UTJECAJ STRUKTURE KAPITALA NA USPJEŠNOST POSLOVANJA MALIH PODUZEĆA U PRERAĐIVAČKOJ INDUSTRIJI

Transcription

1 SVEUČILIŠTE U RIJECI EKONOMSKI FAKULTET MARIJA COLIĆ UTJECAJ STRUKTURE KAPITALA NA USPJEŠNOST POSLOVANJA MALIH PODUZEĆA U PRERAĐIVAČKOJ INDUSTRIJI DIPLOMSKI RAD RIJEKA, 2014.

2 SVEUČILIŠTE U RIJECI EKONOMSKI FAKULTET UTJECAJ STRUKTURE KAPITALA NA USPJEŠNOST POSLOVANJA MALIH PODUZEĆA U PRERAĐIVAČKOJ INDUSTRIJI DIPLOMSKI RAD Predmet: Financijski menadžment Voditelj: Prof.dr.sc. Mira Dimitrić Studentica: Marija Colić Smjer: Financije i bankarstvo Matični broj: Rijeka, lipanj, 2014.

3 SADRŽAJ 1. UVOD Radna hipoteza i cilj rada Metode istraživanja i struktura rada STRUKTURA KAPITALA Teorije o strukturi kapitala Miller Modigliani teorija irelevantnosti strukture kapitala Tradicionalno gledište na strukturu kapitala Agencijski modeli Pristup asimetričnih informacija Financijska poluga Financiranje poduzeća Pravila financiranja Poteškoće financiranja malih i srednjih poduzeća OSOBITOSTI PRERAĐIVAČKE INDUSTRIJE Prerađivačka industrija u RH Mala poduzeća prerađivačke industrije u RH USPJEŠNOST POSLOVANJA I POKAZATELJI STRUKTURE KAPITALA Pokazatelji likvidnosti Pokazatelji zaduženosti Pokazatelji profitabilnosti (rentabilnosti) Neto radni kapital... 25

4 5. EMPIRIJSKO ISTRAŽIVANJE UTJECAJA STUPNJA ZADUŽENOSTI NA PROFITABILNOST MALIH PODUZEĆA U PRERAĐIVAČKOJ INDUSTRIJI Analiza rezultata istraživanja za godinu Analiza rezultata istraživanja za godinu Usporedba rezultata istraživanja ZAKLJUČAK LITERATURA POPIS ILUSTRACIJA POPIS PRILOGA... 46

5 1. UVOD 1.1. Problem i predmet istraživanja Analiza strukture kapitala bitna je kako bi se moglo utvrditi u kojoj se mjeri poduzeće financira iz vlastitih izvora, a u kojoj mjeri iz tuđih izvora, odnosno koliki je stupanj korištenja financijske poluge. Za poduzeće je najpovoljnije da se financira 50% iz vlastitih i 50% iz tuđih izvora kako bi se to najpovoljnije odrazilo na stabilnost poslovanja. Udio tuđih izvora financiranja utvrđuje se analizom zaduženosti zbog utvrđivanja učinkovitosti korištenja tuđih izvora, pa se tu očituje veza između pokazatelja zaduženosti i profitabilnosti (rentabilnosti). Prema Ministarstvu gospodarstva Republike Hrvatske prerađivačka industrija je sektor u Republici Hrvatskoj s ponajvećim udjelom u bruto društvenom proizvodu (BDP-u), ukupnoj zaposlenosti i najvećim udjelom u ukupnom izvozu, stoga se s pravom može reći da je to najvažniji sektor koji zahtijeva mnoga ulaganja jer se smatra okosnicom gospodarstva Hrvatske. Problem istraživanja ovog rada je kako struktura kapitala utječe na poslovanje poduzeća. Utjecaj strukture kapitala na uspješnost poslovanja biti će prikazan na praktičnom primjeru kod malih poduzeća u prerađivačkoj industriji. Analiza će se odnositi na razdoblje prije i nakon krize, s ciljem uočavanja eventualnih razlika u utjecaju strukture kapitala na poslovanje Radna hipoteza i cilj rada Svrha rada je istražiti povezanost između zaduženosti i uspješnosti, a cilj istražiti i analizirati strukturu kapitala i uspješnost poslovanja u poduzećima prerađivačke industrije, te njihovom usporedbom, prije i nakon krize, oblikovati odgovarajuće 1

6 zaključke. Time će se ujedno ukazati i na probleme u poslovanju malih poduzeća. Temeljna hipoteza rada je da zaduženost negativno utječe na uspješnost, odnosno da su zaduženost i uspješnost protusmjerno povezani. Posebni ciljevi rada su: Teorijski objasniti sve relevantne koncepte kao što su struktura kapitala, neto radni kapital, pokazatelji zaduženosti i profitabilnosti i ostali koncepti relevantni za ovaj rad; Analizirati utjecaj stupnja zaduženosti na uspješnost poslovanja malih poduzeća u prerađivačkoj industriji prije i nakon krize; Na temelju provedenog teorijskog i empirijskog istraživanja donijeti odgovarajuće zaključke Metode istraživanja i struktura rada U razradi teorijskog dijela korištena je znanstvena i stručna literatura domaćih i stranih autora, kao i internetski izvori koji razrađuju problematiku rada, a spoznaje autora su međusobno uspoređivane i kritički ocijenjene. Korištene istraživačke metode su: metoda klasifikacije i deskripcije, analize i sinteze, dedukcije, komparacije, a u empirijskom dijelu rada i statistička i matematička metoda. Sadržaj rada je podijeljen u šest međusobno povezanih cjelina uključujući uvod i zaključak. U uvodnom dijelu objašnjen je predmet i problematika istraživanja, postavljena je temeljna hipoteza i navedeni glavni i posebni ciljevi rada. Navedene su korištene metode i razrada strukture rada. Drugi dio rada, koji nosi naziv Struktura kapitala, teorijski objašnjava koncept strukture kapitala, objašnjava teorije o strukturi kapitala i pravila financiranja, te financijsku polugu. 2

7 U trećem dijelu opisane su temeljne karakteristike prerađivačke industrije u Hrvatskoj, prikazana je klasifikacija prema NKD 2007, te stanje i mogućnosti malih poduzeća u ovom sektoru, čime se ukazuje i na njihove osnovne probleme u poslovanju. Četvrti dio obrađuje pokazatelje poslovanja, s detaljnom razradom pokazatelja likvidnosti, zaduženosti i profitabilnosti zbog njihovog daljnjeg korištenja u empirijskom dijelu, te s posebnim osvrtom na neto radni kapital. U petom dijelu rada provedeno je empirijsko istraživanje postavljene hipoteze, pomoću regresijske analize za razdoblje prije i poslije krize. Prilikom provedbe analize koristio se statistički program SPSS 19.0 (Statistical Package for the Social Sciences), te MS Excel. Šesti dio rada je zaključak u kojem je provedena sinteza svih činjenica, informacija i saznanja do kojih se došlo. 3

