2 Ivan MIKLENIÆ, Pad naklade crkvenih tiskovina oèekivani trend ili urgentni poziv na premišljanje? Tonèi TRSTENJAK, Prisutnost Crkve na televiz

Transcription

1 ISSN Godina 14, Br. 1(27), str , Rijeka, UDK: 2 (05) S A D R Ž A J CRKVA I MEDIJI XXXVII. Teološko-pastoralni tjedan na KBF-u, Teologiji u Rijeci Rijeka, listopada I. IZLAGANJA I PRIOPÆENJA Pozdravna rijeè Rijeèkog nadbiskupa na poèetku Tjedna... 3 Mons. Ivan DEVÈIÆ, Crkva i svijet medija: put od nepovjerenja do poziva na dijalog... 5 Jerko VALKOVIÆ, Medijska manipulacija stalni izazov etièkom promišljanju Danijel LABAŠ, Novinarstvo pred zahtjevom istine Stjepan MALOVIÆ, Etika u medijima: tko je pozvan na odgovorno djelovanje? Emanuel HOŠKO, Mediji u službi izgradnje unutarcrkvenoga javnog mnijenja Milan ŠIMUNOVIÆ, Evangelizacija i mediji: novi izazovi i nove moguænosti Anton PERANIÆ, Mediji komuniciranja u katehezi Anton ŠULJIÆ, Medijski ustroj Crkve ili kako se medijski predstavljamo?...157

2 2 Ivan MIKLENIÆ, Pad naklade crkvenih tiskovina oèekivani trend ili urgentni poziv na premišljanje? Tonèi TRSTENJAK, Prisutnost Crkve na televiziji Vladimir RONÈEVIÆ, Crkva na hrvatskom medijskom forumu : ravnopravni sudionik i sugovornik!? Josip GRBAC, Crkva, društvo i odgoj za djelovanje u medijima II. RASPRAVE I ÈLANCI Mons. Ivan DEVÈIÆ, Dostojevski u oèima Berdjajeva Iris TIÆAC, Vrijednost osobe u «realistièkoj fenomenologiji» Leopoldina-Veronika BANAŠ, Isus u stihovima osamdeset trojice perzijskih pjesnika Domagoj KALCINA Veronika GAŠPAR, Humanistièki model kristologije prema H. Küngu III PRIKAZI I RECENZIJE Ante PAVLOVIÆ, Putovima vjerskoga odgoja (Milan Šimunoviæ) Milan ŠPEHAR, U potrazi za duhovnim iskustvom.pitanje iskustva u religijama i èovjekovoj religioznosti (Milan Šimunoviæ) Wolfhart PANNENBERG, Apostolsko vjerovanje pred pitanjima današnjice (Marijan Jurèeviæ) Darko DEKOVIÆ, Zapisnik misni kaptola rieèkoga, Istraživanja o rijeèkome glagoljaškome krug (Franjo Velèiæ) Igor ŽIC, Crkveno slikarstvo na otoku Krku od do godine (Franjo Velèiæ) Vicko Kpitanoviæ, Kršæanska arheologija (Franjo Emanuel Hoško) Franjo Jesenoviæ, Raspjevana Crkva, Isti, Antifone i skladatelji (Franjo Emanuel Hoško) Hrvatin Gabrijel Jurišiæ, Josip Lisac, Terezija Zemljiæ (priredili), Knjiga od uspomene (Franjo Emanuel Hoško) CRKVA I MEDIJI Pozdravna rijeè Rijeèkog nadbiskupa na poèetku Tjedna Poštovani oci biskupi, cijenjeni gospodine Rektore Rijeèkoga sveuèilišta i svi prijatelji i gosti naše Teologije, poštovane profesorice i profesori, studentice i studenti, braæo sveæenici i svi ostali sudionici ovogodišnjeg Teološko-pastoralnog tjedna! Sve Vas srdaèno pozdravljam na poèetku nove akademske godine 2005./2006., 59. od poèetka djelovanja ove naše visokoškolske crkvene ustanove u Rijeci. Poseban pozdrav upuæujem, naravno, novim studenticama i studentima, sa željom da se u ovoj ustanovi ugodno osjeæaju i uspješno studiraju. Do prije godinu dana novu smo akademsku godinu zapoèinjali, nakon sv. mise i zaziva Duha Svetoga u crkvi, inauguralnim predavanjem u kojem je neki od profesora obradio neku aktualnu temu. Od prošle godine umjesto inauguralnim predavanjem novu akad. godinu zapoèinjemo višednevnim teološko-pastoralnim tjednom na kojem, uz studente i profesore naše Teologije, sudjeluju sveæenici, vjerouèitelji i pastoralni djelatnici iz biskupija Rijeèke metropolije, kao i svi oni koje zanima tema koja se obraðuje. Donedavna su se ovakvi tjedni, koje naša Teologija organizira kontinuirano od akad. godine 1967./68., održavali na kraju akad. godine, i to poglavito za sveæenike u pastoralu. Sada su namijenjeni i njima, ali i svim aktualnim studentima, kao i onima bivšima, od kojih su mnogi vjerouèitelji ili suradnici u pastoralu. U tom je smislu Teološkopastoralni tjedan postao važno intelektualno i pastoralno okupljalište gdje se promišlja odreðeni pastoralni problem s razlièitih motrišta i polazeæi od raznovrsnih iskustava. Na njemu se susreæu i meðusobno obogaæuju višegodišnje pastoralno iskustvo naših sveæenika, znanje struènjaka i mladenaèki pogledi naših bogoslova i studenata teologije. Tu se dogaða ono što se dogaða i što bi se trebalo dogaðati na terenu, u životu i radu naših župa i ustanova: suradnja sveæenika i laika, teoretièara i praktièara, klerika i laika. To upravo i jest Crkva kao zajednica Božjeg naroda koja takoðer ima zajednièko poslanje u kojemu svi trebaju sudjelovati. 3

3 4 Rijeèki teološki èasopis, god. 14 (2006), br. 1 O važnosti ovogodišnje teme Tjedna ne treba gubiti puno rijeèi. Svi znamo koliko je ona ne samo važna nego upravo goruæa. Zato zahvaljujem našoj Teologiji na organizaciji ovog Tjedna, kao i svim predavaèima koji su prihvatili obraditi pojedine aspekte tog složenog problema. Svi ulazimo u rad Tjedna s nadom da æe uroditi novim spoznajama i orijentacijama važnim za našu metropolitansku, ali i nacionalnu Crkvu. U to ime želim svima puno strpljivosti i sabranosti, ali i otvorenosti u izlaganjima i diskusijama. Molimo takoðer da nam Duh Sveti bude blizu sa svojim darovima, svjesni biblijske mudrosti: «Ako Gospodin kuæe ne gradi, uzalud se muèe graditelji,» (Ps 127). Mons. dr. Ivan Devèiæ, nadbiskup metropolit rijeèki I. Devèiæ, Crkva i svijet medija: put od nepovjerenja..., str I. IZLAGANJA I PRIOPÆENJA Mons. dr. Ivan Devèiæ CRKVA I SVIJET MEDIJA: PUT OD NEPOVJERENJA DO POZIVA NA DIJALOG Mons. prof dr. Ivan Devèiæ, nadbiskup metropolit rijeèki UDK: 282 [261.6 : ](091) Izvorni znanstveni rad U izlaganju autor prati etape koje je Crkva prošla tijekom svoje povijesti u odnosu sa sredstvima društvene komunikacije. Iznesene su mnoge nijanse i razlièiti pristupi Crkve prema stvarnosti društvenih komunikacija. Predstavljena su razdoblja optimizma i pesimizma, otvorenosti i suzdržanosti Crkve prema toj stvarnosti. Detaljnije su prikazani glavni dokumenti o društvenim medijima, poèevši od II. vatikanskog koncila do danas. Autor posebno istièe nužnost da se obavijesna sredstva ne samo koriste na naèin novih «propovjedaonica» nego da se usvajanjem njihovog jezika, psihologije, metoda vrši «inkulturacija» evanðelja u novu kulturu koju ta sredstva stvaraju i koju neki crkveni dokumenti s pravom oznaèavaju kao «novo doba». Kljuène rijeèi: mediji, društvena komunikacija, dijalog, Koncil, pokoncilski razvoj, internet, etika obavijesnih sredstava 5 * * * Na prvi pogled može nam se èiniti da su sredstva društvene komunikacije posve novi, moderni izazov za Crkvu. Ali radi se o pogrešnom dojmu ili mišljenju, jer Crkva se nije našla suoèena s izazovom medija samo u suvremenoj eri masovnih medija i informatike. To je izazov s kojim se ona više ili manje dramatièno i uspješno susreæe i suoèava otkada postoji. Svaku je pojavu novih medija pratila i pojava nove kulture, odnosno odreðena «kulturna revolucija». To jednako vrijedi za pismo i tisak kao i za suvremene masovne medije i informatiku. Može se èak opravdano tvrditi da, kad je rijeè o dubini i dalekosežnosti promjena i posljedica,

