SOCIOMETRIJSKI STATUS DAROVITIH UČENIKA U RAZREDNIM ODJELIMA

Transcription

1 SVEUČILIŠTE U ZAGREBU FILOZOFSKI FAKULTET ODSJEK ZA PEDAGOGIJU IVANA MAJSTROVIĆ SOCIOMETRIJSKI STATUS DAROVITIH UČENIKA U RAZREDNIM ODJELIMA DIPLOMSKI RAD Mentor: doc. dr. sc. Ante Kolak Zagreb, 2015.

2 SADRŽAJ 1. Uvod Teorijski dio Sociometrija Sociometrija kao metoda za ispitivanje interpersonalnih odnosa Sociometrijski status kao pokazatelj prihvaćenosti pojedinca u skupini Sociometrijski test kao sredstvo za određivanje položaja pojedinca u skupini Sociometrijske tehnike u službi mjerenja popularnosti pojedinca u skupini Sociogram kao oblik slikovitog prikazivanja položaja pojedinca u skupini Darovitost Određenje darovitosti Osnovne sastavnice darovitosti Osobine darovitih pojedinaca Negativni aspekti darovitosti Identifikacija darovitih učenika Prilagodba darovitih kao bitan faktor u uspostavljanju pozitivnih interpersonalnih odnosa s vršnjacima Vršnjački odnosi Vršnjački kontekst razvoja Socijalni odnosi darovitih pojedinaca s vršnjacima Istraživanja sociometrijskog statusa darovitih učenika Identifikacija darovitih učenika u osnovnoj školi Frana Galovića Empirijski dio metodologija istraživanja Određenje problema istraživanja Provođenje istraživanja Obrada podataka i interpretacija rezultata Zaključak Literatura Prilozi

3 1. UVOD Danas postoje brojni mitovi i predrasude o darovitim pojedincima koji su se bez ikakvog temelja uvriježile u društvu i koji mnogo utječu na darovite pojedince te na naše ponašanje prema njima. Jedan od tih mitova, odnosno pogrešnih mišljenja je i taj da su sva darovita djeca bolje prilagođena, popularnija i sretnija od djece kojima nije utvrđena darovitost. Mnoga darovita djeca doista imaju nešto višu socijalnu inteligenciju, prihvaćena su i lako pronalaze prijatelje među vršnjacima, ali to nije uvijek tako. Među darovitom djecom, baš kao i među ostalom djecom, postoje pojedinci koji ne uspijevaju ostvariti dobre socijalne odnose sa svojim vršnjacima, koji su neprihvaćeni, nesretni i odbačeni. Razlog takvog sociometrijskog statusa darovitih često leži u tome što se njihovi interesi ne poklapaju uvijek s interesima njihovih vršnjaka te u tome što njihove odgojno-obrazovne potrebe nisu zadovoljene na prikladan način. Upravo je sociometrijski status darovitih učenika središnja tema našeg diplomskog rada. Prvi, teorijski dio diplomskog rada bavi se određenjem sociometrije, njezinim predmetom i značajkama, određenjem sociometrijskog statusa i sociometrijskog upitnika te njegovim bitnim karakteristikama. Spomenut će se i tehnike za mjerenje sociometrijskog statusa te značaj sociograma. Nadalje, definirat ćemo darovitost i njezine osnovne sastavnice, sposobnosti, osobine ličnosti te kreativnost. Osvrnut ćemo se i na osobine darovitih pojedinaca kojima su se bavili mnogi autori te ćemo njihova razmišljanja i saznanja predstaviti u diplomskom radu. Jedna od tema diplomskog rada su i negativni aspekti karakteristika darovitosti i nezgodna ponašanja darovitih pojedinaca čiji uzrok često nalazimo u nezadovoljenim odgojno-obrazovnim potrebama tih pojedinaca. Otkrivanje i identifikacija darovitih pojedinaca u što ranijoj dobi nužni su kako bi se stvorili povoljni uvjeti za razvijanje njihove darovitosti pa ćemo se i time baviti u teorijskom dijelu diplomskog rada. Zatim ćemo spomenuti i pitanje prilagodbe darovitih pojedinaca u društvu, odnosno pokušat ćemo otkriti jesu li daroviti učenici dobro prilagođeni ili kod njih postoji rizik za probleme u prilagodbi. Svijet vršnjaka vrlo je važno socijalno okruženje svakom djetetu jer u njemu ono zadovoljava potrebu za druženjem, intimnošću, u vršnjačkom svijetu dijete formira sliku o sebi te stječe socijalne vještine. Socijalni odnosi s vršnjacima jako su bitni i darovitoj djeci pa ćemo se u diplomskom radu osvrnuti i na socijalnu prihvaćenost ili neprihvaćenost darovite djece među vršnjacima. Posljednji dio teorijskog dijela donosi istraživanja koja su se bavila sociometrijskim statusom darovitih pojedinaca. 3

4 Drugi dio diplomskog rada posvećen je opisu procesa identifikacije i koraka koji prethode identifikaciji darovitih učenika u osnovnoj školi Frana Galovića u Dugavama u kojoj smo ujedno i proveli istraživanje u sklopu diplomskog rada. Naglasit će se važnost procjene učenika i učitelja o osobinama pojedinog učenika za identifikaciju darovitih pojedinaca te će se opisati postupak identifikacije koja se provodi u svim razredima generacije. Spomenut ćemo i instrument koji se koristi za provedbu identifikacije, odnosno Standardne progresivne matrice. Na samom kraju ovog dijela, istaknut ćemo važnost daljnje sustavne i organizirane brige za darovite učenike koja se provodi u osnovnoj školi Frana Galovića. Završni dio diplomskog rada, empirijski dio, opis je istraživanja koje je provedeno u zagrebačkoj osnovnoj školi Frana Galovića. Cilj istraživanja je utvrditi postoje li razlike između sociometrijskog statusa darovitih učenika i učenika kojima nije utvrđena darovitost unutar razrednih odjela. U istraživanju su sudjelovala 122 učenika, od kojih je 21 učenik identificiran kao darovit. Istraživanjem će se ispitati četiri hipoteze s obzirom na istraživačke zadatke. Podaci dobiveni u istraživanju statistički će se obraditi te dovesti u vezu s postavljenim hipotezama. Na samom kraju ćemo interpretirati rezultate istraživanja. 4

5 2. TEORIJSKI DIO 2.1. Sociometrija Sociometrija kao metoda za ispitivanje interpersonalnih odnosa Diplomski rad obrađuje temu sociometrijskog statusa darovitih učenika unutar razrednih odjela te ćemo se u ovom dijelu našeg rada baviti određenjem sociometrije, njezinim predmetom i značajkama, određenjem sociometrijskog statusa i sociometrijskog upitnika, tehnikama za mjerenje sociometrijskog statusa te definicijom i značajem sociograma. Suvremena teorija i praksa odgojno-obrazovnog rada sve više ukazuju na značaj socijalnih odnosa koji se uspostavljaju unutar razrednih odjela. Jedan od osnovnih odgojnih zadataka škole je razvijanje pozitivnih interpersonalnih odnosa između učenika i između nastavnika i učenika, a ispitivanjem tih odnosa bavi se sociometrija. (Krnjajić, 1981: 11) Sociometrija se definira kao istraživačka metoda u društvenim znanostima kojom se ispituju međusobni odnosi članova neke skupine ili društveni odnosi općenito. 1 Sociometriju je razvio psihijatar Jacob Levy Moreno koji predmetom sociometrije smatra matematičko proučavanje psiholoških osobina populacije. Ona vrši anketu o evoluciji i organizaciji grupa i položaju jedinki u grupama. (Moreno, 1962: 26) Sociometrija nam zapravo pomaže u boljem upoznavanju i boljem razumijevanju stvarne strukture neke skupine. Glavni cilj sociometrije uvijek je isti, od njezinog nastanka do dana današnjeg, a taj je ući u svaku društvenu situaciju koja predstavlja jedan aspekt kolektiva, od najprostijeg do najsloženijeg, od najznačajnijeg do najskrivenijeg. (Moreno, 1962: 47) Moreno u svom djelu Osnovi sociometrije razlikuje tri dimenzije u društvenom svijetu, a one su vanjsko društvo, sociometrijska matrica i društvena stvarnost. Pod vanjskim društvom podrazumijeva sve vidljive i opipljive, velike ili male skupine od kojih se sastoji ljudsko društvo. Sociometrijska matrica obuhvaća one sociometrijske strukture koje se ne vide pri makroskopskom promatranju, ali koje može otkriti sociometrijska analiza. Naposljetku, društvena stvarnost podrazumijeva prožimanje dviju prethodnih dimenzija. (Moreno, 1962: 35) Na ovaj način sociometrija se može primijeniti na svaki tip društva čime se može ispitivati svaki njezin aspekt. 1 Hrvatska enciklopedija. Dostupno na: [02. svibnja 2015.] 5

6 Sociometrija ima nekoliko funkcija koje ju određuju kao: istraživačku tehniku koja služi za proučavanje funkcioniranja grupe, dijagnostičku proceduru koja služi za određivanje položaja pojedinca u grupi i položaja grupe u široj društvenoj zajednici te psihoterapijsku tehniku koja pojedincu ili grupi pomaže u boljem prilagođavanju. (Kolak, 2010: 246, prema Cohen i sur., 2007) Iz navedenoga se može zaključiti da se sociometrijskim postupkom ispituju sociometrijski status pojedinca u grupi, unutargrupni odnosi te stupanj kohezivnosti ili integriranosti grupe. (Kolak, 2010: 246) Sociometrijski status kao pokazatelj prihvaćenosti pojedinca u skupini U sociometriji se osim izraza sociometrijski status koriste još dva termina s istim značenjem, a to su socijalni status i izborni status. U pedagogiji i psihologiji najčešće se koristi termin sociometrijski status. (Krnjajić, 1981: 16) Razni autori različito definiraju sociometrijski status. Najzaslužnijim za uvođenje pojma status smatra se američki antropolog Ralph Linton. On status definira kao mjesto u određenom sustavu koje osoba zauzima u određeno vrijeme u odnosu na taj sustav. Jennings sociometrijski status određuje kao psihosocijalni položaj pojedinca u društvu određen količinom pozitivnog i negativnog biranja usmjerenog prema njemu od strane članova populacije. Prema Hargreavesu, sociometrijski status otkriva distribuciju naklonosti unutar skupine, tj. koliko su neki članovi popularniji i više voljeni nego drugi. S druge strane, Michael Argyle daje definiciju statusa u kojoj kaže da je status neke osobe stupanj u kojem tu osobu poštuju, cijene ili priznaju drugi članovi skupine. Položaj pojedinca u grupi je definicija sociometrijskog statusa koju daju Lazić i Smiljanić-Čolanović. Za Lazić se položaj koji pojedinac zauzima u nekoj skupini zasniva na međusobnim odnosima članova koji su određeni interakcijom u pojedinim situacijama, dok je za Smiljanić-Čolanović taj položaj određen stavovima svih članova skupine prema pojedincu. (Krnjajić, 1981: 14-15) Iz navedenih definicija, možemo zaključiti da je za sociometrijski status najznačajnije to što se odnosi na položaj pojedinca u skupini, odnosno to što pokazuje kako skupina prihvaća pojedinca i kako se on prilagodio skupini. Položaj pojedinca te njegovu prihvaćenost ili neprihvaćenost u skupini možemo iščitati iz međusobnih odnosa, funkcioniranja i interakcije članova skupine. 6

7 Sociometrijski test kao sredstvo za određivanje položaja pojedinca u skupini U sociometriji postoje razni sociometrijski postupci koji služe kao sredstvo za bolje upoznavanje i razumijevanje stvarne strukture skupine, odnosno za određivanje sociometrijskog statusa članova neke skupine. Najznačajniji takav postupak je sociometrijski test koji je izvanredno koristan za dublje prodiranje u dubinsku strukturu skupine. Sociometrijski test jedan je od najpogodnijih instrumenata za ispitivanje interpersonalnih odnosa u malim skupinama. (Krnjajić, 1981: 56) Sociometrijski test traži od subjekta da u skupini kojoj pripada, ili bi mogao pripadati, izabere jedinke s kojima bi se želio družiti. Subjekt svoj izbor treba izraziti otvoreno, bez obzira na to ulaze li ili ne ulaze izabrane osobe u sastav skupine kojoj trenutno pripada. Na ovaj način dobijamo potpunu sliku strukture skupine kakva izgleda njezinim članovima. Sociometrijskim testom proučava se društvena struktura u obliku privlačenja ili odbijanja koja se očituju u nekoj skupini. Upitnik je sastavljen za proučavanje obiteljskih, radnih i školskih skupina. Ono što je najznačajnije za sociometrijski test je to što on omogućuje određivanje položaja svake jedinke u nekoj od skupina u kojoj ona igra neku ulogu, na primjer, u skupinama u kojima ona živi ili radi. Također, jako je bitno da se sociometrijski test odnosi na određeni kriterij jer bez njega ne bi imao pravo na naziv sociometrijski. (Moreno, 1962: 43-53) Prilikom konstruiranja sociometrijskog upitnika, potrebno je donijeti odluku o ograničavanju ili neograničavanju broja izbora i odbacivanja te koliko će se kriterija biranja primijeniti. Moreno je propisao jedno od pravila koje nalaže da se ispitanicima dozvoli neograničeni broj izbora i odbacivanja. Međutim, statistička proučavanja korelacija između ograničenog i neograničenog broja izbora metodološki su opravdala ograničavanje broja izbora na 3, 5 i 7. Osim toga, jednostavnije je prikupljanje i obrada podataka ako se broj izbora ograniči. Još jedan razlog zbog kojeg bi trebalo ograničiti broj izbora je taj što neograničeni broj izbora može dovesti do tendencije pogrešnog procjenjivanja. (Krnjajić, 1981: 56-57) Što se tiče broja kriterija biranja ili odbacivanja, oni se moraju odnositi na osnovne aktivnosti skupine i moraju imati jasno značenje za svakog člana te skupine. Dosadašnja istraživanja pokazala su da su dovoljna tri kriterija, pod uvjetom da obuhvaćaju osnovne aktivnosti ispitivanih skupina. Pri određivanju kriterija biranja treba voditi računa i o sociometrijskim razlikama u strukturi skupina. Istraživanja H. H. Jennings otkrila su da ispitivane populacije teže formiranju dviju vrsta skupina: psihogrupe i sociogrupe. Psihogrupe su sociometrijske strukture otkrivene pomoću kriterija koji su formulirani tako da se izbori ili 7

8 odbacivanja zasnivaju na afektivnim odnosima članova skupine, dok se kod sociogrupa izbori ili odbacivanja zasnivaju na funkcionalnim odnosima članova skupine. (Krnjajić, 1981: 57-58) Prilikom podvrgavanja članova neke skupine sociometrijskom testu, istraživač treba otkloniti sve nesporazume i bojazni u skupini koja je predmet istraživanja kako bi njegova uspješnost bila što veća. Istraživač mora osigurati potpunu suradnju skupine jer će time rezultati ankete imati veću prednost i bit će korisniji za one koji su predmet istraživanja. Članovi skupine mogu izvući mnogo koristi iz jedne sociometrijske analize, a to su bolja koordinacija njihove skupine i čvršći položaj svakog člana u skupini. (Moreno, 1962: 45) Sociometrijske tehnike u službi mjerenja popularnosti pojedinca u skupini Mjera sociometrijskog statusa temelji se na sociometrijskom mjerenju. Najčešća sociometrijska tehnika je tehnika nominacije ili biranja, koju je razvio Moreno. Moguće je odabrati dva kriterija biranja: pozitivan i negativan. Kod pozitivnog kriterija od ispitanika se traži da odaberu određeni broj članova skupine kojoj pripadaju, a s kojima bi najradije htjeli sudjelovati u nekoj od situacija ili aktivnosti koje su predviđene sociometrijskim upitnikom. Primjer za pozitivni kriterij je kad se od djece traži da odaberu određeni broj vršnjaka s kojima bi najradije pisali zadaću, i/ili su mu najdraži prijatelji i sl. Negativni kriterij biranja temelji se na odabiru onih članova skupine s kojima ispitanik nikad ne bi sudjelovao u nekoj situaciji ili aktivnosti, npr. kad se od djece traži da odaberu onu djecu s kojima nikad ne bi pisali zadaću ili ih ne bi htjeli za prijatelje. Ova dva kriterija omogućavaju dobivanje indeksa prihvaćanja i indeksa odbijanja, ali i indeksa općeg sviđanja koji uzima u obzir i indeks prihvaćanja i indeks odbijanja. (Klarin, 2006: 60-61) Skala procjene sljedeća je tehnika mjerenja sociometrijskog statusa. Ova tehnika sastoji se od liste na kojoj su imena svih članova skupine kojoj određeni ispitanik pripada. Ispitanik procjenjuje članove skupine po zadanom kriteriju na skali od pet stupnjeva. Pri tome brojke na skali određuju stupanj sviđanja od ne sviđa mi se do jako mi se sviđa. Primjer za to može biti situacija kada dijete procjenjuje učenike iz svog razreda, a sociometrijski status čini prosječna procjena koju dijete dobije od svih učenika u razredu. Možemo vidjeti da tehnika procjene pruža mogućnost da svaki ispitanik bude procijenjen i to od svakog člana svoje skupine. Osim toga, rezultati koji se dobiju tehnikom procjene pouzdaniji su jer su rezultat procjene na ljestvici od 5 stupnjeva. (Klarin, 2006: 62) 8

