Notitia - časopis za održivi razvoj prosinac broj 1. Notitia - journal for sustainable development december 2015 number 1

Transcription

1

2 ISSN

3 IMPRESUM Notitia časopis za održivi razvoj ISSN IMPRESSUM Notitia journal for sustainable development Izdavač: Notitia d.o.o. Za izdavača: izv. prof. dr. sc. Vlatka Bilas Glavni i odgovorni urednik: izv. prof. dr. sc. Vlatka Bilas Međunarodni savjetodavni odbor: prof. emeritus dr. sc. Mato Grgić, Ekonomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Republika Hrvatska prof. dr. sc. Velimir Luketić, Medicinski fakultet Virginia Commonwealth Sveučilišta, Virginia, Sjedinjene Američke Države prof. dr. sc. Gvozden Srećko Flego, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Republika Hrvatska prof. dr. sc. Rusmir Mesihović, Medicinski fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, Bosna i Hercegovina prof. dr. sc. Stavros D. Mavroudeas, University of Macedonia, Thessaloniki, Greece dr. sc. Antun Pavešković, Zavod za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti Urednički odbor: prof. dr. sc. Ljubo Jurčić, Ekonomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Republika Hrvatska prof. dr. sc. Rajko Ostojić, Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Republika Hrvatska prof. dr. sc. Davor Škrlec, Fakultet elektrotehnike i računarstva Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Republika Hrvatska prof. dr. sc. Vajdana Tomić, Medicinski fakultet Sveučilišta u Mostaru, Mostar, Bosna i Hercegovina izv. prof. dr. sc. Gordana Kordić, Ekonomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Republika Hrvatska izv. prof. dr. sc. Hrvoje Šimović, Ekonomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Republika Hrvatska izv. prof. dr. sc. Sanel Jakupović, Fakultet poslovne ekonomije, Panevropski univerzitet Apeiron Banja Luka, Bosna i Hercegovina izv. prof. dr. sc. Vesna Čančer, Ekonomsko-poslovni fakultet, Sveučilište u Mariboru, Maribor, Slovenija izv. prof. dr. sc. Vladimir Stojanović, Fakultet za poslovno-industrijski menadžment, Univerzitet Union Nikola Tesla, Beograd, Srbija doc. dr. sc. Mihovil Anđelinović, Ekonomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Republika Hrvatska doc. dr. sc. Davor Filipović, Ekonomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Republika Hrvatska doc. dr. sc. Marija Čutura, Ekonomski fakultet Sveučilišta u Mostaru, Mostar, Bosna i Hercegovina doc. dr. sc. Josipa Grbavac, Ekonomski fakultet Sveučilišta u Mostaru, Mostar, Bosna i Hercegovina doc. dr. sc. Velibor Peulić, Panevropski univerzitet Apeiron, Banja Luka, Bosna i Hercegovina dr. sc. Zoran Wittine, Ekonomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Republika Hrvatska dr. sc. Mile Bošnjak, Središnje klirinško depozitarno društvo d.d., Zagreb, Republika Hrvatska Publisher: Notitia Ltd. For the publisher: associate professor Vlatka Bilas, PhD Editor in Chief: associate professor Vlatka Bilas, PhD International Advisory Board: professor emeritus Mato Grgić, PhD, Faculty of Economics and Business, University of Zagreb, Zagreb, Republic of Croatia professor Velimir Luketić, PhD, Virginia Commonwealth University School of Medicine, Virginia, United States of America professor Gvozden Srećko Flego, PhD, Faculty of Humanities and Social Sciences, University of Zagreb, Zagreb, Republic of Croatia professor Rusmir Mesihović, PhD, School of Medicine, University of Sarajevo, Sarajevo, Bosnia and Herzegovina professor Stavros D. Mavroudeas, University of Macedonia, Thessaloniki, Greece Antun Pavešković, PhD, The Institute for the History of Croatian Literature, Theater and Music, Croatian Academy of Sciences and Arts Editorial Board: professor Ljubo Jurčić, PhD, Faculty of Economics and Business, University of Zagreb, Zagreb, Republic of Croatia professor Rajko Ostojić, PhD, School of Medicine, University of Zagreb, Zagreb, Republic of Croatia professor Davor Škrlec, PhD, Faculty of Electrical Engineering and Computing, University of Zagreb, Zagreb, Republic of Croatia professor Vajdana Tomić, School of Medicine, University of Mostar, Mostar, Bosnia and Herzegovina associate professor Gordana Kordić, PhD, Faculty of Economics and Business, University of Zagreb, Zagreb, Republic of Croatia associate professor Hrvoje Šimović, PhD, Faculty of Economics and Business, University of Zagreb, Zagreb, Republic of Croatia associate professor Sanel Jakupović, PhD, Faculty of Business Economics, Pan-European University Apeiron, Banja Luka, Bosnia and Herzegovina associate professor Vesna Čančer, PhD, Faculty of Economics and Business, University of Maribor, Maribor, Slovenia associate professor, Vladimir Stojanović, PhD, Faculty of Business and Industrial Management, University Union Nikola Tesla, Belgrade, Serbia assisstant professor Mihovil Anđelinović, PhD, Faculty of Economics and Business, University of Zagreb, Zagreb, Republic of Croatia assisstant professor Davor Filipović, PhD, Faculty of Economics and Business, University of Zagreb, Zagreb, Republic of Croatia assisstant professor Marija Čutura, PhD, Faculty of Economics, University of Mostar, Mostar, Bosnia and Herzegovina assisstant professor Josipa Grbavac, Faculty of Economics, University of Mostar, Mostar, Bosnia and Herzegovina assistant professor Velibor Peulić, PhD, Pan-European University Apeiron, Banja Luka, Bosnia and Herzegovina Zoran Wittine, PhD, Faculty of Economics and Business, University of Zagreb, Zagreb, Republic of Croatia Mile Bošnjak, PhD, Central Depositary and Clearing Company Inc, Zagreb, Republic of Croatia Tajnik: dr. sc. Sanja Franc Lektor: Multikatedra d.o.o. Dizajn i prijelom: Mario Turk, dizajner Časopis izlazi jednom godišnje. Adresa uredništva: Notitia d.o.o. (za časopis Notitia časopis za održivi razvoj) Horvaćanska Zagreb info@notitia.hr Copyright Notitia d.o.o. Secretary: Sanja Franc, PhD Language revision: Multikatedra Ltd. Design and layout: Mario Turk Journal is published once a year. Address of the Editorial Office: Notitia Ltd. (for the journal Notitia journal for sustainable development) Horvaćanska Zagreb info@notitia.hr Copyright Notitia Ltd.

4 IZDAVANJE ČASOPISA PODUPRLI SU:

5 SADRŽAJ TABLE OF CONTENTS Zdravlje i zdravstveni sustavi: od Milenijskih razvojnih ciljeva do Ciljeva održivog razvoja / Health and Health Care Systems: from Millennium Development Goals to Sustainable Development Goals Izvorni znanstveni rad / Original scientific paper Prof. dr. sc. Rajko Ostojić, FACG, FEBGH Examining the relationship between banking loans to private individuals growth rate and personal consumption growth rate in Croatia the cointegration approach / Ispitivanje veze između stope rasta bankovnih kredita građanima i stope rasta osobne potrošnje u Hrvatskoj kointegracijski pristup Original scientific paper / Izvorni znanstveni rad Assoc. prof. Vlatka Bilas, PhD / Mile Bošnjak, PhD Utjecaj predizbornog razdoblja i fiskalnih ograničenja na hrvatski proračun / The influence of the election period and fiscal constraints on the croatian budget Pregledni znanstveni rad / Review Izv. prof. dr. sc. Hrvoje Šimović / Ivan Matanović, mag. oec. Model delegirane suradnje kao smjer razvoja politike razvojne suradnje Republike Hrvatske / Delegated cooperation as a model for the further enhancement of the development cooperation policy of the Republic of Croatia Pregledni znanstveni rad / Review Izv. prof. dr. sc. Vlatka Bilas / Nina Borovac, univ. spec. oec. Suvremeni aspekti tržišta kapitala / Modern aspects of capital markets Pregledni znanstveni rad / Review Dr. sc. Tajana Barbić Crowdfunding što znamo o alternativnom izvoru financiranja? / Crowdfunding what do we know about this alternative source of financing? Pregledni znanstveni rad / Review Dr. sc. Iva Čondić-Jurkić Prava intelektualnog vlasništva: međunarodni pregled / Intellectual property rights: international overview Pregledni znanstveni rad / Review Dr. sc. Sanja Franc Izbjeglička kriza najveći izazov za nacionalne države i Europsku uniju / The refugee crisis a great challenge for national states and the European union Pregledni znanstveni rad / Review Elizabeta Mađarević, dipl. nov. Foreign direct investment and sustainable development in the European Union / Inozemna izravna ulaganja i održivi razvoj u Europskoj uniji Professional paper / Stručni rad Sanja Franc, PhD Važnost dolara kao svjetske valute / Significance of dollar as world currency Stručni rad / Professional paper Dr. sc. Hrvoje Jošić / Petar Mezga, bacc. oec. Prikaz Zakona o obnovljivim izvorima energije i visokoučinkovitoj kogeneraciji i očekivani utjecaj njegove primjene na razvoj projekata u Republici Hrvatskoj / Overview of the Renewable Energy Sources and High Efficiency Cogeneration Act and expected implementation effects on the development of projects in the Republic of Croatia Stručni rad / Professional paper Mr. sc. Danijela Ćenan

6

7 Izvorni znanstveni rad / Original scientific paper UDK/UDC 614.2: Zdravlje i zdravstveni sustavi: od Milenijskih razvojnih ciljeva do Ciljeva održivog razvoja Health and Health Care Systems: from Millennium Development Goals to Sustainable Development Goals Sažetak Potpuno ostvarivanje prava na zdravlje ključno je za ostvarivanje drugih ljudskih prava i osnova za više dimenzija održivog razvoja. Ujedno, zdravlje je posljedica, ali i preduvjet razvoja te je ključno za blagostanje ljudi. Ulaganje u zdravlje, posebno u prevenciju bolesti, potiče ekonomski rast i razvoj zemlje učincima na obrazovna postignuća i stjecanje vještina, produktivnost i zaposlenost, povećanu štednju i investicije, demografsku tranziciju i utjecaje na Zemljin ekosustav. U radu se razmatraju važnost zdravlja i učinkovitih zdravstvenih sustava za održivi razvoj te njihova uloga u Milenijskim ciljevima razvoja i Ciljevima održivog razvoja. U 21. stoljeću prioritet je uz održiv razvoj maksimalizirati zdravstveno blagostanje u svakoj životnoj dobi uz opću pokrivenost zdravstvenom zaštitom i prozdravstvenim politikama u svim sektorima. Stvaranje održivih zdravstvenih sustava budućnosti zahtijeva preoblikovanje potražnje za zdravstvenim uslugama smanjujući teret oboljenja, pomažući ljudima da ostanu zdravi i osnažujući ih da upravljaju svojim zdravljem. Prof. dr. sc. Rajko Ostojić, FACG, FEBGH Klinički bolnički centar Zagreb rajko.ostojic@gmail.com Ključne riječi: održivost, zdravlje, zdravstveni sustavi JEL klasifikacija: I15, F53 Abstract Full enjoyment of the right to health is crucial for the enjoyment of other human rights, and has a central role in many other dimensions of sustainable development. In addition, human health is a consequence, but also a precondition of development, and is crucial to human welfare. Investment in health, especially prevention, fosters the economic output of a country through its effects on education achievements and skills acquirement, labour productivity and employment, increased savings and investments, demographic transition and the earth s ecosystem. This paper analyses the importance of health and efficient health systems in terms of sustainable development, and their role in Millennium Development Goals and Sustainable Development Goals. Through sustainable development in the 21 st century, the priority is to maximize health welfare for all age-groups, through universal health protection and pro-health policies in all sectors. Creating sustainable health care systems for the future demands reshaping the demand for health care services, diminishing the burden of illness, helping people to stay healthy, and empowering them to manage their own health. Prof. Rajko Ostojić, PhD, FACG, FEBGH University Hospital Centre Zagreb rajko.ostojic@gmail.com Keywords: sustainability, health, health care systems JEL classification: I15, F53 1

8 Ostojić, R. Zdravlje i zdravstveni sustavi: od Milenijskih razvojnih ciljeva do Ciljeva održivog razvoja 1. Uvod U 21. stoljeću imperativ je uz održiv razvoj maksimalizirati zdravstveno blagostanje u svakoj životnoj dobi uz opću pokrivenost zdravstvenom zaštitom i prozdravstvenim politikama u svim sektorima. Uvjetno rečeno, proizvodnja zdravlja proces je koji se sastoji od više međusobno povezanih elemenata, uključujući promociju brige o zdravlju, dijagnosticiranje, liječenje te dugoročnu njegu (Dobrev i suradnici, 2008.). Uz navedene elemente izravno povezane sa zdravljem, dodatne aktivnosti i procesi kao što su upravljanje (koje uključuje aktivnosti planiranja, organizacije, kontrole), logistika i procedure (nabava, planiranje, administracija), istraživanje (koje bi trebalo rezultirati novim idejama o dijagnosticiranju, terapiji, rehabilitaciji) te edukacija i usavršavanje zajednički su dio vrijednosnog lanca koji čini ukupan zdravstveni vrijednosni sustav te utječu na zdravstvene ishode. Prioritiziranjem održivog razvoja naglasak se stavlja na četiri dimenzije: (1) ekonomski razvoj, uključujući iskorjenjivanje ekstremnog siromaštva, (2) socijalno uključivanje, (3) održivost okoliša i (4) dobro upravljanje. Svaka od navedenih dimenzija pridonosi jedna drugoj i napredak kroz sve četiri potreban je za pojedinačno i društveno blagostanje (Sustainable Development Solutions Network, 2014.). Na održivi razvoj može se gledati kao na globalni problem koji povezuje pojedince, organizacije i nacije (Isaksson, 2006.). Zdravlje je važno kao ljudsko pravo, no ključno je i za ostvarivanje navedenih četiriju stupova. Nacionalne aspiracije za ekonomski rast ne mogu se ostvariti bez zdravog i produktivnog stanovništva. Mnogobrojna izvješća i studije naglašavaju multiplikativni učinak investicija u zdravlje i takozvani trošak zanemarivanja prevencije. Zdravlje je nedvojbeno postalo važnije pitanje razvoja, i u smislu doprinosa i kao indikator održivog razvoja. Drugim riječima, zdravlje je samo po sebi vrijednost, ali ujedno i ključ produktivnosti. Rad se sastoji od pet dijelova. Nakon prvog, uvodnog dijela, drugi dio rada posvećen je kompleksnosti pojma održivosti te njegovu definiranju. Treći dio rada razmatra važnost održivosti zdravstvenih sustava i zdravstvenih ustanova. Četvrti dio rada posvećen je analizi uloge zdravlja i zdravstvenih sustava u Milenijskim ciljevima razvoja te Ciljevima održivog razvoja. Peti dio rada jest zaključak. 2. Kompleksnost održivosti Lawn (2001.) vjeruje kako je koncept održivog razvoja nastao iz rasprave o ograničenjima rasta iz 1970-ih godina prošlog stoljeća. Ta je rasprava započela Izvješćem Rimskog kluba u kojem su se istraživala ograničenja rasta u smislu dostupnih resursa i okoliša te potencijalna uloga tehnoloških promjena u smanjivanju tih ograničenja. Razvoj smatra evolucijskim procesom koji uključuje kvalitativna poboljšanja u životnim uvjetima tijekom vremena. Ako razina svijesti i odgovornosti ne porastu iznad njihovih trenutačnih razina, mnoge politike potrebne za postizanje održivog razvoja neće biti provedene, odnosno bilo koja transformacija navika ljudi teško je zamisliva bez podizanja razine svijesti i odgovornosti. Iako se pojam održivosti u engleskom rječniku pojavio tek u drugoj polovini 20. stoljeća, istoznačnice u njemačkom, francuskom i danskom rječniku postojale su stoljećima prije (Du Pisani, 2006.). Potražnja za sirovinama i njezin utjecaj na okoliš pitanje je koje se u ljudskoj povijesti kontinuirano postavlja. I u doba antičkog Egipta, Mezopotamije, grčke i rimske civilizacije javljali su se problemi zaštite okoliša povezani s krčenjem šuma i gubitkom plodnosti tla, koje bismo danas analizirali kao probleme održivosti. Primjerice, drvo je bilo i gorivo i građevni materijal gotovo sve do 18. stoljeća te se upotrebljavalo u gotovo svim proizvodnim procesima. Naime, u to je vrijeme zbog velike upotrebe drva u brodogradnji njegov nedostatak postao velik problem u Europi. Strah od toga da bi nedostatak drva mogao ugroziti temelj ljudske egzistencije potaknuo je na razmišljanja o odgovornoj upotrebi prirodnih resursa u interesu sadašnjih i budućih naraštaja, vrlo slično današnjim razmišljanjima o održivom razvoju. Pojam održivosti prvi je put upotrijebio Hans Carl von Carlowitz u Sylvicultura Oeconomica godine (Du Pisani, 2006.). Predložio je održivu upotrebu šumskih resursa, što je zahtijevalo ravnotežu između sječe starijih stabala i osiguravanja novih u zamjenu za njih. Istodobno je u 18. stoljeću započela briga oko ra- 2

9 sta stanovništva i posljedica na potrošnju resursa. Najpoznatije djelo Essay on the principle of population as it affects the future improvement of society objavljeno je godine, a autor je bio Thomas Robert Malthus (Du Pisani, 2006.). U navedenom radu tvrdi kako treba ograničiti rast broja stanovnika zbog mogućnosti proizvodnje hrane. Dvadeseto stoljeće obilježeno je fluktuacijama između optimističnog i pesimističnog razmišljanja o ljudskom razvoju. Tijekom 1960-ih prevladavalo je optimistično raspoloženje te se pretpostavljalo kako će se problemi nerazvijenog dijela svijeta brzo riješiti kao rezultat ekonomskog rasta, ali u 1970-ima optimizam je izblijedio. Očekivanje neograničenog ekonomskog rasta narušeno je kad je nastupila svjetska recesija sredinom 1970-ih ( ), nakon prve naftne krize godine. U ranim 1970-im godinama, u već spomenutom izvješću Rimskog kluba, The limits to growth, upozorava se na ograničene količine fizičkih resursa te kako njihovo iskorištavanje može dovesti do katastrofe. Rad Goldsmitha, Allena, Allabyja Davolla i Lawrencea iz godine, A blueprint for survival, poziva na stabilno društvo koje bi bilo neograničeno održivo pružajući optimalno zadovoljstvo svojim korisnicima (Du Pisani, 2006.). U svojem radu Limits to growth Meadows se referirao na uvjete ekološke i ekonomske stabilnosti koja je održiva u budućnosti. Također, godine održana je konferencija Ujedinjenih naroda u Stockholmu, prva u seriji konferencija o potencijalnoj ekološkoj krizi. O konceptu održivog razvoja raspravljalo se i godine u Strategiji očuvanja svijeta, ali trebalo je gotovo desetljeće da bude široko prihvaćen (Martens i suradnici, 1997.). U tzv. Brundtlandtovu izvješću 1 (United Nations, 1987.) ponuđena je jedna od najpopularnijih definicija održivog razvoja. Prema tom izvješću, održivi razvoj definira se kao razvoj kojim se ispunjavaju sadašnje potrebe ljudi bez ugrožavanja mogućnosti budućih naraštaja da zadovolje vlastite potrebe. Koliko god bila općenita, ta definicija pojašnjava međugeneracijski aspekt održivosti. Brundtlandovo izvješće povijesno je važno zbog više razloga (Sneddon i suradnici, 2006.). Prvo, definicija održivog razvoja koja priziva brigu o budućim naraštajima spram današnjih nezadovoljenih potreba najšire je prihvaćena polazna točka istraživača iz područja zaštite okoliša i razvoja. Drugo, to izvješće upućuje na zaštitu okoliša kao vrlo važno pitanje međunarodnog upravljanja. Nadalje, Brundtlandovo izvješće iniciralo je eksploziju radova o razvoju i održivosti odnosno postavilo je održivi razvoj kao komponentu razmišljanja i prakse međunarodnog razvoja. Nourry (2007.) smatra da definicija održivog razvoja iz Brundtlandova izvješća sadržava dvije ključne ideje: brigu za blagostanje budućih naraštaja i priznavanje dvosmjernog odnosa između ekonomske aktivnosti te stanja okoliša i prirodnih resursa. U toj širokoj definiciji mogu se opisati dva pristupa: slaba i jaka održivost (Nourry, 2007.). Slaba održivost podrazumijeva nesmanjivanje ukupnoga kapitala, što znači da je moguća supstitucija među pojedinim vrstama kapitala (ljudski kapital, okoliš i ostalo). U tom pristupu prirodni kapital nije drugačiji od ostalih resursa. S druge strane, snažna održivost daje esencijalnu prednost prirodnom kapitalu kao posebnoj vrsti kapitala bez koje ljudska vrsta ne može postojati. Održivi razvoj može se definirati i kao održavanje osjetljive ravnoteže između ljudske potrebe za poboljšanjem životnog standarda i ostvarivanja boljitka s jedne strane i očuvanja prirodnih resursa i ekosustava o kojima ovisimo i sami, ali i naši budući naraštaji, s druge strane (Grgić i Bilas, 2008.). Održivi razvoj jest socijalno-ekološki proces te se ne fokusira samo na ekološke probleme nego i na ekonomsku, ali i socijalno-političku održivost te se postiže kad se uspostavi politički kompromis između svih komponenti društveno-ekonomskog razvoja (Grgić i Bilas, 2008.). Održivost za jednu zemlju, kulturu ili osobu ne znači nužno isto za drugu zemlju, kulturu ili osobu. Posljedično, strategije postizanja održivosti mogu se razlikovati među zemljama (De Kruijf i Van Vuuren, 1998.). Ako se održivi razvoj promatra iz holističke perspektive, može se istodobno razumjeti kao kon- Ostojić, R. Zdravlje i zdravstveni sustavi: od Milenijskih razvojnih ciljeva do Ciljeva održivog razvoja 1 To izvješće popularno se naziva Brundtlandovim po bivšem premijeru Norveške, dr. Grou Harlemu Brundtlandu koji je bio na čelu skupine zadužene za izradu izvješća. 3

10 Ostojić, R. Zdravlje i zdravstveni sustavi: od Milenijskih razvojnih ciljeva do Ciljeva održivog razvoja cept, cilj te proces ili strategija (Adomssent i suradnici, 2007.). Koncept govori o pomirbi socijalne pravde, ekološkog integriteta i blagostanja živih bića na planetu. Cilj je stvoriti ekološki i socijalno pravedan svijet uz upotrebu sredstava dostupnih iz prirode, ali bez ugrožavanja budućih naraštaja. Prema Robinsonu (2004.), održivost treba biti integrativni koncept između različitih područja i sektora. Glavna je poruka Brundtlandova izvješća da socijalne dimenzije održivosti trebaju biti integrirane s biofizičkim dimenzijama. Potreban je oblik interdisciplinarnog pristupa koji se fokusira na veze između područja i na sadržaj tih područja, što uključuje razvoj novih koncepata, integrativnih i sintetičkih metoda i alata te aktivno stvara sinergiju, a nije samo suma svega navedenoga (Robinson, 2004.). Uz integraciju različitih područja, održivost treba također biti integrirana u različite sektore interesa, od privatnog do državnog. Aktivnosti navedenih sektora treba dodatno svojim djelovanjem potpomagati aktivni nevladin sektor. Tako široka partnerstva trebaju uključivati i aktivno sudjelovanje istraživačke i nastavne zajednice. Kod integrativnog pristupa važno je istaknuti i psihologiju zaštite okoliša, čijih se sedam glavnih tema znatno proširilo posljednjih desetljeća (Gifford, 2007.): (1) interes za javnu politiku, (2) zanimanje za tehnologiju, (3) povezivanje s drugim disciplinama, (4) višerazinska analiza, (5) uključivanje novih ideja, (6) fokus na održivost te (7) znanstveni interes za biotički i ekološki svijet. Održivi razvoj može se interpretirati u ekonomskim terminima kao razvoj koji traje (OECD, 2001.). U OECD-ovu izvješću (2001.) ističe se kako će se poboljšanjem koherentnosti između ekonomskih politika i politika zaštite okoliša poboljšati i mogućnost postizanja održivosti. Veze između ekonomskih i socijalnih politika smatraju se dobro uspostavljenima, ali politike zaštite okoliša manje su koherentne s njima. Zbog toga je moguće djelovati u četiri različita područja: (1) upotrebi sustava cijena za poticanje pojedinaca da u procesu donošenja odluka uzmu u obzir troškove devastacije okoliša; (2) reformi procesa donošenja odluka vlada tako da on dopušta integrativnije pristupe; (3) upotrebi tehnoloških politika za odvajanje devastacije okoliša od ekonomskog rasta te (4) jačanju doprinosa sustava međunarodne trgovine i investicija održivom razvoju diljem svijeta. Koncept održivog razvoja u biti je kompromis između rasta i održavanja (Du Pisani, 2006.). U skladu sa svime navedenim, ciljevi održivog razvoja jesu osigurati kvalitetan život za ljude sada, ali i za buduće naraštaje (Waterson i Lenton, 2015.). U smislu pravednosti, zanimljivo je istaknuti da danas razvijene zemlje troše pedeset puta više energije po stanovniku nego zemlje u razvoju, da će oko 57,5 milijuna novih ljudi u sjevernoj hemisferi u ovom desetljeću više pridonijeti emisiji stakleničkih plinova nego otprilike novih 900 milijuna u južnoj hemisferi, da će globalno zatopljenje vjerojatno dovesti do porasta razine mora, što će samo u Indiji uzrokovati raseljavanje 30 milijuna ljudi koji žive u nizinskim predjelima (Waterson i Lenton, 2015.). Kad bi svi ljudi, od pojedinaca do multinacionalnih kompanija, razumjeli principe održivog razvoja i donosili odluke u skladu s njima, znatno bi smanjili nejednakosti unutar i između današnjeg i budućih naraštaja, poboljšali kvalitetu vlastitih života te sačuvali planet za buduće naraštaje (Waterson i Lenton, 2015.). Seghezzo (2009.) smatra da je nakon Brundtlandove definicije održivog razvoja potreban novi konceptualni okvir za pitanja održivosti. Prema njemu, konvencionalna ideja održivosti ima mnoštvo konceptualnih ograničenja i ne obuhvaća dovoljno prostorne, vremenske i personalne aspekte. Kako bi se ti nedostaci uklonili, predložio je konceptualni okvir s pet dimenzija umjesto tradicionalna tri stupa da bi se bolje razumjela kompleksna pitanja održivosti. Riječ je o sljedećim dimenzijama: prostoru, trajnosti i osobama. Prostor sadržava tri dimenzije, trajnost je četvrta, vremenska dimenzija, a osobe su peta, ljudska dimenzija. Prostor i osobe predstavljaju bazu trokuta, odnosno realne, objektivne i konkretne stvari koje postoje u sadašnjosti. Trajnost je apstraktnija i subjektivnija projekcija događaja iz drugih kutova trokuta u budućnosti. Ljudi vide okoliš kao prostor u kojem žive i međudjeluju. Trajnost ne predstavlja samo održavanje postojećih uvjeta nego uključuje i promjene te poboljšanja. Osoba kao dimenzija oslanja se na stajalište da u svakom ljudskom biću postoji slična, ali ipak potpuno različita osoba. Spajanje pojedinaca i društva u jednu dimenziju ne bi uspjelo obuhvatiti kompleksnost ljudskog ponašanja i važnost osob- 4

11 nih veza za održivost (Seghezzo, 2009.). S druge strane, Harm Benson i Kundis Craig (2014.) zagovaraju napuštanje koncepta održivosti s obzirom na gubitak bioraznolikosti induciran ljudskim aktivnostima, eksponencijalni rast potrošnje resursa po stanovniku te globalne klimatske promjene. Zalažu se za koncept elastičnosti, rastegljivosti (engl. resilience). Pomicanje fokusa upravljanja s održivosti nije priznavanje poraza. Taj novi pristup preorijentirao bi sadašnja istraživanja i političke napore prema nošenju s promjenama umjesto rastućim naporima održavanja trenutačnog stanja. Primjerice, naglasak bi bio na razvoju strategija prilagodbe klimi. Za sličnu promjenu zalažu se Folke i suradnici (2002.), ističući dvije temeljne pogreške u politikama povezanim s prirodnim resursima. Prva je pogreška implicitna pretpostavka da ekosustavi reagiraju na ljudsko djelovanje linearno, predvidljivo i da se te reakcije mogu kontrolirati. Druga je pogreška pretpostavka da se ljudski i prirodni sustavi mogu tretirati odvojeno. Koncept održivog razvoja često se predstavlja kao put prema svemu dobrome i poželjnom u društvu, ali to ne pomaže u kreiranju politike koja bi dovela do tog stanja (Van Zeijl-Rozema i suradnici, 2008.). Održivi razvoj kompleksan je koncept koji se bavi različitim vremenskim i prostornim razinama i mnogobrojnim dionicima. Pretpostavka je da se bez upravljanja održivi razvoj ne može postići zbog svoje prirode: promicanja zajedničkih ciljeva kolektivnom akcijom (Van Zeijl-Rozema i suradnici, 2008.): u smislu sadržaja: većina pitanja održivosti slabo je definirana, nestrukturirana i zahtijeva promjenu u načinu razmišljanja, alatima i metodama; u smislu procesa: većina politika i projekata održivosti mora se nositi s društvenom kompleksnošću, imajući na umu broj i različitost uključenih dionika te njihovih veza, vjerovanja, međudjelovanja, interesa i resursa; u smislu konteksta: mnoge inicijative održivosti suočavaju se sa slabom institucionalizacijom te zahtijevaju institucionalno postavljanje odnosno strukturne promjene u dominantnim institucijama. U razmišljanju o upravljanju koje uključuje održivi razvoj treba voditi računa o postojanju različitih perspektiva o konceptu održivog razvoja te više načina upravljanja koji mogu usmjeravati proces održivog razvoja (Van Zeijl-Rozema i suradnici, 2008.). Još u 1990-ima osmišljeno je najmanje osamdeset različitih, često konkurentskih i ponekad kontradiktornih definicija održivog razvoja (Williams i Millington, 2004.). Takozvani paradoks zaštite okoliša ustvari je nerazmjer između onoga što se zahtijeva od Zemlje i što Zemlja može dati (Williams i Millington, 2004.). Pitanje na koje se mogu dati različiti odgovori jest kako uravnotežiti potražnju za resursima i dostupne resurse. Jedan je od odgovora na to pitanje slaba održivost, koja se temelji na tvrdnji da treba povećati zalihu resursa. To je moguće razvojem obnovljivih izvora, kreiranjem supstituta za neobnovljive izvore, učinkovitijim iskorištavanjem postojećih resursa i tako dalje. Drugi je odgovor snažna održivost, koja upućuje na revidiranje potražnje od Zemlje i, primjerice, manju potrošnju. Tako bismo se mi, umjesto da Zemlju prilagođavamo sebi, prilagođavali Zemlji. Treća je mogućnost odgovora na to pitanje umjerena održivost, koja kombinira elemente slabe i snažne održivosti: proširivanje baze resursa uz smanjivanje potražnje. Slabiji održivi razvoj prihvaća takozvani antropocentrični (s ljudima u središtu) smjer razmišljanja o vezi između ljudi i prirode. Snažniji održivi razvoj ima vrlo različit pogled na vezu između ljudi i prirode. Cilj je također zaštita prirodnih ekosustava, ali ne samo zbog zadovoljstva ljudi kao što je često slučaj kod antropocentrizma. Argument je pristaša snažnijeg održivog razvoja da priroda ima svoja biotička prava, odnosno na prirodu se gleda kao da ima pravo na očuvanje te to ne zahtijeva opravdanje s gledišta ljudi odnosno ljudskih prava. 3. Održivost zdravstvenih sustava i zdravstvenih ustanova Da bi ispunili svoj cilj očuvanja zdravlja, zdravstveni sustavi moraju razviti alate i politike prilagođavanja novonastalim uvjetima i potrebama ljudi kako bi uspješno obavljali svoje temeljne funkcije. Uključivanje pacijenata, prilagodba demografskim trendovima, informatizacija, primjena procjene Ostojić, R. Zdravlje i zdravstveni sustavi: od Milenijskih razvojnih ciljeva do Ciljeva održivog razvoja 5

12 Ostojić, R. Zdravlje i zdravstveni sustavi: od Milenijskih razvojnih ciljeva do Ciljeva održivog razvoja medicinske tehnologije, upravljanje kvalitetom i razvoj zdravstvenog turizma samo su neke od ključnih odrednica razvoja zdravstvenih sustava (Ostojić i suradnici, 2013.). Danas se uprave pružatelja zdravstvenih usluga svih oblika i veličina suočavaju s mnogobrojnim izazovima koji uključuju globalizaciju, eksploziju informacijskih tehnologija, brigu oko učinaka na okoliš, demografske promjene i regulatorne izmjene, a odnedavno i s globalnom ekonomskom recesijom. Svijet postaje sve povezaniji, a promjene se događaju brže nego ikada prije. Stoga se aktivnosti pružatelja zdravstvenih ustanova, osobito javnih, ne bi se smjele samo fokusirati na ekonomske rezultate vlastitih napora nego na prihvaćanje ekonomskih, društvenih praksa i praksa zaštite okoliša koje donose koristi zaposlenicima, pacijentima, zajednici i cijelim društvima. Prema Smithu (2010.), inicijative održivosti trebaju (1) smanjiti operativne troškove, (2) smanjiti zagađivanje okoliša i povećati energetsku učinkovitost (emisije, otpad, voda, energija i ostalo), (3) osigurati vlastito financiranje te (4) obrazovati i uključiti sve dionike (zaposlenike, partnere, korisnike te cijelu zajednicu). Na početku promišljanja o održivosti poslovanja zdravstvene ustanove najčešće polaze od upravljanja operativnim troškovima, a zatim smanjenja zagađenja okoliša, odnosno energetske učinkovitosti. Taj prijelaz s upravljanja operativnim troškovima na brigu oko energetske učinkovitosti relativno je brz s obzirom na to da je energetska učinkovitost područje koje nudi najviše prilika za smanjivanje troškova, negativnih utjecaja na okoliš te se isplati sama po sebi zbog uštede energije (Smith, 2010.). Nadalje, inicijative održivosti bitan su način uključivanja i motiviranja zaposlenika, izgrađivanja lojalnije kulture te jačanja samog pružatelja zdravstvenih usluga na tržištu. Naime, održivost može biti konkurentska razlika, odnosno može pomoći pružatelju usluga privući pacijente koji cijene i podupiru održive organizacije (Smith, 2010.). Kad je riječ o pronalaženju održivih rješenja, proces se može svesti na četiri koraka (Smith, 2010.): (1) postavljanje strategije i politike organizacije, ustrojstvenih jedinica ili čak i radnih mjesta, (2) izgradnja informacijske i analitičke platforme za mjerenje i nadzor strategija i programa održivosti, (3) razvoj programa i projekata za ostvarivanje strategija i ciljeva te (4) razvoj komunikacijskih programa kako bi se uključilo sve dionike. Ti koraci mogu se poduzimati različitim redoslijedom. Primjerice, ako je organizacija već poduzela aktivnosti povezane s energetskom učinkovitošću, manje će vremena trebati posvetiti razvoju tih strategija. No valja napomenuti da određivanje ciljeva nije isto što i izrada strategije. Uspostavljanje informacijske i analitičke platforme ključan je korak u razvoju održivih rješenja. Metrika je važna, bilo da je kreirana iz unutarnjih ili vanjskih izvora. Mjerenje i praćenje pomaže organizaciji odrediti strategije, osmisliti projekte i način komunikacije koji će osigurati ostvarenje ciljeva. Naposljetku, održiva rješenja trebaju uključivati važnu dimenziju komunikacije i uključivanja svih dionika. Najčešći neprijatelj inicijativa održivosti upravo su inertnost i organizacijska kompleksnost. Kaže se da je dvadeset i prvo stoljeće donijelo luksuz starenja, a kao i svaka povlastica, i ta je povlastica skupa. Demografske promjene možda su najveći izazov djelovanju zdravstvenih sustava danas. Potrošnja po glavi stanovnika koji pripadaju dobnoj skupini od 85 do 89 godina u prosjeku je pet puta veća nego potrošnja po glavi stanovnika u dobi od 35 do 39 godina (Horfmacher i Reidel, 2002.). Većina zemalja osjeća stalan pritisak zato što izdatci za zdravstvo rastu, a resursi su oskudni. Nositelji politike imaju tri mogućnosti: (1) zadržavanje razine troškova, (2) povećanje obujma financiranja zdravstvenih usluga te (3) kombinaciju prvih dviju mogućnosti. Međunarodna usporedba može pridonijeti boljem razumijevanju implementacije mehanizama financiranja. Ipak, mnogo je ograničenja, jer različiti kontekstualni čimbenici poput socijalnih, ekonomskih i političkih, uz povijesna ograničenja, imaju važnu ulogu u realizaciji i funkcioniranju politika u praksi. Složenost politike financiranja zdravstvenog sustava proizlazi iz činjenice da nije dovoljno samo pronaći dodatne izvore sredstava nego treba i organizirati način ubiranja te odgovarajuću alokaciju sredstava, odrediti vrijeme prikupljanja i od koga prikupljati sredstva. Danas većina zemalja primjenjuje različite kombinacije izvora sredstava 6

13 financiranja zdravstvenih sustava, odnosno nema čistih sustava koji se uzdaju u samo jedan izvor. Istraživanja su pokazala da će troškovi financiranja zdravstva (kao postotak bruto domaćeg proizvoda BDP) porasti u bližoj budućnosti te će iznositi oko 15 % BDP-a do godine (Stroetmann i suradnici, 2006.). Druge su procjene da će ti izdatci u razvijenim ekonomijama rasti za tri postotna poena BDP-a u sljedećih dvadeset godina (Soto i suradnici, 2012.). Oko trećine tog porasta nastat će zbog starenja stanovništva, a preostale dvije trećine bit će posljedica prekomjernog rasta troškova odražavanja tehnoloških promjena, rasta dohotka, Baumolova efekta i zdravstvene politike. Baumolov efekt odnosi se na rastući jedinični trošak rada u sektorima u kojima je teško postići koristi od produktivnosti, obično u uslugama. Kako plaće u tim sektorima rastu u skladu s prosjekom ekonomije, a produktivnost ne raste, jedinični troškovi rada rastu u relativnim terminima. U rastućim ekonomijama predviđa se rast izdataka za zdravstvo od jednog postotnog poena BDP-a u sljedećih dvadeset godina, što je trećina predviđenog porasta u razvijenim ekonomijama. Porast zdravstvenih troškova događa se u vrijeme kada zemlje trebaju poduzeti velike fiskalne prilagodbe kako bi smanjile javni dug i deficit državnog proračuna u jeku globalne financijske krize. Nadalje, u zemljama s niskim stopama fertiliteta i starenja stanovništva obujam produktivne radne snage smanjuje se relativno prema ostatku stanovništva, osim ako se smanjenje stope fertiliteta ne nadoknađuje imigracijom radne snage, čime se smanjuje i baza za prikupljanje prihoda za zdravstveni sustav. Pristup Svjetske zdravstvene organizacije u financiranju zdravstvenog sustava temelji se na tri stupa politike njegova financiranja. Prvi stup temelji se na postavljanju ciljeva politike financiranja zdravstvenog sustava koji trebaju biti primjenjivi te u skladu s vrijednostima i preporukama Svjetske zdravstvene organizacije. Ciljevi upućuju na smjer u kojemu bi reforme trebale pokrenuti zdravstveni sustav. Predloženi ciljevi služe i kao kriteriji prema kojima se mogu evaluirati provedene reforme. Drugi stup jest konceptualni okvir za analizu organizacije sustava financiranja zdravstvenog sustava, a primjenjuje se za opis funkcija i politika povezanih sa sustavima financiranja zdravstva, neovisno o modelu. Primjena takva deskriptivnog okvira nužna je za prilagođivanje analize specifičnim reformama u okruženju određene zemlje jer način je na koji se trenutačno financira zdravstveni sustav startna pozicija od koje započinje bilo koja reforma. Treći stup sastoji se od analize utjecaja ključnih kontekstualnih čimbenika, posebno fiskalnih ograničenja, na granicu do koje pojedina zemlja može održati razinu postignuća političkih ciljeva te na sužavanje izbora političkih mogućnosti koje se mogu uzeti u obzir. Taj stup omogućuje realističnu analizu onoga što je moguće implementirati i što se može postići. Često se miješaju ekonomska održivost i fiskalna održivost (Thomson i suradnici, 2009.). Ekonomska održivost odnosi se na rast zdravstvene potrošnje kao udjela u BDP-u. Izdatci za zdravstvo ekonomski su održivi do točke u kojoj socijalni troškovi izdataka za zdravstvo premašuju vrijednost proizvedenu tim izdatcima. Ako su izdatci za zdravstvo prijetnja ostalim područjima ekonomske aktivnosti, smatraju se neodrživima. Rast izdataka za zdravstvo obično je prijetnja drugim ekonomskim aktivnostima u stagnirajućim ekonomijama. Fiskalna održivost zdravstvenih sustava povezana je s javnim izdatcima za zdravstvo; zdravstveni sustav može biti ekonomski održiv, ali ipak fiskalno neodrživ ako javni prihodi nisu dovoljni za podmirenje javnih rashoda. Tri su široka pristupa problemu fiskalne održivosti (Thomson i suradnici, 2009.): (1) povećanje javnih prihoda do točke u kojoj se mogu podmiriti obveze zdravstvenog sustava; (2) smanjivanje obveza do točke u kojoj se mogu podmiriti iz postojećih ili projiciranih prihoda i (3) poboljšanje kapaciteta pretvaranja resursa u vrijednost zdravstvenog sustava. Zbog potencijalnog trade-offa između ciljeva reforme sustava zdravstvene zaštite kao što su, primjerice, očuvanje kontinuiranog napretka u poboljšanju zdravstvenih rezultata i kontroliranje troškova, zdravstvene reforme intrinzično su kompleksne (Gupta i suradnici, 2012.). Kad se velik dio zdravstvene potrošnje financira državnim proračunom, briga oko alokacije sredstava i učinkovitosti potrošnje postaje prioritet. U većini razvijenih zemalja OECD-a vlada ima kontrolu nad nabavom inputa i njihovom cijenom. Određivanje najviše cijene ili zamrzavanje cijena Ostojić, R. Zdravlje i zdravstveni sustavi: od Milenijskih razvojnih ciljeva do Ciljeva održivog razvoja 7

14 Ostojić, R. Zdravlje i zdravstveni sustavi: od Milenijskih razvojnih ciljeva do Ciljeva održivog razvoja može voditi znatnim uštedama u zdravstvenoj potrošnji. Nadalje, kontrola plaća mjera je koja se najčešće primjenjuje u zemljama s integriranim zdravstvenim sustavom i renumeracijom zdravstvenih profesionalaca zasnovanom na plaćama (primjeri takvih zemalja jesu: Danska, Velika Britanija, Irska, Švedska, Španjolska). Osim mjera ušteda na strani ponude, nerijetko se rabe mjere uštede na strani potražnje. Kako bi se zadržali i/ili smanjili troškovi, moguće je ograničiti dubinu i raspon paketa beneficija temeljnih zdravstvenih usluga. Međutim, valja osigurati da veća izdvajanja građana ne opterete socijalno najugroženije skupine. Iskustva zemalja koje su provele takve mjere ušteda pokazala su da je njihov utjecaj obično samo kratkoročan. Dugoročno nije održiv te čak može rezultirati povećanjem izdataka za zdravstvo. Porast učinkovitosti zdravstvenog sustava može se postići i unapređenjem te racionalizacijom postupaka donošenja odluka. Procjena medicinske tehnologije i prakticiranje medicine zasnovano na dokazima (engl. evidence-based medicine) tehnike su kojima se mogu donijeti kvalitetnije odluke povezane s pacijentima ili cijelim sustavom. Velik broj pružatelja usluga, nedostatak protokola pružanja njege, nekonzistentnosti prilikom povrata troškova i decentralizacija medicinskih podataka umanjuju mogućnost koordinacije te rezultiraju slabijom kvalitetom zdravstvene zaštite. Kako bi se riješile navedene prepreke, mnoge su zemlje počele primjenjivati nove sheme, uključujući integraciju primarne zdravstvene zaštite i bolnica te nagrađivanje liječnika za učinkovitu koordinaciju pružanja zdravstvenih usluga (OECD, 2010.). Usto, šira primjena informacijske i komunikacijske tehnologije (IKT) može rezultirati stvaranjem veće vrijednosti za utrošen novac, no zdravstveni sektor zaostaje za drugim sektorima gospodarstva u primjeni takvih tehnologija. Jedna je od trenutačnih koristi primjene IKT-a poboljšana koordinacija njege, osobito na području kroničnih bolesti, jer zdravstveni profesionalci mogu dijeliti informacije kako bi se pokušale izliječiti kompleksne bolesti, te veće uključivanje i bolja informiranost pacijenata. Kad je riječ o primjeni IKT-a, treba razviti nov poslovni model koji bi omogućio alokaciju resursa od onih koji ostvaruju koristi od IKT-a prema onima koji snose troškove (OECD, 2010.). Promocija i zaštita zdravlja osnova je za blagostanje ljudi te održivi ekonomski i socijalni razvoj (WHO, 2010.a). Članice Svjetske zdravstvene organizacije obvezale su se razviti vlastite sustave zdravstvene zaštite tako da svi građani imaju pristup uslugama i ne pate od financijskog tereta za njihovo plaćanje. Taj se cilj definira kao opća pokrivenost. Vlade moraju voditi računa o tome da pokrivenost bude jednaka te da uspostave sredstva za praćenje i evaluaciju napretka. Rezolucija World Health Assembly iz godine kaže da (1) bi svatko trebao imati pristup zdravstvenim uslugama a da (2) pritom nema financijskih poteškoća. Što se oba cilja tiče, svijet je još daleko od opće pokrivenosti. Treba imati na umu da u svakoj zemlji postoji dio stanovništva koji je presiromašan da bi pridonosio putem poreza ili premija osiguranja te ga treba subvencionirati iz udruženih sredstava, uglavnom državnih prihoda. Doprinosi moraju biti obvezni, inače bi bogati i zdravi izabrali neplaćanje te ne bi bilo dovoljno sredstava za pokrivanje potreba bolesnih i siromašnih. Samo prikupljanje dovoljnih sredstava neće rezultirati općom pokrivenošću te u tu svrhu treba osigurati učinkovitu upotrebu sredstava. Uz sve navedene probleme postoji konsenzus oko toga da su neučinkovitosti u zdravstvenoj potrošnji velike, što znači da je moguće poboljšati zdravstvene rezultate (Gupta i suradnici, 2012.). Najčešći uzroci neučinkovitosti uključuju neodgovarajuću i neučinkovitu upotrebu lijekova, medicinske pogreške, suboptimalnu kvalitetu zaštite, korupciju i prijevare. WHO procjenjuje da je od 20 do 40 % resursa potrošenih na zdravstvo potrošeno uzaludno odnosno potraćeno (WHO, 2010.b). 4. Zdravlje kao prioritet i Milenijskih ciljeva razvoja i Ciljeva održivog razvoja Godine Milenijsku deklaraciju Ujedinjenih naroda potpisalo je 189 zemalja, a translatirana je u osam milenijskih razvojnih ciljeva: (1) iskorjenjivanje ekstremnog siromaštva i gladi, (2) postizanje općeg primarnog obrazovanja, (3) promicanje ravnopravnosti spolova i osnaživanje žena, (4) smanjivanje mortaliteta djece, (5) poboljšanje zdravlja majki, (6) borbu protiv HIV-a/AIDS-a, malarije i drugih bolesti, (7) osiguravanje održivosti okoliša te (8) 8

15 uspostavu globalnog partnerstva za razvoj. Postavljeni ciljevi trebali su se ostvariti do godine. Kad je riječ o zdravlju, postignut je znatan napredak pa je primjerice broj smrti u dobi ispod pet godina smanjen s više od 12 milijuna godine na oko 6,6 milijuna godine, a smrtnost trudnica i rodilja u navedenom razdoblju smanjena je za 47 %. Osim toga, oko 9,7 milijuna ljudi s HIV-om sada ima pristup antiretrovirusnim lijekovima, a od godine uložena su znatna sredstva u liječenje tropskih bolesti (Sustainable Development Solutions Network, 2014.). Unatoč postignutom napretku, ostaju mnogobrojni izazovi. Jedan su od potencijalnih razloga neostvarivanja Milenijskih razvojnih ciljeva povezanih sa zdravstvom u zemljama niskog dohotka zdravstveni sustavi koji su previše fragilni i fragmentirani da pruže opseg i kvalitetu zdravstvenih usluga svima kojima su potrebne (Travis i suradnici, 2004.). Dodatno, kao kritični izazovi ostvarivanja Milenijskih razvojnih ciljeva bili su utvrđeni manjak radne snage, manjak koordinacije donatora te loši informacijski sustavi. Na samitu Ujedinjenih naroda u Rio de Janeiru godine (engl. United Nations Conference on Environment and Development) više od 150 zemalja potpisalo je globalni akcijski plan za 21. stoljeće, takozvanu Agendu 21. Objavljena je deklaracija iz Rija o okolišu i razvoju čiji prvi princip glasi da su ljudska bića u središtu brige o održivom razvoju te da imaju pravo na zdrav i produktivan život u harmoniji s prirodom (Waterson i Lenton, 2015.). Agenda 21 prepoznaje da uspjeh ovisi o aktivnostima na lokalnoj razini te da lokalne vlasti imaju vitalnu ulogu. Od lokalnih vlasti očekivalo se da imaju vlastite strategije do godine. Te strategije mogle su uključiti zaštitu okoliša minimiziranjem otpada, zadovoljavanjem socijalnih potreba, osiguravanjem pristupa dobroj hrani po niskim cijenama te ohrabrivanjem pristupa lokalnoj infrastrukturi koja zahtijeva manju upotrebu automobila. S obzirom na to da članak 8. Agende 21 poziva države da donesu nacionalne strategije za održivi razvoj koje bi dopunile i uskladile različite sektorske ekonomske politike, socijalne politike i politike zaštite okoliša te postojeće nacionalne planove, Hrvatski sabor na sjednici 20. veljače godine usvojio je Strategiju održivog razvitka Republike Hrvatske (Narodne novine, broj 30/2009). Tom strategijom definirano je da će se usmjerivanje Republike Hrvatske prema održivom razvoju voditi sljedećim općim načelima: (a) zaštitom ljudskog zdravlja, (b) promicanjem i zaštitom temeljnih ljudskih prava, (c) solidarnošću unutar generacija i među generacijama, (d) ostvarivanjem otvorenog i demokratskog društva, (e) uključivanjem građana, (f) uključivanjem poslodavaca i socijalnih partnera, (g) socijalnom odgovornošću poslodavaca, (h) integracijom gospodarskih, socijalnih i okolišnih sastavnica u izradi svih politika (smjernica), (i) obrazovanjem za održivi razvoj, (j) usklađenošću politika svih razina uprave i lokalne samouprave, (k) upotrebom najbolje moguće dostupne tehnologije, (l) obnavljanjem (npr. ponovnim korištenjem ili recikliranjem) prirodnih resursa, (m) promicanjem održive proizvodnje i potrošnje, (n) oprezom i prevencijom te (o) načelom onečišćivač plaća za onečišćenja koja nanosi okolišu. Kad je riječ o javnom zdravstvu, glavni cilj definiran je kao očuvanje i unapređivanje zdravlja cjelokupne populacije osiguravanjem pravodobnog pristupa zdravstvenim uslugama, koristeći znanstveno utemeljene programe sprečavanja i suzbijanja bolesti i promicanja zdravlja. Milenijski razvojni ciljevi od 25. rujna godine imaju svojeg nasljednika u Ciljevima održivog razvoja, koje je skupština Ujedinjenih naroda usvojila u New Yorku. Usvojeno je sedamnaest ciljeva osmišljenih da se iskorijene siromaštvo i glad do godine, a čak se i papa Franjo uvodno obratio okupljenima svojim govorom na temu očuvanja okoliša. Kao prvi globalni sporazum u povijesti kojim se utvrđuje univerzalni, sveobuhvatni program za djelovanje, ambiciozan Program obuhvatio je sedamnaest ciljeva održivog razvoja i 169 povezanih ciljeva, uz mobiliziranje svih zemalja i dionika da ostvare te ciljeve i utjecaje na nacionalne politike. U Program uključen je i Akcijski program Ujedinjenih naroda iz Adis Abebe, a njegovo donošenje vrhunac je intenzivnog trogodišnjeg procesa poznatog kao Razvojni program za razdoblje nakon Program se razvio iz Milenijskih razvojnih ciljeva, zaključaka Konferencije Ujedinjenih naroda o održivom razvoju Rio + 20 i konferencija o financiranju razvoja, a u njemu su uravnotežene tri dimenzije održivog razvoja (ekološka, društvena i Ostojić, R. Zdravlje i zdravstveni sustavi: od Milenijskih razvojnih ciljeva do Ciljeva održivog razvoja 9

16 Tablica 1. Tematski pokazatelji za javno zdravstvo iz Strategije održivog razvitka Republike Hrvatske Ostojić, R. Zdravlje i zdravstveni sustavi: od Milenijskih razvojnih ciljeva do Ciljeva održivog razvoja Smrtnost Zdravstvene navike i zdravstveni rizik Pristup zdravstvenoj skrbi Sigurnost i kvaliteta prehrane Upravljanje kemikalijama Izvor: Strategija održivog razvitka Republike Hrvatske (Narodne novine, broj 30/2009). stopa smrtnosti djece mlađe od pet godina očekivana duljina života pri rođenju pušenje; pretilost; fizička aktivnost; prehrambene navike; zloupotreba droga i alkohola kod djece od 13 do 15 godina i kod odraslih starijih od 20 godina kronične bolesti i ozljede (kardiovaskularne bolesti; karcinomi; hepatitis; dijabetes; spolno prenosive bolesti; samoubojstva) bolesti i ozljede na radu psihička oboljenja imunizacija; prenatalna skrb; zdravstveno osiguranje; redovita zdravstvena skrb udio stanovništva s pristupom primarnoj zdravstvenoj skrbi udio ukupne potrošnje za zdravstvo u BDP-u postotak žena koje primjenjuju neku od modernih metoda kontrole začeća ostaci pesticida u hrani, udio teških metala, posebno žive, u mesu ribe i školjkaša dioksini i PCB u hrani potrošnja toksičnih kemikalija po gospodarskim aktivnostima gospodarska) u područjima kao što su siromaštvo, nejednakost, sigurnost opskrbe hranom, zdravlje, održiva potrošnja i proizvodnja, rast, zaposlenost, infrastruktura, održivo upravljanje prirodnim resursima, klimatske promjene, rodna jednakost, mirna i uključiva društva, pristup pravosuđu te odgovorne institucije (Europska komisija, 2015.). Kako je već istaknuto, sedamnaest je Ciljeva održivog razvoja: (1) svijet bez siromaštva: okončati siromaštvo svagdje i u svim oblicima, (2) svijet bez gladi: okončati glad, postići sigurnost u opskrbi hranom, unaprijediti kvalitetu prehrane te promicati održivu poljoprivredu, (3) zdravlje i blagostanje: promicati zdrav život i dobrobit svih ljudi, svih životnih dobi, (4) kvalitetno obrazovanje: osigurati uključivo i kvalitetno obrazovanje te promicati mogućnosti cjeloživotnog učenja, (5) rodna ravnopravnost: postići rodnu ravnopravnost i osnaživati sve žene i djevojčice, (6) čista voda i sanitarni uvjeti: osigurati sanitarne uvjete i pristup pitkoj vodi svima, (7) osigurati pristup materijalno pristupačnoj, pouzdanoj, održivoj i modernoj energiji za sve, (8) dostojanstven rad i ekonomski rast: promicati uključiv i održiv ekonomski rast, zaposlenost i dostojanstven rad za sve, (9) industrija, inovacije i infrastruktura: izgraditi izdržljivu infrastrukturu, promicati održivu industrijalizaciju i poticati inovativnost, (10) smanjenje nejednakosti: smanjiti nejednakost između država i unutar njih; (11) održivi gradovi i zajednice: učiniti gradove i naselja uključivima, sigurnima, izdržljivima i održivima, (12) odgovorna potrošnja i proizvodnja: osigurati modele održive proizvodnje i potrošnje, (13) očuvanje klime: poduzeti hitnu akciju u suzbijanju klimatskih promjena i njihovih posljedica, (14) očuvanje vodenog svijeta: zaštititi i održivo iskorištavati oceane, mora i morske resurse, (15) očuvanje života na Zemlji: održivo upravljati šumama, suzbijati opustinjavanje, zaustaviti i preokrenuti degradaciju zemljišta i spriječiti daljnji gubitak biološke raznolikosti, (16) mir, pravda i snažne institucije: promicati miroljubiva, uključiva i pravedna društva te (17) partnerstvom do ciljeva: učvrstiti globalno partnerstvo za održivi razvoj (UNDP, 2015.). Predloženi cilj održivog razvoja povezan sa zdravlje jest postizanje zdravlja i blagostanja u svakoj životnoj dobi (Sustainable Development Solutions Network, 2014.). To implicira da sve zemlje trebaju postići opću pokrivenost zdravstvenom zaštitom u svakog životnoj fazi, s posebnim naglaskom na primarnim zdravstvenim uslugama, uključujući mentalno i reproduktivno zdravlje, kako bi se osiguralo da se ljudima pružaju kvalitetne zdravstvene usluge a da im zbog toga ne nedostaju financijska sredstva, odnosno da ne pate od financijske oskudice. Zemlje također implementiraju politike za stvaranje društvenih uvjeta i uvjeta zaštite okoliša koji promiču zdravlje stanovništva i pomažu pojedincima u donošenju zdravih i održivih odluka u njihovoj svakidašnjici. Predloženi cilj na kraju je formuliran kao osiguravanje zdravog življenja i promicanje blagostanja za sve u svakoj životnoj dobi, s trinaest 10

17 podciljeva (UN, ). Stavljanje općeg pokrivanja zdravstvenom zaštitom na prvo mjesto može se povezati s velikim razvojnim koristima, i u smislu boljih zdravstvenih indikatora i u smislu poboljšanih ekonomskih pokazatelja, uključujući smanjenje razine siromaštva. Osim toga, poboljšavanjem zdravstvenog i ekonomskog blagostanja svih ljudi vlade potiču društvenu harmoniju, a tako osiguravaju i znatne političke koristi (Sustainable Development Solutions Network, 2014.). Odgovornost za postizanje opće pokrivenosti zdravstvenom zaštitom počiva na vladama. Ipak, da bi se osigurao uspjeh, svi dionici moraju biti uključeni u postavljanje strategije. Strategija treba sadržavati prioritetne aktivnosti te potrebne investicije, ali i prepoznavanje nužnih trade-offova. Primjerice, ako se poveća iznos financiranja zdravstvenih sustava u slabije i srednje razvijenim zemljama, trebalo bi više investirati u medicinsku opremu i eliminiranje participacije za neke usluge. Četiri su ključna preduvjeta provedbe opće zdravstvene zaštite (Sustainable Development Solutions Network, 2014.): (1) financiranje, (2) ljudski resursi, oprema i infrastruktura, (3) sinergija između sektora i uključivanje svih dionika te (4) dobro upravljanje. Opća zdravstvena zaštita proizlazi iz temelja ljudskih prava i jednakosti. Deklaracija o ljudskim pravima iz godine utvrđuje svačije pravo na životni standard odgovarajući za zdravlje i blagostanje svake osobe te za zdravlje i blagostanje njezine obitelji, uključujući hranu, odjeću, stanovanje i zdravstvenu skrb te nužne socijalne usluge i pravo na sigurnost u slučaju nezaposlenosti i/ili bolesti (The Universal Declaration of Human Rights, 1948.). Sporazum Ujedinjenih naroda o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima iz godine (International Covenant on Economic, Social and Cultural Rights, 1966.) svakome jamči pravo da uživa u najvišem dosegnutom standardu zdravlja. Oba ta dokumenta pozivaju na stvaranje uvjeta koji bi svima mogli osigurati medicinsku skrb u slučaju bolesti. Ciljevi održivog razvoja također nude takvu mogućnost. Tradicionalni pogled na zdravlje u kontekstu ekonomskog razvoja bio je da ako zemlja makroekonomski napreduje, slijedi poboljšanje zdravstvenog statusa nacije. Međutim, empirijski dokazi da neke zemlje s nižim bruto domaćim proizvodom po glavi stanovnika imaju očekivani životni vijek usporediv s bogatijim zemljama i činjenica da mnoge zemlje s vrlo visokim bruto domaćim proizvodom po glavi stanovnika imaju slabe ishode liječenja promijenila je paradigmu (Bloom, 2007.). Zdravlje je prepoznato kao odrednica koja znatno pridonosi ekonomskom i društvenom razvoju. Postignuća i napredak u medicini i zdravstvu spadaju među najveće uspjehe u posljednja dva stoljeća. No taj uspjeh košta; stope rasta troškova zdravstva, primjerice, u zemljama OECD-a rastu brže od stope rasta bruto domaćeg proizvoda. S obzirom na razloge rasta izdataka za zdravstvo, nije vjerojatno da će se samo poboljšanjem učinkovitosti ponude zdravstvenih usluga osigurati održivi zdravstveni sustavi u budućnosti (World Economic Forum, 2013.). Skupina nositelja zdravstvenih sustava s više od dvjesto ljudi koju je oformio Svjetski ekonomski forum definirala je viziju zdravstvenog sustava godine. Preferirani zdravstveni sustav budućnosti različit je od nacionalnih zdravstvenih sustava današnjice, s osnaženim udrugama pacijenata, različitim modelima pružanja usluga, novim ulogama dionika, poticaja i normi. Stvaranje financijski održivog zdravstvenog sustava zahtijeva reorijentaciju prema vrijednostima i ishodima, uključivanje većeg broja dionika u učinkovitiju upravljačku strukturu te veću angažiranost i odgovornost pacijenata i građana (World Economic Forum, 2013.). Iz toga su proizašle tri strateške teme: (1) obuhvaćanje i prihvaćanje podataka i informacija s ciljem transformacije zdravstvene skrbi i procesa donošenja odluka, (2) inoviranje pružanja zdravstvenih usluga: naime, iako je medicina znatno napredovala, modeli pružanja zdravstvenih usluga zapeli su u prošlosti te (3) izgradnja zdravih gradova i zemalja budućnosti. Budući zdravstveni sustavi bit će pod utjecajem mnoštva čimbenika izvan zdravstvenih sustava (World Economic Forum, 2013.): (1) stajališta prema solidarnosti (hoćeli volja pojedinaca da dijele zdravstvene rizike stanovništva porasti ili se smanjiti); (2) upravljačke razine (lokalne/regionalne/ nacionalne/supranacionalne); (3) organizacije zdravstvenog inovacijskog sustava; (4) pristupa informacijama; (5) utjecaja na životni stil i (6) zdravstvene kulture (hoće li zdrav život biti izbor manjine ili većine). Ostojić, R. Zdravlje i zdravstveni sustavi: od Milenijskih razvojnih ciljeva do Ciljeva održivog razvoja 11

18 Ostojić, R. Zdravlje i zdravstveni sustavi: od Milenijskih razvojnih ciljeva do Ciljeva održivog razvoja Razvijena su tri scenarija. Prema prvom scenariju, u kojem su redefinirane granice zdravstvene industrije te u kojem korporacije pružaju nove proizvode i usluge kako se tržište liberalizira, vlade štede na javnim uslugama i nastaje nov osjećaj uvjetne solidarnosti. Drugi scenarij, takozvani novi društveni ugovor, predviđa da su vlade odgovorne za učinkovitost zdravstvenih sustava i regulaciju organizacija te poticanje pojedinaca da vode zdrav život. U trećem scenariju, takozvanom scenariju super osnaženih pojedinaca, građani upotrebljavaju paletu proizvoda i usluga kako bi upravljali svojim zdravljem. U međuvremenu, korporacije se međusobno natječu za to lukrativno tržište, a vlade vode računa o posljedicama. Sličan projekt definiranja vizije i scenarija razvoja zdravstvenog sustava proveden je u Engleskoj. Provedeno je istraživanje potencijalnih scenarija za zdravstveni sustav Engleske u godini u svrhu pomoći zdravstvenim organizacijama da promišljaju o svojem budućem razvoju te da shvate svoju ulogu i pripreme se za nju (NHS, Sustainable Development Unit, 2009.). Istraživanje pokazuje da je niskougljični zdravstveni sustav učinkovitiji zdravstveni sustav. Ako se teži pružanju najbolje moguće kvalitete zdravstvene zaštite u budućnosti, zdravstveni sustav mora uložiti napore u ublažavanje klimatskih promjena te otpora prema promjenama. Naime, klimatske promjene najveća su globalna prijetnja zdravlju u 21. stoljeću (NHS, Sustainable Development Unit, 2009.). Predlaže se pet ključnih koraka za stvaranje održivog niskougljičnog zdravstvenog sustava koji je spreman na sve buduće izazove (NHS, Sustainable Development Unit, 2009.). Prvi korak podrazumijeva potporu ljudima u preuzimanju odgovornosti za vlastito zdravlje u kontekstu smanjenih proračuna i potrebe za većom resursnom učinkovitosti; teret odgovornosti za zdravlje bilo bi dobro vratiti na pojedinca u što skorijoj budućnosti. Poboljšavanje zdravstvene pismenosti stanovništva pomoći će u orijentaciji sustava na prevenciju. Drugi korak podrazumijeva veću prisutnost i prihvatljivost informacijske i komunikacijske tehnologije u pružanju zdravstvene zaštite. Više cijene resursa dovest će do skupljeg prijevoza i održavanja objekata pa će informacijska i komunikacijska tehnologija imati važnu ulogu u pružanju zdravstvene zaštite u budućnosti. Mnoge tehnologije i telemedicina već postoje, ali još nisu široko prihvaćene, bilo od pacijenata ili od zdravstvenog osoblja. Potrebna je kulturna promjena u sustavu kako bi se maksimalno iskoristile pogodnosti koje informacijska i komunikacijska tehnologija nude. Treće, treba raditi na prihvaćanju životnog stila koji uključuje manje zagađivanje okoliša, odnosno zdravijeg životnog stila. Ugljično intenzivni životni stilovi gotovo su jednako štetni za okoliš i za zdravlje te je stoga važno raditi na ukazivanju da niskougljični životni stil može imati pozitivan utjecaj na zdravlje. Uklanjanje naše ovisnosti o fosilnim gorivima za energiju dovest će do dramatičnih promjena u svačijem životnom stilu. Četvrti korak podrazumijeva alokaciju sredstava za promoviranje zdravlja, radije nego liječenje bolesti, a peti da zdravstveni sustav preuzme vodeću ulogu u radikalnoj promjeni koju trebamo kako bismo se suočili s klimatskim promjenama. S klimatskim promjenama, poslovanje na uobičajeni način nije opcija ni za kakvu organizaciju u društvu. Utvrđena su četiri moguća scenarija (NHS, Sustainable Development Unit, 2009.). Prvi scenarij predstavlja transformaciju usluga. Visoka cijena ugljika u tom je scenariju stvorila novi tip potrošačkog svijeta u kojem tvrtke radije prodaju usluge nego proizvode i dobri građani dijele sa svojim susjedima. Zajednice zajednički rade na podupiranju zdravih životnih stilova, a tvrtke preuzimaju veću odgovornost za promociju javnog zdravstva. Međutim, udaljena ruralna područja s najvišim emisijama po glavi stanovnika nemaju pristup svim uslugama. U tom scenariju kupnja automobila nije isplativa, ali iznajmljivanje automobila i bicikala u porastu je; vegetarijanstvo i zdravi životni stilovi jesu norma, ali ostali zahtijevaju uklanjanje oporezivanja hrane koja deblja; neki liječnici izbjegavaju propisivanje ugljično intenzivnih tretmana što izaziva velike kontroverze te funkcionira shema iznajmi organe koja omogućuje ljudima skrb i savjete za života u zamjenu za davanje organa na transplantaciju na kraju života. Drugi scenarij ima naglasak na učinkovitosti. Rapidne inovacije i nove tehnologije stvorile su niskougljične ekonomije s malo potrebe za promjenama u životnim stilovima ili poslovnoj praksi. Svijet je izrazito individualistički, potrošački, pun brzih promjena. Privatni sektor igra rastuću ulogu u zdravstvenom sustavu, a visoko personalizirane usluge dostupne su onima koji to mogu platiti, ali usluge siromašnima smanjile su se i oni se sve više oslanjaju na samodijagnoze. U tom scenariju far- 12