4 6 Rijeèki teološki èasopis, god. 14 (2006), br. 1 pojava nekih prijašnjih medija, npr. pisma ili tiska, nije bila ništa manje uèinkovita i revolucionarna nego što je to sluèaj sa suvremenim medijima. No, to nije tema ovog izlaganja. Buduæi da je Crkva od samih svojih poèetaka i tijekom èitave svoje povijesti u odnosu sa sredstvima društvene komunikacije, ovo je izlaganje zamišljeno kao kratak prikaz tog odnosa od poèetka do danas, dakako, s posebnim naglaskom na razdoblju koje je na tom podruèju inicirao Drugi vatikanski sabor. Èini mi se da se tako najbolje može uoèiti kako je Crkva tijekom svoje povijesti prihvaæala društvene medije i kako se nosila s kulturnom revolucijom koja ih je uvijek pratila. Dakako, ovdje neæemo govoriti o pojavi pisma kao jednog od temeljnih sredstava komunikacije, kao ni o tome kakve je kulturne promjene ta pojava sa sobom donijela, jer to je medij koji je Crkva zatekla i jednostavno prihvatila. Prisjetimo se samo da je zahvaljujuæi tom mediju povijesno pamæenje osloboðeno od iskrivljavanja kojima je bilo izloženo dok je jedini naèin njegova èuvanja i prenošenja bila usmena tradicija. A ujedno je omoguæena pojava nove kulture u kojoj su kljuènu ulogu poèele igrati institucije, kako religiozne tako i svjetovne. Pismo je, s religioznog motrišta, toliko znaèajan medij društvene komunikacije da na neki naèin ulazi u samu definiciju i klasifikaciju religioznog svijeta, koji se prema tome dijeli na religije bez pisma i religije s pismom, tj. Knjigom. Znamo da je i kršæanstvo jedna od velikih «religija s Knjigom». Upravo na tom primjeru izvrsno vidimo koliko jedan medij društvenog komuniciranja zadire u samu strukturu religije, što takoðer upuæuje na važnost i trajnu aktualnost i teme o odnosu Crkve i medija. A taj je odnos Giacomo Panteghini ovako lapidarno izrekao: «Promatrajuæi stvari pomalo analitièki, možemo uoèiti jedan nelinearni razvoj u ponašanju Crkve prema sredstvima društvene komunikacije. Polazi se, naime, od hrabrog prihvaæanja preko srednjovjekovnog promicanja do modernog nepovjerenja.» 1 Ali to ipak nije sve, jer nakon modernog nepovjerenja došli su novo povjerenje, nova otvorenost, s II. vatikanskim saborom pojavila se spremnost Crkve na dijalog s novim medijima i s kulturom koju oni stvaraju, što sugerira i naslov ovog izlaganja. Ukratko, kao da se 1 G. PANTEGHINI, Messaggio cristiano e cultura informatica, u: Credere oggi, 86/1995, str , ovdje 97. I. Devèiæ, Crkva i svijet medija: put od nepovjerenja..., str suvremena Crkva i na podruèju svoga odnosa prema medijima pokušava vratiti na poèetke, u vrijeme kada ih je hrabro prihvaæala i plodonosno s njima dijalogizirala. Pogledajmo kako se taj odnos tijekom crkvene povijesti razvijao. 1. Crkveno prihvaæanje medija na poèecima kršæanstva Uoèljive su hrabrost i otvorenost kojima je Crkva u svojim prvim stoljeæima prihvatila sredstva društvene komunikacije grèko-rimske kulture. Bez oklijevanja je uzela njezin jezik i, što je posebno važno, njezino filozofsko i znanstveno pojmovlje u koje je pretoèila svoju poruku kako bi je mogli razumjeti ljudi kojima je bila namijenjena. Preuzela je antièko graditeljstvo (bazilike), slikarstvo, kiparstvo, teritorijalni ustroj (dijeceze i župe), kao i mnoge etièke i svjetonazorske poglede koji su se mogli uskladiti sa sadržajem kršæanske poruke. Nije se ustruèavala za svoje poslanje koristiti razgranati sustav kopnenih i plovnih putova Rimskoga Carstva, za koji su Augustin i Dante smatrali da ga je Božja providnost unaprijed pripremila za lakše i brže širenje evanðelja. No, istine radi, nije toèno reæi da je Crkva samo preuzimala i prihvaæala što je od sredstava društvene komunikacije u grèko-rimskoj civilizaciji zatekla. Ona je prihvaæala, ali i prihvaæeno preoblikovala u skladu s potrebama svog nauka i bogoštovlja. U tom su smislu prvi crkveni pisci i oci preuzeli zateèeni jezik i pojmovlje, ali su ih pritom i mijenjali, dajuæi im ponekad i posve novo znaèenje. Sjetimo se npr. velikih rasprava o shvaæanju i izricanju temeljnih istina kršæanske vjere kao što su Trojstvo te osoba i narav Isusa Krista, utjelovljenog Božanskog Logosa, gdje su grèke rijeèi kao što su narav, hipostaza i prosopon (lat. persona) obogaæene novim znaèenjima. Ne smijemo zaboraviti ni strukturalne promjene i preinake koje su kršæani unijeli u unutarnju arhitekturu rimske bazilike, kako bi izrazili svoja kristološka i liturgijska shvaæanja. Sliène su transformacije izvršavane i na drugim podruèjima, npr. u platonistièkoj filozofiji, koju su kršæani prihvatili, ali su pritom, crpeæi nadahnuæa iz kršæanske objave, mnogim njezinim idejama dali novo znaèenje. Zahvaljujuæi toj otvorenosti Crkve prema zateèenoj kulturi, ali i sposobnosti i potrebi te kulture da se oplemeni i obogati novim sadržajima, dogodilo se 7

