Naslov izvornika Bernard Werber LES FOURMIS Editions Albin Michel, S.A. - Paris 1991

Transcription

1 BalkanDownload.org

2 Naslov izvornika Bernard Werber LES FOURMIS Editions Albin Michel, S.A. - Paris 1991 hrvatskog izdanja IZVORI Izdavač IZVORI d.o.o. za nakladničku djelatnost Zagreb, Trnjanska 64 Slog Jasmina Mikuličić Tisak IZVORI Zagreb,

3 BERNARD WERBER mravi Prevela Ita Kovač 3

4 Sadržaj 1. BUDITELJ 2. NEPRESTANO SVE NIŽE 3. TRI ODISEJE 4. KRAJ PUTA Bilješke Rječnik Imena 4

5 Mojim roditeljima I svima onima, prijateljima, istraživačima koji su prinijeli svoju travku ovome zdanju 5

6 Tijekom nekoliko sekundi koje će vam biti potrebne da pročitate ova 2 retka: - na Zemlji se upravo rađa 40 ljudi i 700 milijuna mrava - na Zemlji upravo umire 30 ljudi i 500 milijuna mrava ČOVJEK: Sisavac uzrasta 1 do 2 metra. Težina: između 30 i 100 kilograma. Vrijeme trudnoće ženke: 9 mjeseci. Način prehrane: svejed. Procijenjena populacija: više od 6 milijardi jedinki. MRAV: kukac uzrasta 0,1 mm do 3 centimetra. Težina: između 1 i 150 miligrama. Vrijeme nošenja jaja: po želji, ovisno o zalihama spermatozoida. Način prehrane: svejed. Vjerojatna veličina populacije: više od milijardu milijardi jedinki. Edmond Wells Enciklopedija relativnog i apsolutnog znanja 6

7 1 BUDITELJ Vidjet ćete, to nipošto nije ono što očekujete. Bilježnik je objasnio da je zgrada klasificirana kao spomenik kulturne baštine i da su je u doba Renesanse nastanjivali neki stari mudraci, nije se više sjećao koji. Uputili su se stubama, izbili u mračni hodnik u kojem je bilježnik dugo tapkao i napipavao, uzalud zatim pritiskao neko dugme, da bi najzad digao ruke: - Ah, k vragu! Ne radi. Uroniše u tamu, bučno opipavajući zidove. Kad je bilježnik napokon pronašao vrata, otvorio ih i pritisnuo, ovaj put s uspjehom, na električni prekidač, opazio je da je lice njegova klijenta izobličeno. - Nije vam dobro, gospodine Wells? - Vrsta fobije. Ništa strašno. - Strah od mraka? - Upravo to. No već je bolje. Obišli su prostorije. Bilo je to razizemlje od dvije stotine četvornih metara. Premda je imao tek nekoliko omanjih prozora, stan se Jonathanu svidio. Svi su zidovi bili ravnomjerno prekriveni jednoličnom sivom bojom, a prašine je bilo posvuda. No nije mu bilo ni na kraj pameti biti cjepidlaka. Njegov sadašnji stan bio je možda petina ovog ovdje. Povrh toga, nije više imao čime plaćati najamninu: bravarsko poduzeće u kojem je radio nedavno je zaključilo da može i bez njegovih usluga. Ovo nenadano nasljedstvo ujaka Edmonda predstavljalo je uistinu zgoditak u pravi trenutak. Dva dana kasnije već se useljavao u ulicu Sybarites broj 3, zajedno sa svojom ženom Lucie, sinom Nicolasom i psom Ouarzazateom, kastriranim patuljastim pudlom. 7

8 - Što se mene tiče, nije da mi se ovo ne sviđa, svi ti sivi zidovi - objavila je Lucie zabacujući gustu riđu kosu. - Moći ćemo sve urediti kako hoćemo. Ima tu dosta posla. Kao da moraš zatvor pretvoriti u hotel. - Gdje je moja soba? - pitao je Nicolas. - U dnu hodnika, desno. - Vau, vau - javi se pas i stane grickati Luciene potkoljenice, ne vodeći nimalo računa o činjenici da ona u rukama upravo drži servis koji je dobila kao vjenčani poklon. Na što je odmah završio zatvoren u toaletu; pod ključem, budući da ne samo što je do svake kvake mogao skočiti, nego ih je savršeno znao i aktivirati. - Dobro si ga poznavao, tog tvog darežljivog ujaka? - nastavi Lucie. - Ujaka Edmonda? Pa zapravo, sve čega se sjećam je da me znao zavrtjeti igrajući se sa mnom aviona dok sam bio sasvim mali. Jednom me bio uhvatio takav strah da sam se popiškio po njemu. Nasmijali su se. - Već onda plašljivac, ha? - peckala ga je Lucie. Jonathan se napravio kao da ništa nije čuo. - Nije mi zamjerio. Samo je dobacio mojoj majci: "Dobro, barem već znamo da od njega nikad avijatičara..." Kasnije mi je majka govorila da on budno prati moj životni put, ali ja ga nikad nisam ponovno vidio. - Čime se bavio? - Bio je nekakav učenjak. Biolog, čini mi se. Jonathan ostade zamišljen. Naposljetku, nije svog ujaka uopće poznavao. 6 km odavde: BEL-O-KAN 1 metar visine. 50 katova ispod zemlje. 50 katova iznad zemlje. Najveći grad regije. Procijenjena populacija: 18 milijuna stanovnika. Godišnja proizvodnja - 50 litara nektara od lisnih uši. 8

9 - 10 litara nektara od crvaca košenila. - 4 kilograma pečurki. - izbačene zemlje: 1 tona. - kilometri prohodnih hodnika: Površina tla: 2 m 2. Jedna je zraka proletjela. Jedna se nožica upravo pomakla. Prvi pokret od utonuća u zimski san, ima tome tri mjeseca. Druga nožica polagano napreduje, okončana s dvije pandžice koje se postepeno razdvajaju. Proteže se i treća nožica. Zatim jedan toraks. Zatim jedno biće. Zatim dvanaest bića. Drhture ne bi li pomogli svojoj prozirnoj krvi da procirkulira mrežom arterija. Iz žitkog stanja ona prelazi u gusto likerasto, potom u bistro tekuće stanje. Srčana se pumpa malo pomalo opet stavlja u pogon. Vitalni sok probija se do samih vršaka udova. Biomehanizmi se zagrijavaju. Izvanredno složeni zglobovi okreću se oko osi. Na sve strane poigravaju zglobne čašice, vitopere se zajedno sa svojim zaštitnim diskovima, ne bi li dosegle krajnju točku izvrnuća. Ustaju. Tjelešca vraćaju dah. Pokreti iskrivljeni, rastrzani. Usporeni ples. Lagano se tresu, frkću. Prednje se nožice spajaju pred ustima, kao za molitvu: ali ne, oni samo vlaže pandžice kako bi uglačali svoja ticala. Dvanaestorica probuđenih trljaju se međusobno. Zatim pokušavaju probuditi susjede. No jedva da imaju snage staviti u pokret vlastito tijelo, nemaju energije koju bi mogli ponuditi. Odustaju. S naporom potom prolaze između ukipljenih tijela svoje braće, usmjeravajući se prema velikom Vani. Njihovu organizmu hladne krvi valja što prije uhvatiti kalorije dnevne zvijezde. Napreduju slomljeni. Svaki je korak silna bol. Osjećaju beskrajnu želju da opet legnu, da utonu u mir i spokoj u kojem još uvijek uživaju milijuni njima sličnih! Ali ne, to ne dolazi u obzir. Oni su se prvi probudili. Na njima je da sada u život vrate čitav grad. Prelaze preko gradske kože. Sunčeva ih svjetlost zasljepljuje, no dodir s čistom prirodnom energijom takva je okrjepa! Ulazi sunce u šuplje naše kosture Budi mišiće ukočene I združuje misli nam razdvojene. 9

