DAVANJE PREDNOSTI PRVOM GRADU: KOMPARATIVNA ANALIZA ODABRANIH ZEMALJA SEE REGIONA

Transcription

1 DOI: /PI DAVANJE PREDNOSTI PRVOM GRADU: KOMPARATIVNA ANALIZA ODABRANIH ZEMALJA SEE REGIONA Marijana Galić Federalni zavod za planiranje razvoja Ćemaluša 9/III, Sarajevo, Bosna i Hercegovina marijanagalic@gmail.com Jasmina Osmanković Ekonomski fakultet Univerziteta u Sarajevu Trg Oslobođenja Alija Izetbegović 1, Sarajevo, Bosna i Hercegovina jasmina.osmankovic@efsa.unsa.ba Ensar Šehić Ekonomski fakultet Univerziteta u Sarajevu Trg Oslobođenja Alija Izetbegović 1, Sarajevo, Bosna i Hercegovina ensar.sehic@efsa.unsa.ba Sažetak Ova analiza treba da objasni efekte urbanizacijskih procesa koji su se odvijali godine u pojedinim zemljama jugoistočne Evrope. Naime, potrebno je sagledati da li se promijenila pozicija glavnih gradova u novonastalim državama, u odnosu kada su ti gradovi bili prvi gradovi, najveći gradovi i administrativni centri pojedinih republika u sastavu države Jugoslavije. Analiza će biti rađena u više vremenskih presjeka: 1953, 1961, 1971, 1981, 1990, i godina, zavisno od raspoloživosti podataka. Analiza se radi na način da se broj stanovnika prvog i drugog grada stavlja u odnos na broj stanovnika svake od šest bivših republika, tj. današnjih država. Rezultati dobijeni ekstrapolacijom popisnih rezultata koji su rađeni u SFRJ u periodu od do godine te popisa 2003, i godine bit će komparirani s empirijskim provjerama za pojedine evropske gradove i gradove zemalja u razvoju (Todaro i Smith, 2006: 308), s ciljem utvrđivanja harmoniziranosti. Za potrebe ovog rada analiziran je problem nezaposlenosti stanovništva, odnosno da li su se posmatrani gradovi susreli sa problemom urbane nezaposlenosti. Kjučne riječi: komparativna analiza, planiranje, podaci za gradove JEL: C10; O21; C55 290

2 1. Uvod Zemlje jugoistočne Evrope su početkom 90-ih godina prošlog stoljeća zahvaćene procesima tranzicije društveno-ekonomskog i političkog sistema. Društvenoekonomske procese, karakterizira napuštanje države Jugoslavije te stvaranje vlastitih državnih jedinica koje su postale sljedbenice bivših republika u sastavu Jugoslavije. Ovako shvaćen proces tranzicije podrazumijevao je i tranziciju uloge glavnih gradova republika, koji su disolucijom Jugoslavije postali glavni gradovi država. Shvatanje i promjena uloge prvog i drugog grada ima poseban značaj u razvoju jedinica lokalne samouprave, manjih gradova, regija nacionalnog i međunarodnog nivoa. Tranzicija društvenog u privatno vlasništvo, zasigurno je uzrokovala nesagledive promjene u ekonomskim tokovima, lokalnoj i urbanoj ekonomije. Tranzicija je uzrokovala i dodjelu nove uloge lokalnim vlastima, posebno ulogu prvog tj. glavnog grada. Ekonomski razvoj cijele zemlje, u novonastalim ekonomskim odnosima, zavisi od razvoja prvog grada, ali i od lokalne ekonomije i lokalnih vlasti. Za ekonomski razvoj i ulogu prvog grada, važno je i kakav je grad preuzet ili naslijeđen iz ranijeg perioda, s obzirom da on kao takav predstavlja polazišnu osnovu budućeg razvoja. Ono što se uočava i identificira kao osnovni problem i postavlja se kao istraživačko pitanje jeste da li postoje različitosti u statusu gradova prije i nakon njihovog imenovanja za glavni grad novoformirane države. Cilj je utvrditi šta je imenovanje republičkog, odnosno regionalnog centra za glavni grad novoformirane države značilo za proces urbanizacije, koncentracije ukupnog i urbanog stanovništva u glavnom gradu, kao i da li je došlo do promjene odnosa prvog prema drugom gradu. U ovom radu svi drugi uticaji, osim tranzicije iz regionalnog u državni centar, se apstrahuju. Osnovna hipoteza jeste da promjena statusa grada odnosno njegova transformacija iz regionalnog u državni centar ima pozitivne reperkusije na urbanizaciju, demografsku veličinu, koncentraciju stanovništva, kao i da nije došlo do značajnih razlika u odnosima između prvog i drugog grada. Uočeno je da postoji prostor za izučavanje uticaja stjecanja statusa prvih gradova Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije, Makedonije, Kosova, Crne Gore na koncentraciju ukupnog i urbanog stanovništva u ovim gradovima, kao i na odnos prvog i drugog grada. Pojam prvi grad se koristi da označi glavni grad države. Pojam drugi grad se odnosi na grad drugi po veličini, mjereno brojem stanovnika, odnosno demografskom veličinom. Pored zemalja nastalih disolucijom bivše Jugoslavije, zemalja jugoistočne Evrope, analizirano je još 28 zemalja i prosjek za Evropsku uniju. Drugim riječima analizirane su tri grupe glavnih gradova, i to: glavni gradovi zemlje nastalih disolucijom bivše Jugoslavije, glavni gradovi zemalja jugoistočne Evrope i izabrani glavni gradovi zemalja članica Evropske unije. Za prvu grupu je karakteristična višestruka tranzicija i to tranzicija od regionalnog u državni centar, kao i društvena, politička i ekonomska tranzicija. U nekim i tranzicija iz ratnog u postratno stanje. Za drugu grupu je karakteristična tranzicija društvenog, političkog i ekonomskog sistema. U 291