19 maceutske kompanije kontinuirano razvijaju nove lijekove i pod pritiskom su da ih brzo puštaju u primjenu što dovodi u pitanje kvalitetu testiranja; ljudi su naviknuti na online preglede kod virtualnih liječnika te su robotske operacije često bolje od onih ljudskih; dijagnostičke majice omogućuju ljudima da prate svoje zdravlje, komercijalne usluge nadzora dogovorit će pregled ako uoče nešto neobično; personalizirani lijekovi dostupni su, ali samo si ih bogati mogu priuštiti. Treći scenarij predstavlja redefiniranje napretka. Zemlje si postavljaju kvalitetu života kao glavni cilj. Zdrav život visok je prioritet, a velik dio skrbi pruža se putem prijatelja i obitelji. U tom scenariju takozvane zdrave skupine zamjenjuju klubove ljubitelja knjiga i slično, a mnogi se susreću online; visoko se oporezuju duhan, alkohol i nezdrava hrana; sporiji životni stilovi doveli su do porasta broja djece, što stavlja pritisak na ciljeve smanjivanja štetnih emisija i tako dalje. Četvrti scenarij predstavlja rat za zaštitu okoliša. To je svijet koji se kasno probudio u borbi s klimatskim promjenama. Vlade su uvele teške mjere da nadoknade izgubljeno vrijeme te su svi resursi usmjereni na ublažavanje klimatskih promjena. U tom scenariju proizvodnja mesa smanjenja je zbog visokih emisija; prehrana je mnogo zdravija; na prevenciju se gleda kao na učinkovitu i tako dalje. Pogoršano stanje prirodnog okoliša počinje utjecati na zdravlje stanovništva u mnogim dijelovima svijeta (Jameton i Pierce, 2001.). To se čini iznenađujućim zaključkom jer se posljednjih desetljeća prema podatcima Svjetske zdravstvene organizacije zdravlje unatoč pogoršanom stanju prirodnog okoliša poboljšava. Ipak, navedena su postignuća krhka. Na dugi rok ljudsko zdravlje zahtijeva zdravi globalni ekosustav (Jameton i Pierce, 2001.). Smatra se da je već oko 25 % zdravstvenih problema podrijetlom iz okoliša. Iako je prepoznata važna uloga koju okoliš ima u javnom zdravstvu, manje je prepoznato da osobne zdravstvene usluge također ovise o okolišu te ostavljaju posljedice na okoliš. Naime, zdravstveni problemi u porastu generirani pogoršanjem stanja okoliša zahtijevaju medicinsko liječenje, a pružanje zdravstvenih usluga istodobno šteti okolišu. Kao što je slučaj i u drugim uslužnim djelatnostima, bolnice troše energiju za grijanje i hlađenje, prijevoz, bolnički objekti velike su i često kompleksne zgrade okružene asfaltiranim površinama i tako dalje. Zdravstvene usluge također uzrokuju jedinstvene probleme povezane s upotrebom farmaceutskih i bioloških proizvoda, potencijalno toksičnih nusproizvoda i lijekova te infektivnim otpadom. Troškovi pružanja zdravstvenih usluga najvidljiviji su na kraju procesa pružanja zdravstvene usluge. Riječ je o medicinskom otpadu, čije je zbrinjavanje obično vrlo dobro regulirano. No zdravstvene usluge oslanjaju se na širok raspon prirodnih resursa. Šteta za okoliš koju uzrokuje potrošnja prirodnih resursa u zdravstvenom sustavu nije dovoljno detaljno istražena pa je razina do koje medicinski otpad utječe na zagađenje okoliša teško procjenjiva (Jameton i Pierce, 2001.). Globalizacija trgovine, putovanja i kultura imaju i pozitivne i negativne učinke na zdravlje. Pojačana trgovina uslugama i proizvodima štetnim za zdravlje i okoliš, putovanja i migracije ljudi stvaraju globalne prijetnje zdravlju. Prijenosne bolesti poput tuberkuloze šire se i u razvijenijim zemljama, među najranjivijom i najsiromašnijom populacijom. Rastuća je i briga oko sigurnosti hrane povezana i s kemijskim supstancama i mikroorganizmima. Naime, iako je rastuća trgovina hranom donijela mnogobrojne koristi, može pridonijeti i širenju bolesti uzrokovanih hranom. Promicanje međunarodnih sigurnosnih standarda hrane stoga je vrlo važno. Globalne ekološke prijetnje za zdravlje uključuju promjenu klime, uništavanje ozonskog omotača, smanjenje bioraznolikosti, narušavanje ekosustava i širenje organskih zagađivača (WHO, 2002.). Kako mnogobrojne odrednice zdravlja proizlaze iz drugih sektora osim zdravstvenog (primjerice ekologija, voda, poljoprivreda, obrazovanje, zaposlenost, urbani i seoski život, trgovina, turizam, energija), kontinuirano se ostvaruje napredak u promicanju tješnjih veza zdravstvenog i ostalih sektora (WHO, 2002.). Opća pokrivenost zdravstvenom zaštitom, jedan od Ciljeva održivog razvoja, zahtijeva znatan porast u državnim ulaganjima u jačanje primarne zdravstvene zaštite (Tangcharoensathien i suradnici, 2015.). Za funkcioniranje zdravstvenih sustava ključna je i radna snaga u zdravstvu. Opća pokrivenost zdravstvenom zaštitom i radna snaga u zdravstvu među važnim su zdravstvenim ciljevima održivog razvoja te zajednički pridonose ostvarenju održivih ciljeva razvoja. Usto, Ciljevi održivog razvoja povezani sa Ostojić, R. Zdravlje i zdravstveni sustavi: od Milenijskih razvojnih ciljeva do Ciljeva održivog razvoja 13

20 Ostojić, R. Zdravlje i zdravstveni sustavi: od Milenijskih razvojnih ciljeva do Ciljeva održivog razvoja zdravstvom zahtjevniji su nego prethodni Milenijski ciljevi razvoja povezani sa zdravstvom (Tangcharoensathien i suradnici, 2015.). Za razliku od Milenijskih razvojnih ciljeva, plan odnosno program održivog razvoja povezan sa zdravstvom u sklopu Ciljeva održivog razvoja teži univerzalnoj primjenjivosti na sve zemlje te obuhvaća prenosive i neprenosive bolesti te rastuće opasnosti od, među ostalim, prometnih nesreća i zagađenja (Buse i Hawkes, 2015.). Buse i Hawkes (2015.) tvrde kako uspjeh ispunjavanja Ciljeva održivog razvoja povezanih sa zdravstvom zahtijeva promjenu paradigme u smislu svladavanja pet izazova: (1) osiguravanja vodstva za međusektorsku koherentnost i koordinaciju u strukturnim pokretačima zdravlja (društvenima, ekonomskima, političkima i pravnima); (2) pomicanja fokusa s liječenja na prevenciju; (3) utvrđivanja učinkovitih načina za nošenje s komercijalnim odrednicama narušavanja zdravlja (komercijalnim interesima povezanim uz konzumiranje alkohola, marketing pića sa šećerom, nezdrave hrane i tako dalje, odnosno svih industrija koje profitiraju od nečistog razvoja); (4) daljnje integracije pristupa zasnovanih na ljudskim pravima (ljudska prava i društvena pravda kao temeljni principi za postizanje održivog zdravlja i blagostanja za sve) te (5) poticanja civilnog uključivanja i osiguravanja odgovornosti nositelja politike na svim razinama. Ciljevi održivog razvoja stavili su veći naglasak na potražnju znanstvene zajednice od Milenijskih ciljeva razvoja (Lu i suradnici, 2015.). U vezi s Ciljevima održivog razvoja potrebno je razviti metriku kojom bi se mjerio napredak prema ciljevima na lokalnoj, nacionalnoj, regionalnoj i globalnoj razini. Treba postaviti i sustave nadzora i procedure evaluacije. Lu i suradnici (2015.) postavljaju pet prioriteta povezanih sa sudjelovanjem znanstvene zajednice u procesu postizanja Ciljeva održivog razvoja. Prvi je prioritet spomenuta metrika. Znanstvenici bi trebali dizajnirati set praktičnih indeksa za praćenje napretka svakog od Ciljeva održivog razvoja. Primjerice, sedmi cilj koji se odnosi na osiguravanje pristupa održivoj i modernoj energiji svima zahtijevat će indikatore poboljšanja u energetskoj učinkovitosti i uštedama potrošnje ugljena radi primjene tehnologija obnovljive energije. Potrebno je uključiti i druge parametre, osim ekonomskog rasta, kao što je dohodovna nejednakost, stanovništvo i drugo. Postojeća metodologija može biti početna točka. Drugi je prioritet uspostavljanje nadzornih mehanizama. Vlade i istraživači trebaju odlučiti što bi trebalo pratiti te postaviti sustave koji će prikupljati podatke. Primjerice, potrebno je pratiti količine potrošnje vode i energije, utjecaje na zdravlje i ostalo. Analizu i interpretaciju podataka treba osigurati u isto vrijeme, idealno od neovisnih organizacija. Globalna kolaboracija između vlada i znanstvene zajednice ključna je za postavljanje nadzornih programa te pružanje pomoći zemljama u razvoju u njihovoj implementaciji. Treći je prioritet evaluacija napretka. Znanstvenici bi trebali odabrati kriterije prema kojima će se procjenjivati napredak u ostvarenju cilja. Putem UN-ove platforme za međuvladine pregovore treba uspostaviti mehanizam evaluacije provedbe i rezultata Ciljeva održivog razvoja koja će se provoditi svakih tri do pet godina te predlagati reforme gdje se utvrdi potreba. Četvrti je prioritet unaprijediti infrastrukturu. Zemlje u razvoju morat će surađivati s razvijenim zemljama kako bi izgradile objekte za promatranje, prikupljanje podataka i njihovu obradu. Peti je prioritet standardizacija i verifikacija podataka. Sposobnosti zemalja da prikupe i procesuiraju ekonomske i socijalne podatke znatno variraju. Svi podatci povezani s Ciljevima održivog razvoja trebaju biti dostupni javnosti te objavljivani što je prije moguće. Lu i suradnici (2015.) zaključuju da znanstvenici trebaju poduprijeti Ciljeve održivog razvoja te pomoći u integriranju mehanizama nadzora i evaluacije u političko odlučivanje na svim razinama te osigurati da podatci o našem planetu svima budu lako dostupni. 5. Zaključak Zdravlje je važno kao ljudsko pravo, ali i od ključnog je značenja za ostvarivanje svih dimenzija održivog razvoja. Suvremeno doba obilježeno promijenjenim demografskim trendovima i uzorcima ponašanja, ekonomskim razvojem, većom mobilnošću ljudi, promjenom klime i ekosustava, daljnjim rastom siromaštva i konflikata u određenim dijelovima svijeta sa sobom donosi nove izazove koji utječu na zdravlje ljudi i zdravstvene sustave zemalja diljem svijeta. Zdravstveni problemi u porastu, generirani pogoršanjem stanja okoliša, zahtijevaju medicinsko liječenje, a u isto vrijeme pružanje zdravstvenih usluga šteti okolišu. Kao što je slučaj i u drugim uslužnim djelatnostima, bolnice troše energiju za 14

21 grijanje, hlađenje i transport te zauzimaju, zauzimaju velike i često kompleksne zgrade. Zdravstvene usluge također uzrokuju jedinstvene probleme povezane s upotrebom farmaceutskih i bioloških proizvoda, potencijalno toksičnih nusproizvoda i lijekova te proizvodnjom infektivnog otpada. Može se reći da je danas zdravlje posljedica okruženja u kojemu se živi i djeluje. Zdravlje je nedvojbeno i preduvjet i posljedica ekonomskog razvoja. Zdravlje valja promatrati kao višedimenzionalan pojam budući da je osnova društvenog i ekonomskog opstanka i održivog razvoja pojedinca, zemalja te cijelog svijeta. Da bi ispunili svoj cilj očuvanja zdravlja, zdravstveni sustavi moraju razviti alate i politike prilagođavanja novonastalim uvjetima i potrebama ljudi kako bi uspješno obavljali svoje temeljne funkcije. Danas se pružatelji zdravstvenih usluga svih oblika i veličina suočavaju s mnogobrojnim izazovima, koji uključuju globalizaciju, eksploziju informacijskih tehnologija, brigu oko učinaka na okoliš, demografskih promjena, regulatornih izmjena te odnedavno i s globalnom ekonomskom recesijom. Većina zemalja osjeća stalan pritisak zato što izdatci za zdravstvo rastu, a resursi su oskudni. Ipak, njihove aktivnosti, osobito javnih pružatelja zdravstvenih ustanova, ne bi smjele biti usmjerene samo na ekonomske rezultate njihovih napora nego i na prihvaćanje ekonomskih, društvenih praksa i praksa zaštite okoliša koje donose koristi zaposlenicima, pacijentima, zajednici i cijelim društvima. Strategijom održivog razvitka Republike Hrvatske definirano je kako će se usmjeravanje Republike Hrvatske prema održivom razvitku voditi određenim općim načelima, a na prvome mjestu istaknuta je zaštita ljudskog zdravlja. U okviru Milenijskih razvojnih ciljeva više je ciljeva, što izravno, a što neizravno, povezanih sa zdravljem i zdravstvom. Kao jedan od potencijalnih razloga neostvarivanja Milenijskih razvojnih ciljeva povezanih sa zdravstvom u zemljama niskog dohotka navode se zdravstveni sustavi koji su previše fragilni i fragmentirani da bi pružili odgovarajući opseg i kvalitetu zdravstvenih usluga svima kojima treba, manjak radne snage, manjak koordinacije donatora te loši informacijski sustavi. Ciljevi održivog razvoja povezani sa zdravstvom zahtjevniji su nego prethodni Milenijski ciljevi razvoja povezani sa zdravstvom. U novodefiniranim Ciljevima održivog razvoja određen je cilj osiguravanje zdravog življenja i promicanje blagostanja za sve u svakoj životnoj dobi, s trinaest podciljeva. On implicira da sve zemlje trebaju postići opću pokrivenost zdravstvenom zaštitom svake osobe u svakoj životnoj fazi, s posebnim naglaskom na primarnim zdravstvenim uslugama, uključujući mentalno i reproduktivno zdravlje, kako bi se osiguralo da se ljudima pružaju kvalitetne zdravstvene usluge, a da im zbog toga ne uzmanjka financijskih sredstava odnosno da ne pate od financijske oskudice. Dugoročno, ljudsko zdravlje zahtijeva zdrav globalni ekosustav. Za stvaranje održivih zdravstvenih sustava budućnosti, društva moraju preoblikovati potražnju za zdravstvenim uslugama, smanjujući teret oboljenja pomaganjem ljudima da ostanu zdravi i njihovim osnaživanjem u upravljanju vlastitim zdravljem. Država treba ohrabrivati ljude da razvijaju zdravije navike, poticati zdraviju potrošnju te razvoj okruženja i infrastrukture koji promiču zdravlje stanovništva. Bez zdravlja i održivih zdravstvenih sustava nema održivog razvoja društva ni gospodarstva. Ostojić, R. Zdravlje i zdravstveni sustavi: od Milenijskih razvojnih ciljeva do Ciljeva održivog razvoja Literatura Adomssent, M., Godemann, J., Michelsen, G. (2007) Transferability of approaches to sustainable development at universities as a challenge. International Journal of Sustainability in Higher Education, 8 (4): Bloom, B. R. (2007) Sustainable health: A new dimension of sustainability science. PNAS, 104 (41): Buse, K., Hawkes, S. (2015) Health in the sustainable development goals: ready for a paradigm shift? Globalization and Health, (2015): De Kruijf, H. A. M., Van Vuuren, D. P. (1998) Following Sustainable Development in Relation to the North South Dialogue: Ecosystem Health and Sustainability Indicators. Ecotoxicology and Environmental Safety, 15

22 Ostojić, R. Zdravlje i zdravstveni sustavi: od Milenijskih razvojnih ciljeva do Ciljeva održivog razvoja 40: Dobrev, A., Jones, T., Stroetmann, V. N., Stroetmann, K. A., Artmann, J., Kersting, A., Kasiri, N., Zegners, D., Lilischkis, S. (2008) Sources of financing and policy recommendations to member states and the European Commission on boosting ehealth investment. Final report. Bruxelles: European Commision. Du Pisani, J. A. (2006) Sustainable development historical roots of the concept. Environmental Sciences, 3 (2): Europska komisija (2015) Europska komisija pozdravlja novi Program Ujedinjenih naroda za održivi razvoj Dostupno na: [ ]. Folke, C., Carpenter, S., Elmqvist, T., Gunderson, L., Holling, C. S., Walker, B. (2002) Resilience and Sustainable development: Building Adaptive Capacity in a World of Transformations. Ambio, 31 (5): Gifford, R. (2007) Environmental Psychology and Sustainable Development: Expansion, Maturation, and Challenges. Journal of Social Issues, 63 (1): Grgić, M., Bilas, V. (2008) Međunarodna ekonomija. Zagreb: Lares plus. Gupta, S., Clements, B., Coady, D. (2012) The Challenge of Health Care Reform in Advanced and Emerging Economies. U: Coady, D., Clements, B., Gupta, S. (ur.) (2012) The Economics of Public Health Care Reform in Advanced and Emerging Economies. Washington: International Monetary Fund. Harm Benson, M., Kundis Craig, R. (2014) The End of Sustainability. Society and Natural Resources: An International Journal, 27 (7): Horfmacher, M. M., Reidel, M. (2002) Age structure and health expenditure in the EU: costs increase but do not explode. Health Systems Watch III. Vienna Institute for Advanced Studies. International Covenant on Economic, Social and Cultural Rights (1966). Dostupno na: avl/ha/icescr/icescr.html [ ]. Isaksson, R. (2006) Total quality management for sustainable development. Business Process Management Journal, 12 (5): Jameton, A., Pierce, J. (2001) Environment and health: 8. Sustainable health care and emerging ethical responsibilities. CMAJ, 164 (3): Lawn, P. A. (2001) Toward Sustainable Development, An Ecological Economics Approach. Boca Raton, Florida: CRC Press. Lu, Y., Nakicenovic, N., Visbeck, M., Stevance, A. S. (2015) Five priorities for the UN Sustainable Development Goals. Nature, 520: Martens, W. J. M., Slooff, R., Jackson, E. K. (1997) Climate change, human health, and sustainable development. Bulletin of the World Health Organization, 75 (6): NHS, Sustainable Development Unit (2009) Fit for the Future, Scenarios for low-carbon healthcare Dostupno na: [ ]. Nourry, M. (2007) Measuring sustainable development: Some empirical evidence for France from eight alternative indicators. Ecological Economics, 67: OECD (2001) Policies to Enhance Sustainable Development. Meeting of the OECD Council at Ministerial Level. OECD (2010) Improving health sector efficiency. The role of information and communication technologies. Pariz: OECD. Ostojić, R., Bilas, V., Franc, S. (2013) Odrednice razvoja globaliziranih zdravstvenih sustava. Zagreb: Notitia. Robinson, J. (2004) Squaring the circle? Some thoughts on the idea of sustainable development. Ecologi- 16

23 cal Economics, 48 (2004): Seghezzo, L. (2009) The five dimensions of sustainability. Environmental Politics, 18 (4): Smith, R. W. (2010) Understanding and Linking Sustainability for Healthcare. White paper, Johnsons Controls, Inc. Sneddon, C., Howarth, R., Norgaard, R. B. (2006) Sustainable development in a post-brundtland world. Ecological Economics, 57 (2): Soto, M., Shang, B., Coady, D. (2012) New Projections of Public Health Spending, U: Coady, D., Clements, B., Gupta, S. (ur.) (2012) The Economics of Public Health Care Reform in Advanced and Emerging Economies. Washington: International Monetary Fund, str Strategija održivog razvitka Republike Hrvatske, Narodne novine, broj 30/2009. Stroetmann, K. A., Jones, T., Dobrev, A., Stroetmann, V. (2006) ehealth is worth it. The economic benefits of implemented ehealth solutions at ten European countries. Luxembourg: Office for Official Publications of the European Communities. Sustainable Development Solutions Network (2014) Health in the Framework of Sustainable Development. Dostupno na: [ ]. Tangcharoensathien, V., Mills, A., Palu, T. (2015) Accelerating health equity: the key role of universal health coverage in the Sustainable Development Goals. BMC Medicine, (2015) 13: 101. The Universal Declaration of Human Rights (1948). Dostupno na: udhr/ [ ]. Thomson, S., Foubister, T., Mossialos, E. (2009) Financing health care in the European Union Challenges and policy responses. World Health Organization, on behalf of the European Observatory on Health Systems and Policies. Travis, P., Bennett, S., Haines, A., Pang, T., Bhutta, Z., Hyder, A. A., Pielemeier, N. R., Mills, A., Ecans, T. (2004) Overcoming health systems constraints to achieve the Millenium Development Goals. Public Health, 364 (4): UN, Goal 3: Ensure healthy lives and promote well-being for all at all ages. Dostupno na: un.org/sustainabledevelopment/health/ [ ]. UNDP (2015) Sustainable Development Goals Fact Sheet. Dostupno na: dam/unct/bih/pdfs/sdg%20eng%20brosura.pdf [ ]. United Nations (1987) Report of the World Commission on Environment and Development: Our Common Future. Dostupno na: [ ]. Van Zeijl-Rozema, A., Cörvers, R., Kemp, R., Martens, P. (2008) Governance for Sustainable development: A Framework. Sustainable Development, 16: Waterson, T., Lenton, S. (2015) Sustainable development, human induced global climate change, and the health of children. Arch Dis Child, 82: WHO (2002) Health and Sustainable Development. Izvješće. WHO (2010a) Health system financing: the path to universal coverage. WHO. WHO (2010b) The World Health Report 2010 Health Systems: Improving Performance. Ženeva: WHO. Williams, C. C., Millington, A. C. (2004) The diverse and contested meanings of sustainable development. The Geographical Journal, 170 (2): World Economic Forum (2013) Sustainable Health Systems Visions, Strategies, Critical Uncertainties and Scenarios. A report from the World Economic Forum prepared in collaboration with McKinsey and Company. Ostojić, R. Zdravlje i zdravstveni sustavi: od Milenijskih razvojnih ciljeva do Ciljeva održivog razvoja 17

24

25 Original scientific paper / Izvorni znanstveni rad UDC/UDK 336.7: ](497.5) Examining the relationship between banking loans to private individuals growth rate and personal consumption growth rate in Croatia the cointegration approach Ispitivanje veze između stope rasta bankovnih kredita građanima i stope rasta osobne potrošnje u Hrvatskoj kointegracijski pristup Abstract The main hypothesis of the paper states that banking loans to private individuals growth rate correlates with the personal consumption growth rate in Croatia. Following the Engle-Granger cointegration and Johansen cointegration approaches on yearly data samples from 1996 to 2012, we found banking loan to private individuals annual growth rate and personal consumption annual growth rate in Croatia were cointegrated. According to estimates, there is empirical evidence for statistically significant, long-run and shortrun levels of banking loans to private individuals growth rate having an effect on the personal consumption growth rate in Croatia. Given the low competitiveness of the domestic economy, the research results raise questions regarding the sustainability of a banking business in Croatia which is mainly oriented toward lending to private individuals, and the potential need to update banking regulations in Croatia. We found evidence of debt-financed consumption. In addition, the research results further illustrate the sensitivity of cointegration methods to deviations from the pure unit-root assumption, since unit-root tests cannot easily distinguish between a unit root and close alternatives. Assoc. prof. Vlatka Bilas, PhD Faculty of Economics and Business, University of Zagreb bilas.vlatka@gmail.com Mile Bošnjak, PhD SKDD - CCP Smart Clear, Inc., Zagreb mile.bosnjak76@gmail.com Keywords: personal consumption, life-cycle hypothesis, banking loans, cointegration, Croatia JEL classification: C22, D12, E21, E51 Sažetak Glavna hipoteza rada glasi da je stopa rasta bankovnih kredita građanima korelirana s osobnom potrošnjom u Hrvatskoj. Slijedeći Engle-Grangerov pristup, kao i Johansenov kointegracijski pristup na godišnjim podatcima od godine do godine, utvrđeno je kako su godišnje stope rasta bankovnih kredita građanima i godišnje stope rasta osobne potrošnje u Hrvatskoj kointegrirane. Empirijski je dokazan statistički značajan efekt stope bankovnih kredita građanima u dugom i kratkom roku na stopu rasta osobne potrošnje u Hrvatskoj. U slučaju relativno niske konkurentnosti domaćega gospodarstva rezultati istraživanja upućuju na pitanje o održivosti poslovanja banaka u Hrvatskoj kao većinski orijentiranog na kreditiranje građana kao i potrebu za potencijalnim izmjenama u regulaciji banaka u Hrvatskoj. Rad ukazuje na potrošnju financiranu zaduživanjem. Također, rezultati istraživanja ilustriraju osjetljivost kointegracijskih metoda na odstupanja od čistih pretpostavki jediničnih korijena jer testovi jediničnih korijena ne moraju pokazati razliku između jediničnih korijena i bliskih alternativa. Izv. prof. dr. sc. Vlatka Bilas Ekonomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu bilas.vlatka@gmail.com Dr. sc. Mile Bošnjak SKDD - CCP Smart Clear d.d., Zagreb mile.bosnjak76@gmail.com Ključne riječi: osobna potrošnja, hipoteza životnog ciklusa, krediti banaka, kointegracija, Hrvatska. JEL klasifikacija: C22, D12, E21, E51 19

26 Bilas, V., Bošnjak, M. Examining the relationship between banking loans to private individuals growth rate and personal consumption growth rate in Croatia the cointegration approach 1. Introduction Financial liberalization in Croatia has resulted in the increase of financial inflow from abroad. According to the Croatian National Bank (CNB) data on Foreign Direct Investment (FDI) since 1993, the greatest proportion of FDI in Croatia has been directed towards the financial intermediation sector (mainly foreign-owned credit institutions). Furthermore, according to the Croatian National Bank data on loans structure by institutional sectors since 1993, the highest proportion of loans in Croatian banking system is to private individuals. Banking orientation toward private individuals is due to higher loans diversification and positive effects on domestic demand and the economy as a whole. An increase in loans to private individuals may increase domestic demand for goods and that may be desirable in a large, competitive economy. At the same time, if the competitiveness of the domestic economy is low, domestic demand may be oriented toward foreign goods from more competitive economies. If this phenomenon lasts long enough, it can weaken the economy as a whole, so the issue can be raised of the sustainability of a banking business in Croatia which is mainly oriented towards private individuals. According to the Croatian Bureau of Statistic data for the same period, an extensive increase in personal consumption has been recorded. The effects of the increase in financial inflows from abroad on economic performance are different when bank loans are made to households and used for government consumption, compared to lending to companies for entrepreneurial activities and added value creation. Bank loans should support future value-added, but also future income, from which the debtor's liability and the expenses of interest repayment should be settled. According to Hall (1978), the academic community has been oriented toward testing the hypothesis that aggregate consumption evolves over time, in accordance with the life cycle-permanent income hypothesis, but has often failed to support the theory with empirical evidence. According to Bacchetta and Gerlach (1997), attention is focused on how alternative monetary policy measures influence credit conditions, and how the induced changes in credit conditions are likely to influence aggregate consumption. Recent literature on this topic is scarce, even though it is important in any economy, and especially in a small, open economy like Croatia. The main objective of this paper is to contribute empirical evidence to understanding the relationship between banking loans to private individuals and personal consumption in Croatia. In what follows, we explore the relationship between banking loans to private individuals and personal consumption in Croatia, so the main research hypothesis states: the level of banking loans to private individuals growth rate correlates with the consumption growth rate in Croatia. The paper consists of five parts. After the introduction, the second part provides a brief literature overview. The third part presents the methodology applied and the fourth results of the study. The fifth part is the conclusion. 2. Literature overview The personal consumption function model in macroeconomics is often based on the permanent income hypothesis (Friedman, 1957) and life-cycle hypothesis (Ando and Modigliani, 1963). According to these hypotheses, personal consumption is determined by income and asset wealth. Furthermore, monetary policy can only influence consumption through its influence on permanent income. Nonetheless, several research papers have examined the interconnections between personal consumption and credit constraints. There has been inconsistency in findings regarding the impact of debt on consumption. Bacchetta and Gerlach (1997) confirmed empirically the link between credit availability and personal consumption in the USA, Canada, the UK, Japan and France. Furthermore, the authors found credit availability to be a more influential determinant of personal consumption than personal income. Jappelli and Pagano (1989), and Vaidyanathan (1993) found empirical evidence indicated that excess consumption sensitivity to current disposable income could be explained by credit constraints to some extent. Lovrinčević and Mikulić (2003), using data samples from 1972 to 2002, 20

27 found the credit constraint variable to be a significant personal consumption determinant in Croatia. Čeh Časni (2014) tested the housing wealth effect on personal consumption on a sample of six European post-transition economies, including Croatia, and found it to be significant. But the influence of banking loans to private individuals has not been tested on personal consumption or housing wealth. It might be that banking loans to private individuals influence both variables, and in that case, the estimation would be biased. From the 1990s on, household access to credit eased considerably, due to a variety of factors, including financial deregulation, automated credit scoring, and mortgage securitization (Gramlich, 2007). So, loans could be made to less creditworthy borrowers and take riskier forms. On the other hand, according to Murphy (1998), debt to income ratio reduces disposable income and therefore correlates negatively with future consumer spending growth. According to Olney (1999), the relationship between consumption and debt during the 1930s in the USA was negative. According to Beaton (2009), loans growth was shown as an important consumer spending determinant. Consumer loans and consumer spending were highly correlated while mortgage loans facilitated consumption through equity loans. Conclusively, the literature review points to an ambiguous relationship between banking loans to private individuals and personal consumption. This relationship may be different in different economies at various stages of development. 3. Methodology and empirical data As mentioned in the introduction, the main research hypothesis states that the level of banking loans to private individuals growth rate correlates with the personal consumption growth rate in Croatia. The hypothesis focuses on exploring the correlation between time series. Economic time series are usually non-stationary, because they often include different trends (Stock and Watson, 1988). When examining time series, as in this paper, the stationarity property and cointegration between the time series observed must be tested. Based on the test results, the methodology to apply can be selected. Spurious regression represents a problem when variables are near-integrated as well as integrated and it is relevant to consider the cointegration of near-integrated variables (Phillips, 1988). If two time series contain the same trend, i.e. if they are cointegrated, the error correction model and the Engle-Granger cointegration approach (Engle and Granger, 1987) can be applied. According to Johansen (1995), there is no need to pre-test the variables in the system to establish their order of integration. If a single variable is I(0) instead of I(1), this will be shown through a cointegrating vector whose space is spanned by the only stationary variable in the model. Nonetheless, to provide better insight into the research problem at the outset, using appropriate statistical tests, namely the Augmented Dickey - Fuller test, the property of stationarity for the observed variables was tested. Upon completion of the stationarity test using the least squares method as an estimator, the parameters of the model could be estimated. Verification of the model assumptions was conducted by applying the appropriate statistical methods. The autocorrelation of residuals (errors) of the model was tested using Durbin-Watson s test, Breusch-Godfrey s test and the correlogram. Heteroscedasticity variance is tested using White's heteroscedasticity test, while the Jarque-Bera test was used to test the normality of residuals distribution. We observed the banking loan to private individuals annual growth rate and personal consumption annual growth rate in Croatia from 1996 to 2012, since this was the period following financial liberalization in Croatia and the most representative in terms of the goal of this research. Furthermore, at the time of writing this paper, official data on personal consumption were not available from the Croatian Bureau of Statistics for the period after When deciding on frequency, we considered annual and quarterly data series, since both were available and we found no differences in the results. Even though the higher frequency (quarterly) provided a greater number of observations, we belong to the group of econometricians Bilas, V., Bošnjak, M. Examining the relationship between banking loans to private individuals growth rate and personal consumption growth rate in Croatia the cointegration approach 21

28 Table 1 Augmented Dickey-Fuller Test results for the variables observed Bilas, V., Bošnjak, M. Examining the relationship between banking loans to private individuals growth rate and personal consumption growth rate in Croatia the cointegration approach PCGR BLGR Source: the authors. who consider time span to be relevant, not only the number of observations. The impact of banking loan to private individuals annual growth rate on the personal consumption annual growth rate in Croatia was explored by defining the econometric model. It was to be expected that banking loans to private individuals annual growth rate and the personal consumption annual growth rate in Croatia would be non-stationary time series in levels of the same order of integration, and ultimately cointegrated time series, thus, the error correction model would be defined. The econometric model defined was as follows: PCGR = α + β BLGR + ε where: PCGR - personal consumption (at constant prices) annual growth rate in Croatia from 1996 to 2012, according to the Croatian Bureau of Statistics; BLGR - banking loan to private individuals annual growth rate in Croatia from 1996 to 2012, according to the Croatian National Bank. 4. RESULTS AND DISCUSSIONS We first tested the stationarity properties for the observed variables using the Augmented Dickey-Fuller Test. The Augmented Dickey Fuller test (ADF) is a test for a unit root in a time series sample. The unit root test is then carried out under the null hypothesis of unit root existence against the alternative hypothesis that assumes no unit root is present. The test results are shown in Table 1. As can be seen in Table 1, at the usually accepted significance levels of 5% and 1%, the observed Variable P-value around the constant in first differences around the constant in first differences variables are not stationary. But banking loans to private individuals annual growth rate (BLGR) is stationary at the 10% significance level. The same results were obtained using the Phillips Perron unit root test. In the next steps we investigated the properties of Johansen (1988) and Johansen (1991) maximum eigenvalue and trace tests for cointegration. Table 2 shows the trace test results. As can be seen in Table 2, the trace test results indicated the existence of one cointegration equation at 1% significance level and two cointegration equations at 5% significance level. Table 3 shows the eigenvalue test results. As can be seen in Table 3, the same results were obtained from the eigenvalue test. The eigenvalue test results indicated the existence of one cointegration equation at 1% significance level and two cointegration equations at 5% significance level. The results of both tests, Johansen s (1988) and Johansen s (1991) maximum eigenvalue and trace tests for cointegration, indicated the existence of cointegration between the observed variables. To provide better insight into the relationship between the banking loans to private individuals annual growth rate and the personal consumption annual growth rate in Croatia, and to provide more evidence for cointegration among the observed variables, we used Engle-Granger cointegration approach (Engle and Granger, 1987) and thus estimated the error correction model. Table 4 shows the estimated long-run equilibrium from Engle-Granger cointegration approach Table 2 Unrestricted Cointegration Rank Test (Trace) Hypothesized Max-Eigen Eigenvalue no. of CE(s) Statistic Critical Value (0.05) P-value None At most Source: the authors. 22

29 Table 3 Unrestricted Cointegration Rank Test (Maximum Eigenvalue) Hypothesized Max-Eigen Eigenvalue no. of CE(s) Statistic Critical Value (0.05) P-value None At most Source: the authors. between the banking loans to private individuals annual growth rate and the personal consumption annual growth rate in Croatia. As shown in Table 4, we found the estimated model significant at 1% significance level and the determination coefficient at the level of 60%. Therefore, 60% of changes in the personal consumption annual growth rate can be explained by the banking loans annual growth rate, and one can say that the estimated model is well explained. If cointegration exists between the banking loans to private individuals annual growth rate and the personal consumption annual growth rate in Croatia, then the residuals from the estimated model in Table 4 will display the property of stationarity. The Augmented Dickey-Fuller Test results for the residuals from the estimated long-run equilibrium model (ECT) are shown in Table 5. As can be seen in Table 5, the residuals from the estimated long-run equilibrium model or error correction term (ECT), show no unit root is present, meaning stationarity property at levels, therefore more evidence for cointegration between the observed variables is provided. After evaluating the long-run equilibrium model, Table 6 presents a model that describes the interdependence of changes in the short term. According to the assessment results in Table 6, all the variables observed achieved statistical significance and impact as expected. If the banking loans to private individuals annual growth rate and the personal consumption annual growth rate in Croatia move from their equilibrium state in one year, in the next year they return to their equilibrium state at the rate of 67.24%. Furthermore, an increase of 1% in banking loans annual growth rate raises the personal consumption annual growth rate by 0.15%. Testing the assumptions in the model of the banking loans to private individuals annual growth rate and the personal consumption annual growth rate in Croatia using the White test and Jarque-Bera test showed that the variance was homoscedastic and residuals normally distributed. Also, Durbin-Watson s test, Breusch-Godfrey s test and the correlogram showed that an autocorrelation problem among the residuals did not exist. In accordance with the empirical evidence provided, the hypothesis which states the level of banking loans to private individuals growth rate correlates with the personal consumption growth rate in Croatia can be accepted. The research results are consistent with Bacchetta and Gerlach (1997), Lovrinčević and Mikulić (2003) and Beaton (2009). The results emphasise banking regulations, since regulatory authorities may control banking portfolio growth and its structure. The research findings may be important for small open economies, since a rapid increase in debt-financed consumption in a small open economy may increase demand for external goods and therefore created a current ac- Bilas, V., Bošnjak, M. Examining the relationship between banking loans to private individuals growth rate and personal consumption growth rate in Croatia the cointegration approach Table 4 Estimated model of long-run equilibrium between the variables observed Variable Model Constant value Description (α)/ coefficient of constant (β) Critical Value (0.05) PCGR dependent variable α constant BLGR independent variable Significance of defined model (F-test) Determination coefficient (R 2 ) Source: the authors. 23

30 Table 5 Augmented Dickey-Fuller Test results for the residuals from the estimated long-run equilibrium model (ECT) Bilas, V., Bošnjak, M. Examining the relationship between banking loans to private individuals growth rate and personal consumption growth rate in Croatia the cointegration approach Source: the authors. Variable P-value ECT around zero count imbalance. According to Demirgüc-Kunt and Detragiache (2005) positive credit growth, and increasing exposure of banks to the private sector, among other variables, increase the probability of a banking crisis, so credit institutions will also experience the adverse effects of lending policies. 5. Conclusions Several conclusions can be drawn from the research presented in this paper. Firstly, the main hypothesis of the paper, which states that the level of banking loans to private individuals growth rate correlates with the personal consumption growth rate in Croatia, can be accepted. Secondly, according to the estimates, there is empirical evidence for the effect of a statistically significant, long-run and short-run level of banking loans to private individuals growth rate effect on the personal consumption growth rate in Croatia. Thus, we found evidence for debt-financed consumption in Croatia lasting fifteen years. Thirdly, the research results further illustrate the sensitivity of cointegration methods to deviations from the pure unit-root assumption, since unit-root tests cannot easily distinguish between a unit root and close alternatives, as originally noted by Elliott (1998). Finally, the research results raise the question of the sustainability of a banking business in Croatia which is mainly oriented towards lending to private individuals. Policymakers, monetary authorities and banking regulators should take these factors into account, to prevent potentially adverse effects on the economy as a whole that may arise as a consequence of extensive lending by credit institutions to private individuals. In line with the main goal of this article, the relationship between banking loans to private individuals and personal consumption in Croatia was examined. Čeh Časni (2014) confirmed the housing wealth effect on personal consumption in a sample of six European post-transition economies, including Croatia. But the influence of banking loans to private individuals has not been tested on housing wealth. It may be that banking loans to private individuals influence both variables, and in that case, the estimation would be biased. Personal income and wealth may influence personal consumption, and this research does not take into account the potential effects of the aforementioned variables, which may indicate its limitations and directions for further research. Table 6 Engle-Granger cointegration approach in the model banking loans to private individuals annual growth rate and personal consumption annual growth rate in Croatia Variable Model Constant value Description (α)/ coefficient of constant (β) P-value ΔPCGR dependent variable ΔBLGR independent variable ECT (-1) independent variable Determination coefficient (R 2 ) Source: the authors. 24

31 Literature Ando, A., Modigliani, F. (1963) The life-cycle hypothesis of saving: aggregate implications and test. The American Economic Review, 53: Bacchetta, P., Gerlach, S. (1997) Consumption and Credit Constraints: International Evidence. Journal of Monetary Economics, 40: Beaton, K. (2009) Credit Constraints and Consumer Spending. Bank of Canada Working Paper Čeh Časni, A. (2014) Housing Wealth Effect on Personal Consumption: Empirical Evidence from European Post-Transition Economies. Finance a úvěr-czech Journal of Economics and Finance, 64 (5): Demirgüc-Kunt, A., Detragiache, E. (2005) Cross-country Empirical Studies of Systemic Bank Distress: A Survey. IMF Working Paper 05/96. International Monetary Fund, Washington, DC. Elliott, G. (1998) On the Robustness of Cointegration Methods When Regressors Almost Have Unit Roots. Econometrica, 66 (1): Engle, R. F., Granger, C. W. J. (1987) Co-Integration and Error Correction: Representation, Estimation, and Testing. Econometrica, 55 (2): Friedman, M. (1957) A theory of the consumption function. New York: Princeton University Press. Gramlich, E. (2007) Subprime Mortgages: America's Latest Boom and Bust. Washington, DC: Urban Institute Press. Hall, R. E. (1978) Stochastic implications of the life cycle permanent income hypothesis: theory and evidence. Journal of Political Economy, 86: Johansen, S. (1988) Statistical Analysis of Cointegration Vectors. Journal of Economic Dynamics and Control, 12 (2-3): Johansen, S. (1991) Estimation and Hypothesis Testing of Cointegration Vectors in Gaussian Vector Autoregressive Models. Econometrica, 59 (6): Johansen, S. (1995) A Statistical Analysis of Cointegration for I(2) Variables. Econometrix Theory, 11: Lovrinčević, Ž., Mikulić, D. (2003) Modeliranje osobne potrošnje u Republici Hrvatskoj. Ekonomski pregled, 54: Murphy, R. G. (1998) Household debt and consumer spending. Business Economics, Olney, M. L. (1997) Avoiding Default: The Role of Credit in the Consumption Collapse of The Quarterly Journal of Economics, February 1997: Phillips, P. C. B. (1988) Regression Theory for Near-Integrated Time Series. Econometrica, 56 (5): Stock, J. H., Watson, M. W. (1988) Variable Trends in Economic Time Series. Journal of Economic Perspectives, 2: Vaidyanathan, G. (1993) Consumption, Liquidity Constraints and Economic Development. Journal of Macroeconomics, 15: Bilas, V., Bošnjak, M. Examining the relationship between banking loans to private individuals growth rate and personal consumption growth rate in Croatia the cointegration approach 25

32

33 Pregledni znanstveni rad / Review UDK/UDC :336.02](497.5:4-67EU) 324(497.5) Utjecaj predizbornog razdoblja i fiskalnih ograničenja na hrvatski proračun 1 The influence of the election period and fiscal constraints on the croatian budget Sažetak U radu se proučavaju odrednice proračuna opće države i karakter fiskalne politike u Hrvatskoj s posebnim naglaskom na predizbornom razdoblju. Također, analiziraju se različiti čimbenici koji utječu na veličinu i strukturu javnih prihoda i javnih rashoda poput ograničenja unutar procedura Europskog semestra te političko-proračunskih ciklusa. Osnovni je cilj rada analizirati mogućnosti djelovanja proračuna Hrvatske u okolnostima članstva u Europskoj uniji kada na proračun i djelovanje fiskalne politike u Hrvatskoj utječu Procedura makroekonomske neravnoteže i Procedura prekomjernog proračunskog deficita, a političko okruženje karakterizira predizborna godina. Izv. prof. dr. sc. Hrvoje Šimović Ekonomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu hsimovic@efzg.hr Ivan Matanović, mag. oec. Konrad-Adenauer-Stiftung e.v. ivan.matanovic@kas.de Ključne riječi: proračun, fiskalna politika, Europski semestar, prekomjerni deficit, makroekonomske neravnoteže JEL klasifikacija: H20, H50, H68 Abstract The paper analyzes the determinates of the general government budget and the character of fiscal policy in Croatia, with special emphasis on the election period. In addition, the paper focuses on different factors that affect the size and structure of government revenues and expenditures, such as the European semester and political budget cycles. The main goal of the paper is to analyze potential Croatian budgetary policy during an election period under the Excessive Defici and the Macroeconomic Imbalance procedures. Assoc. prof. Hrvoje Šimović, PhD Faculty of Economics and Business, University of Zagreb hsimovic@efzg.hr Ivan Matanović, mag. oec. Konrad-Adenauer-Stiftung e.v. ivan.matanovic@kas.de Keywords: budget, fiscal policy, European semester, excessive deficit, macroeconomic imbalances JEL classification: H20, H50, H68 1. Uvod Važnost proračuna predstavljena je u činjenici da je on jedan od glavnih instrumenata provođenja fiskalne politike, čijim se prihodima utječe na visinu i strukturu financiranja rashoda u tijeku, najčešće, jedne kalendarske godine na određenom području vlasti. Budući da je proračun i politički dokument, podložan je utjecaju nacionalnog i, u slučaju zemalja Europske unije (EU), nadnacionalnog zakonodavstva, utjecaju specifičnih ciljeva i strategija 1 Ovaj rad temelji se na istraživanju provedenom za sveučilišni diplomski rad Analiza utjecaja predizbornog razdoblja i fiskalnih ograničenja Europske unije na proračun Hrvatske pristupnika Ivana Matanovića pod mentorstvom izv. prof. dr. sc. Hrvoja Šimovića. Rad je nastao u sklopu znanstvenog projekta Sveučilišta u Zagrebu Održivost javnih financija i učinkovitost fiskalne politike u Hrvatskoj (DP ). 27

34 Šimović, H., Matanović, I. Utjecaj predizbornog razdoblja i fiskalnih ograničenja na hrvatski proračun vladajuće većine, ali i ukupnog makroekonomskog stanja određene države. U postupku planiranja i donošenja proračuna sudjeluje više institucija, političkih grupacija, interesnih skupina te sami građani jer struktura proračuna utječe na sve skupine društva. Na proračunski proces mogu utjecati i političke odluke, a u predizbornom razdoblju može doći do povećanja javnih izdataka koje je vidljivo u povećanju iznosa pojedinih stavki u rashodima proračuna, a u cilju jačanja potpore glasača stranke na vlasti. Članstvom u EU-u države članice počinju sudjelovati i u procesu Europskog semestra koji uključuje kreiranje i koordinaciju ekonomskih i socijalnih politika. Naime, Hrvatska je, kao punopravna članica EU-a, preuzela obveze kontroliranja i konsolidiranja javnih financija, a postala je dijelom korektivnog mehanizma unutar Procedure makroekonomske neravnoteže i Procedure prekomjernog deficita koje utječu na strukturu hrvatskoga proračuna. Osnovni su ciljevi rada analizirati utjecaje različitih čimbenika na promjene u strukturi i visini prihoda i rashoda te prikazati trenutačne mogućnosti djelovanja hrvatskoga proračuna. Naime, utjecaj gospodarske krize u Hrvatskoj odrazio se na smanjenje proračunskih prihoda, ali i na rast proračunskog deficita i javnog duga. Hrvatska je stoga obvezna implementirati preporuke Europske komisije unutar korektivnog dijela procedura Europskog semestra. U radu se analizira stanje u Hrvatskoj u razdoblju koje prethodi parlamentarnim izborima, a koje otvara potencijalnu mogućnost upotrebe fiskalnih instrumenata koji utječu na promjenu strukture i visine rashoda proračuna te će se zaključno prikazati položaj proračuna Hrvatske s obzirom na trenutačne ekonomske i političke okolnosti. Nakon uvoda, u drugom dijelu rada nalazi se pojmovno razgraničenje između državnog proračuna i proračuna opće države. U trećem dijelu rada objašnjava se značenje proračuna u provođenju fiskalne politike i analizira hrvatski proračun s naglaskom na otvorenosti proračuna i neto financiranju. U četvrtom je poglavlju pregled čimbenika koji mogu utjecati na odluke o strukturi i visini prihoda i rashoda proračuna. U petom poglavlju analiziraju se izazovi u planiranju i izvršenju proračuna u godini. U posljednjem dijelu rada izneseni su zaključci. 2. Državni proračun i proračun opće države: pojmovno razgraničenje Najčešće se kod definiranja javnog sektora polazi od kriterija Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) koji u okviru ukupnog javnog sektora (u širem smislu) razlikuje opću državu te javna poduzeća (društva) (IMF, 2001.). Javni sektor u užem smislu odnosi se samo na opću (konsolidiranu) državu. Prema metodologiji MMF-a opća država sastoji se od triju razina vlasti: središnje razine vlasti, regionalne razine vlasti (u Hrvatskoj županije) te lokalne razine vlasti (općine i gradovi). Svaka navedena razina vlasti ima svoj proračun, odnosno svoje proračune jer u Hrvatskoj postoji 20 županija, 429 općina, 126 gradova te Grad Zagreb koji ima status i grada i županije. Nadalje, (konsolidiranu) središnju državu čine svi korisnici državnog proračuna 2 i izvanproračunski korisnici. 3 Želi li se razmotriti ukupna uloga države u gospodarstvu, odnosno ukupni javni prihodi i rashodi, ili ukupni deficit, odnosno javni dug, mora se uzeti u obzir konsolidirana opća država ili proračun opće države. Proračun opće države dobiva se konsolidacijom odnosno zbrajanjem proračuna svih navedenih razina vlasti s time da se isključe međusobni transferi. Potrebno je naglasiti da je Hrvatska fiskalno centralizirana zemlja, odnosno da se čak 87 % javnih rashoda 2 Korisnici državnog proračuna su sve institucije kojima je osnivač središnja država, kojima je izvor prihoda državni proračun u iznosu 50 % i više, te koji su navedeni u Registru korisnika državnog proračuna. To su primjerice sva ministarstva, državni uredi, državne upravne organizacije, zavodi, instituti, akademije i komisije. Tu spadaju i fondovi socijalnog osiguranja (Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (HZMO), Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (HZZO) i Hrvatski zavod za zapošljavanje (HZZ)). 3 Izvanproračunski korisnici su institucije u kojima država ima odlučujući utjecaj na upravljanje; izvor njihova financiranja namjenski je prihod te su evidentirani u Registru proračunskih i izvanproračunskih korisnika. Oni mogu biti izvanproračunski fondovi, trgovačka društva, agencije i druge pravne osobe. Trenutačno to su Javno poduzeće Hrvatske vode (HV), Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost (FZOEU), Hrvatske ceste (HC), Državna agencija za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka (DAB). 28

35 Slika 1. Struktura rashoda proračuna opće države prema razinama vlasti Šimović, H., Matanović, I. Utjecaj predizbornog razdoblja i fiskalnih ograničenja na hrvatski proračun Izvor: izračun autora prema podacima DZS-a (2013., 2014.). ostvaruje putem državnog proračuna. Izvanproračunski korisnici i proračuni jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave (dalje u tekstu JLP(R)S) čine tek manji udio javne potrošnje u Hrvatskoj (vidjeti sliku 1). 3. Značenje proračuna u funkciji provedbe fiskalne politike Državni proračun je akt kojim se procjenjuju prihodi i primici te utvrđuju rashodi i izdaci središnje države za jednu kalendarsku godinu. Državni proračun donosi Hrvatski sabor na prijedlog Vlade Republike Hrvatske. Iz prethodno iznesenih činjenica o fiskalnoj centraliziranosti zemlje može se zaključiti da je Vlada odgovorna za smjer i karakter fiskalne politike jer najvećim dijelom kontrolira javne prihode i Slika 2. Kretanje prihoda i rashoda opće države (u mlrd. kuna) Napomena: Prihodi i rashodi na slici zbroj su prihoda/rashoda poslovanja i prihoda/rashoda od prodaje/nabavke nefinancijske imovine. Izvor: izračun autora prema podacima DZS-a (2013., 2014.). 29

36 Slika 3. Kretanje fiskalnog deficita i javnog duga (u % BDP-a) Šimović, H., Matanović, I. Utjecaj predizbornog razdoblja i fiskalnih ograničenja na hrvatski proračun Izvor: Eurostat (2015.) i HNB (2015.) (za razdoblje prije 2009.). javne rashode, ali i definira zakonodavni okvir kojim se financiraju JLP(R)S u Hrvatskoj. 4 Osim smjera i karaktera fiskalne politike Vlada je odgovorna za visinu proračunskog deficita i javnog duga jer lokalni proračuni moraju biti uravnoteženi, a svako zaduživanje mora biti odobreno od Ministarstva financija, odnosno Vlade Republike Hrvatske. Stoga, kad se u kontekstu ovog rada spominje proračun, odnosno kada se analiziraju varijable kao što su prihodi, rashodi, javni dug i sl., misli se de facto na proračun opće države jer on odražava fiskalnu aktivnost države u cjelini. Iako Vlada de jure predla- Slika 4. Indeks otvorenosti proračuna za Hrvatsku i odabrane zemlje Izvor: IBP (2015.). 4 Primarno putem Zakona o proračunu (Narodne novine, broj 87/2008, 136/2012) i Zakona o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave (Narodne novine, broj 117/1993, 33/2000, 73/2000, 59/2001, 107/2001, 117/2001, 150/2002, 147/2003, 132/2006, 73/2008, 25/2012, 147/2014; Odluka USRH, Narodne novine, broj 26/2007). 30

37 Slika 4. Primarni saldo i rashodi za kamate Šimović, H., Matanović, I. Utjecaj predizbornog razdoblja i fiskalnih ograničenja na hrvatski proračun Izvor: izračun autora prema GFS 2001 metodologiji i podacima Ministarstva financija (2015.). že i izvršava državni proračun, zbog svoje veličine i zakonodavnog okvira državni proračun determinira buduću veličinu i strukturu ukupnih javnih prihoda i rashoda na razini opće države. Na slici 2 prikazano je kretanje prihoda i rashoda opće države u razdoblju od do godine. Vidljivo je da je godina, koja se podudara s početkom razdoblja recesije, bila prijelomna godina u kumuliranju sve većeg proračunskog deficita. Zbog pada ekonomske aktivnosti došlo je do manjih poreznih priljeva, a javni rashodi ostali su na jednakoj razini ili su se čak povećavali. Rast proračunskog deficita i njegovo financiranje utjecali su i na strelovit rast javnog duga koji je na kraju godine iznosio 265 mlrd. kuna ili 85 % BDP-a (vidjeti sliku 3). Takav razvoj situacije pridonosi smanjenju transparentnosti javnog financiranja koja se mjeri s obzirom na otvorenost proračuna. Otvorenost proračuna prvi je korak prema pozivanju na odgovornost za trošenje javnog novca. Političarima često nije u interesu da državni i lokalni proračuni budu jednostavni, jasni i transparentni. Svim građanima, međutim, treba biti itekako važno da te proračune razumiju te da aktivno sudjeluju u proračunskom procesu (Bronić i Urban, 2015.). Na slici 4 uspoređuje se indeks otvorenosti proračuna za Hrvatsku i odabrane zemlje. U posljednjem istraživanju Hrvatska je ostvarila 53 boda. Obrazloženje za takvu poziciju istraživači su dali u činjenici da u prijedlogu državnog proračuna za nisu prikazani podaci za godine koje prethode proračunskoj godini (Bronić i Urban, 2015.; IBP, 2015.). Hrvatska se svrstala u skupinu zemalja s ograničenim informacijama o državnom proračunu (IBP, 2015.). U toj skupini zemalja nalaze se Hrvatska i Slovačka kao jedine zemlje EU-a. Ukupan rast proračunskog deficita i javnog duga rezultirao je strelovitim rastom rashoda za kamate. Hrvatska je do godine bilježila primarni suficit, no ukupni saldo ovisi i o rashodima za kamate zbog kojih je bio u deficitu. Udio rashoda za kamate u ukupnom saldu rastao je u svim promatranim godinama i dostigao 10,5 milijardi u godini. Iako primarni deficit ima malen udio u ukupnom deficitu, povećanje rashoda za kamate utječe na ograničavanje mogućnosti djelovanja javnih rashoda u poticanju razvoja i rasta (vidjeti sliku 5). 4. Čimbenici koji utječu na odluku o veličini i strukturi proračuna Planiranje proračunskih prihoda i rashoda ovisi o većem broju čimbenika, među ostalim o ekonomskom položaju zemlje recesiji ili gospodarskom rastu, koji određuju mogućnosti prihodovanja i strukturu rashoda, ali i o trenutačnim ciljevima vlade pojedine države te njihovu shvaćanju uloge proračuna. Predizborno razdoblje može utjecati na povećanje rashoda proračuna, a fiskalna ograničenja na primjeru EU-a mogu utjecati na stvaranje rashodovnih ograničenja u planiranju proračuna. 31

38 Šimović, H., Matanović, I. Utjecaj predizbornog razdoblja i fiskalnih ograničenja na hrvatski proračun Tablica 1. Izborne godine na primjeru tri razine vlasti u Hrvatskoj Parlamentarni izbori Lokalni i područni (regionalni) izbori Predsjednički izbori Izvor: obrada autora prema podacima Državnog izbornog povjerenstva Republike Hrvatske (2015.) Međuodnos izborne godine i provedbe fiskalne politike S izbornom godinom, a posebno posljednjim predizbornim razdobljima, političarima na vlasti otvaraju se mogućnosti povećanja izgleda za ponovni izbor. Fiskalna politika jedan je od osnovnih instrumenata političkog djelovanja, bez obzira na stranačku pripadnost, kojim se može djelovati na redistribuciju dohotka između različitih skupina ljudi, često s ciljem povećanja popularnosti vladajuće stranke ili koalicije. Prema teoriji javnog izbora, koja političko odlučivanje objašnjava putem ekonomskih principa i stajališta (Brunsko, 1999.), sudionici su političkog procesa političari, birači, birokrati i interesne skupine, a odnosi se mogu karakterizirati kao odnosi agenta i principala (Mačkić, 2014.). Naime, asimetričnost informacija koristi agentu (političaru) koji ima više informacija od principala (birača) te može djelovati kao poduzetnik koji trguje javnim dobrima poput poduzetnika, a ima sklonost trgovanju i privatnim dobrima, ili kao ideološki poduzetnik koji svoj posao političara obavljaju savjesno i ne zahtijevaju protučinidbu (McLean, 1997., u: Mačkić, 2014.). Krajnji cilj političara vidljiv je u izboru na vlast ili održavanju vlasti povećanjem broja glasova birača. Birači, nasuprot tomu, glasovanjem žele maksimalizirati vlastitu korist koja će doći iz većih državnih rashoda nego što je iznosila njihova uplata putem poreznih davanja. No, ako birači smatraju da ne mogu utjecati na ishod izbora i ne glasuju, teorija javnog izbora takav čin karakterizira kao racionalan (Brunsko, 1999.: 92). Oni se mogu ponašati i kao racionalni ignoranti te glasovati prema ideološkoj podjeli u cilju maksimalizacije svoje koristi (Mačkić, 2014.). Ponašanje vladajuće stranke u cilju pokretanja ekonomskih ciklusa u predizbornom razdoblju može se objasniti modelima političko-poslovnih i političko-proračunskih ciklusa. Prema njima, vlada može provoditi ekspanzivnu fiskalnu politiku prije izbora kako bi se pokazala sposobnijom od konkurenata, povećala popularnost i mogućnost ponovnog izbora (Vučković, 2010.). Rogoff-Siebertov model uvodi pojam kompetentnog političara koji provodi ekspanzivnu fiskalnu politiku te omogućuje ponovni izbor na vlast osiguravanjem javnih dobara putem nedistorzivnih poreza (Rogoff i Siebert, 1988.). Nadalje, model proučava podjelu javnih dobara na investicijska i potrošna te uočava promjene u strukturi javnih izdataka, gdje se u predizbornom razdoblju smanjuju izdaci za investicijska, a povećavaju izdaci za potrošna javna dobra (Efthyvoulou, 2012.). Moralni hazard u modelima političko-proračunskih ciklusa očituje se u stvaranju proračunskih deficita u okruženju manje informiranosti birača koji raspolažu informacijama samo o visini oporezivanja i iznosu pruženih javnih dobara, a na taj način stvaraju povoljne uvjete za manipulaciju fiskalnim instrumentima. Isto tako političari mogu usmjerivati proračunske rashode prema određenim skupinama birača koje oni smatraju važnijima, a da takvim asimetričnim preferencijama ne utječu na povećanje ukupnog iznosa rashoda proračuna (Mačkić, 2014.). U cilju povećanja izgleda za ponovni izbor političari mogu provoditi fiskalnu politiku čiji intenzitet ovisi o preferencijama birača, vjerojatnosti ponovnog izbora na vlast ili razine kompetencije. Naime, ako birači preferiraju neekonomsko glasovanje, odnosno više vrednuju neekonomska postignuća poput vanjskopolitičkog ugleda zemlje, političari će imati manji poticaj za iskorištavanje proračunskih deficita u predizbornom razdoblju. Što je politička konkurencija veća, veći je granični prinos dodatnih glasova te je veća vjerojatnost pokretanja dodatnih proračunskih deficita u predizbornom razdoblju (Efthyvoulou, 2012.). Politički oportunizam i provedba fiskalne politike u 32

39 cilju povećanja izgleda za (ponovni) izbor na vlast događa se u predizbornom razdoblju. Tablica 1 prikazuje izborne godine na primjeru Hrvatske na razini parlamentarnih, lokalnih i područnih (regionalnih) te predsjedničkih izbora. Vidljivo je da se, ne računajući prve višestranačke izbore godine koji se smatraju prvim izborima u zemlji, izbori na trima razinama ne događaju u istim godinama. Naime, u posljednje 23 godine ( ), u 13 godina proveli su se izbori na različitim razinama. Zbog toga različiti autori promatraju način djelovanja fiskalne politike u različitim jedinicama vlasti i različitim razdobljima. Ključ neuspjeha i nelogičnosti u provedbi fiskalne politike u Hrvatskoj dobrim se dijelom može objasniti na osnovi političke ekonomije i oportunističkog ponašanja političara na vlasti. Istraživanjem uloge parlamenta u proračunskom procesu na primjeru Hrvatske, Bratić (2004.) je zaključio da izvršna vlast ima važniju ulogu u proračunskom procesu u usporedbi s ulogom Hrvatskog sabora. U istraživanju Vučković i Basarac Sertić (2012.), u kojem se proučavala povezanost političkih institucija i utjecaja sustava glasovanja na visinu državnih rashoda u 25 zemalja Europske unije i u Hrvatskoj u razdoblju od do godine, autorice su došle do rezultata da viši stupanj fragmentarnosti vlade u Hrvatskoj utječe na rast proračunskih rashoda, a općenito da uz fragmentarnost vlade i politička stabilnost utječe na dinamiku i razinu rashoda. Analizom političko-proračunskih ciklusa na lokalnoj razini u Hrvatskoj u razdoblju od do Mačkić (2014.) potvrđuje oportunističko ponašanje političara na vlasti u hrvatskim županijama u smislu manipuliranja stavkama ukupnih rashoda u okruženju u kojem nije moguće povećati ukupne proračunske rashode. Nasuprot tomu, proučavajući političko-proračunske cikluse u tranzicijskim zemljama (uključujući i Hrvatsku) Klašnja (2008.) zaključuje da je vidljiva predizborna promjena u strukturama proračuna, gdje dolazi do povećanja dinamike izdataka proračuna Ograničenja proračuna preuzeta unutar Procedura Europskog semestra Europski semestar godišnji je ciklus provedbe i nadzora u implementaciji ekonomske politike EU-a. Takav proces oblikovanja, koordinacije i donošenja ekonomskih politika uključuje nacionalne vlasti država članica, Europsku komisiju i Europsko vijeće. U razdoblju Europskog semestra donosi se i mehanizam ranog upozorenja kojim se upozorava na zemlje članice za koje se planira provesti dubinska analiza ekonomskog stanja, a mehanizam je prvi dio Procedure za sprječavanje i korekciju makroekonomskih neravnoteža unutar Europskog semestra. Ona se sastoji od analize 11 makroekonomskih pokazatelja kojima se ispituje makroekonomsko okruženje i stabilnost gospodarstva u okviru njezina preventivnog i korektivnog djelovanja (Europska komisija, 2015.a). Tablica 2 prikazuje pokazatelje unutarnje i vanjske neravnoteže i kriterije prema kojima se vrednuju pojedine zemlje članice EU-a. Hrvatska je premašila granične vrijednosti po četirima pokazateljima: međunarodnim neto investicijskim pozicijama, udjelima izvoza na svjetskom tržištu, javnom dugu i stopama nezaposlenosti. Tablicom 3 prikazane su zemlje članice EU-a koje su trenutačno obuhvaćene Procedurom makroekonomskih ravnoteža, u različitim kategorijama, od nepostojanja neravnoteža do predzadnje kategorije u kojoj se nalazi i Hrvatska, u skupini zemalja s prekomjernim neravnotežama koje zahtijevaju odlučne mjere politika i posebno praćenje. Postupak u slučaju prekomjernog deficita spada pod korektivni mehanizam Pakta o stabilnosti i rastu, a primjenjuje se na države članice čiji je deficit proračuna veći od 3 % te javni dug veći od 60 % BDP-a. Nakon utvrđenog proračunskog deficita većeg od 3 % BDP-a Europska komisija daje preporuku za izradu Odluke Vijeća o postojanju prekomjernog deficita i o izlasku iz prekomjernog deficita, a Vijeće donosi Preporuku za izlazak iz prekomjernog deficita uz mišljenje o uzrocima i potrebnim reformama. Država samostalno donosi prijedlog mjera za smanjenje proračunskog deficita te mora dokazati usmjerenost i dugotrajnost mjera (Europska komisija, 2014.). Europska komisija, uz to što prati provedbu ekonomskih politika i dogovorenih mjera, može propisati i sankcije državi u slučaju neprovođenja reformi. Zbog proračunskih i makroekonomskih neravnoteža, a posebice zbog negativnih projekcija, za očekivati je da će se Hrvatska godinama zadržati u navedenim procedurama, odnosno da će to znatno Šimović, H., Matanović, I. Utjecaj predizbornog razdoblja i fiskalnih ograničenja na hrvatski proračun 33

40 Šimović, H., Matanović, I. Utjecaj predizbornog razdoblja i fiskalnih ograničenja na hrvatski proračun utjecati na kretanje prihoda i rashoda odnosno karakter fiskalne politike u Hrvatskoj Smjernice ekonomske i fiskalne politike Smjernice ekonomske i fiskalne politike za Hrvatsku donosi Vlada Republike Hrvatske za srednjoročno razdoblje, a rok je za donošenje i objavu Smjernica srpanj tekuće godine. Svrha je dokumenta definiranje fiskalne strategije koja se temelji na Programu konvergencije i definiranja okvira za proračunske planove u trogodišnjem razdoblju (Vlada RH-a, 2015.). Pri donošenju Smjernica ekonomske i fiskalne politike u obzir se moraju uzimati fiskalne i makroekonomske pretpostavke. Naime, Europska komisija propisuje zadane fiskalne okvire i potrebe fiskalne konsolidacije u sklopu Procedure prekomjernog proračunskog deficita, a makroekonomske pretpostavke zadane su Programom konvergencije. U tablici 4 prikazano je donošenje rebalansa državnog proračuna te Smjernica ekonomske i fiskalne politike u posljednjih pet godina. Iako bi Vlada na osnovi strateških planova, programa reformi i konvergencije te preporuka Vijeća EU-a Smjernice trebala usvojiti u srpnju, u prošloj i pretprošloj godini one su donesene u studenome i rujnu. U godini provedene su tzv. preraspodjele koje se ne izglasavaju u Saboru, a može se zaključiti da je njihovo donošenje povezano i s Izmjenama i dopunama Državnog proračuna koji se u promatranim godinama usvajao čak dvaput godišnje. Slijedom prethodno iznesenih podataka dolazi se do zaključka da su nekonzistentnost i kašnjenje u donošenju Smjernica ekonomske i fiskalne politike Tablica 2. Pokazatelji makroekonomske neravnoteže i granične vrijednosti Vrsta Vanjske neravnoteže i konkurentnost Unutarnje neravnoteže Redni broj Izvor: Europska komisija (2013.). Pokazatelj Prosjek omjera deficita tekućeg računa bilance plaćanja i BDP-a u zadnje tri godine Međunarodna neto investicijska pozicija u % BDP-a Trogodišnja postotna promjena realnog efektivnog tečaja (REER) Petogodišnja postotna promjena izvoznog udjela na svjetskom tržištu Trogodišnja postotna promjena nominalnog jediničnog troška rada (ULC) Godišnja (y-o-y) promjena relativne cijene nekretnina Tok kredita privatnom sektoru u % BDP-a Dug privatnog sektora u % BDP-a Javni dug opće države u % BDP-a Trogodišnji prosjek stope nezaposlenosti Godišnja (y-o-y) promjena ukupnih obaveza financijskog sektora Granične vrijednosti +4 % ili +6 % -35 % +/-5 % za eurozonu i +/- 11 % za ostale članice -6 % 9 % za eurozonu i 12 % za ostale Izvor podataka Eurostat BoP Statistics Eurostat BoP Statistics DG ECFIN Price and Cost Cmptvns Eurostat BoP Statistics Eurostat (National Accounts) Ažuriranje REER se do sada računao na bazi 35 trgovačkih partnera, od sada na bazi 41. Potrebno riješiti ovisnost ocjene o početnoj točki. U tijeku usklađivanje s ESRB Dashboardom. Podatak za Hrvatsku prema AMR ,8 % -89,0 % -8,3 % -24,7 % 0,8 % 6 % Eurostat Do sada se računao na nekonsolidiranoj osnovi. -2,4 % 14 % Eurostat (National Accounts) -2,1 % 133 % Eurostat (National Accounts) 132,0 % 60 % Eurostat (EDP) 56,0 % 10 % Eurostat (LFS) 13,8 % 16,5 % Eurostat (National Accounts) 0,9 % 34

