S A D R Ž A J. Uvod predstojnika Teologije u Rijeci IZLAGANJA

Transcription

1 ISSN Godina 15, Br. 2(30), str , Rijeka, UDK: 2 (05) S A D R Ž A J BOGOSLOVNO SJEMENIŠTE I BOGOSLOVNA ŠKOLA U SENJU ( ) U ŽIVOTU CRKVE U HRVATSKOJ Znanstveni simpozij, Rijeka, 24. i 25. studenoga Uvod predstojnika Teologije u Rijeci IZLAGANJA Franjo Emanuel HOŠKO, Razlozi nastanka Bogoslovnog sjemeništa i Bogoslovne škole u Senju Marko MEDVED, Nastavna osnova senjskoga sjemeništa u prvih pedeset godina djelovanja Agneza SZABO, Senjska bogoslovija i prihvaćanje Parčićeva misala za biskupa Posilovića Anton BOZANIĆ, Senjska bogoslovija i razvoj Hrvatskog katoličkog pokreta Robert SKENDERPOVIĆ, Andrija Rački i «Svetokuzamska sinoda» godine Mile BOGOVIĆ, Svećenici Senjsko-modruške biskupije odnosno Riječko-senjske nadbiskupije od do godine Milan ŠIMUNOVIĆ, Teologija kao ustanova i kao studij između naslijeđa i budućnosti; s posebnim osvrtom na Riječku teologiju

2 ZNAČENJE SENJSKOGA SJEMENIŠTA U NAŠOJ CRKVI I NARODU Znanstveni pogovor u povodu 200. obljetnice od osnutka senjskoga sjemeništa, u organizaciji Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu - Teologije u Rijeci, Gradskog muzeja Senj i Državnog arhiva u Gospiću, pod pokroviteljstvom Grada Senja i Ličko-senjske županije Senj, 21. travnja IZLAGANJA Mons. Mile BOGOVIĆ, Biskupovanje Ivana Krsitelja Ježića ( ) Enver LJUBOVIĆ, Grb(ovi) biskupa Ivana Krstitelja Ježića Franjo Emanuel HOŠKO, Jozefinistička polazišta osnivanja župa i njihovo ostvarenje u biskupijama Senjskoj i Modruškoj Fila BEKAVAC-LOKMER, Knjižnica senjskog sjemeništa Mirko RAGUŽ, Senjsko sjemenište i školstvo u Senju i okolici Franjo VELČIĆ, Senjsko sjemenište i Krčka biskupija Juraj LOKMER, Sudbina inventara Bogoslovnog sjemeništa u Senju Milena ROGIĆ, Zbor duhovne mladeži u Senjskom sjemeništu Marko MEDVED, Senjsko sjemenište u izvještajima «Ad limina» senjskih biskupa Blaženka Ljubović, Znameniti ljudi senjskog sjemeništa

3 RASPRAVE I ČLANCI Josip SINJERI, Biskup Antun Mahnić i Hrvatski katolički pokret Marijan BENKOVIĆ Iris TIĆAC, Wojtylina filozofska interpretacija osobe i čina pod aspektom svijesti Iris TIĆAC, Značenje razlikovanja između psihe (psyhe) i duše (Seele) u ranoj fenomenologijskoj misli Edith Stein PRIKAZI I RECENZIJE Duhovni portret: Antonio Michelazzi, «sculptor fluminensis», homage povodom 300. obljetnice rođenja (Juraj Lokmer) Josip MUŽIĆ, Filozofska metodologija (Iris Tićac) Stjepan BALOBAN, Gordan ČRPIĆ (ur.), Socijalni kompendij: izazov i nadahnuće (Josip Grbac) Rafko VALENČIČ, Sveti Hieronim mož s Krasa. Prispevek k ubikaciji Stridona, rojstnega kraja sv. Hieronima (Franjo Emanuel Hoško) Stipan TROGRLIĆ, Katolička crkva u Istri. Nacionalno-političke i idejne podjele ( ) (Franjo Emanuel Hoško) Hrvatski dušobrižnički ured, aktualni trenutak Crkve i domovine (Adolf Polegubić) Izvješće s 19. Kongresa IOSOT-a: International Organization for the Study of the Old Testament (Anđela Jeličić)

4 268 BOGOSLOVNO SJEMENIŠTE I BOGOSLOVNA ŠKOLA U SENJU ( ) U ŽIVOTU CRKVE U HRVATSKOJ Uvod predstojnika Teologije u Rijeci Za svaku mjesnu Crkvu od velike je važnosti bogoslovno sjemenište i bogoslovna škola. Biskupiji u kojoj ove ustanove besprijekorno funkcioniraju zajamčena je svijetla budućnost. Vjerojatno je slično, prije nešto više od 200 godina, razmišljao i senjsko-modruški biskup Ivan Krstitelj Ježić kad je otvorio sjemenište i filozofsko-teološko učilište u Senju ( ). Budući da se Bogoslovno sjemenište Ivan Pavao II. i Teologija u Rijeci, koja djeluje u sastavu Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, osjećaju pravni sljednici senjskog sjemeništa i bogoslovne škole, Teologija je organizirala 24. i 25. studenoga u Rijeci znanstveni simpozij na temu:»bogoslovno sjemenište i Bogoslovna škola u Senju ( ) u životu Crkve u Hrvatskoj». Obljetnica senjskog sjemeništa bila je također povod za biskupe Riječke metropolije da pastoralnu godinu 2006./07. za Riječku crkvenu pokrajinu proglase Godinom duhovnih zvanja. Na njihov je poticaj Teologija i XXXVIII. Teološko - pastoralni tjedan za svećenike i pastoralne djelatnike Riječke metropolije organizirala na temu Duhovni poziv danas. 1* Na poticaj gospićko-senjskog biskupa dr. Mile Bogovića Teologija je 21. travnja 2007., zajedno s Gradskim muzejom u Senju i Državnim arhivom u Gospiću kao suorganizatorima, realizirala također jednodnevni znanstveni pogovor: Značenje Senjskoga sjemeništa u našoj Crkvi i narodu. Ovdje su posebice došli do izražaja plodovi koje je ova visokoškolska ustanova dala ne samo na crkvenom nego i na općedruštvenom polju, jer je više od stoljeća bila jedina ustanova fakultetskog ranga na našem području. I dok pišem uvod u ovaj broj Riječkog teološkog časopisa u kojem predajemo javnosti velik dio predavanja i referata održanih na simpoziju u Rijeci i pogovoru u Senju, raduje me činjenica da obilježavanje obljetnice 1 * Radovi Tjedna objavljeni su u Riječkom teološkom časopisu br. 29 (2007./1).

5 269 nije imalo smisao u samome sebi (bolje upoznavanje prošlosti) nego je bilo poticaj mjesnim Crkvama ovog područja da promisle aktualno stanje i poduzmu određene korake glede duhovnih zvanja i teološke kulture u ovom dijelu Hrvatske. Možemo se ponadati, također, da će i ovaj zbornik radova biti ne samo dio anala Gospićko-senjske biskupije i Riječke metropolije nego bar jedan čvrst kamenčić u temelju njezine budućnosti. Izv. prof. dr. Ivan Šporčić, predstojnik Teologije u Rijeci

6

7 F. E. Hoško, Razlozi nastanka Bogoslovnog sjemeništa..., str I. IZLAGANJA Franjo Emanuel Hoško RAZLOZI NASTANKA BOGOSLOVNOG SJEMENIŠTA I BOGOSLOVNE ŠKOLE U SENJU Prof. dr. o. Franjo Emanuel Hoško, Teologija u Rijeci UDK: [377.5/6 : 254.4] SENJSKO-MODRUŠKA JEŽIĆ, I. K. (497.5 SENJ) 1806/07 (091) Izlaganje na znanstvenom skupu Nakon što je Habsburška Monarhija za cara Leopolda II. ( ) dana 18. siječnja dokinula tzv. generalna sjemeništa, tj. državne ustanove za odgoj i obrazovanje budućih svećenika, biskupi su mogli uspostaviti visoke bogoslovne škole s pripadnim odgojnim zavodima, sjemeništima. To je dopuštenje iskoristio senjsko-modruški biskup Ivan Krstitelj Ježić ( ) i u Senju uspostavio sjemenište i bogoslovnu školu. Riječka nadbiskupija i Gospićko-senjska biskupija stoga opravdano slave častan i vrijedan spomen: visoki jubilej 200. godišnjice osnutka ovih zavoda, nastalih u jozefinističko vrijeme, ali bitno upravljenih sustavno odgoju i obrazovanju svećeničkih kandidata. Ključne riječi: Senjsko-modruška biskupija, Senj, Ivan Krstitelj Ježić, sjemenište, visoka bogoslovna škola. Častan je i vrijedan spomena visoki jubilej 200. godišnjice osnivanja biskupijskog sjemeništa i bogoslovne škole u Senju. Te je ustanove uspostavio Ivan Krstitelj Ježić, senjsko-modruški biskup s najdužim stažom ; vodio je, naime, kao biskup Senjsko-modrušku biskupiju od pa do godine. 1 Povijest tih biskupija spominjat će ga zbog više pothvata koje je poduzeo za njezino dobro; 2 jedan je od tih pothvata bilo otvaranje sjemeništa i bogoslovne škole u Senju. Prethodno je ishodio od vlade u ugarskom dijelu 1 Mile BOGOVIĆ, Najduži biskupski staž - Ivan Krstitelj Ježić, Zvona, 21(1983), br. 1, str ISTI, Povijest biskupija Senjske i Modruške ili Krbavske, u: ISTI (priredio), Senjsko-modruška ili Krbavska biskupija. Izvješća biskupa Svetoj Stolici ( ). Zagreb, 2003., str

8 272 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 Habsburške Monarhije, Ugarskog kraljevskog namjesničkog vijeća, da ono oduzme franjevcima njihov samostan u Senju i dodijeli ga biskupiji pa je Ježić u taj samostan smjestio tek uspostavljene biskupijske odgojno-obrazovne ustanove. 1. Ježićevo priželjkivanje biskupijskog sjemeništa i bogoslovije U svom izvještaju ad limina 24. prosinca biskup Ježić, među ostalim, izvještava Svetu Stolicu da se već sedam godina trudi oko uspostave vlastitog biskupijskog sjemeništa jer je uvjeren da bi sjemenište bilo na osobitu korist biskupija kojima upravlja. U ostvarenju tog nauma priječe ga trajni ratovi i opterećenost državne blagajne. 3 U sljedećem svom izvještaju ad limina 12. prosinca biskup Ježić potvrđuje svoju želju otvoriti sjemenište i u njemu bogoslovnu školu i ponovno ističe da se već petnaest godina trudi oko uspostave sjemeništa i da je za ostvarenje tog nauma tražio podršku i pomoć od samoga cara. 4 U izvještaju ad limina 11. lipnja Ježić izvještava Svetu Stolicu da je doista otvorio sjemenište, a car mu je godinu dana ranije udijelio florena za tu namjenu. U tom je izvještaju također izvijestio da je sjemenište izgorjelo, ali je obavijestio kako je ono i obnovljeno, dijelom novcem biskupije i dijelom državnim novcem; očekuje da će državnom pomoći posve obnoviti sjemenišnu zgradu pa će sjemenište i bogoslovna škola uskoro nastaviti rad. 5 3 Mile BOGOVIĆ (priredio), Senjsko-modruška ili Krbavska biskupija. Izvješća biskupa Svetoj Stolici ( ), Zagreb, 2003., str Kad je riječ o trajnim ratovima, onda Ježić očito misli najprije na rat Monarhije s Turskom ( ), koji je završio 4. kolovoza mirom u Svištovu, i zatim na ratove austrijsko-pruske koalicije kojom su se Habsburška Monarhija i Pruska pokušale suprotstaviti Francuskoj koja je 20. travnja objavila rat Austriji. Taj rat završio je u travnju mirom u Bazelu. Nakon tog mira Pruska je istupila iz koalicije, a Napoleon je nastavio ratovati protiv Monarhije 1796./77. i osvojio austrijske posjede u sjevernoj Italiji, dok nije 18. travnja sklopljeno primirje u Leobonu, odnosno 17. listopada u Campoformiju. Tim je mirom Francuska dobila Belgiju i zapadnu obalu Rajne, Lombardiju, mletačke posjede u Albaniji i otoke u Jonskom moru, a Austrija najveći dio bivše Mletačke Republike, tj. Veneciju sa širom okolicom, mletačku Istru, kvarnerske otoke, Dalmaciju i Boku kotorsku. Uskoro su uslijedili drugi ( ) i treći (1805.) rat Habsburške Monarhije s Francuskom. Treći je rat zaključen 25. prosinca u Požunu nakon teškog poraza Austrije 2. prosinca kod Austerlitza. 4 Isto, str Isto, str. 258.

9 F. E. Hoško, Razlozi nastanka Bogoslovnog sjemeništa..., str Ove pojedinosti iz Ježićevih izvještaja ad limina valja prosuditi s više pozornosti; nije dovoljno uzeti ih kao cjelovite zapise o zbivanjima. Ježić u svom izvještaju očito pretjeruje naglašavajući da već sedam godina nastoji osnovati sjemenište. Sedam godina prije njegovog pisma, tj godine, nije bilo nikakve mogućnosti da on uspostavi biskupijsko sjemenište i u njemu bogoslovnu školu. Tada je on bio samo pomoćni biskup Aldraga Piccardija, ali to nije glavni razlog nemogućnosti. Glavni je razlog bio što je to bilo vrijeme razmahalog jozefinizma kad u cijeloj Habsburškoj Monarhiji nije bilo biskupijskog sjemeništa već su postojala samo tzv. generalna sjemeništa. No, nije isključena Ježićeva dalekovidnost da ta generalna sjemeništa neće biti duga vijeka, ali je daleko vjerojatnije da se Ježić svojom tvrdnjom želi predstaviti pred Svetom Stolicom kao zauzet i Rimu odan biskup. Generalna sjemeništa prestala su djelovati tek poslije smrti njihova osnivača cara Josipa II. ( ), kad je po odobrenju cara Leopolda II. Bečka dvorska kancelarija 4. srpnja dokinula generalna sjemeništa u austrijskom dijelu Monarhije, dok je generalna sjemeništa u ugarskom dijelu Monarhije car dokinuo tek 18. siječnja i dopustio biskupima i višim redovničkim starješinama ponovno djelovanje biskupijskih i redovničkih visokih bogoslovnih škola s pripadnim odgojnim zavodima. 6 Dakle, kad Ježić šalje svoj prvi izvještaj u Rim, tek je prošlo nešto više od četiri godine, a ne sedam godina, otkako su ponovno uspostavljena biskupijska sjemeništa u ugarskom dijelu države i počele s radom biskupijske bogoslovne škole. Ježić nije ni u svom izvještaju potkraj Svetoj Stolici odustao od svoje tvrdnje da mu je od na srcu otvaranje sjemeništa i bogoslovne škole, premda su i u Rimu dobro znali kako su dugo djelovala generalna sjemeništa u Habsburškoj Monarhiji. Te je godine Ježić ipak prešao s riječi na djelo i započeo neposredne pothvate oko uspostave sjemeništa, a za smještaj tih ustanova poželio je franjevački samostan u Senju. U tome je konačno uspio, ali je njegovo nastojanje bilo daleko teže i mučnije nego što to izriče tvrdnja: Isposlovao je kod cara da mu se dade zatvoreni franjevački 6 Franciscus CVETAN, Constitutiones Maximiliani Vrhovac episcopi zagrebiensis et josephinismus, str. 28.

10 274 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 samostan u Senju. Ondje je otvorio prvo bogoslovsko sjemenište u povijesti Senjske biskupije Franjevački samostan u Senju postaje biskupijsko bogoslovno sjemenište Franjevci u Senju već u prvim godinama Ježićeve biskupske službe proživljavaju osobite teškoće, a donio ih je rat između Monarhije i Turske jer su potkraj u samostanu bila smještena 124 vojnika, a 8. svibnja vojnici su zaposjeli čitav samostan, dok su se franjevci preselili na Trsat. 8 Na poziv građana vratili su se u Senj 19. kolovoza godine. No još tri godine nisu mogli u samostan, jer je u njemu i nadalje boravila vojska; oni su stanovali u privatnoj kući. Ni molba Senjana samom caru Josipu II. 9. rujna nije pomogla da franjevci uđu u svoj samostan; 9 u samostan su se vratili tek i prionuli uz obnovu zgrade, jer su im vojne vlasti udijelile pomoć od 600 forinti za popravak samostana. Premda su još bili prihvatili zadaću voditi senjsku gimnaziju, spomenute su im okolnosti omogućile da tu obvezu prihvate tek godine i obavljaju je tek nešto više od jednog desetljeća - do ili godine. 10 Tada su se, naime, suočili sa zahtjevom biskupa Ježića da napuste svoj samostan u Senju, a teškoće u radu nametnuo je također nedovoljan broj osposobljenih nastavnika kao i pad sveukupnog broja članova pokrajinske zajednice Hrvatsko-primorske provincije. Franjevci su šest stoljeća boravili u Senju. God bilo ih je devet, 11 ali su početkom morali napustiti samostan i predati ga biskupu Ježiću da u njemu uspostavi sjemenište i bogoslovnu školu. 12 Ježić je u drugoj polovici došao na namisao da te ustanove uspostavi u senjskom franjevačkom samostanu. Svoje je namjere očitovao u jesen franjevačkom provincijalu Vili- 7 ISTI, Povijest biskupija Senjske i Modruške ili Krbavske, str APSLJ, Isto, fol APSLJ, Isto, fol Franjo Emanuel HOŠKO, Franjevci u kontinentalnoj Hrvatskoj kroz stoljeća, str. 213, Mile BOGOVIĆ (ur.), Senjsko-modruška ili Krbavska biskupija. Izvješća biskupa Svetoj Stolici ( ), str Franjo Emanuel HOŠKO, Franjevci u kontinentalnoj Hrvatskoj kroz stoljeća. Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2002., str. 74, 75.

11 F. E. Hoško, Razlozi nastanka Bogoslovnog sjemeništa..., str baldu Grašiću jer se on 30. listopada pismom javlja senjskom gvardijanu Barlamu Keseru upozoravajući ga da on ne smije pristati na biskupovu želju da samostanu oduzme gornji kat za smještaj biskupijskih sjemeništaraca i njihovih profesora, a franjevcima ostavi samo prizemlje. 13 Poslije Grašićeva odbijanja zastalo je za trenutak provođenje ove biskupove nakane, ali biskup nije odustao od svojih namjera. Ugarsko ga je kraljevsko namjesničko vijeće podržavalo jer 2. studenoga potiče provincijala Grašića da svoje studente pošalje na školovanje u Senj, 14 i to čim ondje započne rad biskupijska bogoslovna škola. 15 Da su franjevci prihvatili taj prijedlog, možda bi i nadalje ostali u svom samostanu. U međuvremenu je biskup Ježić ishodio punu suglasnost Ugarskoga kraljevskog namjesničkog vijeća za svoje namjere jer on 2. siječnja dostavlja svoj ukaz provincijalu Grašiću da franjevci što skorije napuste svoj samostan u Senju te da se nastane u bivšem isusovačkom samostanu u Ri- 13 APSLJ, Isto, fol Rad filozofske i teološke škole može se pratiti i navedenih godina. Tako filozofsko učilište od do djeluje u Klanjcu. Profesori filozofije su Verekund Porenta i Ananija Hostnik (AFSK, Kronika samostana u Karlovcu, str. 203, 204.). U isto je vrijeme bogoslovna škola na Trsatu djelovala sve do godine. Alojzije Pokorn predaje teologiju svo to vrijeme, a Grašića je naslijedio u profesorskoj službi Vinko Pance (APSLJ, Protocollum Prov. Croatico- Maritimae, fol. 123). I poslije nastavila je na Trsatu rad bogoslovska škola, zajednička za obnovljenu Hrvatsko-kranjsku provinciju (AFSK, Liber pastoralium, str. 124). Učilište filozofije nastavilo je djelovati sve do u Klanjcu (AFSK, Liber pastoralium, str. 99). Na njemu su predavali Verekund Porenta ( , ), Ananija Hostnik ( ), Krizostom Fogh ( ) i Rajmund Maurović ( ). Ukidanjem Hrvatsko-primorske provincije prestala je raditi i filozofska škola u Klanjcu (APSLJ, Protocollum Prov. Croatico-Maritimae, fol. 152), ali je godine otvorena u Karlovcu. Predavači su bili bivši profesor karlovačke gimnazije Atanazije Saitz i Aurelije Hoerman, a starina Beno Majer vršio je službu odgojitelja studenata (APSLJ, Protocollum Prov. Croatico-Maritimae, fol. 152). Ove su škole organizirale rad prema propisima ondašnjeg jozefinističkog školskog zakonodavstva. Nastavnu osnovu, raspored predmeta i izbor priručnika određivalo je Ugarsko kraljevsko namjesničko vijeće propisujući da redovničke filozofske i teološke škole u svemu moraju ispunjavati odredbe koje vrijede za državne akademije. U učilištu filozofije moraju predavati dva profesora, a četiri u bogoslovskoj školi profesora. Tako 22. svibnja godine javlja provincijal Grašić (AFSK, Liber pastoralium, 96). Premda su filozofsko učilište u Klanjcu i bogoslovska škola na Trsatu bili privatnog karaktera, njihovi su profesori morali biti osposobljeni za predavanja naslovom doktora ili osobitim ispitom za predavače. Takve su ispite za predavače na redovničkim višim školama mogli kandidati polagati i na zagrebačkoj akademiji. Državne su vlasti vodile puni nadzor nad redovničkim školama. Traže godišnji izvještaj o uspjehu studenata i popis predavanog gradiva. Te izvještaje valja slati zamjeniku direktora visokog školstva u Zagrebu. Osim ovih mjera nadzora, državne su vlasti zadržale pravo inspekcije nad redovničkim školama (APSLJ, Protocollum Prov. Croatico-Maritimae, fol. 144). 15 APSLJ, Isto, fol. 132.

12 276 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 jeci. 16 Provincijal Grašić se 6. travnja usprotivio i toj odluci naglašavajući da je riječki samostan preblizu samostanu na Trsatu pa franjevci u Rijeci ne bi mogli imati dovoljno prihoda za život. Zato daje protuprijedlog da biskupsko sjemenište bude u Rijeci ili u bivšem pavlinskom samostanu u Senju. 17 Isti je prijedlog 8. veljače podnio provincijal Grašić i biskupu Ježiću, 18 ali mu on na njega najvjerojatnije nije ni odgovorio. Naprotiv, ugarska vlada novim ukazom 18. veljače potvrđuje franjevcima svoju prvotnu odluku o neodgodivom napuštanju samostana. 19 Nakon toga biskup Ježić 13. ožujka zahtijeva da mu franjevci odmah izruče samostan, a njima dopušta da se usele u bivši pavlinski samostan u Senju dok im grad ne podigne novu kuću. 20 Ovaj prijedlog o boravku u pavlinskom samostanu nije bio realan. Potvrđuju to kasniji događaji, a i novi provincijal Beno Majer 29. ožujka u pismu biskupu Ježiću, u kojem moli da franjevci i nadalje ostanu u samostanu, jer će prvih godina biti malo sjemeništaraca pa sjemeništu neće biti potrebne sve samostanske prostorije. Na kraju svog dopisa Majer moli biskupa da se on zauzme za što skoriju izgradnju novog franjevačkog samostana. 21 U međuvremenu je gvardijan Barlaam Keser 9. travnja uložio žalbu kod Ugarskog kraljevskog namjesničkog vijeća zatraživši da se franjevcima prije napuštanja samostana dodijeli prikladno mjesto stanovanja i dade puno jamstvo da će u roku od godine dana započeti izgradnja novog samostana. 22 Keser je najvjerojatnije primio obećanje da će mu biti ispunjeni zahtjevi, kako se može zaključiti iz njegovog pisma od 10. travnja godine. Zato su franjevci 1. svibnja napustili samostan i uselili u kuću baruna Portnera koju im je dodijelila gradska uprava obećavši preko biskupa Ježića 29. travnja izgradnju novog samostana. 23 Petorica su franjeva- 16 APSLJ, Isto, fol APSLJ, Isto, fol APSLJ, Isto, fol APSLJ, Isto, fol APSLJ, Isto, fol APSLJ, Isto, fol APSLJ, Isto, fol APSLJ, Isto, fol. 148.

13 F. E. Hoško, Razlozi nastanka Bogoslovnog sjemeništa..., str ca, a među njima i gvardijan Keser, ostali u Senju još godinu dana iščekujući da im grad započne graditi novi samostan. Budući da grad tijekom godine dana nije ništa poduzeo za njihov prikladniji smještaj niti za podizanje novog samostana, javio je 10. travnja gvardijan Keser gradskoj upravi da petorica senjskih franjevaca, prema odluci poglavara, napuštaju Senj i odlaze na Trsat. 24 Tako je u Senju završila djelatnost i prisutnost franjevaca, potvrđena još potkraj 13. st. 25 No, to se nije nikada dogodilo, premda je država željela da u senjskoj bogoslovnoj školi nastave svoje školovanje i franjevački studenti teologije koji su još od boravili i studirali na Trsatu. 3. Ježićevi naumi i jozefinistička država Iznenađuje odluka državnih vlasti da franjevci trebaju napustiti svoj samostan u Senju jer je prethodno, 2. travnja 1802., car Franjo II. svojom odlukom zaustavio daljnje dokidanje redovničkih samostana. 26 No, isti je car ranije, 25. ožujka 1802., potaknuo biskupe na osnivanje biskupijskih sjemeništa i bogoslovnih škola jer je postalo jasno da je najbolji način odgoja i obrazovanja budućih svećenika ako se oni odvijaju pod neposrednom paskom mjesnog biskupa. Car je stoga izričito ohrabrio biskupe na podizanje ne samo takvih sjemeništa već i bogoslovnih škola u središtima pojedinih biskupija, ako u njima nema sveučilišta ili drugog visokog teološkog učilišta. U istom se pismu car obvezuje da će država novčano podržati takve ustanove iz fondova koji su nekoć uzdržavali generalna sjemeništa, a sada su preoblikovani u Vjerski fond i fond za stipendije studentima teologije. 27 Takav je poticaj još 20. svibnja upravio biskupi- 24 APSLJ, Isto, fol O Barlaamu Keseru ( ) usp. E. HOŠKO, Posljednji senjski franjevac podiže zvonik trsatske bazilike, Marijin Trsat, VIII/1974, 3, str APSLJ, Isto, fol. 152, Provincijal Majer već je 13. srpnja bio siguran kako franjevcima nema više opstanka u Senju. Stoga u pismu ugarskoj vladi postavlja zahtjev da se provinciji vrate prije devetnaest godina oduzeti samostani u Brdovcu i Kotarima kao nadoknada za oduzeti senjski samostan. Naglašava da su ti samostani prikladni za smještaj školskih i odgojnih zavoda provincije, a provincija ne može čekati tako dugo dok bude izgrađen novi samostan u Senju. No, ugarska se vlada oglušila i na ovu Majerovu molbu, jer su samostani u Brdovcu, Kotarima i Senju trajno ostali izgubljeni za hrvatske franjevce. 26 Gerhard WINNER, Die Klosteraufhebungen in Niederoesterreich und Wien. Herold, Wien - Muenchen, 1967., str Ferdinand MAASS, sv. 4, str. 300.

14 278 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 ma car Leopold II. ( ), nakon što je bio odlučio dokinuti generalna sjemeništa. Biskupe je pozvao da uspostave bogoslovna sjemeništa i bogoslovne škole, a dopustio im je da za te ustanove upotrijebe i ispražnjene samostane i koriste nekoć zasnovane sjemenišne zaklade. 28 Naravno, biskup Ježić mogao se pozivati na tu carevu odluku, a i na odluku cara Franje I. od 25. ožujka o što skorijem uspostavljanju biskupijskih sjemeništa i bogoslovnih škola. Franjevci su se pak u svom opiranju prepuštanja samostana mogli pozivati na činjenicu da svoj samostan nisu napustili u vrijeme razmahalog jozefinizma na izričitu odluku istoga cara od 2. travnja iste godine o odustajanju od prethodnog jozefinističkog zakona prema kojem je država redovnicima oduzimala samostane. Te su uredbe cara Franje I. proturječile jedna drugoj pa je to bio sukob dvaju neusklađenih zakona, ali je država zanemarila vlastiti zakon u prilog franjevcima i stala na stranu Ježićeva zahtjeva da se franjevcima oduzme samostan u Senju i preda biskupiji. Što je bilo presudno za takvu odluku Ugarskog kraljevskog namjesničkog vijeća? Najvjerojatnije je za državna nadleštva bilo važnije otvaranje novih ustanova, bitnih za život biskupije, od održavanja jednog samostana. No, nije isključeno da se biskup Ježić mogao osloniti i na svoj ugled kod najviših državnih vlasti pa je ta odluka donesena iz obzira prema njemu. Ježić, naime, u svom izvještaju ad limina spominje da je za ostvarenje svoga nauma tražio pomoć od države, od samoga cara. Ta napomena ukazuje ne samo na Ježićevu želju otvoriti sjemenište i bogoslovnu školu već i na njegovo povjerenje u državne vlasti i postavlja pitanje kako se on općenito nosio s jozefinizmom. Budući da u izvještaju ad limina Ježić jasno piše da mu je car udijelio florena za otvorenje sjemeništa i bogoslovne škole, opravdano je taj dar protumačiti kao nagradu za punu odanost prema onovremenom jozefinističkom državnom ustrojstvu. Iz toga što je on odbio smjestiti bogoslovno sjemenište i visoku školu u bivši pavlinski samostan i odlučnosti da za te ustanove upotrijebi franjevački samostan može se zaključiti da je Ježić, nošen jozefinističkim idejama, zapravo želio 28 Feridnand MAASS, Der Josephinismus. Quellen ze seiner Geschichte in Oesterreich sv. 4, Herold, Wiern-Muenchen, 1957., str. 10.

15 F. E. Hoško, Razlozi nastanka Bogoslovnog sjemeništa..., str odstraniti franjevce iz svog biskupskog grada. To potvrđuje i činjenica da nije podržao njihov rad u gimnaziji gdje su djelovali do ili jer se realno odrekao te njihove službe samo da provede svoj naum o smještaju sjemeništa i bogoslovne škole u njihov samostan. 29 K tome ostaje upitno nije li Ježić primio i obvezu franjevcima pomoći u podizanju novoga samostana u Senju, jer je vrlo velika razlika u svoti novca koju je država dala njemu za preuređenje samostana i prethodno franjevcima za obnovu samostana. I druga zbivanja ukazuju na to da je biskup Ježić bio pristaša jozefinizma. Najočitiji je znak njegove pripadnosti tom državno-crkvenom sustavu sama činjenica da je imenovan za biskupa u vrijeme krutog jozefinizma. Njegova pak mladenačka biografija govori u prilog takvoj njegovoj upravljenosti. Završio je, naime, filozofski i teološki studij doktoratom u Grazu kad je na tamošnjem teološkom fakultetu već došlo do otpuštanja profesora isusovaca pa je on slušao predavanja dominikanca Vinka Dihanića i augustinca Johanna Baptista Cortiva, a možda i augustinca Richarda Teckera. Dihanić i Cortivo počeli su svoje nastavničko djelovanje u Grazu i prekinuli isusovačko teološko naučavanje, osobito o nauku o milosti. Tecker je naslijedio Cortiva, a kod njega i Dihanića je doktorirao Vid Modesto Bosiljevac iz Mrežnice tezama Assertiones theologicae, a Mijo Bračun je branio njihove teze Assertiones theologicae ad mentem SS. Eccclesiae doctorum Augustini et Thomae, te Assertiones ex universa theologia. 30 Nije poznato kod koga je doktorirao Ježić, ali je sigurno da je već u razdoblju njegova školovanja sveučilište u Grazu bilo jedna od visokoškolskih ustanova gdje su se udomile ideje tzv. kasnog jansenizma, jedne od idejnih sastavnica jozefinizma. Kasnije je Ježićev odnos prema francuskim vlastima bio takav da samo potvrđuje lakoću kojom se on prilagođavao političkim promjenama te prihvaćao i izvršavao uredbe državnih moćnika APSLJ, Isto, fol Istini za volju, biskup Ježić je 13. ožujka dopustio senjskim franjevcima da se nastane u bivšem pavlinskom samostanu dok im grad ne podigne novu kuću. 30 Franjo Emanuel HOŠKO, Jozefinist Franjo Tomičić iz Kastva ( ), u: ISTI (ur.), Zbornik Marijana Jurčevića. O čovjek i Bogu, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2005., str. 333, Mile BOGOVIĆ, Povijest biskupija Senjske i Modruške ili Krbavske, str. 77, 78.

16 280 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br Sjemenište i bogoslovna škola po mjeri jozefinističkih uredbi Odgojni i školski zavod u Senju izdanak su jozefinističkih preuredbi visokog crkvenog školstva i crkvenih odgajališta u Habsburškoj Monarhiji koja je još za carice Marije Terezije ( ) uvela, najprije i zatim godine, sustav jedinstvene teološke izobrazbe nametnuvši biskupijskim i redovničkim visokim školama novu nastavnu osnovu koja je bitno bila usmjerena pastoralnom osposobljavanju budućih svećenika. 32 No, car Josip II. ( ) učinio je radikalan korak na tom polju crkvenog odgoja i školstva jer je oduzeo Crkvi pravo na odgoj vlastitog klera i predao ga državi. Ugarsko kraljevsko namjesničko vijeće tako je 14. kolovoza upravilo dopis mjesnim biskupima i redovničkim provincijalima u kojem priopćuje svoju odluku da trajno obustavlja rad svih crkvenih visokih škola, kako biskupijskih tako redovničkih. Tada je država uspostavila generalna sjemeništa kao odgojne i obrazovne zavode i u njih okupila studente teologije iz biskupijskih i redovničkih visokih bogoslovnih škola da tako osigura jedinstven odgoj i izobrazbu budućih svećenika. 33 Dakle, na inicijativu samoga cara, državne su vlasti osnovale generalna sjemeništa kao mjesta jedinstvenog teološkog školovanja i odgoja budućih svećenika uz obrazloženje da je to zahtjev oblikovanja novog lika svećenika koji će biti u stanju ostvariti državne zahtjeve crkvene obnove. 34 Zadaća je svećenika odgojenih u generalnim sjemeništima bila biti narodni učitelj i odgojitelj, a u ostvarivanju te zadaće podložan državi. Provedbene odluke o uspostavi generalnih sjemeništa Ugarskog kraljevskog namjesničkog vijeća otkrivaju da prvi koraci provedbe tog programa u Ugarskoj nisu bili dovoljno određeni. Najprije je, prema tim dokumentima, trebalo u generalno sjemenište u Budimu okupiti studente teologije koji su do tog vremena studirali 32 F. KLOSTERMANN, J. MUELLER (ur.), Pastoraltheologie. Ein entscheidener Teil der josephinischen Studienreform. Herder, Wien, Uredba Namjesničkog vijeća br od 15. IX izriče taj cilj ovim riječima: Quo benigna mens et intentio Regia quae generalia cleri tam saecularis quam regularis seminaria, in qubius morum et studirom viegeat uniformitas, designatis locis constabilienda Arhiv Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda, Zagreb (=AHPZagreb), Svezak 6, str B. F. MENZEL, Abt Franz Stephan Rautenstrauch von Brenov-Braunau. Koenigstein/Ts 1969, str

17 F. E. Hoško, Razlozi nastanka Bogoslovnog sjemeništa..., str teologiju na redovničkim i biskupijskim bogoslovnim školama na području biskupija koje imaju središta u: Ostrogonu, Egeru, Vaczu, Gyoeru, Veszpremu, Višegradu i Szombatelyu. Još su bila predviđena dva generalna sjemeništa, i to u Košicama (Kassa, Cassovia, Kaschau) i u Pečuhu ili Kaloči; u ovo posljednje trebali su doći studenti teologije iz biskupija sa središtima u Senju, Velikom Varadinu, Zagrebu, Kaloči, Csanadu i Pečuhu. No, ubrzo su druga mjesta izabrana za djelovanje generalnih sjemeništa, 35 jer je konačna odluka Ugarskog namjesničkog vijeća 15. rujna bila da generalna sjemeništa budu u Požunu (Bratislavi), Egeru i Zagrebu. 36 U Požunu i Egeru teologiju će predavati deset profesora, a u Zagrebu samo četiri. Studenti su se trebali okupiti u tim mjestima prije 1. svibnja godine. 37 Program teološke nastave, koji je proglasila država za visoke crkvene škole u ugarskom dijelu Monarhije, prihvatila su i generalna sjemeništa, a ostao je na snazi i nakon što su ta sjemeništa prestala djelovati. Na početku djelovanja generalnih sjemeništa, objašnjava njihov idejni začetnik opat Stephan Rautenstrauch, njihovo se uspostavljanje opravdava potrebom»formiranja dobrih dušobrižnika, koji će jednom živjeti usred naroda da bi mu osvjetljavali put do dobra riječju i djelom«. Zato izobrazba budućih svećenika ne smije stvarati učenjake nego»dobre dušobrižnike«, jer svećenik treba biti učitelj, pastir i odgojitelj naroda, pa je potrebno izgraditi lik svećenika prema modelu djela Jana Opstraeta Pastor bonus, 38 i to posebno službom katehiziranja i propovijedanja. 39 Zato novi program teološke nastave napušta skolastičku nastavnu metodu jer ona, prema Rautenstrauchovu sudu 35 Odluke br. 4584/385 i AHPZagreb, Svezak B 6, str. 239, PAVIŠEVIĆ, I/II, 3; II, Ista odluka Namjesničkog vijeća predviđa da u Budimu djeluje sveučilište s trima fakultetima: pravnim, medicinskim i filozofskim; teološki fakultet bit će u Pešti, a na njemu mogu studirati studenti koji su već završili teološko školovanje u generalnim sjemeništima. Dotadašnje visokoškolske ustanove, zvane akademije, u Trnavi, Györu i Košicama prestaju djelovati, ali nastavljaju rad akademije u Zagrebu i Velikom Varadinu. Filozofski odjel iz Trnave seli u Požun, a onaj iz Košica u Eger; u Požun seli i pravni odjel iz Trnave, dok se uspostavlja takav studij u Velikom Varadinu. - AHPZagreb, Svezak B 6, str Opstraetovo je djelo u to vrijeme već na indeksu zabranjenih knjiga, i to zbog svoje jansenističke usmjerenosti. 39 K. BAUMGARTNER, Die Seelsorge im Bistum Passau zwischen barocker Tradition. Aufklärung und Restauration, St. Ottilien, 1975., str

18 282 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2»ne odgovara ni značaju ni opsegu teološke znanosti«, a također ni»potrebama našega vremena«. On uvodi novu didaktiku, koja se oslanja na pedagoška načela tzv. filantropizma Karla Heinza Seibta, koji opet slijedi Johna Lockea i J. J. Rousseaua. 40 Ratiu sadržajno prethodi benediktinska teološka tradicija, koja je naglašavala potrebu praktične usmjerenosti teološkog studija kao i povijesnu metodu umjesto filozofijske u organizaciji sadržaja i sustava samoga teološkog gradiva. 41 Pretjerano uplitanje države u teološko školovanje krivotvorilo je početni pozitivan pothvat naglašenog isticanja važnosti pastoralne teologije i pastoralne formacije budućih svećenika, jer se pokazalo da država želi stvoriti od svećenika državne službenike koji će državi podizati dobre građane razlažući ljudima»njihove dužnosti prema samima sebi, prema bližnjima, prema zemaljskim gospodarima kao i druge potrebe čovjeka kao društvenog bića.«42 Posljedica takva odgoja i obrazovanja bio je pad oduševljenja za studij i za buduće svećeničko djelovanje, čak i nedovoljna sigurnost u vjeri mnogih koji su bili u generalnim sjemeništima. 43 Jozefinistički sustav pak nije dočekao ostvarenje svog očekivanja da će takvim odgojem i obrazovanjem svećenika potaknuti i nov odgoj vjernika. K tome je bio nedostatan broj svećenika koji su odgoj i obrazovanje stekli u generalnim sjemeništima. Biskupi su pak uglavnom pokazivali nezadovoljstvo što se odgoj i obrazovanje budućih svećenika odvija bez njihova utjecaja, a i vjernici su vrlo često iskazivali svoje nezadovoljstvo mladim kapelanima koji su došli iz generalnih sjemeništa. Sve je to dovelo do dokidanja generalnih sjemeništa odmah na početku vladanja cara Leopolda II. ( ). 44 Najprije je Bečka dvorska kancelarija 4. srpnja dokinula generalna sjemeništa u austrijskom dijelu Monarhije, a biskupima i crkvenim redovima dopustila da ponovno sami organiziraju teološku izobrazbu i odgoj svog pomlatka; filozofsku su izobrazbu i nadalje 40 J. MUELLER, Die Pastoraltheologie innerhalb..., str Isto, str E. HEGEL, Die Situation der deuschen Priestarausbildung um die Wende vom 18. zum 19. Jahrhundert, u G. SCHWEIGER, Kirche und Theologie im 19. Jahrhundert, Göttingen, 1975., str Hans HOLLERWEGER, Zwischen Kaiser und Volk, str Hans HOLLERWEGER, Zwischen Kaiser und Volk, str. 89.

19 F. E. Hoško, Razlozi nastanka Bogoslovnog sjemeništa..., str trebali prethodno stjecati u državnim školama. U ugarskom je dijelu Monarhije car Leopold II. dokinuo 18. siječnja generalna sjemeništa i ponovno dopustio biskupima i višim redovničkim starješinama uspostavu visokih bogoslovnih škola s pripadnim odgojnim zavodima. 45 Naravno, u crkvenim odgojnim i obrazovnim zavodima i nadalje je vladao jozefinistički duh u odgoju i obrazovanju. 46 Država, naime, nije odstupila od prije postavljenih zahtjeva u organizaciji teološkog obrazovanja. Bila je dopuštena mogućnost biskupijama i redovničkim zajednicama otvaranja svojih bogoslovnih škola pod sljedećim uvjetima: prvo, da prihvate Ratio (1777.) kao nastavnu osnovu, 47 odnosno državne propise o njezinoj prilagodbi; drugo, da se pridržavaju rasporeda predmeta, satnice i priručnika koje je propisala država, odnosno usvojilo sveučilište u Beču ili Budimpešti; 48 treće, da ne slijede u predavanjima autore koje nisu odobrile državne vlasti i ne raspravljaju o pitanjima na koja nisu dovoljno sigurni odgovori; 49 četvrto, profesori moraju prethodno zadobiti kvalifikaciju polaganjem državnog ispita na sveučilištu; 50 peto, da državnim školskim vlastima u dva primjerka šalju semestralne izvještaje o radu škole i o uspjehu svakog studenta; 51 šesto, da u školskim poslovima poštuju nadležnost državnih školskih vlasti. 52 Te su ustanove bile od presudne važnosti u povijesti Senjskomodruške biskupije zbog svoje odgojne i obrazovne uloge. Njihova važnost presiže granice biskupije i očituje se u kulturnoj povijesti zapadne Hrvatske, a valja naglasiti da su neki profesori u određenim razdobljima prošlosti tih ustanova značajno utjecali na život Crkve u Hrvatskoj. Razumljiva je sama činjenica da su nastanak i počeci djelo- 45 Franciscus CVETAN, Constitutiones Maximiliani Vrhovac episcopi zagrebiensis et josephinismus, str Franciscus CVETAN, Constitutiones Maximiliani Vrhovac episcopi zagrebiensis et josephinismus, str. 52; 57, Statuta...provinciae S. Ladislai, 90:»...Lectores tam Theologiae, quam Philossophiae in tradendis materiis suarum respectivarum facultatum, Planum ab Excelso Consilio Locumtenentiali Hungarico, aut successivis forte annis ab altiori foro praescribendum exacte observent...«- Statuta municipalia Provinciae S. Joannis a Capistrano, Budae, 1829., Isto, 114; Tabella exibens Ordinem praelectionum pro Lycaeis Hungariae (1806). 49 Statuta municipalia Provinciae S. Joannis a Capistrano, Isto, 114: kao osobitu uredbu navodi i to da se za profesorski ispit ne mogu prijaviti kandidati koji su prije završili redoviti studij teologije. 51 Statua... provinciae S. Ladislai, 90; Statuta municipalia Provinciae S. Joannis a Capistrano, C. VASCOTTI, Storia della Castagnavizza, 115.

20 284 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 vanja senjskog bogoslovnog sjemeništa i bogoslovne škole bili ovisni o onovremenom odnosu Crkve i države u Habsburškoj Monarhiji. Ti su se odnosi očitovali i tijekom pet desetljeća kasnog jozefinizma, tj. sve do konkordata između Svete Stolice i Austrije godine. Država im je, naime, nametnula i kontrolirala odgojni i nastavni program u duhu kasnog jozefinizma. THE REASONS FOR CREATING THE THEOLOGICAL SEMINARY AND THEOLOGICAL SCHOOL IN SENJ Summary: When on 18th January 1791, the Habsburg monarchy, during the time of Emperor Leopold II ( ), abolished the so-called general seminaries i.e. the state educational institutions for future priests, the bishops could create high seminary schools with appertaining educational institutions, seminaries. Ivan Kstitelj Ježić ( ), the bishop of Senj-Modruša made good use of this permission and established the seminary and theological school. Thus, the Archdiocese of Rijeka and the diocese of Gospić-Senj celebrate their 200 th anniversary in honour of founding these institutions, established during Joseph s times, with the aim to educate future priests. Key words: Diocese of Senj-Modruša, Senj, Ivan Krstitelj Ježić, seminary, high theological school.

21 M. Medved, Nastavna osnova senjskoga sjemeništa..., str Marko Medved 285 NASTAVNA OSNOVA SENJSKOGA SJEMENIŠTA U PRVIH PEDESET GODINA DJELOVANJA Mr. Marko Medved, Teologija u Rijeci UDK: [1+2] : [377.5/6 : 254.4] (497.5 SENJ) 1807/1857 Izlaganje na znanstvenom skupu Austrijski program izobrazbe proizlazi iz tadašnjeg poimanja državno-crkvenih odnosa koji se temelje na jozefinizmu. Taj program, suprotno rimskome, ide za pastoralnom formacijom svećenika. Njegova zadaća nije samo prenošenje pologa vjere već edukacija naroda te posvemašnji doprinos općemu dobru. Profesori koji formiraju svećeničke kandidate višestruko ovise o državi koja im daje profesorsku kvalifikaciju, nastavnu osnovu itd. Autor navodi kolegije i profesore prvih godina djelovanja senjskoga sjemeništa. Godine započinje nastava na prethodne godine otvorenom senjskom sjemeništu. Studenti nakon dvogodišnjeg ciklusa filozofije, koju predaju tri profesora, slušaju četverogodišnji ciklus teologije koju predaju četiri profesora. Sredinom devetnaestog stoljeća filozofija se premješta u vanjsku gimnaziju. Ključne riječi: Senjsko sjemenište, nastavna osnova, teologija, filozofija. * * * Uvjeti uspostave senjskoga sjemeništa Tridentinski koncil u povijesti Crkve nije donio samo doktrinarne dekrete već je posebnu pozornost posvetio i pastoralnim pitanjima. Koncil poziva biskupe da se posvete pastoralu biskupije i da se skrbe o formaciji takvog klera koji bi uistinu bio na visini svoje zadaće. Tako je posebnom uredbom zatražio da budući svećenici prime školovanje u odgojnim zavodima, sjemeništima, pa biskupima nalaže podizanje takvih ustanova uz katedralne crkve. 1 1 James A. O Donohoe, Tridentine seminary legislation: its sources and its formation, Louvain, 1957.; H. Jedin, L importanza del decreto tridentino sui seminari nella vita della Chiesa. Seminarium, 5 (1963), str

22 286 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 Tu će odluku koncilskih otaca, donesenu na 23. sjednici 15. srpnja 1563., godinu kasnije potvrditi papa Pio IV. bulom Benedictus Deus et Pater. Iako će provedba odluke o sjemeništima biti duga i teška, pokazat će se fundamentalno važnom za povijest Crkve narednih stoljeća. Biskupi su pozvani formirati svećenike ne više pomoću raznih metoda i načina do tada primjenjivanih i međusobno različitih nego uspostavljajući seminarium, kolegij. Model za sjemeništa diljem katoličkog svijeta bio je zavod Germanicum u Rimu. 2 No razni oblici odgoja svećeničkih kandidata nastavili su supostojati ovisno o zemljama. Model utemeljen na koncepciji sv. Karla Boromejskoga vladao je sjemeništma Italije i Španjolske i bio je utemeljen na pobožnosti, učenju, disciplini. Takav je model, utemeljen na svojevrsnoj separaciji od svijeta, onim što nazivamo fuga mundi, formirao svećenike bez dovoljnog poznavanja svijeta. Organiziraju se stoga duhovne vježbe iz čega će nastati francuska škola duhovnosti koja će se, prema imenu župe Saint Sulpice, nazvati sulpicijanskom školom ili metodom. Taj model stavlja naglasak na pastoralno služenje svećenika i na njegovu duhovnost: svećenici se formiraju izravno u pastoralu. Treći model jest njemački model s vanjskim pohađanjem sveučilišta i nepostojanjem malih sjemeništa. 3 Senjski se biskupi cijelo osamnaesto stoljeće tuže na nedostatak sjemeništa, no financijski razlozi onemogućuju ih u njihovu uspostavljanju. Senjsko-modruški sjemeništarci pohađaju filozofiju na raznim mađarskim akademijama, a teologiju u mađarskom Sombatelju. Osnutak sjemeništa bit će moguć tek početkom devetnaestoga stoljeća. Tako se u Senju osniva sjemenište u kojem nastava započinje akademske 1806./1807. godine. Promotrimo ponajprije uvjete u kojima nastaje senjsko sjemenište. Osnutak senjskoga sjemeništa događa se u razdoblju ukinuća Družbe Isusove, nekoliko godina prije njegove ponovne uspostave. Osim što je ukinuće isusovaca imalo vrlo negativne posljedice za 2 Luigi Mezzadri, Storia della Chiesa. Tra medioevo e epoca moderna, Roma, 2001., str. 404; P. Schmidt, Das Collegium Germanicum in Rom und die Germaniker. Zur funktion eines römischen Ausländerseminars ( ), Tübingen, O nastavnoj osnovi na Collegiu Romano, preteči današnje Gregoriane, vidi u: Mario Fois, L organizzazione dell insegnamento alla Gregoriana prima del 1773, Roma, O povijesnom razvitku sjemeništa u općoj Crkvi vidi u: F. Marchisano, L evoluzione storica della formazione del clero, in Seminarium (1962) 2.

23 M. Medved, Nastavna osnova senjskoga sjemeništa..., str izobrazbu diljem opće Crkve, tako da se u nekim zemljama crkveni obrazovni sustav naprosto urušio, ono je u neku ruku moglo biti važno i u slučaju osnivanja sjemeništa za Senjsko-modrušku biskupiju. Naime velike zgrade sjemeništa i kolegija koje je Družba Isusova imala u Rijeci, u postupku osnivanja sjemeništa konkurencija su Senju, zato što se razmišlja o otvaranju sjemeništa u Rijeci. Senj se ne slaže pa planovi s Rijekom propadaju. Kao u Đakovu, i u Senju će sjemenište biti otvoreno u bivšem franjevačkom samostanu. Promotrimo filozofske i teološke pretpostavke nastavne osnove senjskoga sjemeništa. Hrvatski filozofijski i teološki prostor obilježen je aristotelizmom. Njegova se prisutnost može paralelno pratiti kako u filozofskoj tako i u teološkoj misli. Katolička restauracija obnovila je skolastiku u tomističkoj tradiciji i svim crkvenim školama nametnula jedinstvenu neoskolastičku orijentaciju. Na području Crkve u Hrvata na snazi su dva oprečna shvaćanja izobrazbe svećenika odnosno dva modela pastoralne formacije: rimski i austrijski program. Rimska nastavna osnova nakon obnove Papinske države temelji se na uredbi Pija VII. Metodo generale di pubblica istruzione ed educazione per lo Stato pontificio i Leona XII. Quod divina sapientia iz Sredinom 19. stoljeća Pio IX. propisuje novi Ratio studiorum godine. Osnove tog programa suprotstavljaju se svakoj informaciji o novoj filozofiji i idealizmu, te su zatvorene prema dostignućima toga doba. Taj se program temelji na teologiji koja ostaje zatvorena u samu sebe. Nedovoljno teži za znanjem o svijetu, ne zanima se za materijalizam i idealizam, te ne vodi računa o Kantovoj filozofiji. Čini se da rimski program odbija uzeti u obzir pojavu sekularizacije. Rimski program nema povjerenja u povijesnu metodu niti u studij povijesti, a egzegeza je dopuštena tek u poslijediplomskom studiju. Posljedica takvog programa bila je nedovoljna pastoralna formacija svećenika. Austrijski program Za izobrazbu koju svećenički kandidati dobivaju u Senju presudnu važnost ima nastavna osnova iz Beča. Odnosi državnih vla-

24 288 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 sti i Crkve u razdoblju nastanka senjskoga sjemeništa obilježeni su cezaropapizmom, tj. jozefinizmom koji su provodili ne samo Marija Terezija ( ) i njezin sin Josip II. ( ) nego i njihovi nasljednici sve do sredine devetnaestog stoljeća. 4 Politika svojevrsnog instrumentaliziranja i iskorištavanja Crkve u državne svrhe odnosi se i na područje obrazovanja. Državne vlasti polovicom osamnaestog stoljeća preuređuju nastavne programe filozofskih škola na kojima se nisu obrazovali isključivo svećenički kandidati. Tako se predviđa prednost fizike nad ostalim filozofskim disciplinama, dvogodišnje školovanje s logikom, metafizikom i matematikom u prvoj, etikom, psihologijom i fizikom u drugoj godini. Školski je zakon iz predviđao i plan za teološke škole razlikujući spekulativnu i moralnu teologiju, zahtijevajući proučavanje Biblije i kontroverznih teoloških pitanja, crkvenoga govorništva i crkvene povijesti. Nasljednik Josipa II. car Leopold II. ( ) obnovio je crkvena učilišta teologije, ali ne i filozofije. Budući da je filozofija i dalje bila uvjet za studij teologije, nastojalo se i uspjelo ponovno otvoriti škole filozofije te naposljetku državne vlasti, nakon početnog toleriranja, u austrijskom dijelu monarhije dopuštaju privatne škole. Nastavnici filozofskih učilišta morali su prethodno završiti školovanje na državnim sveučilištima i akademijama i ondje postići profesorsku kvalifikaciju. Nastavna osnova senjskog sjemeništa utemeljena je na austrijskome programu koji piše opat Franz Stephan Rautenstrauch po nalogu dvora Entwurf zur Einrichtung der Theologischen Schulen, a Marija Terezija ga odobrava. Ugarsko kraljevsko namjesničko vijeće 22. kolovoza odobrava za područje svoje vlasti preuređen Rautenstrauchov Nacrt pod nazivom Ratio educationis totiusque rei literariae per Regnum Hungariae et Provinciis eidem adnexis. 4 Fritz Valjavec, Der Josephinismus: zur geistigen Entwicklung Osterreichs im achzehnten und neunzehnten Jahrhundert, München-Oldenbourg, 1945.; Eduard Winter, Der Josefinismus: die Geschichte der osterreichischen Reformkatholizismus , Berlin, Josef Müller, Der pastoraltheologisch-didaktische Ansatz in Franz Stephan Rautenstrauchs: Entwurf zur Einrichtung der theologischen Schulen, Wien, 1969.; Georges Goyau, L Allemagne religieuse, le catholicisme, Paris,

25 M. Medved, Nastavna osnova senjskoga sjemeništa..., str Nakana je te nove nastavne osnove postići znanstvenu naobrazbu svećenika i dati svećenicima pastoralnu praktičnu formaciju. Time se želi svećeniku omogućiti upoznavanje i suočavanje sa strujanjima svoga doba. Upravo radi toga da bi se svećenici suočili s onodobnom filozofijom i sekularizacijom, u nastavnu osnovu ulaze npr. crkvena povijest i biblijska egzegeza. Ideal je dobar dušobrižnik. Formirati svećenika kao dušobrižnika, ali ne samo prema evanđelju nego i prema tadašnjoj prosvjećenoj državi. U početnoj fazi jozefinizam teži za obnovom Crkve, no s Josipom II. on se mijenja i pokušava stvoriti i stvara državnu Crkvu. Taj jozefinizam obuhvaća naučavanja Lodovica Antonija Muratorija i jansenističke te febronijanske elemente. 6 Teologija se mora oslanjati na crkvene oce i na Bibliju, a ne na Tomu Akvinskoga; teologija mora biti «ad mentem Christi», napušta se skolastička nastavna metoda. Sada se valja osloniti na pedagoška načela Heinza Seibta koji opet slijedi Johna Lockea i Jeana Jacquesa Rousseaua. Stvarajući s vremenom državnu Crkvu, država iskorištava teologiju u političke svrhe: svećeniku se nameće cilj, a to je, naravno, dobro naroda. Svećenik je ne samo dušobrižnik nego i odgojitelj naroda, činovnik države, a pastoralna teologija ga treba za to osposobiti. Početna pozitivna nakana pastoralne teologije i takve formacije svećenika bit će kompromitirana jer se pokazalo da država želi od svećenika stvoriti državne službenike koji će državi podizati dobre građane. 7 Filozofsko učilište Ratio educationis iz propisuje za filozofiju za područje cijele monarhije priručnike Ivana Horvatha. 8 Uz filozofijske discipline logike, fizike i metafizike propisuju se i povijest prirode, povijest društva i religija, povijest careva, austrijskih careva, austrijskih 6 Alfred Schuchart, Der Pastor bonus des Johannes Opstraet: zur Geschichte eines pastoraltheologischen Werkes aus der Geisteswelt des Jansenismus, Trier, E. Hoško, Franjevci i poslanje Crkve u kontinentalnoj Hrvatskoj, Zagreb, 2001., str Ivan Horvath slijedio je newtonizam. Josip Franjo Domin (rođen u Zagrebu 1754.), Horvathov nasljednik na katedri u Pešti, širit će isti newtonizam Horvathovih teza. Vidi Ž. Dadić, Povijest egzaktnih znanosti u Hrvata, Zagreb, 1982., str

26 290 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 nasljednih zemalja i susjednih država, poznavanje novih državnih uredaba, povijest filozofije, praktičnu filozofiju i ekonomiju sela. Predviđeni su i sporedni predmeti: grčki jezik, govorništvo, opća povijest i heraldika. Za vrijeme Marije Terezije za upis na teologiju nije bilo nužno završiti filozofiju; taj predmet mogao se naučiti kod kuće i polagati. Josip II. propisuje najmanje 2 god. filozofije kao uvjet za svaki fakultet pa tako i za teologiju. Bez filozofije studenti ne mogu na visoka učilišta. Trebalo je pokrenuti i filozofiju, stoga biskup Ježić otvara dvogodišnje filozofsko učilište. Filozofija se predavala dvije godine i bilo je predviđeno 6 studenata za svaku godinu, što znači ukupno 12 studenata. No broj je bio veći jer su filozofiju upisivali i laici kojima je to bilo nužno kako bi poslije nastavili studij na nekom drugom fakultetu. (Npr. za ak. god /28. u 1. su razredu čak 24 đaka, u 2. samo 6. Idućih godina oko 25-30; ak. god / i 2. godina broje zajedno 23 đaka.) Nakon požara filozofski studij nastavlja radom, iako u skučenim prostorima. Za biskupske liceje bila su propisana najmanje dva profesora i jedan za vjeronauk. Do se predaje jedan sat vjeronauka, a nakon toga dva sata. U Senju su na filozofskom liceju redovito tri profesora: jedan za logiku, metafiziku i moralnu filozofiju, drugi za čistu i primjenjenu matematiku, a treći za fiziku. U tom početnom periodu djelovanja senjskoga sjemeništa za vrijeme francuske uprave to su: Antun Cimiotti, profesor retorike, Filip Šegulja, profesor gramatike, Franjo Matejčić, profesor principiorum. Njima je pridodan i profesor francuskog jezika. Nakon francuske vladavine liceju se ne priznaje javnopravni karakter i profesori ne dobivaju plaću. 9 Kad se zatvara senjska gimnazija, rektor sjemeništa dobiva zgradu na upravljanje tako da od tada imamo dvije školske ustanove privatnopravnog karaktera. Dana 27. listopada carski dekret priznaje licej ukoliko studenti polože ispit pred komisijom. To se dogodilo uslijed činjenice da profesori senjskog sjemeništa 9 Nastavu senjskoga sjemeništa u prvoj polovici devetnaestoga stoljeća rekonstruirali smo iz: M. Bogović (ur.), Visoko školstvo na području Riječko-senjske metropolije, Zagreb-Rijeka, 1999., str. 79.

27 M. Medved, Nastavna osnova senjskoga sjemeništa..., str nisu imali dovoljne kvalifikacije: nema nijednog profesora s doktoratom ili ispitom. Tako zbog nedovoljne kvalificiranosti Antona Cimiottija njega nasljeđuje Josip Mrzljak. Školska direkcija u Zagrebu traži 4 profesora za licej s doktoratom ili ispitom. Krajem dvadesetih godina 19. stoljeća studenti polažu ispite pred zagrebačkim profesorima. Studenti filozofije dolazili su na predavanja većinom izvana. Akademske godine 1830./31. u liceju se predaju: scientia religionis, Philosophia practica, Physica, Mathesi applicata, Oeconomia, Historia universalis, Logica methodica et metaphysica pura, Mathesi theoretica, Historia pragmatica Hungariae. 10 Od godine svjetovnim studentima 5 profesora predaje filozofiju s vjeronaukom. Već od samog početka nastoji se zadobiti javnopravni karakter ustanove kako bi se studenti mogli upisivati ne samo na teologiju nego i na druge visoke škole. Carskim dekretom od 30. ožujka priznaje se javnopravni karakter liceja za cijelu monarhiju, trebalo se držati propisanog plana u njemačko-austrijskim pokrajinama, dodajući još poljodjelstvo; profesori se postavljaju kao i na gimnaziji, profesorski se kadar sastoji od 5 profesora s određenom god. plaćom, direktorat se povjerava biskupu, đaci kojima je to moguće plaćaju određenu sumu. U tim okvirima licej je svečano otvoren šk /46. god. Tada vjeronauk i pedagogiju predaje Anton Sokolić, dr. Juraj Šikić filozofiju, dr. Anton Hesky matematiku, dr. Vjekoslav Soić fiziku, prirodopis i poljodjelstvo, Dominik Cimiotti filozofiju i povijest. Zadnje godine liceja kao posebne ustanove 1848./49. bilo je u prvom razredu 2, a u drugom 18 đaka. Naredne 1849./50. godine 7. razred gimnazije postaje prva godina liceja (treći razred više gimnazije), a na koncu će šk /51. god. oni nakon završetka gimnazijskog školovanja položiti ispit zrelosti. 11 U vremenu kad licej nije priznat od države, kao i u vremenu kad je on priznat, koristili su se udžbenici koji su bili na drugim od države priznatim učilištima. Godine dolazi do reforme studija 10 M. Bogović (ur.), Visoko školstvo..., str Isto, str

28 292 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 i filozofsko se učilište povezuje s gimnazijom kao 7. i 8. razred jer je do tada ona imala 6 razreda. Svećenički su kandidati zadnjih dviju godina smatrani bogoslovima i boravili su u sjemeništima. 12 U vrijeme apsolutizma ministar Leo Thun za područje cijele monarhije «Osnovom za organizaciju austrijskih gimnazija i realki» dokida filozofske tečajeve i premješta nastavu filozofije u srednjoškolski sustav školovanja. Filozofski je licej u sjemeništu praktički prestao raditi godine. Biskup Soić pokušava uspostaviti filozofiju unutar sjemeništa, u prvom redu radi toga jer misli da se u sjemeništu kandidati bolje pripremaju za svećeništvo: onaj koji završi vanjsku gimnaziju teško se odlučuje za svećeništvo. Filozofski licej kratkoga je vijeka, traje samo godinu dana, čini se zbog pomanjkanja profesora. Poteškoće nastaju zatvaranjem senjske više gimnazije. Tada se moralo u sjemeništu pružiti svećeničkim kandidatima nužnu filozofsku izobrazbu. Viša se gimnazija ponovno otvara Teološki licej U pripravne teološke discipline Entwurf ubraja biblijsku hermeneutiku, pravila za tumačenje Biblije, uvod u biblijske knjige i patrologiju te teološke discipline: posebna dogmatika s polemikom, kanonsko pravo i pastoralno bogoslovlje. Kao dopunski predmeti predviđali su se istočni jezici, biblijska arheologija i geografija, povijest dogmi, katehetika, liturgika i crkveno govorništvo. Iz prije navedenih osnovnih karakteristika austrijske nastavne osnove i takvog poimanja teologije i zadataka svećenika proizlazi nastavna osnova teološkog studija koji stoga obuhvaća pripravne, središnje i dopunske discipline. Pripravne su teološka enciklopedija, koja uvodi u teološki sustav, povijest teologije i teološke literature, biblijski jezici i biblijska hermeneutika te crkvena povijest. Središnje su discipline posebna dogmatika s polemikom, kanonsko pravo, moralno i pastoralno bogoslovlje. U dopunske predmete spadaju istočni jezici, biblijska arheologija i geografija, povijest dogmi, katehetika i liturgika te crkveno govorništvo. 12 Isto, str. 83.

29 M. Medved, Nastavna osnova senjskoga sjemeništa..., str U senjskom je sjemeništu teološka škola koja se naziva Facultas theologica in seminario episcopali. Na teološkim je fakultetima trebalo biti najmanje 8 profesora, dok na biskupskim licejima 4. Redovito je na licejima jedan profesor predavao dva predmeta. 1) crkvenu povijest i kanonsko pravo; 2) Sv. pismo: Stari zavjet i Novi zavjet; 3) Institucije: opći dio dogmatike i posebni dio dogmatike, 4) moral i pastoral. Na fakultetima je jedan profesor predavao jedan predmet. Plan teološkog studija trajao je stalno 4 godine. Predavanja su održavana u dvije predavaonice: I. i II. godina zajedno, III. i IV. godina također zajedno. U tim prvim godinama senjskoga sjemeništa povijest Crkve i patrologiju predaje Franjo Livak; Sveto pismo i pomoćne predmete (istočne jezike i hermeneutiku) Franjo Vrinjanin; dogmatsku i polemičku teologiju Vinko Parac; kanonsko pravo, moralku i pastoral Grga Pančić. 13 Nova uprava određuje da profesora ne bude više od 5 i da budu članovi kaptola te da ih sami kaptoli senjski, modruški i riječki uzdržavaju. Staroslavenski se predaje od 1860., početkom 20. stoljeća naziva se starohrvatski. Crkvena je umjetnost uvedena Do kraja pedesetih godina katehetika i pedagogika se predaju unutar pastoralke, a poslije toga imaju zasebne profesore. Jezik na kojem se predaje u senjskome sjemeništu jest latinski. Od godine dopušteno je pastoralne predmete predavati na narodnom jeziku. Za vrijeme francuske uprave predaje se i francuski jezik. Godina reformna je godina na području školstva. Reformira se srednje školstvo, a onda i visoko školstvo. Nad studijem će biti povećana kompetencija mjesnog biskupa, a umanjena ona državne vlasti. U tom smjeru ide i konkordat Austrije i Sv. Stolice iz godine. Ako uspoređujemo situaciju u prvih pedeset godina sa situacijom krajem stoljeća onda možemo zaključiti da se u prvih pedeset godina strože obdržavalo pravilo da profesor ne može predavati neki predmet koji ne pripada njegovoj užoj domeni. Krajem stoljeća to 13 Isto, str. 26.

30 294 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 će se donekle liberalizirati, pojedini će profesori predavati različite predmete. Predmete, satnicu i udžbenike propisivala je država, tj. usvojilo je sveučilište u Beču ili Budimpešti. U predavanjima su se slijedili autori odobreni od državnih vlasti, valjalo je izbjegavati nedovoljno sigurna pitanja, profesori su prethodno morali položiti državni ispit. Nije bilo izmjena nastavne osnove za teološke škole tijekom cijeloga 19. stoljeća. Sve do konca 19. stoljeća nije došao u pitanje austrijski program teološke nastave te s tim u vezi tip svećenika. Riassunto La Ratio studiorum dei primi cinquant anni di vita del seminario di Segna è contraddistinta dalla concezione giuseppinista dei rapporti tra Chiesa e Stato vigente nella monarchia dalla metà del Settecento. Tale concezione, opposta a quella romana, ha come scopo dare ai futuri sacerdoti una formazione pastorale secondo la visione dello stato illuminista. Questa visione austriaca nonostante la ragionevolezza di aver basato la formazione del clero sulla teologia pastorale fu compromesso dalla volontà dello stato di formare un clero che fosse una specie di impiegato statale con il compito di plasmare il buon cittadino piuttosto che avvicinare i credenti a Dio. Il sacerdote non ha soltanto lo scopo di portare la Buona novella al popolo, cioé di evangelizzare, ma egli deve essere altresì maestro del popolo, impegnato nell educazione di tutto ciò che aiuta il progresso della società e serve al bene comune. Tre professori nel corso di due anni del corso filosofico insegnavano: logica, metafisica e filosofia morale, matematica pura e appliccata, fisica. I quattro professori iniziali del liceo teologico insegnavano ognuno due materie nel corso di quattro anni: a) storia della Chiesa e diritto canonico, b) sacra scrittura: Antico e Nuovo Testamento, c) dogmatica, d) morale e pastorale. Lo stato decideva e stabiliva le materie, il corso di studio, gli autori dei testi seguiti nelle lezioni. Il corpo docenti era tenuto a sostenere gli esami di stato per poter insegnare.

