatljive metode dogovore, to je bolje i za Kinu i za Svetu Stolicu. U brojnim prigodama proteklih godina, obje su strane javno izrazile želju za poboljšanjem odnosa. Međutim, Peking se do danas bio spreman angažirati samo u neslužbenim razgovorima s vatikanskim dužnoscima. Sve dok se Kina ne odluči angažirati u službenim pregovorima, teško će se riješiti postojeći problemi i izbjeći buduće tenzije. Neki kinesko-vatikanski promatrači izrazili su sumnju po pitanju posljednjih događaja, interpretirajući ih kao rezultat pragmatičke odluke Kine u cilju izbjegavanja stvaranja tenzija sa Svetom Stolicom i javnog sramoćenja na pragu Olimpijskih igara ljeta Drugi su analitičari, međutim, dali drugačiji i pozitivan prizvuk istim događajima. Oni te događaje gledaju kao početak kinesko-vatikanskih odnosa. (*Gerard O Connell, irski novinar u Rimu, izvještava za Inside the Vatican iz Kine i s Dalekog Istoka) Prevela s engleskog: Silvana Madunić 85

86 VIJESTI REPORTAŽE Istina o Saboru u Križevcima i plavim svećenicima (pet godina poslije) Za toga vremena ljudi će, lišeni svjetla, padati u dremljivi san iz kojega se mnogi ne će probuditi, osobito oni koji nemaju nikakvu iskru duhovnog života. (prije 900 godina jedan austrijski redovnik imenom Johann Friede prorekao je Tri Dana Tame i njihove posljedice) U ožujku ove godine, dne 23., navršit će se pet godina od održavanja Sabora u Križevcima, koji je u trenutku kada je održan (a snimljen na dvije video kazete) izazvao plamen oduševljenja, da bi potom, u ljeti iste počela strašna hajka na urednika ZP-a, konkretizirana tzv. anonimnim listićima. Urednik ZP-a čekao je pet godina (dalje marljivo radeći svoj posao) da u potpunom miru sagleda sve dimenzije i konzekvence tog događaja, kao i da razluči duhove, i protagoniste-osobe stavi na njihovo mjesto, kako bi još jednom izrazio summu summarum prvenstveno za svoje čitatelje, potom kao uvid vlastitoj domovini i Crkvi. I pred ovu petogodišnjicu evo rezultata: Sabor u Križevcima (23. ožujka 2003.), ono što mu je prethodilo, i ono što mu je sljedilo, potpuno su evidentirani mojim obimnim dnevnikom u Zlatnom peru iz te, godine. Pri tome mislim na dnevnik iz ZP-a br. 22 (srpanj 2003.), koji je toliko obiman da seže od 84. do 121. stranice (ima dakle 37 stranica), plus još četiri koje se odnose na turneju predstave Mala Terezija u Švicarskoj i Njemačkoj, koja se zbila neposredno prije sabora u Križevcima, pa bi ukupno spomenuti dnevnik brojao 41 stranicu(!). Sada, kada to prelistavam, bivan zapanjen jer je očigledno da sam posjedovao neobičnu energiju, te se s distance od pet godina mogu slobodno pitati zar je moguće da se netko toliko potroši ne radi novca (dapače, osiguravao sam 22 tisuća kuna za Ruse, i sve što je potrebno za turneju glumaca), ne samo za Malu Tereziju u Njemačkoj i Švicarskoj, nego za predstavu koja je sljedila nakon Križevaca, Orla koji opet uzljeće), a da zauzvrat dobije ogromnu hajku protiv sebe, čiji cilj je bio, kako vidim, blokirati me u stvaranju doživotno. Dakle, dnevnik u ZP-u br. 22. koji iznosi 41 stranicu, izašao je srpnja 2003., i bilježio je transparentno, da transparentnije nije moglo, sve što sam činio od ožujka do lipnja iste godine. A evo što sam, sumarno govoreći, činio: Odveo sam u ožujku osam svojih profesionalnih glumaca u Švicarsku i Njemačku da izvedu Malu Tereziju; Kada sam se vratio od tamo, dočekao sam mnoštvo Rusa i Ruskinja, takozvanih svećenika i monahinja, ali i laika (više ne pamtim koliko ih je bilo, da li trideset, ili više), koji su dolazili na različite načine, autobusom, autima, avionom, na Sabor u Križevcima; ponekad su me znali probuditi u pola dva noću da autom dođem u istočni dio grada, kako bi ih dočekao. Potom sam do u detalje organizirao Sabor u Križevcima; Za tjednik Fokus sam pisao feljton o književnoj kritici Ivana Merza; Kada je to bilo gotovo, drugi su se počeli brinuti za Ruse (don Bavčević ih je ugostio u Vepricu, i tako dalje), ja sam pak počeo okupljati mladiće i djevojke za izvedbu predstave Orao koji opet uzljeće, da bi to izveli na IV. ekumenskom saboru u Sarajevu. Pripremio sam predstavu, potom sam vodio autobus u Sarajevo na IV. Susret, gdje je predstava izvedena. Nakon Sarajeva sam još izveo s mladićima i djevojaka (fra Dejan je pomagao) predstavu u Zagrebu, i u Križevcima, bio na beatifikaciji Ivana Merza u Banja Luci, vodio predstavu u Banja Luku, Drniš i Zagvozd, te bio na susretu s Papom u Osijeku (lipanj). To je samo okvirno, jer sam između toga imao još putovanja i nastupa. I uza sve to, napravio sam srpanjski broj ZP-a, s 41. stranicom dnevnika(!). S fizičke točke gledišta ovo graniči s ludilom, i normalno je da se p. Ipša zgražao. E sada, kada se uzme u obzir da mi taj golemi napor donio onaj strahoviti progon, da me koštao dosta fizičkog zdravlja tijekom sljedećih nekoliko godina, postavlja se opravdano pitanje kako je to moguće? Ipak je moguće, i dobro je da sam vodio tako obiman dnevnik, jer upravo on, kada ga se čita danas, pokazuje koliko sam u svemu tome nevin izgarao. Naime, treba imati na umu da je taj moj dnevnik, koji prikazuje I. Ekumenski sabor u Križevcima i IV. Ekumenski sabor u Sarajevu, sa svime što je potom sljedilo, do kraja lipnja, tiskan sredinom srpnja, kada se zapravo tek počeo oformljavati onaj val neprijateljstva prema Rusima, a sve do tada su ih svi, pogotovo oni u Splitu, oduševljeno posjećivali i dolazili im. Tako da je moj dnevnik od 37 stranica bio pisan i napisan tijekom vremena kada pojma nisam imao da postoji kod dotičnih i najmanji pokret neprijateljstva prema Rusima. Ja sam bilježio sve, transparentno, i što sam činio bilo je javno, ne skriveno. Dakle u tom dnevniku se vide svi moji odnosi s ljudima, vidi se koliko je Sabor u Križevcima silno oduševio i katoličke svećenike i laike, kako ništa nismo radili tajno, ništa muljali, pa ipak na nekoliko mjesta u dnevniku oštro ističem nedostatke ruskih gostiju, sve dok u jednom trenutku ne napišem da su mi zarili nož u leđa. Taj moj dnevnik međutim nije bio naširoko čitan, jer je br. 22 ZP-a bio do sada, u ovih deset godina izlaženja ZP-a, najslabije prodavan (već je bila počela reakcija na Ruse). Pa ipak, u njemu je dokaz u kakvom je odnosu Bogdan Malešević bio prema Rusima. Preći ću stoga preko pojedinih fragmenata tog dnevnika, ali prije da kažem da pošto sam nakon ljetnog odmora na moru (Bog mi je priuštio čak 40 dana, kao da je znao što me čeka poslije anonimnih listića) postao svjestan što se zbiva, i što se zbivalo u mojem odsustvu, da sam odmah izrazio poslušnost nadbiskupu Barišiću, prekinuo sve veze s Rusima, i svoje pismo nadbiskupu s odgovorom objavio već u listopadu u ZP-u 23. Prema tome nisam pogriješio niti minimalno, tijekom cijele godine: sám susret s Rusima organiziran je nakon konzultacija s grkokatoličkim biskupom Miklovšom (o tome ću 86

87 VIJESTI REPORTAŽE kasnije), imao sam podršku desetak katoličkih svećenika, sve sam činio ne skrito nego javno, i u siječanjskom broju ZP-a (20) pripremio čitatelje i javnost na taj fenomen. S druge strane, Rusi za mene nisu bili sve: imao sam svoj teatar s kojim sam putovao po Europi. Nakon Križevaca napravio sam novu predstavu o Merzu. Potom sam imao Susret u Sarajevu. Pisao sam svoje knjige, i članke za Fokus. Rusi su trebali doći i otići natrag u Moskvu, ja sam imao drugog svojeg posla, i to ne govorim danas, nego sam govorio u dnevniku iz Prema tome ne mogu biti odgovoran zašto su oni ostali, i što su radili kada mene nije bilo. Ono što upada u oči u mojem dnevniku od 37 stranica (kojeg sam, ponavljam, pisao kada su oni bili slavljeni od Hrvata katolika) jest da ističem probleme koje sam imao s njima, i posebno ističem razliku između sebe i njih, i što bi, za mene, bio ekumenski susret. Tako, na str. 99., pišem: Ali sam ipak u jedno bio siguran: ja ću ipak ostati s ove strane, hrvatske, katoličke, iako mi jesmo Crkva Jedna. Znam da su neke osobe tijekom ovih mjeseci primijetile izvjesnu protivrječnost u mene: naime, koliko god da sam branio, štitio, afirmirao, hvalio plave svećenike,...- ja sam znao od njih i distancirati Potom sam na istoj stranici 99. zaključio kako sam...kod njih vidio i nešto što mi tek vrijeme može objasniti. (Pri tome sam ciljao na neke njihove postupke koje onda nisam želio u dnevniku zabilježiti, a koje su učinile da se zamislim; sada ću otkriti o čemu se radi.) Radilo se naprosto o tome da sam kao organizator kao onaj koji je započeo ekumenske susrete u Zagrebu i Hrvatskoj godine s gostovanjima o. Zelinskog, Terelje, Learya,..., želio sve to nastaviti gostovanjem plavih svećenika, ali na način na koji sam to ja vidio, a ne oni, jer, konačno, nakon njih, planirao sam zvati druge (koje još planiram, i to ću učiniti, Grkokatolička katedrala Presv. Trojstva i biskupska rezidencija u Križevcima. samo s tom razlikom da više neće biti pozvana ova masa koja me okrutno izdala). Dakle, plavi svećenici su za moju ideju Susreta bili jedni među mnogima oko zajedničkoga Stola, samo što to oni tako nisu shvatili. Naime, po mojoj prvotnoj ideji, uopće nije trebalo, čak smjelo biti Sabora u Križevcima(!). I to ne samo zato što to ja nisam htio, nego i zato što sam se tako bio prethodno dogovorio s grkokatoličkim biskupom Miklovšom (o čemu postoji pismeni dokument). Biskup Miklovš, koji me inače cijenio, i koji me još cijeni, koji mi je izlazio u susret dotle da je želio dati svoj glas da dvorac u Pribiću postane naš ekumenski centar (ne plavih svećenika, nego naš, jer mi nismo plavi svećenici, ako to naši splitski progonitelji mogu shvatiti) bio se je konzultirao s fokolarinima i zaključio kako nipošto nije dobro da ruski svećenici imaju neku miješanu liturgiju s nama katolicima i našim svećenicima, preko čega bi poput neke sekte promovirali sebe (već onda sam preko biskupa Miklovža bio pripravljen na tu mogučnost). Stoga sam biskupu obećao: da Sabor u Križevcima neće biti za javnost (medije), kako ne bismo izazivali i srpske pravoslavce, među ostalim. da će biti katolička misa, kojoj će oni samo prisustvovati. Tako je i bilo, i to zahvaljujući meni. Prvo, ni sam ne znam kako, po kojim to špijunima, tjednik Globus je došao do broja mojeg mobitela, tražeći interview sa mnom, i ja sam ih grubo odbio (čitaj u dnevniku ZP br. 22) Drugo, ja sam odbio pritisak Rusa na mene što se tiče programa Sabora i same liturgije. Zbilo se to ovako: Nakon što su svi prispjeli u Križevce, sa svojim zborom, monahinjama, svećenicima, laicima, a bilo ih je mnogo (ja sam i dalje imao 22 tisuće kuna, kao dobar domaćin), sjeli smo za jedan stol u križevačkoj dvorani. Za tim stolom je bilo nekoliko plavih svećenika, možda petero, šestero, ili čak više (Hrvojku Drnić smo odstranili na moj zahtjev). Oni su trebali sa mnom dogovoriti program. Ja im nisam dozvolio da čine svoju liturgiju, nego da samo prisustvuju, jer liturgiju će služiti devet katoličkih hrvatskih svećenika, koji su trebali stići sutra, preksutra. Rekao sam da tako mislimo i biskup i ja, a ja ih niti nisam pozvao da napravimo Sabor, nego sam ih pozvao da izvedu svoju kazališnu predstavu Mala Terezija iz Lisieuxa, i da promoviramo knjigu o Serafimu Patrijarhu Solovjetskoga, Arhiepiskopa Ioanna, dok su me oni sami, tijekom svojeg prvog boravka u Hrvatskoj, od 25. siječnja pa do veljače, na to naveli, a ja sam pristao tek nakon ovog dogovora s biskupom. Zbog čega ja nisam želio da oni održe svoj sabor u Hrvatskoj? Zato jer to nije bila moja ideja ekumenskog susreta. Moje ideje ekumenskih susreta vide se iz Susreta u Sarajevu (posebno 2000., 2001.) i susreta sa Zelinskim, Tereljom..., potom organiziranjima izložbi pravoslavnih ikona, iz teatra. Želio sam njihov kulturni doprinos, teatar, i knjigu o Solovjetskim otocima, to sam želio od njih, a ne Sabor. Oni su međutim na mene vršili pritisak. Ja im međutim nisam dopustio nijedan ustupak. Morali su pristati u Križevcima ne samo da pasivno prisustvuju katoličkoj liturgiji, nego i da ja sa svojom molitvenom zajednicom, i suradnicima, aktivno sudjelujem u Saboru. Na početku je tako morao biti čitan moj uvodni Govor Saboru, koji je objavljen u ZP-u 22, i koji daje pravu sliku o mojoj ideji Sabora, a koji je oduševio katoličke svećenike, nadasve vlč. Ivana Šešu, koji je tražio kopiju govora za sebe. Taj Uvodni govor se ima čitati kao prava slika moje ideje, kao tvorca ovog ekumenizma, i književnika, i vjernika. Potom, je trebala biti Sv. misa koju će voditi bosanski svećenik don Mladen Grabovac. (Kada sam poslije bio u Vepricu kod don Alojzija Bavčevića on mi fotokopirao što je u enciklici Ut unum sint Papa rekao o Solovjetskim otocima, iz čega se vidi da smo mi vrlo dobro kapirali što nas zanima.) Onaj koji čita moj Uvodni govor danas uviđa fascinantnu transparentnost i brojnost ovog događanja, pri čemu se ništa 87

