DIJALOG 3 (2007) Časopis za filozofiju i društvenu teoriju

Transcription

1

2 DIJALOG 3 (2007) Časopis za filozofiju i društvenu teoriju Izdavač: CENTAR ZA FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA ANUBIH (CFI) Sarajevo, Bistrik br. 7, tel , , fax Centra: cfi-anubih@anubih.ba časopisa: dijalog@anubih.ba Savjet časopisa: ARIF TANOVIĆ predsjednik Savjeta i direktor Centra za filozofska istraživanja VLADIMIR PREMEC član CFI JASMINKA BABIĆ-AVDISPAHIĆ član CFI SADUDIN MUSABEGOVIĆ član CFI Glavni i odgovorni urednik: UGO VLAISAVLJEVIĆ član CFI Zamjenik glavnog i odgovornog urednika: SULEJMAN BOSTO član CFI Tehnički sekretar: FATIMA KIRLIĆ Lektor i korektor: SNJEŽANA ĆERIĆ Računarska obrada ZLATKO EMINAGIĆ Časopis izlazi tromjesečno Žiro račun Dijaloga je: ANUBiH Raiffeisen bank DD BiH, Sarajevo Za izdavača: ARIF TANOVIĆ Tiraž 300 primjeraka Štampa: Maunagić Na osnovu mišljenja Federalnog ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta broj /02 časopis je oslobođen plaćanja poreza na promet proizvoda i usluga Zahvaljujemo se Fondaciji za izdavaštvo/nakladništvo Sarajevo na dodijeljenim sredstvima. Također se zahvaljujemo na donaciji Ministarstvu nauke i obrazovanja i Ministarstvu kulture i sporta Vlade Kantona Sarajevo

3 Sadržaj Uvod Referencija i njene zagonetke Guido Küng Nova vrsta prosuđivanja filozofskih stajališta...7 P. F. Strawson O referiranju...21 Hilary Putnam Problem s referencijom...44 Politička moć i politička zajednica Svjetlana Nedimović Zajednica činjenja: Poimanje političke zajednice u djelu Hannah Arendt...69 Marijan Krivak Što je to biopolitičko stanje?...92 Mensur Kustura Politička moć i problem upravljanja kompleksnim socijalnim sistemima Odgonetanje kolektivnih zločina Jasna Balorda Uloga alteriteta, stereotipiranja i dehumanizacijskih procesa u realizaciji kolektivnih zločina Ismet Dizdarević Crte ličnosti počinitelja krivičnih djela Intervju Intervju sa Jean-Luc Nancyjem Budućnost filozofije Prikazi Nijaz Ibrulj Muhamed Filipović: Filozofski eseji. Sarajevo: Prosperitet, Nevad Kahteran Suhrawardijeva iluminacionistička filozofija Tonči Valentić Rat kao najveći kulturni događaj...194

4 Referencija i njene zagonetke

5

6 Guido Küng Nova vrsta prosuđivanja filozofskih stajališta 1 Budući da različitim ontologijskim stajalištima egzaktno odgovaraju različiti jezici, naime jezici u kojima su vrijednosna područja varijabli svagda ograničena na model odgovarajućeg ontološkog svijeta, otvara se nova mogućnost njihovog prosuđivanja, neka vrsta pragmatičkog testa: ako se neki ontološki nazor želi uzeti ozbiljno, on se mora podvrgnuti dokazu da je jezik koji mu odgovara dovoljan da bi se bavili znanošću. U narednom izlaganju stoga najprije želimo istražiti položaj ekstenzionalizma koji je s time u vezi, a potom, kao drugo, govoriti o šansama nominalizma. α) INTENCIONAIZAM I EKSTEZIONALIZAM QUINE posebno naglašava razliku između intencionalizma i ekstenzionalizma, strogo razlikujući dvije vrste semantičkih teorija: teoriju označavanja (theory of reference) koja je sadržana u ekstenzionalnom jeziku, a kojoj u osnovi leže izrazi kao što su istinito, označavati, itd, i jednu takozva nu teoriju značenja (theory of meaning) koja primjenjuje neki intencionalni jezik, u kojoj se pojavljuju izrazi kao što su značajno, sinonimno, analitično, nužno, ja vjerujem da, i t.d. 2 Kao što smo vidjeli (upor. pogl 7.) pitanja sinonimije i analitičkih sudova pretpostavljaju razumijevanje intenzionalnih sadržaja. Intenzionalnost nekog jezika se, formalno gledano, očituje u slijedećoj okolnosti: dok u nekom ekstenzionalnom jeziku izrazi koji imaju istu ekstenziju to znači pod koju spadaju iste individue (kao na primjer izrazi čovjek i dvonožac bez perja ) mogu neogrančeno biti nadomješteni jedan drugim a da se pri tome ne mijenja istinosna vrijednost iskaza u nekom intenzionalnom jeziku jedno takvo nadomještanje može voditi od istinitog do lažnog iskaza. Na primjeru iskazâ: Hans vjeruje da su neke životinje dvonošci bez perja i Hans vjeruje da su neke životinje ljudi jedan iskaz može biti istinit a drugi lažan, radi se o intenzionalnim iskazima. 1 Iz knjige: GUIDO KÜNG, Ontologie und logische Analyse der Sprache. Eine Untersuchung zur zeitgenosischen Universaliendiskussion, Springer-Verlag, Wien 1963, str Upor. QUINE, W.V From a logical point of view, Cambridge, Mass., 1953