10 To je stara budnica rusih mrava iz stotog tisućljeća. Već su u ono doba osjećali želju da u trenutku prvog dodira s toplinom u svome mozgu zapjevaju. Sad kad su napokon vani, baciše se na metodičko pranje. Izlučuju bijelu slinu i premazuju njome čeljusti i nožice. Četkaju se. To je čitav neizmjenjivi ceremonijal. Najprije oči. Tisuću tri stotine okašaca koja čine svako od kugličastih očiju biva oslobođeno prašine, navlaženo, osušeno. Jednak postupak s ticalima, stražnjim udovima, srednjim udovima, prednjim udovima. Za kraj, lašte svoje lijepe ruse oklope sve dok ne zaiskre poput kapljice vatre. Među dvanaest probuđenih mrava nalazi se jedan rasplodni mužjak. Nešto je manji od prosjeka belokanske populacije. Ima uske čeljusti i programiran je da ne živi dulje od nekoliko mjeseci, ali ima zato određenih prednosti koje njegovi srodnici ne poznaju. Prva privilegija njegove kaste: kao spolno određen, ima pet očiju. Dva povelika, ispupčena kuglasta oka koja mu daju široko vidno polje od čitavih 180. Plus još tri sićušna okašca raspoređena u trokut na čelu. Te prekobrojne oči zapravo su infracrveni prijemnici koji mu omogućuju da na daljinu osjeti bilo kakav izvor topline, čak i u najgušćoj tami. Jedna takva značajka pokazuje se utoliko više korisnom kad se uzme u obzir da je većina stanovnika velikih gradskih naselja ovog stotisućitog milenija postala potpuno slijepa, budući da čitav svoj životni vijek provode pod zemljom. No osim ove, on nema nikakvih drugih osobitosti: posjeduje također (kao i ženke) krila koja mu omogućuju da se jednoga dana vine uvis i odleti na neko mjesto gdje će voditi ljubav. Prsni mu koš čuva naročita zaštitna pločica: mezotomum. Ticala su mu duža i osjetljivija od onih u ostalih stanovnika. Mladi rasplodni mužjak ostaje jedan dugi trenutak na kupoli, kljukajući se suncem. Melem... tako bi rado još malo lješkario... no, hajde, dosta je, valja se vratiti u grad: privremeno je u sastavu kaste mrava "termičkih glasnika". Kruži hodnicima trećeg donjeg kata. Tu su još svi u dubokom snu. Ledena su tijela stisnuta i ukočena, ticala mlohavo opuštena. Mravi još uvijek sanjaju. Mladi mužjak pruža nožicu prema jednom radniku u namjeri da ga probudi toplinom vlastita tijela. Mlaki dodir izaziva ugodno električno pražnjenje. 10

11 Mišji se korak začuo već na drugo zvonce. Vrata se otvoriše, uz zadršku u kojoj je baka Augusta skidala sigurnosni lanac. Od smrti svoje dvoje djece živjela je zatvorena i povučena od svijeta u tom malom stanu od trideset pet četvornih metara, ne prestajući pretresati stare uspomene. To joj zacijelo nije moglo nikakva dobra činiti, no nije ni najmanje narušilo njezinu umiljatu blagost. - Znam da je smiješno, ali daj navuci nazuvke. Nalaštila sam parket. Jonathan pokorno posluša. Ona stane trčkarati pred njim brzim sitnim koracima, vodeći ga prema salonu čije je brojno pokućstvo bilo prekriveno navlakama. Spuštajući se na rub velikog kauča, Jonathan je sve učinio u želji da plastika ne zaškripi, no bez uspjeha. - Tako mi je drago što si došao... Možda mi nećeš vjerovati, ali baš sam te ovih dana mislila pozvati. - Ah, da? - Zamisli, Edmond mi je predao nešto za tebe. Nekakvo pismo. Rekao mi je: Ako umrem, moraš pod svaku cijenu Jonathanu dati ovo pismo. - Pismo? - Pismo, da, pismo... Mmh, ne znam više kamo sam ga stavila. Čekaj sekundicu... On mi daje pismo, ja mu kažem da ću ga spremiti, stavljam ga u neku kutiju. To bi morala biti jedna od onih kutija od bijelog lima što stoje u velikom ormaru. I već je stala zahuktavati svoje nazuvke, kadli se pri trećem klizaju naglo zaustavi. - Ma vidi, pa kako sam glupa! Kako li sam te to dočekala! Sigurno si za malo dobrog čaja od matičnjaka? - Naravno, vrlo rado. Ona se zaleti u kuhinju i tamo stane prevrtati po posudu. - Pričaj mi malo što ima nova kod tebe, Jonathane! - doviknula je. - Pa, i nije tako grozno. Dobio sam otkaz na poslu. Bijela mišja glavica pomoli se načas kroz vrata, zatim baka osvane čitava, umotana u dugačku plavu pregaču. - Otpustili su te? - Da. - Zbog čega? - Pa znaš, bravarstvo, to ti je posebna struka. Naša tvrtka, "Brava SOS" radi od nula do dvadeset četiri, pokriva sve pariške četvrti. A otkad se jednom mom kolegi 11

12 dogodilo da su ga napali, ja sam odbio odlaziti uvečer po sumnjivim kvartovima. Pa su me se tako odlučili riješiti. - Dobro si učinio. Bolje biti bez posla, a zdrav i čitav, nego obratno. - Osim toga, nije baš ni da sam se osobito dobro razumio sa šefom. - A kako tvoja iskustva s utopističkim zajednicama? U moje vrijeme to se nazivalo New Age komunama. (Nasmijala se u sebi, izgovarala je "nju jež".) - Ostavio sam se toga nakon propasti farme u Pirinejima. Lucie je već dodijalo da kuha i pere suđe sa sve. Bilo je među nama parazita. To nas je na kraju već počelo ljutiti. Sad živim samo s Lucie i Nicolasom... A ti, bako, kako si ti? - Ja? Ja egzistiram. To je već preokupacija koja ispunjava svaki trenutak. - Sretnice! Pa ti si doživjela prelaz milenija... - Oh! znaš, ono što me najviše od svega zapanjuje je to što se ništa nije izmijenilo. Ranije, dok sam bila sasvim mlađahna, pričalo se o tome kako će se nakon prelaska u novo tisućljeće dogoditi izvanredne stvari, a vidiš i sam, nikakve osobite promjene nema. Još uvijek postoje starci što čame u samoći, još uvijek vlada nezaposlenost, automobili još uvijek dime. Čak se ni ideje nisu s mjesta pomakle. Eto, prošle godine ponovno smo otkrili nadrealizam, godinu prije toga rock'n'roll, a novine već najavljuju veliki povratak mini-suknji za ovo ljeto. Ako se tako nastavi, uskoro ćemo opet izvući stare ideje s početka stoljeća: komunizam, psihoanalizu i relativnost... Jonathan se osmjehnu. - Nekakvog je napretka ipak bilo: trajanje prosječnog ljudskog vijeka se povećalo, kao i broj razvoda, i razina zagađenja zraka, pa dužina linija podzemne željeznice... - Jako lijepo. Ja sam mislila da ćemo svi imati vlastite privatne avione i da ćemo polijetati s balkona... Znaš, kad sam ja bila mlada, ljudi su se bojali atomskog rata. Bio je to golemi strah. Umrijeti u stotoj, u žeravici divovske atomske gljive, umrijeti zajedno s planetom... to je ipak još imalo nekakvog stila. Umjesto toga, ja ću umrijeti kao stari truli krumpir. I svima će se baš fućkati za to. - Ma daj, bako, ne pričaj svašta. - A osim toga je toplo, stalno sve toplije. U moje vrijeme nije bilo tako toplo. Imali smo prave zime i prava ljeta. Sad vrućine počinju već od ožujka. Opet se otputi u kuhinju, skakućući po njoj amo-tamo s nesvakidašnjom vještinom ne bi li što prije pohvatala sav pribor potreban za spravljanje pravog dobrog čaja od matičnjaka. Nakon što je kresnula šibicom i kad se začulo kako plin šišti u starinskim cijevima njezina štednjaka, vratila se mnogo opuštenija. - No zapravo, ti si vjerojatno došao iz nekog određenog razloga. Ne ide se danas u posjetu starcima tek tako. 12