41 te česti rebalansi državnog proračuna pokazatelj slabosti i lošeg pristupa procesu planiranja i izvršavanja proračuna. Loše planiranje proračuna često je rezultat optimističnih i nerealnih projekcija Vlade u pogledu gospodarskog rasta čime se precjenjuju porezni prihodi, ali isto tako reforme na strani javnih rashoda (Šimović i suradnici, 2014.). 5. Izazovi u planiranju i izvršenju državnog proračuna za godinu Planiranje proračuna ograničeno je fiskalnim zahtjevima Europske komisije. No, povoljnije političko i ekonomsko okruženje stvoreno je trećim uzastopnim kvartalom rasta BDP-a koji je iznosio 1,2 %, a u prvih šest mjeseci godine osobna potrošnja povećala se za 2,1 % (Vlada RH-a, 2015.). Takva gospodarska kretanja mogu rezultirati rastom proračunskih prihoda iznad očekivanih te uz nepromijenjene rashode pridonijeti smanjenju proračunskog deficita. No, prema Obrazloženju prijedloga izmjena i dopuna državnog proračuna za godinu koji je u rujnu godine donijela Vlade Republike Hrvatske, a zbog promjena u kretanju proračunskih prihoda i rashoda, odlučilo se pristupiti izmjeni proračuna na strani proračunskih prihoda i proračunskih rashoda (Vlada RH-a, 2015.). Rebalansom proračuna za godinu rashodi proračuna povećavaju se za predviđeni iznos povećanja prihoda proračuna od 1,7 milijardi kuna te će iznositi 120,7 milijardi kuna. Uzimajući u obzir prekomjerni proračunski deficit, povećanjem prihoda i rashoda proračuna u jednakom omjeru neće se moći utjecati na njegovo smanjenje Projekcije javnih prihoda i javnih rashoda Kako bi se donijela odgovarajuća (pr)ocjena kretanja javnih prihoda i rashoda, potrebno je izvršiti kratku analizu prihoda i rashoda na razini proračuna opće države. Na slici 6 prikazano je ukupno kretanje prihoda opće države (stopa promjene) te doprinos rastu pojedinih kategorija javnih prihoda u razdoblju od do godine. Zbog jednostavnosti, podjela prihoda izvršena je na najvažnije porezne oblike. U razdoblju prije krize kada su postojale relativno visoke i stabilne stope rasta BDP-a vidljivo je da postoje i stabilne stope rasta javnih prihoda. Padom BDP-a i smanjenjem ekonomske aktivnosti došlo je do znatnog smanjenja javnih prihoda, za čak 5,4 % u godini. Naravno, najveći doprinos smanjenju javnih prihoda ostvaren je padom prihoda od PDV-a (nominalno čak za 4,3 mlrd. kuna u odnosu na godinu), što je posljedica pada osobne potrošnje, ali i uvoza kao temeljnih makroekonomskih osnovica za ubiranje PDV-a. Oporavak prihoda od PDV-a u idućim godinama posljedica je prije svega u dva navrata povećanja stope PDV-a (prvo na 23 % pa na 25 %), a tek onda slabog i neznatnog oporavka osobne potrošnje. Stoga, dok se ne oporavi osobna potrošnja, ne može se očekivati znatniji pomak u rastu BDP-a, a pri tome ni prihoda na temelju potrošnih poreza (PDV i trošarine). Na slici 7 prikazano je ukupno kretanje rashoda opće države (stopa promjene) te doprinos pojedinih kategorija javnih rashoda tom rastu u razdoblju od do godine. Sukladno već dokazanoj praksi (procikličnosti fiskalne politike), u pretkri- Šimović, H., Matanović, I. Utjecaj predizbornog razdoblja i fiskalnih ograničenja na hrvatski proračun Tablica 3. Zemlje obuhvaćane Procedurom makroekonomskih neravnoteža u godini Kategorija MIP-a Austrija, Češka, Danska, Estonija, Litva, Nema neravnoteža Luksemburg, Latvija, Malta, Poljska, Slovačka Neravnoteže koje zahtijevaju mjere politika i praćenje Belgija, Nizozemska, Rumunjska, Finska, Švedska, UK Neravnoteže koje zahtijevaju odlučne mjere politika i praćenje Mađarska, Njemačka Neravnoteže koje zahtijevaju mjere politika i posebno praćenje Irska, Španjolska, Slovenija Prekomjerne neravnoteže koje zahtijevaju odlučne mjere politika i posebno praćenje Bugarska, Francuska, Hrvatska, Italija, Portugal Prekomjerne neravnoteže koje zahtijevaju odlučne mjere politika i pokretanje postupka u slučaju prekomjernih neravnoteža - Izvor: Europska komisija (2015.b). 35

42 Tablica 4. Rebalansi državnog proračuna i donošenje Smjernica ekonomske i fiskalne politike Šimović, H., Matanović, I. Utjecaj predizbornog razdoblja i fiskalnih ograničenja na hrvatski proračun Godina Izmjene i dopune Državnog proračuna Republike Hrvatske Smjernice ekonomske i fiskalne politike rujan srpanj studeni 21. ožujka studeni prosinca 19. travnja rujan studeni 24. veljače srpanj srpnja 25. listopad srpanj Izvor: Ministarstvo financija (2015.b). znom razdoblju gotovo sve kategorije javnih rashoda bilježe rast. Rastu pridonose upravo kategorije rashoda koje imaju najveći udio u javnim rashodima kao što su plaće, mirovine i izdaci za dobra i usluge. Nastankom krize zbog već navedenih razloga (socijalne osjetljivosti, kolektivnih ugovora itd.) nijedna kategorija tekućih rashoda ne bilježi znatniji pad, nego stagnaciju. Jedina su kategorija koja bilježi znatnije smanjenje kapitalni rashodi, odnosno rashodi za nabavku nefinancijske imovine, što je paradoksalno jer upravo ti rashodi generiraju najveći impuls za poticanje gospodarskog rasta u odnosu na ostale kategorije javnih rashoda. Konstantan rast rashoda vidljiv je u izdacima za kamate koje u promatranom razdoblju rastu i poskupljuju nova zaduživanja. Smanjen kreditni rejting utječe na stalno povećanje troškova financiranja proračunskog deficita te posljedično povećava i javni dug. Na slici 8 prikazana je struktura rashoda proračuna opće države. Iz priloženoga je razvidno da se struktura javne potrošnje u promatranom razdoblju nije znatno promijenila, barem ne nabolje. Najveći dio javne potrošnje služi za financiranje tekuće potrošnje (socijalnih naknada, plaća itd.) te se ta potrošnja još povećava naviše u segmentu kamata na javni dug. Kao što je spomenuto, prisutan je konstantan pad udjela izdataka za nabavku nefinancijske imovine. Riječ je o izravnom smanjenju razvojnog aspekta javnih rashoda jer je ustvari riječ o kapitalnim rashodima Diskrecijske mjere poduzete u godini Budući da se nalazi u Proceduri prekomjernog Slika 6. Kretanje prihoda opće države (doprinos rastu) Izvor: obrada autora prema podacima Ministarstva financija (2015.b). 36

43 Slika 7. Kretanje rashoda opće države (doprinos rastu) Šimović, H., Matanović, I. Utjecaj predizbornog razdoblja i fiskalnih ograničenja na hrvatski proračun Izvor: obrada autora prema podacima Ministarstva financija (2015.b). deficita, Hrvatska je obvezna konsolidirati javne financije, s time da je cilj za godinu bila konsolidacija od 1 % BDP-a uz dodatne mjere u iznosu od 0,4 % BDP-a. Zbog toga se moralo prilagoditi i planiranje proračuna, za godinu i za projekcije za sljedeće godine. Proračun za godinu prilagođen je zahtjevu fiskalne konsolidacije od 0,4 % BDP-a uz dodatne Uredbe o visini trošarina na cigarete i duhan te Uredbe o izmjeni Uredbe o visini trošarina na motorne benzine, plinsko ulje i kerozin. Isto tako, zbog potrebe restrukturiranja javnih poduzeća donesena je Odluka o provedbi mjera trgovačkih društava od strateškog interesa za Republiku Hrvatsku. Uz navedene Uredbe najavljena je priprema popisa državnih agencija, zavoda i fondova koji će se tijekom sljedeće godine spajati ili ukidati (Ministarstvo financija, 2015.a). Mjere koje su uvedene radi povećanja prihodovne strane proračuna, uz trošarine, jesu porez na dobitke od igara na sreću, koji iznosi od 10 % do 30 % dobitka, ovisno o njihovoj visini, zatim prebacivanje dijela sredstava iz drugoga u prvi mirovinski stup (policija) te povlačenje prihoda od dobiti trgovačkih društava u državnom vlasništvu. Dvije mjere su s jednokratnim učinkom smanjenja proračunskog deficita. Povećani su doprinosi za zdravstveno osiguranje s 13 % na 15 % te se uvelo oporezivanje dohotka od kamata na štednju stopom od 12 % Slika 8. Struktura javnih rashoda opće države (ekonomska klasifikacija) Izvor: obrada autora prema podacima Ministarstva financija (2015.b). 37

44 Šimović, H., Matanović, I. Utjecaj predizbornog razdoblja i fiskalnih ograničenja na hrvatski proračun (Ministarstvo financija, 2015.a). Predviđeni učinak mjera za povećanje prihodovne strane i onih za smanjenje rashodovne strane, od kojih se mogu spomenuti ukidanje prava na povećanje plaće na osnovi radnog staža u državnim i javnim službama, smanjenje intermedijarne potrošnje i subvencija, iznosi 1,5 % BDP-a. Izmjenama i dopunama proračuna za godinu rashodi proračuna povećavaju se za predviđeni iznos povećanja prihoda proračuna od 1,7 milijardi kuna te će iznositi 120,7 milijardi kuna. Uzimajući u obzir prekomjerni proračunski deficit, povećanjem prihoda i rashoda proračuna u jednakom omjeru neće se moći utjecati na njegovo smanjenje. Dodatno, povećanim javnim izdacima u predizbornom razdoblju mogu se smatrati i rashodi za osiguranje isplate razlike iznosa jubilarne nagrade za i godinu službenicima i namještenicima u javnim službama koje se moraju isplatiti u godini te u kolovozu godine potpisan porast plaća za 73 tisuće radnika u zdravstvu za 4 %, tzv. dodatak na odgovornost i za liječnike za 2 % što predstavlja porast potrebnih proračunskih sredstava na godišnjoj razini za 190 milijuna kuna (NSZ, 2015.). Takav razvoj događanja u predizbornom razdoblju potaknuo je i druge skupine, poput Sindikata zaposlenih u obrazovanju, na štrajk u cilju povećanja plaća radi izjednačenja s radnicima u zdravstvu što stvara dodatni pritisak na rashodovnu stranu proračuna i ovoj godini i za sljedeću proračunsku godinu. 6. Zaključak Pristupom Europskoj uniji Hrvatska je preuzela obvezu prihvaćanja kriterija konvergencije i procedura unutar Europskog semestra. Prema pokazateljima stabilnosti javnih financija, hrvatski proračunski deficit u prethodnoj godini iznosio je 5,7 % BDP-a, a javni dug prelazio je 85 % BDP-a te je Hrvatska bila uključena u korektivni mehanizam Procedura makroekonomske neravnoteže i Procedure prekomjernog deficita. Prema fiskalnim projekcijama objavljenim od Europske komisije i Vlade Republike Hrvatske, proračunski deficit i razina javnog duga neće se smanjivati jednakim intenzitetom, a raskorak između projekcija doseže i 1,5 % u godini. Premda je Hrvatska prihvatila strategiju konsolidiranja javnih financija, projekcije razina javnog duga govore da će do godine on prelaziti 92 % BDP-a. Makroekonomske neravnoteže upozoravaju na povećanu potrebu za reformama javne uprave, tržišta rada i povećanja konkurentnosti hrvatskoga gospodarstva u cilju privlačenja stranih investitora i hrvatskoga izvoza. S obzirom na da su političari skloni oportunom ponašanju u predizbornim razdoblju, može se zaključiti da su ciljevi fiskalne konsolidacije teško ostvarivi u kratkom roku. Analizom strukture proračuna uočeno je smanjenje ukupnih proračunskih rashoda u odnosu na prethodnu godinu, no unutar proračuna došlo je do rasta svih stavki rashoda, osim naknada građanstvu i kućanstvima na temelju osiguranja. Uz to, izmjenama proračuna došlo je do povećanja rashoda u istom omjeru u kojem su se povećali prihodi, što nije pridonijelo smanjenju proračunskog deficita. Razvoj povećanja rashoda za plaće i naknade zaposlenih u javnom sektoru započet tijekom predizbornog razdoblja čekat će na odluke nove Vlade koja će morati odrediti ciljeve vlastite ekonomske politike. Prethodni zaključci ukazuju na ograničene mogućnosti povećanja proračunskih rashoda zbog nepovoljnih kretanja pokazatelja stabilnosti javnih financija. Proces prekomjernog proračunskog deficita ograničava hrvatsku proračunsku politiku u cilju smanjenja prekomjernog deficita i provođenja konsolidiranja javnih financija, a makroekonomske neravnoteže ukazuju na strukturne slabosti hrvatskoga gospodarstva. U takvu okruženju potrebno je provoditi mjere za jačanje konkurentnosti gospodarstva, ne oslanjati se na više porezne stope kao izvor prihoda proračuna i proračunskim politikama pokušati utjecati na poticanje održivoga gospodarskog rasta. 38

45 Literatura Bratić, V. (2004) Uloga parlamenta u proračunskom procesu: primjer Hrvatskog sabora. Financijska teorija i praksa, 28 (1): Bronić, M., Urban, I. (2015) Otvorenost državnog proračuna pogoršanje kvalitete i opsežnosti informacija o državnim prihodima i rashodima. Aktualni osvrti (85). Zagreb: Institut za javne financije. Brunsko, Z. (1999) Birači, političari i birokracija u svjetlu teorije javnog izbora. Politička misao, 37 (3): Državno izborno povjerenstvo Republike Hrvatske (2015) Arhiva izbora i referenduma. Dostupno na: [ ]. DZS (2013) Statistički ljetopis Republike Hrvatske za godinu. Zagreb: Državni zavod za statistiku. DZS (2014) Statistički ljetopis Republike Hrvatske za godinu. Zagreb: Državni zavod za statistiku. Efthyvoulou, G. (2012) Political budget cycles in the European Union and the impact of political pressures. Public Choice, 153 (3): Europska komisija (2013) Alert Mechanism Report. Dostupno na: pdf/2014/amr2014_en.pdf [ ]. Europska komisija (2014) Makroekonomske neravnoteže Hrvatska Dostupno na: [ ]. Europska komisija (2015a) Izvješće za Hrvatsku s detaljnim preispitivanjem o sprječavanju i ispravljanju makroekonomskih neravnoteža. Dostupno na: cr2015_croatia_hr.pdf [ ]. Europska komisija (2015b) Priopćenje za tisak - Preporuke po državama članicama za Dostupno na: europa.eu/rapid/press-release_ip _hr.pdf [ ]. Eurostat (2015) Government deficit/surplus, debt and associated data. Dostupno na: eurostat/tgm/table.do?tab=table&init=1&language=en&pcode=tein a225&plugin=1 [ ]. HNB (2015) Statistički pregled. Dostupno na: [ ]. IBP (2015) Open Budget Survey Dostupno na: OBS2015-Report-English.pdf [ ]. IMF (2001) Government Finance Statistics Manual. Washington: International Monetary Fund. Klašnja, M. (2008) Electoral Rules, Forms of Government and Political Budget Cycles in Transition Countries. Paneconomicus, 55 (2): Mačkić, V. (2014) Analysis of Political Budget Cycles at Municipal Level in Croatia. Financial Theory and Practice, 38 (1): 1-5. Ministarstvo financija (2015a) Smjernice ekonomske i fiskalne politike za razdoblje Dostupno na: [ ]. Ministarstvo financija (2015b) Vremenske serije podataka. Dostupno na: [ ]. NSZ (2015) Službene stranice NSZ. Dostupno na: [ ]. Rogoff, K., Siebert, A. (1988) Elections and Macroeconomic Policy Cycles. Review of Economic Studies, 55 (1): Šimović, H., Ćorić, T., Deskar-Škrbić, M. (2014) Mogućnosti i ograničenja fiskalne politike u Hrvatskoj. Eko- Šimović, H., Matanović, I. Utjecaj predizbornog razdoblja i fiskalnih ograničenja na hrvatski proračun 39

46 Šimović, H., Matanović, I. Utjecaj predizbornog razdoblja i fiskalnih ograničenja na hrvatski proračun nomski pregled, 65 (6): Vlada RH (2015) Obrazloženje prijedloga izmjena i dopuna državnog proračuna Republike Hrvatske i financijskih planova izvanproračunskih korisnika za godinu. Dostupno na: axd?id=43419 [ ]. Vučković, V. (2010) Političko-poslovni ciklusi: postoje li u Hrvatskoj? Privredna kretanja i ekonomska politika, 20 (125): Vučković, V., Basarac Sertić, M. (2013) The effect of political institutions on the size of government spending in European Union member states and Croatia. Financial Theory and Practice, 37 (2): World Economic Forum (2015) Global Competitiveness Report Dostupno na: org/reports/global-competitiveness-report [ ]. 40

47 Pregledni znanstveni rad / Review UDK/UDC (497.5:4-67EU) Model delegirane suradnje kao smjer razvoja politike razvojne suradnje Republike Hrvatske 1 Delegated cooperation as a model for the further enhancement of the development cooperation policy of the Republic of Croatia Sažetak Osnovni je cilj ovog rada utvrditi potencijalno učinkovit smjer razvoja politike razvojne suradnje Republike Hrvatske kao države članice Europske unije i države donatora. Radom se predlaže praćenje globalnih i europskih trendova razvoja te politike primjenom modela delegirane razvojne suradnje kojim je moguće ostvarivati vlastite ciljeve i stjecati koristi ne upotrebljavajući isključivo vlastita nacionalna sredstva i resurse, nego podjelom donatorskih aktivnosti, uz ekspertize i resurse svih uključenih donatora te istodobno ostvarivanje učinkovitih rezultata. Imajući u vidu ograničene financijske resurse za provedbu te politike te preuzete obveze primarno spram Europske unije, provedena analiza u radu ukazuje na model delegirane razvojne suradnje kao na moguće strateško opredjeljenje Republike Hrvatske u provedbi predmetne politike u idućem razdoblju. Holistički pristup razvoju te politike, specijalizacija za određena područja djelovanja te integracija s drugim donatorima identificirani su kao predstojeći izazovi za Republiku Hrvatsku, a ujedno i kao preduvjeti primjene modela delegirane razvojne suradnje. Izv. prof. dr. sc. Vlatka Bilas Ekonomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu bilas.vlatka@gmail.com Nina Borovac, univ. spec. oec. Ministarstvo vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske nina.borovac@mvep.hr Ključne riječi: politika razvojne suradnje, model delegirane suradnje, Republika Hrvatska, Europska unija JEL klasifikacija: F5, F3, F35 Abstract The main aim of this study is to determine possible strategic guidance for increasing the effectiveness of implementing the development cooperation policy in the Republic of Croatia, bearing in mind its membership of the European Union and the fact that, since 2011, the Republic of Croatia has been officially classified as an international donor. Thus, taking into consideration the limited financial resources available for the implementation of this policy, the analysis in this study proposes a model of delegated cooperation as a possible strategic commitment on the part of the Republic of Croatia in policy implementation in the coming period. The delegated cooperation model should be considered in the context of the Republic of Croatia s meeting its commitments towards the European Union and the global donor community, as well as guidance for alignment with current global donor trends in policy implementation. Furthermore, it should be seen as beneficial in terms of achieving the visibility of the Republic of Croatia as a donor country, its proliferation through comparative advantage, and the withdrawal of European Union funds in order to achieve its own benefits and ultimate fulfilment of global development goals. In order to achieve this, structural changes should be introduced regarding the necessary Assoc. prof. Vlatka Bilas, PhD Faculty of Economics and Business, University of Zagreb bilas.vlatka@gmail.com Nina Borovac, univ. spec. oec. Ministry of Foreign and European Affairs, Republic of Croatia nina.borovac@mvep.hr 1 Rad je prezentiran na petom Međunarodnom znanstvenom skupu o ekonomskom razvoju i životnom standardu održanom u Banjoj Luci, Bosna i Hercegovina, od 23. do 24. listopada godine. 41

48 Bilas, V., Borovac, N. Model delegirane suradnje kao smjer razvoja politike razvojne suradnje Republike Hrvatske Odbor za razvojnu suradnju sagledao je novi pristup razvojnoj suradnji koji bi anticipirao osnovne ljudske potrebe, poticao razvoj međunarodnog ekonomskog sustava te potrebu učinkovitog pružanja pomoći. Danas u razvojnoj sferi djeluju organizacija Ujedinjenih naroda, Europska unija, Međunarodni monetarni fond, Svjetska banka, pojedine države, više desetaka razvojnih banaka, razvojnih agencija, tisuće nevladinih organizacija te privatne razvojne zaklade. Najvažniji pokretači i dalje su pojedine države donatori (Sagasti, 2005.). Nastojanje usmjereno na pospješivanje učinkovitosti pružanja pomoći uvijek je postojalo, međutim tek je početkom 21. stoljeća prepoznato da nije ključna količina pružene pomoći, nego način na koji se ona osmišljava, usmjeruje, koordinira i pruža. Također, nepostizanje željenih rezultata i zacrtanih ciljeva potaknulo je međunarodnu zajednicu na poduzimanje mnogih koraka u cilju unapređenja provedbe politike razvojne suradnje. Unatoč spomenutim nastojanjima postizanja sve većeg stupnja učinkovitosti politike razvojne suradnje na svim razinama, u praksi je još uvijek prisutan visok stupanj podijeljenosti te niska razina koordinacije potrebne za učinkovito savladavanje aktualnih izazova. Odlukom Odbora za razvojnu suradnju Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj od listopada godine, koja se odnosi na razdoblje od siječnja godine, Republika Hrvatska izbrisana je s popisa država primateljica pomoći te je tako ušla u kategoriju skupina država donatora (Organisation for Economic Cooperation and Development, Development Assistance Committee, ; Organisation for Economic Cooperation and Development, Development Assistance Committee, 2011.). Također, u srpnju godine Republika Hrvatska stupila je u punopravno članstvo Europske unije. Sve navedeno podrazumijeva preuzimanje većih obveza u području kreiranja te politike, osiguravapolitical commitments and appropriate institutional and procedural reforms. In this respect, the need to introduce changes in the existing political system of the Republic of Croatia should be considered. Keywords: development cooperation policy, delegated cooperation model, Republic of Croatia, European Unions JEL classification: F5, F3, F35 1. Uvod Razvojna suradnja predstavlja potporu i poticaj razvoju slabije razvijenih država uključujući pružanje odgovora na humanitarne krize i aktivnosti sprečavanja nastanaka kriza. Kao takva, globalno gledajući, važna je sastavnica vanjske politike svake države. Početak razvoja politike razvojne suradnje povezuje se s razdobljem nakon Drugog svjetskog rata, odnosno razdobljem Hladnog rata, kad su vodeće svjetske sile bile usmjerene na iznalaženje rješenja i načina za očuvanje mira, poticanje razvoja uništenih ekonomija i slabije razvijenih država te poboljšanje međunarodne suradnje i odnosa pojedinih država. Razdoblje institucionalizacije politike razvojne suradnje počinje godine. Iste je godine formirana Grupa za razvojnu pomoć kao forum za raspravu donatora o pruženoj razvojnoj pomoći slabije razvijenim državama te je dotadašnja Organizacija za europsku suradnju preimenovana u Organizaciju za ekonomsku suradnju i razvoj čime je dana nova razvojna dimenzija dotadašnjoj međunarodnoj suradnji. Paralelno s osnivanjem Grupe za razvojnu pomoć, odnosno Odbora za razvojnu suradnju, na nacionalnim razinama država donatora uočava se izniman porast novoosnovanih razvojnih agencija (primjerice u Kanadi, Sjedinjenim Američkim Državama, Norveškoj, Danskoj, Švedskoj i Japanu), odnosno mjerodavnost za razvojne aktivnosti dodijeljena je pojedinim ministarstvima (primjerice u Francuskoj, Njemačkoj i Švicarskoj). Sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća, u kontekstu kriza na prijelazu desetljeća, stagflacije koja je zahvatila većinu država članica Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj te jačanja dužničke krize u mnogim slabije razvijenim državama, dolazi do nove paradigme s težištem na razvitku tržišta. Dominantna je postala uloga Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke, a fokus razvojne suradnje prelazi sa smanjenja siromaštva na postizanje globalne makroekonomske stabilnosti. 42

49 nja odgovarajućih ljudskih i materijalnih resursa za njezinu provedbu te praćenje globalnih i europskih trendova pospješivanja njezine učinkovitosti. Slijedom iznesenoga, a imajući u vidu ograničene financijske resurse Republike Hrvatske za provedbu te politike, vrlo je bitno utvrditi potencijalno učinkovit smjer razvoja politike razvojne suradnje Republike Hrvatske kao relativno nove države donatora što je temeljni cilj ovog rada. Radom se naime upućuje na model delegirane razvojne suradnje, kao provedbenog modaliteta te politike, koji može osigurati višestruke pozitivne dobrobiti. Rad se sastoji od pet dijelova. U prvom dijelu analiziraju se aktualni europski trendovi provedbe politike razvojne suradnje. Treći dio rada daje osvrt na aktualno stanje provedbe politike razvojne suradnje u Republici Hrvatskoj te preuzete financijske obveze. U četvrtom dijelu rada razrađuju se preduvjeti, izazovi i koristi od primjene modela delegirane razvojne suradnje u Republici Hrvatskoj. Zadnji dio rada, peti, odnosi se na zaključak. 2. Europski trendovi provedbe politike razvojne suradnje Europska unija i države članice, koje zajedno pružaju više od polovine ukupne svjetske službene razvojne pomoći, obvezale su se na poštovanje i primjenu osnovnih načela učinkovite službene razvojne pomoći sadržanih u završnim dokumentima međunarodnih foruma na visokoj razini održanih u Rimu (The First High Level Forum on Aid Effectiveness held in Rome, 2003.), Parizu (The Second High Level Forum on Aid Effectiveness held in Paris, 2005.), Accri (The Third High Level Forum on Aid Effectiveness held in Accra, 2008.) i Busanu (The Fourth High Level Forum on Aid Effectiveness held in Busan, 2011.), Europskom konsenzusu o razvoju (Official Journal of the European Union, 2006/C 46/01), Kodeksu komplementarnog djelovanja i podjele donatorskih aktivnosti u sferi politike razvojne suradnje (Council of the European Union, 2007.) i Europskom konsenzusu o humanitarnoj pomoći (Official Journal of the European Union, 2008/C 25/01). Dodatno, na europskoj razini, dokument Povećanje utjecaja razvojne politike Europske unije: Plan za promjene (Council of the European Union, 2012.a) smatra se referentnim s obzirom na to da su se Europska unija i države članice njime ponovno obvezale na poduzimanje odgovarajućih mjera za pospješivanje učinkovitosti pružanja službene razvojne pomoći i na postizanje ciljeva sažetih u Milenijskoj deklaraciji (United Nations, 2000.) i na težnju vođenja principom koherentnosti politika za razvoj (Council of the European Union, 2012.b). Navedene regulative specificiraju nekoliko jasnih ciljeva, posebice one obuhvaćene Pariškom deklaracijom: vlasništvo, prilagođavanje, usklađivanje, upravljanje u cilju postizanja rezultata i uzajamnu odgovornost (The Second High Level Forum on Aid Effectiveness held in Paris, 2005.). Osnovni elementi za postizanje navedenih ciljeva istaknuti su u Accra planu za djelovanje, a uključuju, među ostalim, podjelu i usklađenost donatorskih aktivnosti i upotrebu sustava i kapaciteta države primateljice pomoći (The Third High Level Forum on Aid Effectiveness held in Accra, 2008.). Završnim dokumentom Četvrtog foruma na visokoj razini o učinkovitoj pomoći, održanog u Busanu, kojim se ističe odgovornost donatora za smanjenje fragmentarnosti prilikom pružanja službene razvojne pomoći te usmjerivanje službene razvojne pomoći u manji broj kanala radi promicanja kvalitete, odnosno postizanja učinkovitosti razvojne suradnje, posebno se promiče i ističe primjena modela delegirane razvojne suradnje na međunarodnoj razini. To je primjenjivo i za Europsku uniju, kao oblik učinkovitog zajedničkog pružanja pomoći. Istim dokumentom međunarodna zajednica obvezala se da će do godine na razini pojedinih država donatora primjenjivati koordinativne metode za formuliranje i provedbu politike razvojne suradnje, što uključuje podjelu rada, programski orijentiran pristup državama primateljicama pomoći, zajedničko programiranje država donatora i model delegirane razvojne suradnje (The Fourth High Level Forum on Aid Effectiveness held in Busan, 2011.). Na razini Europske unije referentni okvir za primjenu modela delegirane razvojne suradnje čini i Kodeks komplementarnog djelovanja i podjele donatorskih aktivnosti u sferi politike razvojne suradnje, dokument kojim su definirane obveze Europske unije i država članica za pospješivanje koordinacije aktivnosti i prisutnosti u pojedinim sektorima u državama primateljicama pomoći. To implicira potrebu usmjerivanja razvojnih aktivnosti država Bilas, V., Borovac, N. Model delegirane suradnje kao smjer razvoja politike razvojne suradnje Republike Hrvatske 43

50 Bilas, V., Borovac, N. Model delegirane suradnje kao smjer razvoja politike razvojne suradnje Republike Hrvatske donatora na manji broj sektora kroz koje se mogu profilirati promičući istodobno vlastite komparativne prednosti i koordinativni pristup donatorske zajednice. Kao jedan od mogućih načina usmjerivanja službene razvojne pomoći u manji broj sektora spomenuti dokument upućuje upravo na primjenu modela delegirane razvojne suradnje (European Commission, 2007.) kao oblika zajedničkog pružanja službene razvojne pomoći. Pritom se ponajprije definira model delegirane razvojne suradnje između pojedinih država donatora, no otvorena je i mogućnost delegirane razvojne suradnje pojedinih država donatora s Europskom komisijom. Fragmentarnost politike razvojne suradnje dovela je do disperzije, udvostručivanja i kontradiktornosti, smanjujući mogući pozitivan učinak, te do akumuliranja nepotrebnih administrativnih troškova i prepreka primarno na strani država primateljica pomoći te je cilj Europske unije razvijati koordinirani pristup donatorske zajednice i država primateljica pomoći razvojem modela podjele rada i aktivnosti, komplementarnosti i harmonizacije, na što upućuje i Akcijski plan Europske komisije za znatniju, bolju i bržu pomoć (European Commission, 2008.). Također, nužan je porast razine razmjene informacija i među pojedinim državama članicama Europske unije i s ostalim donatorima i multilateralnim agencijama (European Commission, 2006.). Uvođenjem zajedničkog pružanja službene razvojne pomoći, uključujući reguliranje primjene modela delegirane razvojne suradnje, želi se dakle postići smanjenje fragmentarnosti službene razvojne pomoći Europske unije, proliferacija Europske unije i država članica u pojedinim područjima i smanjenje transakcijskih troškova kao rezultat ekonomije obujma. U nastavku slijedi detaljnije obrazloženje modela delegirane razvojne suradnje. U cilju postizanja veće učinkovitosti politike razvojne suradnje Europske unije, Europska komisija uz otvaranje mogućnosti za primjenu modela delegirane razvojne suradnje potiče osmišljavanje većih programa/projekata usklađenih s razvojnim strategijama država primateljica pomoći koji će se financirati zajedničkim djelovanjem Europske unije i država članica. Nadalje, potiče usklađeno djelovanje država donatora, zajedničko programiranje i financiranje prepuštajući državama primateljicama pomoći vodeću ulogu. Zajedničko djelovanje država donatora, uključujući i primjenu modela delegirane razvojne suradnje, podrazumijeva prilagodbu donatorske zajednice potrebama države primateljice pomoći, suradnju donatora s državom primateljicom pomoći u pogledu definiranja ciljeva i očekivanih rezultata djelovanja, zajedničko kreiranje programa pomoći te načina njegove primjene razgraničujući uloge sudionika, zajednički nadzor, reviziju i evaluaciju te izvođenje zaključaka u pogledu naučenih lekcija. Udruživanje donatora u razvojnim aktivnostima primjenom modela delegirane razvojne suradnje podrazumijeva uzajamno povjerenje, srodno usmjerenje razvojnih aktivnosti, dogovor oko prioriteta i ciljeva koji se njima žele postići, akumuliranje sredstava za potrebe provedbe multidonatorskih akcija te pružanje potpore globalnim razvojnim inicijativama, planovima i ciljevima. To je potrebno imati u vidu već u trenutku identificiranja i osmišljavanja programskog/projektnog ciklusa kako bi se ispunili relevantni kriteriji: pružanje učinkovitije službene razvojne pomoći maksimalnim iskorištenjem postojećih kapaciteta i sustava svih uključenih donatora, primjena dobre donatorske prakse unutar i izvan Europske unije čiji je rezultat bolji omjer koristi i utjecaja u odnosu na troškove, promoviranje donatorske uloge Europske unije i uključenih država članica, promoviranje i uvažavanje načela vlasništva i vodstva države primateljice pomoći te njezine odgovornosti spram svojih državljana, poticanje primjene zajedničkog nadzora, evaluacije i računovodstvenih procedura kako bi se smanjio broj pojedinačnih donatorskih izvješća te onemogućila primjena različitih metoda financijskih kontrola koje pojedine države članice primjenjuju prilikom individualnog donatorskog angažmana. Kad je riječ o financiranju provedbe politike razvojne suradnje u europskim okvirima, aktivnosti Europske unije za primjenu modela delegirane razvojne suradnje mogu se financirati iz dvaju osnovnih izvora: (1) iz dijela općeg proračuna Europske unije namijenjenog za politiku razvojne suradnje i (2) iz izvanproračunskog Europskog razvojnog fonda, na način da se prikupljena sredstva akumuliraju, pri čemu pravo na provedbu programa/projekta može biti delegirano jednom od uključenih aktera. Upravljački modaliteti modela delegirane razvojne suradnje dijele se na: (1) izravne, kada su ovlasti za 44

51 upravljanje sredstvima i programom/projektom dodijeljene Europskoj komisiji, te (2) neizravne, kada su te ovlasti dodijeljene pojedinoj državi donatoru. Navedeni neizravni model predstavlja model delegirane razvojne suradnje koji se ovim radom razmatra kao moguće rješenje za daljnji razvoj provedbe politike razvojne suradnje Republike Hrvatske, a što podrazumijeva postojanje ovlaštene agencije za primjenu modela delegirane razvojne suradnje (dalje u tekstu: provedbeni akter). Prema člancima 58 (1) (c) (v) i (vi) Financijske regulative proračuna Europske unije (Official Journal of the European Union, 2012.a), u državi članici ovlaštena agencija za primjenu modela delegirane razvojne suradnje, odnosno provedbeni akter, može biti javno ili privatno tijelo s javnom misijom/ovlastima, a koje može dati potrebna jamstva, posebice u pogledu zaštite financijskih interesa Europske unije (Official Journal of the European Union, 2012.b). Najčešće je riječ o ministarstvima gdje pravnu sigurnost daje sama država ili je to samostalna agencija uspostavljena javnim pravom (državnim aktom, zakonom ili odlukom) ili privatnim pravom (u pravnom obliku dostupnom svima, a u funkciji je provedbe državne razvojne politike te pod kontrolom države). Preduvjeti koje moraju ispuniti potencijalni provedbeni akteri država članica Europske unije jesu: djelovanje na najvišoj državnoj razini (nacionalnoj ili federalnoj), specijalizacija za područje razvojne suradnje s partnerskim državama razvojne politike i politike susjedstva Europske unije te mogućnost načelnog prikupljanja potrebnih financijskih resursa unutar države u kojoj je osnovana, od strane drugih donatora ili Europske unije. Također, jedan je od preduvjeta primjena aktivnosti suradnje ne angažirajući podizvođače programa i projekta u njihovoj cijelosti, nego samo djelomično. Provedbeni akter delegirane razvojne suradnje dakle može biti: država članica ili ovlašteno tijelo države članice, provedbena razvojna agencija iz države članice (iznimno može biti i provedbena razvojna agencija treće države donatora), međunarodna organizacija, specijalizirana provedbena agencija Europske unije (tradicionalna/regulatorna, a ne izvršna agencija). Osnovni su preduvjeti i kriteriji primjene modela neizravne delegirane razvojne suradnje primarno da identificirani program/projekt u državi primateljici pomoći zahtijeva financiranje te da se minimalno dva donatora, uključujući Europsku komisiju, imajući u vidu vlastite strategije i ciljeve programiranja, usuglase o financiranju prepuštajući jednoj državi donatoru vodeću ulogu, promičući princip vlasništva i preuzimanja vodstva države primateljice pomoći. Također, preduvjet je primjene tog modela da je država primateljica pomoći suglasna s načinom upravljanja i financiranja programa/projekta i da je jedan od donatora spreman preuzeti odgovornost i inicijativu vođe, za što treba imati uspostavljenu i prepoznatu učinkovitu institucionalnu upravljačku strukturu za potrebe provedbe programa/projekta. Iz planiranih investicija odnosno djelovanja donatora kojem su dodijeljena upravljačka prava u bližoj budućnosti mora biti jasno vidljiva namjera daljnjih doprinosa u odnosnom sektoru. Dodatno, nužno je ostvarenje vidljivosti Europske unije i drugih uključenih donatora, učinkovitost pružanja službene razvojne pomoći, smanjenje transakcijskih troškova za sve uključene strane, ostvarenje većih isplativijih programa/projekata s mjerljivim utjecajem na državu primateljicu pomoći te provedba okrupnjenih programa/projekata u pravilu vrijednosti veće od tri milijuna eura, uz operativno sufinanciranje od donatora s upravljačkim pravima (European Commission, 2015.a). Svako tijelo, potencijalni provedbeni akter, mora proći postupak procjene Europske komisije prilikom koje se svaki nedostatak u financijskom upravljanju mora odgovarajuće adresirati, bilo u vidu preporuka u okviru provedene procjene ili odgovarajućim korektivnim odredbama u Sporazumu o delegiranoj suradnji. Procjena uključuje prikupljanje relevantnih činjenica o provedbenom akteru te procjenu u sljedećim područjima poslovanja: sustavu unutarnje kontrole primjerima najbolje prakse i standardima Europske komisije, računovodstvenom sustavu međunarodnim računovodstvenim standardima, vanjskoj reviziji međunarodnim revizorskim standardima, nabavi i pravilima za dodjelu ugovora i darovnica pravilima nabave i dodjele darovnica sukladno financijskoj regulativi, primjenjivim za vanjsko djelovanje Europske unije. Rezultat je tako provedene analize mišljenje o razini usklađenosti pravila, procedura i sustava provedbenog aktera koji je predmet procjene s onima Bilas, V., Borovac, N. Model delegirane suradnje kao smjer razvoja politike razvojne suradnje Republike Hrvatske 45

52 Bilas, V., Borovac, N. Model delegirane suradnje kao smjer razvoja politike razvojne suradnje Republike Hrvatske Europske komisije prema navedenim mjerilima. Pozitivan ishod jest ako mišljenje upućuje na to da je razina postojećih pravila, procedura i sustava ekvivalentna onima Europske komisije i u navedenom slučaju provedbeni akter ima ovlaštenje primjenjivati vlastita pravila, procedure i sustave. Negativno mišljenje uključuje i velik broj preporuka za smanjenje utvrđenih odstupanja, a znatni nedostaci mogu rezultirati nemogućnošću preuzimanja ovlasti za provedbu modela delegirane razvojne suradnje. Manji nedostaci mogu biti predmetom kasnije revizije ili njihovo otklanjanje može biti predmetom odgovarajućih odredbi Sporazuma o delegiranoj suradnji. Provedbeni akter koji je uspješno završio s postupkom procjene pojedina ovlaštenja može delegirati podizvođačima, posebice ako je to u cilju pospješivanja načela učinkovitosti razvojne suradnje što je definirano Zajedničkom provedbenom uredbom (Official Journal of the European Union, 2014.) te Financijskom regulativom 11. Europskog razvojnog fonda (Official Journal of the European Union, 2015.). Moguća je samo jedna razina podugovaranja pod uvjetima koji su ekvivalentni onima pod kojima Europska komisija dodjeljuje ovlaštenja provedbenim akterima kako bi se osigurala primjena pravila, procedura i sustava usklađenih s relevantnim standardima. Dodijeljene ovlasti uključuju provedbu odgovarajućih postupaka nabave ili odgovarajućih postupaka dodjele bespovratnih sredstava uključujući i objavu poziva za dostavu ponuda i prijedloga, donošenje odluka o odabiru (projekata, programa, provedbenih partnera u drugom stupnju i slično) kao i odluka o odbijanju pojedinih prijavitelja za dodjelu sredstava odnosno ugovora te samo potpisivanje ugovora o nabavi i dodijeli odnosno isplati sredstava na osnovi sklopljenih ugovora. Zasigurno uključuju i upravljanje ugovorom i njegovom provedbom (primjenu kontrolnih mehanizama izvršenja ugovora, (ne)odobravanje dostavljenih rezultata ili zahtijevanje njihove modifikacije/dorade, izvršavanje isplata, kontrolu nad namjenskim trošenjem sredstava sukladno ugovornim odredbama). Osnovna poveznica dodijeljenim ovlastima jest da su zadaci povezani s izvršenjem proračuna. Političko usmjerenje nikad nije predmetom dodijeljenih ovlasti. Stoga, u praksi, financijska odluka i godišnji akcijski plan Europske unije trebaju sadržavati dovoljno detalja o ovlaštenim provedbenim akterima delegirane razvojne suradnje, o delegiranim ovlastima, o ciljevima aktivnosti koje se planiraju financirati te njihovim financijskim okvirima kako bi se sa sigurnošću moglo utvrditi da je predmet delegirane razvojne suradnje usklađen s političkim prioritetima Europske unije. Stupanj dodjele ovlasti od strane Europske komisije provedbenom akteru u državi članici Europske unije izravno utječe na prirodu posla na koji će biti usmjerene aktivnosti Europske komisije. Što je veći stupanj delegiranja ovlasti od strane Europske komisije, to se njezine aktivnosti više usmjeruju na procjenu kapaciteta tijela za provedbu delegiranih aktivnosti prije same dodjele upravljačkih ovlasti i na kasniju kontrolu postignutoga, a tijekom primjene modela delegirane razvojne suradnje moguća je promjena stupnja dodjele ovlaštenja. Preliminarna analiza Europske komisije u pogledu sklopljenih sporazuma o delegiranoj razvojnoj suradnji s državama članicama Europske unije u razdoblju godine (European Commission, 2015.b) upućuje na to da je Europska komisija u navedenom razdoblju sklopila sveukupno 161 ugovor o delegiranoj razvojnoj suradnji s relevantnim institucijama u državama članicama Europske unije u ukupnoj vrijednosti od 1169,9 milijardi eura. Navedena analiza također upućuje na znatan porast broja sklopljenih ugovora o delegiranoj suradnji sa šest sklopljenih ugovora o delegiranoj razvojnoj suradnji u na njih 46 u godini, što odgovarajuće adresira opisane trendove razvoja te politike na europskoj razini. Najveću su korist od toga ostvarile Njemačka, Francuska, Španjolska, Nizozemska, Danska, Velika Britanija, Italija, Portugal, Belgija, Luksemburg i Austrija (slika 1), koje su primjenom predmetnog modela ostvarile znatniju razinu pružene službene razvojne pomoći, kvantitativno i kvalitativno. Navedeni pristup implicira koordinirani pristup donatorske zajednice u smislu ekspertize i financija te usuglašavanje razvojnih ciljeva međusobno i s državama primateljicama pomoći. Rezultat je toga učinkovit i održivi pristup provedbi politike razvojne suradnje te dugoročna tendencija ostvarivanja globalnih ciljeva održivog razvoja (United Nations, 2000.; United Nations, 2015.). 46

53 Slika 1. Udio pojedinih država članica Europske unije u ukupnoj vrijednosti sklopljenih sporazuma o delegiranoj suradnji Bilas, V., Borovac, N. Model delegirane suradnje kao smjer razvoja politike razvojne suradnje Republike Hrvatske Izvor: European Commission (2015.b). 3. Financijske obveze Republike Hrvatske spram Europske unije S obzirom na brojčane ciljeve izdvajanja za službenu razvojnu pomoć na koje su se obvezale države članice Europske unije, bitno je napomenuti da je zaključcima Vijeća Europske unije od 24. svibnja godine usvojena razina izdvajanja za službenu razvojnu pomoć svake od država koje su pristupile Europskoj uniji nakon godine 0,17 % BND-a do godine, a države članice koje su godine već postigle tu razinu obvezne su je održati. Također, za države koje su postale punopravnim članicama Europske unije nakon utvrđena je obveza od 0,33 % BND-a izdvajanja za službenu razvojnu pomoć do godine (Council of the European Union, 2005.). Navedeni cilj izdvajanja od 0,33 % BND-a za službenu razvojnu pomoć do godine odnosi se i na Republiku Hrvatsku. Sve tadašnje države članice obvezale su se i na nastojanje postizanja prethodno objašnjenog globalnog cilja od 0,7 % BND-a za službenu razvojnu pomoć do godine, a one koji su taj cilj postigle obvezale su se na nastojanje održavanja postignute razine (European Commission, 2005.). Postotak od 0,7 % BND-a za službenu razvojnu pomoć potvrđen je i u Planu za održivi razvoj do godine (United Nations, 2015.). Osnovni su izvori financiranja provedbe politike razvojne suradnje Republike Hrvatske proračunski. Međutim, valja istaknuti da se osim redovitih proračunskih sredstava namijenjenih za razvojnu suradnju službena humanitarna pomoć koju pruža Ministarstvo vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske od godine financira iz dijela prihoda od igara na sreću. Protekom vremena Republika Hrvatska osigurava sve veća financijska sredstva za provedbu te politike. To može potvrditi kontinuirani rast proračunskih sredstava na aktivnosti Ministarstva vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske namijenjenoj za razvojnu suradnju (s milijun kuna u godini na oko 10 milijuna kuna u 2015.). U prilog tome ide i osiguravanje dodatnih prethodno spomenutih alternativnih izvora financiranja humanitarne pomoći Republike Hrvatske (oko četiri milijuna kuna godišnje), za razliku od razdoblja prije godine kada se humanitarna pomoć Republike Hrvatske inozemstvu financirala isključivo iz državnih novčanih i robnih rezervi. 47

54 Bilas, V., Borovac, N. Model delegirane suradnje kao smjer razvoja politike razvojne suradnje Republike Hrvatske Kako bi se utvrdili trendovi razvoja provedbe predmetne politike u Republici Hrvatskoj, u nastavku slijedi analiza izdvajanja za službenu razvojnu pomoć Republike Hrvatske od godine, od kada postoje službene evidencije (tablica 1). Iz prethodnog prikaza razvidan je porast izdvajanja za službenu razvojnu pomoć s 0,04 % BND-a u godini na 0,11 % BND-a u godini. Nadalje, analizom vrsta usmjerivanja službene razvojne pomoći prije i nakon pristupanja u članstvo Europske unije utvrđuje se da se s članstvom Republike Hrvatske u Europskoj uniji znatno povećava udio multilateralne pomoći u odnosu na bilateralnu od omjera 92,7 % bilateralne i 7,3 % multilateralne u godini do 32 % bilateralne i 68 % multilateralne u godini (Ministarstvo vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske, ; Ministarstvo vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske, 2015.). To je rezultat obveze uplaćivanja u proračun Europske unije, u dio za razvojnu suradnju s državama i teritorijima koji se nalaze na popisu zemalja primateljica službene razvojne pomoći Odbora za razvojnu suradnju Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (Development Assistance Committee/Organisation for Economic Cooperation and Development, 2013.) u iznosu od oko 22 milijuna eura godišnje. Očekuje se daljnji porast multilateralnog izdvajanja za službenu razvojnu pomoć s početkom uplata Republike Hrvatske u izvanproračunski Europski razvojni fond, također povezan s razvojnom suradnjom Europske unije i država članica, ali isključivo s afričkim, karipskim i pacifičkim državama sa spomenutog popisa, u iznosu od oko 11,6 milijuna eura godišnje. Očekuje se da će Republika Hrvatska u navedeni fond početi uplaćivati u godini. U odnosu na stupanj fragmentarnosti provedbe politike razvojne suradnje Republike Hrvatske, analizom provedenih projekata po pojedinim godinama u razdoblju od godine do danas uočava se da se provodi velik broj malih, međusobno nepovezanih i neodrživih projekata, no vidljiv je trend porasta stupnja specijalizacije i usmjerivanja, što pridonosi pospješivanju učinkovitosti pri planiranju i provedbi te politike. Imajući primarno u vidu predviđene financijske obveze Republike Hrvatske koje se odnose na službenu razvojnu pomoć spram Europske unije pretežno multilateralnog karaktera, čime se sve više umanjuje vidljivost pojedinih donatora, jasno je da se sve više aktualiziraju rasprave o načinu i mogućnostima upotrebe dijela tih sredstava na korist Republici Hrvatskoj. U tom kontekstu ovim se radom kao potencijalno rješenje predlaže savladavanje izazova i ispunjenje preduvjeta za uvođenje modela delegirane razvojne suradnje Republike Hrvatske. 4. Primjena modela delegirane razvojne suradnje u Republici Hrvatskoj Analizom dosadašnje provedbe politike razvojne suradnje Republike Hrvatske mogu se uočiti pozitivni pomaci u unapređenju učinkovitosti provedbe politike razvojne suradnje Republike Hrvatske u Tablica 1. Izdvajanja za službenu razvojnu pomoć Republike Hrvatske od godine Godina Ukupna službena razvojna pomoć (HRK) Bilateralna i humanitarna pomoć Multilateralna pomoć Udio službene razvojne pomoći u BND-u RH-a Broj država primateljica pomoći Ukupni broj projekata ,99 92,7 % 7,3 % 0,04 % ,02 96,6 % 3,4 % 0,04 % ,02* 0,15 %* ,37 59,83 % 40,17 % 0,03 % ,99 63,10 % 36,90 % 0,03 % ** ,18 38 % 62 % 0,10 % ** ,51 32 % 68 % 0,11 % Izvor: Ministarstvo vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske ( ); Ministarstvo vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske (2015.). * Podatak o stvarnoj ukupnoj službenoj razvojnoj pomoći Republike Hrvatske u godini koji je iznimno te godine uključivao donacije Vlade Republike Hrvatske u obliku prijevoda pravne stečevine državama u regiji. ** Podaci prikazani u tabličnom prikazu za i godinu predstavljaju procjene te ne čine sastavni dio objavljenih službenih dokumenata. 48

55 proteklom razdoblju te je zamjetna daljnja uzlazna putanja. Proračun za provedbu politike razvojne suradnje ima tendenciju rasta. Izgrađuju se i institucionalni kapaciteti za provedbu te politike te se radi na umrežavanju i jačanju kapaciteta i djelovanja nevladina sektora u njezinoj provedbi. Teži se izradi programa dugoročne suradnje s prioritetnim državama primateljicama pomoći, odnosno programskom, dugoročnom i održivom konceptu naspram do sada pretežito primjenjivanom projektnom pristupu. Sve se više pozornosti posvećuje umrežavanju razvojne suradnje i gospodarske diplomacije, odnosno aktivnijem uključivanju privatnog sektora u to područje, čime bi se za hrvatske tvrtke otvorile mogućnosti djelovanja na tržištima trećih država, a time bi se posredno osim ekonomske koristi za Republiku Hrvatsku, jačanjem partnerskih odnosa s državama primateljicama pomoći, ostvarivale i političke koristi. Međutim, imajući u vidu relativno male mogućnosti Republike Hrvatske u pogledu financijskih izdvajanja za provedbu te politike, a na osnovi prikazanih podataka o financijskim izdvajanjima Republike Hrvatske za provedbu europske politike razvojne suradnje, zaključuje se da su potrebni alternativni načini unapređenja provedbe te politike. Neminovno je usmjeriti se na iznalaženje rješenja za potencijalnu mogućnost proliferacije Republike Hrvatske u međunarodnoj donatorskoj zajednici, primarno na razini Europske unije, te na postizanje vidljivosti izdvajanjem uz svoje komparativne prednosti, a upotrebom europskih sredstava. Kao moguće rješenje za potencijalno ostvarivanje koristi za Republiku Hrvatsku djelovanjem u politici razvojne suradnje Europske unije nalaže se primjena modela delegirane razvojne suradnje, čime je moguće barem djelomice ostvarivati vlastite ciljeve, stjecati koristi ne upotrebljavajući isključivo vlastita nacionalna sredstva i resurse, nego podjelom donatorskih aktivnosti, iskorištavajući resurse svih uključenih strana. Istodobno opredjeljenje za primjenu modela delegirane razvojne suradnje značilo bi opredjeljenje za fokusiranje na manji broj teritorijalnih i tematskih prioriteta te za koordinaciju država donatora i posljedično unapređenje učinkovitosti, odnosno adresiranje specijalizacije i integracije kao globalnih izazova međunarodne suradnje danas. To podrazumijeva savladavanje mnogobrojnih izazova na nacionalnoj razini poput provedbe odgovarajućih izmjena, primarno u dosadašnjoj politici i praksi pružanja službene razvojne pomoći Republike Hrvatske inozemstvu. U provedbenom pogledu prijeko je potrebno akreditiranje za te aktivnosti pri Europskoj uniji, što može predstavljati put za mobiliziranje sredstava iz drugih izvora, osim proračunskih, primjerice razvojnih banaka, drugih međunarodnih organizacija i privatnog sektora, te evoluirati u inovativni mehanizam financiranja provedbe te politike, čime bi se mogle ostvariti višestruke dobiti i za Republiku Hrvatsku kao državu članicu i donatora i za države partnere te ispuniti preuzete obveze na međunarodnoj razini. Prije ostvarivanja koristi primjenom predloženog modaliteta u Republici Hrvatskoj prije svega potrebno je donijeti odluku o osamostaljivanju i jačanju sadašnje provedbene jedinice te politike u okviru postojeće strukture ili kao zasebne institucije. Drugo, prijeko je potrebno omogućiti zadovoljenje preduvjeta za potencijalnu akreditaciju za primjenu modela delegirane suradnje pri Europskoj uniji i u konačnici uspješno se akreditirati te primjenjivati predloženi model. U tom smislu trenutačno je u tijeku konzultativni proces s Europskom komisijom u cilju ocjene analize trenutačnog stanja provedbe politike razvojne suradnje Republike Hrvatske čiji će rezultat biti preporuke za daljnji razvoj i modaliteti provedbe politike razvojne suradnje Republike Hrvatske kao članice Europske unije. Dodatno, slijedi institucionalna procjena stanja Odbora za razvojnu suradnju Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj u cilju dobivanja preporuka krovne globalne institucije politike razvojne suradnje za daljnje usmjerenje Republike Hrvatske u predmetnom kontekstu. Očekuje se da će preporuke obiju strana, Europske komisije i Odbora za razvojnu suradnju Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj, biti usmjerene i na izazove koje bi Republika Hrvatska u idućem razdoblju trebala savladati u cilju postizanja učinkovitosti u odnosnom području. Zasigurno, savladavanje određenih izazova uključivat će područja kao što su: potrebno političko opredjeljenje, izrađivanje i usvajanje relevantnih propisa i provedbenih akata, centralizirano upravljanje provedbom te politike, osiguranje dostatnih financijskih sredstava, osna- Bilas, V., Borovac, N. Model delegirane suradnje kao smjer razvoja politike razvojne suradnje Republike Hrvatske 49

56 Bilas, V., Borovac, N. Model delegirane suradnje kao smjer razvoja politike razvojne suradnje Republike Hrvatske živanje administrativnih kapaciteta, djelovanje u skladu s relevantnim procedurama, provedba politike razvojne suradnje na maksimalno transparentan i učinkovit način, usmjerenje na manji broj programskih država i sektora, financijsko okrupnjavanje pojedinih programa/projekata, aktivan angažman u pogledu podizanja svijesti javnosti o prednostima učinkovite provedbe te politike, osnaživanje hrvatskih provedbenih partnera u nevladinu sektoru, uključivanje hrvatskoga privatnog sektora, znanstvenika i drugih potencijalno relevantnih aktera u provedbu politike razvojne suradnje, razvoj korporativno razvojnih partnerstava i promicanje interesa hrvatskih gospodarstvenika te poticanje umrežavanja provedbenih partnera u Republici Hrvatskoj i njihova uključivanja u aktivnosti povezane s predmetnom politikom na europskoj razini. Sve navedeno može se smatrati kvalitetnim, argumentiranim temeljem i uvodom u područje potencijalne akreditacije sadašnje provedbene jedinice politike razvojne suradnje u Republici Hrvatskoj pri Europskoj uniji za primjenu modela delegirane razvojne suradnje. Imajući u vidu sve prethodno izneseno, uspješno akreditiranje značilo bi znatan iskorak u načinu osmišljavanja provedbe politike razvojne suradnje Republike Hrvatske. Točnije, značilo bi usmjerenje Republike Hrvatske na strateško promišljanje i dugoročno planiranje imajući u vidu: podjelu aktivnosti relevantnih prisutnih donatora, poticanje razmjene informacija i suradnje donatorske zajednice, poticanje mogućih partnerstava unutar Republike Hrvatske te onih iz primjerice EU 13 ili suradnje s nekim važnijim državama donatorima s kojima je moguće pronaći zajednički interes. Također, uspješno akreditiranje istodobno bi podrazumijevalo da je Republika Hrvatska uspješnu provedbu te politike ocijenila važnom sastavnicom svoje vanjske politike prepoznajući moguće koristi od nje (Borovac, 2015.). U pogledu uspostave učinkovitije provedbene jedinice predmetne politike u Republici Hrvatskoj, moguće je odgovarajuće slijediti primjer Republike Austrije, kao manje države članice Europske unije, za čiju je provedbu politike razvojne suradnje osnovana agencija koja usko surađuje s austrijskim ministarstvom mjerodavnim za vanjske poslove, a koja je između ostalog akreditirana za primjenu predmetnog modela te se Austrija smatra kredibilnim i učinkovitim donatorom. Srž Austrijske razvojne agencije čini odjel za međunarodne programe i projekte unutar kojeg postoje četiri zasebne jedinice zadužene za praćenje: teritorijalnih prioriteta, tematskih prioriteta i kvalitete, suradnje s civilnim društvom i suradnje s privatnim sektorom. Osim toga, postoje i jedinice zadužene za: (a) opća administrativna pitanja, (b) pravna pitanja, (c) financijska pitanja, računovodstvo i kontrolu, (d) evaluaciju i statistiku, (e) komunikaciju s javnošću te edukaciju javnosti, odnosno za provedbu komunikacijske strategije austrijske razvojne politike te (f) međusektorska pitanja. Posljednje navedene jedinice (a f) već postoje u sadašnjem Ministarstvu vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske te bi se u smislu ušteda mogle odgovarajuće uključiti u aktivnosti postojeće provedbene jedinice te politike u Republici Hrvatskoj. Struktura postojeće provedbene jedinice mogla bi biti unaprijeđena podjelom prema iznesenom primjeru na više jedinica koje će odgovarajuće pratiti hrvatske strateške smjernice razvoja provedbe te politike. 5. Zaključak Republika Hrvatska, donedavno primateljica službene razvojne pomoći, a danas država donator, preuzela je znatne obveze u području kreiranja i provedbe politike razvojne suradnje. Imajući u vidu da Europska unija s državama članicama pruža više od polovine ukupne svjetske službene razvojne pomoći te postojeće analize do sada postignutih rezultata, trend razvoja te politike na globalnoj, a i na europskoj razini, upućuje na nužnost pospješivanja učinkovitosti i postizanja boljih rezultata. Rezultati analize dosadašnje provedbe politike razvojne suradnje Republike Hrvatske upućuju na činjenicu da su tijekom proteklog razdoblja učinjeni pozitivni pomaci u unapređenju učinkovitosti provedbe politike razvojne suradnje Republike Hrvatske te je zamjetna daljnja uzlazna putanja. Imajući u vidu relativno male mogućnosti Republike Hrvatske u pogledu financijskih izdvajanja za provedbu politike razvojne suradnje, a na osnovi izvršene analize financijskih izdvajanja Republike Hrvatske za provedbu europske politike razvojne suradnje, zaključuje se da je nužno iznalaženje načina unapređenja provedbe te politike. Rad je stoga usmjeren na potencijalnu mogućnost proliferacije Republike 50

57 Hrvatske u međunarodnoj donatorskoj zajednici, primarno na razini Europske unije, te na postizanje vidljivosti Republike Hrvatske izdvajanjem kroz svoje komparativne prednosti, a upotrebom europskih sredstava. Potencijalni je način ostvarivanja koristi za Republiku Hrvatsku uz djelovanje u politici razvojne suradnje Europske unije primjena modela delegirane razvojne suradnje, čime je moguće ostvarivati vlastite ciljeve, stjecati koristi ne upotrebljavajući isključivo vlastita nacionalna sredstva i resurse nego podjelom donatorskih aktivnosti, iskorištavajući resurse svih uključenih strana. To podrazumijeva savladavanje mnogobrojnih izazova na nacionalnoj razini, poput provedbe odgovarajućih izmjena, primarno u dosadašnjoj politici i praksi pružanja službene razvojne pomoći Republike Hrvatske inozemstvu, a u provedbenom pogledu nužno je akreditiranje za te aktivnosti pri Europskoj uniji. Akreditacija potencijalno može predstavljati put za mobiliziranje sredstava iz drugih izvora, osim proračunskih, primjerice razvojnih banaka, drugih međunarodnih organizacija i privatnog sektora te evoluirati u inovativan mehanizam financiranja provedbe politike razvojne suradnje Republike Hrvatske, čime bi se mogle ostvariti višestruke dobiti i za Republiku Hrvatsku kao državu članicu i donatora i za države partnere. Predmetni provedbeni model valjalo bi sagledati kao otvorenu mogućnost Republike Hrvatske za povećanje učinkovitosti provedbe politike razvojne suradnje. Bilas, V., Borovac, N. Model delegirane suradnje kao smjer razvoja politike razvojne suradnje Republike Hrvatske Literatura Borovac, N. (2015) Politika razvojne suradnje Republike Hrvatske u kontekstu pristupanja Europskoj uniji. Specijalistički poslijediplomski rad. Ekonomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Council of the European Union (2005) Millennium Development Goals: EU Contribution to the Review of the MDGs at the UN 2005 High Level Event - Conclusions of the Council and the Representatives of the Governments of the Member States Meeting within the Council. Dostupno na: europa.eu/doc/srv?l=en&f=st%209266%202005%20init [ ]. Council of the European Union (2007) Council Conclusions: EU Code of Conduct on Division of labour in Development Policy. Dostupno na: Reference_Documents/EU_Code_of_Conduct.pdf [ ]. Council of the European Union (2012a) Council Conclusions: Increasing the impact of EU Development Policy: an Agenda for Change. Dostupno na: [ ]. Council of the European Union (2012b) Council Conclusions on Policy Coherence for Development. Dostupno na: [ ]. Development Assistance Committee/Organisation for Economic Cooperation and Development (2013) DAC List of ODA Recipients Effective for reporting on 2012 and 2013 flows. Dostupno na: org/dac/stats/documentupload/dac%20list%20used%20for%202012%20and%202013%20flows.pdf [ ]. European Commission (2005) Communication from the Commission to the Council and the European Parliament - Accelerating progress towards attaining the Millennium Development Goals - Financing for Development and Aid Effectiveness. Dostupno na: COM:2005:0133:REV1:EN:PDF [ ]. European Commission (2006) Increasing the impact of EU aid: A common framework for drafting country 51

58 Bilas, V., Borovac, N. Model delegirane suradnje kao smjer razvoja politike razvojne suradnje Republike Hrvatske strategy papers and joint multiannual programming. Dostupno na: sga_doc?smartapi!celexplus!prod!docnumber&lg=en&type_doc=comfinal&an_doc=2006&nu_doc=88 [ ]. European Commission (2007) Communication from the Commission to the Council and the European parliament EU Code of Conduct on Division of labour in Development Policy. Dostupno na: europa.eu/lexuriserv/lexuriserv.do?uri=com:2007:0072:fin:en:pdf [ ]. European Commission (2008) Action Plan for More, Better and Faster Aid. Dostupno na: [ ]. European Commission (2015a) Devco Companion. Dostupno na: [ ]. European Commission (2015b) Information by the European Commission (DEVCO A2) to CODEV. Ministarstvo vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske ( ) Izvješća o službenoj razvojnoj pomoći Republike Hrvatske inozemstvu za razdoblje godine. Ministarstvo vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske (2015) Preliminarno Izvješće o službenoj razvojnoj pomoći Republike Hrvatske inozemstvu za i godinu. Official Journal of the European Union (2006) Joint Statement by the Council and the representatives of the Governments of the Member States meeting within the Council, the European Parliament and the Commission on European Union Development Policy: The European Consensus (2006/C 46/01) The European Consensus on Development. Dostupno na: C:2006:046:0001:0019:EN:PDF [ ]. Official Journal of the European Union (2008) Joint Statement by the Council and the Representatives of the Governments of the Member States meeting within the Council, the European Parliament and the European Commission (2008/C 25/01) The European Consensus on Humanitarian Aid. Dostupno na: eur-lex.europa.eu/lexuriserv/lexuriserv.do?uri=oj:c:2008:025:0001:0012:en:pdf [ ]. Official Journal of the European Union (2012a) Commission Delegated Regulation (EU) No 1268/2012 of 29 October 2012 on the rules of application of Regulation (EU, Euratom) No 966/2012 of the European Parliament and of the Council on the financial rules applicable to the general budget of the Union. Dostupno na: [ ]. Official Journal of the European Union (2012b) Regulation (EU, EURATOM) No 966/2012 of the European Parliament and of the Council of 25 October 2012 on the financial rules applicable to the general budget of the Union and repealing Council Regulation (EC, Euratom) No 1605/2002. Dostupno na: europa.eu/lexuriserv/lexuriserv.do?uri=oj:l:2012:298:0001:0096:en:pdf [ ]. Official Journal of the European Union (2014) Regulation (EU) No 236/2014 of the European Parliament and of the Council of 11 March 2014 laying down common rules and procedures for the implementation of the Union's instrument for external action. Dostupno na: PDF/?uri=CELEX:32014R0236&from=HR [ ]. Official Journal of the European Union (2015) Council Regulation (EU) 2015/323 of 2 March 2015 on the financial regulation applicable to the 11th European Development Fund. Dostupno na: europa.eu/legal-content/en/txt/?uri=uriserv:oj.l_ eng [ ]. Organisation for Economic Cooperation and Development ( ) OECD DAC List of ODA Recipients Effective for reporting on 2009 and 2010 flows. Dostupno na: documentupload/ pdf [ ]. Organisation for Economic Cooperation and Development (2011) OECD DAC List of ODA Recipients Effective for reporting on 2011 flows. Dostupno na: 52