3 slučaju treće grupe, glavni gradovi, kao i zemlje u cjelini u kontinuitetu su bili u istom društvenom, ekonomskom i političkom sistemu. Rad se sastoji iz pet dijelova, i to: uvoda, zatim osvrta na dosadašnja istraživanja, metodologije, rezultata i njihove diskusije te zaključka. Sastavni dio rada je i sažetak i ključne riječi te prilozi. 2. Osvrt na neka istraživanja Gradovi su u historiji često bili tema teorijskih i empirijskih istraživanja. Pretraživanje relevantnih baza prema kriteriju relevantnosti, kao i prema kriteriju objavljivanja radova ukazuje na to da su gradovi, a posebno glavni gradovi bili tema brojnih teorijskih i empirijskih istraživanja. To je razumljivo jer svi putevi vode u grad 1, jer je grad čitav jedan svijet, a vremenom cijeli svijet postaje jedan veliki grad. Šta je grad? Kako je nastao? Koje su faze njegovog razvoja? Koja mu je uloga? Koji cilj? Hoće li grad nestati ili će se cijeli svijet pretvoriti u jedan grad? Da li je grad ispunio očekivanja svojih građana? Da li je moguće izgraditi novi grad? Kakva je uloga grada u generiranju i/ili ubrzavanju ekonomskog razvoja? Da li postoji i ako postoji kakva je veza gradova i nove ekonomske geografije? Kako se gradovi financiraju? Kako se upravlja gradovima? Modeli i metode strateškog planiranja gradova? Na ova i brojna druga pitanja vezana za povijest gradova, za njihov socijalni, industrijski, politički i ekonomski razvoj odgovore nude teorijska i empirijska istraživanja. (Mumford 1968, Perroux 1986, O Sullivan 1996, Krešić 1971, Hoover 1975, Sen 1985, Hanngtington 1998, Todaro i Smith 2006, 2009, 2012, Krugman i Obstfeld 2006, 2012, Bogunović 1985, 2011, Kontuly i Geyer 2003, Hauser 1965, Marchall 1987, Schumpeter 1975, Koprić 2009, 2013, Janić 1979, Richardson 1970, Pejić 1968, Planić 1980, Žuljić 1983, Čaldarović 1985) Prije industrijske revolucije u objašnjavanju gradova bile su dominantne njihove političke, administrativne, socijalne i kulturne funkcije, funkcije trgovine, lokacije, infrastrukture, posebno saobraćajne. Zanemarivanje teritorijalne dimenzije i lokacije rezultat je pristupa gradu kao pasivnom participantu u razvoju. Značajan doprinos tradicionalnoj teoriji dao je Van Thunen modelom koncentričnih krugova, zatim Christaller teorijom centralnog mjesta. Teoretičari ravnoteže polaze od pretpostavke da se ravnoteža automatski uspostavlja, što isključuje izučavanje prostorne dimenzije. Značajan doprinos naučnoj elaboraciji distribucije, veličine i funkcija gradova u prostoru dali su Weber, Predhol, Losch, Planader. Oblikovali su koncept hijerarhije gradova, teoriju uzajamne povezanosti te formulu rang-veličina. Vremenom se pažnja premjestila na veličinu i unutarnju strukturu gradova. U tom kontekstu bitne su teorija koncentričnih zona, teorija sektora, teorija višestrukih centara i druge, koje problem gradova reduciraju na probleme područja gradske aglomeracije, odnosno fizičko planiranje. Razvijeni su različiti modeli prostornih 1 Svi putevi vode u Rim 292