8 2. STRUKTURA KAPITALA Struktura kapitala podrazumijeva udjele pojedinih izvora financiranja u ukupnim izvorima sa stajališta ročnosti i sa stajališta vlasništva. Hoće li poduzeće imati veći udio vlastitog kapitala u odnosu na tuđi, ili će pak preferirati kratkoročne u odnosu na dugoročne obveze, ovisi o samoj politici poduzeća, ali za što god se odlučili sve je u cilju maksimiziranja vrijednosti poduzeća. Odnos između tuđeg i vlastitog kapitala u pasivi poduzeća, naziva se strukturom kapitala ili stupnjem korištenja poluge financiranja, stoga je ona jedan od važnih aspekata dugoročne financijske ravnoteže (Marković 2000, p. 273). Mogući čimbenici koji utječu na odluku o strukturi kapitala su: perspektiva tvrtke, veličina tvrtke i pravni oblik organiziranja, stabilnost potražnje i prodajnih cijena, poslovna poluga, stopa rasta, uvjeti na financijskom tržištu, uobičajena financijska poluga u industriji, kreditni standard tvrtke, te faze životnog ciklusa (Vidučić 2011, p. 238). Struktura kapitala i trošak kapitala naslanjaju se na zlatno pravilo financiranja koje zahtijeva da se dugoročne potrebe poduzeća financiraju dugoročno. Kada poduzeće kratkoročnim kreditima financira dugoročne potrebe, ono treba razmotriti mogućnost njihova uključivanja u strukturu kapitala. Problem je što takva politika strukture kapitala ima za posljedicu dodatne rizike koji se sastoje od rizika refinanciranja i rizika promjene kamatnih stopa (Orsag, Dedi 2011, pp ). Smatra se da se poduzeće treba zaduživati, odnosno da treba koristiti polugu financiranja sve dok je stopa troška financiranja pozajmljenim kapitalom manja od stope prinosa vlastitog kapitala, odnosno optimalna struktura kapitala je ona kod koje je rentabilnost vlastitog kapitala najveća (Marković 2000, pp ). Strukturu kapitala je puno lakše odrediti kod velikih poduzeća u odnosu na mala poduzeća zbog utvrđivanja troškova kapitala, koju je kod malih poduzeća teže procijeniti. 4

9 Poteškoće malih i srednjih poduzeća se javljaju kod određivanja pojedinačnih i ukupnih troškova kapitala, gdje se javljaju problemi upotrebe mogućih pristupa procjeni troškova glavnice. Zbog toga se oni uspoređuju sa poduzećima kod kojih je moguće doći do potrebnih inputa za utvrđivanje troška kapitala, a te su usporedbe problematične zbog usporedivosti javnih i privatnih, kao i malih i velikih poduzeća (Orsag, Dedi 2011, p. 207) Teorije o strukturi kapitala Teorije iz područja strukture kapitala su: Miller Modigliani teorija irelevantnosti strukture kapitala Tradicionalno gledište na strukturu kapitala Agencijski modeli Pristup asimetričnih informacija: o Teorija signalizacije o Teorija redoslijed pakiranja (Vidučić 2011, p. 215) Miller Modigliani teorija irelevantnosti strukture kapitala Smatra se da su Miller i Modigliani postavili temelje o strukturi kapitala godine, u kojem su ustanovili da je vrijednost poduzeća bez duga jednaka poduzeću koje koristi dug (financijsku polugu). Dakle, oni su smatrali da je struktura kapitala potpuno irelevantna, odnosno dug i kapital su prema njima supstituti, a poduzeće se može zadužiti neovisno o postojećem dugu. Vrijednost zadužene tvrtke je jednaka vrijednosti nezadužene tvrtke što je izraženo postavkom I. MM prije porezna postavka I: gdje je: 5

10 Vz = vrijednost tvrtke koja se zadužuje Vn = vrijednost tvrtke koja se ne zadužuje Prema ovom gledištu financijska poluga nema utjecaj na prosječni ponderirani trošak kapitala, jer je utjecaj jeftinijeg financiranja zaduživanjem kompenziran rastom tražene stope povrata na vlastiti kapital zbog većeg rizika, što prikazuje postavka II. MM prije porezna postavka II: gdje je: re = tražena stopa povrata na vlastiti kapital ro = trošak kapitala tvrtke koje ne koristi financijsku polugu = financijska poluga (omjer duga i vlastitog kapitala) rd = kamatna stopa (Vidučić 2011, p. 216). Potaknuti brojnim kritikama, u svoj model uveli su porez, pa tako proizlazi da je vrijednost poduzeća koje je zaduženo jednako vrijednosti nezaduženog poduzeća uvećano za sadašnju vrijednost poreznog zaklona godine Miller i Modigliani su postavili poreznu MM teoriju. Uzeli su u obzir korporacijske poreze, ali ne i troškove financijskih neprilika vezanih za korištenje zaduživanja. Utvrđuju da je vrijednost tvrtke pozitivno vezana s polugom, što je izraženo poslije poreznom propozicijom I (Vidučić 2011, pp ). 6

11 Grafikon 1. MM postavka I u uvjetima poreza Izvor: Vidučić, Lj 2001, 'Teorijska i praktična motrišta strukture kapitala', Ekonomski pregled, vol. 52, no. 7-8, p. 787 Grafikon 1. prikazuje da poduzeće koje ima veći udio duga ima i veću vrijednost tvrtke, odnosno, ako je poduzeće 100% zaduženo ono ima najveću vrijednost što u stvarnosti nije moguće. Prema MM postavci II s porezima veza između očekivane stope povrata na vlastiti kapital i poluge je pozitivna kao i u slučaju prijeporezne postavke II, što prikazuje grafikon 2 (Vidučić 2011, p. 218). 7

12 Grafikon 2. MM postavka II u uvjetima poreza Izvor: Vidučić, Lj 2001, 'Teorijska i praktična motrišta strukture kapitala', Ekonomski pregled, vol. 52, no. 7-8, p Tradicionalno gledište na strukturu kapitala Tradicionalni pogled na strukturu kapitala polazi od pretpostavke da promjene strukture kapitala utječu na promjenu troškova financiranja, tj. da je moguće financijskim odlukama mijenjati omjer vlastitih i tuđih izvora financiranja i na taj način povećavati ili smanjivati troškove financiranja. Troškove financiranja predstavlja prosječni ponderirani trošak kapitala (WACC) koji predstavlja zbroj troškova financiranja vlastitim i tuđim kapitalom, a ponderi su udjeli pojedine vrste financiranja u ukupnim izvorima. Dakle, osnovna pretpostavka tradicionalnog gledišta je da je dug jeftiniji izvor financiranja od vlastitog kapitala (Pepur 2012, p. 85). Prema ovom stajalištu, kako se tvrtka počinje zaduživati, raste rizik dioničara bez utjecaja na rizik imatelja obveznica. Zbog toga su vjerovnici spremni ulagati u dugovne instrumente poduzeća uz stopu povrata bez rizika ili blisku njoj što prikazuje grafikon 3 (Vidučić 2011, p. 221). 8

13 Grafikon 3. Veza između poluge i troška kapitala prema tradicionalnom pristupu Izvor: Vidučić, Lj 2001, 'Teorijska i praktična motrišta strukture kapitala', Ekonomski pregled, vol. 52, no. 7-8, p. 789 Grafikon 4. prikazuje kako je dug jeftiniji izvor financiranja ukupni trošak kapitala će biti niži, a vrijednost tvrtke veća. Kako zaduženost raste, raste i trošak duga i ukupni trošak kapitala, pa je cilj postići što veću vrijednost tvrtke uz što niži trošak kapitala (Vidučić 2011, p. 221). 9