59 List%20used%20for%202011%20flows.pdf [ ]. Sagasti, F. (2005) Official Development Assistance: Background, context, issues and prospects L20 Conference Background Materials for What do We Want for ODA? Dostupno na: descargas/publicaciones_06/kkkk-sagasti-l20-oda-background-materials-dragged.pdf [ ]. The First High Level Forum on Aid Effectiveness held in Rome (2003) Rome Declaration on Harmonisation. Dostupno na: [ ]. The Fourth High Level Forum on Aid Effectiveness held in Busan, Republic of Korea (2011) Busan Partnership for Effective Development Co-operation. Dostupno na: Busan%20partnership.pdf [ ]. The Second High Level Forum on Aid Effectiveness held in Paris (2005) The Paris Declaration on Aid Effectiveness. Dostupno na: [ ]. The Third High Level Forum on Aid Effectiveness held in Accr (2008) Accra Agenda for Action. Dostupno na: [ ]. United Nations (2000) Millennium Declaration. Dostupno na: [ ]. United Nations (2015) Transforming our world: the 2030 Agenda for Sustainable Development. Dostupno na: [ ]. Bilas, V., Borovac, N. Model delegirane suradnje kao smjer razvoja politike razvojne suradnje Republike Hrvatske 53

60

61 Pregledni znanstveni rad / Review UDK/UDC Suvremeni aspekti tržišta kapitala Modern aspects of capital markets Sažetak Ovaj rad sistematizira suvremene promjene iz okruženja tržišta kapitala. Cilj je rada pregledno prikazati teorijska i empirijska istraživanja koja obrađuju promjene vlasništva i deuzajamnizaciju burza, kontinuirane tehnološke inovacije, inicijative za promjenu i uklanjanje regulacije te rast konkurencije. U radu se primjenjuju deduktivno logička metoda te metode kompilacije, sinteze i klasifikacije. Analiza relevantnih istraživanja pokazala je da je transformacija vlasničke strukture jedan od ključnih pokretača promjena, s obzirom na to da su se burze od monopola pretvorile u konkurentna poduzeća. Tehnološke inovacije promijenile su trgovinske platforme burza i omogućile prevladavanje geografskih udaljenosti, olakšale međusobnu komunikaciju tržišta kapitala te izrazito smanjile transakcijske troškove, što je potaknulo razvoj konkurencije. Poticaj razvoju konkurencije pripisuje se i deregulaciji, samoregulaciji i, u slučaju tržišta kapitala zemalja članica Europske unije, harmonizaciji regulacije. Rezultati istraživanja pokazuju da su navedeni poticaji iz okoline svjetskih tržišta kapitala potaknuli promjene na tržištima kapitala te utjecali na njihovu orijentaciju prema međusobnom prekograničnom povezivanju. Dr. sc. Tajana Barbić Ekonomski institut, Zagreb tbarbic@eizg.hr Ključne riječi: tržišta kapitala, deuzajamnizacija, konkurencija, regulacija JEL klasifikacija: G15 Abstract This paper summarizes modern aspects of the capital market environment. The aim is to provide an extensive overview of theoretical and empirical studies which analyse changes in the ownership and demutualisation of stock exchanges, ongoing technological innovations, initiatives for changing and eliminating regulation, and increase in competition. For this purpose, the author employs deductive-logical methodology, compilation, synthesis and classification. An analysis of the relevant research showed that transformation of ownership was one of the key drivers of the capital market environment, changing stock markets from monopolies to competitive companies. Technological innovations changed trading platforms and overcame geographical distances, eased communication and cut transaction costs, which encouraged the development of competition overall. Competitive forces have also been spurred by changes in regulation, in particular by deregulation, self-regulation and, in the case of EU capital markets, harmonisation of regulation. The results of the research showed that these modern aspects of capital markets have led to significant changes in the industry, and directed capital markets towards overseas mergers and cooperation. Keywords: capital markets, demutualisation, competition, regulation JEL classification: G15 Tajana Barbić, PhD The Institute of Economics, Zagreb tbarbic@eizg.hr 55

62 Barbić, T. Suvremeni aspekti tržišta kapitala 1. Uvod Tržišta kapitala posebni su pravni subjekti koji nude usluge uvrštenja vrijednosnih papira i trgovanja njima, pritom opslužujući dvije skupine klijenata: poduzeća koja su uvrštena na tržište kapitala i posrednike u procesu trgovanja. Tradicionalne burze bile su organizirane kao javni subjekti (europske burze) ili kao privatne strukture duboko regulirane javnim pravilima (anglosaksonske burze). U oba slučaja trgovanje je bilo ekskluzivno pravo ograničenog broja članova koji su zauzvrat plaćali članarine. Naime, trgovanje na takvim tržištima bilo je zaštićeno popratnom regulacijom, što je u pravilu dovodilo do stvaranja regionalnih ili nacionalnih monopola. Monopolska pozicija na tržištu bila je posebno izražena kod tradicionalnih azijskih i europskih tržišta kapitala zbog posebnosti prirode njihove temeljne aktivnosti koja je poprilično nalikovala javnom dobru (Di Noia, 1998.). Dodatno objašnjenje monopolske pozicije burze valja pronaći u činjenici da su članovi burze, koji su istodobno i njezini vlasnici, djelovali kao posrednici u burzovnim transakcijama, ostvarujući na taj način monopolske prinose (Domowitz i Steil, 1999.). Štoviše, Pirong (1999.) ističe da je neprofitna uzajamna organizacija burze jamčila zadržavanje monopolskih moći i iskorištavanje monopolskih renta. Istodobno, menadžment takvog poduzeća nije imao za cilj maksimalizirati vrijednost poduzeća (Di Noia, 1998.). Iako je temeljna ideja tržišta kapitala ostala ista, valja naglasiti da se poslovna okolina u kojoj djeluju tržišta kapitala znatno promijenila u nekoliko posljednjih desetljeća. U skladu s tim, teorijska i empirijska istraživanja tržišta kapitala uglavnom su se usmjerila prema suvremenim aspektima tržišta kapitala koja ih potiču na promjene. Suvremeni izazovi iz poslovne okoline obuhvaćaju globalizaciju i integraciju tržišta kapitala, kontinuirane tehnološke inovacije, inicijative za uklanjanje regulacije te rast konkurencije (Hasan i Schmiedel, 2004.). U ovom radu izdvojeni su promjena strukture vlasništva, tehnološke promjene, rast konkurencije, regulatorne promjene i rastuća integracija kao ključni čimbenici koji su potaknuli prekooceanska i europska povezivanja tržišta kapitala. Transformacijom vlasničke strukture europske burze pretvorile su se od monopola u konkurentna poduzeća (Di Noia, 1998.). Napredak u informacijskoj i telekomunikacijskoj tehnologiji znatno je promijenio trgovinske platforme burza zbog pojave daljinskog članstva, elektroničke knjige naloga, alternativnih trgovinskih sustava te internalizacije naloga od strane financijskih posrednika. Tehnološke inovacije omogućile su tržištima kapitala prevladavanje geografskih udaljenosti i olakšale komunikaciju te izrazito smanjile transakcijske troškove. Osim prelaska s neprofitnih organizacija na dionička društva i tehnoloških inovacija, ovaj rad adresirat će i razvoj konkurencije na nekadašnjem gotovo monopolskom tržištu, koja se javlja kao logična posljedica profitne orijentacije suvremenih tržišta kapitala. Uz vlasništvo, obrađuju se i ostali poticaji konkurenciji te mehanizmi koji omogućuju tržištima kapitala konkurentsku borbu. Rastom konkurencije pojavljuju se i novi konkurenti na tržištu koji su u poziciji preuzeti poslovanje tradicionalnih tržišta kapitala poput automatskih sustava trgovanja, trgovanja velikim paketima dionica, elektroničke komunikacijske mreže, multilateralne jedinice trgovanja i slično. U kontekstu pojave novih konkurenata raspravlja se o kompetitivnoj prednosti tržišta kapitala u novom tržišnom okruženju. Dodatni su izvor konkurencije i posrednici čija se tradicionalna uloga redefinira. Dolazi do internalizacije koja financijskim posrednicima omogućuje da izravno udovolje zahtjevima svojih klijenata, izbjegavajući pritom tržišta kapitala i spomenute suvremene automatske modele trgovanja. Poticaj razvoju konkurencije među burzama svakako se pripisuje deregulaciji, samoregulaciji i, u slučaju tržišta kapitala zemalja članica Europske unije, harmonizaciji regulacije. Neka od tržišta kapitala dobila su mogućnost samoregulacije jer su se javna nadzorna tijela smatrala preprekom rastućoj konkurenciji (Cybo-Ottone i suradnici, 2000.). Tržišta kapitala na području Europske unije izložena su harmonizaciji regulacije, koja u konačnici dovodi u pitanje opstanak malih burza jer se njihovo djelovanje temelji na potpuno drugačijem regulatornom principu koji je upravo zbog jedinstvenosti jamčio opstanak burze na vlastitom tržištu (De Smidt i Van Rietbergen, 2002.). Prilikom obrade relevantnih teorijskih i empirijskih spoznaja o suvremenim obilježjima tržišta kapitala primjenjuju se deduktivno logička metoda te metode kompilacije, analize i sinteze. U sistematizaciji 56

63 suvremenih aspekata tržišta kapitala primjenjuju se metode klasifikacije, generalizacije i deskripcije. Valja naglasiti da navedene suvremene promjene iz okruženja tržišta kapitala utječu na ulagače, posrednike i trgovinske platforme burza, ali i na budući smjer razvoja tržišta kapitala. Detaljni aspekti utjecaja promjene strukture vlasništva, porasta konkurencije, napretka tehnologije, posljedičnog redefiniranja uloge financijskih posrednika i promjene regulacije poslovanja opisani su u nastavku teksta. Promjene vlasništva, tehnološke promjene i rast konkurencije obrađeni su u zasebnom poglavlju koje analizira promjene poslovnih aspekata tržišta kapitala. U nastavku su analizirani regulatorni aspekti suvremenih tržišta kapitala te su navedena zaključna razmatranja. 2. Promjene poslovnih aspekata burza 2.1. Promjene vlasništva Razlika između burze i ostalih poduzeća proizlazi iz otežane definicije industrije kojoj burze pripadaju, ali i njihovih ciljanih tržišta, što u konačnici vodi do različite strukture vlasništva (Di Noia, 1998.). U slučaju burza moguće je da su neki od klijenata ujedno i dio vlasničke strukture što je usko povezano s činjenicom da su burze u državnom vlasništvu ili vlasništvu članova od početka 1990-ih masovno pretvarane u profitno orijentirane burze čije su dionice nerijetko uvrštene na tržišta kapitala. Deuzajamnizacija je termin kojim se u relevantnoj literaturi opisuje proces transformacije vlasništva burza. Točnije, tim terminom označava se pretvorba poduzeća u uzajamnom vlasništvu male privilegirane skupine članova u dioničko društvo. Članovi (brokeri i/ili dileri) uzajamnog neprofitnog društva s mjestima na burzi istodobno su i vlasnici s glasačkim pravima koja proizlaze iz vlasništva. Suprotno, deuzajamnizirana burza je poduzeće u vlasništvu svojih dioničara, čime se odvaja pravo trgovanja od vlasništva (Aggarwal, 2002.). Deuzajamnizirane burze imaju mogućnost ostati u privatnom vlasništvu ili uvrstiti vlastite dionice na burzu i ukloniti sve restrikcije. Proces izlaska na burzu Ramos (2003.) naziva samouvrštenjem. S procesom deuzajamnizacije prva je započela burza u Stockholmu godine, a slijedile su je burze u Helsinkiju (1995.), Kopenhagenu (1996.) te godine burza u Amsterdamu (Aggarwal, 2002.). U nekim slučajevima deuzajamnizirane burze poduzele su sljedeći korak uvrštavajući vlastite dionice na burzu. Londonska burza pretvorena je u profitno dioničko društvo u godini, a 20. srpnja iduće godine uvrstila je dionice na burzu. Dinamika deuzajamnizacije i uvrštenja na burzu ostalih važnijih europskih i svjetskih burza prikazana je u tablici 1. Valja primijetiti da je NYSE proveo deuzajamnizaciju u ožujku godine pod pritiskom domaćih konkurenata (primjerice, NASDAQ i Automatski sustavi trgovanja kojima je Securities Exchange Commission - SEC znatno olakšao pristup tradicionalnim burzovnim poslovima promjenom regulative godine, vidi: Ramos, 2003.) koji su se upustili u promjenu vlasničke strukture. U prosincu više od 955 članova NYSE-a odobrilo je predloženo spajanje burze s Archipelago Holdings (elektronička burza s uvrštenim dionicama). Obje burze postale su podružnice NYSE Grupe (Ramos, 2003.). Dakle, porast globalne konkurencije potaknuo je burze na usvajanje pristupa sličnijeg poduzetničkom, što je rezultiralo njihovom deuzajamnizacijom (Aggarwal, 2002.). Serifsoy (2006.) ističe da je samouvrštenje rješenje problema različitih interesa između malog broja velikih posrednika i velikog broja malih lokalnih brokera. Veliki vlasnici u uvrštenju dionica na burzu vide mogućnost povećanja vrijednosti burze, ali i odbacivanja malih članova koji nisu voljni podnijeti troškove restrukturiranja. Konflikti mogu proizaći iz otpora malih članova prema tehnološkim inovacijama (Domowitz i Steil, 1999.). U svojim istraživanjima Hart i Moore (1996.) te Cybo-Ottone i suradnici (2000.) navode mnogobrojne primjere u kojima su reforme američkih i europskih burza spriječene zbog neslaganja njihovih članova. Osim spomenutih razloga, literatura prepoznaje tri glavne sile u pozadini deuzajamnizacije i samouvrštenja burza u rastu konkurencije, tehnološkom napretku i promjenama ugovornih veza između uvrštenih poduzeća i burza (Domowitz i Stell, 1999.; Ramos, 2003.; Serifsoy, 2006.; Aggarwal, 2002.; 2006.). Tehnologija je potaknula konkurenciju između burza uklanjajući geografske granice i monopole (Macey i O Hara, 1999.) te smanjujući ulogu financij- Barbić, T. Suvremeni aspekti tržišta kapitala 57

64 Tablica 1. Vrijeme deuzajamnizacije i uvrštenja na burzu velikih svjetskih burza Barbić, T. Suvremeni aspekti tržišta kapitala Glavna svjetska tržišta kapitala Godina deuzajamnizacije Datum uvrštenja na burzu/ipo datum Europa London SE srp-01 Euronext srp-01 Deutsche Boerse vlj-01 BME Spanish Exchanges srp-06 Six Swiss Exchange ruj-08** Borsa Italiana lis-07* OMX Grupa sij-93 Oslo SE svi-01 Hellenic SE srp-00 Sjeverna Amerika NYSE ožu-06 Nasdaq srp-02 Toronto SE stu-02 Chicago Mercantile Exchange pro-02 Azija Oceanija Tokyo SE sij-2013*** Osaka SE tra-04 Hong Kong SE srp-00 Australija SE lis-98 Sinapur SE stu-00 Malazija SE ožu-05 Filipini SE pro-03 Novi Zeland SE srp-03 Izvor: Aggarwal i Dahiya (2006.), web-stranice burza. * Borsa Italiana spojena je s Londonskom burzom. **Swiss Exchange je spojena s SIS Group i Telekurs Group u ***Tokyo SE spojio se sa Osakom SE u entitet pod nazivom Japan Exchange Group (JPX). skih posrednika (Allen i suradnici, 2002.). Steil (2002.) također ističe ključnu ulogu rasta konkurencije i internacionalizacije vlasništva u procesu promjene strukture vlasništva burza. Visoka razina izravne konkurencije među burzama vlasnicima otežava zaštitu njihovih posredničkih prava zbog čega oni pokazuju veće zanimanje za reforme u upravljanju i za vanjsko vlasništvo. Nasuprot tomu, internacionalizacija vlasništva smanjuje udio i utjecaj domaćih posrednika, a velike multinacionalne banke koje su članovi mnogobrojnih burza nemaju motive za obranu uzajamne strukture. Deuzajamnizacija nudi veću fleksibilnost odgovora na brze promjene iz poslovnog okruženja te stvara preduvjete za maksimalizaciju vrijednosti burze za svoje vlasnike. Burze mogu ostvariti koristi zbog mogućnosti ulaska na tržište na način neprimjeren uzajamnim društvima te se mogu upuštati u poslovne kombinacije s drugim dioničkim društvima. Za očekivati je da burza s dioničarskim vlasništvom slijedi strategije koje povećavaju profitabilnost povećanjem toka naloga na tržištu. Lee (2002.) ističe da neke burze nude subvencije stvarateljima tržišta kako bi ih privukle na vlastite trgovinske platforme. Takva inicijativa pomaže privlačenju većeg broja međunarodnih posrednika i institucionalnih investitora na tržište te posljedično povećava obujam trgovanja, što dovodi do smanjenja raspona tražene i ponuđene cijene te do povećanja ukupne tržišne kvalitete (Arnold i suradnici, 1999.). Spomenuti napredak proizlazi iz veće proizvodnje informacija i trgovinske aktivnosti ulagača (Otchere, 2006.). Deuzajamnizacija se promatra kao poticaj za restrukturiranje burza jer otvaranje burze prema novim ulagačima mijenja njezin fokus. U tom slučaju burze su u prilici ponašati se oportuno a da nisu ograničene interesima članova. Hart i Moore (1996.) pokazali su da u slučaju suočavanja s konkurencijom vanjsko vlasništvo burze postaje učinkovitije od uzajamnog jer članovi imaju različitije preferencije. Aggarwal (2002.) ističe da je odluka o deuzajamnizaciji zasnovana na saznanju da uzajamna struktura ne može osigurati razinu fleksibilnosti i financiranja potrebnu za opstanak u suvremenom 58

65 konkurentskom okruženju. Štoviše, troškovi zadržavanja uzajamne strukture u suvremenom okruženju znatno su veći od koristi. Schmiedel (2003.) dokazuje pozitivan utjecaj deuzajamnizacije na troškovnu učinkovitost. Uzajamna burza bila je organizirana kao mjesto trgovanja između članova koji nisu bili opterećeni troškovnom učinkovitošću koja dobiva na važnosti pretvaranjem burza u dionička društva (Skeet, 2008.). Otchere (2006.) tvrdi da promjena strukture vlasništva nije povoljna samo za burzu samu nego pozitivno utječe na kvalitetu ukupne industrije. Ističe i da je napredak u poslovanju izgledan jer menadžeri imaju slobodne ruke u odabiru profitabilnih ulagačkih prilika, ali uz intenzivan nadzor dioničara. Također, Aggarwal (2002.) očekuje da dioničari burzi ponude novu strukturu korporativnog upravljanja koja je učinkovitija u rješavanju konflikata između sudionika tržišta. Iako nekadašnji članovi nesumnjivo ostaju u vlasničkoj strukturi burze, za očekivati je da će se deuzajamnizacijom znatan dio vlasništva te moći u procesu donošenja odluka prebaciti na vanjske dioničare. Tijekom dugog razdoblja profitno orijentirane burze kojima upravljaju poduzetnici i koje nadziru profitno orijentirani dioničari trebale bi postati bolje financirane organizacije s izraženom sposobnošću brzog reagiranja na promjene. Zahvaljujući boljem financiranju, fleksibilnijem odlučivanju i većoj odgovornosti prema dioničarima deuzajamnizirane burze postaju konkurentnije i transparentnije organizacije. Chesini (2007.) je analizirala učinke deuzajamnizacije na primjerima triju europskih burza (LSE, Deutsche Boerse i Euronext) koje su prošle kroz proces deuzajaminzacije godine. Koristi koje su ostvarene na spomenutim burzama proizlaze iz njihove posljedične orijentacije prema stvaranju vrijednosti za dioničare, povećanju izvora prihoda te preuzimanju vodeće uloge s ciljem iskorištavanja potencijalnih prednosti takve pozicije. Istraživačica pokazuje da su burze LSE, Deutsche Boerse i Euronext s ciljem povećanja vrijednosti za svoje dioničare u razdoblju nakon godine povećale vlastite prihode te proširile strateško poslovanje izvan tradicionalnih burzovnih aktivnosti poput uvrštenja i trgovanja. To posebno vrijedi u slučaju Deutsche Boerse i Euronexta koji vlastite kompetitivne strategije od godine temelje na konglomeratskoj diferencijaciji poslovanja (diversifikacijom procesa i proizvoda) i različitim vertikalnim integracijama. Otchere i Abou-Zied (2008.) ispitali su fenomen transformacije vlasništva od članova prema dioničarima na slučaju Australske burze te su pokazali da je ona nadmašila tržišni indeks te kontrolnu skupinu za prinos prilagođen tržišnim uvjetima. Točnije, utvrđeno je sužavanje raspona tražene i ponuđene cijene, porast likvidnosti te poboljšanje odabranih pokazatelja likvidnosti. Jedna od prednosti deuzajamnizacije burza jest povećana fleksibilnost burze u povezivanju s drugim burzama. Ramos (2003.) tvrdi da se burze deuzajamniziraju kako bi se povezale s drugim tržištima kapitala, bilo spajanjima ili stjecanjem drugih tržišta kapitala. Chesini (2007.) za primjere navodi Deutsche Boerse i Euronext. Burza Deutsche Boerse odabrala je vertikalna spajanja kupujući poduzeća koja se bave poslijetrgovinskim aktivnostima. Euronext je kupio LIFFE (2002.) i MTS (2005.) te su orijentirane prema stvaranju federacije burza Tehnološke podloge trgovanja i inovacije Uz promjenu strukture vlasništva važan pokretač suvremenih promjena financijske arhitekture svakako je nezaustavljiv tehnološki napredak. Domowitz i Steil (1999.) opisuju burze kao poduzeća u vlasništvu svojih dioničara koja nude klijentima (ulagačima i posrednicima) različite tehnologije trgovanja, od tradicionalnih parketa do kompjutoriziranih aukcija s automatskom provedbom trgovinskih transakcija. Uz spomenute alternative tehnologije proizvode se transakcijske usluge koje se nude njihovim potrošačima ulagačima i posrednicima. Spomenuti klijenti burza odabiru usluge trgovanja te s njima povezane tehnologije, uzimajući pritom u obzir implicitne i eksplicitne troškove te rizik nelikvidnosti. U navedenoj interakciji ponašanja ulagača i izbora tehnologije formiraju se cijene vrijednosnih papira. Stoga nove informacijske tehnologije utječu na izmjene toka svih procesa na financijskim tržištima, od pristupa tržištu putem procesa trgovanja do završnih procesa kliringa i namire (Skeete, 2009.). Tehnološki napredak znatno je utjecao na prirodu trgovanja. Kod tradicionalnog trgovanja s brokerima na parketu ulagač bi izdavao nalog brokeru ili članu burze koji bi ga proslijedio specijalistu Barbić, T. Suvremeni aspekti tržišta kapitala 59

66 Barbić, T. Suvremeni aspekti tržišta kapitala na parketu burze koji bi zatim proveo transakciju. Kod elektroničkog trgovanja ulagač izravno izdaje elektronički nalog, a softverska podloga automatski sparuje naloge u smjeru postizanja najbolje dostupne cijene, bez intervencije specijalista i stvaratelja tržišta. Jain (2005.) definira elektroničko trgovanje kao automatsko računalno sparivanje i provođenje trgovinskih transakcija. Premda su automatske burze jeftinije za poslovanje te osiguravaju niže troškove provedbe trgovinske transakcije, u počecima razvitka automatskih sustava trgovanja (1970.) zamjena postojećih sustava bila je izrazito skupa. S druge strane, postojeći sustavi trgovanja na parketu nudili su sudionicima zadovoljavajući razinu likvidnosti te su se troškovi automatskog trgovanja trebali znatno smanjiti kako bi se burze odlučile na zamjenu postojećeg sustava trgovanja automatskim. U posljednja dva desetljeća troškovi uvođenja kompjutoriziranog aukcijskog tržišta znatno su se smanjili te su posljedično zamjenjivali tradicionalne podloge trgovanju na gotovo svim svjetskim burzama. Brynjolfsson i suradnici (2001.) pokazali su da svaki dolar uložen u novu tehnologiju donosi burzama pet dolara tržišne vrijednosti. Zanimljivo je da su najveći otpor uvođenju elektroničkih sustava trgovanja imale najveće burze (NYSE, NASDAQ, LSE i Frankfurtska burza) što se može objasniti činjenicom da je sustav trgovanja s brokerima na parketu bio najuspješniji upravo na tim burzama te samim time i najtvrdokorniji kad je riječ o promjenama (Domowitz i Steil, 1999.). 1 Prva je burza koja je prešla na elektroničko trgovanje ona u Torontu. Vrijeme prelaska najveće burze u odabranim zemljama na elektroničko trgovanje prikazano je u tablici 2. Analizirajući 120 svjetskih burza Jain (2005.) je pokazao da ih je više od osamdeset posto prihvatilo neki oblik elektroničkog mehanizma trgovanja s automatskom provedbom, pritom potpuno napuštajući sustav parketa. Osim vremenske točke prelaska na elektronički sustav trgovanja, u istoj su tablici navedeni podaci o razdoblju liberalizacije pojedine zemlje jer literatura sugerira da su spomenuti podaci ključno utjecali na unapređenje likvidnosti i smanjenje troškova na tržištima kapitala (Bekaet i Harvey, 1995.). Hasan i suradnici (2003.) naglašavaju geografske, kulturne i organizacijske razlike u implementaciji novih elektroničkih podloga za trgovanje. Pokazuju da burze u Sjevernoj Americi djeluju najučinkovitije u području minimalizacije troškova i maksimalizacije profita. Europske burze brže su i ambicioznije reagirale na uvođenje elektroničkog trgovanja te u njegovoj primjeni u procesu povezivanja s ostalim burzama dionica i izvedenica (Schmiedel, 2003.). Proces automatizacije trgovanja dodatno je potaknut godine uklanjanjem zakonskih barijera prekograničnom elektroničkom trgovanju unutar EU-a (Investment Services Directive, članak 15.4.) te između EU-a i SAD-a. Na taj način privučen je velik broj stranih ulagača na domaće burze s obzirom na to da je trošak ulaska znatno pao u odnosu na sustav trgovanja s brokerima na parketu (Domowitz i Steil, 1999.). Domowitz (2001.) je pokazao da je poslovanje na parketu dva do četrdeset puta skuplje od elektroničkog poslovanja. Ukupne uštede kod uvođenja elektroničkog trgovanja procijenjene su na četrdeset baznih bodova. Jain (2005.) je empirijski pokazao pozitivnu vezu između uvođenja automatskog elektroničkog trgovanja i poboljšane likvidnosti tržišta kapitala. Likvidnost je dodatno potaknuta privlačenjem kritične mase naloga zbog duljeg vremena trgovanja, mogućnosti daljinskog članstva, nižih troškova te veće transparentnosti trgovanja. Stalna potreba za poboljšanjem likvidnosti kompjutorizacijom dovela je do novih smjernica u industriji koje se odnose na sve intenzivnija međusobna povezivanja burza. Tehnološke promjene izvor su izrazitih promjena koje su zahvatile tržišta kapitala, stvarajući temelje za suvremeno elektroničko trgovanje i sustave kliringa i namire koji se primjenjuju na tržištima kapitala (Hasan i suradnici, 2003.). Skeete (2009.) kao ključne tehnološke inovacije izdvaja infrastrukturne inovacije, inovacije u provedbi trgovine i inovacije u poslijetrgovinskim procesima. 1 Najdramatičniji su slučajevi LIFFE i MATIF. LIFFE je naglo napustio razvojni plan unapređenja sustava trgovanja broker na parketu vrijedan 400 milijuna USD u korist ubrzanog uvođenja automatskog sustava trgovanja, a MATIF se dugo opirao uvođenju automatskog trgovanja s obzirom na to da je time bilo uvjetovano spajanje s DTB-om. Nakon što se DTB spojio sa SOFFEX-om u novoformiranu elektroničku burzu Eurex, MATIF se promptno odlučio uvesti hibridni sustav trgovanja u kojem se trgovanje na parketu obavljalo paralelno s automatskim (Domowitz i Steil, 1999.). 60

67 Osim za postojeće burze, tehnološke promjene utjecale su i na nastanak novih burza zbog izrazitog smanjenja troškova ulaska na tržišta (Clayton i suradnici, 2000.). U razdoblju između i nastalo je šezdeset novih burza čemu je pridonijelo ponajprije uklanjanje regulatornih barijera i implementacija novih tehnoloških dostignuća u području komunikacija. Većina novonastalih tržišta kapitala locirana je na području Azije i Pacifika te srednje i istočne Europe. Spomenuti trend stvaranja novih burza na europskom tlu, osim tehnološkim napretkom, ponajprije je uvjetovan prijelazom mnogobrojnih europskih zemalja iz socijalističke u tržišnu ekonomiju. Riječ je o burzama koje djeluju primarno na nacionalnim tržištima te su lokalne po prirodi i aktivnostima (Hasan i suradnici, 2003.). Tehnološka dostignuća u području burzovnog trgovanja i povećane mrežne eksternalije stvorili su okruženje koje je poticajno za kreiranje formalnih i neformalnih veza između tržišta kapitala u obliku spajanja, stjecanja, strateškog povezivanja, dijeljenja tehnologije i informacija (Domowitz i Steil, 1999.). Economides (1996.) je pokazao da mrežne eksternalije burzovnih aktivnosti proizlaze iz činjenice da se aktivnostima sparivanja ponude i potražnje stvara kompozitno dobro u obliku burzovne transakcije. Drugi su izvor mrežnih eksternalija različite vertikalno povezane usluge u burzovnom poslovanju. Izvjesno je da će burze koje se odbiju uključiti u spomenute trendove povezivanja izgubiti komparativnu prednost u korist burza sklonijih međusobnoj suradnji (Economides, 1996.). Modeliranjem organizacijskih aspekata tržišta kapitala, zaključuje Pirrong (1999.), postojanje ekonomije razmjera u području infrastrukture trgovanja ohrabruje povezivanje financijskih usluga trgovanja. Val povezivanja tržišta kapitala zahvatio je američke regionalne burze (Arnold i suradnici, 1999.) te vodeće europske burze. Europske burze preuzele su vodstvo u formiranju i pridruživanju aktivnim mrežnim suradnjama te konsolidaciji fragmentiranih sustava trgovanja. Većina od sto provedenih i potencijalnih spajanja dogodila Tablica 2. Prelazak na elektroničko trgovanje i liberalizacija na odabranim tržištima kapitala Odabrana svjetska tržišta kapitala Europa Razvijena tržišta Godina prelaska na elektroničko trgovanje Vrijeme liberalizacije Velika Britanija pro-69 Njemačka pro-69 Španjolska sij-78 Švicarska pro-69 Italija pro-69 Norveška pro-69 Austrija pro-69 Tranzicijska tržišta Grčka pro-87 Turska kol-89 Portugal srp-86 Poljska velj-97 Mađarska Češka ruj-94 Bugarska Slovenija Rumunjska ožu-98 Slovačka tra-98 Hrvatska Srbija n. p. BiH n. p. Crna Gora n. p. Sjeverna Amerika SAD pro-69 Kanada pro-69 Južna Amerika Argentina stu-89 Brazil svi-91 Meksiko svi-89 Venezuela sij-90 Azija-Oceanija Razvijena tržišta Japan pro-80 Singapur pro-69 Hong Kong pro-69 Australija pro-69 Novi Zeland srp-84 Tranzicijska tržišta Tajvan sij-91 Južna Koreja sij-92 Malezija pro-88 Filipini lip-91 Izvor: Jain (2005.); La Porta i suradnici(1998.); Bekaert i Harvey (2004.). Barbić, T. Suvremeni aspekti tržišta kapitala 61

68 Barbić, T. Suvremeni aspekti tržišta kapitala se na europskom području (Cybo-Ottone i suradnici, 2000.). Malkamaki i Topi (1999.) ističu gubitak važnosti lokacije tržišta kapitala za njegovu konkurentnost. Automatizacija provedbe transakcije globalizirala je proces trgovanja na tržištima kapitala na način da fizička lokacija burze više nije bitna ulagačima. Nadalje, smanjenje komunikacijskih i transakcijskih troškova potaknulo je burze da jedna drugoj ulaze na tržište (Lee, 2002.). Hasan i Malakami (2001.) brzom napretku tehnologije također pripisuju minimiziranje fragmentacijskog efekta fizičke udaljenosti na osnivanje burza. Štoviše, uklanjanje regulativnih barijera i tehnološki napredak u obliku automatskog trgovanja omogućili su daljinski pristup burzama te daljinsko vlasništvo. Daljinski pristup trgovanju olakšava prekogranično trgovanje, djelujući poticajno na likvidnost tržišta kapitala (Domowitz i Steil, 1999.). Najočitiji napredak je onaj koji se odnosi na dramatično smanjivanje troškova trgovanja (Domowitz i Steil, 1999.). Hasan i Malakami (2001.) ukazuju na postojanje ekonomije obujma i opsega zbog primjene automatskog trgovanja. Ramos (2003.) ističe prekogranično uvrštavanje kao jednu od najvećih prednosti elektroničkog trgovanja s obzirom na to da burzama omogućuje proširenje poslovanja putem izravnih računalnih veza, a poduzećima diversifikaciju baze dioničara. Postojanje prekograničnog uvrštavanja podupire argumente u prilog zadržavanja važnosti lokacije tržišta kapitala. Pagano i suradnici (2002.) analizirali su odluke poduzeća o prekograničnom uvrštavanju vlastitih vrijednosnih papira zaključivši da su izvozno orijentirana europska poduzeća s visokim stopama rasta iz industrija koje primjenjuju visoku tehnologiju masovno uvrštavala vlastite dionice na transatlantske burze. Opisana poduzeća preferiraju biti uvrštena na likvidnijim i većim tržištima kapitala na kojima je već uvršten velik broj poduzeća iz iste industrije. Odluke o prekograničnom uvrštavanju pozitivno su povezane sa sposobnošću tržišta da ponudi bolju zaštitu dioničarima, učinkovitije pravosudne mehanizme i birokraciju. Valja naglasiti da je prekogranično uvrštenje jedan od mehanizama razvoja konkurencije među burzama koji je detaljno obrađen u nastavku Razvoj konkurencije među tržištima kapitala U posljednja dva desetljeća globalizacija, tehnološki napredak i deregulacija potaknuli su burze na napuštanje tradicionalnih monopolskih pozicija i izlaganje globalnoj konkurenciji. Coffee (2002.) ističe globalizaciju i tehnologiju kao dvije ključne sile koje mijenjaju okruženje tržišta kapitala tako da: (1) prisiljavaju lokalna i regionalna tržišta na izravnu konkurenciju s udaljenim međunarodnim tržištima, (2) povećavaju ukupnu tržišnu kapitalizaciju uz istodobno snižavanje troška dioničkog kapitala, čime je izdavateljima omogućen pristup na više tržišta, (3) dopuštaju da tok naloga i likvidnosti brzo prelazi s lokalnog na međunarodno tržište, često s lošim posljedicama za mala domaća tržišta. Konkurencija pokreće reforme tržišta kapitala, smanjuje transakcijske troškove te poboljšava sustave trgovanja (Ramos, 2003.). Konkurencija tjera tržišta kapitala da nude bolje usluge pod konkurentnijim uvjetima, što bi u konačnici trebalo biti korisno za klijente i cjelokupno gospodarstvo, ali istodobno suočava burze s opasnošću od gubitka tradicionalnih burzovnih poslova te ih posljedično tjera na ulaganje velikih tehnoloških napora u otkrivanje novih područja aktivnosti (Chesini, 2007.). Konkurencija između tržišta kapitala ima dvije dimenzije. Tržišta se mogu natjecati za uvrštenja ili za naloge (Fleckner, 2006.). Kako bi pridobila više uvrštenja, burza mora privući više izdavatelja vrijednosnih papira. Za više naloga valja joj privući više ulagača. Dakle, mehanizmi konkurencije međusobno su povezani na način da tržišta kapitala koja imaju više uvrštenih vrijednosnih papira privlače više ulagača, a ona s većim brojem ulagača privlače veću pozornost izdavatelja. Dok je konkurencija u privlačenju ulagača relativno jaka, konkurencija u privlačenju uvrštenja još je uvijek slaba (Fleckner, 2006.). Konkurencija u području uvrštenja poželjna je tek do određene mjere na tržištima kapitala, s obzirom na to da vodi fragmentiranim tržištima i pucanju likvidnosti. Pod okriljem globalizacije došlo je do povećanja prekograničnog toka kapitala te je poduzećima znatno olakšan proces pribavljanja sredstava. Stoga su izdavatelji voljni prikupljati novac u inozemstvu izdavanjem vrijednosnih papira na stranim tržištima kapitala. Dakle, unatoč slaboj domaćoj konkurenciji za uvrštenje, jača inozemna. 62

69 Borba za uvrštenja uključuje borbu za uvrštenja vrijednosnih papira koji su već uvršteni na drugim tržištima kapitala te borbu za one izdavatelje koji na tržište izlaze prvi put. U slučaju prekograničnih uvrštenja postojećih vrijednosnih papira poduzeća kao ključne kriterije ističu ugled pojedinog tržišta kapitala, visoke standarde informiranja te transparentnost tržišta (Coffee, 2002.). Bitka za naloge ipak je važnija od one za uvrštenja jer generira znatno više prihoda (Mylonas i suradnici, 2000.). Osim toga, složenija je s obzirom na to da se vodi između svih vrsta tržišta koja trguju vrijednosnim papirima. Ključni su izvor konkurentske prednosti u natjecanju u privlačenju naloga transakcijski troškovi. Niži transakcijski troškovi povezani su s većom likvidnošću koja istodobno predstavlja sposobnost tržišta za trenutačnu provedbu naloga te za provedbu tržišnih naloga bez znatnih promjena cijena. To se najčešće naziva dubinom tržišta (Ramos, 2003.). Osim likvidnosti, netroškovni faktori uključuju pouzdanost, brzinu provedbe transakcije, pristup tržištu, kvalitetu vrednovanja cijena i informiranja o njima, transparentnost te anonimnost (Fleckner, 2006.) što je posebno važno kod trgovina velikim paketima vrijednosnih papira. Osim međusobne konkurencije tržišta kapitala, konkurencija jača i između tržišta kapitala i tržišta putem šaltera (OTC), alternativnih trgovinskih sustava (ATS) i trgovanja velikim paketima dionica (Fleckner, 2006.). Christiansen i Koldertsova (2009.) navedenim konkurentima tržišta kapitala dodaju multilateralne trgovinske uređaje i dark pools. Potencijalna opasnost od konkurencije prijeti i od financijskih posrednika (Coffee, 2002.). Velike brokerske tvrtke mogu se odlučiti na traženje atraktivnih prilika za svoje ulagače na prekograničnim tržištima. S obzirom na to da je prekogranično uvrštenje relativno skupo za poduzeća zbog troškova uvrštenja i prilagodbe financijskog izvještavanja, brokerske tvrtke mogu pristupiti prekograničnim tržištima jeftinije i potencijalno učinkovitije. Takav razvoj događaja može biti povoljan i za tradicionalne burze koje su izložene riziku gubitka toka naloga u korist likvidnijih tržišta kapitala na kojima njihova poduzeća radije uvrštavaju dionice. Umjesto razvoja konkurentske prednosti na području privlačenja uvrštenja unapređivanjem standarda uvrštenja, burze mogu smanjiti troškove i time privući više financijskih posrednika te u konačnici privući veći tok naloga. Konačno, konkurentske prednosti suvremenih, deuzajamniziranih, samouvrštenih profitno orijentiranih burza vrijednosnih papira proizlaze iz jednostavnijeg prikupljanja sredstava, olakšanog procesa donošenja odluka i mogućnosti povezivanja s drugim tržištima kapitala (Fleckner, 2006.). Važan je izvor konkurentske prednosti suvremenih burza mogućnost iskorištavanja ekonomije obujma koja proizlazi iz visokih fiksnih i niskih varijabilnih troškova. Jednom kad se uspostavi infrastrukturna i regulativna podloga, burze nemaju znatnih varijabilnih troškova, neovisno o broju provedenih transakcija. Dodatne koristi od ekonomije obujma mogu se postići povezivanjem s drugim burzama (Fleckner, 2006.). Rezultat je takvog pristupa da burze danas prakticiraju povezivanje s drugim burzama kao konkurentsku strategiju (Di Noia, 1998.). Coffee (2002.) naglašava da povezivanje s drugim burzama može biti motivirano željom da se: (1) isključe konkurenti, (2) sinergijski poveća ukupna tržišna kapitalizacija nakon povezivanja na razinu veću od zbroja tržišnih kapitalizacija pojedinačnih tržišta prije povezivanja, (3) postigne operacijska učinkovitost, bilo smanjenjem troškova ili pojednostavnjenjem procedura povezanih s kliringom i namirom, (4) privuku nova uvrštenja na temelju unaprijeđene reputacije. Konkurencija između burza usko je povezana s regulacijom. Dva su potpuno različita pristupa u literaturi povezana sa shvaćanjem veze između regulacije i konkurencije. Prvi pristup smatra da će međutržišna konkurencija olakšati željenu regulatornu arbitražu na način da će izdavateljima omogućiti izbjegavanje neučinkovitih i zastarjelih zakona (Romano, 1998.). Štoviše, Fleckner (2006.), uz globalizaciju i tehnologiju, izdvaja deregulaciju kao važan poticaj konkurenciji iz okruženja s argumentom da su u posljednje vrijeme regulatorni sustavi diljem svijeta doživjeli mnogobrojne modifikacije u svrhu prilagodbe rastućoj konkurenciji tržišta kapitala. Drugi pristup smatra da će konkurencija između tržišta dovesti do utrke do vrha. Drugim riječima, poduzeća će gravitirati onim tržištima koja imaju najviše regulatorne standarde (Huddart i suradnici, 1999.). Barbić, T. Suvremeni aspekti tržišta kapitala 63

70 Barbić, T. Suvremeni aspekti tržišta kapitala 3. Regulatorni aspekti tržišta kapitala 3.1. Regulacija poslovanja IOSCO 2 (2003.) definira zadatke, ciljeve, atribute i domet regulacije pod pretpostavkom da regulacija ima zadatak olakšati proces formiranja kapitala i ekonomski rast, pri čemu se ističu njezina tri osnovna cilja: (1) zaštita ulagača, (2) osiguravanje poštenih, učinkovitih i transparentnih tržišta kapitala te (3) smanjenje sistematskog rizika (IOSCO, 2003.). Prema teritorijalnom pristupu regulaciji tržišta kapitala svaka nacionalna regulatorna agencija uživa monopolsku poziciju po osnovi odabira regulacije koju će postaviti unutar vlastite jurisdikcije (Tung, 2002.). Izdavatelji vrijednosnih papira i ulagači koji žele obaviti burzovnu transakciju neizbježno su obvezani nacionalnim zakonima o vrijednosnim papirima jurisdikcije unutar koje su odlučili obaviti transakciju. Spomenuti teritorijalno određeni odabir regulatornog režima nije nužno optimalan za stranke koje sudjeluju u transakciji. Naime, regulatorni monopolisti nisu u poziciji ponuditi optimalnu regulaciju jer nemaju dovoljno poticaja te raspolažu s nedovoljnim informacijama (Romano, 2001.). Tung (2002.) predlaže da se navedeni problem riješi modifikacijom sustava na način da se izdavatelju vrijednosnih papira dopusti odabir regulatornog režima. Na taj način narušavaju se regulatorni monopoli zasnovani na teritorijalnom regulatornom principu. S druge strane, takav pristup potaknuo bi konkurenciju između regulatora te bi ih nagnao na prilagodbu regulative potrebama stranaka u transakcijskoj aktivnosti. Pristup izbora izdavatelja predložili su u SAD-u mnogi stručnjaci (Romano, 2001.; Tung, 2002.), a karakterističan je po tome što tretira regulativu kao proizvod koji je prilagođen potrebama potrošača kao rezultat konkurencije između snabdjevača. Dakle, konkurencija između nacionalnih regulatora tržišta kapitala na kraju rezultira učinkovitijom regulativom. Tung (2002.) ističe da je u pozadini želje za harmonizacijom regulative zapravo strah nacionalnih regulatora od gubitka mjerodavnosti zbog osipanja ulagača s obzirom na to da se objekti regulacije okreću jurisdikcijama koje nisu prestrogo regulirane. Izbor izdavatelja dokida potencijalne konflikte s obzirom na to da ostavlja regulatorni okvir na izbor poduzećima. Kako izbor poduzeća vrijedi na globalnoj razini, potencijalni izvori konflikata iščezavaju te izbor izdavatelja vodi učinkovitoj regulaciji na globalnoj razini (Choi i Guzman, 2001.). Taj pristup štiti dioničare dvojako. Ponajprije nalaže poduzeću izdavatelju da nedvosmisleno izvijesti ulagače o odabranom regulatornom pristupu. Drugo, odabrani režim može biti promijenjen samo uz odobrenje dioničara (Romano, 2001.). Različiti pristupi regulaciji i nadzoru tržišta kapitala prikazani su u tablici 3. Dok su europske burze u pravilu regulirane i nadzirane od posebnog javnog regulacijskog tijela, ostale burze uglavnom provode različite stupnjeve samoregulacije. Tržište kapitala koje djeluje kao samoregulacijska organizacija odgovorno je za reguliranje aktivnosti na vlastitoj trgovinskoj platformi i za objavu pravila koja propisuju način obavljanja tih aktivnosti. Činjenica da burze nadziru subjekte koji su njezini izvori prihoda izvor je potencijalnih sukoba poput sukoba između poslovanja i regulacije, financiranja regulacije, integriteta regulatornog procesa i sukoba vlasništva i upravljanja (Carson, 2011.). Suvremene burze profitno su orijentirana dionička društva od kojih je nerazumno očekivati da učinkovito nadgledaju i reguliraju vlastite klijente. Taj tip sukoba, nastao iz promjene okruženja i prirode tržišta kapitala, može se riješiti odvajanjem regulatornih aktivnosti od aktivnosti burze i prenošenjem na posebno tijelo koje nije interesno povezano s klijentima burze. Premda je model samoregulacije dominantan, valja naglasiti da većina svjetskih burza namjerava slijediti europski model kako bi riješile navedene probleme sa sukobima interesa. Međutim, samoregulacijske burze obično pružaju otpor opisanom razvoju događaja, nastojeći zadržati regulatornu funkciju te uvodeći mnoštvo mehanizama za rješavanje sukoba interesa (Christiansen i Koldertsova, 2009.). Osim prebacivanja regulatorne i nadzorne zadaće na državno tijelo, sukobi interesa koji proizlaze iz samoregulacije burza mogu se riješiti formiranjem 2 IOSCO je kratica za međunarodnu organizaciju komisija vrijednosnih papira koja okuplja nacionalna regulatorna tijela tržišta kapitala. 64

71 zasebnog tijela za nadzor regulacijskih aktivnosti, odvajanjem organizacijskih struktura za poslovne i regulatorne aktivnosti te kreiranjem pravila i procedura za rješavanje sukoba. U skladu s navedenim, temeljni aktualni trendovi u području regulacije svode se na: (1) smanjenje sukoba između različitih interesa koji proizlaze iz samoregulacije, (2) pozicioniranje burza prema fokusiranju na razvoj proizvoda i tržišta i vlastitu konkurentnost, (3) podupiranje konkurencije između tržišta, (4) kretanje prema javnim regulatorima s proširenim područjem jurisdikcije i moći te (5) postavljanje većih i konzistentnijih standarda regulacije (Carson, 2011.). Deuzajamizirane i samouvrštene burze intenzivno se međusobno povezuju zbog oštre međusobne konkurencije te najezde alternativnih platformi trgovanja. Trend povezivanja i spajanja tržišta kapitala također utječe na modifikaciju regulatornih i nadzornih funkcija. Shammo (2008.) predlaže regulatorni okvir za prekooceanska tržišta kapitala, a De Haan i suradnici (2009.) obrađuju europska financijska tržišta i institucije. Regulativa tržišta kapitala na području Europske unije posebno je važno pitanje, s obzirom na to da ih usmjeruje prema jedinstvenom tržištu (Ferran, 2004.; Langevoort, 2005.). Istodobno, rastuća konsolidacija tržišta kapitala nije popraćena konsolidacijom financijskih institucija na razini Europske unije, poglavito zbog zapreka učinkovitosti koje otežavaju otvaranje i djelovanje poduzeća u drugoj zemlji te razlika u jeziku, kulturi, valuti, regulatornim strukturama po pojedinim tržištima i postojanja implicitnih ili eksplicitnih pravila protiv strane konkurencije (Berger i suradnici, 2000.). Intenzivna konkurencija između tržišta kapitala, uz odsutnost minimalnih standarda postavljenih od strane regulatora, dovodi u pitanje sposobnost tržišta kapitala da unaprijede korporativno upravljanje uvrštenih poduzeća. Motivacija burze za izgradnju i održavanje visokih regulatornih standarda može biti oslabljena u procesu odlučivanja između zadržavanja uvrštenih poduzeća ili njihova gubitka u korist konkurencije (Christiansen i Koldertsova, 2009.). Navedeni rizik može biti dodatno pogoršan pritiscima prema maksimalizaciji profita od strane dioničara burze. Izazov je za korporativno upravljanje i trend povezivanja burza. Neke od mogućih opasnosti jesu: (a) prisilna harmonizacija standarda korporativnog upravljanja između poduzeća koja su uvrštena na više burza, (b) nametanje pravila burze kupca, (c) regulacija platformi u vlasništvu inozemnih ulagača te (d) adresiranje mjerodavnosti u slučaju stranih izdavatelja vrijednosnih papira na domaćim tržištima (Christiansen i Koldertsova, 2009.) Redefiniranje uloge financijskih posrednika Ulagači sudjeluju na tržištima kapitala neizravno, putem financijskih posrednika. Financijski posrednik je institucija koja ulaže u vrijednosne papire u ime ulagača pritom dijeleći rizik transakcije s njima (Allen i Gale, 2000.). Financijski posrednici postoje kako bi posudili novac od zajmodavaca i pozajmili zajmoprimcima uz povoljnije uvjete nego što bi oni izravno dogovorili (Morawski, 2007.). Dok se Barbić, T. Suvremeni aspekti tržišta kapitala Tablica 3. Različiti pristupi regulaciji tržišta kapitala Tip regulacije Opis Primjeri Državni model Javno tijelo obavlja većinu regulatornih funkcija. Većina europskih tržišta kapitala Ograničena uloga burza. Ograničena regulacija Javno tijelo primarni je regulator. Burze obavljaju određene regulatorne funkcije povezane s djelovanjem tržišta SAD (NYSE, ISE), Hong Kong, Singapur (npr. nadzor i uvrštavanje dionica). Snažna samoregulacija Javno tijelo primarni je regulator. Burze obavljaju ekstenzivnu regulatornu funkciju (uz djelovanje tržišta reguliraju i ponašanje sudionika na tržištu). Japan, Malezija, Australija Nezavisna samoreg. organizacija Javno tijelo primarni je regulator. Kanada (IIROC), SAD (FINRA), Japan Burze obavljaju ekstenzivnu regulatornu (JSDA) funkciju. Izvor: Carson (2011.). 65

72 Barbić, T. Suvremeni aspekti tržišta kapitala tradicionalna uloga posrednika uglavnom odnosila na smanjenje tržišnih nesavršenosti u obliku transakcijskih troškova i asimetričnih informacija, njihova se uloga pod utjecajem suvremenih poticaja iz okruženja, s posebnim naglaskom na napretku tehnologije, znatno promijenila. Novije teorije o financijskom posredovanju (Allen i Gale, 2000.) idu u smjeru preuzimanja upravljanja rizikom od strane financijskih posrednika između štediša i ulagača i tržišta kapitala. Druga je važna funkcija posrednika olakšati ulagačima pristup tržištu kapitala. Financijski posrednici mogu znatno smanjiti izloženost svojih klijenata (ulagača na tržištu kapitala) potencijalnim rizicima, dijeleći ih između velikog broja ulagača te posljedično postižući primjerenu diversifikaciju zahvaljujući znatnim raspoloživim resursima (Mishkin i Eakins, 2006.). Na opisani način posrednici pretvaraju rizična sredstva u sigurnija u korist ulagača. Transformacija rizika stvara koristi i za same posrednike s obzirom na to da oni ostvaruju profit na razlici između stvarnih prinosa i njihovih uplata. Uloga posrednika u olakšavanju pristupa tržištu kapitala povezana je s kritikom tradicionalne teorije koja tvrdi da posrednici ne dodaju vrijednost u procesu transakcije s obzirom na to da postoji potpuno sudjelovanje ulagača na tržištu kapitala. Allen i Santomero (1996.) pokazuju da u praksi pretpostavka o potpunom sudjelovanju ulagača na tržištu kapitala ne opstaje, budući da tipična kućanstva drže tek nekoliko dionica i sudjeluju na ograničenom broju tržišta kapitala. Kako bi bio aktivan na tržištu kapitala, ulagač mora uložiti vrijeme i napor u stjecanje znanja o načinu funkcioniranja tržišta kapitala te u pribavljanje informacija o svojim ulaganjima koja pritom valja i svakodnevno nadgledati. U tom slučaju financijski posrednici ulagačima mogu olakšati pristup tržištima kapitala te pritom znatno smanjiti troškove sudjelovanja na njima. Unatoč konkurenciji u naknadama i rasponu između tražene i ponuđene cijene, posrednicima je privlačnije tržište kapitala s više posrednika zbog veće likvidnosti takvih tržišta (Di Noia, 1998.). Dakle, suvremene burze međusobno se natječu u privlačenju posrednika u vlastite sustave trgovanja jer to osigurava veću likvidnost, više transakcija i veću bazu klijenata. Štoviše, suvremeni financijski posrednici mogu se pojaviti kao konkurencija tradicionalnim burzama (Coffee, 2002.), kao što je prethodno istaknuto. U procesu trgovanja posrednici imaju važnu ulogu posebno u slučaju nedostatka zainteresiranih kupaca i prodavača. Ako dođe do istodobnog sparivanja kupaca i prodavača na tržištu, postavlja se pitanje nužnosti usluge posredovanja. U tom slučaju posrednicima se imputira poskupljenje i usporavanje dinamike provedbe trgovinske transakcije. Čak i u slučaju da posrednici uspiju jednakom brzinom provesti transakciju, nesumnjivo proširuju raspon ponuđene i tražene cijene (Skeet, 2008.). U tom kontekstu pojavljuje se mogućnost tzv. internalizacije trgovanja vrijednosnim papirima. Internalizacija je pojam koji obuhvaća usluge trgovanja koje izbjegavaju burze i alternativne sustave trgovanja, omogućujući pružateljima investicijskih usluga da snabdijevaju svoje klijente vrijednosnim papirima uvrštenim na burzu s vlastitog računa, pritom izbjegavajući posredovanje burze ili alternativnog sustava trgovanja. Dok je kod trgovanja na burzama ponuđena cijena odlučujući čimbenik, u slučaju internalizacije, osim cijene uzimaju se u obzir neki drugi čimbenici. Valja naglasiti da je pojava internalizacije potpuno nova te postoji ozbiljan deficit istraživanja na tu temu. Štoviše, regulatori tek pokušavaju procijeniti njezine potencijalne koristi i nedostatke. U jednoj od rijetkih knjiga koje se bave spomenutom tematikom, Skeete (2008.) procjenjuje da su uvjeti u kojima će internalizacija biti moguća ključni za budući s m j e r r a z v o j a e u r o p s k i h f i n a n c i j s k i h t r ž i š t a. 4. Zaključak Ovaj rad sistematizira suvremene izazove koji dolaze iz globalne okoline tržišta kapitala, a odnose se na deregulaciju, transformaciju vlasništva, rastuću konkurenciju, internalizaciju te redefiniranje uloge financijskih posrednika na suvremenim tržištima kapitala. Globalizacija je smanjila zapreke priljevu stranog kapitala, poglavito tradicionalne restrikcije prema ulaganjima u domaće vrijednosne papire. Uz učinke deuzajamnizacije i samouvrštenja, strelovit napredak tehnologije i stvaranje inovativnih tehnoloških podloga trgovanju spadaju među ključne promjene tržišta kapitala. Tehnologija je stvorila podlogu za trenutačni tijek informacija, omoguću- 66

73 jući elektroničkim tržištima kapitala povezivanje financijskih posrednika i sudionika na tržištima diljem svijeta u kontinuirani proces trgovanja. Konkurencija između burza postala je intenzivnija u području burzovnih aktivnosti, uključujući trgovanje, uvrštavanje i namiru. Nadalje, doseg konkurencije se proširio s nacionalnog na međunarodno tržište. Dok su tradicionalne burze bile usmjerene na privlačenje domaćih izdavatelja, suvremene burze nastoje privući velika međunarodna poduzeća. Zato je došlo do istodobne konkurentske borbe za domaća i inozemna uvrštenja. Osim deuzajamnizacijom, napretkom tehnologije te posljedičnim izlaganjem globalnoj konkurenciji, monopolska pozicija burza ugrožena je deregulacijom i samoregulacijom. Poljuljan je tradicionalni pogled na burze kao monopoliste. Nacionalna regulacija bila je važan izvor monopolske moći tržišta kapitala. Regulatorne razlike još uvijek pružaju mogućnost izbjegavanja centralizacije likvidnosti u malom broju velikih financijskih centara, s obzirom na to da na tržištima u različitim jurisdikcijama vrijede različiti zakonski okviri i zahtjevi. Sistematizacijom suvremenih izazova iz okruženja i odlika tržišta kapitala prevladan je nedostatak u domaćoj literaturi o navedenim istraživanjima. Valja naglasiti da su navedeni poticaji iz okruženja svjetskih tržišta kapitala ključni za orijentaciju suvremenih tržišta kapitala prema međusobnom prekograničnom povezivanju. Također, napredak tehnologije popraćen deregulacijom rezultirao je olakšanim osnivanjem novih burza te poduzeća drugačijih organizacijskih struktura koja konkuriraju burzovnim aktivnostima. U tom kontekstu u budućim istraživanjima valjalo bi utvrditi utjecaj navedenih izazova iz okruženja na rastući trend povezivanja i spajanja tržišta kapitala i buduću ulogu tržišta kapitala u gospodarstvu. Barbić, T. Suvremeni aspekti tržišta kapitala Literatura Aggarwal, R. (2002) Demutualization and Corporate Governance of Stock Exchanges. Journal of Applied Corporate Finance, 15: Aggarwal, R., Dahiya, S. (2006) Demutualization and Public Offerings of Financial Exchanges. Journal of Applied Corporate Finance, 18 (3): Allen, F., Gale, D. (2000) Financial Intermediaries and Markets, Center for Financial Institutions Working Papers 98-03, Wharton School Center for Financial Institutions, University of Pennsylvania. Allen, F., McAndrews, J., Strahan, P. (2002) E-Finance: An introduction. Journal of Financial Services Research, 22 (1): Allen, F., Santomero, A. (1996) The Theory of Financial Intermediation, Wharton Financial Institution Center Discussion Paper no. 32. Arnold, T., Hersch, P., Mulherin, J. H., Netter, J. (1999) Merging markets. Journal of Finance, 52: Bekaert, G., Harvey, C. R. (1995) Time-varying world market integration. Journal of Finance, 50: Bekaert, G., Harvey, C. R. (2004) Country Risk Analysis, A Chronology of Important Financial, Economic and Political Events in Emerging Markets. Dostupno na: [ ] Berger, A. N., DeYoung, R., Udell, G. F. (2000) Efficiency Barriers to the Consolidation of the European Financial Services Industry. European Financial Management, 6 (4): Brynjolfsson, E., Hitt, L., Yang, S. (2001) Intangible assets: how the interaction of computers and organiosation structure affects stock market valuations, NBER Working Paper, Carson, J. (2011) Self regulation in securities market, Svjetska banka, Policy Research WP Chesini, G. (2007) From demutualitzation to globalization: new challenges for stock exchanges. Interna- 67

74 Barbić, T. Suvremeni aspekti tržišta kapitala tional Review of Business Research Papers, 3 (5): Choi, S. J., Guzman, A. T. (2001) Choice and Federal Intervention in Corporate Law. Virginia Law Review, 87: Christiansen, H., Koldertsova A. (2009) The Role of Stoack Exchanges in Corporate Governance. OECD, Financial Market Trends, 2009/1. Clayton, M., Jorgansen B., Kavajecz, K. (2000) On the Formation and Structure of International Exchanges, AFA 2001 New Orleans; NYU Ctr for Law and Business Research Paper No ; RLW Center Working Paper No Coffee, J. C. (2002) Competition Among Securities Markets: A Path Dependent Perspective, Columbia Law and Economics Working Paper No Cybo-Ottone, A., Di Noia, C., Murgia, M. (2000) Recent developments in the structure of securities markets. Brookings-Wharton Papers on Financial Services, The Brookings Institutions, Washington, DC. De Haan, J., Oosterloo S., Schoenmaker, D. (2009) European Financial Markets and Institutions. Cambridge: Cambridge University Press. De Smidt M., Van Rietbergen, T. (2002) Stock markets for sale: European Integration and the consolidation of stock exchanges. Tijdschrift voor Economische en Sociale Geografie, 93 (2): Di Noia, C. (1998) Competition and Integration among Stock Exchanges in Europe: Network Effects, Implicit Mergers and Remote Access, Center for Financial Institutions Working Papers 98-03, Wharton School Center for Financial Institutions, University of Pennsylvania. Domowitz, I. (2001) Liquidity, Transaction Costs and Reintermediation in Electronic Markets, ebusiness Research Center, Working Paper. Domowitz, I., Steil, B. (1999) Automation, trading costs, and the structure of the trading services industry, Brookings-Wharton Papers on Financial Services, The Brookings Institutions, Washington, DC. Economides, N. (1996) The economics of networks. International Journal of Industrial Organization, 16 (4): Europska komisija: Investemnt Service Directive. Dostupno na: EN/TXT/PDF/?uri=CELEX:31993L0022&from=EN [ ]. Ferran, E. (2004) Building an EU Securities Market. Cambridge University Press. Fleckner, A. M. (2006) Stock Exchanges at the Crossroads. Fordham Law Review, 74: Hart, O., Moore, J. (1996) The Governance of Exchanges: Member's Cooperatives versus Outside Ownership. Oxford Review of Economic Policy, 12 (4): Hasan I., Malkamäki, M. (2001) Are expansions cost effective for stock exchanges? A global perspective. Journal of Banking and Finance, 25: Hasan I., Malkamäki, M., Schmiedel, H. (2003) Technology, automation, and productivity of stock exchanges: international evidence. Journal of Banking and Finance, 27: Hasan I., Schmiedel, H. (2004) Networks and equity market integration: European evidence. International Review of Financial Analysis, 13: Huddart, S., Hughes, J., Brunnenmeier, M. (1998) Disclosure Requirements and Stock exchange Listing Choice in an international Context. Journal of Accounting and Economics, 26: Jain, P. K. (2005) Financial Market Design and the Equity Premium: Electronic versus Floor Trading. The Journal of Finance, 60 (6): La Porta, R., Lopez-de-Silanes, F., Shleifer, A., Vishny, R. W. (1998) Law and finance. Journal of Political Economy, 10:

75 Langevoort, D. C. (2005) Structuring Securities Regulation in the European Union: Lessons from the U.S. Experience, Georgetown Public Law Research Paper No ; ECGI - Law Working Paper No. 41/2005. Lee, R. (2002) The future of securities exchanges. Brookings-Wharton Papers on Financial Services, Macey, J. R., O Hara, M. (1999) Globalisation, Exchange Governance and the future of exchanges, Brookings-Wharton: Papers on Financial Services. Malkamaki, M., Topi, J. (1999) Strategic Challenges for Exchanges and Securities Settlement, Bank of Finland, Disscusion Paper, 4/99. Mishkin, F. S., Eakins. S. G. (2006) Financial Markets and Institutions. Boston: Pearson Addison Wesley Morawski, A. (2007) The Role of Financial Intermediaries and the Increased Need for Regulation of Financial Markets, EC 247 Financial Instruments and Capital Markets Term Paper Mylonas, P., Schich, S., Wehinger, G. (2000) A Changing Financial Environment and the Implications for Monetary Policy, OECD Working Paper No Otchere I., Abou-Zied, K. (2008) Stock exchange demutualization, self-listing and performance: The case of the Australian Stock Exchange. Journal of Banking & Finance, 32: Otchere, I. (2006) Stock exchange self-listing and value effects. Journal of Corporate Finance, 12 (5): Pagano, M., Röell, A. A., Zechner, J. (2002) The Geography of Equity Listing: Why Do Companies List Abroad? Journal of Finance, 57 (6): Pirrong, C. (1999) The organization of financial exchange markets: theory and evidence. Journal of Financial Markets, 2: Ramos, S. B. (2003) Competition Between Stock Exchanges: A Survey. FAME Research Paper No. 77. Romano, R. (1998) Empowering Investors: A Market Approach to Securities Regulation. Yale Law Journal, 107: Romano, R. (2001) The Need for Competition in International Securities Regulation, Yale ICF Working Paper No ; Yale Law & Economics Research Paper No Schmiedel, H. (2003) Technological development and concentration of stock exchanges in Europe. Research in Banking and Finance, 3: Serifsoy, B., Tyrell, M. (2007) Investment Behavior of Stock Exchanges and the Rationale for Demutualization - Theory and Empirical Evidence. Center for Financial Institutions Working Papers 98-03, Wharton School Center for Financial Institutions, University of Pennsylvania. Dostupno na: edu/fic/papers/06/0617.pdf. [ ]. Shammo, P. (2008) Regulating Transatlantic Stock Exchanges. International and Comparative Law Quarterly, 57: Skeet, H. (2008) The Future of Financial Exchanges. Oxford: Elsevier. Steil, B. (2002) Building a Transatlantic Securities Market, International Securities Market Association (ISMA) i Council on Foreign Relations. Dostupno na: [ ]. Tung, F. (2002) From Monopolists to Markets?: A Political Economy of Issuer Choice in International Securities Regulation. Wisconsin Law Review, 6: Barbić, T. Suvremeni aspekti tržišta kapitala 69

76

77 Pregledni znanstveni rad / Review UDK/UDC : Crowdfunding što znamo o alternativnom izvoru financiranja? Crowdfunding what do we know about this alternative source of financing? Sažetak Crowdfunding je alternativni način financiranja projekata kod kojeg se novčani prilozi, najčešće vrlo male vrijednosti, prikupljaju od velikog broja ljudi putem online platformi kako bi se dala potpora nekoj poduzetničkoj ideji. Crowdfunding financiranje obavlja se putem investicijskih platformi ili platformi baziranih na nagradi i donaciji. Odabir platforme odražava intrinzične odnosno ekstrinzične motive sudionika. Uz glavne aspekte tržišta crowdfundinga, u ovom radu analizirani su potencijalni izazovi i rizici s kojima se suočavaju sudionici na crowdfunding platformama. Kako bi ih se zaštitilo od tih rizika, istaknuta je važnost kvalitetnog zakonodavnog okvira. Dr. sc. Iva Čondić-Jurkić Rochester Institute of Technology Croatia iva.condic-jurkic@croatia.rit.edu Ključne riječi: crowdfunding, financiranje, motivi, rizici, regulativa JEL klasifikacija: D47, D82, L26, G24 Abstract Crowdfunding is an alternative source of financing by which a large number of people use online platforms to make small contributions to a cause. Crowdfunding can take place either through investment-based platforms, or through reward-based and donation-based platforms. The choice of platform by a supporter of a campaign reflects their motive for participating in crowdfunding financing. Participation can be either intrinsically driven, when the supporter requires no monetary compensaton, but enjoys helping others, or extrinsically driven, when the supporter expects potential financial returns. In addition to the main aspects of the crowdfunding market, this paper aims to analyze the potential challenges and risks faced by the crowd. A high-quality regulatory environment would help mitigate these risks. Keywords: crowdfunding, financing, motivation, risks, regulation JEL classification: D47, D82, L26, G24 Iva Čondić-Jurkić, PhD Rochester Institute of Technology Croatia iva.condic-jurkic@croatia.rit.edu 1. Uvod Crowdfunding je alternativni način financiranja projekata kod kojeg se novčani prilozi, najčešće vrlo male vrijednosti, skupljaju od velikog broja ljudi putem online platformi kako bi se dala potpora nekoj poduzetničkoj ideji. Globalna crowdfunding industrija bilježi visoke stope rasta u posljednjih nekoliko godina. Prema podacima Massolutiona (2015.), u godini prikupljeno je 16,2 milijarde dolara, što predstavlja porast od 167 posto u odnosu na godinu. Procjena rasta industrije za godinu predviđa daljnje udvostručavanje. Globalni rast industrije ponajviše je posljedica snažnih stopa rasta na azijskom tržištu (320 %) na kojem je prikupljeno 3,4 71