9 Sociogram kao oblik slikovitog prikazivanja položaja pojedinca u skupini Odgovori koje dobijamo od svakog subjekta tijekom sociometrijskog istraživanja predstavljaju tek sirov materijal i nisu sami po sebi sociometrijske činjenice. Najprije treba jasno uočiti koheziju koja postoji između tih odgovora. U tom cilju pronađen je jedan oblik slikovitog predstavljanja, sociogram, koji ne predstavlja samo metodu za prikazivanje činjenica, već i za istraživanje tih sociometrijskih činjenica. Sociogram nam prikazuje položaj koji svaka jedinka ima u svojoj skupini, kao i sve uzajamne odnose koji postoje među raznim jedinkama. Sociogram je jako dobar način za predstavljanje strukturne analize nekog kolektiva. Najjednostavniji oblik matrice sociograma može se sastojati od strukture privlačenja, odbijanja ili ravnodušnosti. Zajednička osobina svih sociograma je da predstavljaju uzorak cijele jedne društvene strukture i označavaju položaj koji svaka jedinka zauzima u tom uzorku. (Moreno, 1962: 45-46) Sociogram može pokazivati četiri tipa reakcije subjekta prema drugoj jedinki. On je može izabrati, odbaciti, pokazati ravnodušnost prema njoj ili čak i ne znati za nju što znači da ona nije ni primijećena. (Moreno, 1962: 232) 2.2. Darovitost Određenje darovitosti Na pitanje što je to darovitost ne postoji jednoznačan odgovor. U početku se darovitost smatralo jednodimenzionalnim fenomenom kod kojeg se u procesu identifikacije kao kriterij najviše koristio kvocijent inteligencije. Kasnije se darovitost počinje smatrati multidimenzionalnim fenomenom pa se javljaju različite definicije darovitosti. Čudina-Obradović daje najopćenitiju definiciju darovitosti po kojoj ona predstavlja neobičnost, iznimnost ponašanja koja se ogleda u kvalitetnijem, boljem, značajnijem rezultatu ili produktu nego što ga postižu ostali pojedinci sa sličnim karakteristikama. (Čudina- Obradović, 1991: 9) Prema američkoj Državnoj udruzi za darovitu djecu, terminom darovit opisuje se raspon pojedinca koji pokazuje ili ima potencijal da pokaže iznimnu razinu postignuća na jednom ili više područja. Ta područja obuhvaćaju opću intelektualnu sposobnost, specifične akademske sposobnosti, kreativno mišljenje, sposobnosti vođenja te umjetničke i psihomotorne sposobnosti. (Webb i sur., 2010: 47) 9

10 U definiciji darovitosti američke Državne udruge za darovitu djecu, naglasak se stavlja na iznadprosječno razvijene sposobnosti. Koren te sposobnosti smatra osnovom svake darovitosti. (Koren, 1989: 7) Prema Čudini-Obradović, visoke sposobnosti nisu dovoljne za postizanje originalnog produkta u nekom području, već je nužna i motivacija za dugotrajno učenje te maštovit način primjene stečenog znanja, odnosno kreativnost. Ona smatra da bi u definiciji darovitosti morali biti uvršteni svi ovi elementi. Prema tome, u svojoj knjizi Nadarenost razumijevanje, prepoznavanje, razvijanje navodi Korenovu definiciju darovitosti koja obuhvaća sva tri navedena elementa: Nadarenost je svojevrstan sklop osobina (sposobnosti, motivacija i kreativnost) koji omogućuje pojedincu da postiže izrazito natprosječan rezultat u nekoj domeni ljudske djelatnosti, a taj se produkt može prepoznati kao nov i originalan doprinos u toj oblasti. (Čudina-Obradović, 1991: 13) Korenova definicija darovitosti najcjelovitija je od navedenih definicija. Ona ističe da su za visoku razinu postignuća, osim sposobnosti, od velike važnosti i motivacija i kreativnost. Osoba može posjedovati visoke sposobnosti, ali ako nije motivirana za učenje i trajno razvijanje tih sposobnosti te ako ne može izraziti svoju kreativnost u primjeni stečenog znanja i sposobnosti, malo je vjerojatno da će se manifestirati njezina potencijalna darovitost Osnovne sastavnice darovitosti Kao što je ranije navedeno, darovitost proizlazi iz međusobnog utjecaja niza osobina darovitog pojedinca koje uključuju iznadprosječne opće i/ili specifične sposobnosti, osobine ličnosti, a posebno veliku predanost zadatku (motivacija) i veliki stupanj kreativnosti. Navedene osobine koje sačinjavaju darovitost popisao je i grupirao Renzulli, a one se prožimaju i međusobno utječu. (Čudina-Obradović, 1991: 20) Sposobnosti Osnova svake darovitosti su sposobnosti, a one darovitoj djeci omogućuju postizanje iznadprosječnih uradaka. Daroviti pojedinci najčešće se ističu u jednom području, a samo ponekad na nekoliko različitih područja. Različiti autori različito klasificiraju ta područja, a kod nas je najprihvaćenija klasifikacija područja koja darovitost dijeli prema sposobnostima na šest područja: 1. opće intelektualne sposobnosti 10

11 2. specifične školske sposobnosti 3. kreativne ili produktivne sposobnosti 4. sposobnost vođenja i rukovođenja 5. umjetničke sposobnosti i vještine 6. psihomotorne sposobnosti (Koren, 1989: 15) Neke od bitnih karakteristika koje se ubrajaju u opće intelektualne sposobnosti su bogatstvo rječnika, veliki fond različitih informacija, sposobnost apstraktnog mišljenja i logičnog zaključivanja, brzo i točno zapažanje, lakoća u postavljanju hipoteza, dobro pamćenje i lako učenje. (Koren, 1989: 15) Učenici koji su nadareni u specifičnim školskim sposobnostima oni su učenici koji u školi pokazuju posebne sposobnosti i interese za pojedina nastavna područja i u njima dugotrajno imaju vrhunske rezultate. Karakteristike takvih učenika su dobra memorija, razvijena sposobnost shvaćanja, brzo usvajanje znanja i vještina, ogroman fond informacija s područja vlastitih interesa. (Koren, 1989: 16-17) Darovite učenike koji posjeduju kreativne ili produktivne sposobnosti karakterizira neovisnost mišljenja, maštovitost, otvorenost prema novim iskustvima, improvizacija, preferencija složenih zadataka, itd. Oni za svaki problem pronalaze više različitih rješenja i uživaju u tome. (Koren, 1989: 16) Sposobnost vođenja i rukovođenja sljedeće je područje sposobnosti, a neke od njegovih manifestacija su spremno prihvaćanje odgovornosti, izvanredna rječitost, izražavanje visokih očekivanja od sebe i drugih, laka prilagodljivost novim situacijama, prihvaćenost od drugih, izražena sposobnost organizacije. (Koren, 1989: 17) Područje umjetničkih sposobnosti odnosi se na talentiranost u glumi, glazbi, plesu, likovnoj produkciji. Značajke takvih sposobnosti su imaginacija, dobra motorna koordinacija, izrazita sposobnost zapažanja, stvaralačko izražavanje. (Koren, 1989: 17) Naposljetku, spomenut ćemo područje psihomotornih sposobnosti koje je najčešće obuhvaćeno nazivom talentiranost za sport, a neke od njegovih komponenti su preciznost pokreta, dobra koordinacija, spretnost u različitim atletskim disciplinama, visoka razina tjelesne energije. (Koren, 1989: 17) Poznati psiholog Gardner na drugačiji je način pristupio fenomenu ljudskih intelektualnih sposobnosti. On je razradio teorijsku koncepciju u kojoj je ljudske sposobnosti podijelio u sedam vrsta i nazvao ih sedam inteligencija. Gardner ujedno smatra da svaka osoba ima jedinstvenu mješavinu svih ovih inteligencija, a ako se neka od tih inteligencija javi 11

12 u značajno većem intenzitetu kod određenog pojedinca, on će biti darovit u tom području. Tih sedam inteligencija su: 1. verbalno-lingvistička 2. logičko-matematička 3. vizualno-spacijalna 4. glazbeno-ritmička 5. tjelesno-kinestetička 6. intrapersonalna 7. interpersonalna. (Cvetković Lay, Sekulić Majurec, 2008: 19) Verbalno-lingvistička inteligencija definira se kao sposobnost vješte primjene bitnih jezičnih operacija. (George, 2005: 73) Iskazuje se kroz bogat rječnik, laku manipulaciju riječima te kroz sposobnost služenja riječima u usmenom i pisanom izražavanju u odgovarajućem složenom kontekstu. (Cvetković Lay, Sekulić Majurec, 2008: 20) Logičko-matematička inteligencija obuhvaća vještine apstraktnog mišljenja i rješavanja problema. (Cvetković Lay, Sekulić Majurec, 2008: 20) Pojedince s visokim stupnjem logičko-matematičke inteligencije karakterizira to što moraju biti iznimno točni i uvijek skeptični te se svaka činjenica treba precizno dokazati da bi bila prihvaćena. (George, 2005: 73) Nadalje, vizualno-spacijalna inteligencija očituje se kroz sposobnost snalaženja u prostoru te kroz stvaranje i transformaciju prostornih predodžaba. (Cvetković Lay, Sekulić Majurec, 2008: 20) Osobe koje posjeduju ovu vrstu inteligencije dobro se orijentiraju i lako rješavaju probleme u prostoru. Glazbeno-ritmička inteligencija predstavlja sposobnost primjene glazbenih elemenata visine tona, ritma i boje te karakterističnih obilježja nekog zvuka. (George, 2005: 73) Dakle, osobe koje posjeduju ovu vrstu inteligencije imaju smisao za ritam i glazbu. Osobe koje posjeduju tjelesno-kinestetičku inteligenciju mogu kontrolirati i usklađivati vlastite tjelesne pokrete te vješto baratati predmetima. (George, 2005: 74) Intrapersonalna inteligencija sposobnost je pojedinca da bolje razumije sebe i svoje potrebe te na taj način uspješno djeluje u životu, a interpersonalna inteligencija sposobnost je boljeg razumijevanja drugih ljudi i njihovih potreba. (Cvetković Lay, Sekulić Majurec, 2008: 21) 12

13 Osobine ličnosti Visokorazvijene sposobnosti predstavljaju osnovu darovitosti, ali one nisu dovoljne da bi se darovitost iskazala u iznimnim postignućima. Osim sposobnosti, potrebne su i neke specifične osobine ličnosti. Najveći se značaj pridaje motivaciji za rad koju pokazuju daroviti pojedinci, a ona se iskazuje u njihovim specifičnim interesima, izrazitoj usmjerenosti prema cilju u aktivnosti koja je predmetom njihovog interesa te u njihovoj iznimnoj radnoj energiji. (Cvetković Lay, Sekulić Majurec, 2008: 22-23) Kreativnost Osim visokorazvijenih sposobnosti te određenih osobina ličnosti, od kojih je najbitnija motivacija, za postizanje originalnog produkta u nekom području potreban je i maštovit način primjene stečenog znanja, odnosno kreativnost. Kreativnost nije manje bitna sastavnica darovitosti jer se od postignuća koje se smatra pokazateljem darovitosti očekuje ne samo da bude iznadprosječno, već i da predstavlja kreativan doprinos području u kojemu se javio. (Cvetković Lay, Sekulić Majurec, 2008: 26) Osobine darovitih pojedinaca Daroviti pojedinci ne čine homogenu skupinu. Svi oni ne pokazuju ista obilježja ili osobine, već naprotiv, mnogobrojne individualne različitosti. Ipak, postoji širok raspon obilježja koji se pripisuje darovitima i koja ih razlikuju od pojedinaca koji nisu identificirani kao daroviti, a kojima ćemo se baviti u ovom dijelu diplomskog rada kako bismo bolje razumjeli njih i njihovu posebnost. Winner pod terminom darovita djeca podrazumijeva onu djecu koja imaju tri karakteristične i atipične osobine u odnosu prema ostaloj djeci. Prva od tih osobina je rano sazrijevanje što znači da darovito dijete nekim područjem počinje ovladavati znatno prije prosjeka svoje dobne skupine te da napreduje mnogo brže u određenim područjima od svojih vršnjaka. Iduća osobina darovite djece koju navodi Winner je da ona otpočetka pjevaju svoju pjesmu. Darovita djeca uče na kvalitativno različit način od ostale djece i ona uče samostalno. Njima ne treba mnogo pomoći odrasle osobe u savladavanju područja koje je predmet njihova interesa i ona često samostalno pronalaze nove načine rješavanja problema 13

14 koji se tiču tog područja. Naposljetku, darovita djeca pokazuju zanos u ovladavanju vještinama što znači da posjeduju vrlo intenzivan interes za određeno područje te snažnu unutarnju motivaciju za ovladavanjem tim područjem. (Cvetković-Lay, 2002: 37-38) Navedene osobine darovitoj djeci omogućuju da samostalnije uče, samostalnije i brže rješavaju probleme, a samim time i da imaju veća postignuća od ostale djece. Cvetković Lay i Sekulić Majurec u knjizi Darovito je, što ću s njim? navode neke od najčešćih osobina darovite djece pa tako spominju da darovita djeca imaju iznadprosječnu moć rasuđivanja, shvaćanja apstraktnih predodžaba te shvaćanja značenja, uviđanja veza i odnosa. Darovita djeca pomoću ovih osobina sposobna su razumjeti složene pojave i probleme, uočavati ono bitno u njima, kritički im pristupiti te naposljetku ih uspješno i riješiti. Jedna od najčešćih osobina darovitih pojedinaca je i velika intelektualna znatiželja koja se očituje kroz zanimanje za širok raspon tema o kojima postavljaju brojna pitanja. Oni posjeduju i širok raspon pozornosti koji im omogućuje bavljenje velikim brojem njihovih područja interesa. Darovita djeca nerijetko iskazuju fasciniranost područjima svojih specifičnih interesa na koje se onda satima mogu koncentrirati i raditi na njima bez znakova zasićenja. Ona brzo i lako uče zbog čega neprestano traže nove izazove i nove probleme za rješavanje. Darovita djeca također rano nauče čitati, najčešće prije polaska u školu, pa samim time imaju mnogo bogatiji rječnik od svojih vršnjaka. Posjeduju i značajnu sposobnost samostalnog rada, istančanu moć zapažanja te jako dobro pamćenje. Neke od najznačajnijih osobina darovite djece su i te da iskazuju originalnost u spoznajnim aktivnostima, posebno u rješavanju problema, spremno prihvaćaju nove ideje koje nerijetko i sami stvaraju što pokazuje da su jako kreativni i maštoviti. No, često su i perfekcionistički nastrojeni pa sve ono čime se bave, žele izvesti savršeno. Samim time ne vole greške i ljute se zbog njih te su nerijetko i samokritični. Nestrpljivi su sa sobom i drugima, a druge često žele usmjeravati u igri i skupnim aktivnostima zbog čega često nisu spremni na suradnju i timski rad. Više vole društvo starije djece i odraslih zbog svojih područja interesa. Interesi darovite djece nisu u skladu s interesima njihovih vršnjaka i ne mogu ih dijeliti s njima te bi zbog toga radije izabrali društvo starije djece. (Cvetković Lay, Sekulić Majurec, 2008: 23-33) Osobine darovitih učenika se prema jednom gledištu dijele na četiri područja: karakteristike učenja, karakteristike stvaralaštva, socijalne karakteristike te motivacijske karakteristike. Ove karakteristike jako su slične karakteristikama koje navode Cvetković Lay i Sekulić Majurec pa ćemo spomenuti samo neke od njih. Karakteristike učenja koje se očituju kod darovitih učenika su brzo uočavanje činjenica, neovisno mišljenje, sposobnost lake primjene znanja, izrazita informiranost, kritičko zapažanje i slično. Neke od karakteristika 14

