MJESTO I ULOGA GLAVNIH GRADOVA SEE (JUGOISTOČNE EVROPE) U RAZVOJU MEĐUREGIONALNE I MEĐUDRŽAVNE SURADNJE U OKVIRU DUNAVSKE I JADRANSKO-JONSKE EVROPSKE

Transcription

1 MJESTO I ULOGA GLAVNIH GRADOVA SEE (JUGOISTOČNE EVROPE) U RAZVOJU MEĐUREGIONALNE I MEĐUDRŽAVNE SURADNJE U OKVIRU DUNAVSKE I JADRANSKO-JONSKE EVROPSKE MAKROREGIJE

2

3 DOI /PI

4 Zbornik radova sa Međunarodne naučne konferencije Mjesto i uloga glavnih gradova SEE (Jugoistočne Evrope) u razvoju međuregionalne i međudržavne suradnje u okviru Dunavske i Jadransko-jonske evropske makroregije Sarajevo, 19. septembra/rujna, godine Izdavač Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine Urednici Jasmina Osmanković Mirko Pejanović Lektor/ica Irma Grebović Adnan Arnautlija DTP Narcis Pozderac Štampa Dobra knjiga Tiraž 250 Sarajevo, 2016 ISBN CEEOL (Central and Eastern European Online Library) EBSCO

5 Collection of works from the international scientific conference The Place and Role of Capitals in SEE (South East Europe) in the Development of Interregional and Intergovernmental Cooperation within the Danube and Adriatic-Ionian Macro-region Sarajevo, 19 September Publisher Academy of Sciences and Arts of Bosnia and Herzegovina Editors Jasmina Osmankovic Mirko Pejanovic Lector Irma Grebovic Adnan Arnautlija DTP Narcis Pozderac Press Dobra knjiga Circulation 250 Sarajevo, 2016 ISBN CEEOL (Central and Eastern European Online Library) EBSCO

6 NAUČNI ODBOR akademik Muris Čičić (predsjednik) akademik Boris Tihi (predsjednik) akademik Zvonimir Baletić akademkinja Adila Pašalić-Kreso akademik Miloš Trifković dopisni član Mirko Pejanović (potpredsjednik) dopisni član Slavo Kukić dopisni član Miodrag Simović Jasmina Osmanković, prof. dr. (potpredsjednica) Sofija Adžić, prof. dr. Stefano Bianchini, prof. dr. Ivo Bičanić, prof. dr. Maja Bučar, prof. dr. Vladimir Čavrak, prof. dr. Anto Domazet, prof. dr. Ivana Domljan, prof. dr. Vjekoslav Domljan, prof. dr Gordana Đorđević, prof. dr. Snežana Đorđević, prof. dr. Šaćir Filandra, prof. dr. Branko Grčić, prof. dr. Kadrija Hodžić, prof. dr Tarik Kupusović, prof. dr. Darko Petković, prof. dr. Peter Stanovnik, prof. dr. Željko Šain, prof. dr. Ugo Schaster, prof. dr. Josip Vrbošić, prof. dr. Muamer Halilbašić, doc. dr. Elmir Sadiković, doc. dr. Ensar Šehić, doc. dr. ORGANIZACIJSKI ODBOR akademik Muris Čičić (dopredsjednik) akademkinja Adila Pašalić-Kreso dopisni član Mirko Pejanović (predsjednik) Jasmina Osmanković, prof. dr. (dopredsjednica) Muamer Halilbašić, doc. dr. Elmir Sadiković, doc. dr. Amra Avdagić, mr. sc. Belinda Kikić, MA

7 SCIENTIFIC BOARD Academician Muris Cicic, (chair) Academician Boris Tihi, (chair) Academician Zvonimir Baletic, Academician Adila Pasalic-Kreso, Academician Milos Trifkovic, Corresponding member Mirko Pejanovic, (deputy chair) Corresponding member Slavo Kukic, Corresponding member Miodrag Simovic, Jasmina Osmankovic, Prof. Dr. (deputy chair) Sofija Adzic, Prof. Dr. Stefano Bianchini, Prof. Dr. Ivo Bicanic, Prof. Dr. Maja Bucar, Prof. Dr. Vladimir Cavrak, Prof. Dr. Anto Domazet, Prof. Dr. Ivana Domljan, Prof. Dr. Vjekoslav Domljan, Prof. Dr. Gordana Djordjevic, Prof. Dr. Snezana Djordjevic, Prof. Dr. Sacir Filandra, Prof. Dr. Branko Grcic, Prof. Dr. Kadrija Hodzic, Prof. Dr. Tarik Kupusovic, Prof. Dr. Darko Petkovic, Prof. Dr. Peter Stanovnik, Prof. Dr. Zeljko Sain, Prof. Dr. Ugo Schaster, Prof. Dr. Josip Vrbosic, Prof. Dr. Muamer Halilbasic, Asst. Prof. Dr. Elmir Sadikovic, Asst. Prof. Dr. Ensar Sehic, Asst. Prof. Dr. ORGANIZATION BOARD Academician Muris Cicic (deputy chair) Academician Adila Pasalic-Kreso Corresponding member Mirko Pejanovic (chair) Jasmina Osmankovic, Prof. Dr. (deputy chair) Muamer Halilbasic, Asst. Prof. Dr. Elmir Sadikovic, Asst. Prof. Dr. Amra Avdagic, M.Sc. Belinda Kikic, MA

8

9 SADRŽAJ PREDGOVOR FOREWORD AKADEMIJA NAUKA I UMJETNOSTI BOSNE I HERCEGOVINE ACADEMY OF SCIENCES AND ARTS OF BOSNIA AND HERZEGOVINA Vladimir Čavrak RAZVOJ METROPOLSKIH POLICENTRIČNIH REGIJA I KONCEPT PAMETNOG GRADA DEVELOPMENT OF POLYCENTRIC METROPOLITAN REGIONS AND THE SMART CITY CONCEPT Ivan Kopric INSTITUCIONALNO OSNAŽIVANJE GLAVNOG I VELIKIH GRADOVA U HRVATSKOJ U FUNKCIJI JAČANJA NJIHOVOG KAPACITETA ZA REGIONALNU SURADNJU INSTITUTIONAL STRENGTHENING OF THE CAPITAL AND MAIN CITIES IN CROATIA IN FUNCTION OF ENHANCING THEIR CAPACITY FOR REGIONAL COOPERATION Mirko Pejanović GRAD SARAJEVO U MEĐUGRADSKOJ SARADNJI GLAVNIH GRADOVA ZEMALJA JUGOISTOČNE I CENTRALNE EVROPE THE CITY OF SARAJEVO IN INTERCITY COOPERATION OF CAPITALS OF SOUTHEAST AND CENTRAL EUROPE Sofija Adžić, Jelena Kovačević NOVA RAZVOJNA DIMENZIJA GRADOVA U OKVIRU EVROPSKE MAKROREGIJE NEW DIMENSION OF CITY DEVELOPMENT IN THE FRAMEWORK OF EUROPEAN MACRO REGION Anto Domazet BRANDING GRADOVA STUDIJA SLUČAJA GRADA SARAJEVA CITY BRANDING CASE STUDY OF CITY OF SARAJEVO

10 Andrej Gulič PRILAGODBA GRADOVA I NASELJA KLIMATSKIM PROMJENAMA U OKVIRU DUNAVSKE EVROPSKE MAKROREGIJE: PROBLEMI I ISKUSTVA IZ SLOVENIJE ADJUSTMENT OF CITIES AND SETTLEMENTS TO CLIMATE CHANGES IN THE FRAMEWORK OF DANUBE EUROPEAN MACRO-REGION: ISSUES AND EXPERIENCES FROM SLOVENIA Borislav Stojkov, Gordana Memišević PERSPEKTIVE UMREŽAVANJA GLAVNIH GRADOVA GORNJEG PODUNAVLJA PERSPECTIVES OF NETWORKING OF THE CAPITALS IN UPPER DANUBE BASIN Čedo Maksimović, Tarik Kupusović, Milenko Stanković POTENCIJALI ZA REGIONALNU SARADNJU U PRIMJENI INOVATIVNIH METODA PLANIRANJA GRADOVA NA BAZI PARADIGME PLAVO ZELENI SAN (BLUE GREEN DREAM BGD) POTENTIALS FOR REGIONAL COOPERATION IN THE APPLICATION OF INNOVATIVE METHODS OF CITY PLANNING ON THE BASIS OF BLUE GREEN DREAM BGD PARADIGM Ismar Alagić, Darko Petković EKONOMSKI RAZVOJ MALIH SREDINA BAZIRAN NA VLASTITIM RESURSIMA NASPRAM POSTOJANJA/NEPOSTOJANJA PODRŠKE GLAVNOG GRADA STUDIJA SLUČAJA ZA OPĆINU TEŠANJ ECONOMIC DEVELOPMENT OF SMALL AREAS BASED ON OWN RESOURCES AS OPPOSED TO EXISTENCE/NONEXISTENCE OF THE SUPPORT OF THE CAPITAL CITY CASE STUDY OF TESANJ MUNICIPALITY Ivana Domljan, Vjekoslav Domljan ŠTA POTIČE REGIONALNU EKONOMSKU INTEGRACIJU POUKE IZ RAZVOJA RAZVOJNIH KORIDORA WHAT DRIVES REGIONAL ECONOMIC INTEGRATION LESSONS FROM THE CREATION OF DEVELOPMENT CORRIDORS Harun Omerbašić INVESTICIJSKA KONKURENTNOST GRADA ZAGREBA INVESTMENT COMPETITIVENESS OF THE CITY OF ZAGREB Rahman Nurkovic THE CITY OF SARAJEVO AS THE FOCAL POINT OF THE DEVELOPMENT OF SPATIAL PLANNING

11 Elmir Sadiković INTEGRIRANI I ODRŽIVI RAZVOJ GRADOVA ZEMALJA ZAPADNOG BALKANA: ULOGA I POZICIJA U EVROPSKOM KONTEKSTU INTEGRATED AND SUSTAINABLE DEVELOPMENT OF CITIES IN THE WESTERN BALKANS: ROLE AND POSITION IN THE EUROPEAN CONTEXT Jasmin Hošo POKRETAČI EKONOMSKOG RAZVOJA: KULTURA, GEOGRAFIJA, INSTITUCIJE, MULTINACIONALNE KOMPANIJE DRIVERS OF ECONOMIC DEVELOPMENT: CULTURE, GEOGRAPHY, INSTITUTIONS, MULTINATIONAL COMPANIES Elma Satrovic, Ensar Sehic COMPOSITE INDEX FOR QUALITY OF LIFE IN MUNICIPALITIES IN FEDERATION OF BOSNIA AND HERZEGOVINA Marijana Galić, Jasmina Osmanković, Ensar Šehić DAVANJE PREDNOSTI PRVOM GRADU: KOMPARATIVNA ANALIZA ODABRANIH ZEMALJA SEE REGIONA ATTACHING PREFERENCE TO THE FIRST CITY: COMPARATIVE ANALYSIS OF SELECTED COUNTRIES OF THE SEE REGION LISTA AUTORA LIST OF AUTHORS

12

13 PREDGOVOR Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, tradicionalno svake druge godine organizira međunarodnu naučnu konferenciju na relevantne i aktualne teme iz područja ekonomskog razvoja, regionalnog, lokalnog, prostornog i urbanog razvoja. Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine u kontinuitetu od osnivanja se s posebnom naučnom pažnjom i posvećenošću bavi ovim temama. Radi ilustracije podsjećamo na neke publikacije: Ekonomske i društvene determinante prostornog razvoja u Sarajevo ekonomsko-urbani razvoj (1975), O pitanjima prostornog razvoja BiH (1979) i Sarajevo grad i regija u vremenu i prostoru godine (1982). Posebna izdanja, Knjiga LXXII, Knjiga 15, Koncepcija dugoročnog privrednog razvoja Bosne i Hercegovine do godine, Sarajevo (1985). Kontinuitet istraživanja u kooperaciji s relevantnim međunarodnim naučnim organizacijama i institucijama se nastavio i u postratnom periodu. Euroregije i jugoistočna Evropa bila je tema prve postratne međunarodne naučne konferencije u orgnizaciji Akadamije nauka i umjetnosti BiH, Centra za razvoj lokalne i regionalne samouprave Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu i Ekonomskog instituta u Sarajevu. Regional cooperation in Europe: opportunity for the Balkans je bila osnovna tema međunarodne naučne konferencije koju je ANUBiH organizirala u suradnji sa Univerzitetom u Bolonji, Hrvatskom akademijom nauka i umjetnosti (HAZU), London School of Economics and Political Science (LSE) London, UK u okviru IUC u Dubrovniku septembra godine. U godini održana je međunarodna naučna konferencija Local Economic and Infrastructure Development of SEE in the context of EU accesion (Septembar 20-21) u suoorganizaciji sa Hrvatskom akademijom nauka i umjetnosti (HAZU), Univerzitetom u Bolonji, Ekonomskim fakultetom i Fakultetom političkih nauka Univerziteta u Sarajevu te entitetskim asocijacijama općina i gradova Bosne i Hercegovine. Centar za lokalnu i regionalnu samoupravu Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu i Ekonomski institut Sarajevo na marginama ove konferencije organizirali su 21. septembra godine Forum gradonačelnika SEE. Na Forumu su participirali predstavnici administracije glavnih gradova, kreatora politike i akademske zajednice, kao izraz orijentacije ka povezivanju akademske zajednice i kreatora urbane, lokalne i regionalne politike. Posebno mjesto imao je grad Sarajevo. Mjesto i uloga glavnih gradova SEE (Jugoistočne Evrope) u razvoju međuregionalne i međudržavne suradnje u okviru Dunavske i Jadransko-jonske evropske 13

14 makroregije tema je međunarodne naučne konferencije 19. septembra godine u Sarajevu, Bosna i Hercegovina. Svoje radove i svoje stavove u vezi s ovom temom prezentirat će autori iz Italije, Velike Britanije, Austrije, Slovenije, Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine i drugih zemalja. Autori, između ostalog, dolaze s akademija (ANUBiH, HAZU, Akademija inžinjerskih nauka Srbije), s univerziteta (Imperial College London, Sveučilište u Zagrebu, Univerzitet u Zenici, Univerzitet u Beogradu, Univerzitet u Novom Sadu, Univerzitet u Sarajevu, Univerzitet u Tuzli, Sveučilište u Mostaru, SSI Univerzitet), s instituta (HEIS Sarajevo, Urbanistički insitit Republike Slovenije), iz agencija/centara za razvoja (Centar za regionalne ekonomske studije Mostar, TRA Agencija za razvoj općine Tešanj, Centar za inovativnst i poduzentištvo Zenica, AGGF Banjaluka, Zavod za planiranje Sarajevo), iz gradova/općina/kantona (Beč, Zagreb, Sarajevo, Ljubljana, Novi Sad, Subotica, Beograd, London, Tešanj, Tuzla, Mostar). U svojim prilozima autori elaboriraju: razvoj metropolitanskih policentričnih regija i koncept pametnog grada, institucionalno osnaživanje glavnog i velikih gradova u Hrvatskoj u funkciji jačanja njihovog kapaciteta za regionalnu suradnju, prilagodbu gradova i drugih naselja klimatskim promjenama u okviru Dunavske evropske makroregije na primjeru Slovenije, potencijale za regionalnu saradnju i primjenu inovativnih metoda planiranja gradova na bazi paradigme plavo zeleni san, ekonomski razvoj malih sredina baziran na vlastitim resursima naspram postojanje/ nepostojanje podrške glavnog grada na primjeru općine Tešanj, perspektive umrežavanja glavnih gradova donjeg podunavlja, novu razvojnu paradigmu u okviru evropske makroregije, investicijsku konkurentnost grada, poziciju grada u prostornom planiranju, integrirani i održivi razvoj gradova zemalja zapadnog balkana u evropskom kontekstu, grad Sarajevo u međugradskoj suradnji glavnih gradova zemalja jugoistočne i centralne evrope, branding gradova - studija slučaja grada Sarajeva, grad Sarajevo kao žarište razvoja prostornog planiranja, davanje prednosti prvom gradu: komparativna analiza odabranih zemalja SEE regiona, javno-privatno finansiranje putne infrastrukture Bosne i Hercegovine kao faktor međuregionalne suradnje. Pozicija, glavni gradovi i transnacionalna kompanija: slučaj kompanije Tondach te određena pitanja, kao što je pitanje šta potiču regionalne integracije i pouke iz razvojnih koridora. Zbornik radova je indeksiran u EBSCO i CEEOL (Central and Eastern European Online Librery) bazi te katalogizirani u Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci Bosne i Hercegovine (CIP, ISBN i COBISS). Prof. dr. Jasmina Osmanković i dopisni član ANUBiH prof. dr. Mirko Pejanović 14

15 FOREWORD Academy of Sciences and Arts of Bosnia and Herzegovina (ANUBiH) traditionally organizes an international scientific conference on relevant and current topics in the field of economic development, regional, local, territorial and urban development every two years. Academy of Sciences and Arts of Bosnia and Herzegovina since its establishment continuously deals with these topics, paying special scientific attention and dedication. For illustration purposes, we recall some of the earlier publications: Economic and Social Determinants of Spatial Development in Sarajevo - Economic and Urban Development (1975); On Issues of Spatial Development of Bosnia and Herzegovina (1979); and Sarajevo - A City and Region in Space and Time of 2000 (1982). There are also special editions: Vol. LXXII, vol. 15, The Concept of Longterm Economic Development of Bosnia and Herzegovina to 2000, Sarajevo (1985). The continuity of research in cooperation with relevant international scientific organizations and institutions continued in the postwar period. Euroregion and South East Europe was the topic of the first post-war international conference organized by the Academy of Sciences and Arts of BiH, the Centre for the Development of Local and Regional Self-government of the Faculty of Political Sciences of University of Sarajevo and the Sarajevo Economic Institute. Regional Cooperation in Europe: Opportunity for the Balkans was the main theme of the international scientific conference organized by the ANUBiH in collaboration with the University of Bologna, the Croatian Academy of Sciences and Arts (HAZU), London School of Economics and Political Science (LSE) London, UK, within the IUC in Dubrovnik from 21 to 23 of September In 2013, the international scientific conference Local Economic and Infrastructure Development of SEE in the Context of EU Accession was held (20-21 September), co-organized by the Croatian Academy of Sciences and Arts (HAZU), University of Bologna, School of Economics and Business and Faculty of Political Sciences of the University of Sarajevo and the entity associations of municipalities and cities of Bosnia and Herzegovina. Center for Local and Regional Self-government of the Faculty of Political Sciences of the University of Sarajevo and the Sarajevo Economic Institute on the sidelines of this conference, on 21 September 2013, organized the Forum of SEE Mayors. The Forum was attended by representatives of the administration of capitals, policy makers and the academic community, as an expression of orientation toward connecting the academic community and creators of urban, local and regional policies. The city of Sarajevo was given a special place at the Forum. 15

16 The Position and Role of Capitals in SEE (South East Europe) in the Development of Interregional and Intergovernmental Cooperation within the Danube and the Adriatic-Ionian European Macro-region was the topic of the international scientific conference held on 19 September 2015, in Sarajevo, Bosnia and Herzegovina. Works and views on this topic were presented by authors from Italy, Great Britain, Austria, Slovenia, Croatia, Serbia, Bosnia and Herzegovina and other countries. The authors, among other, came from the academies (ANUBiH, HAZU, the Academy of Engineering Sciences of Serbia), universities (Imperial College London, University of Zagreb, University of Zenica, University of Belgrade, University of Novi Sad, University of Sarajevo, University of Tuzla, University of Mostar, SSI University), institutes (HEIS Sarajevo, Urban Planning Institute of the Republic of Slovenia), development agencies / centers (Center for Regional Economic Studies Mostar, TRA Tesanj Development Agency, Center for Innovation and Entrepreneurship Zenica, AGGF Banja Luka, Planning Institute of Sarajevo), and towns / municipalities / cantons (Vienna, Zagreb, Sarajevo, Ljubljana, Novi Sad, Subotica, Belgrade, London, Tesanj, Tuzla, Mostar). In their contributions, the authors elaborated: development of metropolitan polycentric regions and the smart city concept; institutional strengthening of capital and major cities in Croatia in order to strengthen their capacity for regional cooperation; adaptation of cities and other settlements to climate changes in the Danube European macro-region on example of Slovenia; the potentials for regional cooperation and the application of innovative methods of urban planning based on the paradigm of blue green dream; the economic development of small towns based on their own resources as opposed to the existence / non-existence of support from capital on the example of Tesanj municipality; perspectives for networking of the main cities of the lower Danube basin as a new development paradigm within the European macro-region; investment competitiveness of a city; the position of a city in spatial planning; integrated and sustainable development of cities of the Western Balkans in the European context; the city of Sarajevo in the inter-city cooperation of capitals of the South East and Central Europe; city branding - case study of the city of Sarajevo; the city of Sarajevo as the focal point of the development of spatial planning; giving priority to the first city: a comparative analysis of selected countries in the SEE region; public-private financing of road infrastructure in Bosnia and Herzegovina as a factor of regional cooperation; position, capitals, and transnational companies: the case study of company Tondach; and specific issues, such as the question of what is encouraged by regional integrations, and lessons learned from the development corridors. The collection of works is indexed in EBSCO and CEEOL (Central and Eastern European Online Library) databases, and is catalogued in the National and University Library of Bosnia and Herzegovina (CIP, ISBN and COBISS). 16 Prof. Dr. Jasmina Osmankovic, and corresponding member of ANUBiH Prof. Dr. Mirko Pejanovic

17 AKADEMIJA NAUKA I UMJETNOSTI BOSNE I HERCEGOVINE Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine nastala je iz Naučnog društva koje je utemeljeno godine, odlukom Skupštine Republike Bosne i Hercegovine, najvišeg organa državne vlasti u zemlji u periodu osnivanja Naučnog društva Bosne i Hercegovine. Naučno društvo, kao najviša ustanova za brigu o naučnom životu, funkcioniralo je sve dok Skupština Bosne i Hercegovine nije donijela Zakon o Akademiji nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Tim Zakonom, donesenim godine, ustanovljena je Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, kao najviša naučna i umjetnička institucija na prostoru države Bosne i Hercegovine. Zakonom je Akademiji nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine stavljeno u zadatak da vodi brigu o ukupnom razvoju nauke i umjetnosti, da organizira naučna istraživanja i umjetničke manifestacije, da objavljuje radove svojih članova i suradnika Akademije i da u cjelini brine o stanju i razvoju nauke i umjetnosti u zemlji. Akademija je u svom radu potpuno samostalna i slobodna, a rukovodi se isključivo principima i interesima nauke i slobodnog uvjerenja svojih članova. Na temelju Zakona, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine je donijela svoj Statut, u kojem je regulirala sva pitanja organizacije, upravljanja i rada u svim oblastima u kojima djeluje. Radni sastav Akademije nauke i umjetnosti Bosne i Hercegovine čine 53 člana, 42 redovna i 11 dopisnih članova. Odjeljenja ANUBIH su nosioci osnovne naučne odnosno umjetničke djelatnosti. Odjeljenja osnivaju odbore i komisije, čiji je zadatak da organizira realizaciju Akademijinih naučnih projekata i programa i da neposredno učestvuju u realizaciji programa nekih međuakademskih odbora. ANUBiH čini šest odjeljenja: Odjeljenje društvenih nauka, Odjeljenje humanističkih nauka, Odjeljenje medicinskih nauka, Odjeljenje prirodnih i matematičkih nauka, Odjeljenje tehničkih nauka i Odjeljenje umjetnosti. Djelokrug Odjeljenja društvenih nauka Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine sastoji se iz sljedećih naučnih disciplina: ekonomija, pedagogija, politologija, pravo i sociologija. Svrha djelovanja Odjeljenja društvenih nauka je pratiti razvoj i pomoći u unapređenju navedenih disciplina u Bosni i Hercegovini te na reprezentativan način predstavljati akademsku zajednicu. U sastavu Odjeljenja 17

18 društvenih nauka djeluje pet odbora: Odbor za ekonomske nauke, Odbor za pedagoške nauke, Odbor za pravne nauke, Odbor za političke nauke i Odbor za sociološke nauke. Bistrik 7, Sarajevo Bosna i Hercegovina Telefon: Fax: akademija@anubih.ba Web: 18

19 ACADEMY OF SCIENCES AND ARTS OF BOSNIA AND HERZEGOVINA Academy of Sciences and Arts of Bosnia and Herzegovina arose from the Scientific Society which was established in 1951 by the Assembly of the Republic of Bosnia and Herzegovina, the highest state body in the country during the period of establishment of the Scientific Society of Bosnia and Herzegovina. Scientific Society, as the highest institution in charge of the welfare of scientific life, was functioning until the Assembly of Bosnia and Herzegovina passed the Law on the Academy of Sciences and Arts of Bosnia and Herzegovina. The Law, passed in 1966, established the Academy of Sciences and Arts of Bosnia and Herzegovina as the highest scientific and artistic institution in the territory of the state of Bosnia and Herzegovina. Pursuant to this Law, the Academy of Sciences and Arts of Bosnia and Herzegovina was tasked to take care of the overall development of sciences and arts, to organize scientific research and art events, to publish works of its members and associates of the Academy and to take care of the overall state and development of sciences and arts in the country. In its work, the Academy is entirely independent and autonomous, and it is managed solely by the principles and interests of science and free beliefs of its members. Pursuant to the Law, the Academy of Sciences and Arts of Bosnia and Herzegovina has adopted its Statute, which regulates all organizational, management and labor issues in all areas in which it operates. The working structure of the Academy of Sciences and Arts of Bosnia and Herzegovina consists of 53 members, 42 full members and 11 corresponding members. Departments of ANUBIH are holders of basic scientific or artistic activities. Departments set up commissions and committees, whose task is to organize the implementation of Academy s scientific projects and programs and to participate directly in the implementation of programs of some interacademic committees. ANUBiH consists of six departments: Department of Social Sciences, Department of Humanities, Department of Medical Sciences, Department of Natural Sciences and Mathematics, Department of Technical Sciences and the Department of Arts. The scope of work of the Department of Social Sciences of the Academy of Sciences and Arts of Bosnia and Herzegovina consists of the following scientific disciplines: economics, pedagogy, political science, law and sociology. The purpose 19

20 of the activities of the Department of Social Sciences is to monitor the development and help improve the listed disciplines in Bosnia and Herzegovina, and to represent the academic community in a representative manner. Five committees operate within the Department of Social Sciences: the Committee for Economic Sciences, the Committee for Pedagogical Sciences, the Committee for Legal Sciences, the Committee for Political Sciences and the Committee for Sociological Sciences. Bistrik 7, Sarajevo Bosnia and Herzegovina Tel: Fax: akademija@anubih.ba web: 20

21 DOI: /PI RAZVOJ METROPOLSKIH POLICENTRIČNIH REGIJA I KONCEPT PAMETNOG GRADA Vladimir Čavrak Ekonomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Trg J. F. Kennedyja 6, Zagreb, Hrvatska vcavrak@efzg.ba Sažetak Ubrzana urbanizacija svih dijelova svijeta pridonijela je tome da danas više od 50% stanovništva svijeta živi u gradovima. U prostoru Dunavske i Jadransko-jonske europske makroregije treba očekivati nastavak procesa daljnje urbanizacije i koncentracije stanovništva. Također se očekuje nastavak procesa litoralizacije. Sve veća koncentracija stanovništva ultimativno nameće pitanje povećanja kvalitete života u gradovima kao i pitanje njihove efikasnosti u svim dimenzijama. Ubrzani tehnološki napredak, pogotovo razvoj informatizacije i telekomunikacija nudi nove mogućnosti povezivanja, specijalizacije i međusobne suradnje gradova kroz koncept stvaranja metropolskih policentričnih regija i koncept pametnog grada (smart city). Budući da gradovi imaju funkciju motora razvoja, u zemljama na prostoru Dunavske i Jadransko-jonske europske makroregije, putem kooperacije i pametne specijalizacije moguće je ostvariti i šire razvojne učinke na čitavom promatranom prostoru. Da bi se to ostvarilo potrebno je aktivno promovirati koncept globalizacijskog mišljenja, lokalnog djelovanja i regionalnog planiranja. Ključne riječi: pametan grad, metropolske policentrične regije, regionalna specijalizacija 1. Uvod Policentrične metropolske regije su skupine povijesno i administrativno-politički samostalnih gradova koji se nalaze u blizini i dobro su povezani infrastrukturom, imaju potencijal za daljnju integraciju te priliku korištenja pozitivnih učinaka aglomeracije kroz stvaranje mreže gradova. Takve regije nastaju na način da veliki, dominantni gradovi prošire svoju zonu utjecaja na okolne manje gradove ili na način da se skupina manjih gradova pojedinačno širi brojem stanovnika i razvojem gospodarstva pa dolazi do prostorne interferencije. 21

22 Proces metropolizacije jest dominantan u razvijenim europskim državama, a podaci o koncentraciji stanovništva i gospodarstva u metropolskim regijama u novim zemljama Europske unije empirijski potvrđuje da i te zemlje slijede prijeđeni obrazac visokorazvijenih zemalja. Prema nekim istraživanjima, danas oko 170 milijuna stanovnika Europske unije ili skoro 50% urbane populacije, živi u policentričnim metropolskim regijama (EMI). Glavni rezon poticanja procesa metropolizacije jest brži rast i veća produktivnost u policentričnim metropolskim regijama u odnosu na razvoj gradova kao samostalnih odvojenih entiteta. Istraživanja pokazuju da je produktivnost policentričnih metropolskih regija veća za 5,8% (EMI) što na godišnjoj razini, naprimjer za Zagreb i Veliku Goricu znači oko jednu milijardu EUR. Empirijske činjenice upućuju na zaključak da su glavni gradovi i metropolske regije u zemljama Jadransko-jonske i Dunavske regije također u procesu metropolizacije te da nastoje koristiti aglomeracijske prednosti. Pri tome postoje razlike između metropolskih regija u različitim zemljama uz činjenicu da se metropolske regije u ovim područjima premalo oslanjaju na pozitivna iskustva razvijenih zemalja te da međusobno veoma malo surađuju, odnosno da se, bez obzira na razvoj znanja i novih tehnologija, sporo odvija prelijevanje znanja i iskustva iz jednih u druge. To nameće potrebu razvijanja različitih oblika i formi suradnje između metropolskih regija u ovim zemljama, a osobito stoga što se veliki broj njih nalazi na sličnoj razini razvijenosti i rješavaju vrlo slične probleme. U ovom radu, najprije se analizira stupanj razvijenosti Dunavske i Jadranskojonske makroregije, potom se analiziraju neki demografski pokazatelji metropolizacije i na koncu se prikazuje suvremeni koncept pametnog grada. Ova dva koncepta, razvoj policentričnih metropolskih regija i koncept razvoja pametnih gradova, predstavljaju novi koncept realizacije regionalne politike Europske unije i nude veliku priliku za razvoj i modernizaciju gradova i zemalja u promatrane dvije makroregije. 2. Obuhvat i gospodarska razvijenost Dunavske i Jadransko jonske makroregije U skladu s temeljnim ciljevima razvoja, posebno regionalnog razvoja Europske unije utemeljene su različite inicijative sa svrhom povezivanja i postizanja sinergije u pojedinim područjima koja su po nekom elementu međusobno više povezana. U slučaju ovih dviju makroregija (Dunavska i Jadransko-jonska) radi se prvenstveno o geografskoj i povijesnoj povezanosti, a djelomično i o kulturološkoj. Prva slična inicijativa realizirana je godine kada je ustrojena Baltička regija, a potom godine Dunavska regija. Stvaranje Jadransko-jonske regije započelo je još godine kada je pokrenuta međuvladina Jadransko-jonska inicijativa za jačanje regionalne suradnje, promoviranje političke i ekonomske stabilnosti, a sve sa željom da se stvori potpora za procese europskih integracija. Deklarirani temeljni ciljevi Europske unije jesu gospodarska i svaka druga konvergencija i dostizanje većeg stupnja kohezije, ekonomske i socijalne. Jedan od 22

23 efikasnijih načina postizanja ovog cilja jest međusobno povezivanje pojedinih dijelova prostora Europske unije u logične prostorne funkcionalne cjeline (regije, makroregije) putem kojih se može upravljati i koordinirati aktivnostima za ostvarenje ovih ciljeva. Model stvaranja makroregija jedan je od inovativnih načina ostvarivanja ovih ciljeva, a glavna dodatna pretpostavka jest postojanje odgovarajućih strategija i efikasnih instrumenata. Tijela Europske unije definirala su prostorni obuhvat ove dvije makroregije, strategije i izvore sredstava za financiranje pojedinih aktivnosti i projekata. Zemlje koje su obuhvaćene različitim strateškim inicijativama i programima međusobno se razlikuju po nizu obilježja pa su ove inicijative suočene s nizom izazova koji se lakše i uspješnije mogu rješavati u sinergiji više zemalja i različitih regija nego isključivo na nacionalnoj razini. Time se želi dodatno iskoristiti potencijal za ostvarivanje temeljnih ciljeva Europske unije koji se očituju u održivom, pametnom i uključivom razvoju (Europa 2020). Skup zemalja koje čine Dunavsku i Jadransko-jonsku inicijativu po mnogim je obilježjima nehomogen. To se mora promatrati u pozitivnom kontekstu postojanja potencijalnih mogućnosti za razvoj ovih zemalja jer se očekuje prelijevanje znanja, tehnologije i tržišnih impulsa između susjednih zemalja na relativno manjoj geografskoj udaljenosti. Indeksni pokazatelj razine razvijenosti, koji mjeri udaljenost razvijenosti svake pojedine zemlje od prosjeka dvadeset i osam zemalja Europske unije, pokazuje da su samo dvije zemlje: Austrija (113,8) i Njemačka (110) razvijenije od tog prosjeka. Uz napomenu da Dunavska makroregija obuhvaća samo dvije njemačke regije pa podatak obuhvaća samo njihovu razinu razvijenosti. U zoni razvijenosti % prosjeka EU 28 nalazi se Italija (78,9), Slovenija (52,9), Grčka (50,9), Slovačka (43,6) i Češka (41,4). To znači da se najveći broj zemalja ovih makroregija (njih čak deset) nalazi na stupnju razvijenosti manjem od 40% prosjeka EU 28. To su: Mađarska, Hrvatska, Rumunjska, Bugarska, Crna Gora, Srbija, Albanija, Bosna i Hercegovina, Ukrajina i Moldova. U navedenom skupu zemalja postoje i druge razlike, ali to nije predmet ove analize. U nastavku teksta će se posebno analizirati neke sličnosti u pogledu demografskog i ekonomskog razvoja njihovih metropolskih regija, a što je relevantno za temu ovog rada. a. Dunavska regija Dunavska makroregija obuhvaća ukupno četrnaest zemalja dunavskog riječnog sliva. Devet zemalja su članice EU: Austrija, Bugarska, Češka, Hrvatska, Mađarska, Njemačka (pokrajine Baden-Württemberg i Bavarska), Rumunjska, Slovačka i Slovenija, a ostale države partneri jesu: Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Moldova, Srbija i Ukrajina. Glavni cilj utemeljenja ove makroregije jest prosperitet i poboljšanje kvalitete života za oko 120 milijuna stanovnika koji žive u obuhvaćenim državama i njihovim 23

24 područjima (a što čini oko 24% stanovništva EU). Područje ovih država (bez dvije njemačke pokrajine) generira bruto domaći proizvod koji je ekvivalentan veličini oko 11% BDP-a zemalja Europske monetarne unije (naprimjer to je manje od volumena BDP-a Španjolske!?) 1. Dakle, radi se o prostoru s relativno velikim brojem stanovnika, ali s relativno malom prosječnom gospodarskom razvijenošću. Slika 1. Zemlje Dunavske i Jadransko-jonske makroregije, BDP po stanovniku godine, EU 28=100. Izvor: obrada autorova. 1 Ove podatke treba uzeti s rezervom jer Dunavskoj regiji ne pripadaju ukupna područja Njemačke i Ukrajine, a Jadransko Jonskoj regiji ne pripadaju ukupna područja Italije, nego samo nekoliko njihovih regija, a regionalni podaci iz različitih izvora međusobno se razlikuju. Kako u ovom radu nisu predmet promatranja države nego njihovi glavni radovi, ove manjkavosti ne bi trebale utjecati na zaključke o osnovnoj temi. 24

25 Slika 2. Dunavska makroregija Izvor: 0%257C% jpg (pristupano ) U proceduri javnih konzultacija Europske komisije s dionicima Dunavske strategije od jeseni do lipnja godine utvrđena su četiri glavna cilja suradnje u okviru EU Strategije za Dunavsku regiju (EUSDR): (1) povezivanje dunavske regije; (2) očuvanje okoliša u dunavskoj regiji; (3) izgradnja prosperiteta u dunavskoj regiji i (4) jačanje institucionalnih kapaciteta i sigurnost u dunavskoj regiji. Četiri stupa suradnje razrađena su kroz jedanaest prioritetnih područja: jačanje mobilnosti i inter-modalnosti prometa (unutarnji plovni putovi, željeznički, cestovni i zračni promet) poticanje razvoja održivih izvora energije jačanje kulturne suradnje, turizma i kontakata među ljudima očuvanje kvalitete voda upravljanje rizicima za okoliš očuvanje bioraznolikosti, krajolika i kvalitete zraka i tla razvoj društva znanja kroz istraživačku djelatnost, obrazovanje i informacijske tehnologije jačanje konkurentnosti poduzetništva i razvoj privrednih klastera ulaganje u ljude i vještine jačanje institucionalnih kapaciteta i suradnje zajedničko razmatranje sigurnosnih pitanja i suzbijanje organiziranog kriminala (MVEP, Strategija EU za dunavsku regiju, 2015). 25

26 b. Jadransko-jonska regija Jadransko-jonska regija obuhvaća osam zemalja i to četiri države članice Europske unije: Hrvatska, Grčka, Italija i Slovenija te četiri države koje nisu članice Europske unije: Albanija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Srbija. Na području ovih osam država živi oko 70 milijuna stanovnika što čini (bez talijanskih regija) oko 13% ukupnog stanovništva EU. Države koje obuhvaća Jadransko-jonska inicijativa (bez dijelova Italije) generiraju svega oko 3% bruto domaćeg proizvoda Europske monetarne unije (EMU) što znači da je riječ o relativno siromašnijim europskim zemljama i relativno malom opsegu lokalnog tržišta. Opći cilj Strategije za stvaranje ove makroregije sadržan je u ideji i potrebi promicanja gospodarskog i društvenog prosperiteta i rasta u regiji poboljšanjem njihove atraktivnosti, konkurentnosti i povezanosti. Pored ostalog, strategija ima za cilj zaštitu mora, obalnog i kopnenog okoliša i eko-sustava. Dodatni cilj je da se od država kandidatkinja i potencijalnih kandidatkinja za ulazak u EU očekuje bolje integriranje i suradnja. Slika 3. Jadransko-jonska makroregija Izvor: (pristupano ) 26

27 Konkretnije, ova Strategija se utemeljuje na četiri stupa: 1. poticanje inovativnog pomorskog i morskog rasta (koordinatori su Grčka i Crna Gora) 2. povezivanje regije (koordinatori su Italija i Srbija) 3. očuvanje, zaštita i poboljšanje kvalitete okoliša (koordinatori su Slovenija i Bosna i Hercegovina) 4. povećanje atraktivnosti regije (koordinatori su Hrvatska i Albanija). Glavna, takozvana horizontalna pitanja biti će istraživanje, inovacije, malo i srednje poduzetništvo te izgradnja kapaciteta za rast i razvoj. 3. Demografska obilježja i pokazatelji trenda metropolizacije Dunavske i Jadransko-jonske makroregije Za potrebe ovog dijela rada podaci o demografskim promjenama grupirani su i prikazuju se u jednoj tablici i grafikonu (bez podjele na regije) radi jasnijeg uočavanja glavnih pojava i tendencija. Promjena broja stanovnika u ovom slučaju predstavlja ukupnu promjenu bez analize utjecaja pojedinih komponenti (prirodna odnosno mehanička (de)populacija). Promjena broja stanovnika u desetogodišnjem razdoblju, iako gruba mjera, ipak može biti dobar indikator gospodarskog stanja i trenda u pojedinim zemljama. Povećanje broja stanovnika najčešće i u najvećoj mjeri je u korelaciji s područjima koja imaju dobar razvojni potencijal i ljudima nude bolje i veće životne prilike. Za razliku od toga, područja iz kojih stanovništvo kontinuirano i osobito u većem postotku emigrira u pravilu korespondira s područjima koja ostvaruju kontinuirano loše gospodarske rezultate i ne nude ljudima povoljne prilike za život i rad. U ovom radu ne analiziraju se uzroci i posljedice ovih pojava već se u ovom dijelu žele samo utvrditi osnovni obrasci demografskih promjena u promatranim zemljama. Već površan pogled na podatke koji su prikazani na prethodnoj slici upućuje da se u slučaju Dunavske i Jadransko-jonske regije radi o zemljama koje su u većini zemlje depopulacije s vrlo malo izuzetaka. Porast broja stanovnika u zadnjem desetogodišnjem međupopisnom razdoblju zabilježen je u sljedećim zemljama: Italija (regije koje pripadaju Jadransko-jonskoj inicijativi povećale su broj stanovnika 4,7%), Austrija (+ 4,6%), Slovenija (+ 4,3%), pokrajina Bavarska (+ 0,5%) i Slovačka (+ 0,3%). Sve ostale zemlje u istom su razdoblju ostvarile smanjenje ukupnog broja stanovnika. Najveće smanjenje dogodilo se u Bosni i Hercegovini (-13,4%), Moldovi (-9,2%), Bugarskoj (-7,2%), Rumunjskoj (-7,2%) i Albaniji (-5,5%). Prema grubim izračunima iz zemalja koje pripadaju Dunavskoj i Jadranskojonskoj makroregiji u zadnjem desetogodišnjem razdoblju emigriralo je (ili je smanjeno po osnovi prirodnog pada) oko 7,5 milijuna stanovnika (što je oko 1,5% stanovništva EU). Takvo veliko gibanje stanovništva je svakako problem s aspekta navedenih zemalja jer danas emigraciju čine mladi i obrazovani ljudi, ali je i problem 27

28 Slika 4. Promjena broja stanovnika (u %) u državama Dunavske i Jadransko-jonske regije u zadnjem desetogodišnjem međupopisnom razdoblju. Izvor: (Citypopulation, 2015), obrada autorova. s aspekta zemalja EU koje su najčešće primateljice te koje imaju ograničene mogućnosti prijema i integracije tako velikog broja stanovnika. Zbog toga se u zadnjem desetljeću u zemljama EU donose različite strategije imigracijske politike. Zbog toga mnoge zemlje EU, bez obzira na deklariranu slobodu kretanja ljudi i slobodu zapošljavanja još uvijek postavljaju brojna imigracijska ograničenja. Prikazani negativni demografski (i gospodarski) trendovi u zemljama Dunavske i Jadransko-jonske regije nameću Europskoj uniji logično pitanje: da li je oportunije ništa ne poduzimati u tim regijama da se potakne i ubrza njihov razvoj pa imati troškove integracije sve većeg broja imigranata ili se zauzeti za drugu strategiju koja se zasniva na poticanju razvoja zemalja emigracije i time pokušati zaustaviti valove iseljavanja? Ustanovljavanje ovih dviju makroregija, u velikoj je mjeri motivirano i ovim razlozima što je vidljivo po ciljevima, programima i voljnosti Europske unije da se brojni projekti financiraju iz zajedničkih europskih fondova. Dodatni uvid u demografske promjene i razinu gospodarske razvijenosti promatranih zemalja upućuje na još jednu zanimljivu korelaciju. Naime, sve zemlje koje imaju bruto domaći proizvod po stanovniku veći od 40% prosjeka EU 28, ostvarile su povećanje broja stanovnika (s izuzetkom Grčke) dok sve one koje imaju bruto domaći proizvod po stanovniku maniji od 40% prosjeka EU 28, ostvarile su 28

29 desetogodišnji pad broja stanovnika i predstavljaju zemlje emigracije. Mogla bi se tako (površno) utvrditi granica kad neka europska zemlja postaje zemlja imigracije, odnosno emigracije. Prema ovim podacima proizlazi da je ta granica 40% prosječnog BDP-a po stanovniku EU 28. Cilj ovog rada nije provjeravanje ove hipoteze, osobito što je poznato da na prostorno gibanje stanovništva utječu i brojni drugi čimbenici koji u ovom radu nisu analizirani jer to nije bio predmet ovog rada. Za potrebe analize naslovljene teme ovog rada, važno je uočiti potpuno drugačiji obrazac demografskog profila i demografskih promjena u glavnim gradovima i metropolskim područjima 2 zemalja Dunavske i Jadransko-jonske makroregije. Dok većina zemalja, a osobito one manje razvijene, imaju u proteklom desetogodišnjem razdoblju smanjenje broja stanovnika, njihovi glavni gradovi i osobito metropolska područja pokazuju bitno drugačiju sliku. U najvećem broju zemalja metropolska područja glavnih gradova imaju porast broja stanovnika. Jedini su izuzetci metropolska područja Bosne i Hercegovine, Rumunjske, Mađarske i Grčke gdje je ostvaren pad broja stanovnika. Međutim, ako promatramo kretanje broja stanovnika metropolskih područja u odnosu na kretanje ukupnog broja stanovnika u navedenim zemljama možemo utvrditi veoma jasan obrazac po kojem u svim zemljama (s izuzetkom Grčke) metropolska područja u zadnjem desetogodišnjem razdoblju bilježe veći porast (ili manji pad) broja stanovnika od ostatka tih zemalja. To znači da u svim promatranim zemljama imamo proces povećanja stupnja urbanizacije i koncentracije stanovništva u metropolskim regijama i većim gradovima. To je u skladu s teorijom i empirijskim istraživanjima o kretanju stanovništva u suvremenom svijetu. Također, ovi podaci potvrđuju postojanje trenda metropolizacije u ovim makroregijama. Prethodni nalaz potvrđuje i tezu o tome da su gradovi motori razvoja i kao takvi privlačni za ljude jer nude bolje i veće životne prilike, bolju kvalitetu života i veći stupanj prilika za rad, obrazovanje i sve druge aspekte životnih očekivanja modernog čovjeka. 2 Veliki problem u analizi urbanih područja (gradova, metropolskih regija) je nepostojanje jedinstvene definicije grada. Zbog toga se podaci o prostornom obuhvatu i broju stanovnika iz različitih izvora značajno razlikuju što bitno otežava znanstvene i stručne analize. Kako bi se riješio ovaj problem u tijeku godine OECD i Europska komisija razvili su novu definiciju grada i njegovog područja dnevne migracije (commuting zone). Nova definicija podrazumijeva da se grad definira u četiri koraka. U prvom koraku se izdvajaju prostorne jedinice koje imaju gustoću veću od 1500 stanovnika/km 2. U drugom koraku se granične prostorne jedinice grupiraju u klastere, a samo klasteri s minimalno stanovnika zadržavaju naziv urbani centri. U trećem koraku sve jedinice razine LAU-2 u kojima je minimalno polovina stanovništva unutar urbanog centra, uzimaju se kao kandidati da mogu postati dijelovima grada. U četvrtom koraku definira se grad na sljedeći način: (a) uzima se u obzir da se prostor nalazi pod nekom razinom upravljanja; (b) da najmanje 50% stanovništva živi u urbanom centru i (c) da najmanje 75% urbanog centra živi u gradu (Eurostat, 2013). Ova nova definicija značajno mijenja dosadašnje definicije gradova jer bi se metro regijom smatrala urbana zona u kojoj živi više od stanovnika dok bi urbanu regiju reprezentirali urbani centri sa više od stanovnika. 29

30 Slika 5. Promjena broja stanovnika u zadnjem međupopisnom razdoblju u glavnim gradovima i metropolskim područjima zemalja Dunavske i Jadransko-jonske regije (bez njemačkih pokrajina). Izvor: (City population 2015), obrada autorova. 4. Pametni gradovi i policentrične metropolske regije kao motori rasta i razvoja Brojna recentna znanstvena istraživanja ukazuju na čvrstu korelaciju između razine urbaniziranosti i razine ekonomske razvijenosti. Općenito se smatra da su ekonomski rast i razvoj primarni stimulansi urbanog rasta i urbanizacije. Međutim, postoji i obrnuta veza, veće aglomeracije generiraju ekonomije razmjera. Zbog toga mnoga znanstvena istraživanja rasta i razvoja, potvrđuju hipotezu da su gradovi motori rasta i motori gospodarskog oporavka (EuroCities 2011; Beall & Fox 2009: 75). Zato se u fokus politike rasta i razvoja mora staviti grad kao konkretan prostor u kojem se događa razvoj. Sasvim je jasno da su države politički i vojni entiteti, ali iz toga ne slijedi zaključak da su države i entiteti ekonomskog života i razvoja. Pogotovo one to nisu ili su sve manje u suvremenim uvjetima globalizacije. Enorman porast međunarodne razmjene i trgovine, smanjenje barijera trgovanju, ekspanzija financijskog sektora i sektora usluga kao i razvoj modernih informacijskih tehnologija umanjuje mogućnost utjecaja 30

31 nacionalne države na ekonomske tokove i ekonomski razvoj. Zbog toga je sve veća uloga gradova jer oni mogu više utjecati na atraktiranje svojeg područja i privlačenje investicija nego što su to danas u stanju postići nacionalne države. Zbog toga u globalizacijskom okruženju gradovi postaju motori ne samo vlastitog, nego i nacionalnog rasta i razvoja. Suvremeni globalizacijski procesi povećavaju mobilnost roba, ljudi i kapitala, što povećava rast globalne konkurencije zbog čega se javljaju novi pobjednici i novi gubitnici, kako među državama tako i među gradovima. To znači da sama činjenica postojanja grada ne znači da će se razvoj automatski dogoditi sam od sebe. 3 Svjedoci smo brojnih primjera da razvoj izostaje i u gradovima. Gradovi su izvor povećanja bogatstva, mjesta kreiranja radnih mjesta i rasta produktivnosti. U njima se stvaraju nove tehnologije, oni su mjesta edukacije i obrazovanja ljudskog kapitala koji je esencijalan za ekonomski rast i razvoj. Atraktivnost i privlačna snaga gradova općenito je velika, ali među njima ipak postoje razlike jer nekim gradovima privlačna moć i atraktivnost raste dok drugima slabi. Pored toga, danas svjedočimo postojanju gradova čija atraktivnost rapidno opada pa bilježe pad broja stanovnika i pad broja zaposlenih. U tom slučaju govorimo o gradovima koji zahtijevaju urbanu regeneraciju (Wassenberg & Dijken 2011). Ima više razloga zbog kojih gradovi postaju gubitnici. Vrlo često je to problem infleksibilne, uske gospodarske strukture (najčešće monostruktura, prevladava jedna djelatnost naprimjer, teška industrija, brodogradnja, i slično) te nesposobnost brze promjene tehnologije i spor rast produktivnosti. Često se radi o velikim prirodnim nepogodama i ratnim razaranjima, a postoje i brojni drugi uzroci (Čavrak 2012). Danas već klasična teorija o ulozi gradova u razvoju utemeljuje se na ideji da na razvoj gradova djeluje pet važnih sila: (1) rast tržišta u gradu za nove i sve raznovrsnije robe; (2) porast broja radnih mjesta u gradu; (3) porast tehnološke razine i rast tehnologije za ruralnu proizvodnju; (4) preseljenje i otvaranje novih tvornica u gradovima; (5) činjenica postojanja kapitala u gradovima (Jacobs, 1984). U osnovi ove teorije je zapažanje povećanja opsega gradskog tržišta i porast potražnje za različitim robama. To vrši pritisak na uvoz roba, ali gradovi koji na svom području imaju koncentrirano znanje i inovacijsku sposobnost i moć mogu realizirati strategiju supstitucije uvoza razvojem vlastite proizvodnje i zadovoljavanja vlastite potražnje. Ako su u stanju proizvoditi produktivnije i kreirati kvalitetnije proizvode i usluge, uz supstituciju uvoza mogu generirati i rast izvoza. U tom slučaju radi se o kreativnim, inovativnim i gospodarski dinamičnim gradovima koji generiraju rast i razvoj. U konkurencijskim uvjetima moderne globalizacije samo oni gradovi koji uspijevaju brže povećati svoj modernizacijski i inovacijski kapacitet, koji su u stanju generirati proizvodnju novih proizvoda i usluga za svjetsko, a ne samo za lokalno tržište, imaju dobre uvjete za rast i napredak. 3 U zadnje vrijeme raste znanstveni interes za traženje odgovora na pitanje zašto i kako gradovi rastu u uvjetima globalizacije. Vidi na primjer (Storper 2010). 31

32 U prethodnoj ideji nalazi se i odgovor zašto neki gradovi slabije uspijevaju ili gube u konkurenciji s drugim gradovima. Glavni razlog je izostanak ili nesposobnost inovacije, nesposobnost proizvodnje novih proizvoda i usluga za svjetsko tržište. Zbog gubitka tempa gospodarskog razvoja u tim gradovima dolazi do erozije fiskalnog kapaciteta, a on cirkularno uzrokuje teškoće u razvoju infrastrukture i gradnje objekata potrebnih za poboljšanje uvjeta života i funkcioniranje lokalnog gospodarstva. Upravo zbog potrebe jačanja razvojnih kapaciteta, osobito inovacijskih kapaciteta, u suvremenom svijetu događa se intenzivan proces metropolizacije. Sve veći broj stanovnika dolazi u metropolske regije ili u gradove neposredno uz metropole, a na tom području su locirani veći i kvalitetniji razvojni potencijali. To se prvenstveno odnosi na veću količinu raspoloživog znanja zbog činjenice postojanja visokoškolskih institucija i sveučilišta, instituta i raznih razvojnih agencija. U tim zonama nalaze se financijske institucije i raspoloživi kapital, tu je sposobnost primjene i korištenja najnovijih tehnologija što omogućava rast produktivnosti i konkurentnosti. Tržište rada u gradovima nudi obrazovanu i potentnu radnu snagu. Činjenica da gradovi raspolažu potencijalom rasta i razvoja nije uvijek bila garancija da će se rast i dogoditi. Zbog toga danas možemo govoriti o novoj generaciji razvojnih teorija i razvojne prakse koja se utemeljuje na ideji generiranja policentričnih metropolskih regija. Radi se o ideji koja podrazumijeva korištenje sinergijskog učinka grupiranja više gradova u jednu cjelinu. Time se rješava problem da su neki gradovi manji i nemaju dovoljno veliko lokalno tržište koje bi vršilo pritisak putem potražnje za robama i uslugama. U konceptu policentričnih metropolskih regija manji gradovi posuđuju veličinu od susjednih i većih gradova, a unutar takve prostorne cjeline moguće je strateški ostvariti svojevrsnu podjelu rada i specijalizaciju. Sve to pridonosi rastu lokalnog tržišta i potražnje, porastu inovacijsko-tehnološkog potencijala i porastu produktivnosti što u konačnosti povećava konkurentsku sposobnost gradova i nacija na otvorenom svjetskom tržištu. U osnovi postoje dva koncepta evolucije policentričnih metropolskih regija. Prvi koncept nastaje u situaciji kada u početku jedan veći grad dominira nad nekoliko manjih gradova u svom okruženju pa veći grad svojim bržim razvojem postupno inkorporira (pripaja, priključuje) manje gradove u okruženju. Manji gradovi u okruženju ostvaruju eksterne koristi od svoje male udaljenosti od velikog grada, postupno se i oni razvijaju te nakon nekog vremena svi zajedno čine metropolsku policentričnu regiju kao jednu zasebnu gospodarsku cjelinu. Drugi je model stapanja, a događa se u situaciji kada na nekom širem prostoru postoji više gradova približno iste veličine i razvijenosti. Njihov postupni razvoj i širenje gravitacijske zone evoluira do preklapanja njihovih zona utjecaja i do međusobnog stapanja u jednu jedinstvenu gospodarsku cjelinu. Suština oba koncepta sastoji se u tome da se u određenom vremenu pojedinačni, izolirani gradovi spajaju u veće funkcionalne prostorno-geografske i gospodarske cjeline (EMI 15). Odmah se može zapaziti da se tu ne radi o bilo kakvoj potrebi 32

33 političko-administrativnog ujedinjavanja gradova niti je to pretpostavka za stvaranje ovih prostornih cjelina. Ponekad je moguće generirati ovakve prostorno-gospodarske cjeline čak i preko državnih administrativnih granica. Intenzivan trend metropolizacije glavnih gradova Dunavske i Jadransko-jonske regije prilika je za intenziviranje razvoja tih područja i nacionalnih država u prostoru njihovog obuhvata. Da bi se pozitivni razvojni procesi pobudili i potaknuli neophodno je da se između glavnih gradova i njihovih policentričnih prostora u oblikovanju ostvari veća suradnja s istim takvim prostorima u drugim državama ovih makroregija. Jedna od mogućih i ostvarivih ideja jest da se stvori mreža suradnje između policentričnih metropolskih regija Dunavske i Jadransko-jonske makroregije. Drugi važan suvremeni koncept razvoja gradova jest ideja i praksa razvoja pametnih gradova (smartcities). Globalizacija koju uzrokuju i prate liberalizacija međunarodne trgovine i brze tehnološke promjene s velikim učincima na proizvodnju, distribuciju i potrošnju ima velik utjecaj na razvoj gradova. Važne posljedice ovih procesa jesu: stvaranje globalnih gospodarskih i društvenih mreža (mrežna ekonomija), enormno povećanje mobilnosti roba i ljudi te donošenje odluka od strane globalnih i lokalnih gospodarskih igrača čije posljedice i utjecaji nadilaze nacionalne granice. Zbog svega toga danas imamo mobilnost ne samo ljudi i roba nego i mobilnost tvornica. Čitave proizvodnje i proizvodni pogoni sele s jednog kraja svijeta na drugi. Suočeni smo s činjenicom fleksibilne lokacije. U takvim okolnostima gradovi postaju međusobno sve sličniji, ali je zbog toga među njima sve veća konkurencija koja se ostvaruje putem stvaranja što povoljnijeg privlačnog ambijenta za rast i razvoj, za znanje i inovacije koje su u temelju novih tehnologija, nove proizvodnje i novih usluga. Gradovi se danas takmiče da postanu atraktivne lokacije novih proizvoda i novih tehnologija jer im to osigurava rast i razvoj te omogućava porast kvalitete života njihovih stanovnika. Nacionalne granice u toj konkurenciji više nisu bitna odrednica. To je s jedne strane prividno problem jer ne postoji mogućnost nacionalne zaštite putem postavljanja različitih barijera uvozu i slično, ali s druge strane je to velika prilika jer se bez postojanja nacionalnih prepreka brže i bolje širi znanje i postoji lakši pristup velikim tržištima širom svijeta. Drugo je pitanje kojom dinamikom se generira svijest o ovim prilikama te kojom brzinom se gradovi uspijevaju prilagoditi ovakvim novim globalizacijskim prilikama. Dinamični gradovi, orijentirani na budućnost i sposobni da prihvate nove tehnološke i druge inovacije u pravilu se brže transformiraju i uspijevaju potencijalne prilike pretvoriti u konkurentske prednosti. Moderni gradovi pokušavaju paralelno kombinirati povećanje konkurentske sposobnosti i održiv urbani razvoj. Zbog toga moderan pojam urbane kvalitete uključuje više dimenzija: kvalitetu života i stanovanja, ekonomiju, kulturu, društvene odnose i pitanja održivog okoliša. Želeći ostvariti maksimum kvalitete u svim ovim i drugim dimenzijama gradovi nastoje to učiniti sa što manje utrošenih resursa. Zbog toga se obilno koriste blagodati svih dostupnih modernih tehnologija i danas govorimo o pametnom razvoju i pametnim gradovima. Pod izrazom pametni grad 33

34 često ćemo u literaturi naići na simbolička određenja koja u središte stavljaju jedan od ključnih pojmova kao što su: tehnologija, ljudi i zajednica. Ako je naglasak na korištenje tehnologije onda susrećemo sljedeće sintagme: digitalni grad, inteligentni grad, internetski grad, informacijski grad. Ako je naglasak na ljude susrećemo sljedeće sintagme: kreativni grad, grad koji uči, grad s ljudskim licem, grad znanja. Za pametni grad u kojem je naglasak na zajednicu imamo sintagmu pametna zajednica ili kreativna zajednica (Nam & Pardo 2011). Slika 6. Kotač pametnog grada Izvor: (pristupano ) Koncept pametnog grada nerijetko se sužava na pametnu upotrebu i korištenje informacijske i komunikacijske tehnologije. Širi koncept pametnog grada obuhvaća puno više komponenti i tiče se integriranog pristupa poboljšanju učinkovitosti svih gradskih funkcija, kvalitete života građana i rasta lokalnog gospodarstva. Taj koncept, dakle, obuhvaća vrlo različita područja i aktivnosti: industriju i proizvodnju roba i usluga, obrazovanje, participaciju i sudjelovanje građana, tehničku infrastrukturu, raznovrsne soft čimbenike i drugo. U osnovi može se izdvojiti šest karakteristika i čimbenika koje obuhvaća koncept pametnog grada (SRF 2007): 1. Pametno gospodarstvo (naglasak na konkurentnost): 34

35 a. inovativni duh b. poduzetništvo c. image lokalnog gospodarstva i robne marke d. produktivnost e. fleksibilnost tržišta rada f. međunarodna mobilnost i prepoznatljivost g. sposobnost transformacije i promjena. 2. Pametni ljudi (naglasak na socijalni i ljudski kapital): a. razina i struktura obrazovanosti b. sklonost cjeloživotnom učenju c. socijalni i etnički pluralizam d. fleksibilnost e. kreativnost f. kozmopolitizam/otvorenost duha g. sudjelovanje u javnom životu. 3. Pametno lokalno upravljanje (participacija građana): a. sudjelovanju u donošenju odluka b. javne i socijalne usluge c. transparentna lokalna vlast d. političke strategije i perspektive. 4. Pametna mobilnost (transport i korištenje ICT-a): a. pristupačnost i dostupnost b. (Inter)nacionalna pristupačnost c. dostupnost ICT infrastrukture d. održiv, inovativan i siguran transportni sustav. 5. Pametan okoliš (prirodni izvori i okoliš): a. atraktivnost prirodnih uvjeta b. emisija zagađenja c. zaštita okoliša d. održivo upravljanje prirodnim izvorima. 6. Pametan život (kvaliteta života): a. kulturne institucije i događanja b. kvaliteta zdravlja c. osobna sigurnost d. kvaliteta stanovanja e. obrazovne institucije f. turističke atrakcije g. socijalna kohezija. Bečki Centar za regionalnu znanost u suradnji s brojnim drugim institucijama provodi godišnje istraživanje i utvrđuje rang europskih pametnih gradova srednje 35

36 veličine 4. Među 70 najbolje rangiranih pametnih gradova u Europi nalaze se 22 grada koji pripadaju Dunavskoj i Jadransko-jonskoj regiji što je potencijalno veliki početni kapital za transfer znanja i suradnju među gradovima ove dvije makroregije. 5 Toj listi treba dodati i velike gradove poput Beča, Milana, Münchena, Praga, Budimpešete, Bratislave, Atene, Bukurešta, Sofije, koji na europskim i svjetskim listama zauzimaju također visoka mjesta u različitim rangiranjima. Iznimno velik potencijal gradova i potrebu njihove veće suradnje nalazimo i u najvažnijim strateško-razvojnim dokumentima Europske unije, poput dokumenta Europa Taj dokument prepoznaje koncepte pametnog razvoja (smartgrowth), zelenog razvoja (greengrowth) i uključivog razvoja (inclusivegrowth) kao ključne komponente rješavanja ekonomskih kriza i ekonomskog razvoja. Pametan rast i razvoj podrazumijevaju gospodarstvo koje se temelji na znanju i inovacijama. Da bi se mogao realizirati takav koncept nužno je stvoriti takozvana pametna mjesta, odnosno pametne gradove koji će privući ljude i tvrtke iz šireg područja, čak i izvan Europe. Znanje i inovativnost su također ključne komponente strategije regionalnog rasta i razvoja. U svijetu koji je sve više umrežen i u kojem su barijere mobilnosti ljudi, resursa, kapitala, roba i usluga sve manje, umrežavanje i dobra povezanost različitih prostora postaju sve važniji čimbenici. Tako prostorni čimbenici poput dobre međunarodne povezanosti, prednosti urbanizacije, atraktivnog okoliša i dobre suradnje u upravljanju postaju vitalni ekonomski resursi. Što se tiče europske razine usmjeravanja budućeg teritorijalnog razvoja može se očekivati daljnje poticanje razvoja policentričnih regija i bolje povezivanje metropolskih područja. Inovacijski potencijal za razvoj nano, bio i informacijskih tehnologija i razvoj kognitivne znanosti bit će najutjecajniji razvojni procesi. Zbog toga će sveučilišni gradovi koji će biti u stanju generirati nove valove znanja i tehnologija u ovom području biti u prednosti nad ostalima. Važni katalizatori razvoja bit će i mreže u području prometa i energije. Za gradove će biti osobito važno povećati pristupačnost ovim mrežama kao i povećati konkurentnost. U tom kontekstu će posebne pogodnosti uživati manji gradovi koji imaju mogućnost pružiti dnevna putovanja na posao, a što će ih sve više integrirati u policentrične metropolske regije. U tim područjima se ne nalaze samo gradovi, nego i ruralna područja koja također imaju priliku umrežavanja i razvoja u sjeni velikih metropolskih policentričnih regija. Posebne povoljnosti pružaju se gradovima u pograničnim područjima koji imaju potencijal prekograničnog međunarodnog umrežavanja. Ovi će procesi omogućiti sektorsku i teritorijalnu 4 Ovim istraživanjem obuhvaćeni su gradovi srednje veličine koji udovoljavaju sljedećim kriterijima: (1) broj stanovnika ; (2) imaju najmanje jedno sveučilište (2) da u gravitacijskoj zoni živi manje od stanovnika. 5 Najbolje su rangirani austrijski gradovi Linz, Salzburg, Innsbruck, Graz. Zatim su po rangu sljedeći gradovi: Ljubljana, Regensburg, Maribor, Zagreb, Plzen, Usti Nad Labem, Kosice, Timisoara, Banska Bystrica, Patrai, Larisa, Gyor, Sibiu, Pecs, Miskolc, Craiova, Pleven, Ruse

37 specijalizaciju i podjelu rada koja u konačnici ima potencijal za rast produktivnosti i konkurentnosti, a što je cilj svih regionalnih, nacionalnih i europskih integracija. 5. Zaključak Nastanak metropolskih policentričnih regija i razvoj pametnih gradova, dva su procesa koji u globalizacijskim uvjetima potiču teritorijalnu konkurentnost i privlačnost pojedinih gradova i mjesta za život i rad. Ta su područja moderni motori rasta i razvoja pa je važno oblikovati takve politike i modele suradnje koji će olakšati međusobnu suradnju i brže prelijevanje znanja s jednog u drugo područje kako bi se povećala teritorijalna i društvena kohezija. Konstituiranje makroregija poput Baltičke regije, Dunavske regije i Jadransko-jonske regije predstavlja pokušaj Europske unije da ojača teritorijalnu koheziju i gospodarski razvoj u manje razvijenim regijama. Analiza koja je obavljena u ovom radu pokazuje da metropolske policentrične regije u navedenim makroregijama slijede obrazac razvoja u razvijenijim dijelovima Europe. Zbog toga bi bilo korisno obaviti i brojna druga istraživanja prednosti razvoja metropolskih policentričnih regija te utvrditi efikasne modele međusobne suradnje i generiranja sinergijskih učinaka. Jedan od početnih modela bi mogao biti stvaranje mreže metropolskih gradova Dunavske i Jadransko-jonske metropolske regije. To bi svakako pridonijelo bržem razvoju i jačanju konkurentnosti tih gradova, ali i njihovih nacionalnih država. Izvori Beall, J., & Fox, S. (2009) Cities and Development. London and New York: Routledge. Citypopulation. (2015) City Population. Dohvaćeno iz City Population, Europe: citypopulation.de/europe.html. Cohen, B. (2015) Co. Exist. Dohvaćeno iz What Exactly Is A Smart City: fastcoexist.com/ /what-exactly-is-a-smart-city. Čavrak, V. (2012) Uloga gradova u regionalnom razvoju. Ekonomija/Economics, str EMI. (n.d.). A Strategic Knowledge and Research Agenda on Polycentric Metropolitan Areas. The Hague: EMI, European Metropolitan network Institute. EU. (2015) Europska komisija. Dohvaćeno iz EU 2020: index_hr.htm. EuroCities. (2011) Supporting entrepreneurship in cities. Dohvaćeno iz Euro Cities: www. eurocities.eu. Eurostat. (2013) Focus on cities and metro regions. Dohvaćeno iz Eurostat regional yearbook 2013: PDF/bfb96653-cc90-446d-815e-d8f73bd23c0e. EUSAIR. (2015) EU Strategy for the Adriatic and Ionian Region (EUSAIR). Dohvaćeno iz The Adriatic and Ionian Region: Jacobs, J. (1984) Cities nad the Wealth of Nations. New York: Random House. MVEP, Strategija EU za dunavsku regiju. ( ). Strategija Europske unije za dunavsku regiju. Dohvaćeno iz MVP - Strategija Europske unije za dunavsku regiju: mvep.hr/print.aspx?id=225&itemid=0&lang=1. 37

38 Nam, T., & Pardo, T. A. (2011) Conceptualizing Smart City with Dimensions of Technology, Peple, and Institutions. The Proceedings of the 12th Annual Conference on Digital Government Research, (str ). College Park, MD, USA. SRF, C. (2007). Smart Cities - Ranking of European medium-sized cities. Viena: Centre of Regional Science. Storper, M. (2010) Why Does a City Grow? Specialisation, Human Capital or Institutions? USA: Sage. Wassenberg, F., & Dijken, K. (2011) A practioner s view on neighbourhood regereration, Issues, approaches and experiences in European cities. The Hague: Nicis Institute. World, B. (2015). World Development Indicators. Dohvaćeno iz indicator: DEVELOPMENT OF POLYCENTRIC METROPOLITAN REGIONS AND THE SMART CITY CONCEPT Vladimir Cavrak University of Zagreb - Faculty of Economics Trg J. F. Kennedyja 6, Zagreb, Croatia vcavrak@efzg.ba Abstract Rapid urbanization in all parts of the world has contributed to the fact that today more than 50% of the world population lives in cities. In the area of the Danube and the Adriatic-Ionian European macro-region we should expect the continuation of the process of further urbanization and population concentration. We can also expect continuation of littoralization. The increasing concentration of population ultimately raises the question of improving the quality of life in cities, as well as the question of their effectiveness in all dimensions. The rapid technological advances, particularly the development of computerization and telecommunications, offer new connectivity options, specialization and cooperation between cities through the concept of creating polycentric metropolitan regions and the concept of smart city. Since the cities have the role of drivers of development, in countries in the area of the Danube and Adriatic-Ionian European macro-region, it is possible to achieve broader development effects in the entire observed area through cooperation and smart specialization. To achieve this, it is necessary to actively promote the concept of globalization thinking, local action and regional planning. Key words: smart city; polycentric metropolitan regions; regional specialization 38

39 DOI: /PI INSTITUCIONALNO OSNAŽIVANJE GLAVNOG I VELIKIH GRADOVA U HRVATSKOJ U FUNKCIJI JAČANJA NJIHOVOG KAPACITETA ZA REGIONALNU SURADNJU Ivan Koprić Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Ćirilometodska 4, Zagreb, Hrvatska ivan.kopric@pravo.hr Sažetak Grad Zagreb je najveći i glavni grad Republike Hrvatske, ima sve ovlasti kao drugi gradovi, uključujući ovlasti velikih gradova te ovlasti županije. U reformi status velikog grada dobili su oni koji imaju više od stanovnika (17) te su s njima po ovlastima izjednačena i sva sjedišta županija. Od tzv. decentralizirane funkcije preuzele su 33 grada. Oblici institucionalnog osnaživanja gradova su širenje njihovih funkcija i financijskog kapaciteta, jačanje autonomije te orijentacija na ekonomski razvoj. Dosadašnje promjene nisu značajnije ojačale kapacitet hrvatskih gradova za razvoj i regionalnu suradnju. Čak su i veći gradovi okrenuti svojim internim problemima, dok suradnja na regionalnom planu dolazi malo do izražaja. Tek jake jedinice sa snažnim kapacitetima razvijaju značajnije kooperativne ambicije, uključivo regionalnu suradnju. Potrebno je redefinirati teritorijalnu strukturu, pri čemu se vidi između 120 i 140 mogućih urbanih centara različite veličine i značenja. Zasad jedino Zagreb, usprkos svojim upravljačkim problemima, zbog veličine i snage ima kapaciteta za suradnju s drugim gradovima u regiji i općenito u Europi. Ključne riječi: lokalna samouprava Hrvatska, gradovi, razvoj, teritorijalna organizacija, institucionalno osnaživanje 1. Uvod Gradovi su posebno važni kao posebne jedinice lokalne samouprave ili kao njihov sastavni dio. Mreže lokalnih jedinica u zemljama koje su stvarale konsolidiranu teritorijalnu strukturu u velikoj se mjeri oslanjaju na policentričnu urbanu mrežu zemlje. Gradovi i danas, kao i u povijesti, koncentriraju ekonomsku moć, ekspertizu, kvalitetne javne službe te mogućnosti poduzimanja i zapošljavanja. Posebno se ističu glavni gradovi i gradovi sjedišta velikih regija i to manje-više neovisno primijeni 39

40 li se u pojedinoj zemlji politipska ili monotipska organizacija lokalne samouprave. Gradovi imaju veliku ulogu u promociji i provedbi suradnje, kako unutar zemlje, tako i u širim regionalnim okvirima pa i u sklopu Europske unije. Pored pitanja važnosti gradova i dobrog upravljanja velikim i glavnim gradovima, u radu se detaljno analizira stanje i mreža gradova u Hrvatskoj, kao i razvoj hrvatske urbane mreže. Prelazeći na politipsku organizaciju Hrvatska je osnovala značajan broj malih gradova, rukovodeći se posebnim razlozima. Kasnije je broj gradova gotovo udvostručen, što nije imalo osnove u realnim razlozima, ali je dovelo do stvaranja velikog broja malih gradova. Zato je kao kontra mjera uvedena kategorija velikih gradova, a to su oni koji imaju preko stanovnika. Neznatno proširenje njihovog djelokruga nije dovoljna mjera njihovog institucionalnog osnaživanja. No tek Zakon o regionalnom razvoju iz daje ozbiljniju šansu stvaranja urbanih aglomeracija četiri najveća grada te većih i manjih urbanih područja, čiji je zadatak objedinjeno strateško planiranje razvoja. Posebno su analizirana pitanja i problemi upravljanja Gradom Zagrebom. Na kraju se analiziraju mogućnosti institucionalnog osnaživanja hrvatskih gradova. Glavni pravci osnaživanja su širenje kruga njihovih funkcija i financijskog kapaciteta, širenje autonomije i slabljenje centralnog nadzora te orijentacija na ekonomski razvoj. Po svakoj od tih dimenzija nude se određene mogućnosti i ističu ograničenja. Predlaže se metropolitanska federalizacija Zagreba, pri čemu bi zagrebačka metropolitanska zona bila jedna od pet velikih cjelina u organizaciji Hrvatske, s velikim razvojnim potencijalom. Ostali veliki gradovi, ponajprije Split, Rijeka i Osijek bili bi jaki oslonci policentrične strukture u kojoj bi važnu ulogu imali i mikroregionalni centri, njih 17. Takva mreža velikih gradova mogla bi imati značajno veću ulogu i u suradnji velikih gradova u regiji te u Europskoj uniji. 2. Važnost gradova kao jedinica lokalne samouprave i dobro upravljanje gradovima Važnost gradova za ekonomski i društveni razvoj karakteristika je modernih društava koja dolazi do posebnog izražaja u novije vrijeme, kad lokalna samouprava preuzima poslove potpore i poticanja ekonomskog razvoja. Glavne uloge lokalne samouprave, navedene redoslijedom pojavljivanja u razvoju moderne države su upravna, politička, socijalna, ekonomska i ekološka (šire u Koprić et al. 2014: ). Ekonomsko-razvojna svrha posebno se oslanja na potencijale gradova, pri čemu se razvoj tumači kao održivi, ekološki prihvatljivi ekonomski i društveni razvoj s porastom kvalitete života ljudi. Gradovi koncentriraju ekonomsku moć, stanovništvo, ekspertizu i inovacije. Oni nude šanse dobrog života, jer koncentriraju obrazovanje i znanost, napose sveučilišta, kulturu, sport i rekreaciju, šanse dobrog zaposlenja, itd. Gradovi su i izvor velikih društvenih problema, od socijalne isključenosti, segregacije, stambenih problema, nesigurnosti, ovisnosti, zagađenja, nezaposlenosti, siromaštva, itd. Zato se 40

41 sve više nameće pitanje dobrog upravljanja gradovima, a gradovi postaju oslonac policentrične organizacije europskih zemalja: umjesto ranijeg autonomnog i izoliranog funkcioniranja svake jedinice razvijaju se oblici suradnje većeg broja jedinica s većim gradovima kao centrima takvih kooperativnih aranžmana (usp. Schindegger, Tatzberger 2005; Szabó, Pintér 2015). To je ujedno i razlog zašto su neke zemlje koje su primjenjivale politipsku organizaciju lokalne samouprave, u kojoj se status gradova razlikovao od statusa općina, u jednoj fazi razvoja svojih sustava teritorijalne organizacije prešle na monotipsku organizaciju, sa samo jednom vrstom prosječno većih lokalnih jedinica (tako skandinavske zemlje). 1 Tamo gdje je politipska organizacija zadržana, kao u Njemačkoj, Austriji te Engleskoj i Velsu, to je učinjeno radi institucionalne inercije i tradicije, a ne iz razloga racionalne organizacije lokalne samouprave (v. Ivanišević, 2010). Time su ne samo povećale svoje temeljne lokalne jedinice, nego su teritorijalnu strukturu oslonile na urbane centre, a njihove kapacitete iskoristile za jačanje razvoja i pružanje kvalitetnih javnih usluga na čitavom državnom području. Monotipska organizacija danas je u Evropi pravilo, a politipska organizacija iznimka. Ipak, za gradove se u praktično svim zemljama predviđaju neka specifična rješenja, čak i ako se primjenjuje načelno monotipska organizacija lokalne samouprave. Tako se i u Francuskoj, kao zemlji s jakom tradicijom monotipske organizacije tijekom zadnjih desetljeća stvaraju pravila o specifičnom položaju najvećih gradova. Jaču ulogu većih gradova prepoznaju i zemlje u regiji jugoistočne Europe (Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Slovenija, i dr.). U novije se vrijeme, paralelno sa sve jačom urbanizacijom te s novim težištem na ekonomskoj ulozi teritorijalne samouprave i ekonomskoj dimenziji javnoupravnih problema, veliki gradovi ponovno uspostavljaju kao centri moći. Takvi gradovi su pokretači razvoja ne samo svojeg užeg gravitacijskog područja, nego i širih regija, jer su sposobni osigurati važnu infrastrukturu te obavljati i financirati široki krug javnih poslova, uključujući i znanstveni razvoj, kvalitetno visoko obrazovanje, skupe poslove javnoga zdravstva, najskuplji dio javnog prijevoza (zračne luke, i sl.), itd. U neku ruku takvi najveći gradovi konkurenti su političkim regijama njihova moć ponekad ih vodi težnjama za političkom, servisnom i upravnom dominacijom nad širom regijom. Rješavanje pitanja ravnoteže između najjačih gradova i širih regija još je teže u onim zemljama koje su obilježene većom fragmentacijom i odsustvom političke volje centralne države da dio poslova centralne države povjeri politički autonomnim regijama (tu pripada i Hrvatska). 1 Monotipska organizacija lokalne samouprave znači da su sve lokalne jedinice u nekoj zemlji formalno izjednačene po ovlastima, krugu poslova, tijelima i organima koje imaju i drugim elementima statusa, bez obzira na kojem dijelu državnog područja funkcioniraju te da su u sličnom odnosu prema centralnoj državnoj vlasti. Politipska organizacija obično uzima u obzir razlike u stupnju urbanizacije pa se formiraju dvije vrste jedinica, seoske (ruralne) i gradske (urbane), ili se, ponekad, gradske jedinice dalje dodatno diferenciraju po veličini, tako da se posebno izdvoje veliki gradovi, metropolitanska područja i slične jedinice lokalne samouprave. Među vrstama jedinica u politipskoj organizaciji postoje formalne razlike u krugu ovlasti i poslova, unutarnjoj organizaciji jedinica, načinu financiranja, itd. 41

42 Grad (polis) je relativno veliko naselje koje odlikuje kompaktnost, heterogenost i gustoća stanovništva, mali udjel stanovnika koji se bave poljoprivredom, grupiranje javnih i upravnih službi (obrazovanje, zdravstvo, kultura, socijalna zaštita i skrb, itd.), urbana vizura i identitet, a eventualno i druge karakteristike. U sustavima s politipskom strukturom lokalne samouprave gradovima se priznaje formalno različita pozicija naspram općina, odnosno drugih običnih jedinica teritorijalne autonomije. Gradovi se međusobno razlikuju po veličini, tipu ekonomske aktivnosti, stupnju centraliteta, jačini gravitacije i sličnim kriterijima. Kriteriji razlikovanja gradskih (urbanih) i seoskih (ruralnih) naselja u međunarodnoj praksi su složeni, ali ipak u nekoj mjeri ujednačeni, a u svakom slučaju poznati. Koristi se pokazatelj broja stanovnika, često u kombinaciji s površinom, tako da se dobije kriterij gustoće naseljenosti. Pored njega koristi se pokazatelj gradskog načina života, a to je obično velik postotak stanovništva koje se ne bavi poljoprivrednom djelatnošću (bar preko polovice, a ponegdje i preko 75%). Kriteriji mogu također biti urbana cjelovitost naselja i njegova vizura, način organizacije kuća i ulica, centralitet i privlačna snaga naselja naspram ruralne okoline i slični (detaljnije u Pavić, 2001). U nekim sustavima se pravi razlika u veličini gradova te se pravno razlikuju dvije ili čak i više kategorija gradova. Kriterij za određivanje većih gradova ovisi i o veličini pojedine zemlje, pa je u manjim zemljama granica obično niža nego u velikim zemljama. Tako se velikim gradovima u Hrvatskoj smatraju oni s preko stanovnika, dok su u Njemačkoj iz opće strukture kotara izdvojeni uglavnom oni s preko stanovnika. Poznata je i zanimljiva klasifikacija naselja Konstantinosa Doxiadisa, grčkog arhitekta i urbaniste koji se bavio ekistikom, naukom o ljudskim naseljima i planiranju zajednica, koja uzima u obzir širok krug faktora, od pejzaža do političkih i estetskih faktora, s ciljem da se stvore naselja kvalitetnog i humanijeg života. On u kategoriji gradova razlikuje male gradove (polise) s najmanje stanovnika, polise s , male metropolise s , metropolise s , male megalopolise s , magalopolise s stanovnika, itd. Manja naselja su sela s bar ljudi, mala sela s bar 245 ljudi te grupa kuća s najmanje 35 stanovnika (Pavić, 2001: 6). Današnji najveći gradovi u svijetu uglavnom su između metropolisa i malih megalopolisa. Tako npr. Šangaj, kojeg se smatra jednim od najvećih gradova u svijetu, ima nešto preko stanovnika. Naravno, za praktične urbanističke i upravljačke svrhe uz veličinu središnjeg naselja valja uzeti u obzir veličinu i broj stanovnika na širim područjima gradova (grad s urbaniziranom okolinom), prostore kontinuirane urbanizacije kao neprekinute nizove gradova, i slične fenomene mnogoljudnosti i urbanizacije. Europa nema puno jako velikih gradova, ali ipak ima preko 20 gradova s preko milijun stanovnika, od čega su samo tri prava metropolisa (Moskva, ; London, ; Petrograd, ) kao i veći broj 42

43 onih koji bi se klasificirali kao mali metropolisi (više od stanovnika; usp. Largestcities, 2011). Posebne probleme imaju glavni gradovi, kojima se posvećuje sve veća pažnja, zbog velikog gravitacijskoj djelovanja, razmjera javnih troškova i problema osiguravanja kvalitete života, ali i sudjelovanja građana u javnom životu (usp. Mäeltsemees, 2010). Ovisno o urbanoj mreži pojedine zemlje, u sličnoj poziciji mogu biti još neki gradovi, posebno oni koji su centri velikih regija. Upravljanje gradom je kontinuirana djelatnost postavljanja ciljeva, usmjeravanja, vođenja, povezivanja i usklađivanja gradskih organa i službi u određivanju i obavljanju gradskih javnih poslova koja se odvija u okviru pravnih pravila koja donose državni organi te u okviru mogućnosti koje su u velikoj mjeri zadane državno i međunarodno oblikovanim institucijama. Ono se brine o: mogućnostima, prostoru i potpori koju autonomnom djelovanju gradskih aktera daju državne, europske i druge međunarodne institucije širini gradske autonomije i kvaliteti pravnih pravila koja reguliraju upravljanje gradom, sustav lokalne samouprave, javne službe i sustav državne uprave i vlasti načinu uklapanja gradova u organizaciju lokalne samouprave u teritorijalnom, funkcionalnom, financijskom i drugom pogledu načinu agregiranja i usklađivanja interesa građana i drugih gradskih subjekata te načinu na koji oni mogu neposredno ili putem izabranih organa utjecati na postavljanje gradskih ciljeva, itd. Upravljanje gradom može imati karakteristike dobrog upravljanja (good urban governance) ili pak lošeg upravljanja (maladministration, malmanagement). Kvalitetni odnosi s građanima, civilnim društvom, akademskom i poduzetničkom zajednicom temelj su dobrog upravljanja. Dobrom upravljanju korisno služe metode modernog javnog menadžmenta, kao što su racionalizacija gradske uprave i integracija pružatelja gradskih javnih usluga, profesionalizacija gradskog upravnog vodstva, strateško planiranje, unapređenje kvalitete javnih usluga, poticanje i potpora gradskom ekonomskom i socijalnom razvoju, potpora gradskom poduzetništvu, uključujući gradski marketing, brendiranje i stvaranje izvrsnog grada, jačanje kompetitivnog kapaciteta, projektno vođenje gradskih poslova i jačanje apsorpcijskog kapaciteta spram fondova EU, itd. Posebne probleme imaju glavni gradovi, kojima se posvećuje sve veća pažnja, zbog velikog gravitacijskoj djelovanja, razmjera javnih troškova i problema osiguravanja kvalitete života, ali i sudjelovanja građana u javnom životu. Dobro upravljanje glavnim gradovima traži promišljene odabire mogućih rješenja i odgovora na niz pitanja, od položaja tih gradova u upravno-političkom sustavu pojedine zemlje i odnosa s metropolitanskom okolinom do sustava financiranja javnih poslova i unutarnjeg strukturiranja u oblike submunicipalne samouprave (šire u Status glavnih gradova, 2008). Dobre standarde upravljanja gradovima sadrže Europska povelja o gradovima (European Urban Charter, 1992), Druga europska povelja o gradovima (European 43

44 Urban Charter II: Manifesto for a New Urbanity, 2008) te drugi dokumenti Vijeća Europe Gradovi u hrvatskom sustavu lokalne samouprave Kad je u Hrvatskoj reformirana teritorijalna organizacija, osnovano je 69 gradova, uz još 418 općina. Gradovi, zamišljeni kao pretežno urbane jedinice, u prosjeku su imali stanovnika. Jedan od njih, Grad Zagreb, dobio je i status županije, koji je uz određene promjene, zadržao do danas. Jedan od kriterija za stjecanje statusa grada je administrativni gradom se proglašava svako naselje u kojem je određeno sjedište županije i bez obzira na sve njegove druge karakteristike. Srećom, kao sjedišta su određeni najveći gradovi, osim u dva slučaja: kao sjedište Istarske županije određen je Pazin, kao relativno mali grad (8.638 stanovnika u 18 naselja, od kojih naselje Pazin ima svega stanovnika), dok Zagrebačka županija nema sjedište na svojem teritoriju nego na području susjedne jedinice, Grada Zagreba. Zato je po administrativnom kriteriju status grada dobilo 19 naselja, premda postoji 20 županija. Hrvatski zakonodavac je međutim kao temeljni kriterij odabrao numerički, odnosno populacijski: svako cjelovito urbano naselje koje ima više od stanovnika dobiva status grada. No tu je odmah i dodatni kriterij koji je omogućio fleksibilnije tumačenje ovog kriterija. U jedinicu pod nazivom grad mogu se spojiti i naselja ruralnog i mješovitog karaktera koja su po položaju prigradska, a s centralnim naseljem čine cjelinu i povezana su dnevnim migracijama (odlaskom u školu, ambulantu, na posao, itd.). Granica broja stanovnika koju je hrvatski Zakon o lokalnoj samoupravi postavio za dobivanje statusa grada, , vrlo je blizu donjoj granici koju je Doxiadis postavio za polis/grad. Treći kriterij Zakona o lokalnoj samoupravi zapravo i nije kriterij, nego samo zakonski temelj za arbitrarno proglašavanje bilo kojeg naselja gradom. Zakon propisuje da se gradom može utvrditi i bilo koje drugo mjesto ako za to postoje posebni razlozi. Kao primjere takvih posebnih razloga Zakon navodi povijesne, gospodarske i geoprometne, ali u tom nabrajanju nije ni iscrpan ni precizan. Gradove, jednako kao i općine i županije, osniva posebnim zakonom Hrvatski sabor. Riječ je o Zakonu o područjima županija, gradova i općina u Republici Hrvatskoj koji je mijenjan preko 20 puta u dvadeset godina. To je pokazatelj hirovitosti u vođenju politike teritorijalne organizacije države koju su podjednako gajile sve dosadašnje hrvatske vlade, uključujući Račanovu koja je jedina u programu imala zapisano opredjeljenje da neće povećavati broj jedinica lokalne samouprave. U početku, 1993, zakonodavac je vidio 35 gradova s preko stanovnika. No kasnije se broj jedinica s nazivom grada povećavao. Tako po populacijskom kriteriju sada postoje 53 grada, a ne više samo 35. Naime, u 18 slučajeva zakonodavac 2 Hrvatska nije ratificirala niti jedan od tih dokumenata. 44

45 je spojio s nekim središnjem naseljem veći broj okolnih naselja, najčešće ruralnog karaktera te se tako dobilo više od stanovnika. Također, broj gradova s posebnim značenjem povećan je s 15 (1993) na čak 55 (povećanje za 267%), zbog u najmanju ruku vrlo fleksibilnog tumačenja posebnih razloga. Broj gradova se u Hrvatskoj povećao od do danas sa 69 na čak 127, ili za 84,1%: gotovo je udvostručen. Paralelno je osnovano i 67 novih općina, dok je 58 prijašnjih općina istodobno dobilo status grada. Zadnja od njih je općina Popovača koja je status grada dobila nakon zadnjeg popisa stanovništva. Prosječni broj stanovnika današnjeg grada u Hrvatskoj je , što je prosječno smanjenje za u odnosu na stanje I sada postoje općine s više od stanovnika, njih šest, od kojih najveća, Viškovo, ima čak stanovnika. Postoje određene inicijative da se nekima od njih također prizna status grada. Tablica 1. Porast broja gradova u Hrvatskoj u razdoblju Administrativni Populacijski Posebni Ukupno Povećanje broj % 0 51,4 266,7 84,1 Napomena: Izuzet je Grad Zagreb, jer ima također status jedinice drugog stupnja (županije). Izvor: kalkulacija autora prema podacima Državnog zavoda za statistiku Povećanjem broja gradova i naselja koja su uvrštena u njihov sastav značajno je povećan i stupanj formalne urbanizacije u Hrvatskoj. Sada na području gradova živi 70,4% stanovnika. S druge strane, podaci Državnog zavoda za statistiku govore o 53,6% stanovnika koji žive u naseljima koja su stvarno urbanog karaktera (DZS 2011: 19). Razlika od gotovo 17% je neka vrsta falsificirane urbanizacije. Hrvatska je po stvarnim karakteristikama naselja još u grupi srednje urbaniziranih zemalja (40-60%, Pavić 2001: 140 i dalje), sa značajnim ostacima karakteristika seljačkih društava (usp. Mendras, 1976/1986). Usprkos primjene politipskog načela i stalnog povećanja broja gradova nakon reforme 1993, razlike u krugu ustavnih ovlasti općine i grada nema. Postoje tek manje razlike u zakonskoj regulaciji, iz čega slijedi da općina može za svoje stanovnike osigurati, formalno gledajući, sve što i grad. Prave se razlike vide u faktičnom kapacitetu, ekonomsko-financijskom, fiskalnom, organizacijskom, personalnom, jer su gradovi naprosto veće jedinice, s određenim urbanim centrom koji ima to veće značenje što je jedinica veća i što je taj centar ekonomski snažniji. Valja dodati da u Hrvatskoj postoji fragmentirana mreža od čak naselja, pretežno ruralnog tipa. Prema popisu stanovništva iz više od stanovnika ima svega 39 naselja, dok ih je najviše u kategoriji do 100 stanovnika čak njih. Čak naselja (preko 82%) ima manje od 500 stanovnika. Postoji i