78 Čondić-Jurkić, I. Crowdfunding što znamo o alternativnom izvoru financiranja? milijarde dolara. Najveće je tržište Sjeverna Amerika (9,46 milijardi dolara), dok se Europa s 3,26 milijarde dolara nalazi na trećem mjestu prema ukupnom iznosu prikupljenih sredstava. Prema trenutačno dostupnim podacima, u svijetu postoji 1250 aktivnih crowdfunding platformi. Namjena prikupljenih sredstava i dalje je dominantno u sektoru poduzetništva (3,7 milijardi USD ili 41,3 %), a slijede socijalno angažirani projekti (3,06 milijardi USD), filmovi i umjetnost (1,97 milijarde USD), nekretnine (1,01 milijarda USD) te glazba (736 milijuna USD). Taj relativno nov i ekstremno rastući financijski fenomen privlači sve više pozornosti u stručnoj javnosti, ali postaje i sve češća tema istraživanja u akademskim krugovima. Unatoč nemaloj pozornosti investitora, regulatora i ostale zainteresirane javnosti, ekonomika crowdfundinga nije posve razjašnjena te je još uvijek mnogo otvorenih pitanja koja zahtijevaju odgovarajući odgovor kako bi se pridonijelo zaštiti investitora donošenjem kvalitetnog regulatornog okvira. Crowdfunding platforme inicijalno su se počele razvijati kao donacijske platforme ili platforme temeljene na nagradi, gdje pojedinac za učinjeno ulaganje zauzvrat ne očekuje ništa ili očekuje neku manju nagradu, najčešće u obliku proizvoda dok on još nije dostupan širim masama. Prevladava pretpostavka da su pokrovitelji tih crowdfunding kampanja pojedinci koji imaju intrinzičnu potrebu pridonijeti razvoju neke ideje ili svoje zajednice. Razvojem vlasničkih crowdfunding platformi i platformi temeljenih na zajmovima koji nude financijski poticaj investitoru postaje manje jasna uloga financijskih i nefinancijskih poticaja u motiviranju investitora da sudjeluju u kampanji, osobito sada kada sve veći broj platformi izrasta u hibride koji nude obje opcije potencijalnim investitorima. Iako se regulatorni okviri znatno razlikuju među zemljama, a velik broj njih još nije ni pristupio regulaciji tog fenomena, brz rast te industrije i sve veći broj sudionika na crowdfunding platformama pridonio je i sve većoj pozornosti regulatora, osobito kad je riječ o vlasničkim ulaganjima i kreditiranju putem online platformi. Uvođenjem JOBS Acta u SAD-u, vlasničke platforme postale su zakonske alternative fondovima rizičnog kapitala u financiranju ranih faza razvoja poduzeća. Kreditne platforme također su postale popularna alternativa za mala poduzeća kojima je zbog problema asimetričnosti informacija teško doći do bankovnih kredita (BBVA, 2013.). Iako je gotovo nemoguće predvidjeti smjer budućeg razvoja toga zasad alternativnog načina financiranja i znati predstavlja li crowdfunding ozbiljnu prijetnju tradicionalnim kanalima, jasno je da poduzeća i pojedinci imaju pristup potencijalno ogromnim količinama kapitala prikupljenim u obliku malih pojedinačnih uplata milijuna ulagača s bilo kojeg mjesta u svijetu. Cilj je ovog rada analizirati glavne aspekte tržišta crowdfundinga te sistematizirati postojeću literaturu o tom fenomenu. U drugom dijelu rada predstavljeni su modeli financiranja putem crowdfunding platformi. Motivi sudionika u crowdfunding financiranju analiziraju se u trećem, a izazovi i rizici na koje sudionici nailaze u četvrtom dijelu rada. Peti dio donosi kratak pregled regulatornog okruženja. U šestom dijelu izneseni su trendovi u Hrvatskoj, a sedmi donosi zaključak. 2. Modeli financiranja putem crowdfundinga Financiranje putem crowdfundinga može se provesti na nekoliko načina. Razlikuju se dva osnovna modela financiranja: (1) financiranje putem investicijskih platformi te (2) financiranje putem platformi baziranih na nagradi i donaciji. U okviru prvog modela financiranja investitori imaju monetarne koristi od ulaganja u crowdfunding kampanje, a razlikuju se platforme bazirane na vlasničkom ulaganju, dužničkom ulaganju te platforme bazirane na autorskim pravima. Drugi model financiranja ne nudi ulagačima monetarnu korist od ulaganja; ulagači sudjeluju u kampanji kako bi dobili proizvod ili dali potporu nekoj ideji, a najčešće je riječ o kombinaciji navedenog. Početke crowdfundinga obilježile su platforme bazirane na donacijama, a slijedile su ih platforme bazirane na zajmovima i nagradama. Otada je broj platformi baziranih na zajmovima i nagradama znatno porastao. Tako je u godini od 16,2 mlrd. USD prikupljenih putem crowdfunding platformi 11,08 mlrd. USD prikupljeno putem platformi baziranih na zajmovima (68,4 % ukupnog iznosa), dok je putem platformi baziranih na nagradama i donacijama prikupljeno 3,26 mlrd. USD, putem 72

79 vlasničkih platformi 1,1 mlrd. USD, putem hibridnih modela 487 milijuna USD te putem platformi baziranih na autorskim pravima 273 milijuna USD (Massolution, 2015.). Unatoč relativno malom udjelu financijskih sredstava prikupljenih putem vlasničkih platformi, važno je napomenuti da upravo taj model bilježi najveća prikupljena prosječna sredstva po kampanji. Prosječna veličina kampanje na vlasničkim platformama bila je u godini oko USD, u odnosu na prosječnu veličinu kampanje od 1400 USD na donacijskim platformama (Massolution, 2013.). Većina crowdfunding platformi počiva prilikom prikupljanja sredstava na tzv. sve-ili-ništa modelu (engl. threshold-pledge model). Taj model podrazumijeva ograničeno vrijeme za prikupljanje sredstava potrebnih za financiranje projekta (npr. nekoliko tjedana ili mjeseci). Može se odrediti fiksan iznos ili raspon unutar kojeg se kampanja smatra uspješnom. Ako nakon proteka predviđenog vremena traženi iznos sredstava nije prikupljen, odnosno nije dosegnuta donja granica financijskog raspona, platforma vraća novac investitorima. Ako je minimum sredstava prikupljen, ona se transferiraju vlasnicima projekta. Model sve ili ništa primjenjuje se kao mjera sigurnosti da bi se spriječio tok novca prema projektima za koje ne postoji dovoljna financijska potpora (European Commission, 2015.) Vlasničke platforme (engl. equity-based crowdfunding) Prikupljanje sredstava putem vlasničkih platformi način je financiranja kod kojeg vlasnici projekta predstavljaju projekt javnosti putem online platformi, a zainteresirani investitori ulažu u projekt u zamjenu za vlasnički udio u projektu. Poduzetnici traže financiranje najčešće u vrlo ranoj fazi razvoja poduzetničke ideje, tako da se vlasničko crowdfunding investiranje može promatrati kao supstitut ostalim oblicima financiranja startupova (primjerice, poslovnim anđelima, fondovima rizičnog kapitala i slično). Prinos na investiciju ostvaruje se ponajprije prodajom udjela za cijenu veću od početnog ulaganja. S obzirom na nepostojanje sekundarnog tržišta za vlasnička crowdfunding ulaganja, investitor će za ostvarenje svoje kapitalne dobiti najčešće morati pričekati do trenutka kada startup postane cilj za preuzimanje od strane veće kompanije ili kada menadžment počne otkupljivati udjele investitora ili startup procesom inicijalne javne ponude počne samostalno kotirati na burzi. Iako je prinos ostvaren putem kapitalne dobiti najčešći, neke kompanije mogu odlučiti isplaćivati dividendu u slučaju da je pothvat profitabilan, ali menadžment ne očekuje znatne stope rasta u budućnosti. Investitori ulažu u vlasničke udjele na temelju ocjene rizika projekta i procjene očekivanih rezultata projekta. Rizici vlasničkog crowdfunding ulaganja su mnogobrojni, posebice kada je riječ o ulaganju u startup. Neki su od rizika koje treba razmotriti prilikom vlasničkog ulaganja da pothvat neće ostvariti rast dovoljan za ostvarenje očekivanog prinosa; da pothvat neće biti likvidan te da će sredstva investitora biti duže vezana u projektu (rizik od likvidnosti); rizik od dilutiranja ( razvodnjavanja ) vlasničke strukture koji se pojavljuje u slučaju novih rundi prikupljanja sredstava. U sklopu vlasničkih platformi postoji nekoliko različitih mehanizama koji su nastali uglavnom kako bi omogućili prilagodbu različitim regulatornim odredbama u pojedinim zemljama članicama EU-a (European Commission, 2014.). U tom smislu razlikuju se: model podjele prihoda/profita omogućuje investitoru sudjelovanje u prihodima ili profitu startupa ili projekta s unaprijed određenim udjelom. Taj je odnos ugovorni te nema realnog vlasništva nad kompanijom/projektom; model s ovlaštenikom treća osoba ima pravo vlasništva u ime crowdfunding investitora koji je stvarni vlasnik. Ovlaštenik djeluje ispred svih crowdfunding investitora prema vlasniku projekta ili kompanije koja traži financiranje; izravno vlasništvo investitori posjeduju dionice projekta/kompanije u koju su uložili. Glasačka prava povezana s dionicama razlikuju se od platforme do platforme; model participacije investitor ulazi u ugovorni odnos s trećom osobom koja onda investira u ime svih crowdfunding investitora u kampanji. Pravo vlasništva potpuno pripada trećoj osobi, kao i sva glasačka prava povezana s vlasništvom; konvertibilne obveznice investitor je inicijalno vlasnik dužničkog instrumenta obveznice Čondić-Jurkić, I. Crowdfunding što znamo o alternativnom izvoru financiranja? 73

80 Čondić-Jurkić, I. Crowdfunding što znamo o alternativnom izvoru financiranja? koja se može pretvoriti u dionicu prema unaprijed dogovorenoj stopi konverzije u trenutku nove runde financiranja ili izlaska na burzu. Najveća je prednost tog instrumenta što se valuacija kompanije odgađa za kasniju fazu razvoja, što je posebice pogodno za kompanije s velikim potencijalom, ali neizvjesnom budućnosti. Primjeri vlasničkih platformi jesu britanska platforma Crowdcube, američka platforma Crowdfunder te francuska platforma Smart Angels. Crowdcube izvještava da je do kraja studenoga godine putem te platforme prikupljeno više od 120 milijuna funti u 345 uspješnih kampanja, u čemu je sudjelovalo oko 233 tisuće investitora. Kao najpopularniji sektori za ulaganje pokazali su se tehnologija, hrana i piće, profesionalne i poslovne usluge, internet i maloprodaja. Prosječna visina uloga iznosila je 1891 funtu. Stopa uspješnosti u godini bila je 52 % (Crowdcube, 2015.). Crowdfunder je manja platforma koja je do kraja studenoga prikupila 320 milijuna dolara privukavši više od 121 tisuću investitora Platforme bazirane na zajmovima (engl. crowdlending) Kod platformi baziranih na zajmovima investitori daju zajam osobi (engl. peer-to-peer lending) ili poduzeću, a zauzvrat dobivaju određenu kamatu ako se projekt pokaže uspješnim. Glavna je prednost tog modela za skupljače sredstava to što investitori ne sudjeluju u vlasničkoj glavnici te stoga izostaje učinak dilutiranja vlasničke glavnice za startup dioničare. Prinos je u tom modelu dogovoren unaprijed pri čemu investitori dobivaju povrat glavnice i pripadajuću kamatu u mjesečnim isplatama tijekom razdoblja otplate zajma. Komercijalne banke ponekad oklijevaju pozajmljivati malim i srednjim poduzećima. Imajući na umu asimetričnost informacija, poduzetnici prilikom traženja kredita nužno imaju više informacija o rizičnosti projekta. Zbog nedostatka informacija i visokih troškova analize, kako ne bi donijele krivu odluku i odobrile kredit projektu koji je pretjerano rizičan, nerijetko se dogodi da banke odbiju i dobre i profitabilne projekte jer nemaju informacije o kreditnom riziku poduzetnika, pogotovo u početnom stadiju životnog ciklusa poduzeća. Kod crowdlendinga kreditni rizik ne preuzima samo jedna kreditna institucija (banka) nego je on raspršen na velik broj investitora koji svojevoljno odlučuju koji će projekt (kampanju) financirati, uzimajući u obzir svoju razinu tolerancije rizika te ostale čimbenike kao što su uključenost u zajednicu, preferirane industrije, zaštita okoliša i sl. (BBVA, 2013.). Problem asimetričnosti informacija time nije zaobiđen, ali crowdfunding platforme zaobilaze ga tako što rizik razbiju na manje dijelove i razdijele ga tako na potencijalno vrlo velik broj investitora, gdje taj rizik biva dilutiran. Primjeri platformi temeljenih na zajmu jesu američki Lending Club, Prosper.com, Kiva, Zopa. Lending Club je najveća peer-to-peer (p2p) platforma u SAD-u, osnovana godine. Veličina platforme povećavala se tijekom posljednjih nekoliko godina po stopi do iznad 100 % godišnje. Putem te platforme pozajmljeno je više od pet milijardi USD, pri čemu se investitorima plaća više od 300 milijuna USD u kamatama. Prosper.com prva je peer-to-peer (p2p) platforma osnovana u SAD-u godine. Platforma ima dva milijuna članova, a putem nje je pozajmljeno više od pet milijardi dolara. Prosper omogućuje pozajmljivanje koje je financijski i socijalno nagrađeno. Tražitelji zajma traže između dvije i 35 tisuća dolara, a individualni investitori pozajmljuju 25 dolara u zajam po svojem izboru. Prosper servisira zajam u ime zajmoprimatelja i zajmodavatelja. Svrhe zajmova različite su, tako da kampanje uključuju zajmoveza konsolidaciju duga i oslobađanje od obveza po kreditnim karticama, zajmove za preuređenje doma, osobne zajmove za poslovnu upotrebu za pokretanje vlastitog posla ili ulaganje u rast, zajmove za kupnju automobila, broda, zajmove za premošćivanje, zajmove za financiranje vjenčanja, zajmove za financiranje putovanja/odmora; zajmove za pokrivanje medicinskih troškova; plaćanje poreznih obveza i slično (Prosper, 2015.). Ovisno o kreditnoj sposobnosti i svrsi uzimanja zajma, kamatne stope na zajam kreću se između 5,99 % i 36 % godišnje. Zopa je najstarija i najveća platforma za peer-topeer kreditiranje u Velikoj Britaniji, osnovana godine. Od njezina osnutka pozajmljeno je 1,18 milijardi funti putem zajmoprimatelja, a u kampanjama je sudjelovalo više od investitora. Na svojoj internetskoj stranici oglašavaju kako 74

81 nude kredite uz niske kamatne stope bez naknada za prijevremenu otplatu kredita. Posuditi se može iznos od jedne do 25 tisuća funti na razdoblje do pet godina. Kamatna stopa određuje se prema kreditnoj sposobnosti zajmoprimatelja. Investitorima se nudi da ulože svoja financijska sredstva u zajmove od dvije-tri godine uz kamatnu stopu od 3,8 % ili u zajmove ročnosti četiri-pet godina uz kamatnu stopu od 5 %. U Velikoj Britaniji djeluje i platforma Kiva, a dva su primjera iz Francuske: Spear i Babyloan Platforme bazirane na nagradama U tipu platformi baziranima na nagradama investitori u zamjenu za uloženi novac dobivaju neku nagradu, najčešće prototip proizvoda prije nego što je predstavljen široj javnosti. Drugim riječima, investitori su zapravo pretkupci proizvoda čiji razvoj podupiru, što smanjuje rizik od gubitaka za inicijatora kampanje. S obzirom na neizvjesnost oko toga hoće li proizvod zadovoljiti ukus investitora (podupiratelja kampanje), financiranje tim putem svojevrsni je indikator buduće potražnje (Rossi, 2014.), ali i potencijala za buduće financiranje nekim drugim (tradicionalnijim) kanalima financiranja (bankovni krediti, fondovi rizičnog kapitala i slično). Za razliku od investiranja putem vlasničkih platformi i onih temeljenih na zajmovima, gdje investitori očekuju financijske prinose na uloženi novac, kod platformi baziranih na nagradama investitori dobivaju opipljive, ali nefinancijske koristi u zamjenu za svoj ulog (Kuppuswamy i Bayus, 2015.). Upravo je ta opipljiva nagrada motivacija većini investitora za sudjelovanje u kampanjama putem tog tipa platformi. Najvažnije platforme temeljene na nagradama jesu Kickstarter, Indiegogo i Rockethub. Kickstarter je američka platforma osnovana godine s ciljem financiranja projekata kao što su početnički filmovi i glazba, drama, stripovi, videoigre, tehnologija, hrana, moda i dizajn, fotografija, izdavaštvo. Ulagači u Kickstarter projekte financiraju u zamjenu za opipljivo dobro kao recimo završni proizvod, zahvalnice, majice, večeru s inicijatorom kampanje i sl. Do sredine prosinca godine putem Kickstartera je financirano kampanja od ukupno 273 tisuće pokrenutih, što podrazumijeva stopu uspješnosti od 36,5 %. Ukupno je uspješno uloženo 1,85 milijardi dolara, a platforma je zabilježila više od 10 milijuna podupiratelja (Kickstarter, 2015.). Indiegogo platforma osnovana je godine u San Franciscu, u SAD-u, kako bi omogućila prikupljanje sredstava za financiranje startup ideja, dobrotvornih kampanja u zamjenu za dar. Indiegogo platforma ne naplaćuje prijavu, kreiranje kampanje ni doprinos kampanji, a u slučaju uspjeha kampanje, naplaćuje naknadu od 5 % na visinu prikupljenih sredstava. U godini pokrenut je Indiegogo Life za prikupljanje sredstava za financiranje hitnih slučajeva, troškova liječenja, proslava, vjenčanja i drugih osobnih događaja. Indiegogo platforma ne naplaćuje naknadu za upotrebu platforme odnosno sudjelovanje u kampanji (Indiegogo, 2015.) Platforme bazirane na donacijama Uloga je donacijskih platformi potpora umjetničkim i humanitarnim kampanjama. Donacijske platforme počivaju na dobrovoljnim prilozima prikupljanim za neko javno dobro, pri čemu davatelji sredstava, osim priznanja društva, ne očekuju nikakve financijske ni nefinancijske nagrade za svoj doprinos (Belleflamme i suradnici, 2015.). Uspjeh donacijskih platformi umnogome ovisi o tome u kojoj se mjeri poklapaju ukusi i preferencije donatora i tražitelja sredstava. Donacijske platforme mogu biti vrlo pogodne za prikupljanje financijskih sredstava za neprofitne organizacije i nevladine udruge. Međutim, unatoč svojoj fleksibilnosti kod financiranja i učinkovitosti u predstavljanju ciljeva kampanje, donacijske platforme još su uvijek funkcijski daleko od navedenih organizacija, ponajprije zbog nedostatka bliskih veza s institucionalnim partnerima te nedostatka nadzora i revizije. Najpoznatije donacijske platforme jesu GoFundMe, Crowdrise i GivenGain. GoFundMe platforma omogućuje prikupljanje donacija za sebe, prijatelja ili člana obitelji. Nema vremenskog ograničenja kampanje i sav prikupljeni novac odlazi inicijatoru kampanje. Kampanje se odnose na pokrivanje medicinskih troškova, troškova obrazovanja, programe volontiranja i slično. Svaka primljena donacija umanjuje se za 5 % naknade kojom GoFundMe pokriva operativne troškove. Također, GoFundMe omogućuje prikupljanje priloga u dobrotvorne svrhe (Gofundme, 2015.) Čondić-Jurkić, I. Crowdfunding što znamo o alternativnom izvoru financiranja? 75

82 Čondić-Jurkić, I. Crowdfunding što znamo o alternativnom izvoru financiranja? 3. Motivi sudionika u crowdfunding financiranju 3.1. Motivi inicijatora kampanje Odluka kreatora kampanje da potrebna sredstva prikupi putem crowdfunding platformi te pritom zaobiđe tradicionalne kanale financiranja proizlazi iz više različitih motiva opisanih u nastavku. Kreatori kampanja motivirani su za sudjelovanje u crowdfunding financiranju kako bi zadržali kontrolu nad svojim projektom umjesto da je prepuste investitorima (Gerber i Hui, 2013.; Agrawal i suradnici, 2013.). Kod tradicionalnih kanala ranog financiranja (poslovni anđeli, fondovi rizičnog kapitala i slično) investitori u zamjenu za financiranje dobivaju udio u vlasničkoj glavnici te imaju moć suodlučivanja o budućnosti projekta. S druge strane, prikupljanjem sredstava putem crowdfunding platformi koje počivaju na nagradama i zajmovima, vlasnici projekta i ujedno inicijatori kampanje mogu izbjeći dilutiranje vlasničke glavnice u ranim stadijima životnog ciklusa projekta, s obzirom na različitu prirodu nagrade investitorima. Taj je motiv posebno relevantan za inicijatore kampanja s visokokvalitetnom inovacijom kojima prikupljanje novca putem crowdfundinga omogućuje daljnji razvoj proizvoda uz zadržavanje kontrole i obraćanje etabliranim investitorima kasnije kada im je pregovaračka moć veća. Prikupljanje sredstava putem crowdfunding platformi može smanjiti trošak kapitala (Agrawal i suradnici, 2013.). Jedan je od razloga to što kreatori kampanje mogu lakše pronaći najzainteresiranije investitore, bilo za ulaganje u vlasničku glavnicu ili za pretkupnju proizvoda. Pronalaženje investitora obavlja se na globalnoj razini putem online platformi, za razliku od tradicionalnih kanala financiranja kod kojih je pristup ranom financiranju mnogo više geografski determiniran. Drugi razlog proizlazi iz mogućnosti hibridnih platformi da strukturiraju nagradu tako da zajedno ponude udio u vlasničkoj glavnici i neki drugi oblik nagrade (npr. rani pristup proizvodu, ograničena izdanja proizvoda i slično) te time smanje trošak kapitala prodajući proizvod za koji je inače teško pronaći tržište u ranoj fazi financiranja putem tradicionalnih kanala. Treće, financiranje putem crowdfunding platformi generira više informacija o interesu i percepciji investitora, povratne informacije od potencijalnih korisnika i slično, što može povećati interes ostalih potencijalnih investitora te tako smanjiti trošak kapitala (Agrawal i suradnici, 2013.). Osim s aspekta utjecaja na smanjivanje troška kapitala, informacije prikupljene putem crowdfunding platformi mogu se promatrati i u kontekstu istraživanja tržišta. Belleflamme i suradnici (2014.) te Gerber i suradnici (2012.) smatraju da crowdfunding platforme mogu poslužiti za preliminarno istraživanje tržišta. Platforme temeljene na nagradama također pružaju novi kanal prodaje za inovativna mala i srednja poduzeća, ali i kao marketinški alat kako bi se doprlo do potrošača, kako bi ih se informiralo o proizvodu, kako bi se povećala svjesnost potrošača, ali i ispitala njihova spremnost da kupe proizvod (Belleflamme i suradnici, 2014.). Gerber i Hui (2013.) ističu da crowdfunding za razliku od ostalih tradicionalnih marketinških kanala omogućuje brz alternativni način za oglašavanje proizvoda i stvaranje baze podupiratelja. Lambert i Schwienbacher (2010.) istražuju motive poduzetnika za financiranje svojih investicija putem crowdfundinga. Istraživanje je provedeno nad 21 poduzetnikom. Rezultati istraživanja pokazali su kako je za sve ispitanike velik motiv bio prikupljanje financijskih sredstava, a kao važni motivi pokazali su se i privlačenje pozornosti javnosti te dobivanje povratne informacije o proizvodu/usluzi. Mnogi ispitanici kombinirali su crowdfunding s ostalim tradicionalnim izvorima financiranja (vlastita sredstva, posuđena sredstva od članova obitelji i prijatelja, poslovnih anđela, državne potpore). Lambert i Schwienbacher (2010.) također su proveli analizu slučaja poduzeća koje se koristilo crowdfunding metodama te na temelju upitnika i intervjua s vlasnikom poduzeća zaključuju kako je, osim prikupljanja financijskih sredstava, snažan motiv za sudjelovanje u crowdfundingu bilo i umrežavanje s podupirateljima kampanje. Uz već navedene motive kao što su prikupljanje sredstava, želja za zadržavanjem kontrole, povećanje svjesnosti potrošača te uspostavljanje i širenje socijalnih mreža, Gerber i Hui (2013.) ističu dodatne motive kao što su potreba inicijatora kampanje za odobravanjem njih i njihova rada te učenje. Zaključuju da se vrlo često broj podupiratelja kampanje i iznos prikupljenih sredstava doživljavaju kao kvantifikacija vrijednosti nekog projekta. Javno 76

83 ohrabrenje putem interneta i financijska potpora reflektiraju potporu šire skupine ljudi, što posljedično pozitivno utječe na samopouzdanje kreatora da dovrši projekt (Lin i suradnici, 2012.). U nekim slučajevima potreba za osjećajem da ga se podupire bila je čak važnija kreatoru kampanje nego potreba da se prikupi određeni novčani iznos. Zadržavanje kontrole povezano s crowdfunding financiranjem često primorava inicijatora kampanje na učenje i stjecanje vještina u područjima izvan njegova profesionalnog kruga. Gerber i Hui (2013.) zaključuju da su, iako ispočetka nisu bili motivirani za učenje, inicijatori kampanja pokazali spremnost za poboljšanje vještina iz područja marketinga, komunikacija, menadžmenta, analize rizika i financijskog planiranja kako bi učinkovitije prikupljali sredstva u budućnosti. Važno je napomenuti da stavljanje projekta na crowdfunding platformu podrazumijeva obraćanje širem auditoriju te stoga taj vid financiranja zahtijeva i odgovarajuće predstavljanje vlastitog rada kako bi se privukao što veći broj potencijalnih investitora Motivi investitora Kleeman i suradnici (2008.) ističu kako sudionici crowdfunding kampanja imaju ili intrinzičnu potrebu za sudjelovanjem ili ekstrinzičnu motivaciju. Intrinzična motivacija odnosi se na osjećaj užitka i zabave, dok je ekstrinzična motivacija uvjetovana nagradama, bilo monetarnog ili nemonetarnog karaktera. Lambert i Schwienbacher (2010.) sugeriraju da mnogi projekti koji su financirani putem crowdfunding platformi ne nude nagradu investitorima, nego su financirani donacijama te stoga intrinzični faktori često imaju važnu ulogu kod odluke o financijskoj potpori nekoj crowdfunding kampanji. Gerber i Hui (2013.) analiziraju ponašanje investitora koji ulažu u projekte na platformama temeljenima na nagradama te zaključuju kako su glavni motivi za ulaganje novca u crowdfunding projekt želja za nagradom, želja da se pomogne, potreba da budu član zajednice te želja da podupru neku ideju. Utoliko što želja za pobiranjem nagrade predstavlja interes pojedinca da među prvima dobije neku eksternu nagradu, bilo u obliku opipljivog proizvoda, priznanja ili iskustva, taj motiv može se smatrati ekstrinzičnim financijskim motivom, dok se ostali motivi smatraju intrinzičnima. Motiv da se pomogne drugima reflektira želju za davanjem drugima s ciljem da se pomogne onim kreatorima s kojima investitori osjećaju osobnu povezanost. Osim podupiranja individualnih inicijatora kampanje, crowdfunding omogućuje investitorima da se osjećaju kao dio zajednice istomišljenika te da potpomognu neku ideju u skladu sa svojim osobnim uvjerenjima. Burtch i suradnici (2013.) ispituju proces donošenja odluka kod potrošača u crowdfunding okruženju. Rezultati studije pokazuju da su prilozi podložni učinku istiskivanja, gdje investitori doživljavaju smanjenje svoje marginalne korisnosti od svoje uplate kada je ona od manje važnosti za primatelja, što sugerira da su crowdfunding investitori primarno motivirani altruizmom. Do sličnih rezultata došli su i Kuppuswamy i Bayus (2013.), koji ističu kako mnogi potencijalni investitori ne daju doprinos projektu koji je već prikupio dovoljno potpore jer pretpostavljaju da će ostali investitori omogućiti potrebno financiranje. Ipak, učinak difuzije odgovornosti smanjuje se kako se kampanja približava kraju, a kreatori podnose završne molbe kako bi kampanja bila uspješna pa je tako u zadnjim tjednima kampanje primjetan porast potpore investitora. To također sugerira intrinzičnu prirodu motiva investitora da sudjeluju u pojedinim kampanjama. Cholakova i Clarysse (2015.) istražuju mehanizme koji navode pojedince da sudjeluju i ulažu novac u projekte na online platformama te u kojoj mjeri financijski odnosno nefinancijski motivi određuju odluku o ulaganju. Njihovo istraživanje provedeno je nad svim registriranim investitorima na najvećoj vlasničkoj platformi u Nizozemskoj Symbidu. S obzirom na to da platforma nudi ulaganja u vlasničku glavnicu, projekte koje nude nagradu te hibridne modele financiranja, investitori registrirani na platformi bili su izloženi svim navedenim modelima. Za razliku od prethodnih, rezultati ovog istraživanja pokazali su kako je vlasničko ulaganje, kao i ulaganje u zamjenu za nagradu, motivirano ponajprije financijskim razlozima odnosno korisnošću, a manje nefinancijskim razlozima koji izgleda igraju tek sekundarnu ulogu u odluci o investiranju. To otkriće važan je signal kreatorima kampanja, s obzirom na to da je za uspješnost kampanja očito potrebno ponuditi atraktivne nagrade investitorima. Autori također otkrivaju da su ulagači na vlasničkim platformama zainteresirani i za ulaganje u zamjenu za Čondić-Jurkić, I. Crowdfunding što znamo o alternativnom izvoru financiranja? 77

84 Čondić-Jurkić, I. Crowdfunding što znamo o alternativnom izvoru financiranja? nagradu/proizvod projekta u koji su vlasnički uložili, što sugerira da je oportuno za projekte imati dualnu strategiju za crowdfunding platforme. Takvu strategiju već je omogućio Crowdcube, koji ulagačima ne nudi samo udio u vlasničkoj glavnici nego i neke nenovčane dobiti. Kako je industrija crowdfundinga u Hrvatskoj još uvijek u povojima, vrijedan doprinos predstavlja istraživanje Nikoline Jakovljević o motivaciji za sudjelovanje hrvatskih građana u crowdfunding kampanjama (Crowdfunding.hr, 2015.). Jakovljević je provela online anketno istraživanje kako bi ispitala u kojoj se mjeri motivacije hrvatskih potrošača razlikuju u odnosu na do sada provedena istraživanja o motivaciji u grupnom financiranju. Rezultati istraživanja pokazuju da dobivanje opipljivog proizvoda kao rezultata ulaganja u neku kampanju grupnog financiranja ima pozitivan utjecaj na namjeru financiranja i općenito se smatra glavnim razlogom uključivanja u kampanju. Čak 83 % ispitanika navodi inovativnost projekta kao motiv ulaganja, 60 % ispitanika motivira osobna korist, a 58,7 % njih motivirano je zabavom. Ipak, većina ispitanika (71,7 %) navodi kako im je važnija motivacija pomaganje organizatoru da projekt uspije nego samo dobivanje nagrade, a 55,3 % ispitanika navodi kako im dobivanje materijalnih nagrada nije presudno u financiranju kampanje. Više od 90 % ispitanika navodi kako bi financiralo projekt ako je on dobar za zajednicu. Jakovljević potvrđuje navode iz literature o utjecaju drugih sudionika na odluku herd behavior. Naime, 30 % ispitanika navodi da količina već prikupljenih informacija utječe na odluku o ulaganju, 33 % njih uzima u obzir mišljenje drugih, a 36,5 % financirat će neku kampanju ako je to već učinio velik broj sudionika. 4. Izazovi za sudionike Unatoč navedenim pozitivnim stranama crowdfundinga, i sa stajališta inicijatora kampanje i investitora, taj vid financiranja donosi i određene izazove za obje strane Zaštita intelektualnog vlasništva inicijatora kampanje Za razliku od tradicionalnih modela financiranja, gdje poduzetnik otkriva informacije o projektu samo profesionalnim ulagačima, kod crowdfundinga dolazi do otkrivanja inovativne ideje široj javnosti, uključujući konkurenciju, putem online platformi, i to prije nego što proizvod izađe na tržište (Agrawal i suradnici, 2013.). Otkrivanje inovativnog proizvoda na taj način posebice je neprivlačno za poduzetnike čiji su proizvodi pogodni za imitaciju. Otkrivanje previše informacija široj javnosti u ranoj fazi razvoja proizvoda nije rizično samo s aspekta imitacije, nego i s aspekta ugrožavanja mogućnosti zaštite intelektualnog vlasništva patentiranjem (Turan, 2015.) i smanjivanja pregovaračke pozicije s potencijalnim proizvođačima i dobavljačima Oportunitetni trošak Odluka poduzetnika da novac za svoj poduzetnički pothvat pribavi od širokih masa putem crowdfunding platformi, a ne od profesionalnih investitora ima oportunitetni trošak izostanka nefinancijskih pozitivnih učinaka koji postoje u slučaju financiranja od strane poslovnih anđela i fondova rizičnog kapitala. Ti tradicionalni modeli financirana startupa donose osim kapitala i dodatnu vrijednost poduzetniku u obliku industrijske ekspertize, monitoringa, širenja profesionalne mreže i statusa (Hsu, 2004.), što nije slučaj kada se pothvat financira putem crowdfunding platformi Upravljanje odnosima s investitorima S obzirom na to da se putem crowdfunding platformi novac prikuplja od mnogo investitora čiji su individualni doprinosi relativno maleni, upravljanje odnosima s investitorima može biti zahtjevna zadaća koja oduzima vrijeme za daljnje razvijanje projekta Rizik od neuspjeha kampanje Ako se poduzetnik odluči za model financiranja sve-ili-ništa te ciljni iznos novca nije prikupljen do isteka kampanje, ostaje praznih ruku unatoč velikom trudu i vremenu potrošenom za stvaranje i oglašavanje kampanje te komuniciranje s investitorima Odabir platforme Platforme se međusobno razlikuju po načinu djelovanja, naknadama koje obračunavaju, tipu potpore korisnicima, atraktivnosti za pojedine vrste kampanja i miksu ulagača koje privlače oglašenim kampanjama. Turan (2015.) upozorava kako dopuštanje nevještim ulagačima sudjelovanje u kampanjama s 78

85 tzv. glupim novcem (engl. dumb money) te mnoštvo disperziranih malih ulagača može udaljiti potencijalne profesionalne investitore koji bi bili spremni omogućiti daljnje financiranje u budućnosti. Odabir platforme može umnogome utjecati na uspješnost kampanje, strukturu i sofisticiranost ulagača te na ukupni iznos prikupljenih sredstava Buduće financiranje Crowdfunding platforme mogu izrazito pridonijeti prepoznatljivosti projekta u javnosti, no s druge strane pridonose velikoj izloženosti projekta u formativnoj i stoga ranjivoj fazi (Turan, 2015.). Poduzetnički pothvati koji se financiraju putem crowdfunding platforma uglavnom su premali za izlazak na dioničko tržište u inicijalnoj javnoj ponudi te su mogućnosti budućeg financiranja znatno ograničene (Hornuf i Schwienbacher, 2014.) Izloženost ulagača rizicima Ulagači koji sudjeluju u crowdfunding kampanjama izloženi su raznim rizicima, među kojima se izdvajaju rizik projekta, rizik od prevare, isporuke, dilutiranja vlasništva i rizik od likvidnosti. Ocjena rizičnosti startup projekta inače je vrlo težak zadatak i kada ga rade profesionalni investitori, s obzirom na to da se takve vrste projekata više oslanjaju na ljudski kapital, a manje na fiksnu imovinu u generiranju budućih novčanih tokova. Kod crowdfunding projekata, gdje velik broj ulagača ulaže relativno malen iznos, teško je za očekivati snažnu motivaciju investitora da se provede kvalitetna due dilligence analiza. Izrada takve analize podrazumijeva odgovarajuća znanja i vještine, usto je skupa i vremenski zahtjevna, a individualna korist relativno je malena. U nedostatku kvalitetne ocjene rizičnosti, nastalom i zbog asimetričnosti informacija, investitori mogu postati preoptimistični u pogledu očekivanih stopa povrata, što dovodi do krivih investicijskih odluka. Prevelika optimističnost i nevještost investitora ne dovodi samo do krivih investicijskih odluka nego oni mogu postati objektima prevare kreatora lažnih kampanja. Dosadašnja iskustva pokazuju da investitori u pravilu vrlo optimistično percipiraju sposobnost kreatora kampanje da provede u stvarnost obećanje iz kampanje. Međutim, često se događa da kreatori kampanje imaju dobre ideje, ali malo iskustva u stvaranju i proizvodnji proizvoda te logističkim i organizacijskim poslovima. Projekti čije su kampanje na crowdfunding platformama bile uspješne često kasne s obećanom isporukom proizvoda, imaju problema u zadovoljavanju potražnje za proizvodom, a ponekad uopće ni ne dođe do isporuke. Razvodnjavanje vlasništva događa se ako kompanija izda nove dionice, a postojeći dioničari ne sudjeluju u novom izdanju. Kod tradicionalnih metoda financiranja poslovni anđeli i fondovi rizičnog kapitala često ugovore stavku koja ih štiti od dilutiranja njihova vlasništva. Također, investitori na vlasničkim platformama trebali bi biti svjesni različitih klasa običnih dionica, koje posljedično rezultiraju i različitim pravima. Poduzetnički pothvati koji se financiraju putem crowdfunding platformi uglavnom su premali za izlazak na dioničko tržište putem inicijalne javne ponude te stoga s aspekta investitora sadržavaju visok rizik od likvidnosti u slučaju da investitor poželi izaći iz projekta i unovčiti svoj ulog u nekom trenutku. 5. Regulatorni okvir Stupanj regulacije crowdfunding financiranja razlikuje se znatno među pojedinim zemljama. Dok su neke poodmakle u uređivanju zakonodavnog okvira, u nekim zemljama još se ni ne raspravlja o tome. Kako bi se iskoristio potencijal podjele rizika na velik broj sudionika koji crowdfunding nudi te olakšao pristup kapitalu, pogotovo za startupove i mala poduzeća kojima je teško doći do njega konvencionalnim kanalima financiranja, a pritom zaštitili neiskusni ulagači, pogotovo kad je riječ o vlasničkom ulaganju ili kreditiranju, potrebno je poraditi na zakonodavnom okviru koji će smanjiti rizik od solventnosti i likvidnosti za ulagače. Kreiranje posebnog zakonodavnog okvira trebalo bi se kretati u smjeru snažnijeg diferenciranja različitih tipova platformi i inzistiranja na transparentnosti i smanjenju zasad snažno prisutne asimetričnosti informacija te pronalaženju načina kako porezno tretirati crowdfunding financiranje. Do potrebe zaštite ulagača od većine rizika spontano dolazi na razini platformi koje u cilju zaštite svoje reputacije uvode niz pravila o zaštiti interesa ulagača. Platforme trenutačno posluju imajući u Čondić-Jurkić, I. Crowdfunding što znamo o alternativnom izvoru financiranja? 79

86 Čondić-Jurkić, I. Crowdfunding što znamo o alternativnom izvoru financiranja? vidu postojeće zakonodavstvo koje se tiče potrošačkog kreditiranja, zaštitu potrošača, zakone koji reguliraju kupnju i prodaju vrijednosnih papira, platni promet te zaštitu intelektualnog vlasništva. U uobličavanju regulatornog okvira najdalje je odmaknuo SAD, suočen sa slabim stopama ekonomskog rasta nakon krize započete godine. Donošenjem JOBS Acta (engl. Jump-start Our Business Start-ups Act) godine nastojalo se potaknuti poduzetničke aktivnosti i olakšati pristup financiranju kako bi se ubrzao ekonomski oporavak (Kaufmann, 2013.). Dominantna motivacija za donošenje tog zakona bila je zaštita investitora. Zakon zahtijeva specificiranje minimalnog iznosa potrebnog za provedbu projekta kako bi se spriječilo inicijatore kampanja da uzmu prikupljeni iznos kapitala od investitora unatoč tome što taj iznos nije dovoljan da bi se projekt proveo u djelo. Nadalje, JOBS Act nalaže registraciju kod tijela Security and Exchange Commission (SEC) prilikom izdavanja vrijednosnica, što je uglavnom skupa i zahtjevna procedura. Registracija nije potrebna ako je crowdfunding platforma temeljena na donacijama ili nagradama te nema nikakve ponude vrijednosnica široj javnosti (Hazen, 2012.). Za razliku od prikupljanja financijskih sredstava u okviru obične inicijalne javne ponude, koja zahtijeva objavu niza podataka o izdavatelju vrijednosnica, objavljivanje podataka u crowdfunding kampanji manje je obuhvatno, no ipak zahtijeva iznošenje imena i adrese izdavatelja, identitet menadžera kampanje, poslovni plan, financijske izvještaje, strukturu financiranja, iznos koji se namjerava prikupiti crowdfunding kampanjom, namjenu prikupljenih sredstava, cijenu vrijednosnice te rok do kojeg treba prikupiti željena sredstva, a ako se ukupan traženi iznos sredstava ne prikupi u navedenom roku, izdavatelj ne može povući ni onaj iznos koji je prikupljen (Danmayr, 2014.). Iznos ponude vrijednosnica ograničen je na 1 milijun USD. Iako zakon ne propisuje tko sve može ulagati putem crowdfunding platforme, potencijalni ulagači moraju položiti ispit financijske pismenosti. Dok je zakonodavna regulativa u SAD-u poprilično napredovala, rascjepkanost financijskih tržišta u Europi onemogućuje donošenje jednog takvog jedinstvenog akta na razini Europske unije. Europska komisija u svojoj je Komunikaciji Europskom parlamentu krajem godine predložila niz mjera kako bi se osigurao lakši pristup financiranju, posebice malim i srednjim poduzećima iz industrijskog sektora. Jedna skupina mjera odnosi se na potporu javnog sektora (Novo programiranje Višegodišnjeg financijskog okvira za te upotreba kohezijskih i strukturnih fondova ojačana konceptom pametne specijalizacije s ciljem postizanja visokih stopa rasta i stvaranjem novih radnih mjesta), dok se druga skupina mjera odnosi na olakšavanje pristupa tržištu kapitala (oživljavanje tržišta sekuritizacije kredita malim i srednjim poduzećima, stvaranje povoljnijeg okvira za poslovanje fondova rizičnog kapitala; dinamiziranje sustava privatnog plasmana koji bi omogućio osiguravajućim društvima i mirovinskim fondovima izravno ulaganje kapitala te dinamiziranje asset-based financiranja, factoringa, leasinga, financiranja od strane poslovnih anđela te peer-to-peer kreditiranje). Iako Europska komisija prepoznaje potrebu dinamiziranja peer-to-peer kreditiranja, tj. crowdlending, vidljivo je da nijedna skupina mjera ne uključuje equity crowdfunding kao inovativni model koji bi mogao potaknuti europsko poduzetništvo. Jasno je kako dinamiziranje tog načina financiranja zahtijeva vrijeme i razvoj prudencijalnih okvira od strane regulatora, no s obzirom na rastući interes sudionika na tržištu, svakako bi ga trebalo uzeti u obzir prilikom redizajna financijskog sustava. Europska komisija u lipnju godine osnovala je European Crowdfunding Stakeholder Forum koji će joj pomoći u prikupljanju informacija i osmišljavanju treninga za poduzetnike te donošenju novih politika i mjera s ciljem harmoniziranja nacionalnih regulativa. Promoviranje crowdfunding mogućnosti te detektiranje kako taj model financiranja odgovara financijskim sustavima EU-a glavna je zadaća tog Foruma, a donošenje novog regulatornog okvira zasad, čini se, nije u planu (Cuesta i suradnici, 2015.). Iako ne postoji jedinstvena regulativa na razini Europske unije, pojedine zemlje prionule su same donošenju regulatornog okvira. Italija je prva europska zemlja koja je godine regulirala ulaganja putem vlasničkih platformi. Startup poduzeća koja žele prikupljati kapital putem online vlasničkih platformi moraju imati sjedište u Italiji i moraju potpadati pod kategoriju inovativnih poduzeća (poduzeća koja udovoljavaju nizu specifičnih 80

87 zahtjeva, uključujući snažnu tehnološku osnovicu i važne investicije u istraživanje i razvoj). Velika Britanija regulira financiranje putem crowdfunding platformi temeljenih na zajmovima i vlasničkih platformi od kolovoza godine (Financial Conduct Authority, 2015.). Sličnu vrstu regulacije u uvele su i Njemačka, Francuska i Španjolska. 6. Crowdfunding u Hrvatskoj Dok su pojedine zemlje Europske unije u većoj ili manjoj mjeri regulirale financiranje putem crowdfunding platformi, u Hrvatskoj ne postoje posebni zakonski propisi koji bi zasebno regulirali taj rastući alternativni model financiranja. U godini osnovana je prva hrvatska crowdfunding platforma za financiranje poduzetničkih, infrastrukturnih i društveno korisnih projekata Croinvest.eu. Platforma omogućuje pet modela financiranja (donacije, nagrade, zajmove, vlasničke udjele i udjele u dobiti). Ti modeli prilagođeni su postojećoj hrvatskoj pravnoj regulativi iz područja trgovačkih društava, obveznih odnosa, poreza na dohodak i dobit, platnog prometa i ostalih područja pa je tako putem platforme moguće darovati novac, uplatiti novac u zamjenu za stvar ili uslugu s počekom u točno određeno vrijeme, pozajmiti novac u obliku beskamatnog ili kamatnog investicijskog zajma na točno određeno vrijeme, uložiti novac u zamjenu za vlasnički udio u društvu s ograničenom odgovornošću ili zadruzi te uložiti novac u zamjenu za udio u dobiti sklapanjem ugovora o tajnom društvu (Croinvest.eu, 2015.). Platforma potiče povezivanje crowdfundinga i tradicionalnih načina financiranja te predstavlja velik doprinos pristupu kapitalu za startup poduzeća. Poticanjem javne rasprave o crowdfundingu platforma pridonosi i širenju svijesti o toj vrsti financiranja u Hrvatskoj. Platforma nudi i preporuke zakonodavcu za uređenje tržišta crowdfundinga u Hrvatskoj. Za sada ne postoje sveobuhvatni kvalitetni podaci o tome koliko je hrvatskih građana sudjelovalo na svim crowdfunding kampanjama kao investitori (podupiratelji) ili inicijatori kampanja te koja je stopa uspješnosti. Kickstarter je objavio podatke za godinu iz kojih je vidljivo da je na toj platformi u godini sudjelovalo 1382 hrvatskih backera koji su poduprli razne projekte s ukupno američkih dolara. Hrvatski investitori u prosjeku su uložili oko 850 kuna za financiranje Kickstarter projekata, dok svjetski prosjek iznosi 995 kuna po backeru (Kickstarter, 2015.). Stoga je posebno vrijedna inicijativa Croinvest.eu platforme da pokrene CROwdfunding registar koji ima za cilj obuhvatiti podatke (nositelj projekta, naziv projekta, skraćeni opis projekta, zatražena svota novca, sakupljena svota novca, broj podupiratelja, crowdfunding platforma koja je upotrijebljena ili koja se namjerava upotrijebiti, datum početka i završetka kampanje) o svim hrvatskim crowdfunding kampanjama pokrenutima ili u pripremi za pokretanje na raznim svjetskim platformama. Unatoč postojanju nekoliko stručnih blogova i rastu interesa hrvatske javnosti za sudjelovanje na crowdfunding platformama, razina svijesti o tom obliku prikupljanja sredstava još je uvijek relativno malena te ima mnogo prostora za upoznavanje javnosti s mogućnostima financiranja kreiranjem crowdfunding kampanje. Posebice važno bilo bi podizanje razine svijesti malih poduzetnika o potencijalima te industrije, s obzirom na to da su upravo oni podnijeli velik teret krize. Istraživanje Ekonomskog instituta u Zagrebu (2014.) pokazalo je da su otežan pristup financijskim sredstvima i skup kapital glavni ograničavajući čimbenici poduzećima kod donošenja investicijskih odluka. Tim problemom poglavito su pogođena mala poduzeća i startupovi, kojima je svojstven veći rizik, no koji s druge strane svojom inovativnošću i novim idejama stvaraju dinamično gospodarsko okruženje. Budući gospodarski rast umnogome će ovisiti o dostupnosti kapitala za potrebne investicije u nove tehnologije i opremu kako bi se povećala razina konkurentnosti te u tom kontekstu ne treba zanemariti potencijal crowdfunding platformi putem kojih poduzeća i pojedinci imaju pristup potencijalno ogromnim količinama kapitala prikupljenim u obliku malih pojedinačnih uplata milijuna ulagača s bilo kojeg mjesta u svijetu. 7. Zaključak Crowdfunding je alternativni način financiranja projekata kod kojeg se novčani prilozi, najčešće vrlo male vrijednosti, prikupljaju od velikog broja ljudi putem online platformi kako bi se dala potpora nekoj poduzetničkoj ideji. Riječ je o industriji koja u posljednjih nekoliko godina bilježi snažne stope Čondić-Jurkić, I. Crowdfunding što znamo o alternativnom izvoru financiranja? 81

88 Čondić-Jurkić, I. Crowdfunding što znamo o alternativnom izvoru financiranja? rasta. Iako su počeci crowdfunding platformi povezani s intrinzičnom motivacijom sudionika da pridonesu nekoj ideji ili razvoju nečijeg projekta koji im se osobno sviđa, razvojem vlasničkih crowdfunding platformi i platforma baziranih na zajmovima na važnosti dobivaju ekstrinzični motivi. Prilikom analize tržišnih mehanizama, važno je istaknuti pojavu određenih nesavršenosti koje se reflektiraju u signaliziranju i ponašanju krda. Osim izvanrednih prilika za pristup kapitalu malim i srednjim poduzetnicima, crowdfunding financiranje donosi i mnogo izazova i rizika, i za inicijatora (kreatora) kampanje i za investitore. U cilju poticanja crowdfunding financiranja, boljeg suočavanja s potencijalnim rizicima i zaštite sudionika na crowdfunding platformama, pojedine zemlje uredile su zakonodavni okvir za taj model financiranja. Europska unija za sada nije donijela jedinstvena pravila za crowdfunding, no planira to učiniti kako bi smanjila mogućnost prijevare te riješila problem različitih vrsta plaćanja i nacionalnih ograničenja. Literatura Agrawal, A. K., Catalini, C., Goldfarb, A. (2013) Some simple economics of crowdfunding, NBER Paper No BBVA Research (2013) Crowdfunding: A Disruptive Technology for Commercial Banks, US Economic Ourlook, Second Quarter Dostupno na: [ ]. Belleflamme, P., Lambert, T., Schwienbacher, A. (2014) Crowdfunding: Tapping the Right Crowd. Journal of Business Venturing, 29 (5): Belleflamme, P., Omrani, N., Peitz, M. (2015) The economics of crowfunding platforms. Information Economics and Policy, 33: Burtch, G., Ghose, A., Wattal, S. (2013) An Empirical Examination of the Antecedents and Consequences of Contribution Patterns in Crowd-Funded Markets, Information Systems Research. Dostupno na: SSRN: ssrn.com/abstract= or [ ]. Cholakova, M., Clarysse, B. (2015) Does the Possibility to Make Equity Investments in Crowdfunding Projects Crowd Out Reward-Based Investments? Entrepreneurship Theory and Practice, 39 (1): Croinvest.eu (2015) Modeli financiranja. Dostupno na: [ ]. Crowdcube (2015) Crowdcube Infographic. Dostupno na: [ ]. Cuesta, C., Fernández de Lis, S., Roibas, I., Rubio, A., Ruesta, M., Tuesta, D., Urbiola, P. (2015) Crowdfunding in 360: alternative financing for the digital era; Digital Economy Watch, BBVA Research (2015). Dostupno na: [ ]. Danmayr, F. (2014) Archetypes of Crowdfunding Platforms: A Multidimensional Comparison, Springer Gabler, Wiesbaden, Ekonomski institut (2014) Kako pobuditi rast hrvatskog gospodarstva?, studija. Dostupno na: eizg.hr/hr-hr/klub-ekonomskog-instituta-685.aspx [ ]. European Commission (2014) Crowdfunding innovative ventures in Europe: The financial ecosystem and regulatory landscape, Final report, A study prepared for the European Commission DG Communications Networks, Content & Technology by: SpaceTec Capital Partners GmbH. European Commission (2015) Crowd-Funding, Magazine, Social Innovation Europe. Dostupno na: webgate.ec.europa.eu/socialinnovationeurope/en/magazine/finance/special-features/crowd-funding [29. 82

89 ]. Financial Conduct Authority (2015) A review of the regulatory regime for crowdfunding and the promotion of non-readily realisable securities by other media. Dostupno na: [ ]. Gerber, E. M., Hui, J., Kuo, P. Y. (2012) Crowdfunding: Why People Are Motivated to Post and Fund Projects on Crowdfunding Platforms. Dostupno na: CSCW_Crowdfunding_Final.pdf [ ]. Gerber, E., Hui, J. (2013) Crowdfunding: Motivations and Deterrents for Participation, Transactions on Human Computer Interactions, Dostupno na: [ ]. GoFundMe (2015) Common Questions. Dostupno na: [ ]. Hornuf, L., Schwienbacher, A. (2014) Crowdinvesting angel investing for the masses? Handbook of Research on Venture Capital, Vol. 3. Hsu, D. (2004) What do entrepreneurs pay for venture capital affiliation? Journal of Finance, 59: Indiegogo (2015) How much does Indiegogo cost? Fees & Pricing. Dostupno na: [ ]. Kickstarter (2015) The Kickstarter Fulfillment Report. Dostupno na: [ ]. Kleemann, F., Voss, G., Rieder, K. (2008) Un(der)paid Innovators: The Commercial Utilization of Consumer Work through Crowdsourcing. Science, Technology & Innovation Studies, 4: Kuppuswamy, V., Bayus, B. L. (2015) Crowdfunding Creative Ideas: The Dynamics of Project Backers in Kickstarter, UNC Kenan-Flagler Research Paper No Dostupno na: ili [ ]. Lambert, T., Schwienbacher, A. (2010) An Empirical Analysis of Crowdfunding. Dostupno na: crowdsourcing.org/document/an-empirical-analysis-of-crowdfunding-/2458 [ ]. Lin, M., Prabhala, N. R., Viswanathan, S. (2012) Judging borrowers by the company they keep: Friendship networks and information asymetry in online peer-to-peer lending. Management Science, 59 (1): Massolution (2013) The Crowdfunding Industry Report, 2013CF. Massolution (2015) The Crowdfunding Industry Report, 2015CF. Prosper.com, Personal Loans with Great Rates. Dostupno na: [ ]. Turan, S. S. (2015) Financial Innovation Crowdfunding: Friend or Foe? Procedia Social and Behavioral Sciences, 195: Čondić-Jurkić, I. Crowdfunding što znamo o alternativnom izvoru financiranja? 83

90

91 Pregledni znanstveni rad / Review UDK/UDC (73:510:4-67EU) Prava intelektualnog vlasništva: međunarodni pregled Intellectual property rights: international overview Sažetak Cilj je ovog rada dati pregled prava intelektualnog vlasništva na međunarodnoj razini te donijeti zaključak o sličnostima i razlikama između odabranih međunarodnih sustava. U radu su uspoređeni sustavi zaštite prava intelektualnog vlasništva Europske unije (EU), Sjedinjenih Američkih Država (SAD) i Kine, kao vodećih svjetskih gospodarskih sila. Rezultati analize pokazali su da postoje zajednički elementi zaštite prava intelektualnog vlasništva među analiziranim zemljama, što je očekivano s obzirom na to da su sve zemlje članice Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo. Ipak, određene razlike postoje, ponajprije u stupnju primjene te vremenu trajanja tih prava. S obzirom na to da su EU i Sjedinjene Američke Države zemlje s najrazvijenijim sustavima zaštite prava intelektualnog vlasništva, samim time imaju najviše za izgubiti surađujući sa zemljama koje ne poštuju ta prava. S druge strane, Kina se tijekom godina nametnula kao jedno od vodećih svjetskih gospodarstava te važan trgovinski partner. Iako se u Kini razvija sustav zaštite intelektualnog vlasništva, mnoge se odredbe ne primjenjuju ili su pogrešno protumačene u međunarodnoj suradnji zbog jezičnih i drugih prepreka, što umanjuje sklonosti ulaganjima i prijenosu tehnologije te uzrokuje ekonomske štete poduzećima koja posjeduju izvorno intelektualno vlasništvo. Dr. sc. Sanja Franc Ekonomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu sanja.franc@gmail.com Ključne riječi: intelektualno vlasništvo, međunarodna usporedba, EU, SAD, Kina JEL klasifikacija: O3, F2 Abstract The main goal of this paper is to analyze intellectual property rights at the international level and draw conclusions about similarities and differences among international systems. For this purpose, intellectual property rights in the European Union (EU), United States and China were analyzed and compared. The analysis results show that there are common elements of intellectual property rights among the countries analyzed, which is to be expected, since they are all members of the World Intellectual Property Organization. However, certain differences exist, primarily in the degree of implementation and duration of rights. Since the EU and the United States have the most developed systems of intellectual property rights, they have the most to lose by cooperating with countries with poor intellectual property rights systems. On the other hand, during the last few decades, China has emerged as a global leader and important trading partner. Although China is developing its system of intellectual property rights, many provisions are not being applied, or are misinterpreted in international cooperation due to language or other barriers, and this diminishes the desire for investment and technology transfer resulting in economic damage to firms holding original intellectual property rights. Keywords: intellectual property, international comparison, EU, USA, China JEL classification: O3, F2 Sanja Franc, PhD Faculty of Economics and Business, University of Zagreb sanja.franc@gmail.com 85

92 Franc, S. Prava intelektualnog vlasništva: međunarodni pregled 1. Uvod Kreativna ili umjetnička realizacija neke ideje koja je plod ljudskog intelekta pripada njezinu stvaratelju te, pod određenim uvjetima, predstavlja njegovo intelektualno vlasništvo (Državni zavod za intelektualno vlasništvo, 2015.). Intelektualno vlasništvo danas je izvor novih znanja, inovacija i mnogobrojnih koristi za društvo i gospodarstvo. Pravima intelektualnog vlasništva štite se inovatori i njihove inovacije. Problematika prava intelektualnog vlasništva vrlo je složena s obzirom na to da ona imaju svojstvenu ulogu i vrijednost. Ako nova tehnologija ili druga inovacija ima veliku vrijednost, postoji velika vjerojatnost da će ju drugi imitirati ili kopirati čime se automatski smanjuje profit izvornim stvarateljima. Kada se imitacija provodi po nižim troškovima od inovacije, imitatori imaju prednost nad inovatorima, osim ako ne postoje načini zabrane imitacije. Upravo se stoga ističe važnost zaštite intelektualnog vlasništva. Pravo intelektualnog vlasništva obuhvaća sustav pravnih instrumenata kojima se uređuje način stjecanja intelektualnog vlasništva i način zaštite od njegove neovlaštene upotrebe (Državni zavod za intelektualno vlasništvo, 2015.). Glavna je svrha postojanja zaštite prava intelektualnog vlasništva osiguravanje poticaja za stvaranje inovacija. Najvažnija su prava intelektualnog vlasništva (Državni zavod za intelektualno vlasništvo, 2015.; Hölzl, 2007.): Patent. To je pravo priznato za izum koji nudi novo rješenje nekog tehničkog problema, a obično se odnosi na određeni proizvod, postupak ili primjenu. Autorsko pravo (engl. copyright). To je pravo autora u pogledu njegova autorskog djela, najčešće pisanog, glazbenog, umjetničkog djela i slično. Žig (engl. trademark) je isključivo pravo priznato za znak koji služi za razlikovanje proizvoda i/ili usluga jedne osobe od ostalih osoba u gospodarskom prometu. Ime, logotip, amblem, etiketu ili druga razlikovna obilježja proizvoda i/ili usluge moguće je zaštititi žigom. Poslovne tajne smatraju se poslovnim informacijama koje nisu poznate ni dostupne javnosti. Prava intelektualnog vlasništva omogućuju poduzećima stjecanje konkurentnosti i diferenciranje od konkurenata (McHardy Reid, 2012.). Nadalje, zaštita intelektualnog vlasništva potiče inovacije tako što inovatorima osigurava privremen monopol nad njihovim inovacijama (Breitweiser i Foster, 2012.). S druge strane, postoji i trošak tog monopola. Smatra se da bi inovacija proizvela najviše koristi kada bi se mogla slobodno upotrebljavati po cijeni graničnog troška. Prava intelektualnog vlasništva omogućuju inovatorima preuzimanje dijela potrošačevog viška koji njihova inovacija stvara. Iz navedenog proizlazi da je jedan od najvažnijih argumenata kojim se objašnjava važnost postojanja sustava zaštite prava intelektualnog vlasništva taj da bi izostankom takvog sustava privatni agenti koji djeluju na tržištu ostali nezaštićeni, odnosno, izostao bi poticaj za poduzimanje skupih i riskantnih ulaganja koja mogu rezultirati novim idejama i tehnologijama, a koja se danas smatraju izvorom ekonomskog rasta (Breitweiser i Foster, 2012.). Zemlje s nerazvijenim sustavom zaštite prava intelektualnog vlasništva umanjuju mogućnosti za inozemna ulaganja u tehnologiju i njezin prijenos (Kamalick, 2006.). Tijekom proteklih desetljeća naglo je porastao broj aktivnosti povezanih sa zaštitom prava intelektualnog vlasništva. Štoviše, može se reći da su politike prava intelektualnog vlasništva omogućile stvaranje tržišta na kojima se širi patentirano znanje i usmjeruju privatna ulaganja u istraživanje i razvoj (Hölzl, 2007.). Osmišljavanje i izrada odgovarajućeg i učinkovitog sustava za zaštitu intelektualnog vlasništva iznimno je važno i o tome će ovisiti ukupni troškovi poticanja inovacija. Osim toga, sam oblik sustava zaštite prava intelektualnog vlasništva utjecat će i na ostale društvene troškove, primjerice troškove rentijerstva. Odluka o odgovarajućoj zaštiti prava intelektualnog vlasništva s obzirom na vrijeme trajanja i obuhvat zaštite mora uzeti u obzir prethodno navedene činjenice. Dodjela monopola inovatorima, iako nije savršeno rješenje, ipak osigurava poticaje za stvaranje inovacija, što bi trebalo rezultirati dugoročnim rastom produktivnosti i poboljšanom kvalitetom 86

93 proizvoda. Neodgovarajuća ili pretjerana zaštita prava intelektualnog vlasništva može dovesti do neželjenog ponašanja, u obliku spomenutog renterijerstva (engl. rent-seeking), višestrukih ulaganja u iste aktivnosti istraživanja i razvoja što vodi utrci do dna u patentiranju, i slično (Maskus, 2000.). Prevelika zaštita može ograničiti širenje novih ideja, ulazak novih konkurenata i voditi prema trajnom monopolu. Zaštita prava intelektualnog vlasništva obično se razlikuje među razvijenim i zemljama u razvoju. S obzirom na to da je većina globalno važnih aktivnosti istraživanja i razvoja koncentrirana u malom broju razvijenih i bogatih zemalja, većina inovativnih aktivnosti ograničena je na razvijene zemlje i tek poneke zemlje u razvoju, koje imaju različite pristupe zaštiti intelektualnog vlasništva (Breitweiser i Foster, 2012.). Sve do godine međunarodni režim za intelektualno vlasništvo sastojao se od nekoliko dobrovoljnih konvencija pod mjerodavnošću Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo (engl. World Intellectual Property Organization WIPO). Jačanjem procesa globalizacije i trgovinskih te investicijskih tijekova, osobito tijekova tehnologije, razlike u nacionalnim standardima zaštite prava intelektualnog vlasništva postale su osobito važne. Upravo iz toga razvio se Sporazum o trgovinskim aspektima intelektualnog vlasništva kao posljedica Urugvajske runde trgovinskih pregovora. Prema tom sporazumu zemlje mogu imati vlastite politike zaštite prava intelektualnog vlasništva, no određeni su minimalni standardi koji se moraju uključiti tijekom određenog vremena (više u dijelu 3). Mnogi tvrde da razvijene zemlje imaju više koristi od međunarodnog sporazuma o trgovinskim aspektima intelektualnog vlasništva od zemalja u razvoju. No, i zemlje u razvoju imale su svoje razloge potpisivanja sporazuma. Jedan od razloga zasigurno je bio pritisak razvijenih zemlja, osobito Sjedinjenih Američkih Država i Europe. Zemlje u razvoju smatrale su da će potpisivanjem međunarodnog sporazuma omogućiti veće uključivanje na tržište tekstila i poljoprivrednih dobara u razvijenim zemljama. Jačanje prava intelektualnog vlasništva smatralo se korisnim i za zaštitu vlastitih inovativnih aktivnosti prilagođenih domaćem tržištu (Sherwood, 1997.). Veća zaštita prava intelektualnog vlasništva također može pridonijeti većem priljevu inozemnih ulaganja i licenciranju tehnologije, a što može voditi prijenosu tehnologije. Cilj ovog rada jest dati pregled sustava zaštite intelektualnog vlasništva na međunarodnoj razini te u skladu s time donijeti zaključak o sličnostima i razlikama odabranih međunarodnih sustava. U tom su cilju odabrani i uspoređeni sustavi zaštite intelektualnog vlasništva Europske unije, Sjedinjenih Američkih Država i Kine, kao vodećih svjetskih sila. Rad se sastoji od pet dijelova. Prvi dio je uvodni, iza kojeg slijedi pregled literature. U trećem dijelu opisan je razvoj prava intelektualnog vlasništva tijekom povijesti, a u četvrtom poglavlju dan je pregled sustava zaštite prava intelektualnog vlasništva u EU-u, SAD-u te u Kini. Posljednje poglavlje je zaključak. 2. Pregled literature Literatura o ulozi, učinkovitosti i značenju sustava zaštite intelektualnog vlasništva bila je skromna sve do posljednjih nekoliko desetljeća kada su se počela intenzivnije provoditi istraživanja na tom području. Pionirski rad je onaj od Arrowa (1962.) u kojem je autor objasnio osnovni model izuma, istraživanja i razvoja, inovacija i imitacija. Arrow (1962.) tvrdi da s društvenog stajališta industrija ne ulaže dovoljno u istraživanje i razvoj zbog poteškoća u ostvarivanju ekonomskih koristi od takvih aktivnosti. Zaštita patentom jedan je od mogućih rješenja tog problema. Na problem nedostatnog ulaganja u istraživanje i razvoj nadovezao se i David (1993.) koji je kvalitativno opisao različite alternative za rješavanje problema nedostatnih ulaganja. Rješenja je podijelio u kategorije vlasništva, nabave i poticaja. S geopolitičkog stajališta McNabb (2006.) smatra da bi prava intelektualnog vlasništva trebala biti u središtu napora održavanja međunarodne stabilnosti. Utvrđivanje i jačanje prava intelektualnog vlasništva u Europi i sjevernoj Americi tijekom proteklih tristo godina zasigurno je utjecalo na stvaranje poticaja inovacijama i kreativnosti bez kojih ne bi bio ostvaren ekonomski napredak i rast produktivnosti. Međutim, zaštita intelektualnog vlasništva nije jednostavan zadatak (Fishman, 2005.). Poduzeća nerijetko gube kontrolu nad svojim dobrima zbog dvaju Franc, S. Prava intelektualnog vlasništva: međunarodni pregled 87

