KRITIČKO-TEORIJSKI OSVRT NA PRISTUP, KONCEPCIJU I SADRŽAJ PROCESA LUSTRACIJE

Transcription

1 1 Hasić Jasmin KRITIČKO-TEORIJSKI OSVRT NA PRISTUP, KONCEPCIJU I SADRŽAJ PROCESA LUSTRACIJE Lustration is a mechanism of transitional justice and a legal process that addresses the question of suitability of former regime officials for public posts in a new democratic society. It is a procedure of the official assessment of an individual s integrity, in view of his or her past record of involvement with the communist secret security services. Questions to be addressed when discussing and analyzing the lustration process relate to its basic notion and meaning. One has to determine what constitutes the choice of lustration model, its targets, (both individuals and institutions); official lustration authority; legal procedure and appeal; timing and duration; outcomes, and finally types of actions. The main objective of this article is to explore basic theoretical and conceptual aspects of the lustration on the process of democratic consolidation. Key words: lustration, lustration law, lustration system, lustration laws, decomunization. 1. UVOD Nedemokratski režimi u Srednjoj i Istočnoj Evropi, koji su svoj konačni pad doživjeli u novembru godine, su bili temeljeni na veoma specifičnim karakteristikama totalitarnosti. Rad državnih represivnih aparata komunističkih režima nerijetko je za posljedicu imao sistematska kršenja ljudskih prava 1. Korištene mjere uključivale su pojedinačna i masovna ubistva, smaknuća političkih protivnika, zarobljavanje u logorima, deportacije, mučenja, te druge oblike fizičkog i psihičkog zlostavljanja. Politički protivnici su često bili suočeni s raznim oblicima progona, povredama prava na slobodu misli i izražavanja, javnog izražavanja nezadovoljstva vlašću i sl. Demokratska društva Srednje Evrope su već na samom početku svog etabliranja stavljena pred ispit opstojnosti i odlučnosti u poštivanju koncepta vladavine prava. Ovaj proces je sa sobom nosio veliki rizik, pa je zbog toga bilo neophodno izvršiti adekvatan odabir mehanizama za saniranje štete i kažnjavanje 'zločinaca' iz nedemokratske prošlosti. Pod pretpostavkom da je osnovni korak ka potpunom ozdravljenju svake demokratske zajednice razrješavanje odnosa sa bivšim represivnim režimom, lustracija se javila kao jedan od umjerenih i široko prihvatljivih mehanizama za dugotrajnu konsolidaciju društva. Proces je predviđao suštinske promjene javne politike, a ne ustaljenih rotiranja 'starih' (komunističkih) kadrova po različitim javnim funkcijama. Profesor Nenad Dimitrijević (2006:370) razmatrajući različite aspekte prirode tranzicijske pravde, ovoj konstataciji pridaje i tri dodatne svrhe provođenja lustracije: političku, kompenzacijsku, transformacijsku. doktorant na Odsjeku za političke nauke Univerziteta LUISS Guido Carli u Rimu, Italija. 1 Pojam ljudska prava, u kontekstu ovog članka, obuhvata prava predviđena i zaštićena Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima, Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i fundamentalnih sloboda, Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima, prava i slobode ljudi i građana garantovana Ustavima demokratskih zemalja.