5 8 Rijeèki teološki èasopis, god. 14 (2006), br. 1 ne samo obogaæenje vjere odreðenom kulturom nego i obogaæenje te kulture novim sadržajima koji su u nju ušli po vjeri s kojom se ona susrela u plodonosnom dijalogu. To je bila jedna od prvih inkulturacija kršæanske vjere, i to, bez sumnje, jedna od najuspješnijih i, u neku ruku, mjerodavnih za sve nove inkulturacije, pa tako i za inkulturaciju u svijet suvremenih medija. 2. Crkveno promicanje medija društvene komunikacije u srednjem vijeku Kako vidimo, Crkva je veæ u antici u susretu sa sredstvima društvene komunikacije pokazala znatnu dozu hrabrosti i kreativnosti. No, njezin kreativni pristup sredstvima društvene komunikacije doživio je svoj vrhunac u srednjem vijeku, kad je ona postala glavna promicateljica društvene komunikacije na svim razinama. Ona je poticala i nadahnjivala razvoj filozofije, teologije, figurativnih umjetnosti, sakralne arhitekture, glazbe, obrta. Jednom rijeèju, vodila je glavnu rijeè i bila glavna promicateljica i inspiratorica na svim podruèjima društvenih medija i sveukupnog života. «Pod tim se utjecajem oblikovao svijet koji, usprkos živim napetostima posebno na društvenom i politièkom planu -, ima objedinjavajuæu dušu. Obièava se reæi, ne bez razloga, da su summae i gotièke katedrale simboli te duše snažno zemaljske, ali odluène da se vine prema transcendentnome.» 2 Pritom posebno treba istaknuti otvoren i promicateljski odnos prema novoj stvarnosti koja se sredinom srednjeg vijeka pojavila, a to su srednjovjekovna sveuèilišta na kojima se pojavio interes za novi tip znanosti. Poznato je da je sav duhovni napor ranog srednjeg vijeka bio usmjeren na otkrivanje vjeène istine, tj. Boga. Ali poèetkom 13. stoljeæa poèelo se na srednjovjekovnim sveuèilištima nametati i drukèije poimanje istine i spoznaje. Zahvaljujuæi arapskom posredovanju, ponovno je otkriven Aristotel, a s njime i sve bogatstvo antièkih spoznaja i znanosti koje su po sebi bile profane. Time je Crkva bila stavljena pred izbor: «ili odbaciti to novo shvaæanje znanosti, buduæi da se protivi tradicionalnom poimanju razuma i istine, ili ga prihvatiti priznajuæi mu njegovu, makar ogranièenu, I. Devèiæ, Crkva i svijet medija: put od nepovjerenja..., str autonomiju u odnosu na red vjere.» 3 Zahvaljujuæi Albertu Velikom i Tomi Akvinskom Crkva je, nakon stanovitog oklijevanja, prihvatila ovu drugu alternativu priznala je novo shvaæanje znanosti i odreðenu autonomiju zemaljskih stvarnosti, kao što je, zahvaljujuæi mnogima koji su imali pronicljivosti i odvažnosti, prihvatila i promicala i samu stvarnost škola i sveuèilišta, što joj je omoguæilo dug i plodan dijalog s novim oblicima komunikacije i kulture u srednjem vijeku. 3. Crkveno nepovjerenje prema medijima u modernom razdoblju U modernom razdoblju u odnosu Crkve i medija sve veæi prostor zadobivaju nepovjerenje i odbacivanje, umjesto ranijeg prihvaæanja i promicanja. Takav je stav Crkve posljedica modernog zaokreta prema kulturološkom antropocentrizmu kojega prati sve jaèi proces sekularizacije. Crkva zadržava još utjecaj nad tradicionalnim sredstvima društvene komunikacije (umjetnost, arhitektura, kiparstvo, glazba itd.), ali njezinoj kontroli potpuno izmièu novi mediji koji su plod moderne znanosti i tehnologije. Tipièan je primjer za to tisak koji je omoguæio kulturno uzdizanje širokih masa, što je imalo za posljedicu pojavu nove demokratske kulture i postupno uzmicanje dotadašnje elitne kulture utemeljene na pismu. To se s vremenom odrazilo i na politièkom podruèju na naèin da su dotadašnji autoritarni režimi postupno dovedeni u krizu, a istovremeno je omoguæen nadolazak novih demokratskih sustava i moderni individualizam. Neuspjeh Crkve u kontroli tog novog medija imao je, naravno, teške posljedice za samu Crkvu. Dokidanje posredovanja na kulturnom planu odrazilo se i na crkvenom podruèju, jer je Lutherova reformacija upravo dovela u pitanje tradicionalno naèelo crkvenog posredovanja, posebno u tumaèenju Svetog pisma. Zahvaljujuæi novim moguænostima koje je pružao tisak, protestanti su poticali vjernike na izravno èitanje Svetog pisma i smatrali da ga svaki vjernik sam, bez ikakvog institucionalnog crkvenog posredovanja u kojem su vidjeli samo moguænost manipuliranja religioznim osjeæajima, treba slobodno tumaèiti. To je, pak, katolièku stranu potaklo na snažnu obranu posrednièke uloge Crkve i aktivne uloge hijerarhije u 9 2 Isto, 98 slj. 3 I. DEVÈIÆ, Bog i filozofija, Zagreb, 2003., 119.

6 10 Rijeèki teološki èasopis, god. 14 (2006), br. 1 tome kao i u svim drugim crkvenim pitanjima. Posljedica je toga bila sve veæa pasivnost vjernika u Crkvi kao i njihovo držanje na rastojanju u odnosu na Božju rijeè. Dakako, to je urodilo i nepovjerenjem u tiskovine, uvoðenjem crkvenog indeksa zabranjenih knjiga i osudom «odurne i nikad dostatno osuðene slobode tiska», kako je Grgur XVI. napisao u enciklici Mirari vos. 4 Na slièan su naèin, tj. s krajnjim nepovjerenjem, bili na poèetku prihvaæeni film i kino. 5 No, pored odbijanja, s vremenom se pojavila ideja katolièkog tiska, koji je imao zadaæu èuvati jedinstva vjernika i suprotstavljati se laièkom tisku pod èijim se utjecajem sve više oblikovalo javno mnijenje. Postupno je promijenjen i stav prema kinu, kojemu je Pio XI posvetio cijelu encikliku nazvanu Vigilanti cura, u kojoj, uz kritièka upozorenja, iznosi i odgojne moguænosti tog sredstva. Slièan je stav u svojim govorima iz i u enciklici Miranda prorsus iz zastupao Pio XII. ne samo prema kinu nego i prema radiju i televiziji. Poznat je i njegov poziv latinoamerièkim biskupima «da hrabro posegnu za novim pomagalima kao što su tisak i radio, kako bi širili i u duše utiskivali rijeè Božju i nauk Crkve». 6 S ovakvim i sliènim otvaranjima prema novim medijima postupno je pripremljen teren za zaokret koji je uèinjen na Drugom vatikanskom saboru dekretom Inter mirifica. 4. Koncilski obrat u odnosu Crkve prema modernim medijima Poznata je dijaloška otvorenost Drugog vatikanskog sabora prema suvremenom svijetu, što je rezultiralo napuštanjem dotadašnje paradigme «Crkva naspram svijeta» i prihvaæanjem nove - «Crkva u svijetu». Umjesto konfrontacija, zatvaranja i osuda, Koncil je potaknuo Crkvu na otvaranje, suradnju i dijalog sa suvremenim svijetom. Objašnjenje je za to dano u uvodnim rijeèima koncilske konstitucije o Crkvi u suvremenom svijetu. «Radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našeg vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe, jesu radost i nada, žalost i tjeskoba takoðer Kristovih 4 U to vrijeme «bilo je onih koji su se èak suprotstavljali uvoðenju novih sredstva komunikacije u Papinskoj Državi poput željeznice i plinske rasvjete». K. BILLMEYER H. TUECHLE, Storia della Chiesa, IV, Brescia 1966., Na taj je nepovjerljivi naèin Pio X. prvi put godine progovorio o kinu. 6 Usp. G. PANTEGHINI, nav. dj., 100. I. Devèiæ, Crkva i svijet medija: put od nepovjerenja..., str uèenika, te nema nièega uistinu ljudskoga a da ne bi našlo odjeka u njihovu srcu» (GS 1). U skladu s tim novim poimanjem svog mjesta i uloge u svijetu, Crkva se na Drugom vatikanskom koncilu opredijelila kako za unutarcrkveni tako i za izvancrkveni dijalog s razlièitim kulturama, svjetonazorima, religijama i