88 VIJESTI REPORTAŽE na sastanak došla, bilo je to ispred Firula, ali je potom tražila da ne razgovaramo u četiri oka, nego da idemo zajedno plavim svećenicima. Ja sam rekao da želim razgovor s njom nasamo, i da je molim da posluša splitskoga nadbiskupa jer je vodila našu molitvenu zajednicu. Ona je rekla da neće, i otišla je od mene...poslije više nije odgovorila niti na pismo moje majke. Prema tome, nakon ovakvog ponašanja, ja nisam imao nikakve odgovornosti za tu zajednicu; imao sam odgovornosti naime samo do Sabora u Križevcima.). Dvorište fokolarinskog kompleksa u Križevcima. nije mutilo i skrivalo pred pogledom Majke Katoličke crkve: tu su spomenuti biskup Miklovš, crkva u Ukrajini, grkokatolici, fokolarini, bazilijanke i sestra Zinovja, zatim svećenici koji nazoče Saboru: fra Željko Jurković, don Alojzije Bavčević, mr. Ivan Šešo, p. Czeslaw (pavlin), p. Božidar Ipša, p. Dragan Majić, isusovac, don Mihovil Filipović i don Luka Cirimotić, uz spomenutog don Grabovca, potom smo pozdravili nadbiskupa Bozanića, kardinala Vinka Puljića koji je blagoslivljao naš ekumenski rad iz Sarajeva, sve do Svetog Oca Ivana Pavla II. kojemu je nakon Sabora od mene poslana video kazeta sa Sabora i s peticijima-potpisima za proglašenje dogme o Mariji kao Suotkupiteljici, Posrednici i Zagovornici! Treba imati na umu da je sve ovo dolazilo iz mojih intervencija, dakle transparencija pred očima svih. Ponavljam, i nakon konzultacije s biskupom Miklovšom, ja nisam želio Sabor, nisam ga želio čak i bez biskupa, nego sam želio kazališnu predstavu i knjigu o Solovjetskim otocima, međutim, kada su mene počeli napadati, napadali su me posve nepravedno, bezrazložno i u svojem načinu ljigavo kao da sam Rus. Uopće nisu željeli znati što ustvari mislim, i kakvo djelo do sada imam iza sebe. Rusi su međutim one večeri za zajedničkom stolom u Križevcima na mene vršili izvjesni pritisak. No nisam im dao nijedan ustupak, to je išlo dotle da je otac Kirill bio pomalo iziritiran, iako to nije dao da se pretjerano vidi. Ja sam inače poznat kao tvrd čovjek, tako sam odbio i interview za Globus (kojeg bi većina katolika prihvatila), a danas odbijam Europsku uniju, za razliku od splitskoga dotura Sanadera, koji se nema snage oprijeti američkom demokratskom masonstvu. One večeri u Križevcima sam i dalje bio ljubazan prema Rusima, ali da me nisu poslušali bio bih ih poslao odmah natrag u Moskvu. Oni su to vidjeli i zato su se smirili. Ali tu je bila i prije spomenuta Hrvojka Drnić. Radi se o kćeri gđe Nede Drnić, koja mi je sve do Sabora u Križevcima bila glavna pomagačica u Splitu. Ja sam naime zamolio Hrvojku da se udalji dok sam za stolom pregovarao s Rusima, a kada sam bio gotov, pitao sam je želi li sa mnom na večernju katoličku Sv. misu. Ona je rekla da ne želi. To me zaboljelo. Već se ondje vidjelo da su je upecali, svagdje ih je pratila, i sada nije željela na našu katoličku misu. Pravio sam se da to nisam vidio, i zato velim da sam u svojem dnevniku napisao onu rečenicu kako sam...kod njih vidio i nešto što mi tek vrijeme može objasniti. Nisam onda, naime, želio otkriti to što sam vidio u razgovoru s Rusima za tim stolom, kada smo dogovarali program. I što sam vidio na Hrvojki. (S njezinom majkom, Nedom, sam se razdvojio na kraju svojeg ljetovanja Videći naime što su Rusi u međuvremenu napravili, izrazio sam odmah poslušnost Barišiću, i zakazao sastanak s gđom Nedom. Ona je *** Budući da se u paralelnom stupcu uz moj dnevnik u ZP-u 22 nalaze i svjedočanstva katoličkih svećenika koji su prisustvovali Saboru, vidi se da su oni bili strahovito oduševljeni, i da su bili svjesni kako su prisustvovali povijesnom datumu za Crkvu i ekumenizam. Zanimljivo je danas čitati što su svećenici rekli, ali i što su rekli prisutni laici. Teško je, kada se to čita danas, i kada se ponovo pregleda kazeta s tog Susreta, njih optužiti da su bili prevareni, ili zavedeni. Oni nisu bili niti prevareni, niti zavedeni. Objektivno, Sabor u Križevcima je bio nešto izvanredno. Objektivno, on je doista predstavljao oduševljavajuću sliku Sjedinjenja. Ali, upozoravam na to još jednom, u tome smo imali prste svi mi, a nakon Sabora dolazi svakodnevica, i ono što su ti isti Rusi radili na ovom teritoriju poslije, moram priznati ne ide u glavu niti meni. Istina, meni ne ide u glavu ni kako se ponašaju hrvatski katolici, evo upravo sada nakon ovih političkih izbora, ali zadržat ću se sada na tim Rusima. Zar svi oni koji su nazočili Saboru u Križevcima misle da je on bio djelo Rusa? Ako tako misle, mogli su otići na njihov Sabor u Moskvu, što su i učinili. Upozoravam čitatelje i sve koji ovo budu čitali, da, dok sam ja dalje radio svoj književni i ini apostolat, jedna oveća grupa Hrvata katolika, mojih dotadašnjih suradnika, je otišla Rusima na Sabor u Moskvu, a da mene, koji sam bio prekinuo s Rusima, i izrazio poslušnost nadbiskupu Barišiću, nisu ništa niti pitali, čak neki prekinuli odnose sa mnom (iako su vodili zajednice koje sam ja pokrenuo, i do tada su sve primali od mene!). Tako su gđa Marija Marević, gđa Neda Drnić, Branko Durdov, i još neki otišli u Moskvu, gdje je bila pozvana i gđa iz Italije Mirjana Vasilj-Zuccharini (inače moja prijateljica), i ta je gđa pitala Nedu Drnić kako to da u Moskvi nema mene, na što je gđa Drnić odgovorila nešto nejasno i nerazgovjetno (što je očito dogovorila s Rusima), a gđi nije bilo jasno o čemu se radilo. No radilo se naprosto o izdajstvu, poslije čega sam ja osobno prekinuo s Marijom Marević, a i s drugima, kako su me situacije nanosile. Prema tome: Sabor u Moskvi nema nikakve veze sa Saborom u Križevcima, iako su u Križevcima nazočili Rusi. Onaj tko je shvatio što sam prije rekao, bit će mu to jasno. *** Pretpostavljam da ćete me pitati kada se meni prvi puta desilo da jače progledam za to, nazovi zlo kod Rusa, ako sve ovo što sam prije doživljavao, počev od razgovara s biskupom Miklovšom, nije bilo dovoljno da se prestanem koristiti svojim ugledom u hrvatskom društvu i Crkvi kako bi im posvuda otvarao vrata? Ponavljam, ja sam vidio njihove pritiske na mene, ali sam ih pustio vjerujući da će moji suradnici od njih uzeti ono dobro, i da su dovoljno zreli da odbiju loše. Tako, ponavljam, okoristio sam se njihovim teatrom (ja koji sam magistrirao teatar-dramu i koji sam dramski pisac, naprosto autoritet u tom području, tvorac Teodrame), njihovim darom za teatar, kao što sam 88

89 VIJESTI REPORTAŽE tiskao knjigu o Solovjetskim mučenicima, i dan danas mi prijatelji svjedoče kakve su duhovne koristi imali od te knjige. Želio sam da nam daju te svoje darove. Na temelju toga sam odmah napravio predstavu Orao koji opet uzljeće. Želio sam da izvedu, kao pravoslavci svoju predstavu o Maloj Tereziji iz Lisieuxa, jer je to bila moja inicijalna ideja. Ali pokazalo se da oni imaju drugačije nakane, da žele za sebe duše, da su duše uzeli, i te su duše prekinule sa mnom, ili pak ja s njima. Bilo je to vrlo jednostavno: zabili su mi izravno nož u leđa uzevši mi mladu djevojku koja je trebala igrati Maricu Stanković u našoj predstavi u Banja Luci. Djevojku su poveli u Moskvu. Potom mi je p. Ipša rekao: Prenesite im u moje ime da sam razočaran s njima. Pozvao sam, nakon mise u Mati Slobode na Jarunu, o. Pjotra i Hrvojku na kavu, i, ma koliko teška srca (trpio sam), rekao sam da s njima prekidam, i neka to prenesu arhiepiskopu Ioannu. Bilo je još pokušaja da mi se približe, ali od tada ja više nisam imao susreta s njima. Budući da se kod mene sve stvari dešavaju brzo, uvijek sam iskren, sve ovo nije dugo trajalo. Podsjećam: Ako je Sabor u Križevcima bio 23. ožujka, poslije njega još nekoliko prezentacija knjige o Patrijarhu Solovjetskom, zatim predstava Orao koji opet uzljeće, pa Susret u Sarajevu, ja sam s plavim svećenicima bio povezan vrlo kratko vrijeme, jer svatko zna da imam itekako svojeg posla. Ako se nakon 40-dnevnog ljetovanja te više s njima nisam viđao, i primio sam pismo zahvale od nadbiskupa Barišića, dakle računi su mi čisti da čistiji biti ne mogu problem plavih svećenika tek je za mene bio počeo. Počela je naime s rujnom neviđena i zanimljiva hajka na mene, koja je pokazala da ako sam u vrlo kratkom vremenu Dar kruha i bijele ruže u ime zajednice Gospe Lurdske. 23. ožujka 2003., Križevci. raščistio s time što je bilo zlo povodom Rusa i mojih dojučerašnjih suradnika, tek mi predstoji raščistiti s jednim drugim zlom, koje mi se čini mnogo većim od prvoga: to je zlo hrvatskih katolika. Pet godina kasnije Danas, s distance od pet godina, barem ja, posve sam zaboravio Ruse. Pogledajte moju biografiju prije siječnja-ožujka 2003., i poslije rujna (kada su oni defilirali mojim životom) možete li mi ne priznati da sam stvorio za hrvatski narod i Crkvu veliko djelo? Ali, koje je to zlo u hrvatskog katolika, zvao se on karizmatikom ili nekako drugačije, da jedva čeka pojavu ruskih svećenika, kako bi pošao u svoju svetu križarsku vojnu protiv heretika, od kojih sam prvi ja, Bogdan Malešević, koji sam vjerojatno danas nenadomjestivi katolički intelektualac u hrvatskoga naroda. Ali, ako su križari išli u vojnu s mačem, ovi katolici idu u borbu klevetama, preko anonimnih listića. Jest da je sramota, ali izanalizirajmo je s distance od pet godina. Pri tome imajmo na umu da sam spreman za pomirdbu u Kristu, ako ona strana želi. Cilj ovog udara je bio na mene, u smislu da me plavi svećenici obilježe do kraja života. Ponavljam: do kraja života. Naime: bio sam kod Carigradskog patrijarha i napisao Dva Svjedoka. Napisao sam dramu Nadbiskup Vrhbosanski, imam svoj teatar i to ću uskoro izvoditi i u pravoslavnim zemljama. Izdajem Zlatno pero prebogata sadržaja dalje kontinuirano... Još desetine stvari radim, prevodim, putujem, organiziram izložbe,...ne, ne i ne: ja sam obilježen! I sada dolazim do luđačkih i smješnih aspekata njihove borbe protiv mene. Vinku, katoliku iz Kaštela, povjereno je s vrha da me kontrolira. Tu je nekoliko svećenika, jedan je pisac anonimnog letka. Vinko kaže jednoj djevojci, teologkinji, da će me uništiti. I da je siguran da primam novac od masona iz inozemstva za rušenje katoličke crkve. Eto ti revnoga katolika! Dok ja odbijam interview za Globus nazivajući ih masonima, dok prevodim stalno s četiri-pet jezika, izdajem u znoju lica svoga časopise i knjige, u oskudici novca, putujem, stvaram, borim se, trošim, revni Vinko ide u boj (u boj!) protiv mene. Stavio me je u Slobodnu Dalmaciju, klevete na moj račun, prisluškivao mi je mobitel, anonimni listić ima moju fotografiju i broj mobitela kao u stripovima o kaubojima gdje se Traži (Wanted!) Bandit, koji sam, dakako, ja. To se izvjesilo na oglasnu ploču naših župa, kao u Imotskom (gdje tek na intervenciju moje prijateljice i sestre u duhu Vesne Ujević) biva skinuto!... Revni Vinko. Prati moje prijatelje po Splitu, posjećuje moja predavanja u Splitu i nagovara ljude da me se klone, odlazi u knjižare da one ne bi prodavale moje knjige. O svemu referira Nekome u Nadbiskupiji. Zlatno pero se po direktivi povlači iz Verbuma. Sve ide organizirano kao po niti. Svi, kao da su jedva dočekali, ovu akciju, ili ovaj Akcijski plan. Svaka čast, nisam znao da je crkva policijska stanica. Bez brige: nazvao sam ga pred neki dan. Nudio sam mu razgovor kada dođem u Split. Prekinuo je vezu. E pa sada, nakon pet godina, tražit ću javnu ispriku za ovo što su učinili. Dolazim u Split na javni nastup, i da se pomolim na grobu nadbiskupa Franića koji me ovako učio: Kada dođu napadi s vrha crkve, ne stati u apostolatu. Neću nadbiskupe, jer sada mi je jasno tko ste bili vi, a tko su ovi... Sada ću ih definirati do kraja, po onome što je Gospa rekla don Gobbiju: Draga djeco, razotkrivajte zlo u crkvi. 89

90 VIJESTI REPORTAŽE Sada se neće provući. Suviše volim Crkvu da bih ovo pustio. Nazvao sam sada Vinka, ne samo radi pet godina od Sabora u Križevcima. Nazvao sam ga i stoga jer su završili ovi dični hrvatski izbori, i jer se masonska loža pojavila u Splitu, gdje dobiva lijepe prostorije u središtu grada. Dragi moj Vinko, bio si revan u borbi protiv Bogdana, dijelili ste letke s mojom slikom revno, od Međugorja do Frankfurta kao u kaubojskom filmu. A evo vam sada masona usred Splita! Ali, brate moj u Kristu, jesi li, sa svojim pokroviteljem iz Nadbiskupije toliko revan (hrabar) da ideš na njih: pazi, svi su oni neki odvjetnici, profesori (sveučilišni), direktori tvrtki, itd, vjerujem, ne bez razloga, i katolici. Da, ajde se sada pitaj, tko je opasniji: oni plavi, i ja, ili ovi? Zašto postavljam ovo pitanje? Spoznao sam da uspjeh masonskih loža u Hrvatskoj, i stanje Katoličke crkve u Hrvatskoj, potječe iz uništavanja i blokiranja katoličkih intelektualaca mojeg tipa, kojih jedan narod nema previše, ako ih uopće ima. Za hrvatski narod značim ono što je Péguy značio za francuski. Anonimni listić kao ilustracija katoličke patologije Bilo se ovo ludilo već razmahalo, a u našu kuću u Zagrebu, onu istu koja se obilježava u anonimnom letku, došao je isusovac Vladimir Vlašić, iz crkve Presvetog Srca na Manuškoj Poljani u Splitu, inače prijatelj naše obitelji unatrag nekoliko desetljeća, koji dobro poznaje moj život i biografiju. Pozvonio je na vrata, otvorio sam ih, i upitah ga u šali: Onda, jesam li skrenuo s puta? On je odgovorio odlučno (u glasu se osjećalo da je ljut na ono što mi u Splitu čine): Ja sam uvijek znao da ste vi na pravom putu. On nije bio jedini. Uz p. Vlašića (koji me zna od mladićkih Odilon Redon : Glava Krista, inspiracija mozaika u Ravenni. dana), nadbiskupa Franića, među najveće doživljaje u Splitu ubrajam splitskog nekdašnjeg župana dra Branimira Lukšića. On me nazvao i rekao mi: U ime cijelog grada Splita molim vas za oproštenje za ovo što vam je učinjeno. Shvatio sam to doslovno. Smatram da je dr. Lukšić ovlašten odozgora da me u ime cijelog Splita zamoli za oproštenje. On ima jednako tu ovlast, kao de Gaulle u odnosu na Francusku. No, ako sam bio utješen u Splitu svime time, i dan danas, evo sada pred moj ponovni skori dolazak u Split, radujem se susretu s drom Lukšićem, patrom Vlašićem, i nadbiskupom Franićem (na njegovom grobu), prečitavajući anonimni listić br. 2 (br. 3 nisam pročitao nikada, iako sam se htio pretplatiti, vjerujući da će izdati i časopis za borbu protiv mene i dijeliti ga s porte Gospe od Zdravlja) s udaljenosti od skoro pet godina, ostajem zapanjen njegovom patologijom. Trpim u duši saznanje da ga je napisao svećenik, i da je dijeljen i slan s porte Gospe od Zdravlja. To je sramni čin za crkvu. Autor letka je čitao žute brojeve Zlatnih pera (ZP 20, 21,22), dakle i spomenuti moj dnevnik, ali nije u njemu pronašao ono što sam gore istaknuo, niti ga je zanimalo što su o Saboru u Križevcima govorili katolički svećenici, čije se oduševljene izjave nalaze u cijelosti tiskane. Nije ga zanimao velik broj biskupa s kojima sam surađivao. Nije ga zanimao moj legitimni razvoj misli u vezi plavih svećenika, moji upiti, sumnje, molitve, on me je čitao iz svoje patologije. Evo nekih citata iz tog slavnog portreta moje osobnosti: O katoličkoj Crkvi i katoličkim svećenicima Malešević iskazuje hule: rezoneri, lukavci, privilegirani, crkva koja ne može doći do trijumfa, jer nema: jasnoće, transparencije i milosrđa, jer računa na dobitak, jer ne zna da se ludo daje i troši, jer nema Strasti-hrabrosti za mučeništvo, za razdavanje sebe samog i trošnje; hladni racionalisti koji su dobili svoj kruh te negiraju one prave (Plave)... Da ovdje malko zastanem. Budući da je autor anonimnog letka, Anonimac, u zagradama bilježio broj ZP-a i stranicu iz koje je uzeo navod, moja si je majka dala truda da te navode potraži. I otkrila je da su svi falsificirani i stavljeni u krivi, dapače katastrofalan kontekst, koji ne govori ama baš ništa o meni, a sve o patologiji autora. Toliko da se može reći da se Anonimac osjećao patološki pogođen mojim radom, jednako onoliko koliko su gore navedene osobe mojim radom privučene i oduševljene (p. Vlašić, dr. Lukšić, nadbiskup Franić, i dalje, biskup Komarica, nadbiskup Puljić,...i, i tako u nedogled). Anonimac piše dalje: O hrvatskim vjernicima i narodu piše da su nezrela, proturječna masa koja se plaši malobrojnog stada genijalnih svetih plavih svećenika koji su došli izravno iz katakomba. Svijet masonerije ušao je u samu Crkvu. Gradski utred za kulturu, Grada Zagreba, je ljevičarski jer mu nije odbrio novac iz proračuna za njegovu kulturnu djelatnost! Anonimče, mislim da je iz tvojih usta izašlo doista previše, toliko da mi se čini da buncaš, osim što lažeš. Kada bih ja govorio kao što ti pišeš, i dijeliš s porte jedne crkve to što pišeš ne bih imao u svojoj biografiji sve ono čemu si očito ljubomoran. Ako ne želiš biti oličeni grob, dakle farizej, što si pokazao da jesi, moraš će me nakon pet godina zamoliti, i to javno, za oproštenje. I morat ćeš priznati da si napravio kolaž od rečenica koje su uostalom, neke i istina. Jer Gradski ured za kulturu doista jest ljevičarski, i danas ga vodi čovjek koji je još gore od toga (samo možda si i ti ljevičar, pa ti je drago i u sintoniji si (slozi) s onima koji uništavaju hrvatsku kulturu, kojoj pripada cijela moja obitelj, pa i moje porijeklo, budući u mojoj lozi ima nekoliko čak velikih umjetnika. Evo što dalje pišeš: 90

