PREDGOVOR LJUBAV DEUS CARITAS EST!

Transcription

1 K N J I G A Ž I V O T A PREDGOVOR Uređivanje Knjige života je djelić zahvale koju dugujemo don Marinu za njegovo veliko životno djelo, i naš oproštaj od zemaljskog suživota s njim. Gospodin ga je pozvao u svoj Dom samo tri mjeseca po završetku rukopisa, tamo u župi Tlahui, na njegovom zemaljskom prijestolju u planinama Sierra Mixes u južnom Meksiku. Za nas u župi Gospe Loretske (Arbanasi Zadar), bio je jednostavno naš don Marin, što istovremeno znači katolički Kristov svećenik, Don Boskov salezijanac, pronositelj Radosne vijesti svijetom, navjestitelj Božje riječi - riječi Života, svuda i uvijek apostol, svjedok divne Božje ljubavi za čovjeka. S jednakim žarom djelovao je kao vjeroučitelj i ispovjednik, gorljivo je tumačio Evanđelje, tražio zalutale i odlutale, nikad umoran i bez ustezanja kad treba opomenuti psovača ili potaknuti na obraćenje i svetu ispovjed. Sve je to bila don Marinova životna radost, ili kako On veli, milost na milost. Djelo Božje milosti prepoznao bi u svakoj životnoj situaciji, čak i u siromaštvu, u ratnim strahotama i stradanjima ili teškim bolestima. S posebnom radošću posjećivao je bolesnike po kućama i u bolnicama, donoseći im životnu snagu i utjehu, živoga Isusa Krista, najbolji lijek i najboljeg liječnika. Knjiga života dolazi nakon 24 don Marinova izdanja za dušu i tijelo i sažetak je onog najboljeg iz njegovih 85 godina života, 58 godina svećeništva i 17 godina misijskog rada. Sada je, po preporuci svoje drage majke Tone, naglašeno govorio o onome što je Isus učinio u njegovom životu, a po njemu i braći i sestrama. To je iskustvo Ljubavi koja je bolja od života, ali i ljudske zloće koja je pratila i njegov apostolat, navlastito u četiri ratne godine u Bosni. Iz svakog članka zrači njegova ljubav prema djeci i odraslim vjernicima, diljem drage Domovine ali i gdje god bi ga Providnost poslala u službu. Njegovo veliko i prebogato životno iskustvo ne može se sažeti u jednu knjižicu, ali može u glavni moto s kojim je započeo svoj svećenički život i završio Knjigu života: BOG JE LJUBAV DEUS CARITAS EST! Dragi don Marine, počivaj u miru Božjem u dalekom Meksiku, sada će pisana riječ nastaviti tvoj apostolat na Zemlji! S ljubaavlju čuvamo uspomenu na Tebe! Kata Magaš, prof. savjetnica 1

2 K N J I G A Ž I V O T A UVOD Moj prijatelj Jure Kaštelan, filozof i pjesnik, reče mi jednoga dana: Don Marine! Nemoj samo propovijedati! Iako ti bude koja propovijed pohvalna, ljudi će već treći dan sve zaboraviti! Piši, piši, pa ćeš po svojim spisima, knjigama,... govoriti pedeset i više godina poslije smrti. Također, kad sam mojem prijatelju tiskaru u Meksiku pripovijedao neke potresne zgode iz mojega života, rekao je: Piši o tim zgodama. Vidim, to je Božje djelo i vjerujem kako one mogu nekoga obratiti! Moja majka Tone obvezala me napisati svoj životopis. Branio sam se i htio ju razuvjeriti kako to nema smisla. Rekoh: Majko draga! Pisati treba o životu znamenitih ljudi a ne da jedan oholi grješnik piše o sebi. Oholo sebeljublje zasigurno može sve pokvariti! Odgovorila mi je: Piši sine o onome što ti je Isus učinio u životu. Imati ćeš što reći! Zato, započinjem ipak s nešto straha, jer moja oholost mogla bi puno toga pobrkati. U ovoj knjizi želim iznijeti svoje svjedočanstvo o svemu što mi je dragi Isus učinio na mojoj životnoj stazi. MISIJE U MEKSIKU Još kao bogoslov pisao sam Vrhovnom poglavaru Albinu Fedrigottiju da želim ići u don Boskove misije. On mi je odgovorio: Strpi se dok dođu bolja vremena! Tada bijasmo iza Željezne zavjese. Međutim, kad sam htio proslaviti svoj srebrni jubilej misništva (25 godina), čvrsto sam odlučio, iz zahvalnosti prema Bogu i dragom ocu don Bosku, poći u misije. Don Egidio Viganó, tadašnji Vrhovni poglavar, koji je svetački umro od raka, prihvatio je moju odluku. Pisao sam mu kako sam fizički slabašan a sretan zbog velike milosti mojeg svećeništva, i želim se malo odužiti dragom Bogu i ocu don Bosku te ići u misije! Ali, neka mi nađe neko lakše misijsko područje. U misijskom tisku sam čitao kako mnogi misionari u nekim pokrajinama Afrike brzo umiru od paludizma i drugih zaraznih bolesti. 2

3 Na svako moje pismo, dragi don Egidio odgovarao bi mi vlastoručno istoga dana kad bi ga primio. Svaka mu čast! Odmah mi je odgovorio: Možeš poći u Južni Meksiko u brda Sierra Mixes, gdje ćeš propovijedati Evanđelje siromašnim plemenima Mixes, Zapotecos i Chinantecos. Moj tadašnji provincijal vlč. Milan dao je prigovor: Ti ne možeš ići u misije jer si profesor i ovdje te trebamo u našem sjemeništu. Bio si odgojitelj u Križevcima i u biskupskom sjemeništu u Zadru a sada bi htio pobjeći. Zaboravi! Ako nađeš zamjenu za profesora hrvatskog jezika, onda možeš poći! A ja sam, Bogu hvala, već osigurao teren. Kod časnih sestara milosrdnica u Rijeci susreo sam sestru koja je upravo diplomirala hrvatski jezik i književnost te je željela predavati svoj predmet. Rekoh joj: Ako možeš šutjeti, ženska glavo, reći ću ti svoju tajnu. Želim poletjeti u misije, a ti me možeš zamijeniti u službi profesora hrvatskog jezika u našoj sjemenišnoj Salezijanskoj klasičnoj gimnaziji ovdje u Rijeci. Radosno je na to pristala. Rekoh tada svome provincijalu: Dragi oče Milane, našao sam zamjenu. Jedna sestra milosrdnica rado bi prihvatila tu službu. Na to je blagoslovio moj put. U jesen l978. godine pošao sam na misijski seminar u Generalnu kuću Salezijanske družbe u Rimu, gdje su se u jednomjesečnom seminaru pripremali budući misionari. Uz kolege iz španjolskog jezičnog područja počeo sam pomalo učiti španjolski. U Crkvi je tada vladao divni papa Ivan Pavao I. - Luciani. Mi pripravnici za misije išli smo primiti svoj misijski križ iz ruku vrhovnog poglavara u don Boskovu baziliku Marije Pomoćnice u Turinu (Torino), koju je naš otac Don Bosko sagradio veličastvenu i umjetnički bogatu, u samo četiri godine isprošenim darovima svojih dobrotvora. Za nju je kazao: Svaka je cigla svjedok jednog čuda Marije Pomoćnice! Sljedeće jutro čuli smo poklike: Umro je papa, umro je Papa! Umro je novi Papa! Nismo mogli vjerovati. Taj jedini mjesec dana što sam ga proživio u Italiji, bio je pod vladavinom divnog, svetog Pape Luciania. Vladao je samo mjesec dana, ali je u to vrijeme osvojio svijet svojom dobrotom i očinskim osmijehom. Predzadnji dan našeg boravka u Rimu, krenuli smo u Vatikan. Došli smo pred crkvu sv. Petra i tu susreli vrhovnog poglavara don Egidia Viganoa. Skupa smo posjetili baziliku, poklonili se i statui sv. Petra iznad koje u velikoj niši dominira devet metara visoka skulptura našeg oca don Boska s djecom, blaženim Zeferinom Namuncurom i predstavnicima raznih rasa i boja. Tada smo izašli pred baziliku i 3