31 A. Szabo, Senjska bogoslovija i prihvaćanje..., str Agneza Szabo 295 SENJSKA BOGOSLOVIJA I PRIHVAĆANJE PARČIĆEVA MISALA ZA BISKUPA POSILOVIĆA Dr. sc. Agneza Szabo, Zagreb UDK: [377.5/6 : 254.4] : PARČIĆ, D POSILOVIĆ, J. (497.5 SENJ) 1876/94 Izlaganje na znanstvenom skupu 1. Uvod Mislim da nije potrebno posebno dokazivati da je problematika Parčićeva misala i njegova prihvaćanja krajem 19. kao i na samom početku 20. stoljeća prije svega prvorazredni filološki problem. No budući da se prihvaćanje istoga misala, kao i njegov tisak, ostvarilo u vrijeme dok je Juraj Posilović bio senjsko-modruški biskup ( ), a nakon toga preuzeo je službu zagrebačkog nadbiskupa ( ), težište ovog izlaganja odnosit će se na službu biskupa Posilovića na slavnoj stolici Senjsko-modruške biskupije, kao i njegove zasluge u promicanju glagoljice, te osobito u pogledu tiskanja Parčićeva misala godine, zajedno s odjecima u javnosti, u koje se, već po starom običaju, umiješala austro-ugarska politika, pa i sam mađarofilski ban u Hrvatskoj Dragutin Khuen-Héderváry (ban ). Uz ovo želim također naglasiti da sve do započetih demokratskih promjena (1990.) ime zaslužnoga senjsko-mudruškog ili krbavskog biskupa dr. Jurja Posilovića ( ), a potom i slavnoga zagrebačkoga nadbiskupa ( ) nismo mogli naći zabilježeno niti u jednoj hrvatskoj enciklopediji ili leksikonu, naravno nakon godine. Izuzetak je jedino proslavljeni zbornik Znameniti i zaslužni Hrvati, koji je objavljen u povodu obljetnice hrvatskog kraljevstva , u kojem je i ime zagrebačkog nadbiskupa Jurja Posilovića, dobilo zasluženo mjesto i u kojem se izrijekom navodi da je Posilović kao senjski biskup proveo upotrebu

32 296 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 glagolice. 1 Naravno, razloga za kasnije prešućivanje Posilovićeva imena nije bilo, no lako se može zaključiti da je jugokomuniste, pa i liberale smetalo što je nadbiskup bio ne samo crkveni velikodostojnik nego k tome još i jedan od osnivača Prvog hrvatskog katoličkog kongresa u Zagrebu godine, što je njima bila jako nepoćudna činjenica, a potom osobito još i to što je baš on, Posilović, ponovno doveo isusovce u Zagreb, te uz zakladu zagrebačkog nadbiskupa Jurja Haulika (1858.) i sam bitno pridonio gradnji bazilike Srca Isusova. Upravo zbog ove potonje činjenice bio je javno i oštro napadan i od ondašnje liberalne javnosti, osobito zagrebačke. 2 Konačno je ime nadbiskupa Posilovića dobilo mjesta u prije desetak godina objavljenom Hrvatskom leksikonu, premda svega desetak redaka, što još uvijek nije ni izdaleka onoliko koliko ovome velikanu hrvatske povijesti pripada Osvrt na djelovanje biskupa Jurja Posilovića na stolici Senjsko-modruške ili Krbavske biskupije ( ) 1.1 Sažeti biografski pregled Jurja Posilovića prije dolaska u Senj Prema rezultatima novije historiografije dobro su poznate brojne zasluge biskupa Jurja Posilovića dok je bio senjsko-modruški biskup ( ) i kasnije zagrebački nadbiskup. Na stolicu Senjske biskupije došao je sa solidnim iskustvom svećeničkog, književnog i nastavničkoga rada, ali bez poznavanja glagoljaške tradicije. Naime, nakon završenih teoloških studija u ugarskom zavodu Pazmaneum u Beču, gdje je zaređen za svećenika (1858.) te uskoro na istom zavodu stekao i doktorat znanosti iz područja biblijskih znanosti i crkvenoga prava (1861.) vratio se u Zagreb na raspolaganje nadbiskupu Jurju Hauliku, koji je i zaslužan za njegovo školovanje. Hau- 1 Velimir DEŽELIĆ, Posilović Josip Juraj dr. nadbiskup zagrebački, Znameniti i zaslužni Hrvati , Zagreb, (ur. Emilij Laszowski i suradnici), str Agneza SZABO, Političke i crkvene okolnosti u doba gradnje bazilike Srca Isusova u Zagrebu, Tkalčić, godišnjak Društva za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije, Zagreb, 2002., br. 6, str ; Posilović Juraj, zagreb. nadbiskup, Hrvatski leksikon, 2, Zagreb, 1997., str Ističem da je autorica ovih redaka napisala mnogo veći prilog za isti leksikon, ali ga je uredništvo reguliralo na svega 12 redaka.

33 A. Szabo, Senjska bogoslovija i prihvaćanje..., str lik ga je najprije imenovao nadstojnikom sjemeništa te profesorom povijesti Novoga zavjeta i kanonskog prava u istom sjemeništu. Istovremeno se Posilović zalagao za promicanje kulture i prosvjete u narodu i stoga se pridružio nadbiskupu Hauliku glede osnivanja Književnog društva Sv. Jeronima u Zagrebu (1867.), iza čega su stajali isusovački misionari koji su povremeno dolazili u Zagreb i s kojima će Posilović usko surađivati i kao senjsko-modruški biskup. Sve do svoga imenovanja za senjsko-modruškog biskupa (1876.) bio je i glavni bilježnik istoga književnog društva, te je u svakom godištu kalendara i Ljetopisa svetojeronimskog društva Danica napisao opširan Ljetopis društva, koji je i danas prvorazredan povijesni izvor za proučavanje povijesti toga toliko zaslužnog društva upravo u prvom desetljeću njegova djelovanja. U međuvremenu bio je Posilović i urednik zagrebačkoga Katoličkog lista ( ) u kojem je već ranije objavio više stručnih i znanstvenih rasprava, a kasnije i polemika iz područja crkvenog prava i povijesti, te osobito u pitanjima definiranja papine nepogrešivosti, kao i novog školskog zakona za pučke škole (1874.). A nakon otvaranja modernog Sveučilišta u Zagrebu (1874.), koje svoje utemeljenje duguje zagrebačkim isusovcima (1869.), Posilović je imenovan redovitim profesorom na Bogoslovnom fakultetu ( ), te uskoro i njegovim prvim dekanom. 4 Nakon što se senjsko-modruški biskup 4 Više o životu i radu Jurja Posilovića vidjeti u: Franjo PLEVNJAK, Prilozi za kulturnu povijest hrvatskog svećenstva, Zagreb, (poglavlje: Dr. Juraj Posilović nadbiskup zagrebački, str ); Antun CUVAJ, Građa za povijest školstva kraljevinâ Hrvatske i Slavonije, Zagreb, 1913., sv. VIII., str ; Fran BARAC, Nadbiskup dr. Juraj Posilović, Narodne novine, 1914., br. 95. Riječ je o zapaženom nekrologu u povodu nadbiskupove smrti. Međutim, liberalne novine Obzor zabilježile su nadbiskupovu smrt sasvim kratko, ali su zato zapažene nekrologe u povodu smrti zagrebačkoga nadbiskupa dr. Jurja Posilovića objavila i druga glasila u zemlji, dakako i Katolički list. O životu i djelu senjsko-modruškog biskupa i Zagrebačkog nadbiskupa dr. Jurja Posilovića postoji više starijih i novijih priloga, među kojima uz brojne priloge ovdje ističem: Josip BUTURAC, Zagrebački biskupi i nadbiskupi , Kulturno poviestni zbornik Zagrebačke ndbiskupije, Zagreb, 1944., str Brojni podaci o životu i radu sensko-modruškoga biskupa i kasnije zagrebačkog nadbiskupa dr. Jurja Posilovića nalaze se također u u zagrebačkom Katoličkom listu ( ), a povremeno i u drugim glasilima koja su izlazila u to vrijeme. Od novijih priloga ističem: Mile BOGOVIĆ, Juraj Posilović senjsko modruški biskup i zagrebački nadbiskup, Zvona, Rijeka, 1983./3, str. 5.; Mile BOGOVIĆ, Veze zagrebačke i senjsko-modruške biskupije, Zagrebačka biskupija i Zagreb , zbornik u čast kardinala Franje Kuharića, Zagreb, 1995., str (poglavlje 7: Juraj Posilović ( ), str. 291); Agneza SZABO, Juraj Posilović , zbornik radova Zagrebački biskupi i nadbiskupi, Zagreb, 1995., str ; Mile BOGOVIĆ, Senjsko-modruška illi Krbavska biskupija, Izvješća biskupâ Svetoj Stolici, Zagreb, 2003.; vidjeti poglavlje o Jurju Posiloviću ( ), str ; Agneza SZA-

34 298 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 Vjenceslav Soić (ordinarij ) povukao iz službe, među kandidatima za njegova nasljednika spominjao se i poznati hrvatski povjesničar, ali i političar Franjo Rački, rodom iz Fužina. Međutim, za crkvene i državne vlasti od Račkoga, koji je tada i poznati pripadnik liberalne Narodne stranke (Strossmayerove), bila je ipak mnogo prikladnija osoba sveučilišnoga profesora Jurja Posilovića, premda austro-ugarske vlasti, prije svega ugarska strana, nisu bile ni s njime zadovoljne. Konačno je, nakon carsko-kraljevskog imenovanja, 26. srpnja slijedilo i imenovanje Sv. Stolice, odnosno tadašnjega pape Pija IX. Ovim je Juraj Posilović postao novi senjsko-modruški biskup Juraj Posilović, senjsko-modruški biskup ( ), i njegove zasluge u pogledu prihvaćanja Parčićeva misala Kao što vidimo, novi senjsko-modruški biskup Juraj Posilović nije stigao u Senj kao nepoznata osoba u crkvenoj, pa niti u hrvatskoj javnosti. Koristeći ranija iskustva odmah je, uz brojne druge djelatnosti, pokrenuo i tiskanje Službenog vjesnika Senjske i Modruške ili Krbavske biskupije (1876.) koji je izlazio sve do konca godine Uz to je osobitu brigu posvetio bogoslovnom sjemeništu u Senju, kako u materijalnom tako i u duhovnom smislu. Zato je osim općeg poboljšanja svakodnevnog standarda nastojao, uz postavljanje najkvalitetnijih profesora, poboljšati i kvalitetu nastave u sjemeništu te su u tom cilju postupno uvedene i nove discipline (crkveno govorništvo, sociologija, osnovni problemi zdravlja itd.). Osim toga za duhovnu obnovu svoje biskupije uveo je biskup Posilović isusovačke pučke misije u nakani da uz pomoć višednevnih staleških propovijedi produbi kvalitetu kršćanskog življenja u narodu. Radi toga je i sam napisao brojne poslanice koje su prvorazredni poticaj za rast vjere i morala u narodu. Osim toga, koliko god je mogao, i materijalno je pomagao brojne sirote, nevoljnike i bijednike svoje biskupi- BO, Zagrebački nadbiskup Juraj Posilović mecena hrvatske kulture i prosvjete, Naše domovine kinč preželni, zbornik u čast 70. ljetnice bistričkoga župnika i prvog upravitelj Hrvatskog nacionalnog svetišta Majke Božje Bistričke mons. Lovre Cindorija, Zagreb, 2004., str Mile BOGOVIĆ, Senjsko-modruška ili Krbavska biskupija, Izvješća biskupâ Svetoj Stolici, Zagreb, 2003., str

35 A. Szabo, Senjska bogoslovija i prihvaćanje..., str je. Osim zauzetog upravljanja povjerenom biskupijom, Posilović se kao virilni član Hrvatskoga sabora nije za vrijeme rasprava upuštao u stranačka sukobljavanja, 6 ali je iskoristio svoj utjecaj u Saboru za poboljšanje materijalnoga položaja svećenstva. Kako je isticao, područje njegove biskupije jest siromašan kraj i slabo naseljen pa stoga ne može sam uzdržavati svoje svećenike. Stoga je uz potporu dovoljnog broja saborskih zastupnika podnio pismeni prijedlog kojim je zatražio da se dotacija dušobrižničkog svećenstva propisanim, to jest zakonskim putem uredi tako da se svota odgovarajuća reguliranoj dotaciji, sigurnosti radi, svake godine iznova uvrsti u državni proračun. Mnogi izvori bilježe da je svećenstvo Senjsko-modruške biskupije i za ovo djelo bilo oduvijek zahvalno biskupu Posiloviću. 7 Prema općoj ocjeni njegovih suvremenika, ali i kasnijih povjesničara, osobitim zaslugama biskupa Jurja Posilovića pripadaju i njegova neumorna nastojanja oko očuvanja glagoljice u hrvatskom narodu. Tim su pismom napisana brojna književna i crkvena djela, kulturni i povijesni spomenici, među kojima su, uz znamenitu Bašćansku ploču (oko godine), i znameniti misali, i to već od 14. pa sve do početka 20. stoljeća. Premda Posilović nije imao iza sebe glagoljašku tradiciju, po dolasku u Senj (1876.) znao se prilagoditi potrebama biskupije. Prevladavši goleme političke, a potom i financijske teškoće, dao je uz financijsku potporu Sv. Stolice u Rimu u Propagandinoj tiskari godine tiskati novi staroslavenski misal u redakciji Dragutina Parčića i uveo ga u svaku župu svoje biskupije. Također je, i to uz suglasnost pape Lava XIII., objavio opširnu i vrlo lijepu poslanicu O stroslavenskoj službi Božjoj, 22. ožujka iste godine, te odredio svećenstvu Senjsko-modruške biskupije za strogu dužnost da počne opet uspostavljati Božju službu jezikom stroslavenskim kako je bivalo od najstarijih vremena, te ima biti do dana današnjega, te da se ubuduće nesmije upotrebljavati ščavet nego 6 Prema ondašnjim zakonima u Hrvatskoj, ali i cijeloj Austro-Ugarskoj Monarhiji, sve do biskupi i nadbiskupi su virilni članovi Hrvatskoga sabora trojedne Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, što znači da su po svojoj službi, a ne temeljem raspisanih izbora, bili dužni sudjelovati u radu Hrvatskoga sabora. Ukoliko ne bi mogao sam doći i, dakako, sudjelovati u raspravama ako je želio, bio je dužan poslati svoga zamjenika, koji je mogao na Saboru pročitati i biskupove prijedloge. Tim se pravom često služio i Posilović. 7 Josip BUTURAC, n. dj., str ; Agneza SZABO, Juraj Posilović , n. dj., str ; poglavlje Senjsko-modruški biskup, str

36 300 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 samo novi misal. 8 On sam kupio je siromašnim župama nove staroslavenske misale, Parčićeve, a u biskupsko je bogoslovno učilište uveo katedru za liturgički jezik staroslavenski i odredio da ta disciplina (staroslavenski jezik) bude i predmetom župničkog ispita za sve kandidate njegove biskupije. Upravo zbog tih njegovih odluka, brojni su pisci isticali kako je ime biskupa Posilovića ubilježeno zauvijek zlatnim slovima u povijesti biskupije senjsko-modruške, kao i cijeloga hrvatskoga naroda. Kako su isticali, uz Grgura Ninskog i Filipa Senjskog vazda će spominjati dok bude Hrvata i ime biskupa Jurja Posilovića. 9 Međutim, relevantna povijesna građa i literatura govore da je posao tiskanja novog Parčićeva misala, zajedno s pripremama, trajao više godina. Već od ranije i sam je biskup Strossmayer sa suradnicima, i to pod vodstvom Franje Račkoga, radio na proširenju uporabe glagoljice i na njezinoj afirmaciji. Oslanjao se pri tome na glasovitu encikliku pape Lava XIII. Grande munus (teška služba) koja je objavljena godine u čijoj je redakciji sudjelovao sam Strossmayer, a njezina je bit u sljedećem: objavljuje se štovanje slavenskih apostola Ćirila i Metoda, te ih izjednačuje s drugim apostolima pojedinih naroda Bonifacijem i Patrikom. Istom se enciklikom potvrđuje i uporaba slavenskog jezika u bogoslužju, što je kasnije, i unatoč političkim problemima, pa i otporu od strane austro-ugarskih vlasti, ipak dovelo do tiskanja novih izdanja staroslavenskog misala, te novog Rimskog hrvatskog obrednika, također i uz već spomenutu papinu pomoć. Naime, politika bečkoga dvora, a jednako i same Ugarske, upravo je strepjela pred opasnošću moguće treće južnoslavenske političke (državne) zajednice unutar dvojne momarhije, a tu je opasnost vidjela i u promociji staroslavenskog jezika u liturgiji. Zato se Strossmayer nakon Posilovićeva dolaska na stolicu Senjske biskupije više puta tužio svome prijatelju Franji Račkom da je i Posilović za istu stvar, dakle glagoljsku službu Božju, ali da se boji odrešitije istupiti osobito u pogledu tiskanja novih crkvenih 8 Naime, Parčić je u misal vratio jezik hrvatskih litugijskih knjiga XIV. i XV. stoljeća i time ga očistio od Levakovićevih i Karamnovih rusizama. Usp. Mile BOGOVIĆ, Veze Zagrebačke i Senjskomodruške biskupije, n. dj., str Književni časopis Vienac, Zagreb, 1894., br. 13., str. 211; isto br. 27., str ; Fran BARAC, Nadbiskup Dr. Juraj Posilović, Katolički list, Zagreb 65/1914., br. 18., str

37 A. Szabo, Senjska bogoslovija i prihvaćanje..., str knjiga, ovdje misala, iz straha da se ne zamjeri vladi promađarskoga bana Khuen-Héderváryja. Međutim, koliko se sam Posilović bojao banske vlasti možda najbolje svjedoči činjenica što je Posilović desetak godina prije objavljivanja Parčićeva misala, koji je doduše već više godina bio u pripremi, bio također jedini hrvatski biskup koji se usudio, i unatoč zabrani bečkoga dvora, a time i samoga kralja Franje Josipa I., doći Strossmayeru u Đakovo i kao glagoljaš sudjelovati na posveti đakovačke katedrale sv. Petra godine 1882., i to na staroslavenskom jeziku. 10 Naime, bečki je dvor bio protiv svake upotrebe glagoljice, također i u doba objavljivanja Parčićeva misala (1893.), bojeći se tobože još i ruskoga utjecaja na ova područja. A u kakvom se stanju u pogledu liturgije tada nalazila Senjsko-modruška biskupija, a time na neki način i sam Posilović, doznajemo i iz opširnog anonimnog priloga objavljenog u Katoličkom listu, u kojem stoji i sljedeće: Dakako da ove biskupije imadu starodavni privilegij služiti se u liturgiji staroslovjenštinom ili glagoljicom, ali tečajem vremena, neznam čijom krivnjom napustila se je sve to više glagoljica, a posegnulo se je pjevati hrvatski sve što se pjeva. Je li to dopušteno ili nije, to na mene dakako ne spada, nu takvoj zlorabi po mojem sudu bi se svakako doskočiti moralo na svoj način, te uvesti jedan ili drugi dozvoljeni jezik liturgički, da vlada svagdje jednaka jednoličnost u liturgiji, a ne ovako mixtum compositum kakvog nigdje nema. A u nastavku istoga komentara nepotpisani autor kaže i sljedeće: Crkva je dala i u tom svoje propise, kojih se svi jednako držati moramo, a ne raditi kako se komu svidja, pa ako rečene biskupije imadu privilegij služiti se glagoljicom u liturgiji, to ne znamo za nikakov privilegij, po kojem bi bilo dopušteno pjevajuć sv. misu onako pjevati, da pobožnoga čovjeka u crkvi više smućuje, nego li na pobožnost bodri. Osim toga, anonimni autor na neki način zagovara gregorijanski napjev kao eminentno pjevanje katoličke Crkve, ali ističe da je svećeniku sveta dužnost propisana obćim crkvenim propisom, a ne raditi svojevoljno. Istina, isti autor, anonimni dakako, osvrnuo se na doista veliko siromaštvo pučanstva Senjsko-modruške biskupije. Naime, u samom uvodu svojega 10 Andrija ŠULJAK, Biskup J. J. Strossmayer i ćirilo-metodsko-glagoljska baština, Diacovensia, Đakovo II/1994., str. 288.

38 302 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 priloga doslovno je napisao: Ja sam prošao nedavno skoro cielu biskupiu senjsku i modrušku, da vidim i ove okolice. One su me više rastužile svojom golotinjom i sirotinjom, nego što su me mogle razveseliti zeleni predieli gorskih i krajiških strana. (...). A tko hoće da vidi na svoje oči siromaštvo naroda u podpunoj slici i ljutu njegovu biedu, kojom se imade boriti, neka dođe ovamo, pa će znati, što je životna borba. 11 Međutim, kad je deset godina kasnije konačno izašao novi staroslavenski misal u redakciji Dragutina Parčića, Posilović je u već spomenutoj poslanici svome svećenstvu i narodu naredio da se ubuduće ne smije upotrebljavati ščavet nego samo novi misal. Ustvari, Parčić je uz pomoć svojih suradnika u misal vratio jezik hrvatskih liturgijskih knjiga iz 14. i 15. stoljeća i time ga očistio od Levakovićevih i Karamanovih rusizama. Međutim i puk i svećenstvo nerado su prihvaćali očišćeni (Parčićev) misal, jer su se već privikli na upotrebu govornog narodnog jezika u liturgiji - ščaveta. Mnoge je smetala sličnost između jezika Parčićeva misala i jezika pravoslavne liturgije. A i Očenaš je u misalu jako sličan onome kako ga mole grčko-istočni vjernici (tj. pravoslavci). 12 Posilović je stoga bio prisiljen dati naknadna objašnjenja. Prema Bogoviću: Opazilo se, piše on da puk najviše vrijeđa Oče naš i u njem riječi iže cesarstvo i hljeb naš, jer tako običavaju moliti grčko-istočni. Valja reći katoličkom puku da grčko-istočni mole svoj 0če naš staroslavenski, i zato onako kako se čuje i u našoj liturgiji. No, mi nećemo moliti onako, kako se u Misi pjeva, staroslavenski, nego hrvatski, kako i do sada. 13 Uz ovo, Mile Bogović također ističe da je biskup Posilović zamolio poznatog filologa Ivana Broza da napiše upute za čitanje staroslavenskih tekstova iz misala, što je ovaj učinio. Dopunio ih je i ponešto ispravio profesor u Senju Ivan Radetić. Uz sitnije preinake 11 Katolički list, Zagreb XXXIII./1882., br. 29. Ističem da je anonimni autor potpisan slovom a. 12 Vrijedno je spomenuti da se u službenim izvješćima sve do godine ne upotrebljava termin pravoslavni već grčko-istočni, kada je riječ o vjeroispovijesti. Pojam pravoslavni u službenoj je upotrebi kada se uvodi i naziv Srpsko-pravoslavna crkva. 13 Mile BOGOVIĆ, Senjsko-modruška ili Krbvska biskupija, Zagreb, 2003., poglavlje Juraj Posilović ( ), str. 80. Više o tome usp. također Mile BOGOVIĆ, Staroslavenska liturgija u biskupijama senjskoj i modruškoj u 19. stoljeću i Parčićev misal, Riječki teološki časopis, Rijeka I/1993., br. 2, str Vrijedno je spomenuti da je isti Bogovićev članak objavio i Ogranak Matice hrvatske u Zadru u posebnom broju Zadarske smotre, koji je u cijelosti posvećen Parčiću. Usp. Zadarska smotra, Zadar XLII/1993., br. 3, str

39 A. Szabo, Senjska bogoslovija i prihvaćanje..., str to je godinu dana kasnije objavio u Propagandinoj tiskari u Rimu Dragutin Parčić, dakle godine, pod naslovom: Mali azbukvar za pravilno i jednolično čitanje glagoljice iz novih crkvenih knjigah po hrvatskoj recenziji. Taj Mali azbukvar ima svega 10 stranica Umjesto zaključka: Katolički list o novom izdanju glagoljskoga misala Kao što je spomenuto, i unatoč suglasnosti Sv. Stolice i njezine financijske potpore, kao i tiskanja u Rimu, austro-ugarske vlasti nisu se zbog političkih razloga slagale s tiskanjem novog staroslavenskog misala, sada Parčićeva. Stoga se isti misal, premda je tiskan u Rimu, morao tiskati pod naslovom za porabu Barske nadbiskupije, koja se tada službeno nalazila u Crnoj Gori, dakle izvan dohvata austrougarskih vlasti. I cjelokupna naklada misala morala se predati tamošnjem biskupu Šimi Milinoviću prigodom svečanosti u slavu pedesete obljetnice biskupske službe pape Lava XIII. koja se u cijeloj Crkvi, pa tako i u senjskome sjemeništu slavila 19. veljače godine. 15 Pri tome je postojalo čvrsto uvjerenje da će isti misal biti korišten i u Hrvatskoj i na području Senjsko-modruške biskupije, što će zavisiti od biskupa, svećenstva i puka, ali i političkih okolnosti. O nepovoljnim političkim okolnostima, kao i samoj genezi, odnosno mukotrpnoj povijesti nastanka novog staroslavenskog misala, izašlog u redakciji već više puta spomenutog filologa Dragutina Parčića, kao i samog položaja istoga misala nakon njegova tiskanja, možda izvorno najbolje govori također anonimni prilog u Katoličkom listu pod naslovom Novo izdanje glagolskog misala, koji je objavljen neposredno nakon njegova tiskanja početkom godine. Donosimo stoga ovdje isti tekst u cijelosti: Izvor cit. ovdje u bilj Zanimljivo je spomenuti da je prigodom održane spomen-svečanosti u senjskome sjemeništu Proslov u slavu pedesetogodišnjice biskupovanja pape Lava XIII. spjevao tadanji bogoslov, kasnije proslavljeni hrvatski pjesnik Silvije Strahimir Kranjčević, a objavio ga je u cijelosti na uvodnoj stranici Katolički list. Usp. god.. XXXXIV., br a- Novo izdanje glagoljskoga misala., Katolički list, Zagreb, XXXXIV./1893., br. 10., str

40 304 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 Poznato je i našim čitaocima, da se od nekoliko godina u Rimu tiska nov slavenski 17 misal rimskog obreda ponajprije za porabu barske nadbiskupije u Crnoj Gori, na dalje da se taj misal imao ovih dana dotiskati te službeno predati barskom nadbiskupu, prevriednom ocu Šimi Milinoviću prigodom svečanosti papinskoga jubileja, kod koje je on zastupao crnogorskoga kneza Nikolu I. Kako nas izvješćuju iz Rima misal je zbilja dotiskan. Ovo novo izdanje (staro)slavenskog misala zaista je znameniti događaj. Ono ponajprije svjedoči kako se Rimska Stolica ne protivi (staro)slavenskom bogoslužju gdje ono s pravom postoji ili gdje ga viši duhovni razlozi iziskuju. Svjedoči nadalje za sadašnjeg slavno vladajućeg sv. Oca pape Lava XIII. kako i on u tome slijedi vjerno stope svojih predšasnika. Nikolu I. Hadrijana II. Ivana VIII., Inocencija IV. Urbana VII., Benedikta XIV., te prenosi u život svoje velike misli o Slavenstvu, koje je u okružnici Grande munus izrazio i divno razvio. Pošto je ovo novo izdanje slavinskoga misala gotov čin, mogu ovdje ukratko nacrtati njegovu doista zanimivu povijest. Novo izdanje toga misala potaknuo je bosanski i srijemski biskup J. J. Strossmayer i to još za pape Pija IX. Naš je biskup bio od davna uvjeren da je staroslavenska služba Božja kod katoličkih Slavena jedno od onih sredstava, koji je podoban Istočnu Crkvu, kojoj su stožer sada Slaveni, približiti Zapadnoj. Stoga mu je pošlo za rukom uputiti sv. Stolicu da uzme pod svoju zaštitu Slavensku službu Božju kod katoličkih Slavena. A pošto je tomu mnogo na putu stajala nestašica slavenskih liturgijskih knjiga, imalo se o novom izdanju njihovu najprije nastojati. Ta briga bila je najprije povjerena bosanskom i srijemskom biskupu. Biskup Strossmayer povjerio je taj posao svome prijatelju kanoniku dr. Fr. Račkome, a ovaj uzeo u pomoć pokojnog Miju Pavlinovića i prof. Ivana Brčića. Taj odbor popunio se prof. dr. V. Jagićem, tada gimnazijskim prof. u Zagrebu, a za savjetan je upitan i filolog Gjuro Daničić. 17 Upozoravam čitatelja da u izvorniku piše slovinski, ali mi znamo da je to slavenski, pa sam tu promjenu, kao i nekoliko drugih manjih stilskih intervencija radi razumijevanja teksta provela u duhu današnjeg jezika.

41 A. Szabo, Senjska bogoslovija i prihvaćanje..., str Vijećalo se najprije kojim redom i kako da se izdaju liturgičke knjige. U prvom pogledu nije se sumnjalo da treba započeti s najpotrebnijom crkvenom knjigom s misalom. U drugom pogledu ustanovilo se načelo: da se u jeziku mora vratiti starinska čista slovinska-hrvatska redakcija, od koje su ranija izdanja odstupila. I posao redakcije povjeren je stručnom profesoru I. Brčiću u Zadru, koji si je za pomoćnika uzeo glagoljaša o. Dragutina Parčića. Međutim nastupile su zamašne promjene. Glavni urednik I. Brčić prestavi se dne 4. travnja god. U Italiji i Rimu nastao je posvemašnji preobražaj javnih odnošajah. Papa Pio VII. umre 7. veljače Činilo se, da će pitanje o novom izdanju misala zaspati. Nu iznese ga na površinu sklapanje ugovora između sv. Stolice i Crnogorskoga kneza Nikole, kod kojeg je hitno sudjelovao i sam Strossmayer. Knez je Nikola izjavio želju, da se slavensko bogoslužje uvede u Barsku nadbiskupiju. Ovu je želju zagovarao Strossmayer i novi nadbiskup Milinović, a sv. Otac Lav XIII. rado se odazvao toj želji. U međuvremnu Parčić je novo izdanje Misala skoro dovršio, a i sama sv. Stolica rado ga je prihvatila. Prema običaju bila je radnja Parčićeva povjerena odboru, da je ispita, i poslije kad je ocijenjena dobrom, preuzeo je pod Parčićevim rukovodstvom tiskanje sv. Zbor De propaganda fide. U početku se mislilo, da se misal tiska ne glagolskim pismom, već poradi teškoće u čitanju, ćirilskim pismom. Sa strane sv. Stolice nije bilo nikakve poteškoće. Ali kada nastaše poteškoće s drugih strana, o ćem nećemo ovdje raspravljati, vratilo se izvornoj glagoljici, kojom su tiskani svi raniji misali. I novo izdanje misala ustvari se drži latinskog rimskoga obreda, te je popunjeno svimi dodatci novijimi, iza posljednjeg izdanja. U jeziku razlikuje se od starijih slovinskih misala u tom, što je uspostavljen prema napretku slavistike staroslavenština hrvatske redakcije, dok su se posljednja izdanja od nje udaljila više ili manje. Budi mi dozvoljeno za one čitaoce, koji su se tim pitanjima manje bavili, nadovezati kratko razjašnjenje. Jezik liturgijskih knjiga glagoljskoga pisma, a obreda rimskoga, je tzv. staroslavenski, jest onaj isti koji jest u liturgijskim knji-

42 306 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 gama ćirilskoga pisma grčko-istočnoga obreda kod Srba, Bugara i Rusa. To je jezik koji su uveli slavenski apostoli, sv. braća Ćiril i Metod, a koji zovu neki starobugarskim, a drugi panonskim, prema tome kako misle da se govorilo u staroj Bugarskoj (Makedoniji) ili Panoniji i Moravskoj. Spomenici toga staroslavenskoga jezika, prešavši granicu njegove prave domovine, i došavši u domovinu jezika srodnoga, nisu se kod prepisivanja mogli oteti njegovu utjecaju. I tako su postali razredi staroslavenskih spomenika: (srednjo) bugarski, moravsko-slovački, ruski te hrvatski i srbski ili hrvatsko-srbski. Staroslavenski spomenici hrvatskog razreda pisani glagolicom, nemaju nazala, poznaju redovito samo jedan, jer itd. Čim su stariji staroslovenski spomenici hrvatskoga razreda, tim su čišći i pravilniji i bliži matici. Takova obilježja nose i liturgijske knjige glagoljske u starim rukopisima. Kasnije udaljuju se od svoga izvora, te su živim govorom jače procijeđeni. Ove se pojave pokazuju i u tiskanim izdanjima misala glagoljskoga. Prvo mletačko izdanje god koje je sada veoma rijetko, te je iznova ondje god trudom o. Pavla Modrušanina preštampano, prislanja se još na starije rukopise. Ovaj misal dao je modruški biskup Šimun Kozičić god pretiskati u svojoj tiskari na Rijeci. Trideset godina kasnije (1561.) objelodanjen je misal opet u Mlecima Nikolom Brozićem, župnikom omiškim na Krku. Mnogo je više pučkim hrvatskim govorom prožet misal priređen po jastrebarskom o. Rafaelu Levakoviću, te u Rimu god tiskan i kojega je odobrio papa Urban VII.; pa je stoga opet ponovo pretiskan god i Rusizmima je prepleten (prožet) misal koji je tiskan istom u Rimu, a priređen po splitskom popu Mati Karamanovu. On je proboravio više godina u Rusiji, mislio je da staroslavenski jezik valja na rusizam vratiti. Ovo je izdanje odobrio papa Benedikt XIV. god Prošlo je gotovo 150 godina, a da glagoljski misal nije izdan, a kamoli ispravljen. Kakvo li dakle čudo, da su Crkva u hrvatskom i dalmatinskom primorju ostale bez službenika? Pa je i to djelomice pospješilo propadanje službe Božje na slavenskom jeziku. S druge strane, ova je nestašica izazvala u senjsko-modruškoj biskupiji zloporabu, da se misa pjeva hrvatski i latinski po rimskom misalu i na samovlasnom uvedenom hrvatskom ščavetu.

43 A. Szabo, Senjska bogoslovija i prihvaćanje..., str Kada se dakle dozvolom sv. Stolice priređivalo novo izdanje glagoljskoga misala, zar se moglo i smjelo jedno od najstarijih samo pretiskati? To bi bio prkos napretku slavistike. Valjalo se povratiti u starije dobro vrijeme, valjalo je uspostaviti staroslavenštinu u hrvatskoj redakciji. To je glavno načelo ustanovio spomenuti odbor: po njemu su novo izdanje priredili Brčić i Parčić to je načelo odobrila i sv. Stolica. Slijedi opširniji odlomak na glagoljskome pismu koji se tiče same glagoljske transkripcije, a nakon toga anonimni autor nastavlja: Iz ovih kratkih odlomaka razabrati će imalo vješt čitatelj, da je ovo novo izdanje od svih ranijih mnogo pravilnije, i da nam prikazuje čistu staroslavenštinu u hrvatskoj redakciji. Po tom je ovo izdanje misala i sa znanstvenoga gledišta veoma znamenito, a preč. gosp. Parčiću služi na čast. Katoličko svećenstvo slavenskoga naroda bit će zahvalno sv. Ocu Lavu XIII. za ovaj plemeniti dar. Ovaj Misal namijenjen je neposredno barskoj nadbiskupiji. No ne sumnjamo da će ga usvojiti i one hrvatske biskupije, u kojim se do sada slavenska služba Božja u crkvi sačuvala. To će zavisiti od biskupa, svećenika i puka. U Rimu uvjereni smo, neće naći zaprijeka. A sada se barem ne mogu izgovarati, da ne ima Misala. Preporućamo ga svekolikom hrvatskom svećenstvu. a

44 308 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2

45 A. Bozanić, Senjska bogoslovija i razvoj..., str Anton Bozanić 309 SENJSKA BOGOSLOVIJA I RAZVOJ HRVATSKOG KATOLIČKOG POKRETA Dr. sc. Anton BOZANIĆ UDK: [377.5/6 : 254.4] SENJ : [ ] (497.5) Izlaganje na znanstvenom skupu Pokretač i inspirator Hrvatskog katoličkog pokreta u prvim desetljećima dvadesetog stoljeća krčki je biskup Antun Mahnić. Novi pokret ili gibanje išlo je za duhovno-intelektualnim obrazovanjem mlađeg katoličkog sloja i težilo za izgradnjom društva prožetog kršćanskim vrijednostima. Rad na formaciji i organizaciji katoličkog laikata oduševio je i pokrenuo mnoge mlade djelatnike. Ustanove u kojima su se odgajali svećenički pripravnici - sjemeništa i bogoslovije - postale su prava rasadišta novih ideja i novih pogleda o gibanjima u katoličkom svijetu. Bogoslovija u Senju, prostorno nadomak Krku, bila je jak oslonac pokretaču Hrvatskog katoličkog pokreta. Među najbližim Mahnićevim suradnicima bio je tada još mlad svećenik i profesor senjske bogoslovije Fran Binički i, na drugi način, nekadašnji pitomac sjemeništa u Senju i svećenik senjsko-modruške biskupije i nekoliko godina ( ) također profesor pedagogike i katehetike na senjskoj bogosloviji Milan Pavelić. Mahnićev časopis Hrvatska straža, preselio se na neko vrijeme u Senj, a Binički je postao njegov glavni urednik i promotor Leonove družbe. U narednom razdoblju Pavelić se u Rijeci posvetio uređivanju dnevnika Hrvatskog katoličkog pokreta Riječkih novina. Ova dvojica, duhovnik i profesor senjske bogoslovije, te pisac, polemičar i izdavač dr. Fran Binički i pjesnik, pisac i urednik katoličkih publikacija Milan Pavelić postali su glavni nositelji Hrvatskog katoličkog pokreta u senjskoj bogosloviji. Ključne riječi: Hrvatska straža, liberalizam, obrana vjere, laici Uvod * * * Početak i razvoj Hrvatskoga katoličkog pokreta u vremenskom razdoblju od do godine usko je vezan uz ime krčkog

46 310 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 biskupa Antuna Mahnića. Međutim, nije Mahnić tu bio sam već je imao brojne suradnike. Bolje rečeno, bilo je mnogo onih koji su razumjeli važnost novog projekta katoličkoga pokreta i ugradili u njega svoje sposobnosti i snage. Među najbližim suradnicima biskupa Mahnića bili su i profesori senjske bogoslovije Fran Binički i Milan Pavelić. Hrvatski katolički pokret (dalje: HKP) označuje gibanje - u prvom redu među studentima i srednjoškolcima - koje je, u razdoblju rasta vjerskog indiferentizma s početka dvadesetog stoljeća, ostalo prepoznatljivo u povijesti Crkve među Hrvatima po cijelom nizu formiranih katoličkih laika koji su se izdigli iz uhodane vjerske osrednjosti tradicionalnih sredina, te mladenačkim žarom djelovali oko unošenja kršćanskih vrijednosti u privatni i javni život. To je razdoblje naše prošlosti kada se laikat prvi put masovno i djelatno uključio u život Crkve. Ono što je važno ovdje naglasiti jest činjenica da je HKP, kako se pojavio i razvijao, proizašao iz Mahnićeva promišljanja postojećeg vjerskog stanja kod nas, na njegovoj viziji budućnosti i nizu pokrenutih akcija usmjerenih prema mlađem naraštaju. Novo je gibanje išlo za duhovno-intelektualnim obrazovanjem mlađeg katoličkog sloja i težilo za izgradnjom društva prožetog kršćanskim vrijednostima. Oplemenjen mladenačkim poletom, HKP nastavio je svoje djelovanje i nakon smrti biskupa Mahnića, tj. osobe koja je dala prve impulse cijelom događanju. U međuratnom razdoblju nastojao je uskladiti svoje programe s potrebama vremena i s ciljevima i zadacima Katoličke akcije. Nemoguće nam je u ovom kratkom izlaganju zahvatiti sve sastavnice HKP-a, pa se ovdje ograničavamo na iznošenje važnijih elemenata i činjenica vezanih uz nastojanja biskupa Mahnića, a posebice na ono što se zbivalo u senjskoj bogosloviji. 1 1 Ovaj se članak zasniva na vlastitim istraživanjima iznesenim u knjizi: A. BOZANIĆ, Biskup Mahnić, pastir i javni djelatnik u Hrvata, Zagreb-Krk, 1991.

47 A. Bozanić, Senjska bogoslovija i razvoj..., str Događaji koji su prethodili Hrvatskom katoličkom pokretu 311 Katolički pokreti u zemljama zapadne Europe: Francuskoj, Belgiji, Njemačkoj, Švicarskoj, Španjolskoj i Italiji nastali su u drugoj polovici 19. stoljeća. Iz početnog stadija obrane slobode i prava Crkve, laičke su se organizacije u drugoj fazi zauzele oko rješavanja socijalnog problema, koji je u to doba dobivao na aktualnosti. Od enciklike Rerum novarum sve se više proširivala upotreba pojma kršćanska demokracija, koji je ispočetka označavao pokušaj da se u smislu jedne političke teologije demokratski ideali jednakosti i slobode shvate kao ostvarenje Evanđelja. 2 Iako sam termin nije uvijek bio jednoznačan ni u crkvenim dokumentima, katolički socijalni pokreti u pojedinim zemljama pozivali su se na kršćansku demokraciju dok su organizirali socijalni rad za potrebe naroda. 3 U takav povijesni i misaoni okvir smjestio se i HKP. Pojavio se početkom dvadesetog stoljeća, znači godina kasnije nego u svijetu. Uključio se ujedno u previranja i tokove hrvatskog naroda, kloneći se stranačkih strasti onog doba. Razvijao je pri tome vjersko-odgojne, prosvjetne, tiskovne, kulturne, socijalne i gospodarske djelatnosti. Promatrajući društvena kretanja i javno mnijenje s vjerskog motrišta, moramo konstatirati kako je prema početku dvadesetog stoljeća hrvatska laička inteligencija postajala sve ravnodušnija prema vjeri. Sve je više bilo onih koji su se deklarirali nevjernicima. Rastao je broj framasona koji se nisu ustručavali javno napadati Katoličku crkvu i kler s više ili manje, ili čak bez ozbiljnijih razloga i slično publicirati. Novo vrijeme pružalo je nove izazove crkvenim angažiranim djelatnicima. Prvi katolički sastanak g predstavljao je znak manifestativnog katoličkog buđenja kod Hrvata prema uzoru na slična gibanja u katoličkom svijetu. Vjernici laici skupno su se osjetili pozvanima pratiti tekuća zbivanja i razmisliti o svom angažiranju u novim 2 H. MAIER, Revolution und Kirche, Freiburg, 1965., str Značenje pojma kršćanska demokracija kretalo se, zavisno od društveno političkih prilika u pojedinoj zemlji, od čisto karitativnog djelovanja pa do političkog angažiranja. Usp. H. JEDIN, Velika povijest Crkve VI/2, str

48 312 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 prilikama. U priručnicima za povijest Crkve u Hrvata neki katolički sastanak g u Zagrebu smatraju početkom HKP-a. Međutim, narav stvari ne dopušta da se zborovanje u Zagrebu g označi kao početak, jer se katolički pokret kod nas stvarao i širio na sasvim drugi način. Prije svega počeo je oblikovanjem prvih jezgara među đacima i studentima, znači odozdo, a ne odozgo na temelju općih zaključaka proklamiranih na jednom skupu. 2. Početak i razvoj Hrvatskog katoličkog pokreta i revija Hrvatska straža Posvetivši se potpuno pastoralnim problemima do tada nepoznate biskupije, biskup Antun Mahnić je od samog dolaska na Krk g stao pomno pratiti situaciju u Hrvatskoj, napose na području publicistike i kulture. Oko sebe je okupljao mlade svećenike i s njima raspravljao. Znao je reći: Tko hoće biti suvremen, mora se u prvom redu obratiti na mlade ljude, ispravno ih odgojiti, pa će za godina imati narod za sobom i to u onoj mjeri, u kojoj bude odgojio elitnu mladež. A, jer je inteligencija mozak naroda, mora narodna obnova početi od buduće inteligencije: od sadašnjih bogoslova i akademičara. Oni su na vratima života, njihov je primjer odlučan za one koji su na srednjim školama. 4 Prateći idejna i kulturna događanja i ono što im daje pečat biskup je dolazio do zaključka kako se javni život kod Hrvata suočava sa sličnim problemima kao kod Slovenaca. Uspostavljao je kontakte s više svećenika vještih peru, kao što su: F. Binički, A. Alfirević, K. Eterović, S. Hartman i dr., koji su do tada pisali u Katoličkom listu i Vrhbosni. Proučavajući dalje prilike u hrvatskom narodu, Mahnić je dolazio do, za njega, uvjerljivih spoznaja kako se rastače kršćanstvo koje je vjekovima impregniralo našu cjelokupnu kulturu. Sa svih strana, a pogotovo preko novinstva, književnosti, umjetnosti i javne riječi, ulaze elementi koji se kose s kršćanskim zasadama. Vjernici i cijela crkvena javnost kao da nisu dovoljno svjesni onoga što se zbiva, pa svojim ponašanjem dopuštaju širenje liberalnih shvaćanja. 4 I. RADIĆ, Biskup Mahnić, Slavonska Požega, 1940., str

49 A. Bozanić, Senjska bogoslovija i razvoj..., str Stoga je Mahnić, kao čovjek akcije i vješt na peru, odlučio pokrenuti časopis, u mnogočemu sličan slovenskom Rimskom katoliku (što ga je Mahnić u Gorici bio pokrenuo g ), koji je trebao u javnosti stati u obranu kršćanskih načela. Nazvao ga je Hrvatska straža. Novopokrenuti tromjesečni časopis s produženim naslovom Za kršćansku prosvjetu namijenjen nauci i književnosti i s podnaslovom Antemurale Christianitatis ugledao je svjetlo dana u Krku sredinom godine U uvodniku se jasno obrazlaže svrha Hrvatske straže (dalje: HS): Namisao pokrenuti list za hrvatsku naobraženu ruku, koji bi ispovijedao i branio načela kršćanska i zdrave filozofije, posljedak je trajnog proučavanja prilika u kojima se nalazi javni naš život. 6 Zatim se prelazi na opis vjerskog stanja kod nas: Pretežna je većina hrvatskog naroda kršćanska. Kršćanstvo je uhvatilo dubok korijen u misli i u ćudi hrvatskoga naroda, te je tako spojeno s poviješću, sa slavom i njegovom veličinom, kako je teško reći kod ikojeg drugog naroda u Evropi... Ipak moramo priznati žalosnu činjenicu, da je ona protukršćanska struja, koja je već odavna zavladala višim slojevima zapadnog društva, sebi u Hrvatskoj prokrčila put i otimlje sve više maha. Da, i naši naobraženi krugovi odmeću se sve više od starih kršćanskih predaja i povode se za naukama moderne Evrope... Isusova stvar imade u Hrvatskoj vrlo malo neustrašivih, odrješitih pobornika. 7 Prema biskupovoj procjeni, i oni uvjereni katolici kojima je stalo do vjerske stvari često šute kad bi trebali govoriti, puni su svakojakih obzira i radije raspravljaju o problemima iz drugih zemalja nego o onima s kojima se suočava naš čovjek u javnom životu. 8 Zato HS želi analizirati i prosuditi u svjetlu kršćanskih načeia i uz pomoć zdrave filozofije sav javni život koji obuhvaća područje misli, književnosti, umjetnosti, znanosti, u određenom vidu i politi- 5 Revija Hrvatska straža (dalje: HS) izlazila je tromjesečno od Počela je izlaziti u Krku, zatim je g prešla u Senj, a zadnjih godina u Rijeci. Urednici su joj bili: A. Alfirević , F. Binički i ponovno Alfirević Uz Mahnića, koji je bio njen pokretač i autor velikog broja članaka, posebno u prvim godištima, glavni su suradnici u časopisu bili: A. Alfirević, F. Binički, K. Eterović, M. Horman, I. Radić i drugi. Mahnić se gotovo nikad nije potpisivao ispod svojih članaka, a pseudonime je često mijenjao. Čitaoci su ipak brzo prepoznali njegove članke. Ovu reviju ne smijemo zamijeniti s istoimenim dnevnikom koji je, pod vodstvom J. Šimraka, izlazio u Zagrebu od do A. MAHNIĆ, Hrvatska straža u: HS I(1903), str Isto, str Isto, str. 4.

50 314 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 ke. 9 Mahnić je već pretpostavio kako će se novom časopisu spočitavati kako, ističući kršćanske ideje, cijepa narodno jedinstvo. Prema njemu, postojeće su jedinstvo uvelike narušili oni koji su liberalizmom zatrovali javno mnijenje. 10 Odmah se obratio katoličkim laicima s pozivom da budu, kao što su laici već po mnogim zemljama, promicatelji i branitelji kršćanskih načela na svim područjima javnog života. 11 Promjene koje su se zbile u suvremenom svijetu - smatra on - iziskuju više nego ikad od katoličkih laika da ulože sav svoj ugled i talent, te zajedno sa svećenicima u javni život unesu kršćanska načela. A da bi se laici, u prvom redu katolička inteligencija, mogli prihvatiti zadatka koji im je vlastit, biskup je insistirao na tome da se počne proučavati filozofija i apologetika, pa da se u tom smislu laici organiziraju i sastaju. 12 Upravo je časopis HS bio ispunjen sadržajem koji je čitaocima laicima na neposredan način nastojao otkriti što trebaju poznavati i na koji način otkriti mjesto svoga djelovanja. Dovoljno o tome govore sami naslovi članaka iz prvog godišta: Zvanje katoličkih svjetovnjaka u naše doba, Zadaća kršćanske filozofije u XX vijeku, Liberalizam i liberalni katolicizam, Katolička Crkva i rodoljublje, Načelo, Lav XIII i moderno društvo, Je li vjera privatna stvar, O počecima i biti kršćanstva, Za istinom, Zašto bezvjerstvo proganja Katoličku Crkvu, Monizam u hrvatskoj književnosti, Nije lijepo što nije moralno i istinito, Otvoreno pismo predsjedniku Hrvatske, Ideja i forma u lijepoj umjetnosti itd. Novi je časopis odmah pobudio neslućeno zanimanje, osobito je kod mlade generacije djelovao neposredno. Imao je jasne stavove i pogodio način pisanja na koji se do tada nije pisalo. Sam urednik Alfirević kaže: Netom je izišao prvi broj HS. Primih kao urednik iz Gorice, Zadra i Sarajeva više pisama. Bogoslovi i gimnazijalci oduševljeno pozdravljaju novi časopis. Iza drugog i trećeg broja nije bilo bogoslova, ni srednje škole odakle ne stupiše u bliži dodir i do- 9 Isto, str Isto, str A. MAHNIĆ, Zvanje katoličkog svjetovnjaka u naše doba, u: HS I(1903), str Isto, str

51 A. Bozanić, Senjska bogoslovija i razvoj..., str pisivanje s uredništvom. To je bilo pramaljeće, koje je naviještalo novo doba u katoličkim redovima. Pri tome je biskupa najviše veselilo što se domalo odazvala i mladež iz zagrebačkog sjemeništa. 13 Osvrćući se na HS-u u sklopu ostale periodike, Lj. Maraković, jedan od najaktivnijih članova katoličkog gibanja, napisao je sljedeće: Ono što je HS-i davalo naročitu snagu prema vani, jest njena kompaktnost u metodi i idejnoj osnovici, potpuna solidarnost svih njezinih članaka, anonimnost radova poradi same stvari i, dakako, potpun načelni radikalizam. 14 K tome treba ubrojiti i aktualnost tematike: Nama koji pišemo za hrvatsku inteligenciju osvrtati nam se je napose na prilike u Hrvatskoj. Što se u nas danas piše i radi, to je za nas najaktualnije, zato nam valja i prema tome birati materiju koju ćemo filozofski obrađivati. Nije odviše napose to naglasiti, jer imade u nas onih duboke filozofske naobrazhe, koji pak, kako se čini, naumice izbjegavaju pitanja što zasijecaju u suvremene hrvatske prilike, bojeć se nekako dirati u osjetljive živce nekojih i mutiti domaći mir; dok se davaju na raspravljanje pitanja koja se tiču francuskih, njemačkih i drugih stranih prilika, pa u njihovu obrađivanju uostalom i pokazuju vanrednu učenost i načitanost. 15 U HS-i bila su sustavno obrađivana ključna poglavlja iz filozofije i apologetike, a zatim pojedina pitanja iz novije crkvene povijesti. Pokušalo se s vjerskog motrišta upustiti u literarnu kritiku Kranjčevića, Tresića, Novaka i Preradovića. 16 Također se u svjetlu kršćanskih načela gledalo na ustanove koje svojim radom utječu na javni život i oblikuju javno mnijenje. Njima pripadaju izdavačke organizacije, a tada je najvažnija bila Matica hrvatska. Izlaženjem HS-e u katoličkim se redovima počelo nešto buditi. Nicalo je oduševljenje, osobito kod mladih. Kod nekih je HS naišla na osporavanje. 17 Od strane liberalnih glasila upućivane su oštre kritike na ime cijepanja narodnog jedinstva i klerikalizma koji se unosi putem časopisa HS. 13 A. ALFIREVIĆ, Početak HS i katoličko društvo, u: Zora-Luč XXIII, Zagreb, 1921., str Lj. MARAKOVIĆ, Mahnićeva kritika hrvatske književnosti, u: Čas XV(1921), str A. MAHNIĆ, Princip praktičnosti i aktualnosti u filozofiji, u: HS VIII(1910), str Valja priznati da Mahnićeva literarna kritika ima malu literarnu vrijednost. Dilemu je riješio njegov učenik Lj. Maraković. 17 S. Korenić, urednik Katoličkog lista, proglasio je HS-u suvišnom.

52 316 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 Važno je ovdje naglasiti da se uloga HS-e nije svela samo na stražarenje, na obranu vjere, na apologetsku samozaštitu nego je krenula prema produbljivanju i osvježavanju vjerskih sadržaja. HS je htjela, u najmanju ruku, da poruka vjere, koja je uprisutnjena u višestoljetnoj kulturi hrvatskog naroda, bude prihvatljiva suvremenoj inteligenciji. Pozivanjem na kršćanska načela započela je u određenom smislu razdioba duhova, tj. razlučivanje kršćanskih ideja i stavova od onih koji su nespojivi s kršćanstvom. Isticala se ujedno borba protiv liberalizma, koji potkopava temelje vjere. Elementi liberalizma otkrivani su unutar kršćanstva kod onih koji se izvana ne žele pokazati vjernicima, jer je za njih vjera privatna stvar, ili pak uzimaju za sebe samo nešto od vjerskog poklada. To su - prema postavkama HS-e - pripadnici katoličkog liberalizma. Onom dijelu klera koji je imao u prvom planu narodne ciljeve oko kojih su se trudili utjecajniji svećenici u prošlom stoljeću, nije odgovaralo toliko isticanje katoličkih načela u HS-i i upiranje prstom na liberalizam. Činilo im se da Mahnić ipak pretjeruje. Medutim, bilo je i onih koji su smatrali da je pokretač HS-e bolje uočio probleme svoga doba nego itko drugi. Činjenice ipak potvrđuju da izlaženje časopisa HS i okupljanje oko njegovih programa označavaju početak katoličkog pokreta kod nas. Tako su to doživjeli i članovi prvih katoličkih organizacija. 18 Jasno je da se ne može podcijeniti druge crkvene listove iz ovog doba, kao što su buli zagrebački Katolički list i sarajevska Vrhbosna, koji su se trebali suočavati sa sličnim problemima i ponekad voditi polemike. Međutim, HS je imala neku jasnoću i posebnost i to baš zato što je sadržajno i orijentacijski htjela ostati dosljedna prvotnom cilju: analizirati i prosuditi u svjetlu kršćanskih načela i uz pomoć zdrave filozofije sav javni život. U obradi predmeta bila je sustavna i djelovala je neposredno i izazovno. HKP se oblikovao na dvjema razinama: a) na idejnoj ili formacijskoj, koja se stvarala putem časopisa HS kojim su prodefilirali novi pogledi, stavovi i polazišta za svježe akcije laika na promo- 18 Citirano prema: A. BOZANIĆ, Biskup Mahnić, str. 105, br. 426.

53 A. Bozanić, Senjska bogoslovija i razvoj..., str viranju kršćanskih vrijednosti, i b) na razini realiziranja zacrtanih planova, a to znači u neposrednom organiziranju i radu s laicima. S jedne strane Mahnić je pokretanjem časopisa HS nastojao, zajedno sa svojim suradnicima, analizirati sav javni život u svjetlu kršćanskih načela i laicima ukazati na potrebu zajedničke akcije na planu obrane i promicanja kršćanskih vrijednosti. Krčki je biskup odigrao na ovom području ključnu ulogu, jer je sam bio jak na peru i znao je kako treba djelovati u javnosti. Znamo, jedino sredstvo javnog djelovanja u ono vrijeme bio je tisak. Međutim, za djelovanje na drugoj razini, tj. za provođenje stvari u djelo, za organiziranje sveučilišne mladeži bili su potrebni operativci, ljudi na terenu koji su bili sposobni čitavu stvar izvesti. Profesorima i odgojiteljima u sjemeništu i teologiji pripadala je u ovom segmentu vrlo značajna uloga. 3. Bogoslovija u Senju, početak i razvoj Hrvatskog katoličkog pokreta Ako govorimo o senjskoj bogosloviji i razvoju HKP-a u njoj, odnosno kroz nju, onda moramo u toj ustanovi prepoznati dvije razine na kojoj se takvo nešto moglo događati: a) djelovanje kod samih bogoslova putem već postojećih institucija u bogosloviji i b) ozračje novog gibanja kod bogoslovskih profesora i odgojitelja. a) Kod bogoslova Početkom 20. stoljeća, u vrijeme nastajanja HKP-a, u senjskoj je bogosloviji bilo oko 20-ak pitomaca; nekad malo više, nekad nešto manje, za razliku od međuratnog razdoblja, tj. od ponovnog otvaranja bogoslovije god pa do zatvaranja broj se bogoslova gotovo udvostručio. 19 Slično kao i po drugim teološkim učilištima, bogoslovi senjskog sjemeništa imali su organizaciju Zbor duhovne mladeži kojoj je prvotni cilj bio temeljito učenje narodnog jezika i i uopće buđenje narodne svijesti. 20 Ponekad je briga za narodnu stvar 19 Vidi. M. BOGOVIĆ, Povijest visokoškolske izobrazbe u biskupijama senjskoj i modruškoj ili krbavskoj, u: Visoko školstvo na području Riječko-senjske metropolije, Zagreb-Rijeka, 1999., str Taj je Zbor duhovne mladeži osnovan još godine i uključio se u sve ondašnje društvene tokove. Vidi M. BOGOVIĆ, nav. dj., str

54 318 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 poprimila više laički karakter, pa su čak crkvene vlasti morale postavljati određena ograničenja. Članovi Zbora bili su angažirani oko izdavanja više knjiga, organizirali su pjevačko društvo i tamburaški zbor. Zanimali su se za opća društvena i politička previranja. Na sastancima i skupovima diskutiralo se i raspravljalo o suvremenim pitanjima. Očito je da nastanak i razvoj HKP-a nije mogao mimoići interes senjskih bogoslova, pogotovo onih pojedinaca koji su, organizirani u Zboru duhovne mladeži, imali mogućnosti više saznati o novim crkvenim pokretima. Ipak valja priznati da - vjerojatno uslijed relativno malog broja pitomaca u senjskoj bogosloviji - o aktivnosti u katoličkom pokretu bogoslova u Senju imamo po ondašnjim crkvenim listovima koji su pratili HKP manje osvrta nego što ih je bilo u drugim našim većim bogoslovijama. b) Kod profesora i odgojitelja Kad je riječ o profesorima i odgojiteljima u sjemeništu treba odmah naglasiti da su dvojica profesora senjske bogoslovije bili jak oslonac inicijatoru HKP-a. Ponajprije bogoslovija u Senju bila je prostorno nadomak Krku. U njoj je bilo i krčkih bogoslova. Među najbližim Mahnićevim suradnicima bio je tada još mlad svećenik i profesor senjske bogoslovije Fran Binički i, na drugi način, nekadašnji pitomac sjemeništa u Senju i svećenik Senjsko-modruške biskupije i nekoliko godina ( ) profesor pedagogike i katehetike na senjskoj bogosloviji Milan Pavelić. Dovoljno je već na početku spomenuti da se Mahnićev časopis Hrvatska straža preselio na neko vrijeme u Senj, a Binički je postao njegov glavni urednik i promotor Leonove družbe. U narednom razdoblju, tj. od godine nadalje Pavelić se u Rijeci posvetio uređivanju dnevnika Hrvatskog katoličkog pokreta Riječkih novina i drugih glasila. Ova dvojica, duhovnik i dugogodišnji profesor senjske bogoslovije, te prozni pisac, pjesnik, polemičar, povjesničar, publicist, prevoditelj i izdavač dr. Fran Binički i pjesnička duša, pisac i urednik katoličkih publikacija Milan Pavelić postali su glavni nositelji Hrvatskog katoličkog pokreta u senjskoj bogosloviji.

55 A. Bozanić, Senjska bogoslovija i razvoj..., str Stoga je ovdje potrebno dati barem kratak osvrt na život i rad ove dvojice zauzetih pregalaca HKP-a iz Senja. 4. Životni put Frana Biničkog Fran Binički rođen je godine u zaseoku Mušaluku blizu Ličkog Osika. 21 Osnovnu školu pohađao je u Ličkom Osiku. Gimnaziju u Gospiću, gdje je imao prilike sazrijevati u društvu književnika, pjesnika i kulturnih djelatnika; osoba koje su snažno utjecale na razvoj i oblikovanje Franovih literarnih sklonosti. Kao izvrstan učenik, u gimnazijsko je vrijeme pokazivao posebnu ljubav prema literaturi i učenju stranih jezika. Na političkom planu oduševljavao se pravaškim idejama. Stekavši solidnu izobrazbu u gospićkoj gimnaziji, Binički je odabrao svećeničko zvanje i krenuo u senjsku bogosloviju. Zaređen je za svećenika g Kao mladomisnik imenovan je najprije nadstojnikom senjskog Ožegovićianuma, pa malo kasnije kapelanom u Novom Vinodolskom. Već naredne godine upućen je na daljnji studij u Innsbruck u isusovačko teološko učilište Canisianum. Konačno se godine vratio kao doktor teologije iz Innsbrucka u Senj, gdje ga je zateklo imenovanje za sjemenišnog duhovnika i za profesora crkvenog prava i povijesti, a malo kasnije i za profesora staroslavenskog jezika. U Senju je ostao sve do završetka Prvoga svjetskog rata i do zatvaranja bogoslovije godine Ovo je razdoblje, od do 1919., obilježeno intenzivnim djelovanjem Frana Biničkog oko HKP-a, ali o tome ćemo govoriti u sljedećem poglavlju. Nakon zatvaranja senjskog sjemeništa godine Binički je udaljen iz Senja i imenovan župnikom u Lici, u Širokoj Kuli. Razlozi njegova premještanja po svemu sudeći leže u njegovu tvrdom političkom pravaškom opredjeljenju i nedovoljnom prilagođavanju ondašnjim, za hrvatski narod ne baš lakim, političkim prilikama. Na- 21 Podaci o Franu Biničkom nedavno su sabrani i objavljeni u knjizi: N. BIĆANIĆ, Hrvatski katolički stražar s Nehaja, HKD sv. Jeronima, Zagreb, Također je članak o životu Frana Biničkog objavio isti autor u: Senjski zbornik, 22 Senj, 1995., str , a skraćeni je članak objavljen u: Visoko školstvo na području Riječko-senjske metropolije, str

56 320 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 ime, domoljublje kod njega nije isključivalo ni političko angažiranje. Javno je odobravao ulazak Hrvatske u južnoslavensku državu, ali je - poput mnogih - morao poslije javno priznati i svoje razočaranje. 22 Nakon pet godina premješten je za župnika u Lički Osik gdje je proveo zadnjih 20-ak godina svoga života. Kao šezdesetogodišnjak godine osuđen je i 14 je mjeseci proveo u zatvoru u Srijemskoj Mitrovici. Fran Binički bio je vrlo plodan pjesnik, prozni pisac i prevoditelj. U brojnim je časopisima i listovima objavljivao svoje članke, stihove, zatim samostalne pripovijetke i romane. Vrijeme provedeno u zatvoru posvetio je prevođenju. Tijekom partizanskog oslobađanja Gospića našao se u proljeće godine u gospićkoj kaznionici gdje su ga napustile tjelesne snage i, oboljevši od tifusa, u 70-oj je godini umro. 5. Fran Binički i Hrvatski katolički pokret Povratak Frana Biničkog sa studija u Innsbrucku i njegov dolazak na službu profesora i duhovnika u bogosloviju u Senj godine 1902., poklapa se sa samim početkom HKP-a. Dok je Antun Mahnić godine stvarao planove oko organiziranja HKP-a, te poslao mladog svećenika Ivana Butkovića na daljnji studij u Beč s nakanom da u sveučilišnom centru oblikuje prve jezgre katoličke studentske organizacije novoga tipa, u Krku je istovremeno počeo okupljati prijatelje i istomišljenike, mlađe ljude novih nazora i vješte pisanju. Krčki je biskup očito već otprije uočio članke Frana Biničkog u Vrhbosni i drugim listovima jer je od samog dolaska Biničkog u Senj krenulo njihovo obostrano povezivanje i uvažavanje. Mladi je senjski profesor dolazio biskupu u Krk ili su se pak nalazili u kapucinskom samostanu o. Bernardina Škrivanića u Rijeci u društvu Ante Alfirevića, Ignacija Radića i ostalih koje je Mahnić već prepoznao kao protagoniste katoličkog gibanja. 23 Binički je bio angažiran već u pripremi prvog broja novopokrenutog 22 F. BINIČKI, Moje tamnovanje, Zagreb, 1942., str Više o intenzivnijem povezivanju Biničkog i biskupa Mahnića vidi u: N. BIĆANIĆ, Fran Binički, u: Visoko školstvo na području Riječko-senjske metropolije, str

57 A. Bozanić, Senjska bogoslovija i razvoj..., str časopisa Hrvatska straža, lista koji je stvarao idejnu osnovu HKP-u, a ugledao je svjetlo dana u Krku već u prvoj polovici godine. Kao mlad i nadobudan profesor, jasnih stavova i čvrste orijentacije - mnogo vještiji u pisanju negoli u govoru - Fran Binički je prepoznao u idejnim postavkama krčkog biskupa određenu podudarnost s vlastitim stavovima i time pronašao dodatno nadahnuće za daljnji određeniji spisateljski rad. Stoga je potpuno prionuo uz zacrtani plan HKP-a i angažman u časopisu Hrvatska straža. Njegov temperamentni duh ima stalno pred sobom program novog katoličkog gibanja kojem je zadaća: obrana vjere i prava Katoličke crkve, preobrazba javnog života prema vjerskim i kršćanskim načelima, stvaranje i promicanje socijalnih organizacija kako ih vidi papa Lav XIII. i ostvarenje ideala kršćanske demokracije, kao i narodna pitanja hrvatskog naroda. Naime, ne trebamo smetnuti s uma da se u to vrijeme na širem riječkom području širio jedan antiteistički i antiklerikalni duh koji se razbacivao oštrim riječima na račun vjere i Crkve. Između ostalog možemo ovdje spomenuti djelovanje masonske lože Sirius, osnovane godine 1901., koja se oštro obarala na sve vjersko označujući sve klerikalnim. Ni Binički nije bio naročito blag u pisanju na račun protuvjerskih ispada protivnika. On se borio protiv protuvjerskih liberalnih ideja, protiv modernizma, naprednjaštva i masonstva. Rado je koristio slike iz hrvatske prošlosti kako bi pobudio nacionalnu svijest, naglašavajući pri tom kako je Hrvate kao narod održala jedino katolička vjera i odanost Petrovim nasljednicima. Uslijed jačeg zauzimanja za narodna pitanja Binički je znao doći i u sukob sa senjskim biskupom Antunom Maurovićem, ali - kako sam priznaje - takve je napetosti znao smiriti krčki biskup. Treba naglasiti da se Binički mnogo zauzimao oko osnivanja prvog društva katoličke sveučilišne mladeži Domagoj u Zagrebu godine Bio je glasan na tom skupu. Godine Fran Binički preuzeo je uredništvo Hrvatske straže, tako da je taj časopis sve do godine izlazio u Senju, a izdavač mu je postalo novoosnovano Loenovo društvo kome je na čelu bio također Binički. To je društvo uzelo zadaću organizirati

58 322 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 hrvatske učenjake koji će njegovati kršćansku filozofiju i znanost; ima izdati djela koja su prijeko potrebna hrvatskom općinstvu; ima uzgojiti podmladak koji će hrvatsku znanost dići na visinu; ima poduprijeti sve pothvate prave znanosti. 24 Jasno je da se nisu mogli ostvariti svi zacrtani planovi, ali je Binički kao urednik časopisa - a i kao pročelnik Leonova društva - radio, pisao, promicao nove ideje i stvarao određeno ozračje. U Senju je pokrenuo i pučku knjižnicu. Kraj Prvoga svjetskog rata označio je i skori prestanak aktivnosti Frana Biničkog u HKP-u. Kad je nakon rata osnovana Hrvatska pučka stranka - za koju znamo da nije odigrala nikakvu posebnu ulogu - on se požurio postati njezinim aktivnim članom, čime se i politički kompromitirao. Binički je premješten u Liku. Bogoslovija u Senju je zatvorena. Ponovo je otvorena godine i potrajala je do 1941., ali se u njoj Binički više nije angažirao. Bio je tada već u visokim godinama. Aktivnosti nekadašnjeg HKP-a iz doba Frana Biničkog preinačene su u skladu s Katoličkom akcijom. 6. Milan Pavelić i njegova uloga u Hrvatskom katoličkom pokretu Već smo prije spomenuli Milana Pavelića kao drugog važnijeg djelatnika u HKP-u iz senjske bogoslovije. On je rođenu Krivome Putu god gdje je pohađao osnovnu školu. Pošao je u sjemenišnu gimnaziju u Senj u Ožegovićianum. Tri su osobe posebno djelovale na formiranje njegove osobnosti: književnik Milutin Cihlar- Nehajev, rodoljub i politički djelatnik Antun Radić i biskup Lang, kažu poznavatelji njegova života. 25 Studij teologije nastavio je na zagrebačkoj bogosloviji, gdje se posebno angažirao u Zboru duhovne mladeži zagrebačke. Kao mlad svećenik godine službuje najprije u Bakru, zatim Crikvenici, Krasnu i Kompolju. Zbog krhkoga je zdravlja umirovljen već s 33 godine, ali tek je tada započelo njegovo pravo angažiranje u HKP-u. 24 F. BINIČKI, Leonovo društvo u: Hrvatska straža, 7/1909, str Romansirani životopis o njemu napisao je o. J. BADALIĆ, Milan Pavelić, Zagreb, Ovdje slijedimo drugi manji članak: M. ŠPEHAR, Milan Pavelić u: Visoko školstvo na području Riječko-senjske metropolije, str

59 A. Bozanić, Senjska bogoslovija i razvoj..., str U časopisu Hrvatska straža počeo je već godine uređivati rubrike o književnosti. Kao literat, Pavelić je tražio da književnost postane umjetnost, jer ona čovjeka vodi dobru. Zato u vjerskim listovima nije podnosio bezvrijedne tekstove. Kratko vrijeme, dok se đački list Luč preselio u Rijeku, on je bio i njegov urednik. Najviše se Pavelić zauzeo u radu u katoličkom dnevniku HKPa Riječkim novinama koje su Mahnićevim zauzimanjem od god počele izlaziti u Rijeci u kapucinskom samostanu. U tom su mu se listu, gdje je Paveliću bila povjerena uloga odgovornog urednika, širom otvorila vrata i mogao je raditi na području koje je najbolje poznavao, a to su bile teme o kulturi. Istovremeno je u časopisu Luč pisao članke o duhovnom životu, a po drugim časopisima objavljivao svoje pjesme. U senjskoj se bogosloviji Pavelić pojavljuje od do kao profesor katehetike i pedagogike. Tu ima prilike više komunicirati i surađivati s Biničkim. Milan Pavelić odlučio je godine postati isusovac. (NB! Zanimljiva je činjenica da je i jednog drugog Mahnićeva bliskog suradnika i urednika Hrvatske straže - Antu Alfirevića - nakon Mahnićeve smrti privukla želja da krene istim životnim putem.) Neko je vrijeme Pavelić uređivao Glasnik Srca Isusova. Poznavatelji Milana Pavelića ocjenjuju kako je on bio u prvom redu pjesnik i prevodilac himana s latinskog, a ne povjesničar i publicist. U HKP-u je on ipak prepoznat kao pisac i urednik. Umro je godine ZAKLJUČAK Hrvatski katolički pokret od samog je početka imao znatnog odjeka u senjskoj bogosloviji. Najjača osoba, a ujedno blizak suradnik krčkog biskupa Antuna Mahnića, bio je dr. Fran Binički. Milan Pavelić također je djelovao kao urednik i pisac. Kraj Mahnićeva života otprilike se podudara i s prestankom rada ove dvojice aktivista u katoličkom pokretu.