46 naselja koja nemaju stanovnika. Samo tri naselja imaju preko stanovnika (Zagreb, Split i Rijeka), slijede Osijek s , Zadar sa te Pula sa stanovnika. U Hrvatskoj bi prema Doxiadisovoj klasifikaciji bio samo jedan mali metropolis (Zagreb), tri polisa (preko stanovnika) i 27 malih polisa (preko stanovnika). Pored Zagreba, Splita, Rijeke i Osijeka samo još Zadar, Pula i Slavonski Brod u svojim centralnim naseljima imaju preko stanovnika te određenu ekonomsku, socijalnu, prometnu i gravitacijsku ulogu. Ukupno prema tome postoji tek 31 pravi grad. Čak 98 jedinica kojima hrvatsko zakonodavstvo priznaje status grada spada, po Doxiadisovoj klasifikaciji, u sela (između i stanovnika) ili čak mala sela (ispod 1,715 stanovnika). Velika većina gradova u svojem sastavu ima okolna naselja, mješovitog i ruralnog karaktera. Tako je naselje Zagreb sa stanovnika najveće od 71 naselja koja čine Grad Zagreb ( ), naselje Split sa stanovnika najveće od 8 naselja koja čine Grad Split ( ), a Osijek sa stanovnika najveće naselje u okviru Grada Osijeka kojeg čini još 10 manjih prigradskih naselja ( ). Tek je nekoliko gradova ograničeno samo na jedno naselje (Rijeka, Županja, Biograd na Moru). Zbog izjednačenog djelokruga svih jedinica, pa i malih i većih gradova, počelo se razmišljati o potrebi da se u sustavu koji na jednak način tretira i najmanju općinu i Grad Split utvrde određena specifična pravila za gradove s preko stanovnika. 3 Smatralo se da su tu za hrvatsku strukturu naselja ona koja se makar uvjetno mogu zvati pa onda i zakonski tretirati kao velike gradove. Zakonska kategorija veliki grad uvedena je u hrvatski sustav lokalne samouprave No hrvatski je zakonodavac odlučio spustiti granicu na svega stanovnika, pri čemu se granica računa po podatku za čitavu jedinicu, a ne po broju stanovnika u centralnom naselju. U 17 jedinica koje prelaze tu granicu, a vrlo su različite po veličini, živi gotovo 2 milijuna ljudi, tj. više od 43% stanovnika Hrvatske. Tih 17 velikih gradova sastavljeno je od 449 naselja, u prosjeku 26 naselja po jedinici. Kad se međutim pogledaju podaci o broju stanovnika centralnog naselja vidi se da granicu od uz Zagreb prelaze samo Split i Rijeka, a da čak i tako nisko postavljenu granicu od stanovnika prelazi samo 9 naselja. Najveća razlika je u Zagrebu ( ), ali naročito upadaju u oči Velika Gorica u kojoj živi oko pola stanovnika istoimenog grada te Samobor u kojem živi svega 42% stanovnika toga grada. 3 Slična se inicijativa ponovno javila prije kratkog vremena, od strane njihovih gradonačelnika, ali zasad bez jasne potpore Vlade i Hrvatskog sabora. Obrazloženje je opet slično kao i ranije, ovlasti najvećih gradova premale su prema njihovim stvarnim urbanim potrebama. 46

47 Tablica 2. Stanovnici i naselja u velikim gradovima (broj stanovnika zaokružen na stotine) Grad Ukupni broj stanovnika Stanovnici u centralnom naselju Broj naselja koja čine grad Zagreb Split Rijeka Osijek Zadar Vel. Gorica Slavonski Brod Pula Karlovac Sisak Varaždin Šibenik Dubrovnik Bjelovar Kaštela Samobor Vinkovci UKUPNO Udio u Republici Hrvatskoj 43,2% 36,6% 6,6% Napomena: pored u tablici navedenih, naselja s preko stanovnika su još (po veličini): Vukovar, Koprivnica, Solin, Zaprešić, Požega, Đakovo, Petrinja, Čakovec, Metković, Virovitica, Kutina, Makarska, Rovinj, Županja, Nova Gradiška, Sinj, Križevci, Trogir, Dugo Selo, Knin, Kastav i Slatina. Ukupno je riječ o 39 naselja s preko stanovnika. Izvor: kalkulacija autora prema podacima Državnog zavoda za statistiku No radi čega je uopće formirana ova posebna skupina gradova, osim da bi ih se nazvalo velikima? Dobili su dvije dodatne skupine poslova, u usporedbi s drugim općinama i gradovima: održavanje javnih cesta te izdavanje građevinskih, lokacijskih i sličnih dozvola i akata prostornog uređenja. Na njihovom su teritoriju za te poslove nadležnost istodobno izgubile županije. Mala je to promjena za takav zahvat u sustav; odnosno, zahvat je bio, kao i mnoge druge promjene, samo simboličke i kozmetičke naravi. Da bi stvar bila još zanimljivija, istodobno je zakonodavac s velikim gradovima po ovlastima izjednačio i one koji nemaju stanovnika, ali su sjedišta županija (Vukovar, Koprivnica, Požega, Čakovec, Virovitica, Gospić, Krapina, Pazin). Za napomenuti je da najmanji među njima, Pazin, kao jedinica 47

48 ima svega stanovnika, a kao naselje svega Nisu puno veći ni Krapina (12.480/4.480) i Gospić (12.730/6.560). Grad Zagreb je prema Ustavu glavni grad Republike Hrvatske, a po zakonskim propisima ima dvostruki status, grada i županije istovremeno. Dodatno, Grad Zagreb je jedina lokalna jedinica u Hrvatskoj koja obavlja značajan dio poslova državne uprave za svoje građane u prenesenom djelokrugu. Riječ je ponajprije o onim poslovima koje inače, na području drugih županija, obavljaju tzv. uredi državne uprave (za područje svake županije osnovan je po jedan). Grad Zagreb obavlja još i neke druge poslove za svoje građane, koje drugdje u Hrvatskoj obavljaju državna tijela i ustanove, kao što su katastarski i imovinsko-pravni poslovi, zaštita spomenika kulture i prirode, itd. Zanimljivo je da je Zakon o Gradu Zagrebu iz čak četiri gradska upravna tijela proglasio tijelima koja obavljaju isključivo poslove državne uprave, premda ona u stvarnosti nisu obavljala samo poslove za državu, a na njih je postojao veći utjecaj od strane resornih ministara. Riječ je bila o Gradskom uredu za opću upravu, Gradskom uredu za imovinsko-pravne odnose, Gradskom zavodu za katastarske i geodetske poslove i Gradskom zavodu za zaštitu spomenika kulture i prirode u kojima je zaposleno oko 20-25% svih službenika Grada Zagreba (nešto preko 1/5). Još je zanimljivije da sve te službenike kao i sve druge troškove njihovog rada snosi sam Grad Zagreb, a ne država, usprkos izričitim zakonskim normama koje predviđaju financiranje prenesenih poslova državne uprave iz državnog proračuna. Zagreb se razvijao drugačije od ostalih hrvatskih gradova u čitavom tranzicijskom periodu, uvijek pod nekom vrstom posebne političke pažnje s centralne državne razine, ali sa snagom koja višestruko nadmašuje snagu svakog drugog grada u Hrvatskoj. Zagreb kao lokalna jedinica zapošljava oko ljudi, gradskih političkih dužnosnika te službenika i namještenika. To je oko 17% svih lokalnih službenika u Hrvatskoj. Pored toga, iz gradskog se proračuna plaćaju zaposleni u gradskim ustanovama i javnim službama (muzeji, kazališta, knjižnice, itd.); njih je još oko 8.000, što čini oko 50% (!) zaposlenih u lokalnim javnim službama koje se financiraju iz svih lokalnih i županijskih proračuna u Hrvatskoj. Od ukupno oko svih zaposlenih na teret lokalnih proračuna, oko 1/4 otpada na Grad Zagreb. Pritom najmanje otpada na klasičnu administraciju, a najviše na ustanove u kulturi, obrazovanju, zdravstvu, i drugim javnim službama. Tome treba pridodati da se na području Zagreba stvara otprilike trećina hrvatskog bruto društvenog proizvoda (BDP), a da na tom području živi manje od petine stanovništva Hrvatske. Valja imati na umu da na području Zagreba svaki dan, pored njegovih oko stanovnika, boravi i više desetaka tisuća studenata, radnika, pacijenata i turista iz drugih dijelova Hrvatske i iz inozemstva, što stvara dodatni pritisak na javne službe koje se financiraju iz gradskih sredstava. Grad Zagreb funkcionira kao jedinstvena jedinica lokalne samouprave od 1. siječnja 1991, kad su na njegovom području ukinute općine. Podijeljen je na dvije razine oblika mjesne samouprave: 17 gradskih četvrti te 218 mjesnih odbora. Četvrti su počele funkcionirati od 2001, a mjesni odbori tek od Četvrti imaju određenu 48

49 ulogu u obavljanju malih komunalnih akcija, a mjesni odbori su samo oblik participacije građana. No valja primijetiti da se za rad svih tih oblika mjesne samouprave izdvaja vrlo malo sredstava, svega 3-5% proračunskih rashoda. Prosječna gradska četvrt ima preko stanovnika, što daleko nadmašuje donju granicu za velike gradove (35.000). No s druge strane, njihovi građani praktički ne mogu utjecati na javne poslove, jer se o svemu odlučuje na razini čitavog grada. Građani Zagreba imaju najmanje autonomije i najslabiju lokalnu autonomiju u Hrvatskoj. Glas na izborima u Gradu Zagrebu je u odnosu na glas građana u malim jedinicama lokalne samouprave male vrijednosti. Tome treba dodati i povećani interes centralne vlasti i ministarstava, ali i svih građana Hrvatske za stanje u Gradu Zagrebu. Jedini slučaj tijekom 1990-ih u kojem je predsjednik Republike odbio potvrditi izbor Gradske skupštine Zagreba čak četiriju izabranih gradonačelnika dogodio se u Zagrebu. Riječ je o poznatoj tzv. zagrebačkoj političkoj krizi u razdoblju I danas velike političke stranke imaju veliku želju ovladati Zagrebom, a ministarstva često (pa i neopravdano, što su pokazale neke sudske odluke) atakiraju na Zagreb, već ovisno o političkim konstelacijama. Zaključno, Zagreb je vrlo centralizirana jedinica, najveća lokalna jedinica u Hrvatskoj, s najvećim ekonomsko-financijskim potencijalom. Ima i status županije, a obavlja i poslove državne uprave. Ima vrlo visoku razinu javnih usluga u kulturi, obrazovanju, zdravstvu, socijalnoj skrbi, sportu, što djeluje posebno privlačno za stanovnike iz drugih dijelova Hrvatske pa i izvan nje, pored njegovog ekonomskog prosperiteta i realno najboljih šansi za rad i napredovanje u Hrvatskoj. Po svemu, Zagreb je različit od ostatka države. Dok je ostatak države fragmentiran u čak 555 jedinica lokalne i 20 jedinica područne samouprave, Zagreb je jedinstvena cjelina i funkcionira centralizirano, s vrlo slabom ulogom mjesne samouprave. To mu daje veliku snagu i operativnost, dovoljnu da se efektivno suprotstavi centralnoj državi, kad god ona na upitan način pokuša izvršiti pritisak na nj. No građani na procese upravljanja Gradom imaju vrlo mali utjecaj. Zagreb je sam za sebe skrojen nelogično, protežući se na jedan veći grad (Sesvete, stanovnika) i na niz naselja mješovitog i ruralnog karaktera (npr. Brezovica kao najmanja od gradskih četvrti, s stanovnika, zapravo je ruralnog karaktera). Od svoje okoline Zagreb je administrativno odsječen. Veći dio te okoline formiran je kao Zagrebačka županija, sastavljena od devet gradova i 25 općina, dok je dio i u Krapinsko-zagorskoj županiji, posebno u njezinom južnom dijelu (od Konjščine do Klanjca), pa i u Sisačko-moslavačkoj županiji. Sve zajedno, riječ je o više od 45 jedinca koje tvore neposrednu gravitacijsku okolinu Zagreba. Zagreb nema zajednički trajni institucionalni mehanizam suradnje ni s tim okolnim županijama, a ni s gradovima i općinama u okolini. Zajedničko vijeće Grada i Županije, predviđeno zakonom, pa i formalno osnovano, začetak je formalizirane suradnje. Njega čine gradonačelnik i župan te po dvoje članova koje biraju skupštine Zagreba i Županije. Nažalost, u praksi vijeće ne funkcionira. Određeni oblici 49

50 suradnje postoje, ali oni su ili neformalni ili se temelje na pojedinačnim formalnim odlukama odnosno ugovorima Zagreba i pojedine jedinice Institucionalno osnaživanje hrvatskih gradova u funkciji razvojne suradnje Glavni pravci osnaživanja hrvatskih gradova su širenje kruga njihovih funkcija i financijskog kapaciteta, širenje autonomije i slabljenje centralnog nadzora te orijentacija na ekonomski razvoj. Što je broj gradova više rastao, čime se povećavao broj onih sa slabijim kapacitetima, i što se teritorijalna struktura više mrvila u veći broj još manjih jedinica, položaj velikih i većih gradova postajao je sve kritičniji. Osim toga, već prvi ozbiljniji pokušaj decentralizacije, kad se pokušalo decentralizirati obrazovanje, zdravstvo, socijalna skrb i vatrogastvo, 5 pokazao je da je tek vrlo mali broj gradova (nijedna općina!) u stanju efektivno obaviti te poslove. Utvrdilo se da je riječ o tek 33 grada, što čini tek ¼ njihovog ukupnog broja. Na preostalom dijelu te su poslove preuzele županije (usp. o lokalnim poslovima Koprić 2014; Koprić et al. 2015a). Uvođenje zasebne kategorije velikih gradova bio je pokušaj širenja njihovog djelokruga, pri čemu se razmišljalo o još nekim poslovima i ovlastima, ali je njihov broj na kraju zbog velikog otpora iz nekih ministarstava te zbog nepotrebnog širenja ovlasti i na sjedišta županija bez obzira na veličinu i kapacitet sužen samo na javne ceste i izdavanje dokumenata prostornog uređenja. Time potrebe jačanja pozicije gradova nisu ni blizu zadovoljene. Daljnjih promjena u krugu ovlasti gradova nema, a i o inicijativi Splita, Rijeke i Osijeka se više ne govori. Snaženja fiskalnog kapaciteta gradova nema, ali je više promjena u sustavu lokalnog financiranja dovelo do smanjenja, ne do povećanja gradskih prihoda. No novi Zakon o regionalnom razvoju iz učinio je važan korak naprijed u afirmaciji gradova uvodeći institut urbanog područja. Urbana područja osnovala bi se kao četiri urbane aglomeracije (Zagreba, Splita, Rijeke i Osijeka) 6 te veća i manja 4 Kao temeljne probleme upravljanja Gradom Zagrebom treba istaknuti sljedeće: slaba participacija građana u političkom odlučivanju, autoritarno upravljanje Gradom, izolacija Grada od okoline i nejasno određene granice Grada, neizbalansirani odnos između Grada i gradskih četvrti te između četvrti i mjesnih odbora, teškoće u financiranju, nesnalaženje u odnosu na privlačenje sredstava EU fondova, konfundiranje poslova državne uprave i samoupravnog djelokruga, nepostojanje naprednog sustava upravljanja kvalitetom javnih usluga u Gradu, intuitivno oblikovanje gradskih javnih politika, teškoće sa strateškim planiranjem i strateškim menadžmentom, zastarjele, formalističke metode gradskog menadžmenta, prenizak stupanj razvoja elektronskih usluga, nerazlučene ekonomska, ekološka, socijalna, upravna i politička uloga, upitni kriteriji i načini ostvarenja socijalne solidarnosti. 5 Nakon došlo je do napretka jedino u decentralizaciji vatrogastva te je do gradova i 88 općina (ukupno 161, ili 29%) osnovalo javne vatrogasne jedinice. To su učinile najčešće zajedničkim osnivanjem tih jedinica, jer su im i potrebe i kapaciteti pojedinačno premali. No 71% jedinica još uvijek nije preuzeo taj posao. 6 Jedinice lokalne samouprave, odnosno gradove i općine koje ulaze u sastav urbane aglomeracije utvrđuje ministar odlukom na prijedlog grada, sjedišta urbane aglomeracije uz prethodno mišljenje svih 50

51 urbana područja veća su gradovi s više od stanovnika i nisu uključeni u urbane aglomeracije, a manja su gradovi koji prema popisu stanovništva imaju manje od stanovnika čija središnja naselja imaju više od stanovnika i/ili su sjedišta županija. 7 Glavni posao urbanih područja je strateško planiranje razvoja. Ona donose strategiju razvoja urbanog područja kao temeljni strateški dokument u kojem se određuju ciljevi i prioriteti razvoja za pojedino urbano područje. Nositelj izrade toga dokumenta je grad središte urbanog područja. Širenje autonomije i sužavanje centralnog nadzora kompleksna je sfera jačanja gradova, koja obuhvaća više dimenzija. Uvođenje neposredno biranih gradonačelnika od 2009, koji su zamijenili ranija kolegijalna izvršna tijela te jačanje njihovih zakonskih ovlasti, jedna je od mjera koja je osnažila gradski kapacitet koordinacije i vodstva te fokusirala odgovornost na sasvim konkretno mjesto u institucionalnoj strukturi gradova. No ostvarenju potencijala te nove institucije značajna je zapreka postojeća organizacija dekoncentrirane državne uprave, velikih javnih ustanova u mirovinskom i zdravstvenom osiguranju, državnim agencijama i državnim tvrtkama. U svakom urbanom centru postoji 15 do 30 ispostava i područnih jedinica državne uprave, agencija, zavoda i državnih tvrtki koje pružaju javne usluge, obavljaju javne poslove, upravljaju javnom imovinom i dobrima na području gradova i sl. Pritom je njihova koordinacija međusobno i s gradskim vlastima izrazito slaba. Vertikalne linije odgovornosti jako otežavaju čak i dobivanje informacija potrebnih za smisleno gradsko upravljanje, kamo li usklađivanje i zajednički napor u osmišljavanju i provedbi gradskih razvojnih planova. Time se ocrtava potreba za konceptom integriranog lokalnog upravljanja (localjoined-upgovernance), bar do neke ozbiljnije teritorijalne reforme. Za takav tip lokalnog upravljanja ključne aktivnosti su međusobno informiranje svih navedenih aktera (gradska tijela, ispostave i područne jedinice, itd.), njihovo sporazumijevanje, umrežavanje, povezivanje pa gdje je moguće i spajanje. Za sve njih trebalo bi osmisliti adekvatne institucionalne varijante, odrediti efikasne procedure i postaviti mjerljive i realne ciljeve. Integrirano upravljanje javnim poslovima u pojedinom gradu važno je ne samo radi integriranog pružanja javnih usluga po načelu one-stop shop, nego i radi mogućnosti osmišljavanja, planiranja i vođenja integriranog lokalnog razvoja te koncipiranja smislenih urbanih politika (šire u Koprić, 2015). Središnja vlast ponekad ograničava autonomiju lokalnih jedinica, kao i mogućnost integriranog lokalnog upravljanja, propisivanjem obveze da lokalne jedinice osnuju određene organizacije, ustanove ili upravna tijela. Time se osigurava da sve lokalne jedinice osiguraju obavljanje nekog posla za koji središnja vlast smatra da je od posebne važnosti iz bilo kojeg razloga (npr. zakonitog trošenja iz lokalnih lokalnih jedinica uključenih u pojedinu aglomeraciju i ministarstva nadležnog za prostorno uređenje. Postupak formiranja aglomeracija još nije dovršen. 7 Veća i manja urbana područja mogu uključivati i susjedne jedinice lokalne samouprave ili njihove dijelove, a uz prethodnu suglasnost njihovih predstavničkih tijela. 51

52 proračuna, promocije turizma ili protupožarne zaštite). Ako su lokalne jedinice male, kao u hrvatskom primjeru, gdje je i većina gradova mala, to će dovesti do osamostaljenja vrlo malih lokalnih organizacija koje se počinju baviti ne samo djelatnošću radi koje su osnovane nego i nizom drugih, unutarnjih organizacijskih funkcija (zasebno računovodstvo, vlastiti opći akti, posebni rukovoditelji, itd.). Naravno da to i kod velikih gradova ograničava njihovu autonomiju. Što se tiče nadzora, nedavno provedena pravna i institucionalna analiza pokazala je da u hrvatskom sustavu postoje četiri tipa i gotovo 30 vrsta nadzora nad lokalnom samoupravom. Riječ je o različitim vrstama nadzora od strane državne uprave, sudova, nezavisnih agencija te građana i javnosti (Koprić et al., 2015). No usprkos tome, relativno je velik broj lokalnih izvršnih dužnosnika u kaznenom postupku optužen a jedan dio njih čak i osuđen. To pokazuje da je riječ o hipertrofiranoj pravnoj regulaciji nadzora, predimenzioniranom nadzoru, ali i o nedovoljnom kapacitetu nadzornih mehanizama koji bi trebali spriječiti da se u sferu kaznene odgovornosti uopće dođe. To se posebno odnosi na nedovoljni utjecaj građana i javnosti u nadzoru lokalnih jedinica. Zato bi umjesto stalnog kreiranja novih vrsta državnog nadzora, trebalo ojačati građanski utjecaj i nadzor nad lokalnom samoupravom. U malim lokalnim jedinicama u kojima civilnih udruga najčešće ni nema, mogućnost jačanja građanskog nadzora praktično ni ne postoji. To je samo jedan od brojnih razloga koji govore o potrebi promjene teritorijalne organizacije hrvatske lokalne i regionalne samouprave. Promjena u orijentaciji hrvatskih gradova sa političkih i socijalnih na razvojna pitanja odvija se sporo i otežano. Zapreke su brojne, od načina razumijevanja uloge lokalne samouprave do snažne centralizacije zemlje i nevoljkosti da se pristupi nužnoj promjeni strukture lokalnih jedinica. Sve su lokalne jedinice okrenute internim problemima, traženju načina preživljavanja u sve težim ekonomskim uvjetima pogoršanima dugotrajnom krizom. Suradnja s drugim jedinicama u zemlji, široj regiji te u okviru Europske unije također se sporo razvija (usp. Koprić, 2015a). Jedan od glavnih razloga za to je nedostatni financijski, organizacijski i personalni kapacitet čak i tzv. velikih gradova. Budući da je i empirijsko istraživanje pokazalo da više surađuju i skloniji su suradnji veći gradovi odnosno veće lokalne jedinice (Škarica, 2013), potrebno je razraditi plan promjene organizacije lokalne samouprave koji bi se temeljio na prosječno većim jedinicama čija mreža bi se u značajnoj mjeri poklapala s urbanom mrežom Hrvatske. Tako bi se dobila policentrična organizacija u pet regija te između 120 i 140 temeljnih lokalnih jedinica (usp. Toskić, Njegač, 2015; Koprić, 2015). Tek jake jedinice sa snažnim kapacitetima razvijaju značajnije kooperativne ambicije, uključivo regionalnu suradnju. U postojećoj organizaciji, što se gradova tiče, jedino Zagreb, s izrazito posebnim statusom, ima kapaciteta pa i ambicije za suradnju s drugim gradovima u regiji i općenito u Europi. Valja dodati da empirijska istraživanja pokazuju da je stvaranje većih jedinica posebno važno za mogućnost pokretanja ekonomskog razvoja (v. npr. Lyons, 2014). 52

53 U svijetu je poznat niz različitih načina institucionalizacije suradnje centralnog grada i jedinica u njegovoj okolini, pored neformalnih odnosa i ugovornog osiguravanja i financiranja javnih usluga ili pak izgradnje zajedničke komunalne infrastrukture. Riječ je o višenamjenskim sporazumima o suradnji, zajedničkim dobrovoljnim vijećima svih jedinica koje su uključene u suradnju, zajedničkim specijaliziranim tijelima za obavljanje komunalnih djelatnosti na metropolitanskom području, zajedničkim agencijama za razvoj i suradnju, metropolitanskoj federaciji i drugima. Posebno valja spomenuti aneksiju manjih jedinica iz okoline u sastav grada, spajanje centralnog grada i okolnih jedinica u jednu zajedničku jedinicu (obično pod nazivom veliki, kao što su veliki London, veliki Pariz, itd.) te, na kraju, spajanje u jednu veliku, posebnu metropolitansku jedinicu (usp. Pavić, 2001). Svaki od tih oblika ima svoje dobre i loše strane, koje se mogu pojačati, odnosno ublažiti na određeni način. Okolnosti svih metropolitanskih gradova nisu iste, pa i njih valja uzeti u obzir kod odabira prikladnog modela. Jedna od najboljih opcija za osiguranje suradnje na širem području je metropolitanska federacija (usp. npr. Amado Gomes, 2012; Marcou, 2014: 64-66). U njoj postoje dvije razine upravljanja. Na prvoj, svaka jedinica odgovorna je za neki dio javnih usluga na svojem području, o čemu odlučuje, financira i osigurava sama neovisno o drugima. Tako centralni grad, ali i svaka od uključenih jedinica, kao zasebna i autonomna, može svojim građanima osigurati onaj krug javnih usluga koji smatra primjerenim. No postoji i druga razina upravljanja, razina metropolitanske federacije, koja je, neovisno o jedinicama na temeljnoj razini, odgovorna za one poslove koji su od interesa za čitavo urbanizirano područje centralnog grada i njegove okoline. Federacija uz to usklađuje aktivnosti svih temeljnih lokalnih jedinica, vodi računa o razvoju svih dijelova te o ujednačenoj razini i kvaliteti javnih usluga na čitavom metropolitanskom području. Rezultat je uravnotežena suradnja u kojoj se vodi računa i o zajedničkim interesima čitavog područja, ali i o specifičnim interesima pojedinih lokalnih jedinica. Jedinice zadržavaju svoju autonomiju, ali obavljanje zajedničkih poslova nije prepušteno nerijetko mukotrpnom, pa možda i neuspješnom pregovaranju jedinica koje su potpuno autonomne nego ih u svojem djelokrugu osigurava i financira metropolitanska federacija. Jedinice dijele svoje ovlasti s federacijom, a usklađivanje interesa u tijelima federacije odvija se tako da se neke odluke donose konsenzusom, dok za druge postoji mogućnost odlučivanja većinom u metropolitanskom predstavničkom tijelu. Nema ni dominacije centralnog grada, a ni njegove izolacije od okoline. Slikovito, upravljanje u metropolitanskoj federaciji slično je upravljanju u Europskoj uniji: dio je odluka, odgovornosti i financijskih tereta na uključenim jedinicama, a dio na zajedničkoj razini. Empirijska istraživanja u različitim uvjetima pokazala su da je baš policentrična organizacija najprikladniji odabir i najefikasnije rješenje ako se traži institucionalni odgovor na kompleksne društvene probleme (Ostrom, 2009). 53

54 Radi toga bi se i sam Zagreb s okolinom trebao organizirati na načelima metropolitanske federacije, jer taj oblik osigurava mogućnost bržeg i kvalitetnijeg razvoja i Zagreba i svih jedinica u njegovoj okolini. Unutarnja organizacija Zagreba trebala bi biti utemeljena na snažnijoj decentralizaciji na gradske četvrti, koje su sada tek puki nevažni oblik mjesne samouprave, premda u prosjeku imaju preko stanovnika. 8 No ne smije se narušiti ni mogućnost integriranog upravljanja i razvoja Zagreba. Sesvete bi valjalo osamostaliti kao posebnu jedinicu u sastavu metropolitanske federacije. Za Brezovicu je rješenje u spajanju s nekim susjednim, sada samostalnim općinama, također u sastavu metropolitanske federacije. Riješivši šire zagrebačko područje, ostali dio Hrvatske mogao bi se organizirati u četiri prirodne regije. Tako bi metropolitanska federacija Zagreba bila jedna od pet velikih cjelina u organizaciji Hrvatske, jedan od pet motora njezinog razvoja. Ostali veliki gradovi, ponajprije Split, Rijeka i Osijek bili bi jaki oslonci policentrične strukture u kojoj bi važnu ulogu imali i mikroregionalnicentri, njih 17 (Toskić, Njegač, 2015). Takva mreža velikih gradova mogla bi imati značajno veću ulogu u suradnji velikih gradova u široj regiji, uključujući zemlje koje imaju ambiciju pridružiti se Europskoj uniji. 5. Zaključak U radu su analizirani problemi velikih gradova u sklopu organizacije moderne lokalne samouprave općenito te u Hrvatskoj. Kao ključni problemi hrvatskih gradova identificirani su uskoća lokalnih ovlasti i nedovoljna financijska osnova lokalne samouprave, slaba autonomija i predimenzionirani centralni državni nadzor te nedovoljna usmjerenost pa onda i nedovoljno korištenje gradskih resursa za ubrzani urbani razvoj. Neki od tih problema vidljivi su čak i kod Grada Zagreba kao najvećeg i ekonomski najsnažnijeg grada. Važni korak naprijed u širenju ovlasti je uvođenje, godine, mogućnosti strateškog planiranja razvoja u urbanim aglomeracijama četiri najveća grada te na većim i manjim urbanim područjima. No prije toga su kroz nekoliko promjena sustava lokalnog financiranja smanjeni gradski prihodi od poreza na dohodak i nekih drugih izvora. U hrvatskom je sustavu lokalne samouprave sve vidljivija potreba za integriranim lokalnim upravljanjem resursima koji postoje na gradskom području. Pritom se ne misli samo na prirodne i ekonomske resurse, nego i na ljudski i organizacijski kapacitet fragmentiran u velikom broju ispostava i područnih jedinica različitih državnih i županijskih tijela, agencija, javnih tvrtki i ustanova. Teret te integracije je na lokalnim političkim vodstvima, neposredno izabranim gradonačelnicima i njihovim gradskim upravnim odjelima. I sadašnji predimenzionirani državni nadzor 8 Mjesni odbori trebali bi biti potpuno volonterske institucije za agregiranje interesa i mišljenja građana, pri čemu ih ne treba tretirati kao monopolske nego kao suradničke institucije koje su u stalnoj interakciji s organizacijama civilnog društva i građanima s jedne te s gradskim četvrtima s druge strane. 54

55 trebalo bi fokusirati te učiniti efikasnijim, uz značajnije jačanje lokalnog civilnog društva i njegovih nadzornih kapaciteta. S obzirom na nedostatni financijski, organizacijski i personalni kapacitet čak i tzv. velikih gradova te uočenu veću sklonost i mogućnost većih lokalnih jedinica suradnji, zagovara se policentrična organizacija zemlje oslonjena na mrežu velikih gradova. Tek takva struktura omogućila bi i bolje razvojne šanse, ali i snažniji kapacitet velikih gradova za suradnju u regiji i u okviru Europske unije. Pritom se ističe i potreba razvoja metropolitanske federacije Zagreba i okolnih gradova i općina, kao dvorazinske strukture u kojoj se dio odluka donosi po načelu potpune suglasnosti, a dio po načelu većinskog odlučivanja. Dugogodišnja istraživanja policentričnih institucionalnih aranžmana koja su započeli V. Ostrom i njegovi suradnici još krajem 1960-ih pokazala su superiornost takvih mrežnih struktura nad ostalim strukturnim varijantama. Valjalo bi na tom, dobro empirijski poduprtom teorijskom konceptu graditi i teritorijalnu strukturu zemlje općenito, ali i svakog većeg urbanog područja posebno. Izvori AmadoGomes, C. (2012) Metropolitan Areas of Lisbon and Porto: Model ofinter- MunicipalCooperation. Hrvatska i komparativna javna uprava 12(3): DZS (2011) Model diferencijacije urbanih, ruralnih i prijelaznih naselja u Republici Hrvatskoj. Zagreb: Državni zavod za statistiku. Ivanišević, S. (2010) Teritorijalna organizacija lokalne samouprave u europskim zemljama i njihove teritorijalne reforme. U: Jakša Barbić (ur.) Nova hrvatska lokalna i regionalna samouprava. Zagreb: HAZU. Koprić, I. (2014) Problemi s decentralizacijom ovlasti u Hrvatskoj između ustavnih načela i stvarnosti. Hrvatska i komparativna javna uprava 14(1): Koprić, I. (2015) Teritorijalna organizacija Hrvatske: prema novom uređenju. U: Nova upravno-teritorijalna organizacija Hrvatske. Zagreb: HAZU. Koprić, I. (2015a) Suradnja jedinica kao instrument konsolidacije sustava lokalne samouprave: iskustva, mogućnosti i ograničenja. U: Ivan Koprić, Mihovil Škarica, Boris Milošević (ur.) Suradnja i razvoj u lokalnoji regionalnojsamoupravi. Zagreb: Institut za javnu upravu. Koprić, I., Crnković, M., Lopižić, I. (2015) ControlofLocalGovernmentsin Croatia: ManyComponents, StillWeakControl. Rad prezentirannaola-cemr konferencijia Threat to Autonomy? Control and Supervision of Local and Regional Government Activities, June 2015, Germany, University of Erlangen-Nuremberg (FAU). Koprić, I., Musa, A., Đulabić, V. (2015a) Local Government and Local Public Services in Croatia. U: HellmutWollmann, Ivan Koprić, Gerard Marcou (eds.) Public and Social Services in Europe: From Public and Municipal to Private Sector Provision. Basingstoke: Palgrave Macmillan. Koprić, I., Marčetić, G., Musa, A., Đulabić, V., Lalić Novak, G. (2014) Upravna znanost: javna uprava u suvremenom europskom kontekstu. Zagreb: Pravni fakultet. Largestcities (2011) TheLargestCities

56 Lyons, J. R. (2014) Structural Variation and Local Service Delivery: ComparingMunicipal- GovernmentsandSpecialPurposeBodies. UniversityofWesternOntario ElectronicThesisandDissertationRepository. Mäeltsemees, S. (2010) The Capital City in the LocalSelf-Government System in Central and Eastern European and Caucasus Countries. U: GáborSoós, MarkkuTemmes (eds.) Big Cities, Capitalsand City-Regions in Central andeastern Europe. Bratislava: NISPAcee. Marcou, G. (2014) Regionalisation, LocalSelf-GovernmentandGovernability. U: Korel Göymen, Onur Sazak (eds.) Centralization Decentralization: Debate Revisited. Istanbul: SabanciUniversity. Mendras, H. (1976/1986) Seljačka društva. Zagreb: Globus. Ostom, E. (2009) Beyond Markets and States: Polycentric Governance of Complex Economic Systems. Prize Lecture, December 8, Pavić, Ž. (2001) Od antičkog do globalnog grada. Zagreb: Pravni fakultet. Schindegger, F., Tatzberger, G.(2005) Polycentric Development A New Paradigm for Cooperation of Cities? U: Rudolf Giffinger (ed.) Competition between Cities in Central Europe: Opportunities and Risks of Cooperation. Bratislava: ROAD. Status glavnih gradova (2008) Status glavnih gradova. Kongres lokalnih i regionalnih vlastivijeća Europe. Hrvatska javna uprava 8(3): (prijevod). Szabó, D. R., Pintér, T. (2015) The Polycentric Spatial Structure as a Basis for a Balanced Socio-Economic Structure. Budapest Management Review, Vol. 46, April 2015, str Škarica, M. (2013) Lokalni poslovi i suradnja jedinica lokalne samouprave. Doktorska disertacija. Zagreb: Pravni fakultet. Toskić, A., Njegač, D. (2015) Urbani sustav kao osnova nove upravno-teritorijalne podjele Hrvatske. U: Nova upravno-teritorijalna organizacija Hrvatske. Zagreb: HAZU. INSTITUTIONAL STRENGTHENING OF THE CAPITAL AND MAIN CITIES IN CROATIA IN FUNCTION OF ENHANCING THEIR CAPACITY FOR REGIONAL COOPERATION Ivan Kopric University of Zagreb - Faculty of Law Cirilometodska 4, Zagreb, Croatia ivan.kopric@pravo.hr Abstract The city of Zagreb is the largest city in Croatia and its capital. It has the same powers as other cities, including the powers of a capital and the powers of a county. Within the reforms of 2005, cities with more than 35,000 inhabitants (17) were given the status of a major city, and were given the same powers as all county seats. Since 2001, the so-called decentralized 56

57 functions were taken by 33 cities. Forms of institutional strengthening of cities include widening their functions and financial capacity, strengthening their autonomy and focus on the economic development. Previous changes have not significantly strengthened the capacity of Croatian cities for development and regional cooperation. Even the larger cities are focused on their internal problems, while cooperation at regional level is not very prominent. Only strong units with considerable capacities develop more meaningful cooperative ambitions, including regional cooperation. It is necessary to redefine the territorial structure, wherein we can observe between 120 and 140 possible urban centers of varying size and importance. So far, only Zagreb - despite its governance problems - because of its size and power has the capacity to cooperate with other cities in the region and in Europe in general. Key words: local self-government; Croatia; cities; development; territorial organization; institutional strengthening 57

58 DOI: /PI GRAD SARAJEVO U MEĐUGRADSKOJ SARADNJI GLAVNIH GRADOVA ZEMALJA JUGOISTOČNE I CENTRALNE EVROPE Mirko Pejanović Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine Bistrik 7, Sarajevo, Bosna i Hercegovina mpejanovic@anubih.ba Sažetak Grad Sarajevo je u vremenu od 70-ih do 90-ih godina XX stoljeća imao zapažen uzlet u svom razvoju. Tome je doprinijela realizacija tri razvojna projekta: projekt zaštite čovjekove okoline; projekt teritorijalnog proširenja Sarajeva s 10 opština i projekt organizacije i održavanja XIV zimskih olimpijskih igara godine. Uspon u razvoju Sarajeva zaustavljen je u ratu protiv opstojnosti države Bosne i Hercegovine u vremenu opsade godine. Obnova grada Sarajeva u postratnom i postdejtonskom periodu odvijala se uz pomoć inostranih donacija. Obnovljena je komunalna infrastruktura i stambeni objekti. Obnova privrede je imala nepovoljan tok unutar odvijanja privatizacije preduzeća koja su bila u državnoj svojini. Strateško pitanje za razvoj grada Sarajeva u postdejtonskom periodu odnosilo se na definisanje političko-ustavne i zakonske pozicije grada Sarajeva. Uticaj istorijskih silnica u procesu provođenja Dejtonskog mirovnog sporazuma doveo je do potpisivanja Protokola o organizaciji Sarajeva godine od strane dvije vladajuće stranke: SDA i HDZ i zamjenika visokog predstavnika međunarodne zajednice. Ovim protokolom grad Sarajevo je izgubio svoje sopstvene nadležnosti iz predratnog vremena. Izgubio je i svoju urbano-teritorijalnu cjelinu. Od prijeratnih 10 opština sveden je na četiri opštine u užem urbanom jezgru. Ostao je i bez izvornih nadležnosti i bez sopstvenih prihoda. Nadležnosti u području komunalne infrastrukture, komunalnih djelatnosti i urbanog planiranja pripale su Kantonu Sarajevo. Ovakav tok u definisanju ustavno-zakonske pozicije grada Sarajeva u literaturi je određen kao proces redukcije nadležnosti i teritorijalnog obuhvata Sarajeva u postratnom vremenu. I pored bitno ograničenih nadležnosti grad Sarajevo se javlja kao uspješan nosilac međugradske i međuregionalne saradnje. Ima razvijenu saradnju sa većinom glavnih gradova zemalja jugoistočne Evrope. U radu je izveden uvid u sadržaj potpisanih sporazuma o saradnji Sarajeva s glavnim gradovima zemalja jugoistočne Evrope. U protekle dvije decenije međugradska regionalna saradnja usmjerena je na područje kulture, sporta i turizma. Izostali su projekti saradnje Sarajeva s glavnim gradovima zemalja jugoistočne Evrope u oblasti privrednog razvoja, razvoja komunalne infrastrukture i izgradnje puteva i željeznica. 58

59 U godinama koje dolaze, a to su godine integracije Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju, Sarajevo kao glavni i najveći grad ima važnu ulogu u kreaciji razvojnih projekata i njihovu realizaciju posredstvom učešća u saradnji s glavnim gradovima u regiji jugoistočna Evropa i na prostoru Dunavske i Jadransko-jonske evropske makroregije. Ključne riječi: Grad Sarajevo, XIV zimske olimpijske igre, političko-ustavno ustrojstvo Sarajeva, Sporazumi o saradnji Sarajeva s glavnim gradovima zemalja jugoistočne Evrope i Podunavska evropska makroregija, Jadransko-jonska evropska makroregija, Evropske integracije, Zakon o glavnom gradu, Kanton Sarajevo, gradonačelnik i gradska uprava. 1. Povijesni razvoj grada Sarajeva potkraj XX stoljeća Od početka 70-ih godina XX stoljeća grad Sarajevo bilježi zapažen uspjeh u svom socijalnom, urbanom, privrednom i kulturnom razvoju. Kao glavni faktori uzleta u sveukupnom razvoju Sarajeva od 70-ih do 90-ih godina javljaju se tri velika razvojna projekta. Najprije to je Projekt zaštite čovjekove okoline koga su podržale međunarodne finansijske institucije. (Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond). Ovim projektom je uvedena gasifikacija Sarajeva. Izgrađen je gasovod Zvornik Sarajevo. Upotreba prirodnog gasa spriječila je, do tada, enormno zagađenje zraka i otežane uslove života u gradu Sarajevu. Uz gasifikaciju grada projekat zaštite čovjekove okoline je imao još jednu dimenziju. To je izgradnja gradskog kolektora s prečistačom otpadnih voda u Butilama i urbanizacija bespravno izgrađenih padinskih i perifernih naselja. Realizacija projekta zaštite čovjekove okoline postaće glavna osnova pripreme i realizacije projekta održavanja XIV zimskih olimpijskih igara u Sarajevu. Grad Sarajevo je dobio kandidaturu za održavanje XIV zimskih igara (XIV zimske olimpijske igre održane su godine). U okviru projekta pripreme i održavanja XIV zimskih olimpijskih igara grad Sarajevo je izgradio nove kapacitete snabdijevanja vodom, izgradio nova stambena naselja (Mojmilo-Olimpijsko selo, zatim stambeno naselje Dobrinju). Izgrađene su i nove gradske saobraćajnice u užem urbanom jezgru grada i saobraćajnice do Olimpijskih borilišta na planinama: Igman, Jahorina, Bjelašnica i Trebević. Zamisao projekta pripreme i organizacije XIV zimskih olimpijskih igara dala je osnovu za treći razvojni projekt. To je širi društveni projekt čijom realizacijom je grad Sarajevo teritorijalno-prostorno i političko administrativno proširen godine. U sastav grada Sarajeva uz dotadašnje četiri opštine: Centar, Novo Sarajevo, Ilidžu i Vogošću ušle su opštine iz okruženja: Pale, Ilijaš, Hadžići i Trnovo. Podjelom Novog Sarajeva i Centra godine kao mnogoljudnih jedinica lokalne samouprave formirane su dvije nove opštine: opština Stari Grad Sarajevo i opština Novi Grad Sarajevo. (U poratnom vremenu opština Novi Grad je postala demografski najveća opština sa preko stanovnika). Sa ovim teritorijalnim proširenjem grad Sarajevo je, u ustavnom statusu posebne društveno političke zajednice, postao društveno i ekonomski snažna gradska zajednica sa 10 opština u svom sastavu. Na 59

60 temelju svoga statusa 1 iz godine, grad Sarajevo je imao široke samostalne nadležnosti i nadležnosti u zajedničkom odlučivanju sa opštinama udruženim u grad. Budžet grada Sarajeva, njegove gradske institucije, komunalne ustanove, privredna struktura te kadrovski potencijali omogućili su gradskoj skupštini i upravi grada Sarajeva da uspješno realizuju projekt održavanja XIV zimskih olimpijskih igara. S demografskom i multietničkom strukturom, s izuzetnom kulturnom baštinom grad Sarajevo je dobio imidž olimpijskog grada. 2 U godinama disolucije Socijalističke Federativne Jugoslavije i proglašenja nezavisnog i suverenog razvoja Republike Bosne i Hercegovine, a to su i godina grad Sarajevo postaje strateški vojni cilj u planu za destrukciju i etničku podjelu države Bosne i Hercegovine. Vojnim snagama jugoslovenske narodne armije, transformisane u vojsku Republike srpskog naroda u maju godine. Grad Sarajevo je bio izložen najvećoj vojnoj opsadi u novijoj povijesti ratova na prostoru Evrope. Tokom dana opsade Sarajeva i njegovi građani bili su izloženi granatiranju i uništenju privrednih preduzeća, stambenih objekata i komunalne infrastrukture. Od granatiranja i snajperskih dejstava stradalo je preko civila, a od toga djece. Mobilizacijom svojih patriotskih snaga, a bile su multietničke po svom sastavu, grad Sarajevo je izdržao opsadu i dočekao mir s Dejtonskim mirovnim sporazumom. Na temelju Dejtonskog mirovnog sporazuma grad Sarajevo je kao predratna urbano-prostorna cjelina dobio status glavnog grada države Bosne i Hercegovine Postdejtonsko političko-ustavno ustrojstvo grada Sarajeva kao jedinice lokalne samouprave Nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma potpisanog u Parizu u decembru godine uslijedio je razvoj grada Sarajeva u postdejtonskom periodu. Odredbom u Dejtonskom Ustavu Bosne i Hercegovine (član 1, tačka 5) definisano je: glavni grad Bosne i Hercegovine je Sarajevo. 4 Slijedom ove odredbe trebala je uslijediti zakonodavna aktivnost Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine u okviru koje bi se donio Zakon o Sarajevu kao glavnom gradu države Bosne i Hercegovine. Do toga nije došlo, usljed nepostojanja konsenzusa vladajućih stranaka o razvoju i jačanju institucija države Bosne i Hercegovine. I po Ustavu Bosne i Hercegovine i 1 Nakon provedenih ustavnih promjena godine i teritorijalnog proširenja grada Sarajeva godine donesen je Statut grada Sarajeva sa širokim ovlaštenjima gradskih organa. Vidi šire: dr. Duško Milidragović: Komunalno uređenje grada Sarajeva, NIO Službeni list SRBiH, Sarajevo, god., str i Prema popisu stanovništva iz godine Sarajevo sa 10 opština je imalo stanovnika. Multietničku strukturu stanovništva činilo je: 49,23% Muslimana (Bošnjaka), 29,83% Srba, 6,62% Hrvata, 0,07% Jevreja i 14,27% Ostalih, Vidi šire: Muhamed Filipović: Činjenice o BiH najvažnije geografske, demografske, historijske i političke činjenice, Kompakt, Sarajevo, Manji dio predratne prostorne cjeline grada Sarajeva koju su činile opštine: Pale, Trnovo, zatim dio opštine Ilidža, Novo Sarajevo i Stari Grad administrativno su pripali entitetu Republika Srpska i to u okviru novoformiranog grada: Istočno Sarajevo. 4 Vidi: Christian Stainer-Nedim Ademović: Ustav Bosne i Hercegovine sa komentarom, Fondacija Konrad Adenauer, Sarajevo, 2010, str

61 Federacije Bosne i Hercegovine Sarajevo zaslužuje i mora imati i Zakon o glavnom gradu i Zakon o glavnom gradu Federacije. 5 Za razliku od Bosne i Hercegovine sve zemlje postsocijalističke tranzicije u jugoistočnoj Evropi donijele su Zakone o svojim glavnim gradovima. Tako su zakone o glavnim gradovima donijele Republika Slovenija, Republika Hrvatska, Srbija, Makedonija, Crna Gora, Albanija. Ovim zakonima je uređen pravni status glavnih gradova i njihovo pravo na autonomiju u vršenju lokalne samouprave na svom području. Organizacija, nadležnost i ustrojstvo glavnih gradova šire su uređeni njihovim statutima. Tako, naprimjer gradovi Ljubljana i Zagreb čine urbano teritorijalne cjeline bez opština. Gradovi Beograd i Skoplje u svojoj teritorijalnoj organizaciji imaju opštine, ali sa umanjenim nadležnostima u korist nadležnosti organa grada. 6 Političko-pravno ustrojstvo i organizacija grada Sarajeva u postdejtonskom periodu ustanovljeni su tako da je došlo do redukcije teritorijalnog obuhvata i nadležnosti grada Sarajeva. Radi se o konstitutivnom dokumentu pod nazivom: Protokol o organizaciji Sarajeva potpisan u oktobru godine od strane Alije Izetbegovića, člana Predsjedništva BiH i Krešimira Zubaka, člana Predsjedništva BiH te ambasadora Michaila Steinera, glavnog zamjenika Visokog predstavnika međunarodne zajednice. Ovim protokolom, u čemu je učestvovala i međunarodna zajednica, grad Sarajevo, u smislu teritorijalne organizacije, sa 10 predratnih opština reduciran je na četiri opštine: Centar, Stari Grad, Novo Sarajevo i Novi Grad (Ove opštine čine uži urbani prostor Grada Sarajeva). Izvan Protokola o organizaciji Sarajeva ostale su opštine Ilidža, Vogošća, Ilijaš, Hadžići i Trnovo. 7 Na ovaj način grad Sarajevo nije uspostavljen na cjelini svog urbanog i društvenog prostora. Protokolom o organizaciji Sarajeva je predviđeno da se nadležnosti tako teritorijalno reduciranog grada Sarajeva uspostave Ustavom Kantona Sarajevo i Statutom grada Sarajeva. Međutim i u pogledu uređivanja nadležnosti uslijedila je redukcija pripadajućih nadležnosti grada Sarajeva koje je imao u predratnom vremenu. Radi se o tome da su Ustavom Kantona Sarajevo sve nadležnosti grada Sarajeva iz predratnog vremena, koje su se odnosile na komunalne djelatnosti, komunalne ustanove, zatim prostorno i urbano planiranje pripale kantonalnim vlastima. 8 Grad Sarajevo je ostao bez izvornih nadležnosti u komunalnim i društvenim djelatnostima i bez svojih 5 Vidi: Ivo Komšić: Grad Sarajevo, 2013, Forum gradonačelnika jugoistočne Evrope Zbornik radova, Centar za lokalnu i regionalnu samoupravu, Fakultet političkih nauka UNSA i Ekonomski institut, Sarajevo, 2013, str Vidi šire: Mirko Pejanović-Elmir Sadiković: Model organizacije glavnih gradova zemalja centralne i jugoistočne Evrope komparativni prikaz sa osvrtom na iskustva grada Sarajeva, Lokalna i regionalna samouprava u Bosni i Hercegovini, TKD Šahinpašić, Sarajevo 2014, str. 75, 76, 77, Vidi: Protokol o organizaciji Sarajeva iz godine u knjizi: Sead Dedić: Lokalna samouprava u Federaciji Bosne i Hercegovine, Studentska štamparija 1998, str. 255, 256 i U prvim poratnim godinama Stranka demokratske akcije kao vladajuća stranka i stranka sa najviše uticaja preferirala je stvaranje moćnog kantona Sarajevo. Organizacija i jačanje uloge grada Sarajeva bila je zapostavljena. Grad Sarajevo i njegova uprava bili su usmjereni na protokolarne aktivnosti koje su imale važnu ulogu za imidž države Bosne i Hercegovine. 61

62 izvornih prihoda. Tako naprimjer komunalnim ustanovama i djelatnostima kao što su gradski saobraćaj, snabdijevanje vodom, prostornim i urbanim planiranjem upravlja Skupština Kantona Sarajevo. U vezi s ovim aspektom gradonačelnik Sarajeva, Ivo Komšić, konstatuje: Od dvanaest nadležnosti definisanih statutom grada (urbano planiranje upotreba lokalnog zemljišta, javne službe, infrastruktura-voda, kanalizacija, prikupljanje otpada, grijanje, gas, tržnice, javni parkovi, vatrogasne brigade, lokalne zdravstvene službe, sportski objekti i groblja) grad godine ima samo jednu koja se odnosi na prostorno uređenje i regulacione planove. 9 Budući da je ostao bez svojih izvornih nadležnosti grad Sarajevo nema sopstvene izvore finansiranja. Grad se finansira iz poreza na imovinu, nak nada, taksi i prihoda od pružanja javnih usluga. Grant koji grad dobija od Kantona Sarajevo iznosi 50% prihoda grada. Od godine sredstva za finansiranje grada Sarajeva se kontinuirano smanjuju. 10 Prihodi grada od 29 miliona konvertibilnih maraka u godini smanjeni su na 11,6 miliona konvertibilnih maraka u godini. 3. Obuhvat i oblici saradnje grada Sarajeva s glavnim gradovima zemalja jugoistočne Evrope Grad Sarajevo, i pored sužavanja izvornih nadležnosti u postdejtonskom vremenu ima široko razvijenu saradnju s glavnim i većim gradovima u zemljama jugoistočne Evrope i zemljama koje su uključene u podunavsku i jadransko-jonsku evropsku makroregiju. Sarajevo ima potpisane sporazume o saradnji s glavnim gradom Hrvatske-Zagrebom. Sporazum o saradnji sa gradom Zagrebom potpisan je godine. Prema sporazumu nosioci saradnje između dva grada su gradske skupštine, odnosno vijeća i njihovi izvršni organi. U sporazumu se definišu ciljevi saradnje: uprave dva grada će pružiti potporu u poslovnim i trgovinskim djelatnostima u Zagrebu i Sarajevu s ciljem razvitka poduzetničke, trgovinske i sajamske saradnje. 11 Predviđeno je da se na temelju sporazuma o saradnji dva grada za svaku godinu utvrđuju programi konkretne aktivnosti. Osim saradnje glavnih gradova: Sarajeva i Zagreba, grad Sarajevo je uspostavio saradnju s nekoliko većih gradova u Hrvatskoj. To su gradovi: Dubrovnik, Vukovar i Pula. U saradnji Sarajeva s ovim gradovima primat su dobila ona područja koja se odnose na kulturu, turizam i sport. 12 U gradu Sarajevu je razvijena poslovna aktivnost tvrtke Konzum, jedne od vodećih trgovačkih kompanija u Hrvatskoj i regiji zapadnog Balkana. 9 Vidi: Ivo Komšić: Grad Sarajevo 2013, Forum gradonačelnika jugoistočne Evrope-Zborni radova, Centar za razvoj lokalne i regionalne samouprave Fakulteta političkih nauka i Ekonomski institut, Sarajevo, 2014, str Ivo Komšić, ibid, str Vidi šire: Sporazum o saradnji između grada Zagreba i grada Sarajeva od 2. aprila/travnja Dokumenti stručne službe gradonačelnika Sarajeva. 12 Vidi šire: Izvještaj o međunarodnoj saradnji Sarajeva u 2012, i godini. Stručna služba gradonačelnika Sarajeva. 62

63 Grad Skoplje, glavni grad Makedonije i grad Sarajevo imaju sporazum o saradnji potpisan od gradonačelnika godine. Osim iskazane potrebe za razmjenu iskustava u radu gradskih uprava sporazumom se predviđa da će gradovi pružiti podršku poslovnim i trgovinskim aktivnostima privrednih subjekata. Zamišljeno je da se ove aktivnosti razvijaju u sferi poduzetništva, trgovine i sajamske saradnje. 13 Osim saradnje sa gradom Skoplje Sarajevo je započelo saradnju s gradom Ohridom. Privredne i trgovačke aktivnosti kompanija iz Skoplja u Sarajevu su neznatno prisutne. Protokol o saradnji grada Ljubljane i grada Sarajeva potpisan je godine. Sporazum je sklopljen na neodređeno vrijeme. Članom 4. se utvrđuje da će dva grada, u okviru svojih nadležnosti podupirati i jačati privrednu saradnju pri čemu se važna uloga pridaje regionalnim privrednim komorama. Također se u protokolu o saradnji predviđa poticanje sajamske saradnje i promocionih aktivnosti u oba grada. 14 U jednom dijelu protokola o saradnji predviđeno je podupiranje aktivnosti kulturnih udruženja Slovenaca u Sarajevu i bosanskih u Ljubljani. U tom kontekstu grad Sarajevo pruža potporu radu i razvoju kulturnom društvu Slovenaca Cankar. Poduzetničke kompanije, kao što je bio Merkator, među prvima je u postratnim godinama (od 1997) otvorio svoju djelatnost u gradu Sarajevu (Od trgovački lanci Merkatora u Sarajevu posluju kao dio trgovačkog lanca Konzum, a u vlasništvu Hrvatske kompanije Agrokor. Grad Ankara, Turska i grad Sarajevo imaju sporazum o saradnji i bratimljenju iz godine. 15 Ovim sporazumom je utemeljena saradnja Ankare i Sarajeva koja je bila primarno usmjerena na potporu postizanju mira i potporu u razvoju privrede i kulture. Ankara je pružila značajne donacije za obnovu stambenih naselja i infrastrukture u postratnoj obnovi Sarajeva. Nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma grad Sarajevo je uspostavio saradnju sa gradovima Istanbul i Konya. S gradom Istanbulom Memorandum o razumijevanju potpisan je godine. Ovim dokumentom dva grada su se opredijelila za saradnju u oblasti privrede, kulture, nauke, informisanja, tehnike, umjetnosti, turizma, zaštite okoline, zdravstva i sporta. 16 S gradom Istanbulom je razvijena saradnja u oblasti turizma, zaštite kulturno-istorijskog nasljeđa, infrastrukturnih projekata, razvoja visokog obrazovanja, stipendiranja studenata. Snažna podrška grada Istanbula pružena je sa više donacija, među kojima je i donacija za razvoj gradskog saobraćaja. 13 Vidi član 4. Sporazuma o saradnji između grada Sarajeva i grada Skoplja iz godine. Dokumenti stručne službe gradonačelnika Sarajeva. 14 Vidi šire: Protokol o saradnji između Ljubljane, Slovenija i Sarajeva, Bosna i Hercegovina iz godine. Dokumenti stručne službe gradonačelnika Sarajeva. 15 Vidi: Sporazum o bratimljenju i saradnji Ankare i Sarajeva iz godine. Dokumenti stručne službe gradonačelnika Sarajeva. 16 Vidi: Memorandum o razumijevanju između Sarajeva i Istanbula iz godine. Dokumenti stručne službe gradonačelnika Sarajeva. 63

64 U ratnoj godini, grad Sarajevo je posjetio gradonačelnik Budimpešte. Tada je potpisano pismo namjera gradonačelnika Budimpešte i Sarajeva. 17 Ovim pismom namjera gradonačelnika Budimpešte iskazana je spremnost pružanja pomoći Sarajevu u oblastima upravljanja gradom, funkcionisanja i urbanog razvoja Sarajeva. Grad Budimpešta je dao svoje učešće u postratnoj obnovi Sarajeva. Sa gradom Bečom Sarajevo ima saradnju u razvoju visokog obrazovanja i kulture. Grad Beč je dao značajnu potporu obnovi gradske vijećnice, simbola gradske samouprave u Sarajevu. Od godine grad Sarajevo ima uspostavljenu kulturnu saradnju sa gradom Venecijom u Italiji na programima kulture. Grad Sarajevo je uspostavio partnerske odnose u realizaciji projekta energetske efikasnosti. U tom projektu učestvuju gradovi: Zagreb, Sarajevo, Podgorica, Skoplje, Tirana. U gradu Sarajevu se organizuje više sajmova. (Sajam turizma, sajam knjige i drugi). Na njima učestvuju organizacije i ustanove glavnih gradova iz regije jugoistočna Evropa. Među najznačajnijim projektima regionalnog značaja koje je razvio grad Sarajevo u postratnom vremenu jeste: Sarajevo film festival. Već dvadeset godina okuplja filmske stvaraoce iz glavnih gradova zemalja jugoistočne Evrope. Svoje filmove su u Sarajevu prikazali stvaraoci iz Zagreba, Beograda, Tirane, Atine, Istanbula, Bukurešta, Sofije, Skoplja i drugih gradova. Na 21. Sarajevo film festivalu u avgustu upriličen je i program Vijeća Evrope sa prikazivanjem video spotova o ljudskim pravima i pravima marginaliziranih grupa. U svojoj izjavi Mary Ann Hennessey, šefica ureda Vijeća Evrope u Bosni i Hercegovini, vrednuje značaj Sarajevo film festivala ovim riječima:... Sarajevo film festival ima dublji značaj u izgradnji bolje regije, ali i Evrope u kojoj će se građani upoznati, družiti i komunicirati. 18 Grad Sarajevo učestvuje u razvoju međuregionalne saradnje i to na temelju potpisanih sporazuma o saradnji sa glavnim gradovima i većim gradovima u zemljama jugoistočne Evrope. Saradnja se odvija u više oblasti. Međutim saradnja je dominantna u oblasti kulture, turizma i sporta. Izostaju projekti saradnje u oblasti razvoja privrede, komunalnih djelatnosti i izgradnje putne infrastrukture za bolje povezivanje glavnih i većih gradova u zemljama jugoistočne Evrope i zemalja sa prostora Dunavske i jadransko jonske evropske makroregije. Grad Sarajevo je u oblasti kulture razvio i afirmisao u cijeloj regiji jugoistočna Evropa: Sarajevo film festival. Sarajevo film festival je postao i privlačan i prestižan za filmske stvaraoce u zemljama jugoistočne Evrope. Osim smotre filmskog stvaralaštva zadobio je i ulogu 17 Vidi: Pismo namjera gradonačelnika Budimpešte i Sarajeva o bratimljenju iz godine. Dokumenti stručne službe gradonačelnika Sarajeva. 18 Mary Ann Hennessey: Izjava za Oslobođenje povodom održavanja 21. Sarajevo film festivala, Oslobođenje, 14. avgust, godine. 64

65 povezivanja ljudi i jačanja međusobnog povjerenja u regiji kao i osnaživanja procesa evropskih integracija. 4) Ideje za proširenje učešća grada Sarajeva u saradnji sa glavnim gradovima zemalja jugoistočne Evrope. Veći broj zemalja sa prostora jugoistočne Evrope nalazi se u procesu postsocijalističke tranzicije. Istovremeno su ove zemlje u procesu integracije u Evropsku uniju. Slovenija i Hrvatska su postigle članstvo u Evropskoj uniji: Slovenija 2004, a Hrvatska godine. Status kandidata za članstvo u Evropskoj uniji imaju Makedonija i Albanija. Crna Gora i Srbija imaju otvorene pregovore za članstvo u Evropskoj uniji. Bosna i Hercegovina ima sa Evropskom unijom sporazum o pridruživanju i stabilizaciji. Kosovo je u pripremnoj fazi za dobijanje sporazuma o pridruživanju i stabilizaciji. Sve zemlje su zainteresirane za sticanje članstva u Evropsku uniju i stabilan ekonomski i socijalni razvoj. Jedan od važnih uslova u odvijanju procesa integracije u Evropsku uniju jeste međuregionalna saradnja zemalja zapadnog Balkana. Najveće potencijale: ekonomske i kulturne, za razvijanje međuregionalne saradnje imaju glavni gradovi država. Grad Sarajevo ima razvijene oblike saradnje sa glavnim gradovima zemalja u regiji jugoistočna Evropa i na prostoru jadransko-jonske i podunavske evropske makroregije. Ta saradnja je u proteklom vremenu sadržajno usmjerena na oblast kulture, sporta, turizma, obrazovanja, očuvanja kulturne baštine. Osim izgradnje trgovačkih lanaca iz Slovenije, Hrvatske i Srbije nije bilo drugih većih projekata u oblasti ekonomskog i infrastrukturnog razvoja. Kao snažan nosilac socijalno-ekonomskog i kulturnog razvoja Bosne i Hercegovine (u Sarajevu živi preko stanovnika) grad Sarajevo ima nezamjenjivu ulogu u pokretanju, oblikovanju i realizaciji projekata međugradske i međuregionalne saradnje u razvoju poduzetništva i saobraćajne infrastrukture. 19 Posebno mjesto imaju projekti saobraćajnog povezivanja glavnih gradova u jugoistočnoj Evropi. Od velike važnosti je ubrzanje izgradnje autoceste na koridoru Vc. Sa izgradnjom ove autoceste Sarajevo se povezuje sa Mađarskom i zemljama centralne Evrope, kao i sa Jadranskim morem. Preko jadransko-jonske autoceste koja se planira izgraditi grad Sarajevo se povezuje sa Crnom Gorom, Albanijom i Grčkom. Za Sarajevo je važno uspostaviti bolju saobraćajnu povezanost sa Crnom Gorom, Srbijom i Kosovom. Inicirana mogućnost izgradnje pruge Čapljina-Nikšić i rekonstrukcija pruge Sarajevo-Beograd biće doprinos povezivanju i međuregionalnoj saradnji. Grad Sarajevo ima neriješen saobraćaj u svojoj užoj urbanoj zoni, kao i neadekvatne zaobilaznice za povezivanje sa gradovima u unutrašnjosti Bosne i Hercegovine. Područje razvoja saobraćajne povezanosti glavnih gradova zemalja 19 Vidi šire: Ivana Domljan-Vjekoslav Domljan: Faktori i mjere uspješnosti razvoja gradova, Forum gradonačelnika-zbornik radova, Centar za lokalnu i regionalnu samoupravu, Fakultet političkih nauka UNSA i Ekonomski institut, Sarajevo,

66 jugoistočne Evrope, jedan je od bitnih uslova za ubrzanje integracije u Evropsku uniju i u njenu saobraćajnu infrastrukturu. Učešće grada Sarajeva u saradnji sa glavnim gradovima u regiji jugoistočna Evropa biće znatno prošireno u uslovima kada grad Sarajevo dobije punu autonomiju gradske samouprave i to na svom cijelom urbanom prostoru. U tom pravcu gradu Sarajevu predstoji dogradnja i izmjena političko pravnog statusa. Za tu promjenu nužno je donijeti Zakon o glavnom gradu Bosne i Hercegovine u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine. Promjena političko-pravne pozicije grada Sarajeva pretpostavlja i izmjenu Ustava Kantona Sarajevo i uspostavu teritorijalne organizacije grada Sarajeva, ne samo na četiri već na prostoru devet opština: Stari Grad, Centar, Novo Sarajevo, Novi Grad, Ilidža, Vogošća, Ilijaš, Hadžići i Trnovo (Ove opštine pripadaju urbanoj, prostornoj i društvenoj cjelini grada Sarajeva). Tada će grad Sarajevo dobiti mogućnost za širu međuregionalnu saradnju i uticaj na socijalno-ekonomski i kulturni razvoj, ne samo svoga područja, nego i države Bosne i Hercegovine u cjelini. Izvori Dedić S. (1998) LOKALNA SAMOUPRAVA U FEDERACIJI BOSNE I HERCEGOVINE, Studentska štamparija, Sarajevo. Domljan, I. & Domljan, V. (2013) FAKTORI I MJERE USPJEŠNOSTI RAZVOJA GRADOVA, Forum gradonačelnika-zbornik radova, Centar za lokalnu i regionalnu samoupravu, Fakultet političkih nauka UNSA i Ekonomski institut, Sarajevo. Filipović, M. (1997) ČINJENICE O BIH NAJVAŽNIJE GEOGRAFSKE, DEMOGRAFSKE, HISTORIJSKE I POLITIČKE ČINJENICE, Kompakt, Sarajevo. Hennessey, A. M. (2015) Izjava povodom održavanja 21. Sarajevo film festivala, Oslobođenje, 14. avgust, godine. Komšić, I. (2013) GRAD SARAJEVO, Forum gradonačelnika jugoistočne Evrope Zbornik radova, Centar za lokalnu i regionalnu samoupravu, Fakultet političkih nauka UNSA i Ekonomski institut, Sarajevo. Milidragović, D. (1984) KOMUNALNO UREĐENJE GRADA SARAJEVA, NIO Službeni list SRBiH, Sarajevo. Pejanović, M. & Sadiković, E. (2014) MODEL ORGANIZACIJE GLAVNIH GRADOVA ZEMALJA CENTRALNE I JUGOISTOČNE EVROPE KOMPARATIVNI PRIKAZ SA OSVRTOM NA ISKUSTVA GRADA SARAJEVA, LOKALNA I REGIONALNA SAMOUPRAVA U BOSNI I HERCEGOVINI, TKD Šahinpašić, Sarajevo. Stainer, C. & Ademović, N. (2010) USTAV BOSNE I HERCEGOVINE SA KOMENTAROM, Fondacija Konrad Adenauer, Sarajevo. Izvještaj o međunarodnoj saradnji Sarajeva u 2012, i godini, Stručna služba gradonačelnika Sarajeva. Sporazum o saradnji između grada Zagreba i grada Sarajeva od 2. aprila/travnja 2001, Dokumenti stručne službe gradonačelnika Sarajeva. Protokol o saradnji između Ljubljane i Sarajeva iz godine, Dokumenti stručne službe gradonačelnika Sarajeva. 66

67 Sporazum o saradnji i bratimljenju Ankare i Sarajeva iz godine, Dokumenti stručne službe gradonačelnika Sarajeva. Memorandum o razumijevanju između Istanbula i Sarajeva iz 1997, Dokumenti stručne službe gradonačelnika Sarajeva. Pismo namjera gradonačelnika Budimpešte i Sarajeva o bratimljenju iz godine, Dokumenti stručne službe gradonačelnika Sarajeva. THE CITY OF SARAJEVO IN INTERCITY COOPERATION OF CAPITALS OF SOUTHEAST AND CENTRAL EUROPE Mirko Pejanovic Academy of Sciences and Arts of Bosnia and Herzegovina Bistrik 7, Sarajevo, Bosnia and Herzegovina mpejanovic@anubih.ba Abstract In the period between 70s and 90s of the twentieth century, the city of Sarajevo had a remarkable boom in its development. Implementation of three development projects contributed to this fact: the project of protection of the environment; the project of territorial expansion of Sarajevo with 10 municipalities and the project of organization of the XIV Winter Olympic Games in The rise in the development of Sarajevo was stopped in the war against the existence of the state of Bosnia and Herzegovina, during the siege of the city between 1992 and Reconstruction of the city of Sarajevo in the post-war and post-dayton period took place with the help of foreign donations. Municipal infrastructure and housing facilities were rehabilitated. The rebuilding of the economy had an unfavorable flow within the course of privatization of state-owned companies. A strategic issue for the development of the city of Sarajevo in the post-dayton period referred to the definition of the political-constitutional and legal position of the city of Sarajevo. The influence of historical forces in the process of implementation of the Dayton Peace Agreement had led to the signing of the Protocol on the Organization of Sarajevo in 1996 by the two ruling parties at that time: the Party of Democratic Action (SDA) and the Croat Democratic Party (HDZ), and Deputy High Representative of the international community. With this protocol, the city of Sarajevo had lost its own jurisdictions from the pre-war time. It also lost its urban-territorial wholeness. From ten municipalities it had before the war, Sarajevo was reduced to four municipalities in the narrow urban core. It also lost its original powers and own revenue. Authority in the area of municipal infrastructure, utilities and urban planning were transferred to the Sarajevo Canton. Such chain of events in defining the constitutional-legal position of the city of Sarajevo was treated in the literature as the process of reduction of jurisdiction and territorial reach of Sarajevo in the post-war period. 67

68 Despite significantly limited jurisdictions, the city of Sarajevo emerges as a successful carrier of inter-city and regional cooperation. It has developed cooperation with most capitals of SEE countries. This paper brings an overview of the contents of cooperation agreements which Sarajevo has signed with the major cities of the countries of Southeast Europe. In the last two decades, inter-city and regional cooperation have been focused on the areas of culture, sports and tourism. What is still missing are cooperation projects between Sarajevo and the capitals of SEE countries in the fields of economic development, development of utility infrastructure and the construction of roads and railways. In the coming years, which are the years of integration of Bosnia and Herzegovina into the European Union, Sarajevo as BiH s capital and its largest city has an important role in the creation of development projects and their implementation through collaboration with major cities in the region of Southeast Europe and in the area of the Danube and the Adriatic-Ionian European macro-region. Key words: City of Sarajevo; XIV Winter Olympic Games; political-constitutional arrangement of Sarajevo; Cooperation Agreements between Sarajevo and capitals of SEE countries and Danube basin macro-region; Adriatic-Ionian European macro-region; EU integration; Law on the Capital City; Sarajevo Canton; mayor and city administration 68

69 DOI: /PI NOVA RAZVOJNA DIMENZIJA GRADOVA U OKVIRU EVROPSKE MAKROREGIJE Sofija Adžić Ekonomski fakultet, Segedinski put 9-11, Subotica, Srbija sofija.adzic@gmail.com Jelena Kovačević Općina Bač, Trg dr. Zorana Đinđića 2, Bač, Srbija jelena.kovacevic@bac.rs Sažetak Regionalni razvoj je danas višedimenzionalni i kao takav postaje strategijski problem svih zemalja. Postoji mnogo mogućih rešenja regionalnih dilema održivog razvoja u okviru funkcionalnog sprovođenja i uspostavljanja. Međutim, kako nijedno rešenje u ekonomskom razvoju nije danas superiorno, moraju se naći i odabrati novi modaliteti operacionalizacije na lokalnom nivou gde će gradovi imati inicijativu u delotvornom regionalnom upravljanju koje će širiti i ostvarivati razvojnu dimenziju. Razvojna dimenzija gradova mora stimulisati i razvijati u sve većem obimu produktivnu delatnost raspoloživih proizvodnih kapaciteta i obezbediti njihovo produktivno povezivanje na ruralnim prostorima. Rad mora početi određivanjem sadržaja dobre javne regulacije u funkciji pokretanja i realizacije projekata reindustrijalizacije datih prostora u okviru evropske makroregije u cilju bržeg i produktivnijeg zapošljavanja. Mi smo obradili primer strategijskog pravca razvoja privrede dunavskog regiona u okviru grada Bača sa akcentom na proizvodnju i preradu hrane i održavanja i promovisanja starih zanata uz uvažavanje zaštite životne sredine i poboljšanu korelaciju znanja-veština sa većom podrškom preduzetništvu u opštini Bač. Radi se o složenoj aktivnosti istraživanja različitosti potreba, interesa i rezultata koji zahtevaju i odgovarajuće institucionalno-organizacione aranžmane. Ključne reči: Regionalni razvoj, regionalni prostor, gradovi, rurualni razvoj, makroregija. JEL: P25, R11, R58. 69

70 1. Stvaranje dobrog poslovnog ambijenta za proizvodno preduzetništvo u Vojvodini Stvaranje dobrog regionalnog poslovnog ambijenta za razvojno-proizvodno preduzetništvo je u funkciji reindustrijalizacije i implementacije (evropskog) koncepta održivog razvoja. To je, sigurno, kompleksan i evolutivan proces koji uključuje prevazilaženje brojnih barijera u političkoj, ekonomskoj i socijalnoj sferi i preraspodelu društveno-ekonomske moći, ali koji nema alternativu ako se stvarno želi obnavljanje privrednog razvoja i poboljšanje uslova života i rada na osnovu sinergetskih efekata uključivanja u procese evropskih integracija. U ovom kontekstu, može se odrediti i sadržaj naučno validnog pristupa u određivanju uloge Vojvodine kao institualizovanog regiona u javnoj regulaciji privrede i privrednog razvoja. To je precizno identifikovanje regionalnih, subregionalnih i lokalnih komparativnih prednosti, načina i problema njihove transformacije u realne (konkurentske) prednosti i u skladu sa tim, definisanje odgovarajućih strategija, ciljeva i instrumenata regionalne industrijske politike (ali i njenih subregionalnih i lokalnih verzija), koje bi obezbedile (na subsidijarnom principu) ispunjenje sledećeg skupa zahteva: 1) Dosledno poštovanje principa da se savremeni razvoj zasniva na diferenciranim procesima koji se simultano realizuju u različitim regionalnim, subregionalnim i lokalnim okvirima, uz poštovanje raznolikosti prirodnih, etničkih, kulturnih, socijalnih, ekonomskih i istorijskih uslova. U skladu sa tim, potrebno je posmatrati konkretne regionalne (subregionalne i lokalne) teritorije kao polove razvoja, a njihovo stanovništvo i privrede kao skup potencijalnih resursa koji se moraju najefikasnije iskoristiti i staviti u funkciju budućeg razvoja. Zbog toga, razvojne inicijative moraju imati jasan regionalni (ali i subregionalni, odnosno lokalni) sadržaj i predstavljati realan odgovor na konkretne probleme, potrebe i ciljeve za koje inicijativu pokreću i realizuju regionalni, odnosno subregionalni i lokalni akteri. 2) Težište aktivnosti javnog faktora treba da bude na kvalitativnom, što širem i strukturnom razvoju svake regionalne, subregionalne, lokalne zajednice da samostalno održava i stvara nove aktivnosti u realnom sektoru na principima održivog razvoja, a ne na kvantitativnom razvoju uz veoma skupa ulaganja u eliminaciji nasleđenih socijalnih i ekoloških problema. 3) Treba izvršiti preorijentaciju pristupa u razvoju od odozgo na dole na odozdo na gore. Na ovaj način se potencira endogeno obeležje savremenog privrednog razvoja na osnovama javnog, korporativnog i individualnog preduzetništva i racionalnijeg korišćenja (raspoloživog regionalnog, subregionalnog, lokalnog) humanog kapitala. Sa razvojem svesti o opravdanosti endogenog rasta jačaće i uverenje o potrebi povezivanja svakog razvojnog projekta sa mogućnostima koje stvara proces evropske integracije i implementacija koncepta održivog razvoja. U skladu sa tim, potrebno je dosledno realizovati programe decentralizacije javne regulacije shvaćene u smislu kontinualnog procesa podele nadležnosti i odgovornosti za razvoj sa 70

71 regionalnog na subregionalni i lokalni nivo, ali i obrnuto, na osnovu poštovanja principa subsidijarnosti i realnih mogućnosti da se realizuju kompleksne i protivrečne (javne) aktivnosti. 4) Cilju stvaranja uslova za privatizaciju razvoja na osnovama implementacije ključnih standarda održivog razvoja, potrebno je ostvariti širok obuhvat različitih regionalnih, odnosno subregionalnih i lokalnih aktera (institucija, organizacija i pojedinaca) koji kreiraju, razvijaju i primenjuju različite politike i strategije i njihovo integrisanje u skladne i funkcionalne operativne strukture. U ovom kontekstu, potrebno je obezbediti uslove za partnerski pristup, kooperaciju i participaciju prilikom kreiranja svake (regionalne, subregionalne, lokalne) strategije razvoja i njihove implementacije. Jedino je na taj način, moguće obezbediti koncenzus različitih aktera razvoja, promovisati strategijski razvojni pristup i izbeći naravno, koliko je moguće preklapanje razvojnih pobuda i eliminisati negativne ekološke efekte po buduće generacije. 5) Potrebno je uporno i dosledno raditi na stvaranju društveno-ekonomskih uslova za trajan održivi razvoj na osnovama dobro osmišljene reindustrijalizacije, shvaćene kao faktora za maksimiziranja blagostanja i obezbeđivanja solidne ekonomske, društvene i privredne osnove kako za sadašnje, tako i za buduće generacije na određenoj regionalnoj, subregionalnoj, lokalnoj teritoriji. Kritični elementi samoodrživosti uz stalni napredak su: (1) razvoj diversifikovane i fleksibilne ekonomske osnove, (2) poboljšanje kvaliteta života i rada (3) zaštita i unapređenje životne sredine i (4) obezbeđivanje dobrog upravljanja prirodnim resursima. 6) Potrebno je stvoriti uslove za holistički pristup problemu regionalnog (subregionalnog i lokalnog) razvoja uz uvažavanje strategijskog razvojnog aspekta, aspekta operacionih struktura i aspekata aktivnosti kod svih privrednih subjekata. Razvojne strategije treba da obezbede okvir za programe i aktivnosti koje se preuzimaju. Zbog toga, se moraju zasnivati na realnoj proceni prirode ekonomskih, socijalnih i ekoloških problema koji pogađaju neku oblast, kao i načinima kojima se isti mogu otkloniti. U implementaciji izabrane strategije treba koristiti brojne operativne strukture, među kojima ključnu ulogu imaju lokalni, subregionalni i regionalni, ali i nacionalni organi uprave, preduzeća, poljoprivredna gazdinstva, privredna udruženja i razvojne agencije. 7) Aktivnosti na kojima treba da se zasnivaju strategije (regionalnog, subregionalnog, lokalnog) razvoja u funkciji reindustrijalizacije na osnovama održivog razvoja su: (1) podsticanje osnivanja regionalnih međunarodnih preduzeća i poslovnih mreža i alijansi, (2) podsticanje razvoja poljoprivrednih gazdinstava, malih i srednjih preduzeća na osnovama (izvoznih) klastera, (3) podsticanje osnivanja novih preduzeća u izvoznim industrijama, (4) promocija stranih, a danas sve više domaćih investicija u realnom sektoru, (5) razvoj fizičke infrastrukture, sa naglaskom na akcijama na lokalnom nivou-izgradnja i popravka prilaznih puteva, popravka industrijskih železničkih pruga, izgradnja i rekonstrukcija poslovnog prostora, izgradnja i rekonstrukcija komunalne infrastrukture, (6) razvoj NTIOK infrastrukture obezbeđenje 71

72 boljeg obrazovanja sa dualnim obrazovanjem i funkcionalnim treningom, podrška istraživanju i razvoju, pružanje usluga poslovnog savetovanja, izgradnja ili rekonstrukcija telekomunikacione infrastrukture, (7) jačanje poslovne infrastrukture, pre svega povećanje slobode pristupa finansijskim sredstvima i poboljšanje usluga regionalne, subregionalne i lokalne uprave, (8) strategije za poboljšanje kvaliteta života, povećanje lične bezbednosti i svih članova porodica uz smanjenje kriminala i slično. Predložena koncepcija razvoja dobrog poslovnog ambijenta za efikasno proizvodno preduzetništvo kao društveno-ekonomske osnove za realizaciju strategije reindustrijalizacije Vojvodine na osnovu (evropskog) koncepta održivog razvoja ukazuje na sledeće ključne momente: Mere i instrumenti regionalne strategije razvoja dobrog poslovnog ambijenta za proizvodno preduzetništvo u funkciji razvoja prema (evropskom) konceptu održivog razvoja se naravno (pored regionalne industrijske politike) preklapaju sa sadržajem ključnih sektorskih regionalnih (razvojnih) politika, pre svega, strategijom razvoja agro-industrijskog kompleksa, trgovinskom i obrazovnom politikom, politikom razvoja preduzetništva, malog biznisa, malih i srednjih preduzeća te strategijom tehnološkog razvoja i ekološkom politikom. Zbog toga ne postoje potrebe za definisanjem eksplicitne verzije ove strategije, nego njene ciljeve, mere i instrumente treba ugraditi u sve ključne sektorske regionalne politike, sa naglaskom na aktivnosti za podsticanje difuzije organizacionih inovacija i razvoj poslovne kulture i kulture rada orijentisane prema globalnom tržištu (pre svega za agro-industrijski kompleks) i Unutrašnjem tržištu Evropske Unije (za ostalu prerađivačku industriju) u pravcu zadovoljenja potreba konkretnih potrošača i razvoja saradnje i kooperacije u kojoj dobijaju svi, kao osnovnih izvora egzistencije svakog privrednog subjekta i poslovnog poduhvata. Domet mera i instrumenata regionalne strategije razvoja dobrog poslovnog ambijenta u funkciji reindustionalizacije prema (evropskom) konceptu održivog razvoja je ograničen, kada (1) ne postoji razvijen sistem automatskih podsticaja, odnosno razni tržišni i netržišni oblici motivacije, (2) opšta ekonomska klima, odnosno opšta ekonomska struktura značajno skraćuje vremenski horizont ključnih poslovnih odluka, (3) dobici od uvođenja poslovnih inovacija, poštovanja osnovnih principa održivog razvoja i intenziviranja međunarodne saradnje su marginalni u odnosu na druge mogućnosti sticanja ekonomskih i drugih statusnih dobitaka. U ovom slučaju, mere zasnovane na finansijskim instrumentima obično ne rezultiraju realnim akcijama na unapređenje performansi preduzetnika, menadžera, poljoprivrednih gazdinstava i preduzeća prema kriterijumima otvorene tržišne privrede i principima održivog razvoja, jer se koriste kao kompenzacija za poslovanje u uslovima destimulativnog makroekonomskog okruženja. Realizacija strategije razvoja dobrog regionalnog poslovnog ambijenta u funkciji stalnog i konstantnog uvećavanja društvenog proizvoda Vojvodine prema evropskom konceptu održivog razvoja može počivati na raznim scenarijima. 72

73 Po mišljenju autora, polazno ishodište se mora potražiti u domenu rehabilitacije kulture poverenja. Problem rehabilitacije kulture poverenja se može staviti u razne kontekste. Na ovom mestu, stavićemo ga u kontekst interesa privatnog faktora za stvaranje podsticajnog društveno-ekonomskog okvira za prestruktuiranje i razvoj izvoznih proizvoda i izvozne trgovine u funkciji objedinjavanja resursa individualnih poljoprivrednih gazdinstava u odgovarajuće reprodukcione celine. Naime, najefikasniji razvoj izvoznih proizvodnji u savremenim tržišnim privredama je u prostorima (tzv. industrijskim ili agrarnim klasterima) koncentracije komplementarnih (proizvodnih, prometnih, finansijskih, istraživačkih, dizajnerskih i obrazovnih) i konkurentskih poljoprivrednih gazdinstava, mikro, malih, srednjih i velikih preduzeća, neprivrednih i javnih subjekata, formiranih na osnovu pojedinačne ili grupne inicijative samih preduzetnika u užim lokalnim, eventualno subregionalnim okvirima i na osnovu toga mobilizacije i koncentracije potrebnih resursa. Nasuprot tome, društveni i ekonomski prostor Vojvodine obeležavaju neorganizovane i sporadične aktivnosti za stvaranje dobre lokalne (subregionalne) poslovne klime i opšteg regulacionog okvira za efikasno poslovanje (privatnog sektora) u izvoznim industrijama. Zašto ima veoma malo realnih privrednih inicijativa za razvoj izvoznih proizvodnji u Vojvodini? Odgovor bi, sigurno trebalo potražiti u dominaciji interesa distributivno-orijentisanih koalicija? U takvim okolnostima, veliki deo ključnih aktera regionalne industrije i poljoprivrede je aktivno uključen u njihove okvire, jer je pripadnost odgovarajućoj koaliciji osnov za nesankcionisano poslovanje u prelaznoj zoni između oficijalne i sive privrede (od kojih su ključne za blokadu razvoja kulture poverenja izbegavanje fiskalnih obaveza, neredovno servisiranje zarada i obaveza za otkupljene poljoprivredne proizvode, rad na crno, slaba zaštita zdravlja i života na radnom mestu, 48 do 60-satna radna nedelja sa nivoom zarada koje ne omogućavaju sigurnu i regularnu proširenu reprodukciju rada). Naravno, da je u takvim okolnostima iluzorno očekivati koncenzus oko preraspodele društveno-ekonomske moći u korist onih koji će mukotrpno raditi na razvoju i unapređenju konkurentnosti bilo koje društveno-ekonomske celine od poslovne ili javne funkcije (službe), preko poljoprivrednog gazdinstva, preduzeća, izvoznog klastera, poslovne mreže ili alijanse pa do lokalne, subregionalne, regionalne i nacionalne države. Nauka, bar u dominirajućem shvatanju njene suštine, ne može da uspešno razvije metode i mehanizme za rešavanje problema određivanja društvene vizije, posebno one koja je, kao u ovom slučaju, zasnovana na generisanju, implementaciji i ekonomskoj valorizaciji inovacija. Time se suštinska egzistencionalna pitanja formiranja polova generičkih rasta i razvoja prepuštaju voluntarizmu političara. U skladu sa tim, problem unapređenja efikasnosti javne regulacije procesa razvoja polova generičkog rasta je, pre svega, stvar ljudske kreacije, odnosno njegova suština je u razumevanju rizika koji stoji iza svake (javne) odluke. Zbog toga, sadržaj reformi javne regulacije u funkciji realizacije strategije razvoja korišćenjem modela polova generičkog rasta se mora zasnivati na implementaciji principa menadžmenta u delovanju nacionalne (regionalne, subregionalne i lokalne) države u ekonomskoj, obrazovnoj 73

74 i administrativnoj sferi. Njegova osnovna funkcija je da obezbedi prevazilaženje posledica ograničenja u internom, individualnom posmatranju položaja preduzeća ili poljoprivrednog gazdinstva u globalnom ekonomskom sistemu struktuiranom prema konceptu održivog razvoja kreativnog društva i inovativne privrede. Ovako shvatanje pretpostavlja široko definisani i čvrsto struktuirani koncenzus najvažnijih partnera-preduzeća, poljoprivrednih gazdinstava (objedinjenih u udruženja), banaka, sindikata, javnih i naučno istraživačkih institucija u cilju stvaranja kulture poslovanja i saradnje, solidarnosti i poverenja. U ovom kontekstu naglasak smo stavili na tri osnovna elementa javne regulacije u funkciji aktiviranja polova generičkog rasta u svakom regionalnom prostoru: (1) preciznog određivanja njihove svrhe i misije, (2) načelima koje treba normativno ugraditi u javnu regulaciju i (3) određivanju funkcija aktera unapređenja njihovih performansi kako je to prikazano u opštini Bač. 2. Pokretanje preduzetničih inicijativa u funkciji uspostavljanja nove proizvodne orijentacije i potencijala privrednog rasta u opštini Bač Na primeru razvojno-strateške orijentacije opštine Bač, obrađen je projekat Povezivanje okruga i opština u dunavskom regionu sa zajedničkim ciljem unapređenja socio-ekonomskog razvoja, u kontekstu uključivanja i pozicioniranja gradova u sprovođenju Dunavske strategije. Opština Bač, kao mala vojvođanska opština, smeštena je u samom jugozapadnom delu Bačke, a njenu zapadnu granicu sa R Hrvatskom u dužini od 43 km čini reka Dunav. Dunav, kao fokus i Dunav kao resurs, integrisao je napore zemalja uključenih u Dunavsku strategiju, za zajedničko delovanje u cilju njegove adekvatne valorizacije i privrednog razvoja dunavske evroregije. Jedan od načina sprovođenja mera utvrđenih u Dunavskoj strategiji, u kontekstu pomenutog, su opšte i sektorski usmerene donacije (grant sheme). Socio-ekonomski razvoj dunavskog regiona u Srbiji (SEDDSR), je kompleksan i sveobuhvatan, višegodišnji EU projekat pod okriljem IPA programa za Srbiju, implementiran i sufinansiran od Austrijske razvojne agencije (ADA), ukupne vrednosti preko 19 mil eur. 3,5 mil eur donatorskih sredstava alocirano je ka opštinama duž Dunavskog toka u Srbiji, u svrhu sufinansiranja projektnih predloga koji podstiču društveno ekonomski razvoj, od kojih je jedan grant dodeljen i opštini Bač, ukupne vrednosti ,00 eur. Analizirani projekat doprineo je postizanju dva definisana prioriteta i realizaciji mera Programskog paketa SEDDSR, a to su: Razvojna podrška privredi dunavskog regiona u Srbiji (sa akcentom na turizam, zaštitu životne sredine, proizvodnju hrane i starih zanata) i Promocija poboljšanja korelacije znanja-veština u cilju unapređenja privrede dunavskog regiona u Srbiji, u pomenutim oblastima. U fokusu projekta selektovana su dva programska sektora Razvoj privrede i podrška preduzetništvu 74

75 i kompatibilan njemu, sektor Zapošljavanje i povećanje kapaciteta radne snage na lokalu. Osnovni target projekta je da se objedinjenim sprovođenjem projektnih aktivnosti multiplikovanim efektom pokrenu i pospeše privredne aktivnosti u ovom malom vojvođanskom mestu, uz otvaranje održivih novih radnih mesta kroz podizanje poslovnih kvalifikacija raspoložive radne snage. Involvirani treninzi, kao ključna poluga diversifikacije radne snage u kvalitativnom (kvalifikacionom) smislu doprineli su sticanju osnovnih znanja i unapređenju kompetencija i veština, što je rezultiralo spin-off efektom projektne valorizacije, u smislu indikativnog pokretanja novih preduzetničkih aktivnosti u lokalnoj sredini. Uporedo, bazičnu konstrukciju za uključivanje ciljnih grupa u lokalne privredne procese obezbedila je opšta konsultativno-mentorska podrška korisnicima projekta putem virtuelnog inkubatora (www. virtuelniinkubator.rs) (više o tome: rezultati projekta, tačka 2. a). U nastavku prezentovani su osnovni sumirani podaci o bačkom projektu: Naziv projekta: Povezivanje okruga i opština u dunavskom regionu sa zajedničkim ciljem unapređenja socio-ekonomskog razvoja Trajanje projekta: 18 meseci, završetak Partneri na projektu: Poljoprivredni fakultet-univerzitet u Novom Sadu, Opština Odžaci, Poslovni klub iz Bačke Palanke, Opšte udruženje preduzetnika iz Bačke Palanke, Udruženje žena Kolevka Bačke Bač, Nevladina organizacija Siguran život iz Opova, Udruženje žena Lenka Odžaci. Opšti cilj: Jačanje održivog socio-ekonomskog razvoja u opštinama dunavskog regiona. Specifičan cilj projekta. Podizanje kapaciteta radne snage i preduzeća (privrednog sektora) radi unapređenja zapošljavanja i konkurentnosti ekonomije u regionu Ciljne grupe projekta: nezaposlene žene iz opština Bač i Bačka Palanka, početnici u biznisu u oblasti prerade hrane i zanatstva iz opština Bač, Odžaci, Bačka Palanka i Opovo. Krajnji korisnici projekta: udruženja žena, udruženja preduzetnika, mala i srednja preduzeća opština: Bač, Bačka Palanka, Odžaci i Opovo. Kada govorimo o projektu SEDDSR u Baču, važno je sagledati korelaciju odnosa aktivnosti-rezultati: 1. Aktivnost: Podrška nezaposlenim ženama kroz jačanje ženskog preduzetništva i umrežavanje, obuhvatala je performanse kvalifikacionog osnaživanja žena i sveukupnog unapređenja kapaciteta u cilju njihovog zapošljavanja. a. Obuka: Obuku žena za sušenje voća i povrća pohađalo je 12 polaznica, sa preovlađujućim temama: tehnologija sušenja voća i povrća, fizičke osobine voća i povrća, tradicionalne i savremene tehnologije sušenja voća i povrća, tehnologija kombinovanog sušenja voća i povrća, neophodna oprema za sušenje, energetika sa posebnim osvrtom na obnovljive izvore energije, skladištenje osušenog voća i povrća i pakovanje gotovih proizvoda. Pored teorijskog predavanja pohađane su i organizovane praktične vežbe sušenja sa 75

76 sezonskim voćem (kajsija, višnja, šljiva i jabuka) putem kojih su polaznice prelazile put od nabavke i pranja voća do finalnog proizvoda i pakovanja. Obuka je sprovođena prema planu i programu Poljoprivrednog fakulteta Univerziteta u Novom Sadu, u okviru standardnih procedura, sa polaganjem stručnog ispita o izračunavanju parametara bilansa mase sušenja i proverom znanja u oblasti tehničkih rešenja i tehnologije sušenja. Rezultat: 12 žena sa stečenim kvalifikacijama (sertifikovano za rad) u tehnologiji sušenja voća i povrća. b. Centar za sušenje: Za potrebe osnivanja Centra za sušenje voća i povrća u Baču određen je prostor i nabavljena oprema koja se odnosi na: nabavku seta opreme i komponenti potrebnih za sušenje voća i povrća (kapaciteta 250 kg/ dan). Nabavljena sušara se sastoji iz tri dela: osmotska sušara, komora za sumporisanje voća i povrća i evaporator (komora za potapanje voća i povrća u odgovarajući rastvor- šećer i sl.). Centar je opremljen savremenom pakericom sa pratećim artiklima za pakovanje gotovih proizvoda. Centar ima svoj zaštitni znak logo za pakovanje proizvoda i obezbeđenu proizvodnju po HCCP standardima. Rezultat: Osnovan i opremljen samostalan, fukcionalan i održiv Centar za sušenje voća i povrća u Baču. c. Stari zanati: Obuke žena sadržane od - treninga za tkanje (6 polaznica) i treninga u oblasti grnčarije (10 polaznica), svaki u trajanju od po 24 radna dana. Kriterijumi za izbor polaznica obuka, su shodno odabranim ciljnim grupama projekta i uključujući marginalizovane grupe korisnika: dugoročna nezaposlenost, status samohrana majka, žena sa više od dvoje dece, osoba sa invaliditetom i dr., što je svakako doprinelo socio-ekonomskom osnaživanju pobrojanih grupa. Finaliziranjem ovih obuka kreirani su različiti zanatski proizvodi i suveniri (artikli od gline, tkački proizvodi i torbe/šeširi od pustovane vune), a znanje i veštine žena u ovim zanatima su višestruko unapređeni. Rezultat: Unapređene stručne kompetencije i veštine kod 16 nezaposlenih žena za bavljenje starim zanatima. d. Umrežavanje žena kao jedna od podaktivnosti značajna je zbog međusobnog povezivanja predstavnica Udruženja žena iz opština - učesnika projekta. Na održanim sastancima kreirani su zajednički projektni predlozi, razmenjivana dosadašnja iskustva i prezentovane razne tehnike izrade suvenira, odevnih predmeta i dr. Ovo je jedna od vrlo prihvatljivih operativnih aktivnosti sa impozantno izraženim sinergetskim efektom, jer se povezivanjem i udruživanjem stvara nova platforma saradnika, spremna za nadogradnju u budućim zajedničkim projektnim poduhvatima. Rezultat: Pripremljen najmanje jedan zajednički projektni predlog namenjen za apliciranje. 2. Aktivnost: Unapređenje kapaciteta preduzetnika i malih i srednjih preduzeća (kroz izradu virtuelnog inkubatora za preduzetnike, održavanje Biznis foruma, obuka i Festivala hrane i zanatskih proizvoda). 76