4 struktura i organizacije grada (naprimjer: prstenasta, satelitska, konurbacija, megalopolis, lineralni, vertikalni). Teorija ekonomske baze, teorija polova rasta i hipoteze o sistemu gradova mogu poslužiti kao instrument analize uloge gradova i njihovih mreža u ekonomskom razvoju. Potrebno je pomenuti i demografske koncepcije gradova regiona, gradova polja, jedinstvenog sistema naselja. Nasuprot koncentraciji u klasičnom smislu, uočavaju se i procesi koncentracije uz disperziju. Vremenom makro pristup izučavanju gradova dobiva na značaju. To posebno do izražaja dolazi u teoriji polova rasta, koja na gradove gleda kao na aktivne, dinamične generatore ekonomskog i ukupnog razvoja. Ova teorija naglašava efekte širenja od glavnog grada (centra) preko drugog, u krajnjoj liniji preko mreže srednjih i manjih gradova. (Peru 1955) Doprinos ovoj teoriji dali su, između ostalog i Boudeville, Isard, Kamenica, Mihailović. (Hadžialić 1983) Za razumijevanje uloge gradova nužno je poznavanje Schumpeterovog pristupa inovacijama, kao i radova Lasuena, Hegestranda, Pedersona, Veggua (Schumpeter 1975, Lasuen 1973, Hadžialić 1983) Rondinelli (1983) istražuje alternativu obrascu razvoja prvih glavnih gradova i siromašnih sela trećeg svijeta. Navodeći razloge i potrebe za stvaranje mreže velikih drugih (srednjih) gradova, nudi planske aktivnosti za prevazilaženje problema urbanizacije. Ovaj način planskih aktivnosti vezanih za urbanizaciju će pružiti poticaj za industrijski razvoj koji nudi tržište, ali i usluge ruralnih područja. Prateći demografska kretanja, dinamiku socijalnih i ekonomskih značajki drugih gradova, detaljno razrađujući razloge za njihovu uporabu kao način poticanja geografski pravednog razvoja, Rendinelliev rad predstavlja široku strategiju za stvaranje sustava sekundarnih gradova. Ekonomska literatura obuhvata empirijska, ali i kvalitativna istraživanja koja definiraju i pronalaze preporuke za prevazilaženje problema vezanih za neravnomjeran razvoj prvih glavnih i drugih gradova. Todaro i Smith (2006: 308) analiziraju prvi grad, njegov odnos prema drugom gradu u kontekstu propitivanja međuzavisnosti migracija, urbanizacije i ekonomskog razvoja. Podrška i povoljna poslovna klima za glavne gradove, može stvoriti disbalans u razvoju. Može doći do nekontrolirane koncentracije nacionalnog kapitala u velikim gradovima. Brendiranje, uspostava boljih transportnih komunikacija, samo su dio identificiranih problema, koje su u uvodnim napomenama istakli autori kod detektiranja problema prvog grada. Iako postoji značajan prostor za naučno-istraživačku djelatnost koja obuhvata probleme prvog i drugog grada, potrebno je izdvojiti istraživanja koja su u svojim analizama sagledavali identificirani problem. (Todaro i Smith 2006, 2009, 2012) Cilj rada Backović (2005) je analiza promjene grada u procesu postsocijalističke transformacije. Promjene u političkom i ekonomskom sistemu dovele su do uspostavljanja lokalne vlasti i urbane ekonomije, koje su postali odlučujući činilac urbanog razvoja. U ovom radu pažnja je fokusirana na nastanak poslovnog i 293

5 maloprodajnog sektora, pošto je njihov brz razvoj najuočljivija promjena u postosocijalističkom gradu. Jesse M. Shapiro (2003) objašnjava vezu kreiranja pojma pametnih gradova i ljudskog kapitala. Prema ovom istraživanju, od do godine, porast od obrazovanog stanovništva od 10% u metropolitan području je povezan s povećanjem 0,6 rasta zaposlenosti. Koristeći podatke o rastu plaća i vrijednosti kuća, ovaj rad objašnjava ovu korelaciju na temelju rasta lokalne produktivnosti. Usklađivanje modela rasta grada sugerira da je otprilike dvije trećine efekta rasta performansi ljudskog kapitala uzorkovano poboljšanjem produktivnosti. Ovo je u suprotnosti sa standardnim argumentima kako ljudski kapital generira rast u urbanim područjima isključivo prelijevanjem znanja. U vremenu reafirmacije značaja grada u novim pristupima razvoja, postoji prostor da se da empirijski osvrt na mjesto i ulogu izabranih gradova u procesu urbanizacije prije i nakon što su dobili status glavnog grada. Drugim riječima, postoji potreba traženja i/ili propitivanja odgovora na pitanja šta gradu donosi dobivanje ili dodjeljivanje statusa glavnog grada vezano za njegovu demografsku veličinu, vezano za koncentraciju ukupnog i urbanog stanovništva zemlje u njegovom okviru te njegov odnos prema drugom gradu. 3. Metodološki okvir U postizanju postavljenog cilja, provjeri hipoteze, traženju odgovora na postavljeno istraživačko pitanje koriste se sljedeće metode, i to: analiza vremenskih presjeka, analiza vremenskih serija, komparacija, mapiranje, panel analiza, metod selekcije, kao i metod sinteze. Dio empirijske analize proveden je pomoću programske podrške STATA 13. (Koprivica 1997, Zelenika 2009) Prostorni okvir istraživanja uključuje gradove zemalja jugoistočne Evrope i izabranih zemalja članica Evropske unije. Vremenski okvir istraživanja obuhvata period druge polovine prošlog stoljeća i prvu dekadu 21-og stoljeća. Poseban značaj imaju 90-e i kasnije godine kada je došlo do promjene statusa analiziranih gradova, odnosno kada su promijenili status i od regionalnih centara postali državni centri. To je kritični presjek. Za potrebe ove analize svi drugi uticaji se isključuju. Pojam prvi grad označava glavni grad i ova dva pojma se koriste kao sinonimi. Pod pojmom drugi grad misli se na drugi grad prema demografskoj veličini. U analizi se koriste sljedeće varijable, i to: broj stanovnika, procent ukupnog i urbanog stanovništva zemlje koncentriran u regionalno/državnom centru, kao i apsolutni i relativni odnos broja stanovnika prvog i drugog grada za izabrane države. Analiza se temelji na oko tri stotine opservacija. Rad se temelji na korištenju sekundarnih podataka. Za analizu rada korišteni su podaci o broju stanovnika popisa SFRJ (1953, 1961, 1971, 1981, 1991, 2003, 2011, 2013) te popisi stanovništva republika Slovenije, Hrvatske, Crne Gore, Makedonije, 294