13 - Bako, ne budi cinična. - Nisam cinična, znam u kakvom svijetu živim, to je sve. Hajde, dosta prenemaganja, reci mi što te dovelo. - Želio bih da mi ispričaš štogod o "njemu". Ostavlja mi svoj stan u nasljedstvo, a ja ga čak nisam ni poznavao. - Edmond? Ne sjećaš se Edmonda? A on se tako volio igrati s tobom aviona dok si bio mali! Sjećam se čak da si se jednom... - Da, toga se sjećam i ja, ali osim te anegdote, baš ničega. Ona se smjesti u jedan oveći naslonjač, s velikim oprezom, da slučajno ne bi previše izgužvala navlaku. - Edmond, to ti je, uh, to ti je bila osobita ličnost. Već sasvim mali, tvoj mi je ujak zadavao grdnih muka. Biti njegovom majkom nije nipošto bila sinekura. Eto, na primjer, on bi sistematski razbijao jednu po jednu svoju igračku s namjerom da je rastavi, puno rjeđe da bi je ponovno sastavio. I da je barem lomio samo svoje igračke! Taj bi do gole kože ogulio sve što mu je došlo pod ruku: sat, gramofon, električnu četkicu za zube. Jednom je čak demontirao hladnjak. Kao da želi potvrditi njezine riječi, starinska ura njihalica u salonu stane žalobno zvoniti. I ona je također svašta proživjela s malim Edmondom. - A osim toga, imao je još jednu maniju: brloge. Preokrenuo bi kuću naglavačke da bi sebi sagradio raznorazna skrovišta. Jedno je napravio na tavanu od pokrivača i kišobrana, jedno od stolica i krznenih ogrtača u svojoj sobi. Volio se jednostavno tamo ugnijezditi i ostati tako satima, okružen blagom koje je unutra gomilao. Jednom sam bila zavirila, bilo je prepuno jastuka i čitava jedna staretinarnica mehanizama koje je iščupao raznim spravama. Inače, djelovalo je prilično udobno, mekano. - Pa sva djeca to čine... - Možda, ali kod njega je to poprimalo zapanjujuće razmjere. Više nije lijegao u svoj krevet, odbijao je spavati bilo gdje drugdje osim u nekom od svojih jazbina. Ponekad bi tamo ostao po čitave dane, a da se ne bi ni pomakao. Kao da je zapao u zimski san. Tvoja je majka uostalom smatrala da je u nekom prošlom životu morao biti vjeverica. Jonathan se osmjehnu kako bi je ohrabrio da nastavi. - Jednoga dana htio je svoju kolibu izgraditi između nogu od stola u salonu. To je bila kap koja je prelila čašu, tvoj je djed planuo žestokim bijesom, što nikada nije bio njegov običaj. Namlatio ga je po guzi, uništio sva njegova gnijezda i prisilio ga da spava u svom krevetu. Uzdahne. 13

14 - Od toga dana, potpuno nam je izmakao. Kao da je netko presjekao pupčanu vrpcu. Nismo više pripadali njegovu svijetu. No ja mislim da mu je ta kušnja bila jednostavo nužna, morao je jednom naučiti da se svemir neće vječno pokoravati njegovim hirovima. Kasnije, kako je rastao, nastali su problemi. Nije podnosio školu. Ti ćeš mi sad opet reći: "Kao svako dijete". No kod njega je to išlo mnogo dalje. Poznaješ možda mnogo djece koja se u toaletu objese pomoću vlastitog remena samo zato jer ih je učitelj izgrdio? E, pa ovaj se objesio sa sedam godina. Otkvačio ga je podvornik. - Možda je samo bio preosjetljiv. - Osjetljiv? Koješta! Godinu dana kasnije pokušao je škarama probosti jednog od svojih učitelja. Nišanio je ravno u srce. Srećom, uništio mu je samo cigaršpic. Podigla je oči prema stropu. Raspršena sjećanja padala su na njene misli poput pahuljica. - Kasnije se to malo primirilo, jer su ga neki profesori uspijevali čak oduševiti. Imao je peticu iz predmeta koji su ga zanimali i čistu jedinicu iz svih ostalih. Uvijek je bilo ili jedan ili pet. - Mama je govorila da je bio genijalac. - Tvoju je majku fasciniralo kad joj je objasnio kako pokušava dokučiti "apsolutno znanje". Tvoja majka, koja je već u dobi od deset godina vjerovala u prošle živote, mislila je da je on inkarnacija Einsteina ili Leonarda da Vincija. - Povrh vjeverice? - Zašto ne? "Potrebno je života i života da bi se oblikovala jedna duša...", rekao je Buda. - Je li ikad napravio QI-test? - Jest. To je prilično loše prošlo. Dobio je dvadeset tri boda od mogućih stotinu osamdeset, što odgovara lakšem debilu. Nastavnici su mislili da je lud i da ga treba smjestiti u neki specijalni centar. Unatoč tome, ja sam znala da on nije lud. Bio je samo "malo otkačen". Sjećam se da me jednom, oh! imao je valjda jedva jedanaest godina, izazvao da pokušam sastaviti četiri istostranična trokuta sa samo šest šibica. Nimalo laka stvar, evo, probaj sâm pa ćeš vidjeti... Otputila se u kuhinju, bacila oko u svoj lončić i vratila se noseći šest.šibica. Jonathan je na trenutak oklijevao. Činilo se sasvim izvedivim. Rasporedio je na različite načine šest štapića, no nakon nekoliko minuta mozganja bio je prisiljen dići ruke. - Kako izgleda rješenje? Baka Augusta se duboko zamisli. - Eh, dakle, zapravo mi se čini da mi ga nikad nije ni odao. Sve čega se sjećam je 14

15 rečenica koju mi je dobacio kad mi je htio pomoći da riješim stvar: "Treba razmišljati na drugačiji način, ako razmišljaš kako smo navikli, nećeš stići nikamo." Možeš li zamisliti, klinac od jedanaest godina, pa da ispali tako nešto! Ah! Mislim da čujem zvižduk kotlića. Voda već sigurno kipi. Vratila se s dvije šalice napunjene žućkastom tekućinom divna zamamna mirisa. - Znaš, baš mi je zadovoljstvo vidjeti te kako se zanimaš za svog ujaka. Ljudi danas umiru, i ubrzo se zaboravlja da su se uopće rodili. Jonathan ostavi šibice te s oprezom ispije nekoliko gutljaja čaja od matičnjaka. - A nakon toga, što je bilo? - Ne znam više, otkako je počeo studirati na prirodoslovnom fakultetu, nije nam se uopće više javljao. Od tvoje sam majke neodređeno doznala da je briljantno završio svoj doktorat, da je radio za neku tvrtku prehrambenih proizvoda, koju je potom napustio da bi otišao u Afriku, i da se nakon toga vratio i nastanio u ulici Sybarites, i odonda nitko više o njemu nije čuo ni riječi, sve dok nije umro. - Kako je zapravo umro? - Ah! Pa ti uopće nisi u toku! Nevjerojatna priča. Pisalo se o tome po svim novinama. Zamisli molim te, ubile su ga ose. - Ose? Kako to? - Šetuckao se sâm po šumi. Vjerojatno je nepažnjom uznemirio neki roj. Sve do jedne, razjareno su se okomile na njega. "U životu nisam vidio toliko uboda na jednoj jedinoj osobi", tvrdio je sudski liječnik. Umro je s 0,3 grama otrova na litru krvi. Neviđeno. - Ima li grob? - Ne. Tražio je da bude pokopan pod jednim borom u šumi. - Imaš li koju njegovu fotografiju? - Eno tamo, gledaj, na onom zidu, iznad komode. Desno: Suzy, tvoja majka (jesi li je kad vidio u ovako mladom izdanju?). Lijevo: Edmond. Imao je ogoljelo čelo, tanke ušiljene brčiće, uši bez resice a la Kafka, koje su sezale do iznad linije obrva. Smješkao se nekako zlurado. Pravi mali vražičak. Pokraj njega, Suzy je blistala u lepršavoj bijeloj haljini. Nekoliko godina kasnije se udala, ali je uvijek držala do toga da kao patronim zadrži samo Wells. Kao da nije željela da njen životni suputnik ostavi trag svog imena na njezinu potomstvu. Prišavši bliže, Jonathan zamijeti da Edmond drži uzdignuta dva prsta iznad sestrine glave. - Bio je prilično nestašan, ha? Augusta ne odgovori. Veo tuge zamaglio joj je oči pri ponovnom pogledu na oza- 15