2 2 Lustracija je termin koji se, iako ne isključivo, u najvećoj mjeri vezuje za javnu politiku. Riječ je o odstranjivanju i pročišćenju javnih i državnih službi od svih kompromitiranih saradnika represivnih organa komunističkog režima, potencijalno odgovornih za sistematska kršenja ljudskih prava, agenata sigurnosnih službi, lica najodgovornijih za likvidacije, zatvaranja, mučenja i druge oblike represije u bivšem nedemokratskom režimu. Načelno, radi se o moralno vrijednosnoj osudi sa pravnom komponentom i diskvalifikacionim posljedicama, tj. zakonskoj zabrani u vršenju javnih dužnosti za članove i aktiviste koji su usko sarađivali s represivnim tajnim organima i službama bivšeg komunističkog režima. Ako je lustracija adekvatan mehanizam za suočavanje sa zločinima iz prošlosti, potrebno je pristupiti traženju odgovora na nekoliko hipotetičkih pitanja koja se neminovno nameću. Kako kategorizirati modele lustracije? Što je svrha, a šta pretpostavljeni učinak svakog modela? Koje su prednosti i nedostaci ovoga postupka? Da li je pravično nametati sankcije za kolaboraciju sa državnim represivnim organima, koja tehnički nije bila u suprotnosti s bilo kojim pozitivnim pravom u trenutku vršenja? Kako društvo, poštujući liberalne ideologije i vladavinu zakona, može da traži sankcioniranje grupa i pojedinaca za djela iz prošlosti, za koja nisu bili objektivno odgovorni? Kako izgraditi sistem koji će razlikovati odgovorne od onih koji su bili prisiljeni ili ucijenjeni da izvještavaju organe tajne policije o radnjama svoje rodbine i prijatelja? Kako izgraditi sistem u kojem će se jasno definirati ciljne grupe, a istovremeno postoji racionalna pretpostavka i tumačenje da su svi bili sudionici zločina na neki način? Kako je moguće tretirati kao dokaz datoteke tajne policije, koji su u velikoj mjeri uništeni, često falsificirani, selektivni, neutemeljeni i neprovjereni u vrijeme tranzicije? Da li je moguće ostvariti široki društveni konsenzus za provođenje procesa lustracije u određenoj zemlji, kada proces uveliko podsjeća na ideološke čistke sprovođene od strane vlasti u doba komunizma? Svrha ovog članka je istražiti neke od ovih teorijskih i konceptualnih načina poimanja procesa lustracije. Konkretno, koristeći funkcije sociološkog metoda, osnovni zadatak ovog rada je istražiti koje su pravne činjenice uslov za nastanak i prestanak pravnih obaveza te ovlaštenja vezanih za lustraciju, te za određivanje odgovornosti i sankcija; objektivne društvene okolnosti i volju zakonodavaca vezanih za lustraciju, kao i akata koji su nastali kao direktna posljedica osnovnih akata; na kraju ulogu države i drugih subjekata ekonomsko-političke moći i vlasti u stvaranju, primjeni i sankcioniranju pravnih normi vezanih za lustraciju. 2. DEFINIRANJE POJMA LUSTRACIJA Postoje brojne definicije lustracije. Najčešće, ovaj proces se poima kao pravni instrument kojim demokratski izabrana vlada jedne zemlje daje ovlast specializovanim državnim institucijama da, u okvirima raspoloživih i vjerodostojnih informacija, istraže i uklone s dužnosti one javne činovnike/dužnosnike koji su sarađivali s represivnim organima nedemokratskog režima odgovornim za kršenja ljudskih prava. Pojam lustracija je izveden iz latinske riječi "lustratio", koja označava pročišćenje u vjerskim obredima, duhovno ili moralno. U predmetnom kontekstu, lustracija podrazumijeva čišćenje državnih organizacija od dužnosnika koji sa sobom nose teret zločina počinjenih za vrijeme komunističkog režima (Boed 1999: 358). Prema Czarnoti (2009: 311) lustracija je oznaka za: 1. Postupak koji se provodi od strane ovlaštenih institucija u cilju provjere podobnosti kandidata za neke pozicije u državnoj službi, s aspekta njihove sigurnosne prijetnje društvu;