14 Grafikon 4. Veza između vrijednosti tvrtke i WACC-a prema tradicionalnom pristupu Izvor: Vidučić, Lj 2001, 'Teorijska i praktična motrišta strukture kapitala', Ekonomski pregled, vol. 52, no. 7-8, p Agencijski modeli Agencijski pristup prikazuje interese, odnose i ciljeve u poduzeću kroz agencijski odnos, tj. ugovor kojim vlasnik (principal) angažira neku drugu osobu (agenta) da za njega obavlja određene poslove. Rastom vrijednosti tvrtke, odnos principal agent postaje sve složeniji i kompliciraniji, budući da svatko od njih želi ostvariti svoje interese. Razlikuju se dva tipa sukoba interesa, a to su između dioničara i menadžera, te između dioničara i vlasnika duga. Agencijski troškovi koji nastaju iz agencijskog odnosa su prije svega troškovi nadgledanja, koje imaju principali nadgledajući rad 10

15 agenta. Sam čin uspostavljanja agencijskog odnosa i njegovog održavanja spada pod troškove vezivanja, dok postoje još i oportunitetni troškovi koji ostaju nakon što se zahtjevi iz agencijskog odnosa ispune. Postoje brojni načini na koji se može ukloniti ili ublažiti sukob interesa između principala i agenata, od kojih su neki: Zaduživanjem, umjesto emisije vlasničkog kapitala, poduzeće se obvezuje na fiksna plaćanja po dugu vjerovnicima, čime se umanjuje mogućnost oportunističkog ponašanja menadžera Zaduživanjem na kratki rok, čime su menadžeri prisiljeni obavljati ugovor jer su bolje nadzirani od strane vjerovnika Ugovornim odredbama koje štite interese vjerovnika Dugoročnim zaduživanjem koje se osigurava stavljanjem određene imovine u zalog (Pepur 2012, p. 99) Pristup asimetričnih informacija Modeli temeljeni na asimetričnim informacijama jesu teorija signalizacije i teorija redoslijeda pakiranja (postupka slaganja), koje polaze od toga da postoje asimetrične informacije između menadžera i drugih službenika tvrtke ili pak vanjskih investitora. Teorija signalizacije polazi od toga da menadžeri ili ostali zaposlenici imaju privatne informacije o poduzeću ili investicijama, koje oni mogu iskoristiti u svoju korist kako zaradu ne bi trebali dijeliti sa dioničarima. Pa ako očekuju dobre rezultate investicija, oni će preferirati financiranje emisijom dugovnih instrumenata. Teorija redoslijeda pakiranja smatra da menadžeri preferiraju financiranje novih investicijskih projekata prema rasporedu: najprije interno generirana gotovina, onda nisko rizični dugovni instrumenti obveznice, pa hibridne vrijednosnice i na kraju obične dionice. Dakle, poduzeća kod investiranja prvotno koriste svoja interna sredstva, a tek onda posežu za dugom, iz čega proizlazi da visoko profitabilne tvrtke imaju malu polugu, a nisko profitabilne koriste višu polugu (Vidučić 2011, pp ). 11

16 2.2. Financijska poluga Financijska izvješća poput bilance i računa dobiti i gubitka su glavni izvori koji ukazuju na financijsku situaciju poduzeća. Suočavajući prihode sa rashodima poduzeće dolazi do ostvarenog financijskog rezultata na osnovi kojeg odlučuje o potrebi daljnjeg financiranja. Kada poduzeće odlučuje o zaduživanju, potrebno je prvo odlučiti u koje svrhe će ta sredstva ići, zatim hoće li uložena sredstva ostvariti povrat, odnosno koliki je rizik takvog zaduživanja. U tu svrhu koristi se analiza točke pokrića ili indiferencije koja se provodi grafičkim ili matematičkim putem, a kojom se utvrđuje razina dobiti pri kojoj je poduzeće indiferentno između različitih alternativa financiranja jer sve rezultiraju istom zaradom po dionici. Jednadžba za izračun financijske poluge: gdje je: SFP = stupanj financijske poluge EBIT trošak kamata = dobit prije oporezivanja, tj. bruto dobit (Vidučić 2011, p. 229). Dug može predstavljati prednost za poduzeće jer smanjuje porezna davanja, budući da su kamate porezno priznate. Prednost se može izmjeriti ako se izračuna sadašnja vrijednost poreznog zaklona. No, visok dug isto tako može izazvati financijske poteškoće. Optimalna razina zaduživanja bi bila ona na kojoj se financijske poteškoće mogu nadoknaditi poreznim prednostima (Kapil 2011, p. 310). 12

17 2.3. Financiranje poduzeća Pod pojmom financiranje podrazumijeva se prikupljanje novca, njegovo ulaganje u imovinu odnosno investicije i vraćanje novca. Proces financiranja počinje sa prikupljanjem novca koji služi za razne potrebe poduzeća, bilo razvojne ili tekuće. Ulaganje novca je druga komponenta u kojoj se prikupljena sredstva ulažu u razne vrste imovine kako bi se novac oplodio. I zadnja faza je vraćanje prikupljenog novca koji se oslobađa iz kružnog toka poslovanja i ponovno se ulaže, odnosno iznova se izmjenjuju navedene faze. Također, pod pojmom financiranja podrazumijeva se i dinamični proces usklađivanja izvora financiranja s ulaganjima po obujmu i roku. Cilj je postići paralelitet rokova izvora i ulaganja, te sinkronizaciju novčanih primitaka i izdataka radi ostvarenja solventnosti (Marković 2000, p. 5) Pravila financiranja Postoje horizontalna i vertikalna pravila financiranja, no ona ne daju točan odgovor kako se poduzeće treba financirati u situaciji u kojoj se nađe, već se ona mogu protumačiti kao opća pravila kojih se poduzeće treba pridržavati u što većoj mjeri. Horizontalna pravila financiranja daju naputak kakav treba biti odnos između pojedinih dijelova aktive i pasive, da bi se održala solventnost i rentabilnost poduzeća. Od njih su najpoznatija zlatna bankarska i zlatna bilančna pravila. Zlatna bankarska pravila govore da banke trebaju svoje kratkoročne depozite koristiti za kratkoročne plasmane, a dugoročne depozite za dugoročne plasmane. No, ponekad banke odstupaju od ovog pravila jer im to omogućuje obnavljanje kratkoročnih depozita, taloženje novca, povezanost komitenata banke i međubankarsko kreditiranje. Kad se ovo pravilo primjeni na poduzeća, ono kazuje da poduzeća trebaju svoje kratkoročne izvore koristiti za ulaganja u kratkotrajnu imovinu, a dugoročne izvore za ulaganja u dugotrajnu imovinu. Zlatno bilančno pravilo kazuje da poduzeće treba dugoročna ulaganja, 13