77 a. Preduslov za osnivanje virtuelnog inkubatora bila je izrada dokumenta Analiza potreba preduzetnika i početnika u biznisu Južnobačke i Južnobanatske oblasti sa definisanom podrškom neophodnom za rad i unapređenje poslovanja. Rezultati analize su pokazali da virtuelni inkubator lokalnim privrednim subjektima treba da pruži: tumačenje propisa, računovodstvene savete licenciranog knjigovođe, informacije o subvencijama, kreditima i bespovratnim sredstavima za unapređenje poslovanja, besplatno oglašavanje i reklamiranje usluga/proizvoda lokalnih privrednika, pregled popunjenih obrazaca za APR, poresku upravu, NSZ, itd. kao i opis određenih administrativnih procedura, korišćenje podataka iz baze malih i srednjih preduzeća koji posluju na regionalnom tržištu radi povezivanja i ostvarivanja poslovne saradnje, instrukcije i savete za uspešnu izradu biznis planova, informisanje o mogućnostima unapređenja poslovanja i o promenama zakonskih propisa i procedura i dr. Shodno rezultatima Analize, izvršeno je i koncipiranje ove elektronske podrške. Pored poslovnih foruma i individualnog pristupa za svakog člana inkubatora, svim korisnicima imaju priliku da koriste i besplatne knjigovodstvene usluge u prvim mesecima pokretanja biznisa (konsultantske usluge i mentorstvo). Pored zvanične stranice, inkubator koristi i društvene mreže za promociju i publikovanje značajnih sadržaja. Rezultat: Osnovan virtuelni inkubator uz svakodnevno pružanje konsultantsko-mentorske podrške početnicima u biznisu sa značajnim brojem članova inkubatora. b. Podsticanje preduzetništva i stvaranje uslova za zapošljavanje obezbeđeno je kroz niz obuka za potencijalne preduzetnike i nezaposlena lica sa specifikovanim temama iz oblasti marketinga, swot analiza, pozicioniranja i brendiranja proizvoda, psihologije prodaje, internet marketinga, sa akcentom na praktičnim primerima (revizija postojećeg Brenda, analiza prodajnih strategija polaznika obuka i sl.). Deo predavanja za ciljne grupe obuhvatio je izvozne poslove, izvozne pravne regulative, carinsku dokumentaciju, poreklo robe, poreske aspekte izvoza, evropsko tržište, sertifikaciju, carinske tarife i druge konkretne primere u okviru razmatranih studija slučaja. Radi kompletiranja viših kompetencija, u obuke je uključen i segment analize sredstava namenjenih preduzetnicima i MSP (kreditne linije, zajmovi, bespovratna sredstva, EU fondovi, IPARD programi), izvori kapitala, forme vlasništva, bankarski proizvodi i usluge, uz praktičnu primenu izrade biznis planova. Rezultat: Minimalno 50 polaznika uspešno završilo teorijski i praktičan deo obuka, sa indicijama pokretanja samostalnog biznisa. c. Održavanjem B2B sastanaka na Biznis forumu - uspostavljeni su novi poslovni kontakti velikih i malih u proizvodnji hrane i napravljena je nova poslovno-logistička platforma za realizovanje investicionih poduhvata i biznis transakcija, učesnika u sektoru proizvodnje hrane (proizvođači, dobavljači, prerađivači). Rezultat: Uspostavljeni novi poslovni konktakti u ovom sektoru. 77

78 78 d. Sprovođenjem promotivnih aktivnosti (putem emitovanja medijskih sadržaja, distribucije štampanog materijala, održavanjem info-konferencija) obezbeđena je informisanost šire javnosti o sprovedenim aktivnostima i efektima projekta u društvenoj zajednici. Potrebno je apostrofirati sledeće: 1. Projekat je uspešno realizovan zahvaljujući dobro organizovanom i koordiniranom radu projektnog tima, uz eksplicitno učešće svih partnerskih organizacija na projektu. U konstelaciji partnerskih funkcija i uloga, neophodna je korelacija svih projektnih aktera u procesima projektnih aktivnosti, od planiranja do njihove realizacije. Partnerstvo se gradi na koncizno koncipiranim potrebama zajednice (lokala) i regiona, sa težnjom ka ostvarenju zajedničkog cilja koji se postiže projektnom realizacijom. Rezultati projekta treba da ostvaruju indikativne efekte i kod nosioca i kod partnera. 2. Menagementu projekta je prevashodna saradnja i komunikacija sa lokalnom samoupravom ili drugom relevantnom jedinicom uprave, čime se obezbeđuju justin-time informacije o izvršenim, trenutnim i planiranim aktivnostima i krucijalna uloga gradova i JLS u pružanju podrške i prevazilaženju eventualnih rizičnih situacija tokom projektne implementacije. Ovo je posebno značajno kod multidisciplinarnih projekata i projekata šireg teritorijalnog obuhvata. 3. Efekte projekta najbolje pronose direktni korisnici projekta. Njihova iskustva, koristi i uspešni primeri su rezultati koji pružaju pravu sliku o performansama i multiplikovanom uticaju programskih mera SEDDSR. 4. Kako mali projekti dovode do promene kursora i profilisanja opština i gradova? Konsolidacijom, gradovi i opštine značajno mogu da promene strateški pravac i da iz uspešno implementiranih projekata prepoznaju nove mogućnosti za korišćenje raspoloživih resursa na lokalu. Bač, sa poljoprivredom kao pretežnom opštinskom delatnosti, svoj razvojni pravac orjentiše ka proizvodnji i preradi hrane (jagoda, organskog voća i povrća, meda i dr.), čime se održivost projekta ne dovodi u pitanje, jer se uz postojeću infrastrukturu i aktivno učešće i participaciju stakeholdera, obezbeđuje izgradnja kapaciteta za razvoj prerađivačkih delatnosti na njenoj teritoriji. 3. Zaključak Ključ izlaska Vojvodine iz stanja razvojne blokade realnog sektora je osposobljavanje svih privrednih subjekata za poslovanje u uslovima otvorene tržišne privrede i zato je, pre svega, potrebno pretvoriti Vojvodinu u ugodno mesto za privatno proizvodno investiranje, kako bi se otvorio prostor za kontinuelno unapređenje konkurentnosti na osnovama skupog i rizičnog generisanja i ekonomske valorizacije inovacija na osnovama implementacije koncepta održivog razvoja. Zbog toga, preduzetnici i menadžeri sa njihovim stručnim timovima, sa državom i naukom moraju

79 postaviti veoma ambiciozne poslovne ciljeve i pronaći originalne puteve za njihovu realizaciju. To će biti veoma teško, pre svega zbog izuzetno snažnog uticaja nestručnih kadrova koji su na ta radna mesta došli zbog partijske preraspodele, a kompetentnost za obavljanje posla niko im nije proveravao. Novi model razvoja u Vojvodini se mora u budućnosti oslanjati na tri eksplicitna elementa. Prvi je opšteg karaktera i važi za celu realnu privredu Srbije. To je realizacija reformi ekonomskih institucija u funkciji stvaranja uslova za razvoj tzv. investiciono vučene privrede u funkciji povećanja izvoza. Drugi se odnosi na razvoj i promociju ekonomski samoodrživih privrednih subjekata. Treći se zasniva na određivanju adekvatnog javnog i korporativnog upravljanja. Prezentirana koncepcija zahtevaće integraciju paradigmi konstantnog učenja i kooperativne poslovne saradnje svih učesnika. Ulogu i značaj projekata za opštine, gradove i regione, ne treba generalizovati, već sagledati njihov kontributivni faktor u odnosu na sredinu u kojoj se implementiraju. U savremenoj praksi, akcenat je na međuopštinskim i međuregionalnim projektima koji podstiču saradnju (onima koji dovode do udruživanja i ukrupnjavanja snaga ). U cilju ostvarenja kontinuiranih razvojnih elemenata, opštine, gradovi i regioni, koji su ujedno i nosioci glavnih projektnih aktivnosti, moraju se posvetiti detaljnom projektnom planiranju. Sistemskim procesom projektnog planiranja moguće je koncentrisati i u najvećoj meri, iskoristiti raspoložive komparativne prednosti lokalnih i regionalnih sredina. Izvori Acs, Z. J., de Groot, H. L., & Nijkamp, P. (Eds.). (2013) The emergence of the knowledge economy: A regional perspective. Springer Science & Business Media. Adžić Sofija Regionalna ekonimija EU (2011) Ekonomski fakultet Subotica. Adžić, Sofija (2008) Reindustrionalization and the Regional Industrz Policz The Stdz of the Case of Vojvodina, Zbornih radova : National and Regional Economics VII, Slovačka. Capello, R. (2007) Reginal Economics:1 edition, Routledge. Edited bz Aurora A.C. Teixeira, Ester Silva and Ricardo Paes Mamede (2014) Structural Change, Competitiveness and Industrial Policy. Edited mz Lukasz Mamica and Pasquale Tridico (2014) Economic Policy and the Financial Crisis. Juergensmeyer, J. C., & Roberts, T. E. (2013) Land Use Planning & Development Regulation Law. Mills, E. S., McDonald, J. F., & McLean, M. L. (Eds.). (2012). Sources of metropolitan growth. Transaction Publishers. Strategija EU za dunavski region, Brisel, COM (2010) 715/4. Publikacija Vodič kroz Dunavsku strategiju, Stojović, J. i dr. (2012) Evropski pokret u Srbiji, Beograd. Internet stranica Internet stranica (Socio-ekonomski razvoj Dunavskog regiona u Srbiji) Internet stranica (Ministarstvo spoljnih poslova R Srbije) 79

80 NEW DIMENSION OF CITY DEVELOPMENT IN THE FRAMEWORK OF EUROPEAN MACRO REGION Sofija Adzic Faculty of Economics Segedinski put 9-11, Subotica, Serbia Jelena Kovacevic Municipality Bac, Trg dr. Zorana Djindjica 2, Bac, Serbia Abstract Regional development today is multi-dimensional, and as such it becomes a strategic problem of all countries. There are many possible solutions to the regional dilemma of sustainable development within functional implementation and establishment. However, as no solution in economic development is currently superior, it is necessary to find and select the new modalities of operationalization at the local level, where cities will have the initiative in effective regional governance that will expand and realize the development dimension. The development dimension of cities should stimulate and increasingly develop the productive activity of available production capacities and ensure their productive linking in rural areas. Work must begin with determining the content of a good public regulation, in service of launching and implementation of projects for reindustrialization of determined areas within the European macro-region, with the goal of faster and more productive employment. We have treated an example of the strategic direction for development of economy in the Danube region with the case study of the city of Bac, with emphasis on food production and processing, and the survival and promotion of traditional crafts with respect to environmental protection and improved correlation of knowledge and skills with greater support for entrepreneurship in Bac municipality. This is a complex activity on research of differences in needs, interests and results which necessitate appropriate institutional-organizational arrangements. Key words: Regional development; regional space; cities; rural development; macro-region JEL: P25, R11, R58. 80

81 DOI: /PI BRANDING GRADOVA STUDIJA SLUČAJA GRADA SARAJEVA Anto Domazet Ekonomski fakultet Univerziteta u Sarajevu, Trg oslobođenja Alija Izetbegović 1, Sarajevo, Bosna i Hercegovina anto.domazet@efsa.unsa.ba Sažetak Svi mi plovimo kroz kompleksnost modernog Svijeta naoružani sa nekoliko jednostavnih klišea i stereotipa koji utječu na naše ponašanje prema drugim zemljama i gradovima i njihovim ljudima i proizvodima. Sajmon Anholt, autor iz oblasti brandinga država i gradova Tema ovog rada se odnosi inicijalno na imidž i branding gradova. Brand gradova je izvor održivih konkurentskih prednosti i tradicionalno je fokusiran na imidž grada iz koga se razvija atraktivnost grada za život u njemu, za priliv posjetilaca i investicija i za razvoj izvoznih biznisa. U radu je razvijen model integriranog razvoja, marketinga i brandinga gradova sa finalnim rezultatima koji se ispoljavaju u ostvarenju povoljnog imidža i brand equity-a gradova. Studija slučaja Grada Sarajeva ukazuje na potrebu i opravdanost primjene integriranog modela razvoja, marketinga i brandinga gradova. Glavna ograničenja u njegovoj primjeni se odnose na nedefinirani ustavno-pravni položaj Grada koji ograničava njegov upravljački kapacitet za primjenu tog modela. Metodom ekspertne analize procijenjen je identitet branda Grada i uočene su razlike u identitetu za pojedine ciljne grupe Grada. Doprinos rada se ogleda u prevazilaženju često prisutnog pristupa koji branding gradova reducira na imidž branda, a aktivnosti na brandingu na komuniciranje obećavajućim i lijepo sročenim porukama. U radu je promoviran marketing grada zasnovan na brandingu u kome branding označava proces stvaranja vrijednosti za ciljne grupe grada u uslugama sa njihovim opipljivim i neopipljivim atributima, koji, osim funkcionalnih, uključuju i psihološko-emocionalne atribute, a brand equity definira kao doprinos vrijednosti za ciljne grupe koji proizlazi iz snage branda. Ograničenja istraživanja se odnose na nedostatak primarnih istraživanja i nizak nivo primjene marketinga i brandinga Grada Sarajeva, čime je studija slučaja bila dosta ograničena u svojim nalazima. Buduća istraživanja treba usmjeriti na empirijska istraživanja identiteta gradova i Grada Sarajeva te na teme vezane za implementaciju integriranog modela razvoja, marketinga i brandinga. Ključne riječi: imidž branda, brand grada, branding grada, marketing grada, brand equity 81

82 Uvod Kao rezultat tehnološkog napretka na osnovama informacijsko-komunikacijskih tehnologija i globalizacije posljednjih decenija mnogi do tada nepoznati gradovi svijeta su se uključili u globalnu konkurenciju za privlačenje stanovnika, posjetilaca, investitora, izvoznika i događaja. U toj konkurenciji, tragajući za održivim konkurentskim prednostima, gradovi nastoje da razviju svoj branding kao izraz osobenog identiteta kojim, osim suštinskih funkcionalnih vrijednosti za kojima tragaju njihove ciljne grupe, nude i pozitivne asocijacije i emocije koje stvaraju preferencije i lojalnost prema gradovima. Interes za istraživanja i praksu brandinga gradova javio se uglavnom iz tri razloga. Prva dva su reaktivne prirode. Gradovi su u distribuciji prihoda na nivou države konstantno zakidani i prihodi im se smanjuju. Osim toga, pojava globalne ekonomske krize dovela je u težak položaj gradove koji nisu imali aktivne strategije rasta. Treći, proaktivan razlog sastoji se u procjenama uprava gradova da raspolažu izvanrednim resursima i aktivom, počev od infrastrukture, gradskih atrakcija, strukture privrede i kvaliteta ljudi koji aktivnim strategijama mogu ubrzati razvoj grada i omogućiti bolji život građana. U tom kontekstu konkurentnost gradova se izražava u njihovoj sposobnosti da stvore potencijal za rast blagostanja njihovih građana kroz bolje uvjete života, zapošljavanja, socijalne, okolišne i ekonomske održivosti. Načini kojima se konkurentnost gradova može učiniti što održivijom izražavaju se u čitavoj listi specifičnih konkurentskih prednosti na kojima se temelji njihova konkurentnost: pametan grad (Smart City), grad naklonjen biznisu (Business Friendly City), okolinski odgovoran grad (Green City), siguran grad (Safe City), inovativni grad (Innovative City ) i slično. Značenje termina imidž, brand, branding, marketing gradova veže se za grad iz prevođenja engleske riječi place (place image, place brand, place branding, place marketing). Prevod riječi place u nekim izdanjima na južnoslavenskim jezicima je dao termin lokacija (imidž lokacije, brand lokacije, branding lokacije, marketing lokacije). Budući da su predmet istraživanja u ovom radu gradovi, po pravilu, place kao izraz na engleskom jeziku preveden je u grad, iako u originalnim radovima podrazumijeva i državu, regiju i drugu teritorijalnu jedinicu. Istraživačka pitanja u ovom radu su: 1) kakve se promjene dešavaju u teorijama marketinga i brandinga gradova, 2) kako definirati integrirani model razvoja, marketinga i brandinga gradova, 3) kako se koncept marketinga i brandinga gradova može provoditi na slučaju Grada Sarajeva. Iz sadržaja ovih pitanja proizašla je i metodologija istraživanja koja je zasnovana na pregledu literature i studiji slučaja Grada Sarajevo. U procjeni identiteta branda Grada primjenjen je metod ekspertne analize na osnovi informacija sa radionica u okviru rada na pripremi Strategije Kantona Sarajevo

83 1. Teorijski okvir Literatura iz oblasti brandinga i marketinga gradova veoma je bogata i nastala je kao rezultat intenzivnih teorijskih i emprijskih istraživanja različitih aspekta brandinga. Inicijalni razlog za te aktivnosti nalazi se u shvaćanjima da gradovi imaju velike potencijale razvoja na osnovi utrživanja svojih proizvoda i usluga na tržištima posebne vrste, primjenjujući načela poslovnog marketinga i brandinga u upravljanju svojim funkcijama. Gertner (2011: ) je obavio analizu 212 svjetskih publikacija na temu marketing i branding destinacija u periodu godine i došao do zaključaka da je najveći dio posvećen imidžu, brandu i brandingu, a manji dio marketingu destinacija, da dominiraju kvalitativna istraživanja sa veoma malo empirijskih istraživanja i da je malo istraživanja koja su dokazivala i testirala određene istraživačke hipoteze. Očigledno da ovi nalazi sugeriraju i pravce daljih istraživanja iz ove oblasti. Značaj branda proizlazi iz okolnosti da je konkurencija među gradovima došla do tog stadija da gradovi ne konkuriraju samo kao generički proizvodi kroz svoje standardizirane funkcije organiziranja gradskog života. Konkurencija među gradovima nije više ni samo konkurencija u funkcionalnim obilježjima grada dobroj infrastrukturi, raspoloživosti stanova i prostora za gradnju, ili u nižim porezima. S obzirom na ograničene mogućnosti kreiranja održivih konkurentskih prednosti u funkcionalnoj sferi djelovanja grada, fokus pažnje u jačanju konkurentnosti gradova pomjera se na branding grada. Cilj te aktivnosti je stvoriti atribute i identitet branda koji će izazvati pozitivan imidž i preferencije ciljnih grupa prema ponudi grada, spremnost za kupovinu tih usluga i stvarnu odluku o kupovini, iza koje slijedi i lojalnost i ponovljeno korištenje usluga grada, kao što je to slučaj kada strana kompanija već operira u gradu, a onda donosi odluku da reinvestira svoju dobit i ulaže u proširenje proizvodnje i novo zapošljavanje. Značaj branda gradova je tim veći što se faktori konkurentnosti gradova dijele na hard faktore (ekonomska stabilnost i rast, produktivnost, troškovi, koncept vlasništva, lokalne mreže i servisi podrške, infrastruktura, strateška lokacija, programi i šeme poticaja) koji se mogu procjenjivati većim stupnjem objektivnosti i soft faktore koji su predmet različitih emocija, percepcija i subjektivnih procjena (razvoj tržišnih niša, kvalitet života, profesionalne i stručne kompetencije, kultura, osobni odnosi, stil vođenja, fleksibilnost, poduzetništvo i profesionalizam) (Kotler 2014: 149). Brandiranjem grada se navedeni faktori podvode pod asocijacije i simbole koji točkama razlikovanja i jednakosti kroz adekvatnu komunikaciju stvaraju pozitivan imidž o gradu. Što je u ponudi više soft faktora, sve je veća relevantnost branda, sve je više točaka razlikovanja gradova i stvaranja jedinstvenih asocijacija koje su osnova razlika u imidžu branda (Keller 2003). Za generičke proizvode ili commodities percepcija o proizvodu stvara se samo na osnovi cijene, a relevantnost branda ne postoji (Riesenbeck i Perrey 2008: 53-55). U pojmovnom smislu brand se na tehničkom nivou svodi na ime, logo, znak i dizajn kojim se proizvodi jednog prodavca razlikuju od drugog. Međutim, u širem 83

84 značenju brand je mentalna refleksija atributa branda u svijesti potrošača ili bilo kojeg aktera brandinga. Tako Ambler (1992, u Wood 2000: 664) definira brand kao obećanje paketa atributa koje neko kupuje i doživljava zadovoljstvo. Atributi koji čine brand mogu biti realni ili iluzorni, racionalni ili emocionalni, opipljivi ili nevidljivi. Zato je Seul duša Azije, Njujork grad koji se voli, Malaga grad Pikasa, Hag grad mira i međunarodne pravde, Amsterdam, Roterdam, Utreht i Hag gradovi umjetnosti (Martinez 2011: 376). Na osnovi analogije sa brandingom u biznisu, branding gradova može se definirati kao završna faza procesa koji uključuje resurse grada i sve njegove funkcije fokusirajući ih na jednu stratešku namjeru: kreirati razlike u odnosu na druge gradove (Kapferer 2003: 46). Brand omogućava označavanje nekog grada na više razina, od stvarnog fizičkog do emocionalnog, psihološkog. Kao poznato poduzeće, tako i poznati grad, regija ili država lakše pronalazi kanale za prodaju vlastitih proizvoda ili usluga, lakše dolazi do najbolje radne snage, do većeg broja posjetitelja, turista investicija i događaja te igra sve značajniju ulogu na nacionalnom i globalnom nivou (Allan 2004). Danas je branding dio urbanog dizajna 21. stoljeća, zajedno sa konvencijskim centrima, umjetničkim festivalima, arhitekturom grada i prehrambenim rješenjima svježe hrane (Ashworth 2009: 1254). Ništa kao prepoznatljiv brand ne može kreirati tako dobro gradsku osobnost, njegovu svjetsku prepoznatljivost i istaknuti njegova posebna obilježja. Upravo je brand grada ono što obilježava i tumači kvalitetu nekog mjesta. Iz perspektive grada, nastojanje da se razvije i istakne vlastiti brand zapravo omogućava privlačenje ili zadržavanje određenih struktura građana, osiguranje sadašnjeg i budućeg ekonomskog razvoja, osiguranje društvenog i kulturnog prosperiteta grada. U tržišnoj ekonomiji, konkurencija je proces vođen profitom kojim se koordinira potražnja i ponuda na tržištima. U odnosu na plansku ekonomiju, konkurencija u tržišnoj ekonomiji viđena je kao prednost koja nastaje efikasnom i pravodobnom alokacijom svih raspoloživih resursa, tehnološkim napretkom i proizvodnjom okrenutom kupcima (De Vincente 2004: 3). Brandiranje gradova je stara umjetnost, ali nova nauka. Stoljećima su lideri gradova prepoznavali potrebu da projektiraju jedinstven i moćan imidž grada prema ostalom svijetu. A tek je nekoliko desetljeća kako je branding gradova prepoznat kao posebna disciplina. Fokus na imidž grada, bez prethodne pripreme marketinga i brandinga grada se objašnjava okolnošću da grad nema kontrole nad mnogim elementima marketing mixa i onda mu ostaje jedino da se posveti traganju za imidžom na bazi komunikacijsko-promotivnih aktivnosti, koje su u realnosti dosta odvojene od suštine stvaranja vrijednosti grada za svoje ciljne skupine (Brown et al. 2013). Interes za brandiranjem gradova nije više ograničen na one gradove, regije ili zemlje koji se vide kao turističke destinacije. Kako ekonomska baza gradova erodira, oni se stavljaju u konkurenciju sa svima drugima za preživljavanje. Čini se da više ne postoji pitanje da li brandirati grad, nego kako ga brandirati. Zato postoji potreba za modelom procesa brandiranja gradova (Sanja & Rowley 2013). 84

85 Transformacija gradova se dešava na liniji strateškog planiranja grada sa ciljem regeneriranja infrastrukture i prostora za razvoj grada, koju prati marketing grada usmjeren na kreiranje marketing mixa za zadovoljavanje potreba ciljnih grupa. Na marektingu zasnovan razvija se branding koji ima za cilj stvaranje snažnog branda, sposobnog da generira pozitivan imidž grada i brand equity za grad (Martinez 2011, Kavartzis 2008). Izgleda da se u sve većoj mjeri prevazilaze zablude da se povoljan imidž grada može izgraditi intenziviranjem komunikacija grada. Kotler (1993: 99) kaže da mnogi akteri marketinga gradova vjeruju da marketing grada znači promoviranje grada. Oni vide marketing kao aktivnost građenja imidža, mjenjajući to sa jednom od podaktivnosti zvanom promocija. Zvuči ironično, ali promocija je jedna od najmanje važnih marketing funkcija. Promocija sama po sebi neće pomoći gradu u teškoćama. Ustvari, ona će pomoći ciljnim grupama grada da ranije otkriju u kakvim stvarnim teškoćama je grad. On dalje navodi da marketing grada znači dizajniranje grada da zadovolji potrebe svog ciljnog tržišta. On je uspješan kada su građani i biznis zadovoljni svojom zajednicom i kada se ostvaruju očekivanja posjetilaca i investitora. Anholt (2005: 224) navodi da svođenje brandinga na komuniciranje i formuliranje odgovarajućih poruka koje bi simbolizirale brand grada je jedna od čestih grešaka u brandingu gradova. Brand treba promatrati kao kontekst u kome se primaju poruke, a ne kao poruku samu za sebe. Primjenjujući njegovu misao sa branda države na brand grada može se reći da poruka spada u kategoriju marketing komunikacije, a brand je već postojeći okvir reputacije pošiljaoca poruke koji uvjetuje način na koji se neka poruka prima i interpretira od strane primaoca. Zato će gradovi sa siromašnim brandom često biti ignorirani i sa zanimljivim komunikacijama od strane svjetskih medija, dok će gradovi sa jakim brandovima dobiti pažnju i respekt za njihove osrednje komunikacije (Anholt 2005: 224). U brandingu gradova uočava se snažan fokus na imidž grada kao primarni efekt brandinga, ali i kao sinonim za sam branding. To je vjerojatno tako zbog toga što je napredna praksa gradova upravo najvećim dijelom fokusirana na primjenu branda na poboljšanje imidža grada. Za fokus brandinga na imidž grada postoji više razloga, a jedan od istaknutih, kako navodi Anholt, je činjenica da gradovi nemaju kontrolu nad mnogim varijablama brandinga. Zbog toga koristeći se intenzivnom promocijom nastoje da razviju pozitivan set asocijacija koje će voditi povoljnom imidžu grada (Anholt 2011). Današnji marketing gradova uključuje identitet gradova kao ključni koncept brandinga. Kako kaže Kapferer, prije nego saznamo kako nas drugi prihvaćaju, moramo znati ko smo mi (Kapferer 2003: 71). Odnos identiteta i imidža branda grada se često pojednostavljuje tako da mnogi gradovi žele na prečac doći do pozitivnog imidža bez da su razvili strategiju brandinga i identitet grada. Prisjećajući se Anholta može se kazati da želja za boljim imidžom neće nijedan grad učiniti boljim, ali stvaranje boljeg grada će rezultirati boljim imidžom (Anholt 2013). Zato je kreiranje identiteta grada važno za podršku i komuniciranje prema ciljnim grupama koje će 85

86 taj prezentirani identitet doživjeti kroz vlastitu percepciju i tako odslikati identitet, odaslan od pošiljaoca u formi imidža kao doživljaj primaoca (Kapferer 2003: 95). Ciljeve primjene brandinga gradova stoga možemo definirati kao: 1) povezivanje građana i stvaranje čvrstih emocionalnih veza sa svojim gradom 2) povećanje povjerenja u vlastite snage, u vlastitu ekonomiju, u vlastito znanje i u vlastite sposobnosti, 3) stvaranje novih i održavanje postojećih poslovnih, društvenih, kulturnih i emocionalnih veza sa gradom 4) ohrabrivanje turista u smislu prepoznavanja grada kao atraktivne destinacije, poticanjem kupnje lokalnih proizvoda i lokalne potrošnje, 5) utjecanje na privlačenja i realizacije novih investicija u lokalno područje grada (Paliaga 2007: 25). Kotler vjeruje da među mnogim alternativnim načinima upravljanja gradovima (ekonomske teorije, predviđanje demografskih i industrijskih trendova, političko odlučivanje, studije slučajeva ili praktična iskustva) marketing gradova je najprilagodljiviji i najproduktivniji pristup problemima razvoja gradova (Kotler 2002: 20). Iako potiče iz općeg marketinga koji se primjenjuje na tržišta proizvoda i usluga, marketing gradova ima posebne specifičnosti u tome što su gradovi istovremeni i teritorijalni i socijalni entiteti. Gradovi su domovi, radna mjesta, resorti lokacija biznisa. Zbog tih socijalnih aspekta, gradovi su manje adaptibilni od potrošačkih dobara (Gubler & Moeler 2006: 33). Samo gradovi koji koriste uspješno vođstvo u upravljanju svojim resursima na osnovu kompleksnog marketinga gradova mogu biti pobjednici. Lokacije koje se pasiviziraju izgubit će svoju konkurentsku snagu (Moilanen & Rainisto 2009: 25). Iako potiče iz općeg marketinga koji se primjenjuje na tržišta proizvoda i usluga, marketing gradova ima posebne specifičnosti u tome što su gradovi istovremeni i teritorijalni i socijalni entiteti. Gradovi su domovi, radna mjesta, resorti lokacija biznisa. Zbog tih socijalnih aspekta, gradovi su manje adaptibilni od potrošačkih dobara (Gubler & Moeler 2006: 33). Ashwort i Voogd imaju dosta diferenciran pristup tretiranju marketing mixa gradova i, nasuprot marketing mixu u tradicionalnim poslovima, za marketing gradova predlažu mix promocionih, prostorno-funkcionalnih, organizacionih i financijskih mjera (Ashworth and Voogd, u Kavartzis 2004: 61). Nakon B2B marketinga (biznis za biznis), B2C marketinga (biznis za potrašače), B2G marketinga (biznis za vladu), svjedočimo o primjeni C2S marketinga (City to Stakeholders Grad za svoje stakeholdere). 2. Koncept integriranog razvoja, marketinga i brandinga grada Dinamične promjene u poziciji gradova izazvane globalizacijom, tehnološkim promjenama i narastanjem konkurencije u regionalnim i globalnim razmjerama nameću potrebu strateškog upravljanja razvojem gradova. Strateškim planiranjem razvoja gradovi na kreativan način istražuju i anticipiraju promjene u okruženju i alociraju raspoložive resurse u oblasti koje će omogućiti povećanje konkurentnosti gradova u 86

87 privlačenju investitora i zadovoljavanju potreba građana, biznisa, posjetilaca, javnih institucija i grada kao posebnog entiteta. Strateški razvoj grada se uspješno provodi kroz primjenu marketinga gradova ili urbanog marketinga. Držeći se logike definicije marketinga od strane Američke asocijacije za marketing (AMA) 1, marketing gradova možemo definirati kao aktivnost, mrežu institucija i procesa za kreiranje, komuniciranje, isporuku i razmjenu ponude koja ima vrijednost za ciljne grupe grada: stanovnike, posjetioce, investitore i izvoznike, kao i društvo u cjelini. Branding gradova je dio strateškog marketinga koji ima za cilj promoviranje imidža grada, njegovih proizvoda, turizma i privlačenja investicija (De Vincente 2004). Iz analize teorijskog okvira teme ovog rada uočljivo je da nekritičko fokusiranje na imidž grada kroz upotrebu odgovarajućih komunikacija ne može dati rezultate u razvijanju specifičnih konkurentskih prednosti grada. Nadalje, svrha strateškog upravljanja brandom nije samo razvijanje imidža grada. Ono ima za cilj i stvaranje snažnog brand equity-a grada, kao izraza posebne vrijednosti koju brand grada stvara za ciljne grupe. Ni sam proces strateškog brandinga grada, ako nije uvezan u strateško upravljanje marketingom grada ne može dati održive rezultate u ostvarenju svojih ciljeva. U konačnici strateško upravljanje gradom je okvir za strateško upravljanje marketingom grada, pa se tako dolazi do kreiranja modela integriranog razvoja, marketinga i brandinga grada, koji se prikazuje na Slici 1. Slika 1. Model integriranog razvoja, marketinga i brandinga grada Izvor: adaptacija autora na osnovu Martinez, 2012 Prezentirani model ima sljedeća bitna obilježja: 1) strateško upravljanje brandingom grada stavlja se u strateški kontekst marketinga i razvoja gradova, 2) imidž branda stavlja se u kontekst strateškog upravljanja brandom, čime se prvazilazi jednostrana orijentacija na građenje imidža grada na bazi komunikacija imaginarnih vrijednosti grada, zanemarujući identitet branda grada i druge bitne elemente i aktivnosti na brandingu grada, 3) ravnopravno sa svrhom stvaranja povoljnog imidža grada u 1 Definicija marketinga od strane AMA, potvrđena jula 2013, glasi: Marketing je aktivnost, mreža institucija i procesa za kreiranje, komuniciranje, isporuku i razmjenu ponude koja ima vrijednost za potrošače, klijente, partnere i društvo u cjelini ( pristup godine 87

88 ovom modelu tretira se stvaranje snažnog brand equity-a grada kao integralna svrha brandinga grada i kao strateška odrednica razvoja, marketinga i brandinga grada. U nastavku se daje opis modela i njegovih elemenata Marketing gradova - strateški okvir njihovog brandinga Marketing gradova osigurava provedbu strategija razvoja gradova u njihovom odnosu prema zadovoljavanju potreba ciljnih grupa i kreiranju održivih konkurentskih prednosti na tržištu posebne vrste na kome grad nudi svoje proizvode i usluge. Tu ulogu marketing gradova ostvaruje konceptom strateškog marketinga datom na slici 2. Slika 2. Koncept strateškog marketinga grada Izvor: konstrukcija autora Izloženi koncept marketinga grada predstavlja treću, najrazvijeniju fazu marketinga gradova, koja slijedi nakon prve faze koju čine fragmentirane promotivne 88

89 aktivnosti sa intencijom da se prodaje grad onakav kakav jeste sa svojim resursima (zemlja, zgrade i drugo) i sa poticajima za razvoj industrije koja kreira nove poslove. U drugoj fazi razvoja marketinga grada razvija se marketing sa aktivnom ulogom marketing mixa u kome se nastoji mijenjati imidž grada i otklanjati uzroke lošeg imidža kroz veću posvećenost potrebama građana, turista i investitora i usmjeravanje budućeg razvoja putem obnove i modernizacije infrastrukture, građenja klastera i veće brige za okolinsku održivost grada. U trećoj fazi marketing je fokusiran na brandiranje grada sa ciljem da razvija emocionalnu vezu građana, turista, investitora i postojećih biznisa sa gradom kroz kreiranje branda grada i pozitivne percepcije branda u formi imidža grada, kao dugoročno održive konkurentske prednosti (Kavaratzis 2008: 7-8). U trećoj fazi marketing je fokusiran na brandiranje grada sa ciljem da razvija emocionalnu vezu građana, turista, investitora i postojećih biznisa sa gradom kroz kreiranje branda grada i pozitivne percepcije branda u formi imidža grada, kao dugoročno održive konkurentske prednosti Kavaratzis 2008: 7-8) 2.2. Branding gradova Postoje brojni modeli strateškog upravljanja brandom u poslovnom brandingu (Keller 2003: 44, Aaker 1996, Chernatony 2001), ali manji broj u brandingu gradova (Kavartzis 2008, Paliaga 2008). Izbor praksom vođenog model strateškog upravljanja brandom grada (Practionera-led Strategic Place Brand Management SPBM), koji su razvili Hanna i Rowley, urađen je zbog njegove orijentiranosti na praktičnu primjenu (vidjeti Sliku 3). Slika 3. Model strateškog upravljanja brandom grada Izvor: Hanna, S., Rowley, J., 2013:

90 Model brandinga koji je dat na slici sadrži deset elemenata koji se nalaze u međusobnoj vezi. Početna točka modela je infrastruktura branda u koju se uključuju opipljivi ili neopipljivi atributi branda sa svojom sposobnošću regeneriranja (atrakcije, ljudi, memorije, administracija, biznis, institucije, budžet). Upravljanje i vođstvo od strane stakeholdera grada je uvjet uspješnog kreiranja branda i njegove implementacije. Iz te početne točke kreću aktivnosti na kreiranju identiteta branda grada. Radi se o načinu kako bi stakeholderi grada željeli da grad bude percipiran od strane ciljnih grupa. U fazi kreiranja arhitekture branda određuje se portofolio brandova grada i njihova međusobna veza. U narednom koraku se obavlja artikulacija branda (logo, simboli, naziv) i time stvara veza između identiteta branda i komuniciranja. U brand komuniciranju se razvija integrirani komunikacijski mix sa ciljem da promovira identitet branda i tako stvori povoljno iskustvo ciljnih grupa da koriste usluge grada. Iskustvo branda je ustvari vlastiti angažman ciljnih grupa da steknu svoju percepciju identiteta branda grada i da ga dalje komuniciraju usmenim prenosom (Word of Mouth). Evaluacija branda je finalna faza procesa, ali i početna točka kontinuiranog procesa poduzimanja korektivnih mjera u brandingu grada. Komparirajući model integriranog razvoja, marketinga i brandinga sa modelom SPBM uočava se da model SPBM nema output koji se izražava imidžom i brand equity-em grada. Model SPBM ima za finalni rezultat iskustvo branda. Iskustvo branda je iskustvo bilo kojeg aktera brandinga koji ostvaruje interakciju sa brandom. Svaka interakcija doprinosi njegovom iskustvu, bilo da je ono pozitivno, negativno ili neutralno. U potrošačkom društvu u kome svi dolaze u kontakt sa oglašavanjem, aplikacijama vizualnog identiteta i brandiranim okruženjem svaki kontakt stvara percpciju branda i pojedinačno iskustvo branda (Landa 2011: 9). Međutim, nije samo komuniciranje izvor brand iskustva. Ono se stječe ponajviše korištenjem proizvoda i usluga grada od uvjeta zapošljavanja, stanovanja i kvaliteta zraka, preko komunalnih i socijalnih do servisa zdravstva, obrazovanja i sigurnosti za građane; od ljubaznosti građana, atmosfere grada, do kvalitete turističke infrastrukture i atrakcija za turiste; od prijateljske administracije i pojednostavljenih procedura biznisa i investiranja, preko raspoloživosti zemljišta, energije i kvalitetne radne snage do eliminacije korupcije i smanjenja poreskih opeterećenja za investitore. Zato se sa pravom može reći da iskustvo branda u svim elementima njegove strukture stvara dva rezultata i to imidž branda i brand equity. Imidž branda je značajan zbog toga što povoljan imidž branda grada znači stvaranje povoljne klime za privlačenje novih i zadovoljstvo postojećih stanovnika, za privlačenje turista i drugih posjetilaca grada, za razvoj postojećih i privlačenje novih investitora i za privlačenje izvozno orijentiranog biznisa. To sve stvara veću ekonomsku aktivnost i veće zapošljavanje, stvara prihode za razvoj grada i za poboljšanje životnog standarda ljudi u gradu. Zato je strateški menadžment biznisa postao posebna kategorija u procesu brandinga grada. Imidž se ne gradi samo komuniciranjem, on se gradi suštinskim promjenama u stvaranju vrijednosti za pojedine ciljne grupe grada. Anholt navodi da se imidž grada često ne može odvojiti od pozitivnog ili negativnog imidža države 90

91 kojoj pripada, pa je tim više imidž grada rezultat imidža države, nego je rezultat manje ili više uspješnog brandiranja gradova. On je razvio koncept imidža gradova koji se prezentira u formi heksagona sa šest elemenata: 1) turizam kao atrakcija grada, 2) brandovi izvoznih proizvoda grada, 3) stanovništvo i njegove karakteristike, 4) politika gradova i odluke koje donose, 5) kultura i njena obilježja film, muzika, sport i 6) investicije udio stranih direktnih investicija i uvjeti investiranja u gradu. Novi koncept konkurentnosti država i gradova Anholt naziva konkurentskim identitetom, čime mijenja i osnovu kreiranja povoljnog imidža koja se sve manje veže za komuniciranje, a sve više ovisi od snage branda grada sa funkcionalnim i emocionalno-simboličkim atributima branda u funkciji stvaranja vrijednosti za ciljne grupe grada. Riesenbeck i Perrey (2007: 55-56) navode da je za razmatranje važnosti branda (Brand Relevance) u određenim biznisima ključan utjecaj tri faktora: 1) informacijska efikasnost, 2) smanjivanje rizika i uloga koristi od imidža za korisnike branda. Primjenjeno na branding gradova, može se istaći da je, uz informacijsku efikasnost i smanjivanje rizika u korištenju usluga grada, korist od imidža grada veoma važan faktor za važnost branda u upravljanju razvojem grada. Ciljne grupe grada se identificiraju sa pozitivnim, a odvajaju od negativnog imdža grada. Brand pomaže da se ciljne grupe iskažu u svojim vrijednostima, pomaže da se iskazuju kao dio socijalnih grupa i da iskažu svoj identitet. Brand equity je koncept usmjeren na sagledavanje doprinosa branda stvaranju vrijednosti za stakeholdere grada. Nema puno radova na temu brand equity gradova. Jacobsen (2009) analizira teoretski model brand equity-a investitora u gradu. Aktiva grada je važan faktor za procjenu prinosa koje će investitor imati u određenom gradu u odnosu na neki drugi grad. Lucarelli (2012) istražuje brand equity grada na osnovi pregleda 217 članaka na temu brand equity grada. U radu su istraživani opipljivi i neopipljivi elementi od utjecaja na brand equity, a osnovni nalaz je da brand equity ovisi o utjecajima imidža i identiteta grada, kao socijalno-ekonomskih faktora u gradu. Keller (2003) definira potrošački baziran brand equity (CBBE) kao diferencijalni efekat koji stvara svijest o brandu kao potrošačev odgovor na marketing branda. Izvor brand equity-a čine: 1) svijest o marki sa prepoznavanjem i podsjećanjem na brand) i 2) imidž branda sa snagom asocijacija na brand, povoljnošću i jedinstvenošću asocijacija sa točkama diferenciranja i jednakosti asocijacija na brand. Feldwick (1996) navodi različito značenje brand equity-a u smislu: a) ukupne vrijednosti branda kao posebne imovine, b) mjere snage potrošačkog povjerenje u brand, c) asocijacije i vjerovanja potrošača u vezi sa brandom. Prevedeno na brand equity grada, interpretacija ova tri aspekta brand equity-a koju daje Wood (2000: 663) ukazuje da se prvi aspekt značenja brand equity-a može vezati za strateški aspekt branda kao aktivu grada. To je gradski brand equity (city-based brand equity) i to je rezultat svih aktivnosti koje grad vodi u njegovom razvoju i marketingu. Drugi aspekt brand equity-a se odnosi na snagu branda. U svijesti potrošača (consumerbased brand equity) koja se veže za lojalnost brandu Treći aspekt odnosi se na imidž 91

92 branda. Davis (1995. u Wood 2000) naglašava strateški značaj brand equity-a definirajući ga kao potencijalnu stratešku kontribuciju i korist koju stvara brand. Brand equity grada može se promatrati u dva aspekta: 1) kao brand equity ciljnih grupa (potrošački baziran brand equity) brand equity građana, turista, investitora, izvoznika i izražava se kao dodana vrijednost koju oni ostvaruju od usluga grada zbog snage branda grada i 2) kao brand equity grada koji se izražava u dodanoj vrijednosti koju grad stvara iz svojih funkcija zahvaljujući snazi branda grada. Praktično govoreći brand equity građana iskazuje se u većim mogućnostima zapošljavanja i stjecanja više plaće u gradu, boljim javnim servisima zdravstva, obrazovanja, socijalne zaštite i sigurnosti, boljim mogućnostima osiguranja stana i drugih uvjeta u odnosu na neke druge gradove konkurente. Brand equity grada se iskazuje u većem interesu investitora i biznisa za lokacije u gradu, za širenje biznisa i mogućnosti stjecanja većih poreskih prihoda, dobivanja većih sredstava iz EU fondova i kredita vanjskih investitora te privlačenja partnera za javno-privatno partnerstvo u razvoju javne infrastrukture i drugih projekata bitnih za konkurentnost i standard života u gradu. 3. Studija slučaja: razvoj, marketing i branding Grada Sarajeva Ovdje se istražuje ustavno-pravni okvir i ekonomsko-socijalna slika Grada, a zatim ključni aspekti razvoja, marketinga i brandinga Grada Institucionalno-pravni okvir za brandiranja Sarajeva Prema Ustavu BiH Sarajevo je glavni grad Bosne i Hercegovine (član 1.5. Ustava). Prema Ustavu Federacije BiH Sarajevo je glavni grad Federacije BiH (član 4. Ustava). Prema Ustavu Kantona Sarajevo sjedište Kantona je u Sarajevu (član 3. Ustava). Članom V. B. Ustava Federacije predviđeno je da će se nadležnosti Grada Sarajeva utvrditi Ustavom kantona, kantonalnim zakonima i Statutom Grada. U Ustavu KS amandmanom 1. definirano je da u KS općine Centar, Novi Grad, Novo Sarajevo i Stari Grad čine Grad Sarajevo (u daljem tekstu Grad) kao jedinicu lokalne samouprave. Nadležnost i unutrašnja organizacija Grada uređuju se Statutom Grada. Međutim, nadležnosti Grada od strane KS nikada nisu utvrđene i Grad svojim Statutom treba urediti to pitanje. Faktička situacija je da je KS preuzeo nadležnosti koje je ranije imao Grad Sarajevo (primjer preuzimanje javnih komunalnih i drugih poduzeća), a da općine obavljaju nadležnosti lokalne samouprave na teritoriji Grada. Time je Grad praktično ostao bez nadležnosti. Specifikum postdejtonske Bosne i Hercegovine je da je Kanton Sarajevo preuzeo od Grada Sarajeva sve funkcije, poznate iz teorija političkih sistema. Grad Sarajevo je, političkim dogovorima, sveden na instituciju bez realnog utjecaja na sveukupni razvoj teritorije nad kojom bi trebalo da se vrši gradska vlast, a najveći dio aktivnosti su manifestacijske i protokolarne prirode (Analiza 2008: 10). 92

93 U stvarnom životu Grad Sarajevo obavlja jedinu izvornu upravnu nadležnost koja se odnosi na urbano planiranje/upotrebu gradskog zemljišta. Ostale nadležnosti su rezultat programskog djelovanja Grada (kultura, osnovno i srednje obrazovanje, lokalni biznis, turizam i slično). Grad ima nekoliko institucija: Upravu Grada, Gradsko pravobranilaštvo, Gradski biznis centar, Ured za energetsku efikasnost i Olimpijski bazen Otoka. Od projekata ističu se: obnova Vijećnice, obnova Trebevićke žičare, izgradnja biciklističkih staza, a kao organizator XIV Zimske olimpijade Sarajevo je, u suradnji sa Istočnim Sarajevom, dobilo organizaciju Europskog omladinskog olimpijskog festivala (EYOF) godine. Uz iznesene pokazatelje jasno je da Grad Sarajevo nije u stanju da definira svoj vlastiti identitet koji je osnova uspješnog brandinga. Posebno, Sarajevo ne može da definira ni svoj marketing koncept koji bi trebalo da bude generator zadovoljavanja potreba ciljnih grupa Grada. U bliskoj budućnosti treba poduzeti četiri promjene. Prvo, usvojiti Zakon o lokalnoj samoupravi na KS utemeljen na Europskoj povelji o lokalnoj samoupravi. Drugo, treba redefinirati područje Grada. Treće, treba definirati nadležnosti Grada kroz Ustav KS. Četvrto, treba usvojiti Zakon o pripadnosti javnih prihoda na KS radi osiguranja sredstava za funkcije Grada i transparentnosti njegovog financiranja Osnovne karakteristike ekonomsko-socijalne situacije u Gradu Sarajevo Kao glavni grad BiH Sarajevo ima visoku koncentraciju vladinih i administrativnih institucija, banaka i trgovine, obrazovnih, zdravstvenih i kulturnih institucija sa visokom zaposlenošću koja nije vezana za realni sektor, odnosno stvaranje proizvoda i usluga za izvoz (tradable goods and services). Bruto domaći proizvod u Gradu iznosi 5,3 milijardi KM, ili 20,3% BDP Bosne i Hercegovine. Projecirano na 310 hiljada stanovnika to znači BDP pc od KM ili Eura. Od ukupno 95,2 hiljade uposlenih ili 30,7% ukupnog stanovništva u godini u Sarajevu je u sekundarnom sektoru uposleno oko 15%, u tercijarnom oko 30% i u kvartarnom sektoru oko 55% uposlenih. Broj nezaposlenih od 43,7 hiljada čini 31,5% aktivnog stanovništva, ali je posebno zabrinjavajuća struktura nezaposlenih sa 13 hiljada mladih i 10,8 hiljada starijih od 50 godina i sa 28,8 hiljada ljudi koji čekaju posao više od 2 godine, među kojima je 11,3 hiljade onih koji posao čekaju više od 9 godina. Izvoz se kreće oko 535 miliona KM godišnje, što čini svega 6,3% izvoza Bosne i Hercegovine. Stagnirajući obim investicija i stranih direktnih investicija je alociran u sektore koji su nosioci zaposlenosti. Dominantno je učešće mikro, malih i srednjih poduzeća u ekonomiji Grada. To je sasvim drugačija situacija u odnosu na predratno stanje kada su u gradu bila sjedišta velikih izvozno orijentiranih poduzeća, kao što su Energoinvest, Unis, Šipad, UPI, Hidrogradnja i druga. Većina tih poduzeća su nestala, a neka se u krajnje 93

94 reduciranoj veličini bore za opstanak. Velika poduzeća obilježavaju memoriju jednog vremena nad kojim mnoge Sarajlije i građani BiH srednje i starije dobi i danas lamentiraju. U novije vrijeme se bilježe rezultati u razvoju sektora usluga iz oblasti informacijsko-komunikacijskih tehnologija sa rastom broja ICT kompanija, izvoza (taj izvoz se nažalost ne registrira transparentno) i zaposlenosti, kako kroz zapošljavanje informatičkih stručnjaka, tako i kroz prekvalifikacije kojima stječu informatička znanja i vještine 2. Osim toga, kroz transformaciju i inovaciju postojećih biznisa stvaraju se uvjeti za njihovu izvoznu konkurentnost i rast investicija i zaposlenosti (metalna industrija, industrija namještaja, prehrambena industrija, servisi energetske efikasnosti i obnovljivih izvora energije, servisi okolinske održivosti i drugi). Bilježe se i početni rezultati u privlačenju stranih investitora iz elektronske industrije. U turizmu Grada dešavaju se brojne pozitivne promjene, kao što je unapređenje turističke ponude, širenje emitivnih tržišta i stalan rast priliva stranih turista. Unapređuje se integracija drugih djelatnosti sa turizmom, posebno u oblasti prehrane, sa povećanom ponudom organske hrane i u oblasti informatičkih servisa sa pojavom pune digitalizacije marketinga turističkih organizacija. Međutim, neformalni turistički sektor je izuzetno jak, tako da zvanični podaci o turizmu znatno odstupaju od stvarnosti. Zvanični statistički podaci kazuju da je Grad Sarajevo posjetilo 147,6 hiljada turista, a da je ostvareno 291,8 hiljada noćenja ili nešto manje od dva noćenja po turistu. Podaci za KS su dva puta veći, tako da Grad sudjeluje u turističkom prometu KS s 50%. Poslovni turisti čine oko 30% ukupnog broja turista, tako da se Sarajevo profilira u destinaciju zabavnog, kulturološkog i sportskog turizma. Socijalni servisi, kao što su javno obrazovanje, zdravstvo i socijalna zaštita su dosta razvijeni i na području Grada su u nadležnosti Kantona Sarajevo i općina. Istina, i škole i univerziteti nemaju blisku vezu sa potrebama tržišta rada. Zbog deficita u budžetu i vanbudžetskim fondovima pojavljuju se vidni simptomi njihove neodrživosti, posebno nakon pojave ekonomske krize koja je smanjila raspoloživa sredstva za njihovo financiranje. Komunalni servisi u Gradu su na niskom nivou, a posebno je loša opskrba vodom i gradski javni saobraćaj, dok je neizvjesnost oko usluga grijanja stanova vezana za neekonomske cijene tih usluga. U Gradu su veoma izražene prijetnje u okolišu sa niskom kvalitetom zraka u zimskom periodu i klizištima, velikom zagušenošću gradskih saobraćajnica te masovnom bespravnom gradnjom. Nivo socijalne inkluzije je nezadovoljavajući, a siromaštvo poprima ozbiljne razmjere. Najozbiljniji razlozi tome su niska zaposlenost i nedostatak radnih mjesta. Zato se u sve većoj mjeri razvijaju ideje i pokušaji da se putem socijalnog poduzetništva aktiviraju ekonomski širi slojevi stanovništva, posebno društveno marginalizirane grupe. U oblasti kulture, sporta i umjetnosti nisu riješeni načini financiranja, 2 Ovdje treba istaći primjere born-global kompanija koje se u oblasti ICT formiraju u Sarajevu i brzo rastu obavljajući od samog početka servise za globalna tržišta. Po viziji, razmjerama aktivnosti i postignutim rezultatima ističe se HUB 387 kao okvir u kome se rađaju nove kompanije, vrši stalna edukacija i prekvalifikacija stručnjaka i generiraju nove ideje i projekti za globalna tržišta. 94

95 pa su neki vodeći muzeji u Gradu u teškoćama i duže zatvoreni, osiromašujući tako turističku ponudu Grada. Zbog svega toga jačaju inicijative za razvoj kulture na osnovama kreativne industrije (film, kazalište, TV produkcija, medijska produkcija, događaji i manifestacije, grafički, industrijski i modni dizajn i slične aktivnosti) Strateški razvojni i marketing okvir brandinga Sarajeva U dokumentu Sarajevo 2020 vizija Sarajeva se definira kao Sarajevo: 1) svjetska prijestolnica i regionalni centar, 2) predvodnik društvenog razvoja, 3) prijatelj životne sredine i zdravlja. Za pripremu marketinga Grada, prema procesu prikazanom na slici 2. za grupu investitora ključni cilj bi mogao biti razvoj start-up biznisa u domenu ICT. Segmentacija tržišta mogla bi otkriti segmente etabliranih biznisa koji traže partnere (1), segment rastućih ICT biznisa (2) i segment inovativnih početnika u biznisu (3). Pozicioniranje na segmentu 3 bi trebalo razviti percepciju Grada kao prijateljske sredine u kojoj se pružaju besplatni servisi za start-up biznise: poslovni savjeti, financiranje, prostor za rad, edukaciju, uvezivanje clustera, podršku u komecijalizaciji inovacija i drugo. Strategije marketinga trebalo bi provoditi integrirano: strategija imidža treba se transformirati u strategiju snažnog branda koji održava predanost Grada u promociji inovacija i poduzetništva za pametni grad (1), strategija atrakcija trebala bi se fokusirati na potrebu osnivanja nove srednje i visoke škole za ICT (2), Biciklističke staze u Sarajevu razvoj, marketing, branding i dodatni imidž Grada Izgradnja prvih osam kilometara biciklističkih staza u Sarajevu u godini je dobar primjer uvezanosti strategija razvoja, marketinga, brandinga i imidža Grada. Njihovom izgradnjom Sarajevo stječe još jednu pozitivnu dimenziju imidža dinamičnog i modernog grada posvećenog okolinskoj održivosti i aktivnosti građana, koji doprinose ljepšoj, mladalačkoj slici Grada. Strategijom razvoja Grada i njenom implementacijom trebalo bi definirati razvoj biciklističke mreže u čitavom Gradu i način njenog financiranja. Marketing strategija i njena implementacija trebalo bi da omogući koncept zadovoljavanja potreba građana i turista za kretanjem i rekreacijom te potreba za rješavanjem zagušenosti saobraćaja i očuvanja kvaliteta zraka masovnijom upotrebom bicikla (sigurnost biciklista, raspoloživost bicikla kroz mrežu iznajmljivanja i parkiranja, javna podrška biciklistima i dugo). Putem brandinga trebalo bi razviti nova obilježja identiteta Grada i komunicirati ih kroz dodatni slogan: Sarajevo prijateljski grad za bicikliste (bicycle friendly city). U konačnom, imidž Grada bi u ovom uvezanom krugu aktivnosti bio potpuniji i stvarao mnoge pozitivne asocijacije i emocije prema Sarajevu kod građana, turista, ali i investitora. U konačnom, to je element rebrandinga Grada koji izražava njegov europski identitet i karakter pametnog grada (smart city). Inače, u svijetu se atraktivnost gradova i za život i za turiste mjeri i razvijenošću biciklističkog saobraćaja, a jedan od sistematiziranih načina praćenja položaja gradova u njegovom razvoju je The Copenhagenize Index - Bicycle-friendly Cities ( Na njihovoj listi za godinu na prvom mjestu je Kopenhagen, a iz regije među 20 vodećih gradova je Ljubljana na 13. mjestu. 95

96 strategija razvoja infrastrukture na formiranje tehnološkog inkubatora ili huba ICT (3) i strategija oslonjena na ljude na edukaciju iz ICT i poduzetništva još od predškolskog perioda, na prekvalificiranje ljudi za znanja i vještine iz ICT, na jačanje poduzetničkih sposobnosti i kulture inovacija i rada (4). Marketing mix za provođenje marketinga iz oblasti start-ups u ICT biznisu trebalo bi da uključuje: a) usluge: edukacije, savjeta i smještaja u tehnološkom inkubatoru, b) cijenu: za određeni period usluge su besplatne, a nakon odrastanja usluge se naplaćuju, c) distribucija: izravno putem tehnološkog inkubatora, d) promocija fokusirana na profile poduzetnika, na zainteresirane za edukaciju i na potencijalne klijente u zemlji i regiji. Implementacija marketinga traži da se sačini plan marketinga sa kvantificiranjem ciljeva i aktivnostima prema određenim ciljnim grupama, budžetom, organizacijom (partnerstvo javnog i privatnog sektora), monitoringom, evaluacijom i korektivnim mjerama plana Procjena identiteta branda Grada Identitet branda Sarajeva ćemo prikazati na osnovi koncepta prizme identiteta Kapferera (2003: 100). Prikaz se daje za tri ciljne grupe Grada i šest elemenata prizme identiteta i ima sintetski izraz najvažnijih vrijednosti u okviru svakog elementa (vidjeti Tabelu 1). U vezi sa procjenom identiteta branda Sarajeva treba ukazati na jedan element identiteta koji se tiče ratne memorije Sarajeva. U kritičkom pristupu brandiranju ratnih strahota Sarajevo u postratnom turizmu grada Sarajevo Volčić ed al. 2014: 739) daju prikaz osnovnih vrijednosti koje čine suštinu brandinga Sarajeva in-side i out-side. In-side to je sarajevski duh i europski islam koji čine okosnicu brandinga Sarajeva. Out side to su prilike da se turisti upoznaju sa ratnim strahotama, ali i da vide druge strane života u Sarajevu, kao što je dobra zabava. Oni konstatiraju da je u brandingu turizma u Sarajevu prisutan ekstremni neoliberalizam i da je kompletna ratna memorija i trauma na prodaju. Time se pojednostavljuje prezentiranje rata i opsade u Sarajevu i gubi predstava o njenim uzrocima i onemogućuje postizanje edukacijskog efekta koji bi omogućio šire spoznaje o takvim sukobima, njihovim uzrocima i mogućnosti da se oni obnove. Iz prikazanih rezultata kvantificiranja uočava se da je identitet branda, kako ga vide pretpostavljeni stakeholderi Grada najambicioznije postavljen za ciljnu grupu posjetilaca Grada. Najmanje ambiciozno postavljen je identitet ciljne grupe rezidenata uglavnom zbog teških problema u samoj suštini života Grada: velika nezaposlenost, nezadovoljene potrebe u nizu javnih servisa i slično. Nešto je ambiciozniji identitet Grada za ciljnu grupu investitora i tu je najlošija situacija sa fizičkim značajkama identiteta branda. Iz date tabele uočava se da je identitet suština branda. On sadrži i fizička obilježja, tj. funkcionalna obilježja grada koja stvaraju suštinu brenda u pogledu opipljivih 96

97 Elementi identiteta branda Grada 1.Fizička obilježja branda GRAD 6 2. Odnosi (relation-ship) Tabela 1. Opis i kvantificiranje elemenata identiteta branda Sarajeva prema ciljnim grupama* GRAD 7 3.Refleksijabranda GRAD 7 Ciljne grupe Grada Rezidenti Posjetioci Investitori Stanovi, gradnja, komunalna infrastruktura, posao, javni servisi, arhitektura 4 Povjerenje, tolerancija, participacija, solidarnost 6 Kreativne, dinamične obitelji cijene kvalitetan život 6 Kulturno naslijeđe, turistička infrastruktura, atrakcije, klima, geografija 8 Otvorenost, srdačnost, gosto-ljubivost, prijateljstvo 8 Otkrivanje novog, užici, ekonomičnost posjeta 8 Prostor, infrastruktura, R&D, troškovi, poticaji, administracija, resursi Profesionalizam, poštenje, kreativnost, aktivizam 6 Inovirani biznisi, tržišta EU, troškovne prednosti 6 Eksternalizacija (1-3) GRAD 6,7 5,3 8 6,7 4. Osobnost branda 5. Kultura GRAD 7 GRAD 7 6. Autorefleksija GRAD 8 Zanimljiv, siguran, uspješan, pouzdan prijatelj Urbana, ratna memorija, koheziona, multikulturalna 8 Ambiciozan, vrijednosno fokusiran,spreman da uči 7 6 Poseban, neotkriven, moderan/ tradicionalan, otporan 8 Bogatstvo i različitost, tolerancija, glokalizacija 8 Dinamični, radoznali, traže nova iskustva, ekonomični 8 Predan, inventivan, ciljno fokusiran, aktivan 5 Industrijska, izvozna, poduzetnička, socijalna Sigurni u izbor, traže ljude, tržišta i resurse 7 Internalizacija (4-6) GRAD 7, UKUPNO GRAD 7,0 6,2 8 6,9 Izvor: ekspertska analiza autora * Primijenjene ocjene na skali od 1 (najlošiji rezultat) do 10 (najbolji rezultat) atributa, ali i psiholoških obilježja koja su najvećim dijelom rezultat kreativnosti stakeholdera Grada. Faktori eksternacionalizacije identiteta branda Grada koji pokazuju kako bi stakeholderi željeli da odašilju identitet prema ciljnim grupama su povoljnije vrijednovani nego faktori internalizacije koji pokazuju kako bi se želio prihvatiti identitet grada od strane ciljnih grupa. To samo po sebi pokazuje da je Grad nedovoljno blizak i ne razumije potrebe i psihologiju svojih ciljnih grupa

98 Slika 4. Grafički prikaz kvantificiranja elemenata identiteta branda Grada Sarajeva Izvor: kao za Tabelu Arhitektura branda Grada Sarajevo Od poznatih oblika organizacije brand portofolia za Grad je primjenjljiva strategija kišobrana brandova u kojoj bi se pod kišobran branda Sarajevo stavili sub-brandovi koji se odnose na ciljne grupe Grada Sarajeva. Na Slici 4. dat je prikaz arhitekture branda Grada i sub-brandova. Slika 4. Strategija kišobrana brandova za brand portofolio Grada Sarajeva Kišobran brand SARAJEVO TAKO RAZLIČITO, TAKO PRIVLAČNO Rezidenti Posjetioci Investitori Izvoznici SARAJEVO mjesto ugodnog življenja Izvor: konstrukcija autora SARAJEVO toplina gostoprimstva SARAJEVO prijateljska sredina za biznis SARAJEVO- regionalni izvozni hub Kapferer (2003) navodi da su ključne prednosti ove strategije u kapitalizaciji imena i ekonomiji obima u primjeni brandinga na različita područja aktivnosti Grada. 98

99 Arhitektura branda Kopenhagen sa odrednicom OPEN Kopenhagen je primjenio strategiju umbrella brand COPENHAGEN, a onda za svaku ciljnu grupu odrednicu OPEN (otvoren) razvio specifičan slogan: otvoren za šoping, otvoren za zabavu, otvoren za ideje, otvoren za investicije, otvoren za vas, otvoren za diskusiju, otvoren za ljude, otvoren za gostoljubivost, otvoren za različitost. U svim navedenim okolnostima brand plasira osnovnu vrijednost otvorenost. Brand Kopenhagen otvoren za tebe podržava otvorenost grada, njegovu predusretljivost i pristupačnost i implicira viziju da postane najotvorenija prijestonica na svijetu. Iako Kopenhagen možda nije danas najotvoreniji grad na svijetu, brand će biti od ključnog značaja za realizaciju ove vizije u budućnosti). (Hornskov, 2011, str. 135) Nadalje, ova strategija omogućava da noseći brand vezuje uz sebe nove asocijacije koje se odnose na sub-brandove, kao što je to pozitivan doprinos Sarajevo film festivala kreiranju novih asocijacija na Grad Sarajevo. Konačno, ova strategija nema skoro nikakvih ograničenja, jer svaki sub brand komunicira sa svojom ciljnom grupom u okviru dosta homogeniziranog programa proizvoda i usluga koji im se nude Ko-branding u razvoju branda Sarajeva Ko-branding (Co-branding) je nedovoljno istražena aktivnost iz domena brandinga gradova koja za Sarajevo ima poseban značaj. Zato se treba poslužiti instrumentarijem poslovnog brandinga u kome je ko-branding usmjeren na integriranje identiteta različitih entiteta, od političko-teritorijalnih do osobnih. Ko-branding u brandingu Grada je nužnost zbog nekoliko razloga. Prvo, nadležnosti Grada su veoma ograničeni na određenoj teritoriji koja se zove Grad Sarajevo. Drugo, aktivnosti različitih entiteta se prepliću na teritoriji Grada. Treće, postoji niz specifičnosti identiteta i konkurentskih prednosti Grada i drugih entiteta koji bi u integriranom djelovanju mogli da stvaraju snažniji imidž Grada. Da bi ko-branding sa pokretačkom ulogom Grada bio uspješan potrebna je integrirana aktivnost grada, Kantona Sarajevo i općina na području Grada u planiranju razvoja, strategijama marketinga i brandingu. Područja ko-brandinga mogu obuhvatiti sljedeće: 1) ko-branding Grada i KS (zajedno u europskim programima), 2) ko-branding Grada i gradskih općina: Stari Grad srce Sarajeva, 3) ko-branding Grada i događaja u Gradu: Sarajevo i SFF, 4) ko-branding Grada i biznisa: Sarajevo: Informatička industrija za globalno tržište i dosta 99

100 drugih kombinacija, uključujući susjedni grad Istočno Sarajevo, BiH i Federaciju BiH, druge turističke destinacije Mostar, Međugorje, Olimpijske planine. 3.7.Vođstvo i organizacija marketinga i brandinga Grada Rad na marketingu i brandingu Grada bi trebao biti nadležnost organa Grada na načelima pune participacije svih aktera tog procesa (građani i nevladine organizacije, biznis, turistički sektor, akademske Zbog problema sa financiranjem mogući model organizacije rada je javno-privatno partnerstvo u okviru koga bi se ostvario prenos licence za kreiranje i korištenje branda na posebnu organizaciju za upravljanje brandom Grada ( Branding Sarajevo ) koja bi objedinila marketing agencije, turističke i biznis organizacije. One bi financirale aktivnosti na pripremi marketing plana i brandinga grada, a zatim postala vlasnik branda koji podliježe zaštiti intelektualnih prava. Pravo korištenja branda bi značilo i plaćanje naknade od strane korisnika branda. To znači da bi efekti brand equity-a grada bili raspoređivani na Grad, Organizaciju za upravljanje brandom i korisnike branda Grada. Ovo bi značilo stvarni dokaz teorijskih tvrdnji o transformaciji branda od sastavnog elementa marketing mix-a koji potiče prodaju ka vrijednoj aktivi u formi brand equity-a (Kapferer 2003: 37). U slučaju Grada Sarajeva brand equity kreiran na ovaj način mogao bi stvarati tri vrste efekata financijske i nefinacijske prirode. Prvu bi činili efekti rasta pozitivnog imidža Grada, drugu prihodi od licencne prodaje prava na branding Grada i treću bi činili efekti od povećanih aktivnosti Grada koji se izražavaju u većoj zaposlenosti, većim poreskim prihodima, većoj vrijednosti aktive Grada i drugim efektima. i konzalting organizacije, kanton i gradske općine). 4. Zaključak i preporuke za dalja istraživanja Ovaj rad predstavlja pokušaj da se pokrije praznina u empirijskim istraživanjima marketinga i brandinga gradova. Dati su odgovori na sva tri istraživačka pitanja. U vezi sa prvim pitanjem dat je prikaz relevantne teorije iz ove oblasti uz ocjenu da jačaju sljedeće tendencije u istraživanjima: od imidža ka brandingu gradova, od brandinga ka marketingu gradova i tendencije sve veće primjene dostignuća poslovnog marketinga i brandinga na gradove. Još uvijek je nedovoljna zastupljenost empirijskih istraživanja kojima bi se provjeravala određena teorijska saznanja i obogaćivala teorija iz ove oblasti. Kao odgovor na drugo istraživačko pitanje u radu je razvijen model integriranog razvoja, marketinga i brandinga gradova sa konceptom strateškog marketinga grada i modelom strateškog upravljanja brandom grada koji su razvili Hanna i Rowley. Studija slučaja Grada Sarajevo dala je odgovor na treće istraživačko pitanje, a osnovni nalazi studije odnose se na: potrebu primjene marketinga i brandinga Grada, ograničene upravljačke sposobnosti Grada da upravlja brandom, nedovoljno profiliran identitet branda kod osnovnih ciljnih grupa i na potrebu da se razvije arhitektura brandova sa strategijom kišobrana brandova za pojedine ciljne grupe sa posebnim oblicima komunikacije i identiteta sub-brandova. 100

101 Buduća istraživanja trebalo bi usmjeriti na empirijska istraživanja brandinga u gradovima srednje veličine, kakvi su gradovi u JIE i manjim gradovima BiH. Empirijska istraživanja su potrebna kako bi se posebno provjerili stavovi o marketingu gradova kao okviru za njihov branding i način kako brandom strateški upravljati u ostvarenju dva ključna cilja brandinga koji se odnose na podršku prodajnim naporima grada i na kreiranje brand equity-a grada. Za dalja istraživanja marketinga i brandinga Grada Sarajeva se preporučuju istraživanja koncepta marketinga i brandinga i mogućnosti njihove implementacije u što kraćem periodu. Izvori Aaker, D. (1996) Building strong brands, The Free Press, New York. Allan, M.:Why brand places?, Agenda for local development, No 64, 2/2004. Analiza javnih politika u Kantonu Sarajevo s prijedlogom alternativnih politika i mjera, Centar za promociju civilnog društva, Sarajevo, Anholt, S. (2005) Nation brand as a context and reputation, Place Branding, Vol. 1, 3, p Anholt, S. (2007) Competitive Identity: The New Brand Management for Nations, Cities and Regions, Palgrave Macmillan, New York. Anholt, S. The Anholt - GMI City Brands Indeks: How the world sees the world s cities, Place Branding, Vol. 2, Anholt, A. (2010): Definitions of place branding - Working towards a resolution, Place Branding and Public Diplomacy (2010) 6, 1. Anholt, S. (2011) Competitive Identity, in Morgan, N., Prichard, A., Pride, R. (2011): Destination Brands: Managing Place Reputation, Elsevir Limited, Amsterdam. Braun, E., Kavartzis, M., Zenker, S. (2010) My City MyBrand: The Role of Residentsin Place Branding, 50th European Regional Science Association Congress, Jönköping, Sweden, 19th 23rd August, Braun, E. (2008) City Marketing: Towards an Integrated Approach, ERIM PhD Series in Research and Management, 142, Erasmus Research Institute of Management (ERIM), Rotterdam, available at: Chernatony, L. (2001) A model for strategically building brands, Brand Management, Vol. No 1. Hanna, S., Rowley, J. (2013) A practitioner-led strategic place brand-management model, Journal of Marketing Management, 2013, Vol. 29, Nos , Hornskov, S.B. (2011) The Challenge of Authenticity in Morgan, N., Prichard, A., Pride, R. (2011): Destination Brands: Managing Place Reputation, Elsevir Limited, Amsterdam. Gertner, D. (2011) Unfolding and configuring two decades of research and publications on place marketing and place branding, Place Branding and Public Diplomacy Vol. 7, 2, Gertner, D., Kotler, P. (2004) How can a place correct a negative image? Place Branding Vol. 1, 1, Jacobs, J. (1984) Cities and the Wealth of Nations, Random House, New York. Jacobsen, B.J. (2009) Investor-based place brand equity: a theoretical framework, Journal of Place Management and Development, Vol. 2 Iss: 1, pp

102 Kapferer, J-N. (2003) Strategic Brand Management: Creating and Sustaining Brand Equity Long Term, Kogan Page, London. Kavaratzis, M. (2004) From city marketing to city branding: Towards a theoretical framework for developing city brands, Place Branding Vol. 1, 1, Kavaratzis, M., Ashworth, G.J. (2006) City branding: An effective assertion of identity or a transitory marketing trick?, Place Branding, Vol. 2, 3, Kavaratzis M, (2008) From City Marketing to City Branding: An Interdisciplinary Analysis with Reference to Amsterdam, Budapest and Athens, PhD Thesis, University of Groningen. Kotler, P., Haider, H. D., Rein, I. (1993) Marketing Places, The Free Press, New York. Laaksonen, P, Laaksonen, M., Borisov, P., Halkoaho, J. (2006) Measuring image of a city: A qualitative approach with case example, Place BrandingVol. 2, 3, Landa, R. (2011) Designing Brand Experience, Thomson Delmar Learning, New York. Lucarelli, A. (2012) Unraveling the complexity of city brand equity : a three-dimensional framework, Journal of Place Management and Development, Vol. 5 Iss: 3, pp Martinez, N.M. (2012 ): City marketing and place branding: A critical review of practice and academic research. Paliaga, M. (2008) Branding i konkurentnost gradova, Marko Paliaga, vlastita naklada, Rovinj. Riesenbeck, J., H., Perrey (2007) Power Brands: Measuring, Making, Managing, Brand Success, Wiley-VCH Verlag GmbH & Co. KgaA, Weinheim. Stanciulescu, G.C. (2009) The role of urban marketing in the local economic development (2009): Theoretical and Empirical Research in Urban Management, 1 (10) Vincente, J. (2004) State branding u 21. stoljeću, Fletcher school, May Volčič, Z., Erjavec, K., Peak, M. (2014) BRANDING POST-WAR SARAJEVO. Journalism, memories, and dark tourism, Journalism Studies, 2014, Vol. 15, No. 6, Wood, L. (2000) Brands and brand equity: definition and management, Management Decision 38/9. 102

103 CITY BRANDING CASE STUDY OF CITY OF SARAJEVO Anto Domazet University of Sarajevo School of Economics and Business Trg oslobodjenja Alija Izetbegovic 1, Sarajevo, Bosnia and Herzegovina Abstract We all sail through the complexity of the modern world armed with a handful of simple clichés and stereotypes which affect our behavior towards other countries and cities and their people and products. Simon Anholt, author in the field of state and city branding This paper initially refers to the image and branding of cities. City branding is a source of sustainable competitive advantages and is traditionally focused on the image of the city, from which develops the attractiveness of the city to live in it, for the influx of visitors and investments and for development of export businesses. This paper develops a model of integrated development, marketing and branding of cities, final results of which are manifested in the favorable image and brand equity of cities. Case study of the City of Sarajevo points to the need and justification of the use of an integrated model of development, marketing and branding of cities. The main restrictions in its application relate to the undefined constitutional and legal position of the City, which limits its control capacity to apply this model. By method of expert analysis, the brand identity of the City was assessed, and differences were noticed in the identity for individual target groups of the City. The contribution of this paper is reflected in overcoming the often present approach which reduces city branding to the image of the brand, and branding activities to communication with promising and illustriously worded messages. This paper promotes the marketing of a city based on branding in which branding means the process of creating value for the target groups of city in services, with their tangible and intangible attributes, which, in addition to functional, also include psychological and emotional attributes, while defining brand equity as the value contribution for the target groups arising from the power of the brand. Limitations of the research are related to the lack of primary research and a low level of marketing and branding of the City of Sarajevo, which made the case study quite limited in its findings. Future research should focus on empirical analysis of the identity of cities and the City of Sarajevo, and on topics related to the implementation of the integrated model of development, marketing and branding. Key words: image of the brand; brand of the city; city branding; city marketing; brand equity 103

104 DOI: /PI PRILAGODBA GRADOVA I NASELJA KLIMATSKIM PROMJENAMA U OKVIRU DUNAVSKE EVROPSKE MAKROREGIJE: PROBLEMI I ISKUSTVA IZ SLOVENIJE Andrej Gulič Urbanistički institut Republike Slovenije, Trnovski pristan 2, Ljubljana, Slovenija andrej.gulic@uirs.si Sažetak rada Strategija EU za dunavsku regiju naglašava različite probleme i izazove dugoročnog razvoja makroregije. Pored neujednačenog društvenogospodarskog razvoja, nedostatnih ulaganja u infrastrukturu, ekoloških problema itd. ističe i klimatske promjene koje predstavljaju jednu od glavnih prijetnji za sadašnji i budući kvalitetan i bezbjedan razvoj država, regija, gradova i naselja makroregije. Vremenske nepogode (poplave, klizišta, tuče, suša) koje su u zadnjem desetljeću pogodile brojne gradove i naselja država članica makroregije zahtijevaju veći stupanj suradnje na području prilagodbe klimatskim promjenama, kako unutar pojedinih zemalja, kao i između njih. U radu prikazujemo stanje i aktivnosti na području prilagodbe klimatskim promjenama u Dunavskoj evropskoj makroregiji te u Sloveniji na državnoj razini i na razini gradova i naselja. Pri tome dajemo glavni naglasak na stanju i trendovima koji su karakteristični za Gorenjsku statističku regiju koja se nalazi na području gravitacijskog utjecaja Ljubljanske metropolitanske regije. U radu, koji sažima rezultate međunarodnog projekta C3-Alps, predstavljamo ranjivost naselja i prometne infrastrukture u Gorenjskoj regiji na klimatske promjene kao i moguće scenarije prilagodbe naselja i prometne infrastrukture utjecajima klimatskih promjena. U završnom dijelu rada predstavljamo viziju, koncept i strategiju prilagodbe klimatskim promjenama u Gorenjskoj regiji. Ključne riječi: klimatske promjene, prilagodba, Slovenija, projekt C3-Alps, UIRS 104

105 1. Ocjena stanja i aktivnosti na području prilagodbe država, regija i glavnih gradova Dunavske evropske makroregije na klimatske promjene Dunavska regija je jedna od evropskih makroregija, koja će prema najnovijim strukovnim i naučnim saznanjima biti, u bližoj i daljnjoj budućnosti, pod jakim utjecajem klimatskih promjena. Odsutnost planirane i preventivne prilagodbe na neizbježne dugoročne klimatske promjene i na rastuće rizike od prirodnih nepogoda i ekstremnih vremenskih nepogoda uzrokovat će previsoke i često nepopravljive utjecaje na: prirodne sustave, ekosustavne usluge koje čine sustav za održavanje života, izgrađeni okoliš, gospodarske sektore, zdravlje i mogućnosti prehranjivanja stanovništva. Visoke štete na infrastrukturi, naseljima i materijalnoj imovini ugrožavaju potencijale gospodarskog rasta. U usporedbi s ublažavanjem, je prilagodba klimatskim promjenama još uvijek područje razvojne politike u nastajanju. Slika 1. Područje programa transnacionalne suradnje Dunav Izvor: BBSR (2014) Bonn, Germany 105

106 Temeljni okvir za formiranje politike prilagodbe klimatskim promjenama opredjeljen u Bijeloj knjizi Europske komisije (EK 2009) ističe potrebu po uvođenju naglašenijeg strateškog pristupa s kojim bi se osiguralo da su poduzete pravodobne i djelotvorne mjere prilagodbe, istovremeno osiguravajući koherentnost po različitim sektorima i razinama upravljanja. Pored toga se Bijela knjiga zalaže za integraciju politika i mjera prilagodbe klimatskim promjenama s drugim ključnim područjima politika razvoja te za pripremu i provedbu nacionalnih, regionalnih i lokalnih strategija na tom području. Dok su nacionalne strategije prilagodbe pripremljene ili se pripremaju u nekim državama Dunavske regije, na regionalnoj i lokalnoj razini su ti pokušaji uglavnom rijetki. Slika 2. Ranjivost na klimatske promjene u Dunavskoj regiji Izvor: CESCI (2014) Regional Analysis of the Danube Region, Esztergom, Hungary Problematikom klimatskih promjena bavi se i Strategija EU za dunavsku regiju (EK 2010) koja im, pored drugih ozbiljnih problema koji pogađaju regiju kao što su npr. neujednačeni društvenogospodarski razvoj, nedovoljna transportna i energetska 106

107 povezanost, zaštita okoliša, poplave, migracije i sigurnosni izazovi, daje veliku važnost. Projekt ESPON Climate - Climate Change and Territorial Effects on Regions and Local Economies (Greiving et al. 2013: 147) pokazao je, da su od svih država (pokrajina) koje su bile uključene u procjenu ranjivosti na klimatske promjene najmanje ranjive njemačke savezne pokrajine Baden-Württemberg i Bavarska. Po stupnju ranjivosti (nizak negativan utjecaj) slijede Austrija, Madžarska i pojedine statističke regije u Sloveniji. Sve ostale zemlje u regiji uključene u procjenu ranjivosti na klimatske promjene svrstane su u kategorije srednjeg i visokog negativnog utjecaja. Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Hrvatska i Srbija nisu bile uključene u analizu, ali moglo bi se pretpostaviti da je njihov stupanj ranjivosti na klimatske promjene u principu sličan stupnju ranjivosti u Bugarskoj i Rumunjskoj, što znači da je visok. Rezultati SWOT analize izrađeni u studiji Regionalna analiza Dunavske regije (CESCI 2014) pokazali su, da se kao čimbenik snage pojavljuju dobre sposobnosti prilagodbe klimatskim promjenama u zapadnim, a kao čimbenik slabosti niske sposobnosti prilagodbe u istočnim zemljama regije. Kao čimbenik prilike se pokazuje mogućnost izvođenja zajedničkih aktivnosti na području prilagodbe klimatskim promjenama povezanih s provedbom politika i mjera održivog razvoja u okvirima politika EU. Kao čimbenik prijetnje istupa ubrzavanje dinamike klimatskih promjena koja ima za posljedicu povećavanje teritorijalnih nejednakosti u njihovim utjecajima kao i u sposobnostima zemalja, regija i lokalnih zajednica da se im prilagode (npr. upravljanje rizicima od poplava i rizicima od suša) (CESCI 2014: 392). Problematikom klimatskih promjena u Dunavskoj regiji, u operativnom smislu, bavi se Program transnacionalne suradnje Dunav (u nastavku Program) (EU 2014). Strateška vizija Programa je integracija politika ispod razine EU i iznad razine država u pojedinim područjima djelovanja. Program je instrument financiranja čiji cilj je postizanje višeg stupnja teritorijalne integracije vrlo heterogene Dunavske regije. Glavne uloge programa su promicanje pripreme i provedbe zajedničkih politika kao i izvođenje inovativnih aktivnosti u cilju rješavanja zajedničkih izazova i potreba u pojedinim područjima politika (policies), gdje se očekuje da će transnacionalna suradnja isporučiti korisne rezultate kroz razvoj i praktičnu provedbu politika, oruđa i usluga te konkretnih pilotnih ulaganja. U prioritenoj osi 2 Programa predviđaju se ulaganja u stvaranje i/ili održavanje ekoloških koridora transnacionalnog značaja u Dunavskoj regiji. Ovaj zahvat je izravno povezan s upravljanjem vodama i kontrolom rizičnih čimbenika okoliša, kao što su klimatske promjene i poplavni rizici. U strategiji ulaganja Programa od posebnog značaja je poseban cilj koji se zalaže za uspostavljanje djelotvornijeg sustava upravljanja u izvanrednim situacijama i unapređenja pripremljenosti javnih vlasti i organizacija civilne zaštite kako bi se bolje upravljalo rizicima klimatskih promjena (poplave, šumski požari, klizišta, erozija zemljišta) i doprinelo održivom pružanju usluga ekosustava (EU 2014: 37). 107

108 Između zemalja i regija uključenih u Dunavskoj regiji, postoje osjetne razlike na području pripreme i provođenja dokumenata koji predstavljaju osnovu za izvođenje konkretnih aktivnosti i mjera na području prilagodbe klimatskim promjenama. Među pomenutim dokumentima ključni su prije svega procjena ranjivosti od klimatskih promjena i strategija prilagodbe klimatskim promjenama. U okviru pripreme ovog rada učinili smo ad hoc provjeru postojanja pomenutih dokumenata u državama i regijama uključenih u Dunavsku regiju koji su bili dostupni na spletu svjetskih mreža. Prilikom njihovog pregleda ustvrdili smo da među njima postoje značajne razlike u sadržaju, metodologiji i nosiocima njihove pripreme, tako da njihova izravna usporedba nije moguća (vidi Tablicu br. 1). Tablica 1. Raspoloživost dokumenata na području procjene ranjivosti na klimatske promjene i strategije prilagodbe klimatskim promjenama u državama i regijama uključenih u Dunavsku regiju Država Procjena ranjivosti od klimatskih promjena Strategija prilagodbe klimatskim promjenama Austrija Bosna i Hercegovina Bugarska Crna Gora Češka Hrvatska Madžarska Moldavija Njemačka Rumunjska Slovačka Slovenija Srbija Ukrajina Legenda tablice: Raspolaže sa dokumentom Ne raspolaže sa dokumentom Dokument je u pripremi Priprema dokumenta je obustavljena Izvor: Rezultati ad hoc provjere postojanja dokumenata dostupnih na spletu svjetskih mreža obavljene (Gulič 2015) Sličnu ad hoc analizu proveli smo također i na razini glavnih gradova država i regija uključenih u Dunavsku regiju. Rezultati analize su pokazali, da su procjene ranjivosti na klimatske promjene i strategije prilagodbe klimatskim promjenama u manjem opsegu pripremljene na razini glavnih gradova nego na razini država i regija. U 108

109 oba primjera pozitivno istupaju u prvom redu gospodarski razvijenije države, regije i glavni gradovi. Tablica 2. Raspoloživost dokumenata na području procjene ranjivosti na klimatske promjene i strategije prilagodbe klimatskim promjenama u glavnim gradovima država i regija uključenih u Dunavsku regiju Glavni grad (Država) Beč (Austrija) Sarajevo (Bosna i Hercegovina) Sofija (Bugarska) Podgorica (Crna Gora) Prag (Češka) Zagreb (Hrvatska) Budimpešta (Madžarska) Kišinjev (Moldavija) Stuttgart (Baden-Württemberg) München (Bavarska) Bukurešt (Rumunjska) Bratislava (Slovačka) Ljubljana (Slovenija) Beograd (Srbija) Odesa (Odesa, Ukrajina) Procjena ranjivosti od klimatskih promjena Strategija prilagodbe klimatskim promjenama Legenda tablice: Raspolaže sa dokumentom Ne raspolaže sa dokumentom Dokument je u pripremi Priprema dokumenta je obustavljena Izvor: Rezultati ad hoc provjere postojanja dokumenata dostupnih na spletu svjetskih mreža obavljene (Gulič 2015) Na temelju općenitog prikaza prilika i aktivnosti na području prilagodbe klimatskim promjenama u okviru Dunavske evropske makroregije predstavljamo sljedeće zaključke: 1. Pretežni dio Dunavske evropske makroregije posebice dio južno od Alpa u bližoj i daljnjoj budućnosti nalazit će se pod jakim utjecajem klimatskih promjena. 2. U slučaju, da se države, regije, gradovi i naselja neće pravovremeno pripremiti na trajne promjene vremenskih prilika u bližoj i daljnjoj budućnosti osobito s pripremom strategija, akcionih planova i njihovim ostvarivanjem u praksi ekstremne vremenske nepogode (oluje, pljuskovi, tuče, mećave, obilni snijeg, jaki vjetar, 109

110 poplave) sve češće će ih i sa većom razornom snagom pogađati te stvarati sve veće ljudske žrtve i materijalne štete. 3. Mogući nastavak sadašnjeg trenda presporog smanjivanja razlika u stupnju društveno-gospodarskog razvoja država i regionalnih područja u makroregiji će utjecati na povećavanje teritorijalnih nejednakosti u utjecajima klimatskih promjena kao i u sposobnostima zemalja, regija i lokalnih zajednica da im se uspješno prilagode. 4. Uzimajući u obzir gornje zaključke uvjereni smo, da bi od velikog značaja za unapređenje sadašnje situacije na području prilagodbe država, gradova i naselja klimatskim promjenama, predstavljalo unapređivanje uzajamne suradnje te učenja preko razmjene znanja, iskustava i primjera dobrih praksi. Jedna od najučinkovitijih mjera u tom smjeru bi bilo sudjelovanje u pripremi i izvedbi zajedničkih projekata u okviru Dunavske evropske makroregije, koji bi bili sufinancirani sredstvima EU. 2. Ocjena stanja i aktivnosti na području prilagodbe klimatskim promjenama u Sloveniji Područje politike prilagodbe klimatskim promjenama u Sloveniji obilježava nestalnost. U godini usvojena je Strategija prilagodbe slovenske poljoprivrede i šumarstva klimatskim promjenama. Nakon čega je uslijedila priprema akcijskih planova za i godinu. U godini, Slovenski parlament usvojio je deklaraciju o aktivnoj ulozi Slovenije u stvaranju nove globalne politike na klimatske promjene, klimatskim promjenama bio je dan poseban značaj. U godini, Ured Vlade Republike Slovenije za klimatske promjene započeo je izradu Zakona o klimatskim promjenama i pripremu dugoročne Strategije prelaska Slovenije u niskougljično društvo s kojom je odredio nacionalnu politiku ublažavanja klimatskih promjena i prilagodbe države do godine. Nacrt Zakona o klimatskim promjenama i nacrt Strategije prelaska Slovenije u nisko-ugljično društvo bili su predmet opsežne javne rasprave. Bilo je očekivano da će postupak usvajanja zakona i strategije biti uspješno zaključen u Slovenskom parlamentu krajem godine. To se, nažalost, nije dogodilo. Nakon parlamentarnih izbora godine situacija se u cijelosti promijenila u smjeru gotovo potpunog zanemarivanja područja klimatskih promjena. Ured Vlade Republike Slovenije za klimatske promjene bio je ukinut. Usvajanje Zakona i Strategije bilo je povučeno iz parlamentarne procedure. Područje klimatskih promjena bilo je premješteno na Ministarstvo poljoprivrede i okoliša. Politika prilagodbe klimatskim promjenama u Sloveniji bila je, u proteklim godinama, na kušnji zbog političke nestabilnosti u državi kao i zbog napredujuće gospodarske i financijske krize. Dok se danas država sa krizom dosta uspješno suočava i savladava ju, politika prilagodbe klimatskim promjenama ostaje još uvijek otvoreno pitanje. Više nego je očito da klimatske promjene još nisu primjerno usvojene od strane političara i političkih stranaka te da se još uvijek smatraju marginalnim društvenim, gospodarskim, prostornim, ekološkim i zdravstvenim problemima, koji predstavljaju moguće izazove, više ili manje, udaljene budućnosti. Pored toga se kao problem pojavljuje i činjenica 110

111 da se relativno mali broj strukovnjaka interdisciplinarno bavi problemima ublažavanja i prilagodbe klimatskim promjenama. 3. Ocjena stanja i aktivnosti na području prilagodbe klimatskim promjenama u Gradskoj općini Ljubljana Gradska općina Ljubljana (u produžetku MOL) i grad Ljubljana, kao glavni grad Republike Slovenije, trenutno ne raspolaže s vizijom i strategijom prilagodbe klimatskim promjenama. Problematika klimatskih promjena obrađena je u užem obimu u Prostornom planu MOL (2009), ponajviše u povezanosti s rizikom od poplava. U pomenutom dokumentu ispostavljeni su brojni prostorni problemi razvoja općine i grada Ljubljane koji posredno ili neposredno povećavaju rizik od (katastrofalnih) poplava. Među njima su istaknute negativne pojave koje prate procese dezurbanizacije i suburbanizacije, širenje područja raspršene i bespravne gradnje, povećanje potražnje za stambenim zemljištima, povećanje intenzitete i opsega prirodnih katastrofa povezanih s klimatskim promjenama koje su u MOL-u u najvećoj mjeri povezane sa poplavama. Zbog toga su u Prostornom planu MOL bili opredijeljeni ciljevi s čijim ostvarivanjem bi se u budućnosti smanjila ranjivost i povećala otpornost na (ne)posredne utjecaje klimatskih promjena. Ciljevi između ostalog obuhvaćaju: smanjenje utjecaja urbanizacije na klimatske promjene i prilagodba klimatskim promjenama, zaštita postojećeg korištenja zemljišta s uređenjem vodospremnika, preljeva i prirodnih poplavnih retencija, nova područja naselja ne usmjeravaju se na poplavna područja prije no što je sustav protiv poplava u potpunosti izgrađen. Budući da MOL s nekim susjednim općinama nije uspio postići dogovor o pripremi i usvajanju odgovarajuće planske dokumentacije i njezine primjene u praksi Ljubljanu su u zadnjim godinama već nekoliko puta pogodile poplave. Južno područje Ljubljane koje je vrlo rizično na poplave (Slika 3) bilo je snažno pogođeno poplavom godine (Slika 4), samo godinu dana poslije usvajanja Prostornog plana MOL. 111