60 324 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 THEOLOGICAL SEMINARY IN SENJ AND DEVELOPMENT OF THE CROATIAN CATHOLIC MOVEMENT Summary: Antun Mahnić, the bishop of Krk was the initiator and inspirer of the Croatian Catholic movement in the first decades of the twentieth century. The new movement followed the spiritual-intellectual education of younger Catholics aspiring to build a society imbued with Christian values. The work on formation and organisation of catholic laypersons inspired with enthusiasm and moved the young people. The institutions for education of future priests, seminaries and divinity colleges became a real source of new ideas and views for movements in the catholic world. The seminary in Senj, next to Krk, was a strong hold to the initiator of the Croatian catholic movement. Fran Binički, at the time a young priest and professor at the theological seminary in Senj, and Milan Pavelić, first seminarian in Senj, then priest of the diocese of Senj-Modruša and later ( ) a professor of pedagogy and catechism at Senj seminary, were Mahnic s two closest co-operators. Mahnić s magazine Hrvatska straža (Croatian Guardian) moved to Senj shortly after, and Binički became its editor-in-chief and conferrer of Leon s association. Further, Pavelić devoted himself to edit news for the Croatian Catholic movement of Rijeka newspapers. Thus, Dr. Fran Binički, priest and professor at Senj seminary, writer, polemicist and editor of catholic publications, and Milan Pavelić poet, writer and editor-in-chief of Catholic publications, became the main bearers of the Croatian Catholic movement of the theology seminary in Senj. Key words: Croatian Guardian, liberalism, defence of faith, laymen

61 R. Skenderović, Andrija Rački i Svetokuzamska sinoda..., str Robert Skenderović 325 UVOD ANDRIJA RAČKI I SVETOKUZAMSKA SINODA GODINE Dr. sc. Robert Skenderović, Hrvatski institut za povijest, Zagreb UDK: 94 : 282 [254 : 262.4] : (262.2 BAKARSKI) RAČKI, A. Izvorni znanstveni rad Tijekom Prvog svjetskog rata među hrvatskim je nižim svećenstvom došlo do gibanja koje je u sebi nosilo socijalne i liberalne ideje. Sastanak svećenstva bakarskog dekanata u Sv. Kuzmi kraj Bakra godine, poznat kao Svetokuzamska sinoda, bio je jedan od primjera takvih zbivanja. U ovom se radu analiziraju zahtjevi svećenstva bakarskog dekanata i utvrđuje povezanost Svetokuzamske sinode s ostalim liberalnim gibanjima među hrvatskim katoličkim svećenstvom pred kraj Prvog svjetskog rata. Ključne riječi: Andrija Rački, Svetokuzamska sinoda, liberalizam, Katolička crkva, bakarski dekanat, žuti pokret. * * * Godine u Primorskim novinama objavljen je članak pod naslovom Materialne prilike svećenstva u našem Primorju u kojem je u cijelosti preneseno pismo svećenika bakarskog dekanata sastavljeno na njihovom sastanku u Sv. Kuzmi kraj Bakra 27. travnja godine i upućeno biskupskom ordinarijatu u Senju. Mada je pismo bilo nepotpisano, ubrzo je javnost saznala da je glavni organizator svećeničkog sastanka i sastavljač pisma bio Andrija Rački, tadašnji župnik na Sušaku, a od do profesor crkvene povijesti i crkvenog prava u visokoj bogoslovnoj školi u Senju. Pismo je zbog kritike tadašnjeg položaja nižeg svećenstva izazvalo velike polemike u katoličkim krugovima, posebice zato jer su se u isto vrijeme u Dalmaciji i Banskoj Hrvatskoj pojavili još neki istupi koji su

62 326 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 kritizirali postojeće stanje u Katoličkoj crkvi i zahtijevali reformu ustroja crkvene organizacije. Protivnici sastanka svećenika bakarskog dekanata nazvali su čitav događaj Svetokuzamska sinoda, pa je pod tim imenom ostao upamćen u povijesti. Svetokuzamska sinoda povezuje se s tadašnjim liberalnim kretanjima među hrvatskim katoličkim svećenstvom iz kojih je ih godina izrodio žuti pokret. U ovom se radu na temelju poznatih povijesnih izvora i novinskih članaka analizira zahtijevanje svećenika bakarskog dekanata te se ispituje povezanost Svetokuzamske sinode s ostalim tadašnjim pojavama liberalnih kretanja katoličkog svećenstva u hrvatskim zemljama. DRUŠTVENA KRIZA PRED KRAJ PRVOG SVJETSKOG RATA Mnoge je ljude u Europi ratna neimaština dovela na rub egzistencije, što je u stanovništvu potaknulo društvene nemire. Pojavili su se brojni zagovornici radikalnih promjena koji su u osiromašenim masama našli podršku. Ideje komunizma i fašizma postale su popularne u mnogim državama, a u Rusiji izbija boljševička revolucija. Godine teška je neimaština zahvatila i stanovništvo Austro-Ugarske Monarhije. Stanovništvo je trpjelo zbog nedostatka osnovnih životnih namirnica, cijene su naglo porasle, a za mnoge stvari i nije bilo mogućnosti slobodne kupnje nego se opskrba njima provodila preko tzv. gradske aprovizacije. 1 Takve su aprovizacije djelovale i na području Rijeke, Sušaka i Bakra. Oglasi u novinama, poput Došao krumpir na Rijeku 2, Cedulje za petrolej 3, Krušne cedulje za mjesec travanj 4 ili Šećer na gradskoj aprovizaciji 5 bili su tadašnja svakodnevica. Tadašnje su 1 Takve su aprovizacije djelovale i na području Rijeke, Sušaka i Bakra. 2 U članku novinar piše sljedeće: Naravno da pučanstvo to jedva čeka, jer premda se u vrlo ograničenoj mjeri dobije, danas gradjanstvu u pomanjkanju žutog brašna nadomještava palentu i kruh, Primorske novine, br 56, 8. ožujka Primorske novine, br. 59, 11. ožujka Primorske novine, br. 62, 15. ožujka Isto.

63 R. Skenderović, Andrija Rački i Svetokuzamska sinoda..., str novine bilježile i veliku raširenost šverca, zbog čega su vlasti bile prisiljene stalno provoditi različite represivne mjere. 6 Rat je sa sobom donosio i brojne propise koji su dodatno pogađali stanovništvo. Primorske novine tijekom godine donose vijesti o nekim od takvih propisa. Pored uobičajene cenzure brzojava, pisama i novina, posebno je dojmljiva odluka o zabrani bojanja jaja za Uskrs i pravljenja pisanica 7 te odluka o skidanju zvona u Rijeci u ratne svrhe, kada je u gradu ostavljena samo jedna trećina zvona. 8 Takve su prilike teško pritiskale stanovništvo i svećenstvo, posebice one koji su i prije rata imali male prihode. SPOMENICA U PRIMORSKIM NOVINAMA 12. SVIBNJA Dana 12. svibnja godine na naslovnoj strani Primorskih novina objavljeno je pismo (sami autori ga nazivaju spomenicom ) upućeno biskupskom ordinarijatu u Senju pod naslovom Materialne prilike svećenstva u našem Primorju. Iz spomenice je vidljivo da je 27. travnja godine skupina katoličkih svećenika bakarskog dekanata održala sastanak u Sv. Kuzmi kod Bakra na kojem je sastavljena rezolucija o materijalnom položaju nižeg svećenstva. Sami autori spomenice navode da su se na taj sastanak odlučili prvenstveno zbog loših materijalnih prilika u koje su upali zbog rata i poskupljenja. Nadalje, u spomenici se navodi da su oni prije njenog sastavljanja već uputili molbu za novčanu pomoć Zemaljskoj vladi u Zagrebu, ali su se plašili da će iz Zagreba dobiti odbijenicu zbog posvemašnje neimaštine u zemlji, izazvane ratom. Zato su se obratili biskupskom ordinarijatu s istom molbom, nadajući se da će biskupi iz vlastitih sredstava naći određena sredstva koja bi pomogla nižem svećenstvu. 6 Pregledavanje putničkih kovčega na stanici Zemaljski opskrbni ured u Budimpetši zamolio je gradsko poglavarstvo da se na željezničkom kolodvoru namjesti jednu ispostavu za pregledavanje putnih kovčega, da se predusretne kriomčarenju živeža. Primorske novine, br. 60, 13. ožujka 1917.; Zapljena cikorije (kavin surogat), Primorske novine, br. 62, 15. ožujka Nema uskrsnih pisanica (Primorske novine, br. 79, 4. travnja 1917.) Novinar je ironično komentirao odluku Mislim da se o ovu odluku ne će nitko ogriješiti, jer je među stanovništvom ionako vladala velika nestašica. 8 Skinuta zvona (Primorske novine, br. 77, 1. travnja 1917.).

64 328 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 Iz same strukture pisma vidljivo je da je svećenička molba imala prizvuk odlučnog zahtijevanja, pa i kritike odnosa hrvatskih biskupa prema svojem svećenstvu. Navođenje latinskih citata, poput pecunia tua in perditionem, svakako nije moglo upućivati na pokušaj mirnog rješenja materijalnih prilika nižeg svećenstva, pa pismo nije naišlo na simpatije i odobravanje hrvatskih biskupa. 9 Nedugo nakon objavljivanja spomenice u Katoličkom listu objavljeno je da je senjsko-modruški ordinarijat o spomenici saznao iz novina, što je čitavom slučaju dalo novu dimenziju. 10 Tadašnji je senjsko-modruški biskup dr. Josip Marušić odlučno reagirao. Tražio je, pod prijetnjom suspenzije, da potpisnici spomenice potpišu novu izjavu u kojoj se ograđuju od sastanka u Sv. Kuzmi. 11 Većina svećenika to je i učinila, što se može potvrditi na temelju članka K spomenici svećenstva bakarskog kotara koji je 23. svibnja iste godine izašao u Primorskim novinama. U tome je članku potvrđena izjava dekanata da su neki svećenici odlučili opozvati svoje sudjelovanje na sastanku i potpisivanje spomenice, ali je uredništvo Primorskih novina napisalo da ne želi izjavu u cijelosti prenijeti jer je doznalo da su svećenici to učinili pod pritiskom. 12 Uredništvo lista još je k tome dodalo: Stanovita se gospoda varaju, misle li, da je to stvar samo svećenstva koje je ovu akciju započelo. To je stvar naroda i čitave naše javnosti i ne će više silaziti s dnevnog reda, niti se može ugušiti Dana 26. svibnja u Primorskim novinama javlja se autor pod pseudonimom Svećenik, koji u članku Na adresu popa Stipe Vučetića brani spomenicu i razloge njenog pisanja. Autor ponovno spominje samo materijalno stanje svećenstva i kritizira neosjetljivost onih svećenika koji su bili dobro materijalno zbrinuti prema ostalima, koji su živjeli u neimaštini. 14 Štoviše, pisac se u jednom dijelu pisma retorički pita Gdje je ondje napadaj na našeg biskupa dr. J. Marušića? i sam odgovara: Pisac biskupa svoga nadasve 9 Materialne prilike svećenstva u našem Primorju, Primorske novine, br. 111, 12. svibnja Katolički list, br. 23/1917., str Isto, str K spomenici svećenstva bakarskog kotara, Primorske novine, br 119, 23. svibnja Isto. 14 Na adresu popa Stipe Vučetića, Primorske novine, br. 122, 26. svibnja 1917.

65 R. Skenderović, Andrija Rački i Svetokuzamska sinoda..., str poštuje, ali pisac je ogorčen radi zapostavljanja materijalnog stanja svoje halje. Zato je ono napisano. 15 Vjerojatno je autor ovog članka bio sam Andrija Rački, glavni organizator sastanka u Sv. Kuzmi i sastavljač spomenice, što se može zaključiti iz činjenice da je u ovome novinskom odgovoru sam sebe predstavio kao sastavljača njenog sadržaja. Sadržaj ovog članka pokazuje da se Rački nije usudio proširivati sukob i na druge teme nego se zadržao samo na materijalnim pitanjima. Već krajem svibnja iste godine spomenicu je od svećenika bakarskog dekanata i dalje branio još jedino Andrija Rački, ali mu je podrška stigla iz drugih krajeva. Dana 1. lipnja Primorske novine objavljuju članak nepoznatog svećenika iz Banske Hrvatske (potpisan Banovinski župnik ) koji je u svojem članku Svećenstvo grada Bakra i kotara za poboljšicu beriva i banovinski kler također istaknuo nepodnošljivo stanje nižeg svećenstva te je tražo preraspodjelu crkvene imovine iz koje bi se mogli riješiti njihovi materijalni problemi. 16 Autor članka navodi Katolički list koji je pobunjene svećenike prozvao socijalistima i radničko-vojničkim vijećem iz Petrograda, te odgovara da ih takvo etiketiranje neće odvratiti od njihovog glasnog protivljenja postojećem stanju. 17 Međutim, afera oko Svetokuzamske sinode ubrzo je završila. Većina potpisnika spomenice povukla je svoju podršku odmah nakon oštrog odgovora biskupa dr. J. Marušića, a Andrija Rački početkom srpnja pozvan je u u Senj ad audiendium verbum (da primi ukor). 18 Zbog sastavljanja spomenice Rački je kažnjen suspenzijom od službe i plaće na 15 dana te novčanom globom. 19 Suspenzija mu je dignuta 16. srpnja, točno 15 dana kasnije, što znači da je već tada senjski biskup smatrao da je Rački priznao krivnju i prihvatio kaznu Isto. 16 Svećenstvo grada Bakra i kotara za poboljšicu beriva i banovinski kler, Primorske novine, br. 126, 1. lipnja Isto. 18 Mile BOGOVIĆ, Crkvena povijest Rijeke od do 1924., u zborniku radova Bernardin Nikola Škrivanić i njegovo vrijeme, ur. Darko Deković, Rijeka, 1997., str Suspenzija našeg župnika dr. Frana Račkog, Primorske novine, br. 151, 3. srpnja Nije jasno zašto ga u tome članku zovu Franjo Rački, kada je sigurno da se radi o Andriji Račkom. 20 Mile BOGOVIĆ, Crkvena povijest Rijeke, str. 16.

66 330 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 Biografija Andrije Račkoga (Fužine, godine Rijeka, 1957.) pokazuje da je on u početku imao vrlo uspješnu svećeničku karijeru. Rački je studirao na senjskoj bogosloviji od do te je za svećenika zaređen godine. 21 Nakon studija u Senju, bio je upućen na dodatni studij teologije, odnosno na specijalizaciju u Innsbruck, gdje je proveo školsku 1892./1893. godinu te je nakon toga u Zagrebu stekao doktorat. Već godine Rački se ponovno vraća u Senj, gdje na bogosloviji postaje predavač crkvene povijesti i kanonskog prava, na kojem je mjestu ostao do godine. 22 ste je godine došao na Sušak i započeo dugogodišnju karijeru tamošnjeg župnika. Kao župnik na Sušaku, Andrija Rački je bio aktivno uključen u tadašnja crkvena zbivanja na području Senjsko-modruške biskupije. Godine potpisao je, zajedno s još 28 svećenika riječkog i bakarskog dekanata, predstavku nadbiskupu Posiloviću protiv mađarskih posezanja za riječkom župom. 23 Zatim je godine bio imenovan kanonikom Stolnog kaptola modruškoga, što svjedoči da je do te godine imao podršku svojega biskupa, ali iza toga započinju njegovi sukobi s visokim crkvenim krugovima. 24 Prvo je neslaganje s ordinarijatom u Senju iskazao godine u slučaju Ivanke Jeršovek, poznate kao sv. Johance, koja je godine uznemirila javnost tvrdeći da se znoji krvavim znojem. 25 Nakon što je utvrđeno da je spomenuta Ivanka zavaravala i vjernike i svećenike, liberalni su krugovi ovaj slučaj iskoristili kao jedan od važnih argumenata u njihovim kritikama Crkve. Među samim svećenicima također su se pojavile kritike, a najveći je kritičar bio upravo Andrija Rački koji je tom prilikom žestoko napao riječke kapucine. Rački je kritizirao i njihovu gradnju nove crkve u Rijeci, ali je u pozadini zapravo ležao problem što on nije bio u 21 Mile BOGOVIĆ, Povijest visokoškolske izobrazbe u biskupijama senjskoj i modruškoj ili krbavskoj, u: Visoko školstvo na području Riječko-senjske metropolije (ur. Mile Bogović), Zagreb-Rijeka, 1999., str Isto, str Zoran GRIJAK, Odnos Hrvata prema problemu odvajanja riječke župe od Senjsko-modruške biskupije ( ) u zborniku radova Bernardin Nikola Škrivanić i njegovo vrijeme, ur. Darko Deković, Rijeka, 1997., str Mile BOGOVIĆ, Crkvena povijest Rijeke, str Isto, str. 29.

67 R. Skenderović, Andrija Rački i Svetokuzamska sinoda..., str stanju sagraditi crkvu na Sušaku, mada mu je biskupski ordinarijat to stalno sugerirao. 26 Teške prilike izazvane ratom dovele su do velikih društvenih gibanja koja su zahvatila sve slojeve, pa i niže svećenstvo. Očigledno je da je takva situacija ohrabrila Andriju Račkoga na još veći sukob s biskupskim ordinarijatom, pa se javlja kao organizator sastanka u Sv. Kuzmi, koji je u crkvenim krugovima bio shvaćen kao svojevrsna svećenička pobuna. Zbog sastanka i spomenice bio je kažnjen već spomenutom suspenzijom. Nakon izrečene kazne Rački je priznao krivnju i prihvatio disciplinske mjere koje su protiv njega poduzete. Od tada je svoju energiju usmjerio u drugom pravcu, pa iz njegove vlastite knjige Povijest grada Sušaka saznajemo da je 2. veljače godine okupio ugledne građane Sušaka u gradskoj vijećnici radi pokretanja gradnje katoličke crkve. 27 Tom je prilikom izabran odbor kojem je predsjednik bio umirovljeni veliki župan Vinko baron Zmajić, blagajnik dr. Viktor Ružić, a tajnik sam dr. Andrija Rački. Nakon odlaska stare vlasti, odnosno Austro-Ugarske Monarhije odbor je nastavio s radom, ali je Rački u svojoj knjizi godine konstatirao da je rad na izgradnji zapeo zbog hirova, intriga i zasukanosti. 28 Vjerojatnije je da Rački nije uspio u svojem naumu jer je bio u lošim odnosima s većinom katoličkih intelektualaca u njegovoj okolici koji su se u to vrijeme okupljali oko Hrvatskog katoličkog pokreta. 29 POVEZANOST RANA U KATOLIČKOJ CRKVI I SVETOKUZAMSKE SINODE U spomenici i članku koji je Rački objavio u Primorskim novinama nema tragova nikakvih značajnijih ideoloških stavova. Doduše, u spomenici se zahtijeva veća demokratizacija Crkve, što se može shvatiti kao kritika postojeće crkvene hijerarhije, ali se ne 26 Isto, str Andrija Rački, Povijest grada Sušaka, str Isto. 29 Isto, str. 16.

68 332 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 ističu nikakve ideje koje bi tu hijerarhiju mogle ugroziti. Sama afera oko spomenice trajala je svega nekoliko mjeseci (od svibnja do srpnja godine), ali na nju se već u lipnju iste godine nastavila nova polemika koju je izazvala brošura solinskog nadpopa don Nike Petrića Rane u Katoličkoj crkvi. U lipnju godine, svega nekoliko tjedana nakon objavljivanja spomenice, Primorske novine počele su objavljivati dijelove brošure don Nike Petrića koja je u javnosti izazvala velike rasprave. Veći je dio katoličke javnosti oštro osudio Petrićeve poglede na stanje u Katoličkoj crkvi, ali su ga zato liberalni krugovi s oduševljenjem prihvatili. Petrićeva kritika Katoličke crkve i tvrdnja da u njenom životu najveće prepreke predstavljaju farizejstvo ili formalizam, klerikalizam i celibat, obuhvaćale su znatno širu kritiku od one koju su iznijeli svećenici na sastanku u Sv. Kuzmi. Obje su se kritike podudarale jedino u pitanju uživanja crkvene imovine, o čemu su trebali svedočiti prvi dijelovi Rana Katoličke crkve objavljeni u Primorskim novinama. 30 Međutim, iste su novine u sljedećim brojevima objavile i dijelove Petrićevih Rana u kojima se govorilo o celibatu 31, a polemiku su nastavile i člankom Lupaju po svetoj vjeri. 32 U tome je članku nepotpisani autor u ime Primorskih novina naglasio da je, prema njegovom mišljenju (dakle, i prema mišljenju uredništva Primorskih novina), don Niko Petrić dobro ocijenio tadašnje stanje Katoličke crkve i uzroke njenih zabluda. Autor članka odbio je kritiku izrečenu u okružnici senjsko-modruškog biskupa da se svećenici ne smiju udruživati s liberalnim Primorskim novinama i Hrvatskom njivom zbog njihove, kako je to u okružnici stajalo, protucrkvene aktivnosti, a sebe je predstavio kao dobrog kršćanina kojem je cilj samo ukazati na zablude i pogreške u Katoličkoj crkvi. No, nakon toga je članka gotovo u cijelosti zamrla polemika u Primorskim novinama i o Petrićevim Ranama. Tek su u rujnu iste 30 Rane u Katoličkoj crkvi klerikalizam, Primorske novine, br. 131, 7. lipnja 1917.; Rane u Katoličkoj crkvi klerikalizam (nastavak), Primorske novine, br. 133, 7. lipnja Rane u Katoličkoj crkvi celibat, Primorske novine br. 137, 15. lipnja 1917.; Rane u Katoličkoj crkvi celibat (nastavak), Primorske novine, br. 139, 17. lipnja Lupaju po svetoj vjeri, Primorske novine, br. 134, 12. lipnja 1917.

69 R. Skenderović, Andrija Rački i Svetokuzamska sinoda..., str godine Primorske novine dale još jednom podršku don Niku Petriću u članku Na proputovanju u Dalmaciju, u kojem je spomenuto da je isti nekoliko dana boravio na Rijeci, te da je zbog svojih istupa bio najoštrije napadan po raznim klerikalnim listovima. 33 Mnogi su autori kasnije tvrdili da su upravo Petrićeva brošura i Svetokuzamska sinoda dva događaja koji su označili prvu fazu reformnog pokreta katoličkog nižeg klera. Međutim, u tome nisu bili jedinstveni. Među onima koji su smatrali da je Svetokuzamska sinoda bila jedan od važnih događaja koji su prethodili reformnom pokretu bili su i ljudi suprotnih ideoloških stavova, kao primjerice Josip Gunčević i Viktor Novak. Gunčević je doista smatrao da je Andrija Rački bio jedan od preteča reformnog pokreta 34, kao i Viktor Novak koji je čitavom slučaju Svetokuzamske sinode davao izuzetno velik značaj. 35 Naprotiv, postoje i tumačenja prema kojima sastanak u Sv. Kuzmi nije imao nikakvu važnost za kasnija zbivanja. Tako je, primjerice, Vladimir Vučić u cijelosti osporio važnost sastanka i zaključio da su sudionici skupa samo tražili da se poboljša njihov materjalni položaj. 36 Kratkotrajna polemika oko Svetokuzamske sinode doista ne ukazuje da je taj događaj imao većeg utjecaja na zbivanja u Senjsko-modruškoj biskupiji. Andrija Rački nije se pridružio radikalnim zahtjevima don Nike Petrića i ostalih, koji su poslije Prvog svjetskog rata prerasli u žuti pokret. 37 Štoviše, Andrija Rački kasnije je i sam osudio osnivanje Hrvatske katoličke crkve. 38 U nizu tumačenja tih zbivanja važno je i mišljenje Zlatka Matijevića, koji zaključuje da izlazak brošure Rane u Katoličkoj crkvi i Svetokuzamska sinoda nisu bili rezultat zajedničke akcije. Štoviše, Matijević naglašava da je neorganiziranost i nepovezanost tih akcija glavna odlika prvog razdoblja koje je tek nagovještalo kasnija 33 Na proputovanju u Dalmaciju, Primorske novine, br. 211, 11. rujna Josip GUNČEVIĆ, Godišnjica pokreta nižeg klera u Jugoslaviji, Glasnik biskupija bosanske i srijemske, br. 3-4, 1920., str Viktor NOVAK, Magnum crimen. Pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj, Zagreb, 1948./Beograd, 1986., str Vladimir VUČIĆ, Reformni pokret, Starokatolički glasnik, br. 6, 1963., bilješka Franjo ŠANJEK, Kršćanstvo na hrvatskom prostoru, Zagreb, 1996., str Katolički list, br. 26, 1924., str

70 334 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 zbivanja u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj. 39 Primorske novine, koje su sudjelovale u obje polemike - oko Svetokuzamske sinode i oko Rana, najbolji su dokaz da se doista radi o nepovezanim i neorganiziranim događajima. U čitavom slučaju zanemarena je uloga Primorskih novina i njihovog urednika Peroslava Ljubića. Iz pisanja Primorskih novina vidljivo je da su ove novine od svojeg početka godine bile u sukobu s crkvenim krugovima. Primorske novine bile su zapravo nastavak Riječkog Novog Lista. Njihov glavni urednik Peroslav Ljubić (Virje, Beograd, 1937.) imao je i prije dolaska na Sušak zanimljiv životni put. Svoju novinarsku karijeru započeo je u Virju gdje je godine osnovao tiskaru te već godine izdaje tjednik Podravac, koji kasnije pod imenom Hrvatske novine izlazi do godine. Ljubić je u to vrijeme bio velik pristalica i jedan od osnivača Hrvatske seljačke stranke u svojem rodnom kraju, ali se sa Stjepanom Radićem razišao godine, te se opredijelio za Hrvatsko-srpsku koaliciju. Godine dolazi u Rijeku i pomaže Franu Supilu u izdavanju Riječkog Novog Lista. U Rijeci je dočekao početak Prvog svjetskog rata, gdje nakon Supilova odlaska u inozemstvo i mobilizacije Slavka Jutriše nakratko preuzima uređivanje Novog lista, sve dok ga konačno krajem godine nisu zabranile mađarske vlasti. Nakon toga Ljubić je na Sušaku godine pokrenuo Primorske novine, u kojima su pisali brojni poznati javni djelatnici, književnici i političari, primjerice Jovan Miodragović, Špiro Čakić, Makso Mrzljak, Ivo Grizogono, Gjivo Supilo, Emin Car, Nikola Veselin i drugi. 40 Ljubić je Primorske novine na Sušaku izdavao sve do kada zbog Talijana odlazi iz grada. 41 Godine dolazi u Osijek i od tada postaje zagriženi zastupnik jugoslavensko-unitarističke ideje. 42 Štoviše, postaje jedan od glavnih pripadnika Narodne radikalne stranke u Osijeku. Tijekom dvadesetih godina uređivao je Stražu, lokalni list osječkih radikala, a bio je i ravnatelj Srpske štamparije te član uprave Narodne obrane u istome gradu Zlatko MATIJEVIĆ, Reformni pokret dijela nižeg katoličkog svećenstva u Hrvatskoj ( god), Povijesni prilozi, br. 8/1989., str Peroslav LJUBIĆ, Sabrano zrnje, Osijek, 1930., str Isto, str Isto, str Zdravko DIZDAR, Osnivanje i djelatnost četničkih udruženja na području grada i kotara Osijeka

71 R. Skenderović, Andrija Rački i Svetokuzamska sinoda..., str Ljubićeva osobna biografija pokazuje sudbinu nekih hrvatskih liberala, koji su svoju javnu djelatnost započeli u okviru hrvatsko-katoličkog opredjeljenja, a završili u jugo-srpskom i izrazito antikatoličkom društvu. Njegovo napredovanje od umjerenog liberala do pročetnički orijentiranog unitarista pokazuje da se cjelokupna pojava liberalnih ideja u hrvatskom društvu, pa i u među hrvatskim katoličkim svećenicima, treba sagledavati slojevito. Početkom 20. stoljeća u hrvatskom su se društvu javili brojni zahtjevi koji su tražili reformu Katoličke crkve. Mnogi od tih zahtjeva mogu se samo u najširem obliku zajednički nazvati liberalnim idejama. Postojala je velika razlika između umjerenih zahtjeva jednog dijela liberalnog svećenstva, koje Jure Krišto ocijenjuje kao zajedničku vjeru katoličkih liberalnih svećenika i liberala u prosvjetu i napredak, i onih koji su tražili radikalne promjene u Katoličkoj crkvi, čak i po cijenu njene propasti. 44 Peroslav Ljubić pripadao je ovoj posljednjoj skupini, pa su za njega Svetokuzamska sinoda i Petrićeve Rane bile izvrsna prilika za ostvarenje takvih radikalnoliberalnih ciljeva. Te su ideje bile previše radikalne i za samoga Andriju Račkog, što je dovelo do prekida njihove dotadašnje suradnje. ZAKLJUČAK Još uvijek je nedovoljno poznato u kolikoj su mjeri liberalne ideje zahvatile senjsku biskupiju prije Prvog svjetskog rata, ali je sasvim razumljivo da su snažnija idejna strujanja započela u vrijeme samog rata, posebice pred njegov kraj, kada je cjelokupno stanovništvo tadašnje Austro-Ugarske Monarhije bilo iscrpljeno ratnim zbivanjima. Savim je jasno da je u takvim uvjetima došlo do pojačanih socijalnih napetosti koje su dovele i do pojave različitih ideja. Svetokuzamska sinoda može se protumačiti kao izraz pojave određenih liberalnih ideja među nižim svećenstvom, ali nije bila dio nikakve organizirane akcije širih razmjera, pa se kao takva ne može povezati s kasnijim žutim pokretom. Spomenica Andrije u monarhističkoj Jugoslaviji ( ), drugi dio, Scrinia slavonica, 6(2006.), str Jure KRIŠTO, Naprednjačka kritika katolištva, u: Hrvatski katolički pokret (ur. Zlatko Matijević), Zagreb, 2002.

72 336 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 Račkog i ostalih (nepoznatih!) svećenika bakarskog dekanata imala je za cilj samo poboljšanje uvjeta života nižeg svećenstva. Navedeni izvori i novinski članci pokazuju da dr. Andrija Rački nije bio pristaša radikalnih liberalnih ideja nego više buntovni kritičar puta kojim je Katolička crkva kročila početkom 20. stoljeća. Rački je ostao župnikom na Sušaku sve do umirovljenja Crkvu na Sušaku nije nikad sagradio, ali je ostatak svojeg župničkog rada proveo bez izazivanja novih sukoba s biskupskim ordinarijatom. Najviše će ostati upamćen po povijesnim djelima o gradu Sušaku: Povijest grada Sušaka (Sušak, 1939.) i Prilozi za povijest grada Sušaka (Sušak, 1947.). ANDRIJA RAČKI AND SVETOKUZMANSKA SINODA IN 1917 Summary: During the First World War there was a movement among the Croatian low-level priesthood with social and liberal ideas. The meeting of the Bakar priest deanery at Saint Kuzam (next to Bakar) in the year 1917, known as Svetokuzmanska sinoda was one of these examples. This work analyses the requests of the Bakar priest deanery and establishes the connections between Svetokuzmanska sinoda and other liberal movements of the Croatian Catholic priesthood at the end of the First World War. Key words: Andrija Rački, Svetokuzmanska sinoda, liberalism, Catholic Church, Bakar Deanery, yellow movement.

73 M. Bogović, Svećenici Senjsko-modruške biskupije..., str Mons. Mile Bogović 337 SVEĆENICI SENJSKO-MODRUŠKE BISKUPIJE ODNOSNO RIJEČKO-SENJSKE NADBISKUPIJE OD DO GODINE Mons. Dr. Mile Bogović, biskup gospićko-senjski UDK: [254 : 929] (262.3 SENJSKO-MODRUŠKA / RI- JEČKO-SENJSKA) 1878/2000 (091) Izlaganje na znanstvenom skupu Uvodne napomene Podaci koje pruža ovo izlaganje do godine izloženi su na svećeničkom danu riječko-senjskog prezbiterija 22. lipnja u Ogulinu. Želio sam tada dati svećenicima na razmišljanje neke statističke podatke iz prošlosti s uvjerenjem da to može učiniti korisnijim naše razmišljanje o suvremenom pastoralu zvanja. No, da ipak ne budu goli podaci, tim više što sam dobio zadatak prikazati povijesno-pastoralni vid svećeničke problematike danas, dodao sam i neke svoje dedukcije, koje će nekima biti pomoć u tumačenju podataka, ali svakome ostaje mogućnost i da se, neovisno o mojim dedukcijama, zamisli nad činjenicama jer ih nisam izobličio: niti izopačio niti poljepšao. Mislim da je i danas opravdano iznositi te podatke, pogotovo što su obogaćeni podacima do godine. Moramo se suočiti s vjerskim stanjem, ili barem s odjekom pastorala svećeničkih zvanja, na području današnje Riječke nadbiskupije i Gospićko-senjske biskupije. To je pretpostavka ispravne organizacije tog pastorala i u ovo naše vrijeme. Podaci se odnose na Senjsko-modrušku biskupiju do i na Riječko-senjsku nadbiskupiju poslije toga. Grad Rijeka jedno je vrijeme bio sastavni dio Senjsko- modruške biskupije. Ona je od do činila, zajedno sa svojim zaleđem zapadno od Rječine, zasebnu crkvenu upravnu jedinicu, najprije apostolsku administraturu, a potom od do zasebnu biskupiju. To vrijeme administrature i biskupije nije uključeno u ovo izlaganje, niti su uključeni u donju statistiku svećenici koji su u to vrijeme bili inkardinirani u spomenutoj crkvenoj jedinici.

74 338 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 U statističkim prikazima uzeti su u obzir samo oni svećenici koji su inkardinirani u Senjsko-modruškoj (ili poslije riječko-senjskoj) biskupiji, ali nisu uračunati redovnici. Podatke o svećenicima do našao sam, uslužnošću mons. Vladimira Kraljića, u Biskupijskom arhivu u Senju (napose u «Albumu svećenika») i biskupijskim shematizmima. Kasnije podatke sve do našeg vremena pribavio je mons. Nikola Imbrišak. Uvrstio sam ih u svoje davno izlaganje kao osobit dodatak, ali sam ih zapravo ugradio u to izlaganje. Pred svima vama zahvaljujem mu što ih njegovom suglasnošću mogu ugraditi u ovaj prikaz. 1. Mlade mise na području današnjih dekanata Administrativna podjela biskupije bila je u 18. stoljeću drugačija od današnje. Iz pastoralnih razloga uzeto je ovdje kao mjerilo područje današnjih dekanata. Posegnut ćemo najprije za nešto starijim podacima nego što je najavljeno u naslovu kako bi se mogla bolje uočiti razvojna tendencija problematike svećeničkog pomlatka. Uzet je u obzir period od 25 godina. U vremenu od do bio je sljedeći broj ređenika na području današnjih dekanata: Bakar 32 Otočac 11 Crikvenica 53 Gospić 9 Senj 60 Ogulin 41 Rijeka 4 Slunj 6 Delnice 23 Svih je ređenih u to vrijeme bilo 229, što znači u prosjeku 9 svećenika godišnje. Prema izvješću biskupa Benzonija iz 1741., biskupija je tada imala vjernika, 211 biskupijskih svećenika i 116 redovnika. To znači da je na jednog biskupijskog (inkardiniranog) svećenika dolazilo 362 vjernika. Iz gornje tablice očito je da je primorski pojas biskupije bio najbogatiji svećeničkim zvanjima,

75 M. Bogović, Svećenici Senjsko-modruške biskupije..., str odnosno da su najbrojnija zvanja u mjestima i krajevima koja su u društveno-političkom i kulturnom pogledu bila na višoj razini. Neka nas ne zbunjuje slučaj Rijeke. Ona je u to vrijeme pripadala Pulskoj biskupiji; ona su četvorica ređenika s područja istočno od Rječine koji je do pripadao riječkom dekanatu. Opatijski dekanat nije uzet u obzir jer nije pripadao Senjsko-modruškoj biskupiji. 2. Mlade mise od do po desetljećima Redni broj Desetljeće Rođeni na području biskupije (B) Rođeni drugdje (O) Svih Napustili svećeništvo (A) Ukupno ili 64,5% 161 ili 35,5% ili 8,3% Od do promisilo je 454 svećenika koji su inkardinirani u Senjsku-modrušku biskupiju (nakon Riječko-senjsku nadbiskupiju). Od toga je njih 293 rođeno na području biskupije (B), a 161 na području drugih biskupija (O). Nema podataka koliko je svećenika bilo inkardinirano u druge biskupije, a rođeni su na po-

76 340 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 dručju ovih biskupija. Radi preglednosti dodan je i broj onih koji su napustili svećeničku službu u pojedinim desetljećima (A). Za razliku od prethodnog stoljeća, biskupije su u 20. st. sve više upućene na primanje svećenika i svećeničkih kandidata iz drugih biskupija. To je posebno uočljivo nakon sušnog desetljeća , kada je bilo svega 5 mladih misa. U sljedećem desetljeću imamo 40 svećenika rođenih u drugim biskupijama naprema 25 rođenih ovdje. Ta logika ponavljat će se i poslije, sve do naših dana. Poučno je promatrati ovu tablicu s obzirom na to koliko su se na svećenička zvanja odrazile promjene do kojih je došlo nakon Prvog i Drugog svjetskog rata, odnosno koliko su sami ratovi na to utjecali. Naravno da ratovi nisu donijeli samo novu vlast nego i nov (drugačiji) način mišljenja i stvorili drugačiji odnos između Crkve i države. Tim se promjenama mijenja i položaj svećenika u društvu što je povezano s većim nesnalaženjima i traženjima, odnosno manjim brojem zvanja i brojnijim napuštanjem svećeničke službe. 3. Mlade mise na području naših dekanata Mjesto Bakar Crikvenica Senj Rijeka Delnice Otočac Gospić Ogulin Slunj

77 M. Bogović, Svećenici Senjsko-modruške biskupije..., str Ovdje su uzeti u obzir samo svećenici koji su rođeni na području biskupija. To po sebi ne znači da i mnogi od onih koji su rođeni izvan biskupija nisu imali mladu misu u nekoj našoj župi, ali njih ovdje ne uzimamo u obzir. (Opatija nije uzeta u obzir jer do nije pripadala Senjsko-modruškoj biskupiji, a nakon toga nije imala ni jednog mladomisnika.) Očito je da se dogodio obrat: neka su se mjesta (krajevi) iscrpili. To se posebno odnosi na primorski dio biskupije. Možemo to ilustrirati još nekim podacima. Senjska je župa imala 51 mladomisnika (2 godišnje) u razdoblju od do 1743., a od do imala je šezdesetak; od do svega 7, s time da je predzadnja mlada misa bila (a i taj mladomisnik uskoro je napustio svećeničku službu!). Sljedeća je bila tek Posljednja mlada misa bila je u Grižanama 1906., u Bakru 1914., u Crikvenici 1922., u Kraljevici (Nije isključeno da je netko iz tih gradova poslije navedenih godina postao svećenik kao redovnik ili je bio inkardiniran u drugu biskupiju. Takvi, kako je već rečeno, ovdje nisu uzeti u obzir.) Napominjemo da 46 župa u posljednjih 150 godina nije imalo mlade mise: Boričevac, Brest, Brlog, Brušane, Bunići, Bužim, Cernik, Cesarica, Crni Lug, Čanak, Dabar, Drenova, Josipdol, Kaluđerovac, Korenica, Gornji Kosinj, Letinac, Lički Novi, Lipa, Lipice, Lovinac, Lukovo Otočko, Lukovo Šugarje, Modruš, Baške Oštarije, Palanka, Perušić, Plaški, Plemenitaš, Podlapac, Prozor, Ramljane, Ribnik, Ričice, Rudopolje, Sv. Križ kod Senja, Sv. Križ kod Rijeke, Sv. Matej (Viškovo), Škrljevo, Šmrika, Tribalj, Trnovac, Tržić, Vratnik, Zagon i Završje. 4. Broj svećenika u odnosu na broj vjernika Godine Vjernici Svećenici Bogoslovi na 1 svećenika

78 342 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 Godine Vjernici Svećenici Bogoslovi na 1 svećenika Ovaj proces da na jednog svećenika pripada sve više vjernika traje već dugo jer je u prošlim stoljećima nerijetko bilo i previše svećenika. Spomenimo samo da je na jednog svećenika dolazilo 362 vjernika. Dakako da se svi svećenici nisu bavili isključivo svećeničkim poslom. Danas svećenik zbog prometnih veza i sredstava može lakše doći u dodir s većim brojem vjernika. Osim toga, tu su tisak i razna druga sredstva za društveno priopćavanje kojim se može «katehizirati» vjernike i bez svećenikove riječi. Danas su svećenici školovani i upućeniji, pa prema tome i osposobljeniji za pastoralni rad. Imaju i veće ovlasti. Danas nema slučajeva poput onoga iz kada je senjsko-modruški biskup zaredio jednoga za svećenika i dopustio mu da može misiti dva puta godišnje. Danas se ne suočavamo s viškom svećenika nego s nedostatkom. U eri sprege trona i oltara mjesta i gradovi koji su u državi više značili davali su više zvanja. Iz njihove se sredine moglo lakše probiti na više, a svećeništvo je bilo društvena promocija. Seoskom mladiću nije se tada pružala naročita prilika otići u školu i postati svećenikom, da znači nešto više u državnoj strukturi. Svećenik je po svojoj službi uključen i u državnu strukturu. Ona ga je kao takvog podržavala i onda kada nije znao za granice svoje biskupije niti imao veze s biskupom. Senjski biskup Markantun de Dominis u svojem izvješću «ad limina» piše godine da «preko brda» (tj. preko

79 M. Bogović, Svećenici Senjsko-modruške biskupije..., str Velebita) ima nekih kaštela koji imaju svojega svećenika, ali ih on nije nikada vidio niti oni njega, niti je uspostavio bilo kakvu vezu s njima. Po toj logici, dok je u kaštelu kapetan katolik, bit će tu i katolički svećenik. Danas državna struktura ne «drži» svećenika; on može opstati samo ako se drži crkvene strukture, odnosno ako se stavi u ovisnost o svojim kolegama svećenicima i općenito crkvenoj zajednici. Zato danas postoji veća mogućnost povezivanja svećenika, u tome i jest njihova budućnost. Gdje su svećenici studirali bogosloviju Za shvaćanje donjih podataka potrebno je znati gdje su se školovali bogoslovi biskupija o kojima je riječ. Do biskupija je imala svoje sjemenište u Senju. Te je godine zatvoreno zbog malog broja bogoslova (12). Nakon toga bogoslovi su slani na razna učilišta izvan biskupije, ponajviše u Zagreb. Školske 1933./34. godine ponovno je proradila bogoslovija u Senju i radit će do kraja akademske godine 1939./40., nakon čega su bogoslovi ponovno slani na studije izvan biskupije. Kada je otvoreno Bogoslovsko sjemenište u Rijeci, slani su tamo bogoslovi sve dok isto nije aktom državne vlasti zatvoreno. Od te su godine do biskupski svećenički kandidati pohađali Visoku teološku školu u Pazinu kada svi osim IV. godine prelaze u Zadar, a iz Zadra dolaze u Rijeku gdje je akademske godine 1966./67. započela ponovno raditi Visoka bogoslovna škola koja radi i danas (kao Teologija u Rijeci, Područni studij Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu). Doktoriralo je na raznim učilištima 27 bogoslova. Izvanredno su bogoslovi slani i na druga učilišta izvan biskupije i domovine, kako je vidljivo iz ove tablice: Mjesto od do Senj Pazin 36 Rijeka 59

80 344 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 Mjesto od do Rim 24 Budimpešta 11 Innsbruck 10 Beč 5 Ostala učilišta Ostali važni podaci Od senjsko-modruških svećenika koji su ređeni nakon trojica su postali biskupi ordinariji iste biskupije: Antun Marušić ( ), Ivan Starčević ( ) i Viktor Burić ( ). Viktor Burić prvi je riječko-senjski nadbiskup i metropolit riječki. Riječko-senjski nadbiskupi Josip Pavlišić i Anton Tamarut tek su kao biskupi inkardinirani u Senjsko-modrušku biskupiju, odnosno Riječko-senjsku nadbiskupiju. Svećenici Riječko-senjske nadbiskupije Ivan Devčić i ja danas smo biskupi Riječke nadbiskupije, odnosno Gospićko-senjske biskupije. Svećeničku je službu prestalo obavljati: a) privremeno (suspendirani pa primljeni, otišli pa se vratili) 26 svećenika b) za stalno (otpušteni ili otišli) 38 svećenika Za vrijeme Drugog svjetskog rata poginuo je 21 svećenik. Do nema niti jednog slučaja da je koji svećenik Senjsko-modruške biskupije bio ubijen. Tijekom zadnjih 100 godina trojica su svećenika prestala vršiti svećeničku službu zbog duševnih bolesti (prije je toga bilo više). Trojica su smrtno stradala u prometnim nesrećama. Jedan je umro na propovjedaonici, a jedan se ugušio u dimu. 1 U ovaj su broj uračunati i oni koji su prije ili poslije studirali na nekom drugom teološkom učilištu.

81 M. Bogović, Svećenici Senjsko-modruške biskupije..., str Zaključna razmišljanja u vidu pastorala zvanja 345 Prije otvaranja senjskog sjemeništa na području Senjske i modruške biskupije bilo je dosta zvanja. Nedostatak klera nastaje kada je otvoreno središnje sjemenište u Budimpešti jer se mnogi zaređeni nisu vraćali u svoju biskupiju. Otvaranjem sjemeništa u Senju taj se odljev zvanja zaustavlja. Sjemenište i Filozofsko teološko učilište doprinijelo je organiziranijem pastoralu i podizanju razine teološke naobrazbe u cijelom kleru. Većina zvanja dolazi iz primorskih krajeva, iz Senja i Vinodola, što znači iz razvijenijih područja. Na prijelazu u 20. stoljeće Vinodol daje sve manje zvanja, a malo pomalo slijedi ga i Senj. Pad svećeničkih zvanja iz tih krajeva poklapa se s otvaranjem mogućnosti za društvenu promociju u drugim zvanjima. U siromašnijim područjima i dalje je svećeničko zvanje bilo za izabrane. Moglo se postavljati zahtjevnije kriterije za primanje u sjemenište. Zvanja je inače sve manje u 20. stoljeću, ali se u to vrijeme osjeća buđenje zvanja u unutrašnjosti biskupija. Jednako tako u to vrijeme raste broj svećenika koji nisu rođeni na području biskupija. Vrijeme rata i poraća redovito je siromašno svećeničkim zvanjima. U isto vrijeme najviše svećenika napušta svećeničko zvanje. U novije vrijeme raste broj svećeničkih kandidata i iz urbanih sredina. Danas na jednog svećenika dolazi preko 3000 vjernika, što je deset puta više nego u vrijeme biskupa Benzonija (1741.).

82 346 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2

83 M. Šimunović, Teologija kao ustanova i kao studij..., str Milan Šimunović 347 TEOLOGIJA KAO USTANOVA I KAO STUDIJ IZMEĐU NASLIJEĐA I BUDUĆNOSTI S posebnim osvrtom na riječku Teologiju Prof. dr. Milan Šimunović, Teologija u Rijeci UDK: [377.5/ : 254.4] : [ II. VATIKANSKI] (VISOKA BOGOSLOVSKA ŠKOLA / KATOLIČKI BOGOSLOVNI FAKULTET TEOLOGIJA U RIJECI) (497.5 RIJEKA) 1966/20 Izlaganje na znanstvenom skupu Teološka se znanost, što se tiče njezina mjesta i uloge u Crkvi i u odnosu prema društvu, poslije Drugog vatikanskog koncila susrela sa zadatkom prave katarze kako ad intra tako i ad extra na crti aggiornamenta sveukupnog promišljanja i drugačijega djelovanja Crkve u suvremenom svijetu. Sve je to proživljavala i ova ustanova, najprije kao Visoka bogoslovska škola od 1966., potom kao Katolička teologija i konačno (1995.) kao Teologija u Rijeci - Područni studij KBF-a Sveučilišta u Zagrebu, kao povijesna sljednica Filozofsko-bogoslovne škole u Senju, čiju 200. obljetnicu postojanja obilježavamo ( ). Treba reći da je, uza sve teškoće, uvijek bila u toku, na tragu koncilske teologije, zahvaljujući i većem dijelu vrsnih profesora. Velike su se promjene ostvarile u pokoncilskom razdoblju, a posebice nadolaskom demokratskih promjena devedesetih godina što se tiče poimanja teologije, odnosno njezina sadržaja i uloge, lika i uloge nastavnika i studenata, osobito kada su se u studij mogli uključiti i laici. Trebalo je, naime, odgovoriti na brojne izazove vremena. Imajući pred očima značajna postignuća ove ustanove, autor ukazuje na hrabrije iskorake u suočenju s nekim problemima i nužnošću preustroja, što se u prvome redu odnosi na reformu studija, odgovorniji pristup pripremi i izboru nastavničkog kadra, ali i novog pozicioniranja teologije kao znanosti i kao učilišta, posebice u najnovijoj situaciji svojevrsne marginalizacije teološkoga promišljanja s obzirom na preobrazbu crkvene i društvene prakse. Razmišljajući o budućnosti autor postavlja neka pitanja koja čekaju odgovor, posebice što se tiče mjesta i uloge školovanih laika. Ključne riječi: Visoka bogoslovska škola, bogoslovi, laici, Teologija u Rijeci.

84 348 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 Uvod Visoka 200. obljetnica postojanja Filozofsko-bogoslovne škole u Senju ( ), čija je Teologija u Rijeci sljednica na ovim prostorima, povod je da se na sustavniji način postavi pitanje mjesta i uloge odnosno značenja teologije kao znanosti i kao ustanove na ovim prostorima. Vremena su se stubokom promijenila, pa tako i promišljanje o teološkoj znanosti koja je doživjela značajne promjene, osobito nakon Drugog vatikanskog koncila šezdesetih i demokratskih promjena devedesetih godina dvadesetog stoljeća. 1 U analizi situacije pred očima imamo Teologiju u Rijeci i njezino djelovanje u suočenju s nizom teškoća, što dobrim dijelom uvjetuje i njezina nastojanja da odgovori zahtjevima vremena i propozicijama koje se danas postavljaju ovakvim visokoznanstvnim ustanovama, osobito na crti bolonjskog procesa. U ovom se radu ukazuje na konkretna pitanja i navode se konkretni elementi odnosno problemi koji uvjetuju aktualno djelovanje i budućnost Teologije. 1. O nekim prijelazima iz ranijih naslijeđa 1.1. Prema teološkoj znanosti kao scientia salutis Povijesne mijene i nevolje, kao što su zatvaranje Visoke bogoslovske škole pedesetih godina (1955.) i ponovno otvaranje u drugoj polovici šezdesetih godina (1967.), ostavile su duboke tragove na djelovanje ove visokoškolske ustanove, počevši od posljedica suočenja sa svim ograničenjima u komunističkom sustavu, osobito zbog otežanog protoka informacija, školovanja kadra, pomanjkanja teološke literature i dr. U isto vrijeme na djelu su bili procesi koji su ukazivali na nužnost dubljih promjena unutar teologije kao znanosti i njezina utjecaja na život i djelovanje Crkve. 1 Dakako da onaj koji bi želio imati dublji uvid u visoko crkveno školstvo na području Riječkosenjske metropolije, odnosno danas Riječke metropolije (od njegovih početaka do 1997.), osobito s povijesnog stajališta, treba posegnuti za Spomenicom (na 559 stranica), za što je najzaslužniji profesor Mile Bogović, kao inicijator međunarodnog znanstvenog skupa na Teologiji u Rijeci (25. i 26. travnja 1997.) i potom urednik ovog remek-djela. M. BOGOVIĆ (ur.), Visoko školstvo na području Riječko-senjske metropolije. Spomenica, Kršćanska sadašnjost - Teologija u Rijeci, Zagreb-Rijeka, 1999.

85 M. Šimunović, Teologija kao ustanova i kao studij..., str Činjenica je da nije bio lagan put nadilaženja teologije uglavnom kao školske mudrosti, odnosno spekulativne suptilnosti skolastičke teologije (skolastike), koja je dobrim dijelom vladala i u vrijeme osnivanja i djelovanja senjskog sjemeništa i Filozofsko-bogoslovne škole (1806.), a u nekim segmentima sve do Drugog vatikanskog koncila. Teško se probijala definicija teologije kao znanosti spasenja u službi čovjeka u konkretnom vremenu i prostoru. Naime, postajalo je sve jasnije da su teološka teorija ili teološka misaona razglabanja, prema nekom čudnom ustaljenom načelu, sve manje bila kadra odgovoriti na izazove vremena. Štoviše, trajno su se provlačili ostaci davne tzv. crkvene teologije koja je uglavnom nastojala prenositi i braniti glas hijerarhije, te kasnije apologetske teologije koja se javlja u jeku prosvjetiteljstva u nastojanju da se opravda određena teološka krutost i zatvorenost u odnosu prema svijetu. Teolozi su često bili gledani kao ljudi koji se lijepo nalaze u svojim ustaljenim i uhodanim formulama, 2 kabinetski i katedarski odijeljeni od stvarnosti. Na taj način u tradicionalnoj katoličkoj teološkoj školi postojao je ozbiljan raskol između onoga što je student teologije učio i onoga što je u praksi mogao korisno upotrijebiti. 3 Budući da je teologija u svome temeljnom značenju u službi pravog shvaćanja odnosno produbljivanja vjere, jer ona polazi od vjere kao svoga ishodišta i korijena, temeljno je pitanje kako se shvaća vjera. Velika je, naime, razlika shvaća li se ona kao skup istina i formula ili kao stav, odnos i povjerenje u odnosu na biblijskoga Boga, što korjenito mijenja osobni i zajedničarski život. U tom smislu nije svejedno hoće li teolog biti čuvar i branitelj nepovredivosti skupa jasno formuliranih zasada ili će biti promicatelj otvaranja čovjeka prema nadahnućima Duha Svetoga, s ciljem da ga dublje uvodi u istinu objave ( usp. Iv 16, 13), ali uvijek u konkretnom vremenu i prostoru. Drugim riječima, hoće li ostati samo na komotnom ponavljanju starih oblika, ne trudeći se ispitati hoće li ti oblici zaista nešto stvarno božanski poručiti današnjoj generaciji, 4 a to znači da će krenuti na put produbljivanja objavljene istine koji će se odvijati 2 T. ŠAGI BUNIĆ, Vrijeme suodgovornosti, knjiga prva., KS, Zagreb, 1981., str Isto, str Isto, str

86 350 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 u povezanosti s vremenom. Već je pedesetih godina postajalo sve jasnije da svećenik pastoralac nije mogao odgovoriti na pitanja suvremenoga svijeta s mentalitetom recepture odnosno kompendija istina, kazuistitike i pukog moraliziranja koje je kršćanstvo pretvaralo u sustav, bez posebnoga odraza na život Zaokreti u pastoralnosti teologije na Drugom vatikanskom koncilu Koncilski zaokret dogodio se kada se, u svjetlu Božje riječi, ostvarila veća osjetljivost za nove pojave u svijetu u trajnoj promjeni. Otud novi pristup Bibliji kao radosnoj vijesti za čovjeka u konkretnoj situaciji što je došlo do izražaja u tzv. kerigmatskom pristupu, a potom i čovjekovim i kulturološkim pitanjima i otud potreba za tzv. antropološkim pristupom. Na taj način studij teologije nije mogao ostati usmjeren samo na učenje dogmatskih istina i formulacija, bez nužne preokupacije kako pomoći suvremenom čovjeku da se u duboko promijenjenom svijetu otvori Božjoj poruci. U tom se smislu pokoncilska teologija susrela s temeljnim zadatkom prevođenja kršćanske poruke kako bi bila što razumljivija čovjeku moderne i danas postmoderne. Otud potreba i novoga govora. Jer nije se mogla održati teologija koja je nastojala otajstvo svesti na razumska načela, što ga je ponekad vodilo lišavanju njegove unutrašnje logike i prilagođavanju ljudskim mjerilima. Naprotiv, ona se počela shvaćati kao pokušaj da se otajstvo razloži, da se što dublje pronikne u svoj njegovoj otajstvenoj i spasenjskoj logici. To je teologija koja slijedi logiku vjere, odnosno koja se uvijek vraća događaju Isusa Krista i na tom događaju uvijek sebe ispravlja. Za nju je taj događaj istinski hermeneutski kriterij. Slijedom rečenoga teologija polazi od Riječi o kojoj svjedoči Biblija, bogoslužje Crkve, život djelotvorne ljubavi i svakidašnji život Crkve. U isto je vrijeme u skladu sa stupnjem iskustva što ga ima Crkva u određenom razdoblju svoga putovanja. Ona je u prvome redu kristovski usmjerena, odnosno u službi je ljudi i njihova spasenja, što se događa u konkretnoj životnoj praksi koja se u susretu

87 M. Šimunović, Teologija kao ustanova i kao studij..., str s Božjom riječi mora trajno mijenjati. Teologija postaje tumačenje uvjetovano konkretnim iskustvom Crkve i kao takva postaje kadra ispravljati, pokretati i usmjeravati određeno iskustvo vjere. Drugim riječima, ona poprima ulogu znanstvenog utemeljenja, provjeravanja i produbljivanja. Na toj je crti kopernikanski zaokret Drugog vatikanskog koncila koji teologiji postavlja sasvim nove zadatke, posebice kada naglašava da sva teologija mora biti životnija odnosno pastoralnije usmjerena. Crkva se više usmjerava prema čovjeku i svim njegovim pitanjima, u sasvim novim prilikama. Pritom je Koncil izmijenio i način pristupa. Umjesto osuda preuzeo je dijaloški pozitivan način u izlaganju nauka i pozitivnom pristupu čovjeku, s ponudom autentičnog kršćanstva. Tako se dogodio pastoralni zaokret, što za teologiju znači da mora iznalaziti načine autentičnijeg i učinkovitijeg djelovanja Crkve u suvremenom svijetu, napuštajući često povijesno uvjetovan teološki prtljag odnosno mrtve ili nefunkcionalne pristupe i izričaje. Pokoncilska teologija našla se pred zadatkom pomaganja studentima, ponajprije kandidatima za svećeništvo, da se po završetku studija, pod utjecajem starih mentaliteta, ne utope u preživjele pastoralne standarde odnosno u pastoral koji nema perspektive. Očito to pretpostavlja usvajanje novih mentaliteta i poduzimanje smjelijih poteza, uz uvjet da poput Abrahama znaju izlaziti iz zemlje stečenih sigurnosti, određenih teoloških sustava i čak stoljetne pastoralne prakse u novu zemlju i u novo razdoblje, s novim spoznajama i parametrima djelovanja. U vrijeme prijelaza u novi milenij i teologija polaže ispit iz opće odgovornosti za usađivanje osloboditeljske poruke. Ovdje valja imati pred očima velikog teologa K. Rahnera koji je još šezdesetih godina prošloga stoljeća rekao da je jedini dopušteni tuciorizam za Crkvu danas tuciorizam smionosti. 5 Međutim, situacija je još dugi niz godina dobrim dijelom na neki način bila proturječna. Naime, dok se s jedne strane zapažala iskrena želja za autentičnom transformacijom pretkoncilske Crkve u pokoncilsku, odnosno u Crkvu s novim licem, s druge strane mogli su se zapažati i određeni 5 K. RAHNER - N. GREINACHER, Die Gegenwart der Kirche, u: F. X. ARNOLD i dr. (ur.), Handbuch der Pastoraltheologie, sv. II/1, Freiburg i. B., Herder, 1966., str. 275.

88 352 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 restauratorski procesi povratka na zastarjele teološke postavke. Stoga hrvatski teolog i koncilski perit T. Šagi-Bunić opravdano kaže: Sasvim je razumljivo i naravno da će u Crkvi pa i među teolozima biti ljudi koji ne vide problema, koji ne osjećaju tjeskobe što muče današnjeg čovjeka, koji se lijepo snalaze u svojim ustaljenim i uhodanim formulama. 6 Stoga teologija danas, kao govor o Bogu, čovjeku, Crkvi i društvu, ima još veću odgovornost kako se svi zajedno ne bismo udaljili od onoga što je Duh htio reći Crkvi i preko spomenutoga Koncila. 3. Ključni momenti u razvoju Riječke teologije posljednjih pedesetak godina 3.1. Visoka bogoslovna škola u pokoncilskim godinama Riječka teologija, najprije s naslovom Visoka bogoslovna škola, doživjela je značajniji procvat sedamdesetih godina prošloga stoljeća, posebice kada se otvorila mogućnost da barem neki studenti/ svećenici pođu na specijalizaciju u inozemstvo, na rimska papinska sveučilišta. Nema sumnje da je to, uz dio postojećih profesora, označilo prekretnicu u teološkom promišljanju, nadahnutom Drugim vatikanskim koncilom i promišljanjima jakih europskih teologa od kojih su neki bili uključeniji u pripremu i odvijanje Koncila. Postupno se napuštalo stereotipno ponavljanje nekih ustaljenih formula, u teoriji i praksi, i prihvaćalo promišljanja koja su vodila prema novim strateškim vizijama koje su bile kadre mijenjati neku crkvenu praksu. Upravo su tome smjerale rasprave na profesorskim sjednicama i na drugim crkvenim forumima. 7 Na djelu je bila posebna osjetljivost za čitanje znakova vremena, odnosno za potrebu premišljanja određenih postavki i postupaka, a sve na temelju shvaćanja da je Crkva u svijetu, a ne naspram svijeta, za život čovjeka i svijeta s kojim treba biti i suputnik i supatnik. Insistiranje na takvim stavovima znalo je ponekad izazvati određene tenzije i među profesorima, kao 6 T. ŠAGI-BUNIĆ, Ali drugog puta nema. Uvod u misao Drugog vatikanskog koncila, II. izdanje, KS, Zagreb, 1986., str To se posebno moglo vidjeti na sastancima riječkog dekanata u kojemu je sudjelovao veći broj profesora, također i onih koji nisu bili izravno u pastvi.

89 M. Šimunović, Teologija kao ustanova i kao studij..., str i biskupima i pastoralnim klerom, posebice s obzirom na ponekad uske okvire funkcioniranja biskupije, što je i nesvjesno vodilo podržavanju statusa quo, pa čak i odbijanju potrebe daljnjeg kritičkog razmišljanja. 8 To je dovelo do svojevrsnog zaziranja od pojedinih profesora i, s druge strane, do oživljavanja restauratorskih procesa u konkretnoj crkvenoj praksi. 9 Ipak to nije moglo umanjiti obnoviteljski doprinos Visoke bogoslovne škole čiji su profesori bili glavni čimbenici ne samo u promišljanju već i stvaranju nove crkvene prakse, posebice kada je krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina pristiglo novo pojačanje u nastavničkom kadru s inozemnih sveučilišta. Štoviše, njihovo je djelovanje bilo prepoznatljivo i na nacionalnoj razini jer su neki od njih nastupali na više foruma, posebice na Teološko-pastoralnom tjednu u Zagrebu, ili sudjelovali u nekim važnijim tijelima i pothvatima Biskupske konferencije. 10 Dakako, sve su to ponekad pratile i određene napetosti, ne samo što se tiče iskoraka pojedinih profesora u suvremenom teološkom promišljanju i njegovu presađivanju u ova područja već i zbog toga što je postajalo sve očitije da se profesori, inače svjesni pomanjkanja zvanja i pastoralnih djelatnika, ipak moraju daleko više posvetiti svojoj službi koja je često bila u koliziji sa službama na biskupijskoj razini. Naime, veći dio profesora imao je, neki još i danas imaju, i župničku službu ili su obavljali važnu ulogu u biskupijskim strukturama i sjemeništu. Valja spomenuti da se riječko teološko učilište, posebice osamdesetih godina, počelo susretati sa sličnim problemima kao u 8 U to su vrijeme neki svećenici znali vješto ubaciti parolu da pojedini profesori (posebno rimski ) nisu dovoljno vjerni Crkvi, što je i nadbiskupa Josipa Pavlišića lako uznemirilo. To je onda rezultiralo i pomicanjem pojedinaca iz središta Rijeke, i to na vrlo zahtjevne župe, gdje je trebalo utrošiti silnu energiju u obnavljanje crkvenih objekata, što je zacijelo umanjivalo mogućnost njihova sustavnijega bavljenja teologijom. Neki su s mukom spajali znanstveno-nastavnički i župni rad. Dogodilo se da se dio nastavnika stjecajem okolnosti uglavnom posvetio pastvi, a zanemario nastavničku službu, koju su neki i napustili. 9 U tom svjetlu mogu se iščitavati i događaji oko laičkog pokreta Synaxis u Rijeci, kada su se neki crkveni krugovi pobojali izrazito koncilskog promišljanja o crkvenoj i društvenoj stvarnosti, odnosno skretanja u lijevo. 10 Autor ovih redaka još je u vrijeme specijalizacije u Rimu izabran (1974.) za predsjednika Stalnog odbora Katehetskog vijeća Biskupske konferencije za organizaciju katehetskih ljetnih škola. Upravo je KLJŠ, održana u Rijeci (s oko 250 svećenika, redovnika i redovnica s raznih strana), bila prekretnica u suvremenom i koncilskom promišljanju kateheze na biskupijskoj i nacionalnoj razini.