3 3 2. Postupak javnog iznošenja imena ljudi koji su svjesno i tajno sarađivali s represivnim organima sigurnosnih službi za vrijeme komunističkog režima; 3. Postupak kojim se uklanjaju skupine ljudi, čiji su članovi u prošlosti zauzimali neki položaj u državnim (partijskim) pozicijama represivnog aparata. Claus Offe (1996:88-89) definira lustraciju kao skup pravnih akata namijenjenih lišavanju kategorije počinitelja njihovih materijalnih dobara i građanskog statusa. Ova definicija se često posmatra u kombinaciji s nekim drugim retributivnim mjerama poput privremenog penzionisanja bivših dužnosnika ili njihovog uklanjanja sa funkcije uz otpremninu. David (2006:350) poima lustraciju u širem smislu, kao ispitivanje određenih grupa ljudi, posebno političara i sudija, s ciljem određivanja stepena njihove potencijalne saradanje sa tajnim sigurnosnim službama bivšeg režima. Williams, Fowler and Szczerbiak (2005:23) definiraju lustraciju kao sistematsku zabranu obavljanja javnih funkcija licima za koje je utvrđeno da su bili u vezi sa sigurnosnim službama u bivšim komunističkim režimima. Williams i dr. (2005:25) također prave razliku između lustracije i dekomunizacije. Dok s jedne strane lustracija uključuje postupak utvrđivanja da li je određeno lice, odnosno kandidat, pouzdan za pojedinu javnu dužnost, radio ili sarađivao s komunističkim sigurnosnim službama, s druge strane dekomunizacija pretpostavlja šire uklanjanje i isključivanje ljudi iz ureda zato što su bili dužnosnici Komunističke partije ili srodnih organizacija. Maria Los (1995:121) također naglašava da postoje bitne razlike između procesa lustracije i dekomunizacije. Dekomunizacijom se nastoji očistiti ili provjeriti lojalnost članova bivše komunističke nomenklature, što uključuje manji podskup pojedinaca. Lustracija cilja ne samo na komunističke dužnosnike, ali i na pojedince koji su sarađivali s sigurnosnim službama i tajnom policijom. Stoga lustracija obuhvata veće skupine ljudi. Shodno tome, različite ciljne grupe podrazumijevaju različite načine provedbe zakona, te bitno različite troškove i efekte LUSTRACIJA KAO MEHANIZAM TRANZICIJSKE PRAVDE Prof. Samuel Huntington (1991:114, ) u svom djelu ''Treći val'' opisuje tri različita procesa demokratizacije društva: transformacija, izmještanje i zamjena (eng: transformation, transplacement, replacement). Prvi proces, transformacija, temelji se na reformnim impulsima članova starog režima, koji nastoje zadržati vlast fiktivnom zamjenom političkih uvjerenja. Drugi proces tzv. izmještanje (transplacement), se odlikuje gubitkom legitimnosti funkcionera starog režima brzom zamjenom pozicije sa opozicionim reformatorima, uz postepeni razvoj neophodnih vještina za pregovore o budućnosti tranzicije. Treći proces, zamjena (replacement) podrazumijeva pad i svrgavanje autoritarnog režima i potpuno preuzimanje vlasti od strane opozicije. John Moran (1994:95) kao odgovor na Huntigtonovu tezu, tvrdi da proces tranzicije prvenstveno ovisi o mjeri represivnosti koju su ispoljavali politički akteri na vlasti tokom totalitarnog režima. On je usredotočen na tzv. izlazne tačke (tolerancija) i glasovne bodove (mjera odstupanja od neslaganja s komunističkim vodstvom). 2 Na makro-razini, Welsh (1996) razmatra multiuzročna objašnjenja uslova pod kojima će se proces dekomunizacije ostvariti; ona (među ostalim varijablama) uzima u obzir: da li je komunistički režim ostao dosljedno represivan do svog vlastitog pada; da li su komunisti bili spremni pregovarati prijelaz u demokraciju ili su pružali otpor demokratskim promjenama; da li su komunisti i njihovi ideološki (stranački) nasljednici obavljali javne funkcije nakon prvih demokratskih izbora?

4 4 Helga Welsh (1996) na osnovu empirijskog istraživanja u nekoliko zemalja Srednje i Istočne Evrope, potvrđuje da manja izborna legitimnost bivših (ili reformiranih) komunista pozitivno i ubrzano utiče na proces demokratske tranzicije. Mehanizmi suočavanja s komunističkom prošlošću (Welsh, 1996: 419). Stanley Cohen (1995:11) navodi različite faze putem kojih se tranzicijska društvima mogu osloboditi svoje prošlosti: 1) utvrđivanje istine o prošlosti režima, 2) osiguranje uslova za provođenje pravde za počinjena zlodjela, 3) utvrđivanje ko je ostao nekažnjen, 4) udjeljivanje amnestije; te 5) pomirenje i rekonstrukcija. Lustracija je samo jedan od nekoliko mogućih pristupa problemu "korektivne" ili "tranzicijske" pravde. Na etičkoj razini, lustracija je trebala pomoći u stvaranju pravednog društva baziranog na demokratskim principima i ispuniti katarzičnu potrebu kažnjavanja počinitelja zločina iz prethodnog režima, bez kršenja prava pojedinca na život ili slobodu. Lustracija se javlja u različitim historijskim, kulturnim i političkim kontekstima: od rata do mira (Evropa nakon Drugog svjetskog rata); nakon tragičnih sukoba i 'kolektivnih zločina': (Njemačka, Srbija); nakon transformacije iz vojnog režima u demokraciju (Latinska Amerika), nakon autoritarnog