91 VIJESTI REPORTAŽE Malešević ističe da je njegov cijeli život i poslanje pisca, te angažman vjernika usmjeren protiv institucija i diplomacija (dotično Katoličke crkve), a za ostvarenje čiste Bogocivilizacije mistika srcem, (tj, za plave) Malešević sa ushićenjem i zadovoljstvom otkriva: Ioann i njegova plava crkva danas je najveći razaratelj, i najveći pobjednik, nad farizejstvom (tj. Katoličkom crkvom). Jaki, hrabri genije Ioann jači je i od dogmatske Pravoslavne crkve, koja je blokirana od sotone. Svaka čast, Anonimče. Znaš, imao sam kao mladić od 25 godina magisterij iz književnosti na Filozofskom fakultetu, upravo tada, kada sam trebao ostvariti akademsku karijeru, napustio sam institucionalnost pod utjecajem francuskog pjesnika, jednog od najvećih katoličkih, Charles Pierre Péguya ali nikada nisam slutio da ću na ovakav način, mimo svakog javnog glasila, doživjeti toliko laži od jednog čitatelja mojih tekstova. Kako možeš u zagradi staviti da ja pod Katoličkom crkvom podrazumijjem institucionalnost, kada je prava istina da pod institucionalnošću podrazumijem ovo što današnji predsjednik Hrvatske Mesić zove funkcioniranjem institucija, a što sam zajedno s drom Tomcem demaskirao i dan danas kao laž, i to grandioznu. Zar su dobre institucije čiji su veleposlanici Udbaši, iako je Katolička crkva dobra i onda kada u sebi krije farizeje poput tebe, i ja upravo nakon pet godina i pišem ovo pismo tražeći ispriku. Što je za mene Katolička crkva, stoji u mojih dvadeset objavljenih knjiga, i nauči se čitati ih. Za sve ove laži tražim javnu ispriku, i sada mi je istom posve jasno zašto ovo nisi objavio javno u časopisu s potpisom, nego si inserte čak stavio u Slobodnu Dalmaciju s laži da to veli suprug Nede Drnić (a stavio si svoje riječi njemu u usta). Ono što dodatno zabrinjava jest da te narod u Splitu nije demaskirao, cijelu tu farizejsku rabotu, u kojoj je iskazana mržnja na djelo katoličkog književnika. Evo što ti veliš o meni: O sebi Bogdan Malešević tepa i iskazuje sve moguće hvalospjeve: strastveni i Siloviti slobodni umjetnik i profesionalni književnik koji doseže Trijumf; utemeljitelj biblioteke Dvaju Srdaca, Zlatnog pera, Teodrame croaticae; utemeljitelj zajednice Božanskog milosrđa (s don Patriziem), Ekumenskog centra u zagrebu, Duhovne akademije za vjeru i kulturu; osnivač Sabora u Križevcima; apostol nutarnjeg jedinstva hrvatskog naroda, premalo priznat talent i svetac nadahnjen plavim svećenbicima ; njemu se sa slika smješe sveci; umjetnik genije kojem su uzor plavi Rusi (Ni Neron nije bio veći u hvali od našeg Bogdana!) Gospodine nadbiskupe Barišić jeste li pročitali ovaj odlomak koji se dijelio s porte Gospe od Zdravlja a masovno su ga fotokopirale časne sestre? Već mi je nadbiskup Franić govorio o tome da se na Bogosloviju primaju za buduće svećenike osobe koje su premalo karakterne i nedoučene, a najviše im nedostaje mistična teologija (ja bih rekao i naobrazba). Osobi koja je ovo napisala nije se smjela dati odgovorna, a kamoli pastirska uloga u Crkvi, ja bih rekao niti svećeništvo: i poradi problema s čitanjem djela pisaca, ali i poradi karakternosti. Ovo anonimno pismo pokazuje kako se samo jednim kratkim tekstom, za kojeg nije potreban velik trud, no koji je međutim namjenjen cijelom mikro-i makrokozmosu vjernika (dakle javnosti!) pokušava na najkukavičkiji mogući način srušiti golemi rad od tri desetljeća. Već sam dao do znanja da je moja majka dokazala kako su citati iz ZP-a krivi i stavljeni u krivi kontekst (već je to dovoljno da izazove gađenje) ali što tek reći o onim samostalno sklepanim rečenicama kao što je ovo gornje nabrajanje mojeg djela. Dotični želi dati do znanja da ja samoga sebe hvalim, tako da jednim nepoštenim udarcem pada u vodu sav životni trud, i što je djelo objektivno veće, to je sramniji način na koji ovaj službenik sve strmnoglavljuje dolje, koristeći se (jedva je to dočekao) tim plavim svećenicima. Način na koji me on portretira, kao mehaničku grotesknu lutku koja neprestano ponavlja ja sam učinio ovo, ja sam učinio ono..., neobično podsjeća, i ne samo da podsjeća, nego je zapravo identično načinu na koji me je portretirao nepostojeći novinar Nuhanović u Zadarskom listu (koji je ustvari plaćeni tajni agent). Tako da se svećenik i tajni agent (novinar) u nečemu posve slažu ja im smetam, i vide me na ovaj način (pri tome zažmirivši pred činjenicom vrijednosti djela i čovjeka, koja, koliko ja osobno u susretu s ljudima vidim, nije upitna). No za razliku od novinara-tajnog agenta, koji se koristi paravanom jednog medija i tajne službe da bi ostao anoniman i zaštićen ovaj službenik se koristi samom Crkvom (pisanom velikim slovom) za koju veli da ja na račun nje iznosim najveće hule (čime on huli protiv mene, koji Katoličku crkvu volim kao Majku, i žrtvujem se za nju, pa i sada otvoreno tražim da se takve pojave iz nje odstrane). Dovoljno je ponoviti citat, poput:... premalo priznat talent i svetac nadahnjen plavim svećenicima ; njemu se sa slika smješe sveci; umjetnik genije kojem su uzor plavi Rusi... U svojem buncanju ta osoba želi reći da ja za sebe velim kako sam premalo priznat talent i svetac..., dok ga samo moje djelo, i što su najmeritorniji književni kritičari, akademici, biskupi,..., o tom djelu rekli, uopće ne zanima, jer ga ne zanima čovjek koji radi, - nego njegova vlast, njegova opunomoćenost, i njegova arogancija da poput današnjeg HDZ- a, i nekoć komunista, gazi i uništava ljude koji su nešto stvorili. I kada spominje svetost, on veli da ja za sebe velim da sam svetac a ne pada mu na pamet da sam prijatelj Opusa Dei, koji me je naučio da svetost tražim preko što savršenijeg ostvarenja u svojem zanimanju, dakle u književnosti (to da imam jedno od najrespektabilnijih djela u europskim razmjerima, danas zna i priznaje svatko osim onih koje peče što imaju vlast, a ne djelo). Tako da tog svećenika u njegovom bolesnoj katoličkoj duhovnosti uopće ne zanima da sam se u životu trudio, di- Odilon Redon: litografija, ilustracija Iskušenja Sv. Antuna po Flaubertu. 91

92 VIJESTI REPORTAŽE zao i padao, da sam napisao Poetiku adolescencije, Posljednji sud Marije iz Montpellierea, Malu Tereziju,..., da sam mnogim dušama o Bogu govorio i one su se vraćale na stazu života - njega uopće ne zanima koliko su toga Crkva i hrvatrski narod dobili nego ga zanima samo njegova arogancija, njegova vlast, i njegovo buncanje (koje nema tko kazniti). Posve sam siguran u činjenicu da me ova osoba ne bi ovako portretirala i u tisućama primjeraka dala časnim sestrama da to fotokopiraju i dijele posvuda po Europi (gdje se govori hrvatski) da sam kojim sučajem ambasador u Londonu. Da se kojim slučajem zovem dr. Drago Štambuk, ovaj bi svećenik možda čak govorio suprotno, iako je jasno da su neke osobe u Londonu (s kojima je Štambuk kontaktirao) po meni opasnije od plavaca. A jednako je jasno da Štambukovo djelo za kulturu i Crkvu nije značajnije od mojega (što mi je konačno on sam priznavao, dok sam mu u vrijeme Tuđmana trebao). To je stoga što pisac anonimnog letka ne želi shvatiti zašto sam se kao mladić odrekao sveučilišne karijere, i uopće karijere, on ne želi shvatiti da sam to učinio svjesno sljedeći Péguya i još neke velike sinove svojih nacija, koji su živjeli za narod a ne za institucije, za istinu a ne za novac, za poslanje a ne za vlast... Ako baš želi, Anonimus bi trebao znati da sam se nakon magisterija na Filozofskom fakultetu odrekao doktorata (magisterij je trebao biti priznat kao doktorat), kako bi svojem narodu, potom Crkvi služio samo svojim djelom, i da moje djelo bude jedina moja obrana pred svime, pa i pred današnjom Unijom, pred sramnim kapitalom, što nema veze s Kristom, baš suprotno, i koja (Unija) sramno plaća doručke i ručkove i dan danas tom istom svećeniku Anonimusu, koji uživa u hladovini svoje arogancije. (Ne dirajte ga u njegovim miru!) Ja Katoličku crkvu volim, što znači da volim mnoge svećenike, biskupe i laike. Ali danas se u toj istoj nalazi svašta, te ponekad ne vidimo razliku između crkve d.o.o. i Crkve (za koju živim). S druge strane krajnje su pokvareni, nakon svega što sam u prethodnim poglavljima objasnio (i što dokazuju moji dnevnici u ZP-u iz 2003.) oni citati u kojima Anonimus tvrdi da su plavi svećenici moj ideal, da je Ioann moj Bog, i da su svi oni zajedno neki nebesnici..., i ostale nebuloze koje možemo čitati na anonimnom letku. (Jednom, kada se iznova pomno pročitaju spomenuti moji dnevnici, jasno će se vidjeti da sam kao čovjek i književnik u plavim svećenicima tražio tajnu Solovjetskih otoka (uz već svima znano fatimsko proročanstvo) koja me zaokuplja otkada sam, pred skoro dvadeset godina čitao Arhipelag Gulag Solženjicina.) I onda se Anonimus još čudi što moji čitatelji, koji me vole kao pisca i čovjeka, ovome nisu nasjeli i što su me izdali samo oni kojima je nešto takvo i prije trebalo. A zašto im je trebalo? Zato jer je Bogdan uvijek otvarao oči za zlo koje dolazi iz sfere oficijelne kulture, medija i politike (mnogi su bili pogođeni) i što dan danas drži da Anonimus nema ništa protiv ogromnog idolopoklonstva Unije (koja donosi bogatstvo i novac, dakle kapital daleko prljaviji i u svojoj magiji štetniji za dušu naroda nego plavci ). Dapače, kada o ovome svemu govorimo, mi ne trebamo ići suviše daleko uspoređujući Anonimca i mene: uspoređujući naše živote i djela, vidimo da sam ja progonjen, a Anonimac nije, dapače da sam progonjen u svim segmentima života i rada (do ugroženog života) dok nasuprot, imam najveće djelo i najvjernije čitatelje. Pa tko je onda sličniji Isusu? Jedan drugih aspekt Anonimčeve klevete (on tvrdi da upozorava na zablude koje širim!) tiče se tvrdnje da se prema hrvatskim vjernicima odnosim kao prema nezreloj, proturječnoj masi..., da bi nešto kasnije ismijavao moj apostolat u hrvatskoj dijaspori. Ovo je možda najpokvarenije izopačavanje mojeg osobnog bitka i apostolata, kako bi se spriječilo djelovanje u Njemačkoj, Švicarskoj, i drugdje, a što je započelo izvanrednim uspjehom (još prije pojave plavaca ), jer su me ti hrvatski vjernici prepoznali kao rijetko koga. Tako da je ovom prigodom anonimni svećenik učinio u dijaspori štetu za koju se prije pažljivo brinula Udba, a danas se također brine ali pod drugim imenom (spriječiti hrvatske muževe s jakim poslanjem da djeluju na jedinstvu naroda). Nitko nikada neće naći da sam vrijeđao hrvatski narod, i nitko nikada neće naći citate o kojima Anonimac kleveće. Ja sam mogao pokarati one koji vjeruju Uniji, mogao sam pokarati ludilo mase, ali ljude i narod nikada. To pak, što oni koji su me izdali tvrde kako je stanje moje duše ogorčenost (zato su me oni izdali, vele ti čistunci duha koji se toliko brinu farizejski za svoju dušu) pokazuje da oni i te kako, i dalje, uživaju biti prihvaćeni u punim dvoranama katoličkih raznih seminara, samo neka ih nitko ne dira, narušava njihov mir, i neka im nitko ne govori o onima koji su odstreljeni. Ogorčenost je naime tipično katolička etiketa (pod katolicima mislim na neke katolike, koji se mijenjaju od danas do sutra), kao što je primjerice za današnje mesićevce fašizam, ili možda desničar. Mislim da će doći vrijeme u kojem će se Totalitaristi lijepo složiti s katolicima da desničare, ogorčene i fašiste treba u detections centre, ili na psihijatrijske klinike, jer ne vidim razloga zbog čega bi trgovački centri bili kontradiktorni s katolicima koji ne vole ogorčene katoličke intelektualce. Crkva d.o.o. sa svojim katoličkim radijima ne može profitirati s darovitim ogorčenjacima, jer oni oduzimaju ono što je tim vjernicima i tim čitateljima Anonimnih letaka najdragocjenije: mir. Mislim da nikada do kraja neću na ovaj način moći objasniti psihologiju i unutarnjost duše ovih ljudi pa ću zato to učiniti u sljedećem romanu. A vi čitatelji, što mislite, jesu li ovi retci plod ogorčenog pisca, ili možda isti ton, i iste riječi možete pronaći u Isusovim kricima upućenim farizejima (i među svećenicima), ili možda čak u kricima Zlatka Sudca? Odgovor puštam vama... Na kraju ovog zanimljivog ispita savjesti zanima me i upotreba pojma moći. Zanima me naime zašto sam nakon onih događanja znao čuti da se ljudi priklanjaju jačemu. Pa ako je tako, bit će zanimljivo odmjeravanje mišića, kako sada, tako i u vječnosti. Uvijek me je dovodila na rub pameti činjenica da ljudi pod moći podrazumijevaju dijeljenje anonimnih letaka, ili djelovanje Udbe, KGB-a, i slično, poput primjerice zagrebačkog Holdinga a ne djelo čovjekovo, dakle ontološku moć čovjeka - osobe. Pa da se sada vidi, je li moćniji Anonimus ili Bogdan Malešević. S time da pod Anonimusom podrazumijem sve ono što ljudi imaju običaj zvati moćnim, pa tako primjerice i danas smješnu apstrakciju novca, Svjetske banke, diplomatskih predstavništva sastavljenih od Udbaša, i slično, iza čega zapravo nema ništa, ama baš ništa, najmanje moći, i najmanje su moćni upravo ljudi koji imaju najviše novca, ili se pozivaju na neke institucije, pa čak i Katoličku crkvu, imajući svoje viđenje o svojem značenju u njoj. Moje je mišljenje da je većina ljudi imala prigodu postati velikim ljudima, tako da su po uzoru na Opus Dei imali prigode izučiti svoj zanat a nakon što nisu uspjeli, trabunjaju o nekim moćima kojih uopće nema, kao što smješni okultisti trabunjaju o nekakvom graalu. Ja hvala Bogu ne spadam u tu vrstu postigao sam u svojem zanimanju savršenstvo, i ponudio ga svojem Bogu i svojem Gospodinu: Isusu Kristu. Ako me se baš pita, ja i mislim da je onaj letak anoniman jer se pisac boji baš te moći. On je naime, kao što zapaža onaj jedini Splićanin koji me je branio javnim prosvjedom, Ante računao da će me svesti na jadno stanje. Pa, pet godina poslije, ja 92