90 354 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 prošlosti i ono u Senju, što se tiče broja studenata koji su bili isključivo pripravnici na svećeništvo ili poneka redovnica. 11 To je stvaralo određenu neizvjesnost sve do rasprava o mogućnosti zatvaranja učilišta i prelaska u Zagreb, što je dakako utjecalo i na motivaciju u djelovanju ove ustanove. Već sedamdesetih, a posebice osamdesetih godina prošlog stoljeća vodile su se rasprave o nužnosti većega povezivanja Visoke bogoslovske škole s Katoličkim bogoslovnim fakultetom u Zagrebu. Pokušaj afilijacije (agregacije) KBF-u započeo je još 1996., ali je uslijed nekih okolnosti završen tek potkraj ak /1988. god., kada je Sveta Stolica odobrila zatraženu afilijaciju. To zacijelo na više razina jača poziciju Visoke bogoslovne škole. Potrebno je istaknuti i specifičnost riječke Teologije što se tiče i uključenosti četiri biskupije odnosno Riječko-senjske i kasnije Riječke metropolije, čiji su biskupi prvi odgovorni za Teologiju i za bogoslovno sjemenište, posebice dakako riječko-senjski i potom riječki ordinariji mons. dr. Viktor Burić, mons. Josip Pavlišić, mons. dr. Anton Tamarut i mons. dr. Ivan Devčić. 12 Po dugoj tradiciji između biskupa i profesora postoji trajni dosluh u planiranju i izvođenju odgoja i obrazovanja, tim više što su mons. A. Tamarut i mons. I. Devčić i kao biskupi nastavili s profesorskom službom. Otvara se veća mogućnost utjecaja Teologije na crkvenu preobrazbu toga velikoga područja, ali i poziv na premišljanje pastoralne prakse, što se događalo i putem teološko-pastoralnih tjedana, simpozija i drugih skupova Demokratske promjene i uključivanje u Sveučilište Nadolaskom demokratskih promjena devedesetih godina prošloga stoljeća otvaraju se nove i značajne mogućnosti i za teološki studij u punijoj slobodi istraživanja i izražavanja kao i primjene teološke misli. 11 Ak. godina 1979./ /86. broj bogoslova kretao se od 12 do Na Visokoj bogoslovskoj školi, danas Teologiji u Rijeci, odgajaju/školuju se svećenički kandidati iz triju, a kasnije iz četiriju biskupija metropolije: Riječko-senjska nadbiskupija, danas Riječka nadbiskupija i Gospićko-senjska biskupija, Krčka i Porečka i pulska biskupija. Posljednjih godina tu se uključuju studenti iz Zadarske nadbiskupije.

91 M. Šimunović, Teologija kao ustanova i kao studij..., str Ulazak u Sveučilište, kao Područni studij Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu (od 1995.) u svakom pogledu označava velik iskorak za Teologiju u Rijeci. Uz ostalo, otvaraju joj se nove mogućnosti za jačanje kvalitete studijskog programa i njegova izvođenja u zajedništvu s matičnim fakultetom, ali i novi prostori dijaloga, štoviše i suradnje, sa svijetom znanosti u okviru Sveučilišta. Teologija postaje priznatija i utjelovljenija u vremenu i prostoru, ima prigodu različitim kanalima promovirati cjelovitiji pogled na čovjeka i izgradnju novoga svijeta. Ona sve ozbiljnije vodi računa o novoj svijesti Crkve u njezinu odnosu sa svijetom, o potrebi čitanja znakova vremena. 13 Svijet, kao ranije, više nije samo polje primjene fiksnih teološko-pastoralnih shema, jednakih za sva vremena, već postaje valjani sugovornik. Ta umreženost s različitim pogledima na svijet i institucijama koje se bave humanističkim pitanjima, osobito odgojem i obrazovanjem, omogućila joj je rad na svojevrsnom umanjenju rascjepa između evanđelja i kulture, u čemu je već papa Pavao VI. vidio najveću dramu našeg vremena. 14 Teologiji se pružila mogućnost znanstvenoistraživačke kao i nastavno interdisciplinarne suradnje s drugim neteološkim znanostima, posebno filozofskim, pedagoškim, medicinskim i dr. Na taj način otvoren joj je pristup modernom znanstvenom i društvenom areopagu na kojem ona ima mnogo toga reći. Što se tiče riječke situacije, valja istaknuti da su od velike koristi bili i kontakti dijela profesora u raznim susretima s kolegama iz drugih disciplina, bilo na raznim seminarima i simpozijima, bilo u svojstvu predavača na nekim fakultetima Riječkog sveučilišta. 15 Kasnije će i studenti Teologije slušati neke izborne predmete na riječkim fakultetima, a dio studenata s istih fakulteta slušat će neke predmete na Teologiji. Preko svojih radova u Riječkom teološkom časopisu 16 i u drugim teološkim revijama postaju dostupni širem krugu čitatelja. Ipak 13 Usp. Gaudium et spes, str PAVAO VI., Evangelii nuntiandi (1975.), KS - dokumenti 50, str Tu su poseban doprinos dali dr. M. Jurčević, dr. E. Hoško i dr. Josip Grbac. 16 Veliko je značenje imalo pokretanje Riječkog teološkog časopisa (1993.). Profesori i ostali suradnici imali su prilike za objavljivanje svojih radova koji su reflektirali i ovo područje. Vremenom je RTČ postao respektabilan teološki časopis u kojem radove objavljuju znanstvenici iz Hrvatske i inozemstva.

92 356 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 utjecaj Teologije ne ide tako brzo jer se velike sante leda nepovjerenja i predrasuda u odnosu prema teološkom promišljanju u cjelini i Crkvi kao instituciji ne otapaju tako brzo Uvažavanje i korištenje prednosti otvaranja Teologije laicima Nema sumnje da se velik novitet i zaokret dogodio devedesetih godina prošloga stoljeća kada se otvorila mogućnost studiranja i laicima, koji su mogli postati vjeroučitelji u školi, djelatnici u nekim institucijama ili u župnom pastoralu. Nekad zatvoren sustav dobiva mogućnost da se daleko više otvori svijetu i vodi računa o njegovim izazovima i zahtjevima na svim područjima. Uz određene nedoumice teško je bilo predvidjeti što će to značiti da npr. svećenički kandidati i laici sjede u istim studentskim klupama u svojevrsnom koedukacijskom procesu. 17 Očito je to trebalo utjecati i na drugačiji odgoj bogoslova kako bi jednoga dana mogli biti osposobljeniji predvoditelji kooperativnog dušobrižništva, posebice s onim laicima s kojima su sjedili u klupama i stekli iste diplome. Nema sumnje da su se ubrzo mogli vidjeti pozitivni rezultati s obzirom na suradnju u raznim pothvatima i to ne samo u školskom vjeronauku nego i na razini župnih zajednica. Dakako, najveća blagodat osjetila se u prisutnosti diplomiranih teologa, posebno laika, u javnim školama, putem vjeroučiteljske službe, zatim u medijima i drugim areopazima suvremenoga života. 4. Aktualna situacija u djelovanju Teologije Visokoznanstveni teološki studij posljednjih petnaest godina priprema kandidate za svećeništvo kao i laike za djelovanje u raznim crkvenim službama i ustanovama te na društvenom području, u svijesti da Crkva ne smije ostati svedena na sakristiju nego je pozvana svjedočiti vjeru, biti sol, svjetiljka i preobrazbeni kvasac u suvremenom svijetu. To se provodi u svijesti da za angažiranog kr- 17 Zanimljivo je da se poneki profesor pitao kako će to biti kada se po hodnicima učilišta počnu šetati laici, a pogotovo ženski svijet?

93 M. Šimunović, Teologija kao ustanova i kao studij..., str šćanina koji će preuzeti neke odgovorne službe nije dovoljna samo dobra volja i osobna pobožnost nego je potrebna i stručnost koju Crkva traži i pruža. Osim znanstveno-nastavnog djelovanja Teologija u Rijeci sve više postaje respektabilan čimbenik u nizu pothvata, i to kao: - organizator znanstvenih (međunarodnih) simpozija teologije; - organizator trajnog teološko-pastoralnoga usavršavanja za svećenike i laike, osobito kao pastoralnih djelatnika, i u tom smislu svake godine priprema Teološko-pastoralni tjedan; - izdavač Riječkog teološkog časopisa u kojemu u glavnini objavljuju znanstvene radove nastavnici Teologije; - organizator mjesečne Kulturne tribine na kojoj se obrađuju aktualna pitanja od šireg društvenog značenja, dijelom i uz predstavljanje značajnijih izdanja, te raznih znanstvenih kolokvija i okruglih stolova. Isto tako dio nastavnika Teologije sudjeluje u raznim znanstvenim projektima, na tuzemnim i međunarodnim simpozijima, članovi su nekih značajnih stručnih povjerenstava na razini Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa, sudjeluju u krugu hrvatskih znanstvenika, recenzenti su nekih projekata, objavljuju više stručnih i znanstvenih članaka i knjiga i u isto vrijeme napreduju u znanstveno-nastavnim zvanjima. U isto vrijeme dio profesora predaje i na poslijediplomskom znanstvenom studiju na KBF-u u Zagrebu. U isto vrijeme, nastavnici Teologije sudjeluju u mnogim važnim pothvatima na razini Riječke metropolije 18 i šire, kao i u nekim tijelima Hrvatske biskupske konferencije. Na taj način svojim djelovanjem Teologija u Rijeci daje značajan doprinos i ovome gradu, kao i cijeloj riječkoj crkvenoj pokrajini. Posebnost riječke Teologije očituje se i u činjenici da ima određen broj i ženskog nastavničkog kadra (više od 5), po čemu je prva u Hrvatskoj. Treba, na kraju, reći 18 Pojedini nastavnici sudjeluju kao predavači u Tečaju priprave za brak, održavaju predavanja na svećeničkim i drugim skupštinama u metropoliji i na nacionalnoj razini. Neki (M. Šimunović i A. Peranić) već više godina pri Teologiji vode dvogodišnju Školu za stručno do/školovanje župnika animatora/suradnika (liturgijskih, obiteljskih i katehetskih) te jednogodišnju Školu za odgojiteljice u vrtićima koje bi provodile i vjerski program, gdje predaje dio nastavnika s Teologije.

94 358 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 da zahvaljujući barem dijelu svojih profesora, koji djeluju u složenoj situaciji što se tiče i izvanfakultetskih obveza, Teologija u Rijeci uživa velik znanstveni ugled kako na ovim područjima tako i na nacionalnoj razini. 5. U suočenju s nekim razvojnim pitanjima, problemima i zastojima 5.1. Nužnost dinamičkog pristupa u trajnoj reformi studija Posljednjih su godina nastupile značajnije reforme u visokom obrazovanju na europskoj razini, u što se zacijelo i Hrvatska morala uključiti. U integracijskim i inovacijskim procesima postaju mjerodavni kriteriji koji proizlaze iz Bolonjske deklaracije, s ključnim elementima kao što su ECTS sustav i reforma sveučilišta, te Zakon o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (2003.), uz ostalo i s ciljem da visokoškolstvo više bude u službi razvoja države i društva u cjelini. Očito ovaj proces prate određene nedorečenosti i negativnosti, osobito što se tiče nekritičkog usvajanja nekih europskih trendova, također i u bojazni umanjenja utjecaja teologije u cjelokupnom procesu. Teologija u Rijeci uključila se u sva ta događanja preko matičnog Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu. Međutim, valja reći kako postoji bojazan da se ostane na promjenama koje su više kozmetičke naravi, jer se nisu povele prave rasprave o kvalitatativnim zaokretima u samom studiju. 19 Uz ostalo nisu izneseni jasni kriteriji u opredjeljivanju za primjerenije smjerove studija, kao i za poboljšanje kvalitete nastave. Činjenica je, naime, da se studij još uvijek odvija na klasičan način: predavanja/ispiti, pomanjkanje pravoga dogovora u svezi sa seminarima i izbornim predmetima kao i studijskih radionica s tehničkim pomagalima, u čemu smo na neki 19 Činjenica je da nije bilo prave prilike, niti u okviru KBF-a i njegovih Područnih studija niti na Simpozijima profesora teologije koje svake godine organizira KBF u Zagrebu, da se rasprave svi kriteriji u tim promjenama, osobito što sve to znači za teološki studij, uz vođenje računa i o stavovima Kongregacije za katolički odgoj u svezi s bolonjskim procesom, odnosno o mogućnostima i specifičnostima prilagodbe studija teologije.

95 M. Šimunović, Teologija kao ustanova i kao studij..., str način još u počecima i sl. 20 S druge strane, još uvijek nije provedeno načelo svojevrsnog timskoga rada, koji pretpostavlja veću suradnju među nastavnicima što se tiče dijaloga među pojedinim teološkim granama i katedrama. Činjenica je da su se profesori specijalizirali na raznim učilištima, tuzemnim i inozemnim, pa je stoga nužna bolja koordinacija i što se tiče sadržaja pojedinih kolegija i načina vođenja studija. 21 Nema sumnje da valja ukazati i na problematičnost pristupa nastavnika izvođenju nastave s didaktičko-metodičkog i komunikološkog stajališta. Treba priznati da se nije ozbiljno postavilo pitanje koliko se netko pripremao biti nastavnik. Sve je prepušteno intuiciji i snalaženju pojedinaca. 22 To nedostaje i tome će u budućnosti trebati posvetiti daleko veću pozornost, osobito što se tiče primjene suvremenih tehničkih pomagala. U tom kontekstu manjka diferencirani pristup studiju ovisno o tome priprema li se student samo za znanstvenika ili nekog djelatnika u konkretnoj crkvenoj ili društvenoj praksi. Program je jednak za sve i ne posvećuje se dovoljna pažnja nadarenijim i perspektivnijim studentima. I sami svećenički kandidati primjećuju da se dovoljno ne pripremaju za one segmente djelovanja koji ih očekuju u praksi u raznim područjima crkvenoga djelovanja. Naime, u temeljima su Bolonjske deklaracije, na crti tzv. personalizacije studija, upravo i studenti koji moraju imati daleko veću ulogu u kreiranju i evaluaciji studijskog programa. Što se tiče samoga teološkoga studija problem je u tome što studenti nemaju poseban utjecaj na reformu studija Teologija nema svoga (samostalnog) računa već je vezana uz matični KBF u Zagrebu i sredstva koja uspije dobiti, dakako manja i ne uvijek bez teškoća i pravovremeno. Stoga se u mnogim pothvatima mora osloniti na bogoslovno sjemenište. Zacijelo, pomanjkanje samostalnosti što se tiče financijskih pitanja dobrim dijelom utječe na učinkovitost pothvata Teologije. Uz ostalo voditelji katedri nemaju svoje kabinete čime se umanjuje i kvaliteta rada sa studentima. 21 Već se dulje vrijeme čuju primjedbe na račun neusklađenosti u tretiranju pojedinih pitanja, odnosno naglašenijega ponavljanja u više kolegija, kao što je slučaj sa sakramentima. 22 Nije svejedno hoće li se nastava svesti na suho čitanje materijala (skripta) koji se ponekad godinama ne inoviraju ili će se promovirati tzv. problemski pristup u kojem će studenti imati pravo nastupati i raspravljati, a ne samo biti pasivni slušači. 23 Uloga izabranih predstavnika studenata uglavnom se svodi na to da svake druge godine budu na sjednici kada se bira vodstvo Teologije, a ako i iznesu neke primjedbe na studijski program, one nemaju neku posebnu težinu. Posljednjih je godina pisac ovih redaka, kao predstojnik, uveo praksu tzv. studentskih foruma na kojima su studenti mogli izraziti svoja mišljenja i prijedloge. Međutim, to nije pravo zaživjelo niti je dovoljno ozbiljno shvaćeno najprije od strane nastavnika, a onda i samih studenata koji slabo vjeruju u uvažavanje njihovih mišljenja, tim više ako vide da je malo nastavnika koji žive za ovu ustanovu, jer to nisu niti u mogućnosti zbog drugih izvanfa-

96 360 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 Postavlja se pitanje koliko se na teološkim učilištima događa teološka interdisciplinarnost, a paralelno i interdisciplinarnost između teološke znanosti i drugih znanosti na sveučilištima, kako na razini predmeta tako i na razini zajedničkih projekata. Znanstvene grane i teologija kao znanost moraju ići zajedno, jer zajedničko im je društvo u kojem djeluju, zajednički im je čovjek kome žele služiti kao i cilj odnosno budućnost čovjeka i društva čiji su sastavni dio. Pojedine katedre odnosno teološke grane ne smiju postati svojevrsni teološki geto ili neke vrste znanstvenog lena. Dinamična i protočna interdisciplinarnost unutar filozofsko-teološkog studija bitna je pretpostavka za uspješnu interdisciplinarnost teologije s drugim znanstvenim disciplinama na razini sveučilišta. U tom smislu nije se sustavno i dovoljno dogovorno pristupilo inovacijama u uvođenju nekih kolegija koji bi studente, osobito laike, više pripremali za kvalitetnije uključivanje u neke društvene segmente, a što je prisutno i u nekim crkvenim dokumentima. Isto tako, nije dovoljno suradnički proveden pothvat okrupnjavanja predmeta i smanjenja satnice Odgovorniji pristup izboru, pripremi i napredovanju nastavničkog kadra te njihovu vrednovanju na svim razinama na crti Promemorije biskupima metropolije Činjenica je da se danas sve više aktualizira pitanje daleko odgovornijega pristupa ovoj visokoznanstvenoj ustanovi, posebice što se tiče profiliranja znanstveno-nastavnog kadra. Dobiva se dojam da još uvijek neki, pa čak i odgovorniji, nisu svjesni promjena koje su se dogodile u odnosu na poimanje nastavnika na Teologiji otkada je ona u sveučilišnom sustavu. Jer njihov se rad ne može svesti samo na čitanje neažuriranih predavanja odnosno nastavnih materijala, ako su ih uopće dali studentima ili objavili na web-stranicama, u pomanjkanju svijesti o trajnom napredovanju i što se tiče nastave, kako kultetskih obveza. Osim toga, studente zabrinjava i činjenica što je u posljednje vrijeme uvelike smanjen broj onih nastavnika koji mogu biti u Vijeću Teologije (od docenata na više), čime se umanjuje mogućnost prave reforme i djelovanja učilišta. 24 Dosta je spomenuti pitanje obiteljske problematike i novoga pastorala, komunikologije, odgojnih znanosti, socijalnog pastorala i dr. Studenti nisu osjetili neke kvalitativne pomake osim što su promijenjeni naslovi, a ostalo je ostalo po starom.

97 M. Šimunović, Teologija kao ustanova i kao studij..., str bi se odgovorilo zahtjevima fakultetskog studija. Ne vodi se dovoljno računa o tome da se, osim predavanja, nastavnik mora dokazati i pisanjem znanstvenih članaka i knjiga, što procjenjuju posebna stručna povjerenstva za napredovanje. Bolonjski proces očekuje od nastavnika posebnu odgovornost i time što se ide prema tzv. personalizaciji nastavnika teologa kojima bi prvo i glavno radno mjesto trebao biti fakultet, a ne ponekad nešto usputno. Naime, određeni crkveni krugovi, koji često slabo vrednuju nastavničku službu, trebali bi više imati na pameti da je ona prava crkvena služba učitelja, uz službu apostola, evanđelista i pastira (usp. Ef 4, 11-13). U posljednje se vrijeme dobiva dojam širenja nekog čudnog nerazumijevanja što se tiče službe nastavnika na Teologiji, kao da se radi o nekom uhljebljenju i lakom stjecanju karijere, također i u biskupijskim strukturama. 25 O tome se otvoreno govorilo na sjednicama Vijeća Teologije, ali se ta pitanja nisu pravo raspravila ni na biskupijskim razinama. Vođeno sviješću drugačijih pristupa Vijeće Teologije upućuje biskupima posebnu Promemoriju, u kojoj se, uz ostalo, kaže: Trenutak je za ozbiljan i odgovoran analitički pogled na znanstveno-nastavničke kvalifikacije sadašnjih članova profesorskog zbora. Suočeni smo, naime, s deficitarnim brojem članova s nastavno-znanstvenim zvanjem docenta, izvanrednog i redovnog profesora, što bi u skoroj budućnosti moglo predstavljati za rad Teologije ozbiljne probleme. 26 Nesporazumi nastaju i iz razloga što postoji veliko neznanje glede težine i odgovornosti poziva sveučilišnog nastavnika i njegova napredovanja u zvanju. 27 Da bi pojedini djelatnik mogao ispuniti preuzete 25 Pojedinci ne vode dovoljno računa o tome da njihovi kolege profesori jednako, ako ne i više, rade na župama i u isto su vrijeme na Teologiji ili drugdje. 26 Vijeće Teologije uputilo je 26. ožujka Promemoriju nadbiskupu i biskupima Riječke metropolije, a u svezi s nekim pitanjima vezanim uz rad i zadatke Teologije, koji zaslužuju zajedničku i temeljitu analizu i promišljanje te jasna i promptna rješenja. 27 Naime, velik dio klera ne zna kako se prema postojećim zakonima odnosno Ugovoru o radu svi djelatnici Teologije obvezuju u određenom vremenskom roku na napredovanje iz nižega u više nastavno-znanstveno zvanje (asistent, viši asistent, docent, izvanredni i redoviti profesor-znanstveni savjetnik). Ako to ne učine, gube stečeno zvanje. Napredovanje se postiže isključivo na temelju stručnih i znanstvenih rezultata. Postoje sasvim određeni kriteriji kojima treba udovoljiti: stručni, pregledni i izvorni znanstveni radovi, mentorstvo kod diplomskih, magistarskih i doktorskih radnji, sudjelovanje u znanstvenim projektima te simpozijima, ovdje i u inozemstvu. Isto tako valja reći da su na fakultetu svi nastavnici, ali se svi ne mogu nazivati profesorima, kako se to obično čini. Profesori su, u punom smislu riječi, samo oni sa znanstveno-nastavnim i znanstvenim

98 362 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 obveze i uredno napredovati, potrebno je da mu nastavno-znanstveni rad bude primarni zadatak te da sva druga eventualna zaduženja na razini mjesne i nacionalne Crkve budu s njime kompatibilna. S druge strane, nastavnici se moraju uključiti u neke pothvate Teologije, kao što su simpoziji, teološko-pastoralni tjedni i dr. 28 Što se tiče nastavnika, osobito onih koji bi mogli i trebali preuzeti značajnije uloge u vodstvu Teologije, Teologija se u posljednje vrijeme našla u zabrinjavajućoj situaciji. Teologiji se u Rijeci, stjecajem okolnosti, dogodilo da je dobar dio djelatnika ostao na razini magisterija i ne može napredovati, a time ni punim pravom sudjelovati u kreiranju budućnosti ustanove i studija. 29 Objektivni promatrač može postaviti i pitanje nedovoljno osmišljene strategije što se tiče profesorskog kadra, počevši od izbora kandidata i slanja na studij u inozemstvo 30 do odljeva kadra u druga područja i službe. Valja istaknuti i činjenicu da je znatan broj renomiranih profesora još u dobrim godinama svoga rada napustio Teologiju ili im zbog drugih važnih preuzetih službi ovaj posao više nije bio primaran. Jer pomanjkanje koordinacije i osipanje profesora, što zbog prerane smrti što zbog odlaska na novu dužnost, trajno je uvjetovalo pa i osiromašivalo djelovanje Teologije, a time i umanjilo mogućnost da uskoro postane i samostalni fakultet, tim više što sada nema stalno zaposlenih nastavnika u zvanju redovitoga profesora, a isto tako ima malo izvanrednih profesora i docenata. 31 zvanjem izvanrednog i redovitog profesora. Upravo je takvih premalo na ovoj ustanovi, što predstavlja znatan problem. Ostali se nazivaju docentima, asistentima, znanstvenim novacima ili samo predavačima (ako nisu napredovali u zakonskom roku). 28 Dogodilo se da je glavnina tereta pala na manji broj profesora, i to uglavnom uvijek istih i starijih. 29 Više specijalizanata (njih sedam) povučeno je, iz pastoralnih i drugih biskupijskih potreba, s rimskih sveučilišta u svojstvu magistara, jer su trebali preuzeti neke biskupijske službe, u nadi da će ovdje moći nastaviti, odnosno doktorirati, što se nije ostvarilo. Dakako, to se uvelike odrazilo na djelovanje i sliku riječke Teologije. 30 O tom pitanju progovorila je i Promemorija Vijeća Teologije biskupima metropolije (2003.): Smatramo da bi u ovoj prilici trebalo konačno uspostaviti određeno pravilo u popunjavanju i pomlađivanju profesorskog kadra; odabir kandidata za poslijediplomski studij kao i samo područje studija trebalo bi, prema našem mišljenju, usuglasiti prvenstveno s potrebama naše Teologije. Smatramo da bi uloga Vijeća Teologije i nositelja određene katedre u odabiru kandidata morala imati daleko veće značenje od dosadašnjeg (Točka 1, 1.1.). 31 Dosta je imati pred očima događanja od devedesetih godina nadalje. Dvojica profesora prerano su umrla, a mogli su još više godina predavati (dr. Ante Kresina i dr. Milan Bogović), dr. Antun Tamarut postao je šibenskim biskupom, a potom riječko-senjskim nadbiskupom (honorarno je predavao i naglo umro), dr. Marijan Valković prešao je na KBF u Zagrebu, dr. Anton Benvin otišao

99 M. Šimunović, Teologija kao ustanova i kao studij..., str Nedovoljno razjašnjeno pitanje mjesta i uloge crkvenih učilišta i teologa kao takvih 363 Postavlja se pitanje je li Teologija izvršila svoj zadatak obrazovanja svećeničkih kandidata i laika koji će se potom, kako se često događa, utopiti u neke postojeće pastoralne i društvene standarde ili će kao ustanova, a ne samo neki njezini pojedinci, biti čimbenikom preobrazbe Crkve i društva koji će znati poslušati glas stručnjaka? Još je devedesetih godina ugledni profesor na ovoj ustanovi Srećko Badurina, kasnije šibenski biskup, postavio indikativna pitanja, očito i na temelju svoga profesorskog iskustva, u svezi s mjestom i ulogom teologa i teološkog učilišta u Crkvi. Naime, on u Crkvi uočava opasnost stereotipnosti, odnosno ponavljanja nekih formula koje su nekad izrečene i koje se nekako još uvijek ponavljaju, a život je daleko noviji. Činjenica je da se donose službene izjave, i u obliku dokumenata, o kojima se ni prethodno niti naknadno teološki pravo ne razmišlja kako bi se to eventualno pretočilo u jednu poticajnu viziju. Konkretno, koliko su naša teološka učilišta odnosno teolozi u službi novih vizija? Često se događa da, ako je što napisano ili formulirano, uglavnom je to odnekud doneseno, malo je u Rim za rektora Papinskog hrvatskog zavoda sv. Jeronima (i potom umro), dr. Srećko Badurina postao je šibenskim biskupom, dr. Mile Bogović postao je najprije pomoćnim riječkom-senjskim biskupom, a potom gospićko-senjskim biskupom, dr. Ivan Devčić postao je riječkim nadbiskupom. Njih dvojica predaju samo kao honorarni nastavnici. Dr. Antun Tamaru, ml. prešao je za profesora na matični KBF u Zagrebu. Ovome treba dodati i činjenicu da je smo s ovoga područja, konkretno iz Istre, imali dva renomirana profesora - dr. Josipa Turčinovića i dr. Aldu Starića, koji su postali profesori na KBF-u u Zagrebu, dijelom predavali i u Rijeci. Dr. Turčinović je prerano umro. Na kraju treba reći da su riječki profesori traženi i u nekim važnim pothvatima na nacionalnoj razini. Neki su u isto vrijeme obavljali ili još obavljaju službu profesora i odgovornu službu u Zagrebu. Mr. Ivana Milovčića uglavnom je apsorbirala služba ravnatelja Hrvatskog Caritasa, što je za Teologiju znatno osiromašenje budući da je on jedini i toliko potreban naš liturgičar u riječkom podneblju koji se ne može potpunije posvetiti svom nastavničkom poslu. Trojica profesora koji su u posljednje vrijeme stekli naslov znanstvenog savjetnika i redovitog profesora (prvi u povijesti Teologije u Rijeci prema sveučilišnim propozicijama), ali su ak. god /2007. umirovljeni (s navršenih 65 godina života), i nastavili raditi kao honorarni nastavnici, premda je postojala nada i uvjerenje da će KBF imati razumijevanja da nastave još koju godinu zbog pomanjkanja kadra koji je napredovao, a s druge strane bili su i nositelji važnih službi i projekata na Teologiji (M. Šimunović i kao predstojnik), ali više nisu članovi Vijeća i ne mogu sudjelovati (imati glas) u kreiranju značajnijih pothvata. Aktualno stanje u ak. god /07., što se tiče stalno zaposlenih, jest: 3 izvanredna profesora, 2 docentice, 3 viša asistenta, 2 znanstvena novaka/asistenta, 1 asistentica, 4 viša predavača i 1 predavač (ukupno 15), dok je 16 honorarnih nastavnika.

100 364 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 proizlazi iz ove stvarnosti. To je pitanje metode rada, zapažanja onoga što je naš ovdašnji locus theologicus, a to može biti sve što se živi. U nas se stvari odvijaju i odvijaju, pa eventualno netko unatrag misli o njima. Treba misliti ukorak s vremenom. 32 To je upravo zadatak teologa. I njih treba stimulirati da to rade, štoviše, rekao bi Badurina, trebalo bi izvršiti izvjesni duhovni, moralni pritisak da se bave originalnim razmišljanjem, neka budu svjesni da se od njih to očekuje, te da je njihov rad potreban i važan. Možda bi svaka ili bar neke teologije mogle pod nekim određenim vidom neke pristupe bolje razviti, odnosno zadržati neku specifičnost. 33 Valja imati pred očima činjenicu da je čovjek postmoderne jako osjetljiv, ima istančan sluh za sve novo što se pojavi, i to odmah postaje predmetom refleksije i valorizacije. 34 U tom je smislu nužna daleko veća komunikacija među teolozima, posebice profesorima. Otud potreba jače ukorijenjenosti dijaloške teologije u sredinu u kojoj Teologija djeluje, konkretno u riječku i ostala područja ove metropolije, odnosno uključenosti u analizu povijesnih naslijeđa liberalizma, antiklerikalizma, bojovnog ateizma i sveprisutne sekularizacije i indiferentizma. To znači da mora biti utjelovljenija u prostor i vrijeme. Suvremena teologija mora odlučnije prihvatiti zadatak definitivnog prijelaza iz geta u svijet, izazov pluralizma, traženja načina da za novo vino (navještaj) pripremi nove mješine i kritičkog praćenja služenja i života Crkve, upozoravajući na pogrešne tendencije kao i interdisciplinarne suradnje. 35 Naime, postoji opasnost da se Rijeku i okolicu i dalje isključivo promatra sumnjičavim očima na temelju njezine komunističke i izrazito ateističke prošlosti kao i ostataka toga mentalnoga sklopa. S obzirom na desetljeća progona, kao i na novu situaciju slobode koju 32 Usp. S. BADURINA, Prema novoj zrelosti. Razmišljanja i razgovori o vjeri i Crkvi, biskupstvu i redovništvu, KS i Provincijalat franjevaca trećoredaca, Zagreb, 1989., str Isto, str Istini za volju, Crkva ne funkcionira na način nekih društvenih institucija, ali to ne znači da ne mora biti brža u reakciji na neke pojave. Uzmimo samo npr. emisiju Otvoreno koja promptno reagira na neke pojave, uključuje ljude različitih profila da o određenom događaju promišljaju. Kod nas, u katoličkom tisku i u emisijama religiozne kulture, mnogo toga kasni, a često se izabiru uglavnom isti sugovornici. Neki valjda nisu poželjni, vjerojatno i zbog bojazni od kritičkih tonova. Nemali je broj teologa zašutio, bojeći se kritike, i službene, zbog nekih promišljanja, posebice o tzv. tabu-temama. 35 A. M. TÓTH i P. MIKULŠĆÁK, Nije kao med i mlijeko. Bog nakon komunizma - Na putu prema pastoralnoj teologiji Istočne (Srednje) Europe, KS, Zagreb, 2001., str. 158.

101 M. Šimunović, Teologija kao ustanova i kao studij..., str se ponekad doživljava kao sukobljenost s pluralističkim društvom, postoji opasnost da se naginje nekom novom ograđivanju i zatvaranju u svijet duhovnih pokreta, zaboravljajući da se ovaj svijet ne smije promatrati kao čisto izvanjski ili protivan. Postkomunistička pastoralna teologija mora stoga svjesnije vrednovati sadašnju situaciju kao kairós, odnosno kao Božji poziv Crkvi koji je uvijek podsjeća na njezinu uvijek novu zadaću, da naviješta radosnu vijest za ljudsko društvo, za svijet koji Bog trajno ljubi. 36 Današnji je papa, još kao kard. J. Ratzinger, rekao da bi bilo kobno kada bismo dopustili da nas vodi neka negativna računica, kada ne bismo dopustili da nas vode vizije što u sebi nose pozitivan, smisleni sadržaj te koje usmjeravaju naše djelovanje i daju nam hrabrost za djelovanje. 37 Zato teolozi, izjasnio se S. Badurina, trebaju imati i vremena za ono što je njima specifično, a to znači da se ne misli kako je šteta što se netko bavi samo tim poslom, a župa negdje ostaje nepopunjena. Istina, njima je potreban neposredni kontakt sa životom, s pastoralom. Naime, teologija je objašnjavanje, produbljivanje, primjenjivanje zajedničke vjere svega Božjeg naroda. Zato je za samog teologa, za plodnost i pokretljivost njegova razmišljanja i njegovih traženja, apsolutno potreban taj stalni živi dodir sa živom vjerom Crkve, taj dijalog sa zajednicom vjernika, a nipošto mu nije dosta dodir i dijalog s mrtvim knjigama. 38 Dakako, potrebna je mjera, odnosno to ih ne bi smjelo toliko zaokupljati da manjka energije i vremena za ono što je njima specifično Suočavanje s tendencijama getoiziranja teologije Uz ranija uočavanja umanjivanja doprinosa teoloških učilišta na koncilski hod Crkve, činjenica je da je još uvijek na djelu svoje- 36 A. M. TÓTH i P. MIKULŠĆÁK, Nije kao med i mlijeko..., str J. kard. RATZINGER, Sol zemlje. Kršćanstvo i Katolička crkva na prijelazu stoljeća, Mozaik knjiga, Zagreb, 1997., str T. ŠAGI-BUNIĆ, Ali drugog..., str S. BARUDINA, Prema novoj..., str. 40. Zacijelo će trebati sustavnije pretresti i pitanje odnosa Teologije kao visokoznanstvene ustanove i bogoslovnog sjemeništa. Za sada ove dvije ustanove žive u određenoj simbiozi i nekako se, prema crkvenom ključu, Teologiju shvaća u prvom redu u službi sjemeništa, što ona i jest, ali je i nešto više kao znanstvena ustanova, uz ostalo i iz razloga što na njoj studiraju i oni koji neće biti svećenici.

102 366 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 vrsno marginaliziranje njihova doprinosa, kako u društvu tako, na neki način, i u samoj Crkvi. Ne može se ne spomenuti i činjenicu da se javljaju protagonisti postmoderne i posttranzicijske getoizacije Crkve i getoizacije teološkog studija, a onda i getoiziranog teologa bilo klerikalnog bilo neklerikalnog tipa. 40 S druge strane, postavlja se pitanje i samim teolozima: koliko su ambiciozni u smislu da budu prisutniji i aktivniji na društvenoj sceni, odnosno koliko će znati utjecati na tu javnost, a ne ona na njih. 41 Ako je tome tako u društvu, zašto se to događa u Crkvi? Djeluje pesimistički, ali se mora postaviti i pitanje, koje je svojedobno postavio dekan KBF-a J. Baloban, to jest koliko je teologija danas aktualna za članove Kristove Crkve i za članove civilnoga društva? Odnosno jesu li teolozi postali suvišni intelektualci i mislioci, koji, kako u Crkvi tako i u društvu, trebaju govoriti samo onda kada bivaju pitani, a u svim drugim slučajevima neka ne uzbunjuju ni crkvenu ni društvenu javnost? 42 Mnogo ovisi i o tome kako su sami teolozi na visini zadatka, odnosno koliko i sami žele biti pitani. Ako se nešto čini, više je to od strane pojedinog teologa, a činjenica je da neki pothvat nema uspjeha bez promišljenih zajedničkih pothvata. Nije isključeno da se teolozi boje udruživanja da ne budu etiketirani zbog određenog strančarenja odnosno skretanja ulijevo. J. Baloban pribojava se da je u hrvatskoj Crkvi na pomolu svojevrsno zasićenje teološko-intelektualnim raspravama kao podlozi za konkretno pastoralno djelovanje i postavlja pitanje koliko crkveno vodstvo i pastoralni djelatnici na terenu trebaju intelektualno-teološku uslugu teologa, svojih profesora? S druge strane, zašto teolozi nisu više spiritus movens raznih eklezijalnih događanja i tumačenja, pastoralnih strategija i tumačenja i življenja društvene dimenzije vjere? 43 Može se, nadalje, postaviti i pitanje jesu li izgubili kontakt s praksom, zatvorivši se u kabinete ili dijelom i zbog toga 40 Usp. govor dr. Josipa Balobana, dekana KBF-a, u povodu Dana Teologije u Rijeci 7. prosinca Činjenica je da mediji danas vrlo smišljeno doziraju nastupe teologa za koje znaju da su afirmativni, koji će nastupiti kao autentični tumači evanđelja i crkvenoga učenja, odnosno koji će otvarati putove suvremenom čovjeku do susreta s Bogom. Radije se poziva one koji će znati reći i ono što medijima odgovara, dakako, usredotočujući se više na politička pitanja. 42 Iz govora dr. Josipa Balobana, dekana KBF-a na otvaranju Međunarodnog simpozija profesora Teologije (Zadar-Petrčani, 14. travnja 2004.). 43 Isto.

103 M. Šimunović, Teologija kao ustanova i kao studij..., str što su prezauzeti drugim poslovima ili jer vide da nisu ni potrebni i zato počinju gubiti volju? 44 U svakom slučaju, na djelu je određena stagnacija i pasivizacija. A upravo bi danas teologija/teolozi trebali biti u ulozi uznemirivatelja, u svijesti da je u ulozi poniznog i odvažnog služenja, makar doživjeli otpore i protivštine ili, u najmanju ruku, omalovažavanje u situaciji kada ih pojedinci smatraju suvišnim misliocima, koji bi trebali govoriti više po narudžbi, uz uvjet da ne djeluju disonantno i da ne zbunjuju ni crkvenu ni društvenu javnost. Velik problem, na koji je ukazivao S. Badurina, jest rutina i uhodanost, izvlačenje na razboritost, iskustvo, a što se zapravo može nazvati intelektualnom tromošću ili možda premorenošću. Slijedom rečenoga, danas se zapaža da se dobar dio teologa pasivizira, čeka, ne nagli, ne istrčava odnosno ne strši jer bi to, kako neki misle, čak moglo biti i opasno za napredovanje na crkvenoj ljestvici. Ako takva praksa prevlada, pogotovo ako netko od takvih dođe na važniji crkveni položaj, odnosno u neko utjecajno povjerenstvo, onda nema šanse za obnovu i primjenu u praksi teologije koju je Koncil započeo. Sve to ukazuje na pojavu antiintelektualnog mentaliteta u hrvatskom društvenom i crkvenom životu i u tom smislu Stjepan Baloban kaže: Što se više cijeni u crkvenoj javnosti: intelektualni rad u životu svećenika i pastoralnih djelatnika, tj. duhovno-pastoralne aktivnosti, ili gradnja crkvenih objekata? Je li veći uspjeh za svećenika sagraditi novu crkvu i župni stan ili izgrađivati župnu zajednicu u kojoj će se moliti, solidarno pomagati slabijima i isključenima, zajednički tražiti odgovore na sve zahtjevnija pitanja bračnoga, obiteljskoga, ali i društvenoga i političkog života. Koliko se u našim župama i redovničkim zajednicama vremena i snage posvećuje intelektualno-duhovnom radu, a koliko organizacijskoupravljačkim aktivnostima, koje su također važne? Očito za to nisu dovoljna izlaganja na teološko-pastoralnim tjednima, na kojima nekolicina (uglavnom uvijek istih) raspravlja o nekim pitanjima, što uostalom nikog poslije ne obvezuje, dok većina šuti, što dosta govori o zabrinjavajućoj situaciji. Nedavno je na jednom neformalnom skupu svećenika bilo postavljeno pitanje zašto danas u Hrvatskoj nema teologa koji bi stršali, odnosno hrabrije istupali, izjašnjavali se o nekim pitanjima, poveli rasprave koje će ići ne samo prema novim saznanjima već i drugačijemu djelovanju Crkve, poput svojedobno T. Šagi-Bunića, V. Bajsića i dr. Netko je, s višega položaja, odgovorio da to nije ni potrebno jer da postoji Učiteljstvo. 45 S. BALOBAN, Antiintelektualni mentalitet u Hrvatskoj, u: Kana, XXXVII (2006.), 7-8, str. 9.

104 368 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 Nema sumnje da je teologija, kao crkvena služba, dužna pomoći Crkvi da ne odustane ni časa od onoga puta koji je sebi zacrtala Koncilom. 46 Upravo ona, osobito kao pastoralna teologija, osposobljava za uočavanje i prevođenje valjanih tvrdnji u konkretne pastoralne projekte, što zacrtava put pastoralu odgovora koji predstavlja ostvarenje dobro poznatih kriterija povijesti spasenja danas i ovdje. Taj se pastoral rađa iz pedagoške potrebe da se polazi uvijek od konkretne situacije u kojoj se nalaze oni kojima je ponuđeno spasenje. Konkretnije, pastoral odgovora sastoji se u prevođenju u pastoralni program teologije znakova vremena. 6. O budućnosti Teologije u Rijeci 6.1. Ljudske pretpostavke za uspješnije djelovanje Prema nekim pokazateljima dolazi vrijeme kada će trebati povesti ozbiljniji razgovor na više razina o svrsishodnosti teološkog studija pa čak i upitnosti više teoloških učilišta (fakulteta) ukoliko se ne dogodi primjereni preustroj sa specijalizacijama koje odgovaraju potrebama vremena. To se dakako odnosi i na Teologiju u Rijeci koja najprije mora vidjeti može li odgovoriti očekivanjima u sve većoj raspršenosti njezinih glavnih aktera odnosno profesora. 47 Kvalitetnih pomaka teško može biti bez jake volje za timskim radom, a ne da svatko radi kako zna i umije, kao individualac. To znači da treba vidjeti kolika je i kakva ljudska kohezija, volja i motivacija za zajednički rad kao što je postojala sedamdesetih i osamdesetih godina dvadesetog stoljeća, kada je zajedničko promišljanje i djelovanje bilo svojevrstan profesorski habitus. 48 U tom smislu, može se po- 46 T. ŠAGI-BUNIĆ, Vrijeme suodgovornosti..., str Nema sumnje da činjenica i prostorne raspršenosti, i s raznim zadacima, utječe na manjak određene homogenizacije profesora, što se odražava u pomanjkanju prilika za bolje komuniciranje (osim između predavanja) i planiranje. Uzmimo npr. đakovačku situaciju gdje su profesori na okupu, tu stanuju, i danomice mogu komunicirati, raspravljati i planirati. Iskustva nam govore da je i u Rijeci bilo drugačije kada je dio profesora stanovao u bogoslovnom sjemeništu i imao prilike za dnevnu komunikaciju. Danas se oni, osobito oni koji su glavniji akteri, vide rijetko ili uglavnom usputno kada je nastava. 48 Sjetimo se samo ranih sedamdesetih J. Šojata, Lj. Kučana, I. Ilijića, M.Valkovića, M. Jurčevića, E. Hoška, A. Benvina, A. Tamaruta st., A. Kresine, Mile Bogovića, J. Šimca, J. Manjgotića, S. Badurine, a potom i novih koji su se pridruživali po dolasku sa specijalizacije krajem sedamdesetih:

105 M. Šimunović, Teologija kao ustanova i kao studij..., str staviti i pitanje: ne topi li se i u eri individualizma sve više ta volja za timskim radom, bez čega nema perspektive, pogotovo ako nema jasne strategije što se tiče znanstveno-nastavničkog kadra, ne samo broja već u prvom redu kvalitete? Pitanje je, nadalje, gleda li se na Teologiju uglavnom kao na ustanovu za pripremanje kandidata za svećeništvo i laika za vjeronauk, ali da dalje nije toliko važna i utjecajna u životu Crkve. Koliko je Teologija u cjelini, a ne samo pojedinci, pitana u postavljanju strateških pastoralnih ciljeva i pastoralnih planova i programa, ne samo povremeno i skokovito za potrebe tzv. dnevnog pastorala? 49 Istina, nastavnici imaju prilike djelovati odnosno utjecati na usvajanje novih teoloških promišljanja i preko teološko-pastoralnih tjedana i simpozija. Međutim, postavlja se pitanje koliko su toliki pastoralni tjedni utjecali na promjenu kvalitete pastve ili se ona više ravnala prema drugim uhodanim parametrima? Činjenica je da u Rijeci dobre pastoralne inicijative nisu zaživjele jer ponekad nije bilo dovoljno sluha za osnovno suradničko planiranje i djelovanje. Možda će nekome pretjerano zvučati ako se kaže da je Rijeka imala hrabrih pastoralnih inicijativa, barem sedamdesetih i osamdesetih godina u suradnji Teologije i prezbiterskog vijeća, 50 ali isto tako mnoge su inicijative ubrzo doživjele neuspjeh jer nije bilo dovoljno podrške da zažive na dužu stazu. Zašto se to događalo i dijelom se još uvijek događa, valjat će istražiti. Očito ne mogu više biti opravdanje burna prošlost na ovim područjima, česte povijesne i kulturološke promjene, osobito kada Milan Bogović i M. Šimunović, te osamdesetih godina: I. Devčić, M. Žagar, I. Šporčić, J. Grbac, M. Špehar, I. Stošić, F. Velčić, I. Milovčić, A. Tamarut ml., a potom nove generacije devedesetih godina. 49 Jedan od zanimljivijih i očitijih primjera jest poziv koji je krajem kolovoza biskup Bogović uputio riječkoj Teologiji na susret u Gospiću u vidu promišljanja projekta Crkve hrvatskih mučenika na Udbini. 50 O tome zlatnom razdoblju, što se tiče suradnje Visoke bogoslovne škole i pojedinih biskupija, posebno Riječko-senjske, može najbolje posvjedočiti profesor E. Hoško koji je još jedini živući sudionik i kreator projekata na crti Drugog vatikanskog koncila, osobito koncepcije prezbiterskog vijeća ne samo kao savjetodavnog već i presudnoga tijela biskupije za predvođenje djelovanja Crkve. Tadašnji statut prezbiterskog vijeća predviđao je i postojanje tzv. poslovnog odbora svećenika koji su zajedno s ordinarijem (zahvaljujući koncilskoj otvorenosti tadašnjega nadbiskupa dr. Viktora Burića) predlagali i izlagali aktualne teme, koje su usmjeravale stvaranje zaista novog lica Crkve. Nažalost, osamdesetih se godina utjecaj Teologije počeo smanjivati i tako umanjivati sinodalni način u djelovanju Crkve.

106 370 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 je riječ o gradu Rijeci, kao i promjene biskupijskoga ustrojstva, nehomogenost pučanstva i klera, sekularizacija i dr. Zacijelo će trebati analizirati stanje u pastoralnom kleru, odnosno zašto je u određenom trenutku nedostajala jača volja za koncilske iskorake u pastvi, konkretno i u pastoralu obitelji. Smatram da će se naša budućnost prelamati na pravoj recepciji Koncila? Ako je to slučaj s dijelom starijega klera koji je završio klasičnu (pretkoncilsku) i na promjene na neki način otpornu teologiju, postavlja se pitanje zašto se to događalo i događa u dijelu klera srednjih i mlađih godina? Dio svećeničkih kandidata ili već zaređenih svećenika primljen je naknadno u biskupiju. Ovisno o tome kakav je i gdje teološki studij završio, čak - što je ozbiljan problem - bez kolegija koji su nužni za evangelizaciju ovdje i sada (posebno vjeronauk u školi, župnu katehezu i obiteljski pastoral), pitanje je koliko i kako se pastoralno inkulturirao u specifičnu okolinu na ovim područjima ili je, naprotiv, i nesvjesno kočio zaživljavanje novih ideja i pothvata. 51 Zato se valja suočiti s tendencijiom pukog prakticizma bez posebnog teološkog promišljanja nad praksom. To je puka ortodoksija (vjera kao posjed) i ortopraksa koja se iscrpljuje u sakramentalizaciji, obrednosti i manifestativnom pastoralu koji ne shvaća nužnost nove, ako ne i prve, evangelizacije. Još uvijek dijelom persistira tzv. pučka teologija koja pogoduje procesu restauracije odnosno povratka na staro. U tom smislu i Teologija ima odgovornost da se dogodi tzv. smjena teološke misli odnosno da se više usvoji pokoncilska i suvremena teološka misao u suočenju s izazovima vremena, a time i razvojni pomak u kontinuitetu, najprije u formi mentis kako svećenika tako i, posebice, nekih odgovornijih pojedinaca. U protivnom, događat će se uglavnom neke površinske promjene bez volje za korjenitije zahvate. 51 U tom smislu mogu se postaviti i neka pitanja što se tiče svećenika iz Neokatekumenskog puta, odnosno misijskog sjemeništa u Puli. Riječ je o neriješenom statusu njihova (programa) studija na nacionalnoj razini odnosno na razini Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa te HBK, jer se s formalno-pravnog stajališta zbog valjanosti diploma prema standardima hrvatskoga visokog školstva stavlja u pitanje također i njihova služba vjeroučitelja u hrvatskoj školi. U svezi s time postavlja se pitanje koliko se, uz ostalo, studira i proučava i sva problematika vjeronauka u hrvatskom školskom sustavu kao i novih oblika župne kateheze i pastoralnih opcija u Hrvatskoj, kako Crkva danas zamišlja i planira. To vrijedi i za one svećenike koji su drugdje studirali, posebice u inozemstvu, a nisu u programu studija imali prilike za obradu nekih važnijih pitanja iz pastoralne teologije i katehetike, posebno onih koja se nužno odnose na hrvatsku situaciju. Postavlja se pitanje što može i Teologija učiniti za trajno usavršavanje odnosno primjerenu inkulturaciju tih pastoralnih djelatnika u specifičnu riječku situaciju?

107 M. Šimunović, Teologija kao ustanova i kao studij..., str Pastoralnost teologije, naime, upravo znači da ona osposobljava buduće svećenike za naviještaj evanđeoske poruke u kulturnim uvjetima svojega vremena i postavljanje pastoralnog djelovanja prema vjerodostojnom teološkom viđenju, 52 a ne u povlačenju od svijeta u svijet vlastitog duhovnog doživljavanja, ponekad bez svijesti o potrebi suočavanja s koncilski profiliranom duhovnošću, što se ponekad događa u nekim duhovnim pokretima, uz uzdizanje vlastitog iskustva na pijedestal općega kriterija u pastoralu, u čemu i projekt Vjera i moral u Hrvatskoj vidi posebnu opasnost Suočenje s ozbiljnim problemima Nužno je ukazati na goruće probleme s kojima se mora i Teologija suočiti, valja istaknuti u vrijeme i poslije studija Problem teološko-pastoralnog individualizma osobito mlađih svećenika. Trebat će konačno istražiti fenomen zašto tolika bojazan zbog novoga? Je li to samo iz razloga što se vidi da se može jednostavnije i unosnije živjeti bez velikog zalaganja, minimalistički i u kolotečini, s linijom manjeg otpora ili, s druge strane, sjemenišni odgoj i ovakav teološki studij, barem kada je riječ o svećeničkim kandidatima, nisu dovoljni za osposobljavanje novih evangelizatora? S druge strane, zašto su toliko jaki utjecaji nekih pojedinaca, pa čak i struktura, koji stečeno na Teologiji brzo transponiraju i marginaliziraju? Za takav oblik pastorala očito nije trebalo pet/šest godina studija Teologija pred fenomenom novog osobito gradskog pastorala, a time i brojnih novih areopaga. Svijet se naglo mijenja. Reći će današnji papa, još kao kardinal: Promijenjeni svijet prodire već u našu sadašnjost i već je tu u određenoj mjeri. Gledamo 52 Usp. Pastores dabo vobis, str Gordan ČRPIĆ-S. KUŠAR; Neki aspekti religioznosti u Hrvatskoj, u: Bogoslovska smotra, LXVI- II (1998.) 4, str Na jednom je svećeničkom skupu kolega koji je imao izlaganje rekao: Neki kolege svećenici svom će kolegi sve oprostiti osim rada, osobito nekih inovacija koje je naučio na studiju. Jer kad radiš i njih izazivaš, diraš im savjest. I zato te ogovaraju.

108 372 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 kako se taj proces nastavlja, ali ne možemo vidjeti njegov smjer, ne znamo kako će se sve završiti. 55 Ali to ne znači da trebamo stajati skrštenih ruku. U situaciji naglašenog društvenog raslojavanja, posebice u odnosu na događanja u gradskim sredinama, potrebno je duboko teološko premišljanje cjelokupne prisutnosti Crkve, a to znači i drugačijega gradskog pastorala, a ne obavljati ga na način seoskog pastorala. Nije svejedno je li to pastoral vladanja i administriranja ili služenja i evangelizacije na novim areopazima škole, kulture, zdravstva, medija, gospodarstva i dr Potreba premišljanja toliko naglašavanog permanentnog obrazovanja, u kojemu bi Teologija trebala imati sve manju ulogu. 56 Valja se sjetiti dobrih vremena kada je, najviše zaslugom profesora Mile Bogovića, organizirano kapilarno permanentno obrazovanje i na međudekanatskim razinama. I Teološko-pastoralni tjedan sve manje utječe na profiliranje crkvenoga djelovanja, a većina nastavnika misli da će u novom obliku to još manje moći činiti. S druge strane, može se postaviti pitanje potrošenosti dosadašnjih modela permanentnog obrazovanja. Došlo je do zasićenosti predavanjima i svojevrsnim teoretiziranjima. Potreban je pastoralni centar, s pastoralnim radionicama i materijalima i modelima rada gdje bi pastoralni djelatnici moli dobiti konkretnu pomoć, a ne samo teoriju. Ali za to treba imati dobro razrađen plan i program Izdvojeno ključno pitanje: kuda sa školovanim teolozima laicima? Nema sumnje da Teologiju u Rijeci, a onda i biskupe ove metropolije, zaokuplja jedan poseban i gorući problem: kuda sa školo- 55 J. RATZINGER, Sol zemlje..., str Činjenica je da je Teologija dugi niz godina organizirala vrlo dobre Teološko-pastoralne tjedne, s vrlo izazovnim temama. Međutim, posljednjih se godina rapidno smanjivao broj svećenika na tim tjednima. Je li to i stoga što se vidjelo da se na terenu može vrlo dobro proći i bez velikih pomaka, tim više što slabo djeluju tzv. kontrolni mehanizmi. I jednako će proći, na biskupijskim strukturama, bez obzira na intenzitet i kvalitetu rada. Godine biskupi su predložili skraćivanje trajanja TPT-a na jedan dan, s time da se on nastavi odvijati po pojedinim biskupijama na tzv. ciljanim skupovima koji bi aktualizirali osnovne teme jednodnevnoga TPT-a. Međutim, bez dobre organizacije odnosno koordinacije ni to neće imati nekog posebnog rezultata, pogotovo ako se barem u jedan od godišnjih skupova ne uključe zauzetiji vjernici laici koje se isključilo s jednodnevnog TPT-a koji organizira Teologija, a što je većina profesora shvatila kao znatan nedostatak.

109 M. Šimunović, Teologija kao ustanova i kao studij..., str vanim diplomiranim teolozima laicima? Svojedobno je, govoreći o profilima za koje studij teologije treba osposobljavati profesor Ivan Devčić, današnji riječki nadbiskup, izrazio misao koja je sve prisutnija i u posljednje vrijeme: Odgovor na to je vrlo kompleksan i pretpostavlja postojanje jasnih pastoralnih vizija za danas, a još više za sutra. A slijedom mnogih pokazatelja dade se zaključiti da takvih vizija u nas još nema. Stoga se, ne bez razloga, stječe dojam da našoj Crkvi nedostaje ambicioznosti, odnosno da ona ne želi zauzeti mjesto u društvu koje joj se nudi. Od posebnog je značenja služba teologa kao savjetnika i promicatelja boljih međuljudskih odnosa, a time i učinkovitosti svih pothvata u suvremenom poduzetništvu. A i u samoj Crkvi postoje nepokriveni prostori, nema npr. službe pastoralnog asistenta i stalnih đakona, iako bi to i štošta drugo bilo potrebno. 57 Postavlja se pitanje što se od tada do danas promijenilo i pomaklo? Činjenica je također da u Crkvi, posebno u pastoralu, još uvijek nema dovoljne koncilske otvorenosti za kooperativno dušobrižništvo, usprkos činjenici da nema prave budućnosti bez uključivanja teološki educiranih laika u svojstvu pastoralnih asistenata. 58 Krajnje je vrijeme da se shvati, u teoriji i praksi, kako i neke laičke službe spadaju u crkvene službe, pogotovo kada je na djelu, osobito na ovim prostorima, pomanjkanje klera. Kada se to shvati, bit će lakše riješiti i financijska pitanja pri upošljavanju laika, imajući na pameti da laici kao pastoralni asistenti mogu obavljati velik dio pastoralnih zadataka. S druge strane, što se tiče upošljavanja laika teologa kao vjeroučitelja, osnovne i srednje škole sve su popunjenije, stoga su mnogi diplomirani teolozi na muci kako će se zaposliti. To je izazov i za Crkvu i društvo i valja razmišljati o preustroju studija, počevši od najviših crkvenih razina. S druge strane, ako su svećenički kandidati i laici zajedno studirali, vidi li se u dovoljnoj mjeri u praksi toliko 57 I. DEVČIĆ, Kamo ide visoko crkveno školstvo, u: Zvona, 1997/5, str Dovoljan je primjer i pokušaj osnovnog školovanja nekih postojećih ili potencijalnih župnih suradnika na Školi za župne animatore (što je pokrenula katedra pastoralne teologije u suradnji s katehetskim uredima pojedinih biskupija) da se temeljitije posvete župnom obiteljskom, liturgijskom i katehetskom pastoralu. Hoće li to biti još jedna od promašenih šansi?

110 374 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 naglašavana suradnja ili, naprotiv, laik i dalje ostaje u podređenom položaju kao teolog drugoga reda, koji može pružiti neku manju uslugu ako bude zamoljen, ali nikako sudjelovati u koncipiranju pastve, pogotovo ne u nekoj crkvenoj službi npr. pastoralnog asistenta, župnog animatora ili još uvijek neuvedenog trajnog đakonata? Gdje su završili toliki diplomirani teolozi koji nisu vjeroučitelji u školi? Koja korist od tolikih godina studija što se tiče stvaranja novog lica Crkve i župne zajednice? Zacijelo će se prethodno morati dogoditi svojevrsna prementalizacija kako svećenika tako i samih laika, odnosno drugačije poimanje uloge kršćanina danas, drugačija lica župne zajednice i Crkve kao takve, u kojoj se dogodio zastoj u prevladavanju njezine naglašene dvodijelnosti (kler-laici) kao i klerikaliziranoga pastorala. Nema sumnje da se crkvena učilišta nalaze pred zadatkom temeljitijega preustroja u promijenjenim prilikama. To se odnosi na neke nove sadržaje odnosno kolegije, kako za one koji se spremaju za svećeništvo tako i za studente laike u vidu njihova djelovanja u svim raznim i novim područjima društvenoga života. Stoga je potrebno ukazati na neka pitanja ili svojevrsne muke koje tište Teologiju u Rijeci Pitanje dvopredmetnog studija Iznesena pitanja ukazuju na nova promišljanja o preustroju studija. U svezi s time Teologija u Rijeci u aktualnoj specifičnoj situaciji još nije u cijelosti u prilici omogućiti studentima takav studij koji će ih osposobiti za neka nova zanimanja u novim areopazima. To je i stoga što nije u toj mjeri samostalna da bi mogla provoditi neke reforme bez matičnog fakulteta u Zagrebu, gdje još nije provedena prava rasprava, u prvom redu što se tiče budućnosti školovanih teologa laika. 59 A to je upravo, kako je naglašeno, gorući problem. 59 Uključenost u KBF u Zagrebu, i preko njega u središnje Sveučilište u Hrvatskoj, donosi niz prednosti, počevši od cjelokupnog koncipiranja studija, provođenja napredovanja nastavnika, rješavanja niza formalno-pravnih zadataka i dr., predstavlja za Teologiju u Rijeci nemale prednosti. Međutim, KBF ne zabrinjava činjenica pomanjkanja studenata laika i njihove budućnosti, jer za sada ima velik broj studenata i možda i neke bolje mogućnosti za njihovo upošljavanje u metropoli. Za Rijeku je to gorući problem i zato je razumljivo da se s njime mora na vrijeme suočiti.

111 M. Šimunović, Teologija kao ustanova i kao studij..., str Stoga se nije čuditi što posljednjih godina pada interes za upis sposobnih laika na ovaj studij. 60 Upravo i zbog upošljavanja diplomiranih studenata laika u raznim društvenim institucijama, već pred desetak godina počelo se postavljati i pitanje pokretanja tzv. dvopredmetnog studija ili u svezi s time uspostava nekog specijaliziranog instituta radi laika, što bi otvorilo daleko šire mogućnosti djelovanja osposobljenih vjernika laika u društvu, osobito u školstvu. Stoga bi od velike važnosti bio dvopredmetni studij. Konkretno, to bi značilo da uz postojeći studij 0+5 (studij A) za buduće svećenike i one koji žele dalje napredovati u teološkoj znanosti bude i studij 3+2 (studij B), koji bi pružao solidnu temeljnu teološku formaciju, uz formaciju u nekim drugim humanističkim i društvenim predmetima. Prednost je u tome što bi se studentima laicima omogućilo da uz teologiju, koja im omogućuje predavanje vjeronauka u školi, budu osposobljeni i u nekom drugom predmetu, kao npr. hrvatskom jeziku i književnosti, povijesti, pedagogiji, informatici i dr., kako bi lakše došli do zaposlenja, posebice onda ako im satnica vjeronauka nije dosta za puno radno vrijeme ili ako više ne bi bili u stanju predavati vjeronauk. Očito to se ne može provesti bez povezivanja s Riječkim sveučilištem, odnosno podizanjem Teologije na razinu fakulteta, o čemu se posljednjih godina sve više govori. 61 I među nastavnicima, a pogotovo među studentima, vlada uvjerenje da bi ovakav pothvat bio specifičan i na razini Crkve u Hrvatskoj. Radilo bi se ne samo o uspostavi još jednog teološkog fakulteta, sa skoro identičnim programom, već bi se otvorila mogućnost i za širi interdisciplinarni studij. To bi za riječko crkveno učilište otvorilo daleko veću mogućnost plodnijeg dijaloga s ljudima iz znanstvenih krugova i kulture uopće, odnosno uspješnija evangelizacija javnosti, posebice svijeta znanosti i kulture, i to u situaciji gdje još uvijek postoje ideologizirani ostaci negdašnjeg komunističkog sustava, danas 60 Riječku teologiju, uz ostalo, zabrinjava i činjenica osipanja studenata laika, pogotovo s područja grada Rijeke, čemu doprinosi i besperspektivnost njihova studija što se tiče mogućeg zaposlenja, osim kao vjeroučitelji. A mjesta u školama uglavnom su popunjena. 61 Taj je razgovor u više navrata pokretao nadbiskup mons. I. Devčić, što je prihvatilo Vijeće Teologije kao jednu od glavnih točaka svojih rasprava, u čemu se posebno založio prof. dr. Josip Grbac, inače posebno osjetljiv na uključivanje laika, osim u Crkvi, u razne društvene segmente.

112 376 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 s licem ne manje problematičnog liberalizma, a sve u pravcu i umanjivanja marginaliziranja utjecaja Crkve u promociji humanističkih vrijednosti i općega dobra. Ovdje valja dodati riječi I. Devčića koji je svojedobno, govoreći o stvaranju jedinstvene koncepcije visokih teoloških učilišta za cijelo nacionalno područje, naglasio da valja procijeniti koliko nam učilišta uopće trebaju i moraju li sva biti sveučilišnog tipa ili bi se neki studiji mogli pretvoriti u veleučilišta, što, kako reče, ne zapinje zbog državnih vlasti, koje više-manje svoj dio obveza spram crkvenoga školstva ispunjavaju, nego prvenstveno s razloga unutarcrkvenog nesnalaženja u novonastaloj situaciji. 62 Naspram aktualne uniformnosti zacijelo će se na hrvatskoj razini početi razmišljati i o drugačijem profiliranju teoloških fakulteta, odnosno o nekim specijalizacijama koje odgovaraju potrebama pojedine regije i Crkve u cjelini. Međutim, kako sada stvari stoje, ne naziru se neka pozitivna rješenja jer ona traže jaču smjelost i orgniziranost kako na razini Riječke metropolije, domovinske Crkve tako i nadležnih vatikanskih kongregacija. U isto vrijeme valja voditi računa da se volja koja danas postoji za nekim radikalnijim promjenama sutra može izgubiti i opet će se moći zabilježiti jedna promašena šansa Potreba stvaranja istinske fakultetske zajednice i crkveno-duhovno-vjerničkog profiliranja studenata laika. Postaje sve očitije da fakultet nije samo obrazovna nego i odgojna zajednica. Studenti na crkvenom učilištu s pravom očekuju da im se omogući adekvatna asistencija u rastu odnosno u sve dubljem usvajanju ljudskih i kršćanskih vrijednosti ne samo kroz predavanja već i kroz razne studentske aktivnosti, a posebice kroz duhovno vodstvo. 63 Stoga nije svejedno koliko se osposobljavaju da duhovno napreduju, da već sada više sudjeluju u životu župnih zajednica, da budu preobrazbeni kvasac sredina u kojima žive I. DEVČIĆ, Kamo ide..., cit. čl., str M. ŠIMUNOVIĆ, Vodič kroz fakultetski studij (ak. god /2007.), Teologija u Rijeci, Rijeka, 2006., str Valja otvoreno ukazati na činjenicu da od početka uključivanja laika u studij teologije nije bilo dovoljne suglasnosti što se tiče brige za duhovno profiliranje studenata laika. Neki su nastavnici smatrali da su oni samo u službi stručnog obrazovanja i da se za pitanje njihova vjerničkog odgoja trebaju brinuti drugi, konkretno župnici. Drugi su smatrali da im se treba pružiti duhovna asisten-

113 M. Šimunović, Teologija kao ustanova i kao studij..., str Nužno promišljanje o boljem približavanju Teologije terenu. 65 S obzirom na prethodno spomenutu marginalizaciju teologije ukazuje se hitna potreba rasprave o tome kako će teologija odnosno glas teologa kao stručnjaka zahvatiti razne kategorije kršćana i građana, tj. kako će biti prisutniji u raznim društvenim segmentima. Neki misli da se teolozi moraju na neki način agresivnije pozitivno nametnuti, osobito u medijima. Ni hvalevrijedna inicijativa Kulturne tribine još uvijek nije uspjela zahvatiti neke relevatnije slojeve. Na njoj se okuplja uglavnom starija i druga populacija, koja nema više značajnijega utjecaja. S druge strane, mnoge relevantne institucije i osobe na društvenoj razini nisu pravo upoznate s teološkim studijem odnosno ne znaju za koristi koje bi od njega odnosno njegovih diplomiranih teologa mogli imati. 66 U tom smislu potrebni su neki pothvati Teologije u nadi da njezini aktualni diplomirani teolozi više naiđu na otvorena vrata i kod mogućeg zaposlenja u raznim institucijama društvenog i kulturnog života. U isto vrijeme, teološko promišljanje nije privilegij samo onih koji predaju ili studiraju na Teologiji već ono treba sići u praksu, barem među školovane vjernike laike koji će ne samo pratiti teološku literaturu već na temelju određenih saznanja djelovati. 67 Što se tiče uže crkvene razine, počevši od svećeničkih i redovničkih krugova, postavlja se pitanje nije li došlo do svojevrsnog otklona od teološkog intelektualiziranja koje ne koristi konkretnoj pastvi, što pokazuje i činjenica da su teolozi sve manje spiritus movens u nekim događanjima. Dakako, činjenica je da je na djelu i tendencija svojevrsnog udaljavanja teorije i prakse, odnosno pomanjkanja sluha za teološka promišljanja u vidu drugačijega pastorala, osobito u gradskoj sredini. Nužno je, stoga, postaviti pitanje dijaloga cija i u tom je smislu usmjeravana služba pomoćnika predstojnika za studente. 65 U tom je smislu i pisac ovih redaka, kao predstojnik Teologije (ak. god /2006.), najavio inicijativu Prijatelja Teologije, preko koje bi se na organiziraniji način pristupilo upoznavanju svih slojeva s djelovanjem ove ustanove. Međutim, ona nije zaživjela jer za to nije bilo prave spremnosti više čimbenika. 66 Može se reći da ni sama Teologija nije dovoljno učinila za promidžbu svoga programa studija. Postavlja se pitanje zašto je u posljednje vrijeme slab odaziv maturanata iz gimnazija, posebice iz Pazinskog kolegija i Salezijanske klasične gimnazije u Rijeci. 67 Bila je ohrabrujuća činjenica da su neki laici sedamdesetih i osamdesetih godina više pokazivali zanimanja za suvremenu teološku literaturu, kao npr. časopis Svesci, i bili sposobni sudjelovati u teološkim raspravama, osobito oni okupljeni oko projekta Synaxis u Rijeci.