94 Franc, S. Prava intelektualnog vlasništva: međunarodni pregled problema: krivotvorenja i kršenja prava vlasništva (piratstva). Vrlo je teško procijeniti odgovarajuće razdoblje i obuhvat zaštite intelektualnog vlasništva. Istraživanja su uglavnom pokazala da rezultati ovise o prirodi tehnologije i o postojanju tržišta za tehnologije. Takva tržišta utječu na učinkovitost zaštite prava intelektualnog vlasništva na više načina (Arorra i suradnici, 2001.; Gambardella, 2002.): smanjuju količinu ulaganja u iste aktivnosti istraživanja i razvoja; smanjuju devijacije graničnih troškova na sporednim tržištima; potiču specijalizaciju u istraživanju i razvoju; povećavaju poticaje za inovacije. U početku su se istraživanja usmjerivala uglavnom na pitanje duljine trajanja zaštite intelektualnog vlasništva, najčešće je riječ o patentu. No, tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća u središte pozornosti počelo se stavljati pitanje obuhvata zaštite (vidjeti, primjerice: Kleemperer, 1990.). Još jedna promjena u izučavanju sustava zaštite intelektualnog vlasništva bila je promjena fokusa analize sa samo jedne inovacije na analizu višestrukih inovacija koje se međusobno nadovezuju. Mansfield (1995.) je u svom radu istaknuo da patent gubi svoju vrijednost zbog pojave novih i boljih inovacija prije nego što postojeći patent, odnosno vrijeme njegove zaštite, istekne. Snažniji sustavi patenata povećavaju sklonost patentiranju, no to ne vodi nužno većim naporima za inoviranjem. Štoviše, može voditi povećanim naporima stvaranju onih inovacija koje je jednostavnije patentirati (Sakakibara i Branstetter, 2001.). Patentni sustav i cijeli sustav prava intelektualnog vlasništva mora biti što jednostavniji, transparentan i jasan kako bi se potaknula njegova ispravna primjena i učinkovita zaštita. Empirijska istraživanja o sustavu patenata počela su se sve više provoditi tijekom 1980-ih godina zbog nekoliko novih okolnosti. Dostupnost velikih elektroničkih baza podataka o patentima i istraživanju i razvoju te dostupnost računala omogućili su niže troškove raznih vrsta analiza. Također, rastuća međunarodna konkurentnost zasnovana na tehnologiji i nastanak pro-patentnog doba zainteresirao je mnoge teoretičare i istraživače za sustav zaštite prava intelektualnog vlasništva. O početku razvoja takozvanog pro-patentnog doba pisali su, primjerice Coriat i Orsi (2002.), Jaffe (2000.) i drugi. Učinkovitost patenata kao oblika zaštite prava intelektualnog vlasništva razlikuje se među zemljama i među poduzećima. Postoje istraživanja koja su pokazala da su poslovne tajne i pravo prvenstva bolji oblik zaštite od drugih prava intelektualnog vlasništva u većini industrija, a osobito u farmaceutskoj i kemijskoj industriji (vidjeti: Arundel, 2000.; Cohen i suradnici, 2000.). Granstrand (2005.) je u svom istraživanju došao do zaključka da sustav zaštite intelektualnog vlasništva u sektoru informacijske i komunikacijske tehnologije nema bitnu ulogu u početnim fazama razvoja. Hall i Ziedonis (2001.) zaključili su da postojanje sustava zaštite intelektualnog vlasništva može voditi utrci za patentima. Kad se promatraju prava intelektualnog vlasništva na međunarodnoj razini, može se zaključiti da pravila Svjetske trgovinske organizacije i Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo utječu na reguliranje i harmonizaciju nacionalnih sustava zaštite intelektualnog vlasništva. Iako su sve zemlje članice navedenih organizacija do određenog stupnja harmonizirale prava povezana s intelektualnim vlasništvom, ipak postoje određena odstupanja. Globalni sustav prava intelektualnog vlasništva postaje sve složeniji i uključuje različite multilateralne sporazume, međunarodne organizacije, regionalne konvencije i instrumente te bilateralne sporazume (UNCTAD-ICTSD, 2006.). Prema istraživanju Europske komisije (2013.b) razvijena gospodarstva poput EU-a ili SAD-a imaju i razvijenije sustave zaštite intelektualnog vlasništva. Prava intelektualnog vlasništva u Kini sve se više razvijaju, osobito nakon njezina pristupanja Svjetskoj trgovinskoj organizaciji. EU i Kina kontinuirano rade na intenziviranju suradnje, no pokazalo se da još uvijek mnoga europska poduzeća imaju ekonomsku štetu zbog krivotvorenja njihovih proizvoda u Kini (European Commission, 2013.b). Povećanjem obujma trgovine proizvoda i usluga, za koje su bitna prava intelektualnog vlasništva, između SAD-a, EU-a i drugih industrijaliziranih zemalja, vidljiviji su napori usmjereni na bolju provedbu mjera protiv krivotvorenja robe i snažniju regulaciju prava intelektualnog vlasništva s aspekta trgovinske politike (European Parliament Research Service, 2014.). Istraživanja su pokazala da su sukobi oko intelektualnog vlasništva obično rezultat nesporazuma 88

95 zbog jezičnih zapreka i kulturoloških razlika. Tako, primjerice, kineski i američki menadžeri naizgled komuniciraju manje zbog jezičnih zapreka čime se otvara prostor za nesporazume oko prava intelektualnog vlasništva (Yang, 2005.: 281). 3. Povijest razvoja prava intelektualnog vlasništva Primjena prava vlasništva za poticanje inovacija vjerojatno je najstariji oblik institucionalnih aranžmana svojstven inovacijama kao društvenom fenomenu (Granstrand, 2003.: 5). Kad je riječ o inovacijama i novom znanju, uobičajeno se primjenjuje naziv pravo intelektualnog vlasništva, budući da su to plodovi ljudskog intelekta. Kako je već navedeno, najčešći su oblik zaštite prava intelektualnog vlasništva patenti, žigovi, autorska prava, poslovne tajne i drugi. Sam naziv patent, potječe od latinskih riječi litterae patentes što bi u doslovnom prijevodu značilo otvorena pisma (Breitweiser i Foster, 2012.: 7). Ta su pisma njihovim vlasnicima osiguravala određena prava i povlastice. Tijekom četrnaestog i petnaestog stoljeća temeljna svrha povlastica bila je usvajanje tehnologije od stranih zemalja dajući uvozniku pravo na jedinstvenu primjenu tehnologije na određeno vrijeme. Prvi službeni zakonski akt o patentu donesen je u Veneciji u petnaestom stoljeću. Međutim, povijest prava intelektualnog vlasništva seže i do nekoliko tisuća godina prije nove ere (tablica 1). Razvojem trgovine i tehnologije došlo je i do razvoja intelektualnog vlasništva. Uglavnom zbog potrebe zaštite tehnoloških inovacija jer sama tajnost nije bila dovoljna. U starom vijeku vješti su umjetnici imali potrebu zaštititi svoja djela. Ako su njihova djela bila tajna, moguće je da tu tajnu nikad nitko ne sazna, čak i nakon njihove smrti. Ideja o dodjeli nagrade za otkrivanje tajne postala je osobito važna usporedo s razvojem tehničkog znanja. Upravo je novčana nagrada bila osobito privlačna značajka mogućnosti zaštite patentom. Patent je također osigurao povlasticu da se nagrada povezuje s praktičnom primjenom izuma i potražnjom za njim (Granstrand, 2003.). Nedostatak patentnog sustava u starom vijeku bio je taj što se nagrada za patent davala naknadno te nije pomogla u financiranju ulaganja potrebnih da do izuma uopće dođe, ni da pokrije eventualne gubitke nakon što je došlo do izuma (inovacije). Patentni se sustav tijekom povijesti razvijao i ovisno o nalazištima ruda (Kaufer, 1989.). U prošlosti su se prava vlasništva dodjeljivala onome tko je prvi otkrio određeno nalazište. Kako je rudarenje postajalo tehnički složeniji proces, bio je potreban razvoj složenijih naprava koje bi omogućile taj proces. Povlastice slične onima kakve danas osigurava patent dodjeljivale su se onima koji su ili izumili ili financirali izradu naprava za rudarenje. Tijekom četrnaestog i petnaestog stoljeća Mletačka Republika s Venecijom na čelu također se bavila rudarstvom i vodenim umjetnostima. U to su se doba u Veneciji različite povlastice dodjeljivale izumiteljima, a godine je donesen prvi službeni zakon o patentu na svijetu. Zakon je utjelovio različite dotadašnje prakse u zaštiti intelektualnog vlasništva. Primjena i širenje tog zakona u praksi su bili spori. Osim u Mletačkoj Republici, postoje dokazi o zaštiti patentom u Austriji, Engleskoj i Nizozemskoj, a Francuska je počela primjenjivati patentni sustav u šesnaestom stoljeću kao dio merkantilističke politike (Kaufer, 1989.). Većina prvih donesenih zakona o patentima u drugim zemljama svijeta (osim Venecije) također je bila neuspješna. Ipak, ti su zakoni označili početak novog doba, zvanog doba nacionalnih patenata (ili propatentno razdoblje). U srednjem vijeku tehnološko znanje uglavnom se primjenjivalo pri izradi umjetničkih djela, a manje pri izradi strojeva ili naprava. Upravo zato patenti su se dodjeljivali radi privlačenja vještih inozemnih umjetnika. Kako bi ih zaštitili od konkurencije, vladari su im odobravali jedinstveno pravo (monopol) nad određenom inovacijom na određeno razdoblje. Europa je prednjačila u pogledu razvoja prava intelektualnog vlasništva tijekom povijesti. U Americi je prvi zakon o patentu donesen u prvoj polovini sedamnaestog stoljeća i znatno se oslanjao na britanski model (David, 1993.). Devetnaesto stoljeće poznato je kao doba nepovoljno za razvoj zaštite prava intelektualnog vlasništva. Nepovoljno razdoblje završilo je 1870-ih godina kad su se pojavile velike kompanije koje su provodile aktivnosti istraživanja i razvoja. U dvadesetom stoljeću došlo je do razvoja aktivno- Franc, S. Prava intelektualnog vlasništva: međunarodni pregled 89

96 Tablica 1. Razvoj prava intelektualnog vlasništva tijekom povijesti Franc, S. Prava intelektualnog vlasništva: međunarodni pregled Godina Događaj prije nove ere Pronađene oznake na glinenim zdjelama i na posudama s kojima su ukapani kraljevi prve egipatske dinastije prije nove ere Kuhari na području grčke kolonije Sibari dobivali su pravo na jednogodišnji monopol za pripremu neobičnih jela prije nove ere Prvi zabilježen događaj neovlaštenog kopiranja, kada je Hermodorus kopirao Platonove govore i prodavao ih u inozemstvu za vlastitu dobit prije nove ere Primjena žigova u Rimu kako bi se obilježavala odjeća, svjetiljke, sir i slični proizvodi poslije nove ere Marcus Valerius Martialis prozvao je sve koji su rabili njegove pjesme bez citiranja njegova imena, i tada je nastao naziv plagiranje (lat. plagere). U Rimskom Carstvu razvijena je posebna metoda odobravanja prava vlasništva nazvana 100. specificatio. Tom se metodom dodjeljivalo pravo vlasništva onome tko je izradio nešto novo upotrebljavajući tuđe materijale Rimski car Konstantin proglasio je izuzeće umjetnika određenih struka od plaćanja svih nameta Rimski car Zeno zabranio je monopol na hranu ili odjeću Donesen venecijanski dekret kojim se liječnicima dozvoljava da unutar svog ceha zadrže tajnim način pripremanja novih lijekova Venecija je dodijelila Johannesu Teuthonicusu pravo slično patentu nad tvornicom žitarica Edward II. izdao je pisma zaštite vještim njemačkim rudarima kao poticaj njihovu dolasku u Englesku John Kempe iz Flandrije dobio je patent u svrhu pokretanja industrije odjeće u Engleskoj U Engleskoj je donesena odredba kojom inozemni trgovac može nadoknaditi svoj gubitak ako dokaže vlasništvo Franciscus Petri dobio je u Veneciji patent za izgradnju i održavanje vodovoda Izumom tiskarskog stroja kojim je postalo znatno jednostavnije umnožavanje pisanih materijala javila se potreba za zaštitom autorskih prava Prva zabilježena parnica zbog prava zaštite žigom. Udovica londonskog majstora za izradu noževa dobila je pravo na posebnu oznaku koju je prethodno imao njen muž Johann von Speyr primio je prvu dotad dodijeljenu povlasticu tiskanja u Veneciji, u trajanju od pet godina Venecija prva u svijetu izdaje zakonsku odredbu o patentu. Izumiteljima se dodjeljivao monopol na 20 godina Prvo zakonsko priznavanje zaštite žigom, a poteklo je iz običajnog prava u Engleskoj Prvi zakon o patentu (nazvan Odredba o monopolima) koji znatno nalikuje današnjim zakonima o patentu Prvi je put zakonski uređena zaštita autorskog prava na način sličan današnjim zakonima (Odredba St. Anne) U Francuskoj se razvija zakonski okvir za zaštitu dizajna u tekstilnoj industriji. Izvor: prilagođeno prema Granstrand (2003.). sti industrijskog i vojnog istraživanja i razvoja koji su uključivali različite oblike i pripreme za inovativan rad. Pojedinačni izumitelj postao je manje bitan, a sve se više važnosti pridavalo većim izvorima resursa; industrijskim poduzećima i vojnim ustanovama (Granstrand, 2003.). Ekonomske i industrijske razlike između zemalja postajale su sve očitije što je rezultiralo razlikama i pritiscima na institucije i nacionalne sustave zaštite prava intelektualnog vlasništva. To je dovelo do izrade različitih zakona o patentima među zemljama, ali ipak s blagom tendencijom konvergencije (Granstrand, 2003.). Povijesno gledano, sustavi zaštite prava intelektualnog vlasništva te osobito patentni sustavi u Americi i Europi nisu imali odlučujuću ni dovoljnu jaku ulogu u poticanju ekonomskog i tehnološkog napretka poduzeća ili zemlje (Granstrand, 2003.). Zakon o patentu primarno je služio za preuzimanje inozemnih tehnologija i poticanje tehnološkog prelijevanja. Premda je industrijalizacija potaknuta smanjenjem rizika za poduzetnike osiguranjem prava intelektualnog vlasništva, zakoni o patentu ipak su bili nedovoljno razvijeni. Budući da se nakon početka procesa industrijalizacije intenzivirao proces izrade nacionalnog sustava zaštite prava intelektualnog vlasništva u mnogim većim zemljama koje su počele sve više surađivati, pojavila se potreba za međunarodnim sustavom za- 90

97 štite prava intelektualnog vlasništva. U tu je svrhu održan kongres u Beču godine s ciljem izrade međunarodnog sporazuma o pravima u području patenta, no sporazum nije postignut zbog prigovora Sjedinjenih Američkih Država. Tek desetljeće kasnije postignut je međunarodni sporazum o zaštiti prava industrijskog vlasništva potpisivanjem Pariškog ugovora. Budući da povezuje zemlje sasvim različitih političkih i privrednih struktura, Ugovor bi izgubio na svom značenju i svojoj vrijednosti da su politički razlozi mogli utjecati na njegovu primjenu i tumačenje (kao što je to prije bio slučaj). Dva su bitna načela uvedena Pariškim ugovorom: načelo nacionalnog tretmana i načelo prava na prioritet. Godine potpisan je Ugovor o autorskim pravima u Bernu (Chang, 2001.). Integriranjem tih dvaju ugovora o zaštiti prava industrijskog vlasništva i autorskih prava godine nastala je Svjetska organizacija za intelektualno vlasništvo. Tijekom dvadesetog stoljeća mnoge zemlje, nekadašnje kolonije, stekle su samostalnost te prihvatile odredbe Pariškog ugovora i ugovora iz Berna o pravima intelektualnog vlasništva. Bitan preokret na međunarodnoj razini dogodio se godine kad je SAD predložio uključivanje prava intelektualnog vlasništva u Urugvajsku rundu trgovinskih pregovora. U cilju smanjenja iskrivljenja i zapreka međunarodnoj trgovini, i uzimajući u obzir potrebu za promicanjem učinkovite i primjerene zaštite prava intelektualnog vlasništva, te zbog osiguranja da mjere i postupci za ostvarivanje prava intelektualnog vlasništva sami po sebi ne postanu zapreke zakonitoj trgovini, predloženo je sklapanje Sporazuma o trgovinskim aspektima prava intelektualnog vlasništva. Zemlje u razvoju protivile su se toj inicijativi, osobito Argentina, Brazil, Indija i Nigerija. I dok su neki tvrdili da bi uključivanje prava intelektualnog vlasništva u Urugvajsku rundu pregovora stvorilo snažniju platformu za sve zagovornike uspostave sustava zaštite tih prava, postojali su i argumenti da je uključivanje te teme u trgovinske pregovore nužno, budući da prava intelektualnog vlasništva mogu utjecati i poremetiti trgovinske tokove (Commission on Intellectual Property Rights, 2002.). Još jedan ključni element u međunarodnom razvoju prava intelektualnog vlasništva jest uspostava Madridskog sustava za međunarodnu registraciju žigova. To je sustav koji administrira Međunarodni ured Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo i koji se sastoji od dvaju višestranih ugovora: Madridskoga sporazuma o međunarodnoj registraciji žigova, koji je potpisan 1891., i Protokola koji se odnosi na Madridski sporazum o međunarodnoj registraciji žigova, a koji je usvojen godine. 4. Pregled sustava zaštite intelektualnog vlasništva u Europskoj uniji, Sjedinjenim Američkim Državama i Kini 4.1. Prava intelektualnog vlasništva u Europskoj uniji Pravo intelektualnog vlasništva u okviru Europske unije (EU) nije potpuno sustavno uređeno. Umjesto toga mnogobrojnim direktivama, uredbama i preporukama osigurana je uspostava i očuvanje unutarnjeg tržišta. Usklađivanje zaštite prava intelektualnog vlasništva jedan je od ciljeva integracije, a djeluje kao mehanizam smanjivanja trgovinskih barijera i način smanjivanja postojećih nacionalnih pravila (Hölzl, 2007.). Od integriranog sustava zaštite prava intelektualnog vlasništva očekuje se doprinos rastu, održivom stvaranju radnih mjesta i konkurentnosti europskoga gospodarstva. Stvaranje Europskog ureda za patente godine bio je ključan pomak u stvaranju centraliziranih procedura prijave i stvaranju standardiziranih pravila za odobravanje patenata. No, kako je rečeno, još uvijek postoje određena ograničenja u funkcioniranju sustava zaštite intelektualnog vlasništva u EU-u, povezanih s postojanjem nacionalnih pravila o zaštiti određenih oblika intelektualnog vlasništva (Hölzl, 2007.). Početkom 1990-ih godina Europska komisija inicirala je prijedloge za usklađivanje prava intelektualnog vlasništva na razini cjelokupne integracije te taj proces još traje. Potpisivanjem Sporazuma o jedinstvenom reguliranju patenta, vlasnici patenata zaštićeni su u svim zemljama potpisnicama (The Bureau of European Design Associations, 2014.). Regionalni patentni sustav omogućuje podnošenje jedne prijave patenta na jednom mjestu, a s istodobnim pravnim učinkom u više zemalja. Europski patent priznaje se u postupku koji vodi Europski patentni ured na temelju Europske patentne konvencije. Franc, S. Prava intelektualnog vlasništva: međunarodni pregled 91

98 Franc, S. Prava intelektualnog vlasništva: međunarodni pregled Direktivom 2001/29/EZ od 22. svibnja o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu zakonodavstvo o autorskim i srodnim pravima prilagođava se tehnološkom razvoju, a osobito informacijskom društvu. Usklađeno zakonodavstvo o autorskim pravima diljem EU-a tek treba uspostaviti, što rezultira pravnom nesigurnošću za pojedince i trgovačka društva (Europski parlament, 2015.). U EU-u i SAD-u autorska prava vrijede od trenutka njihova nastanka, a istječu sedamdeset godina nakon smrti njihova autora. Osim zaštite žiga pred nacionalnim uredima država članica Europske unije, moguća je i zaštita žiga Zajednice. Žig Zajednice (engl. Community Trade Mark) vrijedi u svim državama članicama Europske unije, a postupak registracije takvog žiga provodi Ured za harmonizaciju na unutarnjem tržištu Europske unije. Žig Zajednice vrijedi u Europskoj uniji kao cjelini te nije moguće geografski ograničiti opseg zaštite samo na neke od članica (Europski parlament, 2015.). Direktivom 98/71/EZ od 13. listopada usklađeni su nacionalni zakoni o pravnoj zaštiti dizajna i modela. Dodatno, uredbom Vijeća od 12. prosinca uspostavljen je sustav zaštite industrijskog dizajna i modela na razini Zajednice. Sustav za registraciju industrijskog dizajna i modela Europske unije povezao se godine s međunarodnim sustavom registracije industrijskog dizajna i modela Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo. Jedan od suvremenih izazova za zemlje članice Europske unije jest prihvaćanje strateškog pristupa inovacijama i njihova zaštita. Takav pristup podrazumijeva stavljanje inovacija kao temeljnog cilja svih politika te usmjerivanje instrumenata i sredstava prema poticanju stvaranja inovacija. Upravo stoga, u kontekstu strategije Europa 2020, članice EU-a složile su se oko akcijskog plana za stvaranje Inovacijske unije. Akcijski plan uključuje više od trideset inicijativa kojima bi se: (1) ojačala baza znanja; (2) dobre ideje stavile na tržište; (3) maksimalizirala društvena i teritorijalna kohezija; (4) poduprle politike; (5) implementirale reforme inovacijskih sustava (European Commission, 2013.a). U cilju poticanja inovacija te stjecanja znanja i potrebnih vještina Europska komisija dodatno preporučuje izgradnju čvrste suradnje između ministarstva zaduženog za znanje i obrazovanje i ministarstva zaduženog za gospodarstvo i industriju kako bi se postigli sinergijski učinci i osigurali preduvjeti za razvoj. Većina zemalja članica pokrenula je inicijative u smjeru izgradnje partnerskog odnosa vlade i industrije kako bi se kreativne djelatnosti stavile u središte strategije rasta i razvoja. Može se reći da raste uloga kreativnih industrija u gospodarstvu EU-a. Kreativne industrije predstavljaju izvor radnih mjesta i konkurentnosti. Dodatno, osiguravanje jednostavne zaštite intelektualnog vlasništva korisno je i s društvenog aspekta. Omogućivanje zaštite patentom ključno je, primjerice, za razvoj novih lijekova ili medicinske opreme. Razvoj sofisticirane tehničke opreme, mobilne telefonije, potrošačke elektronike i slično znatno ovisi o mogućnostima zaštite patentom (The Bureau of European Design Associations, 2014.). Uzimajući u obzir činjenicu da ekonomski potencijal prava intelektualnog vlasništva ovisi o mogućnostima suradnje i licenciranja tehnologije, proizvoda i kreativnih sadržaja samih vlasnika te predstavljanju novih proizvoda potrošačima, osobito je važan holistički pristup zakonskom okviru prava intelektualnog vlasništva. Politika o pravima intelektualnog vlasništva mora biti izrađena na način da potiče učinkovito upravljanje pravima intelektualnog vlasništva, osigurava poticaje za inovacije i ulaganja i širenje inovacija na korist cijelog društva (European Commission, 2011.). Poticanje stvaralaštva i inovacija te poticanje ekonomskog rasta zajednički su ciljevi intelektualnog vlasništva i zakona o zaštiti prava tržišnog natjecanja. Zaštita prava intelektualnog vlasništva trebala bi biti praćena strogom primjenom zakona o zaštiti prava tržišnog natjecanja kako bi se spriječile zloupotrebe prava intelektualnog vlasništva koje mogu utjecati na inovacije ili onemogućiti ulazak novih konkurenata. Postojeća pravila često nisu odgovarajuća ili dovoljna zbog brzog tehnološkog razvoja koji mijenja način proizvodnje, potrošnje i diseminacije proizvoda i usluga. Europa nije predvodnik u razvoju digitalnog tržišta, a sustav zaštite prava intelektualnog vlasništva nije potpuno usklađen s novim digitalnim okruženjem (European Commission, 2011.). Kako bi se unaprijedio sustav zaštite prava intelek- 92

99 tualnog vlasništva u EU-u, potrebno je (The Bureau of European Design Associations, 2014.: 4): što je moguće više unificirati zaštitu prava intelektualnog vlasništva, informirati i obrazovati širu javnost i osobito inovatore o značenju i vrijednosti intelektualnog vlasništva te o zaštiti prava intelektualnog vlasništva, započeti dijalog između sudionika o pravednim ugovorima i razmjeni iskustava o najboljim praksama. Osim navedenoga Europska komisija izdala je nekoliko prijedloga i inicijativa za prevladavanje budućih izazova (European Commission, 2011.): Izrada jedinstvenog patentnog sustava koja zahtijeva usklađen zakonski okvir koji će odgovarati korisnicima sustava. Modernizacija sustava registracije žiga (engl. trademark). Nacionalni sustavi za registraciju žiga harmonizirani su u EU-u još prije dvadesetak godina, a žig Zajednice uspostavljen je prije gotovo osamnaest godina. Iako se taj sustav pokazao vrlo uspješnim, njegovi korisnici zahtijevaju brži, kvalitetniji i još sigurniji sustav zaštite žigom. Kako bi se zadovoljili zahtjevi korisnika, sustav zaštite žigom nužno je modernizirati. Izrada sveobuhvatnog okvira za autorska prava (engl. copyrights) na digitalnom jedinstvenom tržištu koja bi uključila izradu okvira za mrežno (online) licenciranje. Novi okvir trebao bi uspostaviti zajednička pravila upravljanja, transparentnosti i učinkovitog nadzora. Unaprijediti borbu protiv krivotvorenja i kopiranja. Stajalište Europske unije jest da su prava intelektualnog vlasništva dio temeljnih prava integracije i nužno je osigurati njihovu primjenu, i unutar EU-a i izvan integracije. Među najvažnije trgovinske partnere Europske unije ubrajaju se SAD i Kina (European Commission, 2015.). U cilju unapređenja trgovinskih odnosa sa SAD-om vode se kontinuirani pregovori na području prava intelektualnog vlasništva. Najčešća sporna pitanja u pregovorima uključuju geografska obilježja, specifičnosti autorskih prava (poput naknada za glazbena djela koje se puštaju u trgovinama na malo ili u slične komercijalne svrhe) te suglasnost oko Izvješća Svjetske trgovinske organizacije o pravima intelektualnog vlasništva (Golchehreh, 2015.). SAD također ističe da pojedine zemlje u okviru Europske unije imaju slabije razvijena prava intelektualnog vlasništva, ponajprije se to odnosi na Poljsku, Rumunjsku, Litvu i Mađarsku. S obzirom na važnost Kine kao trgovinskog partnera, EU također već više od desetljeća vodi pregovore na području prava intelektualnog vlasništva u cilju dijeljenja informacija o multilateralnim ili bilateralnim pitanjima iz tog područja, dijeljenja informacija o nacionalnom zakonodavstvu i praksi, prepoznavanja potencijalnih nedostataka sustava te davanja prijedloga za njegovo unapređenje (European Commission, 2013.b) Prava intelektualnog vlasništva u Sjedinjenim Američkim Državama Sjedinjene Američke Države naprednije su u području inovacijskog kapaciteta i razvoja tehnologije od Europe i Kine. Veća mobilnost kapitala, stanovnika i znanja unutar američkoga gospodarstva ne potiče samo aglomeraciju aktivnosti istraživanja i razvoja na određenim područjima nego omogućuje i razvoj različitih područnih mehanizama kojima se u potpunosti iskorištavaju lokalne inovacijske aktivnosti (Crescenzi i suradnici, 2007.). Što se tiče patentnog sustava, u SAD-u postoje tri različite vrste patenata: patent za novi tehnološki izum (engl. utility patent), patent za dizajn (engl. design patent) i patent za nove biljne vrste (engl. plant patent). Najčešći su patenti za izume ili otkrića novog i korisnog procesa, opreme, stroja ili proizvoda koji se odobravaju na razdoblje od dvadeset godina. U rujnu godine donesen je novi Zakon o američkim izumima koji znači najveću reformu zakona o patentu u povijesti SAD-a. Jedna od novosti u novom zakonu jest pomak sa sustava prvog izuma (engl. first to invent) na sustav prve prijave (engl. first to file), a takav sustav primjenjuje većina zemalja u svijetu. Autorska prava automatski su zaštićena ako su izvorna i opipljiva, odnosno u stalnom obliku (Intellectual Patent Office, 2013.). Pod mjerodavnošću su američkog Ureda za autorska prava koji ima jedinstvene federalne ovlasti. Zaštita autorskih prava daje se autorima izvornih objavljenih ili neobjavljenih djela, a vrijede od trenutka kad je rad dovršen, Franc, S. Prava intelektualnog vlasništva: međunarodni pregled 93

100 Franc, S. Prava intelektualnog vlasništva: međunarodni pregled odnosno postoji u opipljivom obliku. Registracija nije obvezna, no nužna je u slučaju sudske parnice ili kršenja autorskih prava. Također, SAD je potpisnik konvencija o autorskim pravima u mjerodavnosti Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo i Univerzalne konvencije o autorskim pravima. Kad je riječ o zaštiti dizajna, Ured za dizajn i žig (engl. United States Patent and Trademark Office) zadužen je za procjenu prijava na temelju kojih odobrava prava zaštite. Zaštita dizajna u SAD-u institucionalno je uređena zakonom o patentu, a odobrava se na razdoblje od petnaest godina. Za usporedbu, u Europskoj uniji neprijavljeni dizajn može se zaštititi na razdoblje do tri godine, a ako se dizajn prijavi, tada zaštita traje i do 25 godina (China IPR SME Helpdesk, 2014.). Zaštitni žig, za razliku od autorskih prava, ne dobiva se automatski, nego je obično potrebna prijava. Da bi se ostvarilo pravo na zaštitu žigom u SAD-u, potrebno je ispuniti dva uvjeta (European Parliament Research Service, 2014.): različitost i mogućnost komercijalizacije. Međutim, prijava za žig u SAD-u nije obvezna, nego postoji kao mogućnost dodatne zaštite. Kao i EU, Sjedinjene Američke Države dio su Madridskog protokola kojim se uređuje međunarodna registracija žiga. Za razliku od SAD-a, u EU-u se zbog nesavršene tržišne integracije te postojećih institucionalnih i kulturoloških barijera prava intelektualnog vlasništva kao poticaj inoviranju slabije razvijaju, odnosno primjenjuju. Razlike između sustava prava intelektualnog vlasništva u SAD-u i EU-u relativno su male, ali ipak ih je teško prevladati, što je vidljivo iz aktualnih pregovora u okviru Transatlantskog sporazuma o trgovini i investicijama. Ipak, pregovori između SAD-a i EU-a mogu predstavljati priliku za promjenu u odnosima između tih dviju regija u pogledu prava intelektualnog vlasništva. Zajednička je praksa da se u sve više bilateralnih i regionalnih sporazuma o slobodnoj trgovini između EU i SAD-a i trećih zemalja uključuju prava intelektualnog vlasništva, odnosno odredbe koje nadilaze minimalne standarde dogovorene na multilateralnoj razini (European Parliament Research Service, 2014.). Ekonomski odnosi između SAD-a i Kine intenzivirali su se u posljednja tri desetljeća. Kina je danas drugi po važnosti američki trgovinski partner, a mnoga američka poduzeća sudjelovanje na kineskom tržištu smatraju nužnim za ostvarivanje globalne konkurentnosti (Morrison, 2015.). Unatoč sve većoj povezanosti, američko-kineski odnosi još su uvijek prilično nepovoljni, većim dijelom jer SAD smatra da Kina nije potpuno prešla na slobodno tržišno gospodarstvo. Iako je Kina otvorila svoje tržište roba i kapitala, još uvijek postoje mnoge državne politike koje remete slobodan tijek trgovine i ulaganja. Tijekom pregovora između Kine i SAD u godini Kina je najavila odobravanje uvoza novih biotehnoloških vrsta američkih soje i kukuruza i poboljšanje zaštite zaštitnim znakom za određene poljoprivredne proizvode. Najavila je i izmjenu zakona o poslovnim tajnama te jačanje suradnje sa SADom o poticanju zakonite prodaje američkih dobara i usluga intenzivnih intelektualnim vlasništvom u Kini te odlučila pojednostaviti procese i smanjiti birokraciju za uvoz lijekova i medicinskih uređaja. Ipak, u veljači godine SAD je prijavio spor protiv Kine pri Svjetskoj trgovinskoj organizaciji zbog uvođenja mjera koje osiguravaju subvencije kineskim izvoznim poduzećima u nekoliko sektora (Morrison, 2015.) Prava intelektualnog vlasništva u Kini Općenito se smatra da su prava intelektualnog vlasništva manje razvijena te im je dana manja uloga na području Azije nego u Europi ili Sjedinjenim Američkim Državama. Drugim riječima, postoji jaz između prava intelektualnog vlasništva na Istoku i Zapadu. Kina je krajem 1970-ih godina započela s provedbom reformi koje su joj osigurale dotad neviđen ekonomski rast. Danas se smatra jednom od najbrže rastućih zemalja svijeta. Premda je Kina povijesno poznata po inovatorstvu, najraniji kineski napori da se usvoje prava intelektualnog vlasništva po uzoru na Zapad pojavili su se tek ratifikacijom Sporazuma o trgovinskim odnosima između Sjedinjenih Američkih Država i Narodne Republike Kine godine. Prva skupina kineskih zakona o zaštiti intelektualnog vlasništva osigurala je znatno manje zaštite prava vlasnika inovacije u usporedbi sa zapadnjačkim zakonima (Fleming, 2006.). U Kini se razlikuju tri vrste patenata: patent za inovaciju na području tehnologije, koja je nova i ima 94

101 praktičnu primjenu; patent za nova tehnička rješenja i patent za izvorni dizajn. Vrijeme trajanja zaštite je dvadeset godina za prvo navedene, odnosno deset godina za ostale patente (China IPR Helpdesk, 2013.). Budući da ne postoji zaštita patenta prije njegova odobrenja, u slučaju kršenja prava intelektualnog vlasništva vlasnik može poduzeti pravne mjere tek nakon što dobije službeno odobrenje. Autorska prava u Kini regulirana su Zakonom o autorskim pravima donesenim godine. Također, Kina je potpisnica Ugovora iz Berna i Sporazuma o trgovinskim aspektima prava intelektualnog vlasništva prema kojima su autorska prava automatski zaštićena, što znači da ih nije nužno prijaviti, ali postoji ta mogućnost. Što se tiče zaštitnih žigova, žigom je moguće zaštititi samo vizualne znakove, odnosno izume koji se sastoje od riječi, grafike ili njihove kombinacije (China IPR SME Helpdesk, 2014.). U Europskoj uniji i SAD-u priznaju se i zvučni ili mirisni znakovi koje je moguće zaštititi. U Kini zaštitni žig vrijedi najviše dvije godine, a u EU-u razdoblje zaštite traje tri godine. Također, zaštita dizajna u Kini vrijedi kraće (deset godina) nego u EU-u (25 godina) (China IPR SME Helpdesk, 2014.). Budući da u SAD-u registracija zaštitnog znaka/žiga nije obvezna, ne postoji ograničeno vrijeme trajanja dok je god znak u upotrebi. Može se reći da je Kina u svijetu prepoznata kao zemlja u kojoj su prava intelektualnog vlasništva slabo zaštićena te se visoke tehnologije kopiraju i krivotvore, umjesto razvijaju vlastitim resursima. Razvijene zemlje Zapada, ali i Japan, na Kinu su godinama gledali kao na globalnog izopćenika koji nema uređen institucionalni okvir za reguliranje poslovnih praksa, uključujući i intelektualno vlasništvo te su od Kine i očekivali imitiranje i krivotvorenje njihovih tehnologija i softvera (De Filippo i Ip, 2006.: 1). Dok se god problem krivotvorenja znatno ne iskorijeni, i dalje će utjecati na stabilnost odnosa, osobito sa SAD-om, s kojim su godinama narušeni. Komunikacijski i logistički napredak diljem svijeta omogućuje čak i malim te srednjim poduzećima da budu prisutna na dalekim, brzorastućim tržištima. Mala i srednja poduzeća u azijskim zemljama potaknuta su primjerima iz razvijenih zemalja na primjenu prava intelektualnog vlasništva kako bi stekla konkurentnost i zaštitila inovacije. Za mnoga poduzeća kopiranje je još uvijek prihvatljiv način prijenosa tehnologije. Ipak, kako je spomenuto, sve više azijskih poduzeća ulaže u razvoj zaštite prava intelektualnog vlasništva i upravljanje intelektualnim vlasništvom te se razvija zajednička svijest Istoka i Zapada, a prava intelektualnog vlasništva ugrađuju se u poslovne prakse. U budućnosti se očekuje nestanak jaza između razvijenih i nerazvijenih zemalja na području zaštite intelektualnog vlasništva (McHardy Reid, 2012.). S razvojem i primjenom novog sustava zaštite intelektualnog vlasništva u Kini, mnoga inozemna poduzeća promijenila su svoje stajalište te prenose visoke tehnologije na područje Kine (Scott, 2006.). Osim visokih tehnologija, prava intelektualnog vlasništva važna su u sektorima poput farmaceutskog, informacijskog i komunikacijskog sektora i drugih djelatnosti zasnovanih na pravima intelektualnog vlasništva. Budući da je Kina članica Svjetske trgovinske organizacije od godine, to zahtijeva uspostavu zakona o intelektualnom vlasništvu čije je djelovanje u skladu s minimalnim standardima. Stoga između kineskih zakona i zakona drugih razvijenih zemalja ne bi trebale postojati velike razlike. Međutim, samo donošenje zakona nije dovoljno, nužna je i njihova učinkovita primjena. Usporedo s razvojem sustava zaštite prava intelektualnog vlasništva, potrebno je osigurati i primjenu tih prava, odnosno raditi na izgradnji podupirućeg institucionalnog okvira koji bi osigurao učinkovitu implementaciju i rješavanje eventualnih sporova. U siječnju godine Kina je objavila akcijski plan o daljnjoj provedbi strategije o pravima intelektualnog vlasništva. U planu su istaknuti ciljevi i mjere za prikupljanje, upotrebu, zaštitu i upravljanje pravima intelektualnog vlasništva u razdoblju od do godine. Daljnja provedba strategije važna je potpora i jamstvo za produbljivanje cjelokupnih reformi te vrijedan potez u promicanju gospodarskih prilagodbi. Može se reći da su danas prava intelektualnog vlasništva u Kini slična onima u Europi, a najveća je razlika u stupnju njihove primjene, koji je u Kini nizak. Za razliku od EU-a ili SAD-a, u Kini je većina prava intelektualnog vlasništva priznata samo ako su re- Franc, S. Prava intelektualnog vlasništva: međunarodni pregled 95

102 Franc, S. Prava intelektualnog vlasništva: međunarodni pregled gistrirana i zaštita vrijedi od dana registracije. Zaštita intelektualnog vlasništva u Kini je teritorijalna, što znači da zaštita vrijedi samo na području Kine. 5. Zaključak Zaštita intelektualnog vlasništva sve je važnija u svijetu. U razvijenim zemljama, ali sve više i u zemljama u razvoju, uloga prava intelektualnog vlasništva vidljiva je ne samo kod provođenja reformi domaćeg zakonodavstva, nego i u odlučnosti da u svoje sporazume s trećim zemljama uključe visoke standarde zaštite tih prava i osiguraju njihovu provedbu. Prava intelektualnog vlasništva nužno su sredstvo za poticanje inovativnosti i kreativnosti, no njihova međunarodna harmonizacija zasad je još uvijek ograničena. Suvremeni sustavi zaštite intelektualnog vlasništva nisu sami po sebi dovoljni za poticanje izuma i učinkovitog prijenosa tehnologije. Umjesto toga oni moraju biti dio koherentnog i sveobuhvatnog skupa komplementarnih politika koje povećavaju potencijal prava intelektualnog vlasništva da poboljšaju dinamičku konkurentnost. Zemlje u razvoju koje usvoje čvrsta i sveobuhvatna prava intelektualnog vlasništva imat će male koristi od njih ako istodobno ne reformiraju svoj institucionalni sustav koji će ih provoditi. Visoki troškovi resursa potrebnih za takve snažne sustave mogu se smanjiti različitim institucionalnim inovacijama. Sklonosti izradi sustava većih prava intelektualnog vlasništva umanjit će se samo ako neke od razvijenih zemalja iskoriste svoj utjecaj kako bi se suprotstavile pravilima koja odgovaraju svim uključenima. Tijekom posljednjih nekoliko desetljeća dogodile su se znatne promjene u sustavima zaštite prava intelektualnog vlasništva, uglavnom kao posljedica usklađivanja s odredbama međunarodnih trgovinskih sporazuma. Može se reći da su sustavi zaštite prava intelektualnog vlasništva među razvijenim zemljama članicama Svjetske trgovinske organizacije vrlo slični, no ipak, budući da je riječ o osjetljivom području, čak i male razlike u regulaciji mogu predstavljati prepreke suradnji. Europska unija, Sjedinjene Američke Države (i Japan) danas su zemlje s najrazvijenijim sustavima prava intelektualnog vlasništva na svijetu, a time imaju najviše za izgubiti surađujući sa zemljama koje ne poštuju zaštitu tih prava. S druge strane, Kina se tijekom godina nametnula kao jedan od vodećih svjetskih proizvođača te važan trgovinski partner. Premda se u Kini razvija sustav zaštite intelektualnog vlasništva, mnoge se odredbe ne primjenjuju ili su pogrešno protumačene u međunarodnoj suradnji zbog jezičnih i drugih zapreka, što umanjuje sklonosti za ulaganja i prijenos tehnologije te je uzrokom ekonomskih gubitaka poduzeća zbog krivotvorenja i drugih oblika kršenja njihovih prava intelektualnog vlasništva. Navedeno ukazuje na potrebu izgradnje odgovarajućeg institucionalnog okvira koji bi osigurao primjenu pravila o zaštiti intelektualnog vlasništva te brzo i učinkovito sankcionirao eventualna kršenja tih pravila. Osim slabe primjene prava intelektualnog vlasništva, razvijene zemlje, osobito SAD, kao dodatnu prijetnju razvoju suradnje s Kinom vide u ostalim povezanim politikama, uključujući i intenzivnu primjenu industrijske politike, kojom se potiču državna poduzeća i izvoznici, te politika kojima se utječe na vrijednost (deprecijaciju) domaće valute. Ukratko, može se zaključiti da postoji nepovjerenje razvijenih zemalja u Kinu kao slobodno tržišno gospodarstvo u kojem postoji vladavina prava. Iako Kina pokazuje određen napredak, potrebno je uložiti još mnogo napora kako bi se iskorijenila praksa kršenja prava intelektualnog vlasništva i izgradio imidž sigurne zemlje s tog aspekta. Ograničenja ovog rada sastoje se isključivo u kvalitativnoj usporedi prava intelektualnog vlasništva među zemljama bez provedbe kvantitativne analize koja bi uključila pregled obujma i strukture trgovine između analiziranih zemalja, pregled stope krivotvorenja po pojedinim skupinama proizvoda i zemljama, i slično, a što je moguće provesti u budućem istraživanju. 96

103 Literatura Arora, A. A., Fosfuri, A., Gambardella, A. (2001) Markets for Technology. Cambridge: MIT Press. Arrow, K. J. (1962) Economic Welfare and the Allocation of Resources for Invention. U: National Bureau of Economic Research (1962) The Rate and Direction of Inventive Activity: Economic and Social Factors. NBER: Arundel, A. (2000) Patents the Viagra of Innovation Policy?. Internal Report to the Expert Group in the Project "Innovation Policy in a Knowledge-Based Economy", Maastricht: MERIT. Breitwieser, A., Foster, N. (2012) Intellectual property rights, innovation and technology transfer: a survey. WIIW, Working paper 88. Chang, H. J. (2001) Growth empirics and reality. World Bank Economic Review, 15 (2): China IPR SME Helpdesk (2013) Guide to patent protection in China. Dostupno na: pdf [ ]. China IPR SME Helpdesk (2014) Intellectual property systems: China/Europe comparison. Dostupno na: [ ]. Cohen, W. M., Goto, A., Nagata, A., Nelson, R. R., Walsh, J. P. (2002) R&D Spillovers, Patents and the Incentives to Innovate in Japan and the United States. Research Policy, 31: Commission on Intellectual Property Rights (2002) Integrating Intellectual Property Rights and Development Policy. London: Commission on Intellectual Property Rights. Coriat, B., Orsi, F. (2002) Establishing a New Regime of Intellectual Property Rights in the United States. Origins, Content, Problems. Research Policy, 31 (8-9): Crescenzi, R., Rodriguzer-Pose, A., Storper, M. (2007) The territorial dynamics of innovation: a Europe-United States comparative Analysis. Journal of Economic Geography, 7 (6): David, P. (1993) Intellectual property institutions and the panda s thumb: patents, copyrights, and trade secrets in economic theory and history. U: Wallerstein, M. B., Mogee, M. E., Schoen, R. A. (ur.) Global Dimensions of Intellectual Property Rights in Science and Technology. Washington, DC: National Academy Press: De Filippo, G., Ip, C. (2006) Leaks in the Great Wall. CIO, 19 (7): 1. Državni zavod za intelektualno vlasništvo (2015) Zaštita intelektualnog vlasništva. Dostupno na: [ ]. Europan Commission (2013b) Bilateral interactions with China. Dostupno na: doclib/docs/2013/april/tradoc_ pdf [ ]. European Commision (2011) A single market for intellectual property rights. Boosting creativity and innovation to provide economic growth, high quality jobs and fisrt calss prooducts and services in Europe. Communication from the Commission to the European Parliament, the Council, the European economic and social Committee and Committee of the regions. Brussels: European Commission. European Commission (2013a) Innovation Union. A pocket guide on the Innovation Union. Belgium: European Union. European Commission (2015) Client and Supplier Countries of the EU28 in Merchandise Trade. Dostupno na: [ ]. European Parliament Research Service (2014) Overcoming transatlantic differences on intellectual property. European Union. Franc, S. Prava intelektualnog vlasništva: međunarodni pregled 97

104 Franc, S. Prava intelektualnog vlasništva: međunarodni pregled Europski parlament (2015) Intelektualno, industrijsko i trgovačko vlasništvo. Dostupno na: europarl.europa.eu/atyourservice/hr/displayftu.html?ftuid=ftu_3.2.4.html [ ]. Fishman, T. C. (2005) Manufakture. The New York Times Magazine, 9: Fleming, D. (2006) Intellectual Property Rights in China. Dostupno na: [ ]. Gambardella, A. (2002) Successes' and 'Failures' in the Markets for Technology. Oxford Review of Economic Policy, 18: Golchehreh, L. R. (2015) United States Mission to the European Union Intellectual Property Toolkit. US Department of Commerce. Dostupno na: [ ]. Granstrand, O. (2003) Innovation and intellectual property. Rad prezentiran na skupu: Creating, Sharing and Transferring knowledge. Copenhagen, lipnja Hall, B. H., Ziedonis, R. H. (2001) The Patent Paradox Revisited: an Empirical Study of Patenting in the U.S. Semiconductor Industry. RAND Journal of Economics, 32: Hölzl, W. (2007) Intellectual property rights, innovation and European IPR policy. Austrian Academic Quaterly, 1 (2007): Intellectual Patent Office (2013) Intellectual Property Rights i ICIS Chemical Businesss n the USA. Newport: Concept House. Jaffe, B. J. (2000) The US patent system in transition: policy innovation and the innovation process. Research Policy, 29: Kamalick, J. (2006) Intellecutal property worries, again. ICIS Chemical Businesss, 1 (4): 17. Kaufer, E. (1989) The economics of the patent system. New York: Harvard Academic Publisher. Klemperer, P. (1990) How broad should the scope of patent protection be? RAND Journal of Economics, 21 (1): Mansfield, E. (1995) Intellectual Property Protection, Direct Investment, and Technology Transfer: Germany, Japan, and the United States. Discussion Paper 27Washington DC: International Finance Corporation (IFC). Maskus, K. E. (2000) Intellectual Property Rights in the Global Economy. Washington, DC: Institute for International Economics. McHardy Reid, D. (2012) Intellectual property rights: A comparative perspective on Asia, the EU and North America. Norteamerica, 7 (1): Mcnabb, J. B. (2006) The Unanticipated Utility of U.S. Security Structures: Avoiding Cold War II in Central Asia. Comparative Strategy, 25 (4): Morrison, M. (2015) China-U.S. Trade Issues. Congressional Research Service. Dostupno na: fas.org/sgp/crs/row/rl33536.pdf [ ]. Sakakibara, M., Branstetter, L. G. (2001) Do Stronger Patents Induce More Innovation? Evidence from the 1988 Patent Reforms. RAND Journal of Economics, 32: Scott, A. (2006) Intellectual asset management: protecting IP in China. Chemical Week, 168 (2): 21. Sherwood, R. M. (1997) The TRIPS agreement: Implications for developing countries. IDEA: The Journal of Law and Technology, 37: The Bureau of European Design Associations (2014) Supporting innovation and opportunity in EU design IPR. Brussels: BEDA, Positioning paper. 98

105 UNCTAD-ICTSD (2006) The Global Intellectual Property Rights System. Dostupno na: [ ]. Yang, D. (2005) Culture Matters to Multinationals Intellectual Property Business. Journal of World Business, 40 (3): 281. Franc, S. Prava intelektualnog vlasništva: međunarodni pregled 99

106

107 Pregledni znanstveni rad / Review UDK/UDC :342.7:321.7](4-67EU) Izbjeglička kriza najveći izazov za nacionalne države i Europsku uniju The refugee crisis a great challenge for national states and the European union Sažetak Rad se bavi propitivanjem implikacija izbjegličke krize koja je zahvatila Europsku uniju na demokraciju u Europi i funkcioniranje Europske unije na osnovi usporedbe s teorijom Hannah Arendt o izbjeglicama i ljudskim pravima. Rad se kritički odnosi prema djelovanju Europske unije, posebice Europske komisije, naspram njezinih članica po pitanju rješavanja izbjegličke krize čime se dovodi u pitanje održanje same Europske unije i demokracije na razini Europe. Teorija Hannah Arendt pomaže u sagledavanju sadašnje situacije u povijesnom kontekstu i pruža mogući odgovor kako sačuvati nacionalne države i demokraciju u njima propitivanjem načela ljudskih prava koja je iznjedrila Francuska revolucija, a koja su dovedena u pitanje pojavom izbjegličkog vala s Bliskog istoka u Europu. Elizabeta Mađarević, dipl. nov. Studentica doktorskog studija na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu emadarevic@gmail.com Ključne riječi: nacionalne države, demokracija, izbjeglice, imigracijska politika EU-a, ljudska prava i azil JEL klasifikacija: F5 Abstract The paper explains the implications of the European refugee crisis for the functioning of the EU and democracy within Europe, with reference to Hannah Arendt's theory on refugees and human rights. The paper examines critically the handling of the refugee crisis by the European Commission and its attitude towards EU Member States, which compromises the actual functioning of the EU and democracy in Europe. Arendt's theory helps us understand better the present situation, taking into account the historical context. Her theory on human rights, born of the French Revolution provides a possible answer regarding how to preserve European nation states and democracy in Europe, notions that have been challenged seriously by the waves of refugees from the Middle East, and ultimately by the European Union itself. Keywords: nation-states, democracy, refugees, EU immigration policy, human rights and asylum JEL classification: F5 Elizabeta Mađarević, B. S. J. PhD student at the Faculty of Political Science, University of Zagreb emadarevic@gmail.com 1. Uvod Pitanje izbjeglištva pitanje je koje je uvijek na određen način konstituiralo prošlost i povijest Europe. Nakon Drugog svjetskog rata Hannah Arendt (1973.) objavila je svoje djelo Izvori totalitarizma (engl. The Origins of Totalitarianism) u kojem je analizirala uzroke i genezu totalitarnih režima. I sama židovska izbjeglica koja je već bila prognana iz tadašnje Njemačke, Arendt je bila iznimno zaintrigirana pitanjem izbjeglištva (vidi Arendt, 1943.), koje je smatrala jednim od nevidljivih temeljnih problema Europe koji su na kraju proizveli i Drugi svjetski rat. Ovaj rad bavi se izbjegličkom krizom koja bi od minornog problema s kojim su 101

108 Mađarević, E. Izbjeglička kriza najveći izazov za nacionalne države i Europsku uniju se neko vrijeme nosile rubne članice Europske unije (EU) mogla prerasti u eksplozivno pitanje koje neće samo zapaliti Uniju nego ju i uništiti. Europa je danas zatečena događajima povezanim s izbjegličkom krizom. U mainstream medijima i javnosti slika je crno-bijela: riječ je o ljudima koji su izbjegli i traže zaštitu te bolji život i Europa im mora pružiti sve što može jer će u protivnom izgubiti temelje na kojima počiva, a to su solidarnost, otvorenost i poštovanje ljudskih prava. Upravo stoga u radu će se razmotriti ti temelji na kritički način, a posebna pozornost posvetit će se načelu ljudskih prava koje je izumila sama Europa krajem 18. stoljeća u Francuskoj revoluciji. Rad se sastoji od četiriju dijelova. Nakon uvoda, u drugom dijelu rada valja najprije razlučiti djelovanje same Europske unije i njezina izvršnog tijela Europske komisije koja je u ovoj krizi djelovala kao arbitar najjače države članice Unije, Njemačke, štiteći tzv. univerzalna ljudska prava izbjeglica. To ne smanjuje krizu niti rješava njezine uzroke, nego upravo suprotno, dovodi do povijesnog sukoba između država članica i Komisije, prijeteći uništenju Unije, a možda i demokracije unutar država nacija EU-a. Fokus će se stoga staviti na sustav azila koji u natruhama postoji na razini EU-a te na donošenje odluka o imigracijskoj politici koja zapravo uopće ne postoji u Uniji. Upravo takvo Bruxellesovo guranje imigracijske politike koja faktički ne postoji može se prepoznati kao najveći problem za legitimnost donošenja odluka Europske unije i posljedično postupno raspadanje Unije i demokracije u Europi. Treći dio rada koncentrirat će se na normativnu zamršenost načela ljudskih prava koja je, čini se, jedan od glavnih uzroka tolikih podjela unutar EU-a i koja prijeti uništenju demokracije u Europi, a jasno ju je opisala i Hannah Arendt u svojem djelu upravo na primjeru problema s valom predratnih izbjeglica. To će pomoći da se razjasni stanje u kojem se danas Europa nalazi, a koje su neki čelnici Europske unije opisali kao alarmantno, koje čak prijeti raspadom Unije. Teza je rada da Unija njemačkim podupiranjem imigracijske politike putem Europske komisije i njezinih prijedloga o (obveznim) kvotama za useljavanje izbjeglica pokušava izvršiti nasilno preuzimanje mjerodavnosti o pitanjima koja su u velikoj mjeri u mjerodavnosti država članica putem sustava azila. Paradigmom humanitarnog pomaganja i zbrinjavanja izbjeglica, u skladu s glavnim ideološkim obrascem Unije o univerzalnim ljudskim pravima i otvorenosti, europsku javnost pokušava se uvjeriti u korisnost i nužnost takve politike, a da se pritom ne kaže jasno zašto je takva politika potrebna i jedina moguća te zbog čega bi bilo koje europsko društvo ili narod trebali prihvatiti (nasilno) naseljavanje nekoliko tisuća kulturološki potpuno drugačijih stranaca u njihove zemlje. Zemlje članice Unije koje ne žele prihvatiti takvu politiku demagoški se proziva i na njih se vrši golem pritisak iako se njihovi narodi načelno možda ni ne slažu s takvom politikom. Tu dolazimo do problema legitimiteta demokracije i odluka koje netko donosi umjesto jednog suverenog naroda. Smiju li Europska komisija ili nekoliko zemalja EU-a prisiliti ostale zemlje članice da prihvate rješenje od najvećeg političkog značenja (načelo prijatelj-stranac uvijek je bilo jedna od osnova konstituiranja svake političke zajednice) iako za takvo nešto ne postoji politička legitimacija uz izjašnjavanje naroda jedne zemlje putem referenduma ili nekih drugih demokratskih mehanizama? S obzirom na to da za takve odluke na razini Unije postoji tek dvojbena pravna osnova (pitanje imigracije tek Lisabonskim ugovorom postaje vrlo suženo i sporedno pitanje koje labavo regulira Unija u suradnji s državama članicama), takvo nastojanje Komisije može se nazvati nelegitimnom politikom koja je već nakon nekoliko mjeseci proizvela u Uniji oštre sukobe između nekadašnjih partnera kakvi nisu viđeni desetljećima. Hannah Arendt vjerojatno bi kirurški precizno dijagnosticirala osnovne probleme, ali i rješenje te situacije te se stoga u radu poziva upravo na njezinu teoriju ljudskih prava kako bi se donio zaključak o mogućem najvećem izazovu pred kojim stoji Europa od Drugog svjetskog rata. Naime, univerzalna prava nije moguće implementirati sada, kao i prije Drugog svjetskog rata kada je Europa bila suočena s milijunima izbjeglica. Ne samo to, Arendt u kaosu oko univerzalnih ljudskih prava podsjeća na njihovu nedorečenost i pogrešno tumačenje kao prirodnih prava koja nijedna država ili međunarodni entitet ne mogu jamčiti. Četvrti dio rada predstavlja zaključak. 2. Europska unija i imigracijska politika Često se u javnosti stječe krivi dojam o tome što jest sama Europska unija. Mnogi taj konglomerat država vide kao samu državu. Tomu pridonosi i 102

109 postojanje izvršnog tijela Europske komisije kao vlade EU-a te Europskog parlamenta koji osnažuje demokratski element i ideju jedinstvene države koja čak ima i zastupnike europskog naroda. Ipak, EU nije država, pa ni konfederacija ni federacija država, nego savez država sui generis u kojemu su nacionalne države odlučile prenijeti dio svoje suverenosti na nadnacionalnu organizaciju Europsku uniju. Ta država nema ni svoj europski narod, što bitno otežava konstituiranje demokratske zajednice na razini Europe, a pogotovo izgradnju zajedničkog identiteta, s obzirom na to da se kršćanstvo kao gotovo jedini pravi element zajedničkog identiteta svih država Europske unije relativizira i tjera na margine (2004. u tzv. Ustavu Europske unije spomen kršćanstva kao zajedničke točke europskoga kontinenta nije prihvaćen). Komisija kao izvršno tijelo Unije s 35 tisuća birokrata mjerodavna je za mnoga područja koja su zemlje prenijele na nju. Riječ je o ekonomskim pitanjima na kojima je Unija i zasnovana kako bi se nekadašnje neprijateljske zemlje Francuska i Njemačka pomirile te putem ekonomske suradnje toliko povezale da sukob među njima postane nezamisliv. Četiri slobode povezuju tako 28 država članica i njihovo zajedničko tržište: sloboda kretanja roba, kapitala, ljudi i usluga. Otud i schengenski režim na granicama: da bi roba nesputano i s lakoćom prelazila državne granice između država EU-a te da četiri slobode budu i praktično implementirane koliko je to moguće. Granice među državama članicama Unije tako su abolirane u svrhu rastuće ekonomske i spomenute povezanosti ljudi, a zapravo novca. Ipak, schengenski sustav ne povezuje cijelu Uniju i ne postoji samo s članicama Unije (njemu pripadaju četiri zemlje koje nisu članice Unije). Zemlje poput Bugarske, Rumunjske, Cipra ili Hrvatske još uvijek zbog nedostizanja određenih sigurnosnih standarda ne mogu postati dio tog sustava. Drugim riječima, Europska unija stvorila je sustav bez granica samo tamo gdje je bila potpuno sigurna da u srce Europe ne mogu izvana stići prijeteći elementi poput krijumčarenja robe, ljudi ili terorističkih skupina. Stoga su takve vanjske granice EU-a trebale biti one koje će takve prijetnje držati dalje od unutrašnjosti. Bugarska i Rumunjska svoj su mogući status schengenske države izgubile zbog protivljenja nekih država upravo zbog sumnje da su granice tih zemalja i dalje porozne te da neće izdržati valove ilegalne imigracije s Istoka. Ironično je stoga što se izbjeglička drama na vanjskim granicama Italije, Španjolske ili Grčke, članica schengenske zone, nije shvaćala nimalo ozbiljno iako je tijekom u EU ušlo gotovo ilegalnih imigranata (Frontex, 2015.). Moguće je da je to pitanje tretirano kao nevažno tijekom te u prvim mjesecima djelomično zbog toga što su zemlje pogođene krizom bile na rubu Europe i daleko od Bruxellesa ili pak što izbjeglice još nisu pristigle u Njemačku, ali i zato što je pitanje imigracije i nadzora državnih granica pod potpunom mjerodavnošću država članica. Zaštita je vlastitih granica prima elementa državne suverenosti i uklapa se u zaštitu vlastitog teritorija koji ni Europska unija nije dokinula. Nacionalne države potpuno su mjerodavne i suverene u mnogim pitanjima, a ne samo na području granica i zaštite vlastitog teritorija; Lisabonski ugovor ipak nije toliko skresao suverenost europskih zemalja. One su još uvijek odgovorne za svoju vojsku, vanjsku politiku, javnu i državnu upravu, porezni sustav, zdravstvo i socijalnu skrb, tržište rada, obrazovnu politiku te za tisuće drugih područja, uključujući svoju politiku imigracije i davanja državljanstva ili dozvola boravka. I tamo gdje je podijeljena mjerodavnost između Europske komisije i država članica EU-a sukob tih dvaju entiteta sveprisutan je, posebice u dijelu pravosudnih i unutarnjih pitanja (engl. Justice and Home Affairs), zaštite okoliša ili prometne politike. Države se u pregovorima s Komisijom u Vijeću Europske unije bore oko toga da im se suverenost još više ne smanji donošenjem nove direktive i širenjem mjerodavnosti Komisije na novim područjima 1, a Komisija i činovnici Unije pokušavaju na svoju stranu pridobiti što više novih kompetencija koje će, kako glasi lajtmotiv, građaninu Europske unije donijeti bolji život. No taj građanin EU-a uistinu ne postoji jer ne postoji jedan europski narod. Svi smo mi nositelji jedne putovnice (možda i dviju) i građani smo Mađarević, E. Izbjeglička kriza najveći izazov za nacionalne države i Europsku uniju 1 Poznata je ERTA doktrina prema kojoj, ako je EK jednom preuzeo mjerodavnost u okviru miješanih mjerodavnosti (tamo gdje nije točno određeno tko je mjerodavan, EK ili država članica), taj element trajno ostaje u mjerodavnosti EK-a. ERTA doktrina pokazala se vrlo učinkovitom jer ju je primjenjivao Sud Europske unije u donošenju mnogobrojnih presuda protiv država članica te je postala pravno sredstvo Komisije da poveća svoje ovlasti na štetu država članica EU-a. 103

110 Mađarević, E. Izbjeglička kriza najveći izazov za nacionalne države i Europsku uniju jedne zemlje u kojoj demokratskim putem biramo vlastitu vladu čiji je zadatak boriti se za bolji život građana u toj zemlji. I na tom demokratskom mehanizmu počiva europska demokracija. Ljudi su rođeni u jednoj zemlji i pripadnici su jedne zemlje članice Unije, ne svih. U svojoj zemlji imaju određena prava i obveze kao građani te zemlje iako je Unija uz četiri (ekonomske) slobode umnogome osnažila osjećaj bivanja europskim građaninom, ponajprije omogućivanjem slobodnog kretanja bez isprava u velikom dijelu Unije. No prava građanina EU-a umnogome su ograničena i zapravo su na mnogim poljima ovisna o državi u kojoj ta osoba živi. Upravo je u tome vidljiv demokratski deficit koji mnogi krive za nefunkcioniranje te kozmopolitske građevine, ali i stvaranje pogrešne slike u javnosti o principu univerzalnih prava koje građani EU-a imaju i koje EU tako svesrdno štiti. Europsku komisiju kao vladu Europske unije nisu birali građani zemalja EU-a iako dio legitimiteta za tu vladu dolazi od čelnika država članica koje predlažu povjerenike EU-a. Ta vlada nema istinski legitimitet za donošenje odluka koje se odnose na sve građane, iako ga sigurno ima više na onim područjima u kojima su vlade država članica svoju punu suverenost potpisivanjem osnivačkih ugovora EU-a prenijele na nju. No ipak, takva je Komisija tzv. neovisno tijelo koje je obvezno brinuti se o općem interesu Europske unije, a članovi Komisije imaju i osobnu odgovornost da budu nepristrani i ne donose odluke prema instrukcijama bilo koje vlade ili kojeg drugog tijela ili pojedinca (članak 245. TFEU-a). Takav je interes, međutim, kao što će se pokazati u radu, najčešće interes najsnažnijih država članica, a ne interes svih. Mnoge su studije pokazale da države članice Unije pokušavaju i putem toga neovisnog tijela ostvarivati svoje nacionalne interese na različite načine. Primjerice, zapošljavanjem većeg broja svojih državljana na istaknuta mjesta u Komisiji, poput direktora uprava ili članova Kabineta povjerenika, iako se na većinu radnih mjesta dolazi javnim natječajem. Najutjecajniji su prema tim studijama Nijemci koji s oko 20 posto zauzimaju vodeća mjesta unutar Komisije (vidi Mandra, 2015.), a slijede Britanci, Španjolci i Francuzi. To znači da ostale, manje zemlje imaju vrlo male šanse da se njihovi interesi uzimaju u obzir ili čak razmotre. Iako neki autori spominju da je Komisija postala uistinu pravo političko tijelo Unije koje zapravo ojačava demokratski legitimitet, naspram vladavine tehnokratskih stručnjaka početkom 1950-ih i 1960-ih godina (Wille, 2013.), teško se oteti dojmu da takav politički sustav služi davanju prostora samo velikim državama članicama i njihovim politikama, što nije bio slučaj u početku nakon osnivanja Europske zajednice kada je Komisija više štitila male članice. S obzirom na to da postoje velike razlike unutar Vijeća EU-a u broju glasova država u Vijeću te s obzirom na pravo inicijative da Komisija tom Vijeću predlaže politike koje je (ne)autonomno donijela, a koje se onda kvalificiranom većinom donose, može se nazrijeti da zemlje ne samo da nisu ravnopravne jer nemaju jednaku težinu odlučivanja, nego postaje upitnom i igra između nekoliko najsnažnijih država članica i Komisije. Promjene koje su se dogodile s 1. studenim u glasovanju u Vijeću na osnovi Lisabonskog ugovora to samo potvrđuju. Lisabonski ugovor povećao je naime neravnopravnost među državama članicama u Vijeću i novim kompetencijama koje je dao Komisiji dodatno smanjio ulogu nacionalnih država na mnogim područjima. No ne i onih najjačih, poput Njemačke, koje su, dapače, novim promjenama postale još snažnije. Tako novim pravilima četiri države članice (Njemačka, Francuska, UK i Italija) imaju snagu unutar Vijeća od 54 % naspram bivšeg sustava gdje su imale trećinu, nasuprot svih ostalih (24 države). Države ne vrijede jednako unutar EU-a (Dings, 2014.). To se pogotovo odnosi na nove članice iz Istočnog bloka koje su novim pravilima snažno pogođene. Tako 22 države članice EU-a predstavljaju samo 30 % glasova u Vijeću. Čini se da oni koji su inače ekonomski ili politički snažni unutar EU-a dobivaju još veću moć na štetu većine članica Unije iako je Unija u javnosti predstavljena kao savez jednakih. To samo po sebi poništava ravnopravnost svih uključenih u taj savez država jer moć odlučivanja nije jednaka za Francusku ili za Češku, ali ni za Poljsku (Višegradska skupina zemalja više je nego oslabljena novim pravilima). Kakve prilike unutar Unije imaju onda najmanje države poput Malte, Latvije ili Hrvatske? Da je Europska komisija poluga najjačih europskih država, ali da ne idemo toliko daleko da EU proglasimo najvećim svjetsko-povijesnim dostignućem buržoazije (Anderson, 2010.: 78) bez dokaza, možda je najbolje pokazati na primjeru razvoja određene politike koju Komisija predlaže i gura putem europske regulative. Stoga će se u radu analizirati 104