93 VIJESTI REPORTAŽE jesam materijalno jadan, ali nikada moćniji duhovno, što će reći u refleksima djela na duše u svjetskim razmjerima. Kada razgovaram s prijateljima na tu temu, zapažamo da se sve ovo i desilo da me se spriječi u rasprostiranju ove moći, u sjedinjavanju kršćanskog Istoka i Zapada, koja (moć) je bila tako očigledna upravo Mnogi moji čitatelji zapažaju da je pokret bio jako moćan. Anonimac prema tome zna na šta je ciljao, ali pitanje je hoće li priznati da je iza njegove intervencije ne ljubav za Crkvu, i Istina, nego jal. Čudi me, jako me čudi, da su se izvjesni ljudi pravili, i još se prave, da to ne primjećuju, čak izjavljujući farizejski da sam to zaslužio, jer sam se prevario (!). Onaj biskup koji mi je bio najbliže u pripremanju sabora u Križevcima, kir Slavomir Miklovš, mi je nakon sabora pisao kako me ohrabruje u mojem daljnjem pohvalnom radu na Sjedinjavanju Istoka i Zapada Crkve, koji ne može loše završiti samo ako budem svoj apostolat prikazivao biskupima, surađujući. Dakle, biskup Miklovš je slučaj s plavim svećenicima nazvao tek krivom procjenom na putu, koja je u takvom radu posve moguća, čak nužna (samo ziheraši ne griješe, jer nemaju na čemu) ali nipošto nije ni pomislio da me zaustavi u tom apostolatu, kojeg su mnogi nazvali veličanstvenim. No, što reći za sve one, uglavnom svećenike, koji su me od tada gledali baciti u neku vjeronaučnu dvoranu s desetak sjedalica, ili u obližnji kafić, uopće ne pozvavši svoju pastvu da me sluša. Što reći o tome koliko je toga izgubljeno (u smislu masovnosti) time što se cijepao apostolat u dijaspori? Koliko je toga narod naime mogao od mene čuti u naponu snage, a što su sve dobili vjerni čitatelji ZP-a, oni koje zovem Bijelom ružom? Zar se upravo po Bijeloj Ruži, po duhovnoj snazi tih Odilon Redon: Na zdjeli, osoba, ne vidi koliko je pomak prema boljoj Hrvatskoj, i prema kršćanskoj Europi mogao biti učinjen da je ZP masovnije ušao u pore puka, a što je anonimni listić uništavao? Ali što je tu je, i budimo slični Sv. Ivanu Zlatoustom koji je hvalio Boga u zimi progonstva, iako je znao da su ga izdali loši svećenici. Spoznanje Godina (četiri žuta broja ZP-a) bila je za mene vrlo korisna. Već ovo što sam prije nabrojao, koliko sam bio djelatan prije ljetovanja, završilo je krajem godine, kada sam bio pozvan u Švicarsku, a završio naposljetku u Amsterdamu, preko Frankfurta. Bio sam tada odlučio tim putovanjem završiti svoju knjigu Za sjedinjenu kršćansku Europu, koja će izaći sljedeće godine, i koju ću promovirati u Beogradu, gdje ću dobiti poticaj da idem na goru Atos i u Istanbul, i tako će nastati Dva Svjedoka. Ali već na tom putovanju od Švicarske, preko Frankfurta do Amsterdama bila je vidljiva nevjerojatna činjenica: u Frankfurtu, čak Amsterdamu, ljudi su poznavali Anonimni letak(!). Jedno nepismeno djelo farizeja ispunjenog jalom, imalo je europski, ako ne i svjetski uspjeh! Čestitam. Rekoh kao 25-godišnjak imao sam magisterij iz književnosti (iz toga bi se Anonimac mogao također ismijavati), mogao sam već onda razlučivati od koga su čitana, i na koji način reklamirana različita književna djela i napisi, većih ili manjih pisaca. U ovom slučaju me zapanjilo da jedan takav tekst biva čitan i širen. Pa kakvi su to ljudi koji ga mogu čitati? Kada sam došao u Frankfurt bio sam pozvan u jednu zajednicu gdje me jedna žena znala po tom djelu Anonimca. Trebali su stoga zvati čak fra Petra Ljubičića u drugi njemački grad, i kada im je on rekao da se divi mojim tekstovima nanizavši niz komplimenata, tek se tada ta žena pristala nalaziti u mojem društvu, i počela pričati o svojim karizmatskim darovima(!). U Amsterdamu me međutim jedna druga osoba nije željela primiti, jer joj je poslan letak marljivog Anonimca, pa sam prespavao u hotelu za iznos od nekih kuna. Treba imati na umu da se u to vrijeme moj mobitel prisluškivao (ne znam da li su upregnuli u ovu rabotu i policiju? Ona me inače zaustavljala, pa i u Amsterdamu, a sada tek doznajem da su o. Ioanna u Makarskoj pred pet godina priveli u zatvor isputujući njegove veze s KGB-om). Jer revni Vinko je želio znati s kojim ja to masonima iz inozemstva rušim njegovu crkvu, koju on toliko voli, jer je sâm toliko vrijedan čovjek (i kćerka mu je otišla u samostan). Radilo se dakle o pravoj pravcatoj hajci, kao u Gibsonovom filmu, ali ne otvorenoga tipa (jer su se bojali moje intelektualne, duhovne snage, djela, no ne treba smetnuti s uma niti fizičku snagu: da se u ono vrijeme netko od ovih skrivenih pojavio preda mnom, sumnjam da ga ne bih primio za uši i izbacio). Bilo je to baš kao u filmu Mela Gibsona: goni te, pa bi i ja sam mogao napisati roman koji bi se zvao kao onaj Malrauxov: Hrast kojeg obaraju... Tijekom 2004., 2005., 2006., imao sam problema u javnim nastupima koji su onemogućavani. Plakati su trgani. Moje kretanje praćeno. No cijelo to vrijeme ne samo da nisam stao, nego sam još povećao svoju aktivnost: već krajem sam rasprostro apostolat do europskih dimenzija, nakon što su me izdali koji jesu, dobivao sam sve više prijatelja koji su znali što mi se događa i ostali vjerni pomažući me (kako među svećenicima, tako, posebno, među intelektualcima i laicima), sporazumijevali smo se šiframa, mimo telefona, Zlatno pero je dalje izlazilo i postajalo po sudu čitatelja sve bolje, izlazile su dalje knjige, teatar sam obustavio na trenutak da se posvetim roma- 93

94 VIJESTI REPORTAŽE Odilon Redon: litografija nu, iako napisavši Nadbiskupa Vrhbosanskog za skoru izvedbu u Sarajevu, i na Istoku), povezao sam se s najznačajnijim osobama i ekumenskim centrima Europe, i konačno dao prevoditi svoja djela na strane jezike, upravo je u procesu širenje tog djela svijetom. Što sam od do kraja napravio, ne da se ukratko nabrojati. Onoga trenutka kada sam postao svjestan da je Anonimac imao uspjeha (da mi isprazni dvorane u Hrvatskoj, a i u Njemačkoj), obuzeo me duboki prezir, i počeo sam se igrati s njime mačke i miša. Kao prvo sam zaštitio svoje prijatelje koji su Anonimca demaskirali, s njima nisam razgovarao telefonom i na mobitel, dok su me oni i dalje pomagali. Bilo mi je jasno da je ovo hajka i na njih. Čak u ZP-u nisam mnogo o tome pisao, da tamo gdje su dvorane bile pune ne bi došao Anonimčev duh kao dim iz Aladinove svjetliljke. Negdje nakon povratka s Atosa i s Patmosa, od svojih čitatelja i vjernih prijatelja, braće u duhu, formirao sam zajednicu koju sam nazvao Bijela Ruža, i koja je preživjela pokušaj razaranja prijašnje Obitelji Božanskog milosrđa. Budući su neki prekinuli sa mnom nakon pojave anonimnog letka, kao u Münchenu, budući da sam poradi poslušnosti biskupu Barišiću prekinuo odmah s Nedom Drnić, zatim s Marijom Marević (koja je rekla da smo Sotoni uzeli pola Europe, zaboravljajući da sotoni pola Europe prije može uzeti jedan Andre Malraux, nego stotine tisuća karizmatika koji nemaju soli u glavi) cijeli niz osoba, mojih čitatelja i čak molitvenih zajednica, koji nisu imali ništa s Rusima, i koji su znali tko jesam, ostali su mi braća i suradnici, pa sam sve zajedno nazvao Bijelom Ružom. Pred ovom hajkom ništa nije propalo. Imao sam cijelo vrijeme vjerne ekipe suradnika, intelektualaca, prevoditelja, s kojima ću projekt jedinstvene kršćanske Europe dovršiti (dakako bez plavih svećenika, iako treba imati na umu da su ljeti došli meni na Čiovo moleći oproštenje za zlo koje su učinili nakon Križevaca; stoga sam otišao splitskom generalnom vikaru Ćubeliću, ali on za oproštenje nije želio čuti, rekavši mi s nekim čudnim sjajem u očima iz kojeg je izlazilo veliko neprijateljstvo, da su oni trećerazredna duhovnost, ja sam prekinuo s Rusima jer sam poslušan nadbiskupu, ali još uvijek ne znam, i samo Bog zna nisu li plavi svećenici kao i svaki drugi ljudi sa svojim manama, koji su se bili spremni pokajati, ali im nisu pružili milosrđe; i koji su bili žrtve nerasčišćenih odnosa u vlastitoj Ruskoj crkvi). Résumé: Anonimac nema te moći da me uništi. Vječnost pripada meni, jer sam je zaslužio; i moje će djelo živjeti vječno. Nisam bio tako loš da to ne bi zaslužio. Ali ovaj zapanjujući primjer pokazao nam je mnoge stvari. Tražim javnu ispriku Budući da ovom prigodom koristimo vremensku distancu od skoro pet godina, da bismo u miru Božjem, ohlađenih strasti, jasna uma, spoznali što se ustvari zbivalo tijekom godine sada se bez okolišanja treba suočiti s činjenicom da je tekst na anonimnom listiću djelo prije rečenoga (spomenuti Vinko je samo jedan mali čovjek koji je poslužio za ostvarenje koordiniranoga plana onih koji su ostaliu pozadini anonimni). Ako je tako, treba naglasiti da iste nije bilo nikakvog problema (kako se vidi iz moje analize) da se ruskih svećenika otarasimo. Ja sam to učinio bez problema, i bez okolišanja (prekinuo s njima, i izrekao poslušnost splitskom nadbiskupu, iako je bilo više čak svećenika, ne samo vjernika i intelektualaca, koji su bili mišljenja da je inicijativa Rusa bila dobra, uzmimo samo dr. Karla Jurišića iz Makarske; čitaj u ZP-u br. 26). Ali ono što proizlazi iz duha kojim je anonimni listić napisan, i što je onaj koji ga je napisao dao jasno do znanja jest obračun više sa mnom, i mojim poslanjem, mojom karizmom (sjedinjavanje kršćanske Europe, i uloga Hrvatske u tom procesu), nego s Rusima. Isto tako treba imati na umu da kojim slučajem ovaj svećenik listić nije napisao, i da ga nije dao masovno fotokopirati i dijeliti Europom iz Gospe od Zdravlja drugim riječima da je pozvao mene (što je u skladu s civiliziranim svijetom, a svakako dolikuje Kristovim ljudima), da se sa mnom porazgovarao u četiri oka, da smo istresli sve argumente, posve je jasno da bi već sutradan sve bilo u redu. Rusi bi otišli u Moskvu, i bio bi mir. Ali spomenuti, koji je djelovao tajno, nije želio taj način. Što je on ustvari želio jasno je sada nakon pet godina. To je čak jasno i na mojem tijelu, jer je cilj bio uništiti me. Spriječiti da takvi ljudi kakav sam ja postoje. Onaj koji je koordinirao Akcijskih planom anonimnih listića imao je za cilj srušiti i moj rad po bibliotekama, i moj ideal (sjedinjenu kršćansku Europu), i moje djelo, i moju osobu. Spomenuti je mojoj splitskoj poznanici u lice predložio da napišu pismo protiv mene za Glas koncila, a kada je to ona odbila on je s mržnjom uzviknuo njoj u lice: Ja ću ga uništiti. (To mi je ona sama rekla.) Dakle oni su tražili suradnike da bi rasprostrli potpunu mrežu ali je na kraju nisu uspjeli rasprostrti, jer me je na žalost nemoguće uhvatiti, ponajviše zbog toga što sam za razliku od njih marljiv, i čist (i nikada se nečim takvim nisam služio), pa imam suviše vjernih prijatelja u svim slojevima društva, kao svaki pisac prije mene. Dakle: bilo je ljudi koji anonimnom listiću povjerovati nisu mogli, i koji su shvatili što se iza toga krije: laž, i jedan smrtni grijeh, kleveta. Budući da su bila tiskana tri listića (dva su se odnosila na mene), ja sam ustvari pročitao samo jednog (onog drugog), kojeg sam i tiskao u ZP-u 23. Bilo mi je to dovoljno da shvatim s kim imam posla. Na tom listiću bio je moj broj mobitela, broj mojih godina (44), mjesto mojeg stanovanja. Imam dokaza da je mobitel bio prisluškivan. Čim je navedeno mjesto mojeg stanovanja znači da sam bio i prostorno okružen (tako je velečasni to zamislio), samo ne znam od koga. Željeli su kontrolirati moje kretanje. Budući da su loši svećenici vrlo vješti u pristupanju masama (kojima ugađaju, primjerice mladima), za razliku od dobrih i svetih, koji govore svoju ontologiju, svoj 94

95 VIJESTI REPORTAŽE Odilon Redon: Portret Aria Redona u profilu, pastel. Rođenje sina predstavljalo je za Redona radost. Ali dijete je umrlo nakon nekoliko mjeseci. odnos s Kristom iz sebe samim, ne ugađajući vanjštini velečasni pisac anonimnog listića je i navodeći moje godine postupao tako da me učini bezmalo odvratnim u očima ljudi. I da stvar bude čak smiješna u svojoj patologiji stavio je moju fotografiju, da me vjernici mogu prepoznati, i kloniti me se. Kao što se čini s pedofilima. Sve ovo velečasni (za kojega se pitam tko ga je primio u svećenike, i zašto) nije imao potrebe stavljati na letak (dakle niti moju fotografiju, niti broj mojih godina) jer sam javna osoba, hrvatski književnik s respektabilnim djelom, koji se nalazi u leksikonima, koji je imao mnoštvo interviewa po novinama, i drugim medijima, čija su djela prevedena na strane jezike, čija je biografija, jednom riječju takva, da je doslovce i sljepcu jasno da sam u hrvatskom narodu ono što je Ortega y Gaset u španjolskom ili Péguy u francuskom, za kojega je dr. Karlo Jurišić, teolog iz Makarske napisao da mu je djelo europskih razmjera, a za kojega je Vinko kardinal Puljić napisao da je zahvalan Bogu na takvome daru. Prema tome, prvo što ću pisca anonimnog letka u budućnosti tražiti jest i to da mi se zahvali za ono dobro što sam hrvatskom narodu učinio. Što se pak tiče navođenja mobitela, i navođenja adrese, to se zove najbezobraznijim narušavanjem ljudske intime za što u budućnosti tražim dvostruku i to javnu ispriku. I to ne zato što bi me smetalo ako netko sluša što razgovaram (ima što naučiti, ništa ne tajim), nego stoga što to čini iz razloga, gotovo imbecilnog, da me kontrolira, i moju obitelj, na način na koji to čine tajne službe za nadzor građana na američki način (što se sada razvija nakon ovih izbora), što je ogromna sramota za ljude koji rade u crkvi (pisanoj malim slovom). Iinače ne zazirem od toga da netko promatra moj život. Ima što i naučiti. Živim poput asketa. Po cijele dane radim (čitam, prevodim, telefoniram, pišem pisma, kružim po Zagrebu i okolici u kontaktima s ljudima), idem na misu, molim, i nekoliko sati tjedno se bavim sportom (sada manje radi nekih problema sa zdravljem poradi hajke). Moj način života po kapacitetu i duhovnosti nadmašuje svakoga tko ga špijunira. Financijski sam siromašan, jer živim od svojega rada i karizme, a ne od stranačkog varanja (i nitko me do sada nije uspio uništiti niti financijski). Nadam se da je i velečasni pisac anonimnog letka u ovih pet godina to shvatio, i da je sam letak napisan iz ljubomore na ostvareno djelo, jednog radinog čovjeka, koji sve što je napravio je učinio vlastitim rukama. No, s distance od pet godina, jasne su i šire perspektive ovog pokušaja uništavanja osobnosti. Realno govoreći, doseg mojeg djela, i kapacitet, doista su europski, i nemoguće je izbrojati sve veza koje imam, ne samo diljem Europe, nego sada i svijeta (upravo sljedećih godina se spremam na apostolat po drugim kontinentima). Pisci anonimnog letka, i oni koji su iza njih u krajnjoj se konzekvenci boje načina na koji se preko ovakvog djelovanja Europa sjedinjuje, i tu mislim prvenstveno na katolike i pravoslavne (lako ćemo za plave svećenike, njih smo mogli srediti za par minuta, u ovom slučaju radi se o hajci isključivo na mene.) Budući da za svoj rad imam blagoslove i izraze hvale zamašnog broja kardinala, nadbiskupa, Pape i Carigradskog patrijarha (što stoji s citatima u knjižici koja izlazi s ovim brojem ZP-a), ovi o kojima govorim su me pokušali izolirati od tog blagoslova (kada sam došao prezentirati u Split knjigu o posjednjem Habsburškom caru, Vinko se udostojao javiti, jer je kontrolirao i mene i moju publiku, rekavši da ne mogu doći do blagoslova nadbiskupa Barišića!). Naime, svi katolici koji za Crkvu učiniše onoliko koliko i čini njihovu mjeru, i nemaju druge alternative nego sprečavati blagoslove ljudima velikih zamaha i apostolata. Tu je već učinjeno mnogo zla sada, i u povijesti. Hvala Bogu, u Splitu me je na to upozorio nadbiskup Franić, koji mi je sam govorio da ako mi se to desi ne prestanem raditi. Oštar sam. Ali treba imati na umu da sam šutio i trpio, u duši i tijelu, zajedno s mojom majkom, koja mi je najbliže pet godina. Treba imati na umu da ja rijetko postajem tako oštar, i da mi dugo treba da takvim postanem. I postajem tek onda kada i samome Bogu dokipi. I sada bi trebalo biti čak glup, pa još vjerovati da je u srcima autora anonimnog letka bila i trunka dobrote i ispravnosti, što je suludo pomišljati, kraj tolike količine laži, ali i arogancije. Arogancija (povezana s kukavičlukom) koju dotični posjeduje povezana je s osjećanjem da je na neki način u krilu crkve (kako ju on zamišlja, pisane malim slovom) siguran (nitko neće njega staviti na anonimni letak, zajedno s fotografijom, s brojem mobitela, i adresom) ali kao takav on neće nikada iskaliti svoj bijes nad primjerice svim ljigavostima političkih stranaka u Splitu, zaključno s upravo utemeljenom masonskom ložom usred Splita, jer se boji utjecaja tih akademski obrazovanih ljudi koji imaju ugled (!) i kapital. Meni je nekoliko intelektualaca u Zagrebu reklo da je dotur Sanader pristupio loži (ne znam da li je to točno, ali me se sada de facto i ne tiče, naime svega mi je dosta, pogotovo rasprodaje Hrvatske nakon povratka iz Washingtona spomenutog dotura.) Ali velečasnoga koji je onako klevetnički pošao da mene ubije uopće ne interesira ovo potpuno zastranjenje i njegovog grada Spljeta, i njega samoga, i njegove braće, i njegove pastve. Naime, dobro sam shvatio za koje su strašne hereze optuženi oni Rusi, i da su te dušice katoličke u Splitu koje toliko vole lijepu našu domovinu, s lijepim našim morem (čega sve- 95