7 8 DIJALOG Dok QUINE teoriju označavanja ocjenjuje kao dostojnu povjerenja (posebno zahvaljujući radovima TARSKOG 3 koji su za tu teoriju utemeljujući), on prema teoriji značenja koja pretpostavlja razumijevanje intenzija gaji duboko nepovjerenje i nastoji da bez nje iziđe na kraj. Doduše, ekstenzionalni jezik je značajnim dijelom položio gore spomenuti test da se dokaže dovoljnim za formuliranje priznatih znanstvenih rezultata. On je, naime, dovoljan da se izgrade matematičke teorije: svi veliki sistemi koji su skicirani za utemeljenje matematike, kao što su FREGEOVI, WHITEHEAD-RUS- SELOVI I LESNIEWSKIJEVI (LESNIEWSKI), napisani su u ekstenzionalnom jeziku. Ipak, kako je spomenuto (upor. pogl. 7) intenzionalna pitanja u vezi sa fundiranošću relacija i sinonimije izraza, neprestano tvrdoglavo ulaze u prvi plan. Rasprava o takozvanoj tezi ekstenzionalnosti koju je CARNAP hipotetički postavio već 1934, po kojoj se iskazi nekog neekstenzionalnog sistema uvijek mogu (bez gubitka informacije) prevoditi u iskaze ekstenzionalnog sistema, stoga uvijek iznova dobiva na aktualnosti. 4 NELSON GOODMAN koji se kao uvjereni nominalist mora dvostruko skeptično suprotstaviti rastrošno bogatoj ontologiji intencionalizma, sa svog je stajališta objavio dva važna priloga u kojima pokušava dati ekstenzionalistički kriterij za sinonime izraza i za takozvanu mogućnost projiciranja predikata, koja je srodna sa Carnapovom fundiranošću. 5 Kriterij za sinonimiju izraza baziran je na tvrdnji Dok je jasno da razlika u značenju (meaning) dvaju termina P i Q nije uvijek praćena razlikom u njihovoj ekstenziji, ja smatram da je /razlika/ uvijek praćena razlikom u ekstenziji izvjesnih termina koji su različiti od P i Q. 6 Tako, na primjer, sve slike jednoroga nisu i slike Kentaura, to znači, ekstenzije slike jednoroga i slike Kentaura su različite, premda je ekstenzija jednoroga jednaka ekstenziji Kentaura, naime prazna. GOODMAN stoga definira: Dva izraza imaju isto značenje onda i samo onda ako niti njihove vlastite ekstenzije niti ekstenzije složenica koje iz njih nastaju dodavanjem identičnih proširenja, nisu različite; to znači, 3 Upor. Posebno TARSKI, A., Pojecie prawdy w jezykach nauk dedukcyjnych. Prace Towarzystwa Naukowego Warszawskiego, wudzial 3. Njemački: Der Wahrheitsbegriff in der formalisierten Sprachen, Studia philosophica 1, (1935). English u: TARSKI, A., Logic, semantics, matamatematics. Papers from 1923 to 1938., Oxford; i kao uvod: TARSKI, A., Semantic conception of truth. Philosophy and phenomenological Research 4, Novo izdanje u LINSKY, L., (priređivač), Semantics and the philosophy of language, Urbana, Ill Upor. CARNAP, R., Logische Syntax der Sprache, Wien 1934.; Isti autor: Introduction to semantics, Cambridge, Mass. 1942; Meaning and nesessity, drugo izdanje, Chicago Upor GOODMAN, N., On likeness of meaning. Analysis 10, Pretisak u Linsky L., (Herausgegeber), Semantics and the Philosophy of language, Urbana Ill ; Goodman, N., Fact, fi ction and forecast, Cambridge, Mass Upor GOODMAN, N.,. On likeness of meaning. Analysis 10, Pretisak u LIN- SKY L., (Herausgegeber), Semantics and the Philosophy of language, Urbana Ill. 1952

8 GUIDO KÜNG 9 ako oni /izrazi/ imaju iste primarne i sekundarne ekstenzije. Iz ove definicije se svakako ispostavlja to da različite riječi uopće nikada nemaju tačno isto značenje! Tako izrazi momak i neoženjen muškarac, koji se obično smatraju sinonimima, pokazuju različite sekundarne ekstenzije, budući da, na primjer, slijedeća rečenica, momak, koji nije neoženjen muškarac (ova rečenica nije nikakav konkretni fizički objekt!) pripada ekstenziji opisa momka ali ne ekstenziji opisa nekog neoženjenog muškarca. Stoga kod Goodmana na mjesto apsolutne sinonimije dolazi relativni stupanj sličnosti značenja. Određeni korisni stupanj sinonimije dade se definirati, na primjer, slije dećim modificiranjem gore spomenutog kriterija: dva izraza su sinonim na mod onda i samo onda ako imaju iste primarne i iste važne sekundarne ekstenzije. Ovdje se kao nevažne zanemaruju ekstenzije u odnosu na sve takve složenice za koje važi da odgovarajuće složenice za dva proizvoljna izraza koji su u njih umetnuti, uvijek imaju različite ekstenzije. (upor. GOODMAN, On some differences about menaing, Analysis 13, 90-96). Problem fundiranosti predikata kod Goodmana se nije, kao kod Carnapa, pojavio u promišljanju pitanja kako se karta neke relacijske mreže pripisuje zbiljnosti; on je, naprotiv, do problema došao pri istraživanju indikativnog postupka u vezi sa pitanjem takozvane mogućnosti projiciranja (koje je u tom postupku središnje pitanje). 7 Na primjer, na temelju do sada postignutih iskustava i u suglasju sa znanstvenom praksom, može se postaviti slijedeća hipoteza, to jest, projicirati u budućnost: (1) Svi smaragdi su zeleni (grün). Ali kako stvar stoji sa hipotezom: (2) Svi smaragdi su grue, gdje se grue može definirati: grue = df, grün (geen/zeleni) do 31. decembra a nakon toga plavi /blau (blue)? (2) je tačno kao i (1) osnaženo svim dosadašnjim iskustvima. Ipak, ni jedan znanstvenik (2) neće smatrati onim što se može projicirati. Razlog očito leži u tome da grue u suprotnosti sa grün (zeleno) ima slučajni, nasumično sklepani smisao. Ipak, koji kriterij se dade navesti, prema kojem bi se moglo odlučiti da li neka riječ ima neki dovoljno jedinstven smisao da bi se mogao projicirati? Goodman nije zadovoljan odgovorom da se to može odlučiti jednostavnim uvidom u intenzionalni sadržaj dotične riječi; on zahtijeva neki opipiljiviji kriterij. 7 O slijedećem upor, GOODMAN, N., Fact, fiction and forecast, Cambridge, Mass 1955., posebno str. 74 i 79 i naredna. Treba osobito naglasiti da ovdje iz ove sadržajno bogate knjige izdvajamo samo jedan argument iz obilja drugih.

9 10 DIJALOG Jedan takav negativni kriterij da se riječ grue diskvalificira kao općevažeći znanstveni termin, izgleda da, na primjer, čini tvrdnja da definiens riječi koja je u pitanju sadrži konkretnu vremensku odredbu ( 31. decembar ). Ipak, isti argument mogao bi se uvesti i protiv normalnog predikata zelen (grün) koji se može projicirati. Jer, kao što se grue dade definirati pomoću grün (zeleno) i blau (plavo) i pomoću oznake datuma, tako se i grün (zeleno) može definirati na osnovu grue, bleen i navođenjem datuma. (Za orijentaciju onim čitateljima kojima je ostalo uskraćeno da budu odgojeni za upotrebu Goodmanovih oznaka za boje: bleen znači koliko i plavo do 31. decembra a poslije toga zeleno ). Definicija glasi posve paralelno: grün (zeleno) = grue do 31. decembra a poslije toga bleen. Goodman svoj kriterij konačno zasniva na činjenici da se uljudni (wellbehaved), fundirani predikati kao što su zeleno (grün), odlikuju time da su sufaktički u toku dosadašnje znanstvene prakse sve više i više ušančili (entrentched) 8, to jest izborili čvrsto mjesto u znanstvenom vokabularu. On skicira kako bi neka metoda mogla biti pronađena da bi se odredio stupanj ušančenosti (entrenchment) nekog predikata.tada bi se mogućnost projiciranja mogla čitati na visini tog stupnja. GOODMAN je svjestan da se svako ne bi zadovoljio pukim čitanjem faktičke mogućnosti projiciranja; da možemo biti u iskušenju da dalje pitamo za objašnjenje: zbog čega se zapravo jedan određeni predikat ušančio a neki drugi nije. 9 On ipak ne vjeruje da to pitanje vodi daljim plodonosnim rezultatima. Rješenje neke filozofske zadaće za njega leži u tome da neka još neodređena slutnja, kao ona o predikatima, biva nadomještena kriterijem koji u svim važnim slučajevima regulira primjenu odgovarajuće terminologije (na primjer, riječi sinonim ili ono što se može projicirati ) i toj terminologiji time prvi put daje tačan (premda samo ekstenzionalan!) smisao. β) PLATONIZAM I NOMINALIZAM Oznaka platonizam koja je danas gotovo u cijelosti zamijenila oznaku platonovski realizam, u opticaj je došla prije svega u povodu diskusije koju su matematičari vodili u vezi sa naukom o skupovima. Tako P. BER- NAYS 10 razlikuje različite stupnjeve ekstenzionalnog platonizma: apsolutni, umjereni (restreint) i konstruktivni platonizam. 8 GOODMAN, N., Fact, fi ction and forecast, Cambridge, Mass 1955, str GOODMAN, N., Fact, fi ction and forecast, Cambridge, Mass 1955, str BERNAYS, P., Sur le platonisme dans les mathématiques. L Enseignement mathématique 34,