114 378 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 odnosno drugačijega suodnosa teorije i prakse, teologije i terena, jer se posljednjih godina počeo događati tihi razlaz Teologije, odnosno novijih teoloških promišljanja i prakse, što je pogodovalo nekim novim, pa i restauratorskim procesima. Teologija obvezno mora razmotriti to pitanje i naći načina za primjereniji dijalog s pastoralnim klerom. 68 Dakako, tu je i problem zauzetosti fakultetskih nastavnika jer se od njih, što se tiče napredovanja, danas sve više traži. Dok to nekad na crkvenom učilištu nije bio problem, bez neke veće muke odnosno ažuriranja moglo se godinama biti profesorom, jer nije bilo ni sustava napredovanja, danas to više nije moguće Nužnost većega dosluha Teologije, ili barem nekih njenih djelatnika, i nekih relevantnih čimbenika radi strateškog dogovora na ovim prostorima da se vidi koje su i kakve reforme potrebne i moguće s postojećim snagama, koje su pozvane baviti se znanstveno-teološkim radom, a s druge strane udovoljavati potrebama redovitoga pastorala. Neće li se još više trebati dati povjerenje sposobnijim laicima, ciljano ih školovati da mogu preuzeti neke odgovornije službe u Crkvi? Tu svakako spada i stimuliranje svećenika i laika kao teologa znanstvenika. 69 Ovdje prvenstveno mislim na teologe laike. Naime, iako je cilj svakog studija formirati osobe od znanosti, ovdje teološke, stvarnost ipak pokazuje da se tek rijetki stvarno bave teološkom znanošću u vidu daljnjeg produbljivanja, te pisanjem. Onima rjeđima trebalo bi omogućiti da se teološkom znanošću stvarno bave i budu oni koji bdiju u vrijednosnim društvenim procesima i senzibiliziraju sve nas svojim vizionarskim pogledima, dubljim uvidima u stvarnost i upozoravaju na zastranjenja. I Crkvi 68 U tom pravcu postoje razmišljanja da bi trebalo ići za osnivanjem posebnog biskupijskog (ili metropolitanskog) pastoralnog centra ili instituta koji se bi više posvetio prevođenju teološke misli i zahtjeva crkvenih dokumenata u konkretnu pastoralnu praksu i u razne društvene segmente. Potrebna je konkretnija asistencija pastoralnim djelatnicima ne samo održavanjem tečajeva (i teoretiziranjem) već i omogućavanjem uključivanja u tzv. pastoralne radionice, da mogu dobiti konkretne radne materijale i dr., tim više što nisu svi kadri sami nositi se s tolikim potrebama pluriformne pastve. 69 Činjenica je da se rijetki studenti uključuju u vrlo dobro organiziran poslijediplomski znanstveni studij na KBF-u u Zagrebu. Zacijelo nisu dovoljno informirani i stimulirani ne samo kako bi bili predavači na teološkom učilištu već i voditelji raznih pastoralnih i drugih (društvenih) projekata. Što se svećenika tiče, osobno mislim da bi u svakom dekanatu trebao biti jedan specijalizirani svećenik (barem s naslovom magistra).

115 M. Šimunović, Teologija kao ustanova i kao studij..., str i društvu su zasigurno dobrodošli takvi profili osoba koje su u stanju promišljanja o Bogu i svim ljudskim pitanjima držati prisutnim u svim društvenim obzorima i dijalogizirati. 70 Stvarnost, naime, govori o njihovoj zabrinjavajućoj odsutnosti u profiliranju crkvene strategije, počevši od raznih vijeća i povjerenstava do prisutnosti u nekim crkvenim zbivanjima, a to je velika šteta za Crkvu Zaključak Zaključno se može ustvrditi da je Teologija u Rijeci kao visokoznanstvena ustanova, sa svojim profesorima, odigrala značajnu ulogu u životu Crkve i društva na ovim prostorima, često u situaciji i uvjetima koji nisu favorizirali znanstveno teološko promišljanje u službi stvaranja novog lica Crkve kao i usmjerenja društva na bazi autentičnih vrijednosti s kršćanskim korijenima. Dakako, vrijeme neumoljivo postavlja nova pitanja i donosi nove izazove pred kojima se ne mogu zatvarati oči i funkcionirati prema ustaljenim parametrima. I u ovom radu postavljena pitanja mogu biti poticajem za odgovornije ponašanje svih, posebice onih odgovornijih, u odnosu na budućnost ove ustanove. U tom smislu, u obliku sinteze nužno je ukazati na potrebu: - da teološka učilišta, posebice Teologija u Rijeci, ne prestanu tragati za takvim profiliranjem koje će biti u stanju odgovoriti na suvremene izazove i djelovanje Crkve na novim areopazima. U toj je reformi bitno na poseban način misliti na studente laike kojima treba pružiti priliku za primjerenije obrazovanje i u nekim drugim humanističkim i društvenim predmetima, to znači adekvatnu pripremu za razne druge službe u društvu kao i za službu nastavnika u drugim predmetima osim u vjeronauku u školi. Stoga će trebati, uz sve postojeće nerazumijevanje, nastaviti razmišljanja o načinu ostvarenja toga cilja, bilo u okviru sponzoriranoga Instituta reli- 70 P. ARAČIĆ, G. ČRPIĆ, K. NIKODEM, Postkomunistički horizonti. Obrisi sustava vrijednosti i religijskih orijentacija u deset postkomunističkih zemalja, Teologija u Đakovu, Đakov, 2003., str Činjenica je da često imaju glavnu riječ laici i laikinje koji nemaju teološku naobrazbu, osobito dio njih u starijoj dobi, a koji se znaju nametnuti, zauzeti prve redove i biti vjerni, što i nesvjesno udaljava školovane teologe laike. A ako se i uključe, oni znaju da moraju biti na liniji, odnosno tako nastupati odnosno govoriti da to odgovara određenom crkvenom establishmentu.

116 380 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 gioznih znanosti, ili nekog adekvatnijega naziva, bilo uz redoviti teološki studij (0+5) i studija B (3+2), odnosno dvopredmetnog studija, kako bi se laici mogli potpunije i trajnije integrirati u odgojni i obrazovni sustav našega društva, što nužno otvara pitanje uzdizanja Teologije na razinu samostalnoga fakulteta u okviru Riječkog sveučilišta. U isto vrijeme nužno je odgovornije promišljanje, bez obzira na neke nedorečenosti i teškoće, i o uključivanju teologa laika u neke pastoralne službe u župnoj zajednici, dakako i uz mogućnost zaposlenja; - da se učini sve kako bi se, ovdje ili u inozemstvu, pripremao potreban znanstveno-nastavnički kadar te da i biskupi vode dovoljno računa da mjera, inače potrebnog određenog pastoralnog djelovanja nastavnika prezbitera, bude što kompatibilnija s profesorskom službom kako se ne bi poremetilo njihovo napredovanje u znanstveno-nastavnim zvanjima. U isto je vrijeme nužno da se barem dijelu profesora, nositelja temeljnih katedri, odnosno onih koji mogu bolje provesti neke projekte, omogući da im profesorska služba bude skoro jedini ili svakako primaran zadatak, kako bi timski mogli provesti potrebne reforme studija i učiniti da Teologija preko nekih svojih inicijativa, kao što su simpoziji, teološkopastoralni tjedni, kulturne tribine i osobito Riječki teološki časopis i uključivanje u znanstveno-istraživačke projekte, bude respektabilan čimbenik u podizanju kvalitete djelovanja Crkve i društvenoga života, posebice na području školstva, kulture, socijalnog djelovanja, poduzetništva, gospodarstva, politike i dr., a ne da ostane na rubu društvenih zbivanja; - da se osiguraju takvi uvjeti, bilo u sadašnjim bilo u novim okolnostima, 72 da Teologija kao ustanova bude samostalnija i što se tiče adekvatnije financijske podrške kako bi mogla provoditi postojeće i nove pothvate. Ova se pitanja ne rješavaju samo teoretiziranjem na simpozijima već ciljanim udruženim snagama svih najodgovornijih klerika 72 Teologiji se otvaraju nove i kvalitetnije mogućnosti za djelovanje nakon što se u dogledno vrijeme preseli u susjednu zgradu Filozofskog fakulteta u Rijeci. To će biti svojevrsna prekretnica u djelovanju Teologije, na što se treba dobro pripremiti kako bi se iskoristile prilike koje se pružaju.

117 M. Šimunović, Teologija kao ustanova i kao studij..., str i laika i Teologije kao visokoznanstvene ustanove, za što je vrijeme sazrelo, samo da ne bi nepovratno prošlo. Djelovanje, naime, nema perspektive ako sve snage i strukture, kao što su ordinarijati, župe, sjemenište i Teologija, nisu dovoljno udružene odnosno ako nema temeljne koordinacije, dakako u poštivanju kompetencija. Jer nije svejedno hoće li se teologija kao znanost, a time i visokoznanstvena ustanova, pomiriti da živi na uhodanim trasama, odnosno da preživljava, ili će osluškivati potrebe vremena i na njih dati konkretan odgovor. Teologija je bila i mora ostati za Rijeku i šire metropolitansko područje od presudnoga značenja.

118 382 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 THEOLOGY AS AN INSTITUTION AND AS A STUDY BETWEEN HERITAGE AND FUTURE With a view to Theology in Rijeka Summary: After the Second Vatican Council, the science of theology met, regarding its place and role within the Church and society, with the task of real catarsa as ad intra so ad extra on the line of aggiornamento of the complete reflection and changing Church activity in the contemporary world. This institution passed through all this also; firstly as Seminary High school from 1966, then as Catholic theology and finally (1995) as Theology in Rijeka Regional study of KBF University in Zagreb, a historical successor of the Philosophicalseminary school, in Senj, celebrating their 200th anniversary ( ). It should be mentioned that, regardless of many difficulties, it has always been in step with, and followed the council theology, thanks also to a great number of excellent professors. Many changes have taken place in the post council period and especially during democratic changes in the nineties as for understanding of theology, its content and role, personage and role of teachers and students, especially when laymen might have been included. Namely, many challenges of the time should have been answered. Keeping in mind considerable achievements of this Institution, the author points out brave steps taken forward in facing some problems and restructuring necessities, that firstly apply to study reform, then to a more responsible approach to preparation and choice of teachers, but also to new positioning of theology as science and education, especially in the latest situation of a certain marginalisation of theological thought in respect to transformation of ecclesiastical and social practice. Thinking about the future the author presents questions that need answers, especially regarding place and role of educated laymen. Key words: High seminary school, seminaries, laymen, Theology in Rijeka

119 M. Bogović, Biskupovanje Ivana Krstitelja Ježića..., str ZNAČENJE SENJSKOGA SJEMENIŠTA U NAŠOJ CRKVI I NARODU IZLAGANJA 1. Život Mons. Mile Bogović BISKUPOVANJE IVANA KRSTITELJA JEŽIĆA ( ) Mons. dr. Mile Bogović, biskup gospićko-senjski UDK: 322 : JEŽIĆ, I.K SENJSKO-MO- DRUŠKA 1789/1833 Izlaganje na znanstvenom skupu Kao i u drugim krajevima pod austrijskom monarhijom, ovo je vrijeme u biskupijama Senjskoj i Modruškoj ili Krbavskoj obilježeno valom jozefinističkih reformi. Na biskupskoj stolici nalazio se Ivan Krstitelj Ježić ( ), biskup s najduljim biskupskim stažem. U Ivanu Krastitelju Ježiću carski je dvor vidio pogodnu osobu za provođenje temeljite crkvene reorganizacije, u čemu se nije prevario. Za vrijeme Ježićeva upravljanja područje biskupija doživjelo je brojne i velike promjene u raznim vidovima. Ono je mijenjalo i državnu i metropolitansku pripadnost, povećavalo se i dijelilo, proživjelo dokidanje redova i kaptola, doživjelo udvostručenje župa i osnivanje sjemeništa. Ključne riječi: Ivan Krstitelj Ježić, sjemenište, biskupija, župa, redovništvo, glagoljica. * * * Ivan Krstitelj Ježić sin je Ivana i Vincencije r. Kabalin. Gimnaziju je završio kod isusovaca u Rijeci. Njegov ujak Ivan Krstitelj Kabalin, arhiđakon ličko-krbavski, a od do senjsko-mo-

120 384 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 druški biskup, omogućio mu je studij na sveučilištu u Grazu, gdje je promoviran za doktora filozofije i teologije. Za svećenika je zaređen u Beču Prva mu je svećenička služba bila kapelan u Ličkom Novom. Potom je premješten u rodno mjesto Novi Vinodolski gdje je postao župnikom i kanonikom, a postaje modruški arhiđakon. Nakon ujakove smrti pomaže u upravi starom biskupu Piccardiju kojemu je 18. I dodijeljen za pomoćnog biskupa s pravom nasljedstva. Kad je Piccardi ubrzo umro, 13. IX postaje Ježić rezidencijalnim biskupom. Njegov prethodnik Aldrago Piccardi zadnji je pićanski biskup, a u Senj je došao najviše zato da se može ostvariti planirano dokidanje Pićanske biskupije, jer je u međuvremenu biskupska stolica u Senju ostala prazna. Još za Piccardijeva života postaje Ježić koadjutor s pravom nasljedstva, a preuzima samostalno upravu obiju biskupija i upravljat će njima 44 godine. 1 Njegov životopisac Mate Cvetko kaže da je bio čvrste tjelesne konstrukcije i nikada nije ozbiljno bolovao. Nenadana bolest (febris catar alis gastrica nervosa) svali ga za pet dana u grob. 2 Bilo je to 6. svibnja Pokopan je u novljanskoj katedrali. 2. Otvaranje sjemeništa Ježićev biskupski staž najduži je od svih biskupa senjskih i modruških ili krbavskih. Bio je veoma učen i radin. Cijelu je biskupiju obišao pet puta i o tome ostavio vrijedne zapise koji se nalaze u Biskupskom arhivu u Senju i u Tajnom vatikanskom arhivu. 3 Ukidanjem isusovaca i pavlina doživjelo je tešku krizu sveukupno školstvo na cijelom području, jer osim riječke i senjske gimnazije postojale su još samo pučke škole. U Rijeci su senjski biskupi kod isusovaca školovali glavninu svojih svećeničkih kandidata. 1 BOGOVIĆ, Mile: Najduži biskupski staž - Ivan Krstitelj Ježić, Zvona, XXI (Rijeka, 1983.), 1, str CVETKO, Mate: Ivan Krstitelj Ježić, Službeni vjesnik biskupije senjske i modruške ili krbavske, 1929/1, str Vidi također: Manojlo SLADOVIĆ: Povesti biskupijah senjske i modruške ili krbavske, Trst, 1856., str , Senjsko-modruška ili krbavska biskupija: izvješća biskupa Svetoj Stolici , Hrvatski državni arhiv: Monumenta croatica vaticana posebna izdanja 6, priredio Mile Bogović, Kršćanska sadašnjost: Croatica christiana Fontes, Zagreb, 2003., str

121 M. Bogović, Biskupovanje Ivana Krstitelja Ježića..., str Biskup Ježić doista je zdušno radio na otvaranju sjemeništa. 4 Imao je nakon ukidanja isusovačkog teološko-filozofskog učilišta u Rijeci prigodu slati studente izvan biskupije, najprije u Peštu, gdje je otvoreno centralno sjemenište, a potom i u Zagreb, kamo je vraćeno sjemenište. No osnivanjem novih župa bilo je potrebno više svećenika, a njih je bilo sve manje jer se mnogi od onih koji su otišli u Peštu ili poslije u Zagreb nisu vraćali u siromašnu biskupiju nego su ostajali vani, najviše u Zagrebačkoj i Đakovačkoj biskupiji. Ježić je tada pokušao pripremati svećeničke kandidate privatno u polupraznom franjevačkom samostanu u Senju, ali se to pokazalo dosta teško. U to vrijeme bilježimo dolazak većeg broja krčkih svećenika glagoljaša, tj. koji nemaju neke priznate latinske škole nego su svoje školovanje završili kod starijeg svećenika. U dogovoru s državnim vlastima, kad je vojska napustila senjski samostan, Ježić je tražio da se on ustupi za sjemenište, a da se franjevcima da druga zgrada za samostan. Kao mogućnost bila je obližnja kuća obitelji Portner. Franjevci su jedno vrijeme stanovali u privatnoj kući jer se od njih tražilo da predaju na gimnaziji nakon ukidanja pavlinskog reda godine. Natezanje oko toga potrajalo je dosta dugo, dok konačno franjevci nisu otišli na Trsat. Govoreno je da je to privremeni odlazak dok se pitanje njihova smještaja ne riješi, ali se oni više nisu vratili u Senj. Vlada je u početku predložila za sjemenište isusovački kolegij u Rijeci, što u Senju nisu smatrali uputnim. Franjevci su insistirali da se za sjemenište upotrijebi dokinuti pavlinski samostan sa školskim prostorijama. Sjemenište je ustrojeno u smislu zakona 1804., kojim je od strane države reguliran red u sjemeništima. Bogoslovno učilište također je ustrojeno prema zakonu od 2. kolovoza 1803., tj. kao četverogodišnji studij s četiri profesora, kao i svi zavodi takve vrste u austrijskoj monarhiji. Sama sjemeništa uspostavljeno je dopisom Namjesničkog vijeća od 23. studenoga 1804., a redovna nastava po- 4 Povodom 50. obljetnice otvaranja sjemeništa i teološkog učilišta u Rijeci, održan je ondje i znanstveni skup na kojemu je obrađena cjelokupna visokoškolska nastava na području tadašnje Riječko-senjske metropolije. Radovi su objavljeni u zborniku Visoko školstvo na području Riječkosenjske metropolije (uredio Mile Bogović), Rijeka Zagreb, U prvom je dijelu obrađena povijest senjskog sjemeništa, što je objavljeno kao posebna knjiga pod naslovom: Povijest visokoškolske izobrazbe u biskupijama Senjskoj i Modruškoj ili Krbavskoj do godine, Senj, 1999., str. 227.

122 386 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 čela je s akademskom godinom 1806/07. Dne 4. rujna izdana je naredba bogoslovima u Sombatelju da se uključe u senjsko sjemenište. Broj studenata kretao se između 20 i 30. Kao za poglavare i profesore, tako je država davala i za uzdržavanje bogoslova. U početku je taj izdatak iznosio forinti, u kojim se okvirima kretao izdatak države i poslije. Na staru godinu sjemenište je zahvatio požar, tako da je tek bilo sposobno, nakon obnove, primiti nove studente. U međuvremenu je Ježić poučavao svećeničke kandidate privatno u Senju i Novom, a poticao je i istaknutije svećenike da isto rade u svojim župnim uredima. Dakako da je neke slao na studij u inozemstvo. Ukidanjem pavlinskog reda došla je u krizu i senjska gimnazija. Ježić se svojski trudio da ona nastavi s djelovanjem i na sve je strane tražio učiteljski kadar za nju. U tom je radu imao samo djelomičnog uspjeha. Gimnaziju će obnoviti njegov nasljednik Ožegović. 3. Ustrojstvo biskupija Senjski je kaptol tražio ne samo ukidanje zbornih kaptola u Modruškoj biskupiji nego i katedralnog modruškog, jer je insistirao na postojanju samo jedne biskupije, a prema tome i jednog stolnog kaptola, onoga u Senju. U drugoj polovini 18. stoljeća bilježimo također stalna nastojanja senjskog kaptola da za cijelo područje postoji samo jedan generalni vikar i jedan kapitularni vikar. To znači i jedan katedralni kaptol, ustvari jedna biskupija. To im je na trenutak i uspjelo, jer je car i kralj Josip II. 28. XII inkorporirao modruški teritorij u Senjsku biskupiju, dokinuvši i sam naziv Modruška ili Krbavska biskupija. Taj patent nije bio proveden, a 13. siječnja sam ga je car povukao. Senjski kaptol nije mirovao i Ježićev dugi episkopat bio je opterećen stalnim sporovima s njime. Naime, Ježić je bio s područja Modruške biskupije i nastojao je osigurati i biskupiji i njenom kaptolu jednakopravnost sa Senjom. Mirom u Schönbrunnu izgubila je Austrija krajeve od Save do mora. Te je krajeve Napoleon priključio Ilirskim pokra-

123 M. Bogović, Biskupovanje Ivana Krstitelja Ježića..., str jinama. Tako su se biskupije Senjska i Modruška našle pod francuskom vlašću. Ježić se u novim prilikama dobro snašao. Bio je osobno prijatelj generala Marmonta i slovio je kao frankofil. Tadanji zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac, naprotiv, odlučni je protivnik Francuza. To je Napoleonu bio još jedan motiv da je senjskom biskupu 15. travnja dan na upravu i dio Zagrebačke biskupije koji je došao pod francusku vlast, ali do realizacije tog dekreta francuske vlasti nije došlo, jer su pregovori o provedbi dekreta trajali koliko i francuska vlast. 5 No, prije nego se ta odluka provela u djelo, Francuzi su se morali povući, a time su se i granice biskupija Senjske i Modruške povukle u prijašnje okvire. Za vrijeme francuske uprave ostalo je područje biskupija jednako podijeljeno na civilni i vojni dio. Građansku Hrvatsku južno od Save priključio je car Franjo I svojim nasljednim zemljama, nakanivši u njima provesti temeljitu civilnu i crkvenu reorganizaciju. Planirao je uspostaviti samostalnu Modrušku biskupiju sa sijelom u Rijeci. Ježić se složio s tim planom, tim radije što je i to išlo u prilog njegovoj tezi da je Modruška biskupija stvarno posebna biskupija, odijeljena od Senjske. 6 Inače je naizmjence stolovao u Senju i Novom. U Novom si je sagradio i posebnu rezidenciju. Odlaskom Francuza, car Franjo civilni dio biskupije uključuje Kraljevini Iliriji koju priključuje svojim nasljednim zemljama. Tada nastaje plan da se Modruška biskupija odvoji od Senjske i da joj se sjedište premjesti u Rijeku. Već je bilo izrađeno detaljno razgraničenje, a i biskup Ježić se s njime složio, ali kad je car morao vratiti taj dio ponovno pod Hrvatski sabor i bana, odustalo se od ideje o biskupiji u Rijeci. Nakon toga nije više bio zainteresiran za crkvenu reorganizaciju spomenutog područja. Tako se u buli Locum beati Petri iz 1828., kojom je izvršena regulacija biskupija, Rijeka i ne spominje. Ježićeva će se želja donekle ispuniti, jer će papa Grgur XVI. bulom Apostolici nostri muneris 1833.presuditi da je Modruška 5 RAČKI, Andrija: Crkvene reforme francuske vlade u Senjsko-modruškoj biskupiji ( ), Bogoslovska smotra, I (Zagreb, 1910.), str (Stjepan ANTOLJAK, Katoličke župe u francuskoj Hrvatskoj godine 1811., Croatia sacra 17-18, str ). 6 Modrussiensis - Memoria huius episcopatus, Archivio segreto vaticano: - Nunziatura di Vienna, Processi dei vescovi ed abbati, n str. 61 (folio).

124 388 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 biskupija stvarno odijeljena i različita od Senjske i da ima svoje utvrđene granice. Što se pak tiče granica koje je papa odredio, Ježić nije mogao biti zadovoljan jer je, prema toj buli, od Modruške biskupije oduzet ličko-krbavski arhiđakonat i pripojen Senjskoj. Dogodilo se, dakle, da je i nekadanje sjedište Krbavske biskupije ostalo izvan njezinih granica. U državnopravnom pogledu, u 18. stoljeću sjeverozapadno je područje pripadalo civilnoj Hrvatskoj, a jugoistočno tzv. Vojnoj krajini. Područje Vojne krajine, koja se protezala kroz Hrvatsku u Slavoniju, bilo je neposredno pod bečkim Ratnim vijećem, što znači da je izuzeta od vlasti Hrvatskog sabora i bana. U vojnom dijelu Senjske i Modruške biskupije bilo je dosta pravoslavnog življa, koji se naselio uz područje prema turskoj granici. Carica Marija Terezija priključila je civilnoj Hrvatskoj i grad Rijeku, koji je do tada pripadao habsburškim nasljednim zemljama. Godine i ona će biti dana na upravu senjskom biskupu. Prije toga je bila pod biskupom u Puli, a taj se grad nalazio unutar Mletačke Republike. Metropolitanska pripadnost tih dviju biskupija doživjela je također u ovo vrijeme dosta promjena. Obje su biskupije u srednjem vijeku bile pod splitskim metropolitom. U 16. stoljeću bilježimo više intervenata ugarskog primasa u crkvena pitanja tih biskupija, a negdje oko prestaje ondje stvarna jurisdikcija splitskog metropolita i počinje onoga u Ostrogonu. Godine obje biskupije dolaze pod kaločkog metropolita. Kada je 8. ožujka osnovana Ljubljanska metropolija, postaju Senjska i Modruška sufraganske biskupije te metropolije, što će trajati do ukidanja te metropolije 19. kolovoza godine, nakon čega su spomenute biskupije podvrgnute neposredno Svetoj Stolici do 29. siječnja 1833., kada se ponovno vraća vlast kaločkog metropolita, dok Zagreb nije postao metropolitansko središte godine. 7 Izmijenjene su i biskupijske granice. Rijeka je došla pod senjsko-modruškog biskupa, ali nigdje se ne kaže kojoj ona biskupiji pripada, pa će ostati svojevrstan corpus separatum sve od osnutka biskupije godine. Prema akvilejskoj patrijaršiji, granica je bila nejasna jer su nekim krajevima 7 PELOZA, Makso, Razvoj crkvenopokrajinske pripadnosti senjske i krbavsko-modruške biskupije, Senjski zbornik, VI ( ), str

125 M. Bogović, Biskupovanje Ivana Krstitelja Ježića..., str uz granicu upravljali senjsko-modruški svećenici (PK 2, 1788, v. 10. kolovoza), ali je to poslije riješeno tako da je područje izuzeto iz te uprave. Najveće su promjene nastale prema Osmanlijskom Carstvu. Godine mirom u Svištovu oslobođen je prostrani teritorij koji je u cijelosti pripao Senjsko-modruškoj biskupiji. Na tom području nastat će župe: Cetingrad (Vališselo), Drežnik, Vaganac, Zavalje, Borićevac. 4. Osnivanje novih župa Početak je jozefinističkih reformi župa u vrijeme Manzadora ( ) koji je, prije nego je postao senjsko-modruški biskup, bio carski predstavnik na pregovorima u Rimu o istoj stvari. Kada je postao senjsko-modruški biskup, bio je dobro upućen u namjere bečkog dvora i mogao ih je sa sigurnošću provoditi. U njegovo je vrijeme posebna komisija obišla sve župe i podnijela izvješće o stanju na terenu. Ona nije imala izravnu zadaću predlagati nova župska središta, ali je učinila preradnje koje će se koristiti u tom smislu. U vrijeme jozefinizma vrijedila su sljedeća pravila za osnivanje novih župa: novu župu treba osnovati ako je udaljenost naselja od župskog središta veća od sata hoda, ako je središte nepristupačno zbog brda i toka rijeka, ako u udaljenim mjestima ima više od 500 vjernika. 8 Vrlo udaljena mjesta od župnog središta dobivala su samostalnog kapelana ako su bila i manje brojna, jer se smatralo da do svakog bolesnika treba na vrijeme doći svećenik, a ako je mjesto tako daleko da postoji opasnost da svećenik ne može stići, bio je to dovoljan razlog da se ondje postavi kapelan. Drugi je val bio kada su prema jozefinističkom ključu stvorene nove župe i kapelanije (vikarijati). Te i iduće godine uspostavljeno je 10 novih župa, a kapelanije će biti podignute na razinu župa 1807., kada je osnovano 50 novih župa. 9 8 HOŠKO, Emanuel, Biskup Pijo Manzador i preuređenje župa u Lici i Krbavi, Riječki teološki časopis, III (Rijeka, 1995.), 2, str Biskupski arhiv Senj, fasc. XV, br. 12. Od do osnovano je ukupno 74 novih župa. Do tada ih je ukupno bilo 53. Nakon toga pa do danas, ako se izuzme dijeljenje Rijeke na župe, na istom području osnovano je samo 8 župa.

126 390 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br Redovništvo Često se osnivanje novih župa povezuje s dokidanjem redova, bratovština i zbornih kaptola. Postoji određena veza između jednoga i drugoga. Da bi se mogla provesti regulacija župa u jozefinističkom duhu, trebalo je naći dosta sredstava, koje je dvor nalazio u imanjima redova, zbornih kaptola i brojnih bratovština. Time, dakako, nije rečeno kako neki redovi ne bi bili dokinuti da nije bilo osnivanja novih župa. Od redova na području spomenutih biskupija dokinuti su isusovci, pavlini i augustinci. Osim toga, dokinut je i franjevački samostan u Senju. Redovničkih zajednica nije bilo mnogo pa ih mnogo nije ni dokinuto. Isusovci su dokinuti papinskom odlukom u cijeloj Katoličkoj crkvi. Oni su u Rijeci imali svoj kolegij, gimnaziju te teološko i filozofsko učilište. U Rijeci je postojao i jedini augustinski samostan na području dviju biskupija. I on je dokinut. Nekada je na tom području bilo više pavlinskih samostana. Nakon turskih osvajanja preostala su samo 3 i jedna ispostava. Samostani su bili u Senju, Novom i Crikvenici, a ispostava s dva redovnika bila je u gorju Kapela, gdje je nekada bilo i do 80 redovnika. U Senju su pavlini držali gimnaziju, koja je nakon ukidanja došla u tešku krizu, tako da se nije oporavila sve do kada ju je na čvršće noge podigao biskup Mirko Ožegović. Od bratovština je ostala samo talijanska bratovština Žalosne Gospe pri crkvi sv. Vida u Rijeci. 6. Glagoljica Tako po biskupijama Senjskoj i Modruškoj u vrijeme biskupa Ježića nalazimo dosta krčkih glagoljaša. Inače se otvoreno zauzimao za pravo glagoljanja u liturgiji. Kada je župnik u Malom Lošinju ukinuo misu na staroslavenskom jeziku 10, stao je Ježić, zajedno s krčkim biskupom, u obranu glagoljice. Na području njegovih biskupija glagoljica je već 10 LJUBIĆ, Šime, Borba za glagoljicu na Lošinju, Rad JAZU, 57, Zagreb, 1881., str

127 M. Bogović, Biskupovanje Ivana Krstitelja Ježića..., str napuštana, a u dijelove mise koji se čuju uvođen je govorni jezik. Ježić se uklapa u tu tendenciju narodnog jezika u liturgiji i objavljuje Epistole i Evanđelja, tzv. šćavet ili slavet, ustvari misal na hrvatskom jeziku. 11 U Ježićevo vrijeme bilježimo postupno povlačenje staroslavenske liturgije i uvođenje narodnog jezika. Staroslavenski jezik s glagoljskim pismom u sv. misi bio je u uporabi u ovim biskupijama već tisuću godina. Najprije je ta praksa bila dopuštena samo u seoskim župama i crkvama, a papa Inocent IV. dopustio je to upravo senjskom biskupu Filipu. Senjska je katedrala bila jedina katedrala u katoličkom svijetu gdje svečane mise ne samo da se nisu pjevale latinski nego se nisu ni smjele pjevati na tom univerzalnom katoličkom jeziku, već samo na staroslavenskom i iz misala pisanih glagoljskim pismom. Kada je Propagandina tiskara te knjige u 17. i 18. stoljeću uskladila s jezikom ruskih liturgijskih knjiga, u biskupijama Senjskoj i Modruškoj postupno se napušta staroslavenski jezik i glagoljica i svećenici iz starih misala prepisuju tekstove na latinici i polako ih usklađuju s govornim jezikom. Ježić ne samo da nije tu praksu osporavao nego ju je podržao time što je tiskao jedan takav misal. U njemu su svi dijelovi sv. mise koji su se u misi glasno izgovarali na govornom hrvatskom jeziku. Za one dijelove koji su se govorili tiho mogao se upotrebljavati latinski ili staroslavenski misal. Slična je praksa ušla u još neke hrvatske biskupije, ali nigdje nije bila tako proširena kao u biskupijama Senjskoj i Modruškoj. Tako u tim biskupijama imamo tijekom cijelog 19. stoljeća u misi narodni jezik, što je gotovo nezamislivo prije Drugog vatikanskog sabora. Ta praksa bit će od strane Svete Stolice koncem stoljeća zabranjena i ponovno je uveden liturgijski staroslavenski jezik. Zaključak Vrijeme biskupa Ježića spada svakako među najznačajnije periode u povijesti biskupija Senjske i Modruške. One su tada dobile svoje granice i unutarnje uređenje, a definiran je i odnos između bi- 11 Epistole i evanjelja priko svega litta po redu Missala rimskoga skupno s molitvami i blagoslovmi u jezik slovenski prinesena, u Rici 1824., LXXX+315 str.

128 392 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 skupije Senjske i biskupije Modruške. Metropolitanska pripadnost još se neće ustaliti, jer je tek osnovana Zagrebačka metropolija. Možemo reći da je jozefinizam ondje pokazao svu svoju efikasnost u pozitivnom i negativnom smislu, kako u prekrajanju biskupijskih granica tako i u unutarnjoj organizaciji biskupije. To je vrijeme biskupa Ježića, koji se i jozefinizmom znao okoristiti za dobro biskupija. Kratkotrajna francuska vladavina nije uspjela nametnuti neke nove institucije, ali je s njome došlo jedno novo mišljenje koje će unijeti nove poglede i na shvaćanje uloge Crkve i države ili, još bolje, na mjesto naroda u jednoj i drugoj. Biskup Ježić na čitavom je planu svojih biskupija radio na širenju naobrazbe i kulture i u tom je smislu na svojim prostorima vršio onu ulogu koju je u Zagrebačkoj biskupiji vršio Maksimilijan Vrhovac. Poučavao je narod u svakoj potrebi, što pokazuje i njegova brošura Vrhu navlačenja kravokozicah. 12 Smičiklas kaže da je bio dobar prijatelj Francuske i francuski legionar. Prijateljevao je s najutjecajnijim ljudima od znanja i vlasti. Mnogo je pisao. Osim u biskupskom arhivu, njegovih dopisa i rasprava ima u Zagrebu, Beču, Budimpešti i Rimu. Nešto od toga nalazi se i u Rijeci. 13 Pored toga što je bio vrlo učen, bio je i radin. Njegov episkopat nije samo najduži nego i najplodniji. Ne samo da su se u njegovo vrijeme dogodili mnogi važni događaji nego je i on u brojim događanjima igrao važnu ulogu. Posebno, dakako, u biskupijama Senjskoj i Modruškoj. No ono po čemu će se trajno spominjati jest otvaranje senjskog sjemeništa i teološkog učilišta prije dvije stotine godina. 12 Vrhu navlačenja kravokozicah, dvi u kratko beside za pobuditi svekolike oce i majke, iz nimškoga od M. Neustädtera, na Rijeci 1804., 15 str. 13 Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja, Rijeka, Osobne i obiteljske pismohrane: Ježić, Ivan Krstitelj, Spisi 1803, 1831, svež. 1.

129 M. Bogović, Biskupovanje Ivana Krstitelja Ježića..., str BISHOPING OF IVAN KRSTITELJ JEŽIĆ ( ) Summary: 393 A wave of Josephs reforms marked the period under the Austrian monarchy as elsewhere so in the dioceses of Senj, Modruška and Krbava. The bishop with the longest service was Ivan Krstitelj Ježić ( ). The royal court recognized in Ivan Krstitelj Ježić a suitable person to carry out the radical ecclesiastical reorganization. During Ježić s conduct, the area of dioceses passed through many notable changes from different aspects. It changed the state and metropolitan affiliation, it was increased and divided, passed through dissolution of orders and churches, and underwent the redoubling of parishes and establishing of seminaries. Key words: Ivan Krstitelj Ježić, seminary, diocese, parish order, Glagolitic alphabet

130 394 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2

131 E. Ljubović, Grb(ovi) biskupa Ivana Krstitelja Ježića, str Enver Ljubović HERALDIČKO ZNAKOVLJE BISKUPA IVANA KRSTITELJA JEŽIĆA Enver Ljubović, prof., Senj UDK: : JEŽIĆ, I.K. (497.5 SENJ) Izlaganje na znanstvenom skupu Autor u navedenom prilogu opisuje heraldičko znakovlje senjsko modruškog biskupa Ivana Krstitelja Ježića koji pripada poznatoj novljanskoj plemićkoj obitelji Ježić. Novljanski Ježići, kao bogati trgovci i posjednici, dobili su plemstvo i grb od austrijskog cara Leopolda II. Biskup Ježić rođen je u Novom Vinodolskom, a umro je i pokopan u župnoj crkvi svetog Filipa i Jakova u Novom Vinodolskom. Za rezidencijalnog biskupa Senjsko modruške biskupije imenovan je i ostao je na tome položaju sve do svoje smrti. U raščetvorenom grbovnom štitu grba biskupa Ježića zastupljeni su heraldički simboli: malteški crveni križ, zlatno sidro, bijela golubica u letu i pelikan. Svi heraldički simboli na njegovim grbovima, i kamenim i obojenim, odražavaju vrijeme i trenutak u kojemu je živio biskup Ježić. Osim službenog biskupskog grba, na njegovom nadgrobnom spomeniku isklesan je biskupski grb i latinski natpis. Isti simboli isklesani su i na njegovim kamenim grbovima. Navedeno heraldičko znakovlje govori jezikom simbola i znakova te s likovnog stajališta nosi značajke umjetničkih stilova. Uz grbove autor u prilogu donosi i dva natpisa iz senjske katedrale, vezana uz ime i djelovanje biskupa Ježića. Ključne riječi: Ježić, grbovi, heraldika. * * *

132 396 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 PLEMIĆKA OBITELJ JEŽIĆ IZ NOVOG VINODOLSKOG Obiteljski grb obitelji Ježić iz godine (Jessich von Gesseneck ili od Jaeenka ) 1 Austrijsko plemstvo obitelji Ježić podijeljeno je godine od austrijskog cara Leopolda II. Krsti Ježiću, poznatom senjskom trgovcu i počasnom konzulu grada i države Đenove i Francuske u gradu Senju. Plemstvo i grb dodijeljeno je za zasluge prigodom nabavke i prijevoza žita iz prekomorskih zemalja za vrijeme velike gladi u Primorju tijekom i godine. Prema nekim usmenim predajama, jedan od plemića Ježića sudjelovao je na poznatom saboru hrvatskih velikaša u Cetingradu godine, kada su hrvatski velikaši izabrali austrijskog cara Ferdinanda I. Habsburškog za hrvatskog kralja, a potpis i pečat velikaša Ježića nalazi se i na povelji kojom se potvrđuje taj izbor 2. Ježići su vinodolska plemićka obitelj koja se, po svoj prilici, doselila iz Dal- 1 Grb je objavljen u grbovniku: Megerle von MUHLFELD I. G., Osterreichisches Adelslexikon U obiteljskoj usmenoj tradiciji vezanoj za Ježiće postoji i podatak da je jedan član ove obitelji sudjelovao kao hrvatski plemić na saboru u Cetingradu 1527., kada su hrvatski plemići izabrali za svoga kralja Ferdinanda I. iz dinastije Habsburg. Dakako, ovaj podatak ne možemo smatrati vjerodostojnim jer nemamo nikakvog pismenog traga osim usmene tradicije koja se prenosila s koljena na koljena, pa je sačuvana sve do dana današnjega. 2 Enver LJUBOVIĆ, Nekoliko plemićkih obitelji Vinodola i njihovi grbovi, Vinodolski zbornik 11, Ustanova u kulturi Dr. Ivan Kostrenčić, Rijeka-Crikvenica-Novi Vinodolski-Bribir, 2006., str

133 E. Ljubović, Grb(ovi) biskupa Ivana Krstitelja Ježića, str macije krajem 17. ili početkom 18. st., a živjeli su u Novom Vinodolskom, Žrnovnici kod Novog Vinodolskog i Senju. Tijekom 19. st. Ježići se naseljavaju u Žrnovnicu, gdje su obnovili stare napuštene mlinove, poznate još od uskočkih vremena, a osim mlinova imali su nekoliko stupa, brodova i jednu tuneru koja je bila aktivna gotovo do Drugog svjetskog rata. Razvijaju uvelike trgovinu svakojakom vrstom roba između Senja i Rijeke, a čak zbog trgovačkih poslova u Žrnovnici u to vrijeme postoji i pošta. Poznati su kao dobri i iskusni trgovci, a starinom su vezani za grad Novi Vinodolski. U 19. je stoljeću u Novom Vinodolskom živjelo 18 porodica Ježića, a u 20. st. svega 6, te se bilježi stalni trend pada broja članova ove obitelji. Prezime Ježić spada u drugu kategoriju najstarijih novljanskih prezimena, jer se javljaju zajedno s nekoliko autohtonih novljanskih prezimena još u 18. st. U knjizi Stališ duša župe Novi Vinodolski, za razdoblje od do 1891., također se navodi 19 porodica Ježića. U Primorju, pa i šire, gotovo svaka obitelj imala je svoj obiteljski nadimak (špic, špicname ili prišvarak), pa tako često u obiteljima istoga prezimena postoje različiti nadimci. Ježići iz Novog Vinodolskog nosili su sljedeće obiteljske nadimke: Surini, Surinka, Stanković - od imena Stanimir ili Stanko, Arbić - od osobnog imena Adelbert, Jona, Lozine, Pampići, Padaline i Rajkin. Zbog trgovačkih poslova pojedini su članovi ove obitelji živjeli ili povremeno boravili neko vrijeme i u Senju, koji je tijekom 18. i 19. st. bio poznati trgovački grad i grad pomoraca. I danas se u gradu Senju jedna stara zgrada na obali mora koja je nekada bila solni magazin zove zgrada ex Ježić. KRATAK ŽIVOTOPIS BISKUPA JEŽIĆA Jedna je od najstaknutijih ličnosti ove plemićke novljanske obitelji senjsko-modruški biskup Ivan Krstitelj Ježić 3, rođen Biskup Ivan Krstitelj Ježić pokopan je u župnoj crkvi svetog Filipa i Jakova u Novom Vinodolskom, a na njegovom nadgrobnom spomeniku isklesan je kameni grb.

134 398 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 u Novom Vinodolskom, umro godine također u Novom, gdje je i pokopan u novljanskoj katedrali, tj. danas u župnoj crkvi svetog Filipa i Jakova. Sin je Ivana i Vincencije r. Kabalin. Isusovačku gimnaziju završio je u Rijeci. Studirao je na sveučilištu u Grazu uz potporu ujaka Ivana Krstitelja Kabalina, arhiđakona ličko-krbavskog i kasnijeg biskupa senjsko-modruškog. Godine promoviran je u doktora filozofije i teologije, a za svećenika je zaređen u Beču godine. Bio je svećenik u Ličkom Novom, a od postaje župnik i kanonik u Novom Vinodolskom, te godine postaje modruški arhiđakon. Godine dodijeljen je kao pomoćni biskup s pravom nasljedstva starom biskupu Piccardiju, a kada je Piccardi umro godine u Trstu, Ivan Krstitelj Ježić postaje rezidencijalnim biskupom Senjsko-modruške biskupije 4 sve do svoje smrti Bio je posljednji u nizu od devet senjsko-modruških biskupa koji su boravili u Bakru. Naslijedio ga je biskup Ožegović godine. Biskupe su morali imenovati bečki dvor i rimska kurija, odnosno car i papa. Rim je austrijskom caru i dalje priznavao pravo imenovanja samo senjskog biskupa, dok se prema modruškom biskupu držao liberae collationis, tj. smatrao je da se naslov može slobodno podijeliti nekome bez prethodnog carskog imenovanja. 5 To je pravo Sveta Stolica potvrdila i na posebno održanoj sjednici 2. kolovoza godine. Beč se nije protivio ovoj odluci, budući da su obje biskupije imale samo jednog biskupa. Crkveni dostojanstvenici oblikovali su svoje heraldičko znakovlje na temelju posebnih pravila. Često su spajali svoje obiteljske grbove s grbovima gradova ili teretorija kojima su upravljali. Obiteljski grb biskupa Ivana Krstitelja Ježića i njegov biskupski grb iz temelja se razlikuju i nemaju ni jedan zajednički lik u štitu grba, pa do spajanja s obiteljskim grbom ovdje nije došlo. Ako neki biskup nije imao svoj obiteljski grb, odnosno nije bio plemićkog podrijetla, često se za njega oblikovao novi grb te je likove ili simbole u grbu 4 Mile BOGOVIĆ, Povijest visokoškolske izobrazbe u biskupijama senjsko-modruškoj ili krbavskoj do 1940., Sakralna baština Senj, Senj, 1999., str Niko CVJETKOVIĆ i Josip LUZER, Biskupski grbovi u gradu Bakru, Bakarski zbornik broj 7, Grad Bakar, Bakar, 2001., str. 5.

135 E. Ljubović, Grb(ovi) biskupa Ivana Krstitelja Ježića, str predlagao sam biskup. Iznad grbovnog štita biskupskog grba nalazile su se insignije biskupske časti: biskupski štap, mitra, šešir i križ. 6 HERALDIČKO ZNAKOVLJE I OPIS GRBOVA Grb biskupa Ivana Krstitelja Ježića 7 OPIS GRBA: Štit je grba četverokutnog oblika zaobljenih donjih kuteva i sa šiljkom na dnu te je raščetvoren; 1. na srebrnom polju crveni malteški križ; 2. na modrom polju zlatno sidro; 3. na zlatnom polju sa zelene podloge polijeće golub mira; 4. na zelenom polju pelikan. Okrunjenu kacigu en face, na kojoj stoji golub mira, prate biskupska mitra i štap. Sve je nadvišeno biskupskim šeširom i kićankama. Heraldičko znakovlje Ježićeva biskupskog grba sadrži u sebi one najvažnije crkvene, povijesne i kulturološke odrednice vezane za cijeli prostor Senjsko-modruške biskupije tijekom duljeg povijesnog razdoblja. Likovi u grbu odražavaju povijesni i kulturološki trenutak vremena u kojem je živio biskup Ivan Krstitelj Ježić. Ovaj 6 Tatijana GARELJIĆ, Grbovi i rodoslovi Makarske i Makarskog primorja, Gradski muzej Makarska, Makarska 1996., str Grb preuzet iz: Grbovi u gradu Bakru, autora Mladena STOJIĆA i Nenada LABUSAa, Bakarski zbornik, 3., Grad Bakar, Bakar, 1997., str. 11.

136 400 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 je prostor tijekom duge i nemirne povijesti zauzimao najvažnije mjesto u povijesti i kulturi hrvatske države i hrvatskog naroda te je ovdje i nastalo prvo organizirano državno središte i klica hrvatske državnosti. Križ je najrašireniji i najizrazitiji simbol kršćanstva. Križ je od znaka poniženja i sramote postao znakom i simbolom slave. Križ je kao ikonografski lik bio poznat mnogo prije Krista (svastika, ankh), raspinjanje kao mučenje izmislili su Feničani, a kasnije prihvatili Rimljani. Križ poput četvrokuta simbolizira zemlju i on je najobuhvatniji od svih kršćanskih simbola te ima funkciju sinteze i mjere, a u njemu se sastaje nebo i zemlja. Križ simbolizira raspetog Krista, Spasitelja i on je više nego lik Isusa Krista, jer se poistovjećuje s njegovom ljudskom povješću, pa i s njegovom osobom. Malteški križ, kao jedan od likova u biskupskom grbu biskupa Ježića simbol je malteških vitezova, odnosno malteškog reda koji je osnovan godine za njegu i zaštitu palestinskih hodočasnika. Osam vanjskih šiljaka ovoga križa simbolizira regeneraciju (obnovu, oživljavanje). Ponekad se govori kako oni predstavljaju osam blaženstava iz Isusova govora na gori. Vitezovi su nosili crni plašt i bijeli križ, a promijenili su nekoliko središta, kao npr. Cipar i Rod, da bi se ustalili na Malti godine. Oni su ovdje uredili državu i po Malti su u povijesti poznati i kao malteški red. Danas je ovo službeni amblem države Malte. Danas se bave njegom bolesnika i humanitarnom djelatnošću, pa je i ovaj simbol malteškog križa, ali crvene boje, u biskupskom grbu znakovit i upućuje nas na skrb i brigu za čovjeka i njegov ukupan život. Bijela golubica u zapadnoj kršćanskoj ikonografiji simbolizira Duh Sveti i silazak Duha Svetog na zemlju, a personificira ga u prikazima Sv. Trojstva. Duh Sveti prikazuje se od II. st. (Lucinine katokombe u Rimu). Prema kršćanskoj je dogmi Duh Sveti treća osoba u Trojstvu. Učinkom Duha Svetog Bogorodica je začela Krista. On je nad Kristom, kada se Krist krstio u rijeci Jordan. Kao Duh Istine on prožima i vodi Crkvu te nadahnjuje ljude, udjeljujući im sedam darova Duha Svetog. Bijela golubica simbol je čistoće, a prema evanđelju i simbol bezazlenosti, golubičina krila iskazuju

137 E. Ljubović, Grb(ovi) biskupa Ivana Krstitelja Ježića, str sudioništvo u božanskoj prirodi. Na nadgrobnim reljefima golubica je simbol duše i često pije iz posude koja je simbol izvora sjećanja. Dušu koja ima pogled golubice oživljava Duh Sveti, srodna je duhu, kojeg sveta ptica simbolizira. Golub je kršćanski simbol i personificira mir među ljudima i narodima, a vrijeme u kojem je živio i djelovao biskup Ježić bilo je puno ratnih sukoba i stradanja, pa je poštivanje ovoga najstarijeg kršćanskog simbola bilo od velike važnosti pri uspostavi mira među državama tadašnje Europe. Pelikan je simbol ljubavi (caritas u ciklusu krjeposti). On je simbol očinske ljubavi te simbol Krista koji vlastitom krvlju hrani ljude. 8 Pelikan živi uz vodu, pa je simbol vlažne prirode koja iščezne pod djelovanjem sunčeve topline i ponovno se rađa te je stoga postao likom Kristove žrtve i njegova uskrsnuća te uskrsnuća Lazarova. Kršćanski simbolizam temelji se i na rani u srcu iz koje kaplju krv i voda kao napitci života. Lik sidra kao heraldičkog simbola u biskupskom grbu Ježića simbolizira nadu (spas u ciklusu krjeposti). Budući da zadržava brod svojom težinom, sidro je simbol stalnosti, izdržljivosti, smirenosti i vjernosti. Simbolizira postojani dio našega bića, onaj koji omogućuje da sačuvamo bistrinu duha. Sidro je posljednja mornarova zaštita u oluji pa se najčešće povezuje s nadom, koja jedina preostane osloncem u životnim poteškoćama. Sidro također simbolizira i sukob između krutog i tekućeg stanja, između zemlje i vode. Spomenimo papu sv. Klementa (bačen u more), sv. Ivana Nepomuka (zaštitnik utopljenika), sv. Nikolu (zaštitnik mornara). Na grobu sv. Filomene urezano je sidro jer se pretpostavlja da ju je car Dioklecijan bacio u rijeku Tiber sa sidrom vezanim o vrat. Lik zlatnog sidra u biskupskom grbu upućuje nas na pomorstvo i mornare jer je velik dio Senjsko-modruške biskupije bio teritorijalno vezan uz more. Sveti Pavao kaže da treba usidriti dušu u Kristu, jer će se samo tako izbjeći duhovni brodolom. Križ-sidro kao simbol i lik u štitu grba biskupa Ježića simbolizira nadu koju kršćani polažu u Krista. Ovaj križ-sidro bio je am- 8 Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva (uredio Srećko BADURINA), Sveučilišna naklada Liber-Kršćanska sadašnjost-institut za povijest umjetnosti, Zagreb, 1979., str. 613.

138 402 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 blem sv. Klementa, rimskog biskupa (pape) koji je, prema predaji, u doba cara Trajana bio vezan za sidro i bačen u more. Ostali znakovi crkvenog dostojanstva, kao npr. zlatni biskupski štap i biskupska mitra poredani su, odnosno ukršteni iza grba, tako da im glavni dijelovi vire iza štita, a iznad štita je okrunjena zlatna plemićka kaciga, jer je novljanska obitelj Ježić bila plemićka i imala je plemstvo i obiteljski grb. Iznad okrunjene zlatne plemićke kacige bijeli je golub mira s maslinovom grančicom u kljunu koja simbolizira mir i ljubav među ljudima. Sve nadvisuje biskupski zeleni šešir s kićankama. Mitra je liturgijska kapa i simbol crkvene časti koju nose biskupi, opati, kardinali i pape. To je visoko pokrivalo za glavu, kapa pričvršćena ukriž na vrhu, a obris je poput šiljaka luka. Dva roga mitre podsjećaju na dvije zrake svjetla što izbijaju iz Mojsijeva čela dok prima deset Božjih zapovijedi. Mitra je, dakle, simbol dvaju zavjeta, Staroga i Novoga. Na mitri koja je od platna ili svile naslikan je grb i uglavnom je ukrašena zlatnim vezom. Ostali elementi grba koji nisu u štitu i koji se nalaze okolo štita koji uokviruju jesu: biskupski zeleni šešir i sa svake strane štita po tri zelene rese. Biskupski je sukneni šešir nizak široka oboda s kojeg vise vrpce koje sa svake strane grbovnog štita završavaju sa 6 zelenih kita na svakoj strani u rasporedu 1:2:3. U heraldici, odnosno prema međunarodnim heraldičkim pravilima, biskupski šešir ima vrpcu koja sa svake strane ima 6 zelenih kita. Kameni grbovi biskupa Ježića koji se nalaze isklesani na njegovom nadgrobnom spomeniku u crkvi sv. Filipa i Jakova i iznad ulaza u župni dvor također imaju iste likove kao i njegov obojeni biskupski grb koji je nosio na mitri u svim prigodama.

139 E. Ljubović, Grb(ovi) biskupa Ivana Krstitelja Ježića, str Kameni grb biskupa Ježića s nadgrobnog spomenika (crkva sv. Filipa i Jakova u Novom Vinodolskom) U dvorištu župnog dvora u Senju nalazi se kameni grb biskupa Ježića koji se razlikuje od ostalih grbova i ima samo jedan zajednički lik, a to je malteški križ.

140 404 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 OPIS GRBA: 9 Grb je isklesan na bijelom vapnencu, visine 80, širine 60 i debljine 18 cm. ŠTIT: U klinastom konkavnom štitu koji je sa strane duboko profiliran isklesan je na sredini malteški križ. UKRAS: Iznad štita isklesana je rešetkasta okrunjena kaciga okrenuta en face, a iznad okrunjene kacige biskupska mitra intitulata. Iznad mitre isklesani su ukrasi i križ. Križ s trima prečkama postao je vremenom simbolom crkvene hijerarhije, pa odgovara papinskoj tijari, kardinalskom šeširu i biskupskoj mitri. Od 15. st. samo papa ima pravo na križ s tri prečke, kardinal s dvije, biskupi imaju pravo na uporabu jednostrukog križa. Kameni grb biskupa Ježića (župni dvor Senj) 9 Blaženka LJUBOVIĆ - Enver LJUBOVIĆ, Grbovi i natpisi na klamenim spomenicima Senja, Senjsko književno ognjište, Senj, 1996., str. 43. Grb se danas u cijelosti sačuvan nalazi u dvorištu župnog dvora u Senju.

141 E. Ljubović, Grb(ovi) biskupa Ivana Krstitelja Ježića, str Senjsko-modruški biskup Ivan Krstitelj Ježić postavio je krov na stari zvonik senjske katedrale koji je svodom bio spojen s katedralom. Za taj događaj vezan je sljedeći natpis: 10 HAEC TURRIS A NOVEM SAECULIS SUB SISTENS AT VALDE DEFORMIS AD FOR- MAM TURRIS CAMPANARIAE SUMP- TIBUS ECCLESIAE ET BE- NEFACTORUM MUNIFICEN- TIA REDACTA EST ANNO DOMINI 1826 Početkom 19. stoljeća biskup Ježić uredio je interijer katedrale u klasicističkom stilu, a iz godine poznat je natpis koji spominje biskupa Ježića. Sadržaj natpisa vezan je uz crkveni život, a ne uz izgradnju katedrale te se nalazi s lijeve strane svetišta. Natpis je na latinskom jeziku i glasi : 11 IOANNI BAPT. IESICH SEGNIENS ET MODRUS. S(eu) CORBAV. EPISCopo OPTIME MERITO CHLERI.POPULO. PATRIAE PATRI PIISSIMO. ECCLESIAE FAUTORI GENEROSISSIMO ANNO EPISCOPATUS XXXI. SACERDOCII IUBILEUM CUM DIOCESANIS OCTO VENERANDIS IN SUA CATHEDRA CORAM PLURIBUS. ECCLESIA. TOGA. SAGOQ. CELEBRIBUS VIRIS. TENERO QUOQUE CONCELEBRINO VINCENTIO 10 Ivan KUKULJEVIĆ-SAKCINSKI, Nadpisi sredovječni i novovjeki na crkvah, javnih i privatnih sgradah u Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb, 1891., str. 258., natpis 866.; Josip FRANCIŠKOVIĆ, Stolna crkva u Senju s zvonikom iz godine 1000, Bogoslovska smotra, Zagreb, 1927., str ; Melita VILIČIĆ, Arhitektonski spomenici Senja, RAD, knjiga 360, JAZU, Zagreb, 1971., str Ivan KUKULJEVIĆ-SAKCINSKI, n.dj., str , natpis broj 865; Melita VILIČIĆ, n.dj., str. 116, slika 126.

142 406 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 CABALLINI AB EHRENBURG SAC. AP. MAIESTATIS p.s. CONSILARIO PRAESENTE CELEBRANTI TRIUM TAMDIU LONGAEVUM MATRIMONIUM BENEDICENTI NE MIRA HAEC SACRUM RERUM IN DIOCESI VEL FORS IN ORBE CATHOLICO NOVITAS OBLIVIONE SEPELIATUR CATHEDRALE CAPITULUM VIRTUTI DIGNITATIQUE EIUS DEVOTUM Portret biskupa Ivana Krstitelja Ježića

143 E. Ljubović, Grb(ovi) biskupa Ivana Krstitelja Ježića, str PORTRET IVANA KRSTITELJA JEŽIĆ 12 NOVI VINODOLSKI, 1746, NOVI VINODOLSKI, /SAKRALNA BAŠTINA SENJ, galerija portreta biskupa 407 Portret biskupa Ježića nalazi se u zbirci portreta u Sakralnoj baštini u Senju, a naslikan je oko godine, ulje na platnu, 87,2 x 71,5 cm, b. s. Poprsje muškarca srednjih godina, frontalno. Sijeda kosa, mala ružičasta kapica. Bijela čipkasta tunika, mocet od bijeloružičaste svile, oko vrata lanac s križem ukrašenim modrim kamenima. Desnom rukom pridržava knjigu. U pozadini draperija, arhitektura i stup. Na poleđini slike natpis: IOANNES BAPT: JESICH EPPUS CREAT: ANNO/1789/OBIIT/ 1833./ Profati abnepos Vencesl./Kargačin gym. Prof.:/emerit: restauravit/1878. LITERATURA Niko CVJETKOVIĆ i Josip LUZER, Biskupski grbovi u gradu Bakru, Bakarski zbornik 7, Grad Bakar, Mile BOGOVIĆ, Najduži biskupski staž-ivan Krstitelj Ježić, Zvona, XXII., Rijeka, 1983., str. 5. Mile BOGOVIĆ, Povijest visokoškolske izobrazbe u biskupijama senjsko-modruškoj ili krbavskoj do 1940., Sakralna baština Senj, Senj, Mile BOGOVIĆ, Jozefinizam u biskupiji senjsko-modruškoj, Zvona, 10, 1982., str. 5 i 12. Josip FRANCIŠKOVIĆ, Stolna crkva u Senju s zvonikom iz godine 1000., Bogoslovska smotra, Zagreb, M. BREGOVAC PISK, Prošlost i baština Vinodola, Zagreb, 1988., str.128, kataloški broj 145.

144 408 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 Tatijana GARELJIĆ, Grbovi i rodoslovi Makarske i Makarskog primorja, Gradski muzej Makarska, Makarska, Ivan KUKULJEVIĆ-SAKCINSKI, Nadpisi sredovječni i novovjeki na crkvah, javnih i privatnih sgradah i.t.d., Zagreb, LEKSIKON IKONOGRAFIJE, LITURGIKE I SIMBOLIKE ZA- PADNOG KRŠĆANSTVA, Sveučilišna naklada Liber - Kršćanska sadašnjost - Institut za povijest umjetnosti, Zagreb, Blaženka LJUBOVIĆ - Enver LJUBOVIĆ, Grbovi i natpisi na kamenim spomenicima Senja, Senjsko književno ognjište - Časopis Usponi, Senj, Enver LJUBOVIĆ, Nekoliko plemićkih obitelji Vinodola i njihovi grbovi, Vinodolski zbornik 11, Ustanova u kulturi Dr. Ivan Kostrenčić, Crikvenica, Megerle von MUHLFELD I. G., Österreichisches Adelslexikon, Ergänzungsband Prošlost i baština Vinodola, Zagreb, 1988., Boris PRISTER, kataloški broj 306. Mladen STOJIĆ - Nenad LABUS, Grbovi u gradu Bakru, Bakarski zbornik 3, Grad Bakar, Melita VILIČIĆ, Arhitektonski spomenici Senja, RAD, knjiga 360, JAZU, Zagreb, Bartol ZMAJIĆ, Heraldika, Sfragistika, Genealogija, Veksilologija i Rječnik heraldičkog nazivlja, Golden Marketing, Zagreb, 1996.

145 E. Ljubović, Grb(ovi) biskupa Ivana Krstitelja Ježića, str HERALDIC INSIGNIA OF BISHOP IVAN KRSTITELJ JEŽIĆ 409 Summary: The author in the mentioned section describes heraldic insignia of Ivan Krstitelj Ježić, the bishop of Senj-Modruša who belongs to a well-known noble family Ježić from Novalja. The Ježićs as rich tradesmen and landowners were ennobled and received the coat of arms from the Austrian emperor Leopold II. Bishop Ježić was born in Novi Vinodolski in 1746 and died in 1833; he was buried in the parish church of Saint Philip and Jacob in Novi Vinodolski. He was nominated the residential bishop of Senj-Modruša diocese in 1789 and he remained in this post until he died. In the four part shield of the coat of arms of bishop Ježić, the heraldic insignia are: the red cross of Malta, golden anchorage, white dove in flight and the pelican. All heraldic insignia on his stone and painted coat of arms, reflect the time and moment when the bishop lived. Besides the official bishop s coat of arms, on his tombstone are chiselled out the bishops coat of arms and the Latin inscription. The same insignia are carved on his stone coat of arms. The mentioned heraldic insignia talks with the language of signs and symbols; from an artistic point of view it bears qualities of artistic styles. Besides the coat of arms, the author brings two inscriptions from the cathedral of Senj, connected with the name and activities of bishop Ježić. Key words: Ježić, coat of arms, heraldic

146 410 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2

147 F. E. Hoško, Jozefinistička polazišta osnivanja župa..., str Franjo Emanuel Hoško 411 JOZEFINISTIČKA POLAZIŠTA OSNIVANJA ŽUPA I NJIHOVO OSTVARENJE U BISKUPIJAMA SENJSKOJ I MODRUŠKOJ Prof. dr. o. Franjo Emanuel Hoško, Teologija u Rijeci UDK: 322 : [ [377.5/6 : 254.4] (497.5 SENJ) : SENJSKO-MODRUŠKA] 1764/1806 Izlaganje na znanstvenom skupu U Senjsko-modruškoj biskupiji nastalo je u razdoblju jozefinizma 86 novih župa. Jozefinizmom su bili sigurno zadojeni biskup Pijo Manzador ( ) i biskup Ivan Krstitelj Ježić ( ). Kad je Ježić preuzeo vodstvo biskupije, ona je brojila 51 župu, a u dugom razdoblju njegova upravljanja biskupijom osnovano je 75 novih župa; na njegov osobni zahtjev država je osnovala 49 župa. U više novih župa podignute su i nove crkve i kuće za župnike. Nema sumnje da je ovo silno umnažanje broja župa bilo na korist općem vjerskom moralnom stanju u biskupiji, osobito nakon što je biskup Ježić osnovao i biskupsko sjemenište s visokom bogoslovnom školom. Ključne riječi: Senjsko-modruška biskupija, jozefinizam, Pijo Manzador, Ivan Kristitelj Ježić, župe, sjemenište, bogoslovna škola. * * * U historiografiji je usvojen naziv jozefinizam za povijesno razdoblje u zemaljama pod vlašću Habsburgovaca od sredine 18. stoljeća do sredine 19. stoljeća. Premda je državna politika u Habsburškoj Monarhiji već za carice Marije Terezije, a zatim za njezinih sinova Josipa II. i Leopolda II., postavila kao glavni cilj centralizaciju upravnog aparata, ipak su bit jozefinističkog zakonodavstva tvorile crkveno-političke mjere i odredbe. 1 Jozefinizam je, dakle, osobita politička filozofija, ali se najčešće pod tim imenom misli na crkvenopolitičke reforme u duhu prosvjetiteljstva za cara Josipa II. koji je 1 Erich ZOELLNER, Therese SCHUESSEL, Povijest Austrije, Barbat, Zagreb, 1997., str. 210, 211.