96 VIJESTI REPORTAŽE ga više nema, prodao dotur) bile ispunjene svetim gnjevom. Ali, ako je pisac letka izjavio da sam ja Bogdan vuk, i da su Rusi vukovi u janjećoj koži što li će tek ova jagnjad splitska sada među vukovima Euro kapitalista (uskoro će i ribarima more uzeti), a velečasni šuti (jer se klanja moći) kao da obožavanje Unije (poslije klevete) nije idolopoklonstvo još veće nego u Rusa. Što je gore, ono što su Rusi radili s tim dušicama u Splitu (koje su me većinom, hvala Bogu napustile) ili nedavni politički izbori u Splitu, koji su kulminirali dolaskom najutjecajnih ljudi Europe u središte Spljeta, u formi lože. Hej, gdje ste sada, Vinko, velečasni, sestro Vinka s porte Gospe od Zdravlja, gdje su vam letci, jer više nema ni Spljeta ni mora. U svakom slučaju, s ovime se šaliti nije. Velečasni pisac anonimnog letka je na samom početku dao do znanja (svojoj pastvi, čitateljima) da je svrha tog istog letka upozoriti na opasne zablude koje širi Bogdan Malešević. Sada ću zamoliti istog velečasnog da pred svima prizna da je najveća zabluda on sam. Ovo govorim i stoga što se prorokovana podjela u Crkvi očituje i u ovom slučaju. Za mene je to zapravo podjela na crkvu (malim slovom) i Crkvu (velikim slovom). Crkva (velikim slovom) sastavljena je od onih koji ne gaze druge ljude (pogotovo ne one koji mogu povesti narod) da bi poslije svoju pastvu povela u mirno razgledanje šoping centra u ostvarenoj Uniji. Na kraju želim reći da je napustiti ostvarenje ujedinjene kršćanske Europe (s Hrvatskom u sklopu svega toga) za mene jednako nemoguće kao poreći da imam pet prstiju na ruci. To je poslanje, i tu su zasluge veće od drugih. To je zavjet pred Bogom, i neću dopustiti da mi se ta slava (ne u zemaljskom smislu, nego duhovnom) uzme od kolaboratora s Unijom. Mislim na slavu koju samo Crkva daje, i samo Crkva može osigurati, pa ako treba čekati i stoljećima. Hrvatska krajem godine, poslije izbora Tijekom ovih pet godina od sabora u Križevcima, ono o čemu smo mnogo razmišljali i razgovarali (u krugu suradnika i prijatelja) bilo je stanje Hrvatske, i naša uloga u tom stanju (povezano s ulogom Katoličke crkve). Razmišljao sam, razgovarao s mnogim intelektualcima, potom sa svećenicima, ali i s nekim biskupima. U posljednjih godinu dana poznat je luk mojih poznanstva i suradnje od dra Marka Veselice, posebno dra Zdravka Tomca, prof. Antuna Abramovića, uz stalno prisutne Marka Franciškovića, Domagoja Margetića...Neću spominjati druge... Izbori krajem su predstavljali kulminaciju, i stvari su se jako, dapače potpuno pročistile baš tijekom i nakon ovih izbora. Složili smo se u mnogim stvarima. Prvo pitanje: osobnog poslanja intelektualca. Nedavno mi je prof. Abramović ovako govorio u hotelu Dubrovnik na kavi, gdje smo razgovarali o stanju u Hrvatskoj: Bogdane, vi ste karizmatička osoba. Najbolji je takav put One Man Show, osloniti se na sebe. Stvorili ste sustav. Ja vam se divim. Vas bi trebalo čuti mnogo ljudi Masonska biblija i lopatica. Odilon Redon: Druitkinja. Nakon ovog što sam doživio u socijalnom smislu (nakon pojave anonimnog letka) uopće ne nasjedam ovakvim prijedlozima: da me treba čuti mnogo ljudi. Meni osobno, u razmišljanjima, od do ovih izbora 2007., se ovo čini važnim: što god se zbilo, ne mogu odustati od duhovnog ugovora s Hrvatskom, i poslanja sjedinjenja kršćanske Europe, kao književnik, čovjek i vjernik. Ne mogu odustati kao što nije mogao odustati niti de Gaulle, niti Bernanos, ali ni sam Abramović, niti Tomac, niti Marko Francišković, Domagoj Margetić,... Ne mogu odustati od sebe, od zavjeta danog Bogu, od svojeg djela iako su mi ovo učinili, i neki drugi vladaju ovom zemljom (koji to nisu zaslužili). A mogao sam odustati, mogao sam ušutiti i živjeti ljepši život, i miran život za kojeg imam mnogo uvjeta. Ići na zimovanja, penjati se na planine, i zaboraviti ono što me razočaralo, zaboraviti izdajnike, izbore, klevete. Ali ne želim. Ne želim, jer za ovaj narod značim ono što je Péguy značio za Francuski narod. I to ću značiti još više kada u Čakovcu primjerice, svi komunisti (u jednom katoličkom narodu!), dakle svi crveni, budu išli na Jergovićeve prezentacije, a na moje svega nekoliko patnika. Da iz Splita dođe milijun letaka Anonimčevih, ja bih za hrvatski narod značio to što sam rekao. I od toga odustati neću. Izbori pokazuju što se desilo s ovim narodom, koji je postao pljenom anglosaksonke demokracije, i obavještajnih službi, samo zato što su bili spriječeni katolički intelektualci da ovaj narod vode i vrše utjecaj na njega. Sve katastrofalne posljedice za hrvatski narod, njegova izgubljenost izražena u ovim izborima, i nakon njih, pokazuju čemu su doprinjele onakve hajke kakve sam gore opisao. Oni koji su ostali povezani sa Zlatnim perom, i sa svim osobama koje su Zlatno pero pratile nisu završili u praznini i nemoćno izloženi anglosaksonskoj demokraciji. Onaj tko me je shvatio razumijet će da za izranjanje do vlasti i utjecaja na hrvatski narod pijuna i službenika anglo- 96

97 VIJESTI REPORTAŽE saksonke judeomasonerije izravno držim odgovornim neke pripadnike crkve koji su otvoreno sprečavali djelovanje mene i osoba sličnog poslanja na hrvatski narod, tako da je ovome u većem djelu ostalo nepoznato naše djelo. Sprečavanje se zbivalo najčešće poradi konkurencije i ljubomore, ali i svjesti da su neki sebe prodali. Kako se može desiti da pastir katolika u Novom Sadu (fra Tadej Vojnović) molitvenim zajedicama i vjernicima koje me oduševljeno dočekaše kaže da je moja knjiga Za sjedinjenu kršćansku Europu žuta štampa (!). Očito se fra Tadej doista mnogo razumije u pisanu riječ, ne bih ga želio uspoređivati s Anonimcem, kada to nije, ali neki zajednički sindromi postoje: mora da je u mladosti odgajan na velikim piscima kada tako zna prepoznati žutu štampu od duhovne proze, ali bilo kako bilo, svoj je cilj postigao: ugušio je utjecaj moje riječ na svoju pastvu. I posljedica ima: potpunu, ama baš potpuno vladavinu sada više ne Titove crvene masonerije, nego otvoreno anglosaksonske crne s ove i one strane Dunava. Duh anonimnog letka, pet godina poslije, kako god smiješan da jest, pokušava do kraja rasprostrti mrežu, i u tome se potpuno slaže s današnjim režimom u Hrvatskoj, gotovo kao što su Veliki svećenici išli Herodu kada se trebalo do kraja obračunati s Isusom. Pred dva-tri tjedna mi je jedna gospođa iz Varaždina rekla: U svojoj sudbini, mnogo ste nalik na Isusa. Odgovorio sam joj: Gospođo, nemojte me tješiti. Znam. Naime, današnji režim u Hrvatskoj, dakle svi zajedno, i crveni i plavi i crni i žuti i zeleni, i T-com šareni svi zajedno šareni izdajice na vašaru Najvećeg Izdajstva u povijesti, i nad leševima branitelja, gdje kako veli Sv. Pavao u poslanici, svi redom zatraniše, pokazuju se totalno suprotni mojim duhovnim vizijama za Hrvatsku. Bit mojeg progonstva nije u plavim svećenicima, jer i godinama prije se osjećalo neprijateljstvo prema meni, i da bi netko izmislio plave svećenike samo da me može eliminirati. Bit tog progonstva je u onome što je rekao jedan od Odilon Redon: Krist u tišini, drveni ugljen i pastel. rijetkih preostalih svjedoka razorene Hrvatske, prof. Tomac: u proročkom opiranju Europskoj uniji, u ime spašene istinske kršćanske kulture, i sjedinjene kršćanske Europe. Bit progonstva je ista kao i progonstva Juliena Bende, Ortega y Gaseta, pa i Thomasa Manna to je hrabrost opiranja etatističko-totalitarističko-liberalno-judeomasonskom projektu Europe i svijeta, s ujedinjenim tajnim službama. Druga je stvar što loši pripadnici crkve (pisano malim slovom) obožavaju Uniju onoliko bezbožno koliko su mene optuživali da obožavam oca Ioanna. Kako se može desiti i biskupu da izjavi kako za Europsku uniju nema alternative? Nije li to idolatrija prema tipu vladara kakvi su Barroso i dotur Sanader (koji se nemaju nikakve snage oprijeti američkoj demokraciji), dok znamo da alternative nema samo za Jednoga: to je naš gospodin Isus Krist, i nitko drugi. Kako nema alternative za Uniju? Pa ja sam živi svjedok da ima, ili me možda svi zajedno žele zgaziti što sam to pokazao? (Čitaj poruke Johnu Learya: jesu li već spremni detections centri?) Zar se nije vidjelo što se desilo biskupu Jezerincu kada je rekao Istinu? Još nešto: izlaz iz glavnog problema Kada mi je splitski generalni vikar rekao da su Rusi trećerazredna duhovnost, ponovio sam to dan kasnije nadbiskupu Franiću, a on mi je odmah replicirao: A što je onda on, desetorazredna? Pokušat ću se uozbiljiti. Što se tiče Ruske crkve, stvar je u godini 1939., kada je Sergij Stragorodskij, Moskovski patrijarh, potpisao čuveni sporazum s komunistima. Što bi bilo da je, kojim slučajem, to u Hrvatskoj učinio Stepinac, bolje je ne misliti. Ali u Rusiji se to zbilo. I Ruska se crkva podijelila. Oni koji to nisu prihvatili išli su na Solovjetske otoke. Koji su se, makar izvana, povinovali, ostali su u crkvama, bez vanjskoga progonstva. Vođa plavih svećenika nam je govorio da je Solovjetsko dijete. Da to želi biti danas, iako Solovjetskog zatvora više nema. Otuda problemi s takozvanima rukopoloženijama za biskupe, s tzv. biskupskom sukcesijom. U Rusiji je to tako, a samo radi događaja iz Ja u to nisam želio ulaziti, i neću ulaziti. Ali na neki način sam morao naći izlaz i našao sam ga krajem 2003., kada me je u Genevi don Patrizio odveo u biblioteku Društva naroda. Tu sam našao biografiju ruskog svećenika Aleksandra Mena, kojemu sam se divio. Počeli smo prevoditi njegovu biografiju (koja je u ZP-u prevedena).* * Obratio bih ovom prigodom još jednom pažnju na vrlo zanimljivu koincidenciju između ovog što se meni desilo, i zbivanja u životu ruskog pravoslavnog svećenika, o. Aleksandra Mena, čiju sam biografiju počeo prevoditi u ZP-u upravo u trenutku nakon slučaja anonimnog letka. Čitateljima je poznato da je upoznavanje s životom i djelom o. Mena bio moj odgovor na pitanje plavih svećenika i Ruske pravoslavne crkve. To će reći, da sam počev od preko o. Mena rješavao (i riješio) ovaj problem: o. Men je bio ekumenist kao i ja, i ostao je vjeran Moskovskom patrijarhatu (iako je poznavao njegove ne samo grijehe, nego i zablude.) Ono što je pri tome vrlo zapanjilo čitatelje ZP-a i mene osobno, bijaše činjenica da se u jednom trenutku pojavio anonimni letak i protiv samoga o. Mena(!), o čemu se može čitati u jednom nastavku njegova životopisa u našem časopisu. Pri tome se doista nije znalo tko je taj letak napisao, a gotovo je bilo opipljivo da o. Men ima neprijatelje kako među KGB-om, tako u samoj Pravoslavnoj crkvi. Pa se anonimni letak činio plodom neke vrste suradnje osoba iz crkve s KGB-om. Siroti o. Men, najjači intelektualac i lumen među ruskim svećenicima, je to zaslužio ponajviše radi svojih širokih horizonata, i stavova prema Katoličkoj crkvi i Židovima. Kada je potom o. Menu udarcem s leđa sjekirom bila rasporena lubanja, to je kukavičko ubojstvo predstavljalo gotovo ritualnu točku na i već prije zamišljenog duhovnog ubojstva preko kukavičkih anonimnih listića. Nitko nikada nije saznao tko je stajao iza ovog ubojstva. Ali, o. Men je smetao. Danas je o. Men, mučenik, glavni junak ZP-a. ZP-a želi ubuduće prevesti njegova sabrana djela. Ekumenizam ZP-a prema Ruskoj pravoslavnoj crkvi ne može bez osoba kakva je o. Men, ili, u naše vrijeme, biskup Hilarion Alfejev. Koliko god da je ovo odgovor na protivrječja izazvana s plavim svećenicima - istovremeno zapanjuje sličnost ugroze identiteta o. Mena unutar Rusije, s ugrozom identiteta urednika ZP-a unutar Hrvatske mislim na anonimne letke. Kao da su se oni pojavili zato jer o. Men, kao i urednik ZP-a drugačije nisu mogli biti pobjeđeni ako ne udarcem s leđa ili anonimnim letkom.) 97

98 VIJESTI REPORTAŽE Zašto mi je o. Men bio toliko važan? Jer je riješio tu unutarnju aporiju Ruske crkve, ostavši vjeran Moskovskom patrijarhatu, iako je znao da je sve ono što su plavi svećenici govorili istina (suradnja s KGB-om, itd.). Vlastitoj se Crkvi ostaje vjeran i ako njezini članovi čine takve kolaboracije. Zar i Franić nije ostao vjeran, iako su i u Splitskoj crkvi surađivali (Franić je govorio ne surađivati, nego dijalogizirati, a to je razlika). S o. Menom želio sam poručiti: za sjedinjenu se Crkvu najbolje radi ako se ostane vjeran svojoj Crkvi, pa koliko god bila iz slabosti griješila. To je moja poruka svima. To je rezultat mojeg ekumenizma. Velim plavima : ostanite podložni Moskovskom patrijarhu, vratite se nazad u Moskvu. Svojima sam rekao: podlažem se Barišiću. I zato ću uskoro tiskati biografiju o. Mena kao knjigu. To je konačna poruka po tom pitanju, uz usku vezanost za Carigradski patrijarhat... Auto koji ide na vlč. Šešu Vlč. Šešo je poseban svećenik. Trebalo ga je samo vidjeti nakon Sabora u Križevcima. Što je o samom Saboru mislio stoji zapisano u ZP-u 22; bio je s pravom oduševljen. Trebalo ga je vidjeti kada je počela hajka. O. Šešo me zagrlio, pretplatio se na ZP, dao mi novaca, koliko je imao, dao bi mi cijelo svoje srce, rekavši mi: Imate li podršku svojih roditelja? Je li vaš duhovni vođa, p. Ipša, s vama? Molite li na grobu Ivana Merza? Istinski duhovan kakav jest, o. Šešo zna što se dešava s čovjekom na kojega nagrne masa, pa zvala ona sebe križarima (Europska unija ili borci protiv heretika, sve je to jedno te isto, sve su to posjetitelji velikih robnih centara; kada se riješe onih koji ih uznemiruju završavaju u robnoj kući.) Naime, čovjek na kojega nagrne masa počinje živjeti od iskrenih prijatelja, koji su i učinili da on bude Kristov apostol, od onih prijatelja o ko- Odilon Redon: Sveti Sebastijan, pastel. Luminozne mrlje boje pod nogama sveca kao da cvijeće pretvaraju u krv. jima govori Sv. Ivan apostol u poslanici: Da ste moji vidjet će se po tome koliko se ljubite među sobom, i koliko ste spremni dati život svoj za brata. Tako se meni desilo u ovih pet godina da sam se počeo oslanjati na molitve svoje pokojne bake Irme, čije sam prisustvo tako jako osjećao. Danas osjećam i prisustvo nadbiskupa Franića. O. Šešo je bio beskrajno dražestan kada sam se pojavio u Slavoniji sa svojom knjigom Za sjedinjenu kršćansku Europu. Kako ga je bilo dirljivo gledati u Osijeku u praznoj crkvi, i u Đakovu, u praznoj dvorani (svega nekoliko odanih mi duša), jer Anonimčev duh iz splitske Aladinove svjetiljke bijaše dimio cijelom Lijepom našom, i kako je veličanstveni o. Šešo ispunio dvoranu knjižnice u Slavonskom Brodu, samo da pokaže tom dimu iz Aladinove svjetiljke da njegovoga Bogdana treba slušati puna dvorana i sav narod. Iako je od Sabora u Križevcima prošlo više od godinu dana o. Šešo je još uvijek bio oduševljen Bogdanom, kao i fratar u Vukovaru i zato je turneja u Slavoniji uspjela. Ali kazna je sljedila odmah. Samo dan nakon ispunjene dvorane u Brodu, oduševljenja, koje je trijumfalno završilo u Beogradu o. Šešo je doživio udarac automobila u automobil, te iako s minimalnim oštećenjima, ipak završio u stolici ukočena vrata. Ja nikada neću znati na ovoj zemlji je li iza toga bila nečija služba, i čija, ali sve mi je to izgledalo poput opomene: Čuvaj se šta radiš, jer opasno je da narod u većem broju sluša tog nedovoljno poznatog čovjeka. I kada sam o. Šešu nazvao on više nije bio isti. Ništa od onog nasmijanog, dražesnog svećenika koji dim iz Aladinove svjetiljke, to isparavanje iz sakristija koja su zaposjeli suradnici Udbe, raspršuje poput nevinog zaigranog dječarca. Jest da te noći nisam spavao. Jesam li mislio da sam izgubio i o. Šešu? Koga Slavonija ima, ako izgubi o. Šešu? Izgubila je onoga jedinoga hrabroga koji ju je branio (Glavaša), progutala ga plava masonerija, i što će ako izgubi jedinoga inteligentnoga, naobraženoga, koji moli pred Košnicom? Što će u tom Đakovu gdje na katedrama Bogoslovije predaju oni koji su potpisali osudu za nadbiskupa Franića? Je li tajanstveni auto koji je udario o. Šešu nakon pune dvorane u Brodu njega promijenio? Svi znamo da je na Prvog hrvatskog predsjednika u Americi vršen strašan pritisak, ali Tuđman je bio građen od pretvrde tvari, nije popustio. Dotur Sanader je mekan, popustio je odmah, i prodao Hrvatsku. O. Šešo je podvrgnut strašnom pritisku, je li popustio? Početkom studenog evo mene opet u Brodu. Publike duplo manje. O. Šešo me obrgli i privine kao nekoć, ovako mi govoreći: Bogdan je još nedovoljno poznat, i to što piše treba biti podložno provjeri. (Ovaj jezik dobro poznam, dolazi odozgora, ali i odozdola) Dođosmo pred publiku. Moji predstavljači me predstaviše. Potom uzeh mikrofon ja. I odmah, kakav jesam, već prvim rečenicama, uništih sve veze i vezice, deblokirah prostor, oborih na tlo karijeriste brodske katolike, što masovno dan prije iz HSP-a u HDZ prijeđoše, duhnuh da razgonim dim iz splitske Aladinove svjetiljke, rekoh vragu da je vrag, i konačno počeh izražavati vlastito djelo, čitajući recenziju brodskoga sina, dra Tomca. Uzvrpoljio se do mene o. Šešo, toliko uzvrpoljio da sam se iznenadio, kao da sam nekome šamar opalio, pa se suzdržati nije mogao i rekao mi, prekinuvši me pred auditorijem od 35, uglavnom žena: Skratite recenziju, trajat će predugo! Ja zastah, pa pogledah svećenika koji je takav put sa mnom prešao. U djeliću sekunde mu oprostih na nedostaku hrabrosti i snage, ili krivom lučenju duhova, i samo rekoh: Mene se 98