10 GUIDO KÜNG 11 Apsolutni platonizam pretpostavlja ne samo egzistenciju apstraktnih entiteta, to jest, klasa (skupova), klasa klâsa itd, nego također vjeruje da svi ti entiteti tvore zatvorenu sveukupnost, totalitet. Taj nazor je ležao u osnovi prvoj naivnoj izgradnji nauke o skupovima, ipak otkriće antinomija (upor. pogl. 5. c. str 61) dokazalo je tobožnji intuitivni kao protivrječan: nikakva fiksirana sveukupnost svih matematičkih entiteta ne može dati nikakvu zatvorenu klasu svih klasa. U ontološkom modelu, u svijetu umjerenog platonizma, klase se stoga uređuju u jednu hijerahiju (koja ne ukazuje ni na kakav završetak), u hijerarhiju sve viših tipova klasa: razlikovanje umjerenog od apsolutnog platonizma, gledano u svjetlu tradicije, predstavlja novo otkriće nauka o analogiji: termin klasa ne imenuje univokno entitete iste razine nego entitete koji se moraju stupnjevati u bitno drukčije razine. Ekvivoknost (ili ambiguity) koja razdvaja različite razine, svakako nije posve bez-odnosna nego sistematska: relacije između entiteta jedne određene razine relacije između entiteta neke druge razine, pokazuju zajedničke crte, različite razine su usprkos njihovoj bitnoj različitosti povezane određenim odnosima: klasa je analogan termin. 11 To otkriće predstavlja važno obogaćenje nauka o analogiji, jer moderne teorije klasa, odnosno nauka o skupovima, oblikovane su u jednom visoko razvijenom tehničkom jeziku i tako nude primjere analogija kakvi nikad u tradiciji nisu bili raspoloživi sa takvom tačnošću. Danas se raspravlja o mnogim različitim formama umjerenog platonizma, pri čemu važnu ulogu igra prije svega razlika između konstruktivnog i nekonstruktivnog. Nekonstruktivni model umjerenog platonizma može se, na primjer, pozvati na ponovnu primjenu jednog takozvanog quasi-kombinatornog procesa 12 : sa svakom sveukupnošću entiteta svagda je dana i najbliža viša sveukupnost svih kombinatorno mogućih klasa tih entiteta [upor. gore spomenuti primjer klasa (a), (b), (c), (a,b), (b,c), (a,c), (a,b,c) koje su oblikovane na osnovu individua a,b,c ]. Proces tvorbe klasa zove se quasi-kombinatorni, jer počinje od jedne sveukupnosti koja se sastoji od beskonačno mnogo entiteta (na primjer, od sveukupnosti svih ne-negativnih cijelih brojeva), tako da se u jednom koraku ispostavlja jedna sveukupnost (koja se više ne može efektivno iskombinirati) neprebrojivo beskonačno mnogo klasa tih entiteta. Nasuprot tome, konstruktivni modeli su skromniji, oni daju prostora samo za klase koje se efektivno mogu izgraditi, na primjer 11 O izjednačenju,systematical ambiguity ( der Principia Mathematica / Principa metematike /) i analogije upor. BOCHENSKI, J.M., On analogy. The Thomist 11, 1948, (na njemačkom: BOCHENSKI J.M., Logisch-philosophische Studien, Freiburg 1959.) 12 BERNAYS, P., Sur le platonisme dans les mathématiques. L Enseignement mathématique 34; upor. i McNAUGHTON, R., Axyomatic systems, conceptual shemes, and the consistency of mathematical theories. Philosophy of Science 21, 1954., str. 71 i naredna.

11 12 DIJALOG pomoću takozvanih predikativnih definicija 13, i stoga ne sadrže nikakve ukupnosti sa neprebrojivo beskonačnim brojem (kardinalni broj) entiteta. Među matematičarima jedan takav konstruktivni platonizam zastupa prije svega škola intuicionista. Školu je 1907 osnovao L.E.J. BROUWER (*1881). Kompetentne uvode u taj in te re santni pravac mišljenja, koje ovdje nažalost na možemo tačnije slijediti, predstavljaju posebno HEYTING 1934, BROUWER 1952, HEYTING 1955 I HEYTING BROUWEROV intuicionizam je spoznajnoteorijski često uspoređivan sa konceptualističkim nazorima kantovstva (upor. BETH, 1955, str i na drugim mjestima). Quine 1953, str. 14, str.127 i naredne, ovu liniju razvija dalje suprotstavljajući konstruktivne sisteme kao konceptualističke, nekonstruktivnim sistemima kao platonovskim. Sadržaj razlikovanja koje je intendirano spoznajno-teorijskom oznakom konceptualizam, ipak je pomalo nejasan: ne može se jednostavno raditi o suprotnosti između tvorevina koje je proizveo spoznaj ni subjekt i objektivno prisutnih entiteta, jer se intuicionizam ne bavi samo faktički izgrađenim entitetima, nego i takvim kod kojih se može navesti samo metoda po kojoj bi se oni principijelno mogli izgraditi. Na primjer, vjerovatno ne postoji čovjek kojemu je pošlo za rukom da za svoga kratkog života faktički izgradi broj (10) koji se principijelno može konstruirati i kojeg su stoga intuicionisti bez daljnjeg prihvatili. QUINE stoga govori i o pukoj metafori napredujućeg stvaranja (mataphor of progressive creation) pa kaže i: Bilo bi pogrešno pretpostavljati da ta metafora zbilja opravdava klase (that this metaphor really accounts for the classes), ili da klase odbacuje; jer ne postoji nikakva naznaka za to kako bi se konceptualističko kvantificiranje o klasama moglo opisati bilo kojem jednostavnijem i ontološki nedužnijim jezikom (notation). Razlikovanje konstruktivno nekonstruktivno primarno je ontološko, ne spoznajno-teorijsko, i predstavlja razdiobu platonizma. Dok platonovski jezik entitete vrijednosnih područja njihovih varijabli uzima iz različitih razina jednog od spomenutih platonovskih modela, dotle nominalistički jezik sa entitetima koje taj jezik pretpostavlja ostaje tako reći u prizemlju tih hijerarhija: on kvantificira samo o jednom univoknom području individua (uključujući individue koje su mereološki sastavljene od individua); odlučujuće je da se ne pojavljuju nikakve klase tih individua. Odlukom za određenu ontološku strukturu, za nominalistički ili za jedan od platonovskih modela, još nije utvrđeno sa kojim entitetima doživljene zbiljnosti treba identificirati entitete te strukture. Tako se najprije čini da ne postoje nikakva ograničenja u vezi sa time šta se u nekom sistemu konstitucije (upor. pogl. 2) treba smatrati individuom. Obično se naginje ka tome 13 Upor. pogl. 5, c, str. 63.