konfesijama, potièuæi osobito svoje èlanove da sa svim ljudima dobre volje zajednièki traže odgovore na mnoga pitanja današnjice. To je okvir i za razumijevanje novog odnosa prema suvremenim sredstvima društvenog priopæivanja koji je izražen u koncilskom dekretu Inter mirifica. Tu koncilski oci nazivaju nove medije «zapanjujuæim izumima tehnike» te prema njima zauzimaju istovremeno pozitivan i kritièan stav. «Majci Crkvi je poznato», kažu oni, «da ta sredstva, ako se ispravno upotrebljavaju, pružaju efikasnu pomoæ èovjeèanstvu, jer mnogo doprinose odmoru i naobrazbi i širenju i uèvršæivanju Božjeg kraljevstva; ona takoðer zna da ih ljudi mogu upotrijebiti protiv nauma božanskog Stvoritelja i zloupotrijebiti i na svoju vlastitu štetu; ona dapaèe osjeæa materinsku brigu i bol zbog štete koja je iz njihove zloupotrebe preèesto proizašla u ljudskom društvu» (IM 2). I jedno i drugo, i moguæu korist i moguæu štetu, koncilski oci uzimaju kao povod za bavljenje Crkve društvenim medijima. Stoga se u dekretu najprije govori o moralnim i socijalnim aspektima s kojima je problematika sredstava društvenog priopæivanja povezana, jer «da bi se ta sredstva ispravno upotrijebila, neizbježno je potrebno da svi oni koji se njima služe poznaju norme moralnog reda i da ih na tome podruèju vjerno provode u djelo.» (IM 4). Drugim rijeèima, potrebno je voditi raèuna o sadržaju koji se priopæuje, o okolnostima u kojima se to èini i o snazi utjecaja medija koji se upotrebljava. S time je povezano i pravo na informaciju, tj. na pronalaženje i širenje vijesti. Koncilskim je ocima jasno da je pravovremena informacija «radi napretka današnjeg ljudskog društva i radi užih veza izmeðu njegovih èlanova vrlo korisna i veæinom nužno potrebna» (IM 5). Stoga oni priznaju pravo na informaciju, ali dodaju da ono podliježe moralnom redu. To znaèi da priopæavanje treba biti uvijek istinito i cjelovito, bez povrede pravde i ljubavi i uz poštovanje zakonitih prava i dostojanstva èovjeka. Na isti je naèin i iz istih razloga potrebno poznavanje i pridržavanje moralnih normi i za oblikovanje i širenje ispravnog javnog mnijenja pomoæu tih sredstava. Osjetljivost za 11

7 12 Rijeèki teološki èasopis, god. 14 (2006), br. 1 moralni aspekt kod oblikovanja javnog mnijenja proizlazi posebno iz èinjenice da «javna mnijenja danas izvanrednom snagom i autoritetom utjeèu na život graðana svakog reda» (IM 8). U tom sklopu treba, prema koncilskim ocima, sagledavati i problem opisivanja i prikazivanja moralnog zla. Naime, koliko je god o tome opravdano i korisno izvješæivati, ipak to može, ako se ne poštuju moralni zakoni, pojedincima i društvu više štetiti nego koristiti. Buduæi da je moralni aspekt kod upotrebe sredstava priopæivanja prevažan, razumljivo je da koncilski oci istièu i dužnost upoznavanja s njime, pa u tom smislu od crkvenih pastira zahtijevaju da ljude pouèavaju o tome (IM 3), a od primalaca i korisnika da ne zanemare svoju dužnost «na vrijeme se sigurno informirati o sudu koji u tim stvarima donosi kompetentni autoritet i njemu se pokoriti prema normama ispravne savjesti». A od mladih osobito oèekuju da se «nauèe na stegu i disciplinu u upotrebi tih sredstava» (IM 9 i 10). Takoðer od autora (novinara, pisaca, glumaca, producenata, investitora, distributera itd.) ispravna moralna upotreba sredstava javnog priopæivanja traži, kako smatraju crkveni oci, takvo usklaðivanje ekonomskih, politièkih i umjetnièkih interesa «da ne budu nikad suprotni opæem dobru» (IM 11). Konaèno, moralna se odgovornost civilne vlasti na podruèju društvene komunikacije sastoji, izmeðu ostaloga, u tome da brani i osigurava «istinsku i pravednu slobodu informacije», ali i da pravedno i budno pazi kako se lošom upotrebom tih sredstava ne bi narušio javni moral i napredak društva», naroèito da se ne bi naškodilo mladima koje treba posebno štititi «od štampe i predstava koje su štetne njihovoj dobi» (IM 12). U nastavku se koncilski oci obraæaju crkvenim pastirima i svim katolicima da «sredstva društvenog priopæivanja bez oklijevanja i s najveæim marom prema potrebama vremena i prilika, djelotvorno upotrijebe u mnogobrojnim djelima apostolata» (IM 13). Crkvene se pastire požuruje «da izvrše svoju zadaæu na tom podruèju, koja je tako usko povezana s njihovom redovitom dužnošæu propovijedanja» (IM 13). A katolièke se djelatnike u tim medijima poziva da «svaki struèno i u apostolskom duhu vrši svoj posao» (IM 13). Govori se takoðer o potrebi širenja i podupiranja katolièkog tiska i o odgajanju vjernika da èitaju i šire taj tisak koji im treba pomagati kod oblikovanja kršæanskog suda o svim dogaðajima. Na isti se I. Devèiæ, Crkva i svijet medija: put od nepovjerenja..., str naèin potièe produkcija filmova «koji služe poštenoj zabavi» (IM 14), kao i dobri radio i televizijski prijenosi te osnivanje katolièkih radio-stanica s emisijama koje se trebaju odlikovati «doliènom savršenošæu i djelotvornošæu» (IM 14). A da bi se svi ti zahtjevi mogli ostvariti, potrebno je obrazovati kadrove, posebno one iz redova katolièkih laika, ali i odgajati primaoce. Buduæi da je sve to povezano s velikim materijalnim izdacima, koncilski oci podsjeæaju «vjernike da su dužni podupirati i širiti katolièke novine, èasopise i filmske pothvate, radio i televizijske stanice, kojima je glavni cilj širiti istinu i brinuti se za kršæansko oblikovanje ljudskog društva» (IM 17). Radi provoðenja tih smjernica, odreðuje se takoðer godišnje slavljenje Dana sredstava društvenog priopæavanja, kao i osnivanje, uz onaj pri Svetoj Stolici, nacionalnih i biskupijskih ureda za sredstva društvenog priopæavanja, sa zadatkom «da ispravno oblikuju savjest vjernika u upotrebi tih sredstava i da promièu i koordiniraju što god katolici na tom podruèju rade» (IM 21). 5. Pokoncilski razvoj 5.1. Naputak Communio et progressio Na kraju dekreta Inter mirifica koncilski su oci odredili da se, u svrhu provoðenja koncilskih naèela i normi o sredstvima društvenog priopæavanja, izda «pastoralna instrukcija brigom ureda Svete Stolice» (IM 23). Meðutim, tu je instrukciju, nazvanu Communio et progressio, s podnaslovom Naputak o sredstvima društvenog priopæivanja, godine izdalo Papinsko vijeæe za sredstva društvenog priopæivanja i ona znatno nadilazi ono što su tražili koncilski oci baveæi se temama koje nisu zadane u koncilskom dekretu. Štoviše, «Communio et progressio se predstavlja kao najkompletniji dokument Crkve o sredstvima društvenog priopæivanja, zbog èega ga je E. Baragli nazvao katolièkom Magnom chartom na tom podruèju», kako tvrdi Andriano Zanecchi. 7 Opæi je pogled tog crkvenog naputka o društvenim medijima optimistièan, prema Zanecchiju èak i pretjerano optimistièan. Optimizam 7 A. ZANECCHI, La sfida dei mass media, 3. izd., Torino, 1990., 295. Usp. i E. BARAGLI, L Instruzione pastoralne «Communio et progressio», Roma,