18 uključujući i ulaganja u stalnu obrtnu imovinu, financirati iz vlastitih i tuđih dugoročnih izvora. Vertikalna pravila financiranja kazuju kakav treba biti omjer između pojedinih dijelova pasive, izvora financiranja po porijeklu (vlastiti i tuđi izvori), te po raspoloživosti izvora (kratkoročni i dugoročni izvori). Omjer tuđih i vlastitih izvora financiranja bi trebao biti 1:1, odnosno poduzeće bi se trebalo financirati 50% iz vlastitih izvora i 50% iz tuđih izvora. Što se tiče odnosa vlastitog i pričuvnog kapitala, ne postoji jedinstveni stav o tome koliki treba biti omjer između vlastitog i pričuvnog kapitala. Poslovanje je sigurnije ako poduzeće ima veći pričuvni (rezervni kapital). Ostala pravila financiranja su pravilo financiranja 2:1, 1:1 i pravilo o omjeru novca i kratkoročnih izvora. Pravilo financiranja 2:1 nalaže da omjer kratkotrajne imovine i kratkoročnih izvora financiranja bude 2:1. Pravilo financiranja 1:1 zahtijeva da suma novca, kratkoročnih vrijednosnih papira i kratkoročnih potraživanja bude jednaka sumi kratkoročnih izvora financiranja. Pravilo o omjeru novca i kratkoročnih izvora nastoji normirati minimalnu svotu novca u odnosu na kratkoročne izvore koja bi osigurala solventnost poduzeća. Prema oštrijoj verziji tog pravila, poduzeće bi trebalo držati 20% gotovine od vrijednosti kratkoročnih obveza, a prema blažoj varijanti 12% (Marković 2000, pp ) Poteškoće financiranja malih i srednjih poduzeća Struktura početnog kapitala ovisi o tome da li se osniva inokosno, partnersko ili dioničko poduzeće. Kod osnivanja inokosnog poduzeća, inokosni poduzetnik sam osigurava sredstva za koja je neograničeno odgovoran, ali i sam upravlja poduzećem i snosi dobit ili gubitak. Kod partnerskog poduzeća dva ili više suvlasnika ulažu sredstva, upravljaju poduzećem i snose dobit ili gubitak. Prednost partnerskog u odnosu na inokosno poduzeće je u tome što više partnera brže i lakše mogu osigurati početna sredstva. Kod dioničkog društva početni temeljni kapital osiguravaju dioničari kupnjom osnivačkih dionica. Prednost dioničkog društva je u tome što se početni kapital može prikupiti emisijom dionica i privlačenjem kapitala većeg broja manjih dioničara. Najčešći je problem što poduzetnici ne skupe dovoljno početnog kapitala za osnutak poduzeća. Pri tome banke nisu sklone davati zajmove novim, malim i nesigurnim 14

19 poduzećima jer je iskustvo pokazalo da takvi pothvati najčešće propadnu. Ako banke i odobre zajam, onda je to uz nepovoljne uvjete kao što je npr. hipoteka na imovinu, garancije i sl. koje je jako teško priskrbiti. Mala poduzeća ovaj problem najčešće rješavaju pomoću franšizinga, tj. uspostavljanjem dugoročne poslovne suradnje s velikim poduzećima. Nakon osnutka poduzeća javlja se problem tekućeg financiranja, jer poduzeća nemaju pristup tržištu novca kao što to imaju velika poduzeća. Ovaj problem rješavaju korištenjem trgovačkog kredita, pomoću vremenskih razgraničenja i prodajom potraživanja faktoring organizaciji. Glavna prednost malih i srednjih poduzeća je u njihovoj prilagodljivosti tehnološkim, tržišnim i drugim promjenama (Marković 2000, pp ). U Hrvatskoj je u skladu s europskom praksom kreditiranje MSP u sve većem porastu. Smatra se da je pravi izazov za banke pronalaženje dobrih projekata jer ako su oni kvalitetni, onda nema problema s dobivanjem komercijalnih kredita u bankama ni državnih potpora. MSP se trebaju okrenuti dobrim i kvalitetnim projektima koji ne iziskuju previše kompliciranja oko dobivanja sredstava za rast i razvoj. Kako bi to postigli, potrebno je napraviti plan poslovanja u kojem je jasno definirana uloga banke kao partnera u financiranju projekata (Cvijanović, Marović i Sruk 2008, p. 87). Razlozi zbog kojih je teško malim i srednjim poduzećima osigurati pristup vanjskim izvorima financiranja u odgovarajućim iznosima i/ili po odgovarajućim uvjetima uključuju veću neizvjesnost i neperfektne informacije, te nedostatak imovine za pokriće. Problem kod zaduživanja mogu uzrokovati neizvjesnost, asimetrija informacija, sukob interesa, zatim loš kreditni rejting, koncentracija vlasništva, ali i sam karakter poduzetnika. Tu su još često prisutni i nedostatak iskustva i obrazovanja, te financijska nepismenost i nedovoljno znanje financijskog menadžmenta (Vidučić 2011, p. 480). Hrvatska mala i srednja poduzeća za rast trebaju upravljačka znanja, kapital i tehnologije. Tržište postaje sve otvorenije i konkurentnije, a domaće je gospodarstvo strukturirano poput ekonomija slične veličine u razvijenom dijelu Europske unije. Struktura domaće ekonomije sve će više nalikovati na susjedne ekonomije, a hrvatska MSP će biti ili preuzimana od strane fleksibilnijih igrača ili će sklapati strateške saveze kako bi se osigurale strateške pozicije. Uspješnost poduzeća očituje se u sljedećim potrebama za rast: 15

20 Kapitalna opremljenost koja omogućava održavanje visoke razine operativnosti poduzeća Upravljačke sposobnosti menadžmenta u procesu odvijanja transformacije poduzeća u dijelu prelaska na višu razinu Zadržavanje konkurentske prednosti i omogućavanje razvoja upravljačkih informacijskih sustava (Cvijanović, Marović i Sruk 2008, p. 58). 16

21 3. OSOBITOSTI PRERAĐIVAČKE INDUSTRIJE Prerađivačka industrija je jedan od najvažnijih sektora svake ekonomije. Također je i najvažniji trgovinski sektor svake ekonomije, što zapravo znači da je ujedno i najkonkurentniji sektor. Značajnost prerađivačke industrije se očituje i u tome što je nositelj inovacija, istraživanja i razvoja, koji se zatim prelijevaju u druge industrije i rezultira povećanom produktivnošću (Tkalec, Vizek 2010, p.62) Prerađivačka industrija u RH Prerađivačka industrija u Hrvatskoj zauzima važnu ulogu budući da ima 13,6% udjela u strukturi BDP-a u godini, 17,4% udjela u ukupnoj zaposlenosti u godini, te najveći udio u izvozu od 89,6% u godini (Statistički ljetopis Republike Hrvatske 2013, p. 205, 159, 378). No, potrebna joj je tehnološka obnova kako bi se potakla proizvodnost u svim sektorima. Stoga zahtjeva ulaganje u tehnologiju, istraživanje i razvoj, obrazovanje zaposlenih i ostale potrebne aktivnosti kako bi se dostigao veći stupanj tehnološkog razvoja. Aktivnosti u prerađivačkoj industriji utječu na ukupna gospodarska kretanja zemlje, budući da su uz ovu djelatnost vezani i proizvodi nekih drugih djelatnosti, bilo kao sirovina ili kao gotov proizvod. Ovaj bi sektor zbog toga trebao biti glavni oslonac i glavna strateška odrednica Republike Hrvatske. Prema Nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti (NKD) 2007 sektori prerađivačke industrije su: 1. Proizvodnja tekstila, odjeće, kože i srodnih proizvoda C 13 Proizvodnja tekstila C 14 Proizvodnja odjeće C 15 Proizvodnja kože 2. Proizvodnja kemikalija i kemijskih proizvoda, farmaceutskih proizvoda, gume i plastike i ostalih nemetalnih mineralnih proizvoda 17