4 ugledali mnoštvo naroda. U Vatikanu su bile konklave za izbor novoga Pape. I eto, na balkonu pojavljuju se crkveni prelati jedan proglašava: Habemus Papam! (Imamo Papu!) Nakon kratke pauze pojavio se novi Papa Karol Vojtila Ivan Pavao II. Kako je lijepo nastupio! Nasmiješen i razdragan širi očinske svoje ruke i pozdravlja sakupljeno mnoštvo: Totus tuus sum, Maria! Sav sam Tvoj, o Marijo! Dolazim iz daleke zemlje Poljske, ne znam dobro vaš i moj talijanski jezik, ali ću ga naučiti! Tako je odmah osvojio srca sviju. Imao sam sreću vidjeti ga i čuti u svečanom času na samom početku njegova slavnog pontifikata. Sljedeći dan bit će intronizacija novog Pape. Ali don Marin već ima avionsku kartu i toga istog dana leti na svoje prijestolje u Sierra Mixes u Južni Meksiko. Vjerujem, misije su mi jedan veliki dar Božjeg milosrđa! Taj poziv nazivaju Abrahamov poziv, jer njemu reče Bog: Iziđi iz doma svoga oca, iz svoje zemlje i kreni u zemlju koju ću ti pokazati i učinit ću te ocem mnogih naroda! Tako je Isus poslao svoje apostole: Idite po svemu svijetu, naviještajte evanđelje svim narodima, liječite bolesne, čistite gubavce, uskrišujte mrtve... i ja sam s vama u sve dane - do svršetka svijeta! U pozivu misionara ima mnogo trnja, ali i još više prekrasnih duhovnih ruža. Doista milost na milost! Sve svoje trnje prikazujem dragom Bogu, osobito na posvećenje mojeg dragog hrvatskog naroda za njegov spas od strašnoga grijeha bogopsovke. I neka Bog blagoslovi nova, brojnija i svetija zvanja, prema riječima našega blaženika Mihaela Rue: Jedan u misije, a trojicu će novih zvanja darovati Bog njegovoj domovini! Evo, Bogu hvala, živim svoj poziv već sedamnaestu godinu! I do Božje volje! U svojoj misiji u Meksiku suočio sam se s dva važna problema: naučiti Mixes, dijalekt svoga puka, i ostvariti inkulturaciju. Tu jako šepamo. Oni brže napreduju u kasteljanizaciji (poznavanju službenog španjolskog jezika), nego mi u poznavanju dijalekta mixes. U inkulturaciji je problem kako spojiti stare običaje s katoličkim naukom i praksom vjere! Tu smo jako spori! Evo utjehe: Naša župa Tlahui ima preko osamnaest tisuća vjernika, rasijanih u deset sela. Tri velike ljubavi ima ovaj naš narod: brojnu djecu, glazbu i mile pokojnike. Narod jako voli i rađa brojnu djecu. Svi žele biti muzičari. Silno štuju svoje pokojnike i kao malo gdje mole s cijelom obitelji svetu Krunicu! Nigdje kao ovdje nisam mogao vidjeti kako danomice, posebno blagdanima, dolaze po rodovima moliti svetu krunicu i pjevati marijanske pjesme. Uđeš u crkvu i ima se dojam da si ušao u pčelinjak gdje ori skladni romon marljivih pčela! Ali, unatoč velikoj pobožnosti ostaje tužno nepoznavanje svete vjere. Iz toga proizlazi najvažnji zadatak 4

5 misionara katehizacija! Zato nastojimo katehizirati u svakoj prigodi! Organiziramo tečajeve svake vrste, osobito za odgoj novih katehista i đakona. Još se naročito trsimo izliječiti dvije bolne rane: oni odgađaju krštenje djece i prakticiraju union libre, to jest ulaze u bračnu zajednicu bez svetog Sakramenta ženidbe. Zato im nastojimo probuditi svijest o veličini tih Sakramenata raznim plakatima i na druge načine, i ne bez uspjeha! Tu je i borba protiv pijanstva mezkalom (domaća rakija). Ima, dakle, posla i preko glave, i - milost na milost! Bogu hvala! Moja neprijateljica je njihova hrana. Moram strogo voditi brigu o svojoj dijeti: ne papreno, ne masno ne antojos mexicanos (meksikanske poslastice koje su mi uvijek škodile). A to nije lako. Zato rekoh svom prijatelju biskupu Komarici: U Meksiku mi je loše za tijelo, a za dušu odlično! Unatoč svemu, Bogu hvala, nikada nemam vremena biti bolestan! Ali imam vremena uvijek nešto naučiti! Moja misijska epopeja počela je, dakle, istodobno s pontifikatom velikog pape Ivana Pavla II. On je dvadeset i šest godina upravljao Crkvom Božjom, a ja sam zbog bolesti povremeno prekidao (zbog mamitisa, pleuritisa, raka, ameba ) svoj misijski rad u Meksiku. Prva postaja bila je u župi Ayutla, zapravo u vratima naše Prelature Marije Pomoćnice i pokrajine plemena Mixes. Tu sam imao divni posao kapelana u velikoj župi na teritoriju tri općine s pedesetak sela. Župnik mi je bio vlč. Luis Gomez Gil, utjelovljena dobrota i ljubaznost. Nakon toga premještaj u Tlahui, (sadašnju župu) za župnika. Tu smo pomoću velikodušnih dobrotvora iz Oaxace restaurirali, elektrificirali i obojali svetište iznutra i izvana. A onda, vratio sam se u domovinu liječiti mamitis godine l982., pa opet l984. liječiti amebe. U Puebli doktor mi je rekao: Ovdje imaš lijek Flagil! Od ameba nisi nikada slobodan, pogotovo na ovom kontinentu koji je pun ameba! Drugi liječnik kojeg su pronašli moji prijatelji i kojega zovu naturista jer liječi raznim travama, dao mi je sedam čajeva, neka ih pijem jednu litru dnevno. Opet povratak u domovinu na svoju profesorsku dužnost. Godinu dana sam pio te gorke čajeve, gutao tablete Flagil i predavao svoj hrvatski jezik u sjemenišnoj našoj školi u Rijeci. Tablete i čajevi izliječili su me od ameba. Tada sam se ponovno vratio u svoju misiju, sve do l988. kad sam obolio od raka. Opet sam otišao u staru svoju domovinu - brzo operirati te tumore i čekati svoj odlazak u vječnost. Na odlasku iz Meksika klečeći sam molio tadašnjeg provincijala (sada misionara na Kubi) neka me blagoslovi. Blagoslovio me i pozdravili smo se 5