6 Srbije, Kosova, procjene broja stanovnika zavoda za statistiku, kao i podaci EUROSTAT-a i podaci preuzeti iz baza Ujedinjenih naroda. 4. Rezultati i diskusija Osnovni nalazi analize koncentracije urbanog stanovništva u glavnom gradu izabranih zemlja članicama u periodu od do godine mogu se rezimirati u nekoliko zaključaka. Ako se analizira koncentracija urbanog stanovništva u glavnom gradu i godine dolazi se do zaključka da je godine u više od 50% opservacija došlo do smanjenja koncentracije, a u manje od 50% do povećanja koncentracije stanovništva. Ako se promatra trend u ovom periodu u više od 50% slučajeva uočava se oscilirajući trend. Rastući trend se uočava u šest, a padajući trend u sedam slučajeva. Najveće smanjenje koncentracije urbanog stanovništva u glavnom gradu evidentirano je u Danskoj i Irskoj, a najveća koncentracija urbanog stanovništva u glavnom gradu zabilježena je u Turskoj. Najveća koncentracija urbanog stanovništva u glavnom gradu godine bila je oko 53% u Latviji, a godine u Gruziji (oko 47%). Prema tome u analiziranom periodu došlo je do smanjenja maksimalne koncentracije. Nasuprot tome, minimalna koncentracije se povećala sa oko 6% godine (Njemačka) na oko 7% (Holandija) u godini. Tabela 1. Stanovništvo glavnih gradova u odabranim zemljama EU (% urbanog stanovništva) Država/integracija Godina Austrija 35,43 33,05 30,94 30,18 29,87 30,95 31,01 Belgija 17,55 17,34 17,63 17,61 18,23 18,30 18,39 Bulgaria 23,59 19,88 19,67 20,67 20,96 22,58 22,84 Češka 17,50 16,91 15,23 15,65 15,85 16,55 16,82 Njemačka 6,18 5,63 5,33 5,87 5,61 5,73 5,84 Danska 37,88 33,88 25,28 23,66 23,96 24,92 25,26 Španija 14,48 15,85 15,58 15,10 16,15 15,97 16,39 Estonija 42,45 42,08 43,23 42,12 42,13 43,62 43,95 EU 16,70 16,13 15,94 15,96 15,90 15,98 16,09 Finska 18,13 17,40 19,72 22,35 24,36 25,14 25,35 Francuska 25,38 22,08 21,32 21,55 20,86 20,52 20,51 Ujednjeno Kraljevstvo 19,74 17,32 17,36 18,05 18,80 19,03 19,12 Gruzija 45,50 47,11 46,52 45,69 48,07 47,66 47,82 Grčka 39,43 44,52 44,63 41,87 38,99 36,22 35,99 Mađarska 32,29 31,19 29,77 29,08 26,60 25,02 24,75 Irska 51,03 49,92 47,65 45,49 42,45 39,18 39,60 295

7 Država/integracija Godina Izrael 45,72 40,79 42,62 47,49 47,69 47,24 47,14 Italija 8,34 9,17 9,03 9,12 8,83 8,90 8,87 Litvanija 22,72 23,53 23,65 22,77 23,61 25,95 26,43 Latvija 52,74 50,68 49,89 48,80 47,14 47,07 46,98 Holandija 13,51 11,74 10,05 9,17 7,79 7,25 7,18 Norveška 31,79 24,96 22,25 22,45 22,62 23,28 23,43 Poljska 7,88 7,67 7,49 6,97 7,11 7,38 7,43 Portugal 48,78 54,97 58,79 52,68 46,10 43,76 43,79 Rumunija 15,92 17,39 17,94 16,59 16,82 17,34 17,31 Slovačka 17,08 15,09 14,63 14,64 14,23 13,99 13,90 Švedska 15,01 15,64 14,35 14,66 16,33 17,20 17,50 Turska 16,96 21,14 22,55 20,57 22,16 25,15 25,22 Ukrajina 5,87 6,47 7,16 7,42 8,18 9,00 9,17 Izvor: Baza podataka Ujedinjenih naroda Poljska je zabilježila najznačajniji pozitivan trend kretanja stanovništva prema prvom gradu, u odnosu na sve druge posmatrane zemlje. Slika 1. Kretanje stanovništva u gradovima odabranih zemalja EU (% razlika u odnosu na 1990) Izvor: ESPON CU Tipologija 2011 Dinamika kretanja stanovništva u Njemačkoj, bilježi pozitivan trend u koncentraciji stanovništva u drugom gradu, manjim gradovima i prvom gradu. Istodobno u Njemačkoj je zabilježen negativan trend u koncentraciji stanovnika u ruralnim zonama, što je posebno izraženo poslije godine. 296

8 Tabela 2. Odnos broja stanovnika glavnog grada u odnosu na Odnos broj stanovnika glavnog grada odabranih zemalja 2013/1961 Manji od 1 Viši od 1 1 Austrija Belgija Portugal Bulgaria Španija Češka Estonija Njemačka Finska Danska Gruzija Francuska Izrael UK Italija Grčka Litvanija Mađarska Rumunija Irska Švedska Latvija Turska Holandija Ukrajina Norveška Poljska Slovačka EU Izvor: na temelju podataka preuzetih iz baza Ujedinjenih naroda Slika 3. Odnos broja stanovnika glavnog grada u odnosu na Izvor: na temelju podataka preuzetih iz baza Ujedinjenih naroda Paralelno od godine, Poljska bilježi konstantan negativan trend u kretanju stanovništva prema drugom gradu, zonama oko manjih gradova i prema ruralnim zonama. 297