112 Slika 3. Karta rizika od poplava za područje Gradske općine Ljubljana Izvor: Agencija RS za okolje (2007) Geopedia.si Slika 4. Zračna fotografija poplavljenog područja Gradske općine Ljubljana Izvor: Autor fotografije nepoznat 112

113 4. Gorenjska statistička regija kao primjer pokušaja prilagodbe klimatskim promjenama u Sloveniji 4.1. Uvodne napomene Ljubljana kao grad i općina sa svojom veličinom, a naročito alokacijom centralnih funkcija najvišeg ranga tvori tzv. Ljubljansku metropolitansku regiju (Slika 5) koja predstavlja funkcionalno područje širokog gravitacijskog utjecaja koje pokriva približno polovicu teritorija države. Sjeverni dio Ljubljanske metropolitanske regije obuhvaća Gorenjsku statističku regiju (u produžetku Gorenjsku regiju) koju u nastavku rada detaljnije obrađujemo. Razlog zašto smo u našem radu odabrali Gorenjsku regiju kao primjer pokušaja prilagodbe klimatskim promjenama u Sloveniji leži u činjenici da smo za istu regiju, nedavno u okviru rada na projektu CLISP 1, izradili procjenu ranjivosti na klimatske promjene. Pomenuta procjena bila je dopunjena i grafički izrađena u okviru projekta C3-Alps. Slika 5. Ljubljanska metropolitanska regija Izvor: Mestna občina Ljubljana (2009) Strateški prostorski načrt Mestne občine Ljubljana. Urbanistični inštitut Republike Slovenije et al. 1 Praper Gulič, S., Gulič, A., Golobič, M., Cof, A. (2011) CLISP - Climate Change Adaptation by Spatial Planning in the Alpine Space. Model region Gorenjska, Model Region Report. Ljubljana: Urban Planning Institute of the Republic of Slovenia. 269 s. UBA Umweltbundesamt GmbH in sod., (2011) CLISP - Climate change adaptation by spatial planning in the Alpine Space (CLISP Prilagajanje podnebnim spremembam z orodji prostorskega načrtovanja). Cilj 3 Evropsko teritorialno sodelovanje Program Območje Alp ( clisp.eu/content/). 113

114 4.2. Osnovna obilježja Gorenjske regije Gorenjska regija leži na sjeverozapadu Slovenije. 70% regije je planinskog karaktera, dok 30% leži u nizinskom prostoru središnje Slovenije. Gorenjska je alpska i subalpska regija s relativno velikim razlikama u nadmorskoj visini između dolina i planinskih vrhova. Oko 40% regije nalazi se na nadmorskoj visini višoj od metara. Za regiju je karakterističan valovit reljef. Značajka krajobraza regije su šume: 77% zemljišta prekriveno je šumama, 13,3% čini poljoprivredno zemljište, a 9,4% prekriveno je neplodnim zemljištem. Područja u kojima je u tijeku postupno vraćanje ka prirodnom vegetacijom su u porastu. Velik dio regije zaštićen je kao Triglavski nacionalni park. Gotovo 45% teritorija regije proglašeno je područjem NATURA Kompaktna naselja nalaze se u širim zaravnjenim područjima na dnu dolina. Raštrkana naselja i pojedinačna domaćinstva karakteristična su u brdovitim i planinskim dijelovima regije. Regija se sastoji od 18 općina s stanovnika, gustoća stanovništva je 95 st./km². Prevladavajući gospodarski sektori su usluge (57%), industrija (41%) i poljoprivreda (2%). BDP po glavi stanovnika u standardima kupovne moći regije bio je eura u godini. Položaj Gorenjske regije u Sloveniji i njezinih naselja te transportnih sustava prikazan je na Slici 6. Slika 6. Sustav naselja i prometne infrastrukture u Gorenjskoj regiji Izvor: Praper Gulič, S. et al. (2011) Projekt CLISP 114

115 5. Projekt C3-Alps Primjena znanja o klimatskim promjenama za prilagodbu na Prostoru Alpa 5.1. Općenito o projektu C3-Alps Na Urbanističkom institutu Republike Slovenije smo u razdoblju od do godine surađivali kao partner u projektu C3-Alps Primjena znanja o klimatskim promjenama za prilagodbu na Prostoru Alpa (C3-Alps Capitalising Climate Change Knowledge for Adaptation in the Alpine Space).C3-Alps je bio transnacionalni projekt čiji je glavni cilj bilo sažimanje, prijenos i promicanje korištenja dostupnog znanja o prilagodbi klimatskim promjenama. Temeljio se na rezultatima završenih projekata i inicijativa na temu prilagodbe u Alpama. Središnji naglasak projekta C3-Alps bio je kapitalizacija. Pod time je bio zamišljen pregled rezultata projekata i inicijativa na temu prilagodbe klimatskim promjenama u alpskom području, sažimanje najbolje dostupnog znanja, prijenos tog znanja u politiku i praksu te oprobavanje uporabljivosti u pilotnim područjima. Sadržaj projekta tvorile su četiri radne teme: politika prilagodbe klimatskim promjenama i upravljanje, pregled znanja o klimatskim promjenama i prilagodbama, prijenos znanja ciljnim skupinama te provedba aktivnosti usmjerenih na prilagodbu u 12 pilotnim područjima. U projektu C3-Alps 9 partnera provodilo je 12 pilotnih aktivnosti, od kojih se svaka odvijala na posebnom pilotnom području. Pilotne aktivnosti su se odnosile na različite sektore, poput šumarstva i vodnog gospodarstva te su uključivale razne vrste aktivnosti, npr. pripremu strategija i akcijskih planova, pripremu i test oruđa, transfer znanja i osvješćivanje sudionika. Nadasve raznolika bila su i pilotna područja koja su uključivala slivove, općine, regije i cijele zemlje. U okviru projekta C3-Alps su u Sloveniji bila izabrana dva pilotna područja, naime Koruška i Gorenjska statistička regija. U Koruškoj regiji je žarište pilotnih aktivnosti predstavljalo osvješćivanje i prijenos znanja o prilagodbi klimatskim promjenama različitim sudionicima u regiji. U Gorenjskoj regiji pak priprema i razrada različitih scenarija prilagodbe klimatskim promjenama na području prostornog planiranja, kojim je slijedila priprema prijedloga vizije, strategije i akcionog plana prilagodbe klimatskim promjenama u regiji. 6. Ranjivost naselja i prometne infrastrukture u Gorenjskoj regiji na klimatske promjene Procjena ranjivosti Gorenjske regije od klimatskih promjena provedena je u projektu CLISP Prilagodba klimatskim promjenama sa prostornim planiranjem u Alpskom prostoru i nadograđena u projektu C3-Alps. Rezultati pokazuju da su od najvažnijih sustava u regiji (turizam i rekreacija, energetika, poljoprivreda i šumarstvo) naselja i prometna infrastruktura najranjiviji na utjecaje klimatskih promjena. Procjena odražava relativno visoku osjetljivost područja na ekstremne vremenske nepogode koji 115

116 pokreću procese koji imaju negativne učinke na naselja i prometnu infrastrukturu. U regiji, povećana učestalost i intenzitet ekstremnih vremenskih pojava već je prepoznata i zabilježena. Relativno visok udio naselja i prometne infrastrukture nalazi se na izloženim područjima i područjima koja su manje pogodna za gradnju (u blizini rijeka, naplavnih ravnica i slično) (Slika 7). Slika 7. Ranjivost naselja i prometne infrastrukture u Gorenjskoj regiji na klimatske promjene Izvor: Gulič, A., Cof. A. (2014) Sintetička karta ranjivosti Gorenjske regije na klimatske promjene, Projekt C3-Alps Ukupna sposobnost prilagodbe klimatskim promjenama ocijenjena je kao umjerena, inicijative za razvoj prikladnih mjera javljaju se uglavnom na nacionalnoj razini. Na lokalnoj razini, općine izravno ne razmatraju pitanja prilagodbe klimatskim promjenama, međutim mnoge od njih pripremaju razne mjere koje su usmjerene na smanjenje negativnih utjecaja posebno od poplava i suša. Među njima najčešći su primjer izbjegavanje gradnje na područjima koja su već bila poplavljena, sanacija vodotoka te izgradnja suhih akumulacija, nasipa i potpornih zidova. Gorenjska regija kao cjelina iskazuje srednju razinu ranjivosti na klimatske promjene. U preglednim Tablicama 3. i 4. prikazane su razine ranjivosti naselja i prometne infrastrukture od klimatskih promjena. Podaci iz pregledne Tablice 3. prikazuju da više od 63% područja naselja u regiji obilježava visoka ili vrlo visoka ranjivost na klimatske promjene. Osim toga, 21% 116

117 zgrada u regiji nalaze se na nestabilnim tlima, 2,4% u područjima klizišta i 10% u područjima čestih i katastrofalnih poplava. Tablica 3. Površina i udio naselja na ranjivim područjima Gorenjske regije Naselja Razina ranjivosti vrlo niska / niska srednja visoka vrlo visoka ukupno površina (ha) 949 ha 580 ha 796 ha ha ha udio (%) 22,71 % 13,89 % 19,05 % 44,35 % 100 % Izvor: Gulič, A., Cof. A. (2014) Prikaz atributivnih podataka o razini ranjivosti naselja koji su u skladu s prikazom na sintetičkoj karti ranjivosti Gorenjske regije na klimatske promjene, Projekt C3-Alps Podaci iz pregledne Tablice 4 prikazuju da više od 60% površine objekata prometne infrastrukture obilježava visoka ili vrlo visoka ranjivost na klimatske promjene. Osim toga, 3% objekata prometne infrastrukture nalazi se u područjima gdje je rizik od pojave klizišta visok, 18% u područjima s srednjom razinom ranjivosti na klizišta i 38% na zemljištima s nagibom većim od 15%. Tablica 4. Površina i udio prometne infrastrukture na ranjivim područjima Gorenjske regije Prometna infrastruktura Razina ranjivosti vrlo niska / niska srednja visoka vrlo visoka ukupno površina (ha) 286 ha 112 ha 575 ha 42 ha ha udio (%) 28,11 % 11,07 % 56,58 % 4,16 % 100 % Izvor: Gulič, A., Cof. A. (2014) Prikaz atributivnih podataka o razini ranjivosti prometne infrastrukture koji su u skladu s prikazom na sintetičkoj karti ranjivosti Gorenjske regije na klimatske promjene, Projekt C3-Alps 7. Scenariji prilagodbe naselja i prometne infrastrukture u Gorenjskoj regiji na klimatske promjene Na području prilagodbe klimatskim promjenama prostorni scenariji razvoja priznati su kao jedan od strukovnih oruđa koji mogu pomoći u poboljšanju: (1) razumijevanja prostornih trendova, utjecaja i rizika prilagodbe klimatskim promjenama; (2) učinkovitosti pripreme prostornih komponenti dugoročnih strateških planova (ili prostornih planova) za prilagodbu klimatskim promjenama; (3) provedbe dugoročnih strateških planova (ili prostornih planova) za prilagodbu klimatskim promjenama. Nadalje, scenarijsko planiranje prilagodbe klimatskim promjenama priznato je kao jedan od strukovnih oruđa koji mogu pridonijeti učinkovitijoj i međusobno povezanoj izradi dokumenata prostornog i razvojnog planiranja na regionalnoj razini s pozitivnim učincima na pripremu tih dokumenata na nacionalnoj i lokalnoj razini. 117

118 Slijedi prikaz tri moguća scenarija prilagodbe klimatskim promjenama za Gorenjsku regiju: scenarij spontane prilagodbe, scenarij povlačenja i scenarij pojačane zaštite. Scenariji obuhvaćaju razdoblje do godine Scenarij spontane prilagodbe Osnovne pretpostavke Prilagodba klimatskim promjenama se, slično kao i prilagodba ekonomskim i društvenim promjenama, odvija uglavnom na razini pojedinih sudionika (pojedinaca, kućanstava, lokalne zajednice i poduzeća). Sudionici traže primjerne odgovore pri rješavanju svojih problema u velikoj mjeri na nepovezan i nekoordiniran način. Mjere poduzete za prilagodbu klimatskim promjenama, ovise o znanju i osvješćenosti sudionika o prirodi i težini utjecaja, kao i o njihovim objektivnim mogućnostima i spremnosti za odgovor u datim prilikama. Slika 8. Scenarij spontane prilagodbe za naselja i prometnu infrastrukturu u Gorenjskoj regiji Izvor: Gulič, A., Cof. A. (2014) Karta scenarija spontane prilagodbe za naselja i prometnu infrastrukturu u Gorenjskoj regiji, Projekt C3-Alps 118

119 Moguće tendencije i trendovi u sustavu naselja Dnevna mobilnost radne snage iz naselja u rubnim i manje razvijenim područjima Gorenjske regije, koja su također vrlo osjetljiva na klimatske promjene, je u porastu. To je u skladu s pospješivanjem stalnog iseljavanja iz ruralnih područja. Potonje rezultira u daljnjoj depopulaciji manjih naselja, kao i naselja koja su udaljena od glavnih regionalnih centara. Migracioni tokovi usmjereni su posebno prema glavnim regionalnim centrima zapošljavanja i do obližnje Ljubljane i Ljubljanske urbane regije (LUR). Područja naselja koja se nalaze u neposrednoj blizini glavnih centara šire se uzduž suvremene prometne (cestovne) infrastrukture u pretežno prigradskom i raspršenom uzorku naselja. Mobilnost stanovništva i migracije su, u ograničenoj mjeri, usmjerene i u suprotnom smjeru. Zone objekata namijenjenih sekundarnom stanovanju (kuće za godišnji odmor i vikendice) koje se nalaze u blizini zaštićenih prirodnih područja postaju područja stalnog boravka. Nastavljaju se procesi spontanog rasta turističkih naselja, transformacije pastirskih koliba u objekte stalnog boravka, u brdsko-planinskim područjima šire se područja kuća za godišnji odmor, površina zaštićenih područja se smanjuje. Naseljenost se održava u ruralnim područjima, na većim nadmorskim visinama koja se nalaze bliže središnjim područjima naselja. Teškoće se očekuju u rješavanju problema postojećih bespravno izgrađenih kuća. Spontane prilagodbe na individualnoj i lokalnoj razini prevladavaju među sudionicima koji ostaju na područjima koja su opredijeljena kao ranjiva na klimatske promjene Moguće tendencije i trendovi na području prometne infrastrukture i dostupnosti Ograničena financijska sredstva države usmjerena su prvenstveno na održavanje, obnovu i izgradnju ključne prometne infrastrukture. Održavanje opsežne regionalne ceste mreže i lokalnih puteva otežano je i ovisi o raspoloživosti financijskih sredstava i sposobnosti lokalnih zajednica. Sustav javnog prijevoza nije dovoljno razvijen. Što se tiče obujma, kakvoće i cijena prevazišao ga je osobni putnički promet obavljen privatnim vozilima. Zbog povećane učestalosti poplava i klizišta, pristup nekim područjima može biti ograničen na duže vrijeme Scenarij povlačenja Osnovne pretpostavke Zbog nedovoljnog odaziva države, nedostatka konkretnih politika i mjera prilagodbe klimatskim promjenama, nedostatka javnih sredstava u svrhu povećanja otpornosti na klimatske promjene, niske sposobnosti prilagodbe, negativnih iskustava i rasta troškova iz ponovljenih ciklusa pojava elementarna nepogoda - šteta - sanacija štete - elementarna nepogoda - šteta, pojedini sudionici postupno se povlače iz područja čestih pojava prirodnih katastrofa. Premještaju svoje domove i/ili gospodarske 119

120 djelatnosti na područja s nižim stupnjem ranjivosti koja se nalaze u širokim ravnicama na dnu dolina i koje su koncentrirane na osi razvoja u smjeru Jesenice - Radovljica - Kranj - Šenčur - Škofja Loka, kao i izvan regije u Ljubljani (LUR). Slika 9. Scenarij povlačenja za naselja i prometnu infrastrukturu u Gorenjskoj regiji Izvor: Gulič, A., Cof. A. (2014) Karta scenarija povlačenja za naselja i prometnu infrastrukturu u Gorenjskoj regiji, Projekt C3-Alps Moguće tendencije i trendovi u sustavu naselja Zbog povlačenja stanovništva iz područja koja su ranjivija na utjecaje klimatskih promjena brojne kuće, sada stalno naseljene, postaju kuće za godišnji odmor i vikendice ili ostaju prazne. Za one koji ustraju u tim sredinama sigurnost i kvaliteta života bitno se smanjuje. Pražnjenje teritorija odvija se također i u područjima zapošljavanja koja se pomiču na, pred utjecajima klimatskih promjena, sigurna područja regije. Na područjima depopulacije stanovništva cijene nekretnina padaju, a na području imigracije se povećavaju. Zbog nižih cijena nekretnina, neki dijelovi stanovništva, pretežno iz nižih socio-ekonomskih slojeva stanovništva, traže mogućnosti za rješavanje svog stambenog pitanja i rada u brdovitim i planinskim područjima koja postaju, zbog opsežne depopulacije, djelomično napuštena. Među onima koji ostaju na područjima snažnije izloženim klimatskim promjenama, prevladava spontana prilagodba na individualnoj i lokalnoj razini. 120

121 Moguće tendencije i trendovi na području prometne infrastrukture i dostupnosti Ograničena financijska sredstva države usmjerena su prvenstveno na održavanje, obnovu i izgradnju ključne prometne infrastrukture. Integrirani sustav javnog prijevoza putnika razvija se posebno u gusto naseljenom nizinskom dijelu regije. Željeznički promet predstavlja okosnicu javnog prijevoza putnika. Održavanje opsežne regionalne cestne mreže i lokalnih puteva otežano je i ovisi o raspoloživosti financijskih sredstava i sposobnosti lokalnih zajednica. Sustav javnog prijevoza nije dovoljno razvijen. Što se tiče obujma, kakvoće i cijena prevazišao ga je osobni putnički promet koji se obavlja privatnim vozilima. Zbog povećane učestalosti poplava i klizišta, pristup nekim područjima je ograničen na duže vrijeme Scenarij pojačane zaštite Osnovne pretpostavke Scenarij pretpostavlja postojanje napora za poboljšanje zaštite ljudi i imovine od utjecaja klimatskih promjena po svaku cijenu. Na područjima koja su najranjivija Slika 10. Scenarij pojačane zaštite za naselja i prometnu infrastrukturu u Gorenjskoj regiji Izvor: Gulič, A., Cof. A. (2014) Karta scenarija pojačane zaštite za naselja i prometnu infrastrukturu u Gorenjskoj regiji, Projekt C3-Alps 121

122 na utjecaje klimatskih promjena, većina sudionika odlučila je ostati i zadržati vlasništvo nad građevinskim zemljištem i zgradama, kao i sačuvati njihovu dugoročnu tržnu vrijednost. Općine i drugi sudionici čine napore kako bi se očuvala upotrebna vrijednost lokalne komunalne infrastrukture. Slični napori prisutni su također u središnjim područjima naselja u regiji, iako su, s obzirom na aktivniju ulogu države u osiguravanju veće sigurnosti stanovanja, učinkovitosti provedbe ekonomskih aktivnosti i fluidnosti prometnih tokova, manje izraženi Moguće tendencije i trendovi u sustavu naselja Stalne migracije stanovništva u središnja i na klimatske promjene bezbjednija područja regije se smanjuju, dok se visoka dnevna mobilnost održava. Provode se dodatne mjere kako bi se obezbjedila sigurnost prometa, djelotvorna i održiva mobilnost stanovništva te pristupačnost centrima radnih i uslužnih funkcija. Uspješne nadlokalne mjere prilagodbe klimatskim promjenama imaju učinak privlačenja na one dijelove stanovništva koji su spremni da ostanu u svojim domovima u zelenom i socijalno bolje uključenom životnom okolišu. Društvena kontrola se povećava, što ograničava neprimjerene i nedopuštene intervencije u prostoru regije. Pritisci za spontani rast turističkih naselja se smanjuju. Razvijaju se inovativni i ekosistemsko zasnovani pristupi na području prirodnih resursa i povezanih gospodarskih aktivnosti. Naselja se navezuju na i prožimaju bezbjednim i ekološki obnovljenim plavim, zelenim i sivim koridorima Moguće tendencije i trendovi na području prometne infrastrukture i dostupnosti Ograničena financijska sredstva države usmjerena su prvenstveno na održavanje, obnovu i izgradnju ključne prometne infrastrukture. Država omogućava bezbjedan cestovni i željeznički pristup do najvažnijih turističkih područja, koja su ujedno i područja odmora i rekreacije za lokalno stanovništvo. Razvoj integriranog sustava javnog prijevoza, tijesno usklađenog sa policentričnim sustavom naselja u regiji, doprinosi unapređenju održive mobilnosti. Gdje je to moguće, željeznički prijevoz čini okosnicu javnog prijevoza, održavanje opsežne regionalne cestovne mreže i lokalnih puteva ovisi uglavnom o financijskoj snazi i sposobnosti općina. 8. Vizija, koncept i strategija prilagodbe naselja i prometne infrastrukture u Gorenjskoj regiji na klimatske promjene Na temelju odabranog scenarija scenarija pojačane zaštite pripremljena je bila vizija, koncept i strategija prilagodbe naselja i prometne infrastrukture u Gorenjskoj regiji na klimatske promjene koja je bila raspravljana s različitim sudionicima tijekom održanih radionica. 122

123 8.1 Vizija Sustav naselja i prometne infrastrukture u Gorenjskoj regiji prilagođeni su promjenjivim klimatskim uvjetima. Lokalne zajednice i drugi sudionici (javne službe, tvrtke, regionalne razvojne agencije, nevladine organizacije i građani) sposobni su se nositi s rizicima i iskoristiti prilike povezane s učincima klimatskih promjena. Mjere za prilagodbu naselja i prometne infrastrukture međusobno su usklađene te podržavaju mjere koje su usmjerene na ublažavanje klimatskih promjena. Mjere za prilagodbu naselja i prometne infrastrukture koordinirane su s drugim mjerama čiji je cilj prilagodba ostalih prostornih, ekonomskih, socijalnih i ekoloških sustava. 8.2 Koncept Da bi se postigao željeni visoki stupanj prilagodbe naselja i prometne infrastrukture u Gorenjskoj regiji na utjecaje klimatskih promjena, potrebno je uvesti dva ključna razvojna procesa: Slika 11. Koncept prilagodbe naselja i prometne infrastrukture u Gorenjskoj regiji na klimatske promjene Izvor: Gulič, A., Cof. A. (2014) Karta koncepta prilagodbe naselja i prometne infrastrukture u Gorenjskoj regiji na klimatske promjene, Projekt C3-Alps 123

124 1. Formiranje policentričnog urbanog sustava s razumnom podjelom gospodarskih i društvenih djelatnosti između naselja. Naselja su međusobno funkcionalno povezana. Održiva dnevna pokretljivost stanovništva temelji prvenstveno na načinima javnog prijevoza. 2. Postupno progušćenje gradova i naselja, s ciljem da se postigne učinkovitije korištenje neobnovljivih resursa i da se pridonese: razvoju zapošljavanja, poboljšanju kakvoće opskrbe i uslužnih djelatnosti; širenju ponude različitih stambenih tipova; uvođenju održivih oblika mobilnosti; podizanju kvalitete života za sve populacijske skupine; pojačavanju otpornosti na ekstremne vremenske nepogode i utjecaje klimatskih promjena. Progušćenje urbanih područja je proces prostornog razvoja koji vodi do postupnog nastajanja kompaktnih gradova i naselja. Osim što predstavlja temeljni preduvjet za postizanje učinkovite prilagodbe naselja i prometne infrastrukture Gorenjske regije na utjecaje klimatskih promjena, policentrični urbani sustav je istovremeno i ključ za postizanje visoke regionalne učinkovitosti na području ublažavanja klimatskih promjena. Provedba policentričnog urbanog sustava te postupno progušćenje gradova i naselja može također biti korisna i kada se zasnivaju strategije, politike i mjere za prilagodbu drugih sustava na klimatske promjene. 8.3 Strategija Prilagodbu naselja i prometne infrastrukture Gorenjske regije utjecajima klimatskih promjena treba temeljiti na sljedećim strateškim smjernicama: 1. S odgovarajućim (prostornim) planiranjem, višenamjenskim korištenjem zemljišta i djelotvornim povezivanjem različitih sektora sigurnost stanovništva u cijeloj regiji je pojačana. 2. Zajamčena je zaštita postojećih te planiranih naselja i prometne infrastrukture u područjima koja su pogođena prirodnim ili drugim nepogodama, povlačenje iz pojedinačnih područja je predviđeno tamo gdje zaštita nije moguća ili nije djelotvorna. 3. Primjenjuju se mjere za jačanje funkcionalne i infrastrukturne integracije gradova i drugih naselja te poboljšano održavanje prometno infrastrukturnih veza, tako da planirane mreže naselja u regiji zažive u praksi. 4. Potiče se ostvarivanje uže suradnje između općinskih prostornih planera s ciljem pripreme i provedbe zajedničkih mjera prostornog uređenja za cijelu regiju. 5. Razvoj nacionalne i ključne regionalne prometne mreže usmjeren je ka ostvarivanju klimatsko bezbjednih infrastrukturnih koridora, zaštićenih, gdje god je potrebno, odgovarajućim tehničkim mjerama (tuneli, galerije, nadvožnjaci). 6. Zaštita i poboljšanje cestovnih i željezničkih veza sa susjednim zemljama i regijama. 124

125 7. Uspostava ponude integriranog sustava javnog prijevoza koja uključuje željezničke usluge, kao i usluge javnog linijskog regionalnog i gradskog (autobusnog) prijevoza. 8. Novi stambeni i poslovni prostori smješteni su u degradiranim urbanim područjima. To je osobito važno za ravničarski središnji dio regije. 9. Postojeće gospodarske zone zaštićene su od ekstremnih prirodnih pojava ili premještene na klimatsko bezbjedna mjesta. 10. Tipična morfologija naselja se održava. Njihov unutarnji razvoj slijedi principu progušćenja, bogato kulturno nasljeđe se štiti. Slika 12. Strategija prilagodbe naselja i prometne infrastrukture u Gorenjskoj regiji na klimatske promjene Izvor: Gulič, A., Cof. A. (2014) Karta strategije prilagodbe naselja i prometne infrastrukture u Gorenjskoj regiji na klimatske promjene, Projekt C3-Alps 9. Zaključci Utjecaji klimatskih promjena, kao i politike i mjere prilagodbe njima predstavljaju vrlo složena pitanja, kako s točke gledišta njihovog ispravnog razumjevanja, tako i s točke gledišta pronalaženja odgovarajućih odgovora. Najšira okolnost i u isto vrijeme uzrok na državnoj razini kao i na razini Gorenjske regije, je prevladavajuće shvaćanje utjecaja klimatskih promjena kao vremenski udaljenih problema koji se 125

126 izravno ne tiču pojedinačnih aktera, osim u slučajevima kada su, jednom ili više puta, bili pogođeni ekstremnim vremenskim nepogodama i posljedičnim elementarnim nepogodama (poplave, klizišta, tuča i sl.). Na čelu pozornosti sudionika su stvarni ekonomski i društveni problemi usko povezani s globalnom i nacionalnom financijskom krizom i ostalim prostornim pitanjima kao i pitanjima zaštite okoliša koji nisu izričito povezani s posljedicama klimatskih promjena. Gore opisano shvaćanje tipično je za većinu nacionalnih (državna ministarstva), regionalnih (regionalne razvojne agencije) i lokalnih institucija (općine) kao i za širu javnost. Zasad, gledišta prilagodbe klimatskim promjenama još ne nailaze na punu pozornost političkih, gospodarskih, društvenih i prostornih mjera kao i mjera zaštite okoliša. Općenito, domaće stručno znanje o ovom području razmjerno je ograničeno, dok su pouzdani inozemni izvori i literatura nedostupni na slovenskom jeziku. Ova okolnost otežava obavještavanje i podizanje svijesti opće i specifične javnosti (općine, poduzeća, regionalne razvojne agencije). Od izvedenih radionica, kao i iz ranijih iskustava dobivenih u projektu CLISP - Prilagodba klimatskim promjenama s prostornim planiranjem u Alpskom prostoru gdje je Gorenjska regija predstavljala pilotno područje, očito je da razni sudionici imaju poteškoća u razumijevanju (ljudskih i prirodnih pokretača) klimatskih promjena. Činjenica da su uzroci i utjecaji klimatskih promjena udaljeni u vremenu i prostoru, da su individualna i grupna iskustva iz (ne)davne prošlosti različita od sadašnjih, kao što su i različite pozicije, interesi i vrijednosti sudionika, otežavaju odrediti uloge i zadaće pojedinih sudionika u borbi protiv utjecaja klimatskih promjena. U takvoj situaciji bilo bi potrebno: (1) povećati opseg i poboljšati organizaciju temeljnih i primijenjenih znanja o utjecajima klimatskih promjena kao i o prilagodbi (ublažavanju) klimatskim promjenama u javnoj domeni, (2) stjecanje i širenje informacija o primjerima dobre prakse ublažavanja i prilagodbe klimatskim promjenama iz inozemstva, (3) stjecanje i uređivanje lokalnih informacija o osjetljivosti lokalnih područja na utjecaje klimatskih promjena, (4) stjecanje i uređivanje lokalnih informacija, znanja i iskustava o najboljim praksama u suočavanju s ekstremnim vremenskim nepogodama u prošlosti i (5) pripremiti GIS sustav koji će omogućiti postupan unos i uređivanje kvantitativnih i kvalitativnih podataka o izloženosti, osjetljivosti, prilagodljivosti i ranjivosti različitih teritorijalnih područja na utjecaje klimatskih promjena. Predložene preporuke mogle bi biti korisne za državne institucije koje su odgovorne za klimatske promjene, regionalne razvoje agencije i općine u procesu pripreme i provedbe politika, strategija i mjera prilagodbe klimatskim promjenama, na državnoj, regionalnoj i lokalnoj razini. Od velikog značaja za unapređenje sadašnje situacije na području prilagodbe država, gradova i naselja klimatskim promjenama u Dunavskoj evropskoj makroregiji, predstavljalo bi poboljšanje uzajamne suradnje te učenja preko razmjene znanja, iskustava i primjera dobrih praksi. Jedna od najučinkovitijih mjera u tom smjeru bilo 126

127 bi sudjelovanje u pripremi i izvedbi zajedničkih projekata, koji bi bili sufinancirani sredstvima EU. Izvori CESCI (2014) Regional Analysis of the Danube Region. Budapest. Hungary. EC (2010) European Union Strategy for Danube Region, Brussels, COM(2010) 715 final. EC INTERREG V-B DANUBE (2014) Danube Transnational Programme Final Cooperation Programme version 2.3.1, 11th November Greiving Stefan et al. (2013) ESPON CLIMATE - Climate Change and Territorial Effects on Regions and Local Economies in Europe. TU Dortmund University. Germany.65 p. ( MATE/ESPON_Climate_Final_Report-Part_B-MainReport.pdf). Praper Gulič, S. (2013) Climate Adaptation Policies, Governance and the Science-Policy Interface in Alpine Countries and regions, Country Report in Slovenia. Deliverable of WP4 in the C3-Alps project. Ljubljana: Urban Planning Institute of the Republic of Slovenia. 230 p. Praper Gulič, S., Gulič, A., Golobič, M., Cof, A. (2011) CLISP - Climate Change Adaptation by Spatial Planning in the Alpine Space. Model region Gorenjska, Model Region Report. Ljubljana: Urban Planning Institute of the Republic of Slovenia. 269 p. Gulič, A., Praper Gulič, S., Tominc, B. (2014) Scenario planning for climate change adaptation in the field of spatial planning at the regional level, Pilot activity report. Ljubljana: Urban Planning Institute of the Republic of Slovenia. 71 p. ( php/en/results-menu/downloads-menu/file/193-scenario-planning-for-climate-changeadaptation-in-the-field-of-spatial-planning-at-the-regional-level). Gulič, A., Praper Gulič, S., Tominc, B. (2014) Prilagajanje poselitve in prometne infrastrukture Gorenjske regije vplivom podnebnih sprememb: scenariji, zasnova, strategija, akcijski načrt, Zaključno poročilo o rezultatih pilotne aktivnosti Scenariji kot prostorsko načrtovalsko orodje pri prilagajanju podnebnim spremembam na regionalni ravni. Ljubljana: Urban Planning Institute of the Republic of Slovenia. 71 p. ( Portals/0/C3_ALPS_zakljucno%20porocilo_dec2014.pdf). UBA Umweltbundesamt GmbH et al. (2011) CLISP Climate change adaptation by spatial planning in the Alpine Space (CLISP Prilagajanje podnebnim spremembam z orodji prostorskega načrtovanja). Cilj 3 Evropsko teritorialno sodelovanje Program Območje Alp ( UBA Umweltbundesamt GmbH et al. (2014) C3-Alps - Capitalising Climate Change Knowledge for Adaptation in the Alpine Space (C3-Alps - Uporaba znanja o podnebnih spremembah za prilagajanje na Območju Alp). Cilj 3 Evropsko teritorialno sodelovanje Program Območje Alp ( in c3alps.uirs.si/). 127

128 ADJUSTMENT OF CITIES AND SETTLEMENTS TO CLIMATE CHANGES IN THE FRAMEWORK OF DANUBE EUROPEAN MACRO-REGION: ISSUES AND EXPERIENCES FROM SLOVENIA Andrej Gulic Urban Planning Institute of the Republic of Slovenia, Trnovski pristan 2, Ljubljana, Slovenia andrej.gulic@uirs.si Abstract The EU Strategy for the Danube Region emphasizes the various problems and challenges of long-term development of the macro-region. Besides uneven socioeconomic development, insufficient investment in infrastructure, environmental problems and so on, it also emphasizes the climate change that represents one of the major threats to current and future quality of life and safe development of countries, regions, cities and towns of the macro-region. Natural disasters (floods, landslides, hails, droughts) that in the last decade hit many towns and cities of the member states of the macro-region require a greater degree of cooperation in the field of adaptation to climate change, both within individual countries as well as between them. In this paper we present the status and activities in the field of adaptation to climate change in the Danube macro-region of Europe, and in Slovenia at the state level and the level of cities and towns. In doing so, we give the main emphasis to the status and trends that are characteristic of the Gorenje statistical region, which is located in the area of gravitational influence of Ljubljana metropolitan region. In the paper, which summarizes the results of the international project C3-Alps, we present the vulnerability of settlements and transport infrastructure in the Gorenje region to climate change as well as the possible scenarios of adjustments of settlements and transport infrastructure to the influence of climate change. In the final part of the paper we present a vision, concept and strategy for adaptation to climate change in the Gorenje region. Key words: climate change; adjustment; Slovenia; project C3-Alps; UIRS 128

129 DOI: /PI PERSPEKTIVE UMREŽAVANJA GLAVNIH GRADOVA GORNJEG PODUNAVLJA Borislav Stojkov Akademija inženjerskih nauka Srbije, Kraljice Marije 16, Beograd, Srbija u suradnji sa Gordanom Memišević Zavod za planiranje razvoja Kantona Sarajevo Branilaca Sarajeva 26, Sarajevo, Bosna i Hercegovina m.memisevic@zpr.ks.gov.ba Sažetak: Uloga evropskih gradova se približava vrhuncu značaja u doba globalne krize. Razlozi su njihovi finansijski, intelektualni, institucionalni i politički kapaciteti i uticaji. Ova prednost gradova je istovremeno kombinovana sa nedostacima demografske hiperkoncentracije, društvene segregacije, finansijskog posrtanja i bezbednosnih pretnji. Dinamične promene su sve veće, praćene centripetalnim silama koje usmeravaju tokove stanovnika ka centru gradova, a finansije i investicije ka velikim gradovima, dok manji gradovi u mnogo slučajeva zaostaju. Uloga velikih i manjih gradova je od posebnog značaja u evropskim zemljama u tranziciji kao što su zemlje CIJIE, sa svim njihovim prednostima i nedostacima. Kompleksna mreža još neotkrivenih veza između velikih, posebno glavnih gradova, sa njihovim funkcijama kao osnovom umrežavanja, sa rastućom pojavom velikih metropolitenskih područja kao ekonomskih regiona, i nedostatkom policentrizma kao nacionalne prostorne politike, može da izroni kao kritična i izazovna tema za uprave država i velikih gradova jugoistočne Evrope (JIE). Funkcijski profil jednog grada i njegova ekonomska struktura, zajedno sa sistemom javnih usluga, tehničkom opremljenošću i kapacitetima, doprinose nivou njegove konkurentnosti. Kooperacija i umrežavanje glavnih gradova JIE je tema od značaja ne samo za ovaj deo Evrope već i za Evropu u celini. Sistem upravljanja gradom u JIE radi toga zahteva modernizaciju umesto politizacije. Ključne reči: Donje Podunavlje, glavni gradovi, umrežavanje, funkcije, upravljanje 129

130 1. Uvod Strategija Evropske Unije za region Dunava 1 se nalazi u fazi implementacije preko 10 prioritetnih tema 2. Jedna od njih je umrežavanje metropolitenskih područja u Donjem Podunavlju, koje prema dosadašnjim ekonomskim performansama znatno zaostaje sa sličnim područjima u centralnoj i, naročito, zapadnoj Evropi. U toku implementacije pripremaju se projekti koji, između ostalog, ispituju položaj, ulogu i značaj velikih gradova, njihovih metropolitenskih područja, kao i njihovih kapaciteta i spremnosti za kooperaciju i umrežavanje sa drugim gradovima Donjeg Podunavlja. Toj temi je i posvećen ovaj rad, sa ambicijom da doprinese implementaciji ove strategije. Uloga evropskih gradova se približava vrhuncu značaja u doba globalne krize. Razlog je njihova imanentna moć, odnosno finansijski, intelektualni, institucionalni i politički kapaciteti i uticaji. Naši gradovi poseduju kulturne i arhitektonske kvalitete, snažne sile socijalne inkluzije i izuzetne mogućnosti ekonomskog razvoja (Cities of Tomorrow 2013: 1). Ova prednost gradova je istovremeno kombinovana sa nedostacima demografske hiperkoncentracije, društvene segregacije, finansijskog posrtanja i bezbednosnih pretnji. Dinamične promene su sve veće, praćene centripetalnim silama koje usmeravaju tokove stanovnika ka centru gradova, a finansije i investicije ka velikim gradovima, dok manji gradovi u mnogo slučajeva zaostaju. Najbolji primeri u nekim decentralizovanim državama, kao što su naprimer baltičke, skandinavske ili nemačke, osvetljavaju značajnu ulogu i manjih gradova uz odgovarajuće alternativne strategije društvene i ekonomske transformacije i njihove odgovarajuće implementacije. Iskustvo ovih država ukazuje da i mali i srednji gradovi moraju da definišu sopstvene puteve ekonomskog i urbanog razvoja, i da otkriju i koriste svoje specifične potencijale (Lang 2006: 67). Ove promene su slične promenama globalne urbanizacije, sa stanovništvom koje se pomera ka velikim gradovima i sa više od 1000 megaprojekata koji su u pripremi ili u toku realizacije, često bez sagledane koristi od definisanog projekta i odgovarajućih planskih procedura. Iako u velikoj meri sličan, slučaj gradova u centralnoj, istočnoj i jugoistočnoj Evropi (CIJIE) je donekle različit, pre svega zbog specifičnih političkih procesa u prethodnim dekadama. Doba iza devedesetih u XX veku je period očevidnih dinamičnih i strukturnih promena u CIJIE, tj. u bivšim komunističkim (socijalističkim) zemljama. Nekoliko razloga su: (a) transformacija političkog sistema, od jednopartijskog monopola ka pluralističkoj demokratiji, (b) pomeranje od centralno planirane ekonomije ka otvorenoj i (neo)liberalnoj tržišnoj ekonomiji, (c) podleganje nezaustavljivom procesu globalizacije, sa direktnim uticajima na komunikacije, prostorne strukture i prostorni raspored aktivnosti, (d) kontinualni proces prilagođavanja zakonodavstva, 1 European Union Strategy for Danube Region (EUSDR), European Comission, Brisel EUSDR Implementation Priority Area 10, Metropolitan Areas Networking in Lower Danube Area, Beč,

131 ekonomskog i vrednosnog sistema prema modelu Evropske Unije u toku prilagođavanja i pristupanja članstvu, i (e) ubrzane promene u tehnologiji koje utiču na ponašanje i mentalitet aktera razvoja i privrednu transformaciju. Postoje tri vida procesa tranzicije u postsocijalističkim gradovima: tranzicija u pravcu pluralizma i demokratije, u pravcu otvorenog tržišta i u pravcu decentralizovanog sistema lokalnog samoupravljanja. U toku takvog procesa status i uloga gradova su promenjeni 3 upravo zbog navedenih razloga što je dovelo temu grada na vrh nacionalnih i regionalnih agendi u zemljama CIJIE. Demografske promene (migracije u gradove, opadanje i starenje stanovnika, pomeranje od industrijskih ka uslužnim delatnostima, itd.) doprinele su promenama društvenog statusa kako u urbanim tako i u ruralnim područjima. Analize promena ekonomskog i društvenog sadržaja, demografskog starenja i opadanja broja stanovnika, vršene u okviru UN Habitata ukazuju da sve to može da se poveže sa tranzicijom u zemljama CIJIE uz značajan uticaj na urbani razvoj (European Cities in Transition 2013: 5). Uopšteno govoreći, gradovi postaju nacionalni motori razvoja (Prostorni plan Republike Srbije ) sa ključnom ulogom u generisanju kulture, usluga i ekonomskog razvoja, ali istovremeno sa novom odgovornošću za razvoj njihovog ruralnog zaleđa. Posmatrano sa šireg evropskog stanovišta, snaga i dinamika gradova zapadne i severne Evrope je daleko odmakla. Konkurentnost većine gradova CIJIE znatno zaostaje a proces metropolizacije je manje više spontanog karaktera pa neretko i haotičan, naročito u početnoj fazi tranzicije. Ovo se naročito primećuje kod glavnih gradova Donjeg Podunavlja kao što su: Bukurešt sa nerazjašnjenom enigmom sudara starog i novog u centralnim delovima grada, Kišinjev sa nedefinisanim profilom, Sofija sa atakom privatnog kapitala na javne gradske površine i objekte ili Beograd sa enormnom bespravnom izgradnjom. Policentrizam, odnosno politika policentričnosti, je još uvek tabula rasa usled duge tradicije centralizma, a metropolizacija se generalno javlja u vidu suburbanizacije ili razlivanja grada. Uz takvu pojavu spontane metropolizacije javlja se i ideja o prioritetu kooperacije i umrežavanja glavnih gradova u Donjem Podunavlju (DP) 4. Tako bi na početku mogla da se postavi teza da kompleksna mreža još neotkrivenih veza između velikih, posebno glavnih gradova, sa njihovim funkcijama kao osnovom umrežavanja, sa rastućom pojavom velikih metropolitenskih područja kao ekonomskih regiona, i policentrizmom kao načinom nacionalnih prostornih politika, može da izroni kao kritična i izazovna tema za uprave država i velikih gradova u DP. To bi moglo da bude i jedno od ključnih iskušenja za optimiziranje načina upravljanja (eng. governance) velikim gradom u ovom delu Evrope, koji je još uvek tradicionalnog tipa. Time bi mogla da se unapredi konkurentnost tih gradova u širim evropskim okvirima kao i kvalitet življenja u njima. 3 U toku tranzicije status gradova je bio slučaj posebne zakonodavne pažnje u Hrvatskoj, Srbiji, Bugarskoj, Bosni i Hercegovini i još nekim zemljama CIJIE. 4 Donje Podunavlje čine Srbija, Bugarska, Rumunija, Moldavija i Ukrajina. U ovom radu nije obrađena Ukrajina. 131

132 2. Gradovi CIJIE u promenama Uloga velikih i manjih gradova je od posebnog značaja u evropskim zemljama u tranziciji kao što su zemlje CIJIE, sa svim njihovim prednostima i nedostacima, koji u tom procesu dolaze do punog izraza. Ranija praksa centralizacije, očevidno sukobljena sa neophodnim političkim, administrativnim i društveno-ekonomskim promenama, u početnoj fazi tranzicije dominira nad sredstvima i instrumentima (finansijskim, fiskalnim, institucionalnim, sistem odlučivanja i dr.) u velikim i manjim gradovima. Takva praksa danas je još uvek prisutna u gradovima i regionima Srbije, Bosne i Hercegovine ili Makedonije. Međutim, u gradovima država koje postepeno izlaze iz prve faze tranzicije (Mađarska, Rumunija, Slovačka) dolazi do izražaja postepena decentralizacija kao državna politika. Sada su gradovi u Rumuniji pravi centri koncentracije stanovništva, ekonomskih i kulturnih aktivnosti. Prilagođavanje novoj dinamičnijoj tržišnoj ekonomiji je bilo lakše u većim gradovima a teže u malim (Popescu 2011: 1). To govori da stezanje moći i kapaciteta u najvećim metropolitenskim područjima obeležava skriveni pokušaj dalje centralizacije u prvoj fazi tranzicije, dok implementacija ideje decentralizacije ostaje za narednu fazu kada bude stabilizovana ekonomska, društvena i politička situacija. Međutim, glavni gradovi i u zemljama koje su prošle prvu fazu tranzicije ostaju plen centralnih vlasti. Nisu samo unutarnji razlozi ti koji forsiraju promene u gradovima CIJIE. Otvorene granice, povezivanje i prenošenje kulturnih matrica, kao i novi sistem vrednosti u Evropi izlažu gradove snažnom uticaju globalizacije gde lokalni društveni sistemi i njihov identitet progresivno postaju potisnuti ili međuzavisni na široj internacionalnoj osnovi koja se takođe nalazi u stanju permanentne tranzicije 5. Gradovi u Slovačkoj, Mađarskoj, Češkoj, ili Bugarskoj nalaze se u ubrzanom pomeranju od ranije funkcijske matrice u kojoj je dominirala industrija ka mekom (ideje, ideologija, informacije) ili tvrdom (infrastruktura) umrežavanju, ili sa ruralnim okruženjem ili sa drugim gradovima, a na osnovu zajedničkih interesa ili čisto funkcionalnog rezonovanja. Raspravljajući temu umrežavanja gradova F. Schindegger ukazuje da umrežavanje (gradova) znači povezivanje aktera (Schindegger 2006: 49). Dokaz za ovaj stav je odnos između dva glavna grada, Beča i Bratislave. Dok je ranije turizam ograničenog obima ( gvozdena zavesa!) bio jedini razlog komuniciranja, danas industrija, biznis, kupovina, infrastruktura i turizam širokog obima promovišu znatno širu skalu razloga za umrežavanje ova dva grada. Dalje pomeranje ka umrežavanju sa gradovima u Češkoj (Brno) i Mađarskoj (Đer) će proizvesti novu seriju inovativnih ideja što će možda dovesti do još bržih i većih promena, vodeći postepeno ka stvaranju transdržavnog regiona CENTROPE, ukoliko se politički i širi otpori ne pokažu jačim od ideje umrežavanja. 5 Kod toga su najaktuelniji primeri pokušaj pa odustajanje od mega-projekta Esplanada centar u Bukureštu i mega-projekat Beograd na vodi u glavnom gradu Srbije, uz prisutan veliki otpor stručne i šire javnosti. 132

133 Funkcijske i strukturne promene vode gradove (naročito glavne gradove) ka jednom drugom fenomenu za vreme perioda promena. Umesto funkcijskog grupisanja, klasne stratifikacije i kolektivnog identiteta u eri industrije, zahvaljujući pre svega novim tehnologijama i sistemu komunikacija, gradovi CIJIE se ubrzano približavaju policentričnoj atomizaciji kao posledici novog proizvodnog sistema, javnih servisa, informacionog sistema i potpuno novog stila života. Dominantne ekonomske, administrativne ili javne funkcije, simetrične ili asimetrične urbane matrice, promenjeno funkcijsko zoniranje ili klasna segregacija i druge pojave postindustrijskih gradova, nalaze se pod snažnim uticajem funkcijskih i proizvodnih promena kao i promena ponašanja uopšte. Individualizacija i jačanje privatnog uticaja na jednoj strani, a procesi globalizacije na drugoj, kombinovani sa novim tehnologijama komuniciranja i informacija, neizbežno proizvode transformacije, atomizaciju i multiplikaciju strukture grada. Primeri glavnih gradova kao što su Zagreb, Ljubljana, Sofija, Tirana ili Podgorica najbolje ukazuju na pojave kao što su ubrzani rast, atomizacija, socijalna segregacija ili strukturna multiplikacija. Teritorije ovih gradova postaju instrument novog nedorečenog tipa servisne ekonomije, polje dinamičnih tokova novca, ljudi, dobara i informacija, veoma često bez odgovarajuće kontrole. Vremenska komponenta je takođe u promenama. Dok je do nedavno vremenska distanca bila planerski kriterijum (10 do čak 30 godina), i još uvek je u zemljama CIJIE, dotle se vreme komunikacija u razvijenijim zemljama Evrope sve više meri razmakom koji se približava nuli sredstvima novih tehnologija. Ograničeni resursi i relativno mali budžeti gradova CIJIE 6 i dalje onemogućavaju brže unapređenje, rehabilitaciju i modernizaciju transporta što se u razvijenim zemljama čini sve češće. Nova studija evropskih gradova u tranziciji ukazuje da javni transport u zemljama regiona jugoistočne Evrope zavisi u velikoj meri od kapaciteta lokalnih zajednica i gradova, kao i od njihove moći da restrukturiraju urbane sisteme i vidove saobraćaja, sa mnogim slabostima do sada (European Cities in Transition 2013: 18). Dakle, aktuelne pretpostavke su: (a) da brži razvoj gradova, naročito u DP, neminovno zahteva promenu svesti planera, investitora i onih koji odlučuju o ponašanju gradskog sistema; (b) da sadašnje politike odgovornih za vođenje velikog grada u DP i njihov vrednosni sistem prate promene odnosno potrebe da se ili menjaju ili prilagođavaju prema promenama u gradu; (c) da treba utvrditi da li aktuelno ponašanje u okviru promenjenog društvenog sistema u tranziciji predstavlja razlog ili posledicu tih promena; (d) da treba utvrditi u kojoj meri je administrativni sistem i sistem upravljanja velikim gradom u zemljama u tranziciji odgovoran i dovoljno svestan novonastalih promena i situacije tokom priprema razvojnih strateških dokumenata, ponašajući se danas prema mentalnim modelima jučerašnjice; 6 Budžet Grada Beograda u godini iznosi oko 700 miliona EUR, dok budžet Grada Beča slične veličine, u istoj godini iznosi oko 13 milijardi EUR. 133

134 (e) da treba razmotriti u kojoj meri su građani spremni da razumeju i podrže promene konzervativnog načina upravljanja, odnosno da li razumeju koliko takav način upravljanja gradom dalje produkuje raskorak između urbane fizičko-funkcijske strukture i dinamičnih tokova i promena; (f) na kraju, da treba utvrditi u kojoj meri je ideja da na proces ekonomskih promena i posrtanja (gradova ili regiona) u najvećoj meri utiče globalno umrežena ekonomija (Lang 2006: 76) u dovoljnoj meri razumljiva, sa svim posledicama na gradove DP. Austrijski teoretičari razvoja gradova i regiona nude odgovore na neke od navedenih pretpostavki, raspravljajući mogućnost jačanja konkurentnosti i održivog razvoja metropolitenskih područja velikih gradova. Različite vrste tokova, mreža i kooperacije među gradovima mogu da stimulišu i ojačaju svakog od njih unapređujući političke, ekonomske i društvene mreže odgovarajućim merama upravljanja (Giffinger 2013: 17). Ovaj savet može da pomogne kod problema koji su posebno aktuelni u gradovima DP i koji su suočeni sa relativno dubokom društveno-ekonomskom, strukturnom, administrativnom i tehnološkom krizom u poređenju sa razvijenim gradovima Evrope. Ovo se posebno odnosi na najveće gradove kao što su Beograd ili Bukurešt koji, između trideset evropskih metropola, mereno pokazateljima Zelenog grada (Green City Index 7 ) zauzimaju 27. odnosno 29. mesto. Slika1. Indeks Zelenog grada sa 8 kategorija za Bukurešt, Beograd i Budimpeštu Izvor: Urbani izazovi Grada Beograda, Siemens, 2011 Period tranzicije u DP, sa suštinskim političkim i društveno-ekonomskim promenama koje su otpočele ili već uznapredovale u gradovima, generiše brojna otvorena pitanja koja u većini slučajeva ostaju bez odgovora i odgovarajućeg znanja. Prema studiji UN Habitata statistički i administrativni pokazatelji koji se odnose na zemlje 7 Indeks koji je lansirao Siemens radi merenja konkurentnosti gradova Evrope. 134

135 jugoistočne Evrope su različiti 8 sa mnogo nedostataka, sa različitim ulogama i položajem njihovih gradova u evropskoj mreži gradova, sa različitim nivoima i fazama urbanizacije, oštrim ekonomskim i socijalnim turbulencijama i neujednačenim ekološkim performansama (European Cities in Transition 2013). Uobičajeni razlog je inercija kod upravljanja gradom i nekompetentnost gradske administracije. U početku novog režima mi političari nismo znali dovoljno o gradskoj administraciji, samo smo imali sumnje da administracija neće biti prijateljski raspoložena prema novom ustrojstvu (Demski :22). Problem tog značajnog grada, raskrsnice 5 panevropskih koridora, bio je u nasleđenom načinu površno rešavanih ključnih ekonomskih, socijalnih i fizičkih problema, što je u prethodnom socijalističkom periodu bilo predmet odgovornosti centralne, državne administracije. Prelaskom na novu tehnološku eru gradovi CIJIE su sada suočeni sa različitim unutarnjim i spoljnim uslovima u odnosu na ranije iz skorašnje prošlosti. S druge strane neki gradovi CIJIE, kao što su Prag, Varšava, Ljubljana i drugi manji u Češkoj i Poljskoj ili Mađarskoj, postigli su znatno bolje rezultate. Politički sistem odnosno državne i gradske vlasti su potpuno zamenjeni u veoma kratkom periodu. Desile su se takođe promene u sistemu vlasništva, pojavi tržišne ekonomije i promenama socijalnog sistema kao i u stilu života gradskog stanovništva (Strategic Plan for Prague 2000: 5). Ovako drastične promene su zahtevale ne samo odgovarajuću i obrazovanu upravu već i novi mentalitet i sveži izgled razvoja grada zasnovanog takođe na novoj skali vrednosti. Ipak, tome su najviše doprineli nasleđe urbane kulture i istorijska praksa teritorijalne decentralizacije Poljske, Češke, Slovenije i Mađarske. G. Demski to tumači ozbiljnim pristupom demokratskim institucijama, sistemu zasnovanom na privatnom vlasništvu, slobodnom tržištu sa uvaženim socijalnim pitanjima, kao ključnim elementima novog vrednosnog sistema (Pallai 2003: 18-19). U nastavku ćemo razmotriti četiri ključne teme oko budućnosti glavnih i velikih gradova i metropolitenskih područja DP: (1) područja glavnih gradova i njihova funkcijska struktura, (2) nastajanje metropolitenskih područja, (3) urbane funkcije kao osnov umrežavanja metropolitenskih područja, i (4) kooperaciju, umrežavanje i upravljanje gradovima jugoistočne Evrope. 3. Područja glavnih gradova i njihova funkcijska struktura U zemljama CIJIE, u doba komunističkog režima, tržište je bilo zatvoreno, strogo centralno kontrolisano, sa veoma ograničenim i zanemarenim privatnim vlasništvom, sa investicijama kojima je upravljala državna administracija, a nadgledala komunistička partija. Praktično govoreći, grad je bio usmeravan kao predmet administrativnih sila, i njihovih precizno programiranih političkih razvojnih ideja i propagande. Grad, čak i glavni grad kao najveći, bio je žrtva centralnih sila koje su odlučivale 8 Pokazatelji za druge delove Evrope se usaglašavaju i registruju preko evropske statistike EUROSTAT u Luksemburgu. 9 Gabor Demski je bio gradonačelnik Budimpešte u pet mandata od do 2010, upravljajući teškim mukama da Budimpeštu uvede u nove tokove urbanog razvoja posle kolapsa socijalističkog grada. 135

136 gde i šta da se investira, sa ekonomskom logikom koja je bila pokopana političkim i kvazi-socijalnim rezonima. Drugim rečima, grad pod komunističkim režimom bio je neka vrsta eksperimentalnog poligona državne administracije, sa funkcijama koje su bile rezultat državnih politika i partijske ideologije. Međutim, gradovi su uvek značili i znače simbol moći ili u najmanju ruku potencijalne moći. Gradovi, u meri u kojoj su samoupravni, koncentrišu moć i istovremeno generišu moć. Moć nastaje iz njihovih finansijskih i ekonomskih potencijala, ali i iz njihovih naučnih, intelektualnih i inovativnih kapaciteta. Administrativna i politička moć doprinose i podržavaju instalisanje moći interno u zemlji, i vrše promociju države ili regiona eksterno na međunarodnom planu. U sadašnjoj evropskoj eri razmontiranja granica, otvaranja i unapređenja komunikacija i veza svih vrsta, umrežavanja ekonomije i traganja za novim kontinentalnim (Evropa) i regionalnim identitetima, grad postaje ključni faktor kod jačanja regionalne konkurentnosti i učvršćivanja regionalne, državne i kontinentalne teritorijalne kohezije, jedne od kritičnih i najizazovnijih tema današnjice u Evropi. Prema današnjoj evropskoj ideologiji u globalnoj i međusobno povezanoj svetskoj ekonomiji konkurentnost zavisi od stvaranja veza sa drugim teritorijama kako bi zajedničke vrednosti i resursi bili korišćeni na koordiniran i održiv način (Territorial Cohesion 2008: 5). Što se tiče konkurentnosti gradova CIJIE, u delu o umrežavanju metropolitena evropski projekat PlaNet CenSE je ukazao da konkurentnost gradova i regiona CIJIE tumači se kao sposobnost grada ili regiona da se izbori za bolje pozicioniranje u široj evropskoj konkurenciji, identifikujući svoje funkcije i snagu u okviru podele rada između regiona...(planet CenSE 2006: 26). Konkurentan grad je dakle vrhovni cilj odgovorne gradske administracije pošto se takmiči sa drugim gradovima kako bi postigao što bolju poziciju među uspešnim gradovima u širem okruženju. To može da bude deo rezultata procesa globalizacije ili čak podstrek za dalju globalizaciju sa svim izazovima koje to podrazumeva. Precizni pokazatelji nivoa konkurentnosti i kriterijuma koji se tiču kvaliteta življenja u gradu mogu da se mere samo preko mreže gradova i transparentnih odnosa sa drugim gradovima. To istovremeno daje podstrek gradovima da nađu partnere među drugim gradovima, gde zajednički funkcijski interesi ili problemi mogu da se ustanove u širem interregionalnom smislu. Razlog je jasan: poligon takmičenja se sve više pomera sa državnog ka regionalnom i lokalnom nivou kao rezultat otvaranja tržišta...tako, takmičenje postaje sve oštrije između gradova i regiona koji se direktno nadmeću sa drugim. (PlaNet CenSE 2006: 28) Funkcijski profil jednog grada i njegova ekonomska struktura, zajedno sa sistemom javnih usluga, tehničkom i institucionalnom opremljenošću i kapacitetima, doprinose nivou njegove konkurentnosti. Zakonski, fiskalni i finansijski sistemi u značajnoj meri doprinose procesu investiranja usmeravajući direktno ili indirektno zapošljavanje i time čineći konkurentnost opravdanom i operativnom. Prema jednom mišljenju konkurentnost (gradova B.S.) je zavisna od ekonomske strukture i od sektorske specijalizacije kao i od kontekstualnih uslova (Karaman, Baycan 2005: 2). Glavni gradovi DP nalaze se u poziciji traganja i napora da utvrde svoju poziciju u sklopu evropske i svetske ekonomije. Nekoliko njih zadovoljava osnovne 136

137 standarde i kriterijume za nadmetanje i integrisanje u širi ekonomski sistem. To su pre svega Bukurešt, Sofija i Beograd, kao glavni gradovi svojih zemalja. Svaki od ovih ima veće ili manje perspektive, ali uz mnogo problema koje moraju da rešavaju u kraćem vremenu: modernizaciju komunalnih sistema, poboljšanje ekološke situacije, zaštitu i uređenje prirodne i kulturne baštine, i iznad svega aktiviranje ekonomskih resursa, kompletiranje i rehabilitaciju regionalne infrastrukture, specijalizaciju i modernizaciju privrednih aktivnosti, unapređenje kulturnih i naučnih kapaciteta, itd. Konkurentnost glavnih gradova DP je nova tema za većinu ovih gradova koji su do skora bili zatočenici zatvorenih političkih i ekonomskih sistema, a od skora konfrontirani sa izazovima konstelacije gradova u širem evropskom kontekstu. Uspešniji rezultati u velikoj meri zavise od daljeg prilagođavanja nacionalnog ili regionalnog (tamo gde postoje administrativni regioni) zakonodavstva, makroekonomske politike, distribucije moći u decentralizovanim državama, kao i od načina upravljanja. U takvoj situaciji, gde države centralne i jugoistočne Evrope imaju različit status u odnosu na Evropsku Uniju, gradovi Bugarske, Rumunije, Slovenije i Hrvatske imaju neke prednosti u odnosu na druge, u smislu položaja na pan-evropskim koridorima i korišćenja evropskih strukturnih fondova. Na drugoj strani intenzitet kooperacije, prema analizama ESPON, prilično je nizak u poređenju sa drugim zemljama članicama Unije, sa malim brojem projekata u Sofiji, Bukureštu i nekoliko drugih većih gradova (European Cities in Transition 2013:25). Ostali glavni gradovi u ovom delu Evrope se nalaze na startnoj poziciji sa obiljem izazova od kojih većina ishodi iz političke sfere. Nacionalne politike u tom smislu treba da budu jasnije u smislu definisanja nove uloge i nadležnosti gradova, i u smislu funkcijskog grupisanja ili umrežavanja lokalnih zajednica 10. Teritorijalni kapital glavnih gradova, tj. objektivni i subjektivni faktori 11 koji direktno ili indirektno utiču na razvoj i konkurentnost grada, efikasno služe ukoliko grad funkcioniše ispravno i razumno, usmeren kvalitetnom gradskom upravom i odgovarajućim strategijama, što sve zajedno nije lak zadatak. Veoma uspešan model Budimpešte u periodu i njegova strategija razvoja urađena krajem devedesetih u XX veku, objašnjena je kao pokušaj upravljanja strateškim procesm oslonjenim na odgovarajuće strukturirane gradske politike, analize i procese odlučivanja koji su kanalisali različite profesionalne i političke ideje u pravcu racionalnog ishoda (Pallai 2003: 51). Problem racionalnih ishoda, sa potencijalno divergentnim unutarnjim i spoljašnjim uslovima i političkim opcijama, predstavlja nešto što komplikuje zadatak restrukturiranja gradske ekonomije i odgovarajuće funkcijske specijalizacije grada u periodu dinamičnih promena. U periodu pristupanja Evropskoj Uniji 10 Ideja umrežavanja jedinica lokalne samouprave je uneta u Izmjene i dopune Prostornog plana Republike Srpske 2025 preko tzv. akcionih područja (uže) i ekonomskih regija (šire) te se nalazi u procesu implementacije. 11 Među objektivne, merljive faktore spadaju geografska pozicija, fizička struktura, infrastruktura, gradska ekonomija, stanovništvo, javne službe i sl, dok među subjektivne spadaju vrednosti, mentalitet, tradicija, identitet i slični. 137

138 Hrvatska je prilagođavala svoje politike prema konkurentnosti regiona (županija). Veća pažnja treba da bude posvećena usmeravanju fondova ka sektorima koji mogu da budu konkurentni na svetskom tržištu kako bi dostigli maksimalnu finansijsku vrednost i povećali konkurentnost hrvatskih regiona i gradova (Slijepčević 2011: 5). Problem je nastao u promenljivim tržišnim tendencijama kao i u neusklađenim politikama i planskim instrumentima definisanim na tradicionalni način, nedostatak horizontalne i vertikalne koordinacije kod upravljanja velikim gradovima (Zagreb, Split, Rijeka, Osijek i dr.) sa regulama koje su činile više barijeru umesto podstreka investitorima, i restriktivan zakonski i poreski sistem kao i nedovršenost i neusklađenost zakonodavstva. Slični problemi su bili i u zemljama DP u fazi tranzicije (Bugarska i Rumunija) kod kojih su gradovi patili zbog sporog prilagođavanja drastičnim kontekstualnim, unutarnjim i spoljašnjim promenama. Razlika između gradova zapadne Evrope, ili uopšte gradova Evropske Unije, i drugih evropskih gradova je praktično nerazumevanje sila i težnji slobodnog tržišta uz neophodno prilagođavanje državnih i gradskih politika, kao i neophodno pažljivo balansiranje između slobodnog tržišta i javnog dobra. 4. Nastajanje metropolitenskih područja u zemljama Donjeg Podunavlja U fazi promena ekonomskog sistema javlja se i pojava metropolizacije odnosno spontano ili plansko nastajanje metropolitenskog područja. Ofanzivne ekonomske sile transformišu velike gradove iz introvertnog, zatvorenog u otvoreni sistem, znatno fleksibilniji i osetljiviji na kontrolne instrumente. Otvorenost je primarno usmerena ka okruženju velikog grada, obuvatajući širi perimetar sa manjim urbanim centrima i selima, magnetizmom zapošljavanja radne snage, kupovine ili kulture, a dalje je usmerena jačim funkcijama i interesima ka formiranju grada-regiona. Prema evropskim istraživanjim grad postaje područje koje odgovara polju zapošljavanja koje predstavlja suštinski koncept u funkcijskom smislu, koje se sve više ispoljava u kontekstu suburbanizacije i rastuće mobilnosti radne snage (ESPON : 7). Grad sve više postaje funkcijsko područje (FUA Functional Urban Area), različito od morfološkog urbanog područja (MUA Morphological Urban Area) sa kojim se grad nekada identifikovao. Funkcijska dimenzija sada postaje uvažavan kriterijum prateći pojavu suburbanizacije i porasta komutacije (kretanja iz okruženja prema gradskom jezgru i obrnuto). Metropolitensko područje (MEGA Metropolitan Growth Area) kao viši funkcijski nivo u okviru rangiranja evropskih gradova dodatno koncentriše funkcije i širi svoj uticaj u metropolitenski (funkcijski) region. Postoji nekoliko tumačenja pojma metropolitenskog područja i metropolitenskog regiona. Referentno tumačenje je definisano u studijama ESPON 12 koje kaže 12 ESPON (European Spatial Planning Observatory Network Evropska mreža opservatorija prostornog planiranja, u koju su uključeni podaci od značaja za prostorni razvoj kontinenta, država i regiona skoro svih zemalja Evrope. 138

139 da metropolitensko područje predstavlja prostor koji se sastoji od gusto naseljenog urbanog jezgra i ređe naseljene teritorije u okruženju, industrije, infrastrukture i stanovanja (ESPON : 19) Metropolitensko područje obično obuhvata višestruke nadležnosti i lokalne zajednice: susedstva, urbane centre, gradove, oblasti i, ponekad, države. U tom prostoru veliki grad, kao jezgro metropolitenskog područja, ima dominantan ekonomski i društveni uticaj koji prihvataju druge lokalne zajednice. U metropolitenskom području može da bude više gradova. U nekim slučajevima gde postoje dva metropolitenska područja čija su urbana jezgra na udaljenosti do 60 km, sa sopstvenom radnom snagom i nizom manjih ili većih urbanih centara u međuprostoru, i više od stanovnika, reč je o policentričnom metropolitenskom području. Svojom metodologijom EUROSTAT 13 definiše i pojam metropolitenskog regiona nivoa NUTS3 (oblasti, distrikti) ili kombinaciju NUTS3 regiona sa najmanje stanovnika. U zemljama DP (Srbija, Rumunija, Bugarska, Moldavija) ideja metropolitenskih područja je u samom začetku 14. Kod nekih je samo planski definisana (Srbija Prostorni plan Republike Srbije , Bugarska), kod nekih je delimično zakonski regulisana (Rumunija,), a kod nekih je tek u inicijalnoj fazi istraživanja (Moldavija). Prema EUSDR, region Dunava kao funkcijsko područje zahvata veću teritoriju od one koju čine zemlje Gornjeg, Srednjeg i Donjeg Podunavlja. U tu teritoriju pored ostalih spadaju i Bosna i Hercegovina i Crna Gora. Utoliko je kooperacija glavnih gradova usmerena i ka Sarajevu i Podgorici, uključujući i velike administrativne centre kao što su Banja Luka i njeno metropolitensko područje u BiH, Novi Sad u Srbiji ili Konstanca u Rumuniji. Kooperacija ovih gradova treba i može da bude usmerena ka ključnim izazovima čije rešenje može da doprinese saradnji Sarajeva, Zagreba i Beograda oko tema kao što su: (a) energija, kod koje rasparčano tržište bivše Jugoslavije izaziva više troškove i smanjenu konkurentnost, (b) turizam, kod koga postoje velike šanse za koordinaciju turističkih itinerera, programa i projekata, (c) privreda, čiji resursi zatevaju veći stepen kooperacije, inovacija i razvoja inostranog tržišta, (d) bezbednost, sa nizom pretnji prirodnog (poplave i erozije) ili političkog (terorizam, kriminal) karaktera, (e) transport, sa posebnim značajem za povezivanje glavnih gradova kao što je Sarajevo sa mrežom pan-evropskih koridora, ili (f) obrazovanje, sa svim prerogativima za povezivanje univerziteta 13 EUROSTAT je institucija koja vodi statistiku svih država i regiona na nivou Evrope, prema metodologiji čija je osnovna statistička jedinica registrovana preko tzv nomenklature statističkih teritorijalnih jedinica: NUTS1 (države i makro-regioni preko st.), NUTS2 (regioni do st.), NUTS3 (oblasti, distrikti do st.) 14 Za ovo poglavlje su korišćeni podaci iz istraživačkog projekta (radna verzija) Building Institutional Capacities for Metropolitan Areas in Lower Danube Area koje su 2014/2015. pripremali partneri projekta: PALGO centar iz Beograda, Pokrajinski zavod za urbanizam iz Novog Sada, Urban-Incerc iz Bukurešta i Asocijacija metropolitenskog područja Konstance iz Rumunije, Nacionalna asocijacija opština Bugarske iz Sofije, i Asocijacija za razvoj turizma Moldavije iz Kišinjeva, u svemu prema metodološkim smernicama prof. dr Borislava Stojkova, a u okviru pripreme projekta za implementaciju Evropske strategije dunavskog regiona. 139

140 i naučnih institucija. Umrežavanje ovih gradova iz regiona Dunava znatno bi doprinelo jačanju njegove teritorijalne kohezije i konkurentnosti. SRBIJA: Tumačeći metropolitensko područje kao funkcijsko urbano područje oko većih gradova (više od stanovnika) Srbija u svom prostornom planu kao kriterijum uzima i 45-minutnu izohronu dnevne komutacije ka i od grada. Prema tome, Srbija ima 24 metropolitenska područja (funkcijska urbana područja, od kojih neka imaju nešto manje od stanovnika, a status grada imaju iz posebnih razloga). U DP to su pre svega najveći gradovi Beograd (MEGA4) i Novi Sad i manji gradovi Pančevo, Smederevo i Požarevac. Metropolitenska područja dva najveća grada u Srbiji, Beograd i Novi Sad, na odstojanju od 60 km čine policentrično metropolitensko područje sa prerogativima budućeg metropolitenskog regiona. Novija istraživanja ukazuju da u perspektivi postoji potreba interesnog umrežavanja gradova u okviru države i prekogranično sa susedima zemalja u okruženju (Stojkov, Šećerov 2010: 53). Centar metrop. podr. Grad Beograd (17 gradskih opština) Grad Novi Sad (2 gradske opštine) Grad Pančevo Grad Požarevac Grad Smederevo Tabela 1. Metropolitenska područja Donjeg Podunavlja u Srbiji Obuhvaćene opštine metr. podr. Stan. grada Stan. metrop. podr. Rang % u uk. br. stan. Srbije Površ. metrop. podr. (km 2 ) % u uk. površini Srbije (km 2 ) Stara Pazova, Opovo, Pećinci, Pančevo, Indjija, Ruma + Sm. Palanka, Ub, Ljig, Arandjelovac Sremski Karlovci, Temerin, Beočin, Žabalj, Bački Petorvac, Vrbas, Irig, Indjija, Srbobran, Bačka Palanka, Titel + Bečej Kovin, Kovačica, Opovo, Alibunar Malo Crniće, Žabari + Veliko Gradište MEGA Međunarodni Nacionalni Regionalni Velika Plana Regionalni Izvor: Radni materijali projekta Building Institutional Capacities for Metropolitan Areas in Lower Danube Area,

141 Slika 2. Funkcijska urbana područja naselja oko Beograda i Novog Sada, 2010 i 2020 Izvor: Prostorni plan Srbije RUMUNIJA: U Rumuniji je zakonom definisan status metropolitenskog područja. Prema tom zakonu postoji 8 metropolitenskih područja i nekoliko drugih koji su u fazi definisanja. Sva ova područja imaju više od stanovnika. Od njih, tri se nalaze u području DP: Krajova, Konstanca i Braila-Galac. Iako u istom području, glavni grad Bukurešt nema status metropolitenskog područja. Prema tumačenju Zakona metropolitensko područje predstavlja funkcijsko urbano područje, na isti način kao u planovima Srbije. U rumunskom zakonodavstvu postoji više definicija koncepta metropolitenske teritorije i metropolitenskog područja. Definicija metropolitenskog područja u Zakonu 350/2001 kaže: to je područje oko većih urbanih centara, definisano posebnim studijama, u kojima je stvoren uzajamni sistem odnosa i uticaja na način komuniciranja, u ekonomskoj, socijalnoj, kulturnoj i urbanoj infrastrukturi. Obično, granice teritorije metropolitenskog područja prelaze administrativne granice grada. Struktura i rang velikih gradova u području DP u Rumuniji je sledeća: Bukurešt je područje glavnog grada međunarodnog značaja (MEGA4), Krajova, Konstanca i Galac su funkcijska područja nacionalnog značaja sa međunarodnim potencijalom, Braila je funkcijsko područje regionalnog značaja. Tulcea, Kalarasi, Đurđu, Aleksandrija, Slatina, Drobeta Turnu-Severin i Resita imaju regionalni značaj. Prema kategorizaciji funkcijskih urbanih područja ESPON: Bukurešt ima više od stanovnika, Krajova, Konstanca, Galac između i stanovnika, Braila, Drobeta Turn-Severin između i stanovnika. 141

142 Slika 3. Metropolitensko područje Bukurešta (u ispitivanju) Izvor: Tabela 2. Metropolitenska područja DP u Rumuniji 2014 Metropolitensko područje Krajova Konstanca Galac-Braila Policentric Project URBANPROIECT study Policentric Project URBANPROIECT study Policentric Project URBANPROIECT study Centralno urb. naselje.(km 2 ) Metr. podr. (2013) (km 2 ) Stan. Centr.urb. nas. (2014) Stan. metr. podr. (2014) cca cca Galac: 246 Braila: 44 Galac: 246 Braila: Galac: Braila: Galac: Braila: cca druga urbana aglomeracija cca komponente 1 opština, 2 grada i 16 lok. zajednica 1 opština, 2 grada i 44 lok. zajednice 1 opština, 5 gradova i 8 lok. zajed. 2 opštine, 5 gradova i 16 lok. zajed. 3 oblasti (Braila, Galac and Tulcea): 1 opština, 2 grada i 44 lok. zajed. 2 opštine, 1 grad i 36 lok. zajed. 142

143 Metropolitensko područje Bucharest (Bucharest-Ilfov region) Policentric Project URBANPROIECT study Centralno urb. naselje.(km 2 ) 238 Metr. podr. (2013) (km 2 ) U najširoj verziji: 5,000 Stan. Centr.urb. nas. (2014) 2.1 mil. Stan. metr. podr. (2014) najmanje 2, 2 mil mil. 2.5 mil. komponente U projektu za formiranje metr. podr. obuhvaćeno: 6 gradova i 87 lok. zajed. Slučaj regiona Bukurešt- Ilfov sadrži opštinu Bukurešt i oblast Ilfov (8 gradova i 32 lok. zajed.) Drobeta Turnu Severin URBANPROIECT study opština i 10 lok. zajed. Izvor: Radni materijali projekta Building Institutional Capacities for Metropolitan Areas in Lower Danube Area, 2015 BUGARSKA: U Bugarskom zakonodavstvu ne postoji definicija metropolitenskih područja. Prema Zakonu o prostornom planiranju (2009) gradovi su podeljeni u kategorije prema broju stanovnika. Klasifikovani su u sledeće kategorije: veoma veliki gradovi preko st; veliki gradovi između i st; gradovi srednje veličine između i stanovnika; manji gradovi između i st; veoma mali gradovi ispod st. Prema Nacionalnoj koncepciji prostornog razvoja Bugarske osnovni model sadrži hijerarhijski sistem gradova prema njihovom uticaju: nivo 1 glavni grad Sofija, centar evropskog značaja (MEGA4) nivo 2 veliki gradovi, centri nacionalnog značaja: Plovdiv, Varna, Burgas, Ruse, Pleven, Stara Zagora Glavni grad Sofija ima stanovnika (2014). Sofija je po veličini glavnih gradova Evropske Unije na 15. mestu, sa glavnim univerzitetima, kulturnim ustanovama i trgovačkim kompanijama iz Bugarske i sveta. Prema definiciji metropolitenskih područja oko velikih gradova (gradovi sa preko stanovnika) tj. područja 45-minutne izohrone za komutaciju radnog stanovništva ka i od grada, u DP kroz Bugarsku moguće je identifikovati tri grada, Vidin, Ruse, Silistru, i glavni grad Sofiju, koja je relativno blizu Vidina i Dunava i sa njima povezana koridorom IV. Metropolitenska područja ovih gradova obuhvataju teritorije opština ili delova opština, koji su teritorijalno i funkcijsko povezani sa centralnim gradom. Neki od ovih gradova imaju manje od stanovnika, ali imaju status grada s nacionalnim ili regionalnim značajem. 143

144 Opština Tabela 3. Struktura naselja u zoni funkcijskog uticaja Grada Sofije Stanovn. Teritorija Broj naselja Gustina Ukupno (km 2 ) Urbanizovano (%) Neurbanizovano (%) Ukupno Gradova Sela Naselja/ Stan./ 100 km 2 km 2 Sofija Božurište Kostinbrod Svoge Godeč Gorna Malina Elin Pelin Samokov Ukupno FUA Sofije , Ukupno u Bugarskoj , , , Izvor: Radni materijali projekta Building Institutional Capacities for Metropolitan Areas in Lower Danube Area, 2015 Slika 4. Grad Sofija Plan namene zemljišta Izvor: Sofia City Development Plan,

145 MP u Donjem Podun. Tabela 4. Metropolitenska područja DP u Bugarskoj Obuhvaćene opštine Broj st % u uk. stan. Bugarske Područje (km 2 ) % ukupne teritorije Bugarske (km 2 ) Grad Ruse Ruse, Slivo pole, Ivanovo i Vetovo Grad Vidin Vidin, Boynitsa, Bregovo, Gramada, Dimovo, Kula, Makresh, Novo Selo Grad Silistra Silistra, Tutrakan, Dulovo, Sitovo, Alfatar, Kainardja Grad Sofija Sofia, Božurište, Kostinbrod, Svoge, Godeč, Gorna Malina, Elin Pelin, Samokov Ukupno 26 od 264 uk. broja opština Izvor: Radni materijali projekta Building Institutional Capacities for Metropolitan Areas in Lower Danube Area, 2015 MOLDAVIJA: U Moldaviji ima 65 gradova i 1681 seosko naselje. U velikim i srednjim gradovima živi 67, 7% stanovnika. U Moldaviji nije zakonski definisan pojam metropolitenskog područja. Ipak, prema sadašnjoj situaciji od 5 opština 3 imaju više od stanovnika, Kišinjev, Balti i Tiraspolj te donekle zadovoljavaju kriterijum potencijalnih metropolitenskih područja. Balti, Kahul, Ungeni, Bender i Tiraspolj teže da uravnoteže urbani sistem države i da ograniče hiperkoncentraciju u Kišinjevu, glavnom gradu Moldavije. Transnistrijski konflikt sa separatistima otežava regionalni razvoj, uključujući i urbane aglomeraije. Tabela 5. Opštine u Moldaviji broj stanovnika ( ) Teritorijalna jedinica Stanovništvo Ukupno Moldavija* Opština Kišinjev Opština Balti Opština Komrat Opština Tiraspolj (Transnistria) n/a n/a Opština Tighina/Bender (Transnistria) n/a n/a * Bez stanovnika na levoj obali Dnjestra i opštine Bender Izvor: Radni materijali projekta Building Institutional Capacities for Metropolitan Areas in Lower Danube Area, 2015 Od navedenih gradova prema ESPON metodologiji Moldavija ima: 145

146 Slika 5. Metropolitensko područje Kišinjeva Izvor: Municipal Spatial Plan of Chisinau Glavni grad Kišinjev centar MEGA4 Tri funkcijska područja međunarodnog značaja Balti, Tiraspolj, Tighina 51 funkcijsko urbano područje nacionalnog značaja Urbani centar 146 Tabela 6. Kišinjev funkcijsko urbano područje (metropolitensko područje) Obuhvaćene opštine Stan. u centr. nas. (000) Stan. u metro. podr. (000) rang % u uk. stan. Moldavije Područje (km 2 ) Kišinjev Kišinjev, Kodru, Krikova, Durlesti, Singera, Vadul lui Voda, Vatra MEGA Izvor: državna statistika Moldavije Urbane funkcije kao osnov umrežavanja metropolitenskih područja % u uk. terit. Moldavije (km 2 ) Umrežavanje gradova, prema definiciji savremenih geografa, predstavlja drugačiji pristup od klasične škole Peruove regionalne ekonomije 15 ili Kristalerove teorije 15 Fransoa Peru i Budevil, dvojica francuskih regionalnih ekonomista, razvili su ideju ekonomskog prostora kao polja određenih sila koje se sastoji od centara iz kojih centrifugalne sile zrače a centripetalne sile privlače. Svaki centar privlačenja ima određeno polje koje je smešteno u polje ostalih centara. Videti F. Perroux and Boudeville The Growth Pole Theory, ed. DK Sinha Geography

147 statičnih mreža gradova. Umrežavanje gradova je kao proces paradigma savremenog evropskog dinamizma, podržana otvorenim granicama, snažnim tržišnim silama i široko protegnutim funkcijama grada. Umrežavanje gradova je tako postalo sinergetska sila sa očekivanim i negde već uveliko postignutim, rezultatima jačanja evropske konkurentnosti, ali uz to i definitivno doprinoseći znatno efikasnijem procesu evropskih integracija. Mreže se često tretiraju kao magična čarolija koja štiti procese razvoja regiona i koja uvećava regionalni kapital (Miler 2006:17). Umrežavanje metropolitena je specifičan tip sistematskog povezivanja najvažnijih evropskih metropolitenskih područja kao motora njihovog razvoja. Ova ideja se nalazi i iza drugog tumačenja umrežavanja evropskih gradova preko shvatanja da Evropa predstavlja proces umrežavanja, olakšavanja i regulisanja tokova različitih i konkurentnih interesa i aktivnosti (Rifkin 2005: ). Nasuprot Kristalerovom sistemu mreže gradova po sistemu idealnih heksagona, nove pojave umrežavanja metropolitenskih područja u zapadnoj Evropi (Pentagon, Blue Banana) ili u centralnoj Evropi (Red Octopus, CENTROPE) mnogo više su amorfne, organske, spontane, fleksibilne i promenljive, visoko zavisne od funkcijskog dinamizma, a ne od geografskog determinizma. U današnjoj Evropi, dinamičnom i visoko međuzavisnom sistemu ekonomskih, društvenih i kulturnih sila, odvijaju se dva simultana, ali i suprotstavljena procesa: process decentralizacije i process integracije. Regionalizacija kao način funkcijskog i ekonomskog grupisanja, predstavlja rezultantu ova dva procesa. U takvoj dinamici, umrežavanje metropolitenskih područja glavnih i drugih velikih i manjih gradova predstavlja odgovarajući model povezivanja interesa i urbanih funkcija među metropolitenskim područjima. Umrežavanje je dinamična aktivnost povezivanja gradova oko zajedničkih projekata i predstavlja način kooperacije više zainteresovanih i ravnopravnih partnera (gradova) radi efikasnijeg korišćenja teritorijalnog kapitala, resursa, usluga, proizvodnih kapaciteta svakog od njih. Th. Lang to komentariše rečima da izazov za (umrežene) gradove je iznalaženje individualnih puteva regeneracije i pogleda na urbanu transformaciju kao pozitivnu mogućnost istraživanja novih razvojnih politika (Lang 2006:67). Ranija ideja o mrežama gradova koja je bila zasnovana na morfološkoj pojavi izgrađenosti naselja u poređenju sa savremenom idejom dinamičnog umrežavanja gradova sadrži suštinsku razliku. Grad se u prvom slučaju tretira kao objekat u okviru mreže dok u drugom slučaju predstavlja strukturni element u okviru procesa iterativnih i stalnih povratnih sprega. Uzajamne veze među gradovima teku manje-više prirodnim tokom u procesu samoupravnog odlučivanja jedinica lokalne samouprave, samo malo korigovane političkom voljom posebnih politika. U decentralizovanim sistemima gde gradovi, opštine ili regioni imaju razvojne poluge u svojim rukama, izloženi silama slobodnog tržišta i globalizacije, čitav sistem i proces umrežavanja gradova poprima oblik ekološke strukture odnosno organskog načina ponašanja. B. Paten ukazuje da razumevanje ekosistema definitivno znači razumevanje umrežavanja (Rifkin 2005: 339). Bilo uz pomoć različitih aktivnost, tj. metropolitenskih funkcija regionalnog karaktera, ili uz pomoć komunikacija, gradovi postaju sve više zainteresovani da se 147

148 povezuju i međusobno sarađuju kao privremeni čvorovi smešteni u fleksibilni međuzavisni mrežni sistem radi pokretanja zajedničkih akcija, ubrzanja implementacije dogovorenog i otkrivanja inovacija. Razmatrajući temu teritorijalne kohezije Zeleni papir EU o teritorijalnoj koheziji ukazuje da kooperacija uz pomoć tehnoloških tokova i ideja, dobara, usluga i kapitala postaje sve vitalniji aspekt teritorijalnog razvoja (Territorial Cohesion 2008: 3). Sa stanovišta gradova jugoistočne Evrope tema umrežavanja metropolitena je daleko kompleksnija i puna neizvesnosti i skrivenih zamki. Držeći se osnovnih principa evropskog policentrizma, aktivnosti poput: lobiranja za proširenje transportnih mreža, kooperacije univerziteta, zajedničkih turističkih programa, telekomunikacionih veza, zajedničkih kulturnih ili sportskih manifestacija, čine polazni repertoar za umrežavanje gradova. Ipak, za sada je koordinacija i umrežavanje gradova u DP samo vizija planera u okviru realnosti zemalja na ovom širokom području. Razlozi su i nasleđeni animoziteti između bivših političkih sistema i država DP kao i zatvorenost opština u svoje granice, uprkos nekih iskustava drugih država koja ukazuju da u okviru partnerstva pojedini partneri (gradovi) imaju podjednak tretman, prava i obaveze, što regulišu međusobni ugovori (Šmit, Volke 2009: 58). Temelj umrežavanja gradskih naselja je fokusiranje na tematske politike i ciljeve kao odgovor na uočene probleme ili zajedničke interese u okviru nekog regiona. Problem u zemljama i gradovima DP pre svega leži u neodgovarajućem zakonodavnom sistemu, nekvalifikovanim institucijama kao i u neodgovarajućem modelu upravljanja gradom. 6. Kooperacija, umrežavanje i upravljanje gradovima DP Problem nedostatka kooperacije i umrežavanja gradova u zemljama i gradovima jugoistočne Evrope 16 pre svega leži u neodgovarajućem zakonodavnom sistemu, nekvalifikovanim institucijama kao i u neodgovarajućem modelu upravljanja gradom. Istraživanja u projektima ESPON 17 ukazuju na sledeće probleme: (1) nizak stepen svesti lokalne administracije oko neophodnosti veće konkurentnosti gradova kojim upravljaju, (2) nedostatak zajedničkih strategija povezanih gradova koji vode ka sličnim ciljevima, (3) nedostatak funkcijskih veza između relevantnih javnih ili polujavnih preduzeća, (4) političke i administrativne prepreke za razvoj i razmenu inicijativa. Efikasniji rezultati mogu da se očekuju tek nakon podizanja svesti kod lokalne uprave o značaju kooperacije metropolitenskih područja ili gradova, značenja umrežavanja i rezultirajućih prednosti za grad. Tema zajedničkih interesa je dominantna kod definisanja ideje o umrežavanju i kooperaciji metropolitenskih područja u DP. Veliki gradovi, od Novog Sada do Konstance na Crnom Moru, sa statusom metropolitena ili bez njega, imaju specifične 16 Dosadašnja praksa povezivanja gradova se mahom svodila na tzv bratimljenje gradova koje nije imalo značajnijih efekata u ekonomskom ili socijalnom smislu već se svodilo na protokolarne veze i druženje. 17 Videti ESPON projekat Governance,

149 kapacitete i resurse (lučki gradovi, turistički centri, univerziteti, kulturne staze, inovativne i kreativne industrije, marketing, zajedničke kulturne ili sportske manifestacije za pokretanje i razvoj kooperacije na osnovu manje ili više formalnih sporazuma. Dosadašnja kooperacija u oblasti energetike ili infrastrukture je bila isključivo u nadležnosti država, a ne gradova sa lokalnom autonomijom i samoupravnim interesima. Nova konstelacija država u Evropi, sa još uvek različitim političkim statusom (članice, kandidati i nečlanice Evropske Unije) i primetnim granicama predstavlja prepreku potpunoj slobodi kooperacije, ali brojne oblike je moguće primeniti već sada jer interesi postoje. Generalno, tendencije i prvi rezultati kooperacije već postoje između bugarskih i rumunskih gradova. Neki od njih su zasnovani na tehničkim interesima kao što su mostovi na Dunavu kojima se jačaju veze zemalja Evropske Unije: most koji povezuje Vidin (Bg) i Kalafat (Ro) na trasi pan-evropskog koridora IV, i most koji povezuje Đurđu (Ro) i Ruse (Bg). Koperacija među ovim gradovima je u početnoj fazi bez dovoljno jasnih razloga i definisanih interesa. Unutarregionalna kooperacija među gradovima koji su na bliskoj udaljenosti, gde se jasno vide razlozi za kooperaciju, nije još uvek pokrenuta radi konkretnih lokalnih ili regionalnih političkih razloga. Dva primera su indikativna: (1) uprkos planskoj ideji sadržanoj u državnim, regionalnim i lokalnim planovima kooperacija između dva metropolitenska područja udaljena 60 km, gradova Beograda i Novog Sada, još je daleko od početka; (2) kooperacija između Braile i Galaca, dva manja grada u Rumuniji kod delte Dunava, na udaljenosti od svega 15 km, raspravljana je u više navrata i definisana zajedničkim strateškim dokumentom, ali do sada nema konkretnih pomaka. Brojni drugi primeri mogu da se nađu u svim zemljama DP. Pozitivan primer kooperacije glavnih gradova je inicijativa Grada Bukurešta i potpisan sporazum o saradnji sa Gradom Sofijom (ekonomski, kulturni, transportni i drugi razlozi). Sporazum između luke Pančevo i luke Konstanca je takođe pozitivan korak koji otvara put kooperaciji lučkih gradova Konstance i Pančeva. Kod toga, osetljivo je pitanje identifikacije zainteresovanih aktera koji bi mogli da pokrenu kooperaciju gradova JIE. Tu se pre svega misli na državne i lokalne institucije, administraciju, preduzeća i privatne kompanije sa njihovim standardnim običajima i orijentacijom ka određenim tržištima ili inercijom ponašanja. Stalne promene njihove orijentacije zahtevaju ozbiljne analize i argumentaciju. Strategije razvoja glavnih gradova DP (Beograd i Sofija imaju, Bukurešt ima neformalnu verziju, Kišinjev ima polovično) pripremane po evropskoj metodologiji i standardima, otvaraju puteve ka kooperaciji i umrežavanju sa drugim gradovima, najčešće u Srednjem Podunavlju (Beč pre svih). Preko ovih startegija moguće je steći prve utiske o mogućim aktivnostima i funkcijama koje bi mogle da budu od zajedničkog interesa za gradove DP i njihovu buduću kooperaciju. Preko toga je moguće identifikovati i potencijalne aktere, ali i otkriti slabosti i ograničenja koje mogu da ugroze dalje tokove kooperacije. Među njima je već vidljiva najveća slabost: način upravljanja velikim gradovima. 149