99 VIJESTI REPORTAŽE Krenuo sam prema dovršenju drugoga romana Cvijeta bola. Spremam se za put u Španjolsku. Ernesto Sabato je s pravom rekao da se uspjehu možemo nadati od publike koju zovemo posthumnom (nakon naše smrti) ili od inozemstva. Odilon Redon: Lady Machbeth, pastel. ne tiče što nisam poznat kao Milanović. Da bih govorio istinu, ne treba mi poznatost. Poslije dva sata razgovarali smo nas dvojica u kapelici, kod košnice. Rekao je za Moje otvoreno pismo splitskom nadbiskupu da ne priznajem zasluge nadbiskupove (u vezi Dana kršćanske kulture u Splitu), i da sam ogorčen. To znači: pismo je napisao ogorčen čovjek. Nije istina da Split ne može dati Claudela i Bernanosa dao je S. Mariju od Presvetog Srca. Pokušah negirati da sam ogorčen, ali to više ne želim. Ja sam, dakle, ogorčen. A što se tiče onog dima iz Anonimčeva letka, i sve u vezi s time, dakle pokušaja da me se do kraja života obilježi, o. Šešo reče: Bili smo zavedeni, i vi, i ja, zajedno. Dakle, s pravom smo dobili što smo dobili. I na način na koji smo dobili. Nemam ništa protiv. Znatiželjan sam koga će ove godine (2008.) onaj uspješni brand koji se zove Verbum nominirati kao katoličkog intelektualca godine, darujući mu veliku novčanu nagradu. Neka su blagoslovljeni uspješni ljudi i pogotovo onih 10 tisuća u Stuttgartu, na proslavi jedinstvene kršćanske Europe. Svi se oni nisu nasukali kao mi povodom plavaca. Zato jer su pravovjerni, i u miru duše svoje jedu sendviče u fleševima i blicevima TV kamera i fotoaparata. Što kažete na Josipa Terelju?, upitah. I on je upitan, reče o. Šešo. Vjerujem. Dvadeset godina je bio u Gulagovim logorima s krunicom u ruci, i bježao kroz živo blato od Rusa. Doista je upitan. Poznam ga, jeo sam s njime, dizao se od stola pod jakim bolovima, koje još osjeća usljed mučenja. Sve ovo ne želim negirati. Kada smo se rastajali, o. Šešo me je zagrlio kao prije: Više radosti, Bogdane. *** *** U sljedećih nekoliko dana od zagrljaja s o. Šešom pokušao sam biti radosniji. Nije išlo. Sreo sam Domagoja Margetića, na kojega je prije izbora pokušano ubojstvo. Službe su pripremile dosje da ga strpaju u ludnicu, u Vrapče. On bi trebao biti lud, a ostali normalni. Ali znam da sam mu ovako rekao (znajući gdje je njegova snaga; kao i moja: u pokojnoj mu baki): Domagoje, kada vam je najteže znajte da sam vam ja još veći prijatelj nego prije. Jer u evanđelju piše: da ste Moji vidjet će se po tome koliko ste spremni život svoj dati za brata svojega. Domagoj me grčevito zagrlio. *** Na Dan Bezgrešnog Začeća, 8. prosinca 2007., Večernjakov Obzor donio je prekrasni članak na duplerici s naslovom Masoni iz cijele Europe u Zagrebu. U koloru je donešena krasna fotografija Velikog meštra Velike lože Kroacije. Nitko od bogatog broja katolika nije reagirao. Katolicima je bilo dovoljno da su se riješili remetitelja, i da su izašli na izbore svega dva tjedna prije. Izbori su bili puni šarenih balona, a trgovački centri prepuni. Interview s Velikim Meštrom je dao do znanja katolicima da se od sada, poslije ovih izbora (na koje su biskupi pozvali vjernike diljem crkava), u središtu Zagreba nalazi lijepa zgrada u kojoj je središte Lože koja je povezana s moćnim ložama Amerike, Engleske, i cijelog svijeta. Naše su lože danas u Rijeci i Varaždinu, formira se nova u Splitu, gdje smo pronašli idealan prostor za rad. Nove prostorije u Zagrebu bit će u središtu grada... Začudili biste se s koliko je utjecajnih i moćnih svjetskih političara ova Loža povezana. Budite ponosni što ste dobili konačno lože u vašim gradovima. Zar to nismo dugo čekali. Sredili smo Prvog predsjednika, i gotovo sve jače katoličke bundžije. Bogdan ne sumnja u taj grandiozni uspjeh, u Rijeci, Varaždinu, Splitu, Osijeku, sve gradovi u kojima se dim iz Anonimčeva letka pušio da uništi ovog katoličkog pisca, i pretvori ga u potpunu Anonimnost, ali nitko neće učiniti ni najmanje da reagira na lože Škotskog ili Yorškog rituala u svojem susjedstvu. I s pravom je tako, jer ti nisu pretendirali kao Bogdan da budu proroci. Oni su ponizni, prizemljeni, i karitativni. Skoro, kao katolici. Skoro, kao Denis Latin. Konačno, zar katolika nema u ložama? Nema problema: deset tisuća na Zlatku Sudcu, isto toliko tisuća u trgovačkim centrima, i masoni u središtu grada samo da nije dosadno. Izdajstvo se isplati. House of the Temple u Washingtonu je dom masonskog Škotskog rituala južne jurisdikcije. Dom sjeverne jurisdikcije je u Lexingtonu, Massachusetts. U odnosu na Yorški ritual (koji ima 10 stupnjeva, uz prva tri), Škotski ritual ima 29. stupnjeva koji se mogu zaslužiti (četvrti kroz 32.), i konačni 33. se dodjeljuju od Vrhovnog vijeća kao čast. Tito je bio na samom vrhu, ali to imaju šansu postati i današnji lideri slobodne Hrvatske, nakon posjete Washingtonu. Mi, kršćanski intelektualci služimo za odsrel, napušteni i od samih katolika kojih ima 90% posto i svi su ljevičari. 99

100 VIJESTI REPORTAŽE U listopadu je Tomislav vozio dra Tomca i mene na prezentaciju u Čakovec, gdje su nas u zasjedi čekali katolički crveni. Pričao nam je Tomac kako su svećenici iz misija u Njemačkoj zajedno s biskupima njemu i njegovoj knjizi Moj obračun s KGB-om priredili izvanredan doček, splitski je teolog odmah pisao o knjizi...pažljivo sam slušao i rekao: Dr. Tomac, jeste li svjesni da ste vi jednim potezom ostvarili ono što katolički intelektualci nisu uspjeli jedno stoljeće: povezati svećenike i biskupe u jedinstvenom odobravanju vašeg djela? Na moje zaprepaštenje, dr. Tomac (pročišćen i spontan kao uvijek) odgovorio je odmah, kao da mu je odvijeka sve bilo jasno: Bogdane, vi njih ugrožavate. Previše znate. (Još preciznije: zadirete u njihovo područje.) Pa, ako je tako, idemo dalje. Da netko ne bi pomislio da se bunim što je stvarnost takva kakva jest. Ogorčeni ljudi, koji bivaju od katolika napušteni što su ogorčeni (nešto najgore u životu je biti ogorčen, možda još gore nego za popularnoga Miljenka Jergovića, hrvatskoga junaka, biti ustaša, pa i ako vas oklevetaju nakon silne sume izdajstava), barem imaju jedno: svoju ogorčenost. A to je mnogo, jer suma sumarum ogorčenih, poput vapaja Camille Claudel u francuskoj ludnici, hrani pojavu jednoga čovječanstva koje barem, ako ništa drugo, nije na putu do slave nikoga izdala i pregazila. To što se danas naše djevojčice bacaju s crkvenih zvonika, jer im je ljepše s one strane nego u ovom životu posljedica je svih dimova, farizejština i laži koje dolaze iz funkcioniranja institucija našeg društva, uključujući i katoličke dimove. Susreti Istoka i Zapada Marija Safa Timotijević Svako ima neku svoju priču Želim da vam se pohvalim! U januaru sam postala tetka. Moj brat je dobio sina, prelepog živahnog dečačića, čije širom otvorene plave oči začuđeno posmatraju svet. U našoj kući je svečana atmosfera. Gosti polako pristižu da srećnim roditeljima čestitaju prinovu i ovom novom malenom biću požele lepu budućnost. Deca su Božji dar, pa je tako i odlučeno zvaće se Božidar. Uz pesmu, smeh i ugodan razgovor prijateljice i susetke delile su i razmenjivale savete o odgajanju dece. Od svih, čini se da je najsrećnija moja mama, jer je postala baka. Dok u naručju drži unuka, lagano ga njiše i peva prvu uspavanku. Gosti su otišli...dok dečji plač odzvanja kroz noć, sa simpatijom posmatram uznemirene novopočene roditelje kako pokušavaju da umire svoje čedo. Poželela sam malom bratancu da bezbrižno odraste u majčinom krilu, na očevim rukama i uz brižni pogled bake i deke. Napred u život, Božidare... Noć se već spustila na grad. Ne spava mi se, a roj misli koje mi naviru prenosim na papir da ih podelim s vama. Roditeljstvo je najvažniji poziv u životu. Koliko truda i neprospavanih noći treba da bi se odgojio i izgradio čovek, sposoban da menja i pokreće svet. Ovom divnom uzvišenom pozivu, zadatku svih nas, treba prići veoma ozbiljno; već sa ženidbenom zakletvom da se pred Bogom i sopstvenom savešću promisli o svojoj sposobnosti i volji za rađanje i odgajanje dece. Mnogo dece u svetu uskraćeno je roditeljske ljubavi, upravo njihovom nemarnošću. Domovi za nezbrinutu decu puni su ostavljenih i nezaštićenih malenih bića. Duboko me je dirnula propoved velečasnog Marka Čolića koji je na nedeljnoj misi nadahnuto govorio o putevima i raskrsnicama života. Svako bira svoj put kojim će ići, dobar ili loš, ne shvatajući da za sobom može povući svoje bližnje i učiniti ih srećnima ili nesrećnima...čovek se uči dok je živ. Može se ispraviti, pokajati i krenuti iz početka. Važna je samo vera u Boga i nada, jer ona pokreće svet i pomaže da idemo pravim putem. Svako od nas ima svoju priču... Moje detinjstvo bilo je bezbrižno. Odrasla sam kao ljubimica i mezimica cele porodice, jer sam najmlađa. Otac mi je inženjer. Mnogo je putovao po svetu i sa sobom uvek vodio mamu i mene. Posebnu naklonost gajila sam prema ocu, pa i kada sam ostajala u Beogradu željno sam čekala njegov po- Odilon Redon: Djevica s aureolom, pastel. 100

101 VIJESTI REPORTAŽE vratak sa puta. Raširenih ruku hitala sam mu u susret i čim bih sela u njegovo krilo u jednom dahu prepričavala sve doživljaje. Smeh i suze smenjivali su se na njegovom licu... Životna reka neumoljivo teče noseći sa sobom lepe i ružne trenutke... Na povratku sa letovanja mama je povređena u teškoj saobraćajnoj nesreći. Veliki strah i neizvesnost uvukli su se u moje srce i dušu. Taj period borbe za njen život učinio je da preko noći odrastem i život gledam otvorenih očiju. Naučila sam da se brinem o kući, da kuvam i na vreme završavam svoje školske obaveze. Mama se polako oporavljala. Sestra živi u inostranstvu i ima svoju porodicu, i brat živi u drugom gradu. Da nesreća nikad ne dolazi sama, odavno je poznata poslovica. Otac je počeo sve češće i duže da ostaje na putu, a jednog dana stigla je vest da je našao novu životnu saputnicu...usledio je razvod i šok za porodicu. Otac je pokleknuo pred životnim problemima i iskušenjima. Prekršio je svoju zakletvu na vernost u dobru i zlu, zdravlju i bolesti, da će voleti i poštovati u sve dane života svoga... Pošto je život kao reka koja neumorno teče i sa sobom nosi sve...ostale smo mama i ja upućene jedna na drugu. Srećna sam što imam nju, a ona mene, jer mama je najbolji prijatelj i niko ne može da posavetuje i razume kao što to može majka. U najtežim i najlepšim trenucima imam veliku podršku gospođe Magdalene Marušić koja me je uputila i odvela u crkvu, gde sam osetila prisutnost i snagu Boga, Njegove reči i shvatila da je to jedini i pravi put kojim treba ići...tu snagu i veru u Boga usmerio je i probudio moj veroučitelj i duhovnik pater Ivan Cindori, kome sam neizmerno zahvalna što mi je svojim savetima i duhovnim razgovorima pomogao da shvatim sebe i prihvatim život i stvarnost onakvima kakvi jesu. Život piše čudne priče. Zato na raskrsnici života treba dobro prikočiti i promisliti koja je vaša prava životna staza kojom ćete krenuti i povesti sa sobom svoje najmilije. Pater Ivan Cindori je jednu od svojih knjiga naslovio Kamo ide moj život. Pa birajte svoj put...i srećno! Poseta Ispričaću vam jedan događaj koji me je veoma potresao. Pre mesec dana, sestra Ines je organizovala jednu kratku posetu. Sa skromnim prilogom, sokovima i kolačima, nekoliko nas krenulo je na Voždovac. Stigli smo pred zgradu na kojoj stoji natpis Dom za stara i nezbrinuta lica... Odmah na ulazu susreli smo se s ispijenim, praznim i naizgled ravnodušnim pogledima stanovnika ovog tužnog zdanja. Bezvoljnost i usporeni pokreti govorili su da ovi ljudi samo postoje, bez cilja, i da im je svejedno hoće li doživeti sledeći trenutak. Ostavljni su od svih, odbačeni od svojih namilijih, a do juče su bili nečiji roditelji, bake i deke. Kola života odvukla su ih na dno i smatraju da im povratka nema, jer su stari, iscrpljeni i nemoćni. Halapljivo gutanje kolačića i panično ispijanje sokova jasno govore da su uskraćeni za ono najosnovnije normalnu ishranu. Obišli smo nekoliko soba koje su, doduše, čiste, ali bukvano popločane dušecima, bez međusobnog razmaka i mesta za prolaz. Nimalo ne liče na izgubljeni topli dom. Njihovi žitelji u svakoj sekundi svesni su svoje nevolje. Besciljno lutaju po dvorištu ili sede na stolicama... Razmišljala sam kako je do toga došlo. Vreme u kojem živimo donosi mnogo problema i nevolja, trku za novcem i stresove. Ljudi su usmereni na borbu za goli opstanak. Dolazi do gubitka osećaja za druge. Nema više druženja nedeljom sa komšijama uz jutarnju kafu, nema tradicionalnih poseta rođacima, zajedničkih izleta i letovanja. Sve se svelo samo na brigu za zaradu. U tom vrtlogu izdvaja se jedan broj nesrećnih i zaboravljenih ljudi. A koliko se samo novca u svetu baca na piće, kocku, drogu i ko zna još koje nebitne stvari. Kada bi se oni koji u svojim rukama imaju materijalnu moć i vlast osvrnuli na ove nesrećnike i pomogli im bar malo... Svako od nas ima roditelje, braću, sestre, prijatelje. I došlo mi je da uzviknem: Negujte tu ljubav čoveka prema čoveku i ne dozvolite da se stvara armija ostavljenih bića. Njihov bezglasan plač para vasionu. Pomažite jedni drugima koliko ko ima mogućnosti za to. Mrvica za vas, za nekog je planina! I učinilo mi se da me mnogi čuju, pogotovo oni koji su poverovali Isusovoj reči: LJUBI BLIŽNJEG SVOG KAO SAMOG SEBE... Rođendan Ponekad volim da sedim na klupi na Zemunskom keju, da posmatram Dunav kako se u daljini spaja s nebom i pratim brodove koji plove rekom. Život je kratak, prolazan, a reka beskonačna. Koliko tajni ova reka krije...danas je na moju klupu sela baka sa srebrnom kosom. Pogledala me je i nasmešila se. Uhvatila sam njen setan pogled. Shvatila sam da se u mislima vratila u prošlost: i ona je kao reka, s godinama koje je proživela i tajnama koje nosi u sebi. Započele smo razgovor i saznala sam da se zove Katarina. Da je juče napunila 80 godina i da je rodjendan proslavila uz svoje ćerke, zetove i unučiće. Na tortu su joj stavili 80 svećica koje nikako nije mogla da ugasi, pa su svi zajedno duvali da joj pomognu. Bilo je smeha, šale i pesme, radost je provirivala iz nje dok je to govorila. Lepo je videti osobu da zrači spokojem i tihom srećom. To znači da je svoj život ispunila. Pokazala mi je sliku na kojoj, okružena svojom porodicom, u sredini blista moćno kao neka kraljica, kao dragi kamen. Ona to i jeste za svoju porodicu koja odiše prijateljstvom i harmonijom. Pridružila sam se čestitkama: baka Katarina, srećan vam 80. rođendan, da doživite još mnogo lepih trenutaka i da osmeh i mir ne silaze sa vašeg lica. Srećno! Ljiljana Anamarija Matić Belluci Otišao je čovek (posvećeno nadbiskupu gosp. Frane Franiću) Kažu, otišao je čovek i sad neko drugi čeka da mu otvorimo kapije našeg srca Kažu, otišao je čovek a svi znamo dok živimo živeće sećanje i mi kroz nadbiskupova dela Putevima dijaloga Što čekate ovdje u grobu, pođite u Galileju... Glas iz konkatderale Sv. Petra Vodi nas napred. 101