8 14 Rijeèki teološki èasopis, god. 14 (2006), br. 1 izbija veæ iz prve reèenice uvoda: «Zajedništvo i napredak ljudskog društva najpreèi su ciljevi društvenog priopæivanja i njegovih sredstava kao što su tisak, film, radio i televizija» (CP 1). To su «darovi Božji koji æe po providonosnom Božjem naumu povezati meðusobno ljude bratskom svezom» (CP 2). 8 U tom se smislu bez ikakve zadrške tvrdi da društveno priopæavanje «samom svojom naravi teži postiæi da se ljudi neprestanim drugovanjem i uzajamnostima prožimaju sve jaèim osjeæajem životnog zajedništva» (CP 8). Dublja rasprava o tim sredstvima poèinje isticanjem njihove mnogovrsne koristi: ona «do temelja ruše ograde što su ih vremena i prostori nekoæ bili podigli meðu ljudima» (CP 20), «njima se gradi još tješnja bliskost i èvršæa povezanost», «koristi od njih ima i širenje nauka na svim razinama», «vrlo su korisna u borbi protiv nepismenosti, zatim u nastavi», pridonose «uzdizanju i istinskom osloboðenju èovjeka», pomažu uspostavi veæe jednakosti meðu ljudima itd. Potom se obraðuje pitanje utjecaja masovnih medija na društvo, posebno na javno mnijenje, informacije, odgoj, kulturu, zabavu, umjetnost i reklamu. Dotièu se i uvjeti pod kojima ta sredstva mogu biti uistinu od koristi ljudima. Meðu tim se uvjetima posebno naglašavaju obrazovanje te zadaæe i službe «primatelja» i «priopæavatelja», ali i suradnja izmeðu graðana i graðanskih vlasti, meðu narodima i meðu svim kršæanima, vjernicima i ljudima dobre volje. Istièe se, npr., da sama narav tih sredstava zahtijeva meðunarodnu suradnju. Ipak, ni u ovom tako optimistiènom dokumentu ne manjkaju pitanja koja odražavaju veliku zabrinutost povezanu s tim sredstvima. U tom se smislu nižu pitanja: «Kako æe se doista postiæi da se brižljivo prosude i nekim redom izreknu vijesti što ih (ta sredstva) obilato i neprekidno razasiplju, vrlo èesto uznemirujuæe a ponajviše krajnje brzopleto? Poznato je da su sredstva društvenog priopæivanja po svojoj naravi namijenjena širokom neodreðenom sloju ljudi i, kako bi izbjegla da naškode interesima mnogih primalaca, èesto zauzimaju neodreðen stav; kako æe se u tom sluèaju moæi u pluralistièkom društvu razlikovati istinito od lažnoga, pošteno od nepoštenog? Kako izbjeæi u sustavu slobodne konkurencije da javnost 8 Izraz «darovi Božji» uzet je iz enciklike Miranda prorsus Pia XII. koja poèinje rijeèima: «Miranda prorsus technicae artis inventa, quibus nostrorum temporum homines gloriantur, quamquam ex humano ingenio laboreque oriuntur, dona sunt tamen Dei Creatoris nostri, ex quo omnia opera bona procedunt.» AAS XXXXIX, Ser. II, v. XXIV, N. 13, 1957, str I. Devèiæ, Crkva i svijet medija: put od nepovjerenja..., str prisili ili sprijeèi ta sredstva da izazivaju i raspaljuju ne tako plemenite i poštene težnje ljudske naravi? Kako sprijeèiti da tek mali broj ljudi ne zagospodari tim sredstvima, te se tako u društvu uguši istinski dijalog i zajedništvo? Kakva pomagala primijeniti da se u priopæavanju pomoæu ovih tehnièkih sredstava, a osobito preko televizije, ne povrijede ljudski odnosi? Buduæi da ona èesto pozivaju èovjeka da kao u nekom snu izaðe iz granica realnosti, što se dade uèiniti da on u svojem svagdašnjem djelovanju ne zanemari svoje životne zadatke? Kako æe se moæi sprijeèiti da ljudi ne upadnu u dokolicu i ne zahvati ih lijenost duha? Naposljetku, što poduzeti da pretjerano i trajno draškanje osjeæaja ne sprijeèi djelovanje razuma?» (CP 21). Tek nakon što je na izneseni naèin promotrio probleme i ispravnu upotrebu sredstava društvenog priopæivanja s moralnog i opæeljudskog gledišta, naputak se bavi i njihovom pastoralnom primjenom kao i oèekivanim doprinosom katolika njihovu razvoju i ispravnoj upotrebi. Naglašava se da katolici koji u tim sredstvima rade, «struèno obavljajuæi svoju službu ispunjaju ne samo plemenitu profesionalnu zadaæu veæ sudjeluju u poslanju kršæana u svijetu» (CP 103). Posebno se istièe potreba javnog mnijenja i dijaloga u samoj Crkvi, kao i Crkve sa svijetom. Razmatraju se takoðer dužnosti vjernika prema svakom pojedinom sredstvu društvenog priopæivanja, «bilo da se ono nalazi izravno pod upravom Crkve bilo da je rijeè o sredstvima priopæivanja koja su pristupaèna katolicima» (CP 135). Naputak završava pitanjima o vrsti promjena koje se dogaðaju na podruèju društvenog komuniciranja, «da li se, naime, nalazimo na pragu posve novog doba društvenog priopæivanja ili ne» (CP 181). Da bi se odgovorilo na to pitanje i «da bi se bolje upoznalo naèin kako sredstva društvenog priopæivanja mogu izvršiti svoj zadatak te njihove stvarne moguænosti korištenja i silan utjecaj što ga mogu imati na èovjekovu psihu i njegovu kulturu, neophodna su ozbiljna i podrobna znanstvena istraživanja» (CP 184). Slièna su istraživanja potrebna, prema Communio et progressio, i da bi se spoznale moguænosti i zadaæe Crkve na podruèju društvenog priopæivanja, koje variraju ovisno o konkretnim mjesnim i povijesnim prilikama. U svezi s time zahtijeva se «trajno osuvremenjivanje i uvijek bolje poznavanje ovog pitanja» (CP 183), jer je rijeè o sredstvima koja karakterizira trajna promjenljivost i nepostojanost. 15