148 412 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 punom radikalnošću provodio tako zacrtan program reformi. 2 Jozefinizam je, dakle, tipičan austrijski oblik prosvjetiteljstva, kojem su temelji postavljeni prije vladanja cara Josipa II., da bi se u njegovo vrijeme razmahao u potpunosti i pokazao svu svoju oporost u odnosima prema Katoličkoj crkvi zbog cezaropapističkih oznaka, ali ga je nadživio i trajao je sve do sredine 19. st. 3 Upravo zato je opravdano govoriti o ranom jozefinizmu za carice Marije Terezije, razmahalom za cara Josipa II. i kasnom sve do kad je Austrija sklopila konkordat sa Svetom Stolicom. 1. Državni program uspostave novih biskupija i novih župa Valja naglasiti da jozefinizam širinom svog sadržaja i nastojanjem oko društvenih i političkih izmjena, a napose u odnosu Crkve i države, nadilazi redoviti opseg interesa samoga prosvjetiteljstva. Država je, naime, još godine, tj. u razdoblju ranog jozefinizma, isticala da je njezino pravo proširiti vlast na područje gdje se susreću država i Crkva, na tzv. «res mixtae», pa je Crkvi ostavila samo ono što se odnosi na naviještanje evanđelja, bogoštovlje i dijeljenje sakramenata. Josip II. je i to područje osjetljivo smanjio, napose svojim uredbama, tzv. patentima, o vjerskoj toleranciji, dokidanju samostana, osnivanju župa i promjeni biskupijskih granica te novim redom bogoslužja. 4 No, još je 23. siječnja carica Marija Terezija ( ) objavila odluku da se u svim austrijskim zemljama prikupe podaci o broju župa, kapelanija i crkava. 5 Htjela je na taj način saznati koliko je potrebno novih pastoralnih mjesta i crkava za učinkovito dušobrižništvo da bi na taj način ispravila uočenu pastoralnu nedjelotvornost, nastalu zbog pastoralne nebrige prema vjernicima rubnih naselja u župama s velikim područjima. To je istraživanje ta- 2 «Ideje prosvjetiteljstva, najčešće nazivane jozefinizmom (iako sin Marije Terezije nije bio ni začetnik ni usamljeni provoditelj te ideje), bile su u Austriji pod utjecajem jansenizma, crkvenog pokreta koji je inicirao biskup Cornelius von Ypern, s obilježjem vrlo stroge vjerske discipline. Više su od teoloških, državno-crkvena učenja toga pravca utjecala na mjerodavne ličnosti javnog života u Austriji te određivala njihove odluke u crkveno-političkome smislu». Isto, str Rudolf ZINNHOBLER, Joseph II. und der Josephinismus. Theologisch-praktische Quartalschrift, 139(1991), br. 4, str Isto, str Rudolf REINHARDT, Zur Kirchenreform in Oesterreich unter Maria Theresia, Zeitschrift fuer Kirchengeschichte, 77(1966), str

149 F. E. Hoško, Jozefinistička polazišta osnivanja župa..., str kođer trebalo utvrditi kakva je učinkovitost pastoralnog djelovanja u gradskim župama s velikim brojem vjernika. Zahtjev za ovim istraživanjima nastao je kao rezultat uvjerenja da u suzbijanju i iskorijenjivanju kriptoprotestantizma više nije izvedivo preseljavanje prostestanata u Transilvaniju, ali isto tako da malo koriste izvanredna sredstva dušobrižništva, npr. pučke misije. Prevladalo je uvjerenje da su daleko djelotvornija sredstva redovitog župskog pastorala, napose trajna prisutnost svećenika i njihovo bolje osposobljavanje za pastoralnu službu. Iz tog uvjerenja slijedilo je također nastojanje oko umnažanja pastoralnih postaja, tj. podizanja novih crkava i svećeničkih nastambi, uspostava novih župa i kapelanija. 6 Da bi se izveo taj program, bilo je potrebno povećati broj svećenika, čemu je pak prethodilo osnivanje novih sjemeništa i povećanje već postojećih, a prije toga korištenje svećenika pojedinih crkvenih redova u župnoj pastoralnoj službi. 7 Naravno, za takav sveobuhvatan i dalekosežan pastoralni program bilo je neophodno namaknuti novac i ustanoviti osobitu zakladu, tzv. Vjerozakladu, iz koje bi se plaćali troškovi nastali preuređenjem župa i biskupija. Bečki je dvor smatrao da do potrebnog novca za ostvarenje tog programa može doći posezanjem u prihode velikih opatija, samostana, bogatih župa i crkvenih bratovština. Konačno je u vremenu Marije Terezije dvorska kancelarija predložila tri načina stjecanja takvog novca: prvi je tražio da upravitelji najbogatijih prelatura odustanu od visokih naslova, pa će tako uštedjeti novac koji će zatim predati Vjerozakladi; drugi je prijedlog bio da se u pojedinim nasljednim zemljama ustanovi središnja uprava svih samostanskih dobara, a samostani će dobivati sredstva za uzdržavanje svojih članova redovnika kojih ne bi smjelo biti više od 19; treći je način dolaženja do samostanskog novca bio prijedlog da se svakom samostanu i prelaturi odredi godišnji porez. 8 Nakon što je posebna vjerska komisija na bečkom dvoru i izradila sveopći program preuredbe župa u monarhiji i program stjecanja novca, carica nije željela provesti drugi program bez 6 Ferdinand MASS, Der Fruehjosephinismus, Wien, 1969, str ; Johann WEISSENSTEINER, Die josephinische Pfarregulierung, u: Erwin GATZ (izdavač): Die Bistuemer und ihre Pfarreien. Herder Verlag, Freiburg, 1991., str Johann WEISSENSTEINER, Die josephinische Pfarregulierung, str Rudolf REINHARDT, Zur Kirchenreform in Oesterreich unter Maria Theresia, str

150 414 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 suglasnosti najviših crkvenih vlasti u Rimu, pa je stoga tražila prikladnu osobu koja će u Rimu uspješno predstaviti nakane bečkog dvora. Našla ga je u Piju Manzadoru, članu Dvorske komisije za vjerska pitanja. 9 On je u to vrijeme bio provincijalni poglavar austrijskih barnabita, a Marija Terezija ga je 25. svibnja odredila za svog povjerenika u spomenutim poslovima u Rimu. 10 Manzador je prihvatio povjerenu zadaću i sam doradio prijedloge o načinu stjecanja kapitala za Vjerozakladu predvidjevši da njome upravlja Dvorska vjerska komisija uz zajamčen uvid crkvenim osobama koji su njezini članovi, ili onima koje će imenovati sam papa ili će tu zadaću kontrole Vjerozakladina fonda preuzeti nuncij u Beču. Državni kancelar monarhije prihvatio je samo prvu mogućnost, a ostale je tako preinačio da uvijek bude isključena Rimska kurija od upravljanja vremenitim dobrima Crkve u Austriji. Te je prijedloge Manzador zastupao u Rimu i gotovo je bio privolio crkvena nadleštva da ga prihvate. Rasprava je zastala kad je papa Benedikt XIV. zatražio popis svih crkvenih dobara u Austriji da bi tako imao stvaran uvid u crkvene prihode u Austriji. Manzador se s tim papinim zahtjevom vratio u Beč, spreman nastaviti započeti diplomatski posao. Kako je iste godine buknuo rat s Pruskom ( ), dvor nije nastavio razgovore s Rimom u vezi sa stvaranjem Vjerozaklade kako Pruska ne bi iz propagandnih razloga posijala sumnju među narodom, da se crkvena dobra troše u ratne svrhe. 11 Nakon Pruskog rata država je naznačila načela prema kojima valja učiniti novi plan osnivanja novih župa u monarhiji; on je izrađen godine i nije više bilo vremena provesti ga za života Marije Terezije. Za cara pak Josipa II. ( ) pristupilo se radikalnim metodama ostvarenju tog plana. Car je svojim patentom dokinuo kontemplativne crkvene redove. Njihovu je imovinu 9 Andreas POSCH, P. Don Pius Manzador. Diplomat und Ordensmann, Beitraege zur Wiener Dioezesangeschichte, 21(1980), str Pijo Manzador (Beč, 10. ožujka Alba Julija, Rumunjska, 28. kolovoza 1774.) bio je biskup Senjsko-modruške biskupije od do godine. Mile Bogović pružio je potrebne podatke o njegovom životu i djelovanju u Hrvatskoj saževši ih u tvrdnju: Manzadorov rad u Senjsko-modruškoj biskupiji, možemo reći, da je bio u duhu njegova reda i u duhu prosvjetiteljskog apsolutizma Bečkog dvora. - Mile BOGOVIĆ, Povijest biskupija Senjske i Modruške ili Krbavske, u: Fontes. Izvori za hrvatsku povijest, 7(2001), str. 75, Rudolf REINHARDT, Zur Kirchenreform in Oesterreich unter Maria Theresia, str ; Johann WEISSENSTEINER, Die josephinische Pfarregulierung, str. 53, 54.

151 F. E. Hoško, Jozefinistička polazišta osnivanja župa..., str iskoristio za podizanje socijalnih i prosvjetnih ustanova, ali i za podizanje novih župa; svećenike je iz tih redova pak predao na raspolaganje biskupima da im povjere župnu pastvu. Car je k tome dokinuo crkveni zakon o izuzetosti redovnika od vlasti mjesnih biskupa i tako omogućio da i svećenike u crkvenim redovima s odobrenim djelovanjem koriste u župnoj pastvi. Iste je godine Josip II. uspostavio Vjerski fond, tj. Vjerozakladu, koja je trebala novcem dokinutih crkvenih redova i samostana redova s odobrenim djelovanjem podizati i nove župe. Osnovao je i Duhovnu komisiju carskog dvora koja je iste godine razradila pravila koja valja slijediti u osnivanju novih župa; prvo ističe da u dijeljenju postojećih župa i uspostavi novih valja voditi računa o rijekama i brdima što priječe okupljanje župljana u župnoj crkvi; drugo je pravilo da dijelovi župe ne smiju biti udaljeni preko sat hoda; treće se odnosi na broj vjernika u župi i traži da u konfesionalno jedinstvenoj sredini ne prelazi više od 700 župljana, a u krajevima gdje su katolici u dijaspori taj broj može biti i manji; četvrto pak želi poštovati prošlost pa preporuča osnivanje novih župa u mjestima gdje su u prošlosti bila župna središta; peto pak upozorava da je opravdano osnivanje novih župa ako župnik mora tražiti pomoć susjednih svećenika ili ako je nekom dijelu župe bliža crkva susjedne župe pa se u njoj okupljaju vjernici iz dviju župa Preuređnje župa u Senjsko-modruškoj biskupiji u vrijeme jozefinizma Teško je razumjeti odluku bečkog dvora da upravo Pijo Manzador ostavi Beč i pođe na sam rub monarhije za biskupa u Senjsko-modrušku biskupiju. Bio je, naime, Bečanin rođenjem, a k tome član Dvorske komisije za vjerska pitanja, povjerenik upravo u poslovima preuređenja župa austrijske carice Marije Terezije pred Svetom Stolicom u Rimu, gdje je gotovo privolio najviše crkvene vlasti na caričin prijedlog o tom pothvatu. Možda je razlog bio taj što Dvorska komisija nije po završetku Pruskoga rata nastavila razgovore o tom programu preuređenja biskupija i 12 Johann WEISSENSTEINER, Die josephinische Pfarregulierung, str. 57.

152 416 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 župa s Rimom, a nije isključeno da je netko iz spomenute komisije, uz caričino odobrenje, želio provjeriti Manzadora u izvođenju prije zacrtanog programa. Treba još spomenuti kao moguće obrazloženje Manzadorova odlaska u Senjsko-modrušku biskupiju provjeravanje može li preuredba župa na prostoru te biskupije ojačati djelovanje Katoličke crkve. Jedan od razloga državnog zahvata u reguliranje župa u Habsburškoj Monarhije bilo je, naime, i nastojanje riješiti pitanje prisutnosti protestanata među katolicima u austrijskom dijelu monarhije, pa je slanje Manzadora u Senjsko-modrušku biskupiju moglo biti ispitivanje vrijede li postavljena načela o uspješnijem djelovanju katolika među protestantima također za isto takvo djelovanje katolika među pravoslavnim kršćanima. Ta se misao nameće iz čitanja Manzadorova izvješća ad limina u kojem se opravdava što je više puta tražio odgađanje kanonskog pohoda župama biskupije i u tri navrata kao prvi razlog spominje da su ga u obavljanju biskupske vizitacije ometali i priječili perfidi schismatici (142v, 144r; 145v; 147r, 150r), tj. pravoslavci. 13 Manzador je već nakon prve vizitacije do godine osnovao 11 mjesnih kapelanija, a nakon druge od do još 8 novih mjesnih kapelanija, tj. ukupno 19 novih vikarijata, a uspostavio je i župu u Mrkoplju. 14 Upravo u vrijeme Manzadorove druge vizitacije osobita mješovita komisija, sastavljena od predstavnika crkvene i državne vlasti, obišla je župe Ličko-krbavskog arhiđakonata od 15. listopada do 25. studenoga godine, izvijestila o stanju župa tog područja i zatim izradila program uspostave novih kapelanija i župa. 15 Taj je program bio polazište za uspostavu više novih župa i kapelanija u vrijeme biskupa Ivana Krstitelja Ježića ( ), 16 ali je u isto vrijeme dokument o prethodnom Manzadaro- 13 Izvješća /senjskih i modruških biskupa Svetoj Stolici/, u: Fontes. Izvori za hrvatsku povijest, 7(2001), str Mile BOGOVIĆ, Izvješća /senjskih i modruških biskupa Svetoj Stolici/, u: Fontes. Izvori za hrvatsku povijest, 7(2001), str Franjo Emanuel HOŠKO, Biskup Pijo Manzador i preuređenje župa u Lici i Krbavi, Riječki teološki časopis, 3(1995), br. 2, str Franjo Emanuel HOŠKO, Biskup Pijo Manzador i preuređenje župa u Lici i Krbavi, Riječki teološki časopis, 3(1995), br. 2, str Ivan Krstitelj Ježić (Novi Vinodolski, 7. studenoga Novi Vinodolski, 6. svibnja 1833.) doktoratom je završio filozofski i teološki studij u Grazu. Djelovao je kao kapelan u Ličkom Novom, a zatim je bio župnik i kanonik u rodnom mjestu. Već je imenovan za pomoćnog biskupa Aldragu Piccardiju, da bi sljedeće godine preuzeo vodstvo biskupije. Političke prilike otežavale

153 F. E. Hoško, Jozefinistička polazišta osnivanja župa..., str vu preuređenju župa. On je, naime, na području Ličko-krbavskog arhiđakonata prije uspostavio četiri samostalne kapelanije i razradio kako uspostaviti petu. God namjestio je kapelana u naselju Sveti Rok, naselju koje je pripadalo župi Lovinac, kapelana u Bruvnu unutar župe u Gračacu; župi Gračac po ustrojstvu je pripadao i kapelan u Zrmanji-Palanci. Manzadarovom je odlukom o župi u Karlobagu bio ovisan kapelan u Cesarici, a samostalni je vojni kapelan stolovao u Gospiću, na području župe u Novome. Ostale su kapelanije na tom području uspostavili Manzadarovi prethodnici. One su bile u sastavu sljedećih župa: u župi Novi u Brušanima, u župi Budaku kapelan u Širokoj Kuli, župi Gornje Pazarište kapelan u Donjem Pazarištu, župi Čanak kapelan u Buniću. Na čelu komisije koja je sve to ispitivala bio je Ivan Kabalin, u to vrijeme arhiđakon ličko-krbavski, a zatim Manzadorov nasljednik u nizu senjsko-modruških biskupa. 17 Svakako je biskup Manzador bio prvi biskup senjsko-modruški biskup u razdoblju ranog jozefinizma koji je i sam bio zadojen idejama jozefinizma. Nema izričitih podataka je li spomenuta mješovita komisija pohodila župe Ličko-krbavskog arhiđakonata po Manzadorovoj volji ili po odredbi državnih vlasti; vjerojatnije su državne vlasti stajale iza tog čina. No, u razdoblju razmahalog jozefinizma za vrijeme cara Josipa II. državne su vlasti još više zadirale u ustrojstvo pojedinih biskupija. Tako je potkraj vladavine cara Josipa II. godine sazdan temeljni plan prema kojemu je trebalo provesti cjelovito preuređenje župa u Senjsko-modruškoj biskupiji. Bilo je to prve godine samostalne uprave Ivana Krstitelja Ježića tom biskupijom. U Ježićevim se biografijama ističe da je u razdoblju francuske vladavine u zapadnoj Hrvatskoj od do bio povezan s predstavnicima te vladavine, izričit frankofil, ali zapravo valja više naglašavati da je u razdosu njegovo upravljanje jer je od područje biskupije bilo pod francuskom vlašću. Ipak je uspješno vodio biskupiju i riješio pitanje nove raspodjele župa te odgoja i obrazovanja budućih svećenika na području same biskupije. - Mile BOGOVIĆ, Najduži biskupski staž - Ivan Krstitelj Ježić, Zvona, 21(1983), 1, str. 5; ISTI, Povijest biskupija Senjske i Modruške ili Krbavske, u: Fontes. Izvori za hrvatsku povijest, 7(2001), str Ivan Krstitelj Kabalin (Novi Vinodolski, Novi Vinodolski, 1783.) potpisivao se Caballini. Od do bio je župnik u Perušiću i ličko-krbavski arhiđakon. Na stolici senjskomodruških biskupa bio je jedno desetljeće ( ). U vrijeme njegovog upravljanja Senjsko-modruškom biskupijom osnovane su četiri nove župe. - Biskup Kabalin bio je ujak biskupu Ježiću.

154 418 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 blju svog visokog školovanja u Grazu i Beču usvojio zasade jozefinizma i ostao im vjeran sve do smrti. Tu je vjernost osobito iskazivao u pastoralnom preuređenju svoje biskupije i u organizaciji odgoja u sjemeništu te rada bogoslovne škole u tom sjemeništu. 18 Već je prve godine njegove biskupske uprave osnovano šest župa, a sljedeće dvanaest, dok je nastalo pet novih župa. Tako su u prve tri godine biskupskog upravljanja Ivana Krstitelja Ježića Senjsko-modruškom biskupijom osnovane 23 nove župe što je uvjetovalo bitnu izmjenu dotadašnjeg župnog sustava u biskupiji. No, u vrijeme kasnog jozefinizma, godine, posve se izmijenila topografija Senjsko-modruške biskupije jer je tada jednom odlukom Ugarskog kraljevskog namjesničkog vijeća u Budimu osnovano 49 novih župa. Potrebno je naglasiti da je tu odluku državnih vlasti potaknuo sam biskup Ježić jer je 15. svibnja predložio novu raspodjelu župa i osnivanje spomenutog broja novih župa. 19 Poslije pa do Ježićeve smrti osnovano je još pet novih župa pa se ukupan broj novih župa u 44 godine Ježićeve biskupske službe u Senjsko-modruškoj biskupiji pepeo na 75, tj. daleko veći broj nego što je biskupija imala župa kad je on preuzeo njezino vodstvo. 20 Naravno, sve je to posve promijenilo ustrojstvo župa u toj biskupiji, i to prema načelima jozefinističkih vlasti koje nisu odustale od državne uredbe o osnivanju novih župa, premda su u ugarskom dijelu monarhije bili dokinuti gotovo svi jozefinistički zakoni Andrija RAČKI, Crkvene reforme francuske vlade u Senjsko-modruškoj biskupiji ( ), Bogoslovska smotra, 1(1910), str ; Mile BOGOVIĆ, Sadržaj izvješća senjsko-modruških biskupa Rimu od do godine, Senjski zbornik, 23(1996), str. 163, 164; ; ISTI, Izvješća /senjskih i modruških biskupa Svetoj Stolici/, u: Fontes. Izvori za hrvatsku povijest, 7(2001), str ; Mile BOGOVIĆ, Izvješća /senjskih i modruških biskupa Svetoj Stolici/, u: Fontes. Izvori za hrvatsku povijest, 7(2001), str. 42, Ni Bogović ni drugi povjesničari Senjsko-modruške biskupije ne spominju da je Ježić kao pomoćni biskup potaknuo ili sudjelovao u programu podizanja novih župa, ali to nije isključeno. 20 Zahvaljujući istraživanjima Mile Bogovića poznat je točan broj župa u Senjskoj i Modruškoj biskupiji od konca 17. st. Godine Senjska biskupija ima pet, a Modruška 20 župa; god Senjska ima četiri, a Modruška 23 župe; god Senjska broji 8 župa, a Modruška 24 župe; god Senjska ima 10 župa, Ličko-krbavski arhiđakonat 11, a Modruška biskupija 24; u razdoblju od do u Senjsko-modruškoj biskupiji bila je 51 župa. Taj broj župa zatekao je Ježić na početku svoje biskupske uprave. - Mile BOGOVIĆ, Izvješća /senjskih i modruških biskupa Svetoj Stolici/, u: Fontes. Izvori za hrvatsku povijest, 7(2001), str Johann WEISSENSTEINER, Die josephinische Pfarregulierung, str. 62.

155 F. E. Hoško, Jozefinistička polazišta osnivanja župa..., str Pastoralno se ustrojstvo Senjsko-modruške biskupije, naime, u vremenu jozefinizma izmijenilo u cijelosti. Kad je Ježić preuzeo upravu biskupije, ona je imala 51 župu, a potkraj njegova živoga brojila je 126 župa, što znači da je za njegove uprave biskupijom osnovano 75 župa. 22 Ježić je dovodio u službu Senjsko-modruške biskupije svećenike drugih biskupija, ali bilo je očito da na taj način ne može organizirati pastoralni rad u svojoj biskupiji. Stoga je razumljivo da je godinu dana prije svog prijedloga o uspostavi velikog broja župa osnovao biskupijsko sjemenište s visokom bogoslovnom školom u Senju. Doista je to bio posljednji čas da Senjsko-modruška biskupija osigura dovoljan broj svećenika za vlastite potrebe pa je bila ispravna odluka da ona sama preuzme odgovornost za odgoj i obrazovanje svojeg svećenstva. Povećan broj župa nužno je zahtijevao ne samo veći broj svećenika nego takve svećenike koji će dobro poznavati pastoralno stanje u biskupiji i pripadati joj životom i djelovanjem. 3. Popis župa u vremenu katoličke obnove i jozefinizma Župa Spominju se u vrijeme katoličke obnove Osnovane Osnovane Osnovane Senj Otočac Brinje Brlog ; Gornji se brojevi vezuju uz istraživanja Mile Bogovića. Ako se slijedi Opći šematizam Katoličke crkve u Jugoslaviji. Cerkev v Jugoslaviji 1974., Zagreb, (navod: Opći šematizam, str ), onda je do biskupa Ježića bilo 56 župa, a u njegovo je vrijeme osnovano 79 novih župa, tj. on je upravljao s 135 župa Senjsko-modruške biskupije.

156 420 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 Župa Spominju se u vrijeme katoličke obnove Osnovane Osnovane Osnovane Sv. Juraj Bakar Belgrad Bosiljevo Bribir Brod Kotor Ledenice Drivenik Gerovo Grobnik Čabar Hreljin

157 F. E. Hoško, Jozefinistička polazišta osnivanja župa..., str Župa Spominju se u vrijeme katoličke obnove Osnovane Osnovane Osnovane Lukovdol Modruš Moravice Novi Ogulin Oštarije Tounj Trsat Zagon Fužine ; Perušić Krmpote Grižane 1695.

158 422 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 Župa Spominju se u vrijeme katoličke obnove Osnovane Osnovane Osnovane Delnice Lešće na Dobri Donji Kosinj Jablanac Lokve ; Lički Osik Slunj Kuterevo Gornji Kosinj Saborsko Budak 1690; Karlobag ; Lički Novi 1690; 1741.

159 F. E. Hoško, Jozefinistička polazišta osnivanja župa..., str Župa Spominju se u vrijeme katoličke obnove Osnovane Osnovane Osnovane Pazarišće Donje ; Podlapac 1702.; Smiljan 1708.; Udbina 1706.; Čanak 1719.; Gračac Sv.Križ/ Senjska Draga Gospić Mrkopalj Ličko Lešće Gornje Pazarišće Rakovica Zagorje

160 424 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 Župa Spominju se u vrijeme katoličke obnove Osnovane Osnovane Osnovane Stajnica Cerovnik Draga Praputnjak Kostrena Sv. Lucija Jezerane Krivi Put Ričice Sveti Rok Jelenje Kraljevica Tribalj Lipa

161 F. E. Hoško, Jozefinistička polazišta osnivanja župa..., str Župa Spominju se u vrijeme katoličke obnove Osnovane Osnovane Osnovane Lađevac Cvitović Erdelj/Generalski Stol Vrbovsko Ribnik Drežnik Vaganac Cetin/Vališselo Zavalje Borićevac Brest Letinac Dabar 1807.

162 426 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 Župa Spominju se u vrijeme katoličke obnove Osnovane Osnovane Osnovane Ramljani Prozor Krasno Starigrad Lukovo Otočko 1807 Kompolje Švica Vratnik Bilaj Palanka/Zrmanja Bruvno/Sv. Petar Bužim Rudopolje

163 F. E. Hoško, Jozefinistička polazišta osnivanja župa..., str Župa Spominju se u vrijeme katoličke obnove Osnovane Osnovane Osnovane Trnovac Lukovo Šugarje Crikvenica Ledenik /Baške Oštarije Cesarica Brušane Novi Korenica Bunić Aleksinica Perjasica/ Mateško Selo Blagaj Maljevac 1807.

164 428 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 Župa Spominju se u vrijeme katoličke obnove Osnovane Osnovane Osnovane Plaški Trošmarija/ Otok Tržić Josipdol Prezid Plešce Tršće Turke Kuželj Lič Podstene Divjake Završje 1807.

165 F. E. Hoško, Jozefinistička polazišta osnivanja župa..., str Župa Spominju se u vrijeme katoličke obnove Osnovane Osnovane Osnovane Plemenitaš Ravna Gora Crni Lug Razloge Dol/Križišće Kukuljanovo Šiljevica kod Sv. Jakova/Jadranovo Selce Zagon Dramalj/ Sveta Jelena Hrib Široka Kula

166 430 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 Župa Spominju se u vrijeme katoličke obnove Osnovane Osnovane Osnovane Krišpolje Cernik Drenova Kostrena Sv. Barbara Zlobin Sinac Napomene iz tablice: 1 Općenito je mišljenje da je u Senju bilo biskupijsko središte već početkom 5. st. U vrijeme seobe naroda biskupija je nestala, a obnovljena je godine. Granice biskupije odredio je Splitski sabor. - Župa je, dakle, u Senju od pamtivijeka. - Mile BOGOVIĆ, Povijest biskupija Senjske i Modruške ili Krbavske, u: Fontes. Izvori za hrvatsku povijest, 7(2001), str U srednjem vijeku Otočac je bio u sastavu Senjske biskupije, a od do središte Otočke biskupije. Župa se spominje još u 12. st. (Opći šematizam, str. 447). - U vremenu poslije Tridentskog sabora biskup Vinko Martena ( ) spominje župu u Otočcu. - Mile BOGO- VIĆ, Povijest biskupija Senjske i Modruške ili Krbavske, u: Fontes. Izvori za hrvatsku povijest, 7(2001), str. 28; Biskup Martena također spominje Brinje kao sjedište župe (Isto, str. 40), a toj župi pripadaju Jezerane kao filijala (Isto, str. 41). No, Opći šematizam (str. 446) smatra da je župa od pamtivijeka. 4 Župu Brlog biskup Sebastijan Glavinić spominje kao filijalu župe Otočac, ali već je biskup Benedikt Bedeković ( ) navodi kao samostalnu župu. - Isto, str Biskup Hijacint Dimitri ( ) spominje dvije nove župe: Brlog i Sv. Juraj (Isto, str. 40; 57), a u Karlobagu je filijala župe sv. Jurja (Isto, str. 41). 6 Biskup Dimitri spominje i 20 sljedećih župa u Modruškoj biskupiji u ovom popisu. - Isto, str Bosiljevo je u sastavu Zagrebačke biskupije. - Isto, str Opći šematizam, (str. 438) zapisuje da je župa osnovana godine. 9 God biskup Ježić odijelio je od Ledenica župu Krmpote. - Mile BOGOVIĆ, Povijest biskupija Senjske i Modruške ili Krbavske, u: Fontes. Izvori za hrvatsku povijest, 7(2001), str Opći šematizam (str. 439) smatra da je ta župa ustanovljena godine. 11 Opći šematizam (str. 436) bilježi da se župa spominje u 13. st. 12 Opći šematizam (str. 442) navodi da je župa ustanovljena godine.

167 F. E. Hoško, Jozefinistička polazišta osnivanja župa..., str Krbavska biskupija osnovana je 1185., a sjedište joj je preneseno u Modruš, pa se zato zove i Modruškom. Iz Modruša je biskup, zajedno sa svojim kaptolom, morao pobjeći u Novi, a ponio je također mnoge dragocjenosti. U Modrušu se i sada vide ruševine katedrale i biskupskoga dvora. Od biskupa Antuna de Dominisa ( ) senjski je biskup najprije upravitelj Modruške biskupije, a poslije je ona jednakopravno sjedinjena sa Senjskom biskupijom. - Mile BOGOVIĆ, Povijest biskupija Senjske i Modruške ili Krbavske, u: Fontes. Izvori za hrvatsku povijest, 7(2001), str ; 35-37; Opći šematizam (str. 438) smatra da je župa nastala još u 14. st. 15 Opći šematizam (str. 443) smatra da je župa u tom mjestu već u 16. st. 16 Opći šematizam (str. 443) zabilježio je da se župa spominje već godine. 17 Opći šematizam (str. 443) smatra da je župa osnovana u 16. st. 18 Opći šematizam (str. 438) bilježi da je ta župa osnovana godine. 19 Opći šematizam (str. 439) smatra da je tek osnovana ta župa. 20 Ovu godinu osnutka navodi i Opći šematizam (str. 441). 21 Krmpote su se odijelile od župe Ledenice. God pripadaju Modruškoj biskupiji, a ih biskup Bedeković ubraja u župe Senjske biskupije. - Mile BOGOVIĆ, Povijest biskupija Senjske i Modru-ške ili Krbavske, u: Fontes. Izvori za hrvatsku povijest, 7(2001), str Opći šematizam (str. 443) spominje da je župa ustanovljena još u 14. st. 23 Opći šematizam (str. 440) početke župe stavlja u1650. godinu. 24 Opći šematizam (str. 448) tvrdi da se župa spominje od pamtivijeka. 25 Opći šematizam (str. 439) donosi da je ova župa ustanovljena Ovu župu samo spominje, i to s navedenom godinom nastanka Opći šematizam (str. 441). 27 Opći šematizam (str. 446) smatra da je župa osnovana godine. 28 Opći šematizam (str. 441) kaže da je ta župa osnovana godine. 29 Opći šematizam (str. 443) smatra da je župa osnovana tek godine. 30 Opći šematizam (str. 448) napominje da se ta župa spominje već godine. 31 Opći šematizam (str. 440) piše da se ta župa spominje još godine. 32 Opći šematizam (str. 441) stavlja početak župe ranije, u godinu. 33 Opći šematizam (str. 439) stavlja u godinu osnivanje župe. 34 Opći šematizam (str. 446) stavlja osnutak te župe u navedenu godinu. 35 Spominje se još godine. - Mile BOGOVIĆ, Izvješća /senjskih i modruških biskupa Svetoj Stolici/, u: Fontes. Izvori za hrvatsku povijest, 7(2001), str Opći šematizam, str Opći šematizam (str. 442) navodi godinu kao vrijeme osnivanja župe. 38 Opći šematizam (str. 436) pomiče osnivanje župe u godinu. 39 Opći šematizam (str. 448) piše da je župa osnovana tek godine. 40 Opći šematizam (str. 442) smatra da je župa osnovana godine. 41 Opći šematizam (str. 442) stavlja osnivanje župe u godinu. 42 Mile BOGOVIĆ, Izvješća /senjskih i modruških biskupa Svetoj Stolici/, u: Fontes. Izvori za hrvatsku povijest, 7(2001), ne spominju župu Brest, a Opći šematizam (str. 442) stavlja njezino osnivanje u navedenu godinu. 43 Novoosnovane župe Bogović dijeli po okružjima. Navodi pet okružja: u senjskom okružju nastale su nove župe: Krmpote, Letinac, Dabar, Ramljani, Prozor, Krasno, Prizna, Starigrad, Lukovo Otočko, Kompolje, Švica i Vratnik (12); u ličko-krbavskom okružju: Bilaj, Palanka (Zrmanja), Sv. Petar (Bruvno), Bužim, Trnovac, Lukovo Šugarje, Ledenik (Baške Oštarije), Cesarica, Brušane, Novi, Korenica, Bunić, Aleksinica (13); u prekokapelskom okružju: Perjasica u Mateškom Selu, Blagaj, Maljevac, Plaški, Otok ili Trošmarija, Tržić i Josipdol (7); u gorskokotarskom okružju: Prezid, Plešce, Tršće, Turke, Kuželj, Lič, Podstene, Divjake, Završje, Plemenitaš, Ravna Gora, Lokve, Crni Lug i Razloge (14);.u vinodolskom okružju: Dol (Križišće), Kukuljanovo, Šiljevica kod Sv. Jakova, Selce i Zagon (5). - Mile BOGOVIĆ, Povijest biskupija Senjske i Modruške ili Krbavske, u: Fontes. Izvori za hrvatsku povijest, 7(2001), str. 42, Opći šematizam (str. 446) navodi godinu kao vrijeme osnutka te župe. 45 Ta je župa tada osnovana prema Općem šematizmu (str. 442).

168 432 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br Opći šematizam (str. 442) navodi godinu kao vrijeme osnutka župe. 47 Opći šematizam (str. 448) pomiče u osnivanje župe. 48 Nema te župe u popisima prije godine kad ju je vizitirao biskup Ježić, ali je opravdano smatrati da je ranije osnovana. - Mile BOGOVIĆ, Izvješća /senjskih i modruških biskupa Svetoj Stolici/, u: Fontes. Izvori za hrvatsku povijest, 7(2001), str Opći šematizam (str. 441) stavlja u godinu osnivanje župe. 50 Opći šematizam (str. 440) navodi da je župa starija jedno stoljeće jer smatra da je osnovana godine. 51 Opći šematizam (str. 443) navodi da se ta župa spominje još u 10. st. 52 Opći šematizam (str. 442) spominje godinu kao vrijeme ustanovljenja župe. 53 Opći šematizam (str. 439) bilježi da je ustanovljena ova župa. 54 Ravna Gora još se za biskupa Manzadora spominje kao samostalna kapelanija. - Opći šematizam, str Opći šematizam (str. 438), očito pogrešno, osnivanje župe stavlja u godinu. 56 Opći šematizam (str. 440) postavlja osnutak župe tek u godinu. 57 Opći šematizam (str. 437) navodi da je ta župa osnovana već godine. 58 Opći šematizam (str. 438) stavlja osnivanje te župe u godinu. 59 Opći šematizam (str. 439) godinu smatra godinom ustanovljenja župe. 60 Mile BOGOVIĆ, Izvješća /senjskih i modruških biskupa Svetoj Stolici/, u: Fontes. Izvori za hrvatsku povijest, 7(2001), str. 255, spominju župu godine, ali to Bogović nije uzeo u obzir, dok Opći šematizam (str. 442) stavlja osnutak župe u godinu. 61 Opći šematizam (str. 446) spominje da je ta župa osnovana godine. 62 Opći šematizam (str. 435) navodi da je župa u Donjoj Drenovi osnovana godine, a u Gornjoj Drenovi godine. 63 Opći šematizam (str. 435) pomiče osnivanje ove župe u godinu. 64 Opći šematizam (str. 436) smatra da je župa u tom mjestu osnovana godine. 65 Opći šematizam (str. 447) piše da je ta župa osnovana godine. Zaglavak U Senjsko-modruškoj biskupiji nastalo je u razdoblju jozefinizma 86 novih župa. Samo u vrijeme biskupa Ivana Krstitelja Ježića osnovano je 75 novih župa, a na njegov zahtjev 49 župa. U više novih župa podignute su i nove crkve i kuće za župnike. Bilo je to u skladu s jozefinističkim načelima o preuredbi župa. Nema sumnje da je ovo silno umnažanje broja župa bilo na korist općem vjerskom moralnom stanju u biskupiji. Da osigura dovoljan broj svećenika za ovaj visok broj župa, osnovao je biskup Ježić biskupsko sjemenište s visokom bogoslovnom školom; osnutak i djelovanje tih ustanova također je bilo u punom skladu s državnim uredbama koje su nastale u duhu jozefinizma i vladale u razdoblju kasnog jozefinizma.

169 F. E. Hoško, Jozefinistička polazišta osnivanja župa..., str JOSEPHS STARTING POINTS TO ESTABLISH PARISHES AND THEIR REALIZATION IN THE DIOCESE OF SENJ- MODRUŠA Summary Eighty-six new parishes were institutionalized in the diocese of Senj-Modruša during Joseph s time. Bishops Pijo Manzador ( ) and Ivan Krstitelj Ježić ( ) were imbued with Josephinism. When Ježić took charge of the diocese there were 51 parishes, and during his long service 75 new parishes were founded; the state built 49 parishes on his personal request. New churches with houses for priests were built in many new parishes. There is no doubt that these numerous parishes were of benefit to the general religious moral state in the diocese, especially when bishop Ježić founded the diocese seminary with Seminary High school in Key words: Diocese of Senj and Modruša, Josephinism, Pijo Manzador, Ivan Krstitelj Ježić, parishes, seminary, Seminary High school

170 434 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2

171 F. Bekavac-Lokmer, Kjnižica senjskog sjemeništa, str Fila Bekavac-Lokmer 435 KNJIŽNICA SENJSKOG SJEMENIŠTA Fila Bekavac Lokmer, dipl. ing., Rijeka UDK: : 282 : 027.6(497.5 Senj) Pregledni rad Knjižnica bogoslovnog sjemeništa i visokog teološkog učilišta osnovana je najvjerojatnije istovremeno s matičnim ustanovama. To je bilo godine kada je radom započelo sjemenište i visoko teološko učilište, ta visokoškolska ustanova, stoljeće i pola jedina na području sjevernoga Jadrana, koju je1804. godine osnovao biskup Ivan Krstitelj Ježić i koja je djelovala uz manji prekid ( ) sve do godine. Zavod je bio smješten u zgradi staroga franjevačkoga samostana, koja je godine obnovljena nakon požara koji ju je zadesio godine, kada su stradali arhiv i knjižnica ovoga zavoda. Zgradu zavoda krajem XIX. stoljeća temeljito obnavlja biskup dr. Antun Maurović. Uoči II. svjetskoga rata, godine biskup dr. Viktor Burić zatvara ovaj zavod. Zgrada je u II. svjetskome ratu stradala u bombardiranju grada, namještaj je najvećim dijelom raznesen, a ni knjižni fond nije bio pošteđen. Nakon godine zgrada sjemeništa nacionalizirana je i koristi se sve do danas za smještaj gradske uprave i ugostiteljske namjene. Knjižnica sjemeništa smještena je u neadekvatne skladišne prostore, gdje je nastavljeno njezino stradanje. Uređenjem svećeničkoga doma stvoreni su uvjeti za smještaj knjižnica različitih biskupijskih ustanova. U novonastaloj Knjižnici biskupija senjske i modruške (Sakralna baština u Senju) našle su se i preostale knjige iz nekadašnje knjižnice senjskoga sjemeništa. U ovome radu daje se povijest nastanka, sudbina knjižnice i pregled fonda na osnovi postojećih kataloga/inventara i uočenih primjeraka knjižne građe u novonastaloj knjižnici. Ključne riječi: knjižnica, bogoslovno sjemenište, Senj. Uvod Zasigurno je utemeljitelj sjemeništa u Senju biskup Ivan Krstitelj Ježić 1, svjestan značenja knjige u obrazovanju i pripremanju 1 M. BOGOVIĆ, Ježić, Ivan Krstitelj, Hrvatski biografski leksikon 6 (I-Kal), Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2005., str

172 436 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 svećeničkih kandidata, odmah razmišljao i o osnivanju sjemenišne knjižnice. To je ustaljena tisućljetna praksa Katoličke crkve, jer je poznata činjenica da su sve danas velike knjižnice u svijetu, a i kod nas u Hrvatskoj, započele djelovanjem kao infrastruktura crkvenih ustanova ili učilišta. To nimalo ne iznenađuje jer je temelj vjere u Božjoj riječi zapisanoj u Knjizi, tj. u Bibliji. Zato i jest prva tiskana knjiga u svijetu Biblija, a kod nas Hrvata misal. Zato i jesu svećenici bili, a i danas trebaju biti, najobrazovaniji dio naroda. Na temelju analize opsega i sadržaja fonda, kataloga odnosno knjiga inventara, knjižničnoga poslovanja može se zaključivati o razini kvalitete svake djelatnosti, a u ovom slučaju o kvaliteti senjskoga sjemeništa i visokoga teološkog učilišta. Može se zaključivati o profilu korisnika knjižnice, o područjima interesa neke skupine, interdisciplinarnom pristupu obrazovanju ili istraživanju itd. Tu je analizu moguće raditi za određeno razdoblje bilo pogledom u današnje okruženje, npr. uspoređivanjem sa sličnim ustanovama, kada se mogu utvrditi pravci daljnjega razvoja ili pozicioniranja ustanove u okruženju, odnosno pogledom unatrag u prošlost, što ovim radom pokušavam učiniti. Povijest knjižnice Knjižnica senjskoga sjemeništa i visokoga teološkoga učilišta osnovana je najvjerojatnije već 1804., a najkasnije tijekom školske 1806./1807. godine kada su sjemenište i visoko teološko učilište počeli radom. U velikom požaru godine stradao je najveći dio zgrade, knjižnica i arhiv sjemeništa. 2 Tada je najvjerojatnije i ponajviše donacijama postupno stvoren novi fond knjižnice. Tada su napisane i mnoge rukopisne knjige, koje su nastale kao priručnici za predavanja pojedinih disciplina koje su se izučavale na teološkom i filozofskom učilištu, a bile su potrebne u nedostatku tiskane literature toga tipa. 3 Kada je biskup Marušić godine ukinuo 2 M. BOGOVIĆ, Povijest visokoškolske izobrazbe u biskupijama senjskoj i modruškoj ili krbavskoj do godine, Sakralna baština Senj, Senj, 1999., str naslova/primjerka rukopisnih knjiga koje potječu iz knjižnice senjskoga sjemeništa danas se nalaze u Biblioteci biskupija senjske i modruške u Sakralnoj baštini u Senju. (J. Lokmer, F. Bekavac-Lokmer, «Sakralna baština Senj», Sakralna baština biskupija senjske i modruške u Senju,

173 F. Bekavac-Lokmer, Kjnižica senjskog sjemeništa, str sjemenište i teološko učilište, knjižnica je ostala u zgradi. Dio zgrade i inventar sjemeništa korišten je na razne načine (podijeljen ruskim emigrantima). Kakva je bila sudbina knjižničnog fonda u razdoblju godine teško je reći, ali je najvjerojatnije vođeno računa o čuvanju knjižničnoga fonda. Budući da su u zgradi bila smještena razna katolička društva, 4 valja pretpostaviti da su članovi tih društava mogli koristiti i tu knjižnicu. Ali o tome nema nikakvih dokumenata. Sjemenište je obnovio biskup Ivan Starčević godine, a tada je otvorena i visoka bogoslovna škola. 5 Djelovanje obnovljenog sjemeništa i teološkog učilišta trajalo je do godine kada je odlukom biskupa Burića zatvoreno. 6 U popisu inventara senjskoga sjemeništa što ga je u srpnju godine sastavio Josip Burić i mons. Matija Glažar spominju se na više mjesta prostor knjižnice, čitaonica, 7 polica s knjigama, kao i dva sanduka (kašete) knjiga. 7 Fond knjižnice doživio je sudbinu svega ostaloga sjemenišnog inventara: uskladišten je u dijelu zgrade koji nije iznajmljen ustanovama korisnicima zgrade (Velika župa Vinodol-Primorje). 8 Sudbina je knjižnice u samome ratu neizvjesna, ali je sigurno da je knjižnični fond dijelio sudbinu zgrade sjemeništa koja je indirektno stradala u bombardiranju grada, kada je u listopadu godine do temelja srušena nekadašnja franjevačka, a do tada sjemenišna crkva svetoga Franje. Nakon partizanskog kratkog oslobođenja grada zgrada je, unatoč oštećenjima u bombardiranju, ipak u funkciji potreba raznih vojski smještenih u polusrušenom Senju. 9 Nakon poslijeratnoga prisilnoga iseljenja iz zgrade sjemeništa, knjižni je fond smješten u zgradu Doma Svete Terezije, na način za Riječki teološki časopis, Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu Teologija u Rijeci, Rijeka 13(2005), 1(25); str ) 4 M. BOGOVIĆ, Povijest visokoškolske izobrazbe u biskupijama senjskoj i modruškoj ili krbavskoj do godine, Sakralna baština Senj, Senj, 1999., str Isto, str Isto, str Isto, str Inventar bogoslovskog sjemeništa u Senju 1941., Biskupijski arhiv (Sakralna baština Senj), Posebni spisi, Fasc. IX. br. 189 (V. Mlađa škola). 8 Inventar bogoslovskog sjemeništa u Senju 1941., Biskupijski arhiv (Sakralna baština Senj), Posebni spisi, Fasc. IX. br. 189 (Stanje sjemeništa c, Biblioteka bivša). 9 Neki su Senjani, koji su u to vrijeme bili dječaci, u jednom nevezanom razgovoru svjedočili o devastirajućem korištenju knjižnoga fonda, kada su neki njihovi vršnjaci od manjih knjiga i pergamena s omota onih većih izrađivali lopte za nogomet.

174 438 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 knjige štetan, ali tada jedino moguć. Može se pretpostaviti da je dio fonda pri zatvaranju sjemeništa kod sebe zadržao profesorski kadar, odnosno oni koji su se knjižnicom koristili, ovisno o slijedu njihovih profesionalnih aktivnosti. 10 Također je manji dio fonda godine bio osnovom Knjižnice Visoke bogoslovne škole u Rijeci, danas Teologije u Rijeci, gdje se nalazi i nešto knjiga iz ostavštine svećenika senjskih bogoslova, među kojima su i knjige iz knjižnice senjskoga sjemeništa. Krajem šezdesetih godina XIX. stoljeća Senjska i modruška biskupija izgradila je u ruševinama kuće Prpić (Okruša) uz palaču prepošta kaptola u Senju (Palača Carina ) svećenički dom i u njemu pripremila dosta prostora za smještaj arhivske i knjižnične građe. Tu je smještena sva građa preostala iz mnogih knjižnica u vlasništvu Crkve, kao i naknadno prihvaćene brojne donacije, prvenstveno svećenika. Tako je stvorena Knjižnica biskupija senjske i modruške, 11 koja je sastavni dio Sakralne baštine u Senju, institucije Gospićkosenjske biskupije u kojoj se nalazi dobar dio materijalne kulturne baštine stare Senjske i modruške biskupije ostao u Senju nakon premještanja biskupskoga sjedišta iz Senja u Rijeku godine. 12 Knjižnica senjskoga sjemeništa Danas se o knjižnici senjskoga sjemeništa može govoriti na temelju podataka njezina četiri stara inventara/kataloga, koje sam tijekom sređivanja i inventarizacije građe u Biblioteci biskupija senjske i modruške pronašla. Na temelju tih inventara/kataloga može se dobiti djelomičan uvid u sadržaj fonda nekadašnje knjižnice senj- 10 Tako se desetak knjiga koje su pripadale ovoj knjižnici danas nalazi u fondu Knjižnice Pomorskoga i povijesnoga muzeja u Rijeci, a dospjele su tamo kao donacija sestre senjskoga sjemeništarca, a kasnije svećenika i potom isusovca Josipa Müllera, pedesetih godina 20. stoljeća. 11 Fond tako novonastale knjižnice potječe iz: Biskupske biblioteke, biblioteke Kaptola u Senju, knjižnice sjemeništa u Senju, knjižnice Zbora duhovne mladeži u Senju, knjižnice Odgojnog zavoda Ožegovićianum, Privatnog odgojnog zavoda Palestra (Šimatić), različitih donatora/ donacija o čemu svjedoče ex libris zapisi na knjigama kao i pečati (na nekim knjigama) pojedinih zavoda/cjelina. 12 J. LOKMER, F. BEKAVAC-LOKMER, «Sakralna baština Senj», Sakralna baština biskupija senjske i modruške u Senju, Riječki teološki časopis, Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu Teologija u Rijeci, Rijeka 13 (2005), 1(25); str

175 F. Bekavac-Lokmer, Kjnižica senjskog sjemeništa, str skoga sjemeništa. Sve četiri knjige inventara vođene su primjenom metode numerus currens unutar pojedine stručne skupine. Stručne su skupine ipak različito definirane od jedne do druge knjige inventara, ovisno o razdoblju kada su knjige inventara nastale, no temeljne struke zastupljene su u gotovo svim knjigama. U tabeli br. 1 prikazane su različite struke tada naznačene u inventaru - katalogu knjižnice bogoslovnog sjemeništa u Senju. STRUČNO PODRUČJE Knjiga 1. Knjiga 2. Knjiga 3. Knjiga 4. Ukupno Zabava* Historia Eccl. a Profana Sacra Rethorica Jus Eccl. et. Civile Prir. znanosti, sociologija, zdrav. nar. gosp Moral et Pastorali Spirutualia Pedagogica Dogmatika (Theologia Dogmatica) Razno Studium Biblicum Ascesa Povijest, životopisi, zemljopis, putopisi

176 440 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 STRUČNO PODRUČJE Knjiga 1. Knjiga 2. Knjiga 3. Knjiga 4. Ukupno Knjige za mlade Pouka Mischelanea Strana literatura Patristica et Meditationes Književnost, umjetnost Slovnice Rječnici Časopisi Ukupno Tabela br. 1: Stručni raspored knjižnične građe bogoslovnog sjemeništa u Senju Isto to prikazano je i grafički na grafičkom prikazu br. 1. Grafički prikaz br.: 1 : Stručni raspored knjižnične građe Bogoslovnog sjemeništa u Senju

177 F. Bekavac-Lokmer, Kjnižica senjskog sjemeništa, str Kao što je vidljivo, sjemenišna je knjižnica imala oko 5000 naslova/svezaka. Također je razvidno da su profesori koji su predavali, kao i studenti polaznici teološkoga učilišta i pitomci sjemeništa koristili sljedeće strane jezike: grčki, latinski, hebrejski, kaldejski, mađarski, njemački, francuski, talijanski, hrvatski (ilirski) 13 i staroslavenski. Uz standardnu latinicu knjižnična je građa pisana: glagoljicom, ćirilicom, bosančicom, grčkim i hebrejskim pismom, te goticom. Prema sadržaju knjiga inventara vidljivo je da se nedovoljna pažnja posvećivala periodičnim publikacijama, tj. novinama i časopisima. Tek se u jednoj knjizi inventara nalaze podaci o toj vrsti građe. Moguće je i da je periodika bila izmještena na nekoj drugoj lokaciji, kao i građa vođena pod oznakom razno. Vjerojatno se radi o popularnoj vjerskoj literaturi koja je bila smještena kod sakristije crkve svetoga Franje. To upućuje na mogućnost da se ta vrsta građe posuđivala stanovnicima Senja, članovima raznih katoličkih društava i bratovština (kongregacija), jer laicima nije bilo dopušteno ulaziti u sjemenište. Način vođenja inventarnih knjiga ukazuje na organizaciju knjižnice i dostupnost građe. Može se zaključiti da je građa bila smještena u otvorenom pristupu, što je danas sasvim poželjan i suvremen način korištenja građe. Građa je bila na policama smještena prema stručnim područjima navedenim u inventaru. Listajući knjige inventara - kataloga stječe se dojam da knjižnica tijekom skoro stoljeća i pol nije vođena jednako kvalitetno. Veći dio inventarnih knjiga pisan je uredno i sustavno lijepim rukopisima, krasopisom, dok je u zadnjem razdoblju najveći dio knjiga inventariziran olovkom, ponekad teško razumljivim rukopisom. U nekim je knjigama olovkom evidentirana na praznim listovima cirkulacija građe, odnosno zaduživanje i razduživanje. Kao što je ranije istaknuto, građa je bila namijenjena u prvome redu studiju teologije, duhovnome odgoju, ali i obrazovanju klerika posebno na humanističkome području. Tako je iza teološke literature najzastupljenija literatura s područja povijesti ne samo Crkve već i 13 U najstarijoj knjizi inventara, najvjerojatnije iz sredine XIX. Stoljeća, često se hrvatski jezik naziva ilirskim.

178 442 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 opće i nacionalne povijesti, priručnici za učenje jezika (gramatike, rječnici), a u kasnijem razdoblju i građa iz društvenoga i prirodoslovnoga područja. Vrijedno je istaknuti građu koja je omogućavala formiranje svećenika - intelektualca nacionalno opredijeljenoga sa svim atributima europske uljudbe. Tako je ta građa na latinskome, njemačkome ili talijanskome jeziku ravnopravno korištena s građom na hrvatskome jeziku, koja je s godinama postajala sve brojnija. To je bila osnova ne samo za dobro upoznavanje vlastitih korijena (hrvatska kultura, jezik, povijest, tradicija) već i za razvijanje nacionalne svijesti na području pastoralnog djelovanja. Spomenik prošlosti i građa za budućnost Knjižnica nikada nije službeno osnovana, 14 nikada nije imala, za razliku od knjižnice Zbora duhovne mladeži svoj žig, pečat. Inventarne knjige odaju stanje i status knjižnice. Tako knjige inventara katalozi ne nose njezino ime. Očito je postojala, ali ne kao posebna ustrojbena jedinica. Zlatno doba knjižnice bilo je od sredine do kraja XIX. stoljeća, odnosno do njezina zatvaranja godine. Knjižnični je fond kod ponovnog otvaranja sjemeništa godine već bio zastario i postao je neodgovarajući za moderan studij teologije. Može se na osnovi toga govoriti i o ispravnosti odluke biskupa Burića da privremeno, do rješenja nekih za sjemenište egzistencijalnih pitanja, zatvori ovaj zavod od životne važnosti za Senjsku i modrušku biskupiju. Među ta pitanja od životne važnosti, kako to svjedoče zapisi nekih od svjedoka tih dana, spadalo je i nepostojanje moderno organizirane, suvremene knjižnice sjemeništa. 15 Već samo letimičnim pregledom knjižničnog fonda uočava se visoka razina kvalitete građe knjižnice senjskoga sjemeništa, koja se danas nalazi u Biblioteci biskupija senjske i modruške u Sakralnoj baštini u Senju. Ta je građa ostala kao visoko vrijedan spomen prošlosti djelovanja ovoga visokoškolskoga zavoda i zavrjeđuje sustav- 14 O tome nema nigdje nikave dokumentacije niti spomena u literaturi. 15 Bilješka iz Dnevnika dr. Josipa Šojata iz lipnja godine, Zbirka rukopisa, Knjižnica Teologije u Rijeci.

179 F. Bekavac-Lokmer, Kjnižica senjskog sjemeništa, str no izučavanje. To će se moći učiniti samo ako se ta građa obradi, tj. katalogizira, a podaci učine dostupnim javnosti elektroničkim putem (internet). Također sam uvjerena da je većina knjižnične građe posebno zanimljiva znanstvenicima: povjesničarima, pravnicima, jezikoslovcima, te svima onima koji izučavaju hrvatsku i europsku baštinu. U privitku ovoga rada dajem prilog u kojem se nalazi izbor naslova knjižnične građe iz knjiga inventara-kataloga knjižnice bogoslovnog sjemeništa u Senju, koji se najvećim dijelom danas nalaze u fondu Knjižnice biskupija senjske i modruške u Senju (Sakralna baština). To su pravi biseri, djelići velikoga mozaika, koji su u našoj znanosti i kolektivnoj svijesti još dobrim dijelom nepoznanica, posebno s obzirom na njihovu nazočnost u ovome dijelu Hrvatske koji se često smatra svojevrsnom «pustinjom» u kulturnome smislu. Očito je to materija koju očekuje temeljito izučavanje i vrednovanje u nacionalnome i europskome kontekstu. Stoga pozivam u prvome redu intelektualnu javnost Grada Senja i Ličko-senjske županije, državne institucije, relevantna ministarstva, Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu da pomognu kako bi ova građa postala javna i dostupna za opće dobro. Pozivam građane grada Senja i Ličko senjske županije da osobnom, građanskom inicijativom, suradnjom i zalaganjem iskažu djelotvornu ljubav prema svojoj baštini, osobno se založe za ostvarenje daljnje obrade i prezentacije. Zasigurno će i Sveučilište u Rijeci, koje djeluje i na području Senja, pokazati zanimanje za izučavanje i vrednovanje ove knjižnične građe čime se zasigurno izgrađuje i obogaćuje ne samo senjski gradski, županijski već i cjelokupni hrvatski, te upotpunjuje i sveukupni europski identitet.

180 444 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 P R I L O G: IZBOR NASLOVA KNJIŽNIČNE GRAĐE IZ INVENTARA KATALOGA KNJIŽNICE BOGOSLOVNOG SJEMENIŠTA U SENJU A. CRKVENA, OPĆA I NACIONALNA POVIJEST Illyrici sacri tomus /I-VIII/.... auctore Daniele Farlato. Povesti biskupijah senjske i modruške ili krbavske/trudom Manoila Sladovića, Trst, Izpiszavanye xivlenya i csinih Napoleona, czeszara Franczuzah i kralya od Italie od nyegovog narodgyena do vrimena szkloplyenoga mira u Tilsitu / iz nimachkoga u narodni jezik prenesheno po Antunu Nagy, Vu Zagrebu: Kronika aliti spomen vsega svieta vikov u dva dela razredjen, koterih prvi drži od početka svieta do Kristuševoga porojenja drugi od Kristuševoga porojenja do ispunjanja leta 1690/složen i na svitlo dan po Pavlu Ritteru-Vitezoviću, Zagreb, Popa Dukljanina letopis po latinsku i toga nekoliko i još nešto po hrvatsku po prepisu popa Jerolima Kaletića/razsudjeno dao na svetlo Ivan Črnčić U Kraljevici: Poviest hrvatska/po vrelih napisao Tade Smičiklas, u Zagrebu, Vollstaendige Topographie der Karlstaedter = Militaergrenze mit besonderer Ruecksicht auf die Beschreibung der Schloesser, Ruinen, Inscriptionen und andern bergleichen Ueberbleibsein von Antiquitaeten... von Franz Julius Fras, Agram: Otočaner Regiments-Geschichte: Ursprung dieser Gegend, ihrer Bevoelkerung und ihrer Schicksale : in zwei Baenden und drei Hauptstuecken/verfasst im Jahre 1851., und zu Otočac von Franz Bach... Karlstadt, 1855.

181 F. Bekavac-Lokmer, Kjnižica senjskog sjemeništa, str B. CRKVENO I CIVILNO PRAVO 445 Decretales D. Gregorij Papae IX. svae integritati vna cvm glossis restitutae ad exemplar Romanum. Nunc recens perutilibus additionibus praeclariss. iurisc. D. Andreae Alciati illvstratae. Venetiis, Canones et decreta Concilii Tridentini... dum Assertiones de virtutibus theologicis... publice propugnaret... Georgius Keseru... praeside Francisco Kunics... auditoribus oblata, Cassoviae, Zakon czarkovni sloxen i upravglien za naucenie i prosvitgljenie redovnokov harvaskoga naroda/od Angela Dalla Costa, nauciteglja czarkovnoga i svitovnoga zakona, popa czarkve parvostolne splitske, U Mneczi:MDCCLXXVIII [1778.]. Werboeczius illustratus sive Decretum tripartitum juris consuetudinarii inclyti regni Hungariae/Stephano de Werboecz [Tyrnaviae], Statutum Civitatis Segniensi (1758.). C. JEZIKOSLOVLJE Blago jezika slovinskoga illi Slovnik : u komu izgorarajuse [!] rjeci slovinske latinski i diacki = Thesaurus linguae Illyricae sive Dictionarium Illyricum : in quo verba Illyrica Italice et Latine redduntur / labore p. Jacobi Micalia. Grammatika talianska u kratko ili Kratak nauk za naucitti latinski jezik / koga slovinski upisa otac Jacov Mikaglja...[Romae] : et sumptibus Sacrae congregationis de propaganda fide impressum ; Laureti : apud Paulum et Io. Baptistam Seraphinum, Admodum reverendi patris Joannis Bellosztenecz... Gazophylacium, seu Latino-Illyricorum onomatum aerarium : selectioribus synonimis, phraseologiis, verborum constrctionibus, metaphoris, adagiis, abundantissime locupletatum : item plurimis authorum in

182 446 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 hoc opere adductorum sententiis idiomate illyrico delicatis illustratum Zagrabiae : typis Joannis Baptistae Weitz, Nova ricsoslovnica iliricska: vojnicskoj mladosti krajicskoj poklonjena / trudom i nastojanjem Shime Starcsevicha xupnika od Novoga u Lici, U Tarstu, Nova ricsoslovnica iliricsko - francezka: na potribovanje vojnicske mladosti iliricskih darxavah / Mozin; prinesena po Shimi Starcsevichu xupniku od Novoga u Lici, U Tarstu, Osnova slovnice slavjanske narečja ilirskoga / uredjena Vekoslavom Babukićem, U Zagrebu: kod Milana Hiršfelda [štampano pri Franji Suppanu], [s. a.]. Ilirska slovnica / sastavi Vekoslav Babukić, U Zagrebu, Mažuranić, Antun, Temelji ilirskoga i latinskoga jezika za početnike. U Zagrebu, Babich, F., Primo institutio gramaticae pro iliricis accomodata. Miestopisni riečnik kraljevinah Dalmacije Hervatske i Slavonije = Orst-Lexikon der Koenigreiche Dalmatien, Kroatien und Slavonien / uredio Vinko Sabljar, von Vinzenz Sabljar, U Zagrebu: Nakladom i berzotiskom A. Jakića, Gaj, Ljudevit, Sbirka nekojih rečih, koje su ili u gornjoj ili u dolnjoj Ilirii pomanje poznane. U Zagrebu : Pritiskano pri Franji Suppanu, Imena vlastita i splošna domaćih životin u Hrvatov a ponekle i Srbalj: s primetbami / muka Frana Kurelca, Zagreb: Svetozar Galac, D. PROPOVIJEDI Besiede Divkovi[đ]a svarhu Evan[đ]elia nedie[đ]lnieh: Priko svega godišća; koe Besiede iz razlikieh diačkieh k[đ]niga privede, ispisa; i složi bogo[đ]lubni Bogoslovac fra Matie Divkovi[đ] iz

183 F. Bekavac-Lokmer, Kjnižica senjskog sjemeništa, str Nelašak. Reda Svetoga Frančeška, iz Provincie primenkom Bosne ar[đ]entine. U koiese Besiedah zdarže mnoge stvari vele vriedne, i korisne koliko za redovnike, toliko za svietov[đ]ne [đ]lude, kakose očito vidi čate[đ]iem ove k[đ]nige.u Mnetcieh: Kod Carkve, Ste Marie Formože, Pogargegne izpraznosti od sviyeta = De contemptu vanitatvm mvndi : u trii diela razdiegleno: = libri tres illiryco idiomate / sloxeno i izuageno u iezik slouinsky bosansky iz Suetoga pisma i razlikye izkuscanie naucitegla i pisaca po fra Mihaylu Radnichiv Bacaninv, Romae, M.DC.LXXXIII. Riec Boscia s mnoggo karstjanskieh nauka sa samu svarhu Boscie slave i duhovne koristi naviestena darscava slovinskieh karstjanima/po potajnu Boggoslovzu Redovniku Pripoveidalaza Dubrovcianinu,(Gučetić, Vinko Marija), V Mleziema, MDCCXLI- II [1743.]. Pripovidagniah na svetkovine korizmene: i drughe predike od zlochiah vechma u sadagnia vrimena obicaini/skupgliene iz vechie kgniha latinski i sloxene u dicni harvaski jezik za sluxbu m.m. p.p. parofanah slovognianah po otczu fra Jozippu Banovczu, U Mleczi, MDCCXLVII. Czvet szveteh, ali Sivlenye, y chini szvetczev, koteri vu nassem horvatczkem, iliti szlovenszkem orszagu z-veksum pobosnosztjum, y z-prodestvom postujusze.... Y na nass szlovenszki jezik,... po lyublenom trudu p. Hilariona Gasparotti,...: preneseni, /-1760./ vu Gradczu /T. 1, 2/ ; vu Bechu /T. 3, 4/, Prosvitljenje i ogrianje iliti nediljne i svecsane predike priko jeseni i zime dolazeche: razum csovicsansku u dillovanju prosvitljujuche, a dussu s-spasonossnim naukom griuche: za pomoch sviu dussah nastojnikah i ostali pripovidalaca kratko alli kruto sloxene / po ocu fr. Emeriku Pavichu, Reda s. o. Franceska od Obsluxenia... Na svitlost dane u Budimu, godine M.DCC.LXII. S-strosskom pokojnoga gospodara Barnabae Dexevicha gragjanina Budimskog, usstampane, Pritisnute u Budimu: po Leopoldi Francesku Landereru, Stampaturu, M.DCC.LXII.

184 448 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 Pripovidagnie nauka karstjanskoga/sloxeno i u razlikaa govoregnja razdiglieno po o. f. Jerolimu Filipovichiu iz Ramee, sctioczu jubilatomu Reda s. o. Francescka obsluxegnja, U Mletczii, Nediglnik dvostruk: to jest po dva govoregna za svaku nediglju priko godine lasna, kratka i ravna samo za lasnochju pastirah naselackie puka prijprostitoga i nenaucnoga, uregena / o. f. Filipa iz Occhjevja, U Mletczij, Razgovori i pripovidagna oza Ardelia Della Bella Fiorentina Druscbe Isvsove data na svitlost od pripostovanoga d. Mattia Ciulichia kanunika splitske zarkve poglavite i parvostolne Dalmazie i sve Croazie, U Mletci: po Adolfu Cesare, [1805.]. Korizmena govorenja od muke i smerti gospodina Isukersta, pokore i strashnog suda Boxjega:iz Svetog Pisma i nauka svetih otaca izvadjena, u kratko sloxena/i s dopustjenjem stareshinah po o. fr. Adalbertu Horvathu reda s. o. Francesca (...) na svitlo izdata, U Budimu, Sveta govorenja za sve nedilje kroz cilu godinu / sloxena i recsena u stolnoj cerkvi diakovacskoj po Bartholu Pavlichu, S milostivnim privolenjem i dopushtenjem njihovog prisvitloga i priposhtovanoga gospodstva gospodina biskupa Emerika Karle Raffay. U Budimu, Blagorechja za vsze czeloga leta nedelye: na dve ztrane razdelyena y po Ignacziu Kriztian vu gornyem varashu zagrabechkem pri sz. Marku Kapelanu van dana, Vu Zagrebu, Razgovori Petra Vanni redovnika.... Prineseni od Italianskoga u Slovinski jezik po Franu Vrignaninu...U Rici, Dio I-III. Homilie I. II., Šime Starčević Prebrani govori otca Bourdaloue/hrvatski preodjenuti po Ivanu Fiaminu, U Kraljevici: Tiskom Primorske tiskare, [1874.].

185 F. Bekavac-Lokmer, Kjnižica senjskog sjemeništa, str E. MOLITVENICI I PASTORALNI PRIRUČNICI 449 Časoslov rimskij slovinskim ezikom poveleniem s.g.n. Innokentie papi i. vidan = Breviarium Romanum Slavonico idiomate iussu s.d.n. Innocentii pp. X ed / [prir. Rafael Levaković], Romae: Typis et impensis Sac. cong. de propag. fide, Blago nauka karstianskoga/trud glasoviti latinski pryposctovanoga Nikole Turlota; prinesen iz diackooga paak u franceski jezik, napokon u slovinski po Jednomu Redouniku iz Dalmazie... U Mlezzij, MDCCLXX. [1770.]. Poszel apostolszki vu navuku kerschanszkom posztavlen: z-oblasztjum, volyum i dareslivosztjum preszvetloga i prepostuvanoga goszpodina goszpodina Juraja Branjug z-bosjum i aposztolszkoga sztola miloschum biskupa zagrebechkoga... ovak na szvetlo dan: i vszem vernem kerschenikom vu zdussno poszlussanye, a duhovnem pasztirom vu marlivo nazvechanye szerdecheno preporuchen / z-trudom i lyublenum szkerbjum p. Juraja Mulih T. J. messnika, missionariusza apostolszkoga obnassan i ovde na kratkom szlosen, [Zagreb], leta Časoslov rimskij slavenskim ezykom, poveleniem p.g.n. papy Pia Šestago izdan, na dva leto časte razdelen = Breviarium Romanum Slavonico idiomate iussu ss.d.n. papae Pii Sexti editum, in duas anni partes divisum / [prir. Matija Karaman i Matej Sović]; izd. Petar Gocinić-Galzigna, Romae: Typis et impensis sac. Congregationis de propaganda fide, Istomacegne stvari potribitii nauka karstjanskoga za uvixbagne dicze i cegliadi priprostite u darxavi Bosanskoj : nadostavgliase na pocetku kgnixicza brojnicza, svetkovina pomicni, to jest korizme, Uskarsa, Duhova, Brashanceva etc. : kalendar illiti svetodanik vikoviti za nach svetkovine, postove i oprosctegna kojase zadobivaju u czarkvam bosanskim priko godine / i sastavgleno od... fra Augustina Milletichia, biskupa daulianskoga i namistnika aposctolskoga u Bosni svoj, u Herczegovini i u Posavini turskoj, U Rimu: u sctamparii svetogh skuppa, 1828.