15 stvaralaštva su imaginacija, originalnost ideja, sklonost riziku, izbjegavanje rutinskih aktivnosti. Socijalne karakteristike darovitih učenika podrazumijevaju da su oni odgovorni, prilagodljivi različitim situacijama, suprotstavljaju se autoritetu te su otvoreni prema socijalnim i političkim pitanjima. Kad govorimo o motivacijskim karakteristikama, možemo reći da daroviti učenici sebi postavljaju visoke ciljeve te na taj način teže savršenstvu, ustrajni su u aktivnostima, uporni u svojim uvjerenjima, zanimaju se za probleme drugih te preferiraju neovisne aktivnosti. (Koren, 1989: 18) Negativni aspekti darovitosti Kod darovite djece mogu se pojaviti različiti negativni aspekti njihove darovitosti i neka nezgodna ponašanja čiji uzrok često leži u nezadovoljenim odgojno-obrazovnim potrebama darovite djece. Ona su osjetljiva na zanemarivanje pa mogu početi iskazivati različite oblike neprilagođenog i nesocijalnog ponašanja jer se ne posvećuje dovoljno vremena ni pažnje u poticanju njihovih razvojnih potencijala. (Cvetković Lay, Sekulić Majurec, 2008: 35) Tako kod darovite djece možemo susresti agresivnost ili nezainteresiranost za rad i dosadu, a najčešće ih izaziva nedovoljno izazovno okruženje. (Cvetković Lay, Sekulić Majurec, 2008: 44) Darovita djeca brzo i lako uče, pamte ono što čuju i vrlo su maštovita. Stoga im rutinske i ponavljajuće aktivnosti brzo dosade jer se pred njih stavljaju nezahtjevni zadaci i prejednostavni zahtjevi koji im ne predstavljaju izazov ili mogućnost da u njima u potpunosti iskažu svoje potencijale. (Cvetković-Lay, 2002: 104) Agresivnost i dosada najčešće su reakcije na takvo okruženje. Agresivnost i dosadu također mogu izazvati odbačenost darovitog djeteta od strane manje sposobne djece koja darovito dijete zamjećuju kao drugačije od sebe te netolerantnost darovitog djeteta prema manje sposobnoj djeci jer se njegovi interesi ne poklapaju s interesima druge djece. (Cvetković Lay, Sekulić Majurec, 2008: 44) Kako ih vršnjaci ne razumiju, darovita djeca nerijetko traže društvo starije djece, ali ih i ona često ne prihvaćaju i odbacuju jer su naprednija u socijalnom i psihičkom razvoju. (Cvetković-Lay, 2002: 104) Socijalna izoliranost darovitog djeteta od strane druge djece također se može pojaviti zbog potrebe darovitog djeteta za samostalnom i usamljenom aktivnošću te prevelike kritičnosti koju darovito dijete iskazuje prema sebi i prema drugima. (Čudina-Obradović, 1991: 95-97) 15

16 Darovita djeca jako dobro primjećuju kada ih druga djeca ne prihvaćaju jer imaju razvijenu empatiju te iznimnu sposobnost prepoznavanja tuđih osjećaja, a na tu neprihvaćenost često reagiraju agresijom ili povlačenjem. (Cvetković Lay, Sekulić Majurec, 2008: 44) Frustriranost i pretjerana osjetljivost također pripadaju negativnim aspektima darovitosti. Darovita djeca često sebi znaju postaviti visoke ciljeve u nekim aktivnostima kojima se bave ili područjima njihovog interesa, ali se može dogoditi da nisu uvijek u mogućnosti ostvariti te visoke ciljeve. Upravo nemogućnost ostvarenja tih visokih ciljeva može dovesti do frustriranosti i pretjerane osjetljivosti darovitih pojedinaca. (Cvetković Lay, Sekulić Majurec, 2008: 44) Frustriranost kod darovite djece može se javiti i ako drugi, npr. roditelji, pred njih postavljaju previsoka očekivanja te im na taj način stvaraju pritisak (Cvetković-Lay, 2002: 86), ali i ako im se ne dopusti da uče ono što žele (Cvetković Lay, Sekulić Majurec, 2008: 45). Među negativne aspekte darovitosti možemo uvrstiti i perfekcionizam koji se javlja kao posljedica visokih vlastitih mjerila uspješnosti te kompetitivnost koja može dovesti do osjećaja suparništva. (Čudina-Obradović, 1991: 95) Perfekcionizam se definira kao postavljanje visokih unutarnjih standarda i nastojanje da se oni postignu što neizbježno vodi u visoka postignuća. (Cvetković-Lay, 2002: 145) Perfekcionizam kod darovitih pojedinaca postaje problem kad si oni počnu postavljati nerealistično visoke ciljeve. Darovita djeca izuzetno su samokritična pa se zbog nemogućnosti ostvarenja jako visokih ciljeva često javlja osjećaj nezadovoljstva jer ono što rade nije savršeno izvedeno. (Cvetković Lay, Sekulić Majurec, 2008: 44) Zbog vlastitih odgojno-obrazovnih potreba koje često ostanu nezadovoljene, daroviti pojedinci mogu ući u konflikt sa svojom okolinom, s obitelji, prijateljima i školom s kojima mogu prekinuti odnose te se u potpunosti izolirati i povući. (Čudina-Obradović, 1991: 97) Jako lako je prihvatiti i veličati iznadprosječne sposobnosti darovitih pojedinaca koje vode do iznimnih postignuća, ali izgleda da je mnogo teže tolerirati i prihvatiti probleme koji dolaze s darovitošću. Mnogo je teže prihvatiti njihove intenzivne emocije koje im često ne dopuštaju da se uklope, socijaliziraju i imaju prijatelje. (Sampson, 2013: 2) Mnogo je teže prihvatiti njihovu agresivnost, frustriranost i dosadu zbog nezadovoljenih odgojno-obrazovnih potreba ili zbog toga što vlastite specifične interese ne mogu dijeliti s vršnjacima. Negativni aspekt darovitosti jako je bitan aspekt cjelokupne darovitosti te bi mu se trebalo posvetiti mnogo više pažnje u okviru brige za darovite pojedince. 16

17 Identifikacija darovitih učenika Prepoznavanje znakova darovitosti te njezina identifikacija u što ranijoj dobi djeteta nužni su kako bi se stvorili povoljni uvjeti za sustavno i organizirano razvijanje te darovitosti. Prema Čudini-Obradović, prvi i najznačajniji korak u brizi za razvoj darovitih pojedinaca je opažanje znakova darovitosti koje započinju roditelji već od djetetove najranije dobi. Opažanju slijedi prepoznavanje znakova darovitosti koje podrazumijeva prevođenje znakova mogućih visokih sposobnosti u signale za akciju. Najčešći procjenjivači znakova darovitosti kod djeteta su njegovi roditelji te odgajatelji i nastavnici. Roditelji svakodnevno mogu opažati ponašanje svog djeteta u različitim situacijama te su oni u predškolskoj dobi najvažniji izvor informacija o djetetovoj darovitosti. (Čudina-Obradović, 1991: 90-93) Roditelji nemaju mogućnost usporedbe svog djeteta s vršnjacima, ali zato djetetovi odgajatelji i nastavnici imaju. Oni isto tako imaju mnogo više iskustva u radu s velikim brojem djece zbog čega bi trebali biti objektivniji procjenjivači darovitosti djeteta od njegovih roditelja. Unatoč tome, pokazalo se da su roditelji ispravniji procjenjivači darovitosti djeteta zbog toga što odgajatelji i nastavnici često precjenjuju intelektualne sposobnosti poslušne i komunikativne djece te lakše zapažaju umjerenu nego ekstremno visoku darovitost. Kako bi procjena darovitosti bila što uspješnija, roditelji, odgajatelji i nastavnici trebali bi se upoznati sa znakovima darovitosti. Naposljetku, identifikacijom se stručno utvrđuje da li su opaženi i prepoznati signali doista znakovi razvijenije sposobnosti, odnosno darovitosti. (Čudina- Obradović, 1991: 90-93) Koren slično opisuje postupak izlučivanja darovitih pojedinaca iz populacije. On koristi izraze otkrivanje i identifikacija koji su standardizirani kontinuirani proces. Otkrivanje i identifikacija obuhvaćaju cijelu populaciju učenika i prema tome, svaki učenik je potencijalno darovita osoba. Otkrivanjem se samo indicira daroviti pojedinac, a identifikacijom utvrđuje njegov identitet, tj. vrsta i stupanj njegove darovitosti. Važno je istaknuti da u procesu otkrivanja, što smo već i spomenuli, više sudjeluju učitelji i nastavnici, a u procesu identifikacije sudjeluju posebni stručnjaci, psiholozi, pedagozi, liječnici. (Koren, 1989: 12) Postoje dvije temeljne metode za otkrivanje i identifikaciju darovitih pojedinaca, a to su metoda procjenjivanja i metoda testiranja. Metodom procjenjivanja izravno se utvrđuju određene osobine, a instrument tog određivanja je čovjek. Nastavnici su najčešći procjenjivači darovitosti učenika, a kako bi oni što pouzdanije mogli procijeniti određene osobine učenika, potrebno ih je opskrbiti odgovarajućim instrumentarijem. Prema tome, najčešći takvi 17

18 instrumenti su različite ljestvice procjene. Jedan takav primjer ljestvice za nastavnike je PROFNAD, a ta ljestvica daje profil darovitosti određenog učenika. U PROFNAD ljestvicu uključeno je svih šest područja darovitosti koje smo ranije spominjali, a svakom tom području priključeno je po osam opisa osobina ponašanja. Nastavnik na ljestvici od četiri stupnja ocjenjuje razvijenost svake osobine, s tim da prva dva stupnja ne ukazuju na darovitost, treći stupanj najavljuje neke znakove darovitosti, a četvrti pokazuje značajne simptome darovitosti. (Koren, 1989: 23-24) Istaknuli smo da u procesu prepoznavanja darovitih pojedinaca osim nastavnika, sudjeluju i roditelji, ali mogu sudjelovati i učenici. Kako bi se prepoznali daroviti učenici, postoje instrumenti i za roditelje i za same učenike. To su različiti standardizirani upitnici, od kojih za roditelje postoji upitnik PRONAD-R, a za učenike PRONAD-U. Upitnik za roditelje PRONAD-R sadrži dvadeset pet pitanja koja su deskriptivnog tipa, a odgovori roditelja temelje se na iskustvu o ponašanju djeteta u toku njegova razvoja. Upitnik PRONAD-U omogućuje imenovanje darovitih učenika u razredu od svih učenika tog razreda. Taj upitnik sadrži osamnaest pitanja koja se sastoje od po tri pitanja za svako od šest područja darovitosti. Svaki učenik u razredu bira jednog od tri svoja suučenika čije bi se osobine, prema njegovom mišljenju, mogle uklopiti u taj kriterij. Na taj način su imenovani učenici kandidati za nominiranje u određenom području darovitosti. (Koren, 1989: 26) Metoda testiranja druga je metoda za otkrivanje i identifikaciju darovitih pojedinaca. Testiranje podrazumijeva stručnu primjenu standardiziranih mjernih instrumenata za utvrđivanje i mjerenje sposobnosti i ostalih osobina ljudi. Za svaki standardizirani mjerni instrument znamo što se njime mjeri, koliko je pouzdan u onome što mjeri, koliko je osjetljiv u diferenciranju različitih ispitanika u predmetu mjerenja i koliko su objektivni podaci koji se njime prikupljaju. (Koren, 1989: 27) Navedene mjerne karakteristike izuzetno su bitne za utvrđivanje položaja svakog ispitanika s obzirom na mjerenu sposobnost ili osobinu. Danas se koriste različiti mjerni instrumenti za identifikaciju darovitih pojedinaca. Neki od njih su testovi za utvrđivanje opće mentalne razvijenosti (inteligencije), testovi za utvrđivanje posebnih intelektualnih sposobnosti, testovi za utvrđivanje specifičnih sposobnosti u različitim umjetničkim područjima, testovi postignuća i slično. (Koren, 1989: 27) Na samom kraju, bitno je istaknuti da je škola mjesto gdje se odvija kontinuirani proces otkrivanja i identificiranja darovitih pojedinaca i škola mora osigurati uvjete u kojima bi svi učenici mogli iskazati svoje potencijale. Otkrivanje i identificiranje darovitih učenika u školi organiziraju stručni suradnici škole, ponajprije pedagog i psiholog, a u procesu otkrivanja i identifikacije darovitih učenika osim stručnih suradnika, koji su zaduženi za 18

19 utvrđivanje vrste i stupnja darovitosti, sudjeluje i nastavno i odgojno osoblje kojima je povjereno prepoznavanje, odnosno otkrivanje darovitih učenika. (Koren, 1989: 29-31) 2.3. Prilagodba darovitih kao bitan faktor u uspostavljanju pozitivnih interpersonalnih odnosa s vršnjacima Istraživanja o darovitim pojedincima prije su se usmjeravala na njihove kognitivne sposobnosti, a zanemarivala su njihove društvene i emocionalne potrebe. Međutim, u posljednje vrijeme pojavio se val istraživanja koji je pokušao otkriti jesu li daroviti učenici bolje prilagođeni ili kod njih postoji rizik za probleme u prilagodbi. Bitno je istaknuti da su društvena i emocionalna prilagodba povezane s vrstom i stupnjem darovitosti te karakteristikama ličnosti. (Versteynen, 2001: 1) Neki smatraju da su darovita djeca bolje prilagođena od njihovih vršnjaka kojima nije identificirana darovitost. Zagovornici ovog stajališta vjeruju da darovitu djecu njihova darovitost štiti od slabe prilagodbe, da su oni sposobni za veće razumijevanje samih sebe i drugih upravo zbog kognitivnih sposobnosti koje posjeduju. Stoga se oni lakše nose sa stresom, konfliktima i neujednačenim razvojem. (Versteynen, 2001: 2, prema Garland i Zigler, 1999) Jedno od istraživanja koje je potvrdilo ovo stajalište je istraživanje Brauch Lehman i Erdwins. One su se u svom istraživanju usredotočile na emocionalni i socijalni razvoj mlađe darovite djece. S obzirom na to da darovita djeca intelektualno funkcioniraju nekoliko godina iznad svojih kronoloških vršnjaka, pretpostavile su da će darovita djeca i u emocionalnim i socijalnim sferama života biti sličnija vršnjacima po mentalnoj dobi nego svojim kronološkim vršnjacima. Uspoređivale su grupu darovite djece koja su pohađala treći razred osnovne škole s grupama učenika prosječnog kvocijenta inteligencije koji su pohađali treći i šesti razred. U istraživanju su se s obzirom na socijalnu prilagodbu ispitivale osobine kao što su suradnja, briga za druge, odgovornost, pristajanje na kompromis, tolerancija prema različitosti, itd. Rezultati istraživanja pokazali su da su darovita djeca veoma dobro prilagođena i s obzirom na osobine koje su se ispitivale, imala su bolje ocjene nego njihovi kronološki vršnjaci. (Brauch Lehman, Erdwins, U: Moon, 2004: 2-4) Dobre socijalne vještine jedan su od preduvjeta za dobru socijalnu prilagodbu pa se tako posjedovanje visoke razine socijalnih vještina povezuje s boljom kvalitetom života, boljim interpersonalnim odnosima, većom osobnom ispunjenošću te boljim fizičkim i mentalnim zdravljem. One se odnose na ono socijalno ponašanje pojedinca koje doprinosi 19