6 zauvijek. Moja prijateljica, Hrvatica Katica Vujnović, udata za uglednog Meksikanca, jednom mi je pripovjedala da ima dar ozdravljanja te Isus po njoj uspješno liječi. U crkvi sv. Ines (Ciudad Mexico) telefonirao sam joj i pozvao je neka me dođe blagosloviti jer imam raka te odlazim iz misija. Žurno je doletjela i molila nada mnom sedam Očenaša, sedam Zdravomarija i sedam Slava Ocu. Nakon tih Katičinih molitava osjetio sam da sam djelomično izliječen. Prestali su, naime, neki jadi. Tada sam pozvao svoga brata Krešimira, rekao mu od čega bolujem i idem u Split na operacije. On mi je odgovorio: Nemoj ubiti moju majku! Tada kazah: Kako možeš tako što reći! Ja našu majku neizmjerno volim! A on će: Baš zato! Ti bi letio odmah k njoj, a ona bi brzo umrla od tuge! Idi ti svojoj braći Salezijancima neka te oni njeguju! Ipak sam otišao ravno u majčin dom u Split, na najbolju hranu, kod najbolje kuharice na svijetu. Skupa smo proveli godinu dana u sretnom majčinom domu. U ožujku l989. su mi na Firulama u općoj bolnici odlični liječnici dr. Ante Cvitković i dr. Gotovac izvršili dvije operacije: "Extirpatio" tumora na prostati i na mjehuru. Već nakon prve operacije majka mi reče: Sine moj, Isus me uslišio, ti si zdrav! I tako bî! Bogu hvala! Mjesec dana u bolnici proveo sam sretno! Bile su to male misije, skromni apostolat biblijama i riječima među bolesnicima i medicinskim osobljem. Znao bih reći bolničarkama: Vama nedostaju samo anđeoska krila jer ste tako dobre i uslužne. Svi smo postali veliki prijatelji. Moja bolest mi je dala još jednu šansu - upoznati koliko divne ljubavi ima naš dragi dalmatinski puk. Neprestano su mi, od jutra do mraka donosili biranu hranu, brat Božo, rođaci i prijatelji. Bolničko iskustvo! Tu su nadahnute riječi velikoga propovjednika Isusovca, biskupa Mije Škvorca koji reče: Želim svakom svećeniku da mu Gospodin udijeli milost barem nekoliko tjedana bolničke njege! To će ih obogatiti! Ovdje ću napraviti malu disgresiju, poput Velike Terezije, koja je svoj životopis pisala mozaički, tj. prema trenutačnim nadahnućima svake vrste. Evo jedne anegdote! Rado sam je pripovjedao u intimnom društvu. Dođoh jednog dana u Ćirilo-Metodsku knjižaru na Kaptolu, direktoru i prijatelju Stanku Novaku, ocu desetero djece, koji je u agoniji danima čekao odlazak na drugi svijet. Tada smo, prijatelji svećenici, svetim misama jurišali na Nebo neka nam ga spasi. Dragi Bog nas je uslišao i sačuvao ga još ovdje da nastavi očinsku brigu za svoju milu i brojnu obitelj. 6

7 U knjižari ugledno društvo profesora, pisaca i urednika poput Radovana Grgeca i oca Mirka Validžića na kavi. Pozvaše i mene u društvo. Među ostalim jedan uglednik me zapita: Vi ste Salezijanac? Odgovorih: Da! Imam jedno važno pitanje i želim čuti Vaše mišljenje. Koje svećenike biste vi predložili za biskupe u Zagrebačkoj nadbiskupiji? Trebamo dva kandidata! Malo se zamislih na to ozbiljno, nenadano pitanje, zatim odgovorih: Predlažem dra. Salača, Čeha, profesora duhovnosti i dra. Miju Škvorca, Isusovca. On me tada zapita: Koji su motivi i razlozi da upravo njih predlažete? Odgovorih: Želim da ovom zgodom hrvatska zagrebačka nadbiskupija dobije dva izvrsna biskupa, dra. Salača zbog njegove svetosti, a Miju Škvorca zbog govorništva. Nakon mjesec dana čusmo radosnu vijest: Bit će posvećeni novi zagrebački biskupi, Salač i Škvorc. Ja odmah rekoh svojoj braći Salezijancima, da ih malo nasmijem: Ja sam predložio ovu dvojicu! Jasno, to zvuči kao lijepa šala. Ali, Bog dragi već zna Vratimo se na prijašnje pripovijedanje Nakon tih bolničkih dana slijedilo je još sretnije razdoblje mojega života. Imao sam vremena na pretek. Počeo sam pisati knjige, pripremati ih za tisak. Priredio sam dvadeset i četiri izdanja, na hrvatskom i na španjolskom jeziku. Ukupno, oko šezdeset i četiri tisuće primjeraka, uglavnom duhovnog sadržaja. One će liječiti dušu i tijelo. Pisao sam i prevodio, lektorirao i korigirao. Ali su mi i drugi velikodušni prijatelji znatno pomagali u stručnoj i znanstvenoj obradi, kao dr. Ante Ćosić, plodni pisac humorist i profesor hrvatskoga jezika u Banja Luci, posljednji preostali književnik iz drage Banjalučke pokrajine (za vrijeme onog strašnog Domovinskog rata). I u distribuciju knjiga uložio sam svega sebe. To bijaše moja sreća. Naš dragi otac don Bosko reče: Apostolat prvog reda jest tisak! To je doista bila velika milost Božja. Neki kažu u bolesti i nevoljama: Bože moj, zašto si mi poslao ovu bolest? A ne znaju i ne mogu vjerovati da je to velika Božja milost, dar Božji, a ne kazna Božja. O Bože, kako je divna Tvoja ljubav! Zašto mi je Isus darovao još ovih dvadesetak godina sretnog života? Kako bih mogao njegovom Srcu dovesti još mnoge besmrtne duše! Nakon operacija, u dragoj domovini proveo sam još dvanaest godina u tihom, skromnom apostolatu, pretežno u Zadru, u župi Gospe Loretske, misionareći doma u župi. Nedjeljom i blagdanom bio je posebni orarij: u 7 sati ujutro sveta Misa, a onda bježi na brod u osam i pohiti na drage otoke (Vrgada, Iž, Rava, Sestrunj, Premuda ) s torbom punom Biblija i drugih vjerskih knjiga. 7

8 MILOSTI ŽIVOTA U MOJOJ DRAGOJ BOSNI Poglavari rekoše: Don Marin je bolesnik od raka, neka se liječi Poslat ćemo ga u Bosnu za župnika i duhovnika Sestara Klanjateljica Krvi Kristove (kojima se želimo odužiti što nam pomažu svojim velikodušnim radom u našoj provinciji), u malu župu blizu Banja Luke, u Bosanski Aleksandrovac. Sestre imaju prirodnu ljekarnu i stoljetno iskustvo u liječenju pa neka i njega liječe. Nekada je, kažu, župa imala preko pet tisuća vjernika, uglavnom njemačke narodnosti. Tu je kopnilo i kopnilo, prijetilo se, udaralo po kućama. Ljudi su u smrtnome strahu bježali da bi spasili žive glave. Konačno je ostalo dvadesetak vjernika, devet časnih sestara i njihov župnik u samostanu, u blaženoj samoći. Tu sam imao sreću pripremiti nekoliko knjiga. Crkvu sv. Ivana Krstitelja u Bosanskom Aleksandrovcu (29 km udaljenu od Banja Luke) je iznutra i izvana, zajedno s vitkim tornjem (sve u gotskom stilu, kojeg osobito vole Nijemci), uz velike osobne žrtve i žar dobrih časnih sestara obnovio prijašnji župnik, naš dragi Salezijanac vlč. Nikola Zubović. Ova krasna gotska crkva takoreći lebdi poput bijele golubice iznad bogatih žitnih polja naše divne Lijevče doline, doline smrti! U Bosnu sam došao l991. godine. Ubrzo nakon mojeg dolaska u Aleksandrovac, (koji je mijenjao ime prema aktualnom vladaru: Franz-Josephstadt, Adolfstadt, Aleksandrovac) buknuo je strašni rat, koji je trebao Hrvatsku i sve hrvatsko izbrisati s lica Zemlje. Iz tog razdoblja imam brojna iskustva kako se s radosnima raduje, a s rasplakanima plače u bratskoj ljubavi. Župa je brzo odumirala u ognju i krvi od l99l. do l995. Petorica moje drage braće svećenika i anđeoska časna sestra Cecilija Pava Grgić skupa sa župnikom Filipom Lukendom podnijeli su strašno, ali i slavno mučeništvo! O svakome od njih treba napisati životopise i moliti za skorašnju kanonizaciju. Sve četiri godine rata bio sam tamo i župnikovao. Kažem: Taj strašni rat! Ali, u njemu sam doživio velike milosti! Prva od velikih milosti je što su me časne sestre obogatile svojom duhovnošću. Isprva ih je bilo četrdesetak. Ali, nakon jednog nemilog susreta u Novoj Topoli, poglavarica je brzo povukla većinu sestara u Hrvatsku i ostavila samo nekoliko njih za uzdržavanje gospodarstva, crkve i ambulante. One su me naučile kvalitetnije moliti i ljubiti Adoraciju! Pjevali smo i klanjali se Euharistijskom Isusu, našem nebeskom zatvoreniku. Duboka duhovnost Klanjateljica Krvi Kristove doista me je obogaćivala. Imali smo skoro svakodnevno klanjanje. Uz gorljive molitve i zanosne 8