9 16 Rijeèki teološki èasopis, god. 14 (2006), br. 1 Dajuæi opæenitu ocjenu ovog naputka, Zanacchi tvrdi: «Communio et progressio je stvarno temeljni dokument koji trebaju cjelovito èitati i produbljivati svi koji su, izravno ili neizravno, pozvani nositi se s masovnim medijima u svome kršæanskom životnom poslanju.» Redemptoris missio i Aetatis novae Spomenuta sintagma «novo doba», u netom citiranom pitanju iz Communio et progressio: «da li se nalazimo na pragu novog doba društvenog priopæivanja ili ne?», postala je ime sljedeæeg znaèajnog crkvenog dokumenta o medijima pastoralne upute Nadolaskom novog doba («Aetatis novae»), koju je Papinsko vijeæe za sredstva javnog priopæivanja izdalo u povodu dvadesete obljetnice pojavljivanja Communio et progressio. U tom se novom dokumentu na pitanje iz prethodnoga odgovara posve potvrdno: «Prevrat koji se danas zbiva na podruèju društvenog priopæivanja pretpostavlja nešto više od èisto tehnièke revolucije: pretpostavlja, naime, temeljnu preobrazbu elemenata kojima èovjek obuhvaæa svijet koji ga okružuje, kojima provjerava svoje zapažanje te mu nalazi izraz.» (AN 4). No, dvije je godine prije toga Ivan Pavao II. objavio encikliku Redemptoris missio, gdje se, u sklopu novih mjesta ili «suvremenih areopaga» na kojima treba navijestiti evanðelje, na prvom mjestu spominje današnji svijet komunikacija. Tu Papa ukratko ocrtava utjecaj sredstava društvenog priopæivanja koja su svijet uèinila «globalnim selom», te primjeæuje da je u Crkvi «taj areopag pomalo zanemaren», jer «opæenito se daje prednost drugim sredstvima naviještanja evanðelja i obrazovanju, dok se priopæajna sredstva, masmediji, prepuštaju slobodnu nadahnuæu pojedinaca ili malih skupina te u pastoralnom planiranju zadobivaju drugotno mjesto» (RM 37). No, još je važnija Papina napomena da nije dovoljno sredstva društvenog priopæivanja rabiti samo «za širenje kršæanske poruke i crkvenog Uèiteljstva, nego samu poruku treba ugraditi u tu novu kulturu koju stvara suvremeno komuniciranje» (RM 37). Naime, «novi naèini priopæivanja novim jezicima, novim tehnikama i novim psihološkim 9 ZANACCHI, nav. dj., 296. I. Devèiæ, Crkva i svijet medija: put od nepovjerenja..., str ponašanjima» stvaraju «novu kulturu» u koju treba ucijepiti kršæansku poruku. Drugim rijeèima, Papa zahtijeva «inkulturaciju» evanðelja u suvremenu medijsku kulturu, a ne samo upotrebu medija kao nekih novih propovjedaonica. 10 On ujedno pojašnjava što inkulturacija znaèi: «Preko te inkulturacije Crkva utjelovljuje evanðelje u razne kulture i, istodobno, uvodi narode s njihovim kulturama u samu svoju zajednicu; prenosi im svoje vrednote, preuzimajuæi ono što je u njima dobro i obnavljajuæi ih iznutra. Sa svoje strane, inkulturacijom Crkva postaje razumljiviji znak o onome što jest i prikladnije oruðe misije.» (RM 52). Pritom Ivan Pavao II. nema iluzija o težini zadatka, jer inkulturacija nije puka izvanjska prilagodba, nego «znaèi najdublju preobrazbu izvornih kulturnih vrednota njihovom ugradnjom u kršæanstvo i ucjepljenje kršæanstva u razne kulture» (M 52). 11 Rijeè je, dakle, o dubokom i obuhvatnom procesu, tim težim što se njime «ni na koji naèin ne smije dovesti u pogibelj posebnost i cjelovitost kršæanske vjere» (RM 52). Oèekivalo bi se da æe uputa Aetatis novae, koja je izdana dvije godine kasnije, produbiti i razraditi ove Papine ideje o utjelovljenju kršæanske poruke u novu kulturu koja se stvara pod utjecajem društvenih medija. No, to se nije dogodilo u poželjnoj mjeri. Doduše, u uputi se doslovno navode Papine rijeèi o potrebi ugradnje kršæanske poruke u novu medijsku kulturu, ali se ne pojašnjava pobliže što bi to trebalo znaèiti, osim što se kaže: «Evangelizacija u današnje doba mora naæi nova sredstva i moguænosti u aktivnoj i otvorenoj prisutnosti Crkve u svijetu javnih komunikacija.» (AN 11). Istièe se takoðer da bi pri evangelizaciji trebalo posvetiti posebnu pozornost «audiovizualnom aspektu medija» (AN 11), ali se ne naznaèuje što bi to trebalo konkretno znaèiti, osim što se citira naèelo «vidjeti, prosuditi, djelovati». Tu prazninu ne može ispuniti ni poziv uzet iz poruke Ivana Pavla II. za Svjetski dan komunikacijskih sredstava 10 O upotrebi sredstava društvenog priopæivanja u ovom posljednjem smislu govorio je Pavao VI. koji je doslovno rekao: «U tim sredstvima ona (Crkva) nalazi uspješni oblik suvremene propovjedaonice» (EN 45). Stoga isti Papa kaže da bi se «Crkva osjeæala krivom pred Gospodinom kad ne bi upotrijebila ta moæna sredstva koja ljudski um svednevice èini još savršenijim» (EN 45). U istom broju Pavao VI. upozorava i na jedva rješiv problem povezan s prenošenjem kršæanske poruke posredstvom masovnih medija. Naime, što uèiniti da bi poruka koja tim putem dopire do širokih masa, bila opet tako posredovana «da bude kadra taknuti savjest svakog pojedinca». 11 Citat je uzet iz Završnog izvješæa Izvanredne skupštine Sinode biskupa

10 18 Rijeèki teološki èasopis, god. 14 (2006), br , gdje Papa kaže: «Dužnost je vjernika Božjeg naroda da se kreativno služe novim pronalascima i tehnologijama na dobro èovjeèanstva i za ostvarivanje Božjeg plana o svijetu.» Naime, moglo bi se oèekivati da se vjernicima u jednom takvom dokumentu da neko konkretno usmjerenje. Za razliku od toga, Aetatis novae daleko veæu pozornost posveæuje Papinu zahtjevu da se u pastoralne planove ugradi èinjenica da se oni trebaju ostvarivati u ozraèju i uz pomoæ sredstava društvenog priopæivanja. U tu se svrhu u dodatku èak predlažu «elementi pastoralnog plana za društvenu komunikaciju». S druge strane, u uputi se opširno govori o kulturnom, društvenom, politièkom i gospodarskom tlu koje stvaraju sredstva društvenog priopæivanja te se istièe da ta sredstva treba staviti u službu ljudi i kultura, društva i društvenog napretka, a Crkvi trebaju poslužiti za dijalog sa svijetom i za izgradnju crkvenog zajedništva, kao i za novu evangelizaciju za koju je, uz tradicionalna sredstva, «upotreba sredstava javnog priopæivanja postala nezaobilazna» (AN 11). Ujedno se, kao poseban izazov, istièe iznalaženje etièkih i moralnih kriterija za podruèje društvenih komunikacija, jer se samo uz takve kriterije sredstva društvene komunikacije mogu staviti u službi solidarnosti i cjelovitog razvitka, i samo se uz poštivanje tih kriterija mogu obraniti prava na informaciju i komunikaciju. Kao pastoralni prioriteti vezani za medije, navode se zadaæa obrane ljudskih kultura, 12 razvitak i promicanje crkvenih sredstava javnog priopæivanja, odgoj kršæanskih komunikatora i pastoralna skrb za djelatnike na polju društvenog priopæivanja. 