20 kvaliteti i učinkovitosti interakcija koje uspostavlja s drugima. Socijalne vještine bitne su i za darovite pojedince pa će posjedovanje tih vještina sigurno pridonijeti i njihovoj boljoj prilagodbi, boljim odnosima s vršnjacima pa samim time i većoj prihvaćenosti od strane vršnjaka. Jedno od istraživanja koje se bavilo socijalnim vještinama darovite djece proveli su Pontes de França-Freitas, Del Prette i Del Prette. Oni su u svom istraživanju htjeli opisati repertoar socijalnih vještina darovite djece te utvrditi sličnosti i razlike između repertoara socijalnih vještina darovite djece i djece kojima nije utvrđena darovitost. Uzorak istraživanja sastojao se od 394 djece između 8 i 12 godina, od čega je bilo 269 darovite djece. Od socijalnih vještina ispitivale su se odgovornost, empatija, samopouzdanje, samokontrola, izbjegavanje problema te izražavanje pozitivnih osjećaja. Rezultati su pokazali superiornost darovitih učenika u socijalnim vještinama u odnosu na učenike kojima nije utvrđena darovitost. Razlika je statistički bila značajna za sve ispitivane socijalne vještine osim za empatiju. (Del Prette, Del Prette, Pontes de França-Freitas, 2014: ) Rezultati ovog istraživanja u potpunoj su suprotnosti drugom stajalištu koje se javlja u okviru prilagodbe darovitih pojedinaca, odnosno stajalištu da se daroviti pojedinci slabije prilagođavaju te da se susreću s više problema u uspostavljanju pozitivnih interpersonalnih odnosa. Dakle, zagovornici drugog stajališta smatraju da kod darovite djece postoji veći rizik za probleme u prilagodbi nego kod njihovih vršnjaka koji nisu identificirani kao daroviti. Sukladno njihovom mišljenju, darovita djeca su zbog vlastitih kognitivnih sposobnosti osjetljivija na interpersonalne konflikte te doživljavaju veći stupanj stresa nego njihovi vršnjaci, što zapravo uzrokuje njihovu slabu socijalnu prilagodbu. (Versteynen, 2001: 3, prema Neihart, 1999) Što se tiče razlika u prilagodbi između darovitih dječaka i darovitih djevojčica, istraživanja su pokazala da su darovite djevojčice bolje prilagođene od darovitih dječaka ili dječaka i djevojčica kojima nije identificirana darovitost. Darovite djevojčice pokazale su manje karakteristika povezanih s problemima u prilagodbi kao što su depresija i anksioznost te manje poremećaja u ponašanju od darovitih dječaka ili dječaka i djevojčica kojima nije utvrđena darovitost. Samo se u pogledu samopoimanja pokazalo da darovite djevojčice imaju slabije mišljenje o sebi od darovitih dječaka. Međutim, kad se u obzir uzmu akademsko i društveno samopoimanje, javljaju se neke složenosti. Darovite djevojčice mogu imati lošije društveno samopoimanje zbog dobivanja etikete darovit te svoju darovitost mogu više doživljavati kao društvenu smetnju. Što se tiče akademskog samopoimanja, većina istraživanja pokazala su da darovite djevojčice i daroviti dječaci imaju slično akademsko 20

21 samopoimanje. Ipak, neka istraživanja pokazala su da darovite djevojčice imaju manje povjerenja u vlastite akademske sposobnosti. (Kerr, 1999: 122) Bez obzira na to prilagođavaju li se dobro ili ne darovita djeca svom okruženju, čini se da za njih postoje kritična razdoblja u životu baš kao što postoje u životu svakog prosječnog djeteta kada nedostatak intervencija ili intervencije u pogrešno vrijeme mogu dovesti do problema u prilagodbi. Jedno od takvih kritičnih i teških razdoblja za darovitu djecu može biti razdoblje provedeno u vrtiću. Dolaskom u vrtić, ona uviđaju da njihovi vršnjaci ne mogu igrati iste igre kao oni ili čitati knjige koje oni čitaju, a posljedica toga često su razočaranje i frustracija jer ne mogu svoje interese podijeliti s drugom djecom. Činjenica da njihove vršnjake ne zanimaju iste stvari kao i njih te da ih ni ne razumiju, može dovesti do toga da darovita djeca osjećaju anksioznost pri dolasku u vrtić te do toga da ulaze u sukobe s vršnjacima. Drugo kritično razdoblje za darovite pojedince može biti dolazak u srednju školu. Daroviti pojedinci mogu postati veoma osjetljivi na to što su etiketirani kao daroviti, a među njima posebno darovite djevojčice. I daroviti dječaci i darovite djevojčice mogu vidjeti svoju darovitost kao društveni nedostatak. (Kerr, 1999: ) Neki daroviti pojedinci smatraju da vidljivost njihove iznadprosječne intelektualne sposobnosti može biti problematična u određenim socijalnim kontekstima. Kad drugi prepoznaju njihovu darovitost, vide ih kao drugačije i tako se prema njima ponašaju. Stoga oni, ne želeći se razlikovati od svojih vršnjaka i ne želeći da se ponašaju prema njima kao drugačijima te samim time želeći da budu prihvaćeni, koriste različite strategije kako bi se lakše prilagodili te kako bi izbjegli moguće negativne društvene posljedice njihove prepoznate darovitosti. Tako su neke od strategija prilagodbe i prikrivanja darovitosti nijekanje te iste darovitosti, korištenje humora, konformizam, pomaganje drugima, naglašavanje popularnosti i sl. (Callahan, Clark Foust, Moritz Rudasill, 2007: 354) Barbe također govori o strategijama pomoću kojih se daroviti pojedinci nastoje prilagoditi svom okruženju. On ističe da su daroviti sposobni iskoristiti svoj dar kako bi se prilagodili brojnim životnim situacijama. No, često se ova prilagodba postiže nauštrb njihove darovitosti. Među darovitom djecom ističu se tri različita obrasca pomoću kojih se nastoje prilagoditi okolini koja ih okružuje. Jedan od takvih obrazaca prilagodbe je povlačenje u kojem će se darovita djeca radije povući iz skupine nego se pokušati natjecati u situaciji koja im ne nudi nikakav izazov pa time ni nagradu. Ovakvim načinom prilagodbe darovita djeca zadrže samopoštovanje, ali nemaju prijatelje među vršnjacima. Ovaj način prilagodbe također je doveo do stereotipnog stajališta da su darovita djeca sramežljiva, povučena te da nisu sposobna funkcionirati kao društvena bića. Drugi oblik prilagodbe manifestira se na način da 21

22 se darovita djeca prave važna i preuzimaju ulogu glavnih zabavljača u razrednom odjelu. To je jako učinkovit način za privlačenje pažnje i dobivanje odobrenja od skupine pa samim time i način da vršnjaci prihvate darovitu djecu. Posljednja metoda prilagodbe koju darovita djeca često koriste je ta da se pretvaraju da ne posjeduju visoke sposobnosti. Ovakav način prilagodbe vjerojatno je rezultat djetetovog shvaćanja da je odbačeno zbog superiorne intelektualne sposobnosti. Darovito dijete uviđa da činjenica da uvijek prvi zna odgovore na sva pitanja nije osobina divljenja u očima njegovih vršnjaka pa će se radije početi manje truditi i manje iskazivati svoje sposobnosti jer ga na taj način skupina neće odbaciti. (Barbe, 1965: ) Socijalna prilagodba jako je važna za darovite pojedince kako bi mogli uspostaviti pozitivne interpersonalne odnose s vršnjacima te kako bi u tom odnosu s vršnjacima mogli biti prihvaćeni od strane tih istih vršnjaka. Brojna istraživanja provedena su u okviru prilagodbe darovitih pojedinaca. Istraživanja su pokazala da postoje dva suprotna stajališta pa tako jedni smatraju da su daroviti pojedinci dobro prilagođeni, dok drugi ne dijele to stajalište pa smatraju da daroviti pojedinci nisu dobro prilagođeni. Kao i svaka osoba, tako je i svaki daroviti pojedinac jedinka za sebe, različita od svakog drugog darovitog pojedinca pa se tako trebamo i odnositi prema njemu. Prilagodba darovitih pojedinaca ovisi o mnogo faktora, o njihovim crtama ličnosti, okolini u kojoj se nalaze, okruženju koje je više ili manje poticajno. Stoga darovitim pojedincima treba omogućiti prilagodbu koja će pozitivno utjecati na njih i koja neće biti nauštrb njihove darovitosti, ali ni nauštrb njihove okoline Vršnjački odnosi Vršnjački kontekst razvoja Svijet vršnjaka vrlo je važno socijalno okruženje u kojem dijete živi i razvija se i taj svijet djetetu postaje sve važniji s odrastanjem. Dijete, osim s obitelji, vrlo mnogo vremena provodi i u vršnjačkoj skupini u kojoj se uči ponašati, poštovati pravila, pomagati, dijeliti i surađivati. Isto tako, dijete u druženju s vršnjacima zadovoljava potrebu za intimnošću, formira sliku o sebi te stječe socijalne vještine. (Klarin, 2006: 55) Moguće je donijeti zaključak da se dijete u vršnjačkoj skupini socijalizira te da je ona od iznimne važnosti za njegov socijalni i emocionalni razvoj. Bukowski i Hoza predlažu model vršnjačkih odnosa prema kojem postoje dvije temeljne dimenzije u vršnjačkoj skupini, a to su popularnost i prijateljstvo. Popularnost se 22

23 odnosi na grupne odnose s vršnjacima, predstavlja jednosmjeran odnos, a definira se kao generalni, grupno orijentirani i jednosmjerni konstrukt koji je odraz odnosa vršnjaka prema pojedinom djetetu. (Klarin, 2006: 56) Dakle, popularnost je određena odnosom grupe prema djetetu, odnosno prihvaćanjem djeteta od strane vršnjaka. S druge strane, prijateljstvo predstavlja dvosmjeran odnos koji je uzajaman te koji je odraz iskustva između pojedinaca. Dijete u svom socijalnom okruženju ima potrebu i za pripadanjem i za bliskošću. Potrebu za pripadanjem zadovoljava u skupini vršnjaka putem prihvaćenosti, a potrebu za bliskošću zadovoljava u odnosu s prijateljem. Za prilagodbu i razvoj djeteta bitni su i njegova prihvaćenost u skupini vršnjaka i kvalitetno prijateljstvo s određenom osobom. (Klarin, 2006: 57) Ranije je spomenuto da je popularnost određena prihvaćanjem djeteta od strane vršnjaka, a ona se može opisati pomoću dviju dimenzija, prihvaćanja i odbijanja. Prihvaćanje se određuje stupnjem sviđanja i privlačnosti, a odbijanje stupnjem nesimpatije i nesviđanja. S obzirom na stupanj prihvaćanja, odnosno odbijanja djeteta od strane vršnjaka, možemo razlikovati nekoliko kategorija. Jednu od tih podjela dali su autori Newcomb i Bukowski prema kojoj razlikujemo odbačeno dijete, izolirano dijete, kontroverzno dijete te dijete zvijezdu. Odbačeno dijete ima mnogo negativnih nominacija, izolirano malo negativnih, ali i pozitivnih nominacija, kontroverzno dijete ima mnogo negativnih, ali i pozitivnih nominacija, a dijete zvijezda ima mnogo pozitivnih nominacija. Coie i suradnici predlažu drugu klasifikaciju prema kojoj postoji pet kategorija djece s obzirom na njihov socijalni status. Tih pet kategorija uključuju popularno dijete, odbačeno dijete, zanemareno dijete, kontroverzno dijete te prosječno dijete s tim da se zanemarenost i odbačenost od članova skupine odnosi na nepopularnu djecu. (Klarin, 2006: 58-59) Kad se govori o popularnoj i nepopularnoj djeci, potrebno je navesti i koje značajke karakteriziraju i jednu i drugu grupu. Razlike između popularne i nepopularne djece temelje se na bihevioralnim i nebihevioralnim svojstvima. Među bihevioralne spadaju inteligencija, pomaganje, dijeljenje, agresivnost, a primjeri za nebihevioralne značajke su spol, dob, vanjski izgled, socijalni status. Tako su prvorođena djeca češće nominirana kao popularna nego drugorođena te fizički privlačna djeca od djece koja nisu privlačna. Inteligencija, školski uspjeh i uspjeh u sportskim aktivnostima također su pozitivno povezani sa socijalnim statusom. Popularna djeca imaju veći smisao za humor, dobra su, fleksibilna te češće pomažu drugoj djeci u aktivnostima. Nasuprot popularnoj djeci, nepopularna djeca opisana su kao ona koja se ponašaju devijantno i agresivno te kao ona koja izazivaju i sukobljavaju se. Djeca koju rijetko biraju druže se u manjim skupinama i to češće s mlađom djecom koja također nisu 23

24 popularna. Za razliku od njih, interakcija popularne djece odvija se u većim skupinama. (Klarin, 2006: 60) Krnjajić navodi da su popularne osobe još i visoke socijalne inteligencije, da potječu iz obitelji visokog socioekonomskog statusa, društveno su angažirane, emocionalno stabilne, tolerantne, požrtvovne, samopouzdane, nezavisne, spontane te bezbrižne. (Krnjajić, 1981: 103) Socijalni odnosi darovitih pojedinaca s vršnjacima Osnovne društvene potrebe darovite djece nimalo se ne razlikuju od potreba druge djece. Oni imaju potrebu za stabilnošću i sigurnošću u obitelji te mogućnošću da mogu računati na nečiju neizmjernu ljubav i podršku, za vršnjačkom skupinom i bliskim prijateljima s kojima će im biti ugodno te koji će ih prihvaćati. Darovita djeca također žele mogućnost za razvijanje posebnih talenata i specifičnih područja interesa koje posjeduju te mogućnost da ih dijele s vršnjacima sličnih interesa. Neke od osnovnih društvenih potreba darovitih su i pravila svakodnevnog života, neovisnost koja je prilagođena njihovim kompetencijama te dragi i brižni roditelji i nastavnici čija su očekivanja odgovarajuće visoka, odnosno visoka, ali ne nemoguća. (Robinson, U: Pfeiffer, 2008: 34-35) Već smo spomenuli da darovito dijete, kao i ostala djeca, osjeća potrebu za pripadanjem i kontaktiranjem sa skupinom vršnjaka, skupinom djece svoje kronološke dobi. Darovita djeca su prije svega djeca, te unatoč svojim iznimnim sposobnostima, oni su tjelesno, emocionalno i socijalno često vrlo bliski svojim vršnjacima. Prema tome, i oni žele pripadati skupini svojih vršnjaka, igrati se s njima i dijeliti uloge, biti korisni i prihvaćeni. U skupini vršnjaka darovito dijete uči cijeniti manje sposobnu djecu i surađivati s njima te na taj način stječe socijalne vještine, razvija se i formira sliku o sebi. (Cvetković Lay, Sekulić Majurec, 2008: 42) Cvetković Lay i Sekulić Majurec drže da se darovitom djecom često neopravdano smatraju ona djeca koja uživaju veću popularnost u skupini kojoj pripadaju, dok se stidljivu i povučenu djecu isto tako neopravdano ne uvrštava u darovite pojedince. Istina je da mnoga darovita djeca doista imaju nešto višu socijalnu inteligenciju i lakše se prilagođavaju skupini, ali nisu svi daroviti pojedinci isti. Među darovitom djecom, baš kao i među ostalom djecom, ima one koja ne uspijevaju ostvariti dobre socijalne odnose s drugom djecom u svojim vršnjačkim skupinama. (Cvetković Lay, Sekulić Majurec, 2008: 39-52) 24