9 Tabela 3. Trend koncentracije u glavnom gradu Trend koncentracije u glavnom gradu Oscilira Raste Pada Stabilan Austrija Belgija Francuska EU Bulgaria Španija Latvija Češka Finska Holandija Njemačka Litvanija Norveška Danska Turska Slovačka Estonija Ukrajina UK Gruzija Grčka Mađarska Irska Izrael Italija Poljska Portugal Rumunija Švedska Izvor: na temelju podataka preuzetih iz baza Ujedinjenih naroda U skoro 60% opservacija trend u periodu godina je oscilirao. U 17% slučajeva trend je imao tendenciju pada, a u 21% slučajeva tendenciju rasta. Slika 4. Trend koncentracije stanovništva u glavnom gradu u periodu Izvor: na temelju podataka preuzetih iz baza Ujedinjenih naroda 298

10 Prema podacima UN-a, prikazanim u narednoj tabeli, vidljivo je da je koncentracija stanovništva u prvim gradovima, gotovo svih država jugoistočne Evrope, bila iznad 20% svega urbanog stanovništva. U Hrvatskoj koja je prema klasifikaciji OCDE-a u grupi zemalja visokog dohotka, koncentracija stanovništva u glavnom gradu opada, što se može povezati sa povratkom stanovništva u manje centre. Disprezija stanovništva na manje centre nije izražena značajno, ali ipak pokazatelji govore da ima određenih pomaka. U Bosni i Hercegovini blago opadanja i porasta u koncentraciji stanovništva u glavnom gradu. Tabela 4. Stanovništvo glavnih gradova u odabranim zemljama SEE (% urbanog stanovništva) Država Godina Bosna i Hercegovina 27,07 23,06 21,15 23,70 24,27 22,09 21,55 Hrvatska 34,05 31,47 27,94 28,83 27,77 27,81 27,68 Makedonija, FYR 37,61 37,54 39,02 38,68 39,82 41,84 42,19 Srbija ,38 27,87 29,16 29,64 Izvor: Baza podataka Ujedinjenih naroda U istom periodu, koncentracija urbanog stanovništva u glavnom gradu u odnosu na godinu je niža u glavnom gradu Bosne i Hercegovina i Zagrebu glavnom gradu Republike Hrvatske, a veća u Beogradu glavnom gradu Republike Srbije i Skoplju glavnom gradu Makedonije. Ako se promatra trend, u slučaju Bosne i Hercegovine uočava se oscilirajući trend, rastući u slučaju Makedonije i Srbije te padajući u slučaju Hrvatske. Slika 5. Koncentracija stanovništva u glavnom gradu Izvor: na temelju podataka preuzetih iz baza Ujedinjenih naroda 299

11 Objavljivanjem prvih i preliminarnih podataka završenog popisa stanovništva u BiH prve procjene popisnih rezultata ukazuju da je u BiH manje stanovnika u odnosu na godinu. 2 Detaljna analiza podataka, ukazuje na to da je velika većina općina zabilježila pad u broju stanovnika. Neke općine doživjele su nesrazmjerano povećanje u broju stanovnika. Glavni grad Sarajevo i dalje je zadržao status prvog grada Bosne i Hercegovine. Danas se Sarajevo sastoji od četiri općine. Zabilježeno je značajno smanjenje u broju stanovnika i to brojčano najizražajnije u Novom Sarajevu, Centru i Starom Gradu Sarajevo. Povećanje broja stanovnika zabilježile su tek 22 (prijeratne) općine u Bosni i Hercegovine. Naime, poslije rata su formirane nove općine te da su u ovom trenutku podaci s popisa stanovništva nepotpuni, općine su tretirane u svom prijeratnom organizacijskom obliku, kako bi usporedba bila što realnija. Veliki gradovi nisu imali porast broja stanovnika kao što su sugerirali CIPS-ovi 3 podaci. Gledajući po općinama Banja Luka je ostala najmnogoljudnija općina sa stanovnikom, a općina Novi Grad Sarajevo druga sa Za razliku od Banja Luke, koja je imala porast broja od 3.499, Novi Grad Sarajevo zabilježio je pad od stanovnika. Ovakvi podaci se mogu dijelom objasniti promjenom općinskih granica i činjenicom da je dio ove općine sada dio općine Istočno Novo Sarajevo. Prije rata druga najmnogoljudnija općina bila je Zenica sa stanovnika, a sada je Zenica tek četvrta najbrojnija sa stanovnika manje. Općina Zenica je u apsolutnom broju imala i najveći pad broja stanovnika u cijeloj BiH. Pa ipak, ovakvo smanjenje broja stanovnika pokazuje da je ekonomski faktor bio snažan; ako ne i najsnažniji. Ovakvim padom broja stanovnika, općina Zenica pala je na četvrto mjesto po brojnosti prepustivši drugo mjesto Novom Gradu Sarajevo, a treće Tuzli. Grad Tuzla je također zabilježio pad broja stanovnika za Bijeljina je doživjela značajan porast broja stanovnika te je po broju stanovnika za oko stanovnika manja od Tuzle. Prije rata razlika između ova dva grada bila je gotovo stanovnika. Bijeljina je po veličini prestigla Mostar, koji je ostao na sedmom mjestu po veličini u BiH. U apsolutnom broju, najveći pad zabilježila i Centar Sarajevo ( ). Deset najvećih općina iz i ne može se primijetiti izraženiji proces urbanizacije. Gradovi Sarajevo, Zenica, Tuzla, Mostar, su imali značajan pad stanovnika, a povećanje je zabilježila tek Banja Luka. Prema prvim procjenama državne Agencije za statistiku i većine demografa, zaključuje se da je populacija BiH pomjerena sa mlade na staru populaciju. BiH će po popisu stanovništva iz godine imati 8% stanovništva starijeg od 65 godina, što po europskim standardima spada u staru populaciju. Prema posljednjim podacima Agencije za statistiku za listopad godine (mjesec kada je rađen popis stanovništva) negativan prirast su imali Posavski, Bosansko-podrinjski, 2 U konačnici biti određenih promjena podataka nakon što se podaci analiziraju. Naime, ovi brojevi stanovnika su izvedeni na osnovu broja popisnih listića, ali određeni broj stanovnika (vjerovatno ne veliki) popisan je izvan mjesta življenja. 3 Citizens Identity Protection System odnosi se na jedinstvene isprave svih državljana BiH, lične karte, vozačke dozvole i pasoše. 300