5 5 (rasističkog) režima u demokraciju (Južna Afrika); nakon tranzicije autoritarizma prema demokraciji, tzv. post-komunistički period (zemlje Srednje i Istočne Evrope). Ključna pretpostavka iniciranja procesa lustracije je da službenici i saradnici bivšeg totalitarnog režima mogu potkopati novi demokratski sistem (Boed 1999:359). Međutim, ne postoji opći konsenzus o potrebi provođenja lustracije ni o tome kako lustracija odražava složenost odvajanja nevinih od krivih. Naime, u totalitarnim sistemima, svako je u određenoj mjeri bio žrtva i donekle saradnik. Stoga se procesom lustracije se nastojala izbjeći spontana osuda političkih i industrijskih elita u prvim danima nakon pada posljednjih komunističkih režima (Huyse,1995:51). Kao prvo, isticao se argument fer zastupljenosti: nova demokratska vlast može vjerodostojno predstavljati birače samo ako izabrane vođe, političke elite i državni službenici nisu povezani s bivšim režimom. Kao drugo, argument podmitljivosti: ako je potencijalna saradnja javnih dužnosnika s represivnim organima prethodnog režima čuvana tajna, oni postaju podložni ucjenama od strane onih koji imaju pristup takvim informacijama i koji ih mogu otkriti javnosti (Kunicova i Nalepa, 2006:3). Postoje tri moguća pristupa u analizi evolucije procesa lustracije: ako je nedemokratski sistem srušen silom, postoji potreba za iniciranjem procesa retribucije, ako je srušen reformama, zahtjev za retribucijom će izostati (Huntington, 1991:228) lustracija ovisi o mjeri u kojoj je svrgnuti nedemokratski režim poštovao političke razlike i neslaganja (Moran, 1994:95) ako je proces političke evolucije nakon pada nedemokratskog režima (u razdoblju nakon prvih višestranačkih izbora) otežan, on postaje sredstvo protiv tzv. reformiranih komunista (Welsh, 1996: ). Dosadašnje studije o statusu, teorijskim i praktičnim implikacijama procesa lustracije na demokratizaciju ukazuju na tri skupine pristupa ovoj temi. Prvu skupinu istraživanja čine studije usmjerene na pronalaženje uzroka za pokretanje postupaka lustracije. Drugu skupinu čine studije koje imaju za cilj dati objašnjenja pravnih implikacija lustracije u praksi različitih zemalja. Treća, posljednja, skupina se usredotočuje na moralne implikacije i ograničenja tranzicijske pravde u procesu uspostavljanja i jačanja liberalne demokracije (Welsh, 1996: 48; Offe, 1992:33; Moran, 1994:27). 4. PREDUSLOVI I FAKTORI INICIRANJA PROCESA LUSTRACIJE Lustraciju je moguće posmatrati kao institucionalni (ali i simboličan) korak prema dobrom upravljanju. Težnja za stvaranjem demokratskih društava s pouzdanim, demokratski izabranim vođama i vladama koji poštuju principe vladavine prava, kosila se sa općeprisutnim zahtjevima za primjerenim kažnjavanjem saradnika bivših režima, čime su se direktno kršile norme demokratskog upravljanja u samom začetku njihovog uspostavljanja i osnaživanja. Cilj pokretanja procesa lustracije je bio osiguranje stabilnosti demokratske tranzicije; drugim riječima potreba osiguranja opstanka novouspostavljenog sistema demokracije i nacionalnog suvereniteta.

6 6 Međutim, u praksi, proces je sa sobom donio sistemska kršenja prava građana, a nerijetko se lustracija poimala kao moderni oblik lova na vještice. Sredstava za ostvarenje institucionalne promjene obilovala su pravnim i moralnim dvojbama (Horne i Levi, 2002:2, Horne, 2009:714). Czarnota (2009:309) naglašava da je na samom početku processa demokratizacije države potrebno ozbiljno razmotriti teorijske i praktične implikacije lustracije odgovaranjem na sljedeća pitanja: - Da li ona postoji radi zadovoljavanja pravde za žrtve i porodice žrtava zločina počinjenih od strane institucija i službenika represivnih organa komunističkih režima; - Da li ona postoji radi isključivanja dužnosnika bivšeg komunističkog režima i tajnih saradnika iz javnog života nakon prijenosa moći; - Da li je pristup dosjeima tajnih službi iz bivših komunističkih režima adekvatan i pouzdan; - Da li je re-kompenzirana vrijednost nacionalizovane imovine; - Da li u društvu postoje opći historijski faktori vrednovanja nedemokratskog režima? Williams i dr. (2005: 28) identificiraju 3 osnovne grupe političkih preduslova povoljnih za realizaciju procesa