22 C 20 Proizvodnja kemikalija i kemijskih proizvoda C 21 Proizvodnja osnovnih farmaceutskih proizvoda i farmaceutskih pripravaka C 22 Proizvodnja proizvoda od gume i plastike C 23 Proizvodnja ostalih nemetalnih mineralnih proizvoda 3. Proizvodnja metala i metalnih proizvoda C 24 Proizvodnja metala C 25 Proizvodnja gotovih metalnih proizvoda osim strojeva i opreme 4. Proizvodnja elektroničkih i električnih proizvoda i strojeva C 26 Proizvodnja računala te elektroničkih i optičkih proizvoda C 27 Proizvodnja električne opreme C 28 Proizvodnja strojeva i uređaja C 29 Proizvodnja motornih vozila, prikolica i poluprikolica C 30 Proizvodnja ostalih prijevoznih sredstava C 32 Ostala prerađivačka industrija 5. Proizvodnja prehrambenih proizvoda i pića C 10 Proizvodnja prehrambenih proizvoda C 11 Proizvodnja pića 6. Prerada drva i proizvoda od drva i pluta i proizvodnja namještaja; proizvodnja papira i proizvoda od papira C 16 Prerada drva i proizvoda od drva i pluta, osim namještaja; proizvodnja proizvoda od slame i pletarskih materijala C 17 Proizvodnja papira i proizvoda od papira C 31 Proizvodnja namještaja (Ministarstvo gospodarstva RH n.d.). Iz grafikona 5. uočava se kako u strukturi hrvatskog gospodarstva najveći udio čine mala poduzeća u prerađivačkoj industriji u razdoblju od do godine, 18

23 odnosno njihov udio u ukupnom broju poduzeća raste od godine, tj. najveći udio doživljavaju upravo za vrijeme financijske krize i godine. Grafikon 5. Struktura poduzeća prema veličini u prerađivačkoj industriji Velika Srednja Mala Izvor: Škuflić, L i Turuk M, 2013, 'Barijere ulaska malih i srednjih poduzeća u prerađivačku industriju u Hrvatskoj', Poslovna izvrsnost, Zagreb, p Mala poduzeća prerađivačke industrije u RH Prema Zakonu o poticanju razvoja malog gospodarstva (2013, čl. 3) mali subjekti su fizičke i pravne osobe koje: Prosječno godišnje imaju zaposleno manje od 50 radnika Prema financijskim izvještajima za prethodnu godinu ostvaruju godišnji poslovni prihod u iznosu protuvrijednosti do ,00 eura, ili imaju ukupnu aktivu ako su obveznici poreza na dobit, odnosno ukupnu dugotrajnu imovinu ako su obveznici poreza na dohodak u protuvrijednosti do ,00 eura. 19

24 U gospodarstvu je prerađivačka industrija ona gospodarska djelatnost koja čini najveću zaposlenost. Od ukupnog broja zaposlenih od u MSP (mala i srednja poduzeća), u prerađivačkoj industriji godine 29,4% je zaposleno u visokotehnološkoj prerađivačkoj industriji. Sektor s najvećim brojem MSP je trgovina na veliko i malo s 22,7% svih MSP, nakon kojeg slijedi prerađivačka industrija s 12,1%. Mala poduzeća su godine ostvarila najbolje brojke za profitabilnost u svim područjima djelatnosti, dok je 79,5% malih poduzeća u prerađivačkoj industriji ostvarilo dobit. To je također sektor koji čini gotovo polovinu cijelog izvoza MSP. Mala poduzeća prerađivačke industrije najvećim dijelom proizvode nisko tehnološke proizvode, pa je u tom pogledu potrebno provoditi inovacije, te istraživanje i razvoj (Ministarstvo poduzetništva i obrta 2013). U djelatnosti proizvodnje kože i srodnih proizvoda mala poduzeća ostvaruju negativnu prosječnu zaradu prije poreza i kamata po poduzeću, dok je obrnut slučaj kod farmaceutske djelatnosti u kojoj mala poduzeća ostvaruju najveću prosječnu zaradu prije poreza i kamata po poduzeću (Škuflić, Turuk 2013, pp ). 20

25 4. USPJEŠNOST POSLOVANJA I POKAZATELJI STRUKTURE KAPITALA Analizom financijskih izvještaja dobivaju se informacije koje koriste interni i eksterni subjekti poduzeća. Interni subjekti (menadžeri, interna revizija, zaposlenici i ostali subjekti unutar poduzeća) analiziraju izvještaje s ciljem utvrđivanja poslovanja u prošlosti što će im poslužiti za planiranje budućeg poslovanja poduzeća. Eksterni subjekti (investitori, konkurenti, šira javnost i ostali vanjski subjekti) analiziraju financijske izvještaje s ciljem mogućeg ulaganja u promatrano poduzeće, doprinosa razvoju gospodarstva i mnogih drugih razloga. Jedna od mogućih metoda analiziranja financijskih izvještaja je ona putem pokazatelja. U praksi postoji velik broj pokazatelja, a najčešće se svrstavaju u sljedeće skupine: Pokazatelji likvidnosti Pokazatelji aktivnosti Pokazatelji zaduženosti Pokazatelji profitabilnosti (rentabilnosti) Pokazatelji investiranja 4.1. Pokazatelji likvidnosti Pokazatelji likvidnosti mjere sposobnost poduzeća u podmirenju kratkoročnih obveza. Četiri su najznačajnija pokazatelja likvidnosti, a to su pokazatelj trenutne, ubrzane, tekuće likvidnosti i pokazatelj financijske stabilnosti, koji su prikazani u tablici 1. Likvidnost poslovanja predstavlja sposobnost trgovačkog društva za pravodobno namirenje obveza. Za razliku od likvidnosti, solventnost je sposobnost poduzeća da trajno ispunjava sve obveze, dugoročne i kratkoročne (Horvat Jurjec 2011, p. 20). 21

26 Tablica 1. Pokazatelji likvidnosti Pokazatelji Brojnik Nazivnik Koeficijent trenutne likvidnosti Novac Kratkoročne obveze Koeficijent ubrzane likvidnosti Novac + potraživanja Kratkoročne obveze Koeficijent tekuće likvidnosti Kratkotrajna imovina Kratkoročne obveze Koeficijent financijske Kapital + dugoročne Dugotrajna imovina stabilnosti obveze Izvor: Žager, K, Mamić Sačer, I, Sever, S, Žager, L 2008, Analiza financijskih izvještaja, 2. prošireno izdanje, Masmedia, Zagreb, p. 248 Koeficijent trenutne likvidnosti pokazuje da li je poduzeće trenutno sposobno podmiriti svoje obveze. Koeficijent ubrzane likvidnosti bi trebao biti 1 ili veći od 1, što znači da ako poduzeće želi biti likvidno, mora imati minimalno lako unovčive imovine onoliko koliko ima kratkoročnih obveza. Koeficijent tekuće likvidnosti bi trebao biti veći od 2 ako poduzeće želi održati likvidnost na normalnoj razini, pri čemu je potrebno da se dio kratkotrajne imovine financira iz dugoročnih izvora. Upravo se taj dio dugoročnih izvora naziva radni kapital, koji je razlika između kratkotrajne imovine i kratkoročnih obveza. Koeficijent financijske stabilnosti treba biti manji od 1. Što je vrijednost ovog pokazatelja manja, to je likvidnost i financijska stabilnost poduzeća veća, odnosno što je ovaj pokazatelj veći to znači da poduzeće nema radnog kapitala i dio svoje dugotrajne imovine financira iz kratkoročnih izvora (Žager et al. 2008, pp ) Pokazatelji zaduženosti Pokazatelji zaduženosti mjere koliko se poduzeće financira iz vlastitih izvora, a koliko iz tuđih izvora, odnosno u kojoj mjeri koriste financijsku polugu. Najčešći pokazatelji zaduženosti jesu pokazatelj zaduženosti, vlastitog financiranja i koeficijent financiranja, a njima se još mogu pridodati pokriće troškova kamata, faktor zaduženosti i stupanj pokrića I i II. Način njihova izračuna prikazan je u tablici 2. 22