12 Slika 6. Koncentracija stanovništva u odabranim gradovima SEE u periodu ( ) Izvor: Statistički godišnjaci 1953, 1961, 1971, 1981, 1991, , 2011, Obrada: autora 1 Podaci za godinu za Prištinu su prema podacima iz 2001 KFOR MNB OSCE/UNHCR Situation of Ethnic Minorities in Kosovo, Februar

13 Srednje-bosanski i Livanjski kanton. Ostali kantoni su u simboličnom pozitivnom prirastu, koji varira po mjesecima iz pozitivnog u negativni. Gledajući prethodnu godinu, Federacija je imala prirast od svega 613 ljudi, ali je na razini BiH prirodni prirast negativan za osoba. Prema podacima Zavoda za statistiku FBiH u prvih osam mjeseci godine je negativan prirodni prirast u FBiH je 682 osoba. Tako se može zaključiti kako u narednom popisnom periodu, ako se trendovi zadrže, stanovništvo BiH će još više stariti, dok će natalitet biti još niži. Prema pokazateljima koji su prikazani, vidljivo je kako se kretala koncentracija stanovnika u periodu od 42 godine u nekadašnjim administrativnim centrima republike Jugoslavije i gradova koji su imali status drugog grada. Na prvi pogled vidljivo je kako u navedenom periodu postoje oscilacije u kretanju broja stanovnika u prvim gradovima. U svakom od prvih gradova došlo je do značajnijih oscilacija u godini. Ljubljana, Beograd i Sarajevo do bilježe rast udjela broja stanovnika u ukupnom broju stanovnika republika. Poslije toga pa sve godini, ovi gradovi doživjeli su značajan pad u broju stanovnika u odnosu na godinu. Podgorica je jedini prvi grad koji poslije godine evidentira rast udjela stanovnika u ukupnom broju stanovnika Crne Gore. Ako se analiziraju pokazatelji za grad Zagreb, prvi grad Hrvatske je imao pozitivan trend u broju stanovnika u godini, u odnosu na godinu. Došlo je do porasta broja stanovnika u Zagrebu, iako je stopa nezaposlenosti u i godini bila veća nego u godini. Broj zaposlenih lica u gradu Zagrebu se smanjio u godini u odnosu na godinu. U odnosu na drugi grad Hrvatske, Split, status prvog i glavnog grada, Zagreb je svakako zadržao. (Todaro & Smith 2006, 2012) Ako se analiziraju podaci za prvi grad Srbije, činjenica je kako je Beograd i dalje ostao glavni grad, kao i ostali gradovi koji su bili glavni gradovi bivših saveznih republikama, koje su bile u sastavu Jugoslavije. Kod Beograda nije došlo do promjene statusa. Kad se analizira broj stanovnika u godini u odnosu na 1991, Beograd je zabilježio porast. Povećanje broja stanovnika, kako to i podaci pokazuju, praćeno je povećanjem broja nezaposlenih. Bitno je naglasiti kako je broj stanovnika u svim prvim gradovima rastao po nešto većoj prosječnoj stopi u odnosu na stopu rasta nezaposlenih Dakle, može se zaključiti da sve zemlje jugoistočne Evrope imaju problem urbane nezaposlenosti. Analiza broja stanovnika prvog i drugog grada u periodu od do godine pokazuje izraziti trend konvergencije u slučaju Bosne i Hercegovine (približavanje demografske veličine Sarajeva i Banjaluke). Trend konvergencije se uočava na Kosovu (Priština i Prizren) i u Makedoniji (Skoplje i Bitolj). Trend divergencije se uočava u Crnoj Gori (Podgorica i Nikšić), Hrvatskoj (Zagreb i Split), Sloveniji (Ljubljana i Maribor) i Srbiji (Beograd i Novi Sad). U smanjenju prosječne stope broja nezaposlenih, Split, Skoplje i Maribor su za analizirani period od 42 godine zabilježili pozitivan rezultat. Ono što je vrlo karakteristično za gotovo sve druge gradove, jeste da je njihov udio broja stanovnika u ukupnom broju stanovnika zemlje ima konstantnu i da nema značajnijih oscilacija 302