lustracije: Profilaktički argumenti: Lustracija, kao mehanizam zaštite demokracije i demokratskih principa u novonastalim državnim institucijama, u vidu diskretnog birokratskog postupka za filtriranje bivših komunističkih dužnosnika, je predstavljena kao neophodna kako bi se osigurala izolacija mogućih prijetnji koje bi ta lica mogla nanijeti. Argumenti ucjene: Hiljade tajnih dokumenata su uništeni ili ukradeni krajem godine jer niko nije znao na koji način bi ih neko mogao iskoristiti da bi se saznao identitet policijskih saradnika. Lustracija je predstavljena kao nužno sredstvo zaštite javne sigurnosti i demokracije, mehanizam koji osigurava da nosioci javnih funkcija ne postanu žrtve prisile. Argumenti javnog ohrabrenja i osnaživanja: javnost očekuje transparentnost i otvorenost u javnom životu, lustracija bi mogla osnažiti te povećati povjerenje građana u vjerodostojnost novih političkih institucija. Williams i dr. (2005:29-34) također iznose pet faktora koji pogoduju i favoriziraju lustraciju kao mehanizam napretka demokratske tranzicije: 1) Revolucionarno uzbuđenje: opća i konstantno rastuća informiranost o djelovanju komunističkih aparata i agenata tajnih sigurnosnih službi, te o sadržaju njihovih datoteka, izazvala je strahove o mogućem nastavku djelovanja tih službi i u novim demokratskim režimima, kao i o potencijalnim štetama koja bi to djelovanje moglo imati u vezi s nekontroliranim korištenjem informacija iz datoteka. 2) Limiti revolucije - s jedne strane, strah od re-instaliranja komunizma u kontekstu sovjetskog državnog udara (iz augusta godine), te nastojanja da se očuva napredak postignut za vrijeme revolucije; s druge strane, profiliranje lustraciju kao mehanizma koji je pogodan za rješavanje problema nomenklature kapitalizma putem distribucije novog bogatstva.

7 7 3) (Re)definicija prava - Pojava različitih stavova u društvu o komunističkoj prošlosti postaje temelj za opću političku identifikaciju i stvaranje identiteta čime se povećava interes širokih masa za iniciranjem lustracije. 4) Suviše blago? Suviše divlje?: U ranoj fazi provođenja lustracije, postoji opće stajalište da je proces previše popustljiv i nerazmjeran, što za rezultat ima širi zahtjev javnosti za oštrijim akcijama. U drugim slučajevima, problem s ranim fazama lustracije je sagledavan u njenoj zakonskoj nereguliranosti, procesima koji su vođeni na temelju sumnjivih dokaza, politički motivirani te sa duboko razornim i štetnim efektima za javni život. Tzv. 'Divlja lustracija' je kreirala moralni zahtjev za donošenjem propisa koji bi omogućavali nepravedno optuženim ljudima da ostvare pravo i očiste svoja imena. 5) Volja naroda: lustracija, iako inicirana od strane elita, uživa znatnu potporu javnosti, bez obzira na prirodu prethodnog komunističkog režima. 5. LUSTRACIJSKI ZAKONI Teoretičari tranzicijske pravde smatraju da su zakoni o lustraciji 3 osnovni preduslov za iniciranje demokratske promjene u društvu. Ruti Teitel (2000:149) smatra da zakoni o lustraciji mogu uticati na radikalne promjene, ali izričito na temelju nove ideologije. Nedelsky (2004) je iznijela tezu da najhitniji faktori koji određuju iniciranje procesa lustracije leže u razini legitimiteta bivše nedemokratske vlasti, razini ponovne legitimacije elita i javnog interesa u procesu opće dekomunizacije. Zakon o lustraciji se, u većini demokratskih društava koje su inicirale ovaj proces, donosio kao specijalni zakon čija je osnovna svrha potpunija regulacija procesa zapošljavanja. Suštinski, zakon definira ko može/mora biti podvrgnut pregledu (eng. screening), ko je zadužen za pregled, kako se postupak lustracije odvija i kakve su posljedice eventualnog pozitivnog nalaza lustracije. Osnovni cilj ozakonjavanja procesa lustracije je nastojanje da se građanima pokaže kako postoji stvarna promjena u strukturi administrativnog i vladajućeg aparata u demokratskim državama, kao zaštita protiv onih osoba koje mogu potencijalno urušavati temelje reforme slobodnog demokratskog procesa. Karstedt (1998:16) tvrdi da se lustracija zakonski sastoji od dvije vrste javnih postupaka: (1) krivični postupak protiv pripadnika elite i (na nižim nivoima) državne birokracije i (2) postupaka provjere (eng. screening) koji se provode protiv saradnika, članova stranke ili zaposlenika državnih organizacija (npr. policija, sigurnosne agencije), uglavnom iz srednjeg i nižeg nivoa hijerarhije. Zakoni o lustraciji, u svojim izvornim nacrtima, su dizajnirani da djeluju samo na određeni vremenski period i sa datumom isteka punovažnosti. Međutim, kad bi se zakon o lustraciji našao zarobljen unutar političkih ciklusa, vremensko razdoblje njegovog trajanja je prolongirano od strane političkih stranaka koje nisu postajale umorne od njegovih ishoda. Produživanje vremenskog razdoblja važenja zakona o lustraciji je često u suprotnosti sa brojnim načelima vladavine prava i liberalne demokracije. Na primjer, u Čehoslovačkoj (kasnije Češkoj Republici) Zakon o lustraciji je izvorno donošen s rokom važenja od pet godina (Ellis 1997:182), međutim, njegovo važenje je produženo u Parlamentu ČR do 2000 godine, a zatim još jednom i na neodređeno vrijeme (RFE / RL godine. i RFE / RL, godine). 3 Prvi zakon o lustraciji donesen je u Čehoslovačkoj 1991., slijede Litvanija u istoj godini, Bugarska 1992., Mađarska 1994., Albanija 1995., Poljska 1997., te Srbija 2003 (Kritz, 1995).

8 8 6. LUSTRACIJSKI MODELI I SISTEMI Različiti tipovi sistemi lustracije podrazumijevaju različite strategije za postizanje efektivnog diskontinuiteta s prošlošću. Prvi tip se definira kao 'nositelj političke promjene' gdje novi čelnici etabliraju diskontinuitet samo zamjenom određenih političkih figura koje su povezane s prošlošću. Drugi tip se definira kao 'nositelj ideološke promjene', kada demokratske vođe, nesposobne ili nevoljne priznati postojanje tlačenja i uništenja tokom bivšeg režima, usvajaju vrijednosni diskontinuitet kao zamjenu za kadrovske promjene. David (2006: 353, 354) je klasificirao sisteme lustracije na temelju razlika između metoda rješavanja naslijeđenih kadrovskih problema i situacija u okviru javne uprave, sigurnosti i drugih funkcija u državnoj strukturi u vrijeme promjene režima. Njegova klasifikacija sadrži četiri modela: ekskluzivni, inkluzivni, pomirbeno-inkluzivni i mješoviti. Ekskluzivni (isključivi) sistem se temelji na pretpostavci da su podaci o prošlosti pouzdani pokazatelji budućeg ponašanja, filozofija koja tretira ljudski karakter kao konstantu. Postoji uvjerenje da osobe koje su povezane s krivičnim aktivnostima i nečasnim radnjama starog režima mogu nastaviti zloupotrebljavati svoju moć, te nadalje ucjenjivati ili tlačiti građane, kao i postati središte subverzije i pokušati urušiti demokratski sistem. Građani jednostavno ne vjeruju u nove demokratske institucije u kojima rade ''stari kadrovi'', te i zbog toga njihovo isključenje iz javnih funkcija, pored prevencije, ima i zadatak da kompenzira nepravde učinjene u prošlosti. Ekskluzivni model lustracije podrazumijeva automatsko isključenje osumnjičenih funkcionera iz određenih državnih položaja na osnovu pronalaska dokaza o njihovom članstvu ili nekom obliku saradnje sa tajnim sigurnosnim službama. Lustrirane osobe su imale pravo osporiti odluku lustratora žalbom nadležnom sudu. Ovaj sistem je primijenjen u Čehoslovačkoj , Bugarskoj i Albaniji i privukao snažnu međunarodnu kritiku zbog sistematskog kršenja ljudskih prava u pogledu nametanja kolektivne kazne određenim društvenim grupacijama i neusklađenosti s međunarodnim standardima ljudskih prava, posebno u pravu na izražavanje, pravu na slobodu od diskriminacije i pravu na rad u javnim službama. Iako mnogi kritičari priznaju potrebu za određenim kadrovskim promjenama, oni se ne slažu s načinom na koji su iste provedene. Proces je zamišljen kao tajni: javnost nije imala mogućnost da spozna razloge otkaza ili ostavke. Ishod transformacije ideoloških vrijednosti je minimalan, a glavna prednost je brzi ekonomski i politički napredak zemlje. Inkluzivni sistem lustracije primijenjen je u Mađarskoj, na način da je javnost mogla nadgledati korake lustratora (Oltay, 1994:664). Osumnjičenim pojedincima je ponuđena opcija pregovaranja o radnom mjestu u zamjenu za obavezu javnog objavljivanja istine o vlastitoj prošlosti. Osnovna pretpostavka je da kad se jednom činjenica o kolaboraciji objavi, javnost može ostvariti kontrolu nad potezima tog konkretnog dužnosnika. Ovaj sistem prihvata diskontinuitet na temelju razgraničenja s lošim vrijednostima (ne nužno kažnjavanja) te na vjerovanju u varijabilnost ljudske prirode, drugu priliku i praštanje. Umjesto da budu ''kamenovani'', nelojalnim dužnosnicima je pružena prilika za pokajanje i oprost uz obećanje da svoje izdajničko ponašanje neće ponoviti. Drugim riječima, javni službenici su, prema ovom modelu, mogli zadržati svoje pozicije u javnim službama pod uslovom da obznane detalje iz svoje prošlosti. Međutim, proces provjere se temeljio na često nepouzdanim informacijama (jer su mnogi arhivi prethodno uništeni). U makro kontekstu, ovaj sistem može biti prikladan u slučajevima kada se ljudsko ponašanje u velikoj mjeri određuje strukturnim faktorima, ne isključivo psihološkim.