27 Tablica 2. Pokazatelji zaduženosti Pokazatelj Brojnik Nazivnik Koeficijent zaduženosti Ukupne obveze Ukupna imovina Koeficijent vlastitog financiranja Glavnica Ukupna imovina Koeficijent financiranja Ukupne obveze Glavnica Pokriće troškova kamata Dobit prije poreza i kamata Kamate Faktor zaduženosti Ukupne obveze Zadržana dobit + amortizacija Stupanj pokrića I Glavnica Dugotrajna imovina Stupanj pokrića II Glavnica + dugoročne obveze Dugotrajna imovina Izvor: Žager, K, Mamić Sačer, I, Sever, S, Žager, L 2008, Analiza financijskih izvještaja, 2. prošireno izdanje, Masmedia, Zagreb, p. 251 Prva tri pokazatelja iz tablice 2., koeficijent zaduženosti, koeficijent vlastitog financiranja i koeficijent financiranja su formirani na temelju bilance, te su odraz strukture pasive i govore koliko je imovine financirano iz vlastitog kapitala, a koliko iz tuđeg kapitala. Pri tom koeficijent zaduženosti ne bi trebao biti veći od 50% (Žager et al. 2008, p. 250). Pokazatelj pokrića troškova kamata pokazuje koliko su puta kamate pokrivene ostvarenim iznosom bruto dobiti, pa bi taj pokazatelj trebao biti što veći, odnosno ne bi trebao biti manji od 3. Faktor zaduženosti bi trebao biti što manji, jer prikazuje broj godina koje su potrebne da se iz ostvarene zadržane dobiti uvećane za amortizaciju podmire ukupne obveze. Smatra se da je granica zaduženosti 5 godina, te sve više od toga je prekomjerna zaduženost (Grubišić 2011, pp ). Stupnjevi pokrića I i II razmatraju pokriće dugotrajne imovine glavnicom, tj. glavnicom uvećanom za dugoročne obveze. Stupanj pokrića II treba uvijek biti veći od 1, jer dio dugoročnih izvora treba biti namijenjen za financiranje kratkotrajne imovine (Žager et al. 2008, p. 251). 23

28 4.3. Pokazatelji profitabilnosti (rentabilnosti) Analitičari pokazatelje profitabilnosti koriste kao metodu za predviđanje financijskog rezultata, te kao mjeru sposobnosti poduzeća da omogući odgovarajuću stopu povrata ulaganja (Horvat Jurjec 2011, p. 24). Najznačajniji pokazatelji profitabilnosti jesu marža profita, povrat na imovinu (ROA) i povrat na kapital (ROE) koji su prikazani u tablici 3. Tablica 3. Pokazatelji profitabilnosti Pokazatelj Brojnik Nazivnik Neto marža profita Neto dobit + kamate Ukupni prihod Bruto marža profita Dobit prije poreza + kamate Ukupni prihod Neto rentabilnost imovine Neto dobit + kamate Ukupna imovina Bruto rentabilnost Dobit prije poreza + imovine kamate Ukupna imovina Rentabilnost vlastitog kapitala Neto dobit Vlastiti kapital Izvor: Žager, K, Mamić Sačer, I, Sever, S, Žager, L 2008, Analiza financijskih izvještaja, 2. prošireno izdanje, Masmedia, Zagreb, p. 253 Marža profita računa se prema podacima iz računa dobiti i gubitka. Razlikuje se bruto i neto marža profita, a osnovna razlika među njima je u tome koliko relativno u odnosu na ostvareni prihod iznosi porezno opterećenje. Pokazatelji rentabilnosti računaju se iz bilance i računa dobiti i gubitka. Razlikuje se bruto i neto rentabilnost imovine, te ukazuju na relativno porezno opterećenje u odnosu na ukupnu imovinu. Rentabilnost vlastitog kapitala je najznačajniji pokazatelj koji govori koliko novčanih jedinica dobiti poduzeće ostvaruje na jednu jedinicu vlastitog kapitala (Žager et al. 2008, p. 253). 24

29 4.4. Neto radni kapital Bruto radni kapital je pojam koji se odnosi na kratkotrajnu imovinu, dok se neto radni kapital odnosi na razliku između kratkotrajne imovine i kratkoročnih obveza, odnosno to je neto iznos sredstava potreban za dnevno odvijanje poslovanja. Da bi menadžment radnog kapitala bio uspješan, treba osigurati uspješno poslovanje na način da što manje sredstava bude vezano u kratkotrajnoj imovini (Vidučić 2011, p. 321). Postavlja se pitanje koja razina radnog kapitala je potrebna poduzeću? Ona nije ista primjerice, u bankama i u industrijskom sektoru. Dakle, razina radnog kapitala ovisi o prirodi samog posla poduzeća, ali i o ostalim uvjetima kao što su tržišni uvjeti, proizvodna politika, odnosi sa dobavljačima, politici naplate i sl. Niska razina radnog kapitala može dovesti do negativnih efekata u poduzeću, kao što je loša profitabilnost i zastoj u poslovnim operacijama, naravno isto vrijedi i za previsoku razinu radnog kapitala. Loš menadžment radnog kapitala uočava se kod: Previsoke razine zalihe koja ima za posljedicu visoke obveze prema dobavljačima/kreditorima i nedostatak gotovine Previsoke razine proizvodnje koja rezultira viškom poluproizvoda i gotovih proizvoda Neefikasne politike naplate (Vidučić 2011, p. 322). Menadžment radnog kapitala je osobito bitan kod malih poduzeća koja imaju ograničen pristup dugoročnom zaduživanju, pa svoje potrebe za financijskim sredstvima pribavljaju isključivo kratkoročnim zaduživanjem. Upravo zbog toga mala poduzeća rijetko preživljavaju na tržištima. Čimbenici koji utječu na njihovo preživljavanje se mogu podijeliti na unutrašnje i vanjske. Dakle, unutrašnji su čimbenici oni koji dolaze iz samog poduzeća, a na koje ono može utjecati, kao što su poslovna politika poduzeća, menadžment, radna snaga i ostali. Vanjski čimbenici su pak oni koji dolaze iz same okoline poduzeća, a na koje poduzeće ne može utjecati kao što su gospodarski uvjeti, konkurencija, vladini propisi i sl. Poduzeća trebaju održati ravnotežu između likvidnosti i profitabilnosti u svakodnevnom poslovanju koje treba biti i efikasno i profitabilno. 25