9 pjesme duše su nam se punile radošću i mirom. Hvala im na tom daru! Ne zovu se uzalud Klanjateljice Krvi Kristove. Molitve i pjevanje sigurnim i lijepim glasom skladno je predvodila starješica, sestra Maristela. U vrijeme dok su grmjeli topovi tamo preko Save i kad smo slušali grozote koje su se događale iz dana u dan, sve nas je zvalo na žarču molitvu. Tada sam nalazio veliku utjehu u svakodnevnoj molitvi Križnog puta u našoj župnoj crkvi. Obično poslije ručka, dok bi sestre prale suđe. Druga velika milost: Isus mi je oduzeo strah! Grmjelo je i tutnjilo danju i noću. Brojio sam, tridesetak većih i puno manjih napada. Na naš samostan i crkvu udarali su s tristo metara udaljene glavne ceste. A tko je to udarao? Upravo naši mladi čuvari! Jedna vojnička mala četa čuvala nas je da se osjećamo sigurno u malom logoru! Svaki put kad bismo izlazili iz našeg samostana na glavnu cestu, ili se vraćali pored njih, oni bi nas nekoliko minuta ispitivali, upisivali i kad bi ih noću ugrijala tečna bosanska šljiva, zapucali bi junački na svoje ovčice. Obično su pucali oko ponoći ili izjutra. Ja bi se u postelji okrenuo i bolje pokrio dekom da se zaštitim, i šapnuo Isusu: Isuse, još me nije pogodilo! A pogodit će me kad Ti budeš dopustio! Dakle, ostvarena je Isusova zapovijed: Ne bojte se, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta! To sam eto iskusio. Bože moj, kako ću Ti zahvaliti za tu milost?! Neki u jadu vele: Bože, zašto si me posjetio ovom bolešću? Zašto je meni dragi Bog poslao bolest raka? Sad vidim, to mi je veliki dar Božji a ne kazna! O Bože, divne ljubavi! Ambulanta sestre Radoslave Rijetkim posjetiteljima znali bismo reći: Dajemo vam od svega što imamo: trude i molitve, lijekove, robu, hranu. Tu je bila mala ambulanta sestre Radoslave (i ona je već u raju!): čajevi svake vrste (skupljale su ih sestre i prijatelji diljem cijele domovine), masti, napitci, sirupi. Liječile su se bolesne osobe. I ja sam pio sok od kaktusa za sigurnije liječenje raka, po jednu žlicu tri puta na dan prije jela. Čujem jednog dana razgovor nekog gospodina i sestre Radoslave: Gospođo! Sa svojom ženom obišao sam Beograd i Sarajevo i Banja Luku. Doktori kažu kako nema lijeka! Rekoše mi u Banja Luci da vi znadete liječiti Ako izliječite moju ženu, podignut ću vam spomenik! Sestra je odgovorila: Dobro, uđite pa ćemo potražiti pravi lijek. Nakon dva tjedna vraća se isti par. Opet čujem razgovor: 9

10 Gospođo! Vi ste moju ženu izliječili. Kako ću Vam platiti?... Kad sam zapitao sestru Radoslavu (koja je često naručivala svete Mise za zdravlje svojih bolesnika, a i naša zajednica je molila na tu nakanu) Sestro, ako liječnici nisu mogli izliječiti onu gospođu ni u Beogradu, ni u Sarajevu, ni u Banja Luci kako to da si tako brzo i uspješno uspjela? Koji lijek si im dala? Znate što mi je rekla? Dragi župniče! Dala sam im obični čaj, a Isus je učinio svoje! Drugi slučaj: Mama je dovela svoju kćer od dvanaest godina, ruku punih krasta, kao da je gubava. Došla je moliti: Čujem, gospođo, Vi uspješno liječite. Dajte, pomozite nama sirotama jer moja kćerka kaže: mama, odreži mi te ruke, ne mogu više od bolova. Što će mi kad mi ne služe? Časna Radoslava je rekla: Kuvajte lišće od bijele topole i perite tom vodom ruke i stavljajte obloge! Nakon nekoliko tjedana dotrčaše ponovno, mala rukama maše i govori: Evo moje ruke! Vidite kako su čiste! Apostolat tiska Bog mi je po velikom zaštitniku svetom Josipu dao i milost apostolata tiska. Do sada sam izdao dvadeset i četiri izdanja na hrvatskom i/ili španjolskom jeziku, pod zajedničkim naslovom Naša izdanja. Evo nekih naslova: Don Boskov osmijeh, Cvijet s vrhunca, Marijina šutnja, Osmijeh misionar ljubavi, Ustani i hodi, Ozdravljeni Duhom, Ozdravljeni čovjek, Božićne pjesme, Božićna devetnica, Iskre (Stanko Gašparec), Obiteljska slavlja, Siete meditaciones de san Juan Bosco, Sedam meditacija svetoga Ivana Boska, Pequeño Cantoral Salesiano, Snoviđenja Sv. Ivana Boska, Limosina (Riqueza, Milostinja) Bogatstvo i druge. Te knjige i knjižice su moji dragi, mali misionari u domovini i u dragom mi meksičkom narodu koji usrećuje svojom bratskom ljubavlju. Izuzetno je tražena knjiga od Darija Betancourta (već četiri izdanja po nekoliko tisuća primjeraka) Ustani i hodi, koja će mnoge izliječiti. Pogledajmo i ljepotu pjesmarice Obiteljska slavlja! Sastavio sam je i objavio u Meksiku, u državi Oaxaca, da bi i moj dragi hrvatski narod živio radosnije, zanosno u Božjoj ljubavi, s pjesmom kao lijekom! U ovoj pjesmarici sakupih preko dvije stotine biranih narodnih pjesama od ljubavnih do zabavnih, koje bude ljubav i radost. Hrvatski narod rado pjeva. Onaj koji je Božji mora pjevati. Onaj koji moli mora i pjevati. Vidite psalme, bisere svete Biblije. Oni su pjesme. Tko ima Duha Svetoga, Duha Ljubavi, mora biti radostan, mora pjevati, jer je radost dar Duha Svetoga. To je 10

11 pokazao i poznati pisac svećenik Albanac (ah, zaboravih mu ime!) u svojoj knjizi Pjevaj i putuj! Zatim Antologija malog misionara, koja nosi jaku apologetsku snagu. Gospodin po knjigama govori, kao što je rekao moj dragi prijatelj Jure Kaštelan. Više puta sam dolazio k njemu u onaj Drveni neboder, kako su ga zvali Zagrepčani. Otišao sam jednom sa svojom majkom kad mi je došla u posjete i s kapljicom slatkoga dalmatinskog prošeka. Naše majke i njegova teta a moja draga strina Stane bile su velike prijateljice i prave svetice. Moju majku je izuzetno cijenio i volio. Njemu sam znao donositi moje rukopise na lekturu. Prvo Marijinu šutnju. Zašto baš njemu? Iako sam imao i druge dobre lektore, želio sam da Blažena Gospa zagrije i njegovu dušu. Možete zamisliti kolika mi je bila utjeha kad sam čuo od svog prijatelja, umnika, dra. fra. Bonaventure Dude: Naš Jure je lijepo kršćanski umro! U jednoj prigodi Jure mi je rekao: Razgovarao sam s prijateljem Stankom Vulićem o našim divnim majkama, osobito o Mili, njegovoj majci koja je kao seoska iskusna babica spašavala sve porodilje. Rekoh mu: Dragi Stanko, kad mi je majka teško oboljela i bila baš na kraju, zaželjela je svete sakramente. Došao je odmah naš svećenik. Stanko, trebao bi Ti vidjeti koliku moć imaju Sakramenti! Vidio sam kako nakon svete Pričesti moja majka zrači rajskom srećom! Drugom zgodom reče mi Jure: Marine, Zakučani kažu da lipo predikaš. Ali to brzo izvitri iz ljudskih glava. Piši! Piši! A ja mu odgovorih, ne bez ponosa: Postupio sam prema savjetu našeg oca don Boska koji je rekao: Ono što mladomisnik moli od Gospodina prigodom ređenja on će mu sve dati. Kada biskup na tebe polaže svoje ruke moli od Isusa sve što želiš i sve će ti dati! Ja sam ga molio za dvije milosti: snagu riječi i veliku ljubav prema Srcu Isusovu. Vjerujem da me je uslišio. Hvala mu i slava! Dobro, reče mi Jure, sve to piši, scripta manent, tj. napisano ostaje! I kad ti se kosti raspadnu, govorit ćeš preko knjiga. Knjiga je tvoje dijete koje će te daleko nadživjeti u tvom apostolatu. Pričao sam mu i o svojim doživljajima u vojsci u Makedoniji, kako sam više puta na moralnom času porazio komunističke starješine. To ga je posebno oduševilo. Naime, naš zakon branio je slobodu. Pisalo se: Ne smije se dirati u osobno uvjerenje pogotovo u Armiji. Zakon je bio sjajan, ali praksa bijaše loša. Iznosio sam mu neke istinite anegdote gdje su bile moje pobjede. On mi je tada rekao: Evo ti bilježnica. Ono što ti napišeš iz života, govoriš životu. Mene će to štivo obogatiti! Rekoh mu: Ali, to je protiv komunista i njihove naopake doktrine. Odgovorio je: Napiši i stavi u škafetin (ladicu) jer će jednoga dana sve doći na 11