150 Kompleksnost, dinamika i imanentna iracionalnost u toku razvoja velikih gradova je najveći izazov za njihove uprave kod kojih se uglavnom mešaju bezbrojni privatni i drugi interesi sa funkcijama grada. Prema evropskim studijama teritorijalni kapital grada traži stvaranje održive teritorijalne kohezije na različitim nivoima, a odgovarajući način upravljanja gradom kao preduslov za dostizanje kohezije (ESPON : 11). Veličina glavnih gradova i njihov višestruki značaj od lokalnog, regionalnog do državnog nivoa i šire od toga, zahtevaju ispunjenje nekoliko značajnih kriterijuma kojima se ocenjuje kvalitet upravljanja gradom. Među njima treba istaći: efikasnost, otvorenost, spremnost za kooperaciju sa drugim gradovima i sistematsku primenu usvojenih razvojnih strategija, dakle sve ono što nedostaje većini uprava velikih gradova DP. Zatvorenost opština i gradova DP u sopstvene administrativne granice i nedostatak horizontalne kooperacije sa okruženjem, kao i nedostatak ideje o modelu multiopštinskih ili regionalnih tela za kreiranje zajedničke razvojne politike i projekata, predstavlja najveću slabost u ovom području Evrope. Smetnju koja je tipična u današnje vreme čini i nerešen konflikt vertikalne koordinacije na relaciji država grad pojedini akteri. Pošto se na teritoriji glavnih gradova često nalazi kapital države (železnica, vojska, energetski sistemi i sl.) državna uprava nastoji da se umeša u gradski sistem, remeteći ga i ugrožavajući lokalnu autonomiju 18. Manje jedinice lokalne samouprave u okviru metropolitenskog područja velikog grada, u nedostatku zajedničke koordinacije, koriste blizinu velikog grada za svoje interese, a privatni sektor uz to nastoji da se uključi u sistem odlučivanja sa svojim interesima time stvarajući još veću pometnju u sistemu velikog grada. Najizazovniji problem načina upravljanja velikim gradom se upravo javlja u tranzicionom periodu u DP. Kod toga primetan je nedostatak horizontalne i vertikalne koordinacije, kao i preduzetnički duh kod opštinske samouprave (Hirt & Stanilov 2009: 27), što je neophodno upravo u fazi restrukturiranja i obnove velikog grada. Tradicionalni sistem upravljanja gradom u ranijim centralizovanim socijalističkim/komunističkim državama CIJIE, suprotstavljen savremenom modelu načina upravljanja gradom, predstavlja temu od posebnog značaja za zemlje DP gde je upravljanje velikim gradom u najvećoj meri još uvek zasnovano na sektorskom umesto na integralnom pristupu. Rumunija i donekle Bugarska su jedine zemlje u ovom delu Evrope gde se postepeno uvodi model integralnog upravljanja gradom dok je horizontalna koordinacija ključni problem za ostale zemlje, tj. koordinacija među sektorima i javnim preduzećima i kooperacija sa susednim lokalnim zajednicama (European Cities in Transition 2013: 61). Navodeći kriterijume za dobar način upravljanja gradom studija ESPON kaže da promene u načinu upravljanja gradom treba razmatrati kao dugoročni i postupan process, izbegavajući radikalne poteze (ESPON 2.3.2: 16) 19. Zastareli način odlu- 18 Tipičan je primer sa projektom Beograd na vodi na zemljištu koje je pripadalo železnici (državni sistem), gde država donosi odluke za centralni deo velikog grada i obavezuje gradske vlasti da projekat dalje sprovode. 19 Gradska uprava (eng. government) znači izabrano ili imenovano telo koje upravlja gradom dok način upravljanja (eng. governance) znači izabrani model kojim uprava treba upravlja gradom (loše, dobro, vrlo 150

151 čivanja s vrha vlasti u gradovima jugoistočne Evrope, u netransparentnom okruženju uprave sada je suočen sa neophodnošću veće transparentnosti, aktivnog učešća aktera, strateškog promišljanja pouzdanosti kod odlučivanja sa većim osloncem na stručne institucije umesto partijskih direktiva. Kod teme upravljanja gradom, posmatrajući modele upravljanja glavnim gradovima DP (Beograd, Sofija, Bukurešt, Kišinjev) 20, kritični problemi su sledeći: pluralistička politička arena nema praktikovana pravila poštene igre; partijske koalicije upravljaju gradom načinom koji stvara stalne tenzije, dok opozicija atakuje na sve akcije koje preduzima vlast; latentna konfrontacija između gradske i državne vlasti (u slučaju različitih političkih opcija) do koje dolazi isključivo iz političkih razloga. Ova konfrontacija proizvodi nepremostivu prepreku za projekte kapitalnih investicija u gradu kao i oko bitnih pitanja razvoja grada; zakonodavni okvir koji je u stalnim promenama, nepotpun, nedovoljno koordiniran, posebno u zemljama koje nisu članice Evropske Unije. Nedostaci nekih bitnih zakona koče intervencije kapitalnog razvoja, ometaju procese obnove grada i utiču na privlačenje investitora. Problem privatizacije javnih preduzeća predstavlja još jednu od prepreka za efikasno upravljanje gradom i otežava projekte javno-privatnog partnerstva; politički nekoherentna uprava grada, u kojoj partije u koaliciji stavljaju svoje predstavnike na čelne pozicije, često ima kadrove koji nemaju upravljačko iskustvo i znanje čime stvaraju nove probleme. Tako dolazi do tradicionalnog načina odlučivanja odozgo na dole i naloga bez sistematske ideje o principima modernog načina upravljanja već sa idejom političkog rezonovanja; slaba i profesionalno degradirana pozicija gradskih institucija, kadrovski oslabljena ili nekompletna. Najslabije tačke u gradskom sistemu su: nedostatak institucija za ekonomski razvoj, nepoštovanje usvojenih planova i strategija, nedostatak kancelarija za saradnju sa drugim gradovima u Evropi i unutar države, nedostatak adekvatne statistike, slaba tehnološka opremljenost i neracionalna organizacija i nedovoljno obrazovan stručni kadar. neusklađenost sistema budžetiranja sa sistemom planiranja i programiranja na srednjeročnom nivou; metropolitenska ili regionalna dimenzija glavnih gradova je zanemarena, iako definisana strateškim dokumentima, tako da intra-metropolitenski problemi koji zahtevaju koordinaciju lokalnih zajednica ostaju na margini odlučivanja i dogovaranja. Sve ovo upućuje na neophodnost: (a) racionalizacije i više kvalifikacije gradske administracije, (b) izbavljenja iz omči partijskih politika, (c) gradskog upravljanja na više nivoa, (d) tehnološkog unapređenja sistema informatike i statistike, uz dobro, izvrsno), zavisno od specifične situacije u političkom, ekonomskom ili zakonodavnom smislu. 20 Preliminarno istraživanje je izvršeno u okviru pripreme projekta Building Institutional Capacities for Metropolitan Areas in Lower Danube Area za implementaciju EUSDR. 151

152 otvorenost ka svim akterima i građanima, (e) novog sistema budžetiranja, programiranja i planiranja, (f) odgovornosti ponašanja uprave prema usvojenim strategijama razvoja, (g) unapređenja horizontalne i vertikalne koordinacije kod razvojnih tema, (h) unapređenja učešća aktera, civilnog sektora i građana kod pitanja razvoja i uređenja grada. 7. Zaključak Kooperacija i umrežavanje glavnih gradova DP je tema od značaja ne samo za ovaj deo Evrope već i za Evropu u celini. Dosadašnja neravnoteža Evrope koja je pretezala ka zapadnim gradovima, dok su gradovi DP bili na margini, nije obezbedila dovoljan stepen kohezije Starog kontinenta. Prema tome ova kooperacija predstavlja sledeći korak gde će funkcije gradova i njihovi interesi naći boljeg načina da se razvijaju u okviru zajednice evropskih država. Izazovi i značaj odgovarajućeg načina upravljanja gradovima je najznačajniji prioritet u gradovima sa tranzicionim problemima ali i sa određenim kapacitetima konkurentnim u širem okviru. Značenje gradskih aktivnosti, funkcija i resursa i, posledično, kooperacije i umrežavanja sa drugim gradovima, do sada nije shvaćeno na pravi način i u punoj meri. Da bi se to razumelo treba utvrditi međuzavisnost gradskih funkcija, umrežavanja i upravljanja kod velikih gradova, a posebno kod glavnih gradova JIE. Evropsko iskustvo ukazuje na snažne političke, kulturne i društveno-ekonomske uticaje velikih gradova ili metropolitenskih područja. Veliki gradovi ili metropoliteni su prepoznati kao mesta za mobilizaciju, koncentraciju i kanalisanje kreativnih procesa, sa rezultatima u tehničkim i kulturnim inovacijama, novim poslovima, uslugama i društvenim vrednostima (Matern 2006: 127). Glavni gradovi u DP su relativno dobro opremljeni sa tehničkom i socijalnom infrastrukturom, kao i visoko obrazovanim stručnjacima. Za ove gradove moguće je definisati četiri kategorije metropolitenskih funkcija: (a) funkcije kreativne industrije i promocije javnih dobara, objekata i manifestacija (kultura, sport, zabava), (b) funkcije inovacija i konkurencije, ne samo u ekonomiji već i u kulturi i socijalnim uslugama, (c) funkcije gradova-kapija gde njihova čvorna uloga i pozicija (ukrštanje pan-evropskih koridora) nudi argument za otvoreniji pristup velikom broju ljudi (turisti, radna snaga), znanju, inovacijama i tržištu, i napokon (d) funkcije odlučivanja i kontrole (bezbednost, klimatske promene, zaštita). Problemi u strukturi ekonomije grada su često prepoznati od lokalnih vlasti. Međutim, koncepcija razvoja nove kulture preduzetništva i razvojnih projekata koji će angažovati lokalne ekonomske potencijale, uglavnom nedostaje (Lang 2006: 85). Na taj način, promocija lokalnog preduzetništva kao i edukacije preduzetnika u glavnim gradovima DP, tumačeći istog autora, pored socijalne ekonomije i socijalne inkluzije izaziva potrebu za kooperacijom glavnih gradova sa sličnim problemima i aspiracijama. U slučaju glavnih gradova DP u njihovoj tranzicionoj fazi, koji su inače predmet zanimanja EUSDR, zaključni stav bi bio da su njihove strateški izabrane funkcije i aktivnosti racionalan razlog za kooperaciju i umrežavanje, a da su kooperacija 152

153 i umrežavanje posledica pažljivog i razumnog načina upravljanja tim gradovima. Između gradskih funkcija, kao dela teritorijalnog kapitala tih gradova, i načina upravljanja gradom, odgovornog za mobilizaciju istog na održiv način, umrežavanje se čini da predstavlja rešenje zagonetke uspešnijeg razvoja i konkurentnosti ovih gradova u širim evropskim okvirima. Ovo kod gradova u Srbiji i Moldaviji, i donekle u Bugarskoj, iziskuje dodatnu edukaciju lokalnih vlasti i administracije, uz sećanje na bivša socijalistička vremena i romantično bratimljenje gradova rezonima više ideološke a manje ekonomske, društvene ili ekološke provenijencije. Što pre to bude jasno pre će biti razumljivi razlozi umrežavanja i kooperacije kao osnova bržeg razvoja tih gradova kao i odgovornost gradskih uprava u tome. Izvori PlaNet CenSE Project (2006), Bonn-Wien. Prostorni plan Srbije, (2010), Rep. agencija za prostorno planiranje, Beograd. Municipal Spatial Plan of Chisinau (2010), Planning Department of Chisinau. Building Institutional Capacities for Metropolitan Areas in Lower Danube Area Draft Papers, (2015), PALGO Center, Belgrade, Urban-Incerc, Bucharest, National Association of Municipalities in Bulgaria, Sofia, Association o f Metroplitan Area of Constanta, Constanta, Institute for Urban Planning of Vojvodina, Novi Sad, Association of Tourism Development in Moldova, Chisinau. Sofia City Development Plan, 2001 (2001), Sofproiect, Sofia Perroux F. and Boudeville The Growth Pole Theory, ed. DK Sinha Geography. Prostorni plan Srbije (2010), Republička agencija za prostorno planiranje, Beograd. Urbani izazovi Grada Beograda (2011), Siemens, Beograd. Cities of Tomorrow, Challenges, Visions (2011), Brussels. Demszki, G. Liberalism in Practice (2003), u knjizi The Budapest Model (ed. Katlin Pallai), OSI, Budapest. ESPON Project , Study on Urban Functions, Final Report (2006), Institut de Gestion de l Environment, Universite Libre de Bruxelles, Bruxelles. ESPON Project , Study on Governance, Final Report (2006), University of Valencia- Dpt of Geography, Valencia. European Cities in Transition 2013 (2013) The Southern sub-region report (poglavlje 04, pripremio B. Stojkov et al, UN Habitat-Nairobi, Urban Development Institute, Krakow. Giffinger R. publikacija POLYCE, Technical University of Vienna (2013), Vienna. Green Paper on Territorial Cohesion (2008), European Comission, Bruxelles. Hirt, S., K. Stanilov, Twenty Years of Transition: The Evolution of Urban Planning in Eastern Europe and the Former Soviet Union (2009), UN Habitat, Nairobi. Karaman, A., T. Baycan, Globalization and Development Strategies for Istanbul (2005), GaWC Research Bulletin, No 53, Loughborough University, Loughborough. Lang, Th. Globalisation, Local Action and Socio-Economic Regeneration, u knjizi Metropolitan Networking in CADSES ed. B. Stojkov (2006), University of Belgrade- Faculty of Geography, Belgrade. 153

154 Matern, A. Tasks and Challenges of Metropolitan Regions in Germany, u knjizi Metropolitan Networking in CADSES, ed. B. Stojkov (2006), Belgrade University-Faculty of Geography, Belgrade. Mueller, B. Networking in Metropolitan Areas as a Challenge and a Chance, u knjizi Metropolitan Networking in CADSES, ed. B. Stojkov (2006), Belgrade University- Faculty of Geography, Belgrade. Pallai K. (ed.) The Budapest Model 2003 (2003), Open Society Institute, Budapest. Patten, B. Network Ecology, op. cit. u knjizi J. Rifkin, The European Dream (2005), New York: Penguin Books. Popescu, O. National Report on Romanian Cities pripremljen za UN HABITAT knjigu European Cities in Transition 2013 (2011), Urbanproiect-Incerc, Bucharest. Rifkin, J. The European Dream (2005), Penguin Books, New York. Schindegger, F. Metropolitan Networking as a Topic of the INTERREG IIIb Project PlaNet CenSE, u knjizi Metropolitan Networking in CADSES, ed. B. Stojkov (2006), Belgrade, University-Faculty of Geography, Belgrade. Schmidt. S, Wolke M. The Importance of Infrastructure and Interaction Networks for Regional Competitiveness in the Knowledge Economy, in the book New Disparities in Spatial Development in Europe (2009), Springer, Berlin. Slijepcevic, S, Rasic-Bakaric I. & Jurlina-Alibegovic D. National Report on Croatian Cities, pripremljen za knjigu European Cities in Transition 2013 (2011), Institute for Economics, Zagreb. Stojkov, B. Networking or Notworking, u knjizi Metropolitan Networking in CADSES, ed. B. Stojkov (2006), Belgrade University-Faculty of Geography, Belgrade. Stojkov, B, Šećerov, V. The Settlement Network of Serbia, u knjizi Development of the Settlement Network in the Central European Countries, eds. Csapo T, Balogh A. (2010), Springer, Berlin. Strategic Plan for Prague 2000 (2000), City of Prague Development Authority, Prague. 154

155 PERSPECTIVES OF NETWORKING OF THE CAPITALS IN UPPER DANUBE BASIN Borislav Stojkov Academy of Engineering Sciences of Serbia Kraljice Marije 16, Belgrade, Serbia in cooperation with Gordana Memisevic Development Planning Institute of the Sarajevo Canton Branilaca Sarajeva 26, Sarajevo, Bosnia and Herzegovina Abstract The role of European cities is approaching its peak importance in times of global crisis. The reasons for this are their financial, intellectual, institutional and political capacities and influence. This advantage of cities is combined with shortcomings of demographic hyper concentration, social segregation, financial blunders and security threats. Dynamic changes are increasing, and are accompanied by centripetal forces that direct the flow of population towards the town centers, finance and investment towards big cities, while smaller towns in many cases lag behind. The role of cities and towns is of particular importance in the European countries in transition, such as the countries of Central and South East Europe, with all their advantages and disadvantages. The complex network of still undiscovered links between large cities - especially capitals - with their functions as the basis of networking, along with the growing emergence of large metropolitan areas as economic regions and the lack of polycentrism as a national spatial policy, could emerge as a critical and challenging issue for the governments of the major cities of South East Europe (SEE). Functional profile of a city and its economic structure, together with a system of public services, technical equipment and capacities, jointly contribute to the level of its competitiveness. Cooperation and networking of capitals in the SEE is a topic of importance not only for this part of Europe but also for Europe as a whole. The system of city management in SEE therefore requires modernization instead of politicization. Key words: Lower Danube basin; capitals; networking; functions; governance 155

156 DOI: /PI POTENCIJALI ZA REGIONALNU SARADNJU U PRIMJENI INOVATIVNIH METODA PLANIRANJA GRADOVA NA BAZI PARADIGME PLAVO ZELENI SAN (BLUE GREEN DREAM BGD) Čedo Maksimović Faculty of Engineering, Department of Civil and Environmental Engineering Imperial College London, South Kensington Campus, London SW7 2Azus, UK adresa: c.maksimovic@imperial.ac.uk Tarik Kupusović Institut za hidrotehniku Sarajevo d. d. Stjepana Tomića 1, Sarajevo, Bosna i Hercegovina adresa: tarik.kupusovic@heis.com.ba Milenko Stanković Arhitektonsko-građevinsko-geodetski fakultet Univerziteta u Banja Luci Vojvode Stepe Stepanovića 77/3, Banja Luka, Bosna i Hercegovina adresa: mstankovic@agfbl.org Sažetak BGD je nova paradigma za planiranje, projektovanje, izgradnju, upravljanje i održavanje urbanih vodnih sistema (plava komponenta) i urbanih ozelenjenih površina (zelena komponenta zelena infrastruktura) kao sinergijske mreže, a ne kao odvojenih sistema. Potiču se djelotvorna rješenja poboljšavanja kvaliteta urbanog življenja i prilagođavanja klimatskim promjenama. Inovativnu metodologiju osvježavanja postojećih i planiranja novih gradskih četvrti razvija i primjenjuje EIT (Evropski institut za inovacije i tehnologiju), kroz svoj klimatski program KIC (Knowledge Innovative Communities Zajednica inovativnih znanja), koju koordinira prvi autor. Kombinovani efekti klimatskih promjena i povećanja urbanizacije zahtijevaju umješno planiranje i remodeliranje postojećih urbanih cjelina. BGD nudi put za razvoj, testiranje i primjenu rješenja, koja povezuju nauku i inovacije sa širim razvojem. Projekt otvara mnoga vrata za regionalnu i međunarodnu saradnju, kroz mrežu centara u Evropi i svijetu, radi razmjene znanja i iskustava. 156

157 Ključne riječi: BGD, plavo zelena rješenja, strateško, prostorno i urbanističko planiranje, otpornost na klimatske promjene, robusnost i održivost 1 Uvod Industrijski razvoj je u prošlosti dovodio do nekontrolisane degradacije životne sredine, pri čemu je čak i u razvijenim zemljama cijena tog čišćenja bila veoma visoka. Zemlje u regionu Zapadnog Balkana, koje su prošle kroz fazu kolapsa velikih industrijskih sistema, koji su često bili i glavni zagađivači, trebalo bi da su naučile lekciju i ne bi smjele da naprave iste greške koje su učinile razvijene zemlje. Autori preporučuju da se u praksu postepeno uvode mudrije metodologije planiranja i projektovanja novih sistema i izbora odgovarajuće tehnologije. Nove tehnologije moraju, ne samo da budu ekonomski prihvatljive, nego i da ispunjavaju sve uslove zaštite i očuvanja životne sredine, ali i prilagođene novim uslovima koje nameću klimatske promjene, posebno češće i veće suše, padavine i drugi ekstremni vremenski događaji. U posljednjih stotinjak godina, i u svijetu i kod nas se provodi klasični način dimenzionisanja svih značajnih objekata i sistema, koji su izloženi prirodnim uticajima stohastičkog karaktera i prirodnim katastrofama. Projektuju se zaštitni objekti koji su uklopljeni u sistem odbrane od poplava i dimenzionišu se prema statističkim vrijednostima mjerodavnih veličina (protok, temperatura, itd.) za izabrane povratne periode. Klimatske promjene unose veliku zbrku u statističke nizove. Slika 1. (a). (lijevo) Klasični način dimenzioniranja objekata i (b) (desno) mogući scenariji koje nameću klimatske promjene: rješenja bogatog, siromašnog i mudrog investitora Na slici 1 (a i b) prikazana su tri moguća scenarija koje nameću klimatske promjene: rješenja bogatog, siromašnog i mudrog investitora. Mudri investitor u jedan sistem radi u partnerstvu sa investitorima u druge sisteme. Podjelom troškova značajno smanjuje sopstvene troškove izgradnje i eksploatacije i dobiva veće koristi. 157

158 Tu metodu razvija projekat BGD (Blue Green Dream, po kome urbani procesi (poplave, suše, toplotni i hladni talasi, buka, aerozagađenje, itd.), podsistemi (voda, energija, saobraćaj, urbane cjeline -javni i privatni objekti), kao i zasebni objekti i aktivnosti imaju međusobne interakcije, o kojima se u dosadašnjim projektima malo ili gotovo nikako nije vodilo računa. To je dovodilo do neracionalnih rješenja, lošeg funkcionisanja i/ili visokih troškova eksploatacije ili značajnih zagađenja ili narušavanja kvaliteta života. Paradigmom BGD se nastoje osvojiti nove metode planiranja, kojim će se postići veća otpornost (resilience) odnosno smanjiti ranjivost, ili osjetljivost (vulnerability) urbanih sredina na sve izraženije negativne efekte klimatskih promjena i ekstremnih vremenskih nepogoda. Ako se primjene metode analize, kvantifikacije, optimizacije i uoči interakcija između sistema ili njihovih komponenata, i sve to iskoristi za integralni dizajn, moguće je dobiti rješenja koja su značajno jeftinija za svakog od učesnika. Osim toga, dobiva se čitav niz drugih pogodnosti i koristi, kao što su smanjeni rizik od poplava, poboljšanje kvaliteta životne sredine (vode i vazduha), životnih uslova (javno zdravlje), svih vrsta komfora, estetskih vrijednosti, itd. Ipak, ovakav metod planiranja, projektovanja, građenja, monitoringa, upravljanja i korišćenja se još rijetko primjenjuje u praksi, kao obavezujući princip. Ova metoda planiranja se kombinuje sa modelovanjem, da bi se generisala integralna rješenja, koja zahtijevaju kvalitetnije i raznovrsnije podatke. Osim kvalitetnih digitalnih podataka o terenu i namjeni površina, neophodni su podaci o prirodnim pojavama (hidrološki i meteorološki podaci sa finom prostornom i vremenskom rezolucijom). Količina i kvalitet potrebnih podataka, vremenska i prostorna rezolucija, povećavaju se sa detaljnošću faze planiranja i projektovanja. 2 Kratak prikaz osnovnih principa, istraživačkog rada i inovacija primijenjenih u projektu BGD Inovacione metode istraživačkog rada i inovacija primijenjenih u projektu BGD motivisane su potrebom da novi sistemi budu otporniji na negativne uticaje, generalno sporih klimatskih promjena, ali sve izraženijih ekstremnih vremenskih nepogoda. Poplave koje su se desile u regionu Zapadnog Balkana, u BiH, Srbiji i Hrvatskoj, upozoravaju da su te promjene i ekstremne vremenske nepogode već stigle te da se sa njima mora računati bez odlaganja. Ove poplave su posljedica koincidencije prirodnih stohastičkih procesa pojačanih promjenama klime, koje se dešavaju svuda u svijetu, pa i kod nas. Najdrastičniji način njihovog ispoljavanja u našoj sredini je preko ekstremnih vremenskih nepogoda u formi intenzivnih pljuskova širih razmjera i dužeg trajanja, koji izazivaju katastrofalne poplave. Istovremeno, produženi toplotni talasi izazivaju suše i tzv. toplotna ostrva u naseljima. Uočene promjene u velikoj mjeri determinišu raspoložive prirodne resurse (vodu, zemljište, šume, biodiverzitet) i predstavljaće ozbiljnu prijetnju društvenom i ekonomskom 158

159 razvoju u budućnosti. Zbog toga je neophodno da se metode planiranja prilagode savremenom razvoju u svijetu Osnovni principi Inovaciona metodologija integralnog planiranja koja se razvija u projektu BGD, predlaže se za primjenu u svim zemljama u svijetu. Bazira se na sljedećim idejama: podržavaju se integralne metode ublažavanje negativnih efekata klimatski promjena i ekstremnih vremenskih uslova fokusirajući se prvenstveno na međusobne interakcije urbane vodne infrastrukture i urbanih zelenih površina, kao i ostalih urbanih ekosistem servisa. Time se ispunjava strateški izazov za razvoj održivih gradskih sistema koji se transformišu, od koncepta centralizovane gradske infrastrukture energije, vode i otpada ka decentralizovanim, ali integrisanim sistemima. To uključuje rješavanje izazova u tri specifična područja: strateško (prostorno i urbanističko) planiranje i detaljno projektovanje: razvoj metoda i načina njihove primjene na tržištu za planiranje i podršku odlučivanju u cilju stvaranja održivih gradova, objedinjene komunalne usluge i mobilnosti: podržavajući tranziciju ka bolje objedinjenim komunalnim uslugama, u području sistema gradskih voda, zelenih površina i svih ostalih urbanih eko sistema, efikasnost korišćenja resursa: povezivanje gradova i njihovog okruženja, kako bi se efikasnije iskoristili dostupni resursi, uključujući usluge vodnih i vegetacijskih ekosistema. To podrazumijeva sistematske integracije cijelih sektora (naprimjer: voda, hrana, energija) (Maksimović i Kurian, 2015). Ovo se postiže postepenom zamjenom pojedinačnog planiranja po usko definisanim oblastima ( silo approach ) (voda, zelenilo, energija, hrana, kvalitet vazduha, toplotna ostrva, itd.) integrisanim (multidisciplinarnim) planiranjem, u kome se poseban naglasak stavlja na optimizaciju kvantifikovanih interakcija između ovih podsistema (Slika 2). Radeći na ovaj način, dobivaju se višestruke koristi koje uključuju: povećanu otpornost gradova na sušu i rizik od poplava, smanjeno zagađenje vode i vazduha i rizika od urbanih toplotnih ostrva, povećano zdravlje i ugodnost boravka u gradovima, povećana energijska efikasnost objekata, povećani biodiverzitet i urbana poljoprivreda, povećani kvalitet života i estetskih vrijednosti u gradovima. 159

160 Slika 2. Postojeća (razjedinjena) metodologija planiranja bez vođenja računa o interakcijama, što izaziva dopunske troškove ili zagađenja (crvene zone) i BGD (integrisana) metodologija planiranja i dizajna sa kvantifikacijom i optimizacijom interakcija sa rezultujućim višestrukim dobicima (multiple benefits): jeftinija gradnja, manji troškovi korištenja vode, struje, grijanja, hlađenje, kvalitetnija životna sredina, veća tržišna vrijednost objekta Istraživački rad u toku U realizaciji projekta BGD obavljaju se osnovna (fundamentalna) i primijenjena istraživanja nekoliko oblasti relevantnih za razvoj inovacionih metoda analize planskih postupaka i optimizacije interakcija između relevantnih eko sistema. Neka od istraživanja u toku su: Bilans mase i energije, hidrodinamički i termodinamički procesi u objektima u kojima se primjenjuju plavo zelena rješenja (BGD paradigma); Promjene u atmosferskim procesima prvenstveno u prizemnom graničnom sloju, koji utiče na ublažavanje negativnih efekata toplotnih ostrva; Interakcije biljaka koje se koriste u pejzažnoj arhitekturi i procesa relevantnih za otpornost na sušu, smanjene aerozagađenja, buke, efekata toplotnih ostrva sa hidro i termodinamičkim procesima kao i na energijski bilans zgrada i sistema; Razvoj i kalibracija softvera za analizu integralnih interakcija ekosistem servisa. 160

161 Ova osnovna istraživanja bila su pretpostavka za razvoj i primjenu metoda i alata za primjenu BGD rješenja u različitim oblastima planiranja novih i rekonstrukcije postojećih gradova, naselja, pojedinačnih sistema i objekata, koji su prikazani u nastavku Inovacije za transfer nauke u praksu Naši gradovi, kao i većina gradova u svijetu, nisu trenutno pripremljeni za adaptaciju klimatskim promjenama i rizicima koje one nose. Imperativ da se gradovi pripreme za probleme toplotnih ili hladnih talasa, naglih poplava i suša potpuno opravdava i podstiče primjenu plavih i zelenih rješenja infrastrukturnih sistema, koji ne samo da rješavaju ili ublažavaju potencijalne probleme koji će se javiti kao posljedice klimatskih promjena,već nude mogućnost da gradovi budu zdraviji za život, sa značajno bogatijom florom i faunom i budu estetski prihvatljiviji. Da bi se to realizovalo, potrebno je da se obavi transfer u praksu metoda razvijenih kombinacijom istraživačkog rada i inovacija dobivenih njihovim transferom u praksu. Inovacije uključuju eksperimente, razvoj novih numeričkih metoda koje integrišu BG interakcije, nove metode planiranja, koristeći optimizaciju interakcija, kao i odgovarajuća grafička podrška. U nastavku rada prikazuju se neki primjeri u kojima je to već primijenjeno, naglašavajući da su to tek prve laste i da tek treba da sa desi intenzivnija primjena u svim sferama planiranja, projektovanja, izgradnje i eksploatacije objekata Projekti BGD i inicijative u svijetu Već od samog početka realizacije projekta, paralelno sa razvojem novih metoda, rađeno je na ubrzanoj adaptaciji, integraciji i primjeni već postojećih pojedinačnih metoda, koje ispunjavaju uslove lakog uklapanja u cjelinu. Među prvim projektima u kojima je primijenjen dobar dio metoda interakcija urbanih eko-sistema je projekat stambenog naselja Holland Plane u Singapuru (detalji u 4.1). Realizovani projekti uključuju različite vrste sistema: stambena naselja i pojedinačni objekti, industrijski kompleksi, komercijalni objekti, turistička naselja i rekreacione cjeline, pješačke zone u vrućim klimatima, Univerzitetski kampus. Primjeri ovih objekata i sistema prikazani su u poglavlju 4. Paralelno sa realizacijom ovih pojedinačnih sistema i objekata i kreiranja regionalnih centara u Evropi, u toku je formiranje fokalnih tačaka u Kini (BG-China), Kanadi (BG-Canada) i SAD (BG-US). Ovi centri će biti osnova za formiranje mreže BG centara u tim zemljama. 161

162 3 Regionalni projekti u kojima je moguća primjena BGD paradigme 3.1. EU i regionalni projekti u toku i pripreme za nove inicijative Na raspolaganju je nekoliko fondova/inicijativa, koji finansiraju projekte regionalne saradnje: HORIZON 2020, kao trenutno najveći dostupni fond za istraživanja i inovacije Evropske unije, kroz program Društvenih izazova nudi mogućnosti akademskom sektoru, državnim organizacijama, privredi, srednjim i malim preduzećima, udruženjima, nevladinim organizacijama, itd. da se intenzivnije fokusiraju na inovacije i naučnoistraživačke aktivnosti u oblastima zasnovanih na BGD paradigmi, uključujući različite teme koje se tiču okoliša i zelenog i urbanog razvoja ( eu/programmes/horizon2020). Sve zemlje Zapadnog Balkana uključujući Bosnu i Hercegovinu, Albaniju, Makedoniju, Crnu Goru i Srbiju su pristupile HORIZON-u 2020, što otvara mogućnost za regionalna partnerstva. Instrument pretpristupne pomoći IPA II je namijenjen za projekte prekogranične saradnje u regionu Zapadnog Balkana i Turske. Na raspolaganju je 2,9 milijardi Eura namijenjenih projektima koji će produbiti saradnju i približiti zemlje regiona članstvu u Evropskoj uniji. Programski, IPA II je podijeljena na nekoliko oblasti, od kojih se jedna odnosi na zaštitu okoliša i klimatske promjene. Nažalost, Bosna i Hercegovina i Kosovo još uvijek nemaju pristup sredstvima iz ove oblasti. Za Bosnu i Hercegovinu se ispunjavanje uvjeta za pristup ovim sredstvima ne očekuje prije godine. To znači da projekti koji bi bili razrađeni na bazi BGD paradigme ne bi mogli podrazumijevati partnerstvo sa ove dvije zemlje. Dunavski Regionalni Projektni Fond je nova pilot inicijativa EU Dunavske Regionalne Strategije, koja daje male grantove za razvoj i implementaciju projekata u Dunavskom regionu. Novac se može iskoristiti za finansiranje realizacije dijela nekog većeg projekta ili za manji projekat, koji čak može podrazumijevati realizaciju aktivnosti kao podloga pripremi novog projektnog prijedloga. Pored zemalja EU koje pripadaju Dunavskom slivu te Moldavije i Ukrajine, ovaj fond je otvoren i za Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru i Srbiju. Projekti se rade u partnerstvu minimalno dvije zemlje i namijenjeni su za javne i privatne institucije, sa fokusom na male institucije i organizacije civilnog društva. Među prioritetnim oblastima je i zaštita okoliša uključujući kvalitet vode, zaštitu biodiverziteta, pejzaža, kvaliteta zraka i tla, što otvara mogućnosti za apliciranje sa projektima koji imaju fokus na BGD. Post-poplavni projekti su oni nastali kao pomoć BiH i Srbiji nakon katastrofalnih poplava iz maja godine, kada je EU štete i gubitke samo u BiH procijenila na 2,04 milijarde Eura. Pošto su najpogođeniji stambeni fond i privatni sektor, već je dosta urađeno na hitnim mjerama sanacije, dok u dugoročne akcije spada naprimjer tekući projekat Studija procjene rizika od poplava i klizišta za stambeni fond (multi hazard pristup). Rezultati projekta trebaju dati i konkretna rješenja i 162

163 preporuke, koje će obuhvatati strukturalne i nestrukturalne mjere za smanjenje rizika od katastrofa, a bit će bazirane na isplativosti, uzimajući u obzir i klimatske promjene. Tu je, naravno, moguće ugraditi i dosta iz paradigme BGD Potencijali za primjenu u RS i FBiH Kao i u drugim zemljama regiona, Evrope i svih ostalih zemalja, potencijali za primjenu BG tehnologije u RS i FBiH su značajni. Oblasti primjene se mogu svrstati u nekoliko grupa: a) inovacije prostornih i urbanističkih planova gradova po novim principima integralnih rješenja, u kojima se postižu značajne uštede na infrastrukturnim i drugim sistemima; b) planiranje pojedinačnih novih objekata i sistema. Pojedinačni i grupe objekata mogu da budu: stambeni, poslovni, javni, industrijski, turistički, sportsko-rekreativni i drugi; c) revitalizacija pojedinačnih objekata i sistema u istim grupama kao pod b, sa višenamjenskim benefitima, uključujući značajna poboljšanja u protoku materija i energije i značajna smanjenja troškova građenja i korištenja/eksploatacije objekata; d) planiranje razvoja i revitalizacije objekata i sistema za zaštitu od prirodnih katastrofa (poplave, suše, toplotni i hladni talasi) kao i antropogenih nedaća : aerozagađenje i buka, poboljšanje uslova za javno zdravlje i biodiverzitet te za proizvodnju hrane; e) sistematski BG pristup inovacijama u ruralnom i regionalnom razvoju; f) podrška centralnim, regionalnim i lokanim organima vlasti u ovladavanju suštinskim aspektima metodologije strateškog planiranja u svim oblastima privrednog razvoja na bazi BG rješenja; te g) ostalo. Značajan potencijal ukazuje se u mogućem formiranju konzorcijuma, koji ovladavanjem ovim inovacionim tehnologijama mogu da predstavljaju značajnijeg igrača na međunarodnoj sceni, nego što su to sada pojedinačni rascjepkani sistemi i pojedinačne kompanije, sa klasičnom tehnologijom, koja nije više konkurentna na međunarodnoj sceni. Neki primjeri već realizovanih objekata i sistema prikazani su u poglavlju Veze sa drugim inicijativama van regiona CSEE Konzorcijum BGD, osim formiranja mreže i fokalnih tačaka u CSEE (Centralnoj i Jugoistočnoj Evropi), već radi na formiranju ostalih regionalnih centara i partnera za saradnju na: a) daljem razvoju i primjeni inovacija na bazi rezultata BGD istraživanja; 163

164 b) razvoju novih metoda na bazi kastomizacije osvojenih tehnologija za primjenu u lokalnim klimatskim i ekonomskim uslovima; c) zajedničkom kreiranju novih tržišta jačanjem lokalnih kapaciteta u prihvatanju inovacionih BG rješenja; d) zajedničkom nastupu u regionalnim i lokanim projektima. Preliminarne pripreme već su obavljene u Singapuru, Kini i Kanadi. U toku su pripreme za SAD, Južnu Afriku i Meksiko. Slijede neki primjeri već realizovanih objekata i sistema. 4 Primjeri do sada urađenih projekata i izazovi za dalji razvoj, primjenu i regionalnu saradnju u CSEE 4.1. Primjeri projekata u svijetu koje je realizovao BG konzorcijum U Tabeli 1. prikazano je nekoliko izabranih primjera u raznim oblastima primjene BGD metodologije na projektima u svijetu, sa karakterističnim rezultatima. Projekti su izabrani tako da demonstriraju mogućnosti primjene i prednosti ove metodologije planiranja i projektovanja u različitim sektorima urbanih sredina: (a) stambena naselja, (b) luksuzna marina i obalno turističko odmaralište, (c) sistem održivosti u zimskom turističkom kompleksu, (d) industrijski kompleks Siemens-a, (e) energijska ušteda kroz adaptaciju poslovne zgrade Svjetske Banke u Parizu, (f) poslovni distrikt Victoria BID u Londonu, (g) pješačka zona u City-ju u Londonu, i (h) pješačke zone u uslovima vrele klime u Dubaiju. Tabela 1. Izabrani primjeri projekata u kojima su primijenjeni BGD principi Naziv projekta Lokacija Kratak opis elemenata održivosti i koristi (benefits) 1 Porto Montenegro, Tivat, Crna Gora Porto Montenegro je bivše vojno brodogradilište i danas jedna od vodećih luka luksuznih jahti u Tivtu, u blizini Kotora, grada zaštićene kulturne baštine UNESCO-a. Realizacija ovog projekta je proistekla iz 36 studija urađenih u periodu godine koje je koordinirao od prof. Čede Maksimovića, koje se tiču čišćenja i zaštite životne sredine, zaštitu morskih i zemaljskih staništa i stvaranje povoljnog ambijenta za razvoj održive i moderne urbane infrastrukture. To uključuje vodosnabdijevanje, kanalizaciju i drenažu te zaštitu od pluvijalnih poplava i buke. Integrisana Procjena uticaja na životnu sredinu (Integrated Environmental Impact Assessment, EIA) oblikovala je ekološki osjetljiv dizajn gradnje i bila jedan od ključeva uspjeha ovog projekta, od vitalnog značaja za primjenu i razvoj BGD metodologije. 164

165 Naziv projekta Lokacija 2 Multi-funkcionalno odmaralište na planini Dinara (Klekovača), B&H 3 Stambeno naselje Marlowe Road u Londonu, Velika Britanija Kratak opis elemenata održivosti i koristi (benefits) Ovaj plan napravljen za površinu od 400,000 m 2 kao multi-funkcionalno odmaralište na planini Klekovača u Bosni i Hercegovini osvojio je specijalnu nagradu za održivost rješenja. Glavna prednost je Biomakery sistem neorganska farma iz organskog postrojenja za preradu otpada. Ona koristi mulj sa postrojenja za tretman vode na odmaralištu, ostacima hrane iz kuhinje, ostacima od održavanja zelenila kao i ostalog otpada. Postrojenje proizvodi biogas za proizvodnju električne energije i grijanje, kao i vrhunski kompost i nutrijente za bašte. Ključne dobiti su: (a) nema troškova za grijanje-nema operativnih i dodatnih troškova kapitala; (b) bez troškova za zagrijavanje sanitarne vode- bez operativnih i dodatnih troškova kapitala i (c) bez troškova za snabdijevanje električnom energijom-operativni troškovi su zanemarljivi, uz minimalne dodatne troškove izgradnje. Ovo stambeno naselje površine m 2 pokazuje kako se originalni Generalni projekat može poboljšati sa BG rješenjima baziranim na punoj integraciji zelenila i fizičkih struktura u jedan cjeloviti i optimizirani sistem. Predložena BG rešenja sa povezanim koridorima zelenih struktura i koridorima za vjetar smanjila su solarnu radijaciju fasade za 38%. Ukupan spoljni efekat urbanih toplotnih ostrva je smanjen za 87%. Smanjenje troškova kapitala (grijanje, ventilacija i klimatizacija) je 5% dok su operativni troškovi smanjeni za 45%. 4 Revizija energetske efikasnosti industrijske zone (fabrike) u Njemačkoj Procjena na terenu je pokazala da značajna ušteda energije u ovom industrijskom kompleksu može da se ostvari: 1. simultanom interakcijom potreba za grijanje i hlađenje, 2. redukcijom opterećenja visoke zgrade-svjež vazduh, 3. efikasnom upotrebom dvostrukog efekta apsorpcije rashlađivača, koji imaju operativne troškove od / kwh. Opcioni periodi otplate 2-3 godine 5-7 godina Štednja u fabrici 34 % 69 % Štednja u kancelarijama 33 % 75 % 165

166 Naziv projekta Lokacija Kratak opis elemenata održivosti i koristi (benefits) 5 Studija izvora obnovljive energije Zgrada Svjetske Banke u Parizu, površine 22,000m². Osim retrofitinga unutrašnje infrastrukture uvođenjem prirodnih rješenja, revizijom energije zgrade je predloženo korištenje podzemne vode i toplotne pumpe za efikasnije grijanje i hlađenje objekta pri čemu su postignuti sljedeći rezultati: izvorni Cep= kwh/m 2, nakon preuređenja Cep= 88.0 kwh/m 2 smanjenje potrošnje energije je = 42.9% gdje jecep koeficijent potrošnje energije (potrošnja na grijanje, hlađenje, toplu vodu i osvjetljenje) Ovaj projekat je završen i usvojen je kao ogledni primjer za sve buduće retrofitinge zgrada Svjetske Banke. 6 Holland Plain, Singapur, naselje površine m 2 U ovom projektu koji je vodila kompanija Grant Associates (dizajner kultnog projekta Gardens by the Bay), prof. Maksimović je bio savjetnik za vodu i BG rješenja. Krajnji cilj projekta je bio da razvije sveobuhvatan i cjelovit Generalni plan uključujući saobraćajnice, parkove i obilježja Water Sensitive Urban Design-a (WSUD), stvarajući prepoznatljivo i veoma prijatno susjedstvo, koje se razlikuje od sličnih po uklapanju vegetacije u integralno rješenje. Prema klasifikaciji u UK, projekat spada u kategoriju u kojoj je primijenjena najnaprednija tehnologija ( cutting edge design ). 7 Dubai Madinat Al Arab CBD m² Integralni multi-funkcionalni pokrivač od sjene je projektovan nad gradskim šetalištem, sa glavnim ciljem pružanja poboljšanih uslova za šetnju istim za vrijeme vrućina. Osim hlađenja koje se postiže zasjenjenjem pješačke zone i strateškim lokacijama zelenila i koridora vjetra, ovo BG rešenje pruža mnoge druge usluge kao što su proizvodnja električne energije i navodnjavanje zelenila. Rezultati modeliranja primjenom numeričke dinamike fluida pokazuju da za jedan analizirani slučaj (spoljna temperatura 34 0 C), temperature u zasjenjenom području se smanjuje za C. 166

167 Naziv projekta Lokacija 8 Poboljšanje komfora u zoni ulice Cheapside, City of London, Velika Britanija 9 Victoria BID (Business Improvement District- Unaprjeđenje poslovanje zone) Kratak opis elemenata održivosti i koristi (benefits) Cheapside je jedna od najvitalnijih ulica u moćnom poslovnom dijelu grada Londona (City),koja tokom ljeta zbog povećanja temperatute postaje sve manje komforna za pješake. Analizirano je ambijentalnih uslova da bi se poboljšala dostupnost te poboljšali uslovi za šetnju i stepen komfora, tokom vrelih ljetnih dana. Kao dio akcije lokalnih građana, isprobana su prirodna BG rešenja za poboljšanje stanja životne sredine. Smanjenje temperature u pješačkoj zoni za vrijeme ljetnih mjeseci je sračunato da može biti i do 15%, upotrebom različitih BG rješenja (evaporativnog hlađenja vegetacijom). U okviru Londonskog BID-a, testirane su mjere za poboljšanje uslova životne sredine. Tim konsultanata je predložio niz mjera kao što su zeleni krovovi i zidovi, sađenje drveća itd. BGD tim sa Imperial Koledge u Londonu je modelirao predložena rješenja u cilju određivanja (kvantifikacije) performansi predloženih rješenja. Mjere predložene na ovom slučaju bi mogle smanjiti rizik od poplava za 8% do 22% za odabranu kišu povratnog perioda 10 i 20 godina Primjeri BGD koje su realizovani na prostoru bivše Jugoslavije Projekat univerzitetskog naselja (kampusa) Borongaj u Zagrebu Ovaj projekat, (u saradnji sa lokalnom firmom (Njirić i arhitekti) se bazira na potpunoj integraciji zelenila, urbanih komponenti, zgrada, vode i energije u jedan kompletan i optimiziran BGD sistem. Projekat je osvojio prvu nagradu na konkursu za uređenje kampusa i predstavlja orijentir u savremenom planiranju prenesen na integralno modeliranje i optimizaciju. Procijenjeno je da će računi za električnu energiju biti 85% manji od standardnih rješenja. Ovo se postiže kombinacijom izbora vrste i uloge vegetacije, korištenjem lokalnih prirodnih resursa (prvenstveno podzemne vode), odlaganjem viška energije skupljene ljeti u tlo i njenim korištenjem zimi, inteligentnim rješenjima za interakciju envelope zgrada sa okolnim atmosferskim uslovima i nizom drugih kombinacija (interakcija). Otplata ulaganja za solarne panele je 1,5 do 2 godine, uračunavajući vladine subvencije za proizvodnju obnovljive energije, uz značajniju uštedu za grijanje, ventilaciju i klimatizaciju Primjeri iz FBiH Primjer Sarajevo Svi gradovi u BiH imaju višestoljetnu tradiciju plavo-zelenog organizovanja urbanog življenja. Sarajevo se razvijalo uz nekoliko rijeka, potoka i vrela - Miljacka, 167

168 Mošćanica, Bosna, Željeznica. Individualne kuće su imale uvijek avlije sa cvijećem i bašte, a javni i sakralni objekti velike zelene površine okolo. U doba izgradnje 50-ih i 60-ih godina, ostavljale su se široke zelene površine duž glavnih saobraćajnica te unutar blokova modernih zgrada. Okruženo planinama, sa tananom granicom urbanog i prirodnog ambijenta, Sarajevo je 80-ih godina zaista predstavljalo model održivog urbanog življenja. Međutim, u posljednjih 30-ak godina, dolazi do velikih, ekonomskih i ratnih migracija iz ruralnih područja u grad, tako da se urbanizacija nije mogla kontrolisati, a velika područja su devastirana ilegalnom gradnjom. Takva područja nemaju odgovarajuću okolišnu infrastrukturu, niti zelena područja. Kanalizacija, zbrinjavanje čvrstog otpada, klizišta i drugi okolišni problemi ugrožavaju kvalitet života i u ranije primjereno uređenim četvrtima. Odgovor današnjih kantonalnih, gradskih i općinskih vlasti je postepena legalizacija ovih gradnji te zaštita i uređenje nekih okolnih područja za rekreaciju: zaštićeni pejzaž Bijembare, Vodopad Skakavac, Vrelo Bosne, biciklističke staze i Trebević. Slika 3. Univerzitetski kampus Borongaj, Zagreb, Hrvatska sa prikazom interakcija zelenila i energijskih sistema 168

169 Vilsonovo šetalište, u središtu grada nekada frekventna saobraćajnica, danas je opet zaista šetalište i biciklistička staza. Padine brda Mojmilo i Hum, takođe su uređene za rekreaciju. Plava paradigma poboljšavanje kvaliteta voda u području grada nastoji se riješiti mega projektom Čista rijeka Miljacka (Slike 4. i 5, ba), za koji je identificirano i prioritizirano blizu 400 projekata, najviše institucionalnih i pravnih mjera, podizanja kapaciteta administracije, razvoja primjene GIS-a i modernih tehnologija te uređenja kanalizacije i vodotoka, poboljšanja upravljanja čvrstim otpadom i uklanjanja divljih deponija, pošumljavanja, uređenja saobraćaja itd. Slika 4. Pogled na Sarajevo i rijeku Miljacku Slika 5. Ekološko stanje voda rijeke Miljacke (Iz projekta Čista rijeka Miljacka ) Za očekivati je da će ova dva paralelna procesa, u dogledno vrijeme minimizirati negativne okolišne uticaje posljednjih 20-ak godina i povratiti nekadašnju ugodnost življenja u Sarajevu. 169

170 Preliminarna studija zaštite od poplava kao osnove za višenamjensko rješenje za urbanistički plan grada Jajca Polazeći od potrebe modernizacije i usklađivanja zakonskih propisa u oba entiteta BiH, u projektu Interakcije upravljanja poplavama i novih metoda prostornog planiranja ukazano je na nedosljednosti i nedostatke u postojećim zakonskim propisima u oblasti prostornog i urbanističkog planiranja te date mogućnosti za otklanjanje uočenih nedostataka na primjerima Jajca. Oblast primjene integralnog planiranja analizirana u ovom projektu jesu poplave i suše sa njihovim interakcijama sa ostalim elementima urbanih ekosistema. Ukazujući na mogućnosti ublažavanja rizika od poplava i suša, pokazuje se kako je moguće aktivirati i ostale ekonomski isplative potencijale koji doprinose tim ciljevima. Time se postižu sljedeći dopunski efekti: (a) ne koristi se novo - drugo zemljište, nego ono koje se rezerviše za poplave (b) rješavaju se neki drugi problemi, (c) stvaraju uslovi za inovativan privredni razvoj u novim oblastima i (d) u skladu sa BGD principima, otvaraju se nove forme regionalne saradnje (Maksimović, Č i ostali 2013). Kao primjer primjene integralnog rješenja zaštite od poplave, urađena je studija za rijeku Rika koja obuhvata 3 tematske cjeline: višenamjensko uređenje mikro-akumulacije za zaštitu od plavljenja; višenamjensko uređenje koridora rijeke Rika između mikro-akumulacije i zone ušća; rekonstrukcije zone ušća vodotoka Rika u Jajcu, koji je poznat po svojim čestim izlivanjima iz korita i stvaranjem novog, turističkog resursa. Detalji iz studije prikazani su na slikama 6. i 7. Slika 6. Višenamjensko uređenje prostora mikro-akumulacije Rika U predjelu ušća Rike u Jajcu, urbana adaptacija po BGD principima, ova lokacija dijeli se na tri zone sa posebnim namjenama: (a) Zona urbane adaptacije BGD tehnologija, (b) Zona Centra za posjetioce (Visitors Centre), (c) Zona brownfield restauracije. Potez između ove tri zone i mikro-akumulacije Rika je predviđen da se 170

171 uredi kao poseban koridor za vezu ušća i akumulacije. Ovaj prostor se povezuje sa koridorom rijeke Rika, koji bi se postepeno uređivao tako da se poboljšaju higijenski uslovi i estetske vrijednosti tako da može da prima posjetioce u privatnom smještaju. Na tom koridoru ne bi se gradila fekalna kanalizacija, nego bi se za prečišćavanje otpadnih voda pojedinačnih ili grupa kuća koriste jednostavna i efikasna mokra polja (constructed wetland) koja mogu da se takođe višenamjenski koriste (naprimjer za proizvodnju cvijeća). Slika 7. Višenamjensko uređenje ušća Rike u Vrbas u Jajcu primjenom BGD principa Primjeri iz RS Preliminarna studija zaštite od poplava kao osnove za višenamjensko rješenje za urbanistički plan grada Srpca Mogućnosti primjene BGD rešenja i koristi odnosno poboljšanja u Srpcu koja ona donose uključuju sljedeće: predloženom BGD inovacijom javnog objekta Sportske dvorane u Srpcu; analiza i preliminarni proračuni višenamjenskih mikro-akumulacija na gradskom vodotoku koji često uzrokuje poplave u gradskim i prigradskim zonama i stvaranje novih potencijala za savremene privredne aktivnosti realizacija koncepta Srbac kao centar urbanog razvojana eko-principima i eko-turizma. 171

172 U slučaju Sportske dvorane u Srpcu, jednostavnim modifikacijama na već izgrađenoj zgradi, dobilo se značajno smanjenja površinskog oticaja (i time smanjenje rizika od poplave), poboljšanje energijske efikasnosti (smanjenje potrebe za grijanjem i hlađenjem objekta), povećanje komfora i estetske vrijednost prostora oko dvorane (Slika 8). Osim smanjenja oticanja i povećanja komfora pristupa i boravka u ovom objektu i njegovoj okolini, korištenjem prirodnih materijala (drvoredi određenih vrsta drveta, zelena fasada i višenamjenska krovna terasa) značajno će da se smanji količina energije (ili potrebe za njom) koja se troši na grijanje (zimi) i hlađenje (ljeti). Račun za energiju se dalje može značajno umanjiti korištenjem energijskog potencijala podzemnih voda, koje su u akviferu Srpca na nivou vrlo blizu površine terena. Slika 8. Primjer adaptacije postojećeg objekta po BG principima: Izgled sportske dvorane u Srpcu sad (lijevo) i prema predloženom BGD rješenju (desno) Kao primjer priprema za izradu planske dokumentacije, od pripreme podloga digitalnog modela terena odgovarajuće rezolucije iz postojećih podloga, preko hidroloških podloga i modeliranja procesa padavine-oticaj, pa do plansko-programskog rješenja prostora oko akumulacije koja postaje višenamjenska, obrađeni su primjeri mikro akumulacija. Ove studije predlažu metodologiju koja može da se koristi za sve buduće slične planove, a rezultat je kompaktno integralno rješenje. Kao takvo, ono umanjuje rizik od poplave a u isto vrijeme pokazuje kako prostor, koji bi inače najveći dio vremena bio neiskorišten, može da se bezbjedno koristi za čitav niz drugih životnih aktivnosti (). (Đukić, A i drugi: 2014). U skladu sa BGD filozofijom urađen je primjer (ilustracija) kako se klasična rješenja odbrana (ili smanjenje rizika) od urbanih bujičnih i pluvijalnih poplava (izgradnjom u ovom slučaju mikro-akumulacije mogu kombinovati sa drugim sadržajima. (Slika 9) Drugi sadržaji uvode elemente sporta i rekreacije, estetskog uređenja, ekološke zaštite, edukacije, turizma (ugostiteljstva) i drugih privrednih aktivnosti, angažovanje mladih i NVO omogućavajući da se: 172

173 prostor koji bi inače bio blokiran za zaštitu od poplava (i možda kao u većini slučajeva bio ograđen bodljikavom žicom) popunjava društveno i ekonomski atraktivnim sadržajima; ti sadržaji projektuju se tako da bez štete mogu da istrpe kratkotrajna plavljenja u slučaju ekstremnog događaja rijetkih povratnih perioda; privuku i drugi investitori koji bi svoja sredstva uložili u ovakve sadržaje; demonstrira kako elementi zaštite životne sredine ne mora uvijek da budu potrošači budžetskih para nego mogu da se uklope u atraktivne moderne programe ekonomskog razvoja, koji mogu da budu podsticaj za postepeni izlazak iz dugoročne ekonomske letargije i zastoja. Slika 9. Primjer prostorno-programskog koncepta višenamjenske mikro-akumulacije u Srpcu Održiva i energijski efikasna zgrada Arhitektonsko-građevinsko-geodetskog (AGG) fakulteta u Banjoj Luci Očigledan je nedostatak znanja o energijskoj efikasnosti i njena slaba zastupljenost u obrazovanju graditelja u BiH. Zato je profesionalna obaveza škole graditelja da upozna stručnu i naučnu javnost o tehnološkom napretku u oblasti graditeljstva i istakne značaj obrazovnog procesa u tome. Graditeljski zadatak izgradnje nove zgrade AGG fakulteta u Banjoj Luci rješavan je promišljenim konceptom, bez intuitivne improvizacije. Rukovodstvo škole se vodilo motivom stvaranja arhitektonskog zdanja za novi vijek. Nova zgrada je u skladu sa klimom i kulturom podneblja, uz želju za radikalan iskorak u okruženju. Arhitektura nove zgrade koncipirana je kao jedno od osnovnih instrumenata operacionalizacije vizije o obrazovanju društveno 173

174 i ekološki odgovornih pojedinaca. Projekat je prijateljski nastrojen ka prirodnom okruženju. Nova zgrada pripada kategoriji pasivnih zgrada; osposobljena je da proizvode onoliko energije koliko je potrebno za njen rad. Zgrada je zamišljena kao uzorno rješenje u kontekstu edukacije o energijskoj efikasnosti i održivosti u graditeljstvu (Stanković, M i Umićević, U 2014). Planirane komponente arhitektonskog projekta omogućuju i podržavaju ostvarenje više ciljeva: ublažavanje klimatskih promjena redukcijom СО2 emisije za 50% u odnosu na emisiju СО2 zgrade edukativne funkcije sa tipičnom prostornom konfiguracijom i materijalizacijom u Banjoj Luci, primjenom niskoenergijskog i pasivnog energijskog standarda; unapređenje kvaliteta životne sredine kroz smanjenje zagađenja vode, i doprinosa održavanju i očuvanju postojeće zelene strukture i uvođenju nove u neposrednoj blizini zgrade; unapređenje kvaliteta životne sredine upotrebom obnovljivih izvora energije, vode i sunca za grijanje i hlađenje vazduha u zgradi i grijanje sanitarne vode; izrada koncepta i realizacija mnogo većeg projekta regeneracije Univerzitetskog kampusa i obala rijeke Vrbas, sa zgradom fakulteta kao fokalnom tačkom, prema principima BGD, kao mjere za prilagođavanje urbanih sistema klimatskim promjenama sinergijom vode i zelenih struktura; vraćanje dijela uloženih investicija kroz uštedu u potrošnji energije; dugoročni transfer znanja i novih tehnologija primjenom principa i instalacionih sistema energijske efikasnosti u zgradarstvu, koji su razvijeni u EU i koji bi bili dostupni studentima arhitekture i građevinarstva za učenje na licu mjesta; povećanje svjesnosti građana o važnosti zaštite životne sredine i održivoj upotrebi energije izgradnjom uzorne zgrade; povećanje broja radnih mjesta koja bi nastala povećanjem prostornih kapaciteta i potrebe za održavanjem tehnoloških sistema zgrade i usklađenost sa održivim i nisko-emisionim (nisko-karbonskim) razvojem. Novi prostorni kapaciteti su definisani na osnovu trenutnog i planiranog broja studenata i zaposlenih te karakterom nastavnog procesa, koji se odvija u okviru tri Studijska programa. U funkcionalnom i oblikovnom smislu, urađena je inovativna remodelacija postojeće zgrade, koja daje doprinos vizuelnom identitetu Univerzitetskog grada. Arhitektura zgrade pokazuje da je riječ o nadgradnji i dogradnji - nedvosmisleno postavlja liniju između starog - sa tradicionalnim stilskim elementima i novog, savremeno oblikovanog, nadograđenog dijela zgrade. 174

175 Slika 10. Budući izgled zgrade i trenutno stanje AGGF-a. [Lična fotografija autora] Izgradnja zgrade počela je godine i trenutno je završena prva faza - grubi građevinski radovi. U cilju racionalnog upravljanja potrošnjom sanitarne i tehničke vode, u drugoj fazi realizacije projekta predviđena je izgradnja sistema i uređaja u cilju prikupljanja i korištenja atmosferskih, podzemnih i dijela sanitarnih otpadnih voda (tzv. siva voda ), njihovo skladištenje i reciklaža (u skladu sa principima projekta BGD). Prikupljene i obrađene otpadne vode koriste se za održavanje postojećeg biljnog fonda u sklopu zaštićenog kompleksa Univerzitetskog grada te planiranog biljnog fonda na ozelenjenim ravnim krovovima nove zgrade. Također, ova reciklirana vode se koristi kao tehnička voda za funkcionisanje objekta (ispiranje sanitarnih vodokotlića, čišćenje i održavanje zgrade, itd.). Dostignuti komfor i čulnost aktivan su doprinos savremenom sistemu obrazovanja i podrška inovativnom modelu (Stanković, M. 2013). Škola je laboratorija znanja - ugodno, čulno, podsticajno i zdravo mjesto za boravak i rad. Škola graditelja 175

176 stimuliše studenta na razmišljanja, istraživanja i modelovanja tokom školovanja i karijere. Nov obrazovni profil graditelja i prepoznatljiv identitet škole u skladu sa kontekstom ojačaju vezu ljudi priroda. Nova škola daje aktivan doprinos zaštiti i očuvanju prirode, uz korištenje obnovljivih izvora energije i zdravih tehnologija. Čulnost zgrade ističe interes taktilnog i iskustvenog, afirmiše skicu scenu - doživljaj - događaj. Nezaboravan užitak u školi i povišen komfor aktiviraju sva osjetila i čuvaju posebnost arhitekturalnog i onog što će tek biti. Stimuliše se razmišljanje o sretnom i ugodnom mjestu za boravak i rad studenta i nastavnika. Polazna osnova za stvaralačku moć jesu tijelo, mjesto, vrijeme, istorija i razum. Cjelovitost promišljanja o procesu, način na koji se koriste edukativna sredstva, uz skup novih stavova i ideja, projektu daju karakter inovativnog modela. 5. Predloženi model regionalne saradnje Radi realizacije projekta BGD i nastavka primjene njegove filozofije, formira se mreža od 5 regionalnih centara u Evropi (Slika 11) od kojih je jedan za Centralnu i Jugoistočnu Evropu (CSEE - Slika 12). Uloga ovih centara je da prihavatajući osnovne produkte BGD projekta rade na njihovom prilagođavanju lokalnim uslovima i primjeni na konkretnim projektima, koji bi se finansirali iz kombinacije domaćih i međunarodnih izvora. Mogući međunarodni izvori finansiranja prikazani su u poglavlju 3.1. Slika 11. Šest regionalnih centara u Evropi Slika 11. Šest regionalnih centara u Evropi Zaključci U radu se prikazuju inovativne metode integralnog sagledavanja urbanih cjelina, kako bi se one bolje pripremile da lakše prime, ublaže i apsorbuju negativne posljedice klimatskih promjena i ekstremnih vremenskih uslova i da se brzo i bez velikih izdataka oporave od njih. Ovo sagledavanje uključuje veliki broj učesnika - stručnjaka za strateško (prostorno i urbanističko) planiranje, projektante (inženjere 176

177 različitih profila) i druge stručnjake različitih specijalnosti (biologe, agronome,...), zdravstvene radnike, sociologe, ekonomiste, pravnike, političare itd., ali (vrlo važno) i građane (korisnike sistema koji se projektuju i grade). Svi oni, ili većina najrelevantnijih, mora da već od starta (u fazi konsultacija prije planiranja) razumiju koncepte i postignu konsenzus o multidisciplinarnom pristupu i multifunkcionalnim rješenjima koja iz toga proističu, a koja treba da se primjene u procesu planiranja, projektovanja, izgradnje, korištenja, upravljanja radom pa čak i prestanka korištenja (bezbijednog rušenja i uklanjanja) takvih sistema. Izvori Blue Green Dream - HORIZON Čista rijeka Miljacka Maksimović, Č., Kurian, M. A. i Ardakanian, R (2015) Rethinking Infrastructure Design for Multi-Use Water Services, Series: Springer Briefs in Environmental Science, XI, 92 p. Maksimović, Č. Stanković, M. Đukić, A. Jandrić, B. Toplaović, Ž, Cupač, R. Bundalo, S. Umićević, U. Mrđenović, T. Milinković, M. Božović, R (2015) Univerzitet u Banjoj Luci - Arhitektonsko-građevinsko-geodetski fakultet, Nove paradigme u planiranju, projektovanju i izgradnji naselja, Savremeno graditeljstvo, No 12/2015, pp Maksimović, Čedo, Srđan Stanković, Xi Liu, Maja Lalić (2013) Blue Green Dream Project s Solutions for Urban Areas in the Future, REC, Budapest. Đukić, A, Surböck M, Vuković, V, Stanković, M. Luchsinger, C, Nidst, P, (2014) Univerzitet u Banjoj Luci - Arhitektonsko-građevinski fakultet, Univerzitet u Beču - Institut za urbani dizajn i pejzažnu arhitekturu i Univerzitet primijenjenih nauka u Koruškoj Građevinskoarhitektonski fakultet, Reasemblaža grada i urbana regeneracija, Banja Luka., ISBN , COBISS.BH-ID , pp Stanković, M: (2013) Univerzitet u Banjoj Luci - Arhitektonsko-građevinski fakultet, Arhitektura i čula, Arhitektonski elementi i strukture objedinjeni promišljanjem unapređenju stvaralačkog procesa, ISBN , COBISS.BH-ID , стр Stanković, M. Umićević, U: (2014) University of Belgrade Faculty of Architecture, International Academic Conference on Places and Technologies, 2014, (Re) generation&reflections of the school of architecture Banjaluka in the century of knowledge and skills, ISBN ,

178 POTENTIALS FOR REGIONAL COOPERATION IN THE APPLICATION OF INNOVATIVE METHODS OF CITY PLANNING ON THE BASIS OF BLUE GREEN DREAM BGD PARADIGM Cedo Maksimovic Faculty of Engineering, Department of Civil and Environmental Engineering Imperial College London, South Kensington Campus, London SW7 2Azus, UK Tarik Kupusovic University of Sarajevo - Hydro-Engineering Institute Sarajevo Stjepana Tomica 1, Sarajevo, Bosnia and Herzegovina tarik.kupusovic@heis.com.ba Milenko Stankovic University of Banja Luka - Faculty of Architecture, Civil Engineering and Geodesy Vojvode Stepe Stepanovica 77/3, Banja Luka, Bosnia and Herzegovina mstankovic@agfbl.org Abstract BGD is a new paradigm for the planning, design, construction, operation and maintenance of urban water systems (blue component) and the green urban areas (green component - green infrastructure) as a synergy network, rather than as separate systems. It encourages effective solutions to improve the quality of urban life and adaptation to climate change. Innovative methodology in refreshing existing and planning new urban areas is developed and implemented by EIT (European Institute of Innovation and Technology), through its climate program KIC (Knowledge Innovative Communities), coordinated by the first author. The combined effects of climate change and increasing urbanization require skillful planning and remodeling of existing urban centers. BGD offers a way for the development, testing and implementation of solutions that connect science and innovation with broader development. The project opens many doors for regional and international cooperation, through a network of centers in Europe and the world, for the purpose of exchanging knowledge and experiences. Key words: BGD; blue green solutions; strategic, spatial and urban planning; resilience to climate change; robustness and sustainability 178

179 DOI: /PI EKONOMSKI RAZVOJ MALIH SREDINA BAZIRAN NA VLASTITIM RESURSIMA NASPRAM POSTOJANJA/NEPOSTOJANJA PODRŠKE GLAVNOG GRADA STUDIJA SLUČAJA ZA OPĆINU TEŠANJ Ismar Alagić D. o. o. TRA Agencija za razvoj općine Tešanj Trg Alije Izetbegovića 11, Tešanj, Bosna i Hercegovina ismar.alagic@gmail.com Darko Petković Mašinski fakultet Univerziteta u Zenici Fakultetska 1, Zenica, Bosna i Hercegovina dpetkovic@mf.unze.ba Sažetak Svjedoci smo da danas u svim zemljama imamo jak naboj malih sredina prema glavnim gradovima. Situacija u kojoj gradovi kao što su Zenica, Tuzla, Mostar ili Tešanj u BiH, Maribor, Celje ili Kopar u Sloveniji, Novi Sad, Kragujevac ili Niš u Srbiji, Split, Rijeka ili Osijek u Hrvatskoj, ukazuju na rastuću disproporciju u ekonomskom razvoju spram glavnih gradova izgleda da nikoga pretjerano ne brine. Čak ni rušilačke demonstracije u BiH prije više od godinu dana nisu primorale vladajuće elite da nešto učine u smanjivanju ekonomskog jaza. Činjenica je da zatvarajući oči pred kolapsom ovih privredno-poslovnih zamajaca svake ozbiljne države kakva želi biti BiH, samo se slabi vlastita pozicija glavnih gradova gledano na duži rok. O sociološkim momentima kada će svi ili barem većina poželjeti da žive u glavnom gradu (cca. 30% stanovništva Srbije je Beograd, 25% stanovništva Hrvatske je Zagreb, 35% stanovništva Crne Gore je Podgorica). Likvidnost budžeta lokalnih zajednica u Bosni i Hercegovini je ozbiljno ugrožena stalnim finansijskim zaduživanjem države koja ta sredstva distribuira prema entitetima, a oni istu usmjeravaju najvećim dijelom u javnu potrošnju. Nivo javne potrošnje i unutrašnjeg duga značajno raste iz dana u dan, a gradovi i općine koji nisu bili u mogućnosti da sredstva iz aranžmana sa Međunarodnim monetarnim fondom (MMF) koriste u svrhu lokalnog ekonomskog razvoja, sada značajno učestvuju u vraćanju navedenog vanjskog duga. Naime, sredstva od indirektnih poreza u strukturi budžeta jedinica lokalne samouprave u BiH učestvuju 179

180 najmanje 40% od ukupnog lokalnog budžeta, a veoma često i dosta više od toga. Neki od najznačajnijih kriterija u određivanju koeficijenata za povrat sredstava od PDV-a za lokalne zajednice su: broj stanovnika, površina i broj učenika u srednjim školama. Iz navedenog je vidljivo da su kriteriji koji se odnose na ostvarene ekonomske rezultate u najvećoj mjeri marginalizovani u pogledu da oni koji ostvaruju stalan rast to nisu u mogućnosti valorizovati većim povratom sredstava od PDV-a u lokalne budžete. Gradovi i općine u BiH u zaduživanju države su učestvovali u iznosu od 1% duga, a u vraćanju učestvuju sa najmanje 8% sredstava koje se od strane Bosne i Hercegovine finansijski servisiraju prema inostranim zajmodavcima. Reperkusija novonastale situacije je posebno izražena u posljednjih 5 godina, kada se usljed posljedica svjetske ekonomske krize i globalnih trendova nejaka i nekonkurentna bh. privreda veoma sporo oporavlja i dolazi u poziciju da ostvaruje ekonomski rast i podstiče ekonomski razvoj. Jedan od pozitivnih primjera u BiH je općina Tešanj koja već pet godina zaredom ostvaruje porast broja zaposlenih, broja i prometa firmi koje posluju u općini, izvoza i realizovanih investicija. Iako je povrat sredstava od PDV-a bilježio značajan pad u odnosu na planirani nivo, odgovorno budžetsko planiranje, reduciranje javne potrošnje i stabilni općinski izvorni prihodi doprinijeli su da općinski budžet bude u porastu i bilježi pozitivne rezultate. U ovom radu bit će dat pregled i analiza sredstava koja se sa lokalnog nivoa plasiraju prema višim nivoima organizovanja u BiH i povrata koji se vraća u lokalne zajednice u velikoj mjeri zanemarujući kriterije ostvarenih rezultata na ekonomskom planu. Unatoč manjem povratu finansijskih sredstava prema uspješnima postoje fenomeni privrednog razvoja koje ćemo prezentovati u ovom radu. Ključne riječi: glavni grad, mala općina, ekonomski razvoj, budžetski prihodi, Tešanj. 1. Uvod Svjedoci smo da danas u svim zemljama imamo jak naboj malih sredina prema glavnim gradovima. Situacija u kojoj gradovi kao što su Zenica, Tuzla, Mostar ili Tešanj u BiH, Maribor, Celje ili Kopar u Sloveniji, Novi Sad, Kragujevac ili Niš u Srbiji, Split, Rijeka ili Osijek u Hrvatskoj, ukazuju na rastuću disproporciju u ekonomskom razvoju spram glavnih gradova izgleda da nikoga pretjerano ne brine. Čak ni rušilačke demonstracije u BiH prije više od godinu dana nisu primorale vladajuće elite da nešto učine u smanjivanju ekonomskog jaza. Činjenica je da zatvarajući oči pred kolapsom ovih privredno-poslovnih zamajaca svake ozbiljne države kakva želi biti BiH, samo se slabi vlastita pozicija glavnih gradova gledano na duži rok. O sociološkim momentima kada će svi ili barem većina poželjeti da žive u glavnom gradu (cca. 30% stanovništva Srbije je Beograd, 25% stanovništva Hrvatske je Zagreb, 35% stanovništva Crne Gore je Podgorica). Bosna i Hercegovina već duže vremena se nalazi u ozbiljnoj političkoj krizi prouzrokovanoj unutrašnjim neslaganjima političkih predstavnika koji predstavljaju njene konstitutivne i sastavne dijelove. Najveće posljedice toga, trpi lokalna ekonomija koja nije prioritet niti jedne vlade i koja je izuzetno nekonkurentna u širim okvirima i time prouzročuje delikantnu ekonomsku situaciju sa velikom stopom nezaposlenosti, ogromnim unutrašnjim dugom i rapidno rastućim vanjskim dugom 180

181 dodatno usložnjenim nepovoljnim bilansom u trgovačkoj razmjeni sa niskom stopom pokrivenosti uvoza izvozom. Visina stranih i domaćih investicija u privredu jedne zemlje determiniše održivost i perspektivu njene ekonomije. Prema relevantnim statističkim podacima investitori već duže vrijeme zaobilaze Bosnu i Hercegovinu, a pad priliva investicija najdrastičnije se reflektira na stalno povećanje broja nezaposlenih radnika, čiji broj je dostigao cca i to naročito mladih, kao najproduktivnijeg dijela radno sposobnog stanovništva sa svim štetnim socijalnim posljedicama koje takva refleksija donosi. Prema zvaničnim podacima Centralne banke BiH ukupna direktna strana ulaganja u BiH u periodu od godine iznosila su 11 milijardi KM. Direktna strana ulaganja u godini iznosila su 418,5 miliona KM (i uglavnom su reinvesticije postojećih ulagača), što predstavlja smanjenje od 21,6% u odnosu na godinu. Pokazatelji koji se odnose na konkurentnost bh. ekonomije, lakoću poslovanja i prisutnu korupciju ukazuju da smo, ukupno posmatrano po ovim važnim pokazateljima, daleko najlošije rangirana zemlja u regionu. Ovi pokazatelji moraju da budu domaćim vlastima jasno upozorenje, ali i vodilja za hitne drastične reformske aktivnosti. U takvoj situaciji pozitivni primjeri dobre prakse bivaju rijetki i oličeni u ekonomskom razvoju malih sredina (npr. Tešanj, Goražde, Gračanica, Široki Brijeg, Vitez) bazirani na vlastitim resursima uz nepostojanje podrške glavnog grada (Sarajevo) ili administrativnog centra (npr. Zenica). Sličnu situaciju imamo i u regionu gdje također male uspješne sredine (Inđija, Stara Pazova, Celje, Pula, Varaždin i dr.) ne uspjevaju da valorizuju na pravi način uspješni razvoj lokalne zajednice. U ovom radu dat ćemo prikaz lokalne zajednice u Tešnju koja kreira lokalni ekonomski razvoj na vlastitim komparativnim prednostima i resursima ne čekajući podršku drugih nivoa vlasti te skorije rješenje problema detektovanog na početku ovog rada. 2. Općina Tešanj dom privredne akcije Općina Tešanj se nalazi na prostoru između srednje i sjeveroistočne Bosne i Hercegovine, i pripada sjeverozapadnom dijelu entiteta Federacije BiH. Jedna je od dvanaest općina Zeničko-dobojskog kantona, kao općina koja predstavlja sjeverozapadni dio ovog kantona. Površina općine je od godine dva puta smanjivana. Nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma površina općine Tešanj je reducirana sa 223 na 217,4 km 2, a osnivanjem općine Usora godine na 155,9 km 2 koliko danas iznosi. To je uticalo i na smanjenje broja stanovnika Općine. Prema preliminarnim podacima popisa provedenog u oktobru godine u općini Tešnj ima stanovnika, naseljenih u 25 mjesnih zajednica što Tešanj svrstava u gusto naseljene općine u BiH sa gustinom naseljenosti od 283 stanovnika po km 2. Prirodni priraštaj je 3,08 na 1000 stanovnika ili 149 više rođenih u odnosu na umrle u godini, što je iznad nacionalnog i entitetskog prosjeka. 181

182 Ekonomski indikatori u posljednje tri godine pokazuju da Općina Tešanj ima pozitivan trend privrednog razvoja. Najznačajniji privredni sektori u općini Tešanj su: metalni, tekstilno-kožarski, drvni i prehrambeni. Broj preduzeća krajem godine bio je 2132 što je za 155 preduzeća više u odnosu na godinu. Izvoz u godini povećan je za 68,2 miliona KM u odnosu na godinu, a u vanjskotrgovinskoj razmjeni ostvaren je suficit od 37,4 miliona KM, što je 112,01% pokrivenosti uvoza sa izvozom. Izvozi se 308 različitih grupa proizvoda na tržišta više od 60 država. Broj zaposlenih je također imao trend rasta i krajem novembra godine zaposlenih je bilo U odnosu na godinu to je više za 2321, a u odnosu na 1991 za zaposlenih. I pored rasta zaposlenosti u posljednje tri godine evidentiran je i manji rast nezaposlenosti. Krajem januara godine evidentirano je 7878 nezaposlenih što je za 551 više u odnosu na godinu. Omjer zaposlenih u odnosu na penzionere je 2,5 naprema 1 na lokalnom nivou. Bruto domaći proizvod po glavi stanovnika iznosi 4056 KM i u blagom je porastu u zadnje tri godine 1. Budžet općine Tešanj u godini iznosio je KM i veći je bio za KM u odnosu na godinu. Slika 1. Ekonomski indikatori lokalne privrede u Tešnju za period godina. Pored strateškog pristupa i uspostave efikasnog menadžment sistema općina Tešanj je lider i primjer dobre prakse i u poduzetništvu. Nesumnjivo je da je, efikasna i uvijek na usluzi privrednicima, općinska uprava doprinijela razvoju poduzetništva. Kreiranje povoljne poslovne politike i ambijenta za poslovni sektor značajno je doprinijelo da općina Tešanj u zadnjih 5 godina bilježi pozitivne ekonomske trendove. 1 Federalni zavod za programiranje razvoja 182

183 U cilju privlačenja novih investicija općina Tešanj od prije 3 godine dodjeljuje zemljište besplatno i oslobađa od općinskih taksi nove investitore. U Federaciji BiH je prva općina sa uspješno plasiranim općinskim obveznicama putem kojih je izgradila infrastrukturu u poslovnoj zoni. Prije donošenja zakona o javno-privatnom partnerstvu u Ze-Do kantonu, općina Tešanj je kroz javno-privatno partnerstvo uspješno realizovala 3 projekta, a još dva se nalaze u fazi realizacije. Na ovaj način su obezbijeđena nova radna mjesta i otvoren put novim investicionim projektima. U cilju poticaja poduzetništva mladih, općina Tešanj od godine izdvaja sredstva za realizaciju poslovnih ideja mladih. Od godine je kroz ovaj način poticaja izdvojeno preko KM, pokrenuto 23 biznisa i uposleno 47 mladih osoba. Povoljan poslovni ambijent općine Tešanj se manifestuje kroz konstantan ekonomski rast. Dok BiH bilježi smanjenje broja zaposlenih u općini Tešanj je u prvih 9 mjeseci godine registrovano 995 novih radnih mjesta. Izvoz u godini je povećan za 68,2 miliona KM u odnosu na godinu, a broj preduzeća u godini je veći za 141 u odnosu na godinu 2. Bruto domaći proizvod po glavi stanovnika u godini je porastao 10% u odnosu na godinu, a i prihodi općinskog budžeta od godine su imali rast od oko 3,5%. Visina realizovanih domaćih i stranih investicija u godini je preko 25 miliona KM od čega je 10,2 miliona stranih ulaganja što je 3% od ukupnih direktnih stranih ulaganja u BiH u prvih 9 mjeseci Tešanjski privrednici također predstavljaju svijetli primjer po svom poslovnom duhu i saradnji kao i poslovnim rezultatima čime na najbolji način predstavljaju općinu Tešanj kao mjesto poslovne izvrsnosti i povoljnog okruženja za investiranje. Kao dokaz tome su firme iz Tešnja koje su među najvećim i najuspješnijim u BiH u različitim sektorima. Već unazad 30 godina, poznato je da Tešanj predstavlja lidera u oblasti proizvodnje automobilskih dijelova, jer je tu prisutna najveća fabrika filtera u regionu (Mann Hummel BA), prva i jedina fabrika svjećica na Zapadnom Balkanu (Enker), najveći regionalni proizvođači pumpi (Pobjeda) i kočionih diskova (FAD Prevent) za putnički i kamionski program. Osim navedenih firmi na mapi metaloprerade u regionu već su pozicionirane novonastale firme u posljednjih 20 godina, kao što su: BME (poluprikolice za kamione), Medena Commerce (transportni sistemi i dijelovi montažnih sistema u autoindustriji), Inox Ajanović (obrada inoxa), Zupčanik (zupčasti prenosnici), KPM BH (dijelovi za automobilsku, namjensku industriju i energetski sektor) Asval (autodijelovi) i dr. Proizvodnja namještaja je dostigla svjetski nivo kvaliteta i prepoznatljivosti oličen u proizvodnim programima firmi: Nord Ent, Lock Wwood, Artisan, Arteco i dr. Izvoz na tržište 60 država raspoređenih na 6 kontinenata, predstavlja kontinuitet posljednjih 5 godina. Tako je grupacija HIFA d.o.o. drugi po redu najveći uvoznik i distributer naftnih derivata u BiH. Grupacija AS d.o.o. je najveći proizvođač keksa i vafla u BiH. 2 Agencija za promociju izvoza BiH, BHEPA 183

184 Najveći proizvođač gljiva šampinjona u BiH je Biošamp d.o.o, a najveći proizvođač svježeg pilećeg mesa je firma Madi d.o.o. iz Tešnja. Općina Tešanj je poznata i po brendovima kiselih voda koje su na međunarodnom takmičenju voda u Virdžiniji (SAD) zauzimale više puta prva mjesta kao najbolje vode u svijetu. Postoje i druge vrlo uspješne domaće firme i strane investicije koje se u zadnjih 5 godina uzastopno plasiraju na listu 100 najuspješnijih u BiH koju Poslovne novine objavljuju. U godini 23 firme iz Tešnja su se našle na listi 100 najuspješnijih u raznim kategorijama. Općina Tešanj posjeduje jasno definisanu viziju i politiku sveobuhvatnog razvoja koja se bazira na nekoliko strateških dokumenata. Razvojni proces zahtijeva jasno definisane programe i ciljeve koji se žele ostvariti. Općina Tešanj u nastojanju da postigne razvojne ciljeve odredila je viziju, strateški pristup i unaprijedila menadžment sistem koji je uz komponentu elektronske uprave postao vrlo efikasan servis građanima i poslovnom sektoru. U godini Općinsko vijeće usvojilo je Strategiju za dostizanje vizije: Tešanj, sredina ekološke svijesti, čistoće i reda. U godini usvojena je Strategija razvoja općine Tešanj U godini usvojena je Strategija podrške mladima, a godine usvojena je Strategija socijalnog uključivanja. U cilju što bolje realizacije i praćenja programa i ciljeva definisanih u 4 navedena dokumenta, krajem godine inicirana je revizija Strategije razvoja općine Tešanj Metodologijom integrisanog lokalnog ekonomskog razvoja pristupilo se proceduri izrade Strategije razvoja općine Tešanj za period , a koja uključuje sva četiri postojeća strateška dokumenta. Na inicijativu Općinskog Načelnika i uz podršku Općinskog vijeća formirani su timovi za izradu ove strategije, uz poštovanje pravila MIPRO metodologije, gdje su uključeni predstavnici javnog, privatnog i nevladinog sektora s ciljem izrade integrisanog dokumenta koji uvažava društveni, ekonomski i ekološki razvoj kao dijelove jednog zajedničkog cilja. Početkom godine Općinsko vijeće je usvojilo Strategiju razvoja općine Tešanj U Strategiji je definisano 9 strateških ciljeva i 65 programa i projekata koji se planiraju realizovati do godine. Strategija je urađena u skladu sa politikama i strategijama na nivou BiH, FBiH i razvojnom strategijom Zeničko-dobojskog kantona. Strategija je usklađena i sa međunarodnim pravnim aktima koji se odnose na poštivanje ljudskih prava, prava djece, manjina i lica sa poteškoćama u razvoju, kao i sa drugim relevantnim preporukama međunarodnih institucija. U procesu izrade Strategije uzete su u obzir obaveze Općine kada su u pitanju ispunjenja određenih zakonskih obaveza i izrada odvojenih planskih i strateških dokumenta. Pored navedenih strateških dokumenata općina Tešanj ima usvojene i inovirane prostorne planove do godine koji su prilagođeni za nove investicije. U tim prostornim planovima su i poslovne zone koje su jednim dijelom i infrastrukturno spremne i na raspolaganju investitorima. Svi navedeni strateški dokumenti su pokazatelj odlučnosti i opredjeljenosti općinske uprave da konstantno poboljšava uslove za razvojne procese posebno one koji su direktno vezani za bolji poslovni ambijent. Pored strateškog pristupa općine Tešanj koji se bazira na jasno definisanoj viziji i usvojenim strateškim dokumentima i planovima ono što općinu Tešanj svrstava među 184

185 Slika 2. Strateško planiranje i alati u općini Tešanj. Slika 3. Uvođenje Sistema upravljanja kvalitetom primjere dobre prakse i lidere u primjerima poduzetnih sredina je i menadžment sistem orijentiran prema korisnicima usluga posebno onim iz poslovnog sektora. Još od godine krenulo se sa sistemskim poboljšanjima i reformama općinske uprave kako bi bila što efikasnija i profesionalnija u pružanju usluga. Općina Tešanj je među prvima u BiH u godini uvela sistem upravljanja kvalitetom ISO 9001 i nastavila sa poboljšanjima sistema uprave, a kroz redovne audite je redovno pratila rezultate tih procesa. U tim procesima išlo se i dalje tako da je u godini urađena i situaciona analiza koja je pokazala pozitivne rezultate i identifikovala segmente koje treba unaprijediti. U godini urađena je ocjena sistema kvaliteta od strane općinske uprave i ocjena Poslovnika o kvaliteti. Ovo je prethodilo usvajanju novog Poslovnika o kvaliteti i recertifikacija prema zahtjevima ISO 9001:2008 u godini. U godini nastavilo se sa redovnim auditom i započelo se sa uvođenjem standarda za sistem kvaliteta ISO 14001:2004 koji su rezultirali efikasnijim rukovodnim procesima (interni audit 2 puta godišnje, korektivne i preventivne mjere, zadovoljstvo uposlenih i korisnika usluga) i ključnim procesima koji su fokusirani na veću funkcionalnost općinske uprave. Za praćenje i dostizanje strateških ciljeva razvijena je metodologija realizacije strateških dokumenata na principu projektnog menadžmenta po kojoj su definisani obrasci vođenja, monitoringa i izvještavanja, godišnjeg izvještavanja o stepenu implementacije strateških ciljeva prema Općinskom vijeću. Svi procesi sistemskog poboljšanja funkcionisanja općinske uprave težili su promjenama orijentiranim prema rezultatima. Te promjene su tehnološke, strukturtalne, i u domenu ljudskih resursa i usluga. Tehnološke promjene tretiraju promjene u alatima, a impliciraju digitalni umjesto pisanog zapisa, analiza umjesto statistika, poboljšanje procedura umjesto otklanjanja pojedinačnih propusta i slično. Strukturalne promjene su unaprijedile organizacijske kapacitete prilagođene i unaprijeđene prema novim zahtjevima. Ove promjene su obuhvatile također i promjenu organizacijske kulture, normi i vrijednosti. Promjene u domenu ljudskih resursa su polazile od same reorganizacije bazirane na maksimiziranju učinka umjesto puke kadrovske statistike. One su rezultirale promjenama u vrijednostima, vještinama i stavovima svakog uposlenika. U tom cilju edukacija svih uposlenika se odvija na sedmičnoj osnovi, a i svaki drugi vid profesionalnog usavršavanja uposlenika je 185

186 poželjan i podržan od strane općinskog rukovodstva. Promjene u pružanju usluga su također orijentisane prema njihovim korisnicima. Krajnji cilj je zadovoljstvo građana, odnosno cjelokupne zajednice. Novi i komplikovani zahtjevi su zahtijevali i nove procedure i efikasnija rješenja što je općinska uprava i imala u prioritetima kad je u pitanju efikasan servis, a posebno usluge koje se pružaju poslovnom sektoru. Promjene u pružanju usluga je pored decentralizacije uprave (4 isturena općinska ureda) pratilo i uvođenje inovativnih pristupa i alata od kojih značajne rezultate ostvaruje e-uprava, Call Center 72, projektni pristup, CAF metodologija, elektronski registar predmeta itd. Neki od rezultata pored visokog stepena zadovoljstva korisnika uslugama općinske administracije su i oni direktno vezani za pojednostavljenje i skraćenje administrativnih procedura. Tako se naprimjer izdavanje uvjerenja o obavljanju obrta izdaje u prosjeku od 8,98 dana, a odobrenje za građenje u prosjeku od 5,13 dana, a čiji je zakonski rok 30 dana. Rokovi za izdavanje građevinske dozvole u prosjeku od 15,8 i upotrebne dozvole u prosjeku od 16,6 dana, su reprezentativni primjeri, ako se zna da je zakonski rok za njihovo izdavanje 60 dana. Ko kaže da se ne može, ako se zna i umije! Slika 4. Model i arhitektura elektronske uprave u Općini Tešanj. Općina Tešanj je jedna od rijetkih općina koja u svom budžetu izdvaja podsticaje za poljoprivredu i pored onih koji se dodjeljuju sa viših nivoa vlasti. Podsticaji su u poljoprivrednim granama za koje se oni ne dodjeljuju kroz programe viših nivoa vlasti i iznos sredstava za te svrhe je u konstantnom porastu. Tako je sa KM za podsticaj poljoprivredi taj iznos trenutno povećan na KM. Osim podsticaja za razvoj poljoprivrednog sektora općina Tešanj svake godine izdvaja sredstva i za podršku razvoju zanatstva i obrta u iznosu od KM. Na godišnjem nivou općina Tešanj donosi planove aktivnosti sa predviđenim budžetskim sredstvima za razvoj infrastrukture. Pored lokalne komunalne infrastrukture značajan dio budžetskih sredstava se izdvaja za uređenje i izgradnju potrebne infrastrukture u poslovnim zonama u cilju osiguranja uslova za privlačenje novih investicija. U poslovnoj zoni Glinište jedan dio prostora opremljen je osnovnom infrastrukturom i na raspolaganju je potencijalnim investitorima. Sredstva za ovu fazu uređenja poslovne zone obezbijeđena su i kroz emitovanje općinskih obveznica čime je općina 186

187 Tešanj prva u FBiH na ovaj način obezbijedila sredstva za svoje razvojne projekte. Za uređenje ostalog dijela poslovne zone svake godine se iz općinskog budžeta i drugih izvora finansiranja izdvajaju sredstva čime se ide korak ispred u zadovoljavanju uslova i potreba lokalne privrede. Jačanje lokalnog ekonomskog razvoja općina Tešanj je artikulisala i kroz osnivanje Agencije za razvoj. Krajem godine odlukom Općinskog vijeća osnovana je Agencija za razvoj općine Tešanj, TRA d.o.o. kao društvo sa ograničenom odgovornošću u potpunom vlasništvu Općine. Osnivanje Agencije za razvoj bio je jedan od ciljeva u Strategiji razvoja općine Tešanj čime se razvojni proces općine Tešanj nastoji osnažiti u sektorima u kojima općinska administracija do sada nije imala dovoljno kapaciteta. Rad Agencije se zasniva na Strategiji razvoja općine Tešanj , a svoje aktivnosti usmjerava i prema identifikaciji novih razvojnih mogućnosti, promociji privrednih prednosti i potencijala općine Tešanj, jačanju konkurentnosti MSP-a kroz poslovno savjetovanje i programe obuke i osposobljavanja radne snage, privlačenju domaćih i stranih investicija, izradi i implementaciji projekata EU i drugih donatora, kulturnom, ruralnom i poljoprivrednom razvoju, kao i razvoju turizma. Osnovnih osam područja rada TRA Agencije su: projektni menadžment, baze podataka i statistika, teritorijalni marketing i poticanje izvozu, javno-privatni dijalog, obuka radne snage, ruralni razvoj, zaštita okoliša i energentska efikasnost i obnovljivi izvori energije. Agencija je u svom dosadašnjem radu implementovala projekte u raznim sektorima i uspostavila mnoga partnerstva u i izvan BiH. Jedno od najznačajnijih dostignuća je formiranje Centra za obuku odraslih Tešanj u kojem se kroz program neformalnog obrazovanja osposobljava i obučava profil radne snage prema potrebama lokalne privrede. Do sada je program obuke uspješno završilo 182 kandidata od kojih je 20 certificiranih zavarivača, 40 mehatroničara, 107 CNC operatera, 10 obrađivača metala rezanjem i 5 metalobrusača. Od ukupnog broja kandidata koji su prošli obuku 145 je dobilo zaposlenje u lokalnim firmama, a 37 ih je zadržalo radno mjesto. Centar za obuku funkcioniše kao odjel Agencije za razvoj i pruža usluge neformalnog obrazovanja u partnerstvu s Mješovitom srednjom školom u Tešnju čiji je kadar za izvođenje obuke prošao obuku u Školskom centru u Velenju, Slovenija. TRA Agencija predstavlja tehnički sekretarijat Savjeta za lokalni ekonomski razvoj (SLER) općine Tešanj kao tijela za javno-privatni dijalog koji broji 15 članova, a prostu većinu u sastavu SLER-a predstavljaju predstavnici privatnog i civilnog sektora. Odnedavno u okviru TRA Agencije djeluje Centar za investicije, trgovinu i izvoz zasnovan na konkurentnom poslovanju (COBITES-Competitivenes Business based on Investment, Trade and Export Service Center in Tešanj) kao info tačka za investitore i predstavnike poslovne zajednice sa osnovnim ciljem da doprinese konkurentnosti lokalne zajednice u ekonomskom smislu. Partnerski regionalni pristup općine Tešanj i općina Teslić i Žepče na jačanju konkurentnosti privrede, promociji i unapređenju uslova za privlačenje novih investicija predstavlja jedinstven primjer međuopćinske saradnje u BiH posebno ako se uzme u 187