14 u rezultatima, osim Maribora koji je doživio značajan pad udjela broja stanovnika u ukupnom broju stanovnika Slovenije. Slika 7. Odnos koncentracije stanovništva i broja nezaposlenih, mjerena prosječnom stopom rasta ( ), za odabrane gradove Izvor: Statistički godišnjaci; Obrada: autora 5. Zaključak Osnovni nalazi analize koncentracije urbanog stanovništva u glavnom gradu u zemljama članicama EU (27 članica) i Turskoj u periodu od do godine mogu se rezimirati u nekoliko zaključaka. Ako se analizira koncentracija urbanog stanovništva u glavnom gradu i godine dolazi se do zaključka da je godine u više od 50% opservacija došlo do smanjenja koncentracije, a u manje od 50% do povećanja koncentracije stanovništva. Ako se promatra trend u ovom periodu u više od 50% slučajeva uočava se oscilirajući trend. Rastući trend se uočava u šest, a padajući trend u sedam slučajeva. Najveće smanjenje koncentracije urbanog stanovništva u glavnom gradu evidentirano je u Danskoj i Irskoj, a najveća koncentracija urbanog stanovništva u glavnom gradu zabilježena je u Turskoj. Najveća koncentracija urbanog stanovništva u glavnom gradu godine bila je oko 53% u Latviji, a godine u Gruziji (oko 47%). Prema tome u analiziranom periodu došlo je do smanjenja maksimalne koncentracije. Nasuprot tome, minimalna koncentracije se povećala sa oko 6% godine (Njemačka) na oko 7% (Holandija) u godini. U istom periodu, koncentracija urbanog stanovništva u glavnom gradu u odnosu na godinu je niža u glavnom gradu Bosne i Hercegovina i Zagrebu, glavnom gradu Republike Hrvatske, a veća u Beogradu, glavnom gradu Republike Srbije i Skoplju, glavnom gradu Makedonije. Ako se promatra trend, u slučaju Bosne 303

15 i Hercegovine uočava se oscilirajući trend, rastući u slučaju Makedonije i Srbije, te padajući u slučaju Hrvatske. Analiza broj stanovnika prvog i drugog grada u periodu od do godine pokazuje izraziti trend konvergencije u slučaju Bosne i Hercegovine (približavanje demografske veličine Sarajeva i Banjaluke). Trend konvergencije se uočava na Kosovu (Priština i Prizren) i u Makedoniji (Skoplje i Bitolj). Trend divergencije se uočava u Crnoj Gori (Podgorica i Nikšić), Hrvatskoj (Zagreb i Split), Sloveniji (Ljubljana i Maribor) i Srbiji (Beograd i Novi Sad). Interpretirajući dobijene rezultate o koncentraciji stanovnika u prvom i drugom gradu, ne može se reći da postoji harmonizacija u empirijskim nalazima. Tako, Slovenija i Hrvatska koje je prema svim makroekonomskim pokazateljima i standardima OECD-a spadaju u zemlje visokog dohotka, nemaju značajno slične rezultate sa zemljama koje su prošle proces tranzicije i postale članicama EU, poput Rumunije ili Poljske. Slovenija i Hrvatska nemaju značajno slične rezultate u koncentraciji stanovništva poput onih u Njemačkoj. Isto tako, nema značajnog slaganja u rezultatima zemalja nižeg dohotka poput Bosne i Hercegovine, Crne Gore ili Makedonije sa rezultatima u Rumuniji ili Poljskoj. Izvori Abdel-Rahman, A. N., Safarzadeh, M. R., & Bottomley, M. B. (2006) Economic growth and urbanization: A cross-section and time-series analysis of thirty-five developing countries. Rivista Internazionale di Scienze Economiche e Commerciali, 53(3), Bjelajac, S., & Vrdoljak, D. (2010) Urbanizacija kao svjetski proces i njezine posljedice. Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Splitu, (2-3), Backović, V. (2005) Evropski gradovi u postsocijalističkoj transformaciji. Sociologija, (Vol. 47/1), Berry, B. J. (1961) City size distributions and economic development. Economic development and cultural change, Bogunović, A. (1985) Regionalni razvoj Socijalističke Jugoslavije i Hrvatske. SNL, Zagreb Bogunović. A. (2011) Regionalna ekonomika i politika. Ekonomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb Cohen, B. (2006). Urbanization in developing countries: Current trends, future projections, and key challenges for sustainability. Technology in society, 28(1), Čaldarović, O. (1985) Urbana sociologija socijalna teorija i urbano pitanje. Novi svijet, ČGP Delo, Zagreb Habitat, U. N. (2013) State of the world s cities 2012/2013: Prosperity of cities. Routledge. Hadžialić, H. (1983) Položaj, uloga i funkcije gradova u razvoju Republike. Ekonomski institut Ekonomskog fakulteta Sarajevo, Sarajevo Hangtington, S. (1998) Sukob civilizacija i preoblikovanje svetskog poretka. CID, Podgorica Hoover, M. E. (1975) An Introduction to Regional Economics. Alfred A. Knopf, New York Janić, M. (1979) Osnove prostorne organizacije grada. Ekonomika, Beograd Koprić, I. (2013) Dvadeset godina lokalne i područne (regionalne) samouprave u Hrvatskoj: razvoj, stanje i perspektive. U: Lokalna samouprava i lokalni izbori (priručnik), Institut za javnu upravu: Zagreb. 304