12 GUIDO KÜNG 13 da se takozvani partikularni entiteti, kao na primjer fizički predmeti, promatraju kao individue. Ipak, može se pokušati da se entiteti koji se uobičajeno označavaju kao apstraktni i koji se uklapaju u višu razinu nekog platonovskog sistema, promatraju kao individue. Tako smo prethodno (pogl. 5, b, str. 60) već vidjeli kako je Russel kvalitete (Qualia) kao individue ili stvari shvatio kao platonovske klase kvaliteta (Qualia). Zacijelo, šta god da se može smatrati klasom, izgleda da se također može promatrati kao individua; samo, u jednom određenom sistemu isti entitet doživljene zbiljnosti nikad se ne može istodobno promatrati kao klasa i kao individua. 14 Možda će se izvjesne ontološke klasifikacije entiteta doživljene zbiljnosti u usporedbi sa drugima jednom moći dokazati kao prirodnije, odnosno, kao jednostavnije. Ipak, s obzirom na oskudno iskustvo koje imamo u odnosu na gradnju sistema konstitucije i u odnosu na primjenu predikata jednostavnije 15, danas se još ne može dati tehnički zasnovan odgovor na ovu pretpostavku. Moderni strukovni izraz nominalistički time je, kako posebno naglašava GOODMAN, primjenjiv na sisteme koji posve različite entitete uzimaju kao osnovne individue. 16 Tako on, na primjer, spominje četiri moguće vrste nominalističkih sistema konstitucije: 1. Partikularističko-fizikalne sisteme koji fizičke stvari uzimaju kao osnovne individue. 2. Partikularističko-fenomenalističke sisteme koji fenomenalne konkretnosti, na primjer takozvane elementarne doživljaje, uzimaju kao osnovne individue. 3. Realističko-fizikalne sisteme koji fizička svojstva stvari uzimaju kao osnovne individue. 4. Realističko-fenomenalistički sistemi, koji fenomenalne kvalitete uzimaju kao individue. 17 Ako neki partikularistički (odnosno realistički) sistem želi što je moguće više udovoljiti svakodnevnim iskazima u prirodnom jeziku i istovremeno u prihvaćanju nedefiniranih predikatskih znakova biti što je moguće više štedljiv, onda se pos- 14 GOODMAN u BOCHENSKI-CHURCH-GOODMAN, str. 17/18: whatever can be constructed as a class can indeed be constructed as an individual. 15 Upor. GOODMAN, N., The structure of appearence, Cambridge, Mass. 1951, str. 59/ 60, Goodman N., Fact, fi ction and forecast, Cambridge, Mass a kao uvod u problem prije svega, Goodmann, N., The test of somplicity, Science 128, 1958, Pod osnovnim individuama nekog sistema konstitucije razumijemo one individue koje su osnovne jedinice (basic units) sistema. Osnovne jedinice nekog sistema su oni entiteti kojima se pripisuje jedan od nedefiniranih predikata sistema. Upor. GOODMAN, N., The structure of appearence, Cambridge, Mass str GOODMAN, N., The structure of appearence, Cambridge, Mass str. 101 i naredna, str. 143 i naredna.

13 14 DIJALOG tavlja zadaća da se na što je moguće ekonomičniji način definiraju predikati, kao: jest neki kvalitet (odnosno: jest neki konkretum ) koji su primjenljivi na određene nominalističko-mereološke ili platonovsko-klasnoteorijske konstrukcije; GOODMAN tu zadaću naziva problemom apstrakcije (odnosno, problemom konkrecije ) (upor. GOODMAN, N., The structure of appearence, Cambridge, Mass str , str ). Ako je taj problem riješen onda se nadalje unutar dotičnog sistema u analogiji sa uobičajenom jezičkom upotrebom daju definirati predikati apstraktno, konkretno, partikularno, opće ( univerzalno ) (upor. GOODMAN, N., The structure of appearence, Cambridge, Mass str ; ti strogo sistematski definirani predikati pokazuju se uostalom kao mnogo više nijansirani od predikata koji se uobičajeno primjenjuju u svakodnevnom filozofskom jeziku). To, na primjer, znači da je neka mereološka individua nekog partikularističkog sistema, čiji naziv u sistemu fungira kao prijevod naziva iz svakodnevnog jezika kvalitet crveno, dobiva u sistemu definirani predikat apstraktno,. Sa našeg ontološkog stajališta tu individuu kao i sve individue ipak označavamo kao konkretne. Nasuprot tome, sve klase označavamo kao apstraktne, premda im se u nekom sistemu konstitucije, na primjer u sistemu koji stvari definira kao klase kvaliteta, može pripisati predikat konkretno. Postoji, dakle, dvostruki problem univerzalija: 1. Zadaća da se unutar nekog sistema neki predikat definira općenito, 2. Pitanje koje se iz vani upravlja na sistem, kako funkcioniraju njegovi predikatski znaci, da li se, na primjer, radi o pravim nazivima apstraktnih klasa. Budući da je najveći broj logističkih sistema koji su do sada primijenjeni u praksi bio sačinjen u platonovskom jeziku, QUINE i GOODMAN su podrobno istražili mogućnosti kako bi neki platonovski sistem mogao biti preoblikovan na uskoj nominalističkoj osnovi. 18 Svaki platonovski jezik sadrži neki nominalistički jezik kao parcijalni jezik, a ipak uz to dopušta iskaze sa kvantificiranim predikatskim znacima. Zadaća se, dakle, sastoji u tome da se za te specifično platonovske iskaze otkrije po mogućnosti jednakovrijedna formu- 18 QUINE, W. V., On universals, The Journal of Symbolic Logic 12, GOODMAN, N., i QUINE W.V.,, Stepps toward a constructive nominalism. The Journal of Symbolic Logic 12, 1947, GOODMAN N., The structure of appearence, Cambridge, Mass. 1951, posebno str. 33 i naredna; QUINE, W.V., From a logical point of view, Cambridge, Mass. 1953, pogl 6. Takozvani nominalistički sistemi R.M. MARTINA (upor. MARTIN, R. M., a Homogenous system of formal logic, The Journal of Symbolic Logic 8, 1943, str. 1-23; MARTIN, R.M., A note on nominalism and recursive functions, The Journal of Symbolic Logic 14, 1949, str ; MARTIN, R.M., A note on nominalistic syntax. The Journal of Symbolic Logic 14, 1949a, 226/ 227. ; MARTIN, R.M., On virtual classes and real numbers, The Journal of Symbolic Logic 15, 1950, str ; MARTIN, R.M., i WOODGER, J.H., Toward an inscriptional semantics, The Journal of Symbolic Logic 16, 1951, str ), nisu pravi, to jest nisu nominalistički u GOODMAN-QUINE-ovom smislu ( upor. MYHILL, J.R., Besprechung von Martin 1949 i MARTIN 1949a, The Journal of Symbolic Logic 15, 1950, str. 153.), budući da pokazuju originalni ali nominalistički neprihvatljivi postupak kvantifikacije (ancestral quantification, upor. MARTIN, R. M., a Homogenous system of formal logic, The Journal of Symbolic Logic 8, 1943, str. 4); također MARTIN prihvaća beskonačno mnogo individua.