111 najsvježiji primjer rješavanja krize s izbjeglicama u kojemu Komisija nesumnjivo igra ulogu predvodnika (engl. frontrunner), ali i čuvara (engl. gate-keeper) za najjače (i najstarije) države članice. Ovdje u prvi plan dolazi Njemačka, s obzirom na njezinu izraženu ulogu u cijelom procesu Azil kao privremeno rješenje za individualne slučajeve Za sustav skrbi o izbjeglicama koji traže zaštitu od (političkog) progona zna se od pamtivijeka i kao pravni koncept postojao je već kod starih Egipćana i Grka odakle je prenesen u zapadnu tradiciju. Poznati su slučajevi Voltairea koji je izbjegao u Englesku i Hobbesa koji je izbjegao u Francusku; Crkva je od 511. postala glavni implementator tog pravnog sredstva i oni koji su se skrivali u crkvama imali su pravo na zaštitu od progona vlasti bez obzira na to jesu li ubojice, kradljivci ili optuženi za preljub. Međutim, taj pravni instrument bio je više iznimka i djelovao je kao izvanredna mjera u izvanrednim okolnostima. Moderni koncept azila razvio se tek Konvencijom UN-a o izbjeglicama iz (popularno zvana Ženevska konvencija) te dodatnim Protokolom iz upravo iz potrebe rješavanja pitanja izbjeglica u međuratnom razdoblju i tik nakon Drugog svjetskog rata, o čemu je Arendt mnogo pisala. Zaštita od progona u Konvenciji je opravdana pod određenim uvjetima: progon na osnovi rase, vjere, kaste, nacionalnosti, političkog mišljenja ili pripadnosti nekoj društvenoj skupini ili aktivnosti. Europska unija uvela je pravo azila u 1990-ima, ali kao dio Schengenskog sporazuma kako bi se onima koji ne dobiju azil u jednoj zemlji onemogućila prijava u drugoj članici EU-a. Dublinska uredba iz samo ukratko i vrlo šturo regulira sustav registracije zahtjeva za azil, ali dalje od toga ne ide. Prema toj uredbi, primjerice, azilanti koji su registrirani u prvoj državi članici mogu se u tu istu državu deportirati ako se nađu u drugoj državi članici EU-a. To je pravilo najprije prekršeno u Grčkoj. Nijedna zemlja ne želi biti utočište za tisuće izbjeglica koje traže bolji dom izvan vlastite zemlje, pogotovo na temelju upitnog pravila o prvome mjestu registracije. Komisija je 10. studenoga pozvala Hrvatsku, Grčku, Maltu, Mađarsku i Italiju da pravilno provedu Uredbu o Eurodacu, bazi podataka s otiscima prstiju kojom se omogućuje učinkovito uzimanje otisaka prstiju tražitelja azila i prijenos podataka u središnji sustav Eurodaca unutar 72 sata. Ta je uredba ključna za funkcioniranje Dublinskog sustava i programe premještanja EU-a. Te su opomene prvi korak postupka pokrenutog zbog kršenja prava za koji je Komisija mjerodavna i na temelju toga može tužiti članice Sudu EU-a. Službeno je očitovanje Hrvatske da Republika Hrvatska ne može provoditi nešto što ne funkcionira (o.p. Dublinski sustav) te je stoga Hrvatska, suočena s tisućama izbjeglica, od njih u sustav registrirala samo njih 570. Kao i u slučaju Grčke, zemlje na ruti ostavljene su da se same brinu za izbjeglice te pod sustavom koji ne funkcionira svjesno krše europske direktive jer je strah od posljedica veći (tisuće vraćenih azilanata u prvu zemlju registriranja) nego postupak pred sudom. Cjelokupna europska politika azila temelji se na svega nekoliko europskih direktiva i uredbi. Pitanje azila i legalne te ilegalne imigracije prvi je put uneseno kao područje miješane mjerodavnosti u Lisabonski ugovor, zajedno s ostalim pitanjima u području pravosudnih i unutarnjih poslova, no na vrlo bazičnoj i uskoj osnovi. Treba istaknuti da područje pravosuđa i unutarnjih poslova spada u rijetka područja u kojima EU i dalje dijeli mjerodavnosti s državama članicama odnosno u kojima ona nema isključivu mjerodavnost. To znači da Unija nije jedina koja može predlagati donošenje pojedinih propisa, nego tu ovlast dijeli s državama. Premda u donošenju odluka Vijeće EU-a ima najjaču poziciju, u područjima u kojima je pravo inicijative ograničeno samo u korist EU-a nijedna odluka ne može se donijeti bez prijedloga Komisije kojim ona započinje zakonodavni proces. Time je tekst takvih odluka ovisan o načinu razmišljanja u samoj Europskoj komisiji. U njoj, međutim, države članice još uvijek imaju velike kompetencije i one odlučuju o broju ljudi koje žele primiti iz trećih zemalja u slučaju legalne migracije, primjerice, pa tako i o broju azilanata. Komisija je u nekoliko zakonodavnih prijedloga definirala samo okvir, standarde i procedure priznavanja/oduzimanja statusa izbjeglica te minimalne kriterije prihvata takvih ljudi (način registriranja, primjerice) no sve ostalo ostavljeno je državama. Komisija se vodi načelom solidarnosti među članicama kada je u pitanju imigracijska politika (članak 80. TFEU-a). To znači da članice suvereno odlučuju o toj politici, dapače, na osnovi voluntarističkog pristupa, ne obveznog djelovanja kao što je to slučaj kada se o Mađarević, E. Izbjeglička kriza najveći izazov za nacionalne države i Europsku uniju 105

112 Mađarević, E. Izbjeglička kriza najveći izazov za nacionalne države i Europsku uniju zajedničkoj politici EU-a odlučuje u Vijeću (članice se, dakle, ne mogu preglasavati u Vijeću), jer ne postoji pravna osnova za to. Time se još više dovodi u pitanje nastojanje Komisije i država poput Njemačke, Švedske i Francuske da nameću glasovanje i promjenu pravila u Vijeću te obvezne kvote za izbjeglice. Stoga bi se i prijava Češke i Mađarske Sudu EU-a zbog takvih odluka mogla obiti o glavu upravo Komisiji. No trebalo bi detaljnije proučiti neke od osnovnih crta politike azila. Najnovija je Direktiva 2013/32/EU EP-a i Vijeća o zajedničkim postupcima za priznavanje i oduzimanje međunarodne zaštite koju su države članice trebale implementirati do srpnja Zanimljivo je da u čl ta direktiva priznaje koncept sigurne treće zemlje i koncept prve zemlje azila prema kojemu se izbjeglicama koji su došli iz sigurne zemlje može odbiti zahtjev za azil. To je moguće i ako azilanti namjerno falsificiraju dokumente ili ih uništavaju kako bi sakrili svoj identitet i lažno se predstavljali. To je već viđeno na prvim ulascima u Grčku, a jasnije postaje i od Mađarske te Slovenije gdje se službe tih zemalja žale da je nemoguće registrirati izbjeglice jer nitko nema nikakve dokumente. Jednako tako, Slovenci bilježe stotine ljudi koji su slučajno rođeni na isti dan ili dolaze iz istog mjesta. Također, nevjerojatno je da među izbjeglicama postoje ljudi s Kube ili Haitija, koji su se negdje putem uključili u izbjegličku kolonu i traže azil. Mnogo je i onih iz dijelova Magreba koji odjednom postaju Sirijci kako bi ih granične službe propustile dalje iako nemaju dokumente (Al Jazeera Balkans, 2015.). Iz dijelova Iraka koji su sigurni poput regija Sulaymaniyahu i Erbilu ljudi pak napuštaju Irak i preko Turske odlaze na Zapad tražeći azil. Također, vrlo je neobično da postoje sustavi navođenja za izbjeglice na arapskom, kada im se govori kroz koju granicu i gdje mogu proći, kada znaju kakve odgovore na pitanja o azilu moraju dati itd. Sve ovo sustavno dovodi u pitanje ideju da milijuni ljudi dolaze u Europu tražiti samo zaštitu što je definirano pod pojmom azila 2. Očito je da se time dovodi u pitanje načelo azila te krše nacionalni i međunarodni propisi i konvencije kako bi netko došao do zemlje koja mu neće pružiti zaštitu, nego bolje uvjete života. Azilanti i oni koji traže zaštitu ne prelaze u tisućama (i)legalno granice više zemalja kako bi se nastanili u onoj zemlji koja im najviše odgovara. Da nije riječ o azilantima, nego o mogućoj ilegalnoj (ekonomskoj) imigraciji, pokazuju i mnogobrojna izvješća o imigrantima koji nestaju iz domova za azilante jer nisu zadovoljni smještajem ili jelovnikom u kantini (Lane, 2015.), a zemlja primateljica nema nikakvu evidenciju o njihovu kretanju, čime se dovodi u pitanje i sigurnosni aspekt svake zemlje, čemu svjedoči i povezanost nekih izbjeglica s terorističkim napadima u Europi. Zemlje primateljice, ali i cijela Europa, stoga svakako imaju razloga sumnjati u namjere takvih ljudi. Takvi slučajevi, koji su sve češći u zemljama tradicionalno poznatim kao onima koje rado primaju izbjeglice, poput Švedske, Finske ili Nizozemske, pod upitnik stavljaju azilantsku politiku svake zemlje, ali i EU-a. Kriza s izbjeglicama počinje i za najbogatije zemlje predstavljati sve veći problem za socijalnu državu pa i oni najsrdačniji u dočeku polako mijenjaju pristup oko solidarnosti (vidi Fruendt, 2015.). Stoga je možda i jasnije zašto nordijske zemlje, jednako kao Njemačka, očekuju da cijela Europa participira u podjeli broja izbjeglica iako izbjeglice žele u Švedsku i Njemačku, a ne Češku ili Mađarsku. Mogu li se ti ljudi, međutim, podvesti pod nazivnik izbjeglice i treba li za njih vrijediti azil? To je nešto na što sve članice Unije trebaju odgovoriti. Štoviše, trebaju li sve zemlje članice EU-a prihvatiti takve ljude iako je jasno da ti ljudi žele imati status jednak statusu državljana te zemlje, a ne biti privremeno smješteni kao izbjeglice, tj. oni kojima se odobrava azil? Neke države Europe već dugo poznaju pravni instrument azila. Francuska je prva zemlja Europe koja je u svoj ustav unijela članak o azilu Do danas su odredbe azila sasvim jasne, a kriteriji za odbacivanje azila uključuju sljedeće: a) da je azilant već prošao kroz sigurnu treću zemlju (što se u slučaju sirijskih izbjeglica dogodilo nekoliko puta, počevši od Turske!), b) da je azilant državljanin neke sigurne zemlje u kojoj mu ne prijeti progon, c) da je u zemlji azila prepoznat kao prijetnja javnom redu (što već postaje bjelodano u svim državama koje prime izbjeglice) i d) prijevare s prijavom za azil u slučajevima zloupotrebe. Ako se pogledaju ti kriteriji, jasno je zašto izbjeglice izbjegavaju Francusku odakle bi većina aplikanata bila rapidno 2 Primjerice, u Republici Hrvatskoj samo je desetak ljudi zatražilo azil od oko koliko ih je u tri mjeseca prošlo Hrvatskom. 106

113 deportirana s obzirom na to da su prekršili gotovo sve kriterije za dobivanje azila. Francuska vrlo lako u tom smislu krši ljudska prava mnogih azilanata i imigranata; poznat je slučaj mnogobrojnih afganistanskih izbjeglica koje čekaju azil u pariškom parku blizu Istočnog kolodvora (Gare de l'est), a one koji tek pristignu i još ne stignu predati zahtjev za azil policija brzo smješta na čartere kojima ih se deportira natrag. Stare države članice EU-a svoju državnost i državljanstvo brane znatno žustrije od novih država članica koje se još nisu imale prilike susresti s mnogobrojnim zahtjevima za azilom. To može poslužiti kao dobra paralela sa situacijom s izbjeglicama u međuratnom razdoblju. Azil je naime kao pravno sredstvo funkcionirao sve dosada samo za izdvojene slučajeve, najčešće političkih izbjeglica. Međutim, brojevi su ti koji su i prije Drugog svjetskog rata pridonijeli kolapsu nacionalnih država. Hannah Arendt (Arendt, 1973.) istaknula je taj problem prevelikog broja ljudi koji lutaju od zemlje do zemlje kao jedan od uzroka pada nacionalnih država koji su pridonijeli nastanku velikog rata. Naime, problem se pojavio kada su se i one države koje su htjele asimilirati određeni broj ljudi, a te slučajeve imamo i sada u Švedskoj ili Finskoj, našle pred masovnom imigracijom te su počele i već naturalizirane ljude vraćati u zemlju porijekla. Nijedna europska zemlja nije tada primila velik broj izbjeglica i dala im državljanstvo. Naprotiv, mnoge su zemlje, poput Portugala, Danske, Belgije, a prije negoli je to učinila nacistička Njemačka, deportirale tisuće ljudi u tišini. Jedina država koja je en masse prihvatila i naturalizirala izbjeglice iz Europe bio je SAD. Danas je situacija pomalo drugačija. Tisuće ljudi koji traže bolje uvjete života ne mogu se podvesti pod azil. Arendt je opisivala ljude koji većinom nemaju vlastite domovine ili su izbjegli iz zemlje koja se odjednom našla pod čizmom neke veće zemlje pa su oni postali manjina u vlastitoj zemlji. Danas, međutim, ti ljudi imaju negdje svoju domovinu i državljani su neke zemlje, a Europu promatraju kao jedinstvenu mogućnost da dođu do boljeg života izvan vlastite zemlje. Potpuno je razumljivo da ti ljudi žele bolji život nego što ga imaju u svojim zemljama. No ipak nije opravdano da se u tom nastojanju krše mnogobrojni međunarodni zakoni i suverenost zemalja kroz koje se prolazi. Važno je usporediti te slučajeve i s pravima državljana EU-a koji imaju prava seliti se iz jedne u drugu državu članicu u potrazi za poslom, ali i to pod određenim uvjetima i uz poznate iznimke (Velika Britanija teško pristaje na radnu snagu čak i iz Unije), no svi ostali državljani trećih zemalja poput onih iz Sirije podliježu sasvim drugim propisima i za njih ne vrijede pravila kao za neke državljane EU-a. Time se još jednom učvršćuje ideja da intruzivne i ilegalne migracije poput ove nisu ni pravno ni politički prihvatljive u Europskoj uniji, koliko god se želi primijeniti vizija solidarnosti i otvorenosti na kojoj počiva Europa. A takva Europa naime nije otvorena za sve, nego samo za državljane članica Unije. Svi ostali, kad god ulaze u Uniju, već pri prvom ulasku shvaćaju pojam tvrđave Europe. I ovdje se neizravno implicira da načelo stranac-prijatelj ne postoji samo u političkoj teoriji nego i u praksi među državama koje još ovise o stoljetnoj paradigmi granica. To samo potvrđuje tvrdnje Arendt o pripadnosti jednoj političkoj zajednici, a ne kozmopolitskoj otvorenosti cijelog svijeta, i izravno se kosi s univerzalnošću ljudskih prava koje rado promiče Europska unija, o čemu će biti riječi malo kasnije. Azil kao pravno sredstvo prihvata izbjeglica tijekom cijele povijesti bio je samo privremeno rješenje za pojedinačne slučajeve i ne može stoga biti odgovor na ilegalne migracije milijuna ljudi sada, kao što nije bio ni prije, što je pokazala Arendt. Upravo su to, čini se, shvatili i Nijemci, ali i Europska komisija koji u tim ljudima vide potencijalni, ali iz više aspekata problematični, izvor nove radne snage za Europu Problem djelovanja Njemačke unutar EU-a po pitanju izbjeglica Od lipnja broj imigranata koji pristižu balkanskom rutom u zapadnu Europu dramatično je povećan. Mađarska je izazvala salvu protivljenja svojih zapadnih susjeda, a pogotovo Europske komisije, kada je na svoje granice postavila žicu kako nitko ne bi u Mađarsku mogao ući preko ilegalnih prijelaza ili tzv. zelene granice. Mađarska je svesrdno branila schengenske granice, to jest vanjsku granicu EU-a, i do kraja se pridržavala pravila Schengena. No Europska komisija je proglasila Mađarsku nehumanom. Od rujna traju diplomatske akcije koje predvodi Njemačka, koja je ipak cilj većine novopridošlih izbjeglica. Preseljenje izbjeglica iz jedne zemlje EU-a u drugu i kvote za smještaj izbjeglica bile su teme svih samita na vrhu od rujna do Mađarević, E. Izbjeglička kriza najveći izazov za nacionalne države i Europsku uniju 107

114 Mađarević, E. Izbjeglička kriza najveći izazov za nacionalne države i Europsku uniju prosinca. Time se pokazuje da je migracija počela biti prioritetna tema za čelnike EU-a. No, kao što je u radu već naglašeno, ilegalne migracije traju već godinu-dvije, ali tek je s dolaskom imigranata u Njemačku u rujnu ta tema postala alarmantna te se o njoj unutar radnih skupina EU-a i Vijeća neprestano raspravlja. Bavarska je prva njemačka savezna pokrajina koja se negativno izjasnila prema neograničenom broju izbjeglica koje je Njemačka spremna primiti. Mnoge druge lokalne i regionalne zajednice također izražavaju negodovanje prema takvoj humanitarnoj njemačkoj politici. U isto vrijeme, mnogobrojni su poslovni krugovi naglašavali kako bi te ljude mogli iskoristiti za radnu snagu koja je potrebna Njemačkoj (Dams, 2015.). Tome se pridružuju njemački ministri. U jednom trenutku potpredsjednik njemačke vlade Sigmar Gabriel izjavljuje da su izbjeglice jedan mali konjunkturni program (Dams, 2015.). Njemačka kancelarka Angela Merkel preuzima odgovornost za krizu i posjećuje Tursku kako bi prije turskih izbora početkom studenoga dala još veću legitimnost turskom predsjedniku Erdoğanu te ga uvjerila kako će svota koju je on tražio od EU-a za brigu o izbjeglicama početkom listopada (tri milijarde eura na godinu) biti vrlo skoro isplaćena. Kancelarka Merkel tu je svotu obećala iako se prije nije ni s kim dogovorila tko će i kako isplatiti taj novac iz Europske unije. Na samitu EU-Turska održanom 29. studenoga (vidi Council, 2015.) ta je svota prema prijedlogu Komisije postala i obvezujuća za sve države EU-a iako unutar EU-a države članice još uvijek traže način financiranja obećanog iznosa (Njemačka bi financirala oko 540 milijuna eura). Rad se ne može baviti odnosima EU-a i Turske, iako je to samo po sebi zanimljivo jer EU ispada igračka u rukama neželjenog europsko-otomanskog djeteta, no zanimljivo je promatrati kako je inicijativa Njemačke da riješi pitanje izbjeglica postala zapravo inicijativa Komisije. To je bjelodano iz tog, ali i iz sljedećeg primjera. Na samitu između EU-a i Turske još nije bilo riječi o izravnom preseljenju dijela izbjeglica koje su nastanjene u Turskoj već neko vrijeme (i vrlo sigurne od ratnih nedaća, uz dobru socijalnu pomoć te mogućnost obrazovanja i zapošljavanja koje im Turska nudi) iz Turske u Europu. Dosad se govorilo samo o dijelu kvota izbjeglica koje su već pristigle u Europu, ali ne i o izravnom preseljenju izbjeglica koje bi Europa organizirala kako ti ljudi ne bi morali ilegalno prelaziti granice. Krajem studenoga, međutim, u njemačkom tisku pojavljuju se istupi potpredsjednika vlade Gabriela i ministra vanjskih poslova Franka-Waltera Steinmeiera koji jasno govore o izravnom preseljenju turskih izbjeglica u Europu i to naznačuju kao rješenje krize, tj. kao vraćanje duga Turskoj ako ona pomogne smanjiti val izbjeglica koje prelaze tursku granicu. Ljudi će u ovim kontingentima biti sigurno dovezeni u Europu i Njemačku nitko ne smije riskirati svoj život kako bi došao do Europe. Ovo je ambiciozni plan, ali od njega se ne smije odustati (ESI, 2015.). U priopćenju nevladine organizacije ESI od 14. prosinca taj se plan spominje kao nešto o čemu već tajno razgovaraju šerpe 3 europskih čelnika, a koji bi se trebao pojaviti kao prijedlog od Komisije Vijeću na idućem sastanku europskih čelnika. Dapače, na sastanku povjerenika Komisije 15. prosinca taj se plan planira nazvati dobrovoljni humanitarni program za premještanje izbjeglica i kao takav predložiti zemljama Unije. Zanimljivo je da javnost uopće nije upoznata s tim planom, kao ni dobar dio članica EU-a, ali i da jedan njemački NGO ima o tome potpune informacije, kao i neke druge članice EU-a poput Nizozemske, Švedske i Luksemburga. Osim toga, ESI je njemačkoj vladi predložio sličan plan nešto prije (ESI, 2015.). O tom tajnom planu, međutim, bijesno se izjasnio mađarski premijer Orban koji je upozorio europsku javnost da se iza zatvorenih vrata dogovaraju seobe u Europu. Postavlja se pitanje takve politike Njemačke. Njemačka još uvijek nema mnogo iskustva s izgradnjom multikulturnog društva kakvo imaju Francuska ili ostale kolonijalne sile u kojima postoji velika muslimanska manjina, iako je prije nekoliko godina kancelarka Merkel izjavila da je projekt multikulturalnosti mrtav. Postoje mnogi dokazi da integracija Muslimana na Zapadu ne funkcionira, a mnogi su teoretičari upozorili da islam stremi sasvim drugim vrijednostima nego Europa koja je izrasla iz kršćanstva te se on ne može pomiriti s osnovnim elementima liberalizma (vidi Finkelkraut, 2013.; Siedentop, 2001.). Uistinu postoji sukob civilizacija koji je sada 3 Šerpe su predstavnici kabineta premijera, najčešće osobe od punog povjerenja predsjednika vlada, koje prate sastanke povezane s Europskom unijom. 108

115 još više osviješten masovnim imigracijama (Von Ruhr, 2013.). Njemačka prema tajnom planu planira do travnja premjestiti iz Turske oko ljudi, a isto bi toliko proporcionalno trebale prihvatiti i ostale zemlje EU-a. Ne može se nagađati što je u pozadini takvih shema, no takva politika Njemačke na europskoj razini vrlo je opasna zbog nekoliko razloga. Prvo, Njemačka se ponaša neodgovorno dogovarajući jednostrano s Turskom politiku premještanja izbjeglica u Europu, što će se odraziti na sve zemlje EU-a. To je vrlo nekonstruktivno upravo za solidarnost na koju se Njemačka poziva. Drugo, vidljivo je da Njemačka iskorištava Komisiju kao instrument za nametanje vlastitih prijedloga za rješavanje krize. Ovdje još više postaje jasno da Komisija jest poluga u rukama najvažnijih članica EU-a, ponajviše Njemačke. Treće, zahtjev Njemačke za premještanjem izbjeglica u Njemačku i ostale zemlje EU-a nelegitiman je i zabrinjavajući potez jer se Njemačka postavlja u položaj europskog arbitra koji umjesto država članica odlučuje o sastavu stanovništva neke zemlje, a posredno onda i o obliku nečije zajednice. Kritike takvog ponašanja Njemačke unutar EU-a već dolaze i od velikih država članica poput Italije, jer bi EU trebala raditi u interesu svih 28 država članica, a ne samo jedne (Politi, 2015.). To nas navodi na usporedbu sa situacijom prije Drugog svjetskog rata, na temelju koje je Arendt dokazala da je imperijalizam velikih sila prvo uzrokovao šovinizam, a na kraju i totalitarizam. S tog aspekta situacija je iznimno opasna za Europu i za nacionalne države koje se već osjećaju ugroženima od prejake Njemačke (Spiegel, 2015.). Ako se Europska unija putem Komisije pak iskorištava kao instrument samo jedne države članice u vrlo osjetljivim političkim pitanjima, tada Europska unija kao institucija postaje upitna za preostale države članice. Pojava pojačanog nacionalizma bit će samo blag i prirodan uvod u još teže probleme. Naime, Arendt je pokazala da su veliki imperijalni sustavi propadali jer je jedno birokratizirano tijelo zagovaralo pojedinačne interese jednog igrača. 3. Hannah Arendt i aspekt prava da se ima pravo Posljednji dio toma o imperijalizmu Hannah Arendt pod nazivom Decline of Nation State; End of Rights of Man odnosi se na pitanje izbjeglica, a prethodi tomu o totalitarizmu u kojem Arendt implicira da je pitanje milijuna izbjeglica neizravno dovelo do pojave totalitarnih društava (Arendt, 1973.). Kriza nacionalne države zapravo je pokrenuta prije, pojavom imperijalizma velikih država Europe. Dok su Francuska, Velika Britanija, Belgija i neke druge kretale u imperijalistički pohod u prekomorske zemlje, Njemačka je prakticirala kontinentalni imperijalizam. Na europskom kontinentu imperijalizam je pokrenuo nacionalizam, a onda i šovinizam s obzirom na to da su mali narodi bili uklopljeni u velike sustave, poput Austro-ugarske. Pangermanizam i panslavizam odrednice su nacionalnog pokreta koji se vezao uz glavne igrače na europskom kontinentu Njemačku i Rusiju. Arendt naglašava da su ih narodi unutar velikih sustava prirodno pokrenuli vezujući se za jake zemlje koje su vidjeli kao one koje će im omogućiti nacionalnu državu. Šovinizam malih naroda koji nisu imali prilike uspostaviti osjećaj nacionalnog jedinstva unutar tripartitne podjele država-narod-teritorij s obzirom na vječnu promjenu granica i nestabilnost bio je uzrok kontinentalnog imperijalizma, a krajnji rezultat prekomorskoga. Arendt je u velikim sustavima sa snažnom birokracijom koja je štitila interese carstva, a različitim malim narodima dala tek privid nacionalne slobode, vidjela destrukciju nacionalnog bića, što je prema njoj bio preduvjet za uspostavljanje velikih imperijalnih sustava. To je stoga uzrokovalo pojavu šovinizma kao spontanu posljedicu uništavanja nacionalnog bića od velikih sila. Šovinizam, kao rasipanje starog tripartitnog načela narod-teritorij-država bio je prirodni, iako izobličeni oblik njihovih nacionalnih osjećaja. Postojale su mase koje nisu znale što znači osjećaj domovine (patria) te nisu imale ideju o tome što je pojam odgovornosti za svoju zajedničku i ograničenu zajednicu te iskustvo političke slobode (Arendt, 1945.: 462). Tu situaciju moguće je usporediti i s današnjom u smislu djelovanja unutar velikih sustava kao što je sada Europska unija. Naime, tvrdnja da se Europska unija temelji na solidarnosti i da svaka zemlja na osnovi tog principa mora prihvatiti dio izbjeglica vodi k tome da se viđenje tog problema na njemački način odozgo nameće manjim državama članicama koje se zbog nekonstruktivnog dijaloga proziva za nacionalizam i nepripadanje europskim vrijednostima. Izgleda da male države članice ne mogu za tako važno, ako ne i najvažnije političko pitanje imati sebi svojstven stav i na neki način braniti staro na- Mađarević, E. Izbjeglička kriza najveći izazov za nacionalne države i Europsku uniju 109

116 Mađarević, E. Izbjeglička kriza najveći izazov za nacionalne države i Europsku uniju čelo suvereniteta narod-teritorij-država. Europska unija kao svojevrsno carstvo s Komisijom kao birokratiziranim izvršnim tijelom (vidi Zielonka, 2006.) provodi volju najjačih država članica i tako daje na određeni način imperijalistički zamah najsnažnijim državama, posebice Njemačkoj. Može li to dovesti do šovinizma u onom obliku kao prije Drugog svjetskog rata? S obzirom na tendenciju jačanja nacionalnog osjećaja u mnogim zemljama Višegradske skupine koje nisu kao zapadne zemlje imale priliku izgraditi svoje nacionalno biće, ali kojima se sada ne dopušta da imaju suprotan stav po pitanju izbjeglica te na jačanje ekstremno desnih stranaka u starim državama članicama, čemu dolijeva ulje na vatru ponašanje Europske unije s naglašavanjem univerzalnih prava, ali ne nacionalnih prava, nije nemoguće sadašnju situaciju smjestiti u isti povijesni kontekst kao onaj o kojem je pisala Arendt. Nije slučajno da je na vrhuncu imperijalizma pitanje izbjeglica bila kap koja je prelila čašu i dokrajčila nacionalnu državu, kao što to implicira Arendt. To je pak bio uvod u totalitarizam i bezočni rat Pitanje izbjeglištva i univerzalna ljudska prava Računa se da je do bilo oko sto milijuna ljudi različitih etničkih grupa koji nisu mogli doći do vlastite države te su te skupine bile ogroman problem za novonastale (nacionalne) države na tlu nekadašnjih carstava, problem koji se mogao riješiti ili asimilacijom ili deportacijom. Liga naroda pokušala je taj problem u međuratnom razdoblju riješiti donošenjem međunarodnih zakona o zaštiti manjina, ali pokazalo se da su ti zakoni neprovedivi, a države-nacije koje su stvorene nepravednom podjelom među velikima nakon raspada monarhija nisu željele problem manjina još povećavati dajući pripadnicima stoljetnih manjina veća prava od kulturnih ili jezičnih. Davanje azila tim ljudima bilo je jedno od rješenja, ali sustav azila ubrzo je propao zbog prevelikog broja izbjeglica koje su se selile iz države u državu. Opadanje moći nacionalnih država i slijedom toga kraj načela ljudskih prava, tako se za Arendt ogleda kroz krizu s izbjeglicama, većinom židovskog porijekla, koje su se selile iz države u državu i koje nijedna europska država nije htjela naturalizirati (dati im prava državljana) zbog vlastitih razloga. Svoju državu ti ljudi nisu imali ili su bili izbjeglice u jednoj ili više država, poput Armenaca, a matična država nije ih mogla prisvojiti ili ih je vlada novostvorene države ugnjetavala (tu Arendt spominje slučaj Hrvata i Slovenaca u staroj Jugoslaviji, gdje su Srbi prisvojili najveće ovlasti iako nisu tvorili većinu, te Slovaka u Češkoj i Ukrajinaca i Rusa u Poljskoj). Najveći problem koji je Arendt (1973.) razotkrila s navalom izbjeglica, međutim, nije to što se nacionalne države nisu mogle nositi s prevelikim brojem stranaca, asimilirati ih ili deportirati (što je većina država činila, a i danas čini) ili što se s izbjeglicama postupalo nehumano, nego je problem bio u konceptu univerzalnih ljudskih prava i implementaciji načela koje je iznjedrila Francuska revolucija svaki čovjek ima neotuđiva ljudska prava koja dobiva svojim rođenjem. To je krilatica o pravima čovjeka koji nije vezan ni za što i koji samo zato što je čovjek ima prirodno pravo na (neko) ljudsko pravo; univerzalna je to poruka i pobjeda sekularizma i građanstva naspram okova apsolutizma i monarhije te Crkve i religioznih društvenih okvira. Čovjek je sada taj, a ne Bog ili društvo, ono što je ishodište i temelj prava. Čovjek je trebao biti izvor i cilj ljudskih prava i, prema tome, ona su trebala biti neovisna od svake države ili vlade. Arendt duboko sumnja da je to moguće i s lakoćom prikazuje paradoks između prava građana kao partikularnih prava koja se ugrađuju u državi i ljudskih prava kao univerzalnih prava. Često se naime zaboravlja na drugi dio naslova Deklaracije o pravima čovjeka iz franc. Déclaration des droits de l'homme et du citoyen koja pravo čovjeka veže uz pravo građanina (citoyen). Kao što je problem s izbjeglicama pokazao prije Drugog svjetskog rata, a i mi se susrećemo s time posljednjih mjeseci, u trenutku kada izbjeglice izgube svoje državljanstvo (a time i pripadnost jednom društvu kao građani te zaštitu svoje vlastite nacionalne vlade), ostaju im jedino prava kao ljudskih bića koja nijedna vlada, nijedna država ili institucija nije obvezna niti sposobna apsolutno zajamčiti. Ljudska prava realizirana su jedino u nacionalnoj državi putem načela jednakosti pred zakonom. Ti se zakoni, međutim, odnose samo na građane te zajednice. Od samog početka univerzalnosti ljudskih prava emancipacija čovjeka realizirana je samo kao emancipacija građanina, pripadnika jedne nacije i političke zajednice. Ironija je načela jednakosti 110

117 pred zakonom, koje je iznjedrila Europa, a Arendt apostrofira, da ono stvara oštru liniju između uključenih i isključenih: ili je netko zaštićen po zakonu kao punopravni član te zajednice i ljudsko biće, ili nije zaštićen jer nema status građanina, ali onda gotovo ni ljudskog bića (sjetimo se ovdje paradigme o granicama EU-a ili smo unutra ili smo izvan njih, ili smo državljani EU-a ili nismo). Kad je osnovna čovjekova bit svedena na njegova prava, kad se ljudskost čovjeka gleda kroz prizmu njegovih sloboda, tada on ostaje i bez svoje ljudskosti ako mu se ne dodijele određena prava ili mu se ta prava oduzmu, a to je vrlo klimav temelj. Tada se zaboravlja što uistinu jest čovjek, a onda i njegovo dostojanstvo koje bi zapravo trebalo biti suština ljudskih prava. Jer čovjek, čak i kada izgubi svoja tzv. ljudska prava, ne mora nužno izgubiti svoju ljudskost, kroz očuvanje svojeg dostojanstva. Jedino gubitak političke zajednice kojoj pripada istjeruje ga iz pripadanja samom čovječanstvu (Arendt, 1973.: 297). Arendt je razotkrila da čovjek nema ljudska prava sam po sebi, tj. ona nisu prirodna ili eminentna čovjeku (inače bi ona vrijedila svagdje i bila apsolutna i univerzalna), nego ima ona prava koja mu netko da i koja se stvaraju unutar političke zajednice, a danas je to nacionalna država kojoj se po rođenju pripada. Čovjek je kao kod Aristotela čovjek tek onda kad pripada nekoj zajednici, kada djeluje i aktivno pridonosi toj političkoj zajednici, kad je građanin i pripadnik jedne nacije. Problem je, prema Arendt, što su ljudska prava shvaćena kao prirodna prava, kao nešto što je u čovjeku utjelovljeno i postoji kao dio čovjekove anatomije, iako ona uistinu nisu stvarna. Prava su proizvod političke zajednice i ono što čovjek kao političko biće stvara u javnoj sferi, a ne kao prirodno biće koje postoji u privatnoj sferi. Naša neponovljivost na osnovi naše prirodne različitosti i pojavnosti jest ono što determinira našu prirodnu nejednakost. No naša različitost ne može biti osnova ljudskih prava. Priroda ne može služiti kao fundament esenciji čovjeka: jednakost, u kontrastu prema onome što determinira naše samoodržanje, nije nam dana već je rezultat ljudske organizacije utoliko ako je vođena načelom pravednosti. Mi nismo rođeni jednaki; mi postajemo jednaki tek kao članovi grupe na temelju naših zajedničkih odluka da nam se garantiraju jednaka prava, Arendt (1973.: 301) naglašava. Stoga, s problemima objektivne realnosti, suočeni smo s najstarijom pojmovnom zbrkom političke filozofije, koja je mogla ostati neprimjetna dok god je kršćanska teologija bila okvir za političke i filozofske probleme, i koja je davno navela Platona da konstatira da Bog, a ne čovjek, mora biti mjerilo svih stvari (Arendt, 1973.: 299). Kad smo već istjerali Boga iz koncepcije prava i društva, i inzistiranje kršćanstva na jednakosti u drugom smislu kao podanici Božji, Arendt ozbiljno-ironično dodaje da bi možda bolji koncept bio onaj irsko-engleskog teoretičara liberalizma Edmunda Burkea koji je pozivao da univerzalna prava budu prava svake pojedine nacije u kojoj se rađamo (engl. rights of an Englishman) tako da nijedan prirodni zakon ili neprimjenjivi koncept revolucionara Robespierrea o ljudskoj rasi ne budu potrebni kao izvor prava. Isto je s izbjeglicama koje se gleda kao ljude na kojima Europska unija mora dokazati otvorenost i primjenu onih istih univerzalnih ljudskih prava na koja se neprestano poziva. Kada se raščlani što je to univerzalno ljudsko pravo izbjeglica, ostaje zapravo vrlo malo. Oni ipak nemaju i ne mogu imati šira prava od onih koje im daju neke konvencije (a EU se upravo u svojem sustavu o azilu poziva na Konvenciju iz i dodatni Protokol te ne ide dalje od toga) ili onih koja im neka država želi dati. Čak i ako im ta zajednica jamči određena prava utemeljena na konvencijama, oštrica je britka i stranci, pripadnici manjina, zauvijek ostaju stranci unutar jedne zemlje. Kao pripadnica manjine, Arendt (1943.) na svojem osobnom primjeru spominje da postoje nepisana društvena pravila koja osjete svi kada se prilagođavaju većinskoj kulturi. Pripadnici jedne nacije nečujno se razumiju i dijele zajedničke nevidljive društvene veze. Ona ta pravila razumije jer pridošlice su odlaskom iz vlastite zemlje izgubile pravo da imaju pravo tj. izgubile su pravo pripadanja političkoj zajednici gdje je svatko vrednovan prema svojim mišljenjima i djelovanjima. Koncept Hannah Arendt o pravu da imamo pravo nadasve je poznat. Ona njime pokušava osmisliti novu paradigmu ljudskih prava, s obzirom na to da tzv. univerzalna ljudska prava koja se povezuju s Francuskom revolucijom nisu uspjela očuvati ljudsko dostojanstvo, naprotiv, skršila su ga do kraja u koncentracijskim logorima. Ono što Arendt naglašava jest da su prava čovjeka od Francuske revolucije temeljena na individualnom principu, a ne na principu zajednice. Ljudska prava ne mogu se očuvati kada su individualna, kao Mađarević, E. Izbjeglička kriza najveći izazov za nacionalne države i Europsku uniju 111

118 Mađarević, E. Izbjeglička kriza najveći izazov za nacionalne države i Europsku uniju što je danas slučaj, pa imamo dijapazon različitih ljudskih prava, od onih smiješnih i benignih pa do onih uistinu krucijalnih i za čovječanstvo iznimno opasnih, poput eutanazije. Svijet treba gledati kao skup bića, kao zajednicu, pluralnost, u kojoj postoje različita bića, ali koja se konstituiraju upravo u zajednici s drugim različitim bićima. Tu se ona približava razumijevanju ljudske egzistencije i razmišljanju Aristotela i Heideggera: priroda je čovjeka ta koja pripada privatnoj sferi, a ljudska egzistencija uvijek je stvarana u zajednici i konstruira se kao Mitsein (Heidegger, 1962.). Pravo da imamo pravo jest, dakle, pravo da pripadamo određenoj zajednici i kao građani sudjelujemo u njoj. S obzirom na to da su prije Drugog svjetskog rata mnoge etničke skupine ljudi bile bez vlastite političke zajednice (a Europa je više-manje nakon rata oformila homogenije nacionalne države), Arendt je možda bila inducirana pitanjem izbjeglištva i tim konceptom upravo zbog toga. Stoga bi njezina tvrdnja da države-nacije, ali bez nacionalizma, moraju biti dom političke zajednice u tom kontekstu trebala opravdati i tvrdnju da nacionalne države i demos u njima trebaju biti ti koji na kraju na osnovi pravednosti donose odluku o tome kakav oblik zajednice žele i kome žele dati prava državljana, tj. prava građana u vlastitoj zemlji. Upravo je zatiranje nacionalnih osjećaja iz imperijalističkih pobuda, prema Arendt, dovelo do izopačenog nacionalizma i šovinizma, a to je ono što je sada evidentno u Europskoj uniji gdje se jedan pogled na rješavanje izbjeglištva nameće kao jedini mogući i jedini ispravan. U javnosti se naime potiče vizija da su oni koji ne žele prihvatiti naseljavanje strancima nesolidarni, ksenofobični i zatvoreni. Zbog čega bi želja Njemačke da pomogne svojem tržištu rada (jer, napokon, Njemačka želi te ljude najprije pretvoriti u ekonomske imigrante, a tek onda eventualno u državljane, što je također moralno upitno sa stajališta ljudskih prava) trebala biti prihvaćena kao najbolji koncept stvaranja političke zajednice? Taj skriveni ekonomski interes Njemačke polako kopni (Kirst, 2015.; Fruendt, 2015.), ali iza toga veći će problem biti integracija kulturno vrlo različitih ljudi, a za to, čini se, Njemačka nema rješenje, kao ni cijela Europa u kojoj multikulturalnost ipak nije uspješan koncept. Njemačka je rapidno promijenila svoj zakon o azilu koji sada ne dopušta ekonomskim imigrantima sa zapadnog Balkana da se nastane u Njemačkoj, ali to isto dopušta onima s kojima kulturno dijeli vrlo malo. Čini se da Zapad još uvijek nije shvatio moć habitusa ljudi koji su kulturno potpuno drugačiji od Europljana. Ipak, istočna Europa ne vjeruje u takav suživot i pokušava odoljeti pritiscima da svoje društvo univerzalizira onako kako što su to učinile neke zapadne zemlje. Svaka je zajednica u Europi utemeljena na nekim zajedničkim, kulturno partikularnim formama i vrijednostima te stoga nacije ne mogu nametnuti oblik svoje zajednice drugima. Ujedinjeni u različitosti parola je koju rado spominju upravo europski birokrati. Europa jest sazdana na ravnopravnim državama-nacijama. Iz toga se, međutim, može nazrijeti da u EU-u takav pogled nije više legitiman jer su univerzalna prava i vrijednosti iznad prava država, a onda posredno i prava zajednica Povratak političkoj zajednici? Stoga je vrlo zabrinjavajuće kada u ovoj situaciji vlade nekih država, a pogotovo sama Komisija, optužuju neke države za nehumano ponašanje prema izbjeglicama, a to se isto čini i u drugim velikim državama, poput Francuske ili Švedske, jer projekt multikulturalnosti u Europi postaje neprimjenjiv. Otvorena Europa ne štiti se tako što se ruši nacionalna država ili pravo koje se ne primjenjuje. U ovoj su krizi s izbjeglicama prekršeni svi mogući postulati od solidarnosti s državama članicama, poštovanja prava i teritorijalnog integriteta država, zakona EU-a i međunarodnih propisa do demokratskih načela kada se protiv volje većine nasilno prihvaćaju nepoznati ljudi. Nijedna vlada ne može zatvarati oči nad negodovanjem većine vlastitog stanovništva koje ne želi imati strance u svojem susjedstvu, što dovodi do pojave šovinizma jer se takvi osjećaji ne mogu uspješno kanalizirati. Rijetki su slučajevi kada neka nacionalna država daje svoje državljanstvo onima koji nisu rođeni u toj zemlji. To su više individualni slučajevi nego pravilo, kao što je i sustav azila. Nijedna država ne želi dijeliti tu svoju privilegiju s onima koje promatra kao strance. Načelo suverenosti modernih nacionalnih država kao tripartitni model država-teritorij-narod i dalje je, bez obzira na navodne trendove globalizacije i velike seobe naroda te ideologiju univerzalnih ljudskih prava, jedino načelo koje opstoji i koje je moguće implementirati. Arendt ne smatra da bi jedna globalna država s jednom vladom riješila 112

119 taj problem, kao što često zagovornici univerzalnih ljudskih prava i međunarodne organizacije tvrde. Ona bi takvu tvorevinu prozvala totalitarnom. Europska komisija ne može predlagati obvezne kvote za izbjeglice jer za takvo nešto nema ni pravnu ni političku podlogu, a kamoli legitimnost. Posebno je zabrinjavajuće da se normalni osjećaji ljudi i stavovi koje njeguje svaka država da bi opstala sada pretvaraju u fašistoidna prozivanja medija i međunarodnih organizacija. Osjećaj pripadanja nekoj zajednici osnova je političkog pripadanja i među ostalim temelj nacionalne države kao odnosa stranac-prijatelj, onaj izvan ili unutar nje. Nijedna vlada u povijesti nije si željela stvarati probleme dezintegracijom vlastitog korpusa porastom manjina unutar nacionalne države. To je osnovni postulat još od Johna Lockea i teorija liberalizma koje počivaju na ideji da jedna (etnička) većina odlučuje i kroji pravila o društvu u kojemu se živi, sviđalo se to nekome ili ne. Suptilna ravnoteža većine i manjine ono je što održava državu na životu. Tome su služile i konvencije o zaštiti manjina u predratnom razdoblju, no one nisu uspjele riješiti pitanje integracije i asimilacije ljudi. Pitanje s kojim se sada nosimo u ovoj izbjegličkoj krizi nije pitanje etničkih manjina koje su na prostoru Europe živjele stoljećima, nego upitne seobe nepoznatih ljudi s kojima Europa zapravo nema nikakvih dodirnih točaka. Ako se i razmišlja o tome da Europa treba novu radnu snagu, treba ju osigurati sustavom kvota i imigracijske politike svake pojedine zemlje koja je mjerodavna za svoje tržište rada, a ne dovođenjem u pitanje pravnog i sigurnosnog okvira država članica EU-a te sustavnim smanjivanjem suverenosti država, čemu Komisija svojim potezima neskriveno teži. Veza između vlada i vlastitog naroda koji je izgubljen u kozmopolitskim i postliberalnim pristupima demokraciji (vidi Chandler, 2006.) možda bi se mogla nanovo uspostaviti u situaciji s izbjeglicama. EU je već i u pregovorima o pristupanju EU-u s novim državama članicama pokušala umanjiti suverenost zemalja na politički upitan način (Mađarević, 2015.); često se EU i izvan Europe igra nježnog hegemona (tzv. soft power) putem state-buildinga iako je u tome neuspješna i dugoročno šteti demokraciji pogođenih država (Chandler, 2006.; Boerzel, 2011.). Iako izbjeglica cijeli svoj život, Arendt naglašava da je pitanje pripadanja jednoj naciji, koja je utemeljena na državi i teritoriju, jedino rješenje za pitanje izbjeglica. Svatko pripada nekamo i u svojoj državi ima određena prava kao pripadnik te političke zajednice. Problem s izbjeglicama Arendt vidi kao problem za elaboriranje i obranu univerzalnih ljudskih prava, ali i velik problem za samu državu-naciju koja se s tim problemom prije Drugog svjetskog rata nije znala nositi. Stoga će pitanje kako će Europa sada reagirati biti pitanje demokracije u Europi i pitanje opstanka država-nacija. Tijekom krize vidjeli smo kako su se države međusobno optuživale, a Europska komisija prva je koja je Mađarsku prozivala zbog odnosa prema izbjeglicama iako je paradoksalno Mađarska do samog kraja branila ikonu Europske unije schengenski sustav. Umjesto da Europska komisija brani pravo na kojem je EU zasnovana, kao i vlastite države članice, koje odgovaraju za vlastiti teritorij i granice, ona se postavlja kao braniteljica univerzalnih ljudskih prava i kozmopolitske demokracije koja ne postoji, a koju je Arendt prozvala licemjernom i neprimjenjivom, čak i opasnom. Male zemlje Unije u posebno su delikatnoj situaciji. Kada ne postoji poštovanje mjerodavnosti i prava, nego javno prozivanje manjih članica EU-a zbog vođenja nacionalne politike o problemu koji jest pod punom mjerodavnošću nacionalne države, nerazumijevanje njegove suštine vodi u kaos i dezintegraciju. Tko je prozvao Dansku 4 kada je odlučila da neće primiti nijednu izbjeglicu ili da će zatvoriti granicu s Njemačkom? Ili, proziva li itko Švedsku, 5 gdje postoji najveća netrpeljivost prema strancima? Pitanja o izgradnji nacionalnog bića možda su uspostavom kozmopolitskog sustava poput Europske unije stavljena postrance, Mađarević, E. Izbjeglička kriza najveći izazov za nacionalne države i Europsku uniju 4 Danska, uz UK i Irsku, ima tzv. opt-out (izuzeće) iz nekih pravosudnih i unutarnjih pitanja, uključujući pitanje imigracije. 5 Projekcije pokazuju da bi Šveđani u vlastitoj zemlji mogli biti manjina za godina ako se takav val imigracije nastavi. Već dugo, međutim, u Švedskoj postoji velika netrpeljivost prema strancima te se u njoj u prosjeku bilježi jedan od najvećeg broja napada na strance, iako se na političkoj razini i razini EU-a i dalje propagira ideologija univerzalnih ljudskih prava i multikulturalnosti. Ipak, najave premijera Löfvena na konferenciji 9. listopada kad je pozvao na ograničenje broja imigranata zbog prevelike krize u kojoj je država zbog tog problema govore u prilog tome da se percepcija o humanitarnoj dužnosti pomaganja izbjeglicama mijenja. 113

120 Mađarević, E. Izbjeglička kriza najveći izazov za nacionalne države i Europsku uniju a tome još pridonose i stalna upozorenja medija o dvojbenom utjecaju globalizacije, no to važno političko pitanje o izbjeglicama možda će nanovo uspostaviti politički diskurs o oblikovanju tog istog bića. A upravo su oblikovanje nacionalne zajednice i nacionalno biće okosnica teorije Hannah Arendt kao jedini mogući prostor u kojem se uvijek iznova rađa politički čovjek. Jedino ovdje taj čovjek ima, možemo to tako reći, ona univerzalna prava koja su snivali tvorci Deklaracije o ljudskim pravima. 4. Zaključak U ovom radu nastojalo se objasniti dva područja. Prvo, kako funkcionira imigracijska politika uz politiku azila u Europskoj uniji. Tu se došlo do zaključka da zajedničke imigracijske politike u EU-u nema, ali se naziru problematičan pristup Njemačke tom pitanju i iskorištavanje Komisije kao najvažnije poluge od najsnažnijih država u procesu nametanja određene vizije svim članicama Unije. Drugo, problematično normativno utemeljenje načela univerzalnih ljudskih prava objašnjeno je na primjeru krize s izbjeglicama s kojom se trenutačno suočava Europa, a služi Komisiji za obranu dvojbene imigracijske politike. Za Hannah Arendt, kao i za autora, ne postoje dvojbe. Pitanje izbjeglica pitanje je pripadanja političkoj zajednici, a u Europi su to nacionalne države. Svaka (etnička) skupina stoga (ne)svjesno želi konstruirati vlastitu političku zajednicu čiji članovi dijele neke zajedničke elemente. Univerzalna prava koja već desetljećima proklamira Europska unija prema van i prema unutra niti su praktično niti normativno utemeljena, a ljudsko pravo čovjeka jest ono koje mu dodijeli zajednica čiji je on član. Čovjek ima pravo imati pravo, ali to pravo nije i prirodno pravo u onome smislu kako su zamislili tvorci Deklaracije o pravima čovjeka iz Demokracija se stoga utjelovljuje u zajednici koja autonomno odlučuje o samoj toj zajednici i pravima svojih članova; demokracija se ne nameće odozgo. U slučaju izbjegličke krize to je tim više tako jer ni Komisija niti bilo koja članica EU-a nemaju ovlasti da zemljama članicama proskribiraju oblik zajednice u kojoj će netko živjeti unutar demokratskih okvira. Inzistiranjem na tome da izbjeglice prihvaćaju oni koji to ne žele putem obveznih kvota ili rješenja koja preferira jedna ili svega nekoliko država EU-a neizravno se delegitimiraju demokratska volja građana i sama demokracija u tim zemljama članicama. Na taj se način, također, delegitimira funkcioniranje same Europske unije u kojoj nisu svi ravnopravno zastupljeni i u kojoj postoji upitan politički pritisak nekih država članica. Nametanjem rješenja koje je osmislila jedna država članica, Unija se dovodi do opasnog presedana koji je uistinu može podijeliti, ali i uništiti samu srž europske političke zajednice, a to je vjernost demokratskim načelima. Tako bi Europa mogla uništiti samu sebe namećući nove vrijednosne sustave suverenim državama, a zaklinjući se na ljudska prava i demokraciju koju je, paradoksalno, ta ista Europa izumila i implementirala putem države-nacije. Time se kriza s izbjeglicama s Bliskog istoka pokazuje kao neviđeni izazov za Europsku uniju i demokraciju u njezinim državama članicama. Literatura Al Jazeera Balkans (2015) Sad sam iz Maroka, na granici ću biti Sirijac. Dostupno na: aljazeera.net/video/izbjeglica-sad-sam-iz-maroka-na-granici-cu-biti-sirijac [ ]. Anderson, P. (2009) The New Old World. London: Verso. Arendt, H. (1943) We Refugees. Menorah Journal. Dostupno na: DLCL/files/pdf/hannah_arendt_we_refugees.pdf [ ]. Arendt, H. (1945) Imperialism, Nationalism, Chauvinism. The Review of Politics, 7 (4) (Oct.,1945): Arendt, H. (1973) The Origins of Totalitarianism. New York: Houghton Mifflin Harcourt. Börzel, T. A. (2011) When Europeanization Hits Limited Statehood: The Western Balkans as a Test Case for the Transformative Power of Europe. KFG Working Paper Series 30. Berlin: Freie Universität Berlin. 114

121 Chandler, D. (2006) Empire in Denial: The Politics of State Building. London: Pluto Press. Council of the European Union (2015) Meeting of the EU heads of state or government with Turkey, Consilium Webside. Dostupno na: [ ]. Dams, J. (2015) Das jaehe Ende der Fluechtlings Euphorie, Die Welt. Dostupno na: wirtschaft/article /das-jaehe-ende-der-fluechtlings-euphorie.html [ ]. Der Spiegel (2015) 'The Fourth Reich': What Some Europeans See When They Look at Germany, Spiegel International Online. Dostupno na: [ ]. Dings, J. (2014) New Council Voting. Dostupno na: new-council-voting-means-germany-not-just-europes-reluctant-paymaster [ ]. ESI (2015) European Stabilitiy Initiative (ESI) Newsletter 14/2015, 14. December Finkielkraut, A. (2013) L identité malheureuse. Paris: Stock. Frontex (2014) Migratory routes map. Dostupno na: [ ]. Fruendt, S. (2015) Die vergessene Fluechtlingskrise im Norden, Die Welt. Dostupno na: de/wirtschaft/article /die-vergessene-fluechtlingskrise-im-norden.html [ ]. Kirst, V. (2015) Haelfte der syrischen Fluechtlinge schlecht ausgebildet. Die Welt. Dostupno na: [ ]. Lane, O. (2015) Watch Migrants Dislike Food. Breitbar News Network. Dostupno na: com/london/2015/11/13/watch-migrants-dislike-food-demand-tvs-threaten-go-back-syria/ [ ]. Mađarević, E. (2015) The EU s Transformative Power Reassessed the Case of the Croatian Accession Negotiations. U: Lajh, D., Petak., Z. (ur.) EU Public Policies Seen from a National Perspective: Slovenia and Croatia in the European Union, Ljubljana: Faculty of Social Sciences. Mandra, A. (2015) Measuring Political Muscle in European Union Institutions, Bruegel European think tank. Dostupno na: [ ]. Politi, J. (2015) Eurozone austerity fanning populist flames, says Renzi. The Financial Times. Dostupno na: [ ]. Siedentop, L. (2001) Democracy in Europe. New York: Columbia University Press. Von Rohr, M., Leick, R. (2013) French Philosopher Finkielkraut: 'There Is a Clash of Civilizations', Spiegel Online. Dostupno na: [ ]. Wille, A. (2013) The Normalization of the European Commission: Politics and Bureaucracy in the EU Executive. Oxford: Oxford University Press. Zielonka, J. (2006) Europe as Empire: The Nature of the Enlarged European Union. Oxford: OUP. Mađarević, E. Izbjeglička kriza najveći izazov za nacionalne države i Europsku uniju 115

122

123 Professional paper / Stručni rad UDC/UDK 502:005.6: ](4-67EU) Foreign direct investment and sustainable development in the European Union Inozemna izravna ulaganja i održivi razvoj u Europskoj uniji Abstract The aim of this paper is to analyze how foreign direct investment can impact sustainable development, particularly from an environmental standpoint. Pursuing that aim, the structure and flows of foreign direct investment are analyzed, along with the environmental protection regulation and its evolution over the last few decades in European Union (EU) countries. The conclusion of the research is that most EU countries have strong environmental requirements that can influence investors seeking pollution havens in these countries. However, while common EU policies are in place, member countries also apply their own national regulations and incentives. Different approaches to investments and sustainable development policies may have implications for the level of harmonization and collaboration among EU countries in the future. Sanja Franc, PhD Faculty of Economics and Business, University of Zagreb sanja.franc@gmail.com Keywords: FDI, European Union, sustainable development, environmental protection JEL classification: F2, F63 Sažetak Cilj ovog rada jest analizirati na koji način inozemna izravna ulaganja mogu utjecati na održivi razvoj, posebice sa stajališta zaštite okoliša. Slijedom navedenoga, analizirani su struktura i tijekovi inozemnih izravnih ulaganja, zajedno s propisima o zaštiti okoliša i njihovim razvojem tijekom posljednjih nekoliko desetljeća u zemljama Europske unije (EU). Zaključak istraživanja upućuje na činjenicu da većina zemalja EU-a ima stroge ekološke zahtjeve koji mogu utjecati na ulaganja koja traže neku vrstu utočišta onečišćenja u tim zemljama. Međutim, iako postoje zajedničke politike EU-a, zemlje članice istodobno primjenjuju svoje nacionalne propise i poticaje. Različiti pristupi ulaganjima i politici održivog razvoja mogu imati implikacije na razinu usklađenosti i suradnje među zemljama u budućnosti. Ključne riječi: inozemna izravna ulaganja, održivi razvoj, zaštita okoliša JEL klasifikacija: F2, F63 Dr. sc. Sanja Franc Ekonomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu sanja.franc@gmail.com 1. Introduction Strengthening the process of globalization has revealed some new challenges, particularly the issue of sustainability. During the 1980s and 1990s, there was a strong wave of internationalization and liberalization in the world economy, accompanied by large flows of foreign capital, particularly foreign direct investment (FDI). International mobility of production factors, especially capital, resulted in the global interdependence of countries. As a result of strengthening internationalization and liberalization processes, opportunities for achieving economic growth arose, but at a certain price. Through this process, environment and sustainability have become endangered. From this standpoint, it can be said that globalization and movement of production factors have multiple effects, seen not only in opportunities for growth and development, but also in their consequences for sustainable development, particularly from the environmental aspect. 117

124 Franc, S. Foreign direct investment and sustainable development in the European Union Sustainable development can be described as a process of development that meets the needs of present generations, without compromising the ability to meet the needs of future generations (UNCTAD, 2004). The concept of sustainable development began to be used widely at the end of the last century, when consensus was reached that economic growth, while still crucial, must be achieved in a different way, and include the needs of both people and the environment (Tvaronavčiene and Lankauskiene, 2011). Growth stimulated by liberalization can exacerbate existing market and policy failures with respect to the environment. Current trends in pollution and resource use are not sustainable, nor moving towards a more sustainable path. FDI is undeniably a factor in these trends. On the other hand, foreign direct investments have become one of the most common methods of technology and wealth spillover, particularly between developed and developing countries. Through foreign investments, multinational companies can affect the welfare of a host country significantly. The extent of this influence depends largely on the purpose and value of the investment, but also on the regulatory framework of the host country and international investment agreements concluded. While multinational companies are interested in a limited number of private economic goals, government interest lies in the realization of much broader public economic and non-economic objectives. Multinational companies try to increase profits and sales, while countries seek to increase the well-being of their citizens (Dunning, 1993). In this sense, there is no consensus on the impact of foreign direct investment. Moreover, it can have very different effects in different countries (Chudnovsky and Lopez, 2008). Official statements on the environmental impacts of FDI and trade liberalization are typically characterized by three main arguments (OECD, 1998): 1. Countries have environmental comparative advantages: each country will set its regulations based on domestic preferences and resources. Countries with low incomes, the ability to tolerate pollution, or extensive resources, should set standards low and attract pollution-intensive and resource-seeking FDI. 2. FDI increases the demand for environmental quality: if host-country demand for environmental quality increases as incomes rise, then eventually environmental damage will begin to fall (the environmental Kuznets curve argument). As FDI increases incomes, it will contribute to this increased environmental demand. 3. FDI is cleaner than domestic investment: FDI involves new technologies that are cleaner than those of domestic producers, therefore encouraging FDI can improve the environmental performance of a country. In general, opening a country up to international trade and capital will increase prosperity, if the country has introduced environmental and social policies. Introducing international standards of environmental protection could be a solution to avoid the race to the bottom (Cogoy and Steininger, 2006). On the other hand, economists traditionally consider that environmental regulations add costs to companies and slow down productivity. Environmental regulations may thus affect the competitiveness of the domestic industry, if the stringency of policies differs across countries, putting some firms at a disadvantage to their foreign competitors (Dechezleprêtre and Sato, 2014). The aim of this paper is to research how foreign direct investments can impact on achieving sustainable development, particularly from an environmental standpoint. With that goal in mind, besides analyzing foreign direct investment flow and structure, environmental protection regulation and its evolution over the past few decades in the European Union countries are also analyzed and compared. The paper consists of five parts. The first is the introduction followed by the literature review. The third part presents the methodology, and the fourth part an analysis of FDI and EU environmental regulation. The final part is the conclusion. 2. Literature review It is largely accepted that countries that produce more also pollute more. Environmental pollution and general environmental degradation, especially in developing countries, is a consequence of unsustainable production and consumption patterns, at home and abroad, and limits their opportunities to 118

125 achieve sustainable development (Petrovic-Randjelovic, 2007). This is a particularly pressing issue at a time of strengthening the process of production movement from developed to developing countries, motivated by environmental cost savings. Increased flows of trade and investment can exacerbate the existing inefficient allocation of scarce natural resources. This implies that economic benefits will be coupled with environmental and social costs, particularly affecting the most disadvantaged, and the long-term welfare implications of increased FDI are often ambiguous; especially in environmentally sensitive sectors (Mabey and McNally, 1999). Debate over measures and environmental policies has emerged as a result of differences in regulations between developed countries and developing countries, and has resulted in discussions on the impact of environmental policies on investment decisions, or the location of production. Open capital accounts allow countries to diversify portfolios and manage investment risk better, regardless of the level of economic development (Grgić and associates, 2012). Investments are definitely considered the key to achieving sustainable development and growth (Petrovic-Randjelovic, 2007). However, the exact conditions and components that determine the positive effects of foreign investment on sustainable development are still unknown (Kardos, 2014). As already mentioned, foreign direct investments are expected to generate positive spillovers and overall positive effects on the recipient economy, but there are also potential costs involved in this form of capital inflow. Subsequently, in the last few years, the focus of research has changed and the effects of FDI on the potential to create green growth and development, along with the broader impact on the environment and society, are being analyzed more intensely. As for effects on the environment, foreign investment can have either beneficial or adverse effects, as presented in the pollution haven or pollution halo hypothesis. Some believe that countries with lower environmental standards will attract more foreign investments seeking to save costs, thus creating so-called pollution havens (see Gray, 2002; Petrović-Randjelovic, 2007). Environmental protection regulation is seen here as a way of internalizing the external costs of environmental protection that company would have to pay by locating it in a particular country. In order to attract foreign direct investments, countries may deliberately depreciate the value of the preserved environment and reduce pollution taxes or similar regulatory measures, which would otherwise serve to preserve it. This kind of behavior is called the race to the bottom. On the other hand, it is argued that foreign direct investment can generate positive spillovers of new, modern, environmentally-friendly technology. Foreign investments may thus help spread best practices of environmental management and contribute to a well-preserved environment, and this will be reflected in changes in the consumption pattern (the pollution halo effect). One of the earliest models which accounted for the impact of environmental policies on location decisions was that by Markusen and associates (1993). Their analysis was carried out considering environmental policy as an exogenous factor, and focusing on local pollution. Most of the key factors involved in company location decisions are taken into account, such as plant and company fixed costs and transport costs connected with exports. Commonly, the first generation of models, which appeared in the 1990s (e.g. Markusen and associates, 1993; Motta and Thisse, 1994) focused on explaining the effect of environmental measures on location decisions, with location as the only endogenous variable. During the last fifteen years, the main focus in the literature has shifted towards endogenizing environmental policy in a strategic context, while often taking the international strategy of companies as exogenous (Bayindir-Upmann, 2003; Cole and associates, 2006). Only in a few papers are both government and company decisions treated as endogenous (Markusen and associates, 1995; Rauscher, 1995; Ulph and Valentini, 2001). However, models that see both environmental policy and location as endogenous factors have become increasingly stylized, to the extent of losing many of the essential ingredients of the location decision. It is generally assumed that there are no transport costs, that companies serve only a third market, that profits are not a component of welfare, and that all countries are of similar size, etc. Such models lose Franc, S. Foreign direct investment and sustainable development in the European Union 119

126 Franc, S. Foreign direct investment and sustainable development in the European Union much of their interest in terms of empirical work or policy decisions. As a novelty, Sanna-Randacci and Sestini (2011) analyzed the effect of asymmetric environmental policies on international location strategies in pollution-intensive sectors, when countries differ in terms of market size. The authors suggested that international environmental rules should take account of differences in market sizes and thus the ability to attract production. Still, less attention has been paid to macro-level issues of how increased economic activity, driven by liberalized investment and trade impacts on the environment and a country s prospects for sustainable development (Mabey and McNally, 1999). In the European Union, analysts are discussing the relevance of the risk of carbon leakage due to unilateral emission mitigation policies. Overcoming the first mover disadvantage requires some international harmonization of standards, or the consolation that others will face some level of regulation. There is increasing pressure on the international community to establish principles to balance the interests of companies, countries and people (Milgroom, 2014). Achieving sustainable development in addition to international community principles requires firm commitment on the part of governments and private sectors, and the simultaneous existence of appropriate legal frameworks and resources to finance sustainable development. This process is already happening in regional trading blocs such as the EU and NAFTA, but needs to be accelerated (Mabey and McNally, 1999). However, it is undeniable that there are still huge differences in environmental protection regulations between countries and regions. The most significant effect of different standards may not be a race to the bottom, but the chilling effect on regulation and enforcement, which means hindering regulations from reaching their socially optimal levels. Tackling this requires greater environmental regulation, both independently and collectively. While the pollution haven picture continues to be unclear, the possibility that trade and investment flows will be affected if countries pursue environmental regulation with significantly different degrees of ambition cannot be ruled out. Several avenues of emerging research will strengthen the empirical evidence base and provide a better understanding of how the potentially adverse impacts of environmental regulation on trade and investment can be mitigated. Two examples are emerging research on the comparability of environmental effort (for example, Aldy and Pizer, 2013), and assessments of the effectiveness of alternative measures to address competitiveness impacts. For example, a body of work evaluates the allowance allocation methods under emissions trading schemes (Fischer and Fox, 2007; Meunier and Ponssard, 2012), border carbon adjustments (Branger and Quirion, 2014; Böhringer and associates, 2014), and consumption-based accounting (for example, Jakob and associates, 2014). These studies are not empirical, due to a lack of actual policy experiments. 3. Methodology For the purpose of analyzing FDI flows and structure, and environmental protection regulation in EU countries, data from secondary sources were used, namely, UNCTAD, Eurostat and OECD databases. Research was conducted using standard analysis, induction, deduction and comparison methods. The literature review results were synthesized and used as guidelines for data analysis and conclusions. Data were analyzed for the period , i.e. up to the last available year. One of the most important parameters that roughly indicate the location of the given statistics on a numerical axis is the arithmetic mean, average, or mean value of a given series of numerical data. As a complement to average values, the degree of homogeneity of indicators used is often given, in which standard deviation is the most important. In addition to standard deviation as a measure of the dispersion, coefficients of curvature (asymmetry) and kurtosis can be used. This research was conducted as a preliminary analysis for further empirical research of the relationship between FDI and environmental protection regulation. 4. Results of the analysis of foreign direct investments and environmental protection in the European Union Rapid development without adequate controls can bring about irreversible social and cultural 120