25 Darovitu djecu često se smatra popularnijom, bolje prilagođenom, tjelesno i duševno zdravijom te sretnijom od prosječne djece. No, stvarnost nije uvijek takva. Iznimno darovita djeca često su socijalno izolirana, neprihvaćena i nesretna. (Cvetković-Lay, 2002: 31) Ona teško pronalaze prijatelje među vršnjacima, a uzrok tome je to što se njihovi interesi ne poklapaju s interesima njihovih vršnjaka, druga djeca ih vrlo teško razumiju, a darovitoj djeci nije lako biti tolerantan prema nekome tko je toliko spor i s kime nemaju ništa zajedničko. Daroviti pojedinci nemaju pravih partnera u komunikaciji pa ih zbog te različitosti vršnjaci smatraju čudacima i ne prihvaćaju ih. (Webb i sur., 2010: 73) Nakon što se neko dijete identificira kao darovito, neizostavno je da će podleći etiketi darovit što može imati i negativan utjecaj te također može doprinijeti njegovoj socijalnoj izolaciji. Pozitivne karakteristike darovitog pojedinca ne nailaze uvijek na prihvaćanje i odobravanje. Samim time što je darovito dijete identifikacijom dobilo etiketu darovit, ostala djeca dobivaju etiketu prosječan. Djeca koja nisu identificirana kao darovita, mogu lako razviti grupnu solidarnost i otpor prema različitosti što može imati negativan utjecaj na darovite pojedince u obliku loših odnosa i socijalnog izoliranja tih darovitih pojedinaca. (Čudina-Obradović, 1991: 102) Iznimno darovita djeca razlikuju se od drugih i ona su svjesna svoje različitosti. Individualci su koji su nerijetko usamljeni pa samim time i introvertirani. Dokaz toga su i istraživanja Kerra, Colangela i Gaetha koji su se bavili pitanjem što za darovite znači njihova darovitost, prednostima i teškoćama koje im njihova darovitost donosi u pogledu osobnog rasta, akademskog postignuća i odnosa s okolinom. U pogledu odnosa s okolinom, rezultati su pokazali da čak 90% ispitane darovite djece i mladih vidi teškoće socijalne prirode kao najčešće teškoće koje stvara darovitost. (Cvetković-Lay, 2002: 35-36) Termanova longitudinalna studija u kojoj se bavio praćenjem iznimno inteligentne djece i njihove kasnije prilagodbe i postignuća u odrasloj dobi, mnogo je doprinijela stvaranju mita o darovitima kao dobro prilagođenim, popularnim pojedincima, s manje problema i poteškoća od prosječnog djeteta. Tome se prva suprotstavila Leta Hollingworth koja je ukazala na specifične socioemocionalne poteškoće iznimno darovite djece. Po nekim procjenama, čak 20-25% darovite djece ima socijalne i emocionalne poteškoće, što je dvostruko više od onoga što susrećemo u normalnoj populaciji školske djece. Važno je istaknuti da Hollingworth posebno naglašava problem djece s kvocijentom inteligencije 160 i iznad u socijalnoj prilagodbi. Naime, ona razlikuje socijalni i emocionalni život umjereno darovite djece, čiji je kvocijent inteligencije u rasponu od 125 do 155, i darovite djece s kvocijentom iznad 160. U svojim istraživanjima utvrdila je da djeca s kvocijentom 25

26 inteligencije od 125 do 155 najčešće imaju uravnotežene emocije te da nemaju problema u uspostavljanju prijateljstava te socijalnoj prilagodbi. Njihov kvocijent inteligencije nazvala je socijalno optimalnim. Nasuprot njima, darovita djeca s kvocijentom inteligencije iznad 160 često su socijalno izolirana, neprilagođena i neprihvaćena. (Cvetković-Lay, 2002: ) Razlog zbog kojeg se djeca s iznimnim sposobnostima susreću sa socijalnim i emocionalnim poteškoćama leži u tome što su korak ispred ili korak mimo svojih vršnjaka. Ona imaju inteligenciju odrasle osobe, a tijelo i emocije djeteta. Winner navodi čimbenike koji socijalna i emocionalna iskustva darovitih razlikuju od prosjeka. Prva skupina čimbenika odnosi se na visoku motiviranost darovite djece da ovladaju područjem njihova specifična interesa zbog čega mnogo rade, uživaju u tome te jako rano imaju svijest o tome tko su i što žele raditi kao odrasli. Druga skupina čimbenika odnosi se na sustav vrednota u kojem su daroviti pojedinci skloni neovisnom mišljenju i nekonformizmu. U mnogim sredinama ovakve osobine nisu poželjne što samim time može značiti da će osobe s tim osobinama biti socijalno izolirane i nailaziti na mnoge poteškoće. Posljednja skupina čimbenika podrazumijeva odnose s vršnjacima. Daroviti pojedinci često su skloni introvertiranosti i usamljeniji su od prosjeka, jednim dijelom zbog toga što nemaju s kim dijeliti svoje interese, a drugim dijelom zato što trebaju samoću kako bi razvijali te interese. (Cvetković-Lay, 2002: ) Darovita djeca trebala bi kontaktirati i s vršnjacima po mentalnoj dobi i s vršnjacima po kronološkoj dobi. U druženju s vršnjacima po mentalnoj dobi mogu podijeliti i razvijati svoje specifične interese, a u druženju s vršnjacima po kronološkoj dobi ostvaruju potrebu za prihvaćanjem i bliskošću što je jako važno za njihovu socijalizaciju jer na taj način uče surađivati s manje sposobnom djecom te razvijati socijalne vještine Istraživanja sociometrijskog statusa darovitih učenika Značajan doprinos metodologiji ispitivanja sociometrijskog statusa, odnosno naklonosti ili privlačenja te nenaklonosti ili odbijanja, dao je Moreno svojim sociometrijskim postupkom. Od pojave njegovog najznačajnijeg djela Osnovi sociometrije, velik broj istraživača počinje ispitivati sociometrijski status i to koristeći sociometrijski upitnik kao osnovni instrument. Oni pomoću sociometrijskog upitnika pokušavaju utvrditi neke od zakonitosti grupnih odnosa, tj. psihološku ili neformalnu strukturu koja se zasniva na emocionalnim vezama članova grupe. (Krnjajić, 1981: 49) 26

27 Pažnju mnogih sociometričara privukao je problem odnosa između sociometrijskog statusa i mnogih psihičkih, fizičkih i socijalnih značajki djece i mladih. Sva ova istraživanja polazila su od jedne zajedničke pretpostavke da između ovih varijabli postoji značajna povezanost. Psihosocijalni faktori koji su se najčešće ispitivali bili su inteligencija, crte ličnosti, socioekonomski status, stavovi, školski uspjeh, broj djece u obitelji, vanjski izgled, itd. (Krnjajić, 1981: 18) Ovaj dio diplomskog rada donosi istraživanja koja su se bavila sociometrijskim statusom darovitih učenika što je i središnja tema našeg diplomskog rada. Gallagher je jedan od istraživača koji su se bavili ispitivanjem prihvaćenosti iznimno darovite djece od strane vršnjaka u osnovnoj školi. Svoje istraživanje opisao je u članku Peer acceptance of highly gifted children in elementary school. Istraživanjem je htio odgovoriti na tri pitanja. Htio je saznati koliko su iznimno darovita djeca prihvaćena u osnovnoj školi, koja je intelektualna razina djece koju darovita djeca biraju za prijatelje te koja je intelektualna razina djece koja darovitu djecu biraju za prijatelje. Gallagher je postavio pet hipoteza u svom istraživanju: 1. darovita djecu prihvaćenija su od strane njihovih vršnjaka nego djeca prosječne inteligencije u razredu 2. popularnost djece u darovitoj skupini opada kako njihova inteligencija dosiže jako visoku razinu 3. darovita djeca popularnija su u školama gdje ima mnogo druge darovite djece nego u školama gdje ima manje darovite djece 4. darovitu djecu češće biraju za prijatelje druga darovita djeca nego djeca prosječne inteligencije 5. darovita djeca radije biraju djecu sličnih sposobnosti za prijatelje nego djecu slabijih sposobnosti. U istraživanju je sudjelovalo 54 iznimno darovite djece, od čega 29 dječaka i 25 djevojčica koji su pohađali od drugog do petog razreda osnovne škole. U skupinu iznimno darovite djece uključena su ona djeca čiji je kvocijent inteligencije prema Stanford-Binetovoj skali iznosio 150 i iznad. U svakom razredu u kojem je otkriveno iznimno darovito dijete, dobiveni su sociometrijski izbori od svih učenika. Svaki učenik morao je napisati imena petero učenika iz razreda koje smatra najboljim prijateljima, s tim da je najboljeg od tih petero trebao staviti na prvo mjesto. Rezultati istraživanja ukazali su na visoku popularnost darovite djece koja su sudjelovala u istraživanju. 52% darovite djece bilo je u prvoj četvrtini njihovog razreda u pogledu društvenog izbora, dok ih je samo 11% bilo u zadnjoj četvrtini. Darovitu djecu u višim razredima vršnjaci su jednako prihvaćali kao i darovitu djecu u nižim razredima. 27

28 Suprotno trećoj hipotezi, rezultati istraživanja pokazali su da popularnost darovite djece u školama gdje ima manje druge darovite djece nije manja nego u školama gdje ima više druge darovite djece. Razlog takvog rezultata leži u tome što su se darovita djeca u školama gdje ima manje darovite djece prilagodila vrijednostima vršnjaka kako bi ostvarili svoj društveni status. Rezultati istraživanja također nisu potvrdili četvrtu i petu hipotezu. Darovitu djecu za prijatelje birala su djeca svih razina intelektualne sposobnosti, a darovita djeca za prijatelje nisu birala samo djecu koja posjeduju visoke sposobnosti, već i djecu slabijih sposobnosti. Rezultati Gallagherovog istraživanja sociometrijskog statusa iznimno darovite djece ukazuju na to da je visoka intelektualna sposobnost pozitivno povezana s popularnošću i prihvaćanjem u društvu. No, Gallagher ističe da rezultati ovog istraživanja ne moraju nužno vrijediti za svaku zajednicu. Prema njegovom mišljenju, u ovom slučaju okolinski uvjeti bili su povoljni za darovitu djecu. (Gallagher, 1958a: ) Gallagher se u još jednom istraživanju bavio ispitivanjem socijalnog statusa darovitih učenika. Svrha tog istraživanja sastojala se u ispitivanju veze između društvenog odabira u osnovnoj školi te varijabli koje su uključivale blizinu stanovanja, inteligenciju, socijalnu percepciju i dob u osnovnoj školi. Neke od hipoteza koje je Gallagher ispitivao bile su: 1. postoji pozitivna veza između inteligencije i broja društvenih odabira koje će dijete primiti 2. djeca slične intelektualne razine češće biraju jedni druge za prijatelje nego djecu različite intelektualne razine. U istraživanju je sudjelovalo osam osnovnih škola i ukupno 335 učenika koji su pohađali od drugog do petog razreda. Izbor pojedinih razreda koji su sudjelovali u istraživanju temeljio se na prisutnosti u razredu barem jednog djeteta čiji je kvocijent inteligencije na Stanford- Binetovoj skali bio 150 ili viši. Djeca su u istraživanju dobila papir na koji su morala napisati imena pet učenika iz razreda koje smatraju najboljim prijateljima, a najboljeg od tih petero prijatelja morali su imenovati prvog. Osim toga, djeca su morala napisati i imena pet učenika za koje su smatrali da će njih same zapisati kao jednog od njihovih najboljih prijatelja. Rezultati istraživanja potvrdili su prvu hipotezu, odnosno socijalni status darovitih pojedinaca bio je viši od socijalnog statusa pojedinaca koji nisu identificirani kao daroviti. Taj trend dosljedan je od drugog do četvrtog razreda, ali nije zabilježen u petom razredu. Za razliku od prve, istraživanje nije potvrdilo drugu hipotezu. Prema drugoj hipotezi, djeca slične intelektualne razine češće će birati jedni druge za prijatelje nego djecu različite intelektualne razine. No, rezultati su pokazali da inteligencija osobe koju se bira nije od tolike važnosti te su pokazali da darovita djeca češće biraju za prijatelje djecu koja nisu identificirana kao 28

29 darovita. Jedino se u četvrtim razredima potvrdila hipoteza da će se djeca sličnih sposobnosti međusobno češće birati za prijatelje. (Gallagher, 1958b: ) Sociometrijski status darovitih učenika istraživali su i Crane te Peairs. Crane je u svom istraživanju ispitivao četiri grupe učenika koji su pohađali treći razred u dvije osnovne škole. U jednoj od te dvije škole postojao je specijalni program za darovite učenike u kojem su oni provodili 20% školskog vremena, a u drugoj nije postojao. Prvu od te četiri grupe sačinjavali su daroviti učenici koji su pohađali specijalni program za darovite pojedince, drugu grupu učenici škole u kojoj je postojao program za darovite pojedince, a kojima nije bila utvrđena darovitost, trećoj grupi pripadali su daroviti učenici druge osnovne škole u kojoj nije postojao program za darovite, a četvrtoj učenici te iste škole koji nisu bili identificirani kao daroviti. Crane je, između ostalog, želio utvrditi je li sociometrijski status darovitih učenika koji su pohađali specijalni program za darovite viši od sociometrijskog statusa darovitih učenika koji nisu pohađali program za darovite. Ispitivala su se četiri područja sociometrijskog statusa, a jedno od njih bila je socijalna prihvaćenost. (Crane, 1987: 44) Općeniti rezultat ovog istraživanja bio je da postoji mala razlika u sociometrijskom statusu ove četiri skupine. No, izgleda da je ipak postojao trend opadanja socijalne prihvaćenosti darovitih učenika koji su bili uključeni u program za darovite pojedince. (Crane, 1987: 96) U nastojanju da izgradi potpunije razumijevanje društvenog svijeta darovitih pojedinaca, Peairs je provela longitudinalno istraživanje u kojem je htjela ispitati grupne razlike između darovitih adolescenata i adolescenata koji nisu identificirani kao daroviti u pogledu različitih aspekata njihovih odnosa s vršnjacima, kao što su sociometrijski status i prijateljstvo. U istraživanju je sudjelovalo 327 adolescenata, od kojih je 149 identificirano kao akademski darovito. Kako bi se ispitao sociometrijski status, odnosno prihvaćenost ili odbačenost pojedinog učenika, ispitanici su za svakog učenika morali izraziti svoj stav, tj. vole li tog učenika ili ne. Ispitanici su zatim razvrstani u popularne, odbačene, prosječne, zanemarene ili kontroverzne učenike s obzirom na njihov sociometrijski status. Rezultati istraživanja pokazali su da daroviti adolescenti imaju značajno viši sociometrijski status nego njihovi vršnjaci kojima nije utvrđena darovitost. Razlog razlike u prihvaćenosti nije bio u tome što su daroviti učenici češće birani kao popularni već u tome što su značajno manje birani kao nepopularni za razliku od svojih vršnjaka. Međutim, daroviti učenici se nisu razlikovali od svojih vršnjaka po broju prijatelja s kojima su se družili, ali su se češće družili s darovitim vršnjacima nego s vršnjacima kojima nije utvrđena darovitost. Unatoč ukupnim rezultatima koji idu u prilog pozitivnom sociometrijskom statusu darovitih učenika, istraživanje je otkrilo jednu skupinu darovite djece koja su imala značajne probleme u 29

30 vršnjačkim odnosima. Tako je 11% darovitih adolescenata bilo odbačeno, a 19% zanemareno od strane vršnjaka. Ova skupina darovitih učenika trpila je zlostavljanje mnogo češće te su imali mnogo manje prijatelja nego daroviti učenici koji nisu imali problema s vršnjacima. (Peairs, 2010: ) Ovo istraživanje pokazalo je dvije krajnosti u pogledu sociometrijskog statusa darovitih učenika. S jedne strane, općeniti zaključak istraživanja je da su daroviti učenici popularniji i više prihvaćeni od svojih vršnjaka. S druge strane, istaknula se skupina darovitih učenika za koju se pokazalo da su najmanje prihvaćeni. Ovdje se postavlja pitanje što je doprinijelo takvoj drastičnoj razlici u odnosima s vršnjacima darovitih učenika. Kod nas su se ispitivanjem sociometrijskog statusa darovitih učenika bavili Bedeković, Jurčić i Kolak. Oni su u svom istraživanju ispitivali stavove učitelja vezane uz postojanje razredne elite s osvrtom na status darovitih pojedinaca te su sociometrijskim postupkom htjeli utvrditi strukturu razrednog odjela darovitog pojedinca. Cilj njihovog istraživanja bio je utvrditi sociometrijski status darovitog učenika u društvenoj (razrednoj) sredini. Istraživački zadaci podrazumijevali su određivanje obilježja razredne elite te utvrđivanje socijalne prihvaćenosti ili socijalnog odbijanja darovitih pojedinaca u razrednom odjelu te njihovu pripadnost razrednoj eliti. Što se tiče drugog istraživačkog zadatka, uzorak istraživanja činili su učenici razredne nastave koji su u svom razredu imali darovitog pojedinca procijenjenog od učitelja i stručnih suradnika škole. 161 učenik sudjelovao je u drugom istraživačkom zadatku, a za njegovu realizaciju korišten je sociometrijski upitnik kojim se trebao odrediti položaj pojedinca u grupi. Dob učenika u istraživanju iznosila je šest, sedam i osam godina pa je zbog toga primijenjen najjednostavniji oblik sociometrijskog upitnika koji je upućen svakom članu razrednog odjela. Svaki ispitanik morao je među ostalim članovima svog razreda označiti one učenike s kojima bi želio sudjelovati u nekoj aktivnosti i one s kojima ne bi. Emocionalni kriterij, odnosno kriterij biti prijatelj izabran je kao sociometrijski kriterij za ispitivanje odnosa prihvaćanja ili neprihvaćanja. Ispitanici su odnose prihvaćanja ili neprihvaćanja iskazivali putem Likertove petostupanjske skale gdje je kategorija 5 označavala najveći stupanj prihvaćanja, tj. pod tom kategorijom 5 označene su osobe za koje se ispitanik odlučio da ih želi za najbolje prijatelje, a kategorija 1 označavala je najveći stupanj odbijanja, tj. pod tom kategorijom označene su osobe s kojima ispitanik ne želi ići u razred. Položaj darovitog pojedinca unutar razrednog odjela analizirao se uvidom u tablice koristeći se tehnikom rangiranja. Tablice, kojih je bilo osam, predstavljale su jedan od razrednih odjela u čijem se sastavu nalazio daroviti pojedinac. Rezultati ovog istraživanja pokazali su da darovita djeca imaju izrazito visok sociometrijski status, odnosno da su često birana od strane vršnjaka. U većini razrednih odjela daroviti učenici bili su najprihvaćeniji 30