186 450 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 Nacin pomochi k-zvelicnyu umirayuche: kruto koristan i potriban redovnikom ki skerb dus imayu i gospodarom druxine, da budu sebe i sebi podloxnih k-dusevnomu zvelicenyu znali ravnati: Boguctosam duxamna casti i postenye / pripisan, skuplyen i nadostavlyen po popu Iliyi Luckinichu, kanoniku i primanceru castne stolne crikve senyske, Stampa v Benetak: Jakou Tomasini, [1722.]. Osmina dillovanja duhovnoga u kojoj se razgovara duscia redovnicka z Bogom, sastavgliena iz razliciti kgniga u slavni jezik illiricki / i na svitlost data po f. Mati Zoricichiu, sctioczu bogoslovczu...u Jakinu: po Petru Ferri, MDCCLXV [1765.]. Upravglanje griscnika k Boggu to-jest kakkose griscnik po sakramentu pokore i pricestjenja upravglia k Boggu: nauk od velike koristi/dat na svitlost po Jednom Redovniku xeglnu spasegna karstjanskoga, U Mletczih: po Antunu Bassanesu, MDCCLXVIII [1768.]. Uprava mnoggo korisna ispovidnika: kojamu kaxe kakkose ima nossiti prama svoijm pokornici u niki dogagiaij mucnii kojimuse na pristogliu od ispovidi olti sakramenta od s. pokore cesto dogagiaju/ sastavgliena i na svitlost data po f. Mati Zoricichiu, U Mlezi, MD- CCLXXXI. Korabglicza Pisma svetoga i svih vikovah svita dogagiajih poglavitih: u dva poglavja razdigliena... / po fra Andrii Cacichu iz Brista... U Mleczih: pritiskano od Antona Bassanesa, Vinac bogoljubnih pisamah koje se nediljom i s prigodom razlicsitih svetkovinah pod s. missom pivati obicsaju, iz razlicsiti duhovnih knjigah sastavljen i s nacsinom csiniti put krixa / po o. p. Marianu Jaichu... U Budimu, Pokripglienie umiruchi za dobro i sveto pochi u milosti Bosxioi sovoga svita / iztomaceno i skupgleno pria po don Luczi Terzichiu; koie da boglie i vpraunie izgovara u haruaski iesik popravi i ptistampa po oczu p. fra. Bernardinu Paulovichu iz Dubrovacke Darssave, U Mleczi: po Bartalu Occhi, MDCCXLVII [1747.]. Put krixa illi xalosno putovagnie nascega izmuchenoga Gospodina Issukarsta od kuchie Pilatove do Kalvarie: s prilikam ottaistvah

187 F. Bekavac-Lokmer, Kjnižica senjskog sjemeništa, str muke uregien: koije Put postavglien u manastirij i czarqua Reeda svetoga Ocza Franczescka od obsluxegnia Provinczie Bosne Srebarnicze: S Dopusschegniem Starescinah. U Budimu, F. LITURGIJSKE KNJIGE I PRIRUČNICI Missale Romanum, Ritual rimski/istomaccen slovinski po Bartolomeu Kassichiu popu bogoslovcu od Druxbae Yesusovae... V Riimu, Missal rimskij slavenskim ezykom poveleniem p.g.n. papy Urbana Osmago izdan = Missale Romanum Slavonico idiomate iussu ss. d. n. papae Urbani Octavi editum, Romae: Typis et impensis Sacrae congregationis de propaganda fide, (Karaman). Pisctole i evangelja priko svegga godiscta na novi nacin istomacena po razlogu Missala Dvora Rimskoga: od svih pomagnkanjah, kolikoje moguchie bilo, ocistjena: i sasvimih, koja dosad nebiahu, s velikom pomgnom u slovinski jezik istomacena, i virno prinesena: s priloxkom razliki blagoslova: Nacina karsctenja male dicze iz Rituala Rimskoga: i Kalendara Pape Gargura XIII s brojniczom blagdana pomicni: i s razbrajanjem dana u kojimse cini mina miseca / f. Petar Knexevich iz Knina, U Mletczih: po Ivanu Novellu, MD- CCLXXXIII. [1783.]. Vesperal rimsko-slovenski: večernje na nedelje i svetce po vse leto, po crkvenim knigam glagolskim: s priloženijem jutrn i časov velih blagdan i drugih molitav, Krk: rashodi Staroslovenskije akademije, Tri glagolske mise: preudestio prema tradicijonalnomu horalu / [Josip Vajs], Krk: rijeno u Zl. Pragu kod Belskoga, G. BIBLIJA I ULOMCI SVETOGA PISMA Biblia sacra: vulgatae editionis, 1709.

188 452 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 Biblia sacra: vulgatae editionis, Biblia Hebraica, Biblia Hebraica, Biblia Hebraica, Biblia Hebraica, Sveto pismo Novog zakona: Sixta V. P. naredbom providjeno i Klementa VIII. pape vlastjom izdano: sada u jezik slavno-illyricski izgovora bosanskog prinesheno; tad ss. otacah i naucsiteljah tomacsenjem nakitjeno, S osobitim protresom i povlastju poglavarah. U Budimu: Slovima i troshkom Kraljev. Mudroskupshtine Macxarske, Sveto pismo Starog zakona,... sada u jezik slavno-illyricski... prinesheno;...u Budimu: Slovima i troshkom Kraljev. Mudroskupshtine Macxarske, Štijenja i Evangjelja: za sve nedilje i svetkovine priko godine / koja na bistrie razumljenje i čistie štijenje izvede Kajo Agjić U Zagrebu: F. Župan; u Oseku: Lehman; u Požegi: A. Sallay; u Senju: A. Matković; u Zadru: bratja Batara, Đurđević, Ignjat, Saltjer slovinski, Zagreb, Ulom ci Svetago pisanie Vet hago i Novago zaveta / s bral iz sloven skih rukopis i pečatlenih knig Ivan Br čić, V Zlat neem Praze: Tiskarnica sinovah B. Haase, LITERATURA: Mile BOGOVIĆ, JEŽIĆ, Ivan, Krstitelj, Hrvatski biografski leksikon 6 (I-Kal), Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2005., str Mile BOGOVIĆ, Povijest visokoškolske izobrazbe u biskupijama senjskoj i modruškoj ili krbavskoj do godine, Sakralna baština

189 F. Bekavac-Lokmer, Kjnižica senjskog sjemeništa, str Senj, Senj, *****INVENTAR bogoslovnog sjemeništa u Senju 1941., Biskupijski arhiv (Sakralna baština Senj), Posebni spisi, Fasc. IX. br. 189 (V. Mlađa škola). *****INVENTAR bogoslovnog sjemeništa u Senju 1941., Biskupijski arhiv (Sakralna baština Senj), Posebni spisi, Fasc. IX. br. 189 (Stanje sjemeništa c. Biblioteka bivša). Juraj LOKMER, Fila BEKAVAC-LOKMER, «Sakralna baština Senj», Sakralna baština biskupija senjske i modruške u Senju, Riječki teološki časopis, Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu Teologija u Rijeci, Rijeka 13 (2005), 1(25); str Josip ŠOJAT, Dnevnik (1940), Zbirka rukopisa Knjižnice Teologije u Rijeci.

190 454 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 THE LIBRARY OF SEMINARY IN SENJ Summary: The library of the theological seminary and of the High theological school was most probably established at the same time as the registry institutions. In 1806, the seminary and High theological school started with work; the High school, established by Bishop Ivan Krstitelj Ježić in 1804, was operating, with short breaks ( ), for a century and a half as the only one in the North Adriatic till The institution was located in the building of the old Franciscan monastery. The building was renewed in 1816 after the fire of 1810, when the archive and the library were destroyed. Bishop Dr. Antun Maurović had the building completely renewed by the end of XIX century. Bishop Dr. Viktor Burić closed the institution in In the II World War during bombing of the town, the building, furniture and the library were ruined. After 1945 the building of the Seminary was nationalized, and since then it has been used to locate municipal authorities and catering necessities. The inventory and the library were moved to an inadequate warehouse, and the deterioration continued. By arrangement of the clerical home, room was provided for libraries that belong to different institutions of dioceses. The remaining books from the former Library of Senj seminary were placed in the new Library of Senj and Modruša in Sacral heritage of Senj. Today we can talk about this library on the basis of four inventory books that served as catalogues too. The Library had around titles/volumes. It mainly consisted of theological, legal, historical and linguistic literature of older period, and later it contained literature of more modern social and natural sciences. Documents are in various languages, and the Croatian language prevails in recent times. The golden time of the Library was form the middle till the end of XIX century, i.e. when it was closed down in Today this material, though not completely saved, is a monument of time and an effort not just to educate priests, intellectuals but also to keep the national identity. Thus, it is necessary to elaborate and put it at the disposal of the potential users. Key words: Library, Theological seminary, Senj

191 M. Raguž, Senjsko sjemenište i školstvo u Senju..., str Mirko Raguž 455 SENJSKO SJEMENIŠTE I ŠKOLSTVO U SENJU I OKOLICI Dr. sc. Mirko Raguž, Senj UDK: [377.5/6 : 254.4] SENJ : [ ] SENJ, SV. JURAJ, VRATNIK, KRASNO) (497.5) 1806/2006 (091) Izlaganje na znanstvenom skupu Potkraj prošle godine Senj je skromno, ali dostojanstveno obilježio visoke obljetnice pučkog školstva (360 godina senjske pučke škole, 170 godina nacionalnih pučkih škola u Krasnu, Sv. Jurju i Vratniku) i time znatno pridonio sveukupnom bogatstvu svoje prošlosti. U ne tako davnoj prošlosti na senjskom je području djelovalo 26 pučkih škola, a danas (u godini 2007.) samo jedna, i to Osnovna škola S. S. Kranjčevića u Senju s 432 učenika, s područnim razrednim odjelima: u Sv. Jurju 61 učenikm, Krasnu 56 učenika, Vratniku 12 učenika, Krivom Putu 2 i Jablancu samo jedan učenik. U rujnu i ova će se škola zatvoriti, jer ostaje bez đaka. Djeluje i jedna srednja škola - P. R. Vitezovića u Senju s neizvjesnom budućnošću s obzirom na broj polaznika. U prošlosti je djelovalo i visoko učilište, osnovano godine 1906., počelo s radom akademske 1906/07. godine, jedino na zapadnom dijelu sjeverne Hrvatske, poznato po mnogim značajnim ličnostima koje su obilježile ono doba i ostavile trajan pečat u intelektualnom, političkom i gospodarskom životu Hrvatske. Riječ je o senjskom sjemeništu i teološkom učilištu u Senju. I o njemu je ovdje riječ. Prije punih 200 godina u Senju je otvoreno sjemenište i u njemu teološko učilište u trajanju od četiri godine. Jedno je vrijeme u njegovu sastavu djelovao i filozofski licej. Za to vrijeme kroz njega je prošlo preko tisuću studenata, a s uspjehom je ovaj studij u Senju završilo oko 700 svećenika. U ovome radu upravo i govorimo o prosvjetnom djelovanju ovih ustanova. Ključne riječi: učitelj, svećenik, student, škola, gimnazija, licej, teološki studij. * * *

192 456 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 Od dolaska Hrvata u ove krajeve pa sve do 16. stoljeća premalo je sačuvanih podataka koji pouzdano i potpunije govore o hrvatskom školstvu toga vremena. Prvo okupljanje djece i mladeži u samostanima i župnim crkvama da nauče čitati i pisati, a ponešto i računati, bili su prvi znakovi pojave škola u Hrvatskoj za vrijeme narodnih vladara. Iako je premalo dokumenata koji govore o tim prvim školama, pouzdano se zna da su one nastajale uz kaptole i samostane (u organizaciji pojedinih crkvenih redova u to doba). I prije nego što su se Hrvati konačno skrasili na ovim prostorima, u stalnom sukobu sa starosjediocima, ali i susjednim narodima, nije se čekalo neko novo vrijeme već se usporedo sa stalnim osvajačkim i obrambenim ratovima postupno razvijala i pismenost među Hrvatima. «Redovnici su se bavili odgojem i obrazovanjem mladeži, ne samo one koja se imala obrazovati za svećenike nego i za svjetovnjake.» (Šišić, 1925.) Prvi tragovi škole u Senju vezani su također uz Katoličku crkvu. Svećenici su okupljali dječake koji su se kanili posvetiti svećeničkom zvanju. Odgajali su ih i poučavali kako su najbolje znali u obavljanju crkvenih zadaća, ali i u čitanju, pisanju i prepisivanju crkvenih knjiga. «Mlađe ljude, u kojima je bilo spreme i volje, sabirali su oko sebe, poučavali ih u vjerskim istinama i obredima, a kada su to znali, tad su ih redili.» (A. Rački: Katolički list, Stogodišnjica senjskoga sjemeništa, 1906., br. 1). Senjskoj biskupiji trebalo je dugo vremena da osnuje jedno visoko učilište i odgajalište budućih svećenika. Na tom su putu stajale brojne zapreke. U doba turske navale s istoka, osvajanje najboljih zemljišnih posjeda po pojedinim dijelovima Senjske i modruške ili Krbavske biskupije, te državne mjere oko stvaranja Vojne krajine bile su glavne smetnje i glavni razlozi za odgađanje otvaranja škole za potrebe Crkve, ali i šire. Do godine nije bilo niti jedne škole na selu u Hrvatskom primorju. Ali već godine nalazimo trivijalnu školu u Sv. Jurju, Brinju godine, Novom Vinodolskom 1786., u Bribiru itd. Još prije postojala je škola u Otočcu, Ogulinu i Gospiću godine To je bilo vrijeme velikih aktivnosti oko osnivanja škola. Prema izvješću baruna Becka, vrhovnog krajiškog

193 M. Raguž, Senjsko sjemenište i školstvo u Senju..., str nadzornika, do sve su satnije u Vojnoj krajini imale vojničke trivijalne škole. U senjskom okruženju mnogo ranije djelovala je na Rabu gradska škola još 1408., a na Pagu godine. Ove su se gradske škole održavale o trošku gradova u kojima su djelovale. OSNIVANJE PRVIH ŠKOLA Po dolasku u Senj godine pavlini su u samostanu u kojem su ranije djelovali dominikanci, po nalogu biskupa Agatića, otvorili privatnu školu, koja bi odgovarala osnovnoj školi. Tako tvrdi Andrija Rački (Katolički list, br. 3) i kaže da su tako radili samostanci svugdje u nas, «pak nijesu jamačno nit pavlini senjski u tome zaostajali kao prijatelji knjige i znanosti.» Zahvaljujući uloženim naporima senjskog biskupa Pohmajevića, godine otvara se latinska škola koja već ima svih šest razreda, i to: prvi razred - parva, drugi razred -principia, treći razred - gramatika, četvrti razred - sintaksa, peti razred - poezija i šesti razred - retorika. To je bio standardni oblik tadašnjih gimnazija, latinskih škola. Ova srednjoškolska ustanova u Senju osnovana je radi školovanja svećeničkog kadra, ali i za šire potrebe građanstva, jer su bogatiji građani na taj način osiguravali bolju naobrazbu svoje djece. Vodili su je senjski pavlini i biskup Pohmajević od njih je očekivao da će njegovu biskupiju obogatiti «vrsnim i sposobnim propovjednicima i katehetima». Ta nadanja nisu zadugo trajala. Zaredale su se pritužbe na rad pavlina i na njihovu izobrazbu u gimnaziji. Biskup Benzoni povlači svoje svećenike iz gimnazije zbog štetnog utjecaja školskih učitelja. Pavlini dobivaju opomenu od nadležnih tijela, a kasnije dolazi do ukidanja pavlinskog reda i zatvaranja njihovih zavoda. Rad gimnazije dolazi u pitanje. Sve do godine u cijeloj austrijskoj carevini školstvo nije bilo uređeno pa je zaredao niz pokušaja i prijedloga za ustrojem jedinstvene osnove rada u školama. Te godine austrijska kraljica Marija Terezija donosi prijedlog da se «izda što potpunija osnova za cjelokupno školstvo, koja bi imala određivati putove, kako da se odgoje domovini vrijedni građani i kršćani pa bi škole valjalo ova-

194 458 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 ko razdijeliti: opće trivijalne škole, realke i latinske škole». (Cuvaj, 1910., str ). Stoga poziva opata Ivana Felbigera u Beč da preuzme vođenje glavne škole i pozabavi se preustrojem školstva. Konačno godine Felbiger predlaže Algemeine Schulordnung fur deutschen Normal-Haupt-und Trivijal-schulen in sommtlichen k.k. Erblandern - Opći školski red u 19 točaka. Tim je Općim školskim redom stvorena temeljna osnova podjele škola i nastavne osnove u njima. Trivijalne su škole u pravilu dvorazredne (dvogodišnje), glavne škole trorazredne (trogodišnje) i glavne uzorne škole, ili normalke četvereorazredne, s dva tečaja u završnom razredu iz kojih su se izdvajali budući učiteljski kandidati. Naime, te četverogodišnje pučke škole imale su pravo izdvajati sposobnije učenike koji bi se posvetili učiteljskom pozivu. Uključivali bi se u posebne tečajeve i seminare, nakon kojih bi polagali ispite i tako se osposobljavali za učitelje (I. Dumbović, 1991.). Niža početna škola trebala se otvoriti u svakoj župi, a više početne škole glavne škole u svakom okružju. Oba razreda trivijalne škole jednaka su prvom i drugom razredu glavne škole. Trivijalne škole imale su gdjegdje samo jedan razred, drugdje dva razreda, a s donošenjem novih školskih propisa taj se odnos mijenjao. Prema programu normalne su škole bile neka vrsta realne gimnazije, ali su se ipak razlikovale. Kada je u Beču otvorena prva normalna škola, iz Senja je poslan jedan učitelj upoznati se s pravilima obučavanja u toj školi (A. Cuvaj, Građa za povijest školstva, sv. I, str ). Tako je Senj gotovo među prvima dobio učitelja obrazovanog za rad u normalnoj školi. Kako Opći školski red nije bio svugdje prihvaćen u praksi, posebice u Mađarskoj, carica Marija Terezija izdaje novi školski red za Ugarsku i njoj pridružene kraljevine Hrvatsku i Slavoniju pod nazivom Ratio educationis totiusgue rei literariae per regnum Hugariae et provincias eidem adnexas od 22. kolovoza i njime donekle udovoljava vladajućim strukturama u državi, ali se ni on nije u potpunosti primjenjivao na zadovoljavajući način. Hrvatskom jeziku dano je sporedno mjesto, dok je njemački jezik ponovno u nekim školama istican kao važan predmet. Prema ovoj školskoj na-

195 M. Raguž, Senjsko sjemenište i školstvo u Senju..., str redbi, škole su se dijelile na normalne i narodne škole. Gimnazije su imale pet razreda, od kojih su prva tri gramatikalni, a druga dva humanitarni. Prije toga su gimnazije, kako je to već rečeno, imale šest razreda, od kojih je prvi (parva) oduzet gimnaziji i pripojen pučkoj školi. Treba spomenuti da su gimnazijama pripojene i mudroslovne akademije u trajanju od dvije godine i u njima se predavala logika, povijest filozofije, matematika, prirodopis i fizika. Kako i ova naredba nije u potpunosti ušla u školski život, ozbiljnije se počelo odmah iza toga razmatrati novi prijedlog kojim bi se ovaj Ratio educationis iz preuredio, prilagodio i prihvatio na opće zadovoljstvo svih ranije spomenutih država. Tako se godine donosi novi Ratio educationis i njime se uređuju škole sve do kada je donesena nova školska naredba pod nazivom Sustav početnih učionica (Systema scholarum elementarium od 16. srpnja 1845.). Podjela škola ostala je gotovo ista, samo što se narodne škole razlikuju po mjestu djelovanja. Prema ovoj posljednjoj administrativnoj naredbi škole su se dijelile na niže i više škole. Prva su se dva razreda zvala niža osnovna škola, a druga dva, treći i četvrti, združeni s nižim razredima zvali su se višim osnovnim školama. U okvirima ovih spomenutih školskih naredbi djelovale su škole u Hrvatskoj, a onda i ove na senjskom području. U ono vrijeme imale su europsku dimenziju ustroja i rada. Njihova primjena nije se svugdje podjednako provodila. Naredbom iz g. određeno je da se u gimnazijama kao nastavni upotrebljava latinski jezik. Međutim, već godine u gimnazije se uvodi mađarski jezik kao neobvezatan predmet, da bi ga Hrvatski sabor godine uveo kao redovan nastavni predmet (I. Dumbović, 1991.). Kada je pavlinski red ukinut, godine u senjskoj gimnaziji nastale su teškoće, posebice kadrovske naravi. Nedostatak učitelja i profesora uz stalni nedostatak novca temeljna je teškoća hrvatskog školstva u to vrijeme i često ćemo ovaj problem isticati jer je značajnije pridonosio otvaranju, odnosno zatvaranju škola. Već tada je u Senju djelovala normalka pa su se godinu dana kasnije, franjevci ponudili voditi normalku i latinsku školu. U to je vrijeme djelovala i nautička škola. Godine u Senju je otvorena

196 460 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 jedna vrsta realke s dva tečaja. Polazak joj je bio slab pa je poslije tri godine dokinuta. Ta je škola imala zadaću osigurati i više znanja iz područja obrtne struke radi pripremanja mladeži za više tehničke zavode. Normalka je već postojala i vodili su je biskupijski svećenici. Spomenuo sam da je gorući problem nastavnički kadar. Premalo je učitelja u to doba. Po odlasku pavlina školstvo nakratko preuzimaju franjevci, na veliki nagovor senjskih crkvenih vlasti. Iz mjesečnih i polugodišnjih izvješća Generalnoj komandi godine saznajemo da je u nižoj normalci u Senju bilo 78 đaka, a u višoj 31. Učitelj u nižoj normalci u Senju bio je Josip Bergi, a u višoj nadučitelj Schalmayer (Biskupski arhiv Senj, Spisi, 1801.). Godine u nižoj normalci bile su tri skupine polaznika s ukupno 71 učenikom. U prvoj skupini bilo je 25, drugoj 32 i trećoj 14 polaznika. Iz popisa polaznika saznajemo da su to djeca ne samo iz Senja već i iz Kompolja i Poljica, a životna im je dob između sedam i četrnaest godina. U višoj normalci nalazimo iste godine 44 učenika, a nadučitelj im je bio Josip Bergi (Biskupski arhiv Senj, F-XIII, br. 36). To je samo jedna sličica iz povijesti senjske normalne škole. OTVARANJE SENJSKOG SJEMENIŠTA U Senju je otvorena i djevojačka škola To je dvadeset pet godina kasnije od otvaranja prve djevojačke škole u Karlovcu. Godine zatvara se senjska gimnazija, a godine otvara se senjsko sjemenište u bivšem franjevačkom samostanu, a u sjemeništu teološko i filozofsko učilište. Biskup Ježić otvara godine i filozofsko učilište, jer bi bez njega svećeničkim kandidatima bio otežan upis na teološki studij. To je bilo u skladu s ondašnjim školskim propisima. Pa iako ova prosvjetna institucija nije imala svoj pravocrtni razvoj, stvorila je bogato duhovno žarište i stjecište budućih intelektualaca koji su obilježili svoje doba kvalitetnim pedagoškim i kulturnim učincima na dobrobit ne samo Crkve nego i cijele Hrvatske. Njezin se razvoj od samih početaka prosvjetnog djelovanja i rada može podijeliti u tri glavne cjeline, u kojima je bilo uspona i

197 M. Raguž, Senjsko sjemenište i školstvo u Senju..., str padova, ovisno o financijskoj potpori, kvalitetnim kadrovima i samoj nastavnoj osnovi prema kojoj se radilo u sjemeništu, odnosno na teološkom učilištu i u gimnaziji. ( M. Bogović, 1999.) Ulažu se veliki napori za ponovnim otvaranjem senjske gimnazije i konačno se ona ponovno otvara bez kadrovske povezanosti s bilo kojom redovničkom zajednicom. Mukotrpnim zalaganjem i brigom oko osiguranja profesora na tek otvorenom senjskom sjemeništu izdvajala se posebna skrb oko prostora i novca. Teološko je učilište počelo akademske 1806./07. godine u franjevačkom samostanu s 48 pitomaca, a samo godinu dana kasnije s 50 pitomaca. I upravo kada se sve to osiguralo, sjemenište zahvaća požar i sve se dobre namjere oko ovoga visokog učilišta odgađaju do Te se godine ponovno otvara sjemenište. U vremenu između i i francuska uprava nastoji pozitivno djelovati na razvoj školstva, pa mjerodavne školske strukture u Senju to s dosta umješnosti i koriste. Marmont uvodi posebna pravila rada u gimnaziji u kojima u četiri poglavlja najprije razrađuje kompetencije ravnatelja, zatim razrađuje nastavnu osnovu u oba razreda, o završnim ispitima, te o podjeli nagrada. Ta su pravila išla u prilog unapređivanju rada i djelovanja ove srednjoškolske ustanove. U početku u sjemeništu djeluje teološka škola koja se još zove i fakultet u trajanju od četiri godine. U njoj rade četiri profesora na čelu kojih je Filip Vukasović. Tih prvih godina na ovom su teološkom učilištu radili: Franjo Livak, koji predaje povijest Crkve, Franjo Vrinjanin predaje Sveto pismo i pomoćne predmete (istočne jezike i hermeneutiku), Vinko Parac predaje dogmatsku i polemičku teologiju i Grga Pančić, stručnjak za kanonsko pravo, moralnu teologiju i pastoral. (M. Bogović, Senj, 1999., str ) Senjsku gimnaziju prate teškoće kadrovske naravi, gubi pravo javnosti godine 1820., a sedam godina kasnije prestaje i s radom. S radom prestaje g. i nautička škola. Da se sve ovo ne dogodi, velike napore čini biskup Ježić, ali s malo uspjeha. Nedostaje pripravnika za filozofski licej pa zatvaranjem senjske gimnazije nastaju znatnije teškoće jer su od tada obje te ustanove djelovale kao privatno-pravne.

198 462 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 SENJSKI TEOLOZI U ŠKOLSTVU BISKUP MIRKO OŽEGOVIĆ NA ČELU SENJSKOG ŠKOLSTVA Tridesete godine devetnaestoga stoljeća bile su kritične godine senjskoga školstva. Godine Senj je imao jednu trorazrednu nadučionicu, jednu djevojačku školu s ukupno 166 polaznika. Imao je i dvije nedjeljne škole s 19 učenika. Od do filozofski licej radi vrlo otežano. Osim ovih škola, djelovale su još i pučke škole u Sv. Jurju, Jablancu, Krasnu, Vratniku i Krivome Putu. Društveno-političke okolnosti u Hrvatskoj tridesetih godina 19. st. išle su donekle na ruku otvaranju novih škola i upravo se godine na senjskom području otvaraju tri pučke škole, i to u Vratniku, Krasnu i Sv. Jurju. (FATA, Parochiarum, Sv. Juraj, 1836.) Desetak je godina ranije, u Jablancu otvorena pučka škola. Još godine Meternich je rekao da mu ne treba učenih ljudi već dobrih i poslušnih građana. Zato u njegovo doba školstvo u cjelini nazaduje. Kada je u Sv. Jurju godine otvorena nacionalna škola, mjesni je župnik bio Ambroz Krišković, student senjskog sjemeništa. Za učitelja je imenovan mještanin Karlo Biondić. U Vratniku je otvorena škola iste godine. Mjesni župnik Henrik Maar, student senjskog teološkog učilišta, bilježi u svom izvješću biskupu Ožegoviću da je za učitelja imenovan Božo Maras. Nešto kasnije, oko 1890., za učitelja u Vratniku dolazi Mihovil Banić iz Kompolja, inače svećenik i senjski student teologije. U Krasnu je svećeničku službu obavljao Anton Krišković, također senjski student, koji je kasnije prešao u vratničku župu i tamo umro godine U Jablancu je dugo radio i djelovao svećenik senjski teološki student Ivan Ivšić. Mnogo ranije, kada je škola otvorena godine 1825., u Jablancu je svećeničku službu obavljao Mihovil Martinčić, također student teološkog učilišta u Senju od do godine. Je li bio prvi učitelj u toj školi, nisam našao nikakvih podataka, ali se odmah nakon izgradnje škole uselio u učiteljski stan. Prema Ivšićevim izvješćima što ih je redovito slao senjskome biskupu, može se zaključiti da je predavao

199 M. Raguž, Senjsko sjemenište i školstvo u Senju..., str vjeronauk jer sustavno i kronološki nabraja vjeronaučne teme koje je radio s djecom od prvog do četvrtog razreda. (BAS, Spisi, Jablanac, 1868., str. 1341) Ovi spomenuti svećenici i učitelji bili su obrazovani, vješti u metodičkim umijećima i didaktičkim načelima, pa su znalački kvalitetnije pristupali svojim dužnostima u odnosu na ranije učiteljske osobe koje su djelovale bez takve naobrazbe. Bili su cijenjeni u svojim mjestima rada i djelovanja, a i lakše su ostvarivali moralna i etička načela za koja su se zalagali u radu s najmlađima. U stalnom kontaktu s učenicima i njihovim roditeljima jačali su spone između Crkve i škole u mjestu. Stoga su bili cijenjeni i kao moralne i obrazovane osobe. S dolaskom u Senj biskupa Ožegovića, mnoge se stvari u svezi sa senjskim školstvom značajnije mijenjaju. Senjski biskup Mirko Ožegović velik je poznavatelj duhovnih prilika u čitavoj Hrvatskoj. Kada se postavilo pitanje uređenja pučke prosvjete u Saboru, biskup Ožegović bio je na čelu skupine predstavnika Hrvatske, Slavonije i Dalmacije koja je imala zadaću izraditi prijedlog o temeljnom uređenju pučkih škola. Iz ove je biskupije, na čelu koje je bio biskup Ožegović, potekla ideja da se stvaraju knjige i udžbenici na jedinstvenom jeziku (Zapisnik Vrhovnog školskog ravnateljstva od 31. listopada 1835.). Tom je prigodom senjski biskup predložio Vrhovnom školskom ravnateljstvu da se što hitnije raspravi i o pravopisu u školskim knjigama. Inače, u to vrijeme svećenstvo preuzima brigu oko hrvatskog jezika u školama. To je bio kvalitativni pomak u odnosu na ono učiteljstvo koje je moralo poučavati djecu na njemačkom jeziku. Posebice se to odnosilo na škole u Vojnoj krajini. Kao prodirektor viših škola i školski nadzornik, biskup Ožegović bio je vrlo upućen u stanje hrvatskog školstva prije nego što je došao u Senj na novu dužnost. Ono po čemu je biskup Ožegović iznimno poznat u povijesti školstva Senja i njegove okolice jest ponovno otvaranje senjske gimnazije godine S njegovim dolaskom u Senj školstvo je bremenito teškoćama, što je bilo odraz sveukupnih školskih prilika u Hrvatskoj (A. Cuvaj, 1910., III.). I otvaranje jedne takve ustanove o vlastitome trošku značilo je mnogo za siromašnu senjsku sredi-

200 464 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 nu. On najprije otvara gramatikalni razred, a godinu dana kasnije i drugi, pa treći i tako redom. Da bi se svjedodžbe priznale na razini cijele carevine, Ožegović svaki put o svome trošku poziva ispitno povjerenstvo iz karlovačke gimnazije (A. Cuvaj, 1910, II.). A kako bi osigurao potreban broj polaznika za tu instituciju, u Senju za 40 pitomaca osniva konvikt u kome im osigurava stanovanje i hranu. U tu svrhu godine kupuje jednu trokatnicu. Za izdržavanje konvikta Ožegović je položio 23 tisuće for., a od kamata je osigurao troškove za izdržavanje pitomaca. Njegovom je zaslugom osnovan i glazbeni zavod u Senju godine Biskupu Ožegoviću pošlo je za rukom da godine senjska gimnazija dobije pravo javnosti, a dvije godine kasnije, 1845., i filozofski licej. U vrijeme biskupa Ožegovića bio je običaj da se najboljim učenicima na kraju školske godine dodjeljuju priznanja i nagrade. To je obvezno na kraju godine obavljao u svome biskupskom dvoru Ožegović. Okupio bi u svome dvoru svu gimnazijsku mladež s njihovim profesorima, kao i sve gradske predstavnike, i u njihovoj bi nazočnosti dijelio nagrade najboljim učenicima svakoga razreda. To su u pravilu bile knjige, a svakom tako nagrađenom učeniku svirala bi glazba, tzv. tuš. Pri dodjeli nagrada obično bi se držali i govori, jedan na hrvatskom, a drugi na njemačkom jeziku. Ovdje usput napominjem da je Hrvatski sabor godine imenovao odbor «za izrađenje najpotrebitijih popravakah u školah, naukah i vjerozakonih», pod predsjedanjem senjskog biskupa Ožegovića. Oni izrađuju nacrt u kojemu je temeljna podloga za odgoj «čovičnosti i narodnosti u dobrih domorodacah». Taj eleborat poslužio je za izradu «Osnova temeljnih pravilah javnog obučavanja za Hrvatsku i Slavoniju» koji je objavljen 1. rujna godine. Tom je naredbom nastala krupna promjena u cjelokupnom hrvatskom školstvu. Dakako, na njenu odgodu i primjenu značajnije su utjecale političke mijene toga doba, ali su svakako utjecale na sam ustroj cjelokupnog školstva i na programske osnove u njemu. Prema tim Osnovama gimnazije su dobile 8 razreda, i to četiri razreda niže i četiri razreda više gimnazije. Niži su se razredi zvali gramatikalni, a viši liceumi. Predloženo je da se viši razredi gimnazije podignu u Zagrebu, Osijeku, Karlovcu i u Senju. Sve je to među inim u konač-

201 M. Raguž, Senjsko sjemenište i školstvo u Senju..., str nici znatnije pridonijelo donošenju prvog hrvatskog školskog zakona godine Posebice je značajna godina kada se licej pripaja gimnaziji. Od tada sedmi i osmi razredi gimnazije postaju prve dvije godine liceja. Koncem školske 1850./51. godine prvi se put polažu i ispiti zrelosti na senjskoj gimnaziji. To znači da je filozofski licej prestao raditi u sjemeništu, te da je studij filozofije nastavio djelovati u sastavu senjske gimnazije sve do godine. MLADI SENJSKI TEOLOZI U ŠKOLAMA Godine škole potpadaju pod biskupske ordinarijate, a mjesni župnici imenuju se neposrednim ravnateljima elementarnih škola. Preuzeli su unutrašnju upravu katoličkih osnovnih škola (vjeronauk, nastava, metodika, disciplina, briga za moral mladeži i učitelja, odobravanje udžbenika). Kako je veći dio senjske okolice bio pod upravom Vojne krajine, u školama na njihovu području bili su učitelji mahom državni službenici. U senjskoj dijecezi biskupi nisu imali potpun utjecaj na škole. Stoga rijetko nalazimo polaznike senjskog sjemeništa u senjskim osnovnim školama. Ali ipak, u nedostatku učitelja bilježimo neka imena koja su se istodobno nalazila u ulozi učitelja i svećenika, baš onih sa senjskog teološkog učilišta. Već sam neke ranije naveo. Školske 1867./68. u nižoj djevojačkoj školi u Senju bilo je ukupno u sva tri razreda 82 polaznika, a u glavnoj djevojačkoj školi u sva četiri razreda 140 polaznika. Njihov je kateheta tada bio Petar Car, rodom iz Crikvenice, ali profesor u Senju i senjski teološki student. Poučavao je ovaj kateheta i polaznike nedjeljne škole (opetovnice) koju je spomenute 1867./68. šk. god. polazilo10 učenika i 15 djevojčica. Ovaj svećenik i profesor bio je dugi niz godina u senjskoj prosvjeti. (BAS, Spisi, Senj, 1869., 1379). Senjsko teološko učilište već je polovicom 19. st. dalo društvenoj javnosti poznatog Senjanina Emanuela Sladovića, koji je uz pučku i srednju školu pohađao i teološko učilište u Senju. Svećenikom je postao godine 1845., a kasnije i nadučiteljem u glavnoj školi u Senju. Radio je i kao profesor u nižoj gimnaziji, a u višim razredima predaje njemački, hrvatski i latinski jezik. I Stjepan Sabljak

202 466 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 bio je student senjskog teološkog učilišta. Nakon uspješno položenih ispita u Senju, osposobljen je za gramatikalnog učitelja i kao takav počeo je raditi na privatnoj gimnaziju u Senju. Položio je i ispite za humanističkog učitelja nakon čega je postavljen za ravnatelja senjske gimnazije. Bio je dobar svećenik i učitelj, pa ga zbog toga tadašnja generalna komanda imenuje školskim savjetnikom, a zatim i nadzornikom pučkih i srednjih škola Vojne krajine. Senjske teološke studije završili su i Toma Matić, ravnatelj senjske gimnazije, Adalberto Mikšić, profesor senjske gimnazije, Toma Petrović, profesor nižih razreda gimnazije, Šime Starčević, župnik i pisac, dr. Ante Starčević, poznati političar i pravaš, dr. Franjo Rački, povjesničar i prvi predsjednik JAZU, dr. Ivan Starčević, biskup senjski, dr. Fran Binički, svećenik i pisac, dr. Eugen Kvaternik, poznati hrvatski političar i još mnogi drugi. (I. Devčić, Senjski zbornik, br. 16, str ). Tijekom svoga djelovanja senjskim je sjemeništem prošlo, među ostalim, 90-ak svećenika sa senjskoga područja što je značajno pridonijelo višoj kvaliteti odgoja i obrazovanja senjske mladeži kao i obrazovanja svećeničkog pomlatka ovoga kraja. Mnogi su od ovih svećenika radili i djelovali u senjskim i drugim pučkim i srednjim školama, predavali uz vjeronauk i druge predmete. Spomenimo samo neke: Jakov Randić, župnik u Kraljevici i učitelj u Kostreni, Nikola Pobor, kanonik i arhiđakon u Bakru, sedam godina učitelj u Kukuljanovu, Gašpar Matković, senjski kanonik, učitelj na Trsatu punih osam godina, Aleksandar Car, župnik u Crikvenici, a učitelj na Zlobinu, i mnogi drugi. Senjski sjemeništarci bili su i dr. Petar Matković, sveučilišni profesor, Ljudevit Slamnik, gimnazijski ravnatelj u Rijeci, Ivan Radetić, senjski gimnazijski ravnatelj i da ne nabrajam sve druge. (I. Devčić, Senjski zbornik, 16, str ). Mnogi su svećenici aktivno sudjelovali u javnom životu mjesta. Tako, primjerice, nalazimo svećenika i učitelja Josipa Accurtija u odboru za izgradnju pučke škole u Senju godine (Zapisnik sjednica gradskih zastupnika Senja od 1872.). Njegovo ime nalazimo i u Upravnom odboru društva Sv. Jurja koji skrbi za kvalitetniju ulogu pučke mladeži u senjskim pučkim školama. Uz njega je isto tako dosta aktivan i vjeroučitelj Anton Bosnić, kao član Upravnog odbora društva Sv.

203 M. Raguž, Senjsko sjemenište i školstvo u Senju..., str Jurja. Posebne zasluge imaju njihovi profesori, istaknuti prosvjetni djelatnici i znanstvenici. Naveo bih samo neke, iz Senja: Antun Bosnić, Josip Demelli, Antun Lončarić, Ivan Pavelić, Milan Pavelić, Ivan Radetić i Josip Šojat. Iz okolice Senja: Petar Car iz Crikvenice, Josip Burić iz Kraljevice, Viktor Burić iz Kraljevice, Stanko Gauš iz Kraljevice, Franjo Ksaver Livak iz Novog Vinodolskog, Josip Modrić iz Križpolja, Vinko Mrzljak iz Novog Vinodolskog, Vinko Parac iz Bribira, Antun Perković iz Križpolja, Ivan Potočnjak iz Novog Vinodolskog i još drugi. (M. Bogović, 1999.). Svi ovdje spomenuti i još mnogi drugi dali su značajan prinos kvalitetnoj izobrazbi pučke i srednjoškolske mladeži, ali i svećeničkog pomlatka u senjskom sjemeništu. Kao profesori, a senjski sjemeništarci, u Senju je radilo njih 40. Od toga broja 10 ih je rođenih Senjana. U Lukovo dolazi za mjesnog učitelja svećenik Venceslav Potočnjak iz Novoga, inače senjski student i polaznik teološkog učilišta u Senju, i tamo ostaje sve do Učiteljska mu je plaća iznosila 16 forinti i 66 novčića. Prema cjelovito sačuvanoj školskoj dokumentaciji, ovaj svećenik i učitelj ostvarivao je zapažene rezultate u radu s djecom. Bar tako bilježe županijski školski nadzornici prilikom posjeta ovoj školi. Sve je usklađeno s propisanim školskim ciljevima i zadaćama pa su i rezultati na kraju ohrabrujući. Tako visoko obrazovan i sa svećeničkim ugledom ovaj je učitelj u Lukovu često bio posjećivan od visokih crkvenih dostojanstvenika, ali i državnih službenika. Spomenuo bih samo primjer da je u dva navrata, upravo u vrijeme njegova učiteljskog djelovanja, ali i prije za vrijeme učitelja i svećenika Antona Polessija, ovo malo podvelebitsko mjesto posjetio dr. Izidor Kršnjavi, predstojnik Ureda za bogoštovlje i nastavu, sa svojim suradnicima, ali u posjete je dolazio onodobni senjski biskup, kako bi se i sam uvjerio u rezultate školskog uspjeha (Školska spomenica škole Lukovo). Iako nemamo tako sačuvanih školskih dokumenata u ostalim školskim sredinama, nemamo razloga ne vjerovati da nije tako bilo i u drugim školama, u drugim mjestima, gdje su svećenici, polaznici senjskog teološkog učilišta djelovali i takve rezultate ostvarivali. Sve to zajedno pridonosilo je onoj razini odgojnih i obrazovnih postignuća škola na senjskom području, u čemu je svakako neprocjenjiva

204 468 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 zasluga učitelja obrazovanih na senjskom teološkom učilištu. Stoga među inima i zaključujemo da Senj s okolicom, zahvaljujući svom teološkom učilištu, ima vrlo bogatu školsku prošlost i da suvremeni naraštaji imaju mnoga stručna i znanstvena vrela iz kojih mogu dalje bogatiti i oplemenjivati prosvjetna i duhovna ostvarenja. Donošenjem prvog hrvatskog školskog zakona godine raskidaju se dotadašnji odnosi Crkve sa školama. Ovaj zakon Crkvi, koja se od samih početaka razvoja školstva u Hrvatskoj jedino brinula o odgoju i obrazovanju, oduzima upravu i nadzor, ali joj ostavlja i dalje skrb za vjeronauk. Stoga Crkva smatra da ovaj Zakon malo pridonosi ugledu učitelja, ugledu škole kao i odgoju u cjelini (Hartmann, 1893., str. 13). Dakle, nakon donošenja spomenutog školskog zakona u školama ostaju svećenici kao vjeroučitelji, a u mjestima gdje nije bilo traženih učitelja, nastavu su i dalje izvodili svećenici. Kao primjer, naveo sam učitelja i svećenika u Lukovu. PREMA ZATVARANJU SENJSKOG SJEMENIŠTA Drugo razdoblje djelovanja sjemeništa u Senju nije bilo nimalo lakše od protekloga, od njegova osnivanja. Nezadovoljni su sa stjecanjem znanja u gimnaziji, jer se nije osiguravala ona razina znanja koja im je potrebna za daljnji nastavak studija teologije. U sjemeništu osiguravaju svojim polaznicima besplatan stan i hranu. Međutim, nakon smrti biskupa Ožegovića i mnogih nastojanja biskupa Soića oko ponovnog otvaranja filozofskog liceja, ali nakratko, godine, zbog slaba interesa za svećenička zvanja i nedostatka profesora, opet dolazi do pripajanja sedmih i osmih razreda gimnaziji. Polaznici su se morali kvalitetno pripremati za prijemne ispite. Posebice su teškoće nastale ukidanjem viših razreda gimnazije godine. Senjska se gimnazija pretvara u četverogodišnju nižu realku, koja tako djeluje gotovo punih deset godina, sve do školske 1894./95. godine. Te godine Senj ima dvije opće pučke škole sa 6 učitelja koje pohađa 120 dječaka i 141 djevojčica. Ovdje treba spomenuti i trgovačku školu koja je otvorena 15. listopada godine, u trajanju od tri godine. Na zamolbu Trgovačko-obrtničke komore u Senju do-

205 M. Raguž, Senjsko sjemenište i školstvo u Senju..., str pustila je Kraljevsko-zemaljska vlada, odjel za unutarnje poslove, da se u Senju osnuje Naukovni tečaj za obrtničku i trgovačku mladež u cilju promicanja i unapređivanja teoretsko-naukovne izobrazbe trgovačko-obrtničke mladeži. Kada je tečaj prestao s radom godine, osnovana je šegrtska škola. Prema statutu, šegrtske su se škole dijelile na dva dijela: niži je odjel trajao jednu godinu i imao je jedan razred, a viši odjel imao je tri razreda i trajao je tri godine. Sjemenište je moralo raditi u skromnijim uvjetima i sa smanjenom nastavnom osnovom, ali su se ulagali veliki napori kako bi svećenički kandidati mogli upisati studij teologije. Ožegovićianum nadoknađuje nedostatak viših razreda gimnazije, a njihovim ponovnim otvaranjem godine u višim se razredima gimnazije pripremaju svećenički kandidati. Ne zadugo. Zbog slaba odaziva kandidata za svećenike, posebice prije, a i za vrijeme Prvoga svjetskog rata, sjemenište se zatvara godine. Tako je završeno i drugo važno razdoblje djelovanja ovog visokog učilišta u Senju koje je trajalo sve do godine S velikom željom i upornošću biskupa Ivana Starčevića ponovno se senjsko sjemenište otvara 15. siječnja godine i traje do kada se zauvijek zatvara. Ovo kratko vrijeme djelovala je izobrazba mladih teologa u ustanovi pod nazivom Viša bogoslovna akademija u Senju i u tom je vremenu pripremalo teološko obrazovanje 113 polaznika. Razlozi su ovom zatvaranju isti ili slični prethodnima, pomanjkanje novca i profesorskog kadra. A ta je činjenica stalni pratitelj svih školskih ustanova na senjskome području do danas (M. Bogović, 1999.). NEKOLIKO ZAKLJUČNIH PRIPOMENAKA Senj s okolicom u svojoj prošlosti je bio snažno školsko i kulturno središte, za što ponajprije treba zahvaliti postojanju i djelovanju senjskih škola, ali i biskupije, oko koje se više od stoljeća okupljala duhovna inteligencija, djelovala u njoj, a i sama dosta pridonosila stvaranju kvalitetnih i obrazovanih ljudi koji su držali škole, poučavali mladež i stvarali jedan višestoljetni intelektualni kontinuitet na

206 470 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 ovom senjskom prostoru. U početku su se znali nositi sa znanjem gotovo jednakim onome na Zapadu, kasnije su zbog političkih, društvenih i ekonomskih razloga malo zaostajali, pa su se morali gotovo sami i uz malu pomoć sa strane snalaziti i osiguravati onu kvalitetu znanja koja ih je podjednako držala na razini ostalih susjednih područja pa i šire. To je rezultiralo velikom potrebom otvaranja škola, držanja onih školskih institucija u kojima su odražavale potrebe ne samo Crkve već i cijelog građanstva koje se u svojoj prošlosti školovalo u svome mjestu. Na taj način Senj je tijekom minula dva stoljeća stvarao tako snažnu intelektualnu jezgru upravo u gimnaziji, odnosno u sjemeništu da je čvrsto stajao uz sam bok najvećih školskih središta, poput Zagreba, Karlovca ili Varaždina. U njemu su djelovali ili učili, odnosno školovali se istaknuti hrvatski politički djelatnici, znanstvenici, gospodarstvenici, učitelji, profesori i ini intelektualci koji su svojim djelima obilježili svoje vrijeme i ono doba o kojemu je ovdje riječ. S pravom se može zaključiti da je Senj na početku devetnaestoga stoljeća, a posebice sredinom toga stoljeća, doživio zlatno doba školstva. To nije bilo uvijek bez teškoća, ali s obzirom na sve društvene i političke okolnosti toga vremena, Senj s okolicom bio je značajan čimbenik u stvaranju više kvalitete hrvatskog školstva u cjelini. Tome je značajnije pridonijelo i senjsko sjemenište koje je ove godine s ponosom obilježilo 200. obljetnicu.

207 M. Raguž, Senjsko sjemenište i školstvo u Senju..., str IZVORI I LITERATURA: VERZEICHNIS-BAS, Spisi ( popis đaka niže i više pučke škole u Senju za zimsko polugodište 1801.). 2. BAS (Biskupski arhiv u Senju), F XIII, br mjesečno izvješće iz godine BAS (Biskupski arhiv Senj), FXIV, br. 15 B - mjesečno izvješće za godinu Generalnoj komandi Karlovac-Varaždin. 4. BAS (Biskupski arhiv Senj), F XVI B, br polugodišnje izvješće iz godine BAS (Biskupski arhiv Senj), Svezak FATA PAROCHIARUM, LJETOPIS PUČKE ŠKOLE LUKOVO (Pismohrana osnovne škole S.S. Kranjčevića Senj). 7. SPOMENICA ŽUPE SV. JURAJ. 8. BACH, FRANZ: Otočaner Regimentsgeschichte, Karlstadt, BALENOVIĆ, VID: Školstvo u Lici do razvojačenja Vojne krajine, Lički kalendar, Zagreb, BOGOVIĆ, MILE: Crkvene prilike u Senju u 14. st. i Statut Senjskog kaptola, Senjski zbornik 13, Senj, BOGOVIĆ, MILE: Prijelazno stoljeće senjske crkve ( ), Senjski zbornik 17, Senj, BOGOVIĆ, MILE: Senjska gimnazija od osnutka do smrti biskupa Mirka Ožegovića ( ), Senjski zbornik, Senj, BOGOVIĆ, MILE: Povijest visokoškolske izobrazbe u biskupijama senjskoj i modruškoj ili krbavskoj do godine, Sakralna baština, Senj, CUVAJ, ANTON: Građa za povijest školstva kraljevine Hrvatske i Slavonije od najstarijih vremena do danas, sv. I-XI.

208 472 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br DUMBOVIĆ, IVAN: Razvoj školstva u Hrvatskoj, zbornik radova, Institut za pedagoška istraživanja Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1991., str FRAS, FRANJO JULIJE: Topografija karlovačke Vojne krajine, Gospić, KIRIN, JOSIP: Razvitak hrvatskog pučkog školstva, Zagreb, MAGDIĆ, MILE: Topografija i povijest grada Senja, Senj, RAČKI, FRANJO: Stogodišnjica senjskog sjemeništa, Katolički list, 1906., br RAGUŽ, MIRKO: Senjsko pučko školstvo, Školske novine, Zagreb, ROKSANDIĆ, DRAGO: Vojna Hrvatska-La Croatie Militaire, I, II, Zagreb, SABLJAK, STJEPAN: Kronika Senjske gimnazije, Senjski zbornik 17, XXX: Školstvo u Hrvatskoj i Slavoniji od njegova početka do konca godine 1895., Zagreb.

209 M. Raguž, Senjsko sjemenište i školstvo u Senju..., str SEMINARY AND SCHOOL SYSTEM IN SENJ AND SURROUNDINGS 473 Summary: Toward the end of 2006, Senj celebrated, modestly but with dignity, the anniversaries of the public schooling (360 years of public elementary school, 170 years of national elementary schools at Krasno, Sv. Juraj (Saint George) and Vratnik and thus considerably contributed to entire riches of the past. Not long ago 26 elementary schools were operating in Senj, and today (in 2007) there is only the elementary school S.S. Kranjčević with 432 pupils with regional classes at Sv. Juraj with 61 pupils, at Krasno with 56 pupils, at Vratnik with 12, at Krivi Put with 2 and at Jablanac with just one single pupil. In September 2007 this school will close down, because it remains without pupils. The Secondary school P.R. Vitezović is operating in Senj with an uncertain future, due to lack of students. In the past even a High school was founded in 1906, and started with the academic year 1906/07; the only High school in northern Croatia, well-known for many important persons who marked those times and left a permanent seal on the Croatian intellectual, political and economic life. This is about the Seminary and Theological Seminary in Senj. This is also the point in question. More than 200 years ago the Seminary was founded in Senj and within it the Theological Seminary with a duration of four years. For a while the High school of Philosophy was operating within it. During that period over one thousand students studied there, and about 700 priests graduated from this school in Senj. This text presents the educational work of these institutions. Key words: teacher, priest, student, school, grammar school, high school, theological studies

210 474 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2

211 F. Velčić, Senjsko sjemenište i Krčka biskupija, str Franjo Velčić 475 SENJSKO SJEMENIŠTE I KRČKA BISKUPIJA Dr. Franjo Velčić, Teologija u Rijeci UDK: [377.5/6 : 254.4] SENJ : KRČKA (497.5) Izlaganje na znanstvenom skupu Senjsko je sjemenište od do godine udomilo i školovalo 80-ak svećeničkih kandidata s područja susjedne Krčke biskupije. Ovaj nemali broj studenata i dobrim dijelom kasnijih svećenika bio uglavnom inkardiniran u Krčku biskupiju, ali su mnogi, zbog brojnosti tadašnjega krčkog klera, vršili svoju svećeničku službu i bili inkardinirani u drugim biskupijama. U ovom radu obrađuju se njihove osnovne generalije koje mogu poslužiti za upotpunjavanje osobne biografije pojedinih istaknutih članova koji su odigrali važnu ulogu u povijesti našega kraja. Pored duhovnog doprinosa u održavanju kršćanske vjere, mnogi su od njih dali, kao mjesni učitelji i odgojitelji u osnovnim školama, nemjerljiv doprinos u očuvanju nacionalne svijesti stanovništva na kvarnerskim otocima i diljem naše domovine gdje su službovali. Ključne riječi: senjsko sjemenište, krčka biskupija, izobrazba klera, krčki svećenici Nakon Tridentinskoga sabora ( ) koji je, pored ostaloga, odredio da svaka biskupija treba imati svoje sjemenište za obrazovanje i formiranje budućih svećenika, krčki su biskupi u svakom izvješću ad limina apostolorum navodili kako zbog pomanjkanja financijskih sredstava nemaju vlastito sjemenište u svojoj biskupiji. 1 Stoga su stoljećima bili primorani, uz donekle ekvivalentni privatni studij proveden u vlastitoj sredini, slati svoje kandidate na studij izvan biskupije. 2 Otvaranje sjemeništa u Senju godine od strane senjskoga biskupa Ivana Krstitelja Ježića ( ) zacijelo je za krč- 1 Vatikan, Archivio Segreto Vaticano, S. Congr. Concilii, Relatio Veglen. 857., godina 1601., 4r.: Seminarium nondum est erectum, prout nec sunt instituta praebendae Theologi, et Poenitetiarii, cum nulla benefitia sint in dioecesi ad Ordinarii, vel Sedis Apostolicae collationem spectantia. 2 O školovanju svećenika u Krčkoj biskupiji vidi: Franjo VELČIĆ, Teološka izobrazba na području (današnje) Krčke biskupije, Visoko školstvo na području Riječko-senjske metropolije (=Analecta croatica christiana, sv. XXXI), Zagreb-Rijeka, 1999., str

212 476 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 koga biskupa Ivana Antuna Šintića ( ) bila izvrsna prilika za slanje na studij svojih svećeničkih kandidata. Upravo blizina Krka i Senja, odnosno činjenica da su Krčka i Senjsko-modruška ili Krbavska biskupija (danas: Gospićko-senjska biskupija) susjedne biskupije koje more odvaja odnosno spaja, tijekom stoljeća često su bile upućivane jedna na drugu. Te veze sežu daleko u povijest, još u vrijeme kad je Krčka biskupija imala jurisdikciju i na teritoriju hrvatskog priobalja prije osnutka Senjske biskupije. 3 Nadalje, zbog brojnoga glagoljaškog klera na otoku Krku, koji je često nadilazio redovite potrebe duhovne pastve, dolazilo je neminovno do migracije glagoljaša izvan biskupije. Odlazili su izvan biskupije bilo kao korizmeni propovjednici, bilo trajno ili za dulje vrijeme na službu u pastvi. 4 U novijoj povijesti postoje brojni primjeri kako su krčki svećenici djelovali na području Senjske biskupije. No, od otvaranja senjskoga sjemeništa i teološkog učilišta koji se službeno nazivaju Biskupski teološki licej, uz prekide do njegovog konačnog zatvaranja godine 1940., velik je broj krčkih sjemeništaraca i bogoslova pohađao tu crkvenu srednju i visokoškolsku obrazovnu ustanovu, premda su gotovo u isto vrijeme u Gorici i Zadru postojala druga dva središnja sjemeništa. Neki su polaznici ove senjske obrazovne ustanove kasnije razvili svoje pastoralne i intelektualne djelatnosti na području Krčke biskupije i izvan nje. Tako smo pri još nepotpunom pregledu Biskupskoga arhiva u Krku utvrdili da je iz Krčke biskupije bilo 80-ak polaznika senjskoga teološkog, odnosno filozofskog učilišta. Svi su oni evidentirani u studiji dr. Mile Bogovića u zborniku-spomenici Visoko školstvo na području Riječko-senjske metropolije. 5 No, pomnom analizom svakog pojedinog člana vidimo da nisu svi kasnije pripadali, odnosno nisu bili, crkveno-pravnim rječnikom rečeno, inkardinirani u Krčku biskupiju. Stoga smo ih obradili i raz- 3 O tome je podrobno raspravljao Ivan ČRNČIĆ, Najstarija poviest krčkoj, osorskoj, rabskoj, senjskoj i krbavskoj biskupiji, Rim, Usp. Mihovil BOLONIĆ, Krčki glagoljaši i njihova služba izvan Krka, Bogoslovska smotra II, Zagreb, 1965., str. 354.; ISTI, Stoljetne veze krčkih i senjskih glagoljaša, Senjski zbornik, VI (1975.), str Polazište u identificiranju pitomaca senjskog sjemeništa iz Krčke biskupije bila nam je studija: Mile BOGOVIĆ, Povijest visokoškolske izobrazbe u biskupijama Senjskoj i Modruškoj ili Krbavskoj, Visoko školstvo na području Riječko-senjske metropolije, str

213 F. Velčić, Senjsko sjemenište i Krčka biskupija, str vrstali u četiri različite skupine, i to: pitomci rodom iz Krčke biskupije i u njoj kasnije inkardinirani, oni koji su rodom iz Krčke biskupije ali su poslije bili inkardinirani u neku drugu biskupiju ili odustali, zatim pitomci podrijetlom iz Krčke biskupije, ali su rođeni i djelovali izvan nje, i na kraju stranci inkardinirani u Krčku biskupiju. 1) Pitomci Senjskog sjemeništa rodom iz Krčke biskupije i u njoj poslije inkardinirani Ovih je, prema našem uvidu, dakako najviše. Krku najbliži Senj (za razliku od Gorice i Zadra) iznjedrio je brojne duhovne pastire, ali i one koji su pridonijeli razvoju otočne kulturne i političke sredine. Njima pripadaju: Albaneze (Albaneže), Nikola (junior), rođen u Omišlju 19. travnja godine. Pohađao je dvogodišnji studij filozofije od do Zaređen je za svećenika 3. studenoga Već iduće godine član je ruralnog kaptola i duhovni pomoćnik u svojoj rodnoj župi. 6 Godine župnik je Omišlja, okružni školski nadzornik i počasni konzistorijalni savjetnik. 7 Badia, Nikola, rođen u Omišlju 20. lipnja godine. Pohađao je prvu godinu studij filozofije u ak. god /1823., i nastavio tri godine teološkog studija od do Za svećenika je zaređen 8. listopada Godine na službi je u Omišaljskom dekanatu kao upravitelj kuratije u Miholjicama Sv. Vidu. 9 Od godine do u svom je rodnom Omišlju župnik i predstojnik ruralnog kaptola. 10 Godine više nije župnik Omišlja, već samo član kapitula s naznakom: Parroco deficiente, a sljedeće je godine 6 Schematismo della diocesi di Veglia per l anno 1834., Fiume, Tipografia fratelli Karletzky, str. 6 (moja op.: to je prvi tiskani šematizam Biskupije Krk!) 7 Scematismo della diocesi di Veglia per l anno 1851., Fiume, Tipografia fratelli Karletzky, str M. BOGOVIĆ, nav. dj., str. 42. U bilješci za Nikolu Badija piše da je umro prije Međutim, prema Šematizmu za god., on je na službi! 9 Schematismo anno 1834., str. 6. Micoglizze Curazia di Padron(ato) del Capitolo di Castelmuschio. 10 Scematismo della diocesi di Veglia per l anno 1842., Fiume, Tipografia reg. governiale dei fratelli Karletzky, str. 10. Parroco e Capo del Capitolo. Na ploči župnog ureda u Omišlju, na popisu omišaljskih župnika i plovana piše da je bio omišaljski župnik od do godine.

214 478 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 umirovljeni župnik. Umro je u Rijeci 11. prosinca godine. 11 Barbirić, Marko, rođen u Baški 28. srpnja godine. Studirao je drugu godinu filozofskog studija u godini 1846./47. Zaređen je za svećenika 13. listopada Godine upravitelj je kuratije Stara Baška. 12 Bogović, Petar (senior), rođen u Dubašnici (Malinska) 28. prosinca godine. Prvu je godinu filozofskog studija pohađao 1824./25. Zaređen je za svećenika 23. rujna godine. Godine koralni je vikar u Krku i privremeni duhovni pomoćnik. 13 Bogović, Petar (junior), rođen 17. lipnja godine u Dubašnici (Malinska). Studirao je od do Zaređen je za svećenika 20. rujna godine. Od do duhovni je pomoćnik u rodnoj župi Dubašnica, a župnik mu je Petar Bogović senior. 14 Od upravitelj je kuratije Stara Baška, a od godine ludimagister, tj. učitelj djece u Baški, 15 te kapitularac i duhovni pomoćnik u bašćanskom ruralnom kaptolu. Od do nalazimo ga kao upravitelja Predošćice, a već sljedeće godine postaje duhovni pomoćnik u Belome na Cresu. 16 Godine kapitularac je i duhovni pomoćnik ruralnog kaptola u Dubašnici, a je upravitelj kuratije Sv. Jakov na Lošinju. Godine župni je upravitelj u Lunu. Umro je 28. veljače godine. 17 Božanić (Bozanić), Petar, rođen u Vrbniku 5. ožujka godine. Studirao je filozofiju u dvogodištu od do Zaređen je za svećenika 5. travnja Godine u Krku obnaša službu 11 Status personalis et localis dioecesis Veglensis pro anno 1863., Jaderae, Ex Typographia Demarchi-Rougier, str. 26.: D. Badia Nicolaus, Parochus em. m. Flumine 11 Dec Status personalis et localis dioecesis Veglensis pro anno 1859., Jaderae, Ex Typographia Demarchi-Rougier., str Scematismo anno 1842., str Status personalis et localis anno 1859., Jaderae, str Status personalis et localis dioecesis Veglensis pro anno 1863., Jaderae, str Status personalis et localis dioecesis Veglensis pro anno 1869., Jaderae, Ex Typographia Demarchi-Rougier, str Anton TURČIĆ, Dubašnica sveta baština i duhovni zov, Dubašnica, 1996., str. 48.

215 F. Velčić, Senjsko sjemenište i Krčka biskupija, str koralnog vikara i pastoralnog suradnika. 18 Nekoliko godina kasnije postaje kanonikom stolnog kaptola u Krku. 19 Butković, Nikola, rođen u Vrbniku 18. ožujka godine. Studirao je filozofiju u ak. god /23. i kasnije nastavio studij teologije od do Zaređen je za svećenika 19. ožujka l Ponajprije je župni upravitelj u Vrani, 21 zatim župnik u Lubenicama. 22 Ovaj je svećenik imao istančan osjećaj i ljubav prema arheologiji. Pronađeni arheološki predmeti na širem i užem području Vrbnika čuvaju se danas u župnom uredu u Vrbniku u zbirci koju je sakupio već početkom 19. stoljeća i kasnije, kao svećenik i učitelj, u Kastvu i Vrbniku. Njegov nećak prof. Ivan Butković poklonio je zbirku vrbničkoj župnoj crkvi. Uz to poklonio je crkvi i zbirku starog novca. 23 I nakon reforme školstva u Austro-Ugarskoj Monarhiji godine Butković i neki drugi vrbnički svećenici nastavili su učiteljsku djelatnost na muškoj početnoj školi. Naime, nakon položenih učiteljskih ispita bio je, dopuštenjem Biskupskog ordinarijata u Krku, imenovan nadučiteljem. 24 Czvelić (Cvelić), Ivan, rođen u Dubašnici (Malinska) 2. listopada godine. Studirao je filozofiju 1836./37. Zaređen je za svećenika 30. listopada godine. Vršio je službu duhovnog pomoćnika u Lubenicama župniku Nikoli Butkoviću. 25 Damjanović (Damijanjević), Franjo, rođen u Lubenicama na Cresu 14. travnja godine. Studirao je filozofiju od do 18 Scematismo della diocesi di Veglia per l anno 1854., Venezia, Gio. Brizeghel, Tip. lit. calc. e libraio, str Status personalis et localis dioecesis Veglensis pro anno 1868., Jaderae, Ex Typographia Demarchi-Rougier, str U Zborniku Visoko školstvo..., str. 45.: Svećenik zaređen 1827., i u bilješci: krčka bisk. 21 Scematismo anno 1842., str Scematismo della Diocesi di Veglia per l anno 1844., Fiume, Tipografia regia governiale dei fratelli Karletzky, str Usp. Mihovil BOLONIĆ, Vrbnik nad morem (=Krčki Zbornik, 9), Krk, 1981., str Isto, str Scematismo... anno 1844., str. 14.

216 480 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br Zaređen je za svećenika 31. listopada Nakon mlade mise duhovni je pomoćnik u rodnim Lubenicama na Cresu, a godine već je upravitelj iste župe. 26 Dorčić, Franjo, rođen u Cresu 15. studenoga godine. Studirao je teologiju od do godine. Za svećenika je zaređen 20. studenoga godine. 27 Godine kapitularni je pomoćnik zbornog kaptola u Cresu, a godine u svom je rodnom gradu upravitelj župe. 28 Umro je u Cresu 23. veljače kao umirovljeni duhovni pomoćnik. 29 Dorčić, Petar, rođen u Baški 15. rujna godine. Studirao je godinu dana filozofiju, od 1848./49. Godine na kamenom podu bivše benediktinske crkve sv. Lucije u Jurandvoru prvi je pronašao kamenu ploču kasnije nazvanu Bašćanska ploča. Zaređen je za svećenika 16. listopada Godine član je ruralnog kaptola u Baški i učitelj područne škole, 30 zatim upravitelj župe u Loparu, a od upravitelj je župe u rodnoj Baški. 31 Dragović, Bartol, rođen u Baški 4. srpnja godine. Studirao je filozofiju dvije godine, od do Zaređen je za svećenika 13. svibnja Godine župnik je u Novalji. 32 Dragović, Mihovil, rođen u Baški 4. veljače godine. Studirao je filozofiju dvije godine, od do Zaređen je za svećenika 4. veljače Godine službuje u Krku kao konzistorijalni kancelar i biskupski kapelan Status personalis et localis anno 1859., Jaderae, str Scematismo anno 1842., str. 14: Dorčić je Coadjutore Capit. 28 Scematismo anno 1844., str. 14: Sussidiario, ed Amministratore parrocchiale. 29 Status personalis et localis dioecesis Veglensis pro anno 1861., Jaderae, Ex Typographia Demarchi-Rougier, str Status personalis et localis dioecesis Veglensis pro anno 1858., Tergesti, Typographia Marenigh, str Status personalis et localis dioecesis Veglensis pro anno 1862., Jaderae, str Scematismo anno 1851., str Isto, str. 6.

217 F. Velčić, Senjsko sjemenište i Krčka biskupija, str Fargačić (Frgačić), Šimun, rođen u Bašćanskoj Dragi 22. listopada godine. Studirao je filozofiju dvije godine, od do Zaređen je za svećenika 22. listopada Godine službuje kao upravitelj Stare Baške. 34 Harbić, Mate, rođen u Vrbniku 18. listopada godine. Studirao jednu godinu filozofiju, od 1843./44. Zaređen je za svećenika 8. rujna Godine upravitelj je kuratije Sv. Jakov na Lošinju. 35 Ilić (Ilijić), Nikola, rođen u Omišlju 27. siječnja godine. Studirao je drugu godinu filozofskog studija, od 1846./47. Zaređen je za svećenika 2. veljače Godine upravitelj je župe Dubašnica. 36 Justinić, Ivan, rođen u Dobrinju 10. ožujka godine. Studirao je drugu godinu filozofskog studija, od 1846./47. Zaređen je za svećenika 27. travnja Godine privremeni je član ruralnog kaptola u Dobrinju i duhovni pomoćnik. 37 Kirinčić, Anton (junior), rođen u Dobrinju 5. veljače godine. Studirao je u ak /56. god. Zaređen je za svećenika 21. rujna U Dobrinju preuzima godine službu vjeroučitelja, a kasnije i učitelja u pučkoj školi. 39 U isto je vrijeme kapitularac dobrinjskoga ruralnog kaptola i duhovni pomoćnik župniku istog imena i prezimena, tj. Antonu Kirinčić senioru. Komaić, Josip, rođen u Vrbniku 24. siječnja godine. Studirao prvu godinu filozofije 1848./49. Zaređen je za svećenika Isto, str Status personalis et localis anno 1861., Jaderae, str Isto, str Scematismo della diocesi di Veglia per l Anno 1855., Venezia, Tipografia di Gio. Brizeghel, str Status personalis et localis anno 1869., Jaderae, str Lietopis i Kronika pučke/osnovne škole u Dobrinju, (Krčki zbornik, sv. 26), Krk, 1992., str. 22.