6. Crkva, internet i etika obavijesnih sredstava Od više manjih dokumenata koje je u novije vrijeme izdalo Papinsko vijeæe za društvena obavijesna sredstva spomenimo ovdje samo dva koji 12 U svezi s time napominje se da konkretne prilike mogu navesti Crkvu na promicanje drugih sredstava društvene komunikacije, prikladnijih za odreðeno društveno i kulturno podneblje. U tom se smislu tvrdi: «Na polju evangelizacije i kateheze Crkva æe èesto morati poduzeti mjere kako bi oèuvala i promicala puèke medije i druge tradicionalne oblike izražavanja priznavajuæi da u nekim društvima mogu biti djelotvorniji u širenju evanðelja nego noviji mediji, jer omoguæavaju veæe osobno sudjelovanje te mogu prodrijeti do dubljih razina ljudske osjeæajnosti i motivacije.» AN 16. I. Devèiæ, Crkva i svijet medija: put od nepovjerenja..., str se odnose na internet. To su Etika na Internetu i Crkva i Internet, objavljeni Dokument Etika na Internetu naslanja se na dokument Etika u obavijesnim sredstvima koje je Papinsko vijeæe za društvena obavijesna sredstva objavilo godine. U ovom se posljednjem dokumentu izrièito tvrdi: «Pristup Crkve društvenim obavijesnim sredstvima temeljno je pozitivan i ohrabrujuæi. Ona jednostavno ne sudi i ne osuðuje, štoviše, ona smatra ta sredstva ne samo proizvodima ljudskog genija nego takoðer velikim Božjim darovima i pravim znacima vremena...» (EOS 4). Zatim se odmah dodaje da «društvena obavijesna sredstva nisu ništa sama po sebi: ona su sredstva, oruðe, upotrijebljena kako ljudi izaberu da ih upotrijebe» (EOS 5). Pritom se kao kljuèno pitanje istièe ono koje je Ivan Pavao II. postavio u Redemptor hominis, 15, tj. postaje li èovjek u sklopu tehnološkog napretka «zaista bolji, što znaèi duhovno zreliji, svjesniji dostojanstva svoje ljudske naravi, odgovorniji, otvoreniji prema drugima, osobito prema onima koji su slabiji i potrebniji pomoæi, postaje li otvoreniji svima pružati i donositi pomoæ?» U skladu s time kao važna etièka naèela za medije istièu se ona ista koja vrijede i na drugim podruèjima: «Naèela društvene etike, poput solidarnosti, pravednosti, supsidijarnosti, jednakosti i odgovornosti u korištenju javnih izvora i u razvoju zadaæa koja se temelje na povjerenju ljudi, trebaju se uvijek držati na pameti» (EOS 20). Zatim se napominje da se etièko vrednovanje odnosi ne samo na sadržaj i proces priopæavanja nego takoðer na temeljna ustrojstvena i sistematska pitanja kao što su pitanja koja se odnose na politiku distribucije tehnologije i èesto su povezana s politièkim i ekonomskim interesima. A tu je i etièko pitanje o izjednaèavanju profita i služenja javnom interesu. Pritom se naglašava: «Na sva tri podruèja poruci, procesu, ustrojstvenim i sistematskim pitanjima temeljno je etièko naèelo: ljudska osoba i ljudska zajednica svrha su i mjerilo upotrebe društvenih obavijesnih sredstava» ( EOS 21). Sve ovo vrijedi i za internet, jer: «Kao i kod ostalih medija, u središtu etièkog vrednovanja Interneta su osoba i zajednica osoba» (EI 3). No, uz internet su vezana i brojna druga pitanja, kao što su globalizacija, koju upravo nova informatièka tehnologija omoguæuje i podupire, a tu su i problemi vezani za «pravo na tajnost podataka, sigurnost i povjerljivost 19

11 20 Rijeèki teološki èasopis, god. 14 (2006), br. 1 podataka, pravo na intelektualno vlasništvo i autorska prava, zatim pitanje pornografije, web stranica koje potièu mržnju, širenje glasina i kleveta pod krinkom vijesti i mnoga druga» (EI 6). Tu je i problem kako se zaštititi od pretjeranog individualizma, tj. shvaæanja Interneta kao prostora «gdje je dopušten svaki oblik izražavanja i gdje je jedini zakon potpuna individualna sloboda da se èini što se hoæe» (EI 8). A jedna je od najveæih zabrinutosti vezanih za internet i ono što se danas naziva «digital divide» koji predstavlja «oblik diskriminacije koja dijeli bogate od siromašnih, kako meðu narodima tako i unutar njih samih, na temelju pristupa odnosno nemoguænosti pristupa toj novoj informatièkoj tehnologiji» (EI 10). Radi se, nadalje, o problemu tzv. kulturnog imperijalizma gdje jedna kultura nameæe drugima svoj pogled na svijet, što se dogaða u procesu globalizacije koji se upravo širi pomoæu nove informatièke tehnologije i interneta; a zatim i o problemu utjecaja medija na psihološki razvoj i zdravlje, jer dugotrajna zadubljenost u virtualni svijet može štetiti zdravlju. Napominje se takoðer da se mnogi od tih problema mogu riješiti samo uz meðunarodnu suradnju. Pored toga se istièe da svi oni koji se tim sredstvom koriste, trebaju njegovati neke kreposti, kao što su: mudrost, pravednost, jakost i hrabrost, umjerenost i discipliniran pristup tom važnom tehnološkom sredstvu (usp. CI 12). No, unatoè mnogim stvarnim ili moguæim opasnostima od interneta, dokument Etika na Internetu nedvojbeno tvrdi: «Internet može pružiti dragocjeni prinos ljudskom životu. Može promicati napredak i mir, intelektualni i estetski razvoj, uzajamno razumijevanje meðu ljudima i narodima na globalnoj razini. Može takoðer pomoæi muškarcima i ženama u njihovu pradavnom traženju da spoznaju same sebe» (EI 18). Štoviše, «kao i sam suvremeni svijet tako je i svijet društvenih obavijesnih sredstava, ukljuèujuæi Internet, prisutan na nesavršen naèin ali ipak stvarno u granicama Kraljevstva Božjega i stavljen u službu rijeèi spasenja» (EI 18). Dok se dokument Etika na Internetu poglavito bavi etièkim pitanjima koja obavijesna sredstva opæenito i internet posebno stavljaju pred èovjeka, dokument Crkva i Internet obraðuje moguænosti koje internet pruža Crkvi u izvršavanju njezina poslanja. U tom se smislu istièe niz pogodnosti i blagodati interneta: «Taj sustav omoguæuje ljudima izravni i neposredni pristup važnim vjerskim i duhovnim izvorima velikim I. Devèiæ, Crkva i svijet medija: put od nepovjerenja..., str bibliotekama, muzejima i bogoslužnim mjestima, dokumentima Uèiteljstva, spisima otaca i nauèitelja Crkve i stoljetnoj vjerskoj mudrosti. Ima dragocjenu sposobnost prevladati udaljenosti i izolaciju, omoguæiti stupanje u kontakt s istomišljenicima dobre volje koji su dio virtualnih zajednica vjere radi uzajamnog hrabrenja i podupiranja. Crkva može pružiti važnu službu katolicima i nekatolicima odabiruæi i prenoseæi korisne podatke na Internetu» (CI 5). Nadalje se naglašava da je internet važan za mnoge aktivnosti i programe Crkve poput evangelizacije, tradicionalnog misijskog djelovanja, kateheze i ostalih vrsta odgoja, vijesti i informacije, novih oblika duhovnog i pastoralnog vodstva i sl. Tu je zatim moguænost crkvene komunikacije s posebnim skupinama kao što su djeca i mladež te starije i bolesne osobe koje su vezane uz kuæu itd. Naglašava se takoðer korisnost interneta za razvijanje interne komunikacije u Crkvi. Pritom se posebno istièe moguænost «dvosmjerne interakcije Interneta» koja «rasplinjuje staru razliku izmeðu priopæavatelja i primatelja, te stvara stanje u kojem, barem potencijalno, svatko može biti i jedno i drugo» (CI 6). Dokument tu vidi pomoæ nove tehnologije za stvaranje internog crkvenog dijaloga i javnog mišljena u Crkvi. Pored toga se spominju i «moguænosti poput struènog savjetovanja, priprema susreta i ostvarivanja suradnje s mjesnim Crkvama i vjerskim ustanovama na mjesnoj, nacionalnoj i meðunarodnoj razini» (CI 6). Sve te pogodnosti i koristi zahtijevaju da odgoj i obuèavanje za rad na internetu postanu «dio sveobuhvatnih medijsko-obrazovnih programa za èlanove Crkve» (CI 7). 