12 vidjelo! A nažalost nisam ga poslušao. Samo sam stavio naslov bilježnici Moja Makedonija. Jezična zrnca Evo, mila braćo, mali apologetski list Jezična zrnca, u kojem već od g. branim našu salezijansku tradiciju u pisanju Don Boskova prezimena. Usrdno želim da bismo time porasli u jedinstvenoj, bratskoj ljubavi, prema zlatnom geslu: Jedno srce, jedna duša! Ne želim nikoga žalostiti ni smutiti, ni ljutiti, već obradovati, ako ikako mogu. Poštujem svačije mišljenje. Eto, tu je mali problem obrane naše tradicije. Radi se naime o pisanju prezimena dragog nam oca don Boska. Poznato nam je sadašnje stremljenje k oslobađanju od starog balasta, tuđeg nametanja i nagrđivanja našega divnog hrvatskog jezika. I to je dobro, ako ne prijeđe u čistunstvo, pod svaku cijenu. Ovdje se radi o štetnoj zabuni kad se nameće pisanje don Bosco, umjesto vjekovnog pisanja don Bosko! To je potrajalo više od stotinu godina te je dobilo domovinsko pravo. Tako se posvuda pisalo već u devetnaestom i dvadesetom stoljeću, u dopisivanju sa živućim svecem, u glasnicima, u novinama, u molitvenicima, knjigama, životopisima i klesalo se i graviralo i ugrađivalo na kipovima, reljefima, mozaicima - posvuda. Sada nas eto smućuje ta novina Bosco te želim (govorim u ime mnogih) da se tome jadu stane na kraj! Naš priprosti hrvatski puk ne može progutati tu stranu abecedu, jer naš je pravopis fonetski! Kako mogu dijete i pučanin znati da se najednom slovo C mora čitati K! Pogledajmo malo u naš Pravopis, (autori su čisti Hrvati: Vladimir Anić i Josip Silić, a izdavač je Sveučilišna naklada Liber, u Zagrebu l986. g.)! Pravopisni priručnik hrvatskoga jezika, na stranici 174., pod brojem 442 kaže ovako: Strana imena ljudi podliježu ovim pravilima: pišu su načelno onako kako se pišu u jezicima iz kojih dolaze: Francesco Appendini, Charles Baudelaire, Wolfgang Johann Goethe No, postoji cijeli niz valjanih odstupanja: a) Po potrebi se i jedna i druga imena mogu pisati prilagođena odgovarajući transkripcijskim pravilima! b) U nas je slučaj STOGODIŠNJE TRADICIJE da se u tisku i u umjetničkim djelima uvijek pisalo, klesalo i rezalo sv. Ivan Bosko, iako je original na talijanskom jeziku San Giovanni Bosco! Na stranici 146. istog Pravopisa, pod brojem 399, nalazimo ovo: Oblici koji su ušli u naš jezik transliterirani po kojem drugom sustavu ne moraju se podvrgavati predloženom sustavu transliteriranja (prepisivanja slovima druge abecede). Oblik, kakav je ušao u tradiciju, takav i ostaje u njoj. Usp.: tur. Sulejman (trebalo bi biti Silejman); 12

13 tur. Karadjoz (trebalo bi pisati Karagez); jap. Fudžijama (trebalo bi pisati Fudjijama); jap. Tokio (trebalo bi pisati Tokyo) itd. c) Uvijek su nazivali u nas: Torino - Turin; Roma Rim; Trieste Trst; Wien Beč; Paris - Pariz; Konstantinopolis, Istanbul - Carigrad; Praha - Prag; Napoli Napulj; Chicago - Čikago; Don Quijote - Don Kihot; Den Haag Hag; Texas Teksas; Geneve Ženeva itd. d) Ako je dakle, u milo podneblje lijepe naše ušao već stotinama godina star naziv Ivan Bosko, neka tako i mirno ostane. Tradicijom je uveden i tradicijom je ozakonjen! e) Svi kulturni narodi poštuju svoje tradicije kao svetinju. Tako ćemo i mi, po tradiciji, pisati don Bosko i sačuvati dužno poštovanje i ljubav prema svome hrvatskom jeziku i kulturi. Nedavno je na radiju Zagreb povikao jedan sveučilišni profesor: Nije li višestruko opravdano POŠTOVATI SVOJU TRADICIJU?! f) Nećemo, jamačno, zamjeriti našoj dragoj i uglednoj braći i sestrama raznih redova i družbi što svoje osnivače (-čice) pišu u kroatiziranom obliku: Franjo Asiški - a ne Franjo de Asisi; Franjo Saleški - a ne Franjo de Sales; Ignacije Lojolski - a ne Ignacije de Loyola; Vinko Paulski - a ne Vinco de Paul; Franjo Ksaverski - a ne Franjo de Xavier, itd. g) Lani nam je došao dragi gost, izvanredni vizitator te kliknuo sakupljenoj braći: Don Bosko je u Hrvatskoj HRVAT! h) U Generalnoj kući u Rimu imao sam sreću listati Salezijanske vjesnike raznih zemalja. Među inim, uživao sam čitajući vjesnike slavenske braće: češke, poljske, slovačke i slovenske, ali također i mongolske, staroslovenske i albanske, te našao da svi pišu Sv. Ivan Bosko. i) Latinsko pravilo: Errata corrige! (Ispravljaj pogrješke) vrijedi uvijek. Usrdno molim dragog nam oca Don Boska neka blagoslovi i ovaj mali pothvat koji teži k savršenom jedinstvu u zajedničkom savršenstvu! Vaš odani brat don Marin, profesor hrvatskog jezika i književnosti Misijski život u ratnoj Bosni Hvala dragom Bogu što mi je darovao i tu milost: četiri strašne godine rata i mojeg misijskog života u našoj miloj, tužnoj Bosni. Kao župnik i duhovnik časnih Sestara Klanjateljica Krvi Kristove u župi svetog Ivana Krstitelja što sam mogao uraditi? Iznijeti ću neke nezaboravne zgode. 13