30 Moguće je da se ostvari nesrazmjer između imovine i obveza što će povećati profitabilnost na kratki rok, a utjecati će na rizik od insolventnosti u dugom roku. Glavni cilj upravljanja radnim kapitalom je održavanje razine neto kapitala s ciljem maksimiziranja bogatstva. Druga važnost upravljanja radnim kapitalom se očituje u slijedećem: Postoji izravan odnos između menadžmenta radnog kapitala i upravljanja likvidnošću. Učinkovito upravljanje radnim kapitalom pruža poduzeću s adekvatnom likvidnošću da plati svoje dospjele obveze. Postoje slučajevi u kojima poduzeća ne uspiju, jer ne održavaju dovoljnu razinu likvidnosti iako imaju rastuću prodaju. Postoji izravan odnos između profitabilnosti i menadžmenta radnog kapitala. Razina radnog kapitala utječe na profitabilnost zbog troškova koji su uključeni u financiranje kratkotrajne imovine (Agyei-Mensah 2012, p. 570). Učinkovitost upravljanja radnim kapitalom temelji se na principu ubrzanja naplate i što je više moguće usporavanje isplate. Ovaj glavni princip menadžmenta radnog kapitala se temelji na konceptima poslovnog ciklusa, konverzije novca i neto trgovinskom ciklusu. Smatra se da je neto trgovinski ciklus bolja mjera učinkovitosti menadžmenta radnog kapitala u usporedbi sa konceptom konverzije novca jer prikazuje dnevnu prodaju iz koje društvo mora financirati svoj radni kapital, a menadžment radnog kapitala može s lakoćom procijeniti potrebe financiranja obrtnih sredstava izraženih kao funkciju očekivanog rasta prodaje (Nobanee, AlHajjar 2009, pp. 2-4). Permanentni bruto radni kapital je razina ulaganja u kratkotrajnu imovinu koja omogućuje da se postigne minimalna razina prodaje, dok je privremeni bruto radni kapital suvišak iznad te razine. Razina permanentne imovine je stalna kod stagnirajuće prodaje, odnosno uzlazno nagnuta kod rastuće prodaje, a razina privremene kratkotrajne imovine fluktuira u skladu sa fluktuacijama prodaje, što se može vidjeti na grafikonu 6. Ako poduzeće ima veći neto radni kapital znači da ono nema spontani način financiranja i samim time odnosi s dobavljačima će biti bolji. No, kao posljedica se javljaju veći troškovi financiranja i niža rentabilnost poslovanja (Vidučić 2011, pp ). 26

31 Grafikon 6. Permanentni i povremeni bruto radni kapital Izvor: Vidučić Lj, 2011, Financijski menadžment, RRIF plus, Zagreb, p. 325 Sva dugotrajna imovina i permanentna kratkotrajna imovina bi se trebale financirati iz dugoročnih izvora, dok bi se kratkotrajna imovina trebala financirati iz kratkoročnih izvora. Politika radnog kapitala se može podijeliti u tri kategorije: Konzervativna ili liberalna ili fleksibilna politika Agresivna ili striktna ili restriktivna politika Umjerena ili na sredini puta politika (Mathur B. S 2003, p. 16). Konzervativna politika radnog kapitala se povezuje sa manjim rizikom i istodobno manjom profitabilnošću, dok se agresivna politika veže za visok rizik ali i za mogućnost ostvarenja veće profitabilnosti, što nije nužno. Umjerena politika je kombinacija agresivne i konzervativne politike, koja se zapravo smatra optimalnom. Ako je usvojena politika agresivna, znači da se kratkotrajna imovina financira iz kratkoročnih izvora, što uključuje i permanentnu kratkotrajnu imovinu. A kada se iz 27

32 dugoročnih izvora financiraju i sezonske potrebe za kratkotrajnom imovinom, tada je usvojena politika konzervativna (Vidučić 2003, pp ). 28

33 5. EMPIRIJSKO ISTRAŽIVANJE UTJECAJA STUPNJA ZADUŽENOSTI NA PROFITABILNOST MALIH PODUZEĆA U PRERAĐIVAČKOJ INDUSTRIJI Osnovni cilj regresijske analize je testiranje hipoteza o vezi između dvije ili više varijabli, ali ona istodobno ne dokazuje uzročnost. Za razliku od jednostavnog regresijskog modela, koji sadrži jednu nezavisnu varijablu, višestruki regresijski model je onaj sa dvije ili više nezavisnih varijabli. Općeniti oblik modela, na osnovi podataka iz uzorka, prikazan je jednadžbom: U modelu je sa Y označena zavisna varijabla, X1, X2,... Xn su nezavisne varijable, 0, 1, 2,... n su nepoznati parametri, a e je slučajna greška ili slučajno odstupanje, koje predstavlja razliku između empirijskih i očekivanih vrijednosti zavisne varijable. U modelu mogu biti prisutne kvalitativne (binarne ili dummy) varijable, koje poprimaju vrijednosti 1 ili 0 čime se izražava prisutnost odnosno odsutnost nekog svojstva (Lovrić 2005, p. 3-15). Cilj ovog poglavlja je, koristeći regresijsku analizu, dokazati temeljnu hipotezu rada da zaduženost negativno utječe na uspješnost poslovanja. Populaciju iz koje je biran uzorak za potrebe istraživanja čine 40 malih poduzeća, proizvoljno izabrana, koja se odnose na godinu (Vidi Prilog 1.), odnosno 25 istih poduzeća (Vidi Prilog 2.) koja se odnose na godinu (budući da poduzeća koja su postojala godine, nisu nužno postojala i godine), društva s ograničenom odgovornošću (d.o.o.) iz prerađivačke industrije. Podaci su prikupljeni iz javne baze podataka Financijske agencije, FINE. Najprije su prikupljeni podaci iz financijskih izvještaja poduzeća, zatim se za definirani uzorak kreirala baza podataka sa pokazateljima koji su neophodni za provedbu regresijske analize, a nakon koje je provedena usporedba rezultata prije i nakon krize. Prilikom provedbe potrebnih testova koristio se statistički paket SPSS (Statistical Package for the Social Sciences), te MS Excel. 29

34 Može se primijeniti više metoda odabira varijabli u modelu višestruke regresije pri čemu se u ovom radu koristi enter metoda koja predstavlja forsirani ulazak svih varijabli odjednom u model (Rozga 2009, p.12). Prilikom provedbe testiranja koristili su se pokazatelji povrata na imovinu (ROA), koeficijent zaduženosti (KZ), pokriće troškova kamata (PTK), te koeficijent tekuće likvidnosti (KTL) izraženi u jedinicama, a način njihova izračuna prikazan je u tablici 4. Utjecaj stupnja zaduženosti na profitabilnost poslovanja ispitan je pomoću regresijskog modela: Tablica 4. Pregled korištenih varijabli Kratica Puni naziv Formula ROA Povrat na imovinu Neto financijski rezultat/ukupna imovina KZ Koeficijent zaduženosti Ukupne obveze/ukupna imovina PTK Pokriće troškova kamata EBIT(Zarada prije kamata i poreza)/ Trošak kamata KTL Koeficijent tekuće Kratkotrajna imovina/ likvidnosti Kratkoročne obveze Izvor: Izračun autorice 5.1. Analiza rezultata istraživanja za godinu Model oblikovan je na podacima iz financijskih izvještaja za godinu (Vidi Prilog 1.), a kasnije i na podacima za godinu. Navedeno je učinjeno kako bi se ispitalo postoje li razlike u značajnosti pojedinih varijabli prije i poslije krize. U tablici 5. prikazana je deskriptivna statistika financijskih pokazatelja za godinu. 30