16 Koprić, I. (2009) Decentralizacija i dobro upravljanje gradovima. Hrvatska javna uprava, 9(1), Koprivica, V. (1997) Vodić kroz ekonomske pokazatelje ekonomija sa smislom. DATA Press doo, Zagreb Krugman, R. P. & Obstfeld, M. (2012) International Economics. Pearson International Edition, Boston Marshall, A. (1987) Načela ekonomike. CEKADE, Zagreb Moomaw, R. L., & Shatter, A. M. (1996) Urbanization and economic development: a bias toward large cities?. Journal of Urban Economics, 40(1), Moomaw, R. L., & Shatter, A. M. (1996). Urbanization and economic development: a bias toward large cities?. Journal of Urban Economics, 40(1), Mumford, L. (1968) Grad u historiji. Naprijed, Zagreb O Sullivan, A. (1996) Urban Economics. Irwin McGraw-Hill, Boston Pejić, R. (1968) Budući izgled i oblici gradskih naselja. Savezni zavod za urbanizam i komunalna i stambena pitanja, Beograd Peru, F. (1986) Za filozofiju novog razvoja. IRO Matice Srpske, Evropski centar za mir i razvoj, Beograd Pjanić, Lj. (1980) Politička ekonomija prostora. Savremena administracija. Beograd Preliminarni rezultati, Popisa stanovništva, domaćinstava i stanova u Bosni i Hercegovini Rondinelli, D. A. (1983) Secondary cities in developing countries: Policies for diffusing urbanization. Richardson, W. H. (1970) Regional Economics. Macmillan Student Editions, London Schumpeter, A. J. (1975) Povijest ekonomske analize. Informator, Zagreb Sen, A. (1985) O ekonomskoj nejednakosti. CEKADE, Zagreb Statistički godišnjak FNRJ 1954, Savezni zavod za statistiku Jugoslavije, Beograd Statistički godišnjak SFRJ 1961, 1971, 1981,1991. Savezni zavod za statistiku Jugoslavije, Beograd Statistički godišnjaci Slovenije, 2003, 2011,2013. Zavod za statistiku R Slovenije, Ljubljana Statistički godišnjaci Hrvatske, 2003, 2011,2013, Zavod za statistiku R Hrvatske, Zagreb Statistički godišnjaci Srbije, 2003, 2011,2013, Zavod za statistiku R Srbije, Beograd Statistički godišnjaci Makedonije, 2003, 2011,2013, Zavod za statistiku R Makdonije, Skopje Statistički godišnjaci Kosova, 2003, 2011,2013, Zavod za statistiku Kosovo, Priština Statistički godišnjaci Crne Gore 2003, 2011,2013, Zavod za statistiku R Crne Gore, Podgorica Statistički godišnjak Ljubljana 2010, Zavod za statistiku, Ljubljana Satatistički godišnjak Ljuljana 2013, Zavod za statistiku, Ljubljana Statistički ljetopis grada Zagreba 2010, Zavod za statistiku, Zagreb Statistički ljetopis grada Zagreba 2013, Zavod za statistiku, Zagreb Statistički godišnjak grada Beograda 2010, Zavod za statistiku, Beograd Statistički godišnjak grada Beograda 2013, Zavod za statistiku, Beograd Todaro, M. & Smith, C. S. (2006) Development economics. Perason Addision Wesley, Harrow Todaro, M. & Smith, C. S. (2009) Development economics. Perason Addision Wesley, Harrow Todaro, M. & Smith, C. S. (2012) Development economics. Perason Addision Wesley, Harrow 305

17 Uravić, L., & Paliaga, M. (2008). Integralni pristup razvoju branda i gospodarskog razvoja gradova u uvjetima globalne konkurentnosti. Ekonomska istraživanja, 21(3), Zelenika, R. (2009) Metodologija naučno istraživačkog rada. Rijeka Žuljič, S. (1971) Pojava metropolskih regija i njihovo značenje za dalju urbanizaciju Jugoslavije. Ekonomski institut, Zagreb Žuljić, S. (1983) Prostorno planiranje i prostorna istraživanja odabrani napisi. Ekonomski institut, Zagreb 306

18 Prilog Broj nezaposlenih po odabranim gradovima (1971, 1981, 1991, 2003, 2011, 2013) Izvor: Statistički godišnjaci (1971, 1981, 1991, 2003, 2011, 2013), Obrada: autora Broj nezaposlenih po odabranim gradovima (1971, 1981, 1991, 2003, 2011, 2013) Izvor: Statistički godišnjaci (1971, 1981, 1991, 2003, 2011, 2013), Obrada: autora 307

19 ATTACHING PREFERENCE TO THE FIRST CITY: COMPARATIVE ANALYSIS OF SELECTED COUNTRIES OF THE SEE REGION Marijana Galic Federal Institute for Development Programming Cemalusa 9/III, Sarajevo, Bosnia and Herzegovina Jasmina Osmankovic University of Sarajevo - School of Economics and Business Trg Oslobodjenja Alija Izetbegovic 1, Sarajevo, Bosnia and Herzegovina jasmina.osmankovic@efsa.unsa.ba Ensar Sehic University of Sarajevo - School of Economics and Business Trg Oslobodjenja Alija Izetbegovic 1, Sarajevo, Bosnia and Herzegovina ensar.sehic@efsa.unsa.ba Abstract This analysis is to explain the effects of urbanization processes that took place in 1990 in some countries of Southeast Europe. Namely, it is necessary to examine whether the position of capitals in emerging countries has changed in comparison to the time when these cities were the first cities - the largest cities and administrative centers of individual republics within Yugoslavia. The analysis will be conducted at several cross sections: 1953, 1961, 1971, 1981, 1990, 2011 and 2013, depending on the availability of data. The analysis is done in a way that the population of the first and the second city is placed in relation to the population of each of the six former republics, ie. present time states. Results obtained by extrapolation of census results made in Socialist Federative Republic of Yugoslavia in the period from 1953 to 1991, and the censuses done in 2003, 2011 and 2013, will be compared to empirical checks for some European cities and cities in developing countries (Todaro and Smith, 2006: 308), with the aim of establishing harmonization. For the purposes of this paper, analysis covered the issue of unemployment, or whether the observed cities faced the problem of urban unemployment. Key words: comparative analysis; planning; city data JEL: C10; O21; C55 308