127 disruption, removing traditional economic support mechanisms without replacing them with adequate substitutes. The irreversibility of much environmental damage means that liberalization can result in long-term negative impacts if host country regulation cannot respond to increased economic activity (Mabey and McNally, 1999) Overview of FDI flows and structure in EU countries In the global environment, many countries face the problem of insufficient capital sources to finance their needs. Many see foreign direct investment (FDI) as a potential source of much-needed capital. However, due to strong competition between countries, there is a growing need to offer certain incentives with a stable investment climate, in order to attract FDI. However, each country needs to analyze carefully which types of incentives are acceptable and most appropriate, that is, what kind of incentive package will yield more benefits than costs and therefore avoid the race to the bottom effect. Increasing FDI in the EU results in a variety of economic impacts. These impacts are not only scrutinized according to quantity, but also quality. Investments bring many benefits, such as job creation, optimizing resource allocation, transferring technology and skills, increasing competition and boosting trade. This explains why EU countries make significant efforts to attract foreign investment (European Commission, 2015a). Since the global economic crisis, FDI trends have slowly recovered, but not to pre-crisis levels. In the European Union in 2013, outward flows were 34% higher than EU flows in Similarly, EU-28 inward flows were 12% above EU-27 flows in the previous year (Eurostat, 2015). However, EU FDI flows in 2013 were more than 20% below the EU peak levels of 2011 in terms of both inward and outward investment relations with the rest of the world. The income rates of return from both outward and inward investment in 2012 were slightly down from the previous year, but remained above the rates for 2008 and Since many researchers (e.g. Nuzhat, 2009; Jyun-Yi and associates, 2008; Abbas and associates, 2011) have proved the existence of a relationship between FDI and gross domestic product (GDP), we looked at the trends of FDI inflows and GDP values for a ten-year period (Figure 1). Some similarities in the movement of indicators can be detected. Upward trends in GDP and FDI were recorded up to 2008, after which values plummeted, due to the economic crisis. The EU has been recovering slowly from the crisis, accompanied by growth in GDP; however, FDI has not recovered as fast. Investors are hesitant to invest during times of crisis, due to increased risks of returns and unstable markets. While the contribution of FDI to GDP growth is Franc, S. Foreign direct investment and sustainable development in the European Union Figure 1 FDI inflow and GDP trends in EU-28, (million USD) Source: UNCTAD database (2015). 121

128 Figure 2 FDI inflow by country, 2013 (million USD) Franc, S. Foreign direct investment and sustainable development in the European Union Source: UNCTAD database (2015). sometimes overstated, FDI would be particularly valuable for the peripheral euro area in the current situation. After all, most domestic companies are financially constrained and have problems in accessing financing via conventional channels. This means that the availability of capital for large-scale investments in the economy is scarce (Vetter, 2014). Comparing FDI inflow among EU countries (Figure 2), it can be concluded that in 2013, Spain (39,166 million USD), the UK (37,100 million USD) and Ireland (35,519 million USD) received the largest amounts of FDI, while Belgium (-2,405 million USD), Malta (-2,099 million USD) and Finland (1,064 million USD) actually recorded disinvestments. Besides quantity, the quality of investments is also crucial to the economy. As for the structure of FDI, services made by far the largest contribution to both outward (62%) and inward (87%) FDI stocks for the EU, and their respective shares of total stocks at the end of 2011 were greater than at the end of 2010, in particular inward stocks (Eurostat, 2015). Around three-fifths of inward stocks of services and almost four-fifths of outward stocks of services were held in financial and insurance activities, which themselves grew during Almost all services subsectors contributed to the positive development, the highest growth being recorded for information and communication services (outward stocks) and financial and insurance activities (inward). On the other hand, EU inward stocks decreased for information and communication services, accommodation and food service activities and for real estate activities, while both inward and outward stocks decreased for other services. The EU countries have no large foreign direct investment in extractive industries which often cause irreversible consequences in the environment. However, sustainable development and environmental protection have an important place in the development agenda. Therefore, it is interesting to see how much FDI flows into potentially polluting activities, and how well the EU countries regulate environmental protection. The manufacturing industries perceived as potentially highly polluting are mining and quarrying, wood, publishing and printing, refined petroleum and other treatments, chemical products, rubber and plastic products and metal products. Some services regarded as more burdensome on the environment include hotels, restaurants, and transport. Figure 3 shows the total sums of inward FDI by economic activity in EU member countries (for which data was available). For the purposes of this analysis, only potentially polluting sectors were 122

129 Figure 3 FDI by potentially highly polluting economic activity, EU countries, (million USD) Franc, S. Foreign direct investment and sustainable development in the European Union Source: OECD (2015). selected and compared. Detailed data of inward and outward FDI by economic activity in the EU are shown in Annexes 1 and 2. Looking at Figure 3, it can be concluded that manufacturing industries and transport services are sectors that have received most FDI in the countries analyzed. Unlike other EU members, Hungary, Norway and the UK have received large amounts of FDI in the mining and quarrying industry, which may be potentially harmful to their environment. FDI in manufacturing industries has been significant in the Czech Republic and Sweden, particularly in mechanical products, rubber and plastic manufacturing (in the former) and wood, publishing and printing, and chemicals manufacturing (in the latter) (Annex 1). Estonia, Portugal, Slovenia and Slovakia have received considerably less FDI in polluting-intensive industries and services than other EU countries. Those countries are also at the top of the list of environmental tax revenues in the EU (Figure 5). FDI flows in environmentally burdensome service sectors were largest in Hungary and the Czech Republic. Changes in economic structures influence the proportion of FDI stock in pollution-intensive industries in the total FDI stock. The presence of FDI in pollution-intensive industries is, however, only one of the factors influencing the environment in a host country. Technologies used by investors and environment management also play an important role (Witkowska, 2012). Considering the importance of sustainable development and allocating investments for desired economic activities, FDI rules and environmental protection regulation are important determinants of a country s attractiveness to foreign investors. Furthermore, unlike geography, FDI and environment protection rules are factors over which governments can exert control. Regarding restrictions for foreign investors, the EU countries have already eliminated most barriers and discriminatory measures, and facilitated investments from abroad to a greater degree than most other countries (Vetter, 2014). The level of FDI restrictiveness can be measured with the FDI Regulatory Restrictiveness Index (FDI Index). It measures statutory restrictions on foreign direct investment in 58 countries, and covers 22 sectors. The FDI Index gauges the restrictiveness of a country s FDI rules by looking at the four main types of restrictions on FDI (OECD, 2015): foreign equity limitations, screening or approval mechanisms, 123

130 Franc, S. Foreign direct investment and sustainable development in the European Union restrictions on the employment of foreigners as key personnel, operational restrictions, e.g. restrictions on branching, capital repatriation, or land ownership. 1 As it can be seen from Table 1, Austria has one of the most closed regulatory systems, with particularly regulated primary sector activities (0.15), hindering foreign investors from entering this sector easily. On the other hand, the most open regulatory systems are noted in Luxembourg, Spain and Portugal. Secondary sector openness is high in most of the countries analyzed Evolution and reforms of EU environmental protection regulations The EU has common policies for investment and environment regulation. However, member countries can also have their own national policy measures. Most of Europe s outflowing and inflowing FDI is protected by bilateral trade agreements (BITs). To date, only a few EU countries have included provisions for sustainable development in their BITs. Market-based instruments, such as environmental taxes, tradable permit systems or targeted subsidies, are a cost-effective way to protect and improve the environment. They provide incentives for firms and consumers to opt for greener production or products. In January 2005, the European Union Greenhouse Gas Emissions Trading System (EU ETS) started operations as the largest multi-country, multi-sector Greenhouse Gas Emission Trading System worldwide. It covers over 11,500 energy-intensive installations across the EU, and around half of Europe s emissions of carbon-dioxide. These installations include combustion plants, oil refineries, coke ovens, iron and steel plants, and factories making cement, glass, lime, brick, ceramics, pulp and paper. Emissions trading does not imply new environmental targets, but allows for cheaper compliance with existing targets under the Kyoto Protocol. Allowing participating companies to buy or sell emission allowances means that the targets can be achieved at the minimum cost. The use of emission-restricting regulations is not Table 1 FDI Regulatory Restrictiveness Index, 2014 Sector Primary Secondary Tertiary Total Austria Belgium Czech Rep Denmark Estonia Finland France Germany Greece Hungary Ireland Italy Luxembourg Netherlands Poland Portugal Slovakia Spain Sweden United Kingdom Mode Average Source: OECD (2015). 1 Restrictions are evaluated on a 0 (open) to 1 (closed) scale. The overall restrictiveness index is the average of sectoral scores. 124

131 widely prevalent across EU countries, which have opted for more market-based approaches to the climate change problem. Nevertheless, regulations have been used, in particular to address emissions from vehicles and transport. For instance, emissions standards have existed since the 1970s and currently target four groups of emissions: nitrogen oxides, hydrocarbons, carbon monoxide and particulate matter. While emissions standards are a common feature of environmental policies in many advanced economies, the EU has only recently begun to address the issue of CO ² emissions from vehicles. Recent legislation has set the timeline for the implementation of new standards in this area (International Labour Organization, International Institute for Labour Studies, 2011). Moreover, under the Europe 2020 strategy, the EU has adopted the plan, which sets climate and energy targets of cutting greenhouse gases by 20 per cent by 2020 compared with 1990 levels, achieving 20 per cent of primary energy from renewable resources and improving energy efficiency by 20 per cent by As part of the strategy, many governments in the EU have imposed taxes on the use of electricity, mineral oils, roads and vehicles, which vary based on weight, purpose and emissions. There is little evidence to suggest that strengthening environmental regulations reduces international competitiveness. The effect of current environmental regulations on where trade and investment take place has been shown to be negligible compared to other factors, such as market conditions and the quality of the local workforce. However, the impact could increase in the future, if efforts to control pollution diverge significantly across countries. Emerging research comparing environmental efforts in different countries will play a key role in assessing and preventing adverse impacts on trade and investment in the future (Dechezleprêtre and Sato, 2014). As previously mentioned, environmental taxes are increasingly considered a useful and important part of the policy mix. When carefully designed, such instruments can provide economic incentives which can encourage dynamic innovation, change the business case for investment, and inform consumer choice, thus helping deliver economic, social (e.g. health, income distribution) and environmental (e.g. efficient resource use, energy security) benefits (Withana and associates, 2014). Environmental taxes and charges are the most widely used market-based instruments for green policies in the EU, with governments imposing taxes on transport, emissions and air pollution, energy and mineral oil (International Labour Organization, International Institute For Labour Studies, 2011). Subsidies and tax credits can be granted to enhance energy efficiency in a variety of areas, including buildings, transport and households. Environmental tax reform is a combination of the increased application of environmental taxes, with the reduction of other, more distorting taxes, e.g. on labour, in order to improve the environment and to improve employment, within a context of budget neutrality. The momentum behind environmental tax reforms has continued to grow over the past two decades. What began as an exercise among a few leading European countries has gradually expanded to encompass a number of countries and regions across the globe. Figure 4 shows changes in the proportion of environmental and labour taxes in total tax revenues since EU countries make very different use of environmental taxes, for example, in 2006 the proportion was more than 10% in Denmark, the Netherlands and Malta, while it was less than 6% in Belgium, Spain, France, Sweden and Austria. During , trends also differed among the countries concerned: Latvia accounted for the greatest decrease in its proportion of environmental taxes (from 9.2% to 7.9%), while in Denmark, the proportion increased (from 11.5% to 12.2%). Plans and initiatives are underway in several countries to introduce new environmental taxes, charges, or levies or to amend existing systems, either as part of a broader package of fiscal reform, or as individual proposals reflecting different interests and circumstances. Recent initiatives in some countries have responded to fiscal necessities, while others seek to support wider environmental, economic and social objectives. The reform agenda has also attracted attention at the EU level, and has appeared, for example, in several country-specific recommendations under the European Semester, Franc, S. Foreign direct investment and sustainable development in the European Union 125

132 Figure 4 Changes in the proportion of environmental and labour taxes in total tax revenues Franc, S. Foreign direct investment and sustainable development in the European Union Source: European Commission (2008). and in policy discussions on climate change, resource efficiency and the circular economy (Withana and associates, 2014). To date, the main focus of efforts has been in the areas of transport, energy and water, albeit with significant variation in the type of instrument, rate applied and impact across countries (Withana and associates, 2014). In the area of energy, the rate of taxation applied varies significantly across different energy products, sectors and countries. In a number of countries, vehicle registration taxes have been set to promote the purchase of low-carbon vehicles, e.g. in Ireland, the Netherlands, Portugal and Spain. Waste-related taxes and charges and product taxes are in place in nearly all countries. Water-related taxes and charges are applied to drinking water supply and consumption, waste-water discharges and effluents, and water abstraction. It can be concluded that environmental taxes in the EU are composed mainly of energy taxes (accounting for some 75% of the EU-28 environmental tax revenues), of which transport fuel taxes represent more than three-quarters, followed by non-fuel transport taxes (21%) and pollution/resources taxes (4%) (Eurostat, 2014). Despite the flat trend in environmental taxes since 2009 at the overall EU level, individual Member States have displayed considerable differences in the dynamics of application. The largest increases were recorded in Greece and Finland, and the greatest decreases were in Lithuania, Portugal and Spain. Total revenues from environmental taxes in the EU-28 in 2013 were EUR 331 billion; this figure equates to 2.5% of gross domestic product (GDP) and 6.3% of the total revenues derived from all taxes and social contributions (Figure 5). Energy taxes (which include taxes on transport fuels) were particularly prominent in Lithuania, Luxembourg and the Czech Republic, where they accounted for more than nine-tenths of total environmental tax revenues. In contrast, energy taxes slightly exceeded 50% of revenues from environmental taxes in Malta and Norway (Figure 6). A good tax system ensures predictable revenues for the government, is stable, and minimizes distortions in investment decisions. There is a broad consensus that applying tax instruments with reasonable tax rates over a broad base is sound policy. Paradoxically, this approach rules out all tax incentives (Johnson and Toledano, 2013). Some subsidies for the industrial, transport, agriculture and energy sectors can be environmentally harmful, because they promote the use of polluting or energy-intensive products or processes. They can also introduce 126

133 Table 2 Total environmental tax revenues by type of tax in EU-28, 2013 Sector (million EUR) (% of total environmental taxes) (% of GDP) (% of total revenues from taxes and social contributions) Total environmental taxes ,00 100,00 2,50 6,30 Energy taxes ,00 75,00 1,80 4,70 Transport taxes ,00 20,10 0,50 1,30 Taxes on pollution and resources ,00 4,90 0,10 0,30 Source: Eurostat (2015). Franc, S. Foreign direct investment and sustainable development in the European Union distortions in the Single Market (European Commission, 2015b). Yet, some experts have argued that governments should implement less neutral policies, because not all investments are the same, and some incentives may be needed. In fact, the level of the tax rate alone does not determine tax impacts. The evolution of tax over time, exemptions granted and associated conditions, as well as the use of revenues raised, are equally important factors influencing effectiveness. In some cases, a number of exemptions are granted in the early years of imposing an environmental tax, which are then gradually phased out. In some cases, exemptions are conditional on the achievement of certain targets, voluntary agreements with the government etc. For example, in the Netherlands, in order not to harm international competitiveness, large industrial electricity consumers receive an energy tax refund, if they have entered into long-term energy efficiency agreements with the government, and as long as they pay on average more than the European minimum rate. In some cases, the success of the environmental tax, charge or levy can lead to negative impacts, for example on public finances and/or on environmental objectives. For example, the bonus-malus system introduced in France in late 2007 aimed to encourage the purchase of vehicles which emit low CO ² emissions. The system was supposed to be neutral in respect of public finances; however, due to its success, it led to a financial deficit of EUR 1.46 billion between 2008 and 2011 (Withana and associates, 2014). More countries have shifted toward the use of state aid for horizontal purposes, and this has been reflected in the greater use of incentives to address market failures and pursue specific goals. With respect to the relationship between aid-type and objectives, most aid dedicated to environmental purposes is available through tax exemptions (European Commission, 2011). Figure 5 Total environmental tax revenues, 2013 (%) Source: Eurostat (2015). 127

134 Figure 6 Environmental taxes by tax category as % of tax revenues, 2013 Franc, S. Foreign direct investment and sustainable development in the European Union Source: Eurostat (2015). The total amount of incentives for EU industry in was 60,048 million euros (Table 3). As already mentioned, tax reductions were the most common instrument for improving environmental protection. The average amount of tax reductions in the EU countries was 885 million euros. Overall, the impacts and effectiveness of environmental taxes, charges and levies vary across countries, and are determined by a number of factors, including design (i.e. point of application, breadth of coverage), level of taxes and charges, implementation (i.e. evolution over time, exemptions granted and associated conditions), and the use of revenues raised. Furthermore, the impact of these instruments needs to be seen in the wider context of related taxes and other policy instruments in place, as well as external factors that drive change (Withana and associates, 2014). 5. Conclusion Achieving the goals of sustainable development while attracting investment and promoting economic growth depends on the successful development of national policies, and their synergy and coherence. Well-allocated, high-quality foreign investment can help make current economic practices more sustainable, while inappropriate investment can destabilize communities and the environment. The European Union has formulated a long-term strategy for economically, socially and environmentally sustainable development. Subsequently, the EU has strong environmental requirements that can be regarded as a barrier to potential practices of seeking pollution havens in these countries. Environmental taxes in the EU are composed mainly of energy taxes, of which transport fuel taxes represent more than three-quarters, followed by non-fuel transport taxes (21%) and pollution taxes (4%), while at the same time, manufacturing industries and transport services are sectors that have received the most FDI in the countries analyzed. It can be assumed that environmental regulation is not a repelling factor for the entry of FDI. Additionally, most EU members implement their own national autonomous policies towards foreign investors, using different incentives packages. Thus, these countries try to influence investment decisions and encourage investors to invest in industries favouring a knowledge-based and environmentally-friendly economy. All the above leads to the conclusion that there is significant diversity in practices among European countries, given different national and local interests and circumstances. This diversity can also lead to competitiveness problems, or less effective results in certain areas. Different approaches to investment and sustainable development policies may have implications for the level of harmonization and collaboration between countries. One possible approach that can be considered in the future is that of cooperation and coordination through coalitions of like-minded countries, which would bring together groups of countries with similar 128

135 Table 3 Aid to industry and services by instrument and country, (million EUR) Grants Tax reduction Equity participation Soft loans Guarantees Total EU , ,00 602, , , ,00 Austria 1.407,00 222,00 2,00 54,00 12, ,00 Belgium 981,00 625,00 9,00 61,00 1, ,00 Bulgaria 18,00 7, ,00 Cyprus 84,00 2, ,00 Czech Rep. 753,00 113,00-6,00 100,00 972,00 Denmark 1.139,00 60,00 6,00 9,00 1, ,00 Estonia 13,00 3, ,00 Finland 550,00 294,00 19,00 34,00 3,00 900,00 France 4.971, ,00 14,00 328,00 14, ,00 Germany 8.245, ,00 29,00 201,00 76, ,00 Greece 825,00 117, , ,00 Hungary 803,00 488,00 1,00 24,00 5, ,00 Ireland 325,00 439,00 2,00 30,00-796,00 Italy 3.147,00 383,00 20,00 226,00 11, ,00 Latvia 36,00 15,00 1,00 1,00-53,00 Lithuania 95,00 13,00 1, ,00 Luxembourg 90, ,00-91,00 Malta 38,00 98, ,00 Netherlands 1.461,00 315,00 6,00 18,00 10, ,00 Poland 1.777,00 747,00 17,00 38,00 1, ,00 Portugal 190, ,00 14,00 19, ,00 Romania 219,00 2,00 4,00 3,00-228,00 Slovakia 115,00 106, ,00 Slovenia 308,00 6,00 1,00 2,00-317,00 Spain 2.498,00 984,00-740,00 7, ,00 Sweden 442, ,00 2,00 5, ,00 UK 1.863, ,00 452,00 96,00 1, ,00 Average 1.200,00 885,00 22,00 70,00 46, ,00 Min 13, ,00 Max 8.245, ,00 452,00 740, , ,00 Std.Deviation 1.815, ,54 86,26 156,19 194, ,39 Source: European Commission (2011). Franc, S. Foreign direct investment and sustainable development in the European Union interests in a particular area. This approach would be voluntary, and could help ensure more effective and efficient regulation. Cooperation could in some cases lead to more harmonized or synchronized approaches between countries, while supporting better sharing of information on experiences and plans in others, to ensure the improved design of policy instruments. For activities where pollution leakage and competitiveness issues represent a serious risk, it is important to create policy options to prevent adverse impacts on trade and investment, while avoiding the creation of new distortions. The adjustment of policies in each economic sector will be required to balance policy goals with the multiple impacts of environmental regulations on pollution, investment, trade, productivity, employment and innovation. The limitations of this paper relate to the absence of empirical testing of the relationship between FDI and environmental regulation. Therefore, it would be useful if future research conducted econometric analyses to see if the aforementioned relationship can be confirmed, along with its strength among the various EU countries. 129

136 Franc, S. Foreign direct investment and sustainable development in the European Union Literature Abbas, Q., Akbar, S., Shan Nasir, A., Aman Ullah, H., Akram Naseem, M. (2011) Impact of Foreign Direct Investment on Gross Domestic Product. Global Journal of Management and Business Research, 11 (8): Aldy, J. E., Pizer, W. A. (2013) Comparability of effort in international climate policy architecture. Harvard Project on Climate Agreements Discussion Paper Cambridge: Harvard Project on Climate Agreements. Bayindir-Upmann, T. (2003) Strategic Environmental Policy Under Free Entry of Firms. Review of International Economics, 11 (2): Böhringer, C., Fischer, C., Rosendahl, K. E. (2014) Cost-effective unilateral climate policy design: Size matters. Journal of Environmental Economics and Management, 67 (3): Branger, F., Quirion, P. (2014) Would border carbon adjustments prevent carbon leakage and heavy industry competitiveness losses? Insights from a meta-analysis of recent economic studies. Ecological Economics, 99: Chudnovsky, D., Lopez, A. (2008) Foreign investment for sustainable development in Argentina. Disscussion paper, No. 12. CENIT. Cole, M. A., Elliott, R. J. R., Fredriksson, P. (2006) Endogenous Pollution Havens: Does FDI Influence Environmental Regulations? Scandinavian Journal of Economics, 108 (1): Dechezleprêtre, A., Sato, M. (2014) The impacts of environmental regulations on competitiveness. Policy brief. Grantham Research Institute on Climate Change and the Environment, London School of Economics and Political Science, as well as the Centre for Climate Change Economics and Policy. Dunning, J. (1993) Multinational Enterprises and the Global Economy. MA: Addison Wesley. European Commission (2008) 2008 Environment Policy Review - Environmental taxation. Available at: [ ]. European Commission (2015a) Investment. Available at: [ ]. European Commission (2015b) Environmental Economics. Available at: [ ]. Eurostat (2014) Taxation trends in the European Union Data for the EU Member States, Iceland and Norway. Eurostat statistical books. Eurostat (2015) Statistics explained. Available at: php/foreign_direct_investment_statistics [ ]. Fischer, C., Fox, A. K. (2007) Output-based allocation of emissions permits for mitigating tax and trade interactions. Land Economics, 83 (4): Gray, K. R. (2002) Foreign direct investments and environmental impacts - Is the debate over? Oxford: Blackwell Publishing Ltd. Grgić, M., Bilas, V., Franc, S. (2012) Inozemna izravna ulaganja i ekonomski razvoj. Zagreb: Sinergija. International Labour Organization International Institute For Labour Studies (2011) Green Policies In The Eu: A Review. Joint Discussion Paper Series No. 14. Jakob, M., Steckel, J. C., Edenhofer, O. (2014) Consumption-versus production- based emission policies. Annual Review of Resource Economics, 6 (1): Johnson, L., Toledano, P. (2013) Background Paper for the Eighth Columbia International Investment Conference on Investment Incentives: The good, the bad and the ugly. Vale Columbia Center on Sustainable International Investment. Kardos, M. (2014) The relevance of foreign direct investment for sustainable development. Empirical 130

137 evidence from European Union. Procedia Economics and Finance, 15: Mabey, N., McNally, R. (1999) Foreign Direct Investment and the Environment: From Pollution Havens to Sustainable Development. A WWF-UK Report. Markusen, J. R., Morey, E. R., Olewiler, N. (1993) Environmental Policy When Market Structure and Plant Locations are Endogenous. Journal of Environmental Economics and Management, 24: Markusen, J. R., Morey, E. R., Olewiler, N. (1995) Competition in Regional Environmental Policies When Plant Locations Are Endogenous. Journal of Public Economics, 56: Meunier, G., Ponssard, J., Quirion, P. (2012) Carbon leakage and capacity-based allocations. Is the EU right? Working paper No , Paris: Ecole Polytechnique Centre National De La Recherche Scientifique. Milgroom, A. (2014) Foreign direct investment as a vehicle for sustainable development. Available at: [ ]. Motta, M., Thisse, J. F. (1994) Does Environmental Dumping Lead to Delocation? European Economic Review, 38: Nuzhat, F. (2009) Impact of Foreign Direct Investment on Economic Growth in Pakistan. International Review of Business Research Papers, 5 (5). OECD (1998) Open Markets Matter: the Benefits of Trade and Investment Liberalisation. Paris: OECD. OECD. stat (2015) FDI flow by economic activity. OECD. Available at: [ ]. Petrovic-Randjelovic, M. (2007) Foreign Direct Investment and Sustainable Development: An Analysis of the Impact of Environmental Regulations on Investment Location Decisions. Facta Universitatis. Serbia, Series: Economics and Organization, 4 (2). Rauscher, M. (1995) Environmental Regulation and the Location of Polluting Industries. International Tax and Public Finance, 2: Sanna-Randacci, F., Sestini, R. (2011) Foreign Direct Investment and Environmental Policy: Have Location Factors Been Neglected? Asia-Pacific Journal of Accounting & Economics, 18 (2011): Tvaronavčiene, M., Lankauskiene, T. (2011) Plausible foreign direct investment impact on sustainable development indicators of differently developed countries. Journal of Security and Sustainability Issues, 11 (1): Ulph, A., Valentini, L. (2001) Is Environmental Dumping Greater When Plants Are Footloose? Scandinavian Journal of Economics, 103 (4): Vetter, S. (2014) Recent trends in FDI activity in Europe. Deutsche Bank. Withana, S., ten Brink, P., Illes, A., Nanni, S., Watkins, E. (2014) Environmental Tax Reform in Europe: Opportunities for the future. Final report. Institute for European Environmental policy. Witkowska, J. (2012) Foreign Direct Investment and Sustainable Development in the New EU Member States: Environmental Aspects. Available at: [ ]. Wu, J-Y, Chih-Chiang, H. (2008) Does Foreign Direct Investment Promote Economic Growth? Evidence from a Threshold Regression Analysis. Economics Bulletin, 15 (12). Franc, S. Foreign direct investment and sustainable development in the European Union 131

138 Annex 1 Inward FDI by economic activity in the EU countries, (million EUR) Austria Belgium Czech Denmark Estonia Finland France Germany Greece Hungary Ireland 1495: Mining and quarrying 90,00 127, , ,00 46,38 974, , ,00 11, , : Extraction of crude petroleum and natural gas; service activities incidental to oil and gas extraction, 34, , , ,58 916, ,00-205, ,43 - excluding surveying 3995: Manufacturing 6.763, , , , ,92 783, , , , , , : Food products 192, , , ,00 146,44 262, , ,00 132, , , : Total ( ) 257, , , ,00 513,45-153, , ,00-0, , , : Textiles and wearing apparel 9,00 677, ,59 145,00 115,05 24,00 530,00 852,00 6,23 809, : Wood, publishing and printing 248, , , ,00 398,40-152, ,00 516,00-6, ,06 411, : Total ( ) 2.400, , , ,00 190,23 867, , , , , , : Refined petroleum & other -72, ,00 678,90-676,00 1,82-793, ,00 203, ,26 - treatments 2400: Chemical products 2.204, , , ,00 153,83 855, , , , , , : Pharmaceuticals, medicinal chemical and botanical products 400,00 493, , ,00 19,74-120, ,00 282,00 180, , , : Rubber and plastic products 266,00-361, , ,00 28,52-9, ,00-314,00 40, , :Total ( ) 1.911, , , ,00 134, , , ,00 117, , , : Metal products 523, , , ,00 75, , , ,00-70, , : Mechanical products 1.387, , , ,00 58,35 278, , ,00 187,59-74, , : Total ( ) 162,00 45, , ,00 121,33 177, , ,00-220, , ,00 Italy Luxembourg Netherlands Norway Poland Portugal Slovakia Slovenia Spain Sweden UK 1495: Mining and quarrying 9.356,46 3, , ,00 924,20 351,41 123,12 18, , , , : Extraction of crude petroleum and natural gas; service activities incidental to oil and gas extraction, 3.990, , ,00 617,60-38,40 17,46 264, ,00 excluding surveying 3995: Manufacturing , , , , , , ,59 135, , , , : Food products ,07-380, , , ,50-283,08 48, , , , : Total ( ) 274, , , ,00 358,70-396,27-13,98 989, , , : Textiles and wearing apparel 2.703,75-856,10-736,00-110,20-58,98-10,05-861, , : Wood, publishing and printing ,32-224, , ,00 248,60-337,30-3, , , , : Total ( ) 6.750, , , , , ,35 80, , , , : Refined petroleum & other treatments , , ,30-328,94-1, , , : Chemical products ,95-55, , , ,10-279,70 58, , , , : Pharmaceuticals, medicinal chemical and botanical products , , ,00 593, ,87-56, , , , : Rubber and plastic products 1.986, , ,00-84, ,10-626,71 23, ,00-930, :Total ( ) 2.097,30-920, , , , ,10 87, , , , : Metal products 1.671, , , , , ,39-25, , , , : Mechanical products 427,18 148, , , ,40 317,71 112,86 448, , , : Total ( ) 7.743,53 18, , , ,40-353,15-4,90 664, , ,00 Source: Eurostat (2015). *Values represent total sum of inward FDI for the period , or last available year.

139 Annex 2 Extra EU FDI stocks by economic activity, end 2011 (billion EUR) Outward Inward Total 4.940, ,10 Agriculture, hunting and fishing 4,10 2,10 Mining and quarrying 450,20 27,70 Manufacturing 1.245,80 374,00 Food products, beverages and tobacco products 181,60 82,00 Textiles and wood activities 58,10 11,50 Petroleum, chemical, pharmaceutical products 442,80 139,30 Metal and machinery products 368,60 72,60 Vehicles and other transport equipment 75,40 39,10 Electricity, gas, steam and air conditioning 63,70 17,70 Water supply; sewerage, waste management 6,00 3,30 Construction 23,20 10,80 Services 3.087, ,00 Trade; repairs of motor vehicles and motorcycles 215,10 159,70 Transportation and storage 59,90 25,90 Accommodation and food service activities 21,50 11,80 Information and communication 338,00 88,70 Financial and insurance activities 1.849, ,60 Real estate activities 44,10 51,00 Professional, scientific and technical activities 451,60 302,90 Other services (NACE Rev. 2 Sections N to U) 107,80 79,40 Other, including activities not allocated 60,40 49,50 Source: Eurostat (2015). Franc, S. Foreign direct investment and sustainable development in the European Union 133

140

141 Stručni rad / Professional paper UDK/UDC (73): (100) Važnost dolara kao svjetske valute Significance of dollar as world currency Sažetak Predmet istraživanja rada jest važnost dolara kao svjetske valute. Analizira se kako je dolar postao svjetska valuta, koje su implikacije uloge dolara kao svjetske valute na gospodarstvo Sjedinjenih Američkih Država i ostale zemlje te kako su razne promjene u svjetskom gospodarstvu (globalna financijska kriza koja je počela godine, pojava i rast važnosti eura te potencijalni rast juana) utjecale na status dolara kao svjetske valute. U okviru teme rada promatra se povijesni kontekst, odnosno okruženje iz kojeg je dolar proizašao kao vodeća svjetska valuta, i ekonomski kontekst u kojem se ističu razlozi koji povezuju svjetske valute s gospodarstvom zemlje emitenta te utjecaj na ostale zemlje. Analizira se i utjecaj globalne financijske krize na dolar, trenutačno stanje te buduće perspektive. Ubrzani rast zemalja u razvoju te porast važnosti eura i juana u međunarodnim plaćanjima predstavljaju izazove dolaru u bliskoj budućnosti kada se očekuje sustav s nekoliko svjetskih valuta umjesto jedne dominantne svjetske valute. Dr. sc. Hrvoje Jošić Ekonomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu hjosic@efzg.hr Petar Mezga, bacc. oec. Student Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu petar.mezga@gmail.com Ključne riječi: dolar, svjetska valuta, globalna financijska kriza JEL klasifikacija: F31 Abstract The subject of the paper is the importance of the dollar as a world currency. The paper analyzes how the dollar became a world currency, the implications of its role as a world currency in the economy of the United States and other countries, and how various changes in the world economy (the global financial crisis that began in 2007, the emergence and growing importance of the euro, and the potential growth of the yuan) affect the status of the dollar as a world currency. In accordance with the topic of the paper, the historical context or environment in which the dollar has emerged as the leading world currency is analysed, along with economic context in which the phenomena prominently connects this world currency issuer with the economy of the country and its impact on other countries. The impact of the global financial crisis on the dollar, its current status and future perspectives are also analyzed. Accelerated growth in developing countries and the increase in the importance of the euro and the yuan in international payments represent challenges to the dollar in the near future, when it is expected that a system will develop using several world currencies, instead of one dominant world currency. Keywords: dollar, world currency, global financial crisis JEL classification: F31 Hrvoje Jošić, PhD Faculty of Economics and Business, University of Zagreb hjosic@efzg.hr Petar Mezga, bacc. oec. Student at the Faculty of Economics and Business, University of Zagreb petar.mezga@gmail.com 1. Uvod Cilj rada jest analizirati ulogu dolara kao svjetske valute, promotriti kako je i zašto dolar postao svjetska valuta, koje su implikacije uloge dolara kao svjetske valute na gospodarstvo Sjedinjenih Američkih Država i ostale zemlje te kako su razne promjene u svjetskom gospodarstvu (globalna financijska kriza koja je započela godine, pojava i rast važnosti eura te potencijalni rast juana) utjecale na status dolara. U sklopu toga promatra se povijesni kontekst, odnosno okruženje iz kojeg je dolar 135

142 Jošić, H., Mezga, P. Važnost dolara kao svjetske valute proizašao kao vodeća svjetska valuta, i ekonomski kontekst ove teme u kojem se ističu neki fenomeni koji povezuju svjetske valute s gospodarstvom zemlje emitenta te utjecaj na ostale zemlje. Analizira se i utjecaj globalne financijske krize, trenutačno stanje te buduća perspektiva, odnosno utjecaj promjena u svjetskom gospodarstvu na dolar i rast važnosti eura i juana. Termin svjetska valuta umjesto rezervna valuta izabran je zbog većeg opsega značenja izraza svjetska valuta. Kriteriji za ocjenu ima li određena valuta ulogu svjetske valute jesu: (1) zastupljenost u fakturiranju u međunarodnoj trgovini, (2) upotreba te valute za izražavanje cijena važnih energenata, sirovina i međuproizvoda te kao mjerilo vrijednosti za sve ostale proizvode i usluge, velike investicijske projekte, makroekonomske pokazatelje država diljem svijeta, (3) da ima funkciju očuvanja vrijednosti za fizičke i pravne osobe diljem svijeta, vrlo visoku likvidnost i konvertibilnost te upotrebu na financijskim tržištima itd. Time je njezin utjecaj znatno širi i kompleksniji od same funkcije devizne rezerve. Razlog su odabira ove teme promjene do kojih je došlo u posljednjih nekoliko desetljeća, kao što su napredak zemalja u razvoju, proces globalizacije, globalna financijska kriza koja je započela godine, nastanak europske monetarne unije, promjene na Bliskom istoku i ostali čimbenici koji utječu na relativan pad utjecaja SAD-a i time ulogu dolara kao svjetske valute čine upitnom. Posljednjih godina obnovljena je rasprava o budućnosti svjetskih i rezervnih valuta te se očekuju promjene u tom pogledu. Mnogobrojni radovi analiziraju ulogu dolara kao svjetske valute, npr. analizom uloge dolara tijekom povijesti (Bordo, 1993.), prikazivanjem sličnosti između britanske funte i dolara u kontekstu promjena do kojih dolazi kad nova svjetska valuta nadjača staru (Eichengreen, 2005.), analizom utjecaja globalne financijske krize koja je započela godine na dolar kao svjetsku valutu (Eichengreen, 2013.) te analizom implikacija na gospodarstvo SAD-a i svijeta ako dolar izgubi na važnosti kao svjetska valuta (Goldberg, 2011.). Razumijevanje te teme i njezina konteksta bit će važno za razumijevanje promjena na svjetskom financijskom tržištu u idućim godinama. U radu je uključena kombinacija kvalitativnih i kvantitativnih znanstvenih metoda te analiza budući da je mnogobrojne čimbenike koji utječu na svjetske valute teško ili nemoguće kvalificirati, pogotovo političke čimbenike. Dobiveni rezultati sintezom su spojeni u koherentnu cjelinu. Upotrijebljeni su povijesni empirijski podaci i radovi koji obrađuju povijesni i politički aspekt odabrane teme za prvo poglavlje te novi empirijski podaci i analize za istraživanje današnjeg stanja. Za usporedbu empirijskih podataka različitih valuta, zemalja i njihovih makroekonomskih pokazatelja primijenjena je komparativna metoda. Rad se sastoji od šest poglavlja s uvodom i zaključkom. U drugom poglavlju razmatra se povijesni i politički kontekst dolara kao svjetske valute. Analizira se uloga i važnost dolara nakon Drugog svjetskog rata te kako su politički i povijesni događaji utjecali na njegovu važnost do danas. U trećem poglavlju razmatra se ekonomski kontekst i utjecaj globalne krize na dolar, a četvrto poglavlje ukazuje na ulogu eura kao svjetske valute i jačanje juana u međunarodnim plaćanjima. Peto poglavlje daje buduće perspektive iz kojih je moguće formirati očekivanja o budućnosti dolara i ostalih svjetskih valuta. 2. Povijesni i politički kontekst dolara kao svjetske valute Tijekom povijesti različite valute služile su kao rezervne valute ovisno o dominantnim gospodarstvima i trgovačkim silama u svojem vremenu. Cilj je ovog poglavlja razumijevanje konteksta u kojem se našao dolar nakon Drugog svjetskog rata te kako su politički i povijesni događaji utjecali na njegovu važnost do danas. Prije Drugog svjetskog rata dominantna svjetska valuta bila je britanska funta (u daljnjem tekstu sterling ) zahvaljujući globalnoj dominaciji Britanskog Carstva. Uspostavom FED-a godine te zbog konvertibilnosti dolara za zlato za vrijeme Prvog svjetskog rata, u razdoblju od Prvog svjetskog rata te do tridesetih godina 20. stoljeća ulogu svjetske rezervne valute dijelili su sterling, dolar i francuski franak (Eichengreen, 2005.). Krajem Drugog svjetskog rata utjecaj Ujedinjenog Kraljevstva u svijetu umnogome je smanjen zbog visokih troškova rata i relativnog rasta važnosti SAD-a. Time se nastavio pad važnosti sterlinga kao rezervne valute i dolar se počeo probijati kao dominantna rezervna valuta. No, bitno je istaknuti da je ta tranzicija bila vrlo dug proces. Dijelom zbog inercije zamjene jedne valute drugom, a dije- 136

143 lom zbog velike akumulacije sterlinga u rezervama središnjih banaka te lojalnosti i povezanosti dotičnih zemalja s Ujedinjenim Kraljevstvom. Mnoge zemlje Britanskog Carstva (koje se smanjivalo iz godine u godinu proglašavanjem neovisnosti kolonija) godinama su zadržale sterling kao rezervnu valutu u središnjim bankama što je oduljilo tranziciju sa sterlinga prema dolaru. Uz potporu zemalja Commonwealtha Ujedinjeno Kraljevstvo angažiralo je i potporu zemalja skupine G-10, SAD-a i Međunarodnog monetarnog fonda. U suradnji s europskim središnjim bankama, FED-om i MMF-om Ujedinjeno Kraljevstvo uspjelo je kontrolirati pad važnosti sterlinga uvjerivši ih da je izbjegavanje kolapsa sterlinga u interesu svih zemalja (Schenk, 2009.). U slučaju znatnog i naglog pada udjela sterlinga u rezervama središnjih banaka došlo bi do velike deprecijacije i kolapsa sterlinga. Osim izravne štete kojoj bi bile izložene središnje banke koje imaju rezerve u sterlingu, kolaps jedne tako važne valute imao bi vrlo negativan utjecaj na projekte rekonstrukcije Europe nakon Drugog svjetskog rata te na globalno gospodarstvo i trgovinu budući je Ujedinjeno Kraljevstvo bilo važan uvoznik svjetskih dobara. Fiksni paritet dolara za zlato koji je dogovoren u Bretton Woodsu (35 dolara po unci zlata) uz mogućnost konvertibilnosti dolara za zlato učvrstio je ulogu dolara kao svjetske valute. Također, taj je sustav mogao opstati samo ako vodstvo Sjedinjenih Američkih Država zadovoljava uvjet konvertibilnosti dolara za zlato (Matić, 2004.). Sjedinjene Američke Države bile su u mogućnosti prekinuti taj sustav u bilo kojem trenutku, što se kasnije i dogodilo. No unatoč vrlo povoljnim uvjetima za dolar, reći da je dolar nametnut ostatku svijeta bilo bi pogrešno. Bruto domaći proizvod Sjedinjenih Američkih Država na kraju Drugog svjetskog rata iznosio je gotovo 30 % svjetskog BDP-a (Maddison, 2007.), a gospodarstva ostalih razvijenih država bila su uništena. Dolar je bio jedina opcija kao rezervna valuta budući da sterling zbog oslabljenoga gospodarstva Ujedinjenog Kraljevstva nije bio u mogućnosti obaviti tu funkciju. Nakon oporavka Zapadne Europe Marshallovim planom i rješavanjem mnogih izazova koji su doveli u pitanje opstanak monetarnog sustava dogovorenog u Bretton Woodsu uslijedile su zlatne godine američkoga gospodarstva. Zbog uloge koju su Sjedinjene Američke Države imale u svjetskom gospodarstvu, otvorenosti i razvijenosti financijskih tržišta te važnosti u svjetskoj trgovini dolar je u 1950-ima preuzeo vodeću ulogu u svijetu umjesto sterlinga. U idućim desetljećima došlo je do daljnjeg povećanja udjela dolara u deviznim rezervama u svijetu te postupnog opadanja važnosti sterlinga. Sredinom 1970-ih udio sterlinga pao je ispod 5 % čime je ta tranzicija završena. Postupnom tranzicijom izbjegnuti su šokovi uz pomoć Sjedinjenih Američkih Država i zemalja Commonwealtha koje su pristale zadržati znatne količine sterlinga u deviznim rezervama tijekom tog razdoblja (Schenk, 2009.: 17-24). Oporavkom gospodarstava europskih država i Japana u ranim 1950-im godinama ispravile su se neravnoteže u njihovim bilancama plaćanja, oduzimajući dio tržišta američkim izvoznicima. To je dovelo do smanjenja suficita tekućih transakcija kod Sjedinjenih Američkih Država, što je u kombinaciji sa znatnim odljevom kapitala u obliku izravnih investicija u inozemstvo dovelo do znatnog odljeva dolara iz Sjedinjenih Američkih Država. Nakon nekoliko godina tog trenda postalo je jasno da je količina dolara u svijetu mnogo veća od količine zlata u pozadini tih dolara na temelju sporazuma u Bretton Woodsu. Naime, dolar je bio izvor likvidnosti u svjetskom gospodarstvu, no da bi se ponuda te likvidnosti održala, Sjedinjene Američke Države morale su imati deficit u bilanci plaćanja (Bordo, 1993.). Zbog blage inflacije koja je trajala za vrijeme 1950-ih i 1960-ih te nepromijenjene cijene zlata koja je zbog sporazuma u Bretton Woodsu bila fiksirana u godini, razvilo se paralelno tržište zlatom uz cijenu veću od 35 dolara po unci. U kombinaciji s ekspanzivnom monetarnom politikom za potrebe financiranja rata u Vijetnamu te sve većoj percipiranoj precijenjenosti dolara konvertibilnost je postala neodrživa. Godine predsjednik Nixon proglasio je kraj konvertibilnosti dolara za zlato (Copeland, 2008.). Dolaru je zbog ukidanja konvertibilnosti prijetio gubitak važnosti, pogotovo kad su zemlje OPEC-a u počele raspravljati o prestanku upotrebe dolara za naplatu potraživanja za prodaju nafte. Time bi pozicija dolara bila bitno ugrožena s obzirom na važnost nafte u svjetskoj trgovini. Zbog toga je predsjednik Nixon velikim brojem dogovora sa Saudijskom Arabijom i zemljama OPEC-a dogovorio nastavak upotrebe Jošić, H., Mezga, P. Važnost dolara kao svjetske valute 137

144 Jošić, H., Mezga, P. Važnost dolara kao svjetske valute dolara u trgovini naftom u zamjenu za prodaju oružja i vojnu zaštitu (Nunan, 2004.). Dolar je u idućem razdoblju izgubio dio svoje važnosti, no još je uvijek ostao dominantna rezervna valuta. Kao rezultat dugogodišnje neravnoteže postojao je znatan nedostatak dolara i zlata u odnosu na rastuću svjetsku trgovinu i potražnju za dolarom koji je prijetio održivosti fiksnog pariteta dolara i godine ponukao MMF na akciju. U svrhu održavanja fiksnog režima brettonwoodskog sustava MMF je kreirao novu vrstu imovine koja može služiti kao rezervna valuta: posebna prava vučenja (PPV) (engl. special drawing rights, SDR ili XDR). Posebna prava vučenja nude vlasnicima mogućnost zamjene PPV-a za konvertibilne valute od kojih se PPV sastoji. Inicijalno je vrijednost PPV-a određena kao 0, grama zlata, odnosno 1 dolar. No ukidanjem konvertibilnosti zlata PPV je redefiniran kao košarica valuta te se svakih pet godina odlučuje o kompoziciji te košarice. Trenutačno su u njoj dolar, euro, jen i sterling. Odluka o novoj kompoziciji košarice donijet će se tijekom Ekonomski kontekst i utjecaj globalne financijske krize na dolar U ovom dijelu bit će riječi o ekonomskom aspektu ove teme, odnosno utjecaju svjetske valute na makroekonomske pokazatelje njezina emitenta i pokazatelje ostalih zemalja te utjecaju globalne financijske krize na dolar. Prva je korist za zemlju emitenta emisijska dobit (engl. seigniorage) odnosno razlika između kamate zarađene od vrijednosnica koje središnja banka otkupljuje pri monetarnoj ekspanziji i troška tiskanja ili kovanja novčanice ili kovanice. Ona predstavlja dobit za izdavatelja. U slučaju SAD-a ta je dobit prihod državnog budžeta (Neumann, 1992.). SAD je pozicioniranjem dolara kao svjetske valute osigurao dodatan izvor prihoda jer svijet može apsorbirati vrlo veliku količinu dolara te si SAD može priuštiti znatno veću monetarnu ekspanziju od ostalih zemalja bez rizika od inflacije i tako ostvariti veću emisijsku dobit. No emisijska dobit nije vrlo bitna s obzirom na veličinu gospodarstva SAD-a (oko 2,5 milijardi dolara uz kamatnu stopu od 0,25 % ili 20 milijardi dolara uz 2 % (Goldberg, 2011.: 6). Druga je korist činjenica da se SAD, budući da izdaje svjetsku valutu, ne mora brinuti zbog krize bilance plaćanja jer deficite plaćaju u vlastitoj valuti. Taj privilegij nazvan je exorbitant privilege, odnosno zelenaški ili pretjerani privilegij. No činjenica da se uvoz plaća u vlastitoj valuti ne znači da je ta mogućnost neograničena. Kao što je prethodno spomenuto, znatan deficit dovodi do deprecijacijskog pritiska na valutu te ubrzo postaje neodrživ. Taj problem poznat je kao Triffinova dilema. Tu ideju prezentirao je Robert Triffin rekavši da ponuda svjetske valute od strane emitenta neizbježno dovodi do trgovinskog deficita zemlje emitenta. To dovodi u konflikt domaću i međunarodnu monetarnu politiku zemlje koja emitira dotičnu valutu (Jeanne, 2011.). Taj problem predstavljen je još u vrijeme brettonwoodskog sustava, no vrijedi i danas. Velika potražnja za svjetskom valutom predstavlja i aprecijacijski pritisak, što narušava konkurentnost gospodarstva emitenta. Još je jedna od koristi implicitna funkcija rezervne valute koja se očitovala u slučaju sterlinga pri padu važnosti sterlinga, a to je da kada zemlje u svojim deviznim rezervama (ali i u privatnoj štednji) imaju veliku količinu određene valute znatne promjene vrijednosti, te valute postaju od njihove strateške važnosti. Na taj način emitenti svjetskih valuta ostvaruju dodatnu političku korist jer stabilnost njihove valute postaje interes svih zemalja koje imaju veće količine njihove valute u deviznim rezervama. Djelomično su zbog toga mnoge zemlje Commonwealtha zadržale znatne količine sterlinga u svojim deviznim rezervama čime je izbjegnut kolaps sterlinga do kojeg bi u suprotnom došlo. Utjecaj svjetskih valuta nije limitiran samo na zemlju emitenta nego ima dalekosežne posljedice na trgovinske partnere i sve zemlje koje trguju važnim sirovinama i energentima čija se cijena iskazuje u svjetskoj valuti te čija se plaćanja također provode u svjetskoj valuti. Svjetske valute na mnogo načina djeluju na gospodarstva ostalih zemalja u svijetu, uzrokujući dolarizaciju te djelomičan gubitak suvereniteta, razne izazove u plasmanu deviza ako je riječ o zemljama s visokim suficitima u trgovinskoj bilanci. Dolarizacija je pojava koja predstavlja upotrebu strane valute (ne samo dolara nego bilo koje druge valute) u domaćem gospodarstvu zemlje. Razlozi zbog kojih dolazi do dolarizacije jesu nepovjerenje u nacionalnu valutu (negativna očekivanja, strah 138

145 od inflacije, deprecijacije ili devalvacije), visoka inflacija i želja za očuvanjem vrijednosti. Unutarnje razloge možemo promatrati kao push-faktore koji potiču stanovništvo i poduzeća da manje upotrebljavaju domaću valutu, a važnost svjetskih valuta možemo promatrati kao pull-faktor i oni potiču sudionike na financijskim tržištima na upotrebu one valute koja ima najveći utjecaj na to gospodarstvo (utjecaj ovisi o denominaciji faktura u uvozu i izvozu, razini povezanosti i prometa s međunarodnim financijskim tržištima, turizmu, kulturnom i političkom značenju itd.). Dolarizacija se tako može promatrati kao još jedan aspekt važnosti svjetske valute. Negativne strane dolarizacije gubitak su emisijske dobiti i de facto nepostojanje monetarne politike i monetarne vlasti ako je riječ o službenoj dolarizaciji (Ghosh i suradnici, 2002.). Prema Ivković (2011.) temeljni su nedostaci dolarizacije financijskog sustava osjetljivost ekonomije na eksterne šokove, povećanje bilančnih rizika u ekonomijama u kojima postoji vremenska neusklađenost prihoda i rashoda tržišnih sudionika, povećnje kreditnog rizika banaka u uvjetima izraženije deprecijacije nacionalne valute, smanjenje učinkovitosti monetarne politike slabljenjem kanala kamatnih stopa i jačanjem transmisijskog učinka deviznog tečaja te povećanje volatilnosti inflacije. No u nekim slučajevima pozitivni učinci dolarizacije znatno su veći od negativnog aspekta gubitka monetarne suverenosti. Među njima su stabilnost valute, smanjenje rizika od neravnoteže u bilanci plaćanja ako se preuzima svjetska valuta kojom zemlja trguje, izbjegavanje inflacije, izbjegavanje rizika od loše monetarne politike (gubitak suvereniteta može biti pozitivan ako ne postoji odgovarajuće vodstvo koje može usmjeriti monetarnu politiku u pravom smjeru) (Berg i Borensztein, 2000.). Dolarizacija povećava potražnju za preuzetom valutom noseći veću emisijsku dobit zemlji koja ju emitira te poboljšava poziciju preuzete valute u svijetu. Taj učinak događa se bez obzira na to je li riječ o službenoj ili neslužbenoj dolarizaciji. Osnivanjem Nove razvojne banke (NZB) od strane zemalja u razvoju (Brazila, Rusije, Kine, Indije i Južnoafričke Republike) tijekom i godine stvorena je snažna opozicija djelovanju Svjetske banke i MMF-a. Rusija i Kina također razmatraju uspostavu vlastitog sustava međubankarskih transakcija, sličnog međunarodnom sustavu bankarskih transakcija SWIFT-u. Zbog važnosti trgovine naftom te volumena prihoda od nafte plasman dolara zarađenih od prodaje nafte (engl. petrodollar) već je desetljećima imao bitan utjecaj. Najveći proizvođači sirove nafte u bili su Saudijska Arabija (13,1 %), Rusija (12,9 %), Sjedinjene Američke Države (10,8 %), Kina (5 %) i Iran (4 %) te velik broj manjih zemalja u području Bliskog istoka (BP, 2014.). Sredstva zarađena od prodaje nafte (koja su dosad većinom bila u dolarima) u velikom broju zemalja mnogo su veća nego što se može investirati u domaćem gospodarstvu. Zbog toga zemlje izvoznice nafte višak sredstava plasiraju na svjetsko tržište u obliku depozita u dolarima, kupnjom vrijednosnih papira denominiranih u dolarima ili uvozom. Tako se dolari vraćaju u zemlju koja ih je iskoristila za plaćanje uvoza nafte. Taj fenomen naziva se petrodollar recycling. Najveća opasnost za petrodolar bilo bi povezivanje Rusije s Kinom u njezinim planovima za jačanje juana u svijetu. Slične karakteristike mogu se pridodati i prodaji drugih sirovina poput metala, ostalih energenata ili čak industrijskih proizvoda u slučaju Kine i mnogih drugih zemalja jugoistočne Azije. Zajedničke su im značajke akumulacija dolara na temelju trgovinskog suficita te plasman viška dolara na tržišta kapitala u SAD-u. Ta sredstva imala su pozitivne, ali i negativne učinke na gospodarstvo SAD-a. Pozitivni uključuju kupnju američkih državnih obveznica čija kamatna stopa ostaje niska u velikoj mjeri zahvaljujući potrebi tih zemalja za plasiranjem sredstava na svjetskom tržištu. No postavlja se pitanje što će se dogoditi kad potražnja u tim zemljama poraste s rastom BDP-a. Tada će manje sredstava biti plasirano u investicije poput američkih državnih obveznica i njihovu moguću prodaju, što bi dovelo do rasta kamatnih stopa na američki državni dug i time znatno ugrozilo poziciju SAD-a i dolara (Nsouli, 2006.). Zbog toga je održavanje statusa dolara kao svjetske valute od vitalne važnosti za SAD jer mu omogućuje jeftino financiranje znatnih deficita. Posljednjih nekoliko desetljeća došlo je do procesa postupne konvergencije mnogih država svijeta u odnosu na SAD na razini trgovine, tehnološkog razvoja, životnog standarda itd. Taj proces je uzrokovao relativan pad važnosti američkoga gospodarstva, a time i dolara. U vrlo sličnoj situaciji našla se Velika Jošić, H., Mezga, P. Važnost dolara kao svjetske valute 139

146 Slika 1. Kompozicija svjetskih deviznih rezervi (Q1/1999. Q3/2015) (u milijunima dolara) Jošić, H., Mezga, P. Važnost dolara kao svjetske valute Izvor: izrada autora prema podacima International Monetary Fund (2014.). Britanija i sterling krajem 19. i početkom 20. stoljeća porastom industrijalizacije u europskim zemljama. No, rast ostatka svijeta nije jedini uzrok te promjene. SAD također gubi premoć zbog unutarnjih političkih podjela, troškova ratova, globalne financijske krize, rasta duga, demografskih promjena (postupan odlazak u mirovinu baby boom naraštaja) i drugih razloga. Globalizacija je transformirala tržište rada te se posljednjih desetljeća radnici natječu ne samo sa svojim sunarodnjacima nego i s radnicima diljem svijeta, što dovodi do gubitka radnih mjesta u sekundarnom sektoru u SAD-u, ali i mnogim drugim razvijenim zemljama s visokim troškovima rada. Ta situacija otvorila je prostor za jačanje ostalih valuta te će definirati kretanje tog aspekta svjetskoga gospodarstva u nadolazećim desetljećima. Globalizacija i liberalizacija trgovine dovele su do utrostručenja svjetske trgovine od do (World Trade Organization, 2012.: 4). To je rezultiralo povećanjem međunarodnih financijskih tokova te povećanjem deviznih rezervi u zemljama diljem svijeta što ulogu svjetskih valuta čini znatno važnijom nego u prošlosti. Utjecaj na devizne rezerve te kompozicija deviznih rezervi mogu se vidjetii na slici 1. Kao odgovor na globalnu financijsku krizu, povećanjem averzije prema riziku te smanjenjem obujma plasiranih kredita od komercijalnih banaka u Sjedinjenim Američkim Državama Federalne rezerve počele su provoditi ekspanzivnu monetarnu politiku s ciljem povećanja likvidnosti na financijskom tržištu te poticanjem investicija i potrošnje nižim kamatnim stopama (Krishnamurthy i Vissing-Jorgensen, 2011.). Iako je monetarna ekspanzija u vrijeme recesije prilično konvencionalan odgovor, politika Federalnih rezervi bila je vrlo nekonvencionalna zbog izrazito velikog opsega monetarne ekspanzije. Razlozi su za takvu monetarnu ekspanziju mnogobrojni: nedostatak likvidnosti, strah od nedostatne ekspanzije, smanjenje brzine kolanja novca (zbog nesigurnosti naplata potraživanja) i pada monetarnog multiplikatora koji je znak zakazivanja transmisijskog mehanizma (banke su postrožile uvjete kreditiranja do te mjere da su zadržale znatan dio posuđenih sredstava od FED-a u vlastitoj aktivi zbog nepouzdanja u kreditne rejtinge ostalih financijskih institucija i nefinancijskih poduzeća te je smanjeno kreditiranje stanovništva zbog neizvjesnosti na tržištu rada i gubitka kupovne moći). Zakazivanje transmisijskog mehanizma stvorilo je potrebu za znatnim povećanjem M1 (jer jedino se povećanjem M1 može održati odgovarajuća razina 140

147 Slika 2. Aktiva Federalnih rezervi, (u milijunima dolara) Jošić, H., Mezga, P. Važnost dolara kao svjetske valute Izvor: izrada autora prema podacima Federal Reserve Bank (2015.). M2 pri smanjenju monetarnog multiplikatora). Na slici 2 vidi se opseg spomenute monetarne ekspanzije uz trostruko povećanje aktive Federalnih rezervi u razdoblju od samo tri godine. Učinak takve monetarne ekspanzije nije limitiran samo na kamatne stope, potrošnju i investicije nego je imao dalekosežne posljedice na kretanje tečaja dolara te na tokove kapitala u svijetu. U SAD-u nije bilo dovoljno investicijskih prilika da bi se apsorbirala takva količina sredstava (čemu je pridonijela rastuća averzija prema riziku) te je došlo do akumulacije rezervi banaka znatno iznad zakonskih rezervi (Keister i McAndrews, 2009.). Zahvaljujući tomu velika je količina sredstava kapitalnim tokovima otišla u ostale zemlje, pogotovo zemlje u razvoju, povećavajući inflaciju i narušavajući konkurentnost tih zemalja (Eichengreen, 2013.). Uz utjecaj deprecijacije dolara na konkurentnost američkoga gospodarstva, ti su tokovi kapitala imali vrlo velik učinak na smanjenje konkurentnosti određenih zemalja u razvoju. Time je SAD de facto počeo izvoziti svoju nestabilnost, a to je mogao učiniti u velikoj mjeri zbog statusa dolara u svijetu. Utjecaj je bio asimetričan i nisu sve zemlje pogođene u jednakoj mjeri. Na slici 3 prikazano je kretanje nominalnog tečaja odabranih valuta zemalja u odnosu na američki dolar u razdoblju od do godine. Najjače je pogođen brazilski real, zbog čega je brazilski ministar financija Guido Mantega godine optužio Sjedinjene Američke Države da provode valutni rat. Valja se podsjetiti konteksta u kojem je došlo do valutnih ratova u 1930-im godinama za vrijeme Velike depresije. Zemlje su pokušavale izaći iz krize pomoću devalvacija i pokušaja da se tako poveća izvoz. Devalvacijom su domaći proizvodi postali relativno jeftiniji u odnosu na strane, što bi povećalo izvoz i smanjilo uvoz. To bi izravno oštetilo trgovinske partnere jer njihov uvoz je izvoz zemlje koja je provela devalvaciju i obrnuto. Zemlje koje su napustile zlatni standard, provele monetarnu ekspanziju, snizile kamatne stope i ohrabrile potrošnju i kreditiranje prije su izašle iz krize. Te su politike funkcionirale čak i kad se gospodarstvo nalazilo u zamci likvidnosti zbog utjecaja monetarne ekspanzije na devizni tečaj, odnosno devalvaciju i povećanje izvoza kao rezultat devalvacije. Kao odgovor na devalvaciju, ostale zemlje također bi provele devalvaciju, pokušavajući neutralizirati učinak devalvacije ostalih zemalja ili pokušavajući izvesti svoju nezaposlenost tim putem. Neto rezultat bio je to da nijedna zemlja koja je napustila zlatni standard i krenula putem valutnih ratova nije uspjela vratiti razinu izvoza na onu iz godine. Drugim riječima, u valutnim ratovima nije bilo pobjednika iako je u kratkom roku bilo pozitivnih 141

148 Slika 3. Kretanje nominalnog tečaja odabranih valuta u odnosu na dolar u razdoblju od do godine (mjesečni podaci) Jošić, H., Mezga, P. Važnost dolara kao svjetske valute Izvor: izrada autora prema podacima sa stranice [ ]. Napomena: Jeni su prikazani u 100 jedinica valute. učinaka. Konstantne devalvacije također su imale vrlo negativan utjecaj na povjerenje i očekivanja na tržištu. Monetarna ekspanzija FED-a i deprecijacija dolara do koje je došlo mnoge je podsjetila na tu dinamiku te su upućene mnogobrojne kritike SAD-u da pokušava izvesti svoju krizu deprecijacijom dolara. Slične ekspanzivne monetarne politike provodile su središnje banke eurozone i Japana, no u znatno manjoj mjeri. Za relativnu usporedbu, na slici 3 može se vidjeti kako se to odrazilo na tečajeve eura, jena, sterlinga i švicarskog franka u odnosu na dolar. Iz priloženog je vidljivo da je unatoč monetarnoj ekspanziji u eurozoni i Japanu došlo do znatne aprecijacije eura, a pogotovo jena u odnosu na dolar do godine. To dodatno svjedoči o opsegu povećanja ponude novca do kojeg je došlo u Sjedinjenim Američkim Državama. 4. Uloga eura kao svjetske valute i jačanje juana u međunarodnim plaćanjima Još prije nastanka eura njemačka marka i francuski franak imali su znatan udio u deviznim rezervama, status koji je euro naslijedio. Isplativost monetarne unije u kontekstu domaće monetarne politike dovedena je u pitanje zbog različitih potreba europskih zemalja u pogledu monetarne politike te zbog dužničke i bankarske krize, no taj je aspekt manje bitan za ovu temu. Isplativost u kontekstu međunarodne monetarne politike manje je upitna, jer zajedničkim nastupom na svjetskom financijskom tržištu europske zemlje uspjele su ostvariti bolju poziciju zajedno nego što su to mogle individualno. U godinama nakon uvođenja (1999. godine) euro se počeo sve više upotrebljavati za fakturiranje u međunarodnoj trgovini, na financijskim tržištima, kao rezervna valuta i u ostale svrhe koje karakteriziraju svjetsku valutu (European Central Bank, 2005.). Dužnička i bankarska kriza u mnogim europskim državama znatno su poljuljale povjerenje u euro i u Europi i u svijetu te usporile internacionalizaciju eura. Nemoguće trojstvo ciljeva koji su zacrtani u eurozoni (zabrana monetizacije duga, individualna odgovornost zemalja za vlastiti javni dug i nezavisnost banaka) bitno je otežalo opora- 142

149 Slika 4. Ukupna vrijednost nedospjelih dužničkih vrijednosnica u razdoblju od do godine, uska mjera (u milijardama dolara) Jošić, H., Mezga, P. Važnost dolara kao svjetske valute Izvor: izrada autora prema podacima ECB Publications (2014.). vak od niza kriza (financijske krize 2008., dužničke i bankarske krize) (Pisani-Ferry, 2012.). Jedno od rješenja problema tog trojstva jest fiskalna unija, no euroskepticizam i rast nacionalizma posljednjih godina kao rezultat krize čine fiskalnu uniju manje vjerojatnom u idućem razdoblju. Jedan je od načina mjerenja važnosti svjetske valute razina izdavanja vrijednosnih papira u toj valuti od strane nerezidenata, odnosno uski koncept međunarodnog izdavanja (engl. narrow measure). Na slici 4 vidi se povećanje obujma izdavanja vrijednosnih papira u svjetskim valutama od strane nerezidenata. Vidi se da je i prije krize dolar oduzimao udio euru još od 2005., da je taj trend ubrzan nakon financijske krize te da se nastavio zbog nesigurnosti na financijskom tržištu eurozone. Iz toga se može zaključiti da se ne može očekivati znatan napredak eura kao svjetske valute u skoroj budućnosti, barem dok ne dođe do promjena u eurozoni i Europskoj uniji. Budućnost eura kao svjetske valute umnogome će ovisiti o odlukama zemalja eurozone te o tijeku daljnje integracije, ali i o gospodarskom rastu regije koji je posljednjih godina bio u stagnaciji. U razdoblju od do prosječna stopa rasta kineskog BDP-a bila je 10,3 % (BRICS, 2013.) što predstavlja vrlo nekonvencionalan fenomen. Ta brzina rasta ostvarena je zahvaljujući povećanju konkurentnosti gospodarstva, liberalizaciji trgovine i kapitalnih tokova, otvaranju kineskoga gospodarstva, vrlo visokoj razini investicija te niskoj inicijalnoj razini BDP-a, odnosno znatnoj količini neiskorištenih resursa (prirodnih i ljudskih) čije angažiranje omogućuje visok rast u kratkom roku. Kina je trenutačno drugo najveće gospodarstvo u svijetu te vodeći svjetski izvoznik s 10,4 % udjela u svjetskom izvozu (World Trade Organization, 2012.: 18). S obzirom na stopu rasta i potencijal, zahvaljujući veličini populacije i geografske površine, za očekivati je da će u idućim desetljećima Kina postati dominantno svjetsko gospodarstvo te time i ekonomska i politička velesila. Postavlja se pitanje u kakvoj je poziciji juan kao kandidat za ulogu svjetske valute. Unatoč velikom volumenu trgovine, juan se nije istaknuo kao valuta za fakturiranje uvoza i izvoza te se većina trgovine obavlja plaćanjem u dolarima. Juan se također ne upotrebljava u znatnim količinama kao rezervna valuta (0,8 % u godini) (Lee, 2014.). Budućnost juana kao svjetske valute ovisit će o rješavanju bitnih izazova poput: netransparentnosti kineske monetarne politike, budućnosti kineskoga političkog sustava, 143