31 učenici što znači da su najčešće zauzimali prvo mjesto u tablici. (Bedeković, Jurčić, Kolak, 2009: 83-86) U članku Sociometrijski status učenika u razrednom odjelu i školskoj hijerarhiji prikazano je istraživanje Kolaka na spomenutu temu. Problem ovog istraživanja bio je sociometrijski status učenika. Kolak ističe da je omiljenost učenika među vršnjacima od velike važnosti za njegovu uspješnost u budućnosti. Cilj istraživanja bio je utvrditi sociometrijski status učenika unutar razrednih odjela razredne nastave te identificirati varijable koje mogu utjecati na indeks sociometrijskog statusa učenika. U istraživanju su postavljene tri hipoteze: 1. ne postoji statistički značajna razlika između sociometrijskog statusa djevojčica i dječaka 2. ne postoji statistički značajna razlika između sociometrijskog statusa učenika kojima je utvrđena darovitost i onih učenika kojima nije utvrđena 3. ne postoji statistički značajna razlika između sociometrijskog statusa učenika različite dobi (razreda koji učenici pohađaju). Uzorak ispitanika činili su razredni odjeli razredne nastave osnovnih škola u Zagrebu i Osijeku. U istraživanju je sudjelovao 161 učenik drugog, trećeg i četvrtog razreda. Ljestvica procjene koristila se kao mjerni instrument. Ona se sastojala od liste na kojoj su imena svih učenika iz razrednog odjela koje svaki prisutni učenik procjenjuje prema zadanom kriteriju na skali od pet stupnjeva. Brojke na skali određivale su stupanj sviđanja. Petostupanjsku ljestvicu sačinjavao je raspon tvrdnji od 1 do 5 gdje je 1 značio da učeniku smeta što procjenjivani učenik ide s njim u razred, a 5 je značio da bi učenik procjenjivanog učenika htio za najboljeg prijatelja. Za naš diplomski rad bitna je druga hipoteza ovog istraživanja koja je glasila da ne postoji statistički značajna razlika između sociometrijskog statusa učenika kojima je utvrđena darovitost i onih učenika kojima ona nije utvrđena. Učitelji i stručni suradnici škole su darovitim učenicima utvrdili njihovu darovitost. Rezultati istraživanja pokazali su da učenici kojima je utvrđena darovitost imaju veće aritmetičke sredine od učenika kojima ona nije utvrđena što nije potvrdilo postavljenu hipotezu. Darovite učenike vršnjaci češće biraju kao omiljene, prihvaćeniji su i popularniji. Zaključak ovog istraživanja je da postoji statistički značajna razlika između sociometrijskog statusa učenika kojima je utvrđena darovitost i onih učenika kojima nije utvrđena. Sociometrijski status darovitih učenika viši je od sociometrijskog statusa njihovih vršnjaka kojima nije utvrđena darovitost. Ovo istraživanje potvrdilo je i učenikovu darovitost te dob kao predikatore učenikove popularnosti. (Kolak, 2010: ) 31

32 Krnjajić je proveo istraživanje kojim je htio utvrditi postoje li razlike između učenika visokog i učenika niskog sociometrijskog statusa u određenim psihosocijalnim karakteristikama. Istraživane psihosocijalne karakteristike uključivale su inteligenciju, socijalnu inteligenciju, crte ličnosti, socioekonomski status i školski uspjeh učenika. Kako bi to ostvario, postavljeni su zadaci istraživanja. Neki od zadataka istraživanja podrazumijevali su identificiranje učenika s visokim i učenika s niskim sociometrijskim statusom, kao i njihovih sociometrijskih karakteristika, utvrđivanje postojanja razlika u inteligenciji između učenika s visokim i učenika s niskim sociometrijskim statusom, utvrđivanje postojanja razlika u socijalnoj inteligenciji između učenika s visokim i učenika s niskim sociometrijskim statusom, itd. Shodno tome, postavljene su i hipoteze istraživanja. Neke od hipoteza bile su da su učenici s visokim sociometrijskim statusom inteligentniji od učenika s niskim sociometrijskim statusom, da učenici s visokim sociometrijskim statusom posjeduju višu socijalnu inteligenciju od učenika s niskim sociometrijskim statusom, itd. Ispitivanje je izvršeno u šest beogradskih srednjih škola, u tri gimnazije i tri stručne škole, a u istraživanju je sudjelovalo 413 učenika. Kako bi se utvrdila struktura emocionalnih odnosa, tj. sociometrijski status ispitivanih učenika, korišten je sociometrijski upitnik kao jedan od najpogodnijih instrumenata za ispitivanje interpersonalnih odnosa u skupinama. Sociometrijski status određivao se na osnovu tri kriterija, odnosno na osnovu učenja u grupi, prakticiranja slobodnih aktivnosti i druženja u slobodnom vremenu. Za svaki od ova tri kriterija ispitanici su trebali izabrati učenike s kojima bi najviše željeli sudjelovati u svakoj od tri navedene situacije i učenike s kojima ne bi htjeli sudjelovati u svakoj od navedenih situacija. Što se tiče rezultata istraživanja, osvrnut ćemo se samo na hipotezu koja je pretpostavljala da su učenici s visokim sociometrijskim statusom inteligentniji od učenika s niskim sociometrijskim statusom. Rezultati su pokazali da između učenika s visokim i učenika s niskim sociometrijskim statusom postoji statistički značajna razlika i to u korist učenika s visokim sociometrijskim statusom. Rezultatom je potvrđena istinitost navedene hipoteze te se može zaključiti da je inteligencija faktor koji prati visok sociometrijski status. (Krnjajić, 1981: 42-84) Na samom kraju, osvrnut ćemo se na dva istraživanja koja su se bavila sociometrijskim statusom darovitih učenika koji su prošli proces školske akceleracije, odnosno preskakanja razreda tijekom školovanja. U prvom slučaju, radi se o longitudinalnoj studiji Mirace U. M. Gross koja je tijekom dvadeset godina pratila akademski, socijalni i emocionalni razvoj 60 mladih Australaca čiji je kvocijent inteligencije iznosio 160 i iznad. U istraživanju su sudjelovali izmnimno daroviti pojedinci koji su od do bili u dobi 32

33 od 5 do 13 godina. Od tih 60 iznimno darovitih pojedinaca, 27 ih je prošlo kroz proces školske akceleracije, odnosno preskočili su jedan, dva ili više razreda, dok ih je 33 zadržano u razredima s vršnjacima tijekom njihovog školovanja. Istraživanje se stoga usredotočilo na ishode školske akceleracije i neakceleracije. Rezultati longitudinalne studije zabilježili su značajne razlike u obrazovnom statusu, zadovoljstvu životom, društvenim odnosima i samopoštovanju iznimno darovitih pojedinaca s obzirom na stupanj školske akceleracije kroz koji su prošli. Daroviti pojedinci koji su preskočili tri ili više razreda pokazali su najveće zadovoljstvo životom, društvenim odnosima i imali su najviše samopoštovanja. Oni su nakon školske akceleracije doživjeli pozitivne kratkoročne i dugoročne akademske, socijalne i emocionalne ishode. Mnogi od njih prije su bili socijalno izolirani i neprihvaćeni od strane vršnjaka, ali se to promijenilo čim su akcelerirali u viši razred. Napokon su mogli sklopiti trajna i duboka prijateljstva, bili su prihvaćeni, a s učenicima dvije ili više godina starijima od njih, imali su više sličnosti nego razlika. Iznimno daroviti pojedinci koji su akcelerirali dva razreda također su pokazali veliko zadovoljstvo akademskim, socijalnim i emocionalnim poljem svog života. Međutim, oni koji su s vršnjacima polazili isti razred do četvrtog razreda ili kasnije, imali su poteškoća u socijalizaciji. Prvi razred trebali su preskočiti već u ranim školskim godinama, prije nego su doživjeli društveno odbijanje od strane vršnjaka. Sa skupinom darovitih osoba koje su preskočile samo jedan razred ili koje nisu ni prošle kroz proces školske akceleracije, počinje se javljati ozbiljno nezadovoljstvo životom i prijateljstvom. Vršnjaci su ih odbacivali zbog čega su mnogi od njih kasnije imali problema u socijalnim odnosima s drugim ljudima. Ovim mladim ljudima vrlo je teško bilo kasnije zadržati prijatelje zato što, zbog činjenice da su u velikoj mjeri bili socijalno izolirani u školi, nisu imali iskustva u razvijanju i održavanju društvenih odnosa. (Gross, 2006: ) Longitudinalna studija Mirace U. M. Gross ukazala je na važnost školske akceleracije za iznimno darovite pojedince, odnosno koliko ona pozitivnih ishoda može imati za iznimno darovite pojedince, ali i isto tako koliko negativnih posljedica može donijeti darovitim pojedincima koji ne prođu proces preskakanja razreda. Iznimno daroviti pojedinci koji su preskočili dva ili više razreda bili su zadovoljniji svojim životom te više nisu bili socijalno izolirani i odbačeni od strane drugih učenika kao prije akceleracije. Školska akceleracija nije neznatan korak u životu darovitog učenika. Prije poduzimanja takvog koraka, treba razmisliti o svim mogućim pozitivnim, ali i negativnim ishodima akceleracije za darovitog učenika, a najbolju odluku o tome donijet će stručni suradnici škole u suradnji s učiteljima i roditeljima učenika. 33

34 U drugom slučaju, riječ je o istraživanju koje su proveli Hoogeveen, van Hell i Verhoeven, a kojim su htjeli ispitati samopoimanje i socijalni status srednjoškolskih učenika koji su prošli proces školske akceleracije i učenika koji nisu akcelerirali. Ovo istraživanje samo je dio mnogo opširnijeg istraživanja o akceleraciji u obrazovanju darovitih učenika u Nizozemskoj. Akceleraciju u Nizozemskoj prolaze oni učenici kojima je identificirana darovitost. Prilikom ispitivanja sociometrijskog statusa, korištene su sociometrijske tehnike, a svaki učenik morao je izabrati tri učenika koja su mu najdraža i tri koja su mu najmanje draga. S obzirom na njihov sociometrijski status, učenici su razvrstani u popularne, odbačene, zanemarene, kontroverzne i prosječne učenike. Rezultati istraživanja pokazali su značajne razlike u sociometrijskom statusu akceleriranih i učenika koji nisu preskočili razred, i to u korist učenika koji nisu akcelerirali. Akcelerirani učenici imali su niži socijalni status, a najveća razlika mogla se vidjeti u skupini odbačenih učenika u kojoj su se mnogo češće javljali akcelerirani učenici. Prema stajalištu učenika, akcelerirani učenici također su se pokazali kao oni koji nisu spremni surađivati i pomoći, kao manje zabavni i društveni te više umišljeni. (Hoogeveen, van Hell, Verhoeven, 2009: 54-63) Rezultati ovog istraživanja dijelom su u suprotnosti s rezultatima istraživanja koje je provela Gross, a koji su pokazali da viši stupanj akceleracije, odnosno preskakanje dva ili više razreda, ima samo pozitivne učinke na život darovitih učenika. U ovom dijelu diplomskog rada prikazan je samo dio istraživanja koja su se bavila ispitivanjem sociometrijskog statusa darovitih učenika. Većina ovih istraživanja pokazala su da je sociometrijski status darovitih pojedinaca viši od sociometrijskog statusa njihovih vršnjaka kojima nije identificirana darovitost, da su oni popularniji, omiljeniji i da ih češće biraju za prijatelje. No, dio istraživanja pokazao je da postoje i daroviti pojedinci koji nisu prihvaćeni, koji su odbačeni i zanemareni. Iz navedenih istraživanja moguće je izvući zaključak da nisu sva darovita djeca nepopularna, neprihvaćena i slabo prilagođena, ali isto tako nisu sva darovita djeca ni dobro prilagođena, omiljena i prihvaćena od strane vršnjaka koji nisu identificirani kao daroviti. 34

35 3. IDENTIFIKACIJA DAROVITIH UČENIKA U OSNOVNOJ ŠKOLI FRANA GALOVIĆA Prepoznavanje znakova darovitosti te njezina identifikacija u što ranijoj dobi djeteta nužni su kako bi se mogli stvoriti povoljni uvjeti za sustavno i organizirano razvijanje te darovitosti. U osnovnoj školi Frana Galovića u kojoj smo proveli istraživanje u sklopu diplomskog rada, kontinuirano se radi na razvijanju darovitosti provođenjem identifikacije darovitih učenika i uključivanjem darovitih pojedinaca u obogaćene programe i projekte u kojima do izražaja mogu doći njihove sposobnosti i u kojima mogu razvijati te sposobnosti i talente. Identifikaciju u osnovnoj školi Frana Galovića provodi školska psihologinja, a samoj identifikaciji prethodi nekoliko bitnih koraka. Prvi od tih koraka je provođenje upitnika za učenike PRONAD-U. Upitnik PRONAD-U provodi se u svim razredima generacije, a sastoji se od pitanja koja obuhvaćaju svih šest područja darovitosti. Upitnik PRONAD-U omogućuje imenovanje onih učenika koji su u šest područja darovitosti najbolji, najistaknutiji i najzapaženiji po procjenama svih učenika određenog razreda. Za svako od pitanja učenici mogu izabrati maksimalno tri učenika koji se najviše ističu u nekom području. Provedbi upitnika PRONAD-U u razredima slijedi intervju psihologinje s učiteljima razredne nastave pojedinog razreda. Procjena učitelja o osobinama učenika također je jedan od koraka koji prethodi procesu identifikacije. Intervju s učiteljima strukturiran je na osnovu PROFNADA, ljestvice procjene pomoću koje učitelj procjenjuje osobine ponašanja pojedinog učenika. Procjene učenika i učitelja služe isključivo za prikupljanje informacija o osobinama pojedinog učenika. Psihologinja ističe da se pomoću tih procjena ne identificiraju daroviti pojedinci već da se opažaju i otkrivaju izuzetni pojedinci kojima darovitost tek treba biti utvrđena. Postoje pojedinci koji imaju izvanredne sposobnosti, ali njihove osobine ne moraju nužno biti primijećene. Zbog toga se provodi identifikacija kako bi se utvrdila stvarna darovitost određenih pojedinaca. Identifikacija u osnovnoj školi Frana Galovića provodi se na čitavoj generaciji, testiraju se učenici u svim razredima. Instrument koji se koristi u identifikaciji darovitih pojedinaca su Ravenove progresivne matrice. Pomoću Ravenovih progresivnih matrica mjere se eduktivne, neverbalne sposobnosti, odnosno sposobnosti razumijevanja kompleksnih situacija, sposobnosti pronalaženja značenja u događajima i sposobnosti percepcije i mišljenja. (Galić, 2009: 225) 35