188 obzir činjenica da formirana mikroregija pod nazivom BEAR (Business Excellence Area) obuhvata tri općine u kojima je većinski jedan od tri konstitutivna naroda u BiH, a dolaze iz oba bh. entiteta. Formiranje BEAR mikroregije podržalo je Njemačko društvo za tehničku i međunarodnu saradnju GIZ. Od godine kada je osnovana do danas implementovane su mnoge zajedničke aktivnosti, napravljena je zajednička web stranica i promotivni materijal u kojim se podjednako promovišu sve tri općine BEAR mikroregije. Početkom godine BEAR mikroregija je prema izboru Financial Times magazina uvrštena među 10 malih europskih regija budućnosti 2014/2015 u kategoriji isplativosti troškova poslovanja. Iz cijele BiH samo je BEAR mikroregija uvrštena u ovu kategoriju. Ovo predstavlja veliko priznanje za Tešanj i individualno kao jednu od općina unutar BEAR mikroregije. Od novembra godine Europska unija podržava realizaciju projekta COBEAR Konkurentnost sredine poslovne izvrsnosti Teslić-Tešanj-Žepče koji realizuje TRA Agencija za razvoj općine Tešanj u saradnji sa partnerima opština Teslić, RAŽ Agencija za razvoj Žepče i Udruženje privrednika Biznis Centar Jelah-Tešanj. 3. Odnos centralne vlasti prema opštini Tešanj prema cost-benefit principu Likvidnost budžeta lokalnih zajednica u Bosni i Hercegovini je ozbiljno ugrožena stalnim finansijskim zaduživanjem države koja ta sredstva distribuira prema entitetima, a oni istu usmjeravaju najvećim dijelom u javnu potrošnju. Nivo javne potrošnje i unutrašnjeg duga značajno raste iz dana u dan, a gradovi i općine koje nisu bili u mogućnosti da sredstva iz aranžmana sa Međunarodnim monetarnim fondom (MMF) koriste u svrhu lokalnog ekonomskog razvoja, sada značajno učestvuju u vraćanju navedenog vanjskog duga. Naime, sredstva od indirektnih poreza u strukturi budžeta jedinica lokalne samouprave u BiH učestvuju najmanje 40% od ukupnog lokalnog budžeta, a veoma često i dosta više od toga. Neki od najznačajnijih kriterija u određivanju koeficijanata za povrat sredstava od PDV-a za lokalne zajednice su broj stanovnika, površina i broj učenika u srednjim školama. Iz navedenog je vidljivo da su kriteriji koji se odnose na ostvarene ekonomske rezultate u najvećoj mjeri marginalizovani u pogledu da oni koji ostvaruju stalan rast to nisu u mogućnosti valorizovati većim povratom sredstava od PDV-a u lokalne budžete. Gradovi i općine u BiH u zaduživanju države su učestvovali u iznosu od 1% duga, a u vraćanju učestvuju sa najmanje 8% sredstava koji se od strane Bosne i Hercegovine finansijski servisiraju prema inostranim zajmodavcima. Reperkusija novonastale situacije je posebno izražena u posljednjih 5 godina, kada se usljed posljedica svjetske ekonomske krize i globalnih trendova nejaka i nekonkurentna bh. privreda veoma sporo oporavlja i dolazi u poziciju da ostvaruje ekonomski rast i podstiče ekonomski razvoj. 188

189 U trenutku konačne pripreme ovog rada, preko sredstava javnog informisanja dobijamo informacije da su međunarodne finansijske institucije, prvenstveno MMF digli ruke od Bosne i Hercegovine i da nas čeka usijano ljeto i zabrinjavajuća jesen/zima sa aspekta likvidnosti državnog, entitetskih i kantonalnih budžeta, što će se direktno reflektovati i na lokalni nivo. Gdje se u svemu tome nalazi lokalna administracija u Tešnju? Raspodjela sredstva od popularno nazvanog PDV-a u Bosni i Hercegovini su propisani pripadajućim Zakonom koji propisuje udjele svih sastavnih dijelova BiH (FBiH, RS i Distrikt Brčko). U kriterijima za raspodjelu sredstava jedan od najvećih uticaja posjeduju kriteriji: broj stanovnika, površina i broj upisanih učenika u srednje škole. Općina Tešanj je na preeliminarnom popisu stanovništva pokazala broj blizak ranijim procjenama i po tom osnovu je ostala na istom nivou, za razliku od nekih drugih jedinica lokalne samouprave koji su prikazivali veći broj stanovnika i do u odnosu na postojeće stanje. Po tom osnovu 10 godina su koristili veća sredstva od realno pripadajućih i ta praksa se i dalje nastavlja. Prema površini općina Tešanj se ubraja u red manjih općina s velikom gustinom naseljonosti po jediničnoj površini, što ne ide u prilog s pozicije koeficijanata raspodjele sredstava od PDV-a. Ovom prilikom, istakli bismo da se povrat po osnovu broja zaposlenih isplaćuje prema pripadnosti prihoda za velika javna preduzeća (npr. BH Telecom, Elekreoprivreda BiH i dr.) na regionalne centre, bez obzira što značajan dio zaposlenika radi i djeluje na prostorima lokalnih zajednica. Ovo velike centre stavlja u privilegovan položaj u odnosu na male gradove. Analizom podataka dobijenih od AFIP-a, promet firmi iz Tešnja dostiže nivo od 1,3 milijarde KM i predstavlja ogroman potencijal, za koji bi bilo logično da se značajnim dijelom po osnovu plaćenih poreza vraća u budžet lokalne zajednice. Da li je to baš tako? Nažalost to nije praksa i povrat sredstava od PDV-a ipak više favorizuje neke neekonomske kriterije, koji destimulativno djeluju u odnosu na ekonomske snage lokalnih zajednica. Prema raspoloživim informacijama iz Tešnja se po osnovu različitih poreza uplati cca. 350 miliona KM. Da se samo 10% navedenog iznosa vrati lokalnoj zajednici to bi bilo 35 miliona KM na godišnjem nivou, što predstavlja iznos općinskog budžeta za tri godine! Ovako povrat nije ni 3%. Postavlja se sljedeće pitanje: Da postoji pravičniji model raspodjele sredstava od poreza prema onima koji pune budžet, šta bi sve mogla lokalna zajednica kao što je Tešanj uraditi u smislu reinvestiranja navedenih sredstava u izgradnju komunalne i poslovne infrastrukture, a time i stvaranje boljeg poslovnog okruženja? Na Slici 5. dat je prikaz ostvarenih prihoda od sredstava prikupljanih po osnovu indirektnih poreza koji se vraćaju u budžete lokalnih zajednica na primjeru općine Tešanj za period , uz dati plan za godinu. 189

190 190 Slika 5. Ostvarenje prihoda od PDV-a na primjeru općine Tešanj za period /2015. godina. Uvidom u tabelu datu na Slici 5, može se zaključiti sljedeće: Nivo prihoda od sredstava indirektnih poreza i povrta sredstava lokalnoj zajednici u Tešnju se kretao promjenljivom dinamikom tako da imamo drastično smanjenje u godini (posljedica velike ekonomske krize i pada privredne aktivnosti), potom nakon trenutnog rasta ponovo dolazi do smanjenja u i godini prvenstveno prouzročenog novim prekomjernim zaduživanjem države i entiteta, a time i smanjivanjem ukupne osnovice za raspodjelu, jer se prvo mora podmiriti vanjski dug, a onda se dijeli ono što ostane, tako da lokalne zajednice dobijaju znatno manji povrat sredstava u odnosu na prethodni period. Paradoks manjeg povrata sredstava za lokalnu zajednicu u Tešnju je još veći imajući na umu da posljednjih 6 godina lokalna ekonomija ostvaruje rast svih ekonomskih indikatora (broj firmi, promet, izvoz, investicije, broj zaposlenih, smanjenje broja nezaposlenih). Ovo nas dovodi do zaključka: U raspodjeli prihoda potpuno su marginolizovani ekonomski kriteriji i načelo pravičnosti koje bi obezbijedilo vraćanje barem značajnog dijela prihoda onima koji najviše daju. Unatoč svemu gore navedenom, budžet općine Tešanj je u porastu, zahvaljujući direktnim izvornim prihodima, koji ne dolaze sa viših nivoa vlasti, već kao rezultat ekonomske aktivnosti na terenu (trgovanje nekretninama, porezi na uređenje građevinskog zemljišta i dr.). 4. Zaključak Na temelju provedenog prikaza stanja i analize pribavljenih podataka, može se zaključiti sljedeće: Reforma sistema povrata sredstava od PDV-a koja će na prvom mjestu uzimati u obzir doprinos zajedničkom budžetu te time jačanje malih poslovnih sredina kakva je općina Tešanj i sl. Brze i suštinske reforme u Bosni i Hercegovini koje bi uključivale sljedeća prioritetna područja: redukcija i monitoring javne potrošnje, smanjenje opterećenja na rad, reforma tržišta radne snage, unapređenje poslovnog ambijenta, poticaji

191 i podrška strateškim sektorima i firmama nosiocima razvoja; beskompromisna borba protiv korupcije, reforma socijalne politike. Reforme trebaju uključiti značajno smanjenje zaposlenih u nerealnom sektoru u korist realnog sektora kako bi se pospješilo zapošljavanje u realnom sektoru. Lokalna administracija u Tešnju predstavlja pozitivan primjer i po tom pitanju jer ima najmanji broj zaposlenih u administraciji u cijeloj BiH, a to je 1,95 uposlenih na stanovnika. To predstavlja evropski prosjek i odličan rezultat imajući na umu rezultate koje postiže navedena administracija u polju njene efikasnosti i korištenje alata elektronske uprave u svakodnevnom radu. Hitna reforma poreskog sistema i preraspodjela prihoda, kako bi se sredstva usmjerila prema subjektima koji kreiraju radna mjesta i povećala konkurentnost onih koji najviše doprinose ekonomskom razvoju. Ekonomski razvoj malih sredina se u disharmonizovanom ekonomskom prostoru koji vlada u BiH određuje da se ukupan razvoj mora bazirati na vlastitim resursima, jer podrška velikih centara i administrativnih centara vlasti ili nije definisana ili najčešće izostaje zbog kompleksne ekonomske situacije i nelikvidnosti budžeta viših nivoa vlasti. Najfunkcionalnije jednice organizovanja u BiH predstavljaju jedinice lokalne samouprave, bez obzira na njihove veoma skromne nadležnosti koje proističu iz Zakona o lokalnoj samoupravi. Analizirajući prezentovane podatke o lokalnoj zajednici u Tešnju, može se zaključiti da kadrovi predstavljaju strateški resurs, a poslovna etika je nosivi stub tešanjskog privrednog čuda. Poslovni metabolizam, poslovna tradicija i poslovna etika predstavljaju ulazne elemente u koncipiranju ekonomskog rasta lokalne privrede u Tešnju, kao najmanjeg zajedničkog imenitelja sljedeća četiri faktora: kadrovi-kapital-tehnologija-prirodni resursi. Na kraju dajemo i ličnu kartu lokalne zajednice u Tešnju koja je najbolje odslikana u tvrdnji iz riječi u brojke, kako slijedi: Svaki/a DESETI/A novozaposleni/a radnik/radnica u FBiH je u Tešnju. Svaki SEDAMNAESTI šleper iz FBiH koji pređe BiH granicu je natovaren u Tešnju. Svaki/a PETI/A zaposleni/a stanovnik/stanovnica općine Tešanj je poduzetnik/ ica! Svaka KM (privatna ili javna) uložena u Tešanj se višestruko vrati. Svaki/a uposleni/a u metaloprerađivačkom sektoru u Tešnju svom poslodavcu zaradi ŠEST plata. Carinska ispostava u Tešnju je među PET najuspješnijih uprava u unutrašnjosti prema ostvarenim rezultatima. Izvoz više od TRI STOTINE proizvoda, na tržišta više od SESTDESET država, na ŠEST kontinenata. Pokrivenost uvoza sa izvozom iznosi više od STOTINU DVANAEST procenata. 191

192 U izboru Poslovnih novina u godinu, među STOTINU najuspješnijih kompanija u BiH, njih DEVEDESET TRI dolaze iz Tešnja (kategorije ukupan prihod, investicije, izvoz, neto dobit i dr.). Izvori Alagić, I: (2013) ASSESSMENT OF LOCAL ECONOMIC DEVELOPMENT CAPACI- TIES ACCORDING TO BUSINESS-FRIENDLY SCHEME IN CASE OF TEŠANJ S MUNICIPALITY, 17 th International Research/Expert Conference Trends in the Development of Machinery and Associated Technology TMT 2013, Istanbul, Turkey, September Alagić, I & Huskić, S. Šišić F: (2013) THE BEST PRACTICES OF BUSINESS EXCEL- LENCE ON TEŠANJ S MUNICIPALITY CASE, 8 th Research/Expert Conference with International Participations QUALITY 2013, Neum, B&H, June 06 08, Alagić I., Šišić F.: (2011) Models of excellence in local economic development of Tešanj municipality, Konferencija Razvoj poslovanja 2011, Ekonomska politika i poslovanje malih i srednjih preduzeća, Ekonomski fakultet, Univerzitet u Zenici, Zenica, BiH, 12. Novembar Alagić, I. Huskić, S. (2015) HOW TO IMPROVE BUSINESS CLIMATE IN BOSNIA AND HERZEGOVINA?: CASE STUDY FROM MUNICIPALITY OF TEŠANJ (accepted abstract), 4 th REDETE conference, Graz, Austria, October 22-24th, Alagić I. (2007) : How economy and regional development agencies could contribute to the reconciliation B&H-Expierence of REZ-RDA Central B&H, The 1 st International Conference on Intercultural Relations: The Challenges of Religious Pluralism, Faculty of Applied Social Studies, Nova Gorica, Slovenia, 6-7. December Osmanković, Jasmina et al: (2008) Analiza potencijalnih modela statističke regionalizacije u skladu sa NUTS kriterijima u BiH. Zbornik radova Ekonomskog fakulteta u Sarajevu, Sarajevo. Petković D. (2003) Tehnološki parkovi Više od mjesta za tehnološki transfer i razvoj MSP. 192

193 ECONOMIC DEVELOPMENT OF SMALL AREAS BASED ON OWN RESOURCES AS OPPOSED TO EXISTENCE/NONEXISTENCE OF THE SUPPORT OF THE CAPITAL CITY CASE STUDY OF TESANJ MUNICIPALITY Abstract Ismar Alagic TRA Tesanj Development Agency Ltd. Trg Alije Izetbegovica 11, Tesanj, Bosnia and Herzegovina Darko Petkovic University of Zenica - Faculty of Mechanical Engineering Fakultetska 1, Zenica, Bosnia and Herzegovina dpetkovic@mf.unze.ba We can see today that in all countries there is a strong resentment of small towns towards major cities. It seems that no one is overly concerned regarding the situation in which cities such as: Zenica, Tuzla, Mostar and Tesanj in Bosnia and Herzegovina; Maribor, Celje and Kopar in Slovenia; Novi Sad, Kragujevac and Nis in Serbia; Split, Rijeka and Osijek in Croatia, point to a growing disproportion in the economic development in relation to capital cities. Even the destructive protests in Bosnia and Herzegovina over a year ago have not forced the ruling elite to do something to reduce the economic gap. The fact is that closing our eyes to the collapse of these economic and business drivers of any serious state which BiH strives to be only weakens the position of the main cities in the long run. This leads to sociological situations where all, or at least majority of the people, will want to live in the capital city (approx. 30% of the population of Serbia lives in Belgrade; 25% of the Croatian population lives in Zagreb; 35% of the population of Montenegro lives in Podgorica). The liquidity of the budgets of local communities in Bosnia and Herzegovina is seriously compromised with constant financial borrowing of the state which distributes these funds to the entities, which then direct the same funds mainly to public spending. The level of public spending and the internal debt is significantly increasing day by day, and the towns and municipalities that have not been able to use funds from the arrangements with the International Monetary Fund (IMF) for the purpose of local economic development, are now significantly involved in repaying the said foreign debt. Namely, at least 40% of the total budget of local government units in BiH falls to the funds from indirect taxes, and very often a lot more than that. Some of the most important criteria in determining the coefficients for the refund of VAT for the local communities are: the number of inhabitants, area and the number of students in secondary schools. From the above, it is evident that the criteria relating to the achieved economic results are largely marginalized in terms that those who achieve steady growth are not able to valorize it though higher return of VAT funds to local budgets. 193

194 In terms of the state borrowing, cities and municipalities in BiH participate in the borrowing with only 1% of the total debt, while in the repayment of debts they participate with at least 8% in the total funds with which Bosnia and Herzegovina services its debt towards foreign lenders. Repercussions of this situation are particularly pronounced in the last 5 years, when, due to the consequences of the global economic crisis and global trends, weak and uncompetitive BiH economy is recovering very slowly and is having difficulty to start generating economic growth and promoting economic development. One of the positive examples in Bosnia and Herzegovina is the municipality of Tesanj, which for five years in a row achieved an increase in the number of employed people, in the number and revenue of firms operating in the municipality, in exports and in realized investments. Although the refund of VAT recorded a significant drop compared to the planned level, responsible budget planning, reduction of public spending and stable own revenues of the municipality contributed to the fact that municipal budget is increasing and is recording positive results. This paper will give an overview and analysis of assets directed from the local level toward higher levels of government in BiH, and the return of funds to the local community which largely ignores the criteria of results achieved in the economic field. Despite the smaller return of funds to those successful, there are phenomena of economic development that we will present in this paper. Key words: capital; small municipality; economic development; budget revenues; Tesanj 194

195 DOI: /PI ŠTA POTIČE REGIONALNU EKONOMSKU INTEGRACIJU POUKE IZ RAZVOJA RAZVOJNIH KORIDORA Ivana Domljan Građevinski fakultet Sveučilišta u Mostaru Matice hrvatske b.b., Mostar, Bosna i Hercegovina ivana.domljan@tel.net.ba Vjekoslav Domljan Centar za regionalne ekonomske studije / Centre for Regional Economic Studies (CRES) Mostar Biskupa Čule b.b., Mostar, Bosna i Hercegovina vjekoslav.domljan@tel.net.ba Sažetak Regionalna integracija je jedno od iznimno važnih pitanja za razvoj Bosne i Hercegovine. Sužavanje prostornih razvojnih inicijativa na samo transportnu dimenziju ne doprinosi regionalnom razvoju, nego ga zamagljuje. Ako se tako postupa, dovodi se u pitanje održivost i samog transportnog koridora. Članak nastoji ukazati na značaj transformacije transportnog koridora Vc u razvojni koridor. Naglasak je posebice stavljen na pitanje može li postojati dovoljno ekonomskog kretanja roba i usluga da bi se koridor Vc mogao smatrati potencijalnim razvojnim koridorom. Slijedeći takav pristup, Sarajevo i Budimpešta mogu inicirati suradnju na pitanju razvoja transportnog koridora (cestovnog i željezničkog) u logistički te trgovinski, ekonomski i konačno razvojni koridor. Ključne riječi: Razvojni koridor, Vc, Budimpešta, Sarajevo 1. Uvod Kad bi Bosna i Hercegovina (nadalje: BiH) nestala s mape svijeta, zbog toga ne bi imali štete internacionalni putnici i internacionalna roba. BiH je slijepo crijevo Europe, jer joj putovi nisu tranzitni. A i Europa će, ako se ne bude snažnije razvijala, postati globalna periferija, privjesak Euroaziji. Još godine sedam od deset vodećih globalnih izvoznika su bili europske zemlje (ostale tri su bile SAD, Japan i Kanada), no ove, godine zemlje regije Azije s nastajućim tržištima (emerging Asia) će biti vodeća trgovinska regija svijeta (iako joj je još godine udio u 195

196 globalom izvozu bio manji za 50% od udjela regije Zapadne Europe), potiskujući Zapadnu Europu na drugo mjesto (Buiter and E. Rahbari, 2011), dok će Kina pretičući SAD, biti vodeći globalni izvoznik i uvoznik. Imajući u vidu zaostajanje razvoja BiH za razvojem Zapadnog Balkana, prijeti joj realna opasnost postati periferijine periferije periferija. Naime, Europi, koja je razvila i dugo održavala Atlantski bazen kao trgovinski i ekonomski centar svijeta, prijeti realna opasnost postati periferija u odnosu na Pacifički bazen, dok je Zapadni Balkan nesumnjivo periferija Europe, kao što je i BiH nesumnjivo periferija Zapadnog Balkana (zasada još s Kosovom iza sebe). Bh. ekonomijom se teško može upravljati sa strane tražnje, jer nema, na makro razini zemlje, institucija, instrumenata i političke volje za to, pa ostaje okrenuti se strani ponude, odnosno povećanju proizvodnje poduzimanjem inovativnijih razvojnih inicijativa. U sklopu prostornog (teritorijalnog) razvoja postoji nekoliko, globalno primjenjivanih inicijativa prostornog razvoja (klasteri, industrijski parkovi, specijalne ekonomske zone, tehnopolisi i sl.) među kojima su i razvojni koridori (Gálvez Nogales, 2014). Mnoge zemlje i regije s visokim dohotkom su stavile koridore u središte svojih ekonomskih i teritorijalnih strategija razvoja. I mnoge od najdinamičnijih zemalja s niskim i srednjim dohotkom koriste takav pristup već preko desetljeća. Razne internacionalne financijske institucije stavljaju koridore u središte strategija regionalnih integracija, naročito u južnoj hemisferi. Također, privatne firme (tuzemne ili transnacionalne) sve više participiraju u koridorima, zajedno s partnerima iz javnog sektora kroz procese javno-privatnog partnerstva (Gálvez Nogales 2014). Postoje brojni primjeri uspostave razvojnih koridora iz kojih se uočava cijela lepeza promotora tih koridora. Među njima su i lokalne vlasti, koje u slučaju koridora Vc, mogu inicirati razmatranja transformacije transportnog koridora Vc u razvojni koridor Vc. Bez takvih inicijativa ne samo da će se propuštati razvojne prilike, nego će doći u pitanje i servisiranje inozemnog duga kojim se financira izgradnja autoceste koridora Vc. Brojne su oblasti suradnje glavnih gradova zemalja. Dobar primjer za to je suradnja Beča s drugim gradovima (glavnim i ostalim), diljem europskog kontinenta, pa čak i van njega kako pokazuje Tablica 1. Tako surađuje s Bratislavom u oblasti regionalnog planiranja i jačanju međunarodne suradnje, s Brnom u razvoju željezničkih veza, s Ljubljanom na Strategiji dunavske regije, s Trnavom na jačem integriranju regija četiriju zemalja (Austrije, Slovačke, Češke i Mađarske). 1 1 Detaljnije na: pristupljeno 20. maja

197 Tablica 1: Modeli suradnje Beča s drugim gradovima Grad Ankara Berlin Brazilija Bratislava Brno Budimpešta Bukurešt Hamburg Istanbul Kijev Krakov Oblast suradnje Suradnja u oblasti prostornog planiranja, očuvanja nasljeđa, urbane obnove, transporta, okoliša, kulture, umjetnosti, sporta i turizma Razmjena iskustava u svim oblastima vodoopskrbe i mjerama za zaštitu okoliša u svezi s vodoopskrbom Suradnja u oblasti obrazovanja, znanosti, tehnologije, održivosti, prostornog planiranja i transporta, ekonomskog razvoja, trgovine i investicija, kulture i turizma Ugovor o bratstvu u oblasti transportne infrastrukture, ekonomske suradnje, regionalnog planiranja x), sprečavanja poplava i prirodnih nesreća, znanosti i istraživanja, kulture, obrazovanja i mladih, marketinga i turizama, projekata financiranih EU fondovima Razmjena informacija i iskustva u oblasti zaštite i obnove urbanog, upravljanja otpadom, transportom i parkirališnim prostorom, jačanju međunarodne suradnje, razvoja željezničkih veza Beča i Brna Identifikacija i realizacija specijalnih investicijskih projekata u oblasti urbanih i okolinskih tehnologija, suradnje u oblasti urbanog razvoja, razvoja transporta, upravljanja otpadom, pitkom vodom, otpadnom vodom, energijom, zrakom i bukom, zaštite okoliša i projektiranja zelenih površina, upravljanja poplavom, poštivanju EU procedura nabavki, kulture, zdravlja, socijalne zaštite, IK tehnologija i e-vlade Suradnja u oblasti urbanog razvoja, planiranja transporta, okolinskih tehnologija, shema EU financiranja, ekonomskih aktivnosti, obrazovanja i obuke, zdravstvene i socijalne zaštite, turizma i kulture Suradnja u oblasti obilježavanja godišnjice hamburške luke 2015, uklanjanja i zamjene medicinske i crvene biotehnologije, otkrića lijekova, obnovljive energije, urbanog razvoja, turizma, iskustva u javnom transportu Razmjena znanja i iskustva u oblasti urbanog razvoja i planiranja transporta, urbanog transporta, okolinskih tehnologija i zelenog prostora, obrazovanja i obuke, zdravstvene i socijalne zaštite, turizma i kulture Razmjena znanja i iskustva u urbanim tehnologijama i strategijama s fokusom na okolinske tehnologije, energetsku efikasnost, transport, otpadne vode i otpad, ekonomsku suradnju posebice u turizmu, obrazovanju i obuci, zdravstvenoj zaštiti, kulturi te organiziranju Dana Kijeva u Beču i Dana Beča u Kijevu Nastavak ili dopuna proširenih ili djelimice promijenjenih prioriteta, suradnja u oblasti urbanog razvoja s posebnim naglaskom na razvoj transporta, javnog prevoza, urbane obnove, upravljanja otpadom, pitke vode, otpadne vode, zelenih i vodnih površina, energije, zagađenja zraka i buke, zdravstvene i socijalne zaštite, turizma, planiranja urbanog prevoza, urbanih javnih usluga, arhitekture i urbanog projektiranja, urbane obnove i revitalizacija užih gradskih jezgri, zaštite okoliša, obrazovanja, znanosti i umjetnosti, inovacija i tehnologije, kulturnih i kreativnih industrija, sporta 197

198 Grad Oblast suradnje Ljubljana Nastavljanje ili dopuna proširenih ili djelimice promijenjenih prioriteta za naredne četiri godine; razmjena iskustva od koristi za građane, jača suradnja u identificiranju i ostvarivanju specifičnih investicijskih projekata u oblasti urbanih i okolinskih tehnologija, suradnja u oblastima urbanog razvoja s posebnim naglaskom na razvoj prevoza, javnog prevoza, urbane obnove, urbanog razvoja i turističkih putovanja u regiji, zelenih i vodnih površina, pitke vode, otpadnih voda, upravljanja otpadom, energijom, okolinska zaštita (zrak, buka, tlo), očuvanja prirode (označavanje zaštićenih pojaseva i upravljanje njima), zdravstvena i socijalna zaštita, kultura, turizam, civilna zaštita, administrativni aspekti lokalne samouprave, sport, školovanja i mladih, urbani razvoj i urbanog planiranja s fokusom na velike infrastrukturne projekte, projektiranje parkirališnog prostora, stanovanje i stanogradanja s fokusom na energetsku efikasnost, EU sheme financiranja i programe suradnje u vezi s infrastrukturnim projektima, pojačana suradnja na Strategiji dunavske regije, ekonomska suradnja, javni odnosi, marketing grada brendiranje grada, obrazovanje i omladinska politika, javni nadzor vlasti, integracija, IK tehnologije Lajpcig Vraćanje prirodi vodnih površina, sheme uštede energije, priprema bilanci stanje CO2, upravljanje vodama, decentralizirano upravljanje vodama, oporavak zagađenih mjesta Moskva Suradnja s fokusom na organiziranje Dana Beča i Dana Moskve, ekonomska suradnja, kultura, omladinska politika (razmjena iskustva u obrazovanju i sportu), podrška društvima prijateljstva, javni prevoz i planiranje prometa, upravljanjem otpadom i otpadnim vodama, zdravstvena zaštita, socijalna pitanja (s fokusom na grad bez barijera), energija, obrazovanje, znanost, turizam Pariz Suradnja u razmjeni informacija, analiza i dobre prakse, produbljenje prijateljstva i suradnje između dva grada Tirgu Mures Suradnja u oblasti centralnog grijanja i razmjena iskustva u općinskim aktivnostima i javnom prevozu Trnava Jačanje integriranja i snaženje regije četiri zemlje (Austrije, Slovačke, Češke i Mađarske), razmjena iskustva u oblasti ponude energije i centralnog grijanja Tunis Razmjena znanja i iskustva, suradnja u oblasti urbanog planiranja i planiranja korištenja zemljišta, preprojektiranje javnog prostora, zaštita kulturnog nasljeđa, kultura, zelena površina, decentralizacija Zagreb Suradnja u oblasti urbanog razvoja s posebnim naglaskom na razvoj prevoza, upravljanje otpadom, pitkom vodom, otpadnim vodama, energijom, zagađenje zraka i buke, informacijskokomunikacijske tehnologije, e-vlada, kultura, zdravlje i socijalni poslovi x) Oblasti od značaja za suradnju Sarajeva i Budimpešte u oblasti razvojnih koridora Izvor: Službene stranice grada Beča ( networks/city-cooperation.html, pristupljeno ). Slijedeći pristupe kakve je primjerice razvio grad Beč, Sarajevo i Budimpešta mogu inicirati suradnju na razvoju transportnog koridora (cestovnog i željezničkog) potom logistističkog, pa trgovinskog, ekonomskog i razvojnog koridora. 198

199 2. Pojam razvojnog koridora Transportni koridor je cestovna, željeznička ili druga transportna mreža koja povezuje mjesta određenog geografskog područja koja su lokacija industrijskih čvorišta, proizvodnje industrijskih proizvoda visoke dodane vrijednosti ili izvora visoke ponude i/ili tražnje. Transportni koridor može postati instrumentom snažnog poticaja razvoja geografskog područja u kojem se prostire. U tom slučaju se radi o razvojnom ili uže kazano, ekonomskom koridoru, promatrano sa stanovišta obuhvata komponenti ukupnog razvoja. Naime, razvojni koridor je širi pojam od ekonomskog koridora, jer obuhvaća ekonomski, socijalni, okolinski, kulturni, prostorni itd. razvoj. S drugog stanovišta, sa stanovišta faza razvoja, razvojni koridor je širi pojam od ekonomskog koridora, jer se poticajem aktivnosti, uz transportni koridor (niža faza razvoja) razvijaju logističke, trgovinske, ekonomske i druge aktivnosti (viša faza razvoja). Razvojni koridori se mogu prostirati unutar jedne ili više zemalja. U ovom slučaju administrativno-političke granice ne predstavljaju barijere ekonomskoj, socijalnoj, okolinskoj i drugoj suradnji subjekata odnosnih zemalja. Posebice se koriste u Aziji, pa ne iznenađuje da je pojam ekonomski koridor prva koristila Azijska razvojna banka (Asian Development Bank) godine koja pod njim podrazumijeva važne mreže ili spone ekonomskih subjekata unutar određenog geografskog prostora koje povezuje tržišnu ponudu i potražnju (Octaviano, 2014). Razvojni koridor se može definirati kao linearna aglomeracija ekonomskih aktivnosti uz transportnu infrastrukturu (Healey, 2004; Gálvez Nogales, 2014). Obuhvaća meke i teške infrastrukturne komponente razvoja, pri čemu se pod teškim podrazumijeva izgradnja, održavanje i popravljanje, a pod mekim mjere razvoja trgovine i potencijala za trgovinu, kao i zajednička pitanja ekonomske, socijalne i okolinske održivosti. Promatrano sa stanovištva firmi, koridori su otoci kompetentnosti (područja koja se ističu održivom konkurentskom sposobnošću, utemeljenoj u ekonomskim performansama) povezani infrastrukturnim vezama (ceste, željeznice, zračni promet) u lance nabave i/ili prodaje i lance vrijednosti. 3. Regionalni razvojni koridor Vc Vanjskoekonomske aktivnosti BiH se prostorno odvijaju uglavnom u trokutu Rim- Berlin-Beograd (nadalje RBB). Na devet zemalja RBB trokuta otpada preko 70% izvoza i iz njega dolazi skoro polovica (točnije 43%) uvoza. 2 Kod Hrvatske je to i izraženije, jer na devet zemalja RBB kod nje otpadaju dvije trećine kako izvoza tako i uvoza. 2 Kod Hrvatske je to još izraženije, jer kod nje na devet zemalja trokuta Rim-Berlin-Beograd otpada dvije trećine izvoza kao i uvoza. 199

200 Dvije trećine bh. izvoza ostvaruje sto vodećih izvoznika. To je suglasno s istraživanjima (Freund and Pierola, 2012) koja pokazuju da 1% vodećih izvoznika zemalja u razvoju presudno određuje konkurentsku prednost, rast izvoza i diverzifikaciju. Uspješna mikro, mala i srednja poduzeća (MMSP) brzo prerastaju u super izvozne zvijezde - u tri godine po ulasku u izvozne aktivnosti. To se dešava stoga jer su se odosna MMSP već dokazala kao najproduktivija tuzemna poduzeća i stekla uvjete penjati se uz strmu krivu učenja i poduzimanja visokih fiksnih troškova ulaska na ino tržišta (Brunner, 2013). Dio vanjskoekonomskih tokova BiH, kao i Hrvatske i Mađarske, se odvija unutar koridora Vc. Koridor V je multimodijalna transportna veza Jugozapadne Slovenije i Sjeveroistočne Ukrajine. Osovina koridora je veza Venecije i Trsta, preko Ljubljane i Budimpešte do Lavova. Na nju se nadovezuju tri grane prema jadranskim lukama (Kopar, Rijeka i Ploče) te jedna grana prema koridoru IV u Bratislavi. Često se ističe da koridor V obuhvaća četiri glavne luke na Jadranu (Venecija, Trst, Kopar i Rijeka), pri čemu Trst ima najveći promet, a slijede ga Rijeka i Kopar. Tu je i Zahony, koji se smatra najvećom pretovarnom željezničkom stanicom u Europi. Ploče su izgubile korak raspadom Jugoslavije i procesima tranzicije u BiH i Hrvatskoj (EIB, 2003). U bh. i hrvatskom dijelu koridora živi i djeluje preko milijun stanovnika. Na to treba dodati stanovništvo Budimpešte koje iznosi 3.3 milijuna (uže područje 1.7 mln, metropolitensko 2.5 mln, a periferno 3.3. mln), pa u prostoru koridora Vc živi i djeluje barem 4.3 milijuna stanovnika, što predstavlja respektabilnu tržišnu veličinu. Faze u razvoju koridora Vc bi bile (Gálvez Nogales, 2014): 1. Transportni koridor (transportna infrastruktura + transportne usluge) 2. Logistički koridor (transportni koridor + logistička koordinacija) 3. Trgovinski koridor (logistički koridor + olakšavanje trgovine) 4. Ekonomski koridor (trgovinski koridor + ostale ekonomske dimenzije) i 5. Razvojni koridor (ekonomski koridor + koordinacija neekonomskih elemenata). Prostor proizvoda je važan, jer ukazuje na nužnost suradnje javnog i privatnog sektora u podupiranju što lakšeg, bržeg i cjelovitijeg prenosa inputa (vještina, institucija, tehnologija, infrastrukture) iz proizvodnje manje sofisticiranih u proizvodnju više sofisticiranih proizvoda. U šumi proizvoda najatraktivnija stabla su metalni proizvodi, strojevi, kemikalije i kapitalna dobra, dok su periferna stabla poljoprivredni i ribarski proizvodi, proizvodnja žitarica i sl., stoga što nije lako prenositi inpute iz te proizvodnje u neku drugu s višom dodanom vrijednošću. BiH se sve više udaljava od dijelova šume s plodnim stablima (sofisticiranim proizvodima) i kreće k našoj oniskoj voćki (Andrić). Proizvodi su joj niskog tehnološkog sadržaja, za razliku od sadržaja koji je imala prije godine, jer prolazi kroz proces deindustrijalizacije umjesto kroz proces reindustrijalizacije (izgradnje industrije utemeljene na znanju), što je put koji slijedi EU. U bh. izvoznoj korpi najvrijedniji proizvod je antibiotik Bosnalijeka koji je jedini visokotehnološki (izvozni) proizvod bh. ekonomije. 200

201 Tablica 2: Temeljne faze razvoja razvojnog koridora Vc Faze Vrsta koridora Svrha Instrumenti Intervencije Opravdanje 1. Transportni Cestovna mreža koja fizički povezuje regiju Cestovna, željeznička i zračna veza koje integriraju ekonomske aktivnosti regije 2. Logistički Regulatorno homogen prostor regije koji omogućava protok robe/ usluga 3. Razvojni Izgradnja mehanizama i pravila koordiniranog djelovanja regije Fizička infrastruktura (autocesta) koja povezuje ekonomske aktivnosti regije Nekoliko vrsta infrastrukture (cestovna, željeznička, zračna) Mjere usmjerene na pravila djelovanja institucija trgovinskog prometa Mjere razvojne politike koje podupiru tokove ideja, roba/ usluga, ljudi i kapitala Izgradnja, jačanje i poboljšanje cestovne mreže Razvijanje multimodijalnog pristupa Harmonizacija regulacije prometa roba/usluga Korištenje IK tehnologija Izgradnja logističkih centara i funkcija Investicijsko certificiranje regije Olakšavanje ulaganja u poljoprivredu i industriju Podupiranje razvoja trgovine, turizma, drugih vidova infrastrukture (energija) Razvoj financijskih institucija (fondova riziko kapitala) Izvor: bazirano na idejama Mulenga (2013) i Gálvez Nogales (2014) Korištenje prostora za efikasnije kretanje vozila Olakšavanje efikasnog kretanja robe i putnika, smanjenje troškova i vremena putovanja uz povećanje udobnosti putovanja, smanjenje troškova poslovanja Veća efikasnost korištenja resursa i povećanje životnog standarda građana regije 201

202 202 Tablica 3: Indikatori procesa razvoja razvojnog koridora Vc Oblast Indikator Situacija u bh. dijelu koridora 1. Struktura područja koridora 1.1. Proizvodna struktura i struktura izvoza koridora Struktura firmi zemlje Broj izvoznika Glavne bh. izvozne firme s područja Zenice, Sarajeva i Mostara 1.2. Razvijenost izvoza koridora Tehnološki sadržaj izvoznih proizvoda Antibiotik je jedini visokotehnološki proizvod bh. ekonomije 1.3. Agro sektor koridora Vrijeme i trošak prijenosa lako pokvarljivih poljoprivrednih proizvoda Aktualni prijenos lako pokvarljivih poljoprivrednih proizvoda s područja Hercegovine, Posavine i Slavonije do velikih potrošačkih centara (Sarajevo, Zenica itd.) 1.4. Relativni jedinični troškovi i konkurentnost koridora Troškovi rada u odnosu na vrijednost proizvodnje Troškovi rada su relativno visoki u odnosu na strukturu izvoznih proizvoda, pa je bh. ekonomija nekonkurentna na EU tržištu 1.5. Disproporcije u stupnju razvijenosti Dodana vrijednost po radniku U BiH se ne koristi dovoljno politika poticaja razvoja nedovoljno razvijenih područja 2. Karakteristike kohezije regije i njene mreže 2.1. Gustina i dinamika stanovništva 2.2. Izgledi za diverzifikaciju trgovine lanaca vrijednosti 2.3. Struktura trgovine unutar regije spram trgovine izvan regije Gustoća stanovništva Stopa rasta radno sposobnog stanovništva Veličina unutarnje i vanjske migracije Bh. društvo spada u najpasivnija društva svijeta (po veličini nezaposlenosti i neaktivnosti stanovništva), s negativnom stopom rasta stanovništva i snažnom emigracijom stanovništva Mapa potencijala zemlje BiH nema izgrađenu mapu potencijala zemlje, no prema Strategiji rasta izvoza BiH od do godine to su metalni, drvni, poljoprivredno-prehrambeni, građevinski i turistički sektor Obim uvoza i izvoza između zemalja regije i regije spram ostalih zemalja 2.4. Udio komponenti trgovine Dodana vrijednost izvoznih i uvoznih djelatnosti Intertrgovina uveliko nadmašuje intratrgovinu, no postoje potencijali za razvoj intratrgovine, koji se mogu otvoriti razvojem razvojnog koridora Vc Dodana vrijednost izvoznih proizvoda je relativno malena; jedan od najvećih bh. izvoznika (Aluminij Mostar) ima vrlo nisku dodanu vrijednost, i to na proizvodu srednjeg tehnološkog sadržaja 2.5. Vertikalna integracija mreže Klasterizacija proizvodnje U BiH se ne prakticira vođenje klaster politika 2.6. Integracija informacijske Lideri lanaca vrijednosti mreže odnosnih lanaca vrijednosti 2.7. Kompletiranost transportne mreže 2.8. Povezanost (lokalnog s globalnim) Izvor: adaptirano prema Brunner (2013)

203 4. Sarajevo i Budimpešta promotori razvoja koridora Razlog zbog kojeg postoji transportni koridor Vc je važan za sagledavanje njegove evolucije transportnog u razvojni koridor. Promotori tog razvoja mogu, između ostalih, biti nacionalna ili lokalna vlast, internacionalna financijska institucija (na način na koji to čine ADB, AfDB i IaDB), bilateralna agencija, regionalno integracijsko tijelo ili kombinacija tih aktera kroz ugovore o partnerstvu (Gálvez Nogales, 2014). U slučaju razvojnog koridora Vc, promotori razvoja koridora bi mogle biti vlasti Sarajeva i Budimpešte. One bi mogli inicirati izradu studije Koridor Vc: put od transportnog do razvojnog koridora. Istraživačka hipoteza studije bi bila: Koridor Vc je razvojni koridor. Istraživačko pitanje koje bi trebalo istražiti je: postoji li dovoljno kretanja roba i usluga unutar koridora koje opravdava poduzimanje razvojnih mjera za transformaciju transportnog u razvojni koridor. Kad se dobije odgovor na to pitanje, treba, u slučaju potvrde hipoteze, dati preporuke koje bi institucije bile nadležne i odgovorne za takvu tranformaciju. Metodologija koju su razvili Hausmann and Klinger (2006) omogućava pravljenje mape potencijala odnosne regije za napredovanje uz lanac vrijednosti. Temelji se na pretpostavci da svaki izvozni proizvod povećava mogućnosti buduće diverzifikacije utemeljene na tehnološkoj složenosti i input-output vezama (Pula and Peltonen 2009; Brunner, 2013). Metodologija istraživanja bi obuhvatila konzultiranje postojećih studija, vođenje neophodnih intervjua posebice unutar poslovne zajednice te poduzimanje specifičnih analiza (SWOT, PESTEL i Cost-Benefit). Izrada studije će naići na određene poteškoće predmet proučavanja nije administrativno-političko područje, pa stoga ima malo raspoloživih podataka ako se zanemare podaci koji su vezani za izgradnju transportne infrastrukture. 5. Zaključak Iako je regionalni razvoj na dnevnom redu BiH (participacija u Jadransko-jonskoj i Dunavskoj regiji), sporo se dešava radi brojnih složenih pitanja i prepreka, kako unutar pojedinih zemalja tako i između njih. To je važno pitanje za BiH, jer prolazi kroz proces deindustrijalizacije, za razliku od zemalja EU koje prolaze kroz proces reindustrijalizacije (razvoj industrije utemeljene na znanju). Pri tome slabi razina tehnološkog sadržaja bh. izvoza. Tako postaje manje konkurentna na tržištu EU, što je nužan ekonomski uvjet za pristupanje EU. Jedna od mjera u pravcu popravljanja stanja bi bila poduzimanje inicijativa prostornog (teritorijalnog) razvoja, preciznije inicijativa za transformiranje transportnog koridora Vc u razvojni koridor Vc. Tu inicijativu bi mogle pokrenuti vlasti Sarajeva i Budimpešte, prije svega inicirajući izradu studije o razvojnom koridoru. 203

204 Izvori ADB. (2013) Aid for Trade - An Investment-Benefit Road Map from South Asia, Manila: ADB. Arvis, J. F. et al. (2011) Connecting Landlocked Developing Countries to Markets Trade Corridors in the 21st Century, Washington DC: World Bank. Brunner, H. P. (2013) What is Economic Corridor Development and What Can It Achieve in Asia s Subregions?, ADB Working Paper Series on Regional Economic Integration, No.117., Manila: Asian Development Bank. Buiter, W. and Rahbari, E. (2011) Trade Transformed The Emerging New Corridors of Trade Power, Citi Global Perspectives and Solutions Series. European Investment Bank (EIB). (2003) Transport Infrastructure Development for a Wider Europe, Luxembourg: EIB. Freund, C. and Pierola, M. (2012) Export Superstars. Policy Research Working Paper, No. 6222, Washington DC: World Bank. Gálvez Nogales, E. (2014) Making economic corridors work for the agricultural sector, Agribusiness and Food Industries Series, No.4., Rome: FAO. Mulenga, G. (2013) Developing Economic Corridors in Africa Rationalle for the Participation of the African Development Bank, Abidjan: African Development Bank Group (AfDB). Octaviano, P.T. (2014) Economic Corridors Boost markets, living conditions, BusinessWorld Research, Retrieved 17 October. 204

205 WHAT DRIVES REGIONAL ECONOMIC INTEGRATION LESSONS FROM THE CREATION OF DEVELOPMENT CORRIDORS Ivana Domljan University of Mostar - Faculty of Civil Engineering Matice hrvatske b.b., Mostar, Bosnia and Herzegovina ivana.domljan@tel.net.ba Vjekoslav Domljan Centre for Regional Economic Studies (CRES) Mostar Biskupa Cule b.b., Mostar, Bosnia and Herzegovina vjekoslav.domljan@tel.net.ba Abstract Regional integration is one of the very important issues for the development of Bosnia and Herzegovina. Narrowing of spatial development initiatives to the transport dimension alone not only fails to contribute to regional development, but blurs it. If this is the mode of action, it brings into question the viability of the transport corridor itself. This article seeks to highlight the importance of transformation of the transport corridor Vc into a development corridor. Emphasis is particularly placed on the question whether there can be sufficient movement of goods and services for the Corridor Vc to be considered a potential development corridor. Following such approach, Sarajevo and Budapest can initiate cooperation in terms of development of the transport corridor (road and rail) into a logistics corridor, then trade, economic and finally development corridor. Key words: development corridor; Vc; Budapest; Sarajevo 205

206 DOI: /PI INVESTICIJSKA KONKURENTNOST GRADA ZAGREBA Harun Omerbašić Ured gradonačelnika Grada Zagreba Trg Stjepana Radića 1, Zagreb, Hrvatska Sažetak U ovom radu smo htjeli usporediti Zagreb s ostalim gradovima Republike Hrvatske i to po osnovnim gospodarskim pokazateljima poput: komunalnih davanja, visini poreza i prireza na dohodak, cijenom rada i obrazovnom strukturom. Pokazat ćemo koliko gospodarska nejednakost proističe iz same veličine Zagreba, a koliko iz povlaštenog položaja u usporedbi s drugim gradovima u Hrvatskoj. Osnovni gospodarski pokazatelji ukazuju na disproporciju razvoja Hrvatske gdje jedan grad dominira u potpunosti te kako se taj trend ubrzava. Komunalna davanja koja se često koriste u svrhu predizbornih sučeljavanja političkih oponenata pokazat će da li uistinu Zagreb opravdava naslov najskupljeg grada za stanovništvo i poslovne subjekte u Republici Hrvatskoj. Zbog posebnog položaja u političko-teritorijalnoj podjeli Hrvatske, Zagreb ima najviše prihode od poreza na dohodak, ali i najveću razinu prenesenih ovlasti koje jedna jedinica lokalne samouprave ima. Također ćemo pokazati korelaciju kvalitete strukture zaposlenih i cijene rada. Ključne riječi: dominantan, povlašten, komunalna naknada i doprinos, ovlasti 1. Uvod Dominantna investicijska konkurentnost Grada Zagreba u Republici Hrvatskoj često se koristi kao pojam centraliziranosti Hrvatske u gospodarskom, kulturnom, obrazovnom i svakom drugom pogledu. Ovim radom se pokušalo osnovnim pokazateljima prednosti i nedostataka u privlačenju investicija istaknuti u čemu je tajna uspjeha Grada Zagreba. U prvom poglavlju Osnovni gospodarski pokazatelji pokazuje se disproporcija gospodarskog razvoja između Zagreba i ostalih županija i trend rasta te razlike. Struktura gospodarstva Zagreba je nasljeđe prošlih gospodarskih vremena, dok 206

207 u novijoj povijesti taj trend se mijenja i postaje dominantno trgovačko orijentiran. Raspodjela prihoda poslovnih subjekata, struktura zaposlenih prema djelatnostima, struktura gospodarstva će biti pokazatelji kojima ću opisati gospodarstvo Zagreba i njegovu usporedbu s ostatkom RH. Komunalna davanja su tema trećeg poglavlja te sam obradio usporedbu komunalnih doprinosa i naknada Zagreba s većim gradovima iz RH. Pokušat ću dati i usporedbu sličnog poreznog davanja u Europi (porez na nekretnine) i njegovog opterećenja u ukupnom poreznom prihodu. Četvrto poglavlje Raspodjela poreza i prireza na dohodak je još jedna od tema koja se često provlači kroz medije i interesne grupe koje se zalažu za smanjenje, posebno kada je riječ o prirezu. Rijetko se kada provede konstruktivna rasprava o njegovoj raspodjeli kako na razini općina i gradova tako na županijskoj razini. Pokazat ću važnost poreza na dohodak kao najbitnijeg prihoda proračuna lokalnih samouprava i njegovu raspodjelu na primjeru Zagreba. Također ću usporediti prirez s najvećim gradovima RH. Usporedbom poreza na dohodak u Europi vidjet ćemo koliko RH porezno opterećuje dohotke svojih građana. U petom poglavlju Cijena rada i obrazovna struktura pokazuje potencijal i stanje gospodarstva. U poglavlju ću se osvrnuti na statističke pokazatelje o stanju zaposlenosti i nezaposlenosti, visinama dohotka u Zagrebu i županijama u RH. Obrazovna struktura nezaposlenih bi mogla biti dobra smjernica obrazovnom sustavu koja zanimanja postaju manje zanimljiva poslodavcima. Kada govorimo o konkurentnosti Zagreba s regijom suočavamo se s nedostatkom usporednih podataka koji su neophodni kako bi se moglo uhvatiti u koštac s konkurencijom gradova iz regije i njihovim razvojnim komparativnim prednostima u odnosu na Zagreb. Mnogi prikupljeni podaci su se morali prilagođavati i obrađivati kako bi bili primjenjivi u pogledu uspoređivanja Zagreba s ostalim gradovima kako iz EU tako i regije. 2. Osnovni gospodarski pokazatelji Grada Zagreba Glavni grad Republike Hrvatske, Zagreb, je kulturno, gospodarsko, znanstveno, političko i administrativno središte Republike Hrvatske sa sjedištem Sabora, Predsjednika i Vlade RH. Iako u Zagrebu živi 18,5% stanovnika RH, u njemu se ostvaruje gotovo trećina državnoga BDP-a. Tako je udjel Grada Zagreba u bruto domaćem proizvodu RH u godini bio 31,4%. Zagrebačko gospodarstvo neupitno je najjače u zemlji s BDP-om po glavi stanovnika gotovo dvostruko većim od državnog prosjeka. BDP po glavi stanovnika u godini za RH iznosio je ,00 HRK ( USD), dok je istovremeno za Grad Zagreb bio ,00 HRK ( USD). 1 1 Izvor: Hrvatska gospodarska komora, Komora Zagreb (2009) Gospodarska kretanja Grada Zagreba i Zagrebačke županije, Zagreb 207

208 Slika 1. Realni BDP (% promjene) Izvor: JonesLang LaSalle (2013), On.Point, Zagreb City Report Q Gospodarski potencijal Zagreba pruža raznolike poslovne mogućnosti što se temelji na činjenici da u glavnom gradu svoje sjedište ima gotovo 34% hrvatskih tvrtki koje ostvaruju 33% domaćeg izvoza, 53% ukupno ostvarenog prihoda, 55% ukupnih investicija u dugotrajnu imovinu i zapošljavaju oko 30% ukupne radne snage u zemlji. 2 Slika 2. Inozemna izravna ulaganja, u mi. EUR Izvor: Jones Lang Lasale (2013), On.Point, Zagreb City Report Q Prema podacima Gradskog Ureda za gospodarstvo, rad i poduzetništvo Grada Zagreba 3, inozemna izravna ulaganja u Grad Zagreb u iznosila su 501,3 milijuna eura te u prva tri kvartala godine 211,9 milijuna eura. Zemlje koje su najviše ulagale u Grad Zagreb u razdoblju od do trećeg kvartala su: Austrija, Nizozemska i Njemačka. Djelatnosti u koje se najviše ulagalo su: financijsko posredovanje, osim osiguravajućih i mirovinskih fondova, trgovina na veliko i posredovanje 2 Izvor: Hrvatska gospodarska komora, Komora Zagreb (2009) Gospodarska kretanja Grada Zagreba i Zagrebačke županije, Zagreb 3 Izvor: HNB (2011), naručeni izvještaj Inozemna izravna ulaganja za Grad Zagreb, Zagreb 208

209 u trgovini te pošta i telekomunikacije. Takav raspored ulaganja je identičan i na državnoj razini stoga ne čudi da Zagreb kao vodeća lokomotiva države slijedi jednaki princip stranih ulaganja. Zagreb je zahvaljujući dobroj kreditnoj ocjeni na međunarodnom tržištu kapitala, proračunu koji je najveći nakon državnog i za godinu iznosi oko 881 milijun eura, vodio aktivnu investicijsku politiku. Dobre ocjene kreditnog rejtinga Grada temeljile su se na uspješnosti u izvršavanju proračuna, niskoj direktnoj zaduženosti te položaju koji zauzima kao gospodarstvo, financijsko i upravno središte RH. Ocjene kreditnog rejtinga za Grad Zagreb od agencije Standard&Poor s (BB+/ stabilno) za izdavanje obveznica u stranoj valuti, agencije Standard&Poor s (BB+/ stabilno) za izdavanje obveznica u domaćoj valuti i Moody s (Ba1/negativno) su nedavno snižene pod pritiskom znatne izloženosti neizravnom dugu Zagrebačkog holdinga kao trgovačkog društva u većinskom vlasništvu Grada te gospodarskih očekivanja na razini države. Investicije se financiraju iz proračuna, iz sredstava trgovačkih društava u vlasništvu Grada, putem koncesija, po modelu javno-privatnog partnerstva i na međunarodnom tržištu kapitala. Slika 3. Struktura gospodarstva GZ prema ukupnom prihodu (I-IX. 2012) Izvor: Hrvatska gospodarska komora, Komora Zagreb (siječanj rujan 2012) Gospodarska kretanja Grada Zagreba i Zagrebačke županije, Zagreb Prema strukturi gospodarstva u Gradu Zagrebu možemo vidjeti korelaciju između FDI-a (foreign direct investment) i zastupljenosti određene gospodarske grane i njenog sudjelovanja u postotku ukupne gradske ekonomike. Kao najveći grad s najvećom kupovnom moći u njemu su se smjestili najveći trgovački lanci koji su uglavnom došli u Hrvatsku tijekom takozvanog gospodarskog boom-a i kao takvi sudjeluju sa skoro 40% prihoda u ukupnom gradskom gospodarstvu. Prema ovakvoj strukturi gospodarstva možemo zaključiti da će i struktura zaposlenih u Gradu Zagrebu biti identična. 209

210 U pogledu već nekoliko godina aktualne teme preseljenja industrije izvan Zagreba, smatra se da je promjena destinacije i odluka o preseljenju vezana uz razvojne planove svakog poslovnog subjekta, bilo da je u pitanju proširenje proizvodnje ili, pak, maksimalna iskorištenost dosadašnjih lokacijskih pogodnosti. Također, istaknuti treba da nije riječ o trendu ili samo zagrebačkom slučaju, jer su i drugi hrvatski gradovi i županije suočeni s pojavom preseljenja industrijskih tvrtki iz urbanih područja na periferiju. Odluke o preseljenju temelje se i na traženju jeftinijeg poduzetničkog okružja u pogledu komunalnih naknada, komunalnog doprinosa, prireza kao i niže cijene rada, što sve zajedno bitno utječe na troškove proizvodnje, a slijedom toga i na tržišnu konkurentnost. Prema saznanjima Gospodarske Komore Zagreb unatrag deset godina s područja Grada Zagreba, u Zagrebačku ili neku drugu županiju, iselilo je sedam industrijskih tvrtki koje su preseljenje ugradile i u svoje razvojne strategije. Radi se o pojedinačnim poslovnim odlukama, temeljenim na naprijed navedenim razlozima. Slika 4. Struktura zaposlenih prema djelatnostima u Gradu Zagrebu Izvor: Hrvatska gospodarska komora, Komora Zagreb (siječanj-rujan 2012) Gospodarska kretanja Grada Zagreba i Zagrebačke županije, Zagreb No u pogledu te problematike i dalje aktualno ostaje pitanje efikasne kontrole na razini državne i lokalne administracije kako bi se spriječilo da pojedini vlasnici zemljišta namjerno likvidiraju proizvodnju s ciljem isplativije zarade na zemljišnoj renti. Polazeći od činjenice da je 26% hrvatske prerađivačke industrije koncentrirano na području Grada Zagreba, s ostvarenih 40% ukupnih prihoda u toj branši i udjelom od 24% u bruto dodanoj vrijednosti ukupne prerađivačke industrije, može se reći da Zagreb i dalje ima status industrijskog središta Hrvatske te da je kao destinacija posebice privlačan industrijskim tvrtkama s proizvodima veće dodane vrijednosti koje su uvijek alocirane na prostorima s boljom ponudom radne snage i radnih uvjeta, uključujući logistiku gospodarskih institucija, znanstveno-istraživačkih centara, razvojnih agencija i drugih poslovnih asocijacija. 210

211 U gospodarskoj strukturi Grada Zagreba, unatoč sve većoj tercijarizaciji, prerađivačka industrija po broju poduzeća drži stabilni udjel od 9%, no po ostvarenom ukupnom prihodu taj udjel penje se na 20%, odmah iza djelatnosti trgovine, dok je po broju zaposlenih u zagrebačkom gospodarstvu njezin udjel dosegao 16%. Prerađivačka industrija Grada Zagreba zauzima i 74% udjela u robnom izvozu Grada, pri čemu su najznačajniji izvozni proizvodi: koks i rafinirani naftni derivati, električna oprema te farmaceutski, kemijski i prehrambeni proizvodi. Gospodarska struktura Grada Zagreba, s pozicije ostvarenih ukupnih prihoda, pokazuje da dominiraju trgovina i prerađivačka industrija u kojima se ostvaruje 58% ukupnih prihoda zagrebačkog gospodarstva. Trgovina Slika 5. Struktura ukupnoga prihoda poduzetništva Grada Zagreba prema NKD-u 2007u % Prerađivačka industrija Opskrba el. energijom, parom, plinom i klimatizacija Informacije i komunikacije Građevinarstvo Stručne, znanstvene i tehničke djelatnosti Prijevoz i skladištenje Financijske djelatnosti 37,9 20,1 8,4 7,2 5,0 4,5 4,3 4,2 Izvor: Hrvatska gospodarska komora, Komora Zagreb (2012), Stanje u gospodarstvu na području Grada Zagreba i Zagrebačke županije godine, Zagreb U tabelarno predočenih osam djelatnosti ostvaruje se 91,6% ukupnih prihoda zagrebačkog gospodarstva. Od ukupno, prema zadnjim podacima poduzetnika koji posluju na području Grada Zagreba, njih 29,4% je u djelatnosti trgovine na veliko i malo, a po brojnosti slijede stručne, znanstvene i tehničke djelatnosti s udjelom od 21,4%, građevinarstvo s 10,2% udjela, prerađivačka industrija s udjelom od 9,1% te djelatnost informacija i komunikacija uz ostvaren udjel od 7%. U strukturi zaposlenih kod poduzetnika, njih oko 340 tisuća, u trgovini radi 25,7%, a slijedi prerađivačka industrija s udjelom od 16,1%. S aspekta investiranja u dugotrajnu imovinu, najveće udjele ostvaruju građevinarstvo (19,7%), a slijede financijske djelatnosti (12%), trgovina (11,8%) te prerađivačka industrija s 11,6% udjela. Od ukupnog broja zagrebačkih poduzeća, 97,8% su mala poduzeća u kojima radi 36,2% zaposlenih i koja ostvaruju 21,1% ukupnoga prihoda gospodarstva Grada Zagreba. No treba istaknuti da najviše zaposlenih u zagrebačkom gospodarstvu, čak 49,3% radi u velikim poduzećima iako ih je tek 0,7%, ali s visokim udjelom u ukupnim prihodima od 63,8%. Srednje velikih poduzeća je 1,5% od ukupnoga broja, s udjelom od 14,5% u broju zaposlenih i 15,1% u ukupnom prihodu gospodarstva Grada Zagreba. Promatra li se struktura zagrebačkoga gospodarstva vidljivo je da visokih 40% udjela u BDP-u Grada Zagreba ostvaruju klasične, intelektualne i financijske usluge, a taj podatak ukazuje na pozicioniranje Zagreba u pravcu metropolskoga razvoja. Sasvim sigurno, tercijarizacija gospodarske strukture Grada će se nastaviti, 211

212 no razvojni prioritet u tom dijelu je u jačanju sektora intelektualnih usluga, na račun djelatnosti klasičnih usluga obilježenih nižom obrazovnom strukturom radne snage, kao pretpostavka bolje prilagodbe globalnom kriterijskom sustavu. Industrijsko opredjeljenje razvoja Grada Zagreba podrazumijeva jačanje visoko tehnoloških industrija odnosno onih s potencijalima veće dodane vrijednosti, tržišno konkurentnih i izvozno orijentiranih, ali i zadržavanje tradicionalnih proizvodnji temeljenih na prirodnim resursima kao tržišnim prednostima. 3. Usporedba komunalnih davanja u Republici Hrvatskoj i osvrt na europsku situaciju Komunalna naknada je prihod proračuna jedinica lokalne samouprave i utvrđen je Zakonom o komunalnom gospodarstvu (NN 26/2003, 82/2004, 110/2004, 178/2004, 38/2009, 79/2009 i 49/2001). Komunalna naknada ima strogo definiranu namjenu i to za financiranje odvodnje atmosferskih voda, održavanje čistoće i održavanje javnih površina, nerazvrstanih cesta, groblja, krematorija i javne rasvjete, održavanje školskih, zdravstvenih i socijalnih objekata. Plaćaju je vlasnici i korisnici stambenog, poslovnog i garažnog prostora, građevinskog zemljišta na kojem se obavlja poslovna djelatnost te neizgrađenog građevinskog zemljišta. Visinu komunalnog doprinosa određuje upravno tijelo lokalne jedinice rješenjem za kalendarsku godinu, a visina ovisi o svrsi i lokaciji nekretnine. Komunalni doprinos je prihod proračuna jedinice lokalne samouprave. Sredstva komunalnog doprinosa namijenjena su financiranju gradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture. Iako nije porezna kategorija komunalna naknada ima sličnosti s periodičnim porezom na imovinu jer je plaćaju vlasnici nekretnine prema površini iste. Sličnost porezu je to što ne počiva na načelu korisnosti, a s druge strane nije porez, jer ne zadovoljava načelo jednakosti, jer oporezuje jednako sve bez obzira na vrijednost nekretnine. Unatrag pet do šest godina često je kao bitni razlog preseljenja industrije izvan Zagreba isticana visina komunalne naknade i komunalnog doprinosa, no danas to nisu odlučujući argumenti. Naime, troškovi s naslova komunalnih naknada za poslovne subjekte nisu se povećavali od godine. U Gradu Zagrebu, podijeljenom na 9 zona, komunalna naknada je ostala nepromijenjena i za poslovni prostor kreće se od maksimalno 8,70 kuna/m 2 u prvoj zoni do maksimalnih 1,74 kune/m 2 u devetoj zoni. Inače, prema podacima Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja 4 komunalna naknada za poslovni prostor u prvoj zoni kretala se godine od 1,14 kn/ m 2 u Slavonskom Brodu do 12,70 kn/m 2 u Rijeci. Što se pak, komunalnog doprinosa 4 Izvor: Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenja, Podaci o visini komunalne naknade i komunalnog doprinosa, dostupno na: [prosinac 2013] 212

213 tiče 5, Grad Zagreb postao je unatrag nekoliko godina jeftiniji od Rijeke, Splita, Pule, Zadra, Šibenika i Dubrovnika. Visina komunalnog doprinosa u Zagrebu u odnosu na godinu prije bilježi pad od 14,5% u prvoj, pa do čak 30% u četvrtoj zoni. Za poslovni prostor maksimalna cijena komunalnog doprinosa kretala se od 118 kuna/ m2 u prvoj zoni do 56 kuna/m 2 u četvrtoj zoni. Tablica 6. Visina komunalnog doprinosa u Gradu Zagrebu za poslovni prostor od do godine (max.iznosi) u kn/m 3 Zone Indeks 2012./2008. I. 180,00 160,00 138,00 138,00 118,00 65,6 II 150,00 135,00 135,00 135,00 108,00 72,0 III. 110,00 100,00 100,00 100,00 75,00 68,1 IV 70,00 63,00 80,00 80,00 56,00 80,0 Izvor: Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenja, Podaci o visini komunalne naknade i komunalnog doprinosa, dostupno na: [prosinac 2013] Iz usporednih podataka danih u tabeli vidljivo je smanjenje visine komunalnog doprinosa u Gradu Zagrebu od do godine, čime Zagreb definitivno za poduzetnike više nije najskuplji grad. Također, iz predočenih podataka moguće je zaključiti da se u Zagrebu na razini lokalne samouprave određenim mjerama nastoji stvoriti poduzetničko okružje poticajno za daljnji gospodarski razvoj, uključujući i razvoj industrije. Nema sumnje, budućnost Zagreba je i u njegovom industrijskom razvoju, posebice tržišno konkurentnih proizvodnji, ali i s ugrađenom ekološkom komponentom. Također, kontinuirano bi trebalo unapređivati poduzetničku infrastrukturu u smisli osnivanja poduzetničkih i industrijskih zona, što obzirom na prostornu ograničenost Grada traži i usku suradnju sa susjednom Zagrebačkom županijom. Trenutno, pak, bitna zadaća je obnova investicijskih aktivnosti kao najvažnijeg pokretača gospodarskog rasta i daljnjeg razvoja. Iz donjeg grafikona također se može usporediti iznos komunalnog doprinosa za neke veće gradove u Republici Hrvatskoj, ali i iz okolnih gradova koji su se u posljednje vrijeme pokazali kao ozbiljna konkurencija Gradu Zagrebu zbog nižih troškova komunalnog doprinosa, cijene zemljišta i radne snage, a opet dovoljno blizu Zagrebu kako bi mogli privući i kvalitetnu radnu snagu koja je posebno u industrijama s većom dodatnom vrijednošću prijeko potrebna, ali i privući kupce u trgovačke centre iz Zagreba. 5 Izvor: Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenja, Podaci o visini komunalne naknade i komunalnog doprinosa, dostupno na: [prosinac 2013] 213

214 Prema neslužbenim podacima Hrvatske udruge poslodavaca (HUP) iznos komunalnog doprinosa u investiciji u Gradu Zagrebu je cca. 7% od ukupne cijene same investicije. Slika 7. Komunalni doprinos u RH * - podaci navedeni se odnose na prvu (najskuplju zonu) i maksimalnu cijenu naplate komunalnog doprinosa Izvor: Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenja, Podaci o visini komunalne naknade i komunalnog doprinosa, dostupno na: [prosinac 2013], [prilagodbu podataka napravio autor] Također, jedan od bitnih pokazatelja cijene poslovanja ali i stanovanja u nekom gradu u Republici Hrvatskoj je i komunalna naknada. Niže navedeni grafikon uspoređuje cijene kvadratnog metra po kojem se naplaćuje naknada za stambene i poslovne prostore. Iz usporedbe Grada Zagreba po pitanju komunalnog doprinosa i naknada, možemo vidjeti da drugi veliki gradovi u Republici Hrvatskoj nisu povoljniji od Zagreba, posebno ako promatramo troškove za poslovni sektor. Zagreb čak ima diferenciranu cijenu za komunalni doprinos objektima izvozne namjene kojima je snižena stopa za 50% od uobičajene 6. Ipak iz navedenih tablica možemo vidjeti da gradovi na rubnim područjima Zagrebačke županije i Grada Zagreba imaju snižene stope doprinosa kojima žele konkurirati Zagrebu i privući potencijalne investitore. Tu se posebno ističu gradovi smješteni na razvijenim prometnim smjerovima prema Zagrebu. Nekada velika poljoprivredna zemljišta koja su okruživala Grad Zagreb, danas su pretvorena u građevinsko/poslovne zone u koje dolaze nova poduzeća, mahom 6 Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenja, Podaci o visini komunalne naknade i komunalnog doprinosa, dostupno na: [prosinac 2013] 214

215 iz nekadašnjih poslovnih zona Zagreba ili nova strana poduzeća koja započinju sa svojim poslovanjima u blizini Zagreba. Slika 8. Pregled visine komunalne naknede u RH * - podaci se odnose na maksimalni iznos naknade prema djelatnosti u I zoni po m 2 Izvor: Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenja, Podaci o visini komunalne naknade i komunalnog doprinosa, dostupno na: [prosinac 2013],(prilagodbu podataka napravio autor) Kada pokušamo usporediti konkurentnost Zagreba s drugim gradovima iz regije ili Europe možemo uspoređivati opterećenje poreza na nekretnine među ukupnim poreznim opterećenjem, odnosno udio među ukupnim prihodima poreza na nekretnine u Europi i komunalna davanja u Zagrebu, odnosno Hrvatskoj. Za razinu zemlje procjenjuje se da je udio komunalne naknade i poreza na kuće za odmor oko 1,5% u ukupnom poreznom prihodu države 7. U slučaju Zagreba izdašnost prihoda od komunalne naknade je oko 9% (u proračunu GZ za godinu predviđeno je 630 mil. kuna). 8 7 Kukić, N i Švaljek, S. (studeni 2012), Privredna kretanja i ekonomska politika: Porez na nekretnine: osnovne značajke i rasprava o uvođenju u Hrvatskoj, Zagreb, stranica Hrčak Portal znanstvenih časopisa RH 8 Izvor: Gradski ured za Financije; proračun 2013, dostupno na: financije/prora%c4%8dun%20grada%20zagreba%20za% pdf [pristupljeno prosinac 2013] 215

216 Iz Tablice 9 zapažamo veliki raspon udjela poreza na nekretnine u ukupnim poreznim prihodima, od 0,5% pa do visokih 9% u Velikoj Britaniji. U svjetlu javnih rasprava o mogućem uvođenju poreza na nekretnine kao zamjene komunalnoj naknadi europska iskustva mogu nam dati smjernice kuda bi se trebali kretati kako bi se privukle investicije, ali i osigurao financijski kapacitet jedinicama lokalne samouprave i očuvao njihov ionako ugrožen razvoj 9. U javnosti, posebno poslovnom sektoru se često pojavljuje teza da iako visina komunalnog doprinosa nije upitna niti se o njoj vode posebne rasprave, upitna je korist koja se dobiva od lokalnih jedinica, jer ispada da je to cijena ulaznice za investicije na teritoriju lokalnih jedinca za koju oni jako malo ili gotovo ništa ne pružaju investitoru. U tom smjeru bi se možda mogla povesti neka izmjena ako se odustane od uvođenja poreza na nekretnine jer postoje veliki otpori javnosti, što zbog raznih lobija što zbog nespretnosti trenutne Vlade da prezentira budući porez na dobar i razumljiv način kako bi uklonili nejasnoće. 9 Kukić, N i Švaljek, S. (studeni 2012), Privredna kretanja i ekonomska politika: Porez na nekretnine: osnovne značajke i rasprava o uvođenju u Hrvatskoj, Zagreb, stranica Hrčak Portal znanstvenih časopisa RH 216

217 Tablica 9. Udio poreza na nekretnine u ukupnim poreznim prihodima u Europi Year Country Austria 1,13 0,776 0,657 0,633 0,587 0,566 0,577 0,59 0,583 0,587 0,57 0,547 0,539 0,569 0,567 0,542 Belgium 0,706 0,491 0,761 0,878 0,859 0,885 0, ,936 2,722 2,7 2,677 2,669 2,852 2,825 2,853 CzechRepublic ,686 0,579 0,543 0,511 0,503 0,466 0,444 0,42 0,39 0,386 0,502 0,678 0,631 Denmark 4,132 3,356 2,259 2,064 2,118 2,257 2,367 2,447 2,374 2,217 2,249 2,284 2,56 2,828 2,885 2,905 Estonia ,001 1,254 1,206 1,117 1,07 1,026 0,944 0,805 0,699 0,933 0,977 1,05 0,982 Finland 0 0 0,196 1,006 0,912 0,97 0,988 1,03 1,033 1,049 1,081 1,107 1,148 1,319 1,539 1,458 France 2, ,414 4,456 4,261 4,276 4,469 4,611 4,659 4,769 4,792 4,845 4,957 5,651 5,762 5,637 Germany 1,207 1,033 0,981 1,021 1,154 1,189 1,219 1,257 1,293 1,315 1,26 1,221 1,196 1,235 1,257 1,214 Greece 0,341 0,295 0,193 0,588 0,508 0,496 0,518 0,518 0,514 0,313 0,515 0,506 0,566 0,59 0,264.. Hungary ,255 0,599 0,617 0,612 0,649 0,667 0,716 0,717 0,715 0,766 0,855 0,913 1,021 Iceland 1,36 2,917 3,594 4,041 3,971 3,977 3,502 3,546 3,422 3,338 3,477 3,868 4,761 5,448 5,283 4,703 Ireland 10,14 3,439 2,562 2,453 1,797 1,945 2,061 2,111 2,121 2,137 2,123 2,157 2,588 3,155 3,152.. Italy 1,088 0, ,96 1,859 1,853 1,985 1,98 2,027 2,012 1,924 1,904 1,428 1,447 1,449 1,423 Netherlands 0,975 1,458 1,637 1,858 1,868 2,02 2,057 2,184 2,247 2,17 1,579 1,568 1,545 1,829 1,808.. Norway 0,606 0,323 0,734 0,724 0,451 0,567 0,504 0,546 0,534 0,538 0,759 0,64 0,745 0,796 0,783 0,772 Poland ,802 3,447 3,898 4,343 4,128 4,134 3,92 3,626 3,362 3,515 3,782 3,702.. Portugal 0 0 0,898 1,205 1,293 1,301 1,377 1,538 1,729 1,727 1,768 1,837 1,972 2,059 1,936.. Slovak Republic ,037 1,344 1,31 1,263 1,215 1,259 1,472 1,48 1,344 1,271 1,46 1,486 1,437 Slovenia ,924 1,177 1,224 1,161 1,132 1,115 1,104 1,162 1,078 1,118 1,269 1,296 1,321 Spain 0,48 0,185 1,426 1,965 1,814 1,835 1,787 1,804 1,827 1,821 1,817 1,828 2,163 2,658 2,732 2,97 Sweden 0,014 0,006 1,183 1,776 1,998 1,83 2,031 1,973 1,905 1,857 1,759 1,749 1,613 1,753 1,742 1,778 Switzerland 0,679 0,655 0,264 0,293 0,29 0,283 0,29 0,305 0,301 0,304 0,289 0,299 0,286 0,294 0,3 0,295 Turkey 5,04 0, ,475 0,305 0,569 0,989 0,682 0,729 0,758 0,721 0,746 0,79 1,054 0,921 United Kingdom 9,575 10,677 6,651 8,683 8,603 8,899 9,389 9,45 9,247 9,139 8,908 8,896 9,188 10,252 9,758 9,41 Izvor: OECD.StatsExtracts, Publicsectortaxationand Marker regulation, Revenuestatistic, Reccurenttaxes on immovableproperty, dostupno na: [pristupljeno, prosinac 2013] 217

218 4. Raspodjela poreza i prireza na dohodak u gradu Zagrebu Slika 10. Struktura prihoda i primitaka u proračunu Grada Zagreba za Izvor: Gradski ured za Financije; proračun 2013, dostupno na: UserDocsImages/financije/Prora%C4%8Dun%20Grada%20Zagreba%20za% pdf, [pristupljeno prosinac 2013], [prilagodbu podataka obradio autor] Prema rasporedu proračunskih prihoda, prihod od poreza na dohodak je dominantan izvor sredstava u proračunu Grada Zagreba sa visokih 74%, nakon njega prihodi od administrativnih pristojbi sa 16% u koje ulaze komunalni doprinosi i naknade. Ovisno o području na kojemu se nalazi općina/grad poreznog obveznika, postoje četiri načina raspodjele prihoda od poreza na dohodak: a) uobičajena (standardna) raspodjela, b) raspodjela u Gradu Zagrebu, c) raspodjela na područjima posebne državne skrbi (PPDS) i na brdsko-planinskim područjima (BP), d) posebna raspodjela na otocima, koji su sklopili sporazum o financiranju kapitalnih projekata od interesa za razvoj otoka. Određene javne funkcije ili poslove koji se obavljaju na lokalnoj razini (npr. osnovno i srednje školstvo) može financirati središnja država ili lokalne jedinice (općine, gradovi i županije). Ako je lokalna jedinica preuzela obvezu financiranja određenih decentraliziranih funkcija, središnja joj država daje dodatni udio u porezu na dohodak kako bi bila sigurna da ta lokalna jedinica ima minimum financijskih sredstava potreban za financiranje preuzetih poslova. Dakle, ako lokalna jedinica preuzme financiranje više decentraliziranih funkcija, više će prihoda od poreza na dohodak dobiti. Prihodi od prireza pripadaju isključivo općini ili gradu poreznog obveznika. Što je veća visina prireza koji općina ili grad propišu, više će prihoda od prireza prikupiti. Utvrđivanje i naplatu poreza i prireza na dohodak obavlja Porezna uprava, kojoj općine, gradovi i županije plaćaju 1% prikupljenih prihoda. Iznimka su prihodi koji služe za financiranje decentraliziranih funkcija za koje lokalne jedinice ne plaćaju naknadu Poreznoj upravi. Na uplate i povrate poreza na dohodak i prireza primjenjuje se jednaka raspodjela. Ovisno o tome koliki je postotak ukupno 218

219 prikupljenog poreza i prireza na dohodak nakon plaćanja naknade Poreznoj upravi pripao pojedinoj razini vlasti, taj se postotak primjenjuje na povrat poreza i prireza. Iznimka je povrat na područjima PPDS i BP koji se od godine u potpunosti isplaćuje na teret državnog proračuna. Dakle, središnja država na tim područjima vraća sav porez i prirez na dohodak. Od 100 kn poreza na dohodak uplaćenoga u Gradu Zagrebu 79 kn ( ) pripada gradu, a 21 kn ide u fond izravnanja. Naime, Grad Zagreb ima poseban status prema kojemu je ujedno i Županija i grad, pa spomenutih 15 kn dobiva kao županija, 52 kn kao grad, a 12 kn mu pripada jer je preuzeo financiranje svih decentraliziranih funkcija. Tablica 11. Dijeljenje poreza i prireza na dohodak u Gradu Zagrebu, primjer uplate 100 kn poreza i 18 kn prireza (u kn) Red. br. porez i prirez Država Grad Ukupno A B C D Porez i Prirez Porez prirez (18%) 1 uplaćeni porez i prirez ,00 2 gradski osnovni dio - 67, prirez ,00-4 osnovno školstvo (decentraliziranafunk.) - 3, srednje školstvo (decentraliziranafunk.) - 2, socijalna skrb (centar + dom umirovljenika) (dec. funk.) - 2, zdravstvo (dec. funk.) - 3, javna vatrogasna postrojba (decentralizirana funk.) - 1, fond izravnanja 21, prikupljeni prihodi prije plaćanja naknade poreznoj upravi (zbroj od 1-9) 21,00 79,00 18,00 118,00 11 naknada poreznoj upravi 0,85-0,67 a -0,18 a - 12 porez i prirez nakon plaćanja naknade poreznoj upravi a prije povrata poreza i prireza (10+11) 21,85 78,33 17,82 118,00 13 udio u ukupnom porezu i prirezu (u%) 18,52 b 66,38 b 15,10 b 100,00 14 povrat poreza i prireza (r.b. 13*UPPO c ) -2,19-7,83-1,78-11,80 15 konačna raspodjela poreza i prireza ,66 70,50 16,04 106,20 a Grad plaća 1% od R.b. 2. i 3. b Udio države u ukupnom porezu i prirezu je (12A/12D). Udio gradskog dijela poreza u ukupnom porezu i prirezu je (12B/12D). Udio gradskog dijela prireza u ukupnom porezu i prirezu je (12C/12D). c UPPO (ukupan iznos povrata poreza i prireza) = 11,8 kn Izvor: Bronić, M (2007), Institut za javne financije, Newsletter br. 27, Zagreb, Institut za Javne financije Zbog povećanja neoporezivog dijela dohotka s 1.800,00 kn na 2.200,00 kn a kod umirovljenika sa 3.200,00 kn na 3.400,00 kn smanjili su se i prihodi jedinicama 219

220 lokalne i područne (regionalne) samouprave. To je imalo negativne efekte u planiranju prihoda a posebno rashoda JLS-a jer u proračunskom procesu nije bio najavljeno tako naglo rezanje prihoda. 220 Tablica 12. Raspodjela poreza na dohodak temeljem Zakona o financiranju JLP(R)S Raspodjela poreza na dohodak do od Gradovi / općine udio u porezu na dohodak 52,00% 55,00% udjeli za decentralizirane funkcije: 4,40% 4,40% osnovno školstvo 3,10% 3,10% javne vatrogasne postrojbe 1,30% 1,30% Grad Zagreb udio u porezu na dohodak 67,00% 70,50% udjeli za decentralizirane funkcije: 12,00% 12,00% osnovno školstvo 3,10% 3,10% srednje školstvo 2,20% 2,20% socijalna skrb 2,20% 2,20% zdravstvo 3,20% 3,20% javne vatrogasne postrojbe 1,30% 1,30% Županije udio u porezu na dohodak 15,00% 15,50% udjeli za decentralizirane funkcije: 10,70% 10,70% osnovno školstvo 3,10% 3,10% srednje školstvo 2,20% 2,20% socijalna skrb 2,20% 2,20% zdravstvo 3,20% 3,20% Udio pozicije izravnavanja (pozicija u Državnom proračunu) 21% 17,50% Izvor: Ministarstvo financija RH, Raspodjela poreza na dohodak temeljem Zakona o financiranju JLP(R)S, dostupno na: [pristupljeno prosinac 2013] U nedavnoj kampanji lokalnih izbora iznesene su želje za smanjenjem poreznog opterećenja građana kroz smanjenje prireza za 1 i više postotnih poena. U ukupnim prihodima proračuna Grada Zagreba, koji za iznosi 6,67 milijardi kuna (pri čemu prihodi poslovanja 6,52 milijarde), prihod od poreza i prireza na dohodak čini nepunih 4,5 milijardi kuna. Kako se gradu raspoređuje oko 72,5% poreza na dohodak građana (a prirez se obračunava i na dio tog poreza koji ide državnom proračunu), gruba računica sugerira da se od 4,5 milijardi kuna poreza i prireza na dohodak četvrtina odnosi na 18-postotni prirez. Iz toga proizlazi da jedan postotni

221 bod smanjenja prireza znači 70-ak milijuna kuna godišnje više u džepovima građana i manje u gradskom proračunu. No na mjesečnoj plaći većina bi građana rasterećenje za jedan postotni bod prireza jedva osjetila; onima s prosječnim dohotkom povećala bi se do 20-ak kuna Smanjenje prireza za npr. tri postotna boda prikratilo bi gradski proračun za nemalih 200-tinjak milijuna kuna, ali i u tom bi se slučaju rasterećenje za one s prosječnim plaćama mjerilo desecima kuna mjesečno, dok bi više profitirali tek oni s višim primanjima koja u oporezivanju dohotka zahvaća (i) najviša, 40-postotna stopa. Sve u svemu, obećanje o smanjenju prireza građanima, naročito bez rokova i razmjera, više zvuči kao zgodan predizborni adut. Usporedbe radi, 200-tinjak milijuna kuna godišnjeg efekta mogućeg smanjenja stope prireza na 15 posto Grad danas ubire od poreza na imovinu. Iz Tabele 13. vidljivo je da Grad Zagreb iskače po visini primijenjenog prireza. Iako je on visokih 18% i time je najviši u zemlji Ministarstvo financija Grada Zagreba daje mogućnost primjene maksimalno 30% prireza poreza na dohodak. Porez na dohodak se određuje na razini cijele države te se stoga na visinu ne može utjecati, ali usporedbe radi porezno opterećenje poreza na dohodak u Republici Hrvatskoj je od minimalnih 12% do maksimalnih 40%. Neke zemlje, poput Češke i Mađarske, imaju takav sustav u kojemu se na bruto plaću obračunava iznos socijalnih doprinosa koji plaća poslodavac, za kojega se potom uveća bruto plaća kako bi se dobila porezna osnovica. Na taj se način zapravo uz plaću oporezuje i iznos doprinosa koje uplaćuje poslodavac. 10 U hrvatskom poreznom sustavu poreznu osnovicu čini razlika između bruto plaće, doprinosa za mirovinsko osiguranje i osobnog odbitka. Opterećenost poslodavca socijalnim doprinosima među zemljama regije (osim Hrvatske gdje iznosi gotovo 40 posto) najviša je u Slovačkoj (35,2 posto), koja je godine sustav progresivnih poreznih stopa zamijenila jedinstvenom poreznom stopom od 19 posto, a najmanja u Srbiji (17,9 posto). S druge strane stopa doprinosa koju plaća posloprimac najviša je u Mađarskoj (17 posto), a najniža u Češkoj (11 posto). Iako su porezni sustavi izuzetno kompleksni pa bi za zaključak koji je najučinkovitiji i najbolji za poticanje investicija trebalo provesti detaljniju analizu, možemo zaključiti da je hrvatski porezni sustav u tom pogledu razmjerno nepovoljan. 10 Izvor: banka.hr (2010), Hrvatska i Slovenija imaju najviši porez na dohodak u regiji, dostupno na: [pristupljeno prosinac, 2013] 221

222 Tablica 13. Stopa prireza za veće gradove u RH Izvor: Porezna uprava, Stope prireza za gradove i općine (2013), dostupno na: porezna-uprava.hr/hr_porezni_sustav/pages/popisi/stope.aspx [pristupljeno2013] Tablica Prihodi od poreza na dohodak u ukupnom poreznom prihodu u Europi pokazuje važnost izdašnosti poreza na dohodak za proračune u zemljama Europe, ali i velike različitosti među njima. 222

223 Tablica 14. Prihodi od poreza na dohodak u ukupnom poreznom prihodu u Europi Year Austria 20,959 20,873 22,099 22,668 22,729 22,862 22,549 21,962 22,316 22,488 23,171 22,304 22,521 22,432 Belgium 32,01 32,63 31,304 32,013 31,679 31,426 30,94 29,116 27,937 27,842 28,475 28,024 28,132 28,084 CzechRepublic.. 12,777 12,917 12,612 12,838 13,025 12,834 12,263 11,662 11,674 10,568 10,72 10,465 10,604 Denmark 53,159 53,622 51,724 53,426 53,468 53,054 50,734 48,856 49,931 51,687 52,453 55,05 50,955 50,916 Estonia.. 23,285 22,071 21,534 20,683 21,012 20,549 18,162 18,167 18,527 19,547 15,969 15,886 16,144 Finland 34,625 31,102 30,629 31,487 31,249 31,011 30,483 30,687 30,349 30,279 30,877 31,165 29,677 29,406 France 10,663 11,4 18,006 17,718 17,304 17,449 17,009 18,035 17,513 17,063 17,422 17,256 16,955 17,056 Germany 27,552 27,482 25,314 27,128 25,11 23,889 22,905 23,055 24,241 25,178 26,344 25,348 24,481 24,978 Greece 14,114 12,034 14,648 13,719 13,548 13,58 14,231 14,573 14,67 14,857 14,999 16,276 14,018.. Hungary.. 16,127 18,572 19,565 20,286 18,914 17,808 17,966 18,279 18,244 19,41 18,878 17,107 13,783 Iceland ,763 38,353 38,611 37,829 36,531 34,841 33,676 33,863 35,99 37,888 36,522 37,083 Ireland 31,632 30,341 28,048 27,173 24,801 23,273 24,215 23,285 22,073 23,09 25,145 26,517 26,248.. Italy 25,946 25,753 24,694 25,451 25,42 25,15 25,44 25,511 25,4 25,623 26,809 27,118 27,26 26,784 Japan 27,819 22,358 21,067 20,449 18,415 17,51 17,764 18,285 18,444 19,557 19,904 19,972 18,619.. Luxembourg 23,527 21,658 18,275 17,705 16,211 17,168 17, ,934 20,044 21,688 20,694 21,114 22,119 Netherlands 24,647 18,823 15,119 16,197 18,252 17,856 16,378 17,947 18,653 19,766 19,044 22,659 22,178.. Norway 26,198 25,892 24,069 24,335 24,82 24,93 23,677 22,215 20,701 22,191 21,608 24,336 23,502 23,065 Slovak Republic.. 8,927 9,924 10,637 9,849 9,71 8,445 8,38 8,51 8,653 9,3 8,349 8,128 8,732 Slovenia.. 14,964 15,008 15,244 15,041 14,996 15,019 14,267 15,002 14,707 15,771 15,643 15,107 15,159 Spain 21,731 23,597 18,697 19,387 19,688 18,301 18,015 17,987 18,867 20,149 21,225 21,566 21,675 22,367 Sweden 38,309 33,094 30,302 30,913 30,363 31,166 30,901 29,898 29,272 27,564 28,054 27,138 25,686 25,872 Switzerland 32,899 33,962 29,729 31,137 32,138 33,002 32,873 32,789 31,696 31,867 30,997 32,023 32,267 31,851 Turkey 26,789 21,569 22,24 22,045 17,645 15,722 14,852 14,715 15,584 16,964 16,517 16,383 14,293 15,092 United Kingdom 28,463 28,494 28,727 29,18 29,171 28,421 28,032 28,615 28,328 29,285 29,009 28,815 28,259 27,618 Izvor: OECD.StatsExtracts, Publicsectortaxationand Marker regulation, Revenuestatistic, dostupno na: [pristupljeno, prosinac 2013] 223

224 5. Cijena rada i obrazovna struktura U prosincu u Hrvatskoj je bilo ukupno zaposlenih, od kojih njih kod pravnih osoba, u obrtu i slobodnim profesijama te poljoprivrednika-osiguranika. Istodobno, nezaposlenih je bilo , a stopa registrirane nezaposlenosti iznosila je 21,1%. Prosječan rast broja nezaposlenih bio je 6,2%, a pad broja zaposlenih 1,2%. U ukupnom broju zaposlenih u Hrvatskoj, udjel Grada Zagreba je 31,6%u ukupnom broju, a od prosječno nezaposlenih u Hrvatskoj godini, udjel Grada Zagreba bio je 12,9%. 11 Slika 15. Zaposlenost i nezaposlenost u Zagrebu i RH Izvor: Grad Zagreb, Gradski ured za strategijsko planiranje i razvoj Grada, Odjel za statistiku (2013), Zagreb Prosječan broj nezaposlenih u Gradu Zagrebu u godini iznosio je osobe što je za 5,9% više u odnosu na prosječan broj nezaposlenih u godini. Krajem veljače evidentirano je nezaposlenih osoba što je za 0,1% više u odnosu na prethodni mjesec i za 13,5% također više u odnosu na veljaču Udio žena iznosio je 50,0% u padu je u odnosu na veljaču kada je iznosio 50,6%. U obrazovnoj strukturi nezaposlenih osoba najbrojnije su osobe sa završenom srednjom školom za zanimanja u trajanju od 4 i više godina i gimnazijom ( ili 32,9%), slijede osobe sa završenom srednjom školom za zanimanja u trajanju do 3 godine i školom za KV i VKV radnike ( ili 26,4%), osobe sa završenom osnovnom školom (7.592 ili 16,1%), osobe sa završenim fakultetom, akademijom, magisterijem i doktoratom (6.648 ili 14,1%), osobe s prvim stupnjem fakulteta, višom školom i stručnim studijem (3.644 ili 7,7%) te osobe bez škole i nezavršenom osnovnom školom (1.316 ili 2,9%). 11 Izvor: Hrvatska gospodarska komora, Komora Zagreb (2012), Stanje u gospodarstvu na području Grada Zagreba i Zagrebačke županije godine, Zagreb 224

225 S obzirom na dob, najviše je nezaposlenih osoba od 25 do 29 godina (7,457 ili 15,8%) i njihov broj je u porastu za 16,4% u odnosu na isti mjesec Jedna od karakteristika strukture hrvatskog gospodarstva je velika razlika u razvijenosti regija županija. Veoma velike razlike u razvijenosti pokazuju se i u broju poduzetnika i broju zaposlenih po županijama, što su potvrdili i rezultati poslovanja poduzetnika Hrvatske za devet mjeseci godine. Dominira grad Zagreb s udjelom u broju poduzetnika Hrvatske od 33,5% (30.714) i s udjelom od 39,9% u broju zaposlenih ( ). Daleko iza je Splitsko-dalmatinska županija s udjelom od 10,7% (9.785) u broju poduzetnika i s udjelom od 8,3% u broju zaposlenih (71.179), dok je na trećemu mjestu, prema broju poduzetnika, Istarska županija s 9,7% udjela u broju poduzetnika i s 5,4% udjela u broju zaposlenih. Zatim slijede Primorsko-goranska s udjelom od 9,2% u broju poduzetnika i 7,3% u broju zaposlenih, Zagrebačka sa 6,2% u broju poduzetnika i 5,1% u broju zaposlenih i Osječkobaranjska s 4,2% u broju poduzetnika i 5,0% u broju zaposlenih. Najnerazvijenija županija, Ličko-senjska, ima udjel od svega 0,6% u broju poduzetnika (525) i samo zaposlenih, ili 0,5% udjela u broju zaposlenih poduzetnika Hrvatske. 13 Jednako tako, velike su razlike u nagrađivanju - plaćama zaposlenih po županijama gdje veće plaće od prosječnih primaju samo zaposleni u gradu Zagrebu, dok su u ostalih 20 županija prosječne mjesečne neto plaće manje od prosječnih na razini Hrvatske. U prvih devet mjeseci godine zaposlena kod poduzetnika obveznika poreza na dobit Hrvatske primili su prosječne mjesečne neto plaće od kune. Iznad prosječne plaće od kuna, ili za 19,0% veće od prosjeka, imalo je samo zaposlenih kod poduzetnika u gradu Zagrebu. U svim ostalim županijama zaposleni su imali prosječne mjesečne neto plaće manje od prosjeka svih poduzetnika, i to od 1,1% kod poduzetnika Istarske županije pa do 30,5% kod poduzetnika Virovitičko-podravske županije. 14 Ti su rezultati odraz gospodarske strukture Hrvatske po županijama i velike koncentracije broja zaposlenih u gradu Zagrebu, u kojem ih je 340 tisuća od 853 tisuće ukupno zaposlenih kod poduzetnika Hrvatske, i to, između ostalih, u financijskom sektoru, poslovnim uslugama i telekomunikacijama, u kojima se uobičajeno isplaćuju iznad prosječne neto plaće. Najniže prosječne mjesečne neto plaće od kuna u devet mjeseci godine primilo je zaposlenih kod poduzetnika Virovitičko-podravske županije, što je 30,5% manje od prosječnih mjesečnih neto plaća na razini poduzetnika Hrvatske (4.673 kune). Nešto manje, 26,4% zaostataka od prosjeka Hrvatske primilo je zaposlenih u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji koji su primili kuna prosječne mjesečne neto plaće. U Vukovarsko-srijemskoj županiji radilo je zaposlenih 12 Knežević, K, Hrvatsko zavod za zapošljavanje-područni ured Zagreb(2013), Izvješće Hrvatskog zavoda za zapošljavanje za 64. sjednicu GSV-a Grada Zagreba, Zagreb 13 Hrvatska gospodarska komora, Komora Zagreb (2012), Stanje u gospodarstvu na području Grada Zagreba i Zagrebačke županije godine, Zagreb 14 Hrvatski zavod za zapošljavanje, Analitički bilten god. XII, br. 4 (2011), Zagreb, nakladnik: Hrvatski zavod za zapošljavanje. 225