9 9 Pomirbeno-inkluzivni sistem, slično kao i klasični inkluzivni, institucionalizira 'drugu priliku' i mogućnost zapošljavanja u javnim institucijama uz pokajanje i oprost. Ovaj model je primijenjen u Poljskoj. Saradnici iz bivšeg režima imali su priliku zadržati svoje pozicije i u novom režimu, međutim, razlika u odnosu na klasični inkluzivni sistem se ogleda u načinu na koji se nudi druga prilika za posao, tj. u činjenici da primarna obaveza objave saradnje sa tajnom policijom iz bivšeg režima počiva na javnom službeniku, a ne na organima političkog sistema. Državni službenik - potencijalni kolaboracionista - se suočavao s dvije opcije: iznošenje istine i mogućnost zadržavanja svoje pozicije u uredu ili nijekanje svoje uloge u prošlosti i rizik gubitka posla. Objavljivanje činjenica o saradnji bilo je službeno i javno. Svaki službenik je morao podnijeti tzv. izjavu o verifikaciji u posebnom postupku lustracije. Izjava služi kao test lojalnosti. Ove izjave su se provjeravale, te ako je postojao razlog za sumnju u njihovu istinitost, slučaj je dovođen pred nezavisni sud (Williams i sar. 2005:26). Posljednji, mješoviti sistem, je imao za cilj rješavanje dileme da li je bolje upravu nad državom prepustiti korumpiranim stručnjacima ili lojalnim amaterima? Prema ovom modelu, saradnja može a i ne mora biti uzrok isključenja iz javne funkcije. Potencijalni kolaboracionisti su morali dokazati svoju sposobnost za održavanjem povjerenja. Uzimajući u obzir težinu naslijeđa prošlosti, broja podnositelja prijave za lustraciju, molbi za popunjavanje određenih javnih funkcija kao i cjelokupnu situaciju na tržištu rada, lustracijska tijela su zadržavala pravo na diskrecionu ocjenu, tj. odlučivanje da li je potrebno pružiti drugu priliku osumnjičenom ili ne. Glavni argument za opravdanje ovog modela je njegova proceduralna pravednost. Diskreciona ocjena omogućuje ispitivanje u svakom pojedinačnom slučaju, čime se izbjegava nametanje kolektivne (ne)pravde. 7. ZAKLJUČAK Lustracija je proces koji se može opisati kao sukob višeg reda, normativnog poimanja vladavine prava i zakona. Radi se prvenstveno o pronalaženju kompromisa između osnovnih ciljeva tranzicijske pravde te distanciranja od starog režima. Lustraciju je moguće posmatrati kao institucionalni i simboličan korak prema dobrom upravljanju, međutim, sredstava za ostvarenje promjena se odlikuju potencijalnim pravnim i moralnim dilemama. Osnovni cilj lustracije je promjena u strukturi administrativnog i vladajućeg aparata u demokratskim državama, kao zaštita protiv onih osoba koje mogu potencijalno urušavati temelje demokratizacije društva. U osnovi, lustracija je podrazumijevala provjere podobnosti kandidata za jasno utvrđene pozicije u državnoj službi, javnog iznošenja imena ljudi koji su svjesno i tajno sarađivali s represivnim organima represivnih službi za vrijeme komunističkog režima, te konačno uklanjanja te iste grupe ljudi iz demokratskih institucija vlasti. U ovom kontekstu, lustracija, je predstavljena kao nužno sredstvo zaštite javne sigurnosti. Javnost je snažno podsticala transparentnost i otvorenost u javnom životu, a proces lustracije se u tom smislu javio kao koristan instrument za povećanje povjerenja i vjerodostojnosti građana u nove političke i demokratske institucije. U zaključku, bitno je istaći kako ciljeve, proces i konačan ishod provođenja procesa lustracije bitno određuju historijski procesi. Na primjer, ona se javlja kao jedan od centralnih konceptualnih pojmova tranzicijske pravde u regionu Srednje i Istočne Evrope, međutim njeno praktično ostvarivanje u vidu institucionalnih demokratskih promjena obiluje brojnim pravnim propustima i nedostacima, te sistematskim kršenjem ljudskih prava.