36 Postoji nekoliko oblika tih matrica, a to su Progresivne matrice u boji, Standardne progresivne matrice i Progresivne matrice za nadarene. (Galić, 2009: 225) U identifikaciji darovitih učenika osnovne škole Frana Galovića koriste se Standardne progresivne matrice. One su namijenjene za ispitivanje sposobnosti logičkog zaključivanja. (Galić, 2009: 226) Dakle, pomoću njih se mjeri logičko-matematički dio, sposobnost uočavanja te spacijalna inteligencija. Standardne progresivne matrice koriste se za djecu između osam i jedanaest godina. Ovaj test inteligencije sastoji se od šezdeset čestica raspoređenih u pet serija po dvanaest zadataka. Od ispitanika se traži da između šest ili osam predloženih likova odabere onaj koji nadopunjuje zadanu sliku. (Galić, 2009: 227) Svaka serija započinje najlakšim, a završava se najtežim zadatkom. Standardne progresivne matrice mogu se koristiti i kao individualni i kao grupni test. Iznimno se lako primjenjuju i na velikim skupinama i na skupinama ispitanika različitog uzrasta, a dobijeni rezultati mogu se objektivno ocijeniti. Za njih je karakteristično što njihova primjena ne zahtijeva od ispitanika pismenost ni poznavanje jezika, a rezultati su relativno nezavisni od kulture i obrazovanja ispitanika. (Krnjajić, 1981: 59) Standardne progresivne matrice najbolje od svih testova inteligencije uspijevaju obuhvatiti g faktor, odnosno opći faktor inteligencije. Nakon što se u svim razredima generacije provedu Standardne progresivne matrice, analiziraju se dobiveni podaci. S obzirom na rezultate koje postignu na testu, a rezultati se prebacuju u centile, učenici se razvrstavaju u jedan od pet mogućih stupnjeva. Učenika se svrstava u prvi stupanj, ili kako se još naziva intelektualno superioran, ako njegov rezultat spada u ili iznad 95. centila za ljude iste dobne skupine. U drugi stupanj, ili jasno iznadprosječne intelektualne sposobnosti, ulaze oni učenici čiji je rezultat smješten u ili iznad 75. centila, a u treći, ili prosječno inteligentan, oni učenici čiji je rezultat između 25. i 75. centila. Četvrti stupanj, ili jasno ispodprosječne intelektualne sposobnosti obuhvaća one učenike čiji je rezultat na testu u ili ispod 25. centila. Učenika se uvrštava u posljednji, peti stupanj, ili umanjene inteligencije, ako mu rezultat testa leži u ili ispod 5. centila njegove dobne skupine. Rezultatima mjerenja žele se dobiti pojedinci čiji rezultati spadaju u prvi ili drugi stupanj, odnosno pojedinci koji su dvije standardne devijacije iznad prosjeka. Mentalna dob takvih učenika je dvije ili više godina iznad njihove kronološke dobi. Tako dobiveni pojedinci svrstavaju se u skupinu najizvrsnijih učenika, tj. darovitih učenika. U trećim i četvrtim razredima ove osnovne škole, a u kojima smo ujedno proveli istraživanje, darovitost je utvrđena kod 21 učenika, odnosno kod 14 dječaka i 7 djevojčica. Naposljetku, bitno je istaknuti da se identifikacijom ne žele samo utvrditi daroviti pojedinci, već ona predstavlja i temelj za sustavnu i organiziranu brigu za te pojedince. Oni učenici kojima se identifikacijom 36

37 utvrdi darovitost, uključuju se u program za darovite pojedince u školi, a taj program obogaćen je sadržajima i u tom programu njihove sposobnosti mogu doći do izražaja te mogu razvijati vlastita područja interesa. 37

38 4. EMPIRIJSKI DIO METODOLOGIJA ISTRAŽIVANJA 4.1. Određenje problema istraživanja Naziv istraživanja: Sociometrijski status darovitih učenika u razrednim odjelima. odjelima. Predmet istraživanja: utjecaj darovitosti na sociometrijski status učenika u razrednim Problem ovog istraživanja bio je sociometrijski status darovitih učenika u razrednim odjelima. Daroviti učenici, kao i svaki drugi učenik, osjećaju potrebu za pripadanjem i kontaktiranjem sa skupinom djece svoje kronološke dobi. Oni žele biti prihvaćeni u skupini vršnjaka, žele se družiti s njima i dijeliti uloge. U skupini vršnjaka daroviti učenici stječu socijalne vještine, razvijaju se i formiraju sliku o sebi. Prihvaćenost darovitih učenika u vršnjačkoj skupini najbolje se iskazuje ispitivanjem sociometrijskog statusa kojeg ćemo pokušati utvrditi sociometrijskim postupkom. Cilj istraživanja bio je utvrditi postoji li razlika između sociometrijskog statusa darovitih učenika i učenika kojima nije utvrđena darovitost unutar razrednih odjela. Zadaci istraživanja: - utvrditi postoji li razlika u sociometrijskom statusu dječaka i djevojčica - utvrditi socijalnu prihvaćenost ili socijalno odbijanje darovitih učenika u razrednim odjelima - otkriti smatraju li učenici darovitim učenicima, odnosno najuspješnijim učenicima u nekom od šest područja darovitosti, učenike kojima je utvrđena darovitost ili učenike kojima nije utvrđena darovitost - otkriti postoji li statistička povezanost između dvije skupine podataka, odnosno između rezultata sociometrijskog upitnika kojim se procjenjivao sociometrijski status svakog učenika i rezultata upitnika za učenike PRONAD-U u kojem je svaki učenik morao navesti imena onih učenika koje smatra najistaknutijima i najboljima u nekom od ispitivanih područja darovitosti. 38

39 U ovom istraživanju postavljene su četiri hipoteze: H1: ne postoji statistički značajna razlika između sociometrijskog statusa djevojčica i dječaka H2: ne postoji statistički značajna razlika između sociometrijskog statusa učenika kojima je utvrđena darovitost i učenika kojima nije utvrđena H3: ne postoji statistički značajna razlika u uspješnosti u nekom od šest područja darovitosti između učenika kojima je utvrđena darovitost i učenika kojima nije utvrđena sukladno procjenama učenika H4: ne postoji statistički značajna povezanost između dvije skupine podataka. U ovom istraživanju promatrane su varijable: a) zavisne: sociometrijski status učenika u razrednom odjelu b) nezavisne: utvrđena darovitost učenika, spol 4.2. Provođenje istraživanja Način provođenja istraživanja. Provedeno istraživanje spada u kvantitativnu vrstu istraživanja, a njegova provedba odvila se u svibnju godine u zagrebačkoj osnovnoj školi Frana Galovića. Istraživanje smo proveli u razredima razredne nastave tijekom dva dana. Dolaskom na školski sat, učenicima smo objasnili svrhu našeg dolaska te smo prije provođenja instrumenta, učenicima objasnili taj instrument i dali im uputu za njegovo ispunjavanje. U sklopu istraživanja, razgovarali smo i sa školskom psihologinjom koja nam je opisala postupak otkrivanja i identifikacije darovitih učenika. Uzorak. Istraživanje je provedeno u šest razrednih odjela razredne nastave ranije spomenute osnovne škole, u svim trećim i u svim četvrtim razredima. Ukupno je ispitano 122 učenika, od čega 59 dječaka i 63 djevojčice. U istraživanju su sudjelovali oni učenici čiji su roditelji dali suglasnost za njihovo sudjelovanje. Postupci i instrumenti. U istraživanju su korišteni sociometrijski upitnik i upitnik za učenike PRONAD-U čiji je autor dr. sc. Ivan Koren. Sociometrijski upitnik (prilog 1) služi za određivanje položaja pojedinca u grupi i njime su učenici jedni druge procjenjivali po emocionalnom kriteriju, odnosno po kriteriju prijateljstva. Kao instrument primijenjena je ljestvica procjene koja se sastojala od popisa imena svih učenika određenog razrednog odjela i 39

40 koje je svaki učenik morao procijeniti na skali od pet stupnjeva. Na Likertovoj petostupanjskoj skali kategorija 5 označavala je najveći stupanj prihvaćanja procjenjivanog učenika, a kategorija 1 najmanji stupanj prihvaćanja, odnosno najveći stupanj odbijanja. Petostupanjsku ljestvicu sačinjavao je sljedeći raspon tvrdnji koje su se odnosile na učenike: 1 Volio bih/voljela bih da nije sa mnom u razredu 2 Ne smeta mi što ide u razred sa mnom, ali ga/ju ne želim za prijatelja/prijateljicu 3 Volim se ponekad družiti s njim/njom 4 Volio bih/voljela bih da mi bude prijatelj/prijateljica, ali ne najbolji/najbolja 5 Želim njega/nju za najboljeg prijatelja/najbolju prijateljicu u razredu. Upitnik za učenike PRONAD-U proveden je u trećim i četvrtim razredima kao jedan od koraka koji su prethodili postupku identifikacije darovitih učenika. Stoga ga nismo provodili već su nam u školi ustupili provedene upitnike u svrhu korištenja za diplomski rad. Upitnik PRONAD-U omogućuje imenovanje metodom nominacije onih učenika koji su u određenim područjima darovitosti najbolji, najistaknutiji i najzapaženiji prema procjenama svih učenika u razrednom odjelu. Dakle, učenici su u upitniku morali navesti do tri učenika koja su u određenim područjima najbolja i koja se najviše ističu u njihovom razredu. Upitnik PRONAD-U za učenike trećih razreda (prilog 2) sastojao se od dvanaest pitanja. Učenici su morali odgovoriti na pitanja tko u njihovom razredu: najlakše i najbrže rješava različite teške zadatke, pokazuje najveće zanimanje za učenje, ima najviše smisla za humor, najspretnije organizira druge učenike, piše najljepše pjesme i sastave, najljepše se govorno izražava, najviše čita knjige (osim školskih udžbenika), daje najviše novih ideja i originalnih prijedloga, koga bi najradije izabrali za vođu, najljepše crta ili modelira, ima najrazvijeniji sluh i smisao za glazbu, najbolji je u nekoj od školskih igri. Upitnik PRONAD-U za učenike četvrtih razreda (prilog 3) sastojao se od jedanaest pitanja koja su se jako malo razlikovala od pitanja koja je sadržavao upitnik za treće razrede. Učenici četvrtih razreda također su morali odgovoriti na pitanja tko u njihovom razredu: najlakše i najbrže rješava različite teške zadatke, pokazuje najveće zanimanje za učenje, piše najljepše pjesme i sastave, najljepše se govorno izražava, najbolji je matematičar, najljepše crta ili modelira, ima najviše smisla za humor, najviše čita knjige (osim školskih udžbenika), ima najrazvijeniji sluh i smisao za glazbu, najbolji je u nekoj od školskih igri te na pitanje koga bi najradije izabrali za vođu. 40

41 4.3. Obrada podataka i interpretacija rezultata Dobivene podatke najprije smo obradili te ih doveli u vezu s postavljenim hipotezama. Kako bismo utvrdili deskriptivne pokazatelje pojedinih sociometrijskih statusa učenika, koristili smo deskriptivne parametre: aritmetičku sredinu, standardnu devijaciju, relativne frekvencije te karakterističnu petorku. Kako bismo usporedili ispitanike prema određenom obilježju (darovitost, spol), izračunali smo jednosmjerne analize varijance ili t-test. Za ispitivanje uspješnosti u nekom od šest područja darovitosti između učenika kojima je utvrđena darovitost i učenika kojima nije utvrđena sukladno procjenama učenika, koristili smo testove očekivanja. Za utvrđivanje statistički značajne povezanosti između dva skupa podataka koristili smo Spearmanov koeficijent korelacije. Prvim istraživačkim zadatkom htjeli smo utvrditi postoji li razlika u sociometrijskom statusu dječaka i djevojčica koji su sudjelovali u istraživanju. Prva hipoteza našeg istraživanja glasila je: H1: ne postoji statistički značajna razlika između sociometrijskog statusa djevojčica i dječaka. Tablica 1: Sociometrijski status ispitanika s obzirom na spol Spol ispitanika Broj nominacija Aritmetička sredina Standardna devijacija Dječaci ,6204 1,2256 Djevojčice ,6515 1, Dobiveni rezultati pokazali su da dječaci i djevojčice imaju podjednak indeks sociometrijskog statusa (tablica 1). Takve rezultate smo i očekivali jer je poznato da učenici u ovoj dobi češće biraju za prijatelje pojedince istog spola, a u našem uzorku se nalazi gotovo podjednak broj dječaka i djevojčica (od ukupno 122 ispitanika, 59 su dječaci, a 63 djevojčice). Da bismo se uvjerili kako uočene razlike nisu statistički značajne, proveli smo t-test. Tablica 2: t-test za spol ispitanika pri sociometrijskom statusu Razlika aritmetičkih sredina Broj stupnjeva slobode (df) Varijanca prve grupe Varijanca druge grupe t-test Razina značajnosti p 0, , , ,64623 P > 0,05 41

42 Testirali smo razlike između aritmetičkih sredina dva velika nezavisna uzorka. Dobivena t vrijednost (t = 0,646234) manja je od tabličnog t = 1,96. Sa sigurnošću od 95% tvrdimo da ne postoji statistički značajna razlika između sociometrijskog statusa djevojčica i dječaka (tablica 2). Drugim istraživačkim zadatkom htjeli smo utvrditi socijalnu prihvaćenost ili socijalno odbijanje darovitih učenika u razrednim odjelima. Stoga ćemo analizirati položaj darovitih učenika unutar razrednog odjela uvidom u tablice koristeći se tehnikom rangiranja. Svaka tablica, od 3 do 8, predstavlja jedan od razrednih odjela koji se nalazi u uzorku. U sastavu svakog razreda nalaze se daroviti učenici čija je darovitost utvrđena identifikacijom. Oznaka Rb označava svakog učenika u pojedinom razrednom odjelu koji je birao i bio izabran. X 1 označava sociometrijski status procjenjivanog učenika, odnosno prosječan broj odabira koji je taj učenik primio od svih učenika iz svog razrednog odjela i odgovara na pitanje koliku ocjenu je taj učenik dobio. X 2 označava status kojim je ispitanik birao druge učenike iz svog razrednog odjela, odnosno prosječan broj odabira koji je ispitanik dao svim učenicima iz razrednog odjela kojem pripada i odgovara na pitanje koliku je ocjenu dao. X 3 predstavlja razliku između X 2 i X 1, odnosno razliku između statusa koji je ispitanik dao i statusa koji je dobio. Za svaku od tablica izračunali smo i karakterističnu petorku podataka kako bismo bolje mogli procijeniti dobivene rezultate: Tablica 3: (2.67, 3.17, 3.51, 3.83, 4.31) Tablica 4: (1.69, 3.45, 3.59, 4.33, 4.45) Tablica 5: (2.89, 3.44, 3.62, 3.99, 4.67) Tablica 6: (2.29, 3.43, 3.74, 3.95, 4.22) Tablica 7: (2.68, 3.42, 3.58, 3.73, 4.42) Tablica 8: (2.21, 3.05, 3.55, 3.95, 4.26) 42

43 Tablica 3: Aritmetička sredina ocjena koje je učenik dobio i koje je dao drugim učenicima Rb X 1 X 2 X ,17 3,60 0, , ,92 3,88 0, , ,17 3,40 0, , ,00 3,00-1, ,08 4,08 0, ,50 3,76 0, ,17 4,04 0, , , , , , ,25 2,96-1, ,67 2,96 0, ,83 2,96-0, , , ,25 3,72 0, ,83 3,56-0, , , ,58 3,84 0, ,54 Rb redni broj učenika X 1 prosječna ocjena koju je učenik dobio X 2 prosječna ocjena koju je učenik dao X 3 razlika između X 2 i X 1 U tablici 3 vidljivo je da učenici kojima nije identificirana darovitost nisu davali visoke ocjene darovitim učenicima iz istog razrednog odjela. Daroviti pojedinci prve skupine ispitanika (tablica 3) nalaze se u 50% najprihvaćenijih učenika što zapravo znači da se ne nalaze u samom vrhu najomiljenijih učenika. 43