14 Putujem u Banja Luci u kolaru. Tada me jedan suputnik ljutito oslovi: Ti si katolički pop? Da!" Vi popovi u ispovijedi učite ubijati! Odgovorih: Mi učimo, osobito u ispovijedi, ljubiti i opraštati, jer Božje milosrđe i dobrota uče nas ljubavi, a ne zlu! A on će: Ne, ne! Ubijati, ubijati! Rekoh mu zatim: Služba jednog sveštenika je dijeliti blagoslov, oproštenje i ljubav, a ne mržnju i ubojstvo! A on uporno: Ubijati, ubijati! Tada mu se pridružiše neke žene vičući: Da, da, vi učite ubijati! Uvidjeh da nema koristi od rasprave te im reknem: Prijatelji moji, Bog vam dao svako dobro! i iziđoh da me ne linčuju. Za izbjeći takve nemile susrete, odlučio sam ne kititi se više kolarom. Desetog kolovoza l992. na blagdan sv. Pija X, u ponoć, na prozoru samostanske kupaonice u Novoj Topoli zagrmjela je mala namještena bomba u obliku sapuna, i nije me dosegla! Eto čuda! Brzo skočih u hlače da vidim što se to događa, ima li ranjenih... Često je bilo noćnih napada na našu crkvu i samostan i u Aleksandrovcu. Tko nas je napadao? Četa mladih vojnika koja nas je čuvala na glavnoj cesti, udaljenoj oko tri stotine metara. U one četiri godine mojeg života u Bosni jednom sam bio napadnut na našoj autobusnoj stanici. Tu je bilo mnogo svijeta koji je premrznut sa mnom čekao kakav takav rijetki autobus. Napadač bijaše, jamačno, pripiti čovjek. Toga časa nisam osjećao strah. On me čvrsto zgrabio za vrat vičući: Odakle si ti? Odgovorio sam: Odavde. A što si došao ovamo? Da naviještam Isusovo Evanđelje ljubavi! Pa tu nema govora o ljubavi! Nikada neće biti ljubavi među Srbima i Hrvatima Odgovorih: Bit će, i pobijedit će ljubav! Opetovao je: Tu nema ljubavi! Ima ljubavi! rekoh ponovno i nastavih katehezu: Prijatelju, ako u tvojoj porodici vlada ljubav, onda je tu raj, sreća, ako je nema, vrag je odnio sve! Zato glasuj za ljubav! Prijatelju! Daj mi ruku! Ne dam ruku, ne dam ruku! Daj mi ruku, prijatelju, daj mi ruku! Ljubav je jača, ljubav je jača i ona će pobijediti!... Odjednom me neki neznanac povuče za ruku: Ajmo, ajmo, došao je autobus! Usput me je upitao: Tko je onaj koji te napao? Je li pijan ili lud? Odgovorih: Možda jedno i drugo! Ljubav doista uvijek pobjeđuje! Često bi k nama u predvečerje dolazili oficiri u prijateljski posjet na malu marendu. Sestre bi ih velikodušno podvorile i na kraju ih počastile tečnom bosanskom sikterušom (kava za opraštaj). Jedne večeri kapetan Nebojša nam je rekao: Gospođo Regina! Pa to je divno! Ja sa fronte ne idem k svojoj majci, dolazim k vama. Tu ja nalazim zadovoljstvo i mir. Pričajte nam, pričajte, kako samo vi znadete! 14

15 Rekao sam kapetanu Nebojši: Dragi kapetane! Mene u ovom strašnom ratu ne može nitko ubiti! Kako to možeš reći da te ne može nitko ubiti? Pa i ti si od krvi i mesa. Tolike glave padaju na sve strane. Mi tamo moramo ubijati Hrvate, a oni nas. To je strašno Treba zaustaviti taj rat! A ja nastavljam: Mene ne može nitko ubiti! Može ovo grišno tilo, ali don Marina ne! Jer on ima besmrtnu dušu. Ja ću, nadam se, vječno živjeti kod dragoga Boga! Ovo moje tijelo može ubiti svaka budala, ali dušu ne. Nju će Isus jednom uskrisiti. Krist je rekao u Ivanovu evanđelju (6. poglavlje): Tko u mene vjeruje, živjet će uvijeke i Tko mene blaguje (u svetoj Pričesti) ja ću ga uskrisiti u posljednji dan! A on će meni: Mi Srbi u to ne vjerujemo! Odgovorih: Nemoj tako klevetati svoj srpski narod. Ako ti, na žalost, ne vjeruješ, narod ima vjeru i moli Boga, a to su tisuće i milijuni dragih pravoslavaca, vjernika! Ako uzvjeruješ, nećeš se bojati ničega i nikoga jer te nitko ne može ubiti! Ako nemaš vjere, onda te doista svatko može ubiti i stekao si prvu i drugu smrt! Tada mi on reče: Mene ne može nitko ubiti. Znaš zašto? Ako me uhvati ustaša, ja ću ga ovim revolverićem kresnuti dok on bude sakupljao moje oružje. Tada mi je pokazao sakriveni revolverić, malen poput kutije šibica. Jedne nedjelje nakon rata, na vjerskoj tribini u Drvaru, kod revnog apostola župnika don Žarka Ošaba, kuma našeg dragog mučenika Filipa Lukende, govoreći o vjeri spomenuo sam i taj slučaj, susret s kapetanom Nebojšom i moje riječi ako ti, nesrećom, ne vjeruješ, ali vjeruju tisuće i milijuni tvoje braće pravoslavaca. Istoga je dana moja prijateljica pravoslavka iz Nove Topole kod Gradiške telefonirala našim sestrama Klanjateljicama: Velečasni je Mandić danas rekao ove lijepe riječi u svojem govoru u obranu pravoslavnog naroda. Zgoda nakon noćnog napada straže na naš samostan i crkvu. Biskup Franjo Komarica došao je tješiti nas, u društvu mog susjeda pravoslavnog paroka Boška, ministra za vjerske odnose u Republici Srpskoj u Bosni gosp. Jovana Turanjanina, i ostalih u pratnji. Sestre Klanjateljice priredile su (kao i uvijek!) dobar ručak za ugledne goste. Za vrijeme ručka gosti su nas pokušali tješiti zbog učestalih noćnih napada. Pitali su nas o našim doživljajima, što nas tješi u toj žalosnoj situaciji, i otkuda nam tolika radost? Očekivali su da će vidjeli tužna i zaplakana lica. Ja sam odgovorio gospodinu ministru Turanjaninu: Mene najviše tješe riječi psalma 63, redak 4.: Ljubav je tvoja bolja od života! Još rekoh: Svaka šuša može mi skinuti glavu, ali moj život nije samo tjelesni. Imam naime i besmrtnu dušu! Pri kraju ručka digne se g. ministar Jovan i upravi mi ovu rečenicu: Gospodine, ona Vaša riječ Ljubav je tvoja bolja od života, usjekla mi se u pamet i ne ću je nikada zaboraviti! Bogu hvala i na toj milosti! 15