102 VIJESTI REPORTAŽE Tamna noć duše Majke Tereze (Inside the Vatican, November 2007) Noć tišine Serena Sartini Majka Tereza je iskusila strašnu prazninu, osjećaj da je napuštena od Boga, da ne može osjetiti njegovu prisutnost. Onda, ona ustvari nije bila svetica? Majka Tereza je također slušala Božju tišinu : na taj način je Papa Benedikt XVI. komentirao recentne polemike koje su okruživale knjigu o sumnjama majke. Deset godina nakon smrti ove redovnice koja je stekla svjetsku slavu poradi svoje strpljive brige za napuštene i umiruće, nova knjiga njezinih privatnih pisama, Dođi i budi mi Svjetlo (Come Be My Light), objavljena 4. rujna, pokazuje da je Majka Terezija trpjela krize vjere većim dijelom svojeg života i jednako da je sumnjala u Božje postojanje. Isus ima vrlo posebnu ljubav za vas, pisala je Majka Tereza jednom pouzdaniku, velečasnom Michaelu Van der Peetu, Kao za mene, tišina i praznina su tako veliki da ja gledam i ne vidim, slušam i ne čujem. Mnoga prije neobjavljena pisma, više od 40, pojavljuju se u novoj knjizi. U korespondenciji, što premošćuje nekih 65 godina, albanska redovnica koja je većinu svojeg života posvetila radu sa siromašnima u slamovima Kalkute u Indiji, piše o tami, osamljenosti i torturi kojoj je podvrgnuta. Gdje je moja Vjera?, pisala je. Jednako duboko unutra, nema ničega, praznina i tama Moj Bože kako je bolan taj nepoznati bol! Nemam vjere. (Nedatirano pismo upućeno Isusu.) Ukoliko je tu Bog molim oprosti mi kada pokušavam dići misli prema Nebu. Tu je tako potpuna praznina, pisala je u drugom pismu. Prizivam, prianjam, želim i nema Nekoga da mi odgovori nekoga Kojemu mogu prionuti. Ne, nikoga. Sama. U svojem ranom životu, Majka Tereza, također znana kao Svetica slivnika, imala je viđenja. U jednom je govorila razapetom Isusu na križu. Ali pisma otkrivaju da je po strani od kratkog predaha 1959., ona je provela većinu od 50 godina svojeg života sumnjajući u Božju prisutnost, mnogo u neslozi sa svojim javnim licem. Smijeh, pisala je u jednom pismu, je maska. U drugom pismu, napisanom 1959., pisala je: Ako tu nema Boga ne može biti duše ako nema Duše, tada Isus Ti također nisi istinit. Sastavljač knjige i izdavač, vlč. Brian Kolodiejchuk, je član Misionarka ljubavi Majke Tereze i odgovoran je za molbe za svetost. Dođi i budi mi Svjetlo je posthumna autobiografija koja može prouzrokovati cjelovito ponovno shvaćanje Majke Terze. Ona postavlja pitanja o Bogu i vjeri, pokretačkoj snazi pozadi velikih dostignuća, i perzistenciji ljubavi, božanske i ljudske. Knjiga je rezultat monumentalnog poduzeća, oca Briana Kolodiejchuka koji poznaje Majku Terezu osobno 20 godina i koji sada služi jednako kao postulator njezine kauze za svetost i kao direktor Centra Majke Terezije i koji je tu sakupio po prvi puta njezine najpoznatije dnevničke zabilješke te privatnu korespondenciju. Tamna noć duše Majke Tereze Wlozimierz Redzioch Borbe Majke Tereze otkrivaju da je vjera putovanje u tami. Razgovor s Angelom Comastri, nedavno proglašenim kardinalom od Benedikta XVI. P.: Deset godina nakon smrti Majke Terezije, izašla je knjiga koja prikazuje prethodno neobjavljenu korespondenciju između redovnice, njezinog ispovjednika i njezinog superiora. To je knjiga koja baca novo svjetlo na njezinu osobnost. Ovaj dnevnik duše otkriva duhovnu prazninu koja ju je mučila 50 godina. Jedna od njezinih ispovijedi je indikativna za njezinu trpnju: Osjećam suhoću, tamu, osamljenost, muku. Ćutim tišinu i duboku prazninu iznutra. Ekselencijo, jeste li znali bilo šta o duhovnim mukama Majke Tereze? Msgr. Angelo Comastri: Nisam znao ništa, budući ona nije nikada pokazivala svoju nutarnju patnju; govorila je o njoj samo svojem duhovnom vođi. Muke Majke Tereze su upravo bile otkrivene tiskanjem njezine privatne korespondencije. Moram međutim naznačiti sljedeće. Neki misle o duhovnim Majka Tereza. 102

103 VIJESTI REPORTAŽE Msgr. Angelo Comastri. krizama Majke Tereze kao o znaku kolebljive vjere ili o duši mučenoj sumnjama: upravo je suprotno istinito. Noć duše je Božji dragocjeni dar da očisti srce osobi i učini je iskrenijom i mnogo pokornijom u prihvaćanju Njegove volje. Osim toga, Isus jasno veli: Ja sam vino a moj Otac vinogradar. Svaku mladicu koja ne nosi ploda u meni, On uzima; svaku mladicu koja nosi plod, On podrezuje tako da donese ploda. (Iv 13: 1-2) I sljep čovjek može vidjeti da je podrezivanje činjeno od Boga u Majci Terezi donjelo čudesne plodove te otkriva nježnost sposobnu gledati na sve vrste bijede. To je čudo koje svatko može vidjeti. P.: Mnogi ateisti su iskoristili memoare Majke Tereze kao pretekst za atakiranje na religiju i Crkvu te naglašavanje da je ona bila, nakon svega, nevjernik, i da njezino služenje svojim bližnjima nije bilo motivirano ljubavi za Isusa. Neki su otišli tako daleko da kažu kako jednako nevjernici mogu biti sveti. Što bismo odgovorili na to? Msgr. Angelo Comastri: Oni koji ludo pretpostavljaju da je noć duše Majke Terze znak njezina manjka vjere ne znaju što je vjera. Vjera je putovanje u tami, koje je, međutim, ipak vođeno i na neki način privučeno izvjesnošću da će naši koraci voditi susretu s Bogom i Njegovom zagrljaju! Tijekom našeg putovanja, ugodnost i zadovoljstvo mogu ponekad ustupiti pred umorom, magla se može podebljati, ali srce ostaje stalno u izvjesnosti da plovimo na Gozbu, jedinu istinsku Gozbu, koja je Bog Sâm. P.: Sveta Terezija iz Lisieuxa, koja je bila suočena s istom krizom kao Majka Tereza, pisala je: Isus dozvoljava da moja duša bude zaodjenuta potpunom tamom i misao o Nebu, najmilija od svega za mene, da bude ništa nego borba i muka. (Manuskript C, 276) Msgr. Angelo Comastri: To je ista noć kroz koju je prošla Majka Tereza. Kako je Sveta Terezija iz Lisieuxa reagirala na to? Umnogostručavanjem djela vjere i ljubavi kao nadoknađivanje za uverede onih koji ne vjeruju ili ne vole Boga. Mlada karmelićanka iz Lisieuxa je također rekla: Gospodine Isuse, stol učinjen prljavim od grešnika mora biti očišćen od duše koja te voli. Moja je želja da budem provođena kroz vrijeme iskušenja sve dok se to sviđa Tebi da bi me uvelo u Kraljevstvo Svjetla. (Manuskript C, 277) To je što se desilo Majci Terezi. P.: Neki katolici su počeli promatrati Majku Terezu kao novu mističarku. Što je, po vašem mišljenju, kršćanski mistik? Msgr. Angelo Comastri: Majka Tereza je nema sumnje velik mistik, ako pod mistikom mislimo bilo koga koji krotko i ponizno daje da ga Duh vodi: Duh ljubavi koji se izljeva iz ranjenog Presvetog Srca razepetog Isusa. Majka Tereza je čula Isusov uzvik: Žedan sam! Žedan sam ljubavi! Žedan sam tvoje ljubavi! Jednostavnim srcem, slobodnim od ponosa i egoizma, ona je odgovorila: Što mogu učiniti? Tada je Isus predložio: Čekat ću na tebe među siromašnima. Naći ćeš me među siromašnima kako čekam na tvoju ljubav! Majka Tereza kao istinski mistik, kao stvarno poučljiva duša, odgovorila je Isusu cijelim svojim životom, rasipajući svoju ljubav na sve siromašne koje je srela na svojem putu. P.: S kojim mistikom Majka Tereza može biti uspoređivana? Msgr. Angelo Comastri: Po mojem poniznom mišljenju, duhovno iskustvo Majke Tereze je vrlo slično onom Sv. Terezije iz Lisieuxa. Sveta Terezija je pisala u Manuskriptu A: Jedne nedjelje, pogledavši na sliku našeg Razapetog Gospodina, bila sam pogođena krvlju koje je pala s Njegove božanske ruke. Bila sam uvelike bol misleći da je krv pala na tlo i nitko se nije pobrinuo da je sakupi; odlučila sam stajati u podnožju Svetoga Križa u duhu kako bih sakupljala ovu božansku rosu, znajući da bih je kasnije izljevala na duše krik Isusov na Križu odjekivao je u mojem srcu cijelo vrijeme: Žedan sam! Ove su riječi osvjetlile u meni gorljivost koju nikad prije nisam osjetila. Željela sam dati nešto da jede voljenome, i ja sam se sama osjetila proždrta žeđu za dušama. (Manuskript A, 135) U različitim situacijama i sljedeći različite puteve, ove dvije izvanredne kršćanske žene su sakupljale kaplje Kristove Krvi i izljevale ih na svijet. P.: Početak duhovne krize Majke Tereze koincidira s početkom njezinog služenja siromašnima i potrebitima u Kalkuti. Kako ova koincidencija treba biti shvaćena? Msgr. Angelo Comastri: Teško je, gotovo riskantno, ući u svetište svetosti, gdje je sve rezervirano za Boga! Čak ipak mislim da smo mi ovlašteni pitati se zašto je Bog testirao Majku Terezu na ovakav način. Zašto je dozvolio ovu noć da padne na nju? Po mojem Odilon Redon: Žena i dijete nasuprot zamrljanog stakla u pozadini, pastel i drveni ugljen. 103

104 VIJESTI REPORTAŽE skromnom mišljenju, On je to učinio da bi je spasio od iskušenja ponosa. Bog ju je, ustvari, postavio na pijedestal: postala je najslavnija žena druge polovice prošlog stoljeća; nagrađena je najvažnijim internacionalnim nagradama; sve svjetske vlasti su joj se divile i respektirale ju. Mogla je pasti u dubinu ponosa. Upravo stoga što je je ljubio, Bog je sačuvao njezinu poniznost kroz tu tamnu noć duše. P.: Mislite li da iskustvo Majke Terze može podučiti nečemu svećenstvo i laike? Msgr. Angelo Comastri: Majka Tereza nas podsjeća da je svetost moguća, jer evanđelje može biti življeno jednako danas. Zatim, ona nam veli da, kada u punini živimo evanđelje, barijere padaju i mnoge duše koje su daleko od Boga se otvaraju Njegovoj milosti. Podsjeća nas da jedna stvar koju Crkva danas toliko treba jest val svetosti! P.: Na kraju bih želio citirati njezinu rečenicu koja me je posebno pogodila: Trpim jer gledam za Kristom ne nalazeći Ga, jer slušam bez da čujem. Osmijeh je maska ili ogrtač koji pokriva sve. Je li njezin osmijeh, taj blagi osmijeh na njezinom izboranom licu s kojim se približavala svojim bližnjima, samo maska? Msgr. Angelo Comastri: Kao svi sveci, Majka Tereza nije bila svjesna svoje vlastite svetosti. Bila je stoga uplašena da je neistinita, neiskrena, netransparentna. Da, taj je strah bio njezina obrana; bijaše to poput četkice koja je držala staklo njezine čudesne duše čistim, tako da se je gledajući na nju, moglo vidjeti Isusa. Jednog je dana rekla: Budi poput stakla. Što je jasnije, nevidljivije postaje; ako ga možeš vidjeti, ono je prljavo! Budi čisto staklo tako da oni koji gledaju na tebe neće stati na površini, nego će biti sposobni vidjeti Isusa u tebi. To se je njoj zbilo. Neka se to, po Božjoj milosti, zbude i nama. Rimska refleksija O. Bernard O Connor Dne 31. kolovoza 1997., preko deset godina unazad, Lady Dianu, prijašnju suprugu princa Charlesa, zatekla je smrt u dobi od 36 godina, u tragičnoj prometnoj nezgodi u pariškom tunelu. Iskazivanje tuge se očitovalo naširoko. Inače normalno stoički Britanci, plakali su otvoreno; satima su u u repovima ispunjavali ulice da bace pogled na procesiju koja je nosila njezine smrtne ostatke, bacali su planine cvijeća pred vrata njezine rezidencije u Kensington Palace. Ista je godina vidjela smrt Agnes Bojaxhiu, bolje znanu diljem globusa kao Majku Terezu, Sveticu iz Kalkute. Desetljeće kasnije, mediji opet govore o njihovoj respektivnoj povezanosti. Obratite pažnju, primjerice, na esej u Timesu, od 3. rujna Njezina agonija je recenzija Davida Van Biema na Dođi i budi Moje Svjetlo, recentnog objavljivanja korespondencije Majke Tereze u razdoblju od preko 66 godina. Valja to usporediti s člankom Diana najbolja majka na svijetu žurnalista Associated Pressa Roberta Barra (usp. The Chronicle Herald, Halifax, 1. rujna). Ono što ti članci sarže jest da Princeza Dijana predstavlja mnogo više nego što smo prethodno mogli misliti, dok Majka Tereza može predstavljati iznenađujuće manje. Obično obožavatelji Lady Di traže da nastave osjećaj kao izgubila sam najboljeg prijatelja. Njezin sin, princ Harry hvalio ju je veličao kao osobu koja će uvijek biti zapamćena po svojem iznenađujućem javnom djelu, i koja je voljela šalu, velikodušna, sve do zemlje, u potpunosti iskrena. Nitko, ipak, tko je prisustvovao posebnim crkvenim službama u Londonu, ili tko je komentirao događaje, nije birao spomenuti da je taj iznenađujući javni rad bio često vrhunski koreografiran kao žustro izlaganje AIDS pacijentima, u rudokopnim područjima, itd. Nakon što su TV kamere prestale da se obrću, i fleshevi zamrli, ona je obično izlazila prema limuzini koja ju je čekala. I dok je u smrtnim mukama predrastavne depresije, većina benevolentnih aktivnost Lady Di bila isključena iz novinskih izjava oglašavajući da se ona sada mora fokusirati na svoje vlastite potrebe, boli i ozdravljenje. Ona je istinski mogla biti iskrena. Ali za nju, to je značilo odgovor na ženidbenu nevjernost njezina muža što je opravdavalo niz romantičnih vezanosti. To također znači pouzdanje u numerologiju i duhovni autoritet njezinog privatnog astrologa; odbacivanje većine kršćanskih doktrina poradi vjerovanja u reinkarnaciju, zajedno s asortiranim New Ageom: flertiranje s Islamom; i nepokolebljivo uvjerenje da bilo tko je dirne mora biti kažnjen. Tijekom svojeg života, Lady Di je opetujuće inzistirala da je ona puka nevina žrtva neprijateljskog kraljevskog establishmenta. Za sve njezine lijepe kvalitete, navodno mnoge, memorija Lady Di trebala bi biti kritizirana časnim i balansiranim realizmom. Nasuprot, medije, generalno nesklone misliti o Princezi u nelaskavim pojmovima, ohrabrio je pad i iskrivljavanje herojske službe i svetosti majke Tereze. Dojam Van Bieme o njezinim pismima jest da je ona zapanjujući portret u samorazaranju i da je njezin bio suhi pejzaž s kojega je božanstvo iščezlo. Preveo s engleskog: B.M. 104