14 GUIDO KÜNG 15 lacija u nominalističkoj terminologiji. Kako je QUINE pokazao 19 iskazi teorije klâsa koja se vraća na konačni broj individua i koja je stupnjevana po teoriji tipova, mogu se smatrati skraćenicama iskaza (sadržanih u nominalističkom jeziku) o tim individuama. Pri tome, pak, broj tih individua ne smije biti identičan sa brojem svih individua koje se uopće pojavljuju u svijetu, budući da iskazi teorije moraju biti sastavljeni od jednog još većeg broja znakova te stoga, da bi mogli egzistirati, pretpostavljaju postojanje dodatnih individua. Ipak, platonovski sistemi su normalno ionako izgrađeni na beskonačnom broju individua, u kojem slučaju na raspolaganju ne stoji nikakva globalna metoda prevođenja u nominalistički jezik. Ali, ipak se u konkretnim pojedinačnim slučajevima često može otkriti nominalistički nadomjestak za platonovske iskaze. Kao što je GOODMAN pronašao, postoji put koji u nekim slučajevima vodi ka željenom cilju: može se pokušati da se platonovski iskazi o klasama nadomjeste iskazima o mereološkoj cjelini i da se umjesto teorije klasa izgradi takozvani kalkil individua (upor. pogl. 8. b, str. 89). Iz obilja materijala izdvojimo samo dva primjera na kojima posebno jasnim postaju očite mogućnosti i ograničenja postupka. U prvom primjeru radi se o definiciji odnosa predaka (ancestor-). 20 Jedna takva definicija dopušta da se neki važni predikat individua svede na neki drugi predikat individua, što je od odlučujućeg značaja sa stajališta štedljivosti. Po sebi bi ipak bilo posve dopustivo oba predikata u nekom nominalističkom sistemu uzeti nedefinirane jedan pored drugog, oba kao sinkategorematički predikatski znaci u nominalističkim očima zacijelo ne prelaze preko onog što je dopustivo. Utoliko više iznenađujuće ovdje može na prvi pogled izgledati da nominalistička formulacija neke definitorne povezanosti između dva takva predikata, pričinjava posebne teškoće. Razmotrimo, dakle, kako se relacijski predikat predak može definirati pomoću relacijskog predikata roditelj. ( x roditelj y, kaže koliko i x je otac ili majka y-na.) Prema FREGEU definicija se, po teoriji klasa, može formulirati na slijedeći način: a predak b = df a b (x) { b x (y) (z) (z x yroditeljz y x) a x }, to znači, a je predak b tačno onda ako je a različito od b, i ako za svaku klasu važi x da ako je b element od x a svi roditelji elemenata od x jesu elementi od x, onda je a element od x. 19 OUINE, W.V., On universals. The Journal of Symbolic Logic 12, 1947, str Prema GOODMAN, N., i QUINE, W.V., Stepps toward a constructive nominalism. The Journal of Symbolic Logic 12,1947, 108/ 109.; GOODMAN N., The structure of appearence, Cambridge, Mass. 1951, str 40.

15 16 Nasuprot tome, nominalistički oblik glasi: a predak b = df a b ( u)(aroditelju) ( w)(wroditeljb) (x) { bdiox (y)(z)(zdiox) yroditeljz ydiox) adiox}, DIJALOG to znači, a je predak od b tačno onda ako je a različito od b i ako a ima dijete, i ako b ima oca ili majku, i ako za sve mereološke individue x važi da ako je b dio od x a svi roditelji dijelova od x jesu dijelovi od x, onda je a dio od x. Kako se može vidjeti definiens je ovdje proširen uvjetom ( u)(aroditelju) ( w)(wroditeljb) Time se osigurava da su a i b tačno određeni pojedinci a ne recimo pravi mereološki dijelovi nekog čovjeka i ne mereološki isječci iz više ljudi. Relacijski predikat predak time tačno odgovara takvim individuama koje su po shvaćanju teorije klâsa elementi klase x. Važan nedostatak navedene nominalističke definicije sastoji se u tome da se ona ne može kao definicija po teoriji klâsa općenito prenijeti sa ljudskih odnosa porijekla na svaki odnos prema precima. (S obzirom na svaki dvoznamenkasti relacijski predikat R svagda postoji predikat prethodnik koji svakoj individui pripisuje one individue koje su lancem R-odnosa povezane sa spomenutom individuom). Navedena nominalistička definicija, naime, ima željeni uspjeh samo onda ako se radi o nekom R-odnosu u kojemu svaka individua pokazuje barem jedan dio koji joj nije zajednički ni sa kakvim prethodnikom. Ako je, na primjer, n nasljednik neke individue m, n je pravi dio od m a m prethodnik od n, tada bi se n pogrešno uračunalo u prethodnike od m. Općevažeća nominalistička shema definicije predikata- prethodnika do sada nije pronađena usprkos svim nastojanjima. Drugi primjer kojeg ovdje treba spomenuti spada u područje numeričkih iskaza: on se tiče nominalističkog formuliranja prividno tako jednostavnih rečenica kao što je Ima više pasa nego mačaka. 21 Kad se promisli koliko je duboko platonovska logicistička definicija brojeva kao određenih klâsa, onda se ipak ne možemo čuditi ako se ovdje pojave posebno tvrdoglave teškoće. Kao i u prvom primjeru ove teškoće mogli bi zanemariti ako ne bi prezali od jednog prekomotnog shvaćanja nedefiniranih predikata. Jer, rečenica Ima više A-a nego B-a, tada bi se mogla na trivijalan način formulirati nominalistički: (x) {(y)(ay v By ydiox) ima više A a nego B-a kao dijelova x}, 21 GOODMAN, N., i QUINE, W.V., Stepps toward a constructive nominalism. The Journal of Symbolic Logic 12, 1947, ; GOODMAN, N., The structure of appearence, Cambridge, Mass. 1951, str