16 reno lice svoje kćerke. Suzy je umrla prije šest godina. Kamion od petnaest tona, kojim je upravljao pijani vozač, odbacio je njezin auto u provaliju. Agonija je trajala dva dana. Dozivala je Edmonda, no on se uopće nije pojavljivao. Još jednom je bio negdje drugdje... - Znaš li možda neke druge ljude koji bi mi mogli reći nešto o njemu? - Mmm... Imao je jednog prijatelja iz djetinjstva s kojim se često viđao. Bili su čak skupa na sveučilištu. Jason Bragel. Morala bih još imati njegov broj. Augusta hitro pretraži po svom računalu i Jonathan je začas imao u ruci adresu dotičnog prijatelja. Gledala je unuka s nježnošću. Bio je to posljednji preživjeli iz obitelji Wells. Dobar dečko. - Hajde, popij to do kraja, ohladit će se. Imam i malih madlenica, ako hoćeš. Sama ih pečem, s prepeličjim jajima. - Ne bih, hvala, već je vrijeme da krenem. Navrati jedan dan do nas, da vidiš novi stan, završili smo s useljenjem. - Dobro, ali čekaj, pazi da ne odeš bez pisma. Prekopavajući žustro po velikom zidnom ormaru i željeznim kutijama, napokon je izvukla bijelu kovertu na kojoj je grozničavim rukopisom bilo ispisano: "Za Jonathana Wellsa". Poleđina je bila zaštićena s nekoliko slojeva samoljepive trake, kako bi se izbjeglo svako neumjesno otvaranje. Poderao ju je s oprezom. Iz nje ispadne zgužvani listić, očigledno istrgnut iz nekakve bilježnice za školarce. Pročitao je jednu jedinu rečenicu koja je na njemu bila upisana: "NI POD KOJU CIJENU NE IĆI U PODRUM!" Mrav zatreperi ticalima. Poput automobila kojeg su dugo ostavili pod snijegom i kojeg sad pokušavaju ponovno upaliti. Mužjak pokušava više puta. Trlja ga. Premazuje ga toplom slinom. Život. Evo ga, motor je proradio. Jednom je godišnjem dobu došao kraj. Sve počinje iznova kao da nikad nije upoznao ovu "malu smrt". Trlja ga još malo kako bi mu prenio još koju kaloriju. Sad je već sasvim dobro. I dok se mužjak i dalje bacaka, ovaj okreće ticala u njegovom pravcu. Škaklja ga. Želi znati tko je. Kreće od vrha glave: dodiruje mu prvi članak ticala i očitava njegovu dob: 173 dana. Na drugom, slijepi radnik otkriva njegovu kastu: rasplodni mužjak. Na trećem, njegovu vrstu i gradsko naselje: šumski crveni mrav porijeklom iz matičnog grada Bel-o-kan. Na četvrtom pak određuje broj legla koji mu služi kao ime: on je 327. mužjak koji se izlegao od početka jeseni. Ovdje završava olfaktivno dešifriranje. Ostali članci nisu odašiljači. Peti služi za prijem molekula-tragova. Šesti služi za jednostavne dijaloge. Sedmi omogućuje slo- 16

17 ženije razgovore seksualnog tipa. Osmi je namijenjen razgovorima s Majkom. Tri posljednja, naposljetku, služe kao malene toljage. Eto, obišao je svih jedanaest članaka druge polovice ticala. No nema mu što reći. Stoga se odmiče i odlazi prema krovu Grada kako bi se i sam ugrijao. Mužjak čini isto. Gotovo je s poslom termičkog glasnika, sad su na redu aktivnosti obnove! Stigavši gore, ustanovljuje štetu. Gradsko je naselje izgrađeno u obliku stošca kako bi što manje bilo izloženo vremenskim nepogodama, no ova je zima bila stvarno razorna. Vjetar, snijeg i tuča istrgnuti su prvi sloj grančica. Neki su izlazi začepljeni ptičjim izmetom. Treba se što prije baciti na posao pohrli prema velikoj žutoj mrlji i čeljustima nasrnu na tvrdu i istrulu tvar. S druge se strane kroz već prozirnu stjenku nazire obris kukca koji kopa iznutra. Špijunka se zatamnila. Netko ga je gledao kroz vrata. - Tko je? - Gosp. Gougne... U vezi uveza. Vrata se odškrinuše. Imenovani Gougne spusti pogled na plavokosog dječaka od kojih desetak godina, zatim, još niže, na minijaturnog psića koji je, provukavši glavu između nogu malog gospodara, počeo mrzovoljno gunđati. - Tate nema! - Jeste li sigurni? Profesor Wells je trebao svratiti do mene, a... - Profesor Wells je moj praujak. Ali on je umro. Nicolas je htio zatvoriti vrata, no neznanac je pružio nogu naprijed, inzistirajući. - Iskreno saučešće. Ali sigurni ste da nije ostavio jednu veliku mapu punu papira? Ja sam knjigoveža. Platio mi je unaprijed da uvežem njegove radne bilješke u korice od kože. Htio je sastaviti neku enciklopediju, ako me sjećanje ne vara. Trebao je doći do mene, a već mi se odavno nije javio... - Umro je, kažem vam. Čovjek gurne stopalo još dublje, koljenom gurajući vrata kao da namjerava ući te pritom zaljulja dječaka. Pas u umanjenoj kopiji stane bijesno štektati. Ovaj se zaustavi. - Shvatite, bilo bi mi silno neugodno da ne održim obećanje koje sam mu dao, pa makar i posthumno. Molim vas, provjerite. Mora pod svaku cijenu negdje biti jedna velika crvena registar-mapa. - Enciklopedija, kažete? - Da, on je sam sve to zajedno nazivao: "Enciklopedija relativnog i apsolutnog 17

18 znanja", no iznenadilo bi me da je to napisano na koricama. - Već bismo je pronašli da je bila kod nas. - Oprostite što sam uporan, ali... Patuljasta pudlica stane ponovno kričati: čovjek na to neznatno ustuknu, što je dječaku bilo dovoljno da mu zalupi vrata pred nosom. Čitav je Grad sada probuđen. Hodnici su prepuni mrava termičkih glasnika koji se žure da što prije ugriju Roj. Pa ipak, na nekim se raskrižjima još nađe nepomičnih građana. Glasnici ih uzalud žestoko tresu, udaraju svom snagom: ovi ni da bi se pomakli. Neće se više ni probuditi. Mrtvi su. Za njih je ovaj zimski san bio fatalan. Ne može se biti tri mjeseca bez kisika, s praktički nepostojećim otkucajima srca. Nisu patili. Kliznuli su iz sna u smrt za vrijeme naglog propuha koji je u jednom navratu zahvatio Grad. Njihovi leševi bivaju evakuirani i potom bačeni na smetlište. Svakoga jutra Grad tako uklanja i iznosi svoje mrtve stanice, zajedno s ostalim otpacima. Kad su glavne prometnice očišćene od nakupljene nečistoće, grad kukaca počinje pulsirati. Posvuda užurbano vrvljenje nožica. Čeljusti kopaju. Ticala živo trepere od sve sile informacija. Sve postaje kao i prije. Kao prije anestetične zime. Dok je 327. mužjak tovario na leđa grančicu koja je zasigurno težila šezdeset puta više od njega samog, približi mu se jedan postariji ratnik, bilo mu je zacijelo više od 500 dana. Toljagasto zaobljenim člancima potapša ga po vrhu lubanje ne bi li privukao njegovu pozornost. On podignu glavu. Ovaj prisloni svoja ticala ravno uz njegova. Želi da odmah ostavi radove na obnovi krova i s jednom skupinom mrava krene u... lovačku ekspediciju. Mužjak mu dodirnu usta i oči. Kakva lovačka ekspedicija? Ratnik mu pruži da omiriše komadić mesa, prilično suh, kojeg je držao skrivenog u jednom od zglobnih nabora prsnoga koša. Izgleda da su to pronašli neposredno prije zime, u regiji zapad pod kutom od 23 stupnja u odnosu na sunce u podne. Mužjak kuša. Riječ je, očigledno, o kornjašu, o zlatici, da budemo precizniji. Čudnovato. Normalno bi kornjaši još trebali biti u zimskom snu. Kao što je poznato, crveni se mravi bude kad temperatura u zraku dosegne 12 stupnjeva, termiti se bude 18