16 Hoteći spasiti moj autić Renault 4 od učestalih pljački (vratio sam ga njegovu gospodaru vlč. Nikoli Zuboviću u Zagreb), putovao sam biciklom po selima. Na tom putu poviče mi iz svoga dvorišta jedan seljak: Hej, ti! Znam ja tebe! Da te više ne vidim na ovom putu! Skinut ću te, skinuti! Nisam se na to usudio okretati, već sam govorio Isusu: Dragi Isuse, ovaj me još nije skinuo, a opalit će me tek tada kad mu Ti dopustiš! Išao sam u susjedsku pomoć na feštu Svetoga Ilije u Dolinu, u mučeničku, ranama i krvlju izbrisanu Dolinu, dvanaest kilometara udaljenu od Bosanske Gradiške. Tu je župnikovao sveti mučenik Kazimir Višaticki (jedan od četvorice divne braće svećenika). On je nakon uništenja sela izdavao list Suze dolinske. Jednog kobnog dana, Kazimiru je oko šest sati popodne došao neki tip na razgovor, valjda s nakanom da prouči situaciju. Iste večeri poslije devet sati ušao je krišom kroz prozor njegovog župnog ureda te u nejednakoj borbi na život i smrt, Kazimira svega izranio i usmrtio, a da njegova majka u kući nije ništa čula. Krenuo sam, svojim biciklom na Kirvaj, feštu svetog Ilije. Kad sam stigao u crkvu u Dolini, zavladala je velika radost jer je sav narod, a puna bijaše crkva, želio svetu Ispovijed! Zbog mojeg dolaska najradosniji je bio Kazimir jer mu nitko drugi nije došao. Tada sam uvidio kako je taj grozni rat, kojeg je zapalila mržnja, ipak urodio obilnim plodom, dobrom svetom Ispovjeđu mnogih koji se prije, u mirno doba, nisu ispovijedali. Donio je blagoslovljene plodove: čistoću duša i novi život milosti Božje. Tada smo u velikoj radosti proslavili svetoga zaštitnika Iliju. Č u d o s v e ć e n i č k i h z v a nj a u obitelji V i š a t i c k i. Pitao sam Kazimira neka mi otkrije čudesnu tajnu svojih četvero braće: Kako da ste sva četvorica krenuli u svećenički stalež? Odgovorio mi je: Župni dvor velečasnog Župančića bijaše uvijek pun dječaka koji su se u njemu osjećali kao kod kuće. Ministriranje - služenje u svetim obredima, igra, veselje, čitanje dobrih knjiga, razni poslovi Dragi župnik nas je hranio i napajao. Tu smo učili, molili, radili i pjevali u bratskom zajedništvu. On je puno volio svoj narod a posebno nas, svoje drage ministrante, i brinuo se za nas kao majka. Mi smo mu uzvraćali istom ljubavlju i divili se njegovim vrlinama. Što nas je osobito oduševilo? Ponekad bi ga našli kako tijekom dana prostrt moli pred oltarom. To bi nas sve potreslo i obogatilo gledajući toliku vjeru i ljubav prema Euharistijskom Isusu. Mi smo četiri brata otišli u svećenike. Adolf je gorljivi apostol, župnik jedne župe blizu Banja Luke. Mlađi, Franjo, u vrtlogu ratnih strahota otišao je već prvih godina rata u Kanadu za župnika. Dr. Karlo je župnik u Budžaku, u predgrađu Banja Luke, gdje je junački 16

17 pretrpio više atentata, a ipak je ostao živ i zdrav. Ujedno je profesor teologije u Đakovu. Lani, na godišnjem misijskom susretu u Banja Luci upitao sam Adolfa: Gdje je moj dragi prijatelj, tvoj brat Kazimir? A on će mi: Ubili su ga u Gradiški! Obojica smo zaplakali. Kako su ubili mojega kolegu susjednog župnika Ratka Grgića u Novoj Topoli? Nakon Ratkove pogibije tamo sam često išao odnijeti svetu Pričest na Prve petke bolesnicima i starcima. Njemu je, po pričanju krvnikova sinčića od pet godina Igora, u susjednom selu Lamincima četnički oficir Ranko Popović odsjekao glavu. To je mališan ispripovjedio svojoj dobroj teti Ani. Kod nje je on uvijek dobio slatke čokolade, dar katoličkog Karitasa. Sada bi mali Igor morao imati oko dvadeset i pet godina i trebao bi svjedočiti tu istinu - protiv svog vlastitog oca! Hoće li imati snage? Mali Igor je ovako pričao: Bako, bako! Moj je tata doletio avionom kući U našu kuću ljudi su doveli nekog popa. On je imao u rukama nešto okruglo i krst. On je molio. Došo moj otac, zgrabio veliki nož, ovako. Prišao je popu te mu rekao: Popo, Tvoj te Bog ne će spasiti. I odrezao mu glavu i bacio ga na đubrište i gice su ga jele. Mali se Igor tresao dok je to pričao. Što reći na to? Dijete od pet godina ne može lagati! Naš dragi biskup dr. Franjo Komarica govori da se ne zna tko je ubio velečasnog Ratka. Rekao sam mu lani: Dragi preuzvišeni! Kako ne znamo?! Baka Ana meni je to ispričala, a ja sam Vama napisao odmah ovako: Pričam ti priču, pričam ti priču On mi je tada na to rekao: Pitaj baku Anu neka se zakune da je sve to čista istina. Kad sam došao baki Ani po naređenju biskupa, iznio sam joj njegov zahtjev u strogom povjerenju: Draga teta Ana, naš biskup želi da se Ti zakuneš na svoje pričanje koje sam zapisao i da se potpišeš. Ona je sva drhtala i branila se govoreći: Ajme, ajme! Oni će mene ubiti, oni će me ubiti! Odgovorio sam: Ubit će i mene, ako Bog to dopusti! Ali ne boj se, dragi Bog će nas spasiti. Ovaj će dopis u strogom povjerenju primiti sam biskup. I bit će sve u redu. Mi moramo jamčiti čašću i životom i svjedočiti tu istinu za povijest novih pokoljenja. Isplati se žrtvovati i život dati za Istinu, kao naš Spasitelj Isus. Ona se na to dva puta zaklela i dva puta potpisala na istom papiru govoreći: Hoću, hoću! Kad sam to uručio svome biskupu, bio je zadovoljan. Ali je zbog još nezrele situacije i nadalje javno govorio: Mi ne znamo kako je nestao naš dragi mučenik Ratko Grgić. Rekao sam mu ove godine kad je došao slaviti blagdan Marije Pomoćnice u Zagrebu na Knežiji: Preuzvišeni, što čekate? Pospješite proces kanonizacije ovih petero 17

18 mučenika i sestre Cecilije Pave Grgić. Odgovorio mi je: Strpljenje! Rekoh mu za tim: Vjerujem da ne trebaju druga čudesa kad je čudo samo mučeništvo bjelodano pred našim očima! Ovo je dokaz svetosti što su masakrirani samo zato što su bili katolički, gorljivi apostoli Evanđelja. To su svetci Božji za koje ne trebamo tražiti čudesa da bi ih se proglasilo svetima. Dostatno je znati kako su ti mučenici prolili svoju krv! Biskup je na to kazao: Da, treba polako raditi. Trebat će za to vremena. Nedavno sam bio na godišnjem misijskom susretu u Banja Luci. Poslije sam rekao svojoj braći Salezijancima: Više od dobrih duhovnih vježbi koristio mi je taj susret u svetištima i na mjestima mučeništva, pogotovo u Presnačama kod Banja Luke, gdje su Filip Lukenda i njegova gorljiva katehistica sestra Milosrdnica Cecilia Pava Grgić masakrirani i spaljeni skupa sa svetištem Male Terezije i župnim dvorom. On je sve to podigao, vodio i divno upravljao, pogotovo sa skrbno pripremljenim hodočašćima Maloj Tereziji svakog prvog dana u mjesecu, te s izvanrednim propovjednikom i bogatim svečanim programom s relikvijama velike svetice Male Terezije. Mi misionari drhtali smo i plakali na tom svetom mjestu, a sada moramo posvuda gasiti požare mržnje i sijati sjeme ljubavi i mira! Hvala dragom Bogu za sve milosti u ove četiri godine tog strašnog rata! Ne ponovio se nikada!... Nakon druge godine strahota u kojima su ubijali braću svećenike provincijal mi je poručio iz Zagreba: Možeš izaći, možeš bježati iz Banja Luke kada hoćeš! Odgovorio sam: Bježati ne ću nikada! Izaći ću odavde kada mi Onaj koji me je ovdje postavio rekne: Sada se povuci! Tako sam ostao sve četiri godine.... Nakon četiri godine pisao mi je provincijal: Vijeće je odlučilo da nam se vratiš. Poslati ćemo te u Zadar! Odgovorio sam: Dobro! Sada počekajte, strpite se dok se pripremim! Tko god je htio izaći iz tog raja, mogao je ponijeti svoje stvari u jednoj plastičnoj vrećici i tri knjige! Želio sam spasiti svoju skromnu biblioteku i svoje osobne stvari. Ostao sam još nekoliko mjeseci pripremajući svoj izlazak. Kad sam to rekao dragom biskupu dru. Franji Komarici, bilo mu je žao. Rekao je: Don Marine! Moramo slušati starješine Dobro! Pripremit ćemo to. Do Zagreba smo redovito putovali pet do sedam sati, jer su na tri postaje sve pregledavali, takoreći list po list. Sve im je bilo sumnjivo, osobito spisi. Bojali su se pisane riječi. Dakle, obično je za l80 kilometara trebalo sedam sati putovanja. Dragi biskup mi je doveo svoga šofera Miljenka i jedan kombi. Kad smo sve ukrcali (četrnaest paketa knjiga) po vrhu smo stavili moje drage slike: Srce Isusovo i Srce Marijino (koji su mi bili velika utjeha u mojem uredu) i još poveći, jako oštećeni, drveni križ što ga spasih iz ruševina. Sve je bilo spremno za polazak. Toga 18