105 Dnevnik Luise Piccarrete VIJESTI REPORTAŽE Kutić Luise Piccarrete, male kćeri Božanske Volje 3. travnja Cilj i plan Božji u stvaranju čovjeka: formirati u čovjeku njegov kompletni Život, posredstvom izvršavanja Božanske Volje, kako bi ga se apsorbiralo u Sebi, preobrazilo ga se u Sebe i učinilo ga se jednom jedinom stvari sa Sobom. Nastavljajući se moje jadno stanje, osjetila sam u svojoj nutarnjosti mojeg ljubljenog Isusa, koji se je sjedinjavao da moli zajedno sa mnom, i potom mi je rekao: Kćeri moja, sva moja Volja u stvaranju čovjeka bijaše da bi u svemu vršio moju Volju, i kako je išao korak po korak čineći tu moju Volju, tako sam napredovao kompletirajući moj Život u njemu, na način da, nakon ponovljenih čina u mojoj Volji, formirajući moj Život u sebi, Ja bih došao njemu i, našavši se sličnim meni, Sunce mojeg Života koje bi se oblikovalo u duši, apsorbirao ga u Meni, i preobrazivši se zajedno, kao dva Sunca u jedno, poveo bih ga radostima Neba. Sada, budući da stvorenje ne čini moju Volju, ili sad je čini sad ne čini, moj Život biva prepolovljen i život ljudski se sa Životom Božanskim ne može kompletirati. Ljudskim činovima biva potamnjena i ne prima obilate hrane da bi dala dostatni razvoj za oblikovanje jednog života. Stoga je duša u neprestanoj opoziciji cilju stvaranja. I ajme, koliki su oni koji, živeći život strasti, grijeha, formiraju u sebi dijabolički život! Luisa Piccarreta 15. travnja U Božanskoj Volji je nemoguće ne pronači Isusa u svemu, ali bolno stanje Luisino reproducira stanje koje je prolazilo između Isusa i njegove Majke poradi duša. Jadikovala sam sa svojim slatkim Isusom svoje bolno stanje, govoreći mu: Reci mi, Ljubavi moja, gdje si? Kojim si putem pošao, gdje bih te mogla sljediti? Daj mi da vidim tragove tvojih stopala; tako ću te moći korak po korak pronaći sa sigurnošću Ah, Isuse, bez Tebe ne mogu više! Ali, iako si daleko, šaljem Ti svoje poljupce. Ljubim ovu ruku koja me više ne grli, ljubim ove usne koje mi više ne govore, ljubim ovo Lice koje više ne vidim, ljubim ove noge koje više ne hodaju prema meni, nego drugdje okrećeš svoje korake Ah, Isuse, kako je žalosno moje stanje! Kakav me okrutni kraj čeka! Dok sam to govorila i tolike druge besmislice, moj se je slatki Isus pokrenuo u mojoj nutarnjosti i rekao mi: Kćeri moja, umiri se; jer tko živi u mojoj Volji sve točke jesu sigurni putevi da me se nađe. Moja Volja ispunjava sve; kojim god da putem krene, nema straha da me neće naći. Ah, kćeri moja, tvoje mučno stanje osjećam u svojem Srcu; osjećam kako mi se ponavlja struja boli koja je prolazila između Mene i moje Mame. Ona je bila razapeta poradi mojih muka; i ja sam bio razapet za njezine. Ali što bijaše razlog svemu tome? Ljubav duša. Za njihovu ljubav, moja je draga Mama tolerirala sve moje muke i naposljetku moju smrt, i Ja sam poradi ljubavi duša podnosio sve njezine muke, sve do njezinog lišavanja Mene. Oh, koliko je koštalo moje i njezine majčinske ljubavi lišiti Me moje neodvojive Mame! Ali ljubav za duše je trijumfirala je nad svime. Sada, tvoje stanje žrtve kojem si se podvrgla, bijaše za ljubav duša; i ti si, za njihovu ljubav prihvatila sve muke koje su se zbile u tvojem životu. Uzrok bijahu duše i žalosna vremena koja su došla, poradi kojih Me Božanska Pravda sprečava da stojim blizu tebi, da učinim neka teku vremena naklonjenija, umjesto burnih, i držati te na zemlji. To su duše; da nije za ljubav njihovu, tvoj bi progon završio i ne bi podnosila bol videći se lišena Mene, niti bi imala bol videći se toliko razdirana poradi lišavanja mene. Stoga, strpljenje, i učini da također u tebi trijumfira sve do kraja ljubav za duše. Preveo s talijanskog: B.M. Ostale vijesti-pisma Izložba Čudesni svijet anđela U Etnografskom muzeju u Zagrebu, Mažuranićev trg 14, početkom listopada je otvorena izložba Čudesni svijet anđela. Pokazuje svijet anđela u djelima suvremenih likovnih umjetnika. Među ostalima izlaže i Maja Dolenčić-Malešević, a izložbu je otvorio fra Bonaventura Duda. Trenutno traju dogovori za izložbu Anđela našeg vremena Maje Dolenčić-Malešević u Zadru. Očekujemo i dogovor za izložbu pravoslavnih ikona u još jednom hrvatskom gradu. Umro književnik Ivan Pandžić Tijekom ljeta umro je Ivan Pandžić, hrvatski književnik i književni kritičar, koji je prije utemeljenja biblioteke Dvaju Srdaca i ZP-a obilazio Hrvatsku s urednikom, prigodom prezentacije njegovih prvih knjiga (Poetike adolescencije, Tajnog plamena svijeća, Crkve posinjenja, Orla slomljenih krila, Velikog obećanja, Posljednjeg suda Marije iz Montpellierea...). Ivan Pandžić je od do 1995./6. bio prvim pratiteljem i poznavateljem djela Bogdana Maleševića svojim recenzijama i govorima. Poslije toga trpio je od teške bolesti dijabetesa. Nadamo se da ćemo u sljedećim brojevima moći objaviti nešto o njemu, ili od njega. Susret Istoka i Zapada uz izvedbu Nadbiskupa Vrhbosanskog Budući da ovaj broj ZP-a donosi vrlo napregnuto raščišćavanje pojmova oko plavih svećenika prije pet godina trebalo bi čitateljima biti jasno kako u budućnosti urednik 105

106 VIJESTI REPORTAŽE namjerava dovršiti što je započeo od do godine (Susreti u Sarajevu i ekumenski susreti). Bio bi to susret Istoka i Zapada Europe s izvedbom teodrame Nadbiskup Vrhbosanski. To je već bilo započelo izložbom ikona 2007., ali je odgođeno poradi urednikova zdravlja, i dovršenja sljedećeg romana, Cvijeta bola. Dr. Darko Gašparović o Dva Svjedoka Dr. Darko Gašparović, kršćanski intelektualac, teatrolog, tvorac Teodrame croatice, održao je predavanje na temu Nade u suvremenom hrvatskom romanu, obrađujući pri tome romane Slobodana Novaka (Pristajanje), Ivana Bakmaza, Nedjeljka Fabria i Bogdana Maleševića (Dva Svjedoka). Doktorska radnja o religijskom teatru u B. Maleševića Započet je rad na doktorskoj radnji koja za temu ima suvremeni religijski teatar, u kontekstu kojeg je i djelo B. Maleševića. Prijevodi Prijevodi djela B. Maleševića se dalje nastavljaju. Valja upozoriti na prijevod Male Terezije na francuski, i skoru pojavu u Francuskoj. Marko Francišković, B. Malešević konačno dolaze u Split Da, Hrvatska knjiga opstanka bit će promovirana u Splitu, nakon duge odgode, poradi zdravlja urednika ZP-a. Treba pri tome obavijestiti da je u Splitu postojala jaka inicijativa od našeg čitatelja da se organizira predstavljanje ovog kapitalnog i prevažnog za hrvatski narod djela u Nadbiskupskom sjemeništu ali da je ta molba odbijena. Prema tome, pet godina nakon slučaja s ruskim svećenicima, pokazuje se da je obilježavanje urednika ZP-a, i širokog kruga njegovih suradnika i prijatelja, vrhunskih hrvatskih intelektualaca (koji su svi redom franićevci) zamišljeno doživotno. Koliko pri tome trpi sam hrvatski narod pokazuje već sama Hrvatska knjiga opstanka koja je bez sumnje najveće djelo tog tipa na početku 21. stoljeća u Europi, po mnogim svojim obilježjima, od kojih suverena erudicija, darovitost i vjerničko iskustvo spojeno s hrabrošću, prednjače. I dok je hrvatski narod maksimalno ugrožen i zapravo porobljen, - njemu se poradi interesa splitske farizejske grupe (koja tvrdi da ju štiti nadbiskupovo mišljenje ) priječi kontakt s oslobađajućim istinama kojima obiluje Hrvatska knjiga opstanka. Za to vrijeme bit će izdvojena visoka suma novca da se nagradi neki inozemni katolički intelektualac, i sva ta Vodič kroz djelo Bogdana Maleševića Kratki opis sadržaja pojedinih djela, kada su nastala, što su o njima rekli književni kritičari, akademici, novinari, svećenici, biskupi, nadbiskupi-kardinali... Uskoro će biti preveden na engleski, a služi i prigodom pojave pojedinih djela u stranim zemljama. Str.: 44, cijena: 20 kn (s poštarinom). Trilogija velikih promjena: Poetika adolescencije Tajni plamen svijeća Crkva posinjenja Vjera i umjetnost Posljednji sud Marije iz Montpellierea Orao slomljenih krila Mala Terezija Engleska trilogija: Je li Shakespeare katolik? Isusovac u Londonu Maryvale (Newmann) Nadbiskup Vrhbosanski Veliko obećanje Molitve kraj Riesenrada Rimski dnevnik Međugorje: iz tame u Svjetlo Dva Svjedoka Cvijet bola Za sjedinjenu kršćansku Europu Apostolat Ekumenski susreti sjaj i bol Međugorje: Trijumf Dvaju Srdaca Hrvatska 91./92. Ana Marija Marović (s drom Vlatkom Perčinom) Anđeli našeg vremena (Maja Dolenčić-Malešević) Tatjana Malešević Biblioteka Dvaju Srdaca: Predgovori Zlatno pero Ekumenski susreti Što su rekli Papa, kardinali, biskupi, svećenici, Papa i Carigradski patrijarh

107 VIJESTI REPORTAŽE igra (dok biva porobljena Hrvatska) naziva se kršćanskom kulturom za narod u organizaciji Verbuma d.o.o., jednog od najuspješnijih brandova. Koliko je to strašno ne treba podcrtavati. Može se samo dodati da je ta ista grupa ignorirala ama baš svaki doprinos kršćanskoj kulturi i obitelji B. Maleševića, što je bilo vidljivo tijekom izložbe crteža na temu Anđela njegove majke u Splitu (gdje je bilo na otvaranju prisutno 200 oduševljenih ljudi). Pri tome ta ista grupa svakog siječnja dolazi na veliki sajam (svećenički tjedan) na Šalatu u Zagreb, svega 200 metara od kuće B. Maleševića (gdje se inače sakuplja mnogo hrvatskih umjetnika i intelektualaca, i svećenika), niti ne pomišljajući što će biti ako se sam B. Malešević počne prema njima ponašati onako arogantno i ekslukluzivno kao oni prema njemu (kao da je crkva prćija njihovog branda)? Počeo rad na likovnoj monografiji Maje Dolenčić Malešević U tijeku je rad na monografiji o cjelokupnom djelu slikarice Maje Dolenčić-Malešević. Autori monografije će biti prof. Stanko Špoljarić i dr. Šimat Banov. Inače se pripremaju izložbe anđela u inozemstvu. Dru Zdravku Tomcu Pročitao sam Vaš tekst za Naša Ognjišta. Velite da ste se, nakon što hrvatski narod nije u Vama prepoznao do li još jednog lažnog usrećitelja - mogli povući, poput Budiše, i kraj osamljene kućice saditi kupus. Često mislim o tim Vašim dilemama prečitavajući i Moj obračun s KGB-om, osjećajući prema Vama zahvalnost. Prvenstveno što ste duhovno raskrinkali Uniju. Čitam članak iz travnja 2005., kada je Poljska ušla u Uniju. Katolička je crkva u Poljskoj postala najveći korisnik subvencija Unije za poljoprivredu, a dobar dio kolača dobili su seoski župnici, redovnici i časne sestre. Za pomoć se prijavilo više od polovice svećenika u Poljskoj. Tako je proeuropska orijentacija svećenika ojačala, poradi tih subvencija... Vidite, dragi gosp. Tomac, od nečega se mora živjeti, i tako od čuvene katoličke Poljske jedva da je ostalo K. U svemu tome i mi, koji smo duhovno progledali za istinski nakazno naličje iste Unije, a nadasve za činjenicu da za sve drugo, pa tako i za Uniju, ima alternative (nema jedino za Našega Gospodina Isusa Krista) i mi, velim, pisci i branitelji Istine, moramo od nečega živjeti. Treba od nečega živjeti i Kristina Gallagher, kojoj je sam Isus rekao da je Unija djelo Antikrista. Hvala Vam što ste jedini napisali punu istinu o mojem romanu Dva Svjedoka. I priznajem Vam da sam Dva Svjedoka napisao kao što je Hamlet inscenirao predstavu za danski dvor (takozvana mišolovka): htio je danski kraljević, obolio od šizofrenije, vidjeti da li je uistinu ta njegova Danska ubila prvoga kralja da bi otvorila put drugome, iako je svakome bilo jasno da je sva vrlina u prvome, a svi poroci u drugome. I na kraju se danski kraljević uvjerio da je drugi kralj ubio prvoga (otrovao ga), a Danska to blagoslovila...i kraljević je poludio, među špijunima i tajnim službama. Mi nećemo, doktore Tomac, poludjeti, i kada svi budu zastranili u Uniji, i kada Hrvatska propadne totalno, kada više od nje ne bude niti H., kada na ovoj zemlji svi budu špijuni, kada propadnu sva kraljevstva i ostane jedino britansko. Nećemo jer imamo Svjetlost...imamo Krista. Dru Branimiru Lukšiću I vi ste, doktore Lukšić, Dalmatinac. I mada je američki profesor dr. Slobodan Prosperov Novak napisao knjigu 101 Dalmatinac, u kojoj iznosi biografije 101 zaslužnog i velikog Dalmatinca, - među njih 101 nije uvrstio primjerice Vas. Međutim, ja, urednik ZP-a, koji je u ovom broju objavio da je Gospa u japanskoj Akiti 101 put krvavo plakala, jesam u Vama prepoznao najvećeg Kristoljupca među Dalmatincima. Jedan razlog je duboko osoban, i tiče se samo mene: zamolili ste oproštenje za zlo koje mi je od u Dalmaciji naneseno. No drugi razlog je daleko veći, i krije u sebi kvintisenciju Evanđelja po Isusu (a ne po Judi): odbili ste anglosaksonske zlatnike. Da li ijedan od 101 Dalmatinca to učinio, i neće li i Žalosna Gospa iz konkatedrale radi toga 101 puta plakati? Zar da sudbina 101 Dalmatinca bude anglosaksonska? Nadbiskupu Jurju Jezerincu U trenutku dok u ZP-u obavijenom crnilom teška srca objavljujem tekst Marka Franciškovića o krivoj procjeni politike (nedovoljno dubokoj) hrvatskih biskupa, izražavam iz dubine srca ponos i zahvalnost radi Vaših interviewa glede medija (nazvali ste medije rogovima Zvijeri) i glede izbora (ljevici ste rekli, preko njoj i Uniji, što je i tko je: totalitarizam gori od komunističkoga). Znajte, oče Jezerinac, da ste u mojem srcu onoliko proporcionalno porasli, koliko ste neugodnosti doživjeli u javnosti poradi izrečene Istine. Prije Vas, poznavao sam samo dva biskupa u Hrvatskoj, koja su posjedovala ovu čistoću političke misli (ne kolaborirati, ali dijalogizirati): bili su o. Franić, svete uspomene, i sam bl. Stepinac (ne računam bosansko-hercegovačke biskupe, koji su se na vlastitoj koži uvjerili što je Unija.). Hvala Vam na tome. Hvala Vam. Hvala što ste ne bojite za svoje tijelo, i time spašavate nas, katoličke laike, intelektualce... Kardinalu Josipu Bozaniću Rekao bih nekoliko riječi, oče nadbiskupe, o tako burno doživljenom Vašem spominjanju ateizma, kao grijeha. Razumio sam prosvjed akademika, i po struci mojeg kolege, književnika Slobodana Novaka. Davno sam, kao gimnazijalac čitao Mirise, zlato i tamjan, prošle godine sam pročitao i Pristajanje, - te mi je poznat egzistencijalni ateizam autorov. Mogu zamisliti da je Vaša izjava pogodila g. Novaka. Istina, g. Novak nije kriv što nema dara vjere, on je barem iskren, kao čovjek i u svojim djelima, i ne laže, kao što to čini M. Jergović. G. Novaku su Danteove zvijezde daleke i nestvarne i moramo ga razumijeti. Ali na jednu stvar valja obratiti pažnju: akademske se titule dijele, i književne nagrade. Sve je puno časti, moći, titula...a nitko ne pita za vjeru. Samo je jedan vrsta ljudi istinski progonjena: književnik koji vjeruje. On nije akademik, i ne dobiva nagrade...bez obzira na snagu djela. Ako je tako, ako je društvena igra toliko farizejska, onda, dakako, i vi, o. nadbiskupe, služite dotičnima tek kao jedna od utjecajnih maski (nekakav moralni autoritet ), a nipošto kao ono što jeste u očima Božjim, i što ste za mene osobno, kao katoličkog književnika: slika Nebeskoga Oca na zemlji, Božanski autoritet kojem se podlažem, pa i u trenucima kada opominjem na zastranjenja (kao prigodom ovih političkih izbora). VAŽNA OBAVIJEST: Ove godine možda neće izaći broj 41. Zlatnog pera (travnja mjeseca), nego tek kao dvobroj 41./42. (srpnja mjeseca). Kao i godine 2005., kada naš tromjesečnik nije izašao u srpnju, nego kao dvobroj 30./31. u listopadu razlog je urednikovo pisanje romana (sada Cvijeta bola), i poradi toga putovanja u to vrijeme (sada u Španjolsku). Budući je, kao što se zna, ZP časopis književnika, on sljedi njegov stvaralački ritam, pa tako molimo čitatelje za uviđavnost. No, ako se okolnosti promijene, i do spomenutog puta ne dođe, travanjski bi broj izašao. 107

108 VIJESTI REPORTAŽE Marko Francišković: Hrvatska knjiga opstanka 803 stranice, B5 format, 199 kuna narudžbe na adresi: Marko Francišković, Sachsova 4, Zagreb mob: 098/ Nakon razgovora s M. Franciškovićem u ZP-u, i pojave Hrvatske knjige opstanka u knjižarama diljem Hrvatske i BiH, nadasve nakon prvih čitanja od strane naših intelektulaca koji traže puteve izlaska za Hrvatsku ova je knjiga snažno započela svoje poslanje. Fenomeni kojima smo okruženi, rasula i stečajevi hrvatskih tvrtki, zatvaranje hrvatski orijentiranih političara (poput g. Čovića u BiH), politički procesi, prodaja dionica stranim fi nancijskim nilskim konjima (sadržaj plakata Hypo banke), hrvatski radnici ostavljeni neisplaćeni i prevareni, bez posla, s paralelnim gradnjama na sve strane i nadama o ulasku u nekakvu Uniju svoje potpuno demaskiranje s aspekta kristocentrične ekonomije, ali i s vizijom Izlaska u teocentrični postavljenu državu nalaze u ovoj knjizi. Emerik Gašić HODOČASNIČKI PUTOPISI (priredio Vinko Juzbašić) 176 str. cijena: 100 kn Narudžbe na adresu: Vinko Juzbašić Ljudevita Gaja Bošnjaci Web stranica Zlatnog pera na adresi: Osim sadržaja svakog novog broja mjesec dana prije, sada će se početi davati važne informacije o susretima koji slijede. 108