19 na 13, muhe na 14, a kornjaši tek na 15. Stari se ratnik nije dao smesti ovim argumentom. Objašnjava mu da taj komad mesa dolazi iz jedne posebne regije, umjetno zagrijavane pomoću nekakvog podzemnog izvora vode. Tamo nema zime. Tamo vlada mikroklima koja je omogućila razvoj posve specifične flore i faune. A osim toga, građanstvo Roja uvijek je nakon buđenja strašno gladno. Hitno mu je potrebno bjelančevina da bi obnovilo snage i opet proradilo. Toplina nije dovoljna. Mužjak pristaje. Ekspedicija se sastojala od dvadeset osam mrava iz kaste ratnika. Većinu su, poput onog molitelja, činila stara bespolna gospoda mužjak bio je jedini iz kaste spolno određenih. Kroz sito svojih očiju na rastojanju je odmjeravao svoje drugove. Sa svojim mrežastim očima od tisuća okašca mravi ne vide slike ponovljene tisuće i tisuće puta, nego neku vrstu rešetkaste slike. Teško razabiru pojedinosti. No zauzvrat opažaju i najneznatnije pokrete. Činilo se kao da su istraživači ove ekspedicije svi redom prekaljeni putnici na duge staze. Teški njihovi trbusi bili su krcati kiselinom. Glave obložene najubojitijim oružjem; oklopi izbrazdani od udaraca čeljusti zadobivenih u bitkama. Stupali su ravno naprijed već nekoliko sati. Prolazili su kroz nekoliko gradova Federacije što se uzdizahu visoko prema nebu ili bijahu skriveni ispod stabala. Gradovi-potomci dinastije NI: Yodu-lou-baikan (najveći proizvođač žitarica); Giou-liaikan (čije su legije ubojica prije dvije godine pobijedile jednu koaliciju termitnjaka s Juga); Zédi-bei-akan (glasovit po svojim kemijskim laboratorijima u kojima uspijevaju proizvesti hiperkoncentrirane bojne kiseline); Li-viu-kan (čiji alkohol od crvaca ima izuzetno rijedak i profinjen smolasti okus). Jer, rusi se mravi ne organiziraju samo u gradove, nego također i u koalicije gradova. Ujedinjenost daje snagu. U Jurama su se tako, na primjer, mogle naći federacije rusih mrava koje su obuhvaćale mravinjaka i zauzimale površinu od 80 hektara, a ukupna im je populacija premašivala 200 milijuna jedinki. Bel-o-kan još nije dotle stigao. On je još mlada federacija čija je izvorna dinastija osnovana prije pet tisuća godina. Prema lokalnoj mitologiji ovdje se nekoć, izgubljena u strahovitoj oluji, nasukala jedna mlada djevojka. Ne uspijevajući više pronaći vlastitu federaciju, navodno je osnovala Bel-o-kan, a iz Bel-o-kana se potom rodila Federacija i stotine generacija kraljica Ni. Ime te prve kraljice bilo je Belo-kiu-kiuni, što znači "zalutali mrav". No sve kraljice koje su kasnije vladale u središnjem gnijezdu uvijek bi preuzimale to isto njezino ime. 19

20 Trenutno se Bel-o-kan sastojao samo od jednog velikog glavnog grada i 64 savezna grada-potomka, raštrkana po periferiji. No već se počeo isticati kao najveća politička sila na ovom dijelu šume Fontainebleau. Kad su napokon prošli sve savezničke gradove, a naročito La-chola-kan, najzapadniji od svih belokanskih gradova, istraživači stigoše pred malene humke: ljetna gnijezda ili istaknute "izvidničke postaje". Bile su još uvijek prazne. No 327. je znao da neće proći dugo, uz lov i ratove, a one će se ubrzo napuniti vojnicima. Trupa produži dalje ravnom linijom. Prevaljivali su prostranu tirkiznu livadu i grabili preko brežuljka obrubljenog češljugama. Zona lovnih teritorija ostade iza njih. U daljini, prema sjeveru, već se razabire neprijateljski grad Shi-gae-pou. No njegovi stanovnici zacijelo u ovaj sat još tvrdo spavaju. Nastavljaju dalje. Uokolo njih većina je životinja još uvijek u carstvu dubokog zimskog sna. Tu i tamo pokoji ranoranilac pomoli glavu iz svoje jazbine. Čim opaze ruse oklope, skrivaju se, uplašeni. Mravi po pitanju srdačnih odnosa ne uživaju osobitu reputaciju. Pogotovo kad još ovako odlučno stupaju, naoružani do samih ticala. Istraživači su sad stigli do krajnjih točaka poznatog teritorija. Ovdje više nema ni najmanjeg grada-potomka. Ni najmanje izvidničke postaje na obzoru. Ni najmanjeg puteljka prokopanog ušiljenim nožicama. Tek tu i tamo pokoji jedva zamjetni stari mirisni trag koji ukazuje da su Belokanci jednom već ovuda prošli. Oklijevaju. Gusto lišće što se uzdiže pred njima nije upisano ni na jednom olfaktivnom zemljovidu. Oblikovalo je tamni krov kroz koji više ne može prodrijeti svjetlost. Golema biljna masa, sva protkana životinjskom prisutnošću, doimala se kao da ih želi zgrabiti. Kako ih upozoriti da tamo ne zaviruju? Odložio je jaknu i pusom pozdravio svoju obitelj. - Gotovo raspakiravanje? - Je, tata. - Dobro. Stvarno, jeste li vidjeli kuhinju? U dnu su neka vrata. - Baš sam ti to htjela reći - reče Lucie - to mora biti nekakav podrum. Pokušala sam ih otvoriti, ali su zaključana. No na njima je jedna velika pukotina. Po ono malo što se vidi, izgleda da je iza prilično duboko. Morat ćeš razvaliti bravu. Da barem i to jednom nečemu posluži, imati muža bravara. Nasmiješila se i prišla mu, sklupčavši se u njegovu naručju. Lucie i Jonathan živjeli su zajedno već trinaest godina. Susreli su se u podzemnoj željeznici. Jednog je dana nekakva protuha, iz čiste dokolice, u vagonu bacila bombu sa suzavcem. Svi su se putnici istog časa našli na podu plačući i bljujući vlastita pluća. Lucie i Jonathan 20