13 No, uz veæ nabrojene, internet postavlja pred Crkvu još neke dodatne probleme. Tu je, prije svega, postmodernistièki relativizam istine koji je svojstven kulturi što je stvaraju suvremena obavijesna sredstva, zbog èega je ona religiozno ravnodušna, pa èak i neprijateljski raspoložena prema kršæanskoj vjeri. Kao osobiti problem dokument istièe i «prisutnost web stranica koje šire mržnju, kleveæu i napadaju vjerske i etnièke skupine» (CI 8). Jedan je od problema povezan i sa širokim izborom proizvoda i ponuda na internetu, što «može izvršiti svoj uèinak i u pogledu vjere te 13 O dužnostima crkvenih poglavara, pastoralnih djelatnika, odgojitelja, roditelja i mladeži s obzirom na internet govori se u treæem dijelu dokumenta (br ), gdje se izmeðu ostaloga podcrtava da osobe na svim crkvenim razinama trebaju koristiti «Internet kreativno u ispunjenju svojih odgovornosti» i tako pomagati «izvršenju crkvenog poslanja» (CI 10). 21

12 22 Rijeèki teološki èasopis, god. 14 (2006), br. 1 potaknuti potrošaèki pristup vjerskim pitanjima» (CI 9). Isto tako, cyberspace kao virtualna stvarnost može postati problem ukoliko postane nadomjestak za stvarnu sakramentalnu Kristovu prisutnost i za stvarnu interakciju s ostalim vjernicima. To znaèi da bi se u stvaranju pastoralnih programa moralo razmišljati «kako ljude iz virtualnog svijeta dovesti do prave zajednice i kako se potom, pouèavanjem i katehezom, Internet može koristiti da ih podupre i obogati u njihovu kršæanskom zauzimanju» (CI 9). Zakljuèak Ako se izuzme nesnalaženje Crkve s društvenim medijima u moderno doba rijeè je poglavito o nesnalaženju s tiskom i tiskovinama, kao i s filmom i kinom te s radiom i televizijom - možemo se, na temelju izloženoga, složiti s tvrdnjom izreèenom u dokumentu Crkva i Internet da je «Crkva zauzimala temeljno pozitivan pristup društvenim obavijesnim sredstvima» (CI 1), jer ona su za nju ne samo «zapanjujuæi izum tehnike» (IM 1), tj. ljudskog genija, nego i «darovi Božji» ljudima (Pio XII. i CP 2). Crkva ipak ne gleda samo korist koju ta sredstva donose i za nju i za društvo opæenito nego i njihovu veæu ili manju zloupotrebu. Zbog toga se u crkvenim dokumentima koji obraðuju to podruèje velik prostor posveæuje etièkim pitanjima i dilemama povezanima s upotrebom tih sredstava. Kad je, pak, rijeè o njihovoj striktno crkvenoj, tj. pastoralnoj upotrebi, uoèljiva su, kako smo vidjeli, dva stava. Prvi prevladava na poèetku širenja kršæanstva, a drugi od modernih vremena do danas. Prema prvom stavu nije dosta u društvenim medijima gledati samo neku vrstu «propovjedaonice», nego treba uzimati u obzir i novu kulturu koju oni stvaraju i tu kulturu takoðer evangelizirati ucjepljujuæi u nju evanðelje. Potrebno je, dakle, društvene medije shvatiti kao izazov i poziv na inkulturaciju. Za razliku od toga, drugi stav insistira na shvaæanju društvenih medija kao novih pomagala i na dužnosti Crkve da ih koristi u razglašavanju radosne vijesti. Za prvi se stav, vidjeli smo, veoma snažno zauzeo Ivan Pavao II. u enciklici Redemptoris missio. Ali takvo je gledanje naišlo na slab ili nikakav odjek u narednim crkvenim dokumentima Papinskog vijeæa za društvena I. Devèiæ, Crkva i svijet medija: put od nepovjerenja..., str obavijesna sredstva, jer u njima i nadalje prevladava shvaæanje medija kao efikasnih pomagala za evangelizaciju. Upravo se zbog toga kao primarni zadatak Crkve na podruèju medija postavlja ostvarenje spomenutih smjernica Ivana Pavla II. o inkulturaciji evanðelja u novu medijsku kulturu. Prema tome, kao najžurniji i najteži izazov, kad je rijeè o odnosu Crkve prema društvenim medijima, ostaje pitanje ne kako njihove prednosti što bolje iskoristiti za evangelizaciju i pastoral, što je takoðer važan zadatak, nego kako evanðelje ucijepiti u novu kulturu koju mediji stvaraju, kako ga reæi novim medijskim jezikom i logikom, kako ga utkati u novu umjetnost, u suvremenu književnost, slikarstvo, kiparstvo, graditeljstvo itd. Radi se doista o «restauratio magna», kako bi rekao Bacon, od koje svi pomalo zaziremo. Kako je poznato, takvog zaziranja nije bilo kod prvih kršæana koji su hrabro prihvatili ne samo ondašnja sredstva društvene komunikacije nego i njihovu kulturu. I njima je to bio zaista težak zadatak, koji je ipak uspješno riješen zahvaljujuæi poglavito ne samo smionosti i kreativnosti prvih kršæana nego i metafizièko-religioznom karakteru kulture u koju je evanðelje trebalo ucijepiti. Zbog te je svoje karakteristike antièka kultura bila znatno otvorenija i prikladnija za susret s evanðeljem nego što je to suvremena kultura koju karakteriziraju pozitivizam i relativizam, iako i u toj kulturi ima mnogo toèaka koje mogu, a stvarno tako i jest, poslužiti kao uporišta u evangelizacijskom pothvatu. Buduæi da je rijeè o veoma zahtjevnom i, u konaènici, prilièno neizvjesnom pothvatu prericanja cjelokupnog kršæanskog poklada u jezik nove medijske kulture, razumljivo je što se tome pristupa s oklijevanjem i strahom. To se, pak, odražava i na daleko manje zahtjevno prihvaæanje medija kao pomagala u evangelizaciji i pastoralu, koje je takoðer prilièno rezervirano. Stoga se èini da su konstatacije koje je Baraglia izrekao u povodu desete obljetnice dekreta Inter mirifica donekle još i danas aktualne. Evo što je on tada rekao: «Još se u katolièkom svijetu nije oblikovao novi mentalitet u tom pogledu. U velikoj veæini klera, na svim razinama, masovni mediji ostaju još uvijek daleka stvarnost, ako ne posve izvanjska u odnosu na redovnu dužnost propovijedanja (IM 13). Štoviše, mnogi u to nemaju povjerenja. A netko je nedavno, u jednoj teološkoj reviji, èak zastupao tezu, protiv èitavog crkvenog Uèiteljstva, da su ona