226 koji su primili prosječnu mjesečnu neto plaću od kuna, što je 25,8% ispod prosječnih na razini Hrvatske. S više od 20,0% zaostatka od prosjeka Hrvatske su i zaposleni u Požeško-slavonskoj županiji (3.559 kuna, 23,8% manje od prosječnih Hrvatske), dok su zaposleni u Varaždinskoj županiji primili kuna, što je 23,6% manje od prosječnih. Manje od prosjeka imali su i zaposleni u Međimurskoj županiji, s prosječnom mjesečnom neto plaćom od kunu, što je manje od prosječnih mjesečnih neto plaća poduzetnika Hrvatske za 21,2%. Najmanji zaostatak, svega 1,1% od prosjeka Hrvatske, imalo je zaposlenih u Istarskoj županiji s prosječnom mjesečnom neto plaćom od kune. Prosječne su mjesečne neto 226 Tablica 16. Broj zaposlenih i prosječne neto plaće za godinu Županija Broj zaposlenih Prosječne mjesečne neto plaće po zaposlenom u kunama Broj Udjel u % Indeks Iznos Indeks Više ili manje od prosjeka RH u % 1. Zagrebačka ,1% 102, ,4-1,9 2. Krapinsko-zagorska ,9% 98, ,5-15,5 3. Sisačko-moslavačka ,2% 102, ,6-11,9 4. Karlovačka ,7% 98, ,7-11,5 5. Varaždinska ,3% 105, ,1-23,6 6. Koprivničko-križevačka ,1% 102, ,2-7,0 7. Bjelovarska ,8% 103, ,6-26,4 8. Primorsko-goranska ,3% 102, ,1-6,7 9. Ličko-senjska ,5% 101, ,8-21,1 10. Virovitičko-podravska ,0% 99, ,2-30,5 11. Požeško-slavonska ,9% 103, ,7-23,8 12. Brodsko-posavska ,8% 99, ,7-12,3 13. Zadarska ,3% 101, ,3-14,6 14. Osječko-baranjska ,0% 101, ,3-17,5 15. Šibensko-kninska ,3% 100, ,3-15,7 16. Vukovarsko-srijemska ,1% 103, ,4-25,8 17. Splitsko-dalmatinska ,3% 99, ,2-12,7 18. Istarska ,4% 100, ,4-1,1 19. Dubrovačko-neretvanska ,3% 100, ,9-4,6 20. Međimurska ,7% 101, ,0-21,2 21. Grad Zagreb ,9% 99, ,9 19,0 UKUPNO RH ,0% 100, ,5 0 Izvor: Financijska agencija, Broj nezaposlenih i prosječne neto plaće poduzetnika u RH za 2011 god., (2011), dostupno na: [pristupljeno, prosinac 2013]

227 plaće poduzetnika Hrvatske u devet mjeseci 2011, prema istom razdoblju prethodne godine, povećane za 1,5%, i to u 19 županija (od 0,1% u Primorsko-goranskoj do 8,8% u Ličko-senjskoj županiji) dok su smanjene u Požeško-slavonskoj, 3,3% i Brodsko-posavskoj, 2,3%. U gradu Zagrebu, gdje je najviše zaposlenih, prosječne mjesečne neto plaće povećane su za 1,9% Zaključak U prvom poglavlju se može vidjeti da Zagreb dominira u svim gospodarskim aspektima u Hrvatskoj, što i ne začuđuje kada se pogledaju statistički podaci i osnovni gospodarski pokazatelji. Sama veličina Zagreba i status u političkoj organizaciji RH kao grad/županija doprinosi toj činjenici. Aktualni procesi deindustrijalizacije Zagreba donose nove izazove lokalnoj samoupravi koja se mora uhvatiti u koštac s promjenama u strukturi poslovnih aktivnosti ali i posljedicama poskupljenja osnovnih komunalnih potreba kako za stanovnike Zagreba tako i za poslovne subjekte. Takvim promjenama obuhvaćena je i struktura zaposlenih koji su donedavno dominantno bili zaposleni u prerađivačkim industrijama i transformacijom tog dijela zaposlenih u trgovačko-komercijalne djelatnike. Iz drugog poglavlja Usporedba komunalnih davanja u RH moglo se vidjeti da komunalna davanja u Zagrebu jesu među višima u Hrvatskoj, ali ona su već niz godina konstantna i nepromijenjena. Troškovi koji su pod kontrolom lokalne samouprave zbog političkih pritisaka se vrlo teško mijenjaju, ponekad i ne prateći realne troškove nego ostaju nepromijenjena pod izgovorom kako komunalna poduzeća ne trebaju stvarati profit. Objektivno promatrajući situaciju u Hrvatskoj, važnost i veličinu, a samim tim i kompleksnost i posebnost Zagreba, cijene komunalnih davanja su na zadovoljavajućoj razini, ne uzimajući u obzir često kritiziranu money for value komponentu koja je zakonski propisana i lokalne samouprave nemaju mogućnost djelovanja. U usporedbi Zagreba s drugim regionalnim gradovima iz EU okruženja, uviđamo nedostatak usporednih podataka te sam mogao samo dati uvid u udio poreza na nekretnine u ukupnim poreznim prihodima kao mogući i najavljivani supstitut trenutnim komunalnim doprinosima i naknadama u RH. O poreznim prihodima koji pripadaju lokalnim samoupravama govorio sam u trećem poglavlju Raspodjela poreza i prireza na dohodak tj. o onom najbitnijem, porezu i prirezu na dohodak. U prilog njegove važnosti govori činjenica da u strukturi prihoda proračuna Grada Zagreba sudjelovanje poreza na dohodak je visokih 74% za godinu. Dvostruki status Zagreba kao grada i županije donosi mu najveće prihode od poreza na dohodak u cijeloj RH te iz poglavlja Raspodjela poreza i prireza na dohodak se može vidjeti primjer kako Zagreb od plaćenih 100 kn poreza dobiva nakon svih obračuna 70,50 kn u svoj proračun. Također, dvostruki status 15 Hrvatski zavod za zapošljavanje, Analitički bilten god. XII, br. 4 (2011), Zagreb, nakladnik: Hrvatski zavod za zapošljavanje 227

228 Zagreba donosi mu i najveći broj prenesenih poslova s državne razine koji se financiraju iz proračuna, a koji se inače na primjerima drugih općina i gradova financiraju iz državnog proračuna. Dao sam i osvrt na prirez poreza na dohodak koji je za Grad Zagreb trenutno 18% i najviši je u RH te nema naznaka njegove promjene. O efektima smanjenja prireza najbolje govori primjer iz poglavlja u kojem sam govorio o raspodjeli poreza i prireza na dohodak da promjena prireza za 3% bi smanjila prihod proračunu GZ za 200-tinjak milijuna kuna, a rasterećenje prosječne plaće bi bilo neznatnih desetak kuna mjesečno. Uspoređujući situaciju u Europi gdje je prema Tabeli 14. Prihodi od poreza na dohodak u ukupnom poreznom prihodu najveće porezno opterećenje otprilike 50% stanje u RH je od min. 12% do maksimalnih 40% ovisno naravno o visini dohotka. U četvrtom poglavlju Cijena rada i obrazovna struktura, cijena rada je u korelaciji s cijenom života u Zagrebu koji je među skupljima u RH. Prosječna neto plaća u Zagrebu za godinu je iznosila 5563,00 kune te je bila viša za 1000 kuna od druge po veličini u drugim županijama odnosno gradovima. Obrazovna struktura zbog velike koncentracije srednjih škola, visokih škola i Zagrebačkog sveučilišta pokazuje najveći broj visokoobrazovane radne snage. Taj podatak ide u korist pokazatelja najvišeg neto dohotka u RH. Također sam se pozabavio i trenutnom nezaposlenošću u Zagrebu i podaci pokazuju manju stopu nezaposlenosti nego na državnoj razini. Zagreb nema stvarnog konkurenta kada se govori o općoj investicijskoj konkurentnosti u Hrvatskoj, stoga je nužan prikaz stanja i perspektive Zagreba u usporedbi s regijom, kako iz EU tako izvan EU okruženja. Već spominjani porez na nekretnine pomogao bi u transparentnosti prikaza i usporedbe financijskog opterećenja za investitore, a fiskalni sustav bi se možda time ravnomjernije postavio te smanjio pritisak na isključivo dohotke koji su za onaj dio zaposlenih s visokim dohocima vrlo visoki. Ne zaboravimo da prilikom zamjene današnjih komunalnih davanja nekim najavljenim porezima valja biti jako oprezan i to napraviti kako spada, jer u protivnom slijedi suprotni efekt, kako po fiskalnim prihodima tako i po potencijalnim investicijama. Obraditi temu konkurentnosti Zagreba s regijom bilo bi nužno ako se želi ozbiljnije pozabaviti strategijom privlačenja stranih investicija i povećanja vlastite privlačnosti investicijama. Prilagodbe u bilo kojem sustavu bilo da je riječ o obrazovanju, fiskalnoj politici, političkoj organizaciji nisu moguće bez pobližeg upoznavanja vlastitih potencijala i usporedbe s drugima koji nam konkuriraju. Izvori Zubak, D., Hrvatska gospodarska komora (2013) Centar za makroekonomske analize: Gospodarska kretanja 2013, Hrvatska gospodarska komora, Zagreb. Grad Zagreb, Gradski ured za strategijsko planiranje i razvoj Grada Zagreba Praćenje makroekonomskih pokazatelja za područje Grada Zagreba i kreditne ocjene na međunarodnom tržištu kapitala (travanj 2013), Zagreb. Hrvatska gospodarska komora, Komora Zagreb (2012) Stanje u gospodarstvu na području Grada Zagreba i Zagrebačke županije godine, Zagreb. 228

229 Grad Zagreb, Gradski ured za gospodarstvo, rad i poduzetništvo, Osnovni gospodarski pokazatelji Grada Zagreba [CD-ROM], (2013), Zagreb. Kukić, N. & Švaljek, S. (studeni 2012), Privredna kretanja i ekonomska politika: Porez na nekretnine: osnovne značajke i rasprava o uvođenju u Hrvatskoj, Zagreb, stranica Hrčak Portal znanstvenih časopisa RH. Blažić, H. & Grdinić, M. (2010) Financijska tržišta i institucije Republike Hrvatske u procesu uključivanja u Europsku uniju :Porez na imovinu u EU, Sveučilište u Rijeci, Ekonomski fakultet; Rijeka; 2012, str Bronić, M. (2007) Institut za javne financije, Newsletter br. 27, Zagreb, Institut za Javne financije. Jones Lang LaSalle (2013) On.Point, Zagreb City Report Q Knežević, K., Hrvatsko zavod za zapošljavanje-područni ured Zagreb(2013) Izvješće Hrvatskog zavoda za zapošljavanje za 64. sjednicu GSV-a Grada Zagreba sjednicu, Zagreb. INVESTMENT COMPETITIVENESS OF THE CITY OF ZAGREB Harun Omerbasic Mayor Office of the City of Zagreb Trg Stjepana Radica 1, Zagreb, Croatia harun.omerbasic@zagreb.hr Abstract In this paper we wanted to compare Zagreb with other Croatian cities, based on basic economic indicators such as: utility payments, the amount of tax and surtax on income tax, the cost of labor and educational structure. We will show how much economic inequality stems from the sheer size of Zagreb, and how much from its privileged position compared to other cities in Croatia. Basic economic indicators point to the disproportion of development in Croatia, where one city completely dominates, and where this trend is accelerating. Utility payments which are often used for the purpose of electoral debates between political opponents will show whether Zagreb really justifies the title of the most expensive city for residents and businesses in the Republic of Croatia. Because of its specific position in the political-territorial division of Croatia, Zagreb has the highest revenue from income tax, but also the highest level of delegated powers which a local government unit can have. We will also show the correlation between the quality structure of employees and the cost of labor. Key words: dominant; privileged; utility fees; contributions; powers 229

230 DOI: /PI THE CITY OF SARAJEVO AS THE FOCAL POINT OF THE DEVELOPMENT OF SPATIAL PLANNING Rahman Nurkovic University of Sarajevo, Faculty of Natural Sciences and Mathematics Department of Geography Zmaja od Bosne 33-35, Sarajevo, Bosnia and Herzegovina Abstract This paper analyzes the city of Sarajevo as the focal point of the development of spatial planning. Thanks to its functions, the city of Sarajevo has, as often stressed, a focal significance in spatial planning. With the development of different branches of production activities, primarily industry and the production of handicrafts, cities organize the production of a variety of goods, not only within their borders but also in the wider surrounding area. A city is a specific form of human population whose size maintains the meaning of its functions in the area. In accordance with the socio-economic and other factors of development, the forms and dynamics of spatial planning of cities are different. In the city of Sarajevo, there are all the basic functions of human life (living in the community, working, supplying oneself, educating oneself, having leisure activities, and transport and communications) which affects the rapid changes in the appearance, structure and functions of spatial components. Based on the above facts, it can be seen that the area of influence of the city of Sarajevo can be differentiated into zones of varying degrees of socio-economic transformation and zones of functional connections with the city. This question is given a high priority in the world, as evidenced by the large number of scientific papers. In this paper, the attention will be devoted to the development as the focal point of regional planning of Sarajevo and its surroundings. Spatial planning is one of the most important contemporary features of the world. Space management makes it an essential element of rational and humane use of space and organization of vital functions, adjusting the planning with technical and technological development as a phenomenon of our times and the necessities of life of the population. Spatial planning is carried out on the basis of spatial and urban planning. This kind of spatial planning is the result of pronounced differences in development and lifestyle between cities and villages, hence there is the intense migration of population from rural areas to the city of Sarajevo. The increase in urban population ranges mostly within the dynamics of growth of the total population. The focus of spatial planning in terms of concentration of population, jobs and housing developments is moved to the edges and the suburban areas of Sarajevo. There also occur changes in the structure of population and degree of 230

231 urbanization of Sarajevo from year to year. This primarily relates to the separation of urban settlements. It was therefore necessary to allocate these places according to the model which gives a more realistic picture of the number of urban settlements and the share of the urban population. Key words: city of Sarajevo: functions; development; human resources; physical planning 1. Introduction and methodological notes The spatial structure of a city can be defined as spatial distribution and system of connections and relationships between different phenomena in the area of a city (Vresk, 2002) or as spatial patterns of different functions within a city area (Mills, 2000). Pacione (2005) and Anas et al. (1998) point out that the development of traffic had great impact on the spatial structure of a modern city. Accordingly, Sohn (2005) defines the spatial structure of a city as the spatial pattern of economic activities and housing along the existing transport network. This largely uncontrolled development has transformed the city s landscape and in some areas caused environmental problems such as deforestation and vegetation loss (Nurkovic & Gekic, 2011). The spatial structure of a city is formed under the influence of natural, social, economic and other factors, and is therefore subject to constant changes (Vresk, 1990). In this context, significant changes in the spatial structure of cities in the world have occurred in the last thirty years, and the processes of globalization and computerization as well as the disintegration of the socialist system in the late 80s and early 90s of the 20th century can be considered the main causes. That is why the theme of the spatial structure of a city becomes the interest of many scientific studies, both geographical and other sciences, whether in the context of the entire research of the whole spatial structure of a city, or for a partial research of its individual components. Within the display of functional structure of a city, we should mention the book The Post-Socialist City (K. Stanilova, ur., 2007) where the author gives a series of individual features of the spatial structure of some central and eastern European cities in the period after the fall of communism with an emphasis on their individual characteristics in certain segments of spatial structure of cities, including functional structures. Timar and Varadi (2001) investigate the spatial and functional structure of Budapest, and Rudolph and Brade (2005) of Moscow, stressing that the transformation of spatial structure of these cities during the nineties, was mainly manifested in the increased development of the city s periphery due to the construction of large shopping centers and the development of residential areas, while in the inner parts of the city large shopping centres and various other business facilities were built on the sites of the former old industrial plants. Functional structure of Prague is covered by Sykora (1999) who stresses that its change is characterized by the commercialization of the historic center, revitalization of neighborhoods within the city, and residential and commercial suburbanization of 231

232 the outer parts of the city. Pak (2004) concludes that the impact of the disintegration of the socialist system and process tertiarization in Slovenian towns, especially in Ljubljana, are reflected in more and more heterogeneous manner of use of urban land. Nuissl and Rink (2005) point out four stages in changing the functional structures in Leipzig, which include processes of increased construction of shopping centers on the outskirts of the city, through the stronger development of residential areas as part of suburbanization, to the increase of attractiveness of the inner city and weakening of the process of suburbanization, and, finally, depopulation of the suburbs and a strong increase in investment in the areas of internal parts of the city. This kind of spatial planning is the result of pronounced differences in development and lifestyle between town and countryside, hence there are intense migrations of population from rural areas to the city of Sarajevo. The increase in urban population ranges mostly within the dynamics of growth of the total population. The focus of spatial planning in terms of concentration of population, jobs and residential areas has been moved to the edges and suburban areas of Sarajevo. From year to year, there are also changes in the structure of population and degree of urbanization of Sarajevo. This primarily relates to the separation of urban settlements. It was therefore necessary to allocate these places according to the model which gives a more realistic picture of the number of urban settlements and the share of urban population. The aim of this study is to define the current state of functional-spatial structure of the city of Sarajevo on the basis of analysis of the components of functional structure after 1991 and at present, as well as the processes influencing the changes. In doing so, the main task is studying the transformation that the city experienced in the mentioned period (with special emphasis on the conversion of industrial land into commercial land). Methods used in preparing this paper include independent field research and mapping, analysis of cartographic attachments and processing, and analysis of statistical data. 2. The development of functional-spatial structure of Sarajevo Sarajevo has a polycentric urban structure, which is a logical result of merging several smaller town units and settlements that were physically separated into a larger urban center. Each of these smaller units and settlements had its central area around which businesses gathered and which had the function of the center of the settlement. Sarajevo, as well as the whole of Bosnia and Herzegovina, has undergone changes in the socio-economic system by transition from predominantly socialist to capitalist market economy. The changes were also made by disintegration of the former state and the independence of Bosnia and Herzegovina, which is why Sarajevo has changed its position in relation to its gravitation area. Moreover, the Sarajevo industry lost the market of the former state. All segments of urban life have been disturbed, and after the termination of direct war activities, the restoration and normalization of life was started. 232

233 During this period, the Sarajevo area lost its transport and transit significance because new corridors were formed that bypassed the war zones. In recent years, Sarajevo has been trying to restore its significance in the region, to take advantage of its favorable geographical potentials and evolve in the direction of a modern city. The opening of the Corridor Vc motorway will significantly affect the connectivity of Sarajevo by connecting it to the European motorways, which provides excellent prerequisites for successful economic development of Sarajevo. Currently, Sarajevo is linked by highway to Zenica, and in the future, with the construction of the entire highway on the Vc corridor, it will be connected with the Adriatic coast and Budapest. All these changes were also reflected in the spatial structure of the city of Sarajevo. Market economy brought a new legality in the functioning of the economy and society as a whole, which was reflected in the development of the elements of the spatial structure of Sarajevo. In this context, the functional structure of Sarajevo has undergone a transformation and the process of change is expected to continue. 3. The urban structure of Sarajevo The urban structure of Sarajevo in its spatial dimension is asymmetrical and in its hierarchical functional dimension is irregular. These characteristics of urban development maintain the value and way of valorization of certain parts of the space. The spatial distribution of settlements in Sarajevo treats settlements as points in space, which means that it ignores their size and function. This understanding represents settlements only as a centroid. It still allows network analysis and research of shape and spatial characteristics of the distribution of settlements. Among other authors, Nurković, R. (2010) states that the land in the city of Sarajevo, like in many cities in the world, is mostly covered by residential zones. In 2011, in Sarajevo, there were more than 30 residential areas. (Map 1) According to the Spatial Plan of the Sarajevo Canton, , there are observed residential areas that occupy most of the territory of the municipality of Novo Sarajevo, as well as the Novi Grad municipality, while a smaller part of territory is under the function of housing in the municipality of Centar, and the smallest part is in the area of the municipality of Stari Grad. This is significantly conditioned by natural geographical base of the space of individual municipalities, first and foremost by relief configuration, which primarily relates to the municipality of Stari Grad, which is mostly of hilly type. On the other hand, the distribution of residential areas is determined by the distribution of other primarily economic activities in the territory of individual municipalities, which is primarily related to the territory of the municipality Centar where large areas are used in the function of business, or rather a larger number of business zones. In Sarajevo, from year to year, there is growing planned construction of residential units, which started after Thus, in Sarajevo, planned construction of Novo Sarajevo residential units began only after In 2010, in Sarajevo, there were more than 20 residential areas of various sizes 233

234 Map 1. The urban structure of Sarajevo, Autor: Nurković, R. (2014). fully constructed or under construction. They developed almost all over the city, but the scope of the construction was the largest in the areas along the main roads. Settlements in the residential areas of Ilidza, Vogosca and Hadzici had over 110,000 inhabitants in The largest settlements were Ilidza with 67,937 and Vogosca with 24,647 inhabitants. After 1995, the construction of new residential blocks began in these settlements, so the number of population, especially in Vogoscaa, significantly increased. (Agency for Statistics of Bosnia and Herzegovina, 2010 (Table 1)) Until that is until the end of the war in the planned construction of apartments mostly took place in the city of Sarajevo, and after that period planning and construction of new residential areas took place in the area of Sarajevo. Modern organization and constitution of Cantonal Housing Fund of Sarajevo was preceded 234

235 Year Table 1. Number of housing units in Sarajevo, from 1989 to Built apartments as public property Area of built apartments (m²) Area of built apartments as public property , , , , ,135 74, , ,483 68,227 Total 3, , ,515 Source: Agency for Statistics of Bosnia and Herzegovina, by an organization which had its legal basis and commitment in time and space through three stages of its existence: Phase I, , when the system of organization in the field of housing was introduced under the name Autonomous Interest Organization in the Field of Housing; Phase II, , when there was an abolition of the Autonomous Interest Organization in the Field of Housing, and continuation of realization of housing policy in the city through the formation and organization of the Housing Fund of Sarajevo; Phase III, , when there was a transformation of the City Housing Fund into the Cantonal Housing Fund, and all the rights and obligations that were continuously implemented since the first phase were taken over in the residential area of the Sarajevo Canton. ( In 2001, in the Canton of Sarajevo, there were completed 158 flats with a total area of m² with an average floor area of 56 m², while the number of uncompleted flats was 697. (Demography and settlement system, 2005). According to the Spatial Plan of the Canton of Sarajevo (2006), within the construction area, the relation between utilization of the land which is planned as construction land, and utilization of other lands, i.e. agricultural and forest land and water protection zones, land for construction, is expressed in a ratio of 92%: 8% or 8,069 hectares: 701 ha. According to these elements, areas for residential purposes were used with 81.7%. Basic directions of engagement of new areas are developed in the Sarajevo field along the valley of the river Bosna and along the main road from Sarajevo to Mostar. From Table 2, it can be concluded that the largest number of housing units is located in the municipality of Novi Grad, a total of 43,200 or about 36% of all housing units in the city. This is conditioned by a larger surface of flatter terrain in this municipality, and the construction of settlements with high-rise buildings: skyscrapers (eg. Alipašino Polje). (Table 2) However, the municipality of Novi Grad has the highest average number of people per apartment, 2.70, which is due to its overpopulation. This average is above the average in Western Europe, where the average value of this indicator is 2.56 inhabitants / 1 apartment (Housing Finance in Transition Economies, 2002) 235

236 Table 2. Distribution of housing units with an average size of population / apartment in Sarajevo, Parameters Stari Grad Centar Novo Sarajevo Novi Grad Grad Number of residential units 18,690 27,880 30,850 43, , % 23.1% 25.6% 35.8% 16.73% Population 38,211 68,067 74, , ,512 Average number of people per apartment Total 56, , , ,132 Source: Spatial plan of the Canton of Sarajevo, from 2003 to 2023, Nurković R., (2011), in his work points out that the municipality of Novo Sarajevo is the second in the total number of housing units in the city with 30,850 or about 26% and with the average below the European which is 2.44 inhabitants / 1 apartment. The municipality of Centar has 27,880 housing units or about 23% of the total fund and an average of 2.44 inhabitants / apartment. The smallest housing fund is in the municipality of Stari Grad, which has a total of 18,690 housing units, which is only 15.5% when compared to the city fund. This municipality also has the smallest average population per housing unit which is only 2.05 inhabitants / flat as a result of the construction of private multi-storey houses. This is caused by lower population density as well as great diversity and unfavorable topographic basis of the Stari Grad municipality for the development of urban settlements. In terms of physical standards per capita, it is necessary to point out the average value of this indicator in Europe, in order to perform comparative analysis and more easily determine the situation in Sarajevo. In fact, in 1990, the European average of physical standards was 39 m 2 / inhabitant. According to Williams (2009), in England in 2008, the average spatial standard was 44 m 2 / inhabitant while in social housing it was 36 m 2 / inhabitant. Table 3 shows the values of the above indicators for the city of Sarajevo in 2006: Table 3. Spatial standard per inhabitant of Sarajevo, Municipality Total area of housing fund (m²) Spatial standard m 2 / inhabitant Novo Sarajevo 1,903, Novi Grad 2,692, Centar 1,732, Stari Grad 1,271, Source: Spatial plan of the Canton of Sarajevo, The above Table 4-4 shows that there are m 2 / inhabitant in the area of the municipality of Stari Grad but its value is significantly below the European average for this indicator which in 1990 was, as mentioned above, 39 m 2 / inhabitant. 236

237 The minimum spatial standard is in the most populous municipality of Novi Grad which is only m 2 / inhabitant. City average of this indicator is m 2 / inhabitant, and it is below the average in the Canton. The achieved spatial standard per inhabitant for the area of Sarajevo Canton is 28.3 m 2 / inhabitant. This standard per inhabitant is primarily a result of reduced population in the Canton in comparison to the achieved volume of the housing fund in 2003, then an increase in the average number of storeys of individual residential buildings, a significant volume of illegal construction of individual residential buildings and a large number of apartments in the real estate market. (Spatial Plan of the Canton of Sarajevo, 2006) As part of the city center, it is possible to expect processes of transformation of residential property in favor of social infrastructure. Modern and very attractive area of the city core, with raising of the quality of the housing fund, will be the focus of interest of temporary residents of Sarajevo in the future, to rent or buy flats and offices for their needs. Smaller parts of the municipality of Novi Grad as well as Ilidža, which is outside the city limits but within the limits of the Sarajevo Canton, are more and more exposed to the most intense construction. For the purposes of residential buildings, the highest quality agricultural land, protection zones of drinking water, the existing and potential areas of exploitation of thermal and thermo-mineral waters, areas of natural and architectural heritage and vital transport routes are irreversibly usurped. (Spatial Plan of the Canton of Sarajevo from 2003 to 2023, 2006) The period after 1995 in the Sarajevo region was marked by a dynamic construction of housing in all municipalities, primarily because of the migration of people from other parts of Bosnia and Herzegovina and the development of new tertiary activities, as well as the increasingly rapid development of new infrastructure in suburban areas. In the process of new construction, a big problem for Sarajevo, but also for other cities in Bosnia and Herzegovina, is more and more massive illegal construction. In 2010, the most massive illegal construction was in the area of the municipality of Centar, and the lowest in the municipality of Stari Grad. It can be concluded that there was built a large number of illegal buildings in the urban area of Sarajevo. Their total number is 3,728. Most of them are in the municipality of Centar, a total of 1,558 or about 42% when compared to the whole city, while the lowest number of illegal buildings were erected in the municipality of Stari Grad, 626 or about 17% of illegal housing in relation to their total fund in the city. (Spatial Plan of the Canton of Sarajevo from 2003 to 2023, 2006) Nurković R. (2011), analyzing the spatial structure of Sarajevo, indicates that, in terms of the spatial distribution of areas under the illegal construction in Sarajevo, one can notice spatial imbalance as well as the high share of these areas on territory of all four city municipalities. Further, it can be concluded that, in relation to the territory of the municipality itself, the lowest concentration of illegal areas is in the municipality of Novo Sarajevo which was caused by a high degree of urbanization of the municipality. In the case of municipalities of Centar and Stari Grad, one can notice an intensive process of illegal construction on the slope areas while in the Novi 237

238 Grad Municipality illegal construction is present in the southwest in its flat part, by the mouth where the rivers of Sarajevo merge into the river Bosnia. Assessing the state of the functions of housing and residential construction, it can be concluded that the housing and residential construction, especially illegal, had expansion in the area of the city of Sarajevo, particularly in the period after 1995, which led to the irrational use of available land and resources. Parts of the city which are characterized by the individual residential construction are partially or not at all fitted with social infrastructure and the urban city line is lost. 4. Traffic in the city of Sarajevo One of the major factors that affect the expansion and spatial structure of Sarajevo is the traffic. The possibility of spatial mobility of people and goods is reflected in urban construction and spatial distribution of urban activities. Sarajevo is the hub of the urban network of Bosnia and Herzegovina that is more important than the others because it is the confluence of a number of connections. Such hubs have good accessibility. The highest availability is in settlements in which there is the largest number of central functions as this is a prerequisite for better spatial organization. The least accessible hubs are located in southern and eastern Bosnia as well as in western Herzegovina. Sarajevo occupies a central position in Bosnia and Herzegovina and it is an important center in terms of geo-communication because there are transport corridors running north-south and northwest-southeast as well as a railway and international airport on its territory. Sarajevo is the center of the road transport in Bosnia and Herzegovina. Seven main roads connect the city to other parts of the country. In the north, M-5 in the direction of Travnik, Banja Luka and Bihać; M-17 towards Zenica and Doboj; and the M-18 towards Tuzla; in the east M-5 to Višegrad and Goražde; the M-19 towards Zvornik. M-18 over Foča towards Dubrovnik leads to the south, and M-17 towards Mostar leads to the west. The planned European highway, Corridor 5-C, will pass by Sarajevo connecting it to Budapest in the north and Ploče in the south. (Nurković, R. 2007: 24) The density of the road network in individual municipalities is very uneven. Thus, there are urban municipalities with a density of over 90 km / 100 km 2 as opposed to the peripheral municipalities. Density of the categorized network of the Sarajevo Canton is 68.4 km / 100 km 2, which is significantly higher than the average of Bosnia and Herzegovina, which is 40.8 km / 100 km 2. The density of the road network in the Sarajevo Canton is higher than, for instance, the density in the Tuzla Canton which is 52.7 km / km 2, the Central Bosnia Canton 42.3 km / km 2, and the Una-Sana Canton 28.9 km / km 2. Furthermore, the length of the road network in the Canton of Sarajevo is longer than all the road networks of other regions in Bosnia and Herzegovina. In 2010, the total length of all roads was km. The peripheral municipality of Ilijaš has the longest road network of km within the 238

239 region, while the central municipalities of Stari Grad and Novo Sarajevo are at the back end of the list. (Nurković, R. 2007: 24) (Figure 2 and Table 4) Figure 2. The transport network of the city of Sarajevo, Autor: Nurković, R. (2010). Table 4. Length of roads in the Sarajevo Canton in km, 2010 Community Major asphalt Regional Local asphalt Local/ community Major asphalt Total Centar Hadžići Ilidža Ilijaš Novi Grad Novo Sarajevo Stari Grad Trnovo Vogošća Total , Source: Traffic study of the Sarajevo Canton, Sarajevo

240 The most important railway network in Bosnia and Herzegovina spreads from the valley of the river Bosnia to Sarajevo and the Neretva valley to the south. The construction of the standard gauge railway Šamac-Sarajevo with a length of km was done in record time and opened to traffic in The railway track Sarajevo - Ploče was completed in 1966 with a length of km. The lenght of the railway track Sarajevo - Podlugovi is 24 km, and the lenght of the railway track Sarajevo - Bradina is 41 km. The combined lenght of the railway track within the Canton of Sarajevo is 52 km. ( The railway network is fully electrified with the previously planned and carried out overhaul of the railway track from Blažuj to Bradina. In the past, rail transport was the most characteristic phenomenon of traffic that connects the city with the environment. The full functionality of the rail traffic was in the period up to 1992 when numerous economic systems functioned in the gravitational field of the Sarajevo region, whose integral part of the technological process were infrastructure and rolling stock of rail transport. In the period after 1992, the economic structure has undergone significant changes in the city of Sarajevo. The main characteristic of these changes is reduction of the volume of production or complete closure of large economic systems. Industrial tracks are mostly neglected and are used in a very small scale. However, they still represent a strong transportation infrastructure that can be used for other purposes which are required by modern development of economy such as the establishment and construction of industrial and duty-free zones, goods transport terminals and major shopping centers. In future, rail transport will be of great importance in the development of intermodal nodes in Sarajevo, but also in the development of traffic in the area of the Sarajevo Canton and the metropolitan areas of the city. In 2010, the maximum speed of passenger trains in Bosnia and Herzegovina was 70 km/h, while the speed of the cargo rail was 60 km/h. The city of Sarajevo with its function of work encourages daily labor mobility from the environment to the city, which implies socio-economic and other changes in the environment. The function of work and urbanization of the city environment are closely related. According to Cekic, (2005), an analysis of the number of suburban passengers towards the center of Sarajevo has decisive importance for the planning of urban transport. The daily movement of the population is directed from the place of residence to place of work, or to a place used for providing or performing recreation. During the 24 hours, the population density of the city greatly changes: during the day it is higher in commercial and industrial zones, while at night it is higher in residential areas. On the example of the Sarajevo city region in Table 8-2, it is evident that in 2005 most daily commuters, workers, students and pupils were from the Stari Grad municipality (61,654) and from Novo Sarajevo (44,553).(Table 5) 240

241 Municipality Stari Grad Centar Table 5. Daily commuters in the Sarajevo city region, Novo Sarajevo Novi Grad Ilidza Vogosca Hadzici Ilijas Trnovo Stari Grad 61,654 42,735 32,448 27,568 8, Centar 42,735 49,729 42,064 37,920 12,842 3, N.Sarajevo 32,448 42,064 44,553 36,053 14, N. Grad 27,568 37,920 36,053 54,447 12, Ilidza 8,207 12,482 14,742 12,482 13,759-2, Vogosca - 3, ,452-2,294 - Hadzici ,948-7, Ilijas ,294-6,551 - Trnovo Izvor: Cekic, S. (2005) 5. The distribution of businesses The variety of functions of commercial-business centers and their involvement in the sphere of social activity with the constant presence of advertising messages in the media affects the intertwining motives of visits to such a facility which in turn can be reflected not only in the economic structure of the city, but also in its traditional public spaces: a street, a square, a market, a park and so on. In more recent years, especially after 1995, in the urban development of Sarajevo we had big spatial and functional changes. Whatever its position in a certain urban hierarchy, each urban settlement exerts influence on its immediate surroundings. In recent years, in Sarajevo began to emerge a new type of urban spatial pattern which is distinguished by the appearance of recognized hierarchical settlements that we surveyed. Our research will focus primarily on the development of urbanization, then on the expansion of new shopping centers in the city center and on the periphery, on the tendency of dynamic and diverse residential construction and renovation of large transport infrastructure. The above mentioned processes strongly influence the contemporary geographical and functional structure of the spatial plan of Sarajevo. New multi-storey commercial and residential buildings with offices of large financial, IT, trading and other companies are built at the site of old industrial enterprises, small workshops and warehouses. The new urban development of Sarajevo is connected to the other smaller towns in the interconnected urban system where each provides services and products for its environment, the corresponding region and its hinterland. They are accompanied by specialized shops (banking services, legal services, wholesale market, a diverse workforce, extensive public services, car and furniture showrooms, IT equipment stores, etc.). New economic activities entered the earlier industrial zone and changed their structure. In recent years, service activities are strongly developed. Software companies help banks in developing more 241

242 efficient, computer-driven banking systems. Tertiary activities accelerated automotive trends and urbanization of the periphery of the city. Strong pressure from foreign and domestic investors leads to poor quality and illegal construction. The tendencies of concentration of urban development and construction, accompanied by a steady increase in the number of cars, have created serious traffic problems in Sarajevo. In the city center, there are eight shopping centers while in the intersections of the main city highways and near road junctions there are three shopping centers. There is a strong concentration of shopping centers in several municipalities of Sarajevo. These are: Stari Grad, Centar, Novo Sarajevo, Novi Grad, Ilidza, while there are much less shopping centers in the municipalities: Hadzici, Trnovo, Ilijas and Vogosca. In Sarajevo, there are two zones of concentration of shopping centers. The first zone of concentration is in the southern part of the city. There are several shopping centers, among others: The shopping center Robot, which is located in the Hrasno area of Sarajevo, was founded in 2002 and covers an area of about 12,000 square meters. (Nurkovic and Gekic, 2009: 594) In the immediate vicinity of this center there is another shopping center which is also owned by the group Robot and is located in Novo Sarajevo on the road near the tramlines. It was founded in mid-2007 and covers an area of about 14,000 m². The Robot is the first major shopping center in Sarajevo which was founded in 1999, and since then it has been in constant development. In 2010, the Robot was employing 700 workers in Sarajevo and 600 workers in Bihać. It uses around 55,000 m² of retail space of their own in which it offers a wide range of food and chemical products, home appliances, audio and video equipment, dishes and toys as well as its own storage space. In Sarajevo, in addition to these two shopping centers, there is also the shopping center Robot in the Ciglane settlement, founded in 2000 with a sales area of 9,000 m², and the shopping center Robot in Rajlovac which was established in 2004 with a sales area of 20,000 m². (Nurkovic and Gekic, 2009: 594) (Table 6) The shopping center Mercator, was founded in 2003 and has since been on a constant rise. This center is part of the eponymous company which has its sales offices of various capacities and facilities in Slovenia, Croatia, Serbia and Bosnia and Herzegovina. The total number of employees is more than 20,000 people, and the number of employees in Sarajevo is The Mercator center differs from other shopping centers by the ambience. By its space, especially the interior, in which it houses business content and frequent promotions, it tries to send a message that it can be a place to meet and socialize, and that shopping can become a special experience. In the immediate vicinity to the Mercator in Novo Sarajevo, there is also the shopping center Konzum and several supermarkets. Among others, there is also the Interex center that was founded in 1999 and uses a sales area of 1,950 m². Today the Interex is present in 19 cities with 21 outlets, and in the following years Interex plans to continue developing and to duplicate the leading position in the market. It employs 80 workers in Sarajevo, and its average sales area is 2,500 m². (Nurkovic and Gekic, 2009: 594) 242

243 Table 6. Shopping and business centers in Sarajevo, 2010 Shopping and business centers Year of foundation Area Address Robot ,000 m² Hakije Kulenovića bb Robot ,000 m² Azize Šaćirbegović bb Robot ,000 m² Rajlovačka cesta 41 Robot ,000 m² Zmaja od Bosne bb Interex I ,000 m² Stupska bb Interex II ,950 m² Kolodvorska 12 Mercator ,000 m² Ložionička Mercur ,000 m² Stupska bb Bingo ,648 m² Hadžići Tuš ,000 m² Ilidža Obi ,547 m² Ilidža BBI ,355 m² Stari Grad Source: Archieves of shopping centres, 2010 The second zone of concentration of shopping centers in Sarajevo is in the western part of the city not far from the motorway junction. This zone is dominated by the Konzum. There is also the shopping center Interex with a sales area of 3,000 m 2. In the immediate vicinity to the Interex is a new shopping center Merkur, founded in mid This new center uses a sales area of 16,000 m² and has 360 free parking spaces. This center has 100 employees. All trade and business centers have provided large parking lots. After the war, the European Union has enabled a lot of capital investment and the opening of domestic producers towards the Western European market. Besides general social changes, the process of transition from centrally-planned to a market economy has also brought changes in the economic structure of the Sarajevo region, but also in other regions of Bosnia and Herzegovina (Nurkovic and Gekic, 2009:594) 6. Industrial zone Industrial zones around the world are an important instrument for encouraging and developing entrepreneurship and the overall economic development of a certain environment. They are established on the basis of the clearly expressed interest between businessmen and local / regional authorities with support from higher levels of government and research and educational organizations and institutions. The importance of these instruments of economic development is demonstrated by the experience of other countries in which their establishment and subsequent management is paid great care and attention. The contemporary economic development in Sarajevo is manifested in specific spatial prospects. Spatial basis for the development 243

244 is the increase in production zones in the area of Sarajevo valley (Reljevo-Rajlovac- Brijesce), in the valley ofthe river Zujevina (the Mostarsko crossroads and Gladno polje), in the valley of the river Bosna (Ilijas) as well as in the less isolated areas near the settlements of Vogosca and Semizovac, and in accordance with a commitment that the future localities are situated along the primary traffic flows, that there is utility infrastructure or that there is a possibility of easier connection to the infrastructure systems. (Table 7) Table 7. Industrial zone Sarajevo, 2006 Municipality Area (ha) Stari Grad 2.3 Centar 9.3 Novo Sarajevo 12.4 Novi Grad Grad Sarajevo Ilidza Vogosca 43.4 Hadzici Ilijas Total 1,269.0 Source: Economic Institute Sarajevo, Regional Development Agency, Areas for recreation and leisure Comfortable life from the environmental and health aspect and aesthetically acceptable criteria are the determinants of the urban environment which are unfortunately eaten by betonization even in the capital of Bosnia and Herzegovina. Public and green spaces that serve as spaces for socialization and recreation in Sarajevo are disappearing and being replaced with concrete construction. The city offers recreational and sporting green areas to residents and visitors, such as Forest Park Mojmilo, Vilson s promenade (Vilsonovo setaliste), Great Park, Pioneer Valley (Pionirska dolina), Bentbasa and parks within Grbavica or Ali-pasino Polje. Unfortunately, the fact is that in the city core there are not a lot of parks, green spaces, alleys, squares, as well as landscaped urban public spaces. This type of green corridor may be realized in Vilson s promenade which is the main green artery of the city with occasional branching as is the case at the intersection of Zmaja od Bosne and Hamdije Cemerlica streets. It would be best to plant plenty of flowers, trees and boxwood along the tram route, and the green corridor would continue through the Student Campus of the University of Sarajevo to the railway station. The problem is the lack 244

245 of new park areas in the urban tissue, particularly in the western and eastern part of the city of Sarajevo. 8. Conclusion Changes in the spatial structure of Sarajevo are the result of political, economic and social changes of Bosnia and Herzegovina after its independence. In the period of instability, since the beginning of the war in 1991 to the peaceful reintegration of 1997, there were no major construction interventions in Sarajevo, so all significant changes in the space were created in the past decade. This ten-year period of intensive construction greatly changed the functional structure of Sarajevo. In the functional structure of the city, the most significant is the conversion of industrial land into space for trade, business or residential purposes. This way Sarajevo, which until 1991 developed as an industrial city, transformed into functionally diversified city with the prevailing commercial function. Shopping centers also occupied free spaces in urban surroundings, and there were announcements of the construction of about ten new shopping centers of large areas. By strengthening the economy, which is primarily a result of the development of secondary and tertiary activities in Sarajevo, the central settlements gradually changed their urban appearance. The degree of urbanization expressed in share of population living in urban areas shows a significant increase in urban population. New transport links have caused the radial expansion of the process of socio-economic transformation of the settlements caused by travel choices. The radial extension of this process is particularly expressed towards Hadzici, Ilijas, Kiseljak, Vogosca and Pale. It can be said that the transport links in these directions enabled the development of the axis of urbanization and development. In addition to transport links, the satellite towns also contributed to the above mentioned expansion of zones of suburbanization. They are important hubs connected with Sarajevo and have a function of work and their gravitational zones of daily migrations. Consequently, the intensity of transformation of settlements around satellite towns are more pronounced than the intensity of migrations in Sarajevo. This is especially noticeable around Ilidza, Vogosca and towards Hadzici. Based on these data on the socio-economic transformation of settlements, it can be concluded that the suburbanization of Sarajevo became intense. It is done in a differentiated manner and it is still dependent on daily migrations of employees in Sarajevo. Certainly, satellite towns have an important role in this process. Migration of the population is an important indicator of meaning and attractive force of any city and the value of its environment. The process of transformation of the functional and spatial structure of the city of Sarajevo in times of economic transition is in line with changes in the functional and spatial structure in certain cities in Bosnia and Herzegovina as well as certain European cities, especially post-socialist ones, primarily in the context of the occurrence and expansion of shopping centers and hypermarkets (especially in the areas 245

246 of former industrial plants), residential construction in the new conditions and traffic problems. Based on the degree of socio-economic transformation and the functional dependence on the city, it is possible to isolate the environment of Sarajevo. The environment of Sarajevo is separated and differentiated on the basis of socio-economic features and functional connections with Sarajevo. It is evident from the level of employment shown by the percentual share of employees in their own economies in the total active population as well as share of commuters employed in Sarajevo. References Agency for Statistics of Bosnia and Herzegovina, Albrechts, L. (2010) More of the Same is Not Enough! How Could Strategic Spatial Planning be Instrumental in Dealing With the Challenges Ahead? Environment and Planning. B, Planning & Design, 37 (6) : Anas, A., Arnott, R., Small, K. A., (1998) Urban spatial structure, Journal of Economic Literature 36 (3), Archives of Shopping Centres in Sarajevo, (2008). Černe, A. (2005) The national development plan as a strategy of regional development of Slovenia. Regionally developmental problems of Bosnia and Herzegovina and neighbouring countries in the process of approaching to European Union. An International seminar. University of Tuzla. Proceedings : Christensen, K. (1985) Coping with Unceratinity in Planning. Journal of the American Planning Association, 51 (1), Coppola, P., Papa, E., Angiello, G., Carpentieri, G. (2014) Urban form and sustainability: the Case study of Rome, Procedia - Social and Behavioral Sciences 160 (2014) Czapiewski K. & Janc, K. (2011) Accessibility to education and its impact on regional development in Poland. Territorial development, cohesion and spatial planning. Regions and Cities Routledge. London. Davies W. & Baxter, T. (1997) Commercial intensification: the transformation of a highway - oriented ribbon, Geoforum, 28 (2), Faludi, A. (1996). Rationality, critical rationalism, and planning doctrine. In S. Mandelbaum, L. Mazza, & Burchell R. (Eds), Explorations in planning theory. New Brunswick, NJ: Center for Urban Policy Research, Rutgers University. Finka, M. (2011) Evolving frameworks for regional development and spatial planning in the new regions of the EU. Territorial development, cohesion and spatial planning. Regions and Cities Routledge. London. Friedmann, J. (1987) Planning in the public domain: from Knowledge to Action. Princeton University Press. New Jersey. Girard, L. (2006) Towards sustainable planning. Evaluation in planning. Ashgate, Griffin, E. and Ford, L A Model of Latin American City Structure. Geographical Review Hall, P. (2002) Urban and Regional Planning, Routledge, London. Hallsworth, A. G. (1994) Decentralization of retailing in Britain: The Breaking of the Third Wave, Professional Geographer 46 (3), Heeres, N., Tillema T., Arts, J. (2012) Functional-spatial sustainability potentials of integrated infrastructure planning, Procedia - Social and Behavioral Sciences 48 (2012)

247 Jakovčić M. & Spevec D. (2004) Trgovački centri u Zagrebu, Geografski glasnik, 47-60, Zagreb. Jenkins, P., Smith, H., Wang, J.P. (2007) Planning and Housing in the Rapidly Urbanising World, Routledge, London. Næss, P. (2013) Urban form, sustainability and health: the case of greater Oslo. European Planning Studies Newman, P. & Kenworthy, J. (1999) Sustainability and Cities: Overcoming Automobile Dependence. Washington, DC: Island Press. Nurković, R. (2012a) Geographic Views on Regional Planning and Development of Bosnia and Herzegovina. 17th International Conference on Urban Planning. Regional Development and Information Society REAL CORP 2012 RE-MIXING THE CITY. (CD-ROM) Multiversum Scwechat, ( Nurković, R. (2012b) Urbanization and rural development in Bosnia and Herzegovina. UGI Regional Geographic Conference. Santiago Chile (CD-ROM). 26 Local Development. Pinderhughes, R Alternative Urban Futures: Planning for Sustainable Development in Cities throughout the World. Rowman & Littlefi eld. Rees, W. (1998) Understanding Sustainable Development, in Hamm and Muttagi (eds). Standl, H. (1998) Der postsozialistische Transformationprozes in grossstaditschen Einzelhandel Ostmitell und Osteuropas, Europa Regional, 3, Vresk, M. (1985) Urbanizacija Dalmacije u uvjetima litoralizacije. Transactions 20, Zagreb. Vresk, M. (1990) Introduction to Urban Geography Zagreb. Ward, S. (2004) Planning and Urban Change, Sage Publications, London. Woods, M.& McDonagh, J. (2011) Rural Europe and the World: Globalization and Rural Development. European Countryside, 3 (3):

248 DOI: /PI INTEGRIRANI I ODRŽIVI RAZVOJ GRADOVA ZEMALJA ZAPADNOG BALKANA: ULOGA I POZICIJA U EVROPSKOM KONTEKSTU Elmir Sadiković Fakultet političkih nauka Univerziteta u Sarajevu Skenderija 72, Sarajevo, Bosna i Hercegovina sadikovice@fpn.unsa.ba Sažetak Održivost razvoja gradova obuhvata tri osnovna aspekta: ekološku, ekonomsku i socijalnu održivost u dužem vremenskom periodu. Da bi se postigli navedeni ciljevi potreban je integrirani strateški pristup u planiranju razvoja gradova. Pod integriranim razvojem gradova se u najširem smislu podrazumijeva holistički, umjesto sektorski, pristup planiranju razvoja grada koji obuhvata sve važne ekonomske, infrastrukturne, socijalne i druge sektore i različite interese. Blizu 70% stanovništva Evropske unije živi u gradovima, a 59% stanovništva EU je nastanjeno u metropolitenskim područjima i u njima je zaposleno 62% radno aktivnog stanovništva. U gradovima se ostvaruje više od 2/3 ukupnog BDP Evropske unije. Zbog toga je privredni razvoj Evropske unije u budućnosti bitno uslovljen razvojem gradova i samo u partnerstvu sa gradovima Evropska unija može ostvariti svoje ekonomske, socijalne i političke ciljeve. Gradovi su pokretačka snaga ekonomskog razvoja, inventivnosti i kreativnosti, ali su istovremeno i najteže pogođeni problemima nezaposlenosti, siromaštva, segregacije i zagađenja životnog okoliša. Evropska unija je prepoznala da su različiti ekonomski, ekološki, klimatski, socijalni i demografski izazovi gradova na evropskom prostoru blisko povezani te da je u tom pogledu nužno poduzeti odgovarajuće političke i ekonomske mjere na način da se u rješavanju navedenih problema i izazova odgovori integriranim pristupom. Kako bi se osigurao integrirani i održivi razvoj gradova, Evropska unija je u Strategiji EU 2020 za jedan od svojih ciljeva postavila podsticanje obrazovanja, privrednog razvoja, socijalne integracije i zaštite životne okoline u gradovima. Cilje kohezijske politike Evropske unije u periodu godine jeste zapravo donošenje integrisanih strategija održivog razvoja gradova kako bi se ojačala sinergija lokalnih vlasti, odnosno potencijalnih investitora sa planiranim sredstvima evropskih fondova. Zemlje zapadnog Balkana su u različitim fazama integracije u Evropsku uniju. Sa tog stanovišta gradovi zemalja zapadnog Balkana imaju različitu poziciju u pogledu mogućnosti korištenja evropskih fondova. I pored toga Strategija EU 2020 pruža šansu svim državama zapadnog Balkana da korištenjem različitih fondova teže ka održivom ekonomskom razvoju svojih gradova. Ključne riječi: Evropska unija, gradovi, održivi razvoj, Zapadni Balkan 248

249 1. Uvod uloga općina i gradova u Evropskoj uniji U posljednje dvije decenije prisutan je sve veći trend saradnje i međuovisnosti između institucija Evropske unije i jedinica lokalne samouprave u provođenju zajedničkih evropskih politika. Ta međuovisnost je uzrokovana sa jedne strane produbljenjem evropskih integracija i prenosom nadležnosti na Evropsku uniju, a sa druge strane decentralizacijom i jačanjem lokalne samouprave u državama članicama Evropske unije na načelima Evropske povelje o lokalnoj samoupravi. U toj saradnji neposrednu korist ostvaruju lokalne vlasti, ali i Evropska unija u cjelini. Lokalne vlasti su prva stepenica društvene integracije i imaju ključnu ulogu u legitimaciji samog procesa evropskih integracija. Ta legitimacija se zasniva na pozitivnoj orijentaciji lokalnih vlasti prema Evropskoj uniji, ali prije svega na neposrednoj koristi koju građani opština i gradova ostvaruju korištenjem evropskih fondova za lokalni i regionalni razvoj. Slika 1. Evropske integracije i evropeizacija Izvor: Ulrich von Alemann und Claudia Münch 2006: 485 U najširem smislu interes lokalnih vlasti od proseca evropskih integracija i Evropske unije se ogledao u stabilizaciji mira i sigurnosti, kao temeljnih pretpostavki održivog lokalnog razvoja. Otvaranje granica i transnacionalno povezivanje evropskih naroda, nasuprot autarhizmu, isključivosti, zatvorenosti i izolacionizmu, je spriječilo nacionalni protekcionizam i nove ideološke sukobe i podjele između evropskih država. I svakako, kroz proces evropskih integracija je stvoren povoljan politički i društveni ambijent za produktivniju privredu, zasnovanu na jednakim šansama i transparentnim uslovima za sve građane Evropske unije. Transnacionalno povezivanje i saradnja lokalnih vlasti na polju kulture, socijalnog razvoja i privrede predstavlja šansu za razvoj lokalnih zajednica i lokalne demokratije uopće. Evropska 249

250 unija na principima solidarnosti, supsidijarnosti i kohezije teži ka ravnomjernom razvoju cjelokupnog područja Evropske unije te najveću korist u procesu evropskih integracija ostvaruju upravo najnerazvijenije regije i lokalne zajednice. (Derenbach, 2006: 92) Ono što povezuje Evropsku uniju i lokalne vlasti jeste zajednička odgovornost prema građanima i ukupnom socijalnom i privrednom razvoju cjelokupnog područja Evropske unije. Budući da je pitanje organizacije i ustavnog položaja jedinica lokalne samouprave u nadležnosti država članica, Evropska unija je u svom historijskom razvoju imala ograničenu mogućnost uticaja na status lokalnih vlasti. Tako se u Ugovoru o Evropskoj uniji lokalne vlasti pojavljuju tek na nekoliko mjesta i to: u članu 363. koji se odnosi na Komitet regija; u članu 19. kojim se utvrđuje izborno pravo Unijskog građanstva na lokalnom nivou te u nekim odredbama koje se odnose na evropsku monetarnu politiku. U okviru evropskog prava eksplicitno se ne garantuje pravo na lokalnu samoupravu, niti se definišu pitanja ustavnog položaja ili nadležnosti lokalnih vlasti. Naprotiv, Ugovor o Evropskoj uniji na temelju principa supsidijarnosti zabranjuje Evropskoj uniji direktan uticaj na samoupravni djelokrug lokalnih vlasti. (član. 5 (2) Ugovora o Evropskoj uniji) Uz to Evropska unija je obavezna da poštuje nacionalne identitete država članica. (član. 6 (3) Ugovora o Evropskoj uniji) Međutim, kroz dostignuti stepen evropskih integracija Evropska unija ostvaruje veliki uticaj na političke i ekonomske procese u lokalnim zajednicama. Prema provedenim istraživanjima 2/3 propisa koji se usvajaju na lokalnom nivou imaju svoje uporište u propisima i zakonima Evropske unije. Bilo da se radi o raspisivanju poziva za dodjelu javnih poslova, o mjerama za podsticaje privredi i slobodnoj konkurenciji, međuopštinskoj saradnji, zaštiti okoliša, zaštiti potrošača, pravu stranaca da učestvuju u lokalnim izborima i brojnim drugim pitanjima, lokalne vlasti su obavezne da se pridržavaju propisa Evropske unije. (Zimmerman 2006: 27) Zakonodavstvo Evropske unije je nazavisno i nadređeno nacionalnim zakonodavstvima. Iako je primjena propisa Evropske unije zadatak država članica, oni su obavezujući za sve subjekte unutar Evropske unije, a time i za lokalne vlasti. Tabela 1: Uticaj politika EU na jedinice lokalne samouprave PODRUČJE DJELOVANJA EU PRINCIPI Supranacionalne nadležnosti Supsidijarnost i proporcionalnost Demokratske norme EVROPSKE POLITIKE Unijsko građanstvo Mobilnost radne snage Slobode, sigurnost i pravna zaštita UTICAJ NA SAMOUPRAVNI DJELOKRUG LOKALNIH VLASTI Lokalne nadležnosti Podjela nadležnosti u vršenju javnih poslova Samouprava Pravo slobodnog boravka državljana drugih EU članica, Zapošljavanje i integracija Sudjelovanje u lokalnim izborima 250

251 PODRUČJE DJELOVANJA EU Jedinstveno tržište na principima slobodnog kretanja radne snage, roba, usluga i kapitala; Konkurentnost i harmonizacija poreza Privredna i monetarna politika Zajednička trgovinska politika (WTO i GATS) UTICAJ NA SAMOUPRAVNI DJELOKRUG LOKALNIH VLASTI Efekti na lokalnu privredu; Javni tenderi, međuopštinska saradnja i subvencije; Opštinski budžeti; Liberalizacija trgovine, uključujući i uslužne djelatnosti Saobraćajna politika Lokalni saobraćaj/putarine Zajednička agrarna politika Razvoj poljoprivrede, strukturna politika u ruralnim područjima Zapošljavanje i socijalna politika Norme u oblasti zapošljavanja i Nediskriminacije Opšte i strukovno obrazovanje Evropski programi razmjene Kultura Komunalna partnerstva Zdravstvo Komunalna zdravstvena zaštita Energetska politika Komunalne usluge Zaštita potrošača Komunalne ustanove za zaštitu Potrošača Transevropske mreže Komune kao čvorišta transevropskih saobraćajnih mreža i njihovo povezivanje na transevropske mreže Industrijska politika Lokalna komercijalna politika Privredna i socijalna kohezija Strukturna politika za nerazvijena područja u oblasti unapređenja regionalne privrede i prekvalifikacije radne snage Istraživanje i tehnološki razvoj Komune kao mjesta naučnog razvoja Zaštita okoline Evropske norme u komunalnoj okolinskoj politici Izvor: Darenbach 2006: 88 Evropska unija je upućena na blisku saradnju s lokalnim vlastima. Samo u partnerstvu s lokalnim vlastima moguća je realizacija njenih političkih i ekonomskih ciljeva. Važnu ulogu u postizanju tih ciljeva imaju jedinice lokalne samouprave, a posebno gradovi čiji je održivi razvoj postao integralnim dijelom strategije Evropa Dimenzije i izazovi integriranog i održivog razvoja gradova Brojne su definicije grada, ali se u njegovom teorijskom određenju u pravilu primjenjuju dva osnovna pristupa. Sa jedne strane, pod gradom se podrazumijeva zasebno upravno područje kojem je normativno priznat status grada kao jedinice lokalne samouprave. Sa druge strane, pod gradom se podrazumijeva složeno, urbanizirano i višefunkcionalno socioekonomsko područje. Među državama članicama Evropske unije postoje velike razlike u pogledu veličine, upravne organizacije kao 251

252 i ustavno - zakonske pozicije gradova. Za analitičke potrebe Evropska komisija je grad definisala prema gustoći naseljenosti određenog područja. Tabela 2. Definicija grada prema gustoći naseljenosti u EU Kategorija stanovništva Broj gradova Broj stanovnika ukupno % ukupno % Seosko stanovništvo ,1 Gradovi i predgrađa , , , , , , , , ,6 Preko , ,3 Ukupno , ,0 Izvor: Evropska komisija 2011 Za razliku od Sjedinjenih Američkih Država ili Kine, Evropa ima policentričnu gradsku strukturu. Samo 7% evropskog stanovništva živi u gradovima koji imaju preko pet miliona stanovnika, dok u SAD taj procenat iznosi 25%. Oko 36% evropskog stanovništva živi u malim i srednjim gradovima koji imaju između i stanovnika. Ipak, u metropolitanskim oblastima velikih gradova je nastanjeno oko 59% evropskog stanovništva i u njima se ostvaruje oko 67% evropskog bruto društvenog proizvoda (BDP). Pri tome je koncentracija privrednih djelatnosti, ekonomskog razvoja i povećanja broja stanovnika posebno prisutna u glavnim gradovima, naročito istočnoevropskih država. Gradovi su se tokom historije razvili u vrijedna i nezamjenjiva ekonomska, društvena i kulturna dobra. U izazovima savremenog svijeta svoju funkciju pokretača društvenog i ekonomskog razvoja dugoročno mogu osigurati samo ukoliko uspiju održati socijalnu ravnotežu unutar i između gradova. Holističke strategije i koordinirano djelovanje svih institucija na lokalnoj, regionalnoj, nacionalnoj i evropskoj razini javljaju se kao nužnost očuvanja grada kao održive zajednice u savremenom evropskom političkom i ekonomskom kontekstu. Značajan, posredan i neposredan uticaj na razvoj gradova imaju institucije Evropske unije. Oko 75% propisa Evropske unije neposredno obavezuju lokalne i regionalne vlasti u državama članicama Evropske unije. Pored toga, politika neoliberalizacije tržišta i konkurenosti koju zagovara i sprovodi Evropska unija sve više dovodi u pitanje sposobnost lokalnih vlasti da autonomno vrše svoje tradicionalne djelatnosti i javne poslove. Integrirano planiranje razvoja gradova je u zadnjih nekoliko godina doživjelo svojevrsnu renesansu u državama Evrope. Leipziška povelja o održivim evropskim gradovima iz godine, usvojena na neformalnom 252

253 ministarskom sastanku o urbanom razvoju i teritorijalnoj koheziji održanom 24. i 25. maja godine, pored toga što je naglasila važnost gradova za ukupan socio-ekonomski i politički razvoj Evrope, označila je i početak jedinstvenog pristupa država članica Evropske unije u uspostavljanju zajedničkih načela i strategija urbanog razvoja koje je neophodno uključiti u nacionalne, regionalne i lokalne razvojne politike. Ako pođemo od sadašnjeg općeg društveno - ekonomskog i političkog konteksta možemo izdvojiti sedam osnovnih izazova sa kojima se, u većoj ili manjoj mjeri, suočavaju svi evropski gradovi. Globalizacija tržišta i internacionalizacija privrede je praćena potrebom transformacije tradicionalne privrede s dominantno industrijske proizvodnje na uslužne djelatnosti i na razvoj društva znanja, što znatno jača konkurenciju između samih gradova kako u pogledu privlačenja investicija tako i osiguranja visoko kvalificirane radne snage. Drugi izazov se odnosi na sve izraženiju društvenu polarizaciju u pogledu prihoda građana. Od 80-ih godina 20. stoljeća prisutan je trend u socijalnoj stratifikaciji da mali procenat bogatih građana postaje sve bogatiji, a siromašnih je sve više. Migracija radne snage je društvena realnost u svim evropskim državama, a uzrokovana je velikim razlikama u razvijenosti između regija, velikim procentom nezaposlenih osoba, ali i nesigurnim radnim mjestima. Treći izazov je vezan za problem obrazovanja, posebno mladih osoba, kao esencijalne pretpostavke njihovog socijalnog napredovanja. Brojni individualni deficiti u pogledu obrazovanja dovode u cjelini do velike nezaposlenosti mladih, posebno nekvalificiranih osoba, što za posljedicu ima sve izraženiju socijalnu segregaciju unutar gradova. Ekonomske, socijalne, ali i etničke razlike u gradovima zapadnoevropskih država često dovode do stvaranja paralelnih društava u određenim gradskim četvrtima, što bitno umanjuje integrativnu sposobnost gradova. Poseban izazov za veliki broj evropskih gradova jesu socijalne i demografske promjene u pogledu opadanja broja stanovnika grada i njegove starosne strukture. I globalne klimatske promjene sve više neposredno utiču na razvoj gradova. Potreba prilagođavanja gradova na klimatske promjene postaje sve značajniji faktor u planiranju razvoja grada, u smislu efikasnijeg i racionalnijeg korištenja energije, razvoja obnovljivih izvora energije, očuvanja zelenih površina, smanjenja emisije štetnih plinova. Važno je naglasiti da je proces državne deregulacije u različitim sektorima komunalne djelatnosti i javnih poslova u posljednjih nekoliko decenija bitno umanjio kontrolne i upravljačke mogućnosti gradova kao i njihovu efikasnu koordinaciju. (Deutscher Staedtetag, 2013) Cilj intergiranog planiranja razvoja grada, u najširem smislu, jeste opće dobro svih građana i očuvanje socijalnog mira na način da se postigne kompromis u zadovoljavanju različitih interesa i potreba u njegovoj socijalnoj strukturi kao i u njegovom prostornom okruženju, ali i kako bi se što efikasnije iskoristio razvojni, socijalni i kulturni potencijal grada. Održivost se zasniva na ideji da prirodni i ljudski potencijali trebaju biti uravnoteženi. Integrirani i održivi razvoj gradova stoga zahtijeva i aktivnu participaciju građana kako bi se postigla ravnoteža u ekonomskoj, ekološkoj, socijalnoj i kulturnoj dimenziji grada kao složenog urbaniziranog i 253

254 Slika 2. Dimenzije održivog razvoja grada (vlastita kreacija) Slika 3. Proces upravljanja integriranim razvojem grada Izvor: Deutscher Stadtetag, Integrierte Stadtentwicklungsplanung und Stadtentwicklungsmanagement Strategien und Instrumente nachhaltiger Stadtentwicklung, 2013: 17 višefunkcionalnog naselja, a posebno socijalnu uključenost marginaliziranih i socijalno ranjivih skupina u planiranju razvoja. 254

255 Ne postoji jedinstven, standardiziran koncept niti definicija održivog razvoja grada, jer je planiranje razvoja grada u svim njegovim segmentima uslovljeno njegovim specifičnim socio-ekonomskim okolnostima i problemima. Savremeni integrirani razvoj grada zapravo predstavlja strateški upravljački instrument zasnovan na harmoničnom povezivanju strateških ciljeva razvoja u različitim sektorima razvoja i koordiniranom djelovanju različitih instrumenata, aktera i organizacija u provođenju postavljenih ciljeva. Koncept integriranog razvoja gradova podrazumijeva da svaki sektor zadrži svoj osnovni razvojni fokus, a da u interakciji ostvare zajedničke, sinergetske učinke održivog razvoja i unaprijeđenja kvaliteta života za građane. 3. Integrirani i održivi razvoj gradova u kohezijskoj politici EU ( ) U periodu od do godine Evropska unija je sufinansirala projekte integriranog razvoja gradova u vrijednosti od oko 100 milijardi eura. Sa udjelom od 351,8 od ukupno 1082 milijardi eura, u planiranom finansijskom okviru Evropske unije za period godina, regionalna politika će ostati njen osnovni investicijski instrument. Evropski fond za regionalni razvoj Evropski socijalni fond Tabela 3. Planirana sredstva za regionalni razvoj EU ( ) Kohezijski fond Evropska teritorijalna saradnja Podrška zapošljavanju mladih Podrška perifernim i rijetko naseljenim regijama 351,8 bil.eura 65,3 bil. eura 10,2 bil.eura 3,2 bil. eura 1,6 bil.eura Izvor: Evropska komisija 2014 Dvodecenijsko iskustvo Evropske unije u provođenju projekata URBAN I i URBAN II od do godine, kojima je preko Evropskog fonda za regionalni razvoj podržan integrirani i održivi razvoj gradova, zajedno sa praktičnim iskustvima u provođenju pilot projekata u gradovima dovelo je do evropskog konsensusa o temeljnim načelima budućeg razvoja gradova ( Acquis Urbain ). Na nizu neformalnih sastanaka nadležnih ministara država Evropske unije na temu razvoja gradova (Lil 2000, Roterdam 2004, Bristol 2005, Leipzig 2007, Marsej 2008 i Toledo 2010) formulirani su zajednički ciljevi i principi razvoja gradova. Važan rezultat ovog procesa predstavlja već pomenuta Leipziška povelja o održivom razvoju gradova kao i Deklaracija iz Toleda kojom su praktično povezani principi Leipziške povelje sa ciljevima strategije Evropa Planiranje razvoja gradova nije nadležnost evropskih institucija, ali Evropska unija kohezijskom politikom i usaglašenim općim principima i ciljevima sve više utiče na taj proces. U periodu od do godine Evropska unija je u projekte regionalnog razvoja investirala oko 800 milijardi eura. (Evropska komisija 2014) Jedan od osnovnih ciljeva kohezijske politike EU do godine jeste da se pomogne održivi i 255

256 integrirani razvoj gradova u rješavanju ekonomskih, ekoloških, socijalnih i demografskih izazova. U periodu od do godine više od polovine ukupnih sredstava Evropskog fonda za regionalni razvoj će biti usmjereno isključivo u gradove i šira gradska područja. Države članice Evropske unije mogu sredstvima Evropskog fonda ze regionalni razvoj (EFRR) i Evropskog socijalnog fonda (ESF) sufinansirati projekte zapošljavanja, obrazovanja, socijalne integracije, zaštite okoline kao i razvoja institucionalnih kapaciteta za izradu i provođenje strategija integriranog i održivog razvoja gradova. Najmanje 5% dodijeljenih sredstava iz Evropskog fonda za regionalni razvoj države članice moraju investirati u izradu i provedbu integriranih strategija održivog razvoja gradova. (član 7. stav 2. Uredbe o EFRR) Mogućnost provođenja strategija integriranog i održivog razvoja gradova prema postavljenim ciljevima Evropske unije će u mnogim državama članicama zahtijevati i prenos određenih nadležnosti na gradske vlasti. Na taj način regionalna politika EU djeluje kao katalizator, koji će uz dodatna javna sredstva i sredstva iz privatnog sektora, ojačati povjerenje potencijalnih investitora. Pretpostavka je da će na taj način investicije u projekte regionalnog razvoja do godine premašiti 500 milijardi eura. Dok je u programskom okviru EU ( ) razvoj gradova bio samo opcija, provedenim reformama integrirani i održivi razvoj gradova je postao integralni dio strateškog okvira kohezijske politike Evropske unije u periodu godina. Gradovi će imati ključnu ulogu u realizaciji svih pet glavnih ciljeva razvoja Evropske unije definisanih Strategijom Evropa 2020, a to su: zapošljavanje; istraživanje i razvoj; klimatske promjene/energija; obrazovanje; socijalno uključivanje i smanjenje siromaštva, kao i u sedam vodećih inicijativa kojima se u saradnji Evropske unije i nacionalnih tijela podupire realizacija glavnih ciljeva. Vodeće inicijative obuhvataju: inovacije, digitalno gospodarstvo, zapošljavanje, mlade, industrijsku politiku, siromaštvo i učinkovitost resursa. U gradovima je nastanjen veliki procenat visokoobrazovane i kvalificirane radne snage te je inovacijska dinamika u gradovima u pravilu znatno veća nego na nacionalnom nivou, posebno u oblastima informatičkih i komunikacijskih tehnologija, pristupa javnim uslugama, zaštiti okoline, mobilnosti i omladinskog poduzetništva. Socijalno isključivanje i segregacija su u prvom redu problem velikih gradova u kojima je i najviše radnih mjesta, ali i najviše nezaposlenih osoba. Cilj Evropske platforme protiv siromaštva i socijalne segregacije (Evropska komisija, 2010, br. 758) je da se u partnerstvu sa lokalnim zajednicama broj siromašnih i socijalno isključenih osoba do godine smanji za 20 miliona. Ne postoji jedinstvena evropska vizija grada, ali prema zamišljenom evropskom modelu evropski gradovi budućnosti su mjesta socijalnog i privrednog razvoja, zdrave životne okoline, platforme demokratije i međukulturnog dijaloga. 256

257 4. Lokalni i regionalni razvoj zemalja Zapadnog Balkana u procesu evropskih integracija mogućnosti i izazovi Teritorij zemalja zapadnog Balkana obuhvata 5,3% evropskog prostora i 4,9% ukupnog evropskog stanovništva. Sa tog stanovišta radi se o malom području, ali i području sa sedam nezavisnih država koje su u zadnjoj deceniji bile u međusobnim političkim i vojnim sukobima. U tom kontekstu integracija zemalja zapadnog Balkana je za Evropsku uniju poseban izazov. Budući da ubrzan prijem zemalja zapadnog Balkana u članstvo Evropske unije nije bio realan i izvodljiv Evropska unija je godine pokrenula posebnu strategiju integracije zemalja zapadnog Balkana pod nazivom Proces stabilizacije i pridruživanja. (Iván Illés, 2012: 231) Otvaranjem Procesa stabilizacije i pridruživanja u maju godine Evropska unija je zemljama zapadnog Balkana ponudila perspektivu članstva, uz ispunjavanje brojnih političkih i ekonomskih uslova. Na samitu u Zagrebu godine Evropska unija je države zapadnog Balkana proglasila potencijalnim kandidatima za članstvo u Evropskoj uniji. Perspektiva članstva u Evropskoj uniji je zemljama zapadnog Balkana potvrđena i na samitu u Solunu godine. Zemlja Tabela 4. Dostignuti stepen integracije u EU zemalja Zapadnog Balkana (vlastita kreacija) Godina potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa EU (SSP) Godina podnošenja zahtjeva za članstvo u EU Godina sticanja statusa kandidata Početak pristupnih pregovora Zaključenje pregovora Albanija Bosna i 2008* Hercegovina Hrvatska * primljena u članstvo 2013 Kosovo Makedonija Crna Gora Srbija *SSP između Bosne i Hercegovine i EU je stupio na snagu godine Evropska unija je svoju otvorenost za prijem svih država zapadnog Balkana u punopravno članstvo potvrdila brojnim programima finansijske pomoći, među kojima su posebno značajni programi podrške regionalnom razvoju i prekograničnoj saradnji. Svi raniji programi finansijske pomoći Evropske unije zemljama zapadnog Balkana su od godine objedinjeni u jedinstven pretpristupni instrument Evropske unije za budžetski period godina. Radi se o IPA instrumentu 257

258 za pretpristupnu pomoć (IPA - Instrument for Pre Acession Assistance). Ukupan budžet za IPA sredstava za period od do godine iznosio je milijardi eura. (Acces to EU Law 2011) Korisnici IPA fondova su sudjelovali u sufinansiranju projekata od 10% do 15% ukupne vrijednosti projekta. Glavni ciljevi IPA programa su se odnosili na pripremu zemalja korisnica pomoći da postepeno usvajaju standarde i politike Evropske unije i na pružanje podrške u implementiranju aquis a, kao i na pripremu efikasnog korištenja strukturalnih i kohezionih fondova nakon što postanu punopravne članice Evropske unije. Da bi se postigli navedeni ciljevi, IPA je podijeljena na pet različitih komponenti: Komponenta I Pomoć u tranziciji i izgradnja institucija Komponenta II Prekogranična saradnja Komponenta III Regionalni razvoj Komponenta IV Razvoj ljudskih resursa Komponenta V Ruralni razvoj (EU Infocentar 2008) Državama sa statusom kandidata za članstvo je dostupno svih pet komponenti, za razliku od zemalja potencijalnih kandidata, kojima su dostupne samo prva i druga komponenta IPA pomoći. Države Zapadnog Balkana u procesu integracije u Evropsku uniju susreću se sa izazovima regionalizacije, međuregionalne i prekogranične saradnje kao i sa brojnim mogućnostima ekonomskog i socijalnog razvoja općina i gradova kroz podršku pretpristupnih fondova Evropske unije. U vremenskom okviru godina zemljama Zapadnog Balkana će biti na raspolaganju oko 11,7 milijardi eura, a iznos sredstava koji će biti dodijeljen svakoj državi Evropska komisija će utvrđivati na godišnjem nivou. Zemlje zapadnog Balkana su u različitim fazama integracije u Evropsku uniju te imaju i različite mogućnosti u pogledu korištenja finansijskih sredstava Evropske unije. Međutim u procesu evropskih integracija sve države zapadnog Balkana su obavezne da uspostave pravnu i institucionalnu osnovu vlastitog regionalnog razvoja. Uspostavljanje nacionalne politike regionalnog razvoja koja je zasnovana na standardima i ciljevima Evropske unije javlja se kao preduvjet sticanja statusa kandidata, potom i člana Evropske unije. Samo na taj način se mogu ostvariti pretpostavke za korištenje evropskih fondova za lokalni i regionalni razvoj i za sudjelovanje u programima i projektima lokalnog i regionalnog razvoja koji se sufinansiraju iz fondova Evropske unije. Očekivanja i zahtjevi Evropske komisije odnose se na obavezu da zemlje kandidati, odnosno zemlje na putu sticanja tog statusa politiku i ciljeve regionalnog razvoja, usklade s evropskim ciljevima, kao i da u nacionalnom zakonodavstvu i drugim programskim dokumentima ugrade odgovarajuće mehanizme za usklađivanje svojih interesa s interesima Evropske unije i interesima drugih zemalja članica. (Osmanković, Pejanović, 2009) U procesu harmonizacije nacionalnih politika regionalnog razvoja sa principima politike regionalnog razvoja Evropske unije zemlje zapadnog Balkana su postigle različite uspjehe. Za razliku od drugih država zapadnog Balkana, Bosna i Hercegovina je jedina država koja nema 258

259 nacionalnu strategiju i institucionalnu osnovu regionalnog razvoja, kao ni definisane statističke regije. (Sadiković, 2014) Bosni i Hercegovini u procesu integracije u Evropsku uniju predstoji i oblikovanje strategije regionalnog razvoja, zakonske osnove za poticanje bržeg razvoja nerazvijenih područja i uspostava statističkih regija sa ciljem priključivanja u evropsku politiku regionalnog razvoja. 5. Zaključak Lokalne vlasti imaju sve značajniju ulogu u provođenju ekonomskih i političkih ciljeva Evropske unije. Integrirani i održivi razvoj gradova je postao integralnim dijelom strateškog okvira kohezijske politike Evropske unije u periodu godina. Time je izvršena decentralizacija kohezijske politike sa regionalne na lokalnu razinu. Gradovi će imati aktivniju ulogu u kreiranju urbane politike i svih razvojnih politika u programskom okviru Evropske unije do godine, ali i nove mogućnosti održivog razvoja. Lokalni ekonomski razvoj je proces, a integrirani i održivi razvoj zahtijeva u prvom redu formulisanje strategije lokalnog razvoja kao njegove ključne komponente. Savremeni koncept integriranog i održivog lokalnog razvoja ne ograničava se samo na ekonomska pitanja. On zahtijeva holistički pristup koji obuhvata socijalnu i prostornu integraciju, zaštitu životne okoline i konačno unapređenje kvalitete života građana u svim njegovim segmentima. Zbog toga proces izrade i provođenja strategija integriranog i održivog lokalnog razvoja zahtijeva aktivnu participaciju građana i svih važnih aktera od lokalnih vlasti, civilnog društva, privatnog sektora, privrednih komora i regionalnih partnera. Evropska unija od gradova zahtijeva izradu odgovarajućih strategija integriranog i održivog razvoja usklađenih sa evropskim standardima i njenim programskim ciljevima. Općinama i gradovima zemalja Zapadnog Balkana su u procesu evropskih integracija otvorene brojne mogućnosti ali i izazovi unapređenja društveno-ekonomskog razvoja. Međutim, mogućnost korištenja fondova Evropske unije zahtijeva jasnu političku opredijeljenost i niz aktivnosti svih razina vlasti kako bi se izgradili odgovarajući institucionalni i kadrovski kapaciteti lokalnih zajednica i usvojili odgovarajući programski dokumenti koji su ključni odraz specifičnih razvojnih problema svake lokalne zajednice, ali i koji su istovremeno povezani sa strateškim i programskim dokumentima Evropske unije. Zemlje Zapadnog Balkana imaju brojna ograničenja u pogledu uspješne apsorpcije evropskih fondova za sufinansiranje projekata lokalnog razvoja. Najveći problem su nerazvijeni ljudski potencijali lokalnih zajednica, ali i nedostatak državnih strategija lokalnog i regionalnog razvoja, što se posebno odnosi na Bosnu i Hercegovinu. Izvori Grupa autora (2008) Zajedničke politike EU, EU Infocentar/Centar za sigurnosne studije, Sarajevo. Hans Georg Fischer (2006) Die Rolle des europäischen Gemeinschafsrechts in der kommunalen Verwaltungspraxis, in: Europafähigkeit der Kommunen Die lokale Ebene 259

260 in der Europäischen Union, VS Verlag für Sozialwissenschaften/GWV Fachverlage GmbH, Wiesbaden. Integrierte Stadtentwicklungsplanung und Stadtentwicklungsmanagement Strategien und Instrumente nachhaltiger Stadtentwicklung (2013) Deutscher Stadtetag, Berlin. Iván Illés (2012) The Western Balkans and European Union Accession, in: Regional Transormation Processes in the Western Balkan Countries, Centre for Regional Studies of the Hunagarian Academy of Sciences, Pécs. Metodologija za integrirano planiranje lokalnog razvoja (2011), UNDP i Swiss Agency for Development and Cooperation, Sarajevo. Osmanković J. (2001) Regionalizacija: teorija i praksa, BETA, Sarajevo. Osmanković, J. & Pejanović, M. (2009), Euroregije i Bosna i Hercegovina, Fakultet političkih nauka Centar za lokalnu i regionalnu samoupravu, Sarajevo. Pejanović M. & Sadiković E. (2012), Lokalna i regionalna samouprava u Bosni i Hercegovini, TKD Šahinpašić, Sarajevo/Zagreb. Rolf Derenbach (2006) Die stärkere Einbindung der lokalnen Gebietskörperschaften in das europäische Aufbauwerk: Partnerschaft im Modell der multilevel governance statt zunehmender Entfremdung in: Europafähigkeit der Kommunen Die lokale Ebene in der Europäischen Union, VS Verlag für Sozialwissenschaften/GWV Fachverlage GmbH, Wiesbaden. Sadiković E. (2014) Evropa regija kohezijska politika Evropske unije i Zapadni Balkan, TKD Šahinpašić, Zagreb. Uwe Zimmerman (2006) Die Europäische Verfassung Eine Bilanz aus kommunaler Perspektive, in: Europafähigkeit der Kommunen Die lokale Ebene in der Europäischen Union, VS Verlag für Sozialwissenschaften/GWV Fachverlage GmbH, Wiesbaden. INTEGRATED AND SUSTAINABLE DEVELOPMENT OF CITIES IN THE WESTERN BALKANS: ROLE AND POSITION IN THE EUROPEAN CONTEXT Elmir Sadikovic University of Sarajevo - Faculty of Political Sciences Skenderija 72, Sarajevo, Bosnia and Herzegovina sadikovice@fpn.unsa.ba Abstract Sustainable development of cities includes three main aspects: environmental, economic and social sustainability in the long run. To achieve these objectives, it is necessary to have an integrated strategic approach to the planning of city development. Integrated city development in the broadest sense implies a holistic rather than sectoral approach to the planning of 260

261 the development of the city, which includes all important economic, infrastructural, social and other sectors and various interests. Close to 70% of the population of the EU lives in cities, and 59% of the EU population lives in the metropolitan areas which employ 62% of the working population. The cities account for more than 2/3 of the total GDP of the European Union. That is why the economic development of the European Union in the future is essentially conditioned by the development of cities, and only in partnership with the cities can European Union achieve its economic, social and political objectives. Cities are the driving force of economic development, inventiveness and creativity, but are also the hardest hit by the problems of unemployment, poverty, segregation and pollution of the environment. The European Union has recognized that the various economic, environmental, climatic, social and demographic challenges faced by the cities in the European region are closely linked and that in this respect it is necessary to take appropriate political and economic measures, using an integrated approach, in order to address these issues and challenges. In order to ensure integrated and sustainable development of cities, the European Union s Europe 2020 Strategy as one of its goals defines facilitating education, economic development, social integration and environmental protection in cities. The aim of the EU cohesion policy in the period is actually the adoption of integrated strategies for sustainable urban development, in order to enhance the synergy of local authorities, or potential investors with the resources allocated by European funds. The Western Balkan countries are at different stages of integration into the European Union. From this standpoint, the cities of Western Balkan countries have a different position with respect to the possibility of using European funds. Despite that, Europe 2020 Strategy provides an opportunity to all Western Balkan countries to use different funds and strive for sustainable economic development of their cities. Key words: European Union; EU; cities: sustainable development; Western Balkans 261

262 DOI: /PI POKRETAČI EKONOMSKOG RAZVOJA: KULTURA, GEOGRAFIJA, INSTITUCIJE, MULTINACIONALNE KOMPANIJE Jasmin Hošo Tondach Bosna i Hercegovina d. o. o. Dženetića Čikma 1, Sarajevo, Bosna i Hercegovina hoso.jasmin@tondach.ba Sažetak Razlike u ekonomskom razvoju širom svijeta su signifikantne. Zemlja sa najvišim dohotkom per capita je Luxemburg, dok se na kraju ljestvice nalazi Malawi. Postavlja se pitanje zašto su neke zemlje kao što je npr. Norveška tako razvijene, čiji stanovnici žive u blagostanju, a neke afričke zemlje kao što je npr. Burundi tako nerazvijene i žive u siromaštvu? Ili šta pokreće ekonomski razvoj u raznim zemljama? Još od vremena Adama Smitha mnogi znanstvenici i kreatori politike raspravljaju o tom važnom pitanju. Te rasprave svode se na nekoliko objašnjenja: (1) kultura, (2) geografija, (3) institucije i (4) mutinacionalne kompanije. Znanstvenici, poput nobelovca Douglasa Northa, težište stavljaju na institucije i kažu da su institucije osnovne determinante performanse ekonomije. Budući da institucije osiguravaju poticajnu strukturu društva, formalni politički, pravni i ekonomski sistemi imaju značajan utjecaj na ekonomski razvoj tako što utječu na poticaje i troškove poslovanja. Ključne riječi: ekonomski razvoj, kultura, institucije, multinacionalne kompanije, direktne strane investicije 1. Uvod Razlike u ekonomskom razvoju širom svijeta su signifikantne. Zemlja sa najvišim dohotkom per capita je Luxemburg, dok se na kraju ljestvice nalazi Malawi. Postavlja se pitanje zašto su neke zemlje kao što je npr. Norveška tako razvijene, čiji stanovnici žive u blagostanju, a neke afričke zemlje kao što je npr. Burundi tako nerazvijene i žive u siromaštvu? Ili šta pokreće ekonomski razvoj u raznim zemljama? Još od vremena Adama Smitha mnogi znanstvenici i kreatori politike raspravljaju o tom važnom pitanju (Deaton, 2010). Te rasprave svode se na nekoliko objašnjenja: (1) kultura, (2) geografija, (3) institucije i (4) mutinacionalne kompanije. Pristaše kulture tvrde da bogate zemlje obično imaju pametnije i vrednije stanovništvo 262

263 koje pokreće snažna motivacija za ekonomskim uspjehom. 1 Međutim, da li je moguće zamisliti da su Nijemci u prosjeku, gotovo 700 puta pametniji i vrjedniji od Burundijaca? Ova linija razmišljanja, koja graniči sa rasizmom, u XXI stoljeću više nije prihvatljiva. Geografska škola mišljenja polazi od pretpostavke da su bogate zemlje obično obdarene prirodnim resursima. Međutim, lako se može dokazati da neke siromašne zemlje, kao što je Nigerija ili Demokratska Republika Kongo, također imaju bogate prirodne resurse, a da neke bogate zemlje oskudijevaju u prirodnim resursima. Pored toga, smatra se da su neke zemlje u nepovoljnom položaju zbog loše geografske lokacije. Koliko je ovaj argument uvjerljiv? Geografija je važna, ali nema veze sa sudbinom. Znanstvenici, poput nobelovca Douglassa Northa (North, 2005), težište stavljaju na institucije i kažu da su institucije osnovne determinante performanse ekonomije. Budući da institucije osiguravaju poticajnu strukturu društva, formalni politički, pravni i ekonomski sistemi imaju značajan utjecaj na ekonomski razvoj tako što utječu na poticaje i troškove poslovanja (Acemoglu, 2010). Ukratko, razvijene zemlje su bogate jer su, između ostalog, razvile bolje institucionalne okvire, koji potiču tržište. Posebno se može istaći sljedeće: Za pojedince i firme ekonomski je povoljno da rastu i specijaliziraju se da bi ostvarili dobitak od trgovine. Nedostatak jakih formalnih institucija što podržavaju tržište navodi pojedince da trguju na neformalnoj osnovi sa malim susjednim grupama, a firme da ostaju male i tako propuste dobitke od jasnije podjele rada trgovanjem većih razmjera sa udaljenim partnerima. Naprimjer, u Africi je većina transakcija lokalne prirode, a većina firmi spadaju u mala preduzeća. Prema izvještajima, preko 40% afričke ekonomije je neformalno, što je najviši prosjek u svijetu (Economist, 2005). Nastanak formalnih institucija koje podržavaju tržište podstiče pojedince da se specijaliziraju, a firme da rastu u veličini kako bi ostvarile dobitke od komplicirane trgovine na daljinu. Kada formalne institucije, koje su u funkciji zaštite imovinskih prava, podržavaju nesmetano funkcioniranje tržišta, to će dati zamah većim inovacijama, poduzetništvu, a time i ekonomskom razvoju i rastu. Iako je oduvijek bilo spontanih inovacija, zašto se njihov korak značajno ubrzao od industrijske revolucije, tj. XVIII stoljeća? Velikim dijelom, doprinos tome leži u donošenju Statuta o monopolima iz godine u Velikoj Britaniji, koji je bio prvi zakon o patentima u svijetu što formalno štiti intelektualno vlasništvo izumitelja i zbog kojeg su inovacije finansijski isplative (North 1981). Taj zakon našao je svoju primjenu, odnosno koriran je širom svijeta. Prema Pengu (2014) utjecaj tog zakona osjeća se i danas, jer se očekuje da su kontinuirane inovacije norma. Međutim, to bi 1 Kao što je npr. protestantska radna etike, koju je identificirao Max Weber. 263

264 teško bilo ostvarivo da ne postoje snažni sistemi zaštite prava intelektualnog vlasništva. Zašto rutinski očekujemo da IT proizvodi svoju računalnu snagu udvostručuju otprilike svake dvije godine? Odgovor sigurno nije da je to zato što ljudi postaju dvaput pametniji svake dvije godine ključ je u tome što institucije pružaju bolju i jaču zaštitu intelektualnog vlasništva. Naravno, ti su argumenti okosnica pogleda na globalno poslovanje zasnovanog na institucijama. Ova linija razmišljanja, koju je zagovarao ranije citirani nobelovac, Douglass North, jasno je odnijela pobjedu u raspravi o pokretačima ekonomskog razvoja. Međutim, ta rasprava nije završena, jer još nije jasno kakav politički sistem olakšava ekonomski razvoj. 2 Ekonomska i politička debata sadržana u vrlo voluminiziranoj literaturi o globalizaciji sadrži mnoge sukobljavajuće poglede na multinacionalne kompanije. U pogledu njihovog mogućeg doprinosa ekonomskom rastu i nacionalnom blagostanju može se posmatrati njihova «svijetla» i «tamna» strana. Govori se da su multinacionalne firme važni nosioci promjena i «kreativne destrukcije». Pored toga što multinacionalne kompanije šire nove tehnologije, povećavaju konkurentski pritisak na domaće firme, one su i nužni nosioci globalizacije. Manuel Castells (2000) tvrdi da multinacionalna kompanija kao mrežno preduzeće otjelovljuje kulturu informacijske, globalne ekonomije te da ona transformiše signale u robu tako što procesuira znanje. Na drugoj strani, negativni utjecaji na okruženje, iskorištavanje jeftine radne snage i ugrožavanje ljudskih prava ističu se kao njihova tamna strana. Usmjerenost na maksimiziranje profita i zadovoljenje interesa ulagača, odnosno povrat na uloženi kapital, neki su od osnovnih ciljeva multinacionalnih kompanija. Države imaju ciljeve usmjerene na stvaranje radnih mjesta, ubiranje prihoda od poreza, stvaranje višeg i boljeg životnog standarda i blagostanja za stanovnike kao i na regionalni razvoj. Da li su ti ciljevi kompatibilni sa ciljevima multinacionalnih kompanija? Pristup koji multinacionalne kompanije imaju mobilnim resursima i njihov «neobavezni» karakter spadaju u priču o tamnoj strani multinacionalki (Forsgren, 2013). 2. Multinacionalna kompanija Zašto se firme sve više zanimaju za investiranje u inostranstvu? Da li visoki troškovi radne snage u zemlji predstavljaju otežavajući faktor? Da li ih brine konkurencija firmi iz zemalja tzv. izranjajućih ekonomija, sa niskom cijenom rada? Ili ih privlače niski troškovi radne snage i lukrativna tržišta u inostranstvu? Ili i zbog jednog i zbog drugog? Firme što se bave investiranjem u inostranstvu poznate su pod imenom multinacionalne kompanije (MNC) 3 i osnovnim su nosiocem direktnih stranih 2 Komparacija različitih političkih sistema pokazuje da je npr. kineska ekonomija u zadnje tri dekade rasla najbrže, dok je u istom periodu stopa rasta u Indiji bila samo polovina od kineske. 3 MNC Multinacional Corporation 264