21 pali su jedno na drugo. Kad su došli k sebi od žestokih napada kašlja i suzenja, Jonathan joj je ponudio da je otprati kući. Potom ju je pozvao u jednu od svojih utopističkih komuna: u jednu parišku koloniju, nekakav bespravno useljeni prostor u blizini Sjevernog kolodvora. Tri mjeseca kasnije odlučili su se vjenčati. - Ne. - Kako to, ne? - Ne, nećemo provaljivati bravu i nećemo koristiti taj podrum. Nećemo više o tome govoriti, ne treba mu se više približavati, a pogotovo ne pomišljati na to da ga se otvori. - Šališ se? Objasni! Jonathan se nije sjetio da bi u vezi s tim zabranjenim podrumom valjalo smisliti nekakvo logičko obrazloženje. Nehotice je izazvao upravo suprotno onom što je želio. I njegovu ženu i njegova sina stvar je tek sad zaintrigirala. Što da sad učini? Da im objasni kako očigledno postoji nekakva tajna u vezi s ujakom dobročiniteljem i kako ih je ovaj želio upozoriti na opasnost silaska u podrum? To nije bilo nikakvo objašnjenje. Bilo je to u najboljem slučaju čisto praznovjerje. Budući da su bili ljudska bića, a ona iznad svega vole logiku, Lucie i Nicolas nikad se ne bi dali nasaditi. Promucao je zbrkano: - Javni bilježnik me na to upozorio. - Tko te upozorio na što? - Taj je podrum zakužen štakorima! - Fuj! Štakori? Ali oni će sigurno proći kroz otvor - protestirao je dječak. - Ne brinite za to, sve ćemo dobro začepiti. Jonathan nije bio nezadovoljan svojim malim trikom. Sva sreća da mu je pala na pamet ta ideja o štakorima. - Onda, dogovoreno, zar ne, nitko se ne približava podrumu, ha? Uputi se prema kupaonici. Lucie mu je već bila za petama. - Bio si kod bake? - Točno. - To ti je pojelo cijelo prijepodne? - I opet točno. - Čuj, ne možeš provoditi vrijeme ovako se razvlačeći. Sjećaš se što si govorio ostalima na farmi u Pirinejima: "Dokolica je majka svih poroka". Moraš naći novi posao. Kapital nam se topi. 21

22 - Upravo smo naslijedili stan od dvije stotine kvadrata, u otmjenoj četvrti na samom rubu šume, a ti, ti mi pričaš o poslu? Pa zar ne znaš cijeniti sadašnji trenutak? Htio ju je obujmiti, no ona uzmaknu. - Itekako znam, ali znam i misliti na budućnost: Ja nemam nikakvo namještenje, ti si ostao bez posla, pa kako ćemo živjeti za godinu dana? - Imamo još nešto u pričuvi. - Ne budi blesav, imat ćemo od čega živjeti još nekoliko mjeseci, a onda... Položila je svoje male ruke na bokove i isprsila se. - Čuj, Jonathane, izgubio si posao zato što se noću nisi htio motati po opasnim četvrtima. U redu, to mi je jasno, ali negdje valjda možeš naći nešto drugo. - Naravno da ću potražiti posao, pusti me samo da se malo opustim. Obećajem ti da ću odmah zatim, recimo za mjesec dana, dati oglase. Jedna plava glava pomoli se na vratima, u stopu praćena plišem na capama. Nicolas i Ouarzazate. - Tata, malo prije je bio jedan gospodin, došao je uvezati neku knjigu. - Knjigu? Kakvu knjigu? - Ne znam, pričao je o nekakvoj velikoj enciklopediji koju je napisao ujak Edmond. - Čuj sad ovo, tako dakle... Je li ušao? Jeste li je našli? - Ne, nije izgledao baš ljubazno, a kako knjige ionako nema... - Bravo, sine, dobro si učinio. Novost je Jonathana najprije zaprepastila, potom zaintrigirala. Ispremetao je i pronjušio sve kutke u čitavom prostranom suterenu, uzalud. Zadržao se zatim prilično dugo u kuhinji, temeljito ispitujući podrumska vrata, njihovu debelu bravu i široku pukotinu. Prema kakvoj li se to tajni otvaraju? Valja prodrijeti u tu šikaru. Prva sugestija stiže od jednog od najstarijih istraživača. Valja se posložiti se u formaciju "zmije s velikom glavom", to je najbolji način za napredovanje po negostoljubivom terenu. Dogovor trenutačan, svi su imali istu ideju u istom trenutku. Na čelu, pet izvidnika raspoređenih u izokrenuti trokut predstavljali su oči trupe. Sitnim odmjerenim koracima opipavali su tlo, njuškali nebo i pozorno proučavali muhe. Ako je sve u redu, lansiraju olfaktivnu poruku koja znači: "Ispred ništa!" Vraćaju se potom u pozadinu procesije, kako bi ih smijenili "novi" pojedinci. Takav sustav rotacije pretvara skupinu u neku vrst dugačke životinje čija crvena krumpi- 22

23 rasta "surla" ostaje neprestano hiperosjetljiva. "Ispred ništa!" odzvanja jasno dvadesetak puta. Dvadeset i prvi prekinu jedan odurni "guak". Jedan od izvidnika upravo se nesmotreno previše približio nekoj biljci mesožderki. Jednoj muholovki. Bila ga je privukla njezina opojna aroma, a njezino mu ljepilo istog časa zarobilo nožice. Od tog se trenutka može smatrati izgubljenim. Kontakt s dlačicama na njezinu listu munjevito pokreće mehanizam organskih šarki. Dva široka člankovita lista neumoljivo se zaklapaju. Dugačke rese služe im kao zubi. Ukrstivši se, pretvaraju se u čvrste prečage. Kad je žrtva potpuno spljoštena, biljna zvijer počinje izlučivati svoje najproždrljivije enzime, sposobne za probavu najtvrdokornijih oklopa. Mrav se tako doslovce rastalio. Čitavo njegovo tijelo pretvorilo se u uskiptjeli sok. Ispuštao je paru užasna straha i pogibeljne opasnosti. No ništa se više ne može za njega učiniti. To spada u nepredvidivosti uobičajene na svim ekspedicijama na duge staze. Preostaje jedino da se na svim prilazima toj prirodnoj klopki ostavi upozorenje "Pozor, opasnost!" Brzo zaboravivši na incident, oni opet udariše mirišljavom trasom. Feromoni-putokazi ukazuju da valja ići baš ovuda. Prešavši preko guštare, nastaviše prema zapadu. Neprestano pod kutom od 23 stupnja u odnosu na sunčeve zrake. Jedva da i predahnu usput, i to samo ako je vrijeme jako hladno ili previše vruće. Valja im djelovati brzo, ako se pri povratku ne žele naći usred rata u punom jeku. Već se naime znalo dogoditi da istraživači na povratku ustanove da je njihov grad okružen neprijateljskim trupama. A probiti blokadu nikad nije bio mačji kašalj. Evo ga, upravo su pronašli feromon koji ukazuje na ulaz u duplju. Iz tla struji uvis neka toplina. Uroniše u dubine vrletna terena. Što su dublje silazili, to jasnije razabirahu prigušeno klokotanje iz nekakva žlijeba. Izvor vruće vode. Njezina isparavanja natapala su zrak jakim mirisom sumpora. Mravi se napojiše. U jednom trenutku opaziše neku smiješnu životinju: lopta na nožicama, reklo bi se. Bio je to u stvari balegar koji je gurao pred sobom svoju pikulu od balege i pijeska u čijoj je unutrašnjosti zabrtvio svoja jaja. Poput kakva Atlasa iz legende, on nosi svoj "svijet". Kad je kosina povoljna, pikula se kotrlja sama, a on je samo prati. U protivnom slučaju, sav se uspuše, skliže mu se, a i često mora natrag po nju u podnožje. Čudno je ovdje nabasati na skarabeja. On je više životinja toplijih zona... Belokanci ga pustiše da prođe, njegovo meso ionako nije neke osobite kvalitete, a oklop mu je pretežak za transport. Jedna tamna sjenka strugne s njihove lijeve strane, hitro se sakrivši u dubokoj vi- 23