16 GUIDO KÜNG 17 to znači: Za sve x: ako za sve y važi da ako je y A ili je y B, onda je y dio od x, onda x kao dijelove ima više A a nego B-a. Ali, svakom paru konstanti (kao što su A i B ) mora se uvesti slijedeći predikat (kao što je kao dijelove ima više A a nego B-a ), što je izvanredno neekonomično. Jedna strategijski korisnija vrsta postupka nasuprot tome nastoji izaći na kraj sa jednim predikatom koji se istovremeno može primijeniti u mnoštvu pojedinačnih slučajeva, na primjer sa relacijskim predikatom veći je od. Pomoću toga se mogu definirati predikati jednako je velik kao i dio je A-B (GOODMAN. is a bit ): a je jednako veliko kao b = df a je veće od b b je veće od a, to znači: a je jednako veliko kao b, ako a nije veće od b a b nije veće od a. a je dio A-B = df ( y) { a je jednako veliko kao y ( Ay v By ) ( z ) (Az v Bz) z veće je od y) }, to znači, na primjer: a je dio pasa-mačaka onda i samo onda ako je a jednako veliko koliko i najmanja životinja koja je pas ili mačka. Ima više pasa nego mačaka, može se sada prikazati kao: (x) { (s)(pas s ( t) (tdios t je dio pasa-mačaka tdiox)) ( )((u) mačkau ( v)(vdiou) v je dio pasa-mačaka vdioy)) x je veće od y) }, to znači: Za svaku mereološku cjelinu koja sadrži dio pasa-mačaka svakoga psa, postoji manja mereološka cjelina koja sadrži dio pasa-mačaka svake mačke. Na isti način se mogu prikazati i iskazi kao što su Ima više okruga nego kantona i Ima više telefonskih mrežnih grupa nego kantona (u jednoj mrežnoj grupi mogu biti ujedinjeni dijelovi različitih švicarskih kantona). Navedena metoda funkcionira sve dok se niti A-ovi niti B-ovi međusobno ne preklapaju, sve dok možemo biti sigurni da u uspoređenim mereološkim cjelinama ni jedan jedini A-B-dio na zastupa dva različita A ili dva različita B. Metoda se jednom promjenom može poopćiti dotle da je primjenljiva u svakom slučaju u kojemu svako A zauzima jedan dio koji nije zajednički ni sa kakvim drugim A, a svako B zauzima jedan dio koji nije zajednički ni sa kakvim drugim B. 22 Metodu koja za proizvoljne A i B navodi izraz kao što je Ima više A-ova od B-ova, trebalo interpretirati nominalistički, nasuprot tome nije (još nije?) pronađena. 22 Najprije, samo moramo je jedan dio A-B zamijeniti predikatom koji odgovara dijelovima koji su jednako veliki koliko i najmanji od upravo spomenutih dijelova, i kao drugo, formulirati odredbu da jedan jedini takav dio u mereološkim cjelinama koje treba usporediti, nikad ne smije zastupati dva različita A ili dva različita B.

17 18 DIJALOG U cjelini, iz ovih primjera se dade razabrati da ozbiljan trud može otkriti put kako neki inače platonovski formulirani iskaz o konkretnim individuama može biti shvaćen nominalistički, i da se u nekim vježbama i s obzirom na uštedu nedefiniranih temeljnih znakova, mogu postići uspjesi. Ipak, nominalističke metode ne daju se na isti jednostavan način poopćiti kao njihove platonovske suprotnosti. Vjerovatno će buduća istraživanja postići dalje napretke, ali čini se da je potrebno iskristalizirati izvjesne, za nominalizam nesavladive granice. U navedenim primjerima radi se o iskazima u kojima se matematički izrazi (također i odnos prethodnik je zacijelo temeljni u matematici, na primjer, s obzirom na brojne nizove) primjenjuju na konkretne predmete. Pravi matematički izrazi, naprotiv, u uobičajenoj interpretaciji govore o brojevima, to jest o entitetima koji se uobičajeno smatraju apstraktnim predmetima barem ako se, na primjer, fizičke stvari posmatraju kao individue (upor. o tome str. 121 i naredna) i koje kao takve za nominalistu moraju biti neprihvatljive. Sve dok se radi toga na nađe nikakva druga interpretacija, samo ostaje gledano nominalistički izlaz da se matematičke formule promatraju kao predmeti jedne znakovne igre i kao računaljka, da se upotrebljava kao neinterpretirani kalkil. Već u matematičkom pravcu formalizma 23 kojeg je osnovao, postavljen je zahtjev da se matematika aksiomatizira i da se formalni sistem koji se ispostavlja istraži čisto kao takav, ne uzimajući u obzir njegovu interpretaciju. Naročito se težilo dokazu neprotivrječnosti, dokazu da nije izvediva svaka proizvoljna formula. Taj se pravac stoga često označavao kao nominalistički 24, ipak neopravdano. Jer, znaci formaliziranog sistema ovdje su predmet intuitivne teorije višeg reda, takozvane metamatematike. A ona, da bi mogla sadržavati dokaz neprotivrječnosti formalizirane matematike, mora biti barem konstruktivno platonovska. Ali, ako nominalist želi opisati sintaksu nekog kalkila, onda on za to mora konzekventno primijeniti svoj nominalistički jezik; ukoliko on, na primjer, fizičke stvari shvaća kao individue, onda se u vrijednosnom području varijabli smiju pojaviti samo konkretni natpisi (inscriptions, tokens, marks) a ne recimo opći izražajni oblici (expressions, types) ( marksism ). O tome kako su natpisi oblikovani, treba govoriti samo pomoću sinkategorematičnih 23 Upor, HILBERT, D., Über dei Grundlagen der Logik und der Arithmetik. Verhandlungen des Dritten Internationalem Mathemetiker-Kongresses in Heidelberg vom 8. bis 13. August 1904, Leipzig 1905, str ; HILBERT, D., i P. BERNAYS, Grundlagen der Mathematik, 2. Bände, Berlin Vidi između ostalog QUINE, W.V., From a logical point of view, Cambridge, Mass. 1953, str. 14.

18 GUIDO KÜNG 19 predikata. GOODMAN i QUINE su podrobno istražli ovo pitanje i pokazali kako je moguća izrada nominalističke sintakse. 25 Ali, pri tom, nominalistički postupak nailazi na osobito ograničenje: on mora uzeti u obzir to od koliko je predmeta sastavljen fizikalni univerzum! On se može baviti samo faktički postojećim natpisima a oni, naravno, ne mogu obuhvaćati više članova nego što u svijetu postoji najmanjih fizičkih entiteta. Također, posebno važi da se jedan takav nominalistički iskaz može smatrati skraćenjem nekog drugog iskaza ili teoremom koji je izveden iz nekog drugog iskaza, samo onda ako takav drugi iskaz faktički postoji u svijetu. 26 Jedna platonovska sintaksa, naprotiv, ne treba brinuti budući da može govoriti ne samo o izražajnim oblicima koji su realizirani u činjenično postojećim natpisima nego, zahvaljujući tvorbi klâsa, raspolaže beskonačnim svijetom u kojemu se za sve moguće kombinacije temeljnih znakova jezika pojavljuju odgovarajući apstraktni entiteti. O upotrebljivosti platonovskih i nominalističkih jezika zaključno se može reći slijedeće, što je istodobno jednako pragmatičkoj prosudbi metafizičkih shvaćanja koja su povezana sa tim jezicima: 1. Jezik koji odgovara apsolutnom platonizmu je protivrječan. 2. Nominalistički jezik može reći začuđujuće mnogo, budući da su dopušteni proizvoljni sinkategorematički predikatski izrazi. Uz to, u mnogim slučajevima dade se ekonomičnije oblikovati broj nedefiniranih temeljnih znakova. Ipak, mogući putovi još su malo istraženi, pa izgleda da se ocrtavaju bitne granice. Ali, nedostatak nominalizma se prije svega sastoji u tome da matemetiku može promatrati samo kao neku računaljku. 3. Izgleda da najveću prednost ima umjereni platonovski jezik, pa ipak se jasno ne može uvidjeti tačan način na koji se treba ograničiti apsolutni platonizam. QUINE koji misli vrlo tolerentno i pragmatično, u ovom stanju stvari ne stoji na nominalističkom stajalištu nego se zalaže za kompromis koji dopušta jedan što je moguće više ograničeni platonizam. 27 GOOD- MAN, naprotiv, ima strožiju filozofsku savjest: Znanstvenik može primijeniti konstrukcije platonovskih klâsa, kompleksne brojeve, proročanstva gledanjem u utrobu ili kakav god čarobnjački trik (claptreppery) ako mis- 25 GOODMAN, N., i QUINE, W.V.,, Stepps toward a constructive nominalism. The Journal of Symbolic Logic 12, 1947, str. 112 i naredna. 26 QUINE W.V., Stepps toward a constructive nominalism. The Journal of Symbolic Logic 12, 1947., str. 83/84 ; GOODMAN, N., i QUINE, W.V., Stepps toward a constructive nominalism. The Journal of Symbolic Logic 12, 1947, str QUINE, W.V., From a logical point of view, Cambridge, Mass. 1953, str. 173/ 74 ; QUINE, W.V., Word and Object, Cambridge Mass. New York, 1960, str. 243, 269.