218 482 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 siječnja Godine župni je suradnik u Vrbniku te ujedno učitelj na lokalnoj školi. 40 Linardić, Franjo, rođen u Sv. Fuski na Krku 13. prosinca godine. Studirao je drugu godinu filozofskog studija, od 1848./49. Za svećenika je zaređen 4. travnja Godine upravitelj je župe Predošćica na otoku Cresu. 41 Lion, Zaharia, rođen u Cresu 20. siječnja godine. Studirao je u ak. god /46. Zaređen je za svećenika 4. veljače Već iduće godine službuje kao župni upravitelj u Predošćici. 42 Godine župni je upravitelj u Orlecu, a već duhovni je pomoćnik u Cresu. Godine postaje kanonikom creskoga zbornog kaptola. 43 Lukarić, Franjo, rođen u Vrbniku 10. ožujka godine. Studirao je dvije godine filozofiju, od do Zaređen je za svećenika 20. listopada godine. Godine već je u stanju mira u Cresu. 44 Mahulja, Anton, rođen u Vrbniku 21. prosinca godine. Studirao je teologiju od do godine, a zatim je prešao u Ljubljanu. Zaređen je za svećenika 3. srpnja godine. Prvu svećeničku službu vršio je kao duhovni pomoćnik u Rabu, a zatim je bio kateheta na Realnoj gimnaziji u Krku, te duhovni pomoćnik i koralni vikar. Od zamjenik je župnika u istome gradu. Umro je u Vrbniku 29. ožujka Status personalis et localis dioecesis Veglensis pro anno 1857., Tergesti, Typographia Marenigh, str Isto, str Scematismo della diocesi di Veglia per l anno 1850., Fiume, Tipografia regia governiale dei fratelli Karletzky, str. 15.; u: Visoko školstvo, str. 58., godina rođenja je Status personalis et localis dioecesis Veglensis pro anno 1864., Jaderae, Ex Typographia Demarchi-Rougier, str Status personalis et localis anno 1857., Tergesti, str Nekrolog u: Okružnice Biskupskog Ordinarijata Krk, IV., 1972., str ; Kratka biografija u: Alojzije RAGUŽIN, Stotina Kristovih radnika iz Krčke biskupije, Punat, 2003., str

219 F. Velčić, Senjsko sjemenište i Krčka biskupija, str Maričić, Juraj, rođen u Puntu 12. srpnja godine. Studirao je u ak. god / Zaređen je za svećenika 21. rujna Godine je ludimagister, tj. učitelj djece u Baški. 47 Godine korski je vikar i duhovni pomoćnik u krčkom kaptolu, a od godine do župnik je u Novalji. Iz Novalje odlazi u mirovinu i nastanjuje se u Zadru, gdje je i umro 18. travnja Milčetić, Anton, rođen u Dubašnici (Malinska) 22. listopada godine. Studirao je prvu godinu filozofije, od 1843./44. Zaređen za svećenika 29. lisotopada Godine upravitelj je Ustrina na otoku Cresu. 49 Milohnić, Franjo, rođen u Poljicima na Krku 26. rujna godine. Studirao je prvu godinu filozofije, od 1822./23. Zaređen je za svećenika 20. listopada godine. Godine kanonik je u Osoru. 50 Milovčić, Matej, rođen u Vrbniku 27. rujna Studirao je drugu godinu filozofije, od 1848./49. Zaređen je za svećenika 31. listopada godine. Godine upravitelj je kuratije Kornić. 51 Orlić, Petar, rođen u Puntu 20. studenoga godine. Studirao je u ak. god / Nastavio je studij na Teološkom fakultetu u Ljubljani, a završio u Zagrebu gdje je proslavio i svoju mladu misu. Službovao je kao župni vikar u Rabu. Za vrijeme talijanske okupacije otoka Raba prešao je u Zagreb gdje se upisao na Filozofski fakultet i postao profesorom. Nastanio se u Beču i tamo umro 7. prosinca 1982., a pokopan je u rodnom Puntu Visoko školstvo, str. 60: Zabunom Maričića naziva Grga umjesto Juraj. I nije rođen na Vrhu već u Puntu. 47 Status personalis et localis anno 1861., str Status personalis et localis dioecesis Veglensis pro anno 1900, Veglae, Typis Tipographiae Curicta, str Scematismo anno 1850., str Scematismo della Diocesi di Veglia per l Anno 1843., Fiume, Tipografia r. g. dei fratelli Karletzky, str Status personalis et localis anno 1857., str Visoko školstvo, str. 65: U bilješci piše da je prešao u ljubljansko sjemenište. 53 Usp. Nekrolog u: Okružnice bisk. ord. Krk, I., 1983., str. 23, i A. RAGUŽIN, Stotina Kristovih

220 484 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 Petris, Kuzma, rođen u Cresu 27. kolovoza godine. Studirao je od do Zaređen je za svećenika 30. listopada Godine već je umirovljeni župnik Beloga i redoviti ispovjednik creskih benediktinki. 54 Godine kanonik je creskoga zbornog kaptola. Umro je u Cresu 23. veljače Ragusin, Anton, rođen u Velom Lošinju 5. veljače godine. Studirao je drugu godinu filozofije, od 1830./31. Nastavio je studij teologije od do Za svećenika je zaređen 26. prosinca Godine duhovni je pomoćnik u župi Veli Lošinj i kateheta u mjesnim školama. 57 Sorić, Franjo, rođen u Baški 27. lipnja godine. Pohađao je drugu godinu filozofije, godine 1834./35. Zaređen je za svećenika 29. prosinca god. Godine bio je duhovni pomoćnik u Vrbniku i privremeni učitelj u osnovnoj školi. 58 Turčić, Anton, rođen u Dubašnici (Malinska) 31. siječnja godine. Pohađao je studij filozofije od do Zaređen je za svećenika 10. studenoga Godine duhovni je pomoćnik u Belome na otoku Cresu. 59 Volarić, Josip, rođen u Risiki na Krku 18. prosinca godine. Sedam razreda tadašnje klasične gimnazije pohađa na Košljunu, Badiji i u Dubrovniku, a maturirao je u Splitu. Studij teologije od do pohađa u Senju, a nastavlja u Ljubljani pa opet u Senju. Zaređen je za svećenika U tijeku rata uhićen je od Talijana i odveden u logor Pisticci. Od do vojni je radnika, str Scematismo anno 1842., str. 14: Sig. Cosmo Petris, Parroco di Caisole pens. Conf. ord. Također na istoj stranici piše: Cosmo Petris, Parroco pens. dimorante in Cherso. 55 Status personalis et localis dioecesis Veglensis pro anno 1885., Tergeste, Typis Filiorum C. Amati, str Usp. Visoko školstvo, str. 94 i 69. U rubrici živio stoji da je rođen god. 57 Scematismo anno 1842., str. 15; U Šematizmu za godinu navodi se da je Antonio Ragusin već prvi duhovni pomoćnik u župi Veli Lošinj. Zabuna ili druga osoba? 58 Scematismo della Diocesi di Veglia per l Anno 1843., Fiume, Tipografia r. g. dei fratelli Karletzky, str Status personalis et localis anno 1857., str. 15.

221 F. Velčić, Senjsko sjemenište i Krčka biskupija, str svećenik za partizane jugoslavene u Italiji, odnosno kao svećenik našim vojnicima u sastavu savezničke vojske. Po povratku iz Italije bio je 16 godina župnik u Vrbniku. Umro je 5. siječnja god. 60 Volarić, Matej, pok. Ivana, rođen u Vrbniku 5. listopada godine. Studirao je prvu godinu filozofije, od 1928./29. Zaređen je za svećenika 19. listopada Godine kanonik je, arhiprezbiter creskoga zbornog kaptola i župnik. 61 Preveo je na hrvatski jezik Vandjelja i poslanice, Srednji i veliki katekizam. Umro je u Cresu 23. travnja Volarić, Matej (junior), rođen u Vrbniku 8. listopada godine. Studirao je drugu godinu filozofskog studija, od 1846./47. Zaređen je za svećenika 18. lipnja Godine član je vrbničkoga ruralnog kaptola te učitelj i kateheta u mjesnoj školi. 62 Volarić, Petar (junior), rođen u Vrbniku 13. listopada godine. Studirao je teologiju od do Zaređen je za svećenika 7. svibnja Bio je župnik u Vrbniku i kotarski školski nadzornik. Preveo je s talijanskog na ilirski, tj. na hrvatski jezik Biblijsku povijest staroga i novoga zavjeta za osnovne škole. 63 Zubranić (Čubranić), Juraj, rođen u Baški 28. svibnja godine. Pohađao je drugu godinu filozofije, od 1846./47. Zaređen je za svećenika 31. kolovoza Godine bio je upravitelj župe Baška. 64 Umro je 4. srpnja godine. Zubranić (Čubranić), Petar, rođen u Baški 11. travnja godine. Pohađao je drugu godinu filozofije, od 1846./47. Zaređen je za svećenika 13. listopada Godine bio je upravitelj župe Banjol na Rabu Nekrolog u: Okružnice biskupskog ordinarijata Krk, I, 1976., str ; u: Visoko školstvo, str. 77, piše da je zaređen Status personalis et localis anno 1859., str. 14; M. N. Oršić, Mate Volarić, književnik ilirski, u: Vienac, zabavi i pouci, Zagreb, 1883., br. 44, str , i br. 45, str Isto, str M. BOLONIĆ, Vrbnik nad morem, Krčki zbornik, sv. 9, Krk, 1981., str Status personalis et localis anno 1857., str Isto, str. 18.

222 486 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 Žic, Anton, rođen u Puntu 29. srpnja godine. Pohađao je drugu godinu filozofskog studija, od 1836./37. Zaređen je za svećenika 21. listopada Godine bio je korski vikar u Krku i ujedno pastoralni suradnik. 66 Žic, Nikola, rođen u Puntu 26. svibnja godine. Studirao je teologiju u ak. god /57. Zaređen je za svećenika 21. rujna Kapelan je u Puntu od do Kasnije, od do 1900., kurijalni je upravitelj. Umro je 16. srpnja u Puntu. Žic, Vinko rođen je u Puntu 21. prosinca godine. Studirao je teologiju u ak. god /36. (samo 2 mjeseca), a kasnije zbog liječenja prešao u Zagreb. Biskup Josip Srebrnić zaredio ga je za svećenika 10. kolovoza u biskupskoj kapeli u Krku. Službovao je od 17. prosinca u Križevcima (Zagrebačka nadbiskupija), zatim u Zagrebu od do u župi sv. Marka, potom treće namještenje kao upravitelj župe Stara Baška od do Od upravitelj je župe Risika. Koncem srpnja prelazi u stanje mira. Nastanio se u Rijeci kod sestara milosrdnica, gdje je umro dne 2. studenoga Pokopan je na riječkom groblju Kozala, u svećeničkoj grobnici. 68 2) Pitomci rodom iz Krčke biskupije - inkardinirani izvan biskupije ili odustali Bajčić, Ivan, rođen u Poljicima na Krku. Pohađao je tečaj filozofije u godini 1843./ Barbić, Ivan, rođen u Vrbniku. Studirao je dvije godine filozofiju, od do Isto, str Status personalis et localis anno 1868., str. 13: Cooperator et Magister Scolae loc. 68 Usp. Alojzije RAGUŽIN, Stotina Kristovih radnika, str Jedini podaci o njemu u: Visoko školstvo, str Isto.

223 F. Velčić, Senjsko sjemenište i Krčka biskupija, str Borović, Danijel, rođen u Novalji godine. Studirao je u ak. god /84. Zaređen je za svećenika Umro je godine. 71 Dapčić, Ivan, rođen u Omišlju godine. Studirao je u Senju od do Zaređen je za svećenika godine. Kao umirovljeni župnik umro je u sušačkoj bolnici 29. ožujka godine. 72 Feretić, Matija, rođen u Omišlju godine. Studirao je od do Zaređen je za svećenika godine, a umro je 24. prosinca godine. 73 Filinić, Ivan, rođen u Cresu. Studirao je filozofiju jedan godišnji tečaj od 1820./21. i kasnije nastavio studij teologije od 1821./ Franki, Nikola, rođen u Omišlju godine. Studirao je od do Zaređen je za svećenika godine. 75 Geršković (Gršković), Mate, rođen u Vrbniku. Studirao je dvije godine filozofiju, od do Geršković (Gršković), Matija, rođen je u Vrbniku godine. Studirao je od do godine. 77 Geršković (Gršković), Roman, rođen u Vrbniku. Studirao je filozofiju dvije godine, od do Jedini podaci o njemu u: Visoko školstvo, str Knjiga godova župe Omišalj, rukopis. 73 Osim u: Visoko školstvo, str. 48, u Knjizi godova župe Omišalj čitamo: 24. prosinca Feretić Mate, mladomisnik, upravitelj župe Donje Pazarište (Senjska bisk.), 25 god. 74 Jedini podaci o njemu u: Visoko školstvo, str. 48 i Isto, str Isto, str Isto, str Isto, str. 88.

224 488 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 Gršković, Nikola, rođen u Vrbniku. Pohađao je drugu godinu studija filozofije, od 1846./ Gršković, Nikola, rođen u Vrbniku godine. Studirao je teologiju od do Zaređen je za svećenika Senjske biskupije godine i postao istaknut javni djelatnik. Naime, austrijska vlada nije mu dopustila da bude zaređen za svećenika Krčke biskupije, budući da je god. bio osuđen na tri mjeseca zatvora zbog nekih demonstracija protiv Talijana. Bio je gorljivi pristaša Stranke prava te je neko vrijeme uređivao pravaški tjednik «Hrvat». Zatim je emigrirao u Sjedinjene Američke Države gdje je u Chicagu i Clevelandu osnovao hrvatske župe i sagradio župne crkve za tamošnje Hrvate. I tamo je već god. s Nikolom Polićem, pomorskim kapetanom iz Kraljevice, pokrenuo list «Sloboda», zatim «Hrvatski svijet» ( ) i onda «Jugoslavenski svijet» ( ), koji je god. promijenio ime u «Svijet». Bio je jedan od najistaknutijih boraca za ujedinjenje južnoslavenskih naroda godine. Za vrijeme Prvog svjetskog rata bio je i član Jugoslavenskog odbora u New Yorku. Umro je u New Yorku. Prema njegovoj želji urna s njegovim pepelom bila je bačena u more koje miluje njegov rodni Vrbnik. Tom prigodom bila mu je postavljena i spomen-ploča na općinskoj školskoj zgradi na vrbničkoj «Placi». 80 Harbić, Anton, rođen u Vrbniku godine. Studirao je u Senju u dva navrata i to od 1888./89. i od 1891./92. Zaređen je za svećenika Umro je godine. 81 Kattaro, Josip, rođen je u Baški godine. Studirao je filozofski tečaj jednu godinu, od 1823./24, i nastavio studirati teologiju od do Zaređen je za svećenika godine. Umro je godine Isto. 80 Usp. M. BOLONIĆ, Vrbnik nad morem, (=Krčki Zbornik, 9) Krk 1981., Jedini podaci o njemu u: Visoko školstvo, str. 51. U bilješci se navodi da je studirao u Zadru. 82 Isti, str. 54.

225 F. Velčić, Senjsko sjemenište i Krčka biskupija, str Kumbatović, Ivan, rođen u Omišlju 28. listopada godine. Studirao je od do Zaređen je za svećenika 29. lipnja Od do kapelan je u Slunju, Mrkoplju, Crikvenici i Rijeci. Zatim župnik u Lukovdolu i od upravitelj župe Sv. Barbara u Kostreni, a od u Sv. Luciji Kostrena. Umro je 18. srpnja u Kostreni i tamo je pokopan. 83 Linardić, Matija rođen je u Sv. Fuski (Linardići) na Krku godine. Studiraoje u Senju od do Napustio je studij bogoslovije. 84 Ljutić, Anton, rođen u Dubašnici (Malinska). Studirao je dvogodišnji filozofski studij od do Mahulja, Julije, rođen u Vrbniku godine. Studirao je od 1888./ Manzoni, Ivan, rođen u Dobrinju godine. Studirao je jednogodišnji tečaj filozofije od 1917./18 (pohađajući 7. raz. gimnazije u Senju), a kasnije je nastavio teološki studij od 1918./19. Mladu je misu slavio godine u Dobrinju. Službovao je u Zadarskoj nadbiskupiji u župi Rava. Tu su ga partizani uhitili, objesili mu velik kamen oko vrata i utopili ga u kanalu između Rave i Dugog otoka godine. 87 Marčić, Nikola, rođen u Omišlju godine. Studirao je od do U bbilješci stoji I U Knjizi godova mrtvih župe Omišalj čitamo: Nadnevak 10. siječnja, godina Marčić Nikola Nikov, bogoslov, 23 god. 83 Usp. Službeni vjesnik biskupskog ordinarijata senjskog i modruškog, Senj 1964, str Jedinu vijest o njemu donosi zbornik: Visoko školstvo, str Isti, str Isti, str Ante BAKOVIĆ, Stradanja Crkve u Hrvata u Drugom svjetskom ratu svećenici žrtve rata i poraća, Zagreb, 1994., str Visoko školstvo, str. 60: U bilješci donosi datum: I Prema sjećanju njegove rodbine u Omišlju, mladi bogoslov pošao je za božićne blagdane prema Omišlju, ali se utopio s brodom koji ga je prevozio iz Bakra prema Omišlju. Kazivatelj i danas pamti neprežaljenu bol njegove majke (prema usmenom kazivanju Nikole Marčića, Pod placu 7, Omišalj).

226 490 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 Milcetić (Milčetić), Petar, rođen u Krku. Pohađao je prvu godinu filozofskog studija, od 1824./ Milohnić, Josip, rođen u Poljicima na Krku. Studirao je prvu godinu filozofije, od 1848./ Pajalić, Ivan, rođen u Baški. Studirao je dvije godine filozofiju, od do 1826., i nastavio teološki studij od do Pajalić, Nikola, rođen u Baški. Studirao je dvije godine filozofiju, od do Pindulić, Dominik, rođen u Omišlju godine. Studirao je filozofiju u ak. god /75., te nastavio teološki studij od do Pindulić, Ivan, rođen u Omišlju 19. prosinca godine. Studirao je teologiju od do Zaređen je za svećenika 29. lipnja Službovao je kao kapelan u Perušiću, Grižanama i Rijeci. Od u Puli je kapelan ratne mornarice. Godine polaže doktorat civilnoga prava na Zagrebačkom sveučilištu. Godine imenovan je profesorom kanonskog prava na Visokoj bogoslovskoj školi u Rijeci. Umro je u Rijeci 10. ožujka godine. 94 Seršić, Bartol rođen je u Bašćanskoj Dragi na Krku godine. Studirao je od do godine. 95 Sgombić (Žgombić), Mihalj rođen je 19. rujna godine u Žgombićima, u Dubašnici-Malinska. Studirao je teologiju od do Zaređen je za svećenika 16. srpnja Bio je inkardiniran u Senjsko-modruškoj biskupiji. Do bio je kapelan u Jele- 89 Jedini podaci o njemu u: Visoko školstvo, str Isto, str Isto, str Isto, str Isto, str Usp. Službeni vjesnik biskupskog ordinarijata senjskog i modruškog, Senj, 1958., str Jedini podaci o njemu u: Visoko školstvo, str. 71.

227 F. Velčić, Senjsko sjemenište i Krčka biskupija, str nju, zatim u Bribiru, Rijeci, Fužinama, Hreljinu, Generalskom Stolu, Tounju. Bio je upravitelj župe u Kompolju i Pazarištu te župnik u Sušačkoj Drazi do godine. Kao umirovljenik nastanio se u rodnoj Dubašnici i umro 11. svibnja godine. 96 Steffanić (Štefanić), Ivan, rođen u Vrbniku. Studirao je od do Zaređen je za svećenika Strilčić, Ivan, rođen u Dubašnici (Malinska). Studirao je drugu godinu filozofije, od 1827./ Strižić, Ivan, rođen u Dubašnici (Malinska). Studirao je dvije godine filozofiju, od do Štefanić, Franjo, rođen u Vrbniku. Studirao je od do Tomašić, Juraj, rođen u Baški. Studirao je prvu godinu filozofije, od 1843./44. Umro je 8. listopada Viviani, Pavao rođen je u Malom Lošinju. Studirao je od do godine. 102 Vlahinić, Juraj, rođen u Baški. Studirao je prvu godinu filozofije, od 1825./ Volarić, Franjo, rođen u Vrbniku. Studirao je filozofiju u ak. god /21. i nastavio teološki studij od do Usp. A. TURČIĆ, nav. dj., str Jedini podaci o njemu u: Visoko školstvo, str Isto, str Isto, str Isto, str Isto, str Isto, str Isto, str Isto, str. 96. i 77.

228 492 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 Volarić, Nikola, rođen u Vrbniku. Pohađao je prvu godinu filozofskog studija u ak. god / Vukasović, Petar, rođen u Baški. Studirao je filozofiju godinu dana, od 1820./21. i nastavio teološki studij u ak. god /22. Umro je 6. studenoga ) a. U profesorskom zboru Među profesorima koji su predavali na senjskom teološkom učilištu rodom s otoka Krka treba spomenuti posebno Božu Mihovilića, rođenog u Vrbniku 18. svibnja godine. On je svoje nauke dovršio u Pešti i Beču. Za svećenika je zaređen 4. kolovoza Iste je godine bio poslan na studij u Beč u Augustineumu, tj. od do Od do 30. rujna profesor je biblijskih znanosti, zatim namjesni upravitelj u Križpolju. Od vrši službu vicerektora u sjemeništu, od mlađi je kanonik senjskoga kaptola, zatim prosinodalni ispitivač, biskupski povjerenik na gimnaziji i normalki u Senju. Umro je 9. ožujka u Rijeci kod kapucina. 107 Za njega će Mihovil Bolonić reći da je u Senju vršio ugledne službe, a vrbnički pučki pjesnik Ivan Gršković Rošo ovako o njemu pjeva: «U kom (tj. u Senju) je i sada kanonik z Vrbnika. Vrbniku i Senju / to može biti dika» ) Pitomci podrijetlom iz Krčke biskupije, ali rođeni i djelovali izvan nje Ilijić, Ivan rođen je u Rijeci 10. ožujka godine. Studirao je u ak. god /37. Nastavio je studij u Rimu kao pitomac (o vlastitom trošku) u Coll. Germanico-Hungaricumu. Zaređen je za svećenika godine. Na Gregorijani je doktorirao tezom: Das Glagolitische Missale aus dem Jahre Die Geschichte der Herausgabe. Nakon studija otišao je u Ameriku, a god. 105 Isto, str Isto, str M. BOGOVIĆ, Povijest visokoškolske izobrazbe, str M. BOLONIĆ, Vrbnik nad morem, Krčki zbornik, sv. 9, Krk, 1981., str. 136.

229 F. Velčić, Senjsko sjemenište i Krčka biskupija, str vratio se u domovinu i bio profesor na Visokoj bogoslovskoj školi u Rijeci do godine. Ponovno se vratio u Ameriku i umro u New Yorku 5. srpnja godine. 109 Kraljić, Vladimir rođen je na Sušaku godine. Studirao je teologiju od do Zaređen za svećenika Kanonik je senjskoga stolnog kaptola i biskupski kancelar. Umro je u Senju 11. lipnja godine ) Stranci inkardinirani u Krčku biskupiju Među istaknutim strancima koji su se inkardinirali u Krčku biskupiju bili su: Hlača, Karlo, rođen «u Grobniku-gradu» 26. prosinca Otac mu je bio, kako sam piše u svome Curriculumu vitae, seljak i općinski lugar, a majka kućanica. Po majci je iz grobničke stare patricijske obitelji Durbešić. Studirao je od do U popisu članova Zbora duhovne mladeži piše da je istjeran zbog politike. 111 Njegov Curriculum vitae otkriva nam i druge vrijedne pojedinosti Ivan MILOVČIĆ, Ivan Ilijić, Visoko školstvo na području Riječko-senjske metropolije (=Analecta croatica christiana, sv. XXXI), Zagreb-Rijeka, 1999., str Knjiga godova župe Omišalj, rukopis, str Usp. Visoko školstvo, str. 51, na fusnoti br Tu se također navodi da je Hlača postao svećenik i bio kapelan u Mošćenicama, tada tršćanske biskupije. 112 Biskupski arhiv Krk (u daljnjem tekstu: BAK), Fascikl, Curriculum vitae. Hlača piše o sebi: «U listopadu g stupio sam u Senjsko bogoslovno sjemenište. Tu sam svršio 3 godine bogoslovskih nauka sa dobrim uspjehom. Od sjemenišnih profesora najviše mi imponirao Dr. Niko Veljačić, profesor dogmatike, svojim katonskim značajem i radikalnim dosljednim hrvatskim rodoljubljem. Dr. I. Kukanić svidjao mi se zbog svoje vedre živahnosti, spremnosti i lahkoće kojom je predavao Biblicum i eksegezu, a prof. Roko Vučić kasnije senjski biskup svojim živahnim, familijarnim i praktičnim tumačenjem pastoralke i morala. Iz crkvenoga prava bio mi profesor Dr. Andrija Rački, koji je ujedno bio tada i prefekt u sjemeništu. Na njegov kategorički i odlučni zahtjev kod biskupa dra A. Maurovića, bio sam isključen iz Senjskog sjemeništa preko praznika dobio o tome dekret nakon već dobro položenih ispita za treću godinu bogoslovskih nauka. To je bilo iz čisto političkih razloga a htio me srušit na ispitu iz crkvenoga prava, pa da to bude povodom moga izgona, ali nije uspio. Kriv sam bio, što sam se odviše živo isticao svojim pravaštvom, a Dr. A. Rački, kao «obzoraš» mrzio pravaštvo, naročito tadanje «frankovstvo», kao i zato što sam se nejedamput, u prigodama, s njime pred drugim klericima zbog politike poriječkao, kad nas je on htio oduševiti za «obzoraštvo». U Senju mi bio rektorom dobričina kanonik J. Snidaršić.» I dalje nastavlja Hlača: «Prošla je potpuna godina dana, koju sam izgubio u traženju mjesta u sjemeništima drugih hrvatskih biskupija. Išlo je to teško, doklegod me nije na predlog pok. Frana Volarića, krčkog kanonika prepozita, primio za bogoslova Krčke biskupije blagopok. biskup Dr. A. Mahnić. Ovaj me posla u centralno sjemenište u Goricu, da tamo svršim zaključnu IV. godinu bogoslovije, ali na moje i blagop. biskupa Mahnića iznenađenje tadanji rektor goričkog bogosl.

230 494 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 Zaređenje za svećenika 14. listopada godine u biskupskoj kapeli u Krku i inkardiniran u Krčku biskupiju te je imenovan duhovnim pomoćnikom u Velom Lošinju. 113 Godine kurat je u Martinšćici na Cresu, a godine župnik u Barbatu na Rabu. 114 Iz ove župe odlazi u mirovinu i nastanjuje se u Omišlju gdje je i umro 16. siječnja godine i pokopan na mjesnom groblju Sveti Duh. Zaključak Među brojnim polaznicima senjskog Teološkog učilišta koji imaju neku vezu s Krčkom biskupijom (naveli smo 82 pitomca polaznika i 1 profesora), a spomenuti su u Zborniku o visokom školstvu na području Riječko-senjske metropolije, pomnom analizom došli smo i do drugih svećenika Krčke biskupije koji su također u Senju pohađali gimnaziju, posebno tadašnji 7. i 8. razred koji je u svom programu obuhvaćao glavninu filozofskih predmeta, a nisu spomenuti u gornjem popisu. Među njima su npr. Bartul Pajalić 115 iz Baške koji je umro na glasu svetosti kao redovnik redemptorista. Mnogima je odlazak u Senj značilo po prvi put otisnuti se od rodnoga doma i kraja te su to nosili i kasnije u svome sjećanju. Tako npr. pop Ivan Seršić (rođen 29. prosinca u Dragi Bašćanskoj) stupio je godine u prvi razred senjske gimnazije. Ali je također zapamtio «kako je Senjska bura onda puhala redom petnaest dana, mogao sam doći u Senj, tek nakon petnaest dana ( ) Dolazak iz talijanske pučke škole u hrvatsku gimnaziju nije bio lagan posao, ali je razrednik gosp. pop Viktor Mihalović imao mnogo strpljenja sa Krčanima, (nas iz Cislajtanije). I svi smo prolazili dobrim uspjehom. Tu sam našao druga Petra Zahiju, poslije kanonika u Krku. Zajedno sjemeništa, nije me nikako htio primiti u sjemenište, gdje je on rektorom bio, jer da bi destruktivno djelovao na ostale bogoslove. Morao sam se vratiti na Grobnik, gdje sam se privatno pripravljao za ispite za IV. godinu bogoslovije. Ove sam ispite po volji i naredbi blagop. biskupa dra A. Mahnića polagao u goričkoj bogosloviji. Ispite sam položio dobrim uspjehom pred profesorom rektorom Gabrijelčićem i prof. Čerinom. To je bilo g » 113 Usp. Status personalis et localis dioecesis Veglensis pro anno 1902., Veglae, Typis Tipographiae Kurykta, str Usp. Status personalis et localis dioecesis Veglensis Krk pro anno 1935., Tisak Tiskare D. Milic Preko, str Usp. A RAGUŽIN, Kristovi svećenici, str. 94; ISTI, Život o. Bartula Pajalića, redovnika Redomptoriste umro na glasu svetosti, Punat, 2001.

231 F. Velčić, Senjsko sjemenište i Krčka biskupija, str smo maturirali u Senju 25. srpnja 1885, i s nami bila zatvorena onda (prestala) klasična gimnazija.» 116 Vrbnički pop Mate Justić u prvi je razred gimnazije stupio na Rijeci i tamo svršio četiri niža razreda, a onda prešao na senjsku gimnaziju i tu god položio ispit zrelosti. Drugi Vrbničanin, Mate Milovčić, rođen u Vrbniku 30. srpnja stupio je u senjsku gimnaziju 1. listopada U Senju je polazio I. i II. razred, a na Rijeci ostale razrede do mature. On nam u svom Curriculumu donosi vrijedno zapažanje i usporedbu između ova dva grada krajem 19. stoljeća: «Rijeka bila je za mene novi svijet. Prvi sam put tamo gledao željezničke lokomotive, engleske velike trgovačke parobrode, silni i bujni trgovački promet, divno riječko kazalište. Svega toga Senj nije imao.» 117 I drugi Vrbničanin Ivan Blaž Volarić, rođen 2. veljače 1867., stupio je godine u prvi razred gimnazije u Senju, gdje je završio šest razreda, a nakon ukinuća gimnazije pošao je u Split gdje je na javnoj gimnaziji dobrim uspjehom položio maturu. Zanimljiva je njegova opaska: «To je bila prva hrvatska matura na pohrvaćenoj gimnaziji. Da nije moj prastric: Franjo Volarić kanonik i prepozit stolnog kaptola u Krku ostavio iza smrti obiteljski stipendij, ne bih ja nikada bio svećenik. Bog mu se duši smilovao i počivao u miru.» 118 Tako je senjsko Teološko učilište između dva jaka teološka učilišta, Gorice i Zadra, tijekom 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća tiho ali uporno mladim generacijama budućih svećenika, uz duhovnu i intelektualnu formaciju, unosio i formirao dotada svjesno zatomljeni hrvatski duh i time postao svjetionik na Hrvatskom primorju i za vremena koja su slijedila. 116 Biskupski arhiv Krk, (BAK), fascikl, Curriculumi vitae, Seršić Ivan od 4. ožujka BAK, isti fascikl, Milovčić Mate. 118 BAK, isti fascikl, Ivan Blaž Volarić, od 30. ožujka 1938.

232 496 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 SEMINARY OF SENJ AND THE DIOCESE OF KRK Summery From 1806 till 1940 the seminary of Senj founded a home and educated 80 sacerdotal candidates from the adjacent diocese of Krk. This not small number of students and for the most part later priests were mostly incardinated into the diocese of Krk. Due to the numerousness of sacerdotes of Krk in those days many performed service and were incardinated in other dioceses. In this work their personal data are examined and could serve for completion of the personal biography of some distinguished members, who played an important role in the history of our region. Besides their spiritual contribution in maintaining the Christian faith, many of them gave, as local teachers and educators in elementary schools, immense contribution in preserving the national consciousness of the inhabitants of the Kvarner islands and throughout our country where they served. Key words: The seminary of Senj, diocese of Krk, education of clerics, priests from Krk

233 J. Lokmer, Sudbina inventara Bogoslovnog sjemeništa..., str Juraj Lokmer 497 SUDBINA INVENTARA BOGOSLOVNOG SJEMENIŠTA U SENJU Juraj Lokmer, dipl. ing., Rijeka UDK: : 82(497.5 Senj) Izvorni znanstveni rad Bogoslovno sjemenište i visoko teološko učilište osniva godine senjsko-modruški biskup Ivan Krstitelj Ježić. Ta visokoškolska ustanova, stoljeće i pol jedina na području sjevernog Jadrana, uz manji prekid ( ) djeluje sve do godine. Zavod je bio smješten u zgradi staroga franjevačkoga samostana, koja je nakon požara godine obnovljena i opremljena novim namještajem. Zavodovu zgradu temeljito obnavlja biskup dr. Antun Maurović krajem XIX. stoljeća. Uoči II. svjetskoga rata, godine, biskup dr. Viktor Burić zatvara ovaj zavod. Zgrada je u II. svjetskom ratu stradala u bombardiranju grada, namještaj je najvećim dijelom raznesen. Nakon godine zgrada sjemeništa nacionalizirana je i koristi se sve do danas za smještaj tijela gradske uprave i ugostiteljske namjene. Inventar sjemeništa sačuvan je samo u tragovima. Nešto je umjetnički vrijednoga inventara sačuvano i taj se inventar opisuje u ovome radu. Ključne riječi: bogoslovno sjemenište, Senj, inventar: slike, kipovi, klupe, kameni spomenici, lipa. Povijesni pregled * * * Sjemenište i visokoškolski zavod osniva godine 1 senjsko-modruški biskup Ivan Krstitelj Ježić ( ) 2 ostvarivši time nastojanja niza svojih prethodnika 3 i smješta ga u prostore sta- 1 M. BOGOVIĆ, Povijest visokoškolske izobrazbe u biskupijama senjskoj i modruškoj ili krbavskoj do godine, Sakralna baština Senj, Senj, 1999., str M. BOGOVIĆ, JEŽIĆ, Ivan, Krstitelj, Hrvatski biografski leksikon 6 (I-Kal), Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2005., str Još je biskup Martin Brajković ( ) nastojao u krajevima oslobođenim od Turaka vratiti biskupijske posjede da bi time osnovao sjemenište u Senju, a i drugi su biskupi (Pohmajević, Benzoni, Čolić), svaki na svoj način, pokušavali nešto učiniti u tom pravcu (M. BOGOVIĆ, Povijest visokoškolske izobrazbe u biskupijama senjskoj i modruškoj ili krbavskoj do godine, Sakralna baština Senj, Senj, 1999., str , 22).

234 498 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 roga franjevačkoga samostana. Taj je zavod počeo radom školske godine 1806./ Uz samostan stajala je i starodrevna samostanska crkva svetoga Franje koja je tada služila kao sjemenišna crkva i koja je do temelja srušena u bombardiranju grada godine. Njezin je inventar zauvijek izgubljen, ali to je bio inventar crkve, a ne sjemeništa, pa o tome neće biti govora u ovome radu. Što je u trenutku osnivanja sjemeništa u tom prostoru ostalo od franjevačkoga inventara, teško je znati, jer su franjevci već godine morali napustiti samostan, dopustiti da se u njega smjesti vojska. 5 Poznato je da su samostanski arhiv, knjižnicu i vrjednije umjetnine senjski franjevci prenijeli u najbliži samostan svoje provincije, u samostan Majke Božje na Trsatu, gdje se to i danas čuva. Franjevci su definitivno napustili Senj godine, ne mogavši ponovno koristiti svoj stari samostan, tj. napustili su Senj prije osnivanja sjemeništa. 6 Već godine na staru godinu sjemenište je stradalo u požaru. Tada je izgorjelo 2/3 zgrade sjemeništa, zajedno s pokućstvom i knjižnicom, kao i arhivom. Obnovljeno je tek godine kada je i nabavljen novi inventar. Sjemenište i visoko bogoslovno učilište radilo je bez prekida sve do godine. Biskup dr. Antun Maurović godine preuredio je i obnovio sjemenišnu zgradu, nakon što je prije toga, godine preuredio senjski kaštel za potrebe odgojnoga zavoda Ožegovićianum. 7 Godine biskup Josip Marušić zatvorio je sjemenište. Sjemenišni je inventar nakon zatvaranja korišten na razne načine, a i iznajmljivan je. Dosta je pokućstva dano na uporabu izbjeglim Rusima koji su dosta vremena boravili u Senju. Neko je vrijeme na II. katu sjemenišne zgrade bilo smješteno dječje zabavište. Na prvome su katu bile prostorije raznih katoličkih društava i Hrvatskog katoličkog narodnog saveza. Tu su stanovali i katedralni orguljaš i kapelan. Zgradom je upravljao kanonik Josip Frančišković. 8 Godine biskup Ivan Starčević obnavlja sjemenište i visoku bogoslovnu školu. 9 Te ustanove dje- 4 M. BOGOVIĆ, Povijest visokoškolske izobrazbe u biskupijama senjskoj i modruškoj ili krbavskoj do godine, Sakralna baština Senj, Senj, 1999., str Ibidem, str Ibidem, str Ibidem, str Ibidem, str Ibidem, str

235 J. Lokmer, Sudbina inventara Bogoslovnog sjemeništa..., str luju sve do godine kada biskup dr. Viktor Burić zatvara sjemenište i visoku bogoslovnu školu. 10 Stvaranjem Nezavisne Države Hrvatske zgrada sjemeništa i dio njegova inventara iznajmljeni su, uz naknadu, Velikoj župi Vinodol - Primorje koja je imala sjedište u Senju. U sjemenišnoj zgradi ostale su kapelica i velika spavaonica kao skladišni prostori, a sve drugo koristila je Velika župa. 11 Dio inventara tada je pozajmljen i drugim crkvenim zavodima (Ožegovićianum, Dom Svete Terezije), društveno-političkim pravnim osobama (Ustaški stan, Žandarmerija), kao i privatnim osobama (podžupanu dr. Topali, kotarskome predstojniku B. Jambrečaku), a dosta je toga odneseno i u sjemenišnu kuću (u vrt na Travici). 12 Nakon kratkotrajne partizanske uprave, u rujnu i listopadu godine u Senj ulazi njemačka vojska. Razornim bombardiranjem grada u listopadu godine zgrada i inventar sjemeništa doživljavaju daljnju devastaciju. Dio inventara i prostora sjemeništa koristila je i Komanda Wehrmachta. 13 Sredinom travnja u Senj ulaze partizani. Uskoro završava rat. I partizanska vojska također preuzima dio inventara. Zapravo, za potrebe jugoslavenske vojske to uzima Gradski Narodno-oslobodilački odbor i revers za te krevete i madrace potpisuje njegov predsjednik prof. Čanić. 14 Ubrzo se nakon vojske u zgradu sjemeništa useljavaju institucije nove gradske vlasti, koje tamo ostaju sve do današnjih dana. Zgrada je u međuvremenu popravljena, ali oduzeta vlasniku, Senjsko-modruškoj biskupiji, nacionalizirana te djelomično u prizemlju korištena za ugostiteljsku djelatnost. U prizemlju zgrade u nekadašnjem samostanskom reflektoriju, odnosno sjemenišnoj blagovaonici i kuhinji organizirana je gostionica, krčma prema najgorem boljševičkome, staljinističkome scenariju, koja je tu pod imenom «Gostionica Lipa» djelovala kao dio ugostiteljskoga poduzeća Velebit skoro do današnjih dana. Ime Lipa dobila je po ve- 10 Ibidem, str Ibidem, str Inventar bogoslovskog sjemeništa u Senju 1941., Biskupijski arhiv (Sakralna baština Senj), Posebni spisi, fasc. IX, br. 189 (Stanje sjemeništa). 12 Inventar bogoslovskog sjemeništa u Senju 1941., Biskupijski arhiv (Sakralna baština Senj), Posebni spisi, fasc. IX, br. 189 (Sjemenišne stvari). 13 Potvrda od 6. svibnja godine, Biskupijski arhiv (Sakralna baština Senj), Posebni spisi, fasc. IX, br Potvrda Gradskog N.O.O., Biskupijski arhiv (Sakralna baština Senj), Posebni spisi, fasc. IX, br. 189.

236 500 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 likome stablu lipe u dvorištu. I ovo je stablo zaista velikih dimenzija spomenik ne samo prirode već i povijesti, političkih pogleda to je hrvatska, slavenska lipa, pa ju je potrebno i zaštititi, obilježiti jer je to stablo staro sigurno više od stoljeća i pol. Žalosno je bilo vidjeti da na vratima te krčme, gdje se pod utjecajem alkohola i izgubljenoga novca na kartanju - a kartalo se blagdanom i svagdanom do duboko u noć - svakodnevno žestoko psovao Bog, Isus, Marija, stoji uklesano «O.A.M.D.G.» «Sve na veću slavu Božju». Možda nisu znali što to znači ili su se htjeli još više narugati? U klaustru samostana, odnosno unutarnjem dvorištu sjemeništa na kamenom je postolju stajao kip Bezgrješne o čijoj se sudbini ništa ne zna. Možda je stradao u bombardiranju godine, a možda su ga uništili novi korisnici ovoga prostora. Ostalo je kameno postolje koje podsjeća na taj kip i koje je preživjelo mnoga vremena, sve do naših dana. Zašto i to postolje nisu makli? To zna sam Bog koji uvijek ostavlja znakove i daje svojim vjernima nade da će se sve promijeniti na bolje. 15 Sav preostali inventar iz ove zgrade tada je prenesen u skučeni prizemni prostor Doma Svete Terezije, gdje se smjestio i biskup s upravom biskupije. Tamo su te stvari, naslagane u prizemlju, čekale neka nova vremena. Ako i nije bio prije toga uništen, dobar je dio inventara tada dalje stradao i dočekao naše vrijeme kao nijemi svjedok teških vremena koja su jačala nadu i vjeru, koja su obećavala da će nakon Kalvarije doći i naš Uskrs. Nakon izgradnje kuće za svećenički dom sredinom šezdesetih godina XX. stoljeća najveći je dio toga inventara, zajedno s arhivskim gradivom i knjižničnom građom, našao smještaj u toj kući. Stvaranjem Riječko-senjske nadbiskupije i odlaskom biskupa u Rijeku tu ostaje mons. Vladimir Kraljić kao arhivar i kustos. Krajem sedamdesetih godina skupina Senjana, entuzijasta i zaljubljenika u senjsku baštinu, organizirano djeluje najprije u suradnji s mons. Kraljićem, a potom s dr. Milom Bogovićem. Tako je osamdesetih godina nastala muzejska 15 Sjećam se svoje pok. majke i njezinih brojnih prijateljica: bile su to Gregovićke, Gržanićke, Biljanke i mnoge druge koje nikada nisu nogom stupile u ovu krčmu, a kada su prolazile uz prostor crkve svetoga Franje stavljale su na se znak križa to su učile i nas djecu - kao da su u crkvi, koje su molile i znale ispustiti i suzu kada bi govorile o ovome, za njih i sve Senjane katolike, dragome i svetome prostoru.

237 J. Lokmer, Sudbina inventara Bogoslovnog sjemeništa..., str cjelina koja danas djeluje pod imenom Sakralna baština. 16 Tu se čuvaju zadnji materijalni ostaci inventara senjskoga sjemeništa. Dio inventara klupe iz sjemenišne kapele, danas se nalazi u katedrali u Senju. Inventar senjskog sjemeništa Jedini pisani dokumenti koji izravno nešto govore o inventaru senjskoga sjemeništa i visokoga teološkoga učilišta jesu Spomenknjiga biskupskog bogoslovnog sjemeništa u Senju i Inventar bogoslovskog sjemeništa u Senju iz godine s nadnevkom 31. srpnja godine. Dio podataka dobiven je kao zabilježena i zapamćena sjećanja mnogih Senjana i ukupne tradicije u Senju, a što su prenijeli do današnjih dana brojni, sada već pokojni Senjani, 17 među njima i svećenici koji su bili pitomci toga sjemeništa. 18 Još uvijek je dosta toga nepoznato, pa je ovo prigoda da se svaka informacija o sjemeništu i crkvi svetoga Franje u pismenom obliku sačuva i pohrani u Sakralnoj baštini u Senju. Najstariji predmet koji je pripadao senjskome sjemeništu, a sačuvan je do danas, jest slika Bezgrješne Djevice Marije, ulje na platnu, veličine 75 x 110 cm (Slika br. 1). Na slici je prikazana Djevica Marija osjenjena Duhom Svetim, stoji na kugli zemaljskoj koja lebdi među oblacima. Jednom nogom zgazila je glavu sotoni staroj zmiji koja u ustima drži jabuku - simbol čovjekova istočnoga grijeha, a drugom je nogom stala na prema dolje okrenuti polumjesec, kao što to piše u Otkrivenju, ali to je i simbol najvećega neprijatelja kršćanstva tijekom nekoliko stoljeća. Lice Djevice karakterističnoga je izgleda za austrijski kulturni krug, štoviše odaje svojevrstan standard modnoga obilježja toga vremena. Izgled Djevice mogao bi se prije pripisati biblijskoj Juditi obučenoj u raskošne barokne haljine živih i kontrastnih boja, duge kovrčave kose koja joj se spušta niz ramena, 16 J. LOKMER, F. BEKAVAC - LOKMER, «Sakralna baština Senj», Sakralna baština biskupija senjske i modruške u Senju, Riječki teološki časopis, Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu Teologija u Rijeci, Rijeka 13 (2005), 1(25), str Autorovi roditelji Erna i Vilko Lokmer, Andrija Gržanić, prof. Šimatić, Vinko Švob, Joso Nagoda i brojni drugi stariji Senjani. 18 Mons. Vladimir Kraljić, mons Vlado Sušić, mons. Josip Frković, mons. Josip Šojat, mons. Ante Sironić.

238 502 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 dajući joj izgled djevojačke nevinosti. Izraz lica je smjeran, ponizna pogleda. Jednu je ruku stavila na prsa, a u drugoj drži veliki ljiljan simbol čistoće. Na glavi joj je jednostavan dijadem s ukrasom na sredini, a na rukama i na izduženu otmjenome vratu nalaze se niske bisera. Oko glave je velika svjetlost i krug od dvanaest zvjezdica. Na slici se vidi trag krune plošnoga karaktera koja se danas čuva u riznici Sakralne baštine, a koja je najvjerojatnije krasila lik Bezgrješne. Lik Djevice okružen je anđeoskim likovima reduciranim na glavu i krila pomalo staračkoga, ali plemenitaškoga izgleda lica, te je smješten u okruženje oblaka koji od neba prema zemlji poprimaju sve dramatičniji izgled i tamniji kolorit. Autor slike nije potpisan niti ga se iz arhivskoga gradiva zna. Sveukupni dojam odaje maniru slikanja i ikonografiju austrijskoga alpskoga kruga, odnosno kontinentalnoga slikarstva kasnoga XVIII., odnosno ranoga XIX. stoljeća. Ova je slika najvjerojatnije u sjemenište došla iz franjevačke ostavštine, odnosno vjerojatno posredstvom karlovačkih franjevaca, koji su dijelom baštinili franjevačku imovinu u Senju, 19 jer je ikonografijom, ali i stilskim karakteristikama sasvim u duhu ostalih umjetničkih ostvarenja posebno franjevačke slikarske baštine kontinentalne Hrvatske. To se lijepo može uočiti ako se ova slika usporedi s ostvarenjima kontinentalnih majstora čija su djela sačuvana u samostanima Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda. U kompoziciji i impostaciji lika senjske Bezgrješne uočava se jak utjecaj Valentina Metzingera, 20 autora oltarne pale Immaculata, oko godine, koja se nalazi na Trsatu. 21 U nekim detaljima (zmija, okrenuti polumjesec) posebno iskazuje veliku sličnost sa slikom Bezgrješne Bogorodice koja se nalazi u franjevačkom samostanu svetoga Nikole u Čakovcu, 22 a rad je varaždinskoga slikara austrijskoga podrijetla Blasiusa Gruebera iz godine. 23 Najveća sličnost, posebno u 19 Zemljišni je posjed u zaseoku Francikovac nedaleko Vratnika karlovački franjevački samostan prodao naseljenim Bunjevcima početkom XIX. stoljeća. 20 A. CEVC, METZINGER, Valentin Janez, Likovna enciklopedija Jugoslavije, 2 (K-Ren), Jugoslavenski leksikografski zavod «Miroslav Krleža», Zagreb, 1987., str M. REPANIĆ - BRAUN, Barokno slikarstvo u Hrvatskoj franjevačkoj provinciji Sv. Ćirila i Metoda, Institut za povijest umjetnosti, Hrvatska franjevačka provincija Sv. Ćirila i Metoda, Zagreb, 2004., str Ibidem, str Ibidem, str

239 J. Lokmer, Sudbina inventara Bogoslovnog sjemeništa..., str oblikovanju lika Bezgrješne, njezina izgleda, posebno lica i drugih detalja (pozadina, anđelići) kao i gama boja, intenzitet kolorita ukazuje da je to najvjerojatnije rad kranjskoga slikara Leopolda Layera (Kranj, ), koji je za karlovački franjevački samostan godine naslikao također sliku Bezgrješne Bogorodice. 24 Zasigurno bi daljnja i detaljnija analiza ove senjske slike i opusa slikara Leopolda Laya pokazala da je ovaj slikar kasnobaroknoga klasicizma i razigrane patetike rokokoa, koji koristi Metzingerov stil, ali i rješenja drugih njemu dostupnih i poznatih majstora, u ovom slučaju Blasiusa Gruebera, autor ove senjske Bezgrješne. Slika je u lošem stanju, platno je izvješeno i mjestimično probušeno, o čemu svjedoče restauratorske zakrpe, a uljna je boja isušena i djelomično ispucala. Očito je slici potreban hitan restauratorski zahvat. Jednostavno profiliran i pozlaćen okvir slike najvjerojatnije je originalan okvir iz vremena nastanka slike. Iz sredine je XIX. stoljeća kameno postolje za kip Bezgrješne, izrađeno od sivoga, najvjerojatnije istarskoga kamena, prizmatična oblika (60 x 60 cm), s proširenjem na vrhu (90 x 90 cm) i visine 120 cm, neoklasicističko-historicističke obrade (Slika br. 2). Na dvije suprotne plohe lijepom kapitalom u kamen je urezan latinski tekst. Na jednoj strani napisano je: PRECLARA CUSTOS VIRGINUM SPES NOSTRA COELI GAUDIUM SYRTES DOLOSAS AMOVE FLUCTUS TOT INTER DEVIIS TUTAM RECLUDE SEMITAM 25 Na drugoj je strani tekst iz kojega doznajemo godinu kada je kip postavljen: VIRGINI SINE LABE CONCEPTA 24 Ibidem, str U slobodnom prepjevu (J. L.) glasi: Djevičanstva prejasna čuvarice/nado naša nebeske radosti/ Ukloni sprudi himbene/putem sigurnim nas vodi.

240 504 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 TUTO IN ADVERSIS PRAESIDIO ELECTAE MATRI IUNIOR CLERUS ANNO REPARATAE SALUTIS MDCCCLXXV POSUIT 26 Ovaj profilirani postament sličan je, skoro identičan svojim izgledom i obradom nekim nadgrobnim spomenicima u senjskom groblju svetoga Vida. 27 Sličnost je (vrsta kamena: istarski sivac - Repen, način obrade, ukrasni detalji) s nadgrobnim spomenikom senjskoga veletrgovca i brodovlasnika Barca, kao i nekim drugim spomenicima očita. Slova su najvjerojatnije bila pozlaćena. Ovaj spomenik svakako treba sačuvati, obnoviti, tj. dati mu njegovu prvotnu funkciju i značenje, naravno ako u tome prostoru neće nastaviti i dalje živjeti gostionica ili bilo kakav ugostiteljski objekt. Najprimjerenije bi bilo da se na to postolje postavi kip Bezgrješne, zaštitnice sjemeništa, majke toliko Crkvi potrebnih svećenika. S kraja XIX. stoljeća, najvjerojatnije iz vremena Maurovićeve obnove sjemeništa godine, potječu i klupe neoklasicističke profilacije u duhu historicizma, u stilu koji podsjeća na namještaj s kraja XIX. stoljeća koji je kod nas poznat pod imenom «Alt Deutsch», a koje su bile dio inventara sjemenišne kapele (Slika br. 3). Moguće je da su i nešto starije (sredina XIX. stoljeća) te da stilski prate opremu klasicističke kapele svetoga Mihovila u Senjskoj dragi Majoriji, koju je izgradio major Kajetan Knežić godine. 28 Klupe su solidan zanatski rad visoke umjetničke vrijednosti izrađene iz hrastova puna drveta, duljine oko 2 m i visine oko 1,20 m. Bočni su dijelovi izrezbareni, isprofilirani i čine jedan poseban sklop. Je li to lokalni senjski proizvod ili je to import iz sjevernohrvatskih, slovenskih ili pak austrijskih (tirolskih) krajeva, teško je reći. Upo- 26 U slobodnom prepjevu (J. L.) glasi: Djevici/bez ljage začetoj/svih protivština zaštiti/odabranoj majci/svećenički podmladak/godine spasonosnoga otkupljenja/1875./podiže. 27 P. TIJAN, Senjsko groblje Sv. Vida, Senjski zbornik XIX, Senjsko muzejsko društvo Gradski muzej Senj, Senj, 1992., str S. SZAVITZ NOSSAN, Josip Kajetan Knežić , Senjski zbornik IV, Gradski muzej Senj, Senjsko muzejsko društvo, Senj, , str

241 J. Lokmer, Sudbina inventara Bogoslovnog sjemeništa..., str rabom u katedrali klupe su izgrebene, izrezane i intervencijama za dobivanje funkcionalnosti u prostoru katedrale djelomično oštećene. Preporuča se da ih se stručno obnovi, uklone recentne «rezbarije», te na njih stavi pločica s tekstom čime bi se naglasila njihova umjetnička, spomenička vrijednost. Time bi se možda sačuvale od ubrzanoga daljnjega uništavanja. Prema sačuvanim fotografijama, oltar u sjemenišnoj kapeli bio je drven neorenesansne konfiguracije i stila, bojeno drvo bez neke umjetničke vrijednosti. To je bio oltar poput brojnih oltara kojih su pune naše crkve preuređivane krajem XIX. i početkom XX. stoljeća, predstavlja jeftin i na zanatsku razinu sveden proizvod koji je od sredine XIX. stoljeća preplavio crkve u Hrvatskoj. Takvi i slični oltari poznati su pod imenom «tirolci», jer je u Tirolu bila razvijena manufakturna proizvodnja crkvenoga inventara, uključujući i skulpture, koja je dominirala tržištem. I skulpture koje su bile na oltaru ili su sačuvane a pripadale su sjemeništu prema Inventaru iz godine bilo ih je 12 - uglavnom su istoga podrijetla. Istini za volju, treba reći i to da ni svi «tirolci» nisu bili iste vrijednosti, što se može vidjeti i na 10 skulptura koje su sačuvane i nalaze se u Sakralnoj baštini. Najstarija je skulptura, koja ne pripada «tirolcima», skulptura svete Katarine Sienske, dominikanke, mističarke i crkvene naučiteljice (Slika br. 4). Sveta Katarina, redovnica dominikanka, stoji raširenih ruku pokazujući svoje stigme i izgleda poput križa. To je dimenzijama mali rad, bojeno drvo (visine 50 cm), 29 ali izrazito impresivna izraza, koji bi se mogao smjestiti na sam početak XIX. stoljeća ili možda čak ranije. 30 Starijoj skupini skulptura «tirolaca» pripadaju skulpture dvaju anđela klanjatelja, bojeno drvo visine 70 cm (Slika br. 5). Proporcije likova nisu idealno pogođene. Polikromija je svedena na minimum: boja puti, bijelo-sive haljine i zlatne trake. To je zanatski dobar rad, reklo bi se s dosta umjetničke izražajnosti, posebno u izrazu lica. 29 Skulptura najvjerojatnije prikazuje svete Katarinu Siensku, čije raširene ruke pokazuju stigme (Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, Sveučilišna naklada Liber, Kršćanska sadašnjost, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb, 1979., str ). 30 Skulptura je recentno premazana debelim slojem bijele uljane boje koja najvjerojatnije prekriva originalnu polikromiju. Mogla bi se pripisati i radionici koja je djelovala tijekom XVIII. stoljeća kod pavlina u Senju.

242 506 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 Niz kipova svetaca: Krist veliki svećenik, crkveni naučitelji koje se može atributirati kao: sveti Toma Akvinski 31, sveti Albert Veliki 32, sveti Augustin 33, sveti Jeronim. 34 Potom sveti crkveni naučitelj, istočni crkveni otac, koji bi mogao predstavljati Grgura Nazijanskoga, svetoga Atanazija, svetoga Ivana Zlatoustoga, Bazilija Velikoga, Ćirila Jeruzalemskoga ili pak Ćirila Aleksandrijskoga 35. Tu su i kipovi svetoga Vinka Paulskoga, apostola siromaha i misionara, 36 ali bi to mogao biti i sveti Franjo Saleški 37, kao i sveti Ivan Don Bosco (XIX. stoljeće), utemeljitelj redovničke zajednice svećenika salezijanaca. Sve su ove skulpture visine između 80 i 85 cm, bojeno drvo, koje spadaju u skupinu najmlađih skulptura «tirolaca» s kraja XIX. i/ili početka XX. stoljeća. Te su skulpture solidan zanatski rad, jednostavna izraza, sve je svedeno na ikonografsku funkciju prikaza i lišeno svih osjećaja i umjetničke izražajnosti, slobodne interpretacije, posebno unutarnjih stanja svakoga lika ponaosob. Likovi su ukočeni, pravi «drveni sveci», hladni i, reklo bi se s likovnoga aspekta, «bez duše». Njihova je vrijednost u tome što su to originalni zanatski 31 Izgledom je to redovnik u dominikanskome habitu sa suncem na prsima i knjigom ili knjigama u ruci, što su atributi svetoga Tome Akvinskoga, crkvenoga naučitelja iz XIII. stoljeća (Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, Sveučilišna naklada Liber, Kršćanska sadašnjost, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb, 1979., str. 567). 32 Dominikanski redovnik s knjigom i perom u ruci čest je prikaz svetoga Alberta Velikoga, dominikanca, biskupa, crkvenoga naučitelja iz XII./XIII. stoljeća, učitelja svetoga Tome Akvinskoga (Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, Sveučilišna naklada Liber, Kršćanska sadašnjost, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb, 1979., str ). 33 Sveti Augustin, biskup Hipona u sj. Africi, jedan od četiriju latinskih crkvenih otaca (V. stoljeće) prikazuje se kao istočni biskup s knjigom i perom (Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, Sveučilišna naklada Liber, Kršćanska sadašnjost, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb, 1979., str ). 34 Sveti Jeronim, podrijetlom iz Dalmacije (Stridon), jedan od četvorice latinskih crkvenih otaca (V. stoljeće), koji je preveo Bibliju na latinski jezik (Vulgata) obično je prikazan u pratnji s lavom, a katkada (kao što je ovdje slučaj) i s crvenim kardinalskim šeširom i grimizom, oznakama časti svećenika (kardinala) koji su bili u papinoj službi u Rimu (Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, Sveučilišna naklada Liber, Kršćanska sadašnjost, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb, 1979., str ). 35 Ovdje je prikaz svetačkoga lika toliko općenit i ta skulptura može predstavljati jednoga od niza crkvenih otaca prvih stoljeća kojima je zajednički atribut odijelo istočnoga biskupa, bez mitre na glavi, knjiga u rukama (Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, Sveučilišna naklada Liber, Kršćanska sadašnjost, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb, 1979., str. 134, 140, 247, 281). 36 Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, Sveučilišna naklada Liber, Kršćanska sadašnjost, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb, 1979., str Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, Sveučilišna naklada Liber, Kršćanska sadašnjost, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb, 1979., str

243 J. Lokmer, Sudbina inventara Bogoslovnog sjemeništa..., str radovi, dokumenti jednoga vremena u kojemu je sakralni kič počeo svoj život, što su svjedoci vremena koje je prethodilo ovome našemu u kojemu je potpuno zavladao «sakralni kič» ili umjetnički slabo doživljeni izraz sakralnoga. Senju i njegovoj mjesnoj Crkvi te su skulpture spomenik duha vremena o kojem danas govorimo. Njihova uporabna vrijednost nije ničim umanjena osim fizičkim oštećenjima koje se može lako popraviti, barem kod većine skulptura. Umjesto zaključka Na kraju čitajući Spomenicu, pregledavajući Inventar sjemeništa iz srpnja godine čovjek ne može ne osjetiti sjetu, pa i tugu, ali i svojevrstan ponos. Tugu i sjetu vremena pred veliku oluju II. svjetskog rata i nadiruću sekularizaciju, pred oluju koja je promijenila lice svijeta, a stravično unakazila lice i tijelo ovoga grada i mjesne senjsko-modruške Crkve ne samo u materijalnome nego i u ljudskome i duhovnome pogledu. Ponos izaziva velika skromnost, jednostavnost života svih onih koji su sudjelovali u radu sjemeništa i visokoga teološkoga učilišta, koji su tu odgajani i školovani, prava skromnost svojstvena samo glagoljašima. Ali nadasve, tu se osjeti sva krhkost ljudskoga elementa, posebno strah biskupa Burića da se ne ponovi situacija u sjemeništu koja je bila za vrijeme I. svjetskog rata, iako su se mnogi mladići iz Senja 38 i biskupije prijavili u sjemenište s istinskom željom da postanu svećenici. Da, vidljiva je ta krhkost, ali još jače uočljiva je veličina Duha Božjega koji je to sjemenište i teološko učilište vodio skoro stoljeće i pol. I stoga budimo ponosni i zahvalimo Bogu za tu milost i za sve one koji su tu djelovali, jer su svojim radom i odgojem stvorili niz generacija vrijednih, svetih i uzornih svećenika, izvrsnih političara, učenih muževa koji su se istaknuli u mnogim za hrvatski narod odlučnim trenucima. Zahvalimo Bogu što je senjsko sjemenište i visoko učilište bilo rasadnikom nacionalne intelektualne i duhovne elite. Ali, vrativši se malobrojnome inventaru skromnih razmjera to je ujedno i primjer 38 Dokumentacija obitelji Turina/Lokmer, Senj godine

244 508 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 kako se malim sredstvima i s puno molitve, pouzdanja u Boga i radom duhovno jakih i intelektualno bogatih ličnosti mogu činiti velika djela, narodu hrvatskome i narodu Božjemu nadasve potrebna. Nije li to poruka i nama danas? Da, to je poruka nama i našemu vremenu. LITERATURA Anđelko BADURINA, Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, Sveučilišna naklada Liber, Kršćanska sadašnjost, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb, Mile BOGOVIĆ, Povijest visokoškolske izobrazbe u biskupijama senjskoj i modruškoj ili krbavskoj do godine, Sakralna baština Senj, Senj, Mile BOGOVIĆ, JEŽIĆ, Ivan, Krstitelj, Hrvatski biografski leksikon 6 (I-Kal), Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2005., str Anica CEVC, METZINGER, Valentin Janez, Likovna enciklopedija Jugoslavije, 2 (K-Ren), Jugoslavenski leksikografski zavod «Miroslav Krleža», Zagreb, 1987., str ****Inventar bogoslovskog sjemeništa u Senju 1941., Biskupijski arhiv (Sakralna baština Senj), Posebni spisi, fasc. IX, br. 189 (Stanje sjemeništa). ****Inventar bogoslovskog sjemeništa u Senju 1941., Biskupijski arhiv (Sakralna baština Senj), Posebni spisi, fasc. IX, br. 189 (Sjemenišne stvari). Juraj LOKMER, Fila BEKAVAC-LOKMER, «Sakralna baština Senj», Sakralna baština biskupija senjske i modruške u Senju, Riječki teološki časopis, Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu Teologija u Rijeci, Rijeka 13 (2005), 1(25); str

245 J. Lokmer, Sudbina inventara Bogoslovnog sjemeništa..., str ****Potvrda Gradskog N.O.O., Biskupijski arhiv (Sakralna baština Senj), Posebni spisi, fasc. IX, br ****Potvrda od 6. svibnja godine, Biskupijski arhiv (Sakralna baština Senj), Posebni spisi, fasc. IX, br Mirjana REPANIĆ-BRAUN, Barokno slikarstvo u Hrvatskoj franjevačkoj provinciji Sv. Ćirila i Metoda, Institut za povijest umjetnosti, Hrvatska franjevačka provincija Sv. Ćirila i Metoda, Zagreb, ****Spomen-knjiga biskupskog bogoslovnog sjemeništa u Senju, Biskupski arhiv (Sakralna baština) Senj, Senj, Stjepan SZAVITZ NOSSAN, Josip Kajetan Knežić , Senjski zbornik IV, Gradski muzej Senj i Senjsko muzejsko društvo u Senju, Senj, , str Pavao TIJAN, Senjsko groblje Sv.Vida, Senjski zbornik XIX., Senjsko muzejsko društvo Gradski muzej Senj, Senj, 1992., str

246 510 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 Summary: INVENTORY FATE OF THEOLOGICAL SEMINARY IN SENJ In 1804, Ivan Krstitelj Ježić the bishop of Senj-Modruša founded Theological seminary and High school of theology. This High school was operating, with short breaks ( ), for a century and a half as the only one in the North Adriatic till The institution was located in the building of the old Franciscan monastery. In 1816, after the fire in 1810, the building was renewed and furnished. The bishop Dr. Antun Maurović had the building thoroughly renewed by the end of XIX century. On the eve of the second World War, the bishop Dr. Viktor Burić closed the institution in In the II World War, during the bombing of the town, the building, furniture and the library were ruined. After 1945 the building of the Seminary was nationalized and since then has been used to locate municipal authorities and catering necessities. The inventory has partly been saved. The most valuable part of the inventory is the picture of the Immaculate Conception of the Blessed Virgin, painted in oil, in the late baroque style by an unknown artist from the north-west continental part of Croatia or Slovenia. The benches in the cathedral in the classicistic profile are part of the seminary inventory. The sculptures, so called tirolci are documents of the time when the seminary was operating. The sculpture of Saint Catherine of Siena belonged most probably to the seminary too; it can be attributed to the older period, when Paulist carpenter-carving workshop was operating in Senj. In the cloister seminary yard, there is a stone pedestal with the Latin text from 1875, where stood the statue of the Immaculate Conception of Mary. There is also a lime-tree with a huge trunk and crown, over 150 years old that can be considered the monument of the natural and cultural-historical heritage. Key words: Theological seminary, Senj, Inventory: pictures, sculptures, benches, stone monuments, lime-tree

247 J. Lokmer, Sudbina inventara Bogoslovnog sjemeništa..., str Slike: 511 Slika 1. Bezgrješna Djevica Marija, ulje na platnu (75 x 110 cm), rad nepoznatog autora iz početka XIX. stoljeća.

248 512 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 Slika 2. Klaustar - dvorište bogoslovnog sjemeništa u Senju (danas), s postoljem kipa Bezgrješne (kraj XIX. stoljeća) i starom lipom (početak sredina XIX. stoljeća). Slika 3. Klupe iz kapele bogoslovnog sjemeništa u Senju (sredina/kraj XIX. stoljeća), danas u katedrali u Senju.

249 J. Lokmer, Sudbina inventara Bogoslovnog sjemeništa..., str Slika 4. Sveta Katarina Sienska, obojeno drvo (50 cm), rad nepoznate radionice iz kraja XVIII./početka XIX. stoljeća.

250 514 Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2 Slika 5. Anđeli klanatelji, obojeno drvo (70 cm), rad nepoznate radionice najvjerojatnije s austrijskog područja (tzv. tirolci ), kraj XIX stoljeća.

251 J. Lokmer, Sudbina inventara Bogoslovnog sjemeništa..., str Slika 6. Crkveni naučitelji: sveti Jeronim i sveti Toma Akvinski, obojeno drvo (80 cm), rad nepoznate radionice najvjerojatnije s austrijskoga područja (tzv. tirolci ), početak XX. stoljeća.