24 jugavoj usjeklini stijene. Uholaža. To je već, za razliku, prava poslastica. Najstariji istraživač bio je najbrži. Zabaci trbuh pod vrat, zauzme stav za paljbu, održavajući ravnotežu stražnjim nogama, nanišani po instinktu i s prilične udaljenosti izbaci kapljicu mravlje kiseline. Razorni nagrizajući sok u koncentraciji većoj od 40 % propara zrak. Pogodak. Uholaža u punom trku padne kao gromom ošinuta. 40 postotna kiselina nije sirutka. To prži već u koncentraciji od 40 promila; 40 %, dakle, u hipu te slisti! Kukac se strovali na zemlju, a svi pohlepno pohrliše na ukusnu gozbu spržena mesa. Jesenski su istraživači priredili prave feromone. Ovaj kutak, izgleda, obiluje divljači. Lov bi mogao biti dobar. Siđoše u jedan arteški zdenac, prestrašivši pritom svaku živu vrstu dotad pritajenih podzemnih bića. Jedan se šišmiš svojski trudio dokončati već jednom njihov posjet, no začas, obavijen oblakom mravlje kiseline, pobježe glavom bez obzira. Sljedećih dana nastaviše s pročešljavanjem tople špilje, gomilajući svlakove malih bijelih životinja i ostatke svjetlozelenih gljiva. Kroz analnu žlijezdu sijali su usput nove feromone-otkrivače tragova koji će njihovoj braći omogućiti da bez problema ovamo dođu u lov. Misija je uspjela. Teritorij je prokrčen za još jedan rukavac, i to čak dovde, s onu stranu šipražja na zapadu. Teško natovareni živežnim namirnicama, dok kreću put povratka, ostavljaju za sobom federalnu kemijsku zastavu. Njezin se miris rasprsnu zrakom: "Bel-o-kan!" - Možete li ponoviti? - Wells, ja sam nećak Edmonda Wellsa. Vrata se otvoriše, a na njima se pojavi neki ogroman tip od gotovo dva metra. - Gospodin Jason Bragel?... Oprostite na smetnji, ali želio bih s vama popričati o svom ujaku. Ja ga naime nisam poznavao, a od svoje sam bake doznao da ste vi bili njegov najbolji prijatelj. - Dobro, uđite... Što želite znati o Edmondu? - Sve. Nisam ga poznavao i to mi je silno žao... - Mmm. Shvaćam. U svakom slučaju, Edmond je bio od onih tipova koji su žive zagonetke. - Znali ste ga dobro? - Tko može tvrditi da ikoga poznaje? Recimo da su naše dvije osobe često hodale jedna pokraj druge i da ni on ni ja nismo u tome vidjeli nikakvih smetnji. 24

25 - Kako ste se upoznali? - Na studiju biologije. Ja sam bubao o biljkama, a on o bakterijama. - Pa ipak dva paralelna svijeta. - Da, osim što je moj, kako bilo da bilo, mnogo divljiji - ispravi ga Jason Bragel, pokazujući na gustu šikaru zelenih biljaka što su preplavljivale blagovaonicu. - Vidite ih? Svaka je od njih konkurencija ostalima, sve su spremne poklati se međusobno samo za jedan tračak svjetla ili jednu kapljicu vode. Čim se neki list nađe u sjeni, biljka ga odbaci, a susjedni listovi već tjeraju u širinu. Bilje, to je stvarno svijet bez milosti... - A Edmondove bakterije? - On je izjavljivao da ne radi ništa drugo nego proučava svoje pretke. Recimo da se po svom genealoškom stablu uspeo malo više nego što je normalno... - Zašto baš bakterije? Zašto ne majmuni ili ribe? - Želio je shvatiti stanicu u njezinom najprimitivnijem stadiju. Kako za njega čovjek nije bio ništa drugo nego konglomerat stanica, trebalo mu je da do same biti pronikne u "psihologiju" jedne stanice, kako bi iz toga izvukao zaključak o funkcioniranju cjeline. "Veliki složeni problem nije u stvari ništa drugo nego skup malih jednostavnih problema". On je tu uzrečicu uzimao doslovce. - Nije radio ni na čemu drugom, samo na bakterijama? - Ne, ne. Bio je neka vrsta mistika, pravi pravcati univerzalist, htio je znati sve. Imao je također svojih mušica... htio je, na primjer, kontrolirati vlastite otkucaje srca. - Pa to nije moguće! - Izgleda da nekim indijskim i tibetanskim jogijima uspijeva takav pothvat ipak provesti u djelo. - A čemu to služi? - Pojma nemam... On je to htio postići da bi se mogao ubiti jednostavno zaustavljajući srce vlastitom voljom. Mislio je da će tako biti u stanju izaći iz igre u bilo kojem trenutku. - A iz kojeg razloga? - Možda se bojao bolova koje donosi starost... - Hm... A što je učinio nakon svog doktorata iz biologije? - Otišao je raditi privatno, u neku tvrtku koja se bavilo proizvodnjom živih bakterija za jogurt. "Sweetmilk Corporation". On se tamo sjajno snašao. Uzgojio je jednu bakteriju sposobnu ne samo da razvije okus, nego i miris! Dobio je za to nagradu za najbolju inovaciju '63. godine. - A onda? 25

26 - A onda se oženio jednom Kineskinjom. Ling Mi. Draga, nasmijana djevojka. On, vječito gunđalo, preko noći se smekšao. Bio je silno zaljubljen. Otada sam ga rjeđe viđao. Klasika. - Čuo sam da je otputovao u Afriku. - Da, ali otišao je tek poslije. - Poslije čega? - Poslije tragedije. Ling Mi je imala leukemiju. Rak krvi, taj ne štedi. U roku od tri mjeseca život ju je napustio. Jadnica... on koji je odlučno izjavljivao da su stanice očaravajuće, a ljudi zanemarivi... lekcija je bila surova. A on nije mogao učiniti baš ništa. Paralelno s tom kobnom nesrećom, imao je i nekih svađa s kolegama iz "Sweetmilk Corporation". Napustio je posao i danima, klonuo i slomljen, ostao čamiti u svome stanu. Ling Mi bila mu je vratila vjeru u čovječanstvo, njezin gubitak ponovno ga još dublje gurnuo u staru mizantropiju. - Otišao je u Afriku da bi zaboravio Ling Mi? - Možda. U svakom slučaju, pokušao je zacijeliti rane bacivši se kao sumanut na svoj posao biologa. Po svemu sudeći pronašao neku drugu očaravajuću temu za proučavanje. Ne znam točno što je to bilo, ali nisu više bile bakterije. Nastanio se u Africi vjerojatno zbog toga što je tu temu tamo bilo lakše obrađivati. Poslao mi je jednom jednu razglednicu, samo mi je objasnio da je s jednom ekipom CNRS-a {1} i da crnči s izvjesnim profesorom Rosenfeldom. Tko je taj gospodin, pojma nemam. - Jeste li Edmonda kasnije opet vidjeli? - Da, jednom, sasvim slučajno, na Champs-Elysées. Malo smo popričali. Bilo je očigledno da mu se vratila volja za životom. No ostajao je uvijek izrazito neodređen, vješto bi izmigoljio svakom mom pitanju koje bi makar i samo izdaleka dotaklo posao. - Izgleda da je pisao nekakvu enciklopediju. - A, to je starija stvar. Bio je to pozamašan potez. Skupiti sva svoja znanja u jednom jedinom djelu. - Vi ste ga vidjeli? - Ne. I ne vjerujem da ga je uopće ikad ikome pokazao. Poznavajući Edmonda, morao ga je sakriti negdje na krajnjem rubu Aljaske i osigurao mu zaštitu zmaja koji bljuje vatru. To je bilo njegovo lice "velikog vrača". Jonathan se pripremao da se oprosti. - Ah! Još jedno pitanje: znate li kako sa šest šibica složiti četiri istostranična trokuta? - Naravno. To je bio njegov omiljeni test inteligencije. 26