44 Tablica 4: Aritmetička sredina ocjena koje je učenik dobio i koje je dao drugim učenicima Rb X 1 X 2 X ,95 3,23 0, , ,45 3,85 0, ,41 1,85-0, ,45 3,46 0, ,82 3,27-0, ,59 3,50-0, , ,00 3,77-0, ,00 3,62 0, ,45 3,92-0, ,45 3,62-0, ,86 3,54-0, , ,18 3,46-0, ,59 3,40-0, ,95 3,31 0, ,27 4,31 0, ,05 4,08 0, ,41 3,38-0, ,00 4,31 1, ,64 3,85 0, , ,82 3,27-0, ,55 3,12-0, ,45 3,04-0, ,68 3,62 1,94 Rb redni broj učenika X 1 prosječna ocjena koju je učenik dobio X 2 prosječna ocjena koju je učenik dao X 3 razlika između X 2 i X 1 U drugom razrednom odjelu (tablica 4) vidimo da se jedan od četvero darovitih učenika nalazi tek u trećoj četvrtini najbolje ocjenjivanih učenika, dok se ostalih troje darovitih učenika nalazi u sredini ljestvice. 44

45 Tablica 5: Aritmetička sredina ocjena koje je učenik dobio i koje je dao drugim učenicima Rb X 1 X 2 X ,78 3,70-0, ,78 3,48-0, ,28 3,52 0, ,56 3,57 0, ,89 3,61 0, ,13 0, ,44 3,52-0, ,67 3,96-0, , ,67 3,57-0, ,17 3,96 0, , , , ,89 3,43-0, ,83 4,00 0, ,50 4,48 0, ,33 3,57-0, ,94 3,17-0, ,44 3,83 0, ,00 4,04 1, ,44 3,13-0, , ,50 4,09-0,41 Rb redni broj učenika X 1 prosječna ocjena koju je učenik dobio X 2 prosječna ocjena koju je učenik dao X 3 razlika između X 2 i X 1 U trećem razrednom odjelu (tablica 5) jedan od dvoje darovitih ispitanika nalazi se na drugom mjestu najbolje ocjenjivanih učenika, dok se drugi s prosječnom ocjenom 3.44 nalazi u posljednjih 25% najbolje ocjenjenih učenika. 45

46 Tablica 6: Aritmetička sredina ocjena koje je učenik dobio i koje je dao drugim učenicima Rb X 1 X 2 X ,14 3,84-0, , ,86 2,52-1, ,90 3,40 0, ,05 3,64-0, , ,29 3,88 0, ,95 4,16 0, ,52 3,00-0, ,19 3,36 0, , ,67 3,12-0, ,81 4,12 0, ,62 3,56-0, ,88-0, ,19 3,52-0, ,62 3,56-0, ,76 3,12-0, ,19 4,24 1, ,00 3,80-0, ,95 4,21 0, , ,86 4,28 0, ,48 4,44 0, ,29 3,20 0, ,81 3,36-0,45 Rb redni broj učenika X 1 prosječna ocjena koju je učenik dobio X 2 prosječna ocjena koju je učenik dao X 3 razlika između X 2 i X 1 Tablica 6 ukazuje na to da se daroviti učenici nalaze u prvoj polovici najbolje ocjenjenih, odnosno najprihvaćenijih učenika. Jedan od četvero darovitih učenika zauzima treće mjesto dok je troje preostalih darovitih učenika ocjenjeno sa znatno manjim ocjenama. 46

47 Tablica 7: Aritmetička sredina ocjena koje je učenik dobio i koje je dao drugim učenicima Rb X 1 X 2 X ,38 3,59 0, ,63 3,37-0, , ,50 3,67 0, ,04 3,33-0, ,74 2,30-1, ,29 3,93 0, , ,42 3,26-1, ,33 3,78-0, ,54 3,59 0, ,83 3,78-0, ,54 3,30-0, ,88 3,27-0, , ,42 4,22 0, ,67 2,93-0, ,67 3,89 0, ,71 3,52-0, ,63 4,81 1, ,33 5,00 1, ,63 2,85-0, ,42 3,74 0, ,08 2,85-0, ,50 3,44-0, ,63 3,48-0, ,50 3,70 0, ,88 4,30 0,42 Rb redni broj učenika X 1 prosječna ocjena koju je učenik dobio X 2 prosječna ocjena koju je učenik dao X 3 razlika između X 2 i X 1 Ukupno gledajući, tablica 7 ukazuje na to da daroviti učenici ne spadaju među učenike s najvišim sociometrijskim statusom. Ako pogledamo pojedinačne ocjene za svakog darovitog učenika, možemo vidjeti da se samo jedan daroviti učenik nalazi u skupini najomiljenijih učenika. 47

48 Tablica 8: Aritmetička sredina ocjena koje je učenik dobio i koje je dao drugim učenicima Rb X 1 X 2 X , , ,21 4,15 0, ,26 3,19-0, ,00 3,85-0, ,63 4,46 1, ,63 4,23 0, ,00 2,92-0, ,32 3,85 0, , ,26 3,42-0, ,89 3,50-0, ,74 2,81-0, , ,58 3,31 0, ,79 3,15-0, ,95 3,12-0, ,58 2,81-0, ,63 3,54-0, ,53 3,81 0, ,21 3,62 1, ,95 3,19-0, , , , ,95 2,89-0, ,42 3,31-1,11 Rb redni broj učenika X 1 prosječna ocjena koju je učenik dobio X 2 prosječna ocjena koju je učenik dao X 3 razlika između X 2 i X 1 Naposljetku, tablica 8 još jednom dokazuje ono što smo već uočili promatrajući prvih pet tablica, a to je da daroviti pojedinci u pravilu ne zauzimaju visoka mjesta najbolje ocjenjivanih učenika. Iz tablica je također vidljivo da postoji razlika u statusu birati i statusu biti izabran. Daroviti učenici najčešće su dobili bolje ocjene nego što su ih sami davali. Kako bi se dodatno uvjerili u naše zaključke, proveli smo i statistički test u okviru ovog istraživačkog zadatka. 48

49 S obzirom na drugi istraživački zadatak, postavili smo sljedeću hipotezu: H2: ne postoji statistički značajna razlika između sociometrijskog statusa učenika kojima je utvrđena darovitost i učenika kojima nije utvrđena. Tablica 9: Sociometrijski status ispitanika s obzirom na utvrđenu darovitost učenika Darovitost Broj nominacija Aritmetička sredina Standardna devijacija Nije utvrđena ,577 1, Utvrđena 412 3, , Iz tablice 9 vidimo da je razlika u aritmetičkim sredinama ove dvije grupe jako mala (0,0236). Tako mala razlika ide u korist grupi ispitanika kojima darovitost nije utvrđena identifikacijom. Već na prvi pogled na samu tablicu možemo tvrditi da se daroviti pojedinci ne ističu u ovoj skupini ispitanika. Kako bismo se uvjerili u to, proveli smo statistički test. Tablica 10: t-test za postojanje darovitosti pri sociometrijskom statusu učenika Razlika aritmetičkih sredina Broj stupnjeva slobode (df) Varijanca prve grupe Varijanca druge grupe t-test Razina značajnosti p 0, , , , P > 0,05 Nakon što smo proveli F-test zaključili smo da ne postoji statistički značajna razlika varijanci. Nadalje, koristeći se t-testom (razlika između aritmetičkih sredina dva velika nezavisna uzorka), dobili smo da je vrijednost testne statistike t = 0, (tablica 10). Kako je t vrijednost manja od tabličnog ne odbacujemo hipotezu H2. Sa sigurnošću od 95% možemo tvrditi da ne postoji statistički značajna razlika između sociometrijskog statusa učenika kojima je utvrđena darovitost i onih učenika kojima nije utvrđena. Dobiveni rezultati ne podudaraju se s rezultatima istraživanja na koje smo se osvrnuli u teorijskom dijelu diplomskog rada, a većina kojih je pokazala da darovitost pridonosi popularnosti i prihvaćenosti darovitih učenika u grupama kojima pripadaju, odnosno da je sociometrijski status darovitih učenika znatno viši od sociometrijskog statusa njihovih vršnjaka kojima nije utvrđena darovitost. Naravno, rezultati testova ovise o grupi ispitanika, o okolini u kojoj ispunjavaju upitnike te ono najbitnije, o iskrenosti svakog pojedinca. Nažalost, na ovo posljednje teško možemo utjecati. 49

50 Trećim istraživačkim zadatkom htjeli smo otkriti smatraju li učenici darovitim učenicima, odnosno najuspješnijim učenicima u nekom od šest područja darovitosti, učenike kojima je identifikacijom doista i utvrđena darovitost ili pak neke druge učenike kojima nije utvrđena darovitost. Kako bismo odgovorili na to pitanje, proveden je upitnik PRONAD-U među učenicima koji im omogućuje imenovanje učenika koje oni smatraju darovitima. Dakle, učenici su u upitniku za svako pitanje morali navesti do tri učenika iz svog razrednog odjela koja su prema njihovom mišljenju najbolja i koja se najviše ističu u ispitivanom području. Prikupljene podatke prvo smo analizirali grafovima relativnih frekvencija. Kako je svaki učenik nominirao druge učenike iz razrednog odjela kojem pripada, ovo ispitivanje podijelili smo u 6 skupina. Razlog toga je mogućnost detaljnog proučavanja svake grupe ispitanika, odnosno učenika svakog razrednog odjela. Graf 1: Graf relativne frekvencije U prvoj skupini ispitanika (graf 1) postoje četiri učenika kojima je utvrđena darovitost. Oni se nalaze pod rednim brojevima 115, 118, 120 i 126. Promatrajući graf relativnih frekvencija možemo uočiti da nijedan od četiri darovita pojedinca ne odskače. Ono što iz grafa možemo pročitati je da je učenik s rednim brojem 106 dobio najviše nominacija od strane drugih učenika iz njegovog razrednog odjela, ali taj učenik ne pripada skupini darovitih učenika. 50

51 Da bismo se uvjerili u ovo što smo iščitali iz priloženog grafa, odnosno u to da učenici kao najuspješnije učenike u nekom od područja darovitosti koja su se ispitivala upitnikom PRONAD-U ne odabiru učenike koji su identificirani kao daroviti, proveli smo statistički test. Testirali smo postavljenu hipotezu: H3: ne postoji statistički značajna razlika u uspješnosti u nekom od šest područja darovitosti između učenika kojima je utvrđena darovitost i učenika kojima nije utvrđena sukladno procjenama učenika. U obradi podataka koristili smo se t-testom. Ovim smo se koristili i za svaku od idućih 5 skupina ispitanika. Tablica 11: Rezultat testa očekivanja Aritmetička sredina Broj stupnjeva slobode (df) Standardna devijacija t-test 0, , , Dobiveni rezultati pokazali su da ne postoji statistički značajna razlika u uspješnosti u nekom od šest područja darovitosti između učenika kojima je utvrđena darovitost i učenika kojima nije utvrđena sukladno procjenama učenika i time ne odbacujemo postavljenu hipotezu (tablica 11). Zaključak je da učenici doista nisu odabirali darovite učenike kao najuspješnije u nekom od šest područja darovitosti koje smo ispitivali upitnikom PRONAD- U. 51

52 Graf 2: Graf relativne frekvencije U drugoj skupini ispitanika (graf 2) identificirana su četiri darovita učenika i oni se nalaze pod rednim brojevima 204, 207, 213, 225. Promatrajući graf relativnih frekvencija, možemo vidjeti da su učenici s rednim brojevima 213 i 225 dobili najviše nominacija od strane ostalih učenika iz njihovog razrednog odjela. Kako bismo se uvjerili u to da učenici za najistaknutije učenike u nekom od šest područja darovitosti doista biraju darovite učenike, proveli smo test kao i za prvu skupinu ispitanika. Tablica 12: Rezultat testa očekivanja Aritmetička sredina Broj stupnjeva slobode (df) Standardna devijacija t-test 13, , , Postavljena hipoteza se u ovoj skupini ispitanika nije pokazala istinitom. Rezultati su pokazali da učenici za darovite učenike, odnosno za učenike koji su prema njihovom mišljenju najuspješniji u nekom od ispitivanih područja darovitosti, doista biraju one učenike kojima je darovitost utvrđena (tablica 12). 52

53 Graf 3: Graf relativne frekvencije Promotrit ćemo tablice frekvencija treće skupine ispitanika (graf 3). Ako pogledamo stupce 322 i 324, vidimo da oni imaju jako malu vrijednost, a upravo ta dva stupca predstavljaju darovite učenike unutar ove skupine ispitanika. I ovdje smo proveli test kako bismo se uvjerili u ono što smo iščitali iz priloženog grafa, a to je da u ovom slučaju učenici ne biraju za najuspješnije učenike u nekom od ispitivanih područja darovitosti one učenike kojima je utvrđena darovitost. Tablica 13: Rezultat testa očekivanja Aritmetička sredina Broj stupnjeva slobode (df) Standardna devijacija t-test 10, , ,66168 Dobiveni rezultati i ovdje su pokazali da učenici ne biraju za najuspješnije učenike u nekom od ispitivanih područja darovitosti one učenike kojima je utvrđena darovitost čime smo potvrdili postavljenu hipotezu (tablica 13). 53

54 Graf 4: Graf relativne frekvencije U četvrtoj skupini ispitanika (graf 4) nalaze se tri darovita učenika čiji su redni brojevi na grafu relativnih frekvencija 405, 409 i 421. Iz grafa možemo vidjeti da je učenik s rednim brojem 405 dobio najviše nominacija, a slijedi ga učenik pod rednim brojem 409. Ovdje smo također proveli statistički test kako bismo se uvjerili u ono što smo pročitali iz priloženog grafa, odnosno u to da učenici za darovite i najistaknutije učenike u nekom od ispitivanih područja darovitosti doista biraju učenike koji su identificirani kao daroviti. Tablica 14: Rezultat testa očekivanja Aritmetička sredina Broj stupnjeva slobode (df) Standardna devijacija t-test 32, , ,21243 U ovoj skupini ispitanika nismo potvrdili postavljenu hipotezu da ne postoji statistički značajna razlika u uspješnosti u nekom od šest područja darovitosti između učenika kojima je utvrđena darovitost i učenika kojima nije utvrđena sukladno procjenama učenika (tablica 14). Zaključak je da učenici za najuspješnije i najistaknutije učenike doista biraju darovite učenike. 54

55 Graf 5: Graf relativne frekvencije Kod pete skupine ispitanike (graf 5), graf relativnih frekvencija nam pokazuje da je pojedinac s rednim brojem 522 dobio najveći broj nominacija od učenika koji su u istom razrednom odjelu kao i on. Daroviti učenici ovog razreda nalaze se pod rednim brojevima 505, 513, 516 i 524. Od tih četvero darovitih učenika samo je jedan koji se nalazi pri samom vrhu odabranih, a radi se o učeniku pod rednim brojem 505. Iz priloženog grafa mogli smo iščitati kako učenici najčešće ne biraju darovite učenike kao one koji se najviše ističu u nekom od šest područja darovitosti koje smo ispitivali. Kako bismo to i potvrdili, proveli smo statistički test. Tablica 15: Rezultat testa očekivanja Aritmetička sredina Broj stupnjeva slobode (df) Standardna devijacija t-test 29, ,77 5,6677 Postavljena hipoteza se u ovoj skupini ispitanika pokazala istinitom te je zaključak da učenici ne biraju češće darovite učenike kao najuspješnije u nekom od ispitivanih područja darovitosti (tablica 15). Time smo potvrdili ono što smo iz grafa pročitali. 55

56 Graf 6: Graf relativne frekvencije U šestoj skupini ispitanika (graf 6) postoje četiri darovita učenika koja se nalaze pod rednim brojevima 608, 613, 618 i 620. Iz grafa relativnih frekvencija vidimo da stupac 623 ima najveću vrijednost, a slijede ga stupci 627 i 618. Samo se jedan daroviti učenik nalazi pod jednim od ta tri redna broja, odnosno pod rednim brojem 618. Samo tog darovitog učenika ostali učenici vide kao jednog od najboljih u nekom od ispitivanih područja darovitosti. Kako bismo provjerili da učenici najčešće ne biraju darovite učenike kao najistaknutije u nekom od ispitivanih područja darovitosti, proveli smo statistički test. Tablica 16: Rezultat testa očekivanja Aritmetička sredina Broj stupnjeva slobode (df) Standardna devijacija t-test 28, , ,477 Dobiveni rezultati potvrdili su istinitost postavljene hipoteze u ovoj skupini ispitanika te možemo zaključiti da unutar ove skupine daroviti učenici najčešće nisu birani za najistaknutije i najbolje učenike u nekom od područja darovitosti od strane učenika iz njihovog razrednog odjela (tablica 16). 56