19 jutra, 14. travnja l995. kod svete Mise zamolio sam sestre neka se pomole svetom Josipu, dragom zaštitniku da nas prati i zaštiti te uspijemo izvući živu glavu, a i knjige, ako je moguće! U župnom uredu sam ostavio stotine knjiga u skladnom redu da se ne bi odmah primijetilo da nema župnika. Tada rekoh dragom prijatelju vozaču Miljenku: Krenimo pod okriljem svetog Josipa! Ako nam zabrane prenositi stvari, hvala Bogu! Krenuli smo u deset sati u jutro. Od tri kontrolna punkta, samo na jednom zapitali su Miljenka i ovo: Koji je to s tobom? On odgovori: Jedan stari, bolesni pop. Ima samo svoje osobne knjige i ništa više! Odgovorio je: Vozi! Tako smo stigli u Zagreb na Kaptol kad je upravo zvonilo na Anđeoski pozdrav u podne. Dakle, manje od dva sata putovanja! Zar to nije malo čudo svetog Josipa?! A sada, pregled prema životnim etapama! l. Djetinjstvo u Hrvatskoj 2. Mladost: studentski život u Sloveniji i Hrvatskoj 3. Vojnički staž u Makedoniji 4. Svećenički apostolat 5. Misije u Meksiku 6. Zaključak ŽIVOTNI PUT 19

20 Djetinjstvo U malom selu Zakučcu, župa Omiš, rodilo se u Ante Mandića i Tone r. Marasović osmero djece. Drugorođeni je Marin. Rođen je 12. kolovoza 1926., a kršten već sedmi dan (kako mi reče majka) po imenu Marin Marko. Od nas osmero, četvero je sitnih brzo otišlo među anđele. Peti, Tomislav je u jedanaestoj godini, u ratnom vrtlogu poginuo na pašnjaku u majčinu društvu, od zaostale ručne bombe. Ostali smo trojica. Božo, Marin i Krešo. Godine i Božo je otišao k Bogu poslije nekoliko operacija. Prije ulaska u bolnicu rekao je preko telefona bratu Kreši: U osamdesetoj sam imam neku proširenu arteriju u želucu neka me režu da produžim koju godinu, pa neka bude što Boga da! U tri tjedna imao je pet operacija i otišao je. Rodica, glavna medicinska sestra u bolnici, reče mi: Svaki sam dan posjećivala svog dragog rođaka! Tvoj je brat Bože umro svetački! To mi je najveća utjeha. Bogu hvala! U pučku školu išao sam dvije minute daleko od kuće. Tu blizu sagradili su je moj otac i strici. Škola je imala tridesetak đaka u šest razreda s jednom učiteljicom ili učiteljem. Sreća što nas je poučavala izvrsna i voljena učiteljica Perčin iz Dubrovnika i sjajan učitelj Mijo Ruso iz Trogira. Učiteljica Perčinuša (tako bi je od milja zvali seljaci), učila nas je sve predmete, i vjeronauk, a malog Marina zbog nemira ponekad bi išibala po prstima. Seljaci su silno voljeli naše učitelje i donosili su im darove iz polja, vrtova i vinograda. Dragi učitelj Mijo Ruso nije mogao predavati vjeronauk jer je volio moskovski radio i njegovu socijalističku doktrinu. Stoga je vjeronak predavao župnik don Grgo Topić (rodom iz susjednih Kučića). Ipak je učo Ruso, vjeran želji roditelja djece, svake nedjelje dovodio svu djecu u našu seosku crkvu Male Gospe na svetu Misu u deset sati. Tu sam završio pet razreda. Peti zato jer nije bilo izgleda za nastavak nakon četvrtog, u gimnaziji. Tada mi je otac kazao: Sine moj, nema druge! Ja mašklin a ti mašklinić, i u polje! Upoznavši kako mali mašklina, reče mi: Preslab si mi, sine! Za tebe je pero a ne mašklin! Kad je otac vidio kako djeca žele učiti veće škole ili zanat, tj. pobjeći od mašklina i motike te izabrati bolje zvanje, odlučio je prodati svoje malo imanje u Zakučcu. Prodao ga je svojoj braći i na Visokoj, u predgrađu Splita, kupio dva komada zemlje. Tu je sagradio malu baraku u kojoj smo živjeli. Kada bi zapuhala jaka bura, ćaća bi rekao: Dico moja, sada će nas s barakom ovi vitar poklopiti kao klopka repce! Dvanaest godina smo bili "barakaši". A kad je odlučio sagraditi malu 20

21 kućicu, javio je braći i rođacima, i oni su nam pomogli, također i dobri susjedi Svi su gradili kuću Anti Mandiću. Bog im dragi platio! Prvu svetu Ispovijed i Pričest primio sam u jedanaestoj godini, tj u župnoj crkvi sv. Mihovila u Omišu, a svetu Krizmu sljedeće, godine. Na prvu Pričest pripremao nas je naš gorljivi svećenik, župnik don Grgo Topić. Činio je to vrlo savjesno te smo mogli u dvije godine naučiti cijeli naš vjeronaučni katekizam. Prva Pričest! Jedan od najsretnijih dana mojega života! U župnu crkvu krenuli smo u procesiji dva i dva. Svi dečki krasno, svečano obučeni kao marineri, tj. plavo i bijelo, a djevojčice u bjelini poput anđela. Mali Marin - u proste, škure hlače i bijelu košulju (što je smogla sirota majka sašiti na svojoj maloj, gromko klepetajućoj šivaćoj mašini, koja nam noćima nije davala spavati). Dragi kapelan se trudio dati Marinu jednog kolegu da ne ide sam. Ali nitko nije htio stati uz rame ovog sirotana koji je ostao na repu, sam. Bogu hvala i na toj milosti! Tko je od onih pedeset i troje prvopričesnika toga sretnog dana primio najviše milosti? To samo dragi Bog znade! Vjerujem da to bijaše najsiromašniji, u škurim hlačama. On će kasnije u životu pripremiti tisuće djece i odraslih na prvu Pričest, počevši već u novicijatu u Škrljevu kod Mokronoga na Dolenjskem, u Sloveniji, gdje je za ovaj sveti sakrament pripremio i jednog malog gluhonijemog dječaka. Svi prvopričesnici su napravili zajedničku fotografiju. Pitao sam kasnije majku: Majko, gdje je moja slika? A ona će: Nisam imala dinar da je kupim. Zato taj sirotan sada ima na kilograme slika s drugih velikih svečanosti. Slično mi je odgovorio moj dragi otac kad sam ga zapitao jednoga dana: Ćaća dragi! Zašto mi nisi došao na svečanost svećeničkog ređenja u zagrebačkoj katedrali 28. lipnja 1953., kad nas je redio biskup Salis Sevis? A on će mi: Ah, sinko! Nisam imao novaca za vlak! Prema tadašnjim propisima, na Pričest smo bili pripremljeni i strogim postom. Ni kapi vode u usta! Zato je brižna i dobra susjeda Ivula nakon Pričesti požurila udijeliti svakom djetetu po koju galjetu da ne bi jadna djeca pala u afan (u nesvijest). Tada je zloćko Marin nastupio, ukorio je dobru Ivulu: Pusti nas u miru jer se sada mi zahvaljujemo dragom Isusu koji je došao u naša srca! Krizmani smo sljedeće godine po rukama biskupa Kvirina Klementa Bonifačića. Kum mi je bio dragi stric Bože. Predsusreo sam ga molbom: Dragi moj kume! Želim izabrati Vaš krizmani dar svome kumčetu! To su dvije knjige za peti razred, Zemljopis i Povijest! U tome bijaše želja - priskrbiti bolje ocjene. Odgovorio 21