10 10 8. BIBLIOGRAFIJA Boed R. (1999): An Evaluation of the Legality and Efficacy of Lustration as a Tool of Transitional Justice, Columbia Journal of Transnational Law, Vol.37, No.2, str Cohen S. (1995): State Crimes of Previous Regimes: Knowledge, Accountability, and the Policing of the Past, Law & Social Inquiry 20. str Czarnota A. (2009): Lustration, Decommunisation and the Rule of Law, Adam, Hague Journal on the Rule of Law 1. str David R. (2006): From Prague to Baghdad: Lustration Systems and their Political Effects, Government and Opposition, Vol. 41, No. 3, str David R. (2006): From Prague to Baghdad: Lustration Systems and their Political Effects, Government and Opposition, Vol. 41, No. 3, str Dimitrijević N. (2006): Justice Beyond Blame: Moral Justification of (The Idea of) A Truth Commission. The Journal of Conflict Resolution, Vol. 50, No. 3, str Horne C. (2009): International Legal Rulings on Lustration Policies in Central and Eastern Europe: Rule of Law in Historical Context, Law & Social Inquiry Volume 34, Issue 3. str Horne C., Levi M. (2002): Does Lustration Promote Trustworthy Governance? An Exploration of the Experience of Central and Eastern Europe Prepared for Trust and Honesty Project, Budapest Collegium. Huntington S. (1991): The Third Wave: Democratization in the Late Twentieth Century, University of Oklahoma Press, str. 114, Huyse L. (1995). Justice after Transition: On the Choices Successor Elites Make in Dealing with the Past. Law and Social Inquiry 20. str Karstedt S. (1998): Coming to Terms with the Past in Germany after 1945 and 1989: Public Judgements on Procedures and Justice, Law and Policy, 20. str. 16. Kritz N., eds (1995): Transitional Justice: How Emerging Democracies Reckon with Former Regimes: General Considerations. Vol. 1.,United States Institute of Peace Press. Kunicová J., Nalepa M. (2006): Coming To Terms With the Past: Strategic Institutional Choice in Post-Communist Europe, World bank and Rice University. Los M. (1995): Lustration and Truth Claims: Unfinished Revolutions in Central Europe, Law & Social Inquiry, Vol. 20, No. 1. str Moran J. (1994): The Communist Torturers of Eastern Europe: Prosecute and Punish or Forgive and Forget?, Communist and Post-Communist Studies, Vol.27, No.1, str Nedelsky N. (2004): Divergent responses to a common past: Transitional justice in the Czech Republic and Slovakia, Macalester College, Theory and Society 33: Offe C. (1996): Varieties of Transition: the East European and East German Experience, Polity Press, Cambridge, str

11 11 Oltay E. (1994): Hungary s Screening Law, RFE/RL Research Report, 3: 15, citirano u Kritz N (1995): Transitional Justice, Vol. 2, str Teitel R. (2000): Transitional Justice, Oxford, Oxford University Press, str Welsh H. (1996): Dealing with the Communist past: Central and East European Experiences after Europe-Asia Studies, Vol. 48, No. 3. str Williams K. (2003): Lustration as the Securitization of Democracy in Czechoslovakia and the Czech Republic, Journal of Communist Studies and Transition Politics, 19 (4). str Williams K., Fowler B., Szczerbiak A. (2005): Explaining Lustration in Central Europe: A Postcommunist Politics Approach, Democratization, Vol.12, No.1, Taylor & Francis Group Ltd., str