265 ulaganja (FDI) 4. Na svjetskom nivou, poslije nazadovanja usljed velike recesije u periodu , direktne strane investicije doživljavaju skroman oporavak. Dok se većina razvijenih ekonomija polako oporavlja, izranjajuće su ekonomije npr. u prvi put privukle više od polovine priliva direktnih stranih investicija. Firme iz izranjajućih ekonomija generirale su gotovo 30% odliva direktnih stranih investicija širom svijeta (United Nations, 2011). Po definiciji, multinacionalna kompanija je firma koja vrši direktna strana ulaganja kad posluje u inostranstvu. Treba primijetiti da i nemultinacionalne kompanije mogu poslovati u inostranstvu tako što: (1) izvoze i uvoze, (2) daju licence i franšize, (3) poduzimaju outsourcing, (4) vrše portfolio investiranje, ili na druge načine. Ono po čemu se multinacionalne kompanije razlikuju od nemultinacionalnih su direktna strana ulaganja. Izvoznik mora izvršiti FDI da bi postao multinacionalno preduzeće. Drugim riječima, Mercedes ili Toyota ne bi bili multinacionalna preduzeća da sva svoja vozila proizvode u Njemačkoj, odnosno Japanu i izvoze ih širom svijeta. BMW je postao multinacionalno preduzeće tek kad je počeo direktno ulagati u inostranstvu. 5 Iako mnogi ljudi misle da su multinacionalne kompanije novi organizacijski oblik koji se pojavio tek nedavno, one postoje najmanje godina, a najraniji tragovi otkriveni su u vrijeme Asiraca, Feničana i Rimljana (Moore i Lewis, 2009). Godine 1903, kad je osnovana Ford Motor Company, firma je izvezla svoj šesti automobil (Stiglitz, 1999). Gradnjom tvornice u Kanadi, koja je proizvela svoje prve automobile, Ford je izvršio svoju prvu direktnu stranu investiciju (Wilkins 2001). Nakon II svjetskog rata multinacionalke su doživjele značajan rast. U u svijetu je bilo oko multinacionalnih preduzeća, bilo ih je , sa stranih podružnica, dok je do 2010, preko multinacionalnih kompanija upravljalo sa oko stranih podružnica (Osmanković i Hošo, 2010). Prema izvještaju Ujedinjenih nacija (United Nations, 2011) dodana vrijednost koju su proizvela multinacionalna preduzeća porasla je sa 7% svjetskog GDP u na 25% u Matične zemlje i zemlje domaćini evaluiraju multinacionalna poduzeća u pogledu njihovog doprinosa poboljšanju domaćih resursa i sposobnosti i unapređenju dugoročnih konkurentskih prednosti. Ta promjena filozofije dovodi do manje neprijateljskog, a više simbiotičkog odnosa između mnogih vlada i multinaconalki (Dunning, 1993: 362). 6 Većina vlada danas ima pozitivan stav prema direktnim stranim investicijama i to pozdravlja kao dobru vijest (Dunning, 1994). 4 FDI Foreign Direct Investment Način na koji su japanska i korejska vlada tokom protekle dvije decenije prihvatile direktne strane investicije dobar su primjer za to. 265

266 3. Zašto firme postaju multinacionalne tako što investiraju u inozemstvu Nakon što smo se pozabavili razgraničavanjem termina, fokusirat ćemo se na temeljno pitanje: Zašto tako veliki broj firmi od onih u doba antike do današnjeg DHL 7, Wienerbergera 8 i Wurtha 9 postaju multinacionalna preduzeća tako što vrše direktno investiranje u inostranstvu? Bez da ulazimo u detalje, jer karakter ovog rada to i ne zahtijeva, slobodno možemo reći da direktne strane investicije mogu donijeti ekonomsku korist. I što je još važnije, imajući u vidu ogromne kompleksnosti, takva korist mora značajno prevagnuti nad troškovima. Šta su izvori takve koristi? Kao što je rekao britanski ekonomista John Dunning, odgovor se svodi na potragu firmi za prednošću vlasništva (O), lokacije (l) i internalizacije (I) što je poznato pod zajedničkim imenom OLI prednosti (Dunning, 1993). Dva ranije prikazana ključna viđenja, gledište sa pozicije resursa i ono sa pozicije institucija, omogućuju nam da proniknemo u srž ovog pitanja. U kontekstu FDI, vlasništvo se odnosi na činjenicu da MNC posjeduje i iskorištava neku vrijednu, rijetku imovinu koju je teško kopirati i koja je utkana u organizaciju (VRIO) u inostranstvu. Isključivo vlasništvo nad tehnologijom i know-how upravljanja uključeni u proizvodnju npr. VW-a osiguravaju da to multinacionalno preduzeće može pobijediti svoje protivnike u inostranstvu. Firme uživaju prednosti lokacije zato što posluju na određenom mjestu. Odlike jedinstvene za neko mjesto, kao što su prirodni i ljudski resursi ili blizina određenih tržišta, daju neke prednosti firmama koje tu posluju. Naprimjer, Vijetnam se pokazao kao zgodna lokacija za MNC koja hoće da se diverzificiraju van priobalnog dijela Kine zbog sve većih troškova radne snage (Peng, 2014). Sa gledišta sa pozicije resursa, potraga MNC za prednostima vlasništva i lokacije može se smatrati pokazivanjem snage u globalnoj konkurenciji. Internalizacija se odnosi na zamjenu prekograničnih tržišta (kao što su izvoz i uvoz) jednom firmom (MNC) lociranom u dvije ili više zemalja. Naprimjer, umjesto da BMW proda svoju tehnologiju nekoj kineskoj firmi, po izvjesnoj cijeni (što bi bio modus ulaska na tržište koji nije zasnovan na FDI i koji se tehnički naziva davanjem licence), BMW bira da izvrši direktno strano investiranje u Kini. Drugim riječima, vanjske tržišne transakcije (u ovom slučaju, kupovina i prodaja tehnologije putem davanja licence) zamjenjuju se internalizacijom. Prema gledištu sa pozicije institucija, internalizacija je reakcija na nesavršena pravila koja rukovode međunarodnim transakcijama poznata pod imenom tržišne nesavršenosti (ili tržišni neuspjeh). Očigledno, kineski propisi koji regulišu zaštitu intelektualnog vlasništva, kao što je BMW-ova vlastita tehnologija, ne daju BMW-u dovoljno povjerenja da će njegova prava biti zaštićena. Zato je nužna internalizacija

267 Općenito, firme postaju multinacionalna preduzeća zato što FDI daju trostruke OLI prednosti koje inače ne bi imale. U nastavku ćemo pokušati objasniti zašto je to slučaj. 4. Prednosti lokacije Pored koristi od direktnog vlasništva druga ključna riječ u direktnim stranim investicijama jeste strana lokacija. S obzirom na poznato opterećenje stranaca, strane lokacije moraju pružati primamljive prednosti. U nastavku ćemo dati osvrt na izvore prednosti lokacije i načine da se steknu i neutraliziraju prednosti lokacije Zašto je lokacija toliko važna? Neke lokacije imaju geografske odlike kojima druge teško mogu biti ravne. Neprestanu ekspanziju međunarodnog poslovanja, kao što su FDI, možemo smatrati beskrajnom sagom u potrazi za prednostima lokacije. Naprimjer, iako Austrija politički i kulturalno pripada Zapadu, ta zemlja je geografski locirana u srcu Srednje i Istočne Evrope. Beč, glavni grad Austrije, zapravo je istočnije nego Ljubljana u Sloveniji i Prag u Češkoj. Zato ne iznenađuje što je Beč atraktivno mjesto za smještanje regionalnih direkcija multinacionalnih kompanija za Srednju i Istočnu Evropu. Lokacije kao što su Beč prirodno privlače mnogo direktnih stranih investicija. Pored prirodnih geografskih prednosti, prednosti lokacije rezultat su i okupljanja ekonomskih aktivnosti na izvjesnim lokacijama što se naziva aglomeracija. Naprimjer, Holandija gaji i izvozi dvije trećine svjetskog izvoza rezanog cvijeća. Slovačka proizvodi više automobila po glavi stanovnika nego bilo koja druga zemlja na svijetu, zahvaljujući traganju globalnih proizvođača automobila za prednostima aglomeracije. Slovačka kao lokacija investiranja ugostila je preko 200 firmi iz automotiv industrije, a koje danas predstavljaju okosnicu slovačke ekonomije i lokomotivu ekonomskog razvoja te zemlje. Velike kompanije poput VW, PSA Peugeot Citroen, KIA Motors, su samo neke koje su odlučile svoje pogone locirati u tzv. Automotiv Cluster West Slovakia. Općenito, prednosti aglomeracije potiču od: prelijevanja znanja 10 (Driffield i Love, 2007), zahtjeva industrije da stvori kvalificiranu radnu snagu koja može raditi za različite firme, a da se ne mora seliti iz regije, zahtjeva industrije koji olakšava stvaranje pool-a specijaliziranih dobavljača i kupaca također lociranih u toj regiji (McCann i Folta, 2009). Treba napomenuti da se, sa gledišta pozicije lokacije, prednosti lokacije ne preklapaju u potpunosti sa prednostima na nivou zemlje, kao što su raspoloživost faktora. Prednosti lokacije su one koje firma dobije kad posluje na jednoj lokaciji zbog svojih sposobnosti specifičnih za firmu. Zašto? General Motors (GM) je zbog 10 Znanja koje se rasprostire od jedne firme do drugih među obližnjim firmama koje pokušavaju da zaposle pojedince iz konkurentskih kompanija. 267

268 neuspjeha svoj pogon u Fremontu u Kaliforniji morao zatvoriti. Ponovo otvorivši isti pogon, na istoj lokaciji, Toyota 11 je inicirala svoje prvo direktno ulaganje u SAD. Od tada Toyota koristi prednosti lokacije tog pogona tako što proizvodi mnogo puta nagrađivane automobile koje Amerikanci posebno vole Toyota Corolla, preko 30 miliona prodatih primjeraka u 140 zemalja, i Tacoma. Poenta je sljedeća: ovu tvornicu od propasti su doslovno spasile jedinstvene sposobnosti Toyote primijenjene na kalifornijsku lokaciju. Lokacija sama po sebi ne daje prednosti lokacije, kao što je pokazala nesposobnost GM-a da je iskoristi prije Firme ne posluju u vakuumu. Kad jedna firma uđe u neku stranu zemlju putem FDI, njeni rivali će je vjerovatno slijediti tako što će vršiti dodatna FDI u zemlju domaćina da bi ili: stekli same prednosti lokacije ili barem neutralizirali prednosti lokacije onih koji su došli prvi. Ti potezi kojim se slijede konkurenti naročito su vjerovatni u industrijama koje se odlikuju oligopolima industrije što se sastoje od malog broja aktera (Stiglitz, 1999). Automobilska industrija tipična je oligopolska industrija. U Kini, Volkswagen je bio prvi strani akter, koji je počeo proizvodnju 1985, a 90-ih godina imao udio na tržištu od 60%. Do danas je svaki globalni proizvođač automobila koji drži do sebe ušao u Kinu pokušavajući da «otkine» malo Volkswagen-ovog kolača. Općenito, konkurentski rivalitet i imitacije, naročito u oligopolskim industrijama, potcrtavaju važnost sticanja i neutraliziranja prednosti lokacije širom svijeta. 4.2 Prednosti internalizacije Internalizacija, sljedeća je velika prednost vezana sa FDI, što podrazumijeva sposobnost da se eksterni tržišni odnosi zamijene jednom firmom (MNC) koja posjeduje, kontroliše i upravlja aktivnostima u dvije ili više zemalja (Feinberg i Gupta, 2009). To je važno zbog značajnih nesavršenosti u međunarodnim tržišnim transakcijama. Gledište sa pozicije institucija kaže da se tržišta rukovode pravilima, propisima i normama što su osmišljeni da smanje neizvjesnosti. Neizvjesnosti dovode do transakcijskih troškova troškova vezanih s poslovanjem. U nastavku ćemo govoriti o nužnosti borbe protiv tržišnog neuspjeha i prednostima koje donose internalizacija Troškovi međunarodnih transakcija i opasnost od tržišnog neuspjeha Troškovi međunarodnih transakcija obično su veći od troškova domaćih transakcija. Budući da se zakoni i propisi obično provode na nivou države, ako se jedna strana iz zemlje A ponaša oportunistički, drugoj strani iz zemlje B biće teško realizirati ugovor. Kompanija Pipelife je godine potpisala ugovor sa kineskom kompanijom Changzhou Reinforced Plastics Factory (CRPF) o formiranju zajedničke firme za 11 Vidi: (pristup: ) 268

269 proizvodnju plastičnih cijevi. 12 Sjedište firme je bilo u Changzhou, 200 km sjeveroistočno od Shanghai, sa godišnjim prihodom od 5 miliona US dolara. Pipelife koji je u tom period bio u vlasništvu Wienerberger-a i Solvay-a (50/50 joint-venture), danas u stoprocentnom vlasništvu, nekoliko godina kasnije se iz tog posla morao povući. Tuženje druge strane u nekoj stranoj zemlji ne samo da je skupo nego i neizvjesno. U najgorem slučaju, takve nesavršenosti su tako ozbiljne da tržišta ne mogu funkcionirati, pa mnoge firme odlučuju da ne posluju u inostranstvu. Razlog je strah od neuspjeha! Tako visoki transakcijski troškovi mogu dovesti do tržišnih nesavršenosti nesavršenosti tržišnih mehanizama zbog kojih su transakcije nepodnošljivo skupe i ponekad nemoguće. Kako se MNC bore protiv tržišnog neuspjeha putem internalizacije? Multinacionalne kompanije smanjuje troškove prekograničnih transakcija i povećavaju efikasnost tako što vanjski tržišni odnos zamjenjuje samo jednom organizacijom koja se proteže na obje zemlje u procesu zvanom internalizacija (transformacija vanjskog tržišta internim vezama). Teoretski, postoje dvije mogućnosti: (1) da firma «XXX» vrši uzlazno vertikalno direktno strano ulaganje tako što posjeduje imovinu za proizvodnju nekog dobra u Hrvatskoj ili (2) firma «YYY» vrši silazno vertikalno direktno strano ulaganje tako što posjeduje imovinu za preradu istog dobra u Njemačkoj. FDI u biti transformiše međunarodnu trgovinu između dvije nezavisne firme u dvije zemlje u internu trgovinu između dvije podružnice u dvije zemlje koje kontroliše ista MNC. MNC je tako u stanju bolje da koordinira prekogranične aktivnosti. Takva prednost naziva se prednost internalizacije. Općenito, motivacije koje stoje iza direktnih stranih investicija su kompleksne i vrlo često osporavane. Na osnovu gledišta sa pozicije resursa i onog sa pozicije institucije, FDI možemo smatrati odrazom motivacije firmi da prošire sposobnosti specifične za firmu u inostranstvo i njihovu reakciju kako bi prevazišle tržišne nesavršenosti i neuspjehe Politički pogledi na FDI Postoje tri glavna politička pogleda na direktna strana ulaganja. Prvi, radikalni pogled, tretira FDI kao instrument imperijalizma i sredstvo za eksploataciju domaćih resursa od strane kapitalista i firmi. Vlade koje prihvataju radikalni pogled često nacionaliziraju imovinu MNC - slučaj Venezuele i odluke tadašnjeg predsjednika Huga Chaveza 13 ili jednostavno zabranjuju ili u najblažem obeshrabruju ulazna MNC. U periodu između 50-ih i početka 80-ih godina prošloga stoljeća, radikalni pogled bio je utjecajan širom Afrike, Azije, Istočne Evrope i Latinske Amerike (Vernon 1977). Zbog slabog ekonomskog rasti odsustva direktnih stranih investicija popularnost ovog pogleda širom svijeta opada (pristup: ) 13 (pristup: ) 269

270 S druge strane, u osnovi pogleda slobodnog tržišta, stoji pretpostavka da će FDI, kad ih ne ograničava intervencija vlade, omogućiti zemljama da iskoriste svoje apsolutne ili komparativne prednosti tako što će se specijalizirati za proizvodnju izvjesnih roba ili usluga. Slično logici međunarodne trgovine gdje obje strane dobijaju (win-win), FDI na slobodnom tržištu dovešće do situacije gdje će i matične zemlje i zemlje domaćini biti na dobitku. Od 80-ih godina, zemlje poput Brazila, Kine, Mađarske, Indije, Irske i Rumunije usvojile su politike naklonjenije direktnim stranim ulaganjima. Međutim u praksi ne postoji potpuno liberalni pogled slobodnog tržišta na FDI. Većina zemalja prakticira tzv. pragmatični nacionalizam tj. smatra da FDI imaju i prednosti i mane i odobrava ih samo kada su koristi veće od troškova. Pozivajući se na ekonomski patriotizam, francuska vlada minirala je nekoliko stranih pokušaja preuzimanja francuskih firmi (Osmanković i Hošo, 2010). Kineska vlada insistira da FDI u autoindustriju moraju poprimiti oblik zajedničkog ulaganja (joint venture) sa MNC tako da kineski proizvođači automobila mogu učiti od svojih stranih pandana (Naissbit i Naissbit, 2010). Zadnjih godina, još više zemalja promijenilo je politike tako da budu naklonjenije prema FDI. Čak i tvrdokorne zemlje koje su imale radikalni pogled na FDI, kao što su Kuba i Sjeverna Koreja, sada eksperimentišu s postepenim otvaranjem za FDI, što je indikativno za rađanje pragmatičnog nacionalizma u njihovom novom razmišljanju. Međutim, od recesije iz , uvlači se i nešto veći protekcionizam u obliku politika koje obeshrabruju ulazna FDI u neke zemlje (Peng, 2014) Koristi i troškovi za zemlje domaćine U osnovi pragmatičnog nacionalizma leži potreba da se precijene koristi i troškovi direktnih stranih investicija za zemlje domaćine, odnosno primatelje FDI i matične, izvorne, zemlje. Četiri glavne koristi za zemlje domaćine: Priliv kapitala može doprinijeti boljem platnom bilansu zemlje domaćina. Tehnologija, posebno ona naprednija iz inostranstva, može dovesti do prelijevanja tehnologije, što će biti korisno za domaće firme i industrije. Know-howu segmentu leadershipa može se visoko cijeniti. Domaći razvoj upravljačkog know-how često teško može dostići visok nivo bez FDI. Otvaranje radnih mjesta, direktno i indirektno. Direktne koristi nastaju kad MNC zapošljavaju pojedince lokalno. U Irskoj, preko 50% irskih uposlenika u proizvodnji radi za MNC (Barry i Kearney 2006). U Velikoj Britaniji, najveći poslodavac u privatnom sektoru je indijska firma Tata, koja ima uposlenika u Velikoj Britaniji, a koji rade za razne firme kao što su Jaguar, Land-Rover, Tata Steel, Tata Tea i Tata Consultancy Services (Economist 2011). U SAD, procjenjuje se da će do strani proizvođači automobila kao što su BMW, Honda, Hyundai, Kia, Toyota i Volkswagen stvoriti radnih mjesta (Peng, 2014). Indirektne koristi su radna mjesta što se otvore kad zapošljavanje povećaju lokalni dobavljači i kad uposlenici MNC troše novac u mjestu gdje rade, što dovodi do više radnih mjesta. 270

271 Na strani troška za zemlje domaćine su: opasnost od djelomičnog gubitka ekonomske nezavisnosti, štetni efekti na lokalnu konkurenciju i odliv kapitala kroz izvlačenje dobiti ili koristeći sistem transfernih cijena. 5. Kako pregovaraju vlade i multinacionalne kompanije Multinacionalne kompanije reaguju na razne politike tako što pregovaraju sa vladama domaćinima. Ishod odnosa MNC vlada, domaćin, naime razmjer i obim FDI u zemlji domaćinu funkcija je relativne pregovaračke moći obje strane sposobnosti da se izdejstvuje povoljan ishod pregovora zahvaljujući snazi jedne strane. MNC obično radije minimiziraju intervenciju vlada domaćina i maksimiziraju poticaje koje one daju. Vlade domaćina obično žele da osiguraju izvjesni stepen kontrole i minimiziraju poticaje koje daju MNC. Ponekad vlada domaćina «mora prisiliti ili namamiti multinacionalne kompanije da prihvate uloge kojih bi se inače odrekle.» (Evans 1979). Međutim, vlade domaćini moraju «navesti, a ne komandovati», jer MNC imaju opcije i drugdje investirati (Lindblom 1977). Zapravo, veliki je broj zemalja koje se natječu jedna s drugom za dragocjene eure ili dolare koji dolaze od stranih investitora. Naprimjer, da bi Izrael privukao kompaniju Intel da investira u mjestu Kiryat Gat na jugu Izraela, morao je dati grant od 32% investicije. Intel je svoj biznis u Izraelu započeo sa pet uposlenika. Danas novi Kiryat Gat proizvodi procesore koji se izvoze u cijeli svijet. Intel je najveći privatni poslodavac u Izraelu, sa uposlenika u proizvodnim i R&D objektima u Kiryat Gat i na pet drugih lokacija. 14 Direktno investiranje u inostranstvu nije igra nulte sume. Pregovore odlikuju: zajednički interesi, konfliktni interesi i kompromisi (Agmon, 2003). Rezultat je to da, uprkos nizu konflikata, ima uslova pod kojima se interesi obje strane mogu zadovoljiti da bi se došlo do ishoda koji će koristi objema stranama. Pregovori o FDI obično nemaju samo jednu rundu. Nakon početnog ulaska FDI, obje strane mogu nastaviti da nameću svoju volju. Jedna od poznatih pojava jeste dogovor koji zastarijeva, tj. dogovor postignut između MNC i vlada domaćina, koji mijenjaju svoje zahtjeve nakon početnog ulaska FDI. On se obično odvija u tri koraka: U prvom koraku, MNC i vlada sklapaju posao. MNC obično nije spremno da uđe ako nema nekog uvjeravanja vlade o zaštiti imovinskih prava i poticajima. U drugom koraku, MNC ulazi u zemlji i, ako sve bude kako treba ostvaruje profit koji može postati vidljiv. U trećem koraku vlada, često pod pritiskom domaćih grupa, iako dosta rizično za zemlju domaćina zbog visokog reputacijskog rizika, može tražiti ponovne pregovore o poslu koji donosi «prekomjerni» profit stranoj firmi, a koja, naravno, to smatra korektnim i normalnim profitom. Tako raniji dogovor zastarijeva. Vladine taktike uključuju ukidanje poticaja, zahtijevanje većih udjela u profitu i porezima, pa čak i eksproprijaciju

272 6. Zaključak Veliko pitanje u internacionalnom poslovanju, a u kontekstu direktnih stranih investicija glasi: Šta određuje uspjeh i neuspjeh širom planete i koji su razlozi investiranja multinacionalnih kompanija naprimjer na lokaciji X, u zemlji A, a ne na lokaciji Y, u zemlji B? Odgovor se svodi na dvije komponente. Prvo, prema gledištu sa pozicije resursa, neke su firme veoma dobre u investiranju u inostranstvu, jer koriste OLI prednosti na način koji je vrijedan, jedinstven, i koji konkurentske firme teško mogu imitirati. Drugo, prema gledištu sa pozicija institucija, političke realnosti ili omogućuju ili ograničavaju direktne strane investicije da dostignu svoj puni ekonomski potencijal. Zato uspjeh i neuspjeh direktnih stranih investicija značajno zavisi i od institucija koje rukovode direktnim stranim investicijama kao i «pravila igre». Implikacije koje se mogu javiti na kompaniju su višestruke. Prvo, pažljivo treba ocijeniti da li je direktno investiranje u inostranstvo opravdano, a u svjetlu razmatranja drugih mogućnosti kao što su outsourcing ili licenciranje. Tu ocjenu treba davati od aktivnosti do aktivnosti, kao dio analize lanca vrijednosti. Ako se smatra da prednosti vlasništva i internalizacije nisu bitne, ne preporučuje se FDI. Drugo, kad se donese odluka da se izvrši direktno strano investiranje, potrebno je obratiti pažnju na staru izreku: Lokacija, lokacija, lokacija! Traganje za prednostima lokacije mora biti u skladu sa strateškim ciljevima firme. Naprimjer, ako firma traži najbolja žarišta za inovacije, neke jeftine lokacije koje ne generiraju dovoljno inovacija neće postati vrlo atraktivne. Konačno, uzimajući u obzir političke realnosti širom svijeta i tržišne volitilnosti, upoznavanje sa institucionalnim ograničenjima nezaobilazan je korak. Vješti menadžeri multinacionalnih kompanija ne bi prihvatili politike naklonjene direktnim stranim ulaganjima kao gotovu činjenicu. Moguće su zapreke. Zbog globalnog ekonomskog usporavanja mnoge razvijene ekonomije postale su manje atraktivne za ulaganje, a restriktivne kreditne politike znače da firme ne mogu toliko ulagati u inostranstvo. Mijenjaju se stavovi prema nekim oblicima FDI, zbog čega politike vezane za FDI postaju protekcionističkije. Dugoročno, interesi MNC u zemljama domaćinima najbolje se mogu štititi ako MNC poštuje njihove interese, umjesto da ih zanemaruje ili pokušavaju dominirati nad njima. U konačnici, doprinos otvaranju novih radnih mjesta na lokaciji investiranja, obuka i prekvalifikacija za nove poslove, obrazovanje, socijalna odgovornost, kontrola zagađenja i briga o zaštiti životne sredine nesumnjivo će pokazati posvećenost multinacionalnih kompanija zemljama domaćinima. Gore navedeno trebalo bi biti putokaz za institucije u kreiranju uvjeta i održive poslovne putanje za privlačenje direktnih stranih investicija, odnosno multinacionalnih kompanija. Konkurencija između lokacija investiranja, ne samo na međunarodnoj razini već i između regija unutar jedne zemlje, naprimjer u Austriji između savezne države Niederoesterreich i Oberoesterreich ili Steiermark, u Bosni i Hercegovini između županija/kantona, gradova, entiteta, nezaobilazna je tema većine vlada i 272

273 lokalnih zajednica širom svijeta. Nastojeći privući strane investitore veliki je broj zemalja i gradova koji se natječu za dragocjene eure ili dolare koji dolaze od stranih investitora. Izvori Acemoglu, D. (2010) Theory, general equilibriom, and political economy in development economics, Jurnal of Economic Perspectives, 24: B. McCann & T. Folta. (2009) Demand and supply-side aglomerations, Journal of Management Studies 46, 3, ( C. Lindblom. (1977) Politics and Markets, New York: Basic Books. D. North. (1981) Structure and Change in Economic History, New York: Norton. Deaton, A. (2010) Understaending the mechanisms of economic development, Jurnal of Economic Perspectives, 24: Economist. (2005) Doing Business in Africa, Juli 2: 61. Economist. (2011) Tata for now, September 10: F. Barry i C. Kearney. (2006) MNEs and industrial structure in host countries, Journal of International Business Studies 37: J. E. Stiglitz. (1999) Volkswirtschaftslehre, 2 Auflage, Oldenbourg Wissenschaftsverlag: Oldenbourg. J. H. Dunning & S. M. Lundan. (2008) Multinational Enterprises and the Global economy, Edward Elgar Publishing: Northampton, UK. J. Naissbit & D. Naissbit. (2010) China s Megatrends: The 8 Pillars of a New Society, HarperCollins: e-books. K. Moor & D. Lewis. (2009) The Origins of Globalization, New York: Routlodge. M. Castelss. (2000) Uspon mrežnog društva, Golden Marketing, Zagreb. M. Forsgren. (2013) Theories of the Multinational Firm: A Multidimensioal Creator in the Global Economy, Edward Elgar Publishing: Northampton, UK. M. W. Peng. (2014) Global Economy, Third Edition, South Western: Cengage Learning. M. Wilkins. (2001) The history of MNE, u A. Rugman & T. Brewer, The Oxford Handbook of Internatonal Business, 3-35, New York: Oxford University Press. N. Driffield & J. Love. (2007) Linking FDI motivation and host economy productivity effects, Journal of International Business Studies 38: , New York: Palgrave Macmillan. North, D. (2005) Understending the Process Of Economic Change, Princenton, NJ: Princenton University Press. Osmanković i Hošo (2010). Međunarodni problemi i politike: trgovina, integracije, TNC, Ekonomski fakultet: Sarajevo. P. Evans. (1979) Dependent Development, Princenton: Princenton University Press. R. Vernon. (1977) Storm over the Multinationals, Cambridge: Harvard University Press. T. Agmon. (2003) Who gets what, Journal of International Business Studies 34: United Nations. (2011) World Investment Report 2011, New York i Geneva: United Natons. United Nations. (2013) World Investment Report 2013, New York i Geneva: United Natons. United Nations. (2014) World Investment Report 2014, New York i Geneva: United Natons

274 DRIVERS OF ECONOMIC DEVELOPMENT: CULTURE, GEOGRAPHY, INSTITUTIONS, MULTINATIONAL COMPANIES Jasmin Hoso Tondach Bosna i Hercegovina Ltd. Dzenetica Cikma 1, Sarajevo, Bosnia and Herzegovina hoso.jasmin@tondach.ba Abstract Differences in economic development around the world are significant. The country with the highest income per capita is Luxembourg, while at the end of the scale is Malawi. The question is: Why some countries such as Norway are so developed, and their inhabitants live in prosperity, while some African countries such as Burundi are so underdeveloped and live in poverty? Or: What drives economic development in different countries? Since the time of Adam Smith, many scientists and policy makers discussed this important issue. These discussions are reduced to a few explanations: (1) culture, (2) geography, (3) institutions, and (4) multi-nation companies. Scientists, such as Nobel laureate Douglas North, place the focus on institutions and argue that the institutions are main determinants for the performance of the economy. Since institutions provide the incentive structure of society, formal political, legal and economic systems have a significant impact on economic development by affecting the incentives and costs of doing business. Key words: economic development; culture; institutions; multinational companies; direct foreign investment 274

275 DOI: /PI COMPOSITE INDEX FOR QUALITY OF LIFE IN MUNICIPALITIES IN FEDERATION OF BOSNIA AND HERZEGOVINA Elma Satrovic University of Sarajevo School of Economics and Business Trgoslobodjenja-Alija Izetbegovic 1, Sarajevo, Bosnia and Herzegovina Phone: Fax: Ensar Sehic University of Sarajevo School of Economics and Business Trgoslobodjenja-Alija Izetbegovic 1, Sarajevo, Bosnia and Herzegovina Phone: Fax: Abstract This paper uses data on 79 municipalities in the Federation of Bosnia and Herzegovina (FBiH). The aim of this paper is to create quality of life (QoL) indicator for municipalities based on quantitative criteria and to rank them based on index scores. Data on municipalities were obtained from public databases. Variables that are used are: number of doctors, number of hospital beds, number of students in secondary schools, number of teachers in secondary schools, employment rate, unemployment rate compared to active population, GDP per capita and area covered by roads (km 2 ). In order to rank municipalities, the variables were divided into five categories, or indices: health, education and training, work, economic well-being and services. The first method that is used is mean-standardized rank method, where each of the indices are standardized, so that the differences between each of the indices are re-scaled to be consistent across each index. The standardized indices are then averaged and used to rank municipalities according to the mean. All indices were weighted equally. Since a relationship between the population of the municipality and the placement in the overall ranking seemed to appear, a population adjusted method was used to account for this, and the indexes were regressed. Results of the first method identify top 3 municipalities: Grad Mostar, Tuzla and Centar-Sarajevo. Results of the second method indicate that the actual change in rank is negative for the larger municipalities they did not rise as much as expected, and the actual change in rank is positive for the smaller municipalities they fell in rank more than expected. Comparison of two methods indicates there is a fair amount of agreement between 275

276 the two ranking methods in the top municipalities. However significant differences appear in the bottom municipalities. Key words: composite index; Federation of Bosnia and Herzegovina; Quality of Life; Ranking. JEL classification: I32, C14, O Introduction Tradition associated with the problem of ranking dates back at least to the 13 th century (Langville and Meyer 2012). However, it appears that today the tradition of progress on the ranking issue reaches a peak in terms of activity and interest. One of the reasons for the increased interest comes from today s data collection capabilities. The increasing interest in ranking is present in nearly every field from economy, agriculture, education, innovation, environment, geography, health, politics, society, technology to sports etc. Another reason for the increased interest in raking comes from growing cultural trend fostered in many industrialized nations. These nations seek for the answer to the question which nation is #1 in terms of different fields. For example America is evaluation-obsessed (Langville and Meyer 2012) as well as ranking obsessed country. The problem of ranking gets more attention because it is fairly simple arrange a group of items in order of importance. The importance increases thanks to the presence of ranking in everyday lives (the top-10 list of songs, raking of favorite teams, top-10 universities, top-10 journals, countries development based on different criteria etc.). Examples of ranking data may be found in banking, elections and voting, food preference, health care system, medical treatments, psychology, sport, webometric etc. Quality of life (QoL) is associated with the concept of social well-being, and traditionally it has been linked mainly with monetary factors such as GDP and cost of life. Quality of life (QoL) is the general well-being of individuals and societies. QoL has a wide range of contexts, including the fields of international development, healthcare, politics and employment. This definition is taken into consideration during the indexes creation. At the individual level, quality of life or welfare comes from the consumption of a series of economic and social tangible goods (food, health care, amenities, etc.) and also from intangible factors such as personal emotions or attitudes. While the economic evaluation of the intangible drivers of the quality of life falls outside the scope of actual measurement techniques, aggregate quality of life indicators at varying territorial levels have commonly been derived from the observation of tangible drivers. These measures can be a critical input to policy decision making if they are oriented towards achieving the maximum possible level of aggregate welfare and can complement traditional economic measures such as GDP. Not surprisingly, social welfare has always been a central topic of study in economic sciences. However, its measurement has traditionally been limited to very aggregate and monetary based 276

277 variables taken from national accounting. QoL is related to many dimensions of life, some of which are difficult to measure and report in national accounts. In order to provide an appropriate representation of all those dimensions, a growing body of literature, known as the social indicators approach, has evolved using a series of economic, environmental and social indicators without the need to assign them monetary values for aggregation (Gonzalez et al. 2011). The biggest issue in terms of city ranking based on quality of life is the aggregation methodology. Ivaldi et al. (2014) indicate that quality of life can be analyzed through the economic, social, and subjective approaches and their respective families of indicators. This idea is appropriate also for the modern quality of life context. However issues that have to be taken into consideration are: fast social and economic growth, high population density, traffic, lack in housing and resources, noise, pollution, etc. Then it is necessary to consider a wide range of dimensions and variables to make a proper assessment of the QoL. Thanks to these features, studying QoL in cities/municipalities has attracted widespread research attention in recent years. Ivaldi et al. (2014) also indicate that many studies put QoL at the center of analysis and attempt to find ways to quantify it, while others deal with QoL indirectly and examine its role in determining urban processes such as growth, decline and competitiveness. In particular, this paper identifies four QoL-related type of analysis in literature: Growth and competitiveness. Studies that analyze growth and competitiveness find out determinants of the capacity of cities to attract people and economic activity. Also, the relevance is attributed to every QoL factor change. Migration models, hedonic models and QoL. QoL is found to be a direct input in decision-making process. These studies introduce the important link between QoL and spatial equilibrium. The value of QoL is capitalized in the locally traded good (housing) and wages. Through what is called a hedonic price method the implicit prices of local attributes can be calculated and then used either separately or inside a QoL index, in order to rank cities/municipalities. QoL indicators. This category refers directly to indexes or indicators that measure QoL, with multidimensional approach. QoL is found to be a hierarchical multi-attribute concept characterized by several underlying attributes: environment, parks, job availability, architecture quality, pedestrian areas, etc. They can be defined and evaluated by monetary (hedonic prices, willingness-to-pay, positional value), subjective (life satisfaction, subjective well-being, ranking/rating evaluation) and quantitative (urban attractions in the city and their distribution) criteria. City rankings. National and international organizations periodically carry out inquiry providing QoL indicators in the urban centers. This paper aims to create QoL indicator for municipalities in Federation of Bosnia and Herzegovina based on quantitative criteria. 277

278 2. Literature review Allen and Sharpe (2005) aim to demonstrate the challenges of creating a valid ranking structure in terms of quality of life. The data consist of three composite indices for 147 individual townships in the Boston metropolitan area. Variables represent measures of public safety, the environment, and health. Giffinger et al. (2007) explore smart cities. Six characteristics (smart economy, smart people, smart governance, smart mobility, smart environment, smart living) are identified as a roof for the elaboration of smart cities. Each characteristic (6 in total) is defined by a number of factors (31 in total). Furthermore each factor is described by a number of indicators (74 in total). Ivaldi et al. (2014) offer a set of relevant indicators to assess the quality of life in 14 metropolitan Italian cities. These indicators belong to the twelve dimensions of well-being provided by ISTAT and the National Council of Economy and Labour (CNEL) in The variables that are observed are: Education and training; Work and life balance; Economic well-being; Social relations; Policy and institutions; Security; Subjective well-being; Landscape and cultural heritage; Environment; Research and innovation; Quality of services. Lagas et al. (2014) analyze 34,000 EU citizens from 190 regions in 18 EU member states. Authors use 25 indicators divided in 9 categories (governance, education, health, recreation, natural environment, social environment, housing, purchasing power and employment and public services). The Economist (2015) creates an index composed of more than 40 quantitative and qualitative indicators in order to examine cities security. These indicators are split across four thematic categories: digital security; health security; infrastructure safety; and personal safety. Every city in the Index is scored across these four categories. The Index focuses on 50 cities whose selection is based on factors such as regional representation and availability of data. Dasgupta and Weale (1992) aim to examine quality of life taking into consideration data on: national income per capita; life expectancy at birth; the infant survival rate; the adult literacy rate; and political and civil liberties among countries which were in the early 1970s among the world s poorest in terms of income per capita. The sample consists of data on 48 countries. The international comparison of the quality of life is based on six indices (per capita income, 1980 purchasing power parity, life expectancy at birth (years), infant mortality rate (per 1.000), adult literacy rate (%), index of political rights, index of civil rights). Rahman et al. (2005) introduce a multidimensional approach for measuring the quality of life (QoL) across 43 countries. Using information on eight domains (Relationship with family and friends, Emotional well-being, Health, Material wellbeing, Feeling part of one s local community, Work and productive activity, Personal safety, Quality of environment) of the QoL has shown that the various measures of wellbeing are highly sensitive to domains of QoL. Most commonly used quality of life index is Mercer (2014). The purpose of Mercer (2014) Quality-of-Living Report is to provide an objective, consistent and comprehensive evaluation of the relative 278

279 differences in quality of living between any two cities. The starting point of Mercer s approach was to list 39 quality of living factors which could be used to make the comparison. These factors were carefully selected to represent the criteria by which the standards of quality of living should be compared. 39 factors are divided in 10 categories (Political and Social Environment, Economic Environment, Socio/ Cultural Environment, Medical and Health Considerations, Schools and Education, Public Services and Transportation, Recreation, Consumer Goods, Housing and Natural Environment). In addition to the definition of variables, literature review section provides the summary of used methodology in aforementioned papers. After variables were selected within categories, all variables were standardized to create variables with the same metric, and the resulting standardized variables were averaged to create a mean standardized score per category (public safety, health, and environment). The towns were ranked within these categories. The first method that is used is the traditional mean-standardized rank method, where each of the indices are standardized (mean of zero, standard deviation of one), so that the differences between each of the indices are re-scaled to be consistent across each index. In addition, the standardized indices are averaged and used to rank the cities according to the mean (Allen and Sharpe 2005). Giffinger et al. (2007) use mean-standardized rank method. For this purpose the values are standardized by z-transformation. The advantage of this transformation is the consideration of the heterogeneity within groups. Factor s levels are obtained by aggregating the values of the indicator level. In addition, coverage rate is used for this purpose. Ivaldi et al. (2014) use three methodologies to rank Italian cities based on urban quality of life. Those are: additive index, factorial index and Borda index. The used methodology (Lagas et al. 2014) includes: mean-standardized rank method - weighted regional average value was calculated by using data on cities; Max Min method that is used to score all indicators and sub-indicators; a log-logistic distance decay method was used for neighborhood effects; Ordered Weighted Averaging Method is used to determine the sensitivity of different weighting factors. The Economist (2015) index is an aggregate score of all the underlying indicators. The index is first aggregated by category-creating a score for each category (for example, personal safety) and finally, overall, based on the composite of the underlying category scores. To create the underlying category scores, each underlying indicator was aggregated according to an assigned weighting. Sub-indicators are all weighted equally, as are the four main indicator categories. Dasgupta and Weale (1992) base comparison on ordinal measures. Borda Rule is used as ordinal aggregator. The Borda ranking of the countries in the sample is constructed. Rahman et al. (2005) use Borda rule and the principal components approach to create index. The weights are designed to resemble how individuals rank the different categories in relation to one another, and for this reason the weights have been based on results of a pilot study conducted by Mercer (2014). 279

280 Aforementioned indexes provide a list of top 10 or top 5 cities according to different criteria. However, it has to be taken into consideration that the list varies with the observed period as well as observed variables. Most important obstacles in previous papers are that although per capita data are used for most of the variable components of the indices, the relationship seemed to exist between the population of the city or town, and the placement in the overall ranking; the larger cities seemed to be at the bottom of the ranking, while the less populated towns seemed to be at the top of the ranking. Taking into consideration this disadvantage, there is the suggestion of an approach to adjust for population. A regression between the log of the population and each of the indices will be run and the standardized residuals of each regression will be used as the standardized measures for each index. These new standardized scores will be averaged to obtain an overall ranking. This is the improvement to cities ranking methodology compared to papers analyzed in literature review section. Currently, Federal Institute for Development Programming ranks municipalities in Federation of Bosnia and Herzegovina based on quality of life. However, this ranking does not take into consideration population issue that motivates authors to conduct this research. 3. Methodology A ranking can be defined as a relationship between a set of items where, for any two items, the first is either ranked higher than, ranked lower than or ranked equal to the second. This is known as a weak order or total preorder of objects. It is not necessarily a total order of objects because two different objects can have the same ranking. The rankings themselves are totally ordered. For example, materials are totally preordered by hardness, while degrees of hardness are totally ordered. Rankings make possible to evaluate complex information according to certain criteria by reducing detailed measures to a sequence of ordinal numbers. The rank of an object is its relative importance to the other objects in the set. Often a rank is an integer number assigned from the set {1, 2,..., n}. Ideally an assignment of available ranks ({1, 2,..., n}) to n objects is one-to-one. However in certain circumstances it is possible that more than one object is assigned the same rank (Govan et al. 2008). Ranking data commonly arise from situations where it is desired to rank a set of individuals or objects according to some criteria. These data may come from a ranking of a set of assigned scores or may be observed directly. In addition, raking data may also arise during the transformation of continuous or discrete data in nonparametric analysis. Non-parametric tests use the ranks rather than the original data values in the subsequent analysis. The first method that is used in this analysis is mean-standardized rank method, where each of the indices (mean of zero, standard deviation of one) are standardized, so that the differences between each of the indices are re-scaled to be consistent across each index. The standardized indices are then averaged and used to 280

281 rank municipalities according to the mean. For example, to obtain the ranking of the health index, z-scores are first obtained for each of the health variables (number of doctors, number of hospital beds) for each municipality, then averaged and sorted giving the most negative z-score a rank of 1. All indices were weighted equally. In order to adjust for population, a regression between the log of the population and each of the indices is run; the standardized residuals of each regression are used as the standardized measures for each index. These new standardized scores are then averaged to obtain an overall ranking. This method essentially uses the difference between the predicted relationship between population and the index as a measure of how far below (or above) the municipality is measuring in this demographic dimension from what is expected, given the municipality s population. 4. Data and Variables Data on municipalities were obtained from public databases. The database source is document Socioeconomic indicators by municipalities published by Federal Institute for Development Programming. Variables that are used to rank municipalities based on quality of life are: number of doctors, number of hospital beds, number of students in secondary schools, number of teachers in secondary schools, employment rate, unemployment rate compared to active population, GDP per capita and area of roads (km 2 ). In order to form rankings, the variables were divided into five categories, or indices: health, education and training, work, economic well-being and services. These five categories are considered most important in measuring quality of life. The basis for the variable selection are: Lagas et al. (2014); Dasgupta and Weale (1992); Rahman et al. (2005) and Mercer (2014). There were no missing data in dataset. Table 1 displays the used variables. Table 1. Variables Health Education and training Work Economic well-being Services Number of doctors Number of hospital beds Number of students in secondary schools Number of teachers in secondary schools Source: Author s calculations 5. Results and discussion Employment rate Unemployment rate compared to active population GDP per capita Area of roads (km 2 ). Initially, all selected variables were standardized to create variables with the same metric, and the resulting standardized variables were averaged to create a mean standardized score per category. Radon level was recoded as -1 (low), 0 (medium) and 1 (high) prior to averaging. An overall rank was calculated by averaging the mean standardized scores for the categories. This method was used as it preserves 281

282 the magnitude of the differences between the variables in the individual and overall indices. No weighting was applied to any of the categories or variables within the categories, nor were the municipalities weighted by size. For standardized values representing QoL conditions, the greater the z-score, the less QoL, the z-scores were inverted (the more negative the z-score, the higher quality of life of the municipality). Thus, the municipality ranked first (the best) in each category has the most negative z-score (table 2). All indices were weighted equally. Although per capita data for most of the variable components of the indices have been used, a relationship between the population of the municipality, and the placement in the overall ranking seemed to be noticed. Although variables have been adjusted for population, a penalty may be paid by larger municipalities for their greater density of population. To investigate relationship between population and the ranking, the ranking versus the log of the population of each municipality is graphed (figure 1). In addition correlation coefficients are computed. Figure 1. Mean of standardized indices versus log of population Source: Author s calculations Although, Figure 1 does not seem to indicate a particularly strong relationship between the log of the population and rank, the correlation between these two measures is (p < 0.01). Next, the correlation between the log of the population and each of the individual indices is calculated, since differences in the relationships are likely to exist across each index. The graphs of the standardized scores for each index versus the log of the population of each municipality clearly show that the strongest relationship exists between the education measure and the number of residents in municipality (see Figure 2). The correlations between the log of the population 282

283 and the standardized scores for health, education and training, work, economic wellbeing and services were , , , and (p<.01), respectively. (None of the indices were significantly correlated with each other.) The question then arises, how should this relationship between population and the resulting rank-order of each of the indices be handled? One approach that is fairly common is to rank each municipality within a set of municipalities of similar size. The advantage of this approach is that it is easily understood. The disadvantage of this approach is that it does not produce a definitive ranking nor does it contribute to the understanding of how to adjust for the size of the population, even after per capita data have been used (Allen and Sharpe 2005). One approach to adjusting for population is to run a regression between the log of the population and each of the indices and use the standardized residuals of each regression as the standardized measures for each index: health, education and training, work, economic well-being and services. These new standardized scores are then averaged to obtain an overall ranking. This method essentially uses the difference between the suspected (predicted) relationship between population and the index as a measure of how far below (or above) the municipality is measuring up on this demographic dimension from what is expected, given the municipality s population. The result is that each municipality is provided the opportunity to rise (or fall) in the rankings if they exceed (or fall below) expectations for the size of the municipality. Figure 3 shows the relationship between the mean-standardized rank method and the population-adjusted method. While the relationship is positive and significant (r = 0.544, p < 0.01), it is clear that for many municipalities, the difference between the population-adjusted rank and the mean-standardized rank can be dramatically different. Figure 4 shows the relationship between the difference between the two ranks (population-adjusted rank minus mean-adjusted rank) and the average of the two ranks. A positive difference on the Y axis indicates that the municipality dropped in rank, while a negative difference indicates that the municipality rose in rank. Table 2 shows the top and bottom fifteen municipalities for the two different ranking methods. 283

284 Figure 2. Mean of standardized indices (health, education and training, work, economic well-being and services respectively) versus log of population Source: Author s calculations Figure 3. Relationship between the mean of standardized ranks and population-adjusted ranks Source: Author s calculations 284

285 Figure 4. Difference between population-adjusted ranks and mean-standardized ranks versus the average of the two ranks Source: Author s calculations Rank Table 2. Top and bottom fifteen municipalities using different ranking methods Mean-Standardized Rank Population-Adjusted Rank Rank Mean-Standardized Rank Population-Adjusted Rank 1 Grad Mostar Grad Mostar 65 Stolac Ilidza 2 Tuzla Tuzla 66 Vogosca Cazin 3 Centar Centar 67 Kresevo Vitez 4 Zenica Zenica 68 Odzak Kiseljak 5 Bihac Bos. Grahovo 69 Buzim Sapna 6 Travnik Bihac 70 Celic Zivinice 7 Novo Sarajevo Kupres 71 Doboj - Istok Celic 8 Konjic Glamoc 72 Sapna Gracanica 9 Livno Foca 73 Teocak Gradacac 10 Stari Grad Konjic 74 Doboj - Jug Buzim 11 Tomislavgrad Travnik 75 Pale Zepce 12 Bos. Grahovo Livno 76 Usora Srebrenik 13 Fojnica Fojnica 77 Domalj. Samac Vogosca 14 Sanski Most Bos. Petrovac 78 Dobretici Kalesija 15 Zavidovici Neum 79 Ravno Novi Grad Source: Author s calculations 285

286 Note, that there is a fair amount of agreement between the two ranking methods in the top municipalities. A total of eight municipalities place in the top fifteen for both ranking methods. Is there a relationship between the difference in the rankings and the population of the municipality? Figure 5 shows a graph of the difference in the rankings versus the log of the population. In order to examine which municipalities are over performing, and which municipalities are under performing based on the size of their population, a regression for the two variables in Figure 5 is run. The predicted amount of change in rank for each municipality, given its population equals (R 2 =68%). Note that those municipalities above the regression line are under-performers, and those below the regression line are over-performers, given the size of their population. More specifically, in Figure 6 all municipalities above the regression line and the horizontal line Y = 0, have dropped in rank more than expected after adjusting for the size of population; these municipalities are under-performers. The municipalities above the line Y = 0, but below the regression line are over-performers, because they did not drop in rank as much as expected. All municipalities with a negative residual (below the regression line) are over-performers. Figure 5. Relationship between the difference between ranks and log of population Source: Author s calculations 286

287 Figure 6. Display of under-performing and over-performing municipalities Source: Author s calculations Table 3. The 15 best over-performing municipalities and worst under-performing municipalities Under-performing municipalities Over-performing municipalities Actual change in rank Municipality Actual change in rank Municipality -42 Cazin 62 Dobretici -42 Zivinice 55 Pale -42 Novi Grad 55 Ravno -41 Gracanica 43 Trnovo -40 Ilidza 40 Kresevo -31 Velika Kladusa 35 Doboj - Jug -31 Gradacac 34 Foca -31 Lukavac 30 Domalj. Samac -31 Tesanj 25 Teocak -28 Srebrenik 24 Neum -20 Bugojno 19 Stolac -19 Visoko 17 DonjiVakuf -19 Zepce 16 Olovo -18 Sanski Most 16 Usora -16 Kakanj 16 Drvar Source: Author s calculations 287

288 Table 3 shows the fifteen municipalities with the most negative residuals, Y i Y i, or the greatest over-performers for their size and the most positive residuals (greatest under-performers for their size). The actual change in rank from the traditional mean-standardized approach and the population-adjusted method are shown in Table 3; a positive change means that the municipality actually moved closer to the bottom of the ranking (i.e., closer to the largest rank of 79) and a negative change means that the municipality moved closer to the top of the rank (i.e., closer to the top rank of 1). Note, that there are both under-performing municipalities that are large, as well as small. Clearly, the actual change in rank is negative for the larger municipalities they did not rise as much as expected, and the actual change in rank is positive for the smaller municipalities they fell in rank more than expected. 6. Conclusion This paper aims to create quality of life (QoL) indicator for 79 municipalities in FB&H based on quantitative criteria and to rank municipalities based on index scores. Initially, all selected variables were standardized to create variables with the same metric, and the resulting standardized variables were averaged to create a mean standardized score per category. No weighting was applied to any of the categories or variables within the categories, nor were the municipalities weighted by size. The correlation between the log of the population and rank of (p < 0.01) indicates that relationship between population and the ranking exists. The correlation between the log of the population and each of the individual indices is calculated and indicates that the strongest relationship exists between the education measure and the number of residents in municipality. In order to resolve this issue authors use an approach to adjust for population. Regression between the log of the population and each of the indices is run and standardized residuals of each regression are used as the standardized measures for each index: health, education and training, work, economic well-being and services. These new standardized scores are then averaged to obtain an overall ranking. While the relationship between the mean-standardized rank method and the population-adjusted method is positive and significant (r = 0.544, p < 0.01), it is clear that for many municipalities, the difference between the population-adjusted rank and the mean-standardized rank can be dramatically different. It is important to emphasize there is a fair amount of agreement between the two ranking methods in the top municipalities. A total of eight municipalities place in the top fifteen for both ranking methods. However, significant differences appear in bottom municipalities. In order to examine which municipalities are over performing, and which municipalities are under performing based on the size of their population, a regression is run. The predicted amount of change in rank for each municipality, given its population equals (R 2 = 68%). All municipalities with a negative residual (below the regression line) are over-performers, while those with positive residual 288

289 are under-performers. A positive change means that the municipality actually moved closer to the bottom of the ranking; and a negative change means that the municipality moved closer to the top of the rank. There are under-performing municipalities that are large, as well as small. Clearly, the actual change in rank is negative for the larger municipalities they did not rise as much as expected, and the actual change in rank is positive for the smaller municipalities they fell in rank more than expected. References Allen, I.E. & Sharpe, N.R. (2005) Demonstration of ranking issues for students: a case study in Journal of Statistics Education, Vol. 13,pp Dasgupta, P. & Weale, M. (1992) On measuring the quality of life in World Development, Vol. 20, pp Giffinger, R., Fertner, C., Kramar, H., Kalasek, R., Pichler-Milanovic, N. and Meijers, E. (2007) Smart cities - ranking of European medium-sized cities. Vienna University of Technology. Gonzalez, E., Carcaba, A. and Ventura, J. (2011) Quality of life ranking of Spanish municipalities in Revista de Economía Aplicada, Vol. 56, pp Govan, A., Meyer, C.D. and Albright, R. (2008) Generalizing Google s pagerank to rank national football league teams in Proceedings of the SAS Global Forum Ivaldi, E., Bonatti, G. and Soliani, R. (2014) Composite index for quality of life in Italian cities: an application to URBES indicators in Review of Economics & Finance, Vol. 15, pp Lagas, P., Kuiper, R., Van Dongen, F., Van Rijn, F. and Van Amsterdam, H. (2014) Regional quality of living in Europe, PBL Netherlands Environmental Assessment Agency. Langville, A.N. & Meyer, C.D. (2012)WHO S #1?: THE SCIENCE OF RATING AND RANKING, Princeton University Press. Quality of living methodology. (2011) Mercer. Rahman, T., Mittelhammer, R.C. and Wandschneider, P. (2005) Measuring the quality of life across countries, World Institute for Development Economics Research. Socioeconomic indicators by municipalities. (2014) Federal Institute for Development Programming, Bosnia and Herzegovina. The safe cities Index 2015 (2015) The Economist. 289

290 DOI: /PI DAVANJE PREDNOSTI PRVOM GRADU: KOMPARATIVNA ANALIZA ODABRANIH ZEMALJA SEE REGIONA Marijana Galić Federalni zavod za planiranje razvoja Ćemaluša 9/III, Sarajevo, Bosna i Hercegovina marijanagalic@gmail.com Jasmina Osmanković Ekonomski fakultet Univerziteta u Sarajevu Trg Oslobođenja Alija Izetbegović 1, Sarajevo, Bosna i Hercegovina jasmina.osmankovic@efsa.unsa.ba Ensar Šehić Ekonomski fakultet Univerziteta u Sarajevu Trg Oslobođenja Alija Izetbegović 1, Sarajevo, Bosna i Hercegovina ensar.sehic@efsa.unsa.ba Sažetak Ova analiza treba da objasni efekte urbanizacijskih procesa koji su se odvijali godine u pojedinim zemljama jugoistočne Evrope. Naime, potrebno je sagledati da li se promijenila pozicija glavnih gradova u novonastalim državama, u odnosu kada su ti gradovi bili prvi gradovi, najveći gradovi i administrativni centri pojedinih republika u sastavu države Jugoslavije. Analiza će biti rađena u više vremenskih presjeka: 1953, 1961, 1971, 1981, 1990, i godina, zavisno od raspoloživosti podataka. Analiza se radi na način da se broj stanovnika prvog i drugog grada stavlja u odnos na broj stanovnika svake od šest bivših republika, tj. današnjih država. Rezultati dobijeni ekstrapolacijom popisnih rezultata koji su rađeni u SFRJ u periodu od do godine te popisa 2003, i godine bit će komparirani s empirijskim provjerama za pojedine evropske gradove i gradove zemalja u razvoju (Todaro i Smith, 2006: 308), s ciljem utvrđivanja harmoniziranosti. Za potrebe ovog rada analiziran je problem nezaposlenosti stanovništva, odnosno da li su se posmatrani gradovi susreli sa problemom urbane nezaposlenosti. Kjučne riječi: komparativna analiza, planiranje, podaci za gradove JEL: C10; O21; C55 290

291 1. Uvod Zemlje jugoistočne Evrope su početkom 90-ih godina prošlog stoljeća zahvaćene procesima tranzicije društveno-ekonomskog i političkog sistema. Društvenoekonomske procese, karakterizira napuštanje države Jugoslavije te stvaranje vlastitih državnih jedinica koje su postale sljedbenice bivših republika u sastavu Jugoslavije. Ovako shvaćen proces tranzicije podrazumijevao je i tranziciju uloge glavnih gradova republika, koji su disolucijom Jugoslavije postali glavni gradovi država. Shvatanje i promjena uloge prvog i drugog grada ima poseban značaj u razvoju jedinica lokalne samouprave, manjih gradova, regija nacionalnog i međunarodnog nivoa. Tranzicija društvenog u privatno vlasništvo, zasigurno je uzrokovala nesagledive promjene u ekonomskim tokovima, lokalnoj i urbanoj ekonomije. Tranzicija je uzrokovala i dodjelu nove uloge lokalnim vlastima, posebno ulogu prvog tj. glavnog grada. Ekonomski razvoj cijele zemlje, u novonastalim ekonomskim odnosima, zavisi od razvoja prvog grada, ali i od lokalne ekonomije i lokalnih vlasti. Za ekonomski razvoj i ulogu prvog grada, važno je i kakav je grad preuzet ili naslijeđen iz ranijeg perioda, s obzirom da on kao takav predstavlja polazišnu osnovu budućeg razvoja. Ono što se uočava i identificira kao osnovni problem i postavlja se kao istraživačko pitanje jeste da li postoje različitosti u statusu gradova prije i nakon njihovog imenovanja za glavni grad novoformirane države. Cilj je utvrditi šta je imenovanje republičkog, odnosno regionalnog centra za glavni grad novoformirane države značilo za proces urbanizacije, koncentracije ukupnog i urbanog stanovništva u glavnom gradu, kao i da li je došlo do promjene odnosa prvog prema drugom gradu. U ovom radu svi drugi uticaji, osim tranzicije iz regionalnog u državni centar, se apstrahuju. Osnovna hipoteza jeste da promjena statusa grada odnosno njegova transformacija iz regionalnog u državni centar ima pozitivne reperkusije na urbanizaciju, demografsku veličinu, koncentraciju stanovništva, kao i da nije došlo do značajnih razlika u odnosima između prvog i drugog grada. Uočeno je da postoji prostor za izučavanje uticaja stjecanja statusa prvih gradova Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije, Makedonije, Kosova, Crne Gore na koncentraciju ukupnog i urbanog stanovništva u ovim gradovima, kao i na odnos prvog i drugog grada. Pojam prvi grad se koristi da označi glavni grad države. Pojam drugi grad se odnosi na grad drugi po veličini, mjereno brojem stanovnika, odnosno demografskom veličinom. Pored zemalja nastalih disolucijom bivše Jugoslavije, zemalja jugoistočne Evrope, analizirano je još 28 zemalja i prosjek za Evropsku uniju. Drugim riječima analizirane su tri grupe glavnih gradova, i to: glavni gradovi zemlje nastalih disolucijom bivše Jugoslavije, glavni gradovi zemalja jugoistočne Evrope i izabrani glavni gradovi zemalja članica Evropske unije. Za prvu grupu je karakteristična višestruka tranzicija i to tranzicija od regionalnog u državni centar, kao i društvena, politička i ekonomska tranzicija. U nekim i tranzicija iz ratnog u postratno stanje. Za drugu grupu je karakteristična tranzicija društvenog, političkog i ekonomskog sistema. U 291

292 slučaju treće grupe, glavni gradovi, kao i zemlje u cjelini u kontinuitetu su bili u istom društvenom, ekonomskom i političkom sistemu. Rad se sastoji iz pet dijelova, i to: uvoda, zatim osvrta na dosadašnja istraživanja, metodologije, rezultata i njihove diskusije te zaključka. Sastavni dio rada je i sažetak i ključne riječi te prilozi. 2. Osvrt na neka istraživanja Gradovi su u historiji često bili tema teorijskih i empirijskih istraživanja. Pretraživanje relevantnih baza prema kriteriju relevantnosti, kao i prema kriteriju objavljivanja radova ukazuje na to da su gradovi, a posebno glavni gradovi bili tema brojnih teorijskih i empirijskih istraživanja. To je razumljivo jer svi putevi vode u grad 1, jer je grad čitav jedan svijet, a vremenom cijeli svijet postaje jedan veliki grad. Šta je grad? Kako je nastao? Koje su faze njegovog razvoja? Koja mu je uloga? Koji cilj? Hoće li grad nestati ili će se cijeli svijet pretvoriti u jedan grad? Da li je grad ispunio očekivanja svojih građana? Da li je moguće izgraditi novi grad? Kakva je uloga grada u generiranju i/ili ubrzavanju ekonomskog razvoja? Da li postoji i ako postoji kakva je veza gradova i nove ekonomske geografije? Kako se gradovi financiraju? Kako se upravlja gradovima? Modeli i metode strateškog planiranja gradova? Na ova i brojna druga pitanja vezana za povijest gradova, za njihov socijalni, industrijski, politički i ekonomski razvoj odgovore nude teorijska i empirijska istraživanja. (Mumford 1968, Perroux 1986, O Sullivan 1996, Krešić 1971, Hoover 1975, Sen 1985, Hanngtington 1998, Todaro i Smith 2006, 2009, 2012, Krugman i Obstfeld 2006, 2012, Bogunović 1985, 2011, Kontuly i Geyer 2003, Hauser 1965, Marchall 1987, Schumpeter 1975, Koprić 2009, 2013, Janić 1979, Richardson 1970, Pejić 1968, Planić 1980, Žuljić 1983, Čaldarović 1985) Prije industrijske revolucije u objašnjavanju gradova bile su dominantne njihove političke, administrativne, socijalne i kulturne funkcije, funkcije trgovine, lokacije, infrastrukture, posebno saobraćajne. Zanemarivanje teritorijalne dimenzije i lokacije rezultat je pristupa gradu kao pasivnom participantu u razvoju. Značajan doprinos tradicionalnoj teoriji dao je Van Thunen modelom koncentričnih krugova, zatim Christaller teorijom centralnog mjesta. Teoretičari ravnoteže polaze od pretpostavke da se ravnoteža automatski uspostavlja, što isključuje izučavanje prostorne dimenzije. Značajan doprinos naučnoj elaboraciji distribucije, veličine i funkcija gradova u prostoru dali su Weber, Predhol, Losch, Planader. Oblikovali su koncept hijerarhije gradova, teoriju uzajamne povezanosti te formulu rang-veličina. Vremenom se pažnja premjestila na veličinu i unutarnju strukturu gradova. U tom kontekstu bitne su teorija koncentričnih zona, teorija sektora, teorija višestrukih centara i druge, koje problem gradova reduciraju na probleme područja gradske aglomeracije, odnosno fizičko planiranje. Razvijeni su različiti modeli prostornih 1 Svi putevi vode u Rim 292

293 struktura i organizacije grada (naprimjer: prstenasta, satelitska, konurbacija, megalopolis, lineralni, vertikalni). Teorija ekonomske baze, teorija polova rasta i hipoteze o sistemu gradova mogu poslužiti kao instrument analize uloge gradova i njihovih mreža u ekonomskom razvoju. Potrebno je pomenuti i demografske koncepcije gradova regiona, gradova polja, jedinstvenog sistema naselja. Nasuprot koncentraciji u klasičnom smislu, uočavaju se i procesi koncentracije uz disperziju. Vremenom makro pristup izučavanju gradova dobiva na značaju. To posebno do izražaja dolazi u teoriji polova rasta, koja na gradove gleda kao na aktivne, dinamične generatore ekonomskog i ukupnog razvoja. Ova teorija naglašava efekte širenja od glavnog grada (centra) preko drugog, u krajnjoj liniji preko mreže srednjih i manjih gradova. (Peru 1955) Doprinos ovoj teoriji dali su, između ostalog i Boudeville, Isard, Kamenica, Mihailović. (Hadžialić 1983) Za razumijevanje uloge gradova nužno je poznavanje Schumpeterovog pristupa inovacijama, kao i radova Lasuena, Hegestranda, Pedersona, Veggua (Schumpeter 1975, Lasuen 1973, Hadžialić 1983) Rondinelli (1983) istražuje alternativu obrascu razvoja prvih glavnih gradova i siromašnih sela trećeg svijeta. Navodeći razloge i potrebe za stvaranje mreže velikih drugih (srednjih) gradova, nudi planske aktivnosti za prevazilaženje problema urbanizacije. Ovaj način planskih aktivnosti vezanih za urbanizaciju će pružiti poticaj za industrijski razvoj koji nudi tržište, ali i usluge ruralnih područja. Prateći demografska kretanja, dinamiku socijalnih i ekonomskih značajki drugih gradova, detaljno razrađujući razloge za njihovu uporabu kao način poticanja geografski pravednog razvoja, Rendinelliev rad predstavlja široku strategiju za stvaranje sustava sekundarnih gradova. Ekonomska literatura obuhvata empirijska, ali i kvalitativna istraživanja koja definiraju i pronalaze preporuke za prevazilaženje problema vezanih za neravnomjeran razvoj prvih glavnih i drugih gradova. Todaro i Smith (2006: 308) analiziraju prvi grad, njegov odnos prema drugom gradu u kontekstu propitivanja međuzavisnosti migracija, urbanizacije i ekonomskog razvoja. Podrška i povoljna poslovna klima za glavne gradove, može stvoriti disbalans u razvoju. Može doći do nekontrolirane koncentracije nacionalnog kapitala u velikim gradovima. Brendiranje, uspostava boljih transportnih komunikacija, samo su dio identificiranih problema, koje su u uvodnim napomenama istakli autori kod detektiranja problema prvog grada. Iako postoji značajan prostor za naučno-istraživačku djelatnost koja obuhvata probleme prvog i drugog grada, potrebno je izdvojiti istraživanja koja su u svojim analizama sagledavali identificirani problem. (Todaro i Smith 2006, 2009, 2012) Cilj rada Backović (2005) je analiza promjene grada u procesu postsocijalističke transformacije. Promjene u političkom i ekonomskom sistemu dovele su do uspostavljanja lokalne vlasti i urbane ekonomije, koje su postali odlučujući činilac urbanog razvoja. U ovom radu pažnja je fokusirana na nastanak poslovnog i 293

294 maloprodajnog sektora, pošto je njihov brz razvoj najuočljivija promjena u postosocijalističkom gradu. Jesse M. Shapiro (2003) objašnjava vezu kreiranja pojma pametnih gradova i ljudskog kapitala. Prema ovom istraživanju, od do godine, porast od obrazovanog stanovništva od 10% u metropolitan području je povezan s povećanjem 0,6 rasta zaposlenosti. Koristeći podatke o rastu plaća i vrijednosti kuća, ovaj rad objašnjava ovu korelaciju na temelju rasta lokalne produktivnosti. Usklađivanje modela rasta grada sugerira da je otprilike dvije trećine efekta rasta performansi ljudskog kapitala uzorkovano poboljšanjem produktivnosti. Ovo je u suprotnosti sa standardnim argumentima kako ljudski kapital generira rast u urbanim područjima isključivo prelijevanjem znanja. U vremenu reafirmacije značaja grada u novim pristupima razvoja, postoji prostor da se da empirijski osvrt na mjesto i ulogu izabranih gradova u procesu urbanizacije prije i nakon što su dobili status glavnog grada. Drugim riječima, postoji potreba traženja i/ili propitivanja odgovora na pitanja šta gradu donosi dobivanje ili dodjeljivanje statusa glavnog grada vezano za njegovu demografsku veličinu, vezano za koncentraciju ukupnog i urbanog stanovništva zemlje u njegovom okviru te njegov odnos prema drugom gradu. 3. Metodološki okvir U postizanju postavljenog cilja, provjeri hipoteze, traženju odgovora na postavljeno istraživačko pitanje koriste se sljedeće metode, i to: analiza vremenskih presjeka, analiza vremenskih serija, komparacija, mapiranje, panel analiza, metod selekcije, kao i metod sinteze. Dio empirijske analize proveden je pomoću programske podrške STATA 13. (Koprivica 1997, Zelenika 2009) Prostorni okvir istraživanja uključuje gradove zemalja jugoistočne Evrope i izabranih zemalja članica Evropske unije. Vremenski okvir istraživanja obuhvata period druge polovine prošlog stoljeća i prvu dekadu 21-og stoljeća. Poseban značaj imaju 90-e i kasnije godine kada je došlo do promjene statusa analiziranih gradova, odnosno kada su promijenili status i od regionalnih centara postali državni centri. To je kritični presjek. Za potrebe ove analize svi drugi uticaji se isključuju. Pojam prvi grad označava glavni grad i ova dva pojma se koriste kao sinonimi. Pod pojmom drugi grad misli se na drugi grad prema demografskoj veličini. U analizi se koriste sljedeće varijable, i to: broj stanovnika, procent ukupnog i urbanog stanovništva zemlje koncentriran u regionalno/državnom centru, kao i apsolutni i relativni odnos broja stanovnika prvog i drugog grada za izabrane države. Analiza se temelji na oko tri stotine opservacija. Rad se temelji na korištenju sekundarnih podataka. Za analizu rada korišteni su podaci o broju stanovnika popisa SFRJ (1953, 1961, 1971, 1981, 1991, 2003, 2011, 2013) te popisi stanovništva republika Slovenije, Hrvatske, Crne Gore, Makedonije, 294

295 Srbije, Kosova, procjene broja stanovnika zavoda za statistiku, kao i podaci EUROSTAT-a i podaci preuzeti iz baza Ujedinjenih naroda. 4. Rezultati i diskusija Osnovni nalazi analize koncentracije urbanog stanovništva u glavnom gradu izabranih zemlja članicama u periodu od do godine mogu se rezimirati u nekoliko zaključaka. Ako se analizira koncentracija urbanog stanovništva u glavnom gradu i godine dolazi se do zaključka da je godine u više od 50% opservacija došlo do smanjenja koncentracije, a u manje od 50% do povećanja koncentracije stanovništva. Ako se promatra trend u ovom periodu u više od 50% slučajeva uočava se oscilirajući trend. Rastući trend se uočava u šest, a padajući trend u sedam slučajeva. Najveće smanjenje koncentracije urbanog stanovništva u glavnom gradu evidentirano je u Danskoj i Irskoj, a najveća koncentracija urbanog stanovništva u glavnom gradu zabilježena je u Turskoj. Najveća koncentracija urbanog stanovništva u glavnom gradu godine bila je oko 53% u Latviji, a godine u Gruziji (oko 47%). Prema tome u analiziranom periodu došlo je do smanjenja maksimalne koncentracije. Nasuprot tome, minimalna koncentracije se povećala sa oko 6% godine (Njemačka) na oko 7% (Holandija) u godini. Tabela 1. Stanovništvo glavnih gradova u odabranim zemljama EU (% urbanog stanovništva) Država/integracija Godina Austrija 35,43 33,05 30,94 30,18 29,87 30,95 31,01 Belgija 17,55 17,34 17,63 17,61 18,23 18,30 18,39 Bulgaria 23,59 19,88 19,67 20,67 20,96 22,58 22,84 Češka 17,50 16,91 15,23 15,65 15,85 16,55 16,82 Njemačka 6,18 5,63 5,33 5,87 5,61 5,73 5,84 Danska 37,88 33,88 25,28 23,66 23,96 24,92 25,26 Španija 14,48 15,85 15,58 15,10 16,15 15,97 16,39 Estonija 42,45 42,08 43,23 42,12 42,13 43,62 43,95 EU 16,70 16,13 15,94 15,96 15,90 15,98 16,09 Finska 18,13 17,40 19,72 22,35 24,36 25,14 25,35 Francuska 25,38 22,08 21,32 21,55 20,86 20,52 20,51 Ujednjeno Kraljevstvo 19,74 17,32 17,36 18,05 18,80 19,03 19,12 Gruzija 45,50 47,11 46,52 45,69 48,07 47,66 47,82 Grčka 39,43 44,52 44,63 41,87 38,99 36,22 35,99 Mađarska 32,29 31,19 29,77 29,08 26,60 25,02 24,75 Irska 51,03 49,92 47,65 45,49 42,45 39,18 39,60 295

296 Država/integracija Godina Izrael 45,72 40,79 42,62 47,49 47,69 47,24 47,14 Italija 8,34 9,17 9,03 9,12 8,83 8,90 8,87 Litvanija 22,72 23,53 23,65 22,77 23,61 25,95 26,43 Latvija 52,74 50,68 49,89 48,80 47,14 47,07 46,98 Holandija 13,51 11,74 10,05 9,17 7,79 7,25 7,18 Norveška 31,79 24,96 22,25 22,45 22,62 23,28 23,43 Poljska 7,88 7,67 7,49 6,97 7,11 7,38 7,43 Portugal 48,78 54,97 58,79 52,68 46,10 43,76 43,79 Rumunija 15,92 17,39 17,94 16,59 16,82 17,34 17,31 Slovačka 17,08 15,09 14,63 14,64 14,23 13,99 13,90 Švedska 15,01 15,64 14,35 14,66 16,33 17,20 17,50 Turska 16,96 21,14 22,55 20,57 22,16 25,15 25,22 Ukrajina 5,87 6,47 7,16 7,42 8,18 9,00 9,17 Izvor: Baza podataka Ujedinjenih naroda Poljska je zabilježila najznačajniji pozitivan trend kretanja stanovništva prema prvom gradu, u odnosu na sve druge posmatrane zemlje. Slika 1. Kretanje stanovništva u gradovima odabranih zemalja EU (% razlika u odnosu na 1990) Izvor: ESPON CU Tipologija 2011 Dinamika kretanja stanovništva u Njemačkoj, bilježi pozitivan trend u koncentraciji stanovništva u drugom gradu, manjim gradovima i prvom gradu. Istodobno u Njemačkoj je zabilježen negativan trend u koncentraciji stanovnika u ruralnim zonama, što je posebno izraženo poslije godine. 296

297 Tabela 2. Odnos broja stanovnika glavnog grada u odnosu na Odnos broj stanovnika glavnog grada odabranih zemalja 2013/1961 Manji od 1 Viši od 1 1 Austrija Belgija Portugal Bulgaria Španija Češka Estonija Njemačka Finska Danska Gruzija Francuska Izrael UK Italija Grčka Litvanija Mađarska Rumunija Irska Švedska Latvija Turska Holandija Ukrajina Norveška Poljska Slovačka EU Izvor: na temelju podataka preuzetih iz baza Ujedinjenih naroda Slika 3. Odnos broja stanovnika glavnog grada u odnosu na Izvor: na temelju podataka preuzetih iz baza Ujedinjenih naroda Paralelno od godine, Poljska bilježi konstantan negativan trend u kretanju stanovništva prema drugom gradu, zonama oko manjih gradova i prema ruralnim zonama. 297

298 Tabela 3. Trend koncentracije u glavnom gradu Trend koncentracije u glavnom gradu Oscilira Raste Pada Stabilan Austrija Belgija Francuska EU Bulgaria Španija Latvija Češka Finska Holandija Njemačka Litvanija Norveška Danska Turska Slovačka Estonija Ukrajina UK Gruzija Grčka Mađarska Irska Izrael Italija Poljska Portugal Rumunija Švedska Izvor: na temelju podataka preuzetih iz baza Ujedinjenih naroda U skoro 60% opservacija trend u periodu godina je oscilirao. U 17% slučajeva trend je imao tendenciju pada, a u 21% slučajeva tendenciju rasta. Slika 4. Trend koncentracije stanovništva u glavnom gradu u periodu Izvor: na temelju podataka preuzetih iz baza Ujedinjenih naroda 298

299 Prema podacima UN-a, prikazanim u narednoj tabeli, vidljivo je da je koncentracija stanovništva u prvim gradovima, gotovo svih država jugoistočne Evrope, bila iznad 20% svega urbanog stanovništva. U Hrvatskoj koja je prema klasifikaciji OCDE-a u grupi zemalja visokog dohotka, koncentracija stanovništva u glavnom gradu opada, što se može povezati sa povratkom stanovništva u manje centre. Disprezija stanovništva na manje centre nije izražena značajno, ali ipak pokazatelji govore da ima određenih pomaka. U Bosni i Hercegovini blago opadanja i porasta u koncentraciji stanovništva u glavnom gradu. Tabela 4. Stanovništvo glavnih gradova u odabranim zemljama SEE (% urbanog stanovništva) Država Godina Bosna i Hercegovina 27,07 23,06 21,15 23,70 24,27 22,09 21,55 Hrvatska 34,05 31,47 27,94 28,83 27,77 27,81 27,68 Makedonija, FYR 37,61 37,54 39,02 38,68 39,82 41,84 42,19 Srbija ,38 27,87 29,16 29,64 Izvor: Baza podataka Ujedinjenih naroda U istom periodu, koncentracija urbanog stanovništva u glavnom gradu u odnosu na godinu je niža u glavnom gradu Bosne i Hercegovina i Zagrebu glavnom gradu Republike Hrvatske, a veća u Beogradu glavnom gradu Republike Srbije i Skoplju glavnom gradu Makedonije. Ako se promatra trend, u slučaju Bosne i Hercegovine uočava se oscilirajući trend, rastući u slučaju Makedonije i Srbije te padajući u slučaju Hrvatske. Slika 5. Koncentracija stanovništva u glavnom gradu Izvor: na temelju podataka preuzetih iz baza Ujedinjenih naroda 299

300 Objavljivanjem prvih i preliminarnih podataka završenog popisa stanovništva u BiH prve procjene popisnih rezultata ukazuju da je u BiH manje stanovnika u odnosu na godinu. 2 Detaljna analiza podataka, ukazuje na to da je velika većina općina zabilježila pad u broju stanovnika. Neke općine doživjele su nesrazmjerano povećanje u broju stanovnika. Glavni grad Sarajevo i dalje je zadržao status prvog grada Bosne i Hercegovine. Danas se Sarajevo sastoji od četiri općine. Zabilježeno je značajno smanjenje u broju stanovnika i to brojčano najizražajnije u Novom Sarajevu, Centru i Starom Gradu Sarajevo. Povećanje broja stanovnika zabilježile su tek 22 (prijeratne) općine u Bosni i Hercegovine. Naime, poslije rata su formirane nove općine te da su u ovom trenutku podaci s popisa stanovništva nepotpuni, općine su tretirane u svom prijeratnom organizacijskom obliku, kako bi usporedba bila što realnija. Veliki gradovi nisu imali porast broja stanovnika kao što su sugerirali CIPS-ovi 3 podaci. Gledajući po općinama Banja Luka je ostala najmnogoljudnija općina sa stanovnikom, a općina Novi Grad Sarajevo druga sa Za razliku od Banja Luke, koja je imala porast broja od 3.499, Novi Grad Sarajevo zabilježio je pad od stanovnika. Ovakvi podaci se mogu dijelom objasniti promjenom općinskih granica i činjenicom da je dio ove općine sada dio općine Istočno Novo Sarajevo. Prije rata druga najmnogoljudnija općina bila je Zenica sa stanovnika, a sada je Zenica tek četvrta najbrojnija sa stanovnika manje. Općina Zenica je u apsolutnom broju imala i najveći pad broja stanovnika u cijeloj BiH. Pa ipak, ovakvo smanjenje broja stanovnika pokazuje da je ekonomski faktor bio snažan; ako ne i najsnažniji. Ovakvim padom broja stanovnika, općina Zenica pala je na četvrto mjesto po brojnosti prepustivši drugo mjesto Novom Gradu Sarajevo, a treće Tuzli. Grad Tuzla je također zabilježio pad broja stanovnika za Bijeljina je doživjela značajan porast broja stanovnika te je po broju stanovnika za oko stanovnika manja od Tuzle. Prije rata razlika između ova dva grada bila je gotovo stanovnika. Bijeljina je po veličini prestigla Mostar, koji je ostao na sedmom mjestu po veličini u BiH. U apsolutnom broju, najveći pad zabilježila i Centar Sarajevo ( ). Deset najvećih općina iz i ne može se primijetiti izraženiji proces urbanizacije. Gradovi Sarajevo, Zenica, Tuzla, Mostar, su imali značajan pad stanovnika, a povećanje je zabilježila tek Banja Luka. Prema prvim procjenama državne Agencije za statistiku i većine demografa, zaključuje se da je populacija BiH pomjerena sa mlade na staru populaciju. BiH će po popisu stanovništva iz godine imati 8% stanovništva starijeg od 65 godina, što po europskim standardima spada u staru populaciju. Prema posljednjim podacima Agencije za statistiku za listopad godine (mjesec kada je rađen popis stanovništva) negativan prirast su imali Posavski, Bosansko-podrinjski, 2 U konačnici biti određenih promjena podataka nakon što se podaci analiziraju. Naime, ovi brojevi stanovnika su izvedeni na osnovu broja popisnih listića, ali određeni broj stanovnika (vjerovatno ne veliki) popisan je izvan mjesta življenja. 3 Citizens Identity Protection System odnosi se na jedinstvene isprave svih državljana BiH, lične karte, vozačke dozvole i pasoše. 300

301 Slika 6. Koncentracija stanovništva u odabranim gradovima SEE u periodu ( ) Izvor: Statistički godišnjaci 1953, 1961, 1971, 1981, 1991, , 2011, Obrada: autora 1 Podaci za godinu za Prištinu su prema podacima iz 2001 KFOR MNB OSCE/UNHCR Situation of Ethnic Minorities in Kosovo, Februar

302 Srednje-bosanski i Livanjski kanton. Ostali kantoni su u simboličnom pozitivnom prirastu, koji varira po mjesecima iz pozitivnog u negativni. Gledajući prethodnu godinu, Federacija je imala prirast od svega 613 ljudi, ali je na razini BiH prirodni prirast negativan za osoba. Prema podacima Zavoda za statistiku FBiH u prvih osam mjeseci godine je negativan prirodni prirast u FBiH je 682 osoba. Tako se može zaključiti kako u narednom popisnom periodu, ako se trendovi zadrže, stanovništvo BiH će još više stariti, dok će natalitet biti još niži. Prema pokazateljima koji su prikazani, vidljivo je kako se kretala koncentracija stanovnika u periodu od 42 godine u nekadašnjim administrativnim centrima republike Jugoslavije i gradova koji su imali status drugog grada. Na prvi pogled vidljivo je kako u navedenom periodu postoje oscilacije u kretanju broja stanovnika u prvim gradovima. U svakom od prvih gradova došlo je do značajnijih oscilacija u godini. Ljubljana, Beograd i Sarajevo do bilježe rast udjela broja stanovnika u ukupnom broju stanovnika republika. Poslije toga pa sve godini, ovi gradovi doživjeli su značajan pad u broju stanovnika u odnosu na godinu. Podgorica je jedini prvi grad koji poslije godine evidentira rast udjela stanovnika u ukupnom broju stanovnika Crne Gore. Ako se analiziraju pokazatelji za grad Zagreb, prvi grad Hrvatske je imao pozitivan trend u broju stanovnika u godini, u odnosu na godinu. Došlo je do porasta broja stanovnika u Zagrebu, iako je stopa nezaposlenosti u i godini bila veća nego u godini. Broj zaposlenih lica u gradu Zagrebu se smanjio u godini u odnosu na godinu. U odnosu na drugi grad Hrvatske, Split, status prvog i glavnog grada, Zagreb je svakako zadržao. (Todaro & Smith 2006, 2012) Ako se analiziraju podaci za prvi grad Srbije, činjenica je kako je Beograd i dalje ostao glavni grad, kao i ostali gradovi koji su bili glavni gradovi bivših saveznih republikama, koje su bile u sastavu Jugoslavije. Kod Beograda nije došlo do promjene statusa. Kad se analizira broj stanovnika u godini u odnosu na 1991, Beograd je zabilježio porast. Povećanje broja stanovnika, kako to i podaci pokazuju, praćeno je povećanjem broja nezaposlenih. Bitno je naglasiti kako je broj stanovnika u svim prvim gradovima rastao po nešto većoj prosječnoj stopi u odnosu na stopu rasta nezaposlenih Dakle, može se zaključiti da sve zemlje jugoistočne Evrope imaju problem urbane nezaposlenosti. Analiza broja stanovnika prvog i drugog grada u periodu od do godine pokazuje izraziti trend konvergencije u slučaju Bosne i Hercegovine (približavanje demografske veličine Sarajeva i Banjaluke). Trend konvergencije se uočava na Kosovu (Priština i Prizren) i u Makedoniji (Skoplje i Bitolj). Trend divergencije se uočava u Crnoj Gori (Podgorica i Nikšić), Hrvatskoj (Zagreb i Split), Sloveniji (Ljubljana i Maribor) i Srbiji (Beograd i Novi Sad). U smanjenju prosječne stope broja nezaposlenih, Split, Skoplje i Maribor su za analizirani period od 42 godine zabilježili pozitivan rezultat. Ono što je vrlo karakteristično za gotovo sve druge gradove, jeste da je njihov udio broja stanovnika u ukupnom broju stanovnika zemlje ima konstantnu i da nema značajnijih oscilacija 302

303 u rezultatima, osim Maribora koji je doživio značajan pad udjela broja stanovnika u ukupnom broju stanovnika Slovenije. Slika 7. Odnos koncentracije stanovništva i broja nezaposlenih, mjerena prosječnom stopom rasta ( ), za odabrane gradove Izvor: Statistički godišnjaci; Obrada: autora 5. Zaključak Osnovni nalazi analize koncentracije urbanog stanovništva u glavnom gradu u zemljama članicama EU (27 članica) i Turskoj u periodu od do godine mogu se rezimirati u nekoliko zaključaka. Ako se analizira koncentracija urbanog stanovništva u glavnom gradu i godine dolazi se do zaključka da je godine u više od 50% opservacija došlo do smanjenja koncentracije, a u manje od 50% do povećanja koncentracije stanovništva. Ako se promatra trend u ovom periodu u više od 50% slučajeva uočava se oscilirajući trend. Rastući trend se uočava u šest, a padajući trend u sedam slučajeva. Najveće smanjenje koncentracije urbanog stanovništva u glavnom gradu evidentirano je u Danskoj i Irskoj, a najveća koncentracija urbanog stanovništva u glavnom gradu zabilježena je u Turskoj. Najveća koncentracija urbanog stanovništva u glavnom gradu godine bila je oko 53% u Latviji, a godine u Gruziji (oko 47%). Prema tome u analiziranom periodu došlo je do smanjenja maksimalne koncentracije. Nasuprot tome, minimalna koncentracije se povećala sa oko 6% godine (Njemačka) na oko 7% (Holandija) u godini. U istom periodu, koncentracija urbanog stanovništva u glavnom gradu u odnosu na godinu je niža u glavnom gradu Bosne i Hercegovina i Zagrebu, glavnom gradu Republike Hrvatske, a veća u Beogradu, glavnom gradu Republike Srbije i Skoplju, glavnom gradu Makedonije. Ako se promatra trend, u slučaju Bosne 303

304 i Hercegovine uočava se oscilirajući trend, rastući u slučaju Makedonije i Srbije, te padajući u slučaju Hrvatske. Analiza broj stanovnika prvog i drugog grada u periodu od do godine pokazuje izraziti trend konvergencije u slučaju Bosne i Hercegovine (približavanje demografske veličine Sarajeva i Banjaluke). Trend konvergencije se uočava na Kosovu (Priština i Prizren) i u Makedoniji (Skoplje i Bitolj). Trend divergencije se uočava u Crnoj Gori (Podgorica i Nikšić), Hrvatskoj (Zagreb i Split), Sloveniji (Ljubljana i Maribor) i Srbiji (Beograd i Novi Sad). Interpretirajući dobijene rezultate o koncentraciji stanovnika u prvom i drugom gradu, ne može se reći da postoji harmonizacija u empirijskim nalazima. Tako, Slovenija i Hrvatska koje je prema svim makroekonomskim pokazateljima i standardima OECD-a spadaju u zemlje visokog dohotka, nemaju značajno slične rezultate sa zemljama koje su prošle proces tranzicije i postale članicama EU, poput Rumunije ili Poljske. Slovenija i Hrvatska nemaju značajno slične rezultate u koncentraciji stanovništva poput onih u Njemačkoj. Isto tako, nema značajnog slaganja u rezultatima zemalja nižeg dohotka poput Bosne i Hercegovine, Crne Gore ili Makedonije sa rezultatima u Rumuniji ili Poljskoj. Izvori Abdel-Rahman, A. N., Safarzadeh, M. R., & Bottomley, M. B. (2006) Economic growth and urbanization: A cross-section and time-series analysis of thirty-five developing countries. Rivista Internazionale di Scienze Economiche e Commerciali, 53(3), Bjelajac, S., & Vrdoljak, D. (2010) Urbanizacija kao svjetski proces i njezine posljedice. Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Splitu, (2-3), Backović, V. (2005) Evropski gradovi u postsocijalističkoj transformaciji. Sociologija, (Vol. 47/1), Berry, B. J. (1961) City size distributions and economic development. Economic development and cultural change, Bogunović, A. (1985) Regionalni razvoj Socijalističke Jugoslavije i Hrvatske. SNL, Zagreb Bogunović. A. (2011) Regionalna ekonomika i politika. Ekonomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb Cohen, B. (2006). Urbanization in developing countries: Current trends, future projections, and key challenges for sustainability. Technology in society, 28(1), Čaldarović, O. (1985) Urbana sociologija socijalna teorija i urbano pitanje. Novi svijet, ČGP Delo, Zagreb Habitat, U. N. (2013) State of the world s cities 2012/2013: Prosperity of cities. Routledge. Hadžialić, H. (1983) Položaj, uloga i funkcije gradova u razvoju Republike. Ekonomski institut Ekonomskog fakulteta Sarajevo, Sarajevo Hangtington, S. (1998) Sukob civilizacija i preoblikovanje svetskog poretka. CID, Podgorica Hoover, M. E. (1975) An Introduction to Regional Economics. Alfred A. Knopf, New York Janić, M. (1979) Osnove prostorne organizacije grada. Ekonomika, Beograd Koprić, I. (2013) Dvadeset godina lokalne i područne (regionalne) samouprave u Hrvatskoj: razvoj, stanje i perspektive. U: Lokalna samouprava i lokalni izbori (priručnik), Institut za javnu upravu: Zagreb. 304

305 Koprić, I. (2009) Decentralizacija i dobro upravljanje gradovima. Hrvatska javna uprava, 9(1), Koprivica, V. (1997) Vodić kroz ekonomske pokazatelje ekonomija sa smislom. DATA Press doo, Zagreb Krugman, R. P. & Obstfeld, M. (2012) International Economics. Pearson International Edition, Boston Marshall, A. (1987) Načela ekonomike. CEKADE, Zagreb Moomaw, R. L., & Shatter, A. M. (1996) Urbanization and economic development: a bias toward large cities?. Journal of Urban Economics, 40(1), Moomaw, R. L., & Shatter, A. M. (1996). Urbanization and economic development: a bias toward large cities?. Journal of Urban Economics, 40(1), Mumford, L. (1968) Grad u historiji. Naprijed, Zagreb O Sullivan, A. (1996) Urban Economics. Irwin McGraw-Hill, Boston Pejić, R. (1968) Budući izgled i oblici gradskih naselja. Savezni zavod za urbanizam i komunalna i stambena pitanja, Beograd Peru, F. (1986) Za filozofiju novog razvoja. IRO Matice Srpske, Evropski centar za mir i razvoj, Beograd Pjanić, Lj. (1980) Politička ekonomija prostora. Savremena administracija. Beograd Preliminarni rezultati, Popisa stanovništva, domaćinstava i stanova u Bosni i Hercegovini Rondinelli, D. A. (1983) Secondary cities in developing countries: Policies for diffusing urbanization. Richardson, W. H. (1970) Regional Economics. Macmillan Student Editions, London Schumpeter, A. J. (1975) Povijest ekonomske analize. Informator, Zagreb Sen, A. (1985) O ekonomskoj nejednakosti. CEKADE, Zagreb Statistički godišnjak FNRJ 1954, Savezni zavod za statistiku Jugoslavije, Beograd Statistički godišnjak SFRJ 1961, 1971, 1981,1991. Savezni zavod za statistiku Jugoslavije, Beograd Statistički godišnjaci Slovenije, 2003, 2011,2013. Zavod za statistiku R Slovenije, Ljubljana Statistički godišnjaci Hrvatske, 2003, 2011,2013, Zavod za statistiku R Hrvatske, Zagreb Statistički godišnjaci Srbije, 2003, 2011,2013, Zavod za statistiku R Srbije, Beograd Statistički godišnjaci Makedonije, 2003, 2011,2013, Zavod za statistiku R Makdonije, Skopje Statistički godišnjaci Kosova, 2003, 2011,2013, Zavod za statistiku Kosovo, Priština Statistički godišnjaci Crne Gore 2003, 2011,2013, Zavod za statistiku R Crne Gore, Podgorica Statistički godišnjak Ljubljana 2010, Zavod za statistiku, Ljubljana Satatistički godišnjak Ljuljana 2013, Zavod za statistiku, Ljubljana Statistički ljetopis grada Zagreba 2010, Zavod za statistiku, Zagreb Statistički ljetopis grada Zagreba 2013, Zavod za statistiku, Zagreb Statistički godišnjak grada Beograda 2010, Zavod za statistiku, Beograd Statistički godišnjak grada Beograda 2013, Zavod za statistiku, Beograd Todaro, M. & Smith, C. S. (2006) Development economics. Perason Addision Wesley, Harrow Todaro, M. & Smith, C. S. (2009) Development economics. Perason Addision Wesley, Harrow Todaro, M. & Smith, C. S. (2012) Development economics. Perason Addision Wesley, Harrow 305

306 Uravić, L., & Paliaga, M. (2008). Integralni pristup razvoju branda i gospodarskog razvoja gradova u uvjetima globalne konkurentnosti. Ekonomska istraživanja, 21(3), Zelenika, R. (2009) Metodologija naučno istraživačkog rada. Rijeka Žuljič, S. (1971) Pojava metropolskih regija i njihovo značenje za dalju urbanizaciju Jugoslavije. Ekonomski institut, Zagreb Žuljić, S. (1983) Prostorno planiranje i prostorna istraživanja odabrani napisi. Ekonomski institut, Zagreb 306

307 Prilog Broj nezaposlenih po odabranim gradovima (1971, 1981, 1991, 2003, 2011, 2013) Izvor: Statistički godišnjaci (1971, 1981, 1991, 2003, 2011, 2013), Obrada: autora Broj nezaposlenih po odabranim gradovima (1971, 1981, 1991, 2003, 2011, 2013) Izvor: Statistički godišnjaci (1971, 1981, 1991, 2003, 2011, 2013), Obrada: autora 307