35 Tablica 5. Deskriptivna statistika financijskih pokazatelja za godinu ROA KZ PTK KTL N Važećih Nedostaje Aritm. sredina,01027, , ,20119 Medijan,01029, , ,17105 Mod -,15348, ,36532,02111 Stand. Devijacija,04977, ,04227,66070 Varijanca,00248, ,17086,43652 Minimum -,15348, ,36532,02111 Maksimum,16783, , ,16984 Zbroj, , , ,04757 Napomena: ROA=povrat na imovinu, KZ=koeficijent zaduženosti, PTK=pokriće troškova kamata, KTL=koeficijent tekuće likvidnosti Izvor: Izračun autorice u statističkom paketu SPSS Iz podataka se može uočiti da je prosječna vrijednost povrata na imovinu (ROA) pozitivna i iznosi 1,03% što nije zadovoljavajuće, jer ROA pokazuje koliko je dobiti poduzeće ostvarilo od jedne kune uložene u imovinu. Odnosno, poduzeća na jednu kunu uloženu u imovinu ostvaruju povrat od 1,03 kune. Povrat na imovinu se kreće u rasponu od minimalne vrijednosti -15,35% do maksimalne vrijednosti 16,78%. Mod, odnosno najčešća vrijednost u modelu je -15,35%. Medijan iznosi 1,03%, odnosno polovica poduzeća u uzorku su imala vrijednost povrata na imovinu manju od 1,03%, a druga polovica veću. Prosječna vrijednost koeficijenta zaduženosti iznosi 72,29% što ukazuje na činjenicu da su poduzeća prezadužena, obzirom da ovaj pokazatelj ne bi trebao biti veći od 50%, jer pokazuje koliko se imovine financira tuđim izvorima. Koeficijent zaduženosti se kreće u rasponu od 36,09% do 98,45%, a mod, tj. najčešća vrijednost iznosi 36,09%. Polovica poduzeća su imala ovaj pokazatelj veći od 76,18%, a druga polovica manji. Prosječna vrijednost pokazatelja pokrića troškova kamata je 1,64 što nije zadovoljavajuće, budući da ovaj pokazatelj pokazuje koliko su puta kamate pokrivene iznosom bruto dobiti, te se smatra da bi trebao biti minimalno 3. 31

36 Prosječna vrijednost koeficijenta tekuće likvidnosti je 1,20 što je preniska vrijednost. Ovaj pokazatelj bi trebao biti barem 2, a to znači da poduzeće treba imati dvostruko više gotovine, potraživanja i zaliha nego što su kratkoročne obveze koje dolaze na naplatu. Tablica 6. Osnovni podaci o ocijenjenom modelu za godinu Model R-koef. korelacije Koef. multiple determinacije Korigirani koef. determinacije Standardna greška ocijenjene regresije Durbin-Watson 1,798,637,606, ,869 a. Prediktori: (Konstanta), KTL, PTK, KZ b. Zavisna varijabla: ROA Izvor: Izračun autorice u statističkom paketu SPSS U tablici 6. prikazani su osnovni podaci o ocijenjenom regresijskom modelu za godinu. Koeficijent korelacije modela (r) iznosi 0,798 što upućuje na umjerenu i pozitivnu vezu između varijabli. Koeficijent determinacije iznosi 0,637 te ukazuje da se 63,7% varijabilnosti povrata na imovinu može objasniti regresijskim modelom, uz 60,6% korigiranog koeficijenta determinacije. Uz pomoć standardne pogreške koja iznosi 0,03122 može se izračunati koeficijent varijacije modela pomoću formule: ȳ Model je reprezentativan ako je koeficijent varijacije manji od 15%. Budući da je koeficijent varijacije 7,60% može se zaključiti da je model reprezentativan. DW test 1 iznosi 1,87, a donja i gornja granica iz tablice za kritične vrijednosti za Durbin- Watsonov test iznose dl=1,34 i du=1,66 (za n=40 i k=3). Empirijsku veličinu se uspoređuje sa du i 4-dU. Budući da je 4-dU=2,34 može se zaključiti da u modelu nije prisutna autokorelacija što prikazuje sljedeća tablica 7. 1 Durbin-Watsonov d test koristi se za otkrivanje prisutnosti autokorelacije u regresijskom modelu. 32

37 Tablica 7. Durbin- Watsonov pokazatelj (test veličine) Pozitivna Nema Negativna Bez odluke Bez odluke autokorelacija autokorelacije autokorelacija 0 dl du 2 4-dU 4-dL 4 Izvor: Lovrić, LJ 2005, Uvod u ekonometriju, Ekonomski fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, p. 100 U tablici 8. ocijenjen je regresijski model pomoću F testa 2. Empirijska signifikantnost iznosi 0,000, te se zaključuje da je model statistički značajan na razini pouzdanosti od 95%. Tablica 8. ANOVA modela za godinu Model Zbroj kvadrata df Srednja vrijednost kvadrata F-test Značajnost 1 Regresija,062 3,021 21,035,000 Rezidual,035 36,001 Ukupno, a. Prediktori: (Konstanta), KTL, PTK, KZ b. Zavisna varijabla: ROA Izvor: Izračun autorice u statističkom paketu SPSS U tablici 9. prikazan je ocijenjeni regresijski model za godinu: (0,044) (0,000) (0,304) Ako bi se koeficijent zaduženosti povećao za jednu jedinicu, povrat na imovinu bi se u prosjeku povećao za 0,094 jedinica, uz uvjet ceteris paribus. Varijabla koeficijent zaduženosti ima empirijsku signifikantnost ( 0,044<5% stoga je to varijabla koja je statistički značajna za model. Da se pokazatelj pokrića troškova kamata poveća za jednu jedinicu, povrat na imovinu bi se u prosjeku povećao za 0,020 jedinica, uz uvjet ceteris 2 F-test koristi se za testiranje statističke značajnosti prilagođenosti modela empirijskim podacima. 33

38 paribus. Ova varijabla ima empirijsku signifikantnost 0,000, te je statistički značajna za model. Ako bi se koeficijent tekuće likvidnosti povećao za jednu jedinicu, povrat na imovinu bi se u prosjeku smanjio za 0,010 jedinica, uz uvjet ceteris paribus. Ovo je varijabla koja nije statistički značajna za model budući da empirijska signifikantnost iznosi 0,304>5%. Tablica 9. Ocijenjeni regresijski model za godinu 95,0% Interval Nestandardizirani Standardizirani pouzdanosti za Statistika koeficijenti koeficijenti B kolinearnosti Stand. Donja Gornja Model B greška Beta t-test Značajnost granica granica Tolerancija VIF 1 (Konstanta) -,103,042-2,457,019 -,188 -,018 KZ -,094,045 -,272 2,087,044 -,003,186,595 1,680 PTK,020,003,830 7,906,000,015,025,915 1,093 KTL -,010,009 -,131 1,043,304 -,009,029,638 1,568 a. Zavisna varijabla: ROA Izvor: Izračun autorice u statističkom paketu SPSS Pokazatelji multikolinearnosti 3, inflacijski faktor varijance VIF i njemu ekvivalentan pokazatelj TOL definirani su izrazom:, Ozbiljan problem multikolinearnosti je prisutan ako je >0,8, a VIF>5, ekvivalentno TOL<0,2. Naziv faktor inflacije varijance proizlazi iz činjenice da u slučaju visoke korelacije regresijske varijable Xi, s ostalim regresijskim varijablama, koja rezultira koeficijentom determinacije R 2 1, dolazi do povećanja varijance od i (Bahovec n.d., pp. 7-8)., a, odnosno, za sve parametre regresije (KZ, PTK, KTL) faktori inflacije varijance su manji od 5, a postotak tolerancije je veći od 20%, pa se zaključuje da ne postoji problem multikolinearnosti. 3 Problem multikolinearnosti je prisutan ako su dvije ili više regresijskih varijabli linearno zavisne. Zbog velikih standardnih pogrešaka empirijska signifikantnost je nerealno mala, što navodi na zaključak da su varijable nesignifikantne, te da ih treba izbaciti iz modela. 34