19 20 DIJALOG li da mu to pomaže da postigne željene rezultate. Ipak, to što on proizvodi tada postaje sirovim materijalom za filozofe čija je zadaća da iz svega toga iskopa neki smisao: da to razjasni, da pojednostavi, da objasni da interpretira razumljivim riječima. Praktični znanstvenik obavlja poslove, filozof pak vodi knjigovodstvo. Nominalizam je ograničenje koje filozof sebi nameće jer osjeća da inače zbilja ne može razumjeti (make real sense) šta mu je ponuđeno. 28 Pri tome GOODMAN ukazuje na, usprkos svemu, postignute uspjehe u pogledu na nominalističke konstrukcije. Tako, na primjer, čak postoje polazišta za jedno ekonomično nominalisitičko ovladavanje iskazima sa predikatima oblika. 29 S njemačkog preveo: Sulejman Bosto APSTRAKT: Eine neue Art der Beurteilung philosophischer Standpunkte Guido Küng Da verschiedenen ontologischen Standpunkten exakt unterschiedene Sprachen entsprechen, bei denen die Wertbereiche der Variablen je auf das Modell der entsprechenden ontologischen Welt beschränkt sind, so ergibt sich eine neue Möglichkeit ihrer Beurteilung, eine Art von pragmatischem Test: Will eine ontologische Ansicht ernst genommen werden, so muß sie unter Beweis stellen, daß die ihr entsprechende Sprache ausreicht, um Wissenschaft zu betreiben. Wir wollen deshalb im Folgenden zuerst die diesbezügliche Stellung des Extensionalismus untersuchen und dann zweitens auf die Chancen des Nominalismus zu sprechen kommen. 28 BOCHIENSKI. J. M., a. CHURCH und N. GOODMAN, The Problem of universals. A symposium. Notre Dame, Ind (deutsche Übersetzung des Beitrags von BOCHIENSKI u: Bochénski J.M., Logisch-philosophische Studien, Freiburg 1959). str GOODMAN, N., The structure of appearence, Cambridge, Mass. 1951, str i naredna.

20 Peter Frederick Strawson O referiranju I Veoma često koristimo izraze određene vrste da bismo ukazali ili referirali na neku pojedinačnu osobu ili na pojedinačni objekt ili događaj, mjesto ili proces, u cilju činjenja onoga što bismo jednostavno opisali kao davanje iskaza o toj osobi, o tom objektu, mjestu, događaju ili procesu. Ovaj ću način korištenja izraza nazvati njihovom jedinstvenom referirajućom upotrebom. Klase izraza koji se najčešće koriste na ovaj način su: pokazne zamjenice u jednini ( ovo, ono ), vlastita imena (npr. Venecija, Napoleon, John ), lične i bezlične zamjenice u jednini ( on, ona, ja, vi, ono ) i fraze koje počinju sa određenim članom kojeg prati imenica, određena ili neodređena, u jednini (npr. stol /the table/, starac /the old man/, kralj Francuske /the King of France/). Svaki izraz bilo koje od ovih klasa može se pojaviti kao subjekt onoga što bi se tradicionalno smatralo kao singularna subjekatsko-predikatska rečenica; oni bi, pojavljujući se na taj način, služili kao primjer one upotrebe o kojoj želim da raspravljam. Ne želim reći da izrazi koji pripadaju navedenim grupama nemaju drugu upotrebu osim ove o kojoj želim da raspravljam. Naprotiv, očigledno je da je imaju. Očigledno je da bi svako ko bi iskazao rečenicu Kit je sisavac /The whale is a mammal/, upotrebljavao izraz kit /the whale/ na sasvim različit način od načina na koji bi ga upotrebljavao neko ko bi bio u prilici da sa ozbiljnošću izgovori rečenicu: Kit je udario u brod /The whale struck the ship/. U prvoj rečenici neko očigledno ne ukazuje, dok u drugoj rečenici očigledno ukazuje, na nekog određenog kita. No, ako kažem: Napoleon je bio najveći francuski vojnik /Napoleon was the greatest French soldier/, onda bih trebao upotrebljavati riječ Napoleon da bih ukazao na neku određenu individuu, ali ne bih trebao upotrebljavati frazu najveći francuski vojnik /the greatest French soldier/ da ukažem na neku individuu, nego da kažem nešto o individui na koju sam već ukazao. Bilo bi prirodno reći da sam upotrebljavajući ovu rečenicu govorio o Napoleonu i da je ono što sam rekao o njemu bilo to da je on bio najveći francuski vojnik. Ali, naravno, mogao sam upotrijebiti izraz najveći francuski vojnik da ukažem na neku individuu; npr. to bi učinio rekavši: Najveći francuski vojnik je umro u progonstvu /The greatest French soldier died in exile/. Dakle, očito je da

21 22 DIJALOG bar neki izrazi koji pripadaju klasama na koje sam ukazao mogu imati upotrebe drugačije od onih o kojima sa nestrpljenjem želim da raspravljam. Druga stvar koju ne želim da kažem je da u bilo kojoj datoj rečenici nikada nema više od jednog izraza upotrebljavanog na način koji predlažem za raspravu. Naprotiv, očito je da može biti više nego jedan način. Npr. bilo bi prirodno reći da sam, pri ozbiljnoj upotrebi rečenice Kit je udario brod / The whale struck the ship/, govorio nešto i o određenom kitu i o određenom brodu, da sam upotrebljavao svaki od pomenutih izraza kit /the whale/ i brod /the ship/ da ukažem na određeni predmet ili drugim riječima da sam upotrebljavao svaki od ovih izraza na jedinstveni referirajući način. Ipak, uglavnom ću usmjeriti svoju pažnju na slučajeve gdje se neki izraz upotrijebljen na ovaj način pojavljuje kao gramatički subjekt rečenice. Smatram da je ispravno reći da je Russellova Teorija opisa /Theory of Descriptions/, koja se odnosi na posljednje četiri grupe izraza koje sam pomenuo gore (npr. na izraze oblika tako-i-tako /the so-and-so/, još uvijek široko prihvaćena među logičarima kao ona koja daje ispravan način upotrebe ovih izraza u običnom jeziku. Na prvom mjestu želim pokazati da ova teorija, posmatrana na ovaj način, u sebi utjelovljuje neke fundamentalne greške. Na koje pitanje ili na koja pitanja o frazama oblika tako-i-tako je Teorija opisa bila načinjena da dā odgovor? Mislim da bi se bar jedno od ovih pitanja moglo pojaviti u sljedećem obliku. Pretpostavimo da neko sada izgovora rečenicu: Kralj Francuske je mudar /The king of France is wise/. Niko ne bi rekao da je ova rečenica, koja je bila izgovorena, besmislena. Svako bi se složio da je značenjska. Ali svako zna da ne postoji sadašnji kralj Francuske. Jedno od pitanja zbog kojeg je Teorija opisa bila napravljena da dā odgovor, bilo je pitanje: kako neka rečenica kao kralj Francuske je mudar može biti značenjska čak i kada nema ništa što odgovara opisu koji ona sadrži, npr. u ovom slučaju ništa što odgovara opisu Kralj Francuske /The king of France/? A jedan od razloga zbog kojeg je Russell smatrao važnim davanje ispravnog odgovora na ovo pitanje je što je smatrao važnim pokazivanje tog drugog odgovora koji bi mogao biti dat kao pogrešan. A ovaj odgovor za koji je on smatrao da je pogrešan i kojemu je s nestrpljenjem želio pružiti neku alternativu, mogao bi biti izložen kao zaključak jednog od dva navedena pogrešna argumenta. Nazovimo rečenicu Kralj Francuske je mudar rečenicom S. Onda je prvi argument kako slijedi: (1) Fraza kralj Francuske je subjekt rečenice S. Stoga (2) ako je S značenjska rečenica, S je rečenica o kralju Francuske. Ali (3) ako ni u kom smislu ne postoji kralj Francuske, ova rečenica ne govori ni o čemu i stoga nije o kralju Francuske.