27 - I kako, dakle, izgleda rješenje? Jason prasne u gromoglasan smijeh. - E pa to, to od mene sigurno nećete dobiti. Kao što je govorio Edmond: "Izlaz svatko sebi mora pronaći sâm". A vidjet ćete, zadovoljstvo otkrića je deseterostruko. Sa svim tim mesom na leđima, put se činio mnogo dužim nego pri dolasku. Trupa je ipak napredovala dobrim korakom, ne želeći riskirati da ih iznenadi noćna hladnoća. Mravi su u stanju raditi dvadeset četiri sata na dan, od ožujka do studenog, bez i najmanjeg predaha; svaki pad temperature, međutim, jednostavno ih uspavljuje. Upravo je zato velika rijetkost vidjeti da neka ekspedicija kreće na put duži od jednog dana. Dugo je vremena grad rusih mrava radio na tom problemu. Znalo se da je od izuzetne važnosti proširiti lovne teritorije i upoznati daleke zemlje u kojima rastu druge biljke i žive druge životinje drugačijih običaja. U osamstopedesetom mileniju, Bi-stin-ga, jedna rusa kraljica iz dinastije Ga (Istočna dinastija, koja se ugasila prije sto tisuća godina) imala je ludu ambiciju da upozna "krajnje rubove" svijeta. Otposlala je stotinjak ekspedicija na sve četiri strane svijeta. Nijedna se nikada nije vratila. Sadašnja kraljica, Belo-kiu-kiuni, nije imala takvih apetita. Njezina bi se radoznalost zadovoljavala otkrivanjem onih malih zlaćanih kornjaša koji nalikuju dragom kamenju (i koje se obično nalazi duboko dolje na Jugu), ili pak promatranjem biljki mesožderki koje bi joj ponekad donosili žive s korijenjem i za koje se nadala da će ih jednoga dana uspjeti pripitomiti. Bel-kiu-kiuni je bila svjesna da je najbolji način upoznavanja novih teritorija zasad još uvijek proširivanje Federacije. Što više ekspedicija na duge staze, što više gradova-potomaka, što više izvidničkih postaja i objava rata svakome kome bi palo na pamet spriječiti takav napredak. Naravno, osvajanje kraja svijeta bit će dugotrajno, no ta politika malih, ali ustrajnih koraka bila je u savršenom skladu s općom mravljom filozofijom. "Polako, ali uvijek samo naprijed". Trenutno je federacija Bel-o-kan obuhvaćala 64 grada-potomka. 64 grada pod istim mirisom. 64 grada povezana mrežom od 125 kilometara prokopanih staza i 780 kilometara mirisnih trasa. 64 grada solidarna kako u borbama tako i u doba gladi i oskudice. Koncept federacije gradova omogućavao je nekima od njih da se specijaliziraju. A Belo-kiu-kiuni je čak sanjarila o tome da će jednoga dana imati prilike vidjeti jedan 27

28 grad koji se bavi jedino obradom žitarica, neki drugi koji će se brinuti samo za meso, neki treći čija će zadaća biti isključivo rat. Na toj razini još nisu bili. U svakom slučaju, bio je to koncept koji se savršeno slagao s jednim drugim načelom opće mravlje filozofije. "Budućnost pripada specijalistima." Istraživači su bili još daleko od izvidničkih postaja. Ubrzaše hod. Dok su ponovno prolazili pokraj biljke mesožderke, jedan od ratnika predloži da je iskopaju s korijenom i odnesu Bel-kiu-kiuni. Zborište ticala. Rasprava putem emitiranja i primanja sićušnih molekula hlapljivih i mirisnih. Feromona. Hormona, zapravo, koji izlaze iz njihova tijela. Svaku od tih molekula moglo bi se vizualizirati u obliku terarija u kojoj svaka ribica predstavlja jednu riječ. Zahvaljujući feromonima, mravi se mogu upuštati u dijaloge čije su nijanse praktički beskonačne. Sudeći po energičnim pokretima ticala, rasprava je očito vrlo žustra. To je preglomazno. Majka ne poznaje tu vrstu biljke. Izlažemo se opasnosti da imamo gubitke, a to bi značilo manje ruku za nošenje. Kad budemo pripitomili biljke mesožderke, one će biti punopravno oružje, bit će dovoljno da ih posadimo u nizu jednu do druge i moći ćemo bez poteškoća obraniti granice. Umorni smo, a uskoro će noć. Odlučiše ipak odustati, zaobidoše biljku i nastaviše put. Malo pomalo kako se skupina primicala jednom rascvjetalom šumarku, 327. mužjak, koji se nalazio u pozadini, odjednom otkrije jednu crvenu tratinčicu. Takav primjerak nikad ranije nije vidio. Nema oklijevanja. Nismo uzeli muholovku, ali zato ćemo ponijeti ovo tu. Pusti da malo zaostane i oprezno otkine stabljiku cvijeta. Člik! Čvrsto stežući svoje otkriće, dade se u trk kako bi sustigao svoje kolege. Samo što ti njegovi kolege... od nijednog više ni traga ni glasa. Ekspedicija broj jedan nove godine jest, naravno, pred njim, ali u kakvom stanju... Emocionalni šok. Stres. Nožice 327-og stadoše podrhtavati. Svi njegovi drugovi, do jednog, ležali su mrtvi. Što li se to moglo dogoditi? Napad je morao biti munjevit. Nisu čak imali vremena ni zauzeti borbeni položaj, svi su još uvijek bili u postrojbi "zmije s golemom glavom". 28

29 Počne temeljito pregledavati tijela. Nijedan mlaz kiseline nije izbačen. Rusi mravi nisu čak stigli ni ispustiti feromone za uzbunu mužjak započne s istragom. Pretrese ticala leša jednog od braće. Olfaktivni kontakt. Nijedna kemijska slika nije snimljena. Marširali su, a onda odjednom prekid, kao nožem odrezano. Mora shvatiti, mora dokučiti. Mora neizbježno postojati nekakvo objašnjenje. Najprije očistiti senzorni aparat. Služeći se dvjema savijenim pandžicama na prednjoj nožici, on stane strugati svoje čeone štapiće, uklanjajući kiselu pjenu koja se stvorila uslijed prvotnog šoka. Savinu ih zatim prema ustima i oliže, potom osuši na malenoj četkastoj mamuzi koju mu je priroda vrlo suptilno smjestila povrh trećeg lakta. Spusti zatim svoja čista ticala u visinu očiju i lagano ih aktivira na vibraciju od 300 titraja u sekundi. Ništa. Poveća frekvenciju pokreta: 500, 1000, 2000, 5000, 8000 titraja u sekundi. Došao je do dvije trećine svoje prijemne moći. I evo, odmah uhvati najsitnija isparavanja što raspršena lebde uokolo: rosne pare, pelud, spore, i jedan slabašni miris kojeg kao da je već jednom bio osjetio, ali kojeg nikako ne može identificirati. Ubrza još više. Maksimalna snaga titraja u sekundi. Obrćući se amo-tamo, ticala su stvarala lagane usisne zračne struje koje su prema njemu privlačile svaku vrstu praha. Evo ga: identificirao je onaj slabašni miris. To je miris krivaca. Da, to ne može biti nitko drugi nego oni, nesmiljeni susjedi sa Sjevera, koji su već prošle godine prouzročili toliko briga. Oni: patuljasti mravi iz Shi-gae-pou... Dakle, probudili su se, i oni također. Bit će da su postavili zasjedu i upotrijebili neko munjevito oružje koje ubija na mjestu. Ne smije gubiti ni trenutka, valja alarmirati čitavu Federaciju. "Ubila ih je laserska zraka izuzetno velike amplitude, šefe. - Laserska zraka? - Da, jedno novo oružje koje je u stanju na daljinu rastaliti najveće od naših brodova. Šefe... - Mislite da su to... - Da, šefe, samo su Venerijanci mogli izvesti takvo djelo. To je jasno kao da su se potpisali. - U tom slučaju, odmazda će biti strahovita. Koliko još imamo bojevih raketa sta- 29