22 PETER FREDERICK STRAWSON 23 Stoga (4) pošto je S značenjska rečenica, mora u nekom smislu (u nekom svijetu) egzistirati (ili subzistirati) kralj Francuske /the king of France/. A drugi argument je slijedeći: (1) Ako je S značenjska rečenica, ona je istinita ili lažna. (2) S je istinita rečenica ako je kralj Francuske mudar, a lažna ako kralj Francuske nije mudar. (3) Ali iskaz o tome da je kralj Francuske mudar i iskaz o tome da kralj Francuske nije mudar su jednako istinite samo ako postoji (u nekom smislu, u nekom svijetu) nešto što je kralj Francuske. Konačno (4) pošto je rečenica S značenjska, iz toga slijedi isti zaključak kao i ranije. Ovo su očigledno sasvim pogrešni argumenti i, kao što i očekujemo, Russell ih odbacuje. Postulat svijeta neobičnih entiteta, kojima /the/ kralj Francuske pripada, narušava, kako on kaže, taj osjećaj za stvarnost, koji bi trebao biti sačuvan čak i u najapstraktnijim istraživanjima. Činjenica da Russell odbacuje ove argumente je, ipak, manje interesantna od obima u kojem on, odbacujući njihov zaključak, prihvata veći značaj njihovih principa. Dozvolite da označim frazu kralj Francuske /the king of France/ kao frazu D. Zatim, mislim da Russellovi razlozi za odbacivanje ova dva argumenta mogu biti sumirani na sljedeći način. Greška se javlja, on kaže, iz mišljenja da je D, koji je zasigurno gramatički subjekt od S, takođe logični subjekt od S. Ali, D nije logični subjekt od S. Ustvari S, iako gramatički ima singularni subjekt i predikat, nije logički subjekatskopredikatska rečenica uopšte. Propozicija koju ona izražava je složena vrsta egzistencijalne propozicije, čiji dio može biti opisan kao jedinstveno egzistencijalna propozicija. Da bismo izložili logičku formu propozicije, moramo ponovo napisati rečenicu, u logički primjerenoj gramatičkoj formi; na taj način da zavaravajuća sličnost između S i rečenice koja izražava subjekatsko-predikatsku propoziciju nestane, i mi bismo trebali biti sigurni naspram argumenata kao što su oni loši koje sam prethodno istakao. Prije nego što se osvrnemo na detalje Russellove analize rečenice S, primijetimo šta njegov odgovor, kako sam ga već naveo, čini se implicira. Izgleda da njegov odgovor implicira da u slučaju rečenice koja je slična rečenici S u tome (1) da gramatički ima subjekatsko-predikatsku formu i (2) da njen gramatički subjekt ne referira ni na šta, onda je jedina alternativa njenoj besmislenosti to da ona ne bi trebala stvarno (logički) biti uopšte subjekatskopredikatska nego neke sasvim druge forme. Na ovakav način prikazano, ovo izgleda da implicira da, ako ima nekih rečenica koje su autentično subjekatsko-predikatske forme, onda sama činjenica o tome da su one značenjske, da imaju značenje, osigurava da postoji nešto na što se referira logičkim (i

23 24 DIJALOG gramatičkim) subjektom. Nadalje, izgleda da Russellov odgovor implicira da postoje takve rečenice. Stoga, ako je istina da neko može biti zaveden gramatičkom sličnošću rečenice S s drugim rečenicama u promišljanju da je ona logički subjekatsko-predikatske forme, onda sigurno moraju postojati druge rečenice gramatički slične S-u, koje su subjekatsko-predikatske forme. Pokazati ne samo da Russellovi odgovori naizgled impliciraju ove zaključke nego i to da je on prihvatio barem prva dva, dovoljno je da se razmatra šta on kaže o klasama izraza koje naziva logički vlastita imena i suprotstavlja ih izrazima kao što je D, koje on naziva konačnim opisima. O logički vlastitim imenima Russell kaže ili implicira sljedeće: (1) Da se ona i samo ona mogu pojaviti kao subjekti u rečenicama koje su čisto subjekatsko-predikatske forme. (2) Da je neki izraz, iako namijenjen da bude logičko vlastito ime, besmislen, ukoliko ne postoji pojedinačan objekt uz koji stoji: stoga značenje takvog izraza jeste pojedinačni objekt koga izraz označava. Da bi nešto uopšte bilo ime, dakle, ono mora nešto označavati. Lako je vidjeti da ako neko vjeruje u ove dvije propozicije, onda je jedini način za njega da sačuva značenje rečenice S da porekne da je ona logički subjekatsko-predikatska rečenica. Uopšteno možemo reći da Russell prepoznaje samo dva načina na koji rečenice, koje iz njihove gramatičke strukture izgledaju da se odnose na pojedinačnu osobu ili individualni objekat i događaj, mogu biti značenjske: (1) prvi je taj da bi njihova gramatička forma trebala navoditi na krivi zaključak u pogledu njihove logičke forme, i da bi one trebale biti analizirane, poput S, kao posebne vrste egzistencijalne rečenice; (2) drugo je da bi njihov gramatički subjekt trebao biti logičko vlastito ime, čije značenje je individualni predmet koji ono označava. Mislim da je Russell neupitno u krivu u ovom i da rečenice koje su značenjske i koje počinju sa izrazom koji se upotrebljava na jedinstveno referirajući način ne spadaju ni u jednu od ove dvije klase. Izrazi upotrebljavani na jedinstveno referirajući način nisu nikada logička vlastita imena niti deskripcije, ukoliko nazvati ih deskripcijama znači da trebaju biti analizirane u skladu sa modelom koji je ponudila Russellova Teorija opisa. Ne postoje logički vlastita imena i ne postoje deskripcije (u ovom smislu). Razmotrimo sada detalje Russellove analize. Prema Russellu, bilo ko, ko bi tvrdio S tvrdio bi da: (1) Postoji kralj Francuske. (2) Da ne postoji više od jednog kralja Francuske. (3) Ne postoji ništa što je